dominik vuletić - kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina

8/9/2019 Dominik Vuleti - Kaznenopravni i povijesni aspekti Bleiburkog zloina

1/26

125Pravnik, 41, 2 (85), 2007

rad je nagraen Rektorovom nagradom

Kaznenopravni i povijesni aspektibleiburkog zloina

UDK 355.293(497.5)1945341.322.5(497.5)1945

Saetak

Teka krenja meunarodnog prava koja su se dogodila u svibnju 1945. god. kodBleiburga zajedno s poveznim izruenjima i marevima smrti predstavljaju jednu od najte-gobnijih i najtraumatinijih epizoda hrvatske povijesti.

Uz obradu povijesne pozadine, autor u ovom radu po prvi put u pravnoj znanostiobrauje bleiburke dogaaje i s pravnog stajalita.

Posebna pozornost posveena je utvrivanju odgovornosti drava, postrojbi i pojedi-naca za zloin. Odgovornost je osnovana na zakonima i obiajima rata, odredbama tada

vaeih meunarodnih konvencija te sudskoj praksi.Osnovna ideja ovog rada jest da bleiburki zloin ne smije proi nekanjeno.

Kljune rijei: Bleiburg, meunarodno kazneno pravo, zakoni i obiaji rata, II svjetskirat, ratni zarobljenici

Predgovor

Odabravi temu Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburkog zloina znao sam dame ne eka lak posao. Rije je o tematici koja zasigurno predstavlja jednu od najtegobnijihi najtraumatinijih dijelova hrvatske nacionalne povijesti. Snaan razvoj meunarodnoga

kaznenog i humanitarnog prava u zadnjim desetljeima te postavka da ratni zloin ne za-starijeva i ne smije proi nekanjeno bili su inspiracija za nastanak ovog rada.Rad je podijeljen u dvije osnovne cjeline, povijesnu i kaznenopravnu. Ideja je da se prvo

prouavanjem povijesnih aspekata u njihovom irem i uem kontekstu utvrdi injeninapodloga za primjenu prava. Zatim, da se u kaznenopravnoj cjelini rada utvrdi primjenji-vo pravo u smislu tada vaeega meunarodnog prava koje bi se povezalo s prethodnoutvrenom injeninom podlogom. Na taj nain cijeli rad poprima obrise svojevrsnogalogikog silogizma te je temeljem toga mogue ukazati na odgovornost pojedinih drava,vojnih postrojbi i pojedinaca za zloin. Navedena koncepcija naravno zahtijeva interdisci-plinarni pristup.

Kada je rije o povijesnom dijelu rada, tu postoji cijeli niz izvora, knjiga, objavljenihznanstvenih lanaka i rasprava te svjedoanstava sa svih strana koje su sudjelovale u

dogaajima tako da je utvrivanje onoga to se dogodilo zapravo samo pitanje detaljnogistraivanja izvora i arhivske grae. Meutim, kada je rije o pravnom dijelu, treba rei da

Dominik Vuleti, dipl. iur.


2/26

126 Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburkog zloina

se naa pravna znanost (a naalost ni naa kaznenopravna praksa) za razliku od historio-grafije nije uope bavila ovom tematikom. Zato je ovdje ri je o gotovo pionirskom raduglede pravne struke.

Na kraju bih se elio zahvaliti dr. sc. Kseniji Turkovi, profesorici kaznenog prava napomoi pruenoj pri izradi ovoga rada kao i na dragocjenoj podrci koju mi je dala uzadnjim godinama studija. Takoer, zahvaljujem se osoblju Hrvatskog dravnog arhiva uZagrebu koje je iskazalo zavidnu strpljivost i uslunost tijekom moga istraivanja arhivskegrae vezane za II. svjetski rat.

1. Uvodni dio - znaenje i nazivlje

Odabrani naslov KAZNENOPRAVNI I POVIJESNI ASPEKTI BLEIBURKOGZLOINA zasluuje neka osnovna znaenjska objanjenja propedeutike naravi. Sintag-

ma bleiburki zloin donekle je neodreena i mogla bi se iitati dvojako.Rije je o nizu tekih krenja pravila meunarodnoga ratnog prava i tada vaeihmeunarodnih propisa1poinjenih prema civilnom stanovnitvu, veinom hrvatske ibonjake nacionalnosti te pripadnicima poraenih oruanih snaga, preteito ustaama,lanovima njemake vojske, crnogorskim etnicima, ali i ruskim Kozacima2koji su se do-godili na podruju Austrije i diljem bive Jugoslavije. Zloin se moe podijeliti u dvije faze:prvu koja je trajala od poetka zavrnih ratnih operacija do 15. svibnja 1945. god. i drugukoja je trajala od toga datuma pa do ljeta 1945. god.

U prvoj fazi (od poetka zavrnih ratnih operacija do 15. svibnja 1945. god.) kazne-na djela su injena prema vojsci i civilnom stanovnitvu koji su se nalazili u povlaenjupred snagama NOVJ-a, na podruju Slovenije u zonama odgovornosti i borbenog djelo-vanja I (zapovjednik Peko Dapevi), II (zapovjednik Koa Popovi), III (zapovjednik KostaNa) i IV (zapovjednik Petar Drapin) jugoslavenske armije koje su bili izravno podreeneJosipu Brozu. Manji dio povlaeih snaga uspio se domoi Austrije unato pokuajimajugoslavenskih snaga da im presijeku put i tamo se predao britanskim snagama (38.brigada Petog korpusa VIII. saveznike armije) pod zapovjednitvom generala P. Scotta ifeldmarala H. Alexandra, a pod politikom upravom Harolda Macmillana, britanskog mi-nistra zaduenog za Sredozemlje, koje su ih 15. svibnja nakon kraih pregovora u dvorcuThurn-Valassina kraj Bleiburga u Austriji izruile jugoslavenskim komunistikim snagama(delegaciju 51. divizije III. jugoslavenske armije predvodio je Milan Basta).

U drugoj fazi (od izruenja 15. svibnja do ljeta 1945. god.) sve su poraene vojneformacije razoruane i neprijateljstva su prestala. Tada zapoinje izuzetna represivnostnove vlasti koja zarobljenu masu vojnika i civila tjera na mareve smrti (poznate pod

alegorijskim nazivom krini put) diljem Jugoslavije, a osobito na podruju Slovenije iHrvatske. Izvravana su sustavno i planski masovna smaknua bez suenja, pod upra-vom OZNE (Odjeljenje za zatitu naroda) osnivani su zarobljeniki logori, esto samonastavljajui rad ve postojeih ustako-faistikih koncentracijskih logora. Represivnostnove vlasti nije usmjerena samo prema zarobljenim vojnicima i civilima ve je usmjerena iprema stanovnitvu zateenom u zauzetim podrujima gdje se uspostavlja komunistikarevolucionarna vlast koju karakteriziraju masovna izvlatenja, razbojstva, smaknua naji-staknutijih lokalnih pojedinaca i sveenika te slanja imunijih graana u logore. Represi-vnost takvoga politikog sustava nastavit e se i znatno nakon ljeta 1945. god. (primjeri-ce ak je legalizirano etniko ienje oko dva milijuna pripadnika njemake nacionalnemanjine koji su protjerani, a njihova imovina nacionalizirana) ali masovno izvrenje kazne-

1 O tome vie u kaznenopravnom djelu rada.2 O stradanjima ruskih Kozaka pie grof N. Tolstoj u knjizi Ministar i pokolji; Zagreb, 1991.


3/26

127Pravnik, 41, 2 (85), 2007

nih djela protiv vrijednosti zatienih meunarodnim pravom prema zarobljenim civilima ivojnicima u zavrnim ratnim operacijama prestaje krajem 1945. god.

Dakle, pod sintagmom bleiburki zloin ne obrauju se samo okolnosti oko prego-vora i izruenja zarobljenih civila i vojnika u dvorcu Thurn-Valassina kraj Bleiburga vesva masovna krenja meunarodnog ratnog prava nad povlaeim civilima i vojnicimatijekom zavrnih ratnih operacija na podruju Jugoslavije i Austrije i nekoliko mjeseci pozavretku rata.

NAPOMENA:POVIJESNI DIO RADA (2.POVIJESNI ASPEKTI BLEIBURKOG ZLOINA)

NE NALAZI SE U OVOJ SKRAENOJ VERZIJI

3. Kaznenopravni aspekti bleiburkog zloina

3.1. Primjenjivo meunarodno pravo

3.1.1.Openito-meunarodno kazneno i humanitarno pravo-uvodni dio

Utvrdivi povijesne aspekte bleiburke tragedije koji predstavljaju injeninu podloguza primjenu prava, rad e se sada posvetiti utvrivanju pravne odgovornosti za masakrekoji su se nepobitno dogodili i koji su opisani u povijesnom dijelu rada. Meutim, prijerazraivanja odgovornosti razliitih aktera, postrojbi i drava, potrebno je dati preglednormi meunarodnog prava koje propisuju ratne zloine, a mogu se primijeniti na tedogaaje. Takav zadatak nije odvie lak zbog dva imbenika. Prvo, bleiburkom proble-matikom pravna znanost uope se dosad nije bavila, za razliku od historiografije koja je tuosobito u zadnje vrijeme poprilino aktivna. Ovdje je rije o gotovo pionirskom radu3gle-de pravne struke. Drugo, zloini su se dogodili 1945. god. kada razvoj meunarodnogaratnog, humanitarnog i kaznenog prava nije dosegao onaj stupanj na kojem se nalazidanas. Meutim, osnovni pravni instrumenti kao hako pravo i konvencije donesene za-laganjem Meunarodnog odbora Crvenog kria postojali su i tada. Nadalje, praksa nakonII. svjetskog rata uspostavljenih sudova u Nrnbergu i Tokiju za suenje najteih krenjameunarodnog prava od strane najviih preivjelih dunosnika Njemake i Japana uka-zala je da takva krenja poinjena vezano uz II. svjetski rat ne bi trebala proi nekanjenoi da pravni instrumenti za njihovo kanjavanje postoje.

3.1.2. Izvori meunarodnoga kaznenog i humanitarnog prava

Izvori meunarodnog prava4su:a) meunarodne konvencije bilo ope ili posebneb) meunarodni obiaj kao dokaz ope prakse, prihvaene kao pravoc) opa naela prava, priznata od civiliziranih narodad) sudske rjeidbe i nauavanja najpozvanijih publicista razliitih naroda kao pomono

sredstvo za utvrivanje pravih pravila.

3 Postoji lanak Stjepana Hefera pod naslovom Izruivanje hrvatske vojske god.1945. u svjetlu meunarodnogpravaobjavljen davne 1955. godine u malom te iroj kako strunoj tako i opoj javnosti nepoznatom glasiluhrvatskih franjevaca u Chicagu koje se naziva Hrvatski kalendar. Drugog rada ili knjige koja bi se znaajnijebavila pravnim aspektima bleiburkog zloina nisam uspio nai.

4 Takvo definiranje izvora meunarodnog prava, uobiajeno u pravnoj znanosti, temelji se na odredbama l. 38.Statuta Meunarodnog suda pravde koji predstavlja sastavni dio Povelje UN-a. Vie u Andrassy Juraj i suradnici,"Meunarodno pravo", Zagreb, 1998. zatim u Nussbaum A, "Concise History of the Law of Nations", New York,1962. i sl.


4/26


Ovakva struktura izvora odnosi se, naravno, i na meunarodno kazneno i humanitarnopravo.

a) Konvencije kao izvor meunarodnoga kaznenog humanitarnog prava mogu bitiope i posebne. Pritom se odnos izmeu posebnih i opih odreuje naelomlex specialisderogat legi generaliprema kojem se ope odredbe primjenjuju samo ako to drugo nijeureeno posebnim. Na podruju meunarodnoga kaznenog i humanitarnog prava ali i napodruju meunarodnoga ratnog prava donesen je cijeli niz konvencija. Govorei o kon-vencijama koje ureuju te dvije grane moemo detektirati dvije glavne skupine: enevskopravo i hako pravo. Pritom je osnovna razlika u tome to se hako pravo odnosi napravila ratovanja (npr. uporaba bojnih otrova, znaci predaje, nedoputene metode rato-vanja i sl.) doim se enevsko pravo bavi zatitom sudionika oruanih sukoba (npr. ratnihzarobljenika, civila, ranjenika, brodolomaca i sl.). Znaajan dio enevskog i hakog pravainkorporiran je u meunarodno obiajno pravo.

Pod enevskim pravom danas razumijevamo prvenstveno etiri enevske konven-

cije od 12. kolovoza 1949. god. i dva dopunska Protokola uz te konvencije od 8. lipnja1977. Rije je o: enevskoj konvenciji o zatiti ranjenika i bolesnih u kopnenom ratu 5,enevskoj konvenciji o zatiti ranjenika, bolesnih i brodolomaca u pomorskom ratovanju6,enevskoj konvenciji o postupanju prema ratnim zarobljenicima7i enevskoj konvenciji ozatiti civila u ratu8te Protokolu I9koji se odnosi na zatitu rtava meunarodnih oruanihsukoba i Protokolu II10koji se odnosi na zatitu rtava u oruanim sukobima koji nemajumeunarodni karakter. Svi su akti koji ulaze u enevsko pravo doneseni zahvaljujui za-laganju i radu Meunarodnog odbora Crvenog kria u enevi. Meutim, enevsko pravopostojalo je i prije usvajanja konvencija iz 1949. god. koje koristimo danas. Postoje kon-vencije prethodnice onih iz 1949. od koji je za bleiburku tematiku najvanija enevskakonvencija o zatiti ratnih zarobljenika iz 1929 god.

Hako pravo ini cijeli niz konvencija, pravila i deklaracija od kojih neke i nisuusuglaene i usvojene u Den Haagu (na to bi moda naziv upuivao) a zajednika imje karakteristika da ureuju pravila ratovanja. Od velikog broja akata koji ulaze u opseghakog prava kao najvanije treba izdvojiti dvije konvencije donesene jo 1907. godine tekonvenciju iz 1954. god. Rije je o Hakoj konvenciji o zakonima i obiajima rata11(zapra-vo Pravilima o zakonima i obiajima rata koja su aneks uz spomenutu Konvenciju), Hakojkonvenciji o pravima i dunostima neutralnih drava i neutralnih osoba u vrijeme rata12teHakoj konvenciji o zatiti kulturne batine u vrijeme rata13. Kako je Haka konvencija ozakonima i obiajima rata zajedno s Pravilima o zakonima i obiajima rata donesena jo1907. god. onda je kronoloki relevantna za bleiburku tematiku.

b) Meunarodni obiaji kao dokaz ope prakse, prihvaene kao pravo predsta-vljaju takoer izvor meunarodnoga kaznenog i humanitarnog prava. Saeti izriaj

(meunarodni obiaji kao dokaz ope prakse, prihvaene kao pravo) koji se koristi u Sta-tutu Meunarodnog suda Pravde14upuuje na klasinu teoriju definiranja obiaja putemdva elementa koja su opeprihvaena u meunarodnom pravu.

5 Tekst Konvencije u engleskom izvorniku moe se nai u "Handbook of the International Red Cross and RedCrescent movement", skupina autora, Geneva, 1994, str. 23.

6 Isto, str. 47.7 Isto, str. 67.8 Isto, str. 136.9 Isto, str. 198.10 Isto, str. 270.11 Isto, str. 299 (saeti prikaz).12 Isto, str. 310.13 Isto, str. 316.14 l.38. Statuta Meunarodnog suda pravde, dio Povelje UN-a.


5/26

129Pravnik, 41, 2 (85), 2007

U meunarodnom pravu, kao uostalom i u veini drugih pravnih disciplina,15obiajpostaje izvorom prava kada se ispune dvije pretpostavke od kojih je jedna objektivne,a druga subjektivne naravi. Prva, objektivna pretpostavka, jest da postoji kontinuiranapraksa vrenja nekog obiaja, odnosno trajno ponaanje. Druga, subjektivna pretposta-vka, jest da postoji pravna svijest o postojanju nekog obiaja (tzv. opinio iuris). Kada seispune te dvije pretpostavke, obiaj postaje izvorom meunarodnog prava. To se dogaakonstitutivno ali je ipak vrlo korisno kada je rije o meunarodnom pravu da obiaj budepotvren, primjerice u nekom pravnom aktu, presudi ili ak znanstvenoj publicistici unatotome to se teorijski gledano radi o utvrivanju ve postojeeg, o deklaratornosti. Takoje za utvrivanje obiaja meunarodnog kaznenog i humanitarnog prava 1945. god. (ve-zano uz bleiburke dogaaje) dragocjena praksa Nrnberkog suda (Meunarodni vojnisud) koji je ustanovio da su zloini koje su poinili najvii njemaki nacistiki dunosnicitijekom II. svjetskog rata, ve tad bili zabranjeni meunarodnim obiajnim pravom koje jeobvezujue za sve drave i narode16.

c) Opa naela prava, priznata od civiliziranih naroda predstavljaju izvor meunarodnogprava ali kada je rije o stanju meunarodnoga kaznenog i humanitarnog prava 1945.god. nisu bila od veeg znaenja. Naime, sve donedavno nisu koritena kao izvormeunarodnoga humanitarnog prava u praksi. tovie, neka opa pravna naela kojase inae primjenjuju u meunarodnom javnom pravu ne primjenjuju se u meunarodnomkaznenom i humanitarnom pravu. Tako se primjerice ope pravno naeloinampliendinon est adiplendum (onaj tko sam ne potuje odredbu ne moe od drugog zahtijevatida je potuje, to se osobito odnosi na pravo meunarodnih ugovora) ne primjenjuje nameunarodno kazneno i humanitarno pravo jer bi to izazvalo teke posljedice (tako bijedan ratni zloin mogao opravdati drugi i sl.).

d) Sudske rjeidbe i nauavanja najpozvanijih publicista razliitih naroda kao pomonosredstvo za utvrivanje pravnih pravila izvor su meunarodnog prava. Unato injenici

da je rije o tek supsidijarnom izvoru meunarodnog prava, za meunarodno kazneno ihumanitarno pravo to je vrlo dragocjen izvor, osobito kada je rije o sudskim rjeidbama,odnosno sudskoj praksi. Praksa najrazliitijih meunarodnih sudova jest ivi i vrlo aktivanizvor prava. Uz sudsku praksu meunarodnih sudova (uz Meunarodni sud pravde kojise kao tijelo UN-a bavi sporovima izmeu drava tu danas ulaze Stalni meunarodnikazneni sud uspostavljen Rimskim statutom17, tead hoc Meunarodni kazneni sudo-vi za bivu Jugoslaviju i Ruandu uspostavljeni odlukama Vijea sigurnosti UN-a18) trebauzeti u obzir i rad nacionalnih sudova na kanjavanju najteih krenja meunarodnogahumanitarnog i kaznenog prava. Za bleiburku tematiku osobito je znaajna praksaMeunarodnoga vojnog suda u Nrnbergu koji je utvrivao individualnu odgovornostnajviih nacistikih dunosnika za zloine koje je Njemaka poinila u II. svjetskom ratu.U odlukama Nrberkog suda jasno je utvreno da su ti zloini u vrijeme II. svjetskog rata

bili zabranjeni meunarodnim obiajnim pravom19. Kako je meunarodno obiajno kaz-neno i humanitarno pravo obvezujue za sve drave i narode, jasno je da se ono odnosiloi na jugoslavenske i britanske snage 1945. god.

15 Utvrivanje obiaja putem subjektivnog i objektivnog elementa uz meunarodno pravo prisutno je i u drugimpravnim disciplinama poput graanskog i radnog prava ali ne moe se smatrati univerzalnom pravnom metodomza obiaje kao to pogreno smatraju neki autori. Naime, u trgovakom pravu gdje je takoer prvotno bioprihvaen pristup subjektivnog i objektivnog elementa danas je usvojena objektivna teorija vaenja obiaja premakojoj se obiaj primjenjuje ako nije protivan kogentnim normama (prinudnom pravu) ili drugaijem sporazumustranaka, to se odnosi na trgovake obiaje u vertikalnom i horizontalnom smislu, a ti obiaji su na snazi akosu stankama trgovakog ugovora bili poznati ili s obzirom na okolnosti nisu mogli biti nepoznati.

16 O takvoj praksi Nrnberkog suda (Meunarodni vojni sud) vie u naslovu 3.1.6. ovog rada.17 Vie u Josipovi Ivo, Krapac Davor, Novoselac Petar, "Stalni Meunarodni kazneni sud" i sl.18 Vie u Josipovi Ivo, "Hako implementacijsko pravo", Zagreb, 2000., V. . Degan, B. Pavii, "Meunarodno

kazneno pravo", Rijeka, 2005. i sl.19 O praksi Nurnberkog suda vie u naslovu 3.1.6.


6/26


3.1.3. Primjenjivost meunarodnoga kaznenog i humanitarnog pravana bleiburke dogaaje - openito

Bleiburki zloini dogodili su se 1945. god. tako da primjena danas vaeih normimeunarodnoga kaznenog i humanitarnog prava ne dolazi u obzir. Takav pristup slijediiz najosnovnijeg naela kaznenog pravanullum crimen sine lege, nulla poene sine lege20,odnosno naela zakonitosti. Naelom zakonitosti ostvaruje se garantivna funkcija kazne-nog zakona na nain da je zabranjeno povratno (retroaktivno) djelovanje kaznenih mate-rijalnih normi.

injenica da 1945. god. nisu postojala ono pravna sredstva koja poznajemo danasne znai da ne postoji pravo nadleno za bleiburka dogaanja. Prvo, postoji enevskakonvencija za zatitu ratnih zarobljenika iz 1929. god. (prethodnica Konvencija iz 1949.god. koje koristimo danas zajedno s dopunskim Protokolima) ije su stranke bile NDH,Velika Britanija i Jugoslavija (DFJ)21. Drugo, zakoni i obiaji rata koji ulaze u hako pravo

obvezivali su sve sukobljene strane u II. svjetskom ratu. Takvo stajalite potvreno jei kroz praksu Nrnberkog suda (Meunarodni vojni sud). O svemu tome detaljnije usljedeima naslovima22.

3.1.4. enevska konvencija o zatiti ratnih zarobljenika iz 1929 god.kao izvor prava za bleiburke dogaaje

enevska konvencija o zatiti ratnih zarobljenika odnosno Konvencija o postupanjuprema ratnim zarobljenicima, to je njezin puni naziv, donesena je 27. srpnja 1929. godinena Diplomatskoj konferenciji u enevi pod pokroviteljstvom Meunarodnog odbora Cr-venog kria23. Ukupno su je ratificirale 54 drave24, izvorni tekst je na francuskom jeziku,

a depozitar je vicarska vlada . Konvencija iz 1929. god., unato injenici to je i daljena snazi, danas je pomalo anakrona i malo se koristi jer je u praksi zamijenjena s etirienevske konvencije iz 1949. god. i dva protokola iz 1977. god. na te konvencije. No,za potrebe ovoga rada znaajna je jer je bila jedan od osnovnih pravnih instrumenatameunarodnoga ratnog i humanitarnog prava 1945. godine kada su se dogodili bleiburkizloini.

Vanost Konvencije iz 1929. god. za bleiburku tematiku ogleda se u injenici daje ona bila pravno obvezujua za sve drave koje su sudjelovale u dogaajima. NDHje stranka Konvencije jer je ratifikacijske isprave podnijela Vladi vicarske 20. sijenja1943. Velika Britanija (odnosno UK) je jedna od izvornih potpisnica te je za nju Konvencijaobvezujua jo od 23.lipnja 1931. Kraljevina SHS (koja je kasnije te godine preimenovana

u Kraljevinu Jugoslaviju) je ratifikacijske isprave podnijela 30. lipnja 1931. Treba imati naumu da se Vlada DFJ osnovana na temelju sporazuma Tito-ubai 1944. god. smatra-la pravnim sukcesorom Kraljevine Jugoslavije te je zahvaljujui tome i uivala formalnistatus saveznika SAD-a i Velike Britanije. Dakle, enevska konvencija o zatiti ratnih za-robljenika iz 1929. god. pravno je obvezujua za DFJ koja je bila subjekt meunarodnog

20 U punom znaenju govori se onullum crimen, nulla poena sine lege scripta, stricta, certa et praevia,odnosnoo tome da kazneni zakon mora biti pisan, odreen te ne smije djelovati povratno ili primjenjujui analogiju.

21 O znaenju enevske konvencije iz 1929. god. kao izvora prava za bleiburke dogaaje vie u naslovu 3.1.4.22 Naslovi 3.1.4. i 3.1.5.23 Meunarodni odbor Crvenog kria krenuo je u izradu Konvencije koju e kasnije predloiti Diplomatskoj

konferenciji inspiriran tegobnim poukama koje je nametnuo I. svjetski rat. Pritom cilj nije bio da se Konvencijomzamijeni hako pravo u vidu pravila i konvencija iz 1899. i 1907. godine ve da se ono nadopuni. Naime, ta pravilapokazala su neke nepreciznosti pa je Konvencija uvela novine u podrujima zabrane odmazde i kolektivnih kazni,organizacije poslova tijekom zarobljenitva te naina oznaavanja na bojitu.

24 Stupila je na snagu 19. lipnja 1931. god.


7/26

131Pravnik, 41, 2 (85), 2007

prava 1944.-1945. god. Uostalom, jugoslavenski komunistiki dunosnici vrlo su estoizjavljivali da su jugoslavenske antifaistike snage regularna saveznika vojska kojapotuje sve konvencije Crvenog kria. FNRJ koja je osnovana 29.11.1945. god. nije zau-zela stav pravnog kontinuiteta s prvom Jugoslavijom. Meutim, pravna vezanost FNRJKonvencijom iz 1929. god. nije relevantna za ovu tematiku (zloini su se dogodili prijeproglaenja FNRJ).

enevska konvencija o zatiti ratnih zarobljenika iz 1929. god.25odreuje da se ratnizarobljenici nalaze u vlasti neprijateljske drave, a ne pojedinaca ili postrojbi koje su ihzarobile te se prema njima mora postupati humano, moraju biti zatieni od svih nasil-nih ina, uvreda i javne znatielje, najstroe su zabranjene sve mjere odmazde 26. Prematome, drava koja ih je zarobila odgovara za njih. Ratni zarobljenici prema odredbamaKonvencije imaju zadrati sva graanskopravna svojstva27te se moraju neposredno ponjihovom zarobljavanju izmjestiti na poloaje dostatno udaljene od podruja borbenogdjelovanja kako ne bi bili u opasnosti28. Ukoliko se takvo izmjetavanje odvija pjeice, nesmije se prijei vie od 20 km dnevno osim ako protivno zahtijevaju potrebe dosizanjaizvora vode i spremita hrane. Tijekom zarobljenitva trebali bi biti smjeteni u smjetajneobjekte koji moraju biti adekvatno grijani i osvijetljeni te openito omoguavati brigu zazdravlje i odravanje osobne higijene29. Ratnim zarobljenicima mora biti omoguen pri-stup dostatnim koliinama vode za pie30. Svaki ratni zarobljenik mora biti stavljen podupravu odgovornog asnika31. Konvencija zabranjuje sve oblike okrutnosti te kolektivnukaznu32.

Kasnije e se u radu konkretno injenino stanje dovesti u vezu s ovim navedenimodredbama enevske konvencije (u poglavljima 3.2. i 3.4. koji obrauju odgovornost ju-goslavenskih i britanskih snaga za zloin).

3.1.5. Zakoni i obiaji rata (hako pravo) kao izvor prava za bleiburke dogaaje

Poloaj i znaenje hakog prava ve je objanjeno u naslovu koji se bavi izvorimameunarodnog i humanitarnog prava. Najrelevantniji dio hakog prava za bleiburku te-matiku jest Haka konvencija o zakonima i obiajima rata iz 1907. god.

Prije nego to se posvetimo analizi zakona i obiaja rata kao izvora prava za bleiburkedogaaje, kratko u se osvrnuti na znaenje Hake konvencija o pravima i dunostimaneutralnih drava i osoba u vrijeme rata iz 1907. god. koja takoer ulazi u opseg hakogprava. To je potrebno jer postoji u britanskoj javnosti stajalite prema kojem je UK zapra-vo bilo samo posrednik izmeu dviju suprotstavljenih strana kod Bleiburga. U predmet-nim dogaajima nije bilo neutralnih zemalja. Velika Britanija kao i SAD bile su u ratnomstanju s Njemakom i NDH. NDH je ak i formalno objavila rat Velikoj Britaniji. Bezuvjetnakapitulacija svih pomorskih, zranih i kopnenih snaga Njemake stupila je na snagu 8.

svibnja formalno u 23.00 h, a efektivno u pono 8./9. svibnja, dok su snage NDH prestales organiziranim otporom i predale se u 16.20 h 15. svibnja 1945. god. DFJ je takoerbila u ratnom stanju s Njemakom i NDH33. Zapovjednik njemake skupine snaga jugoi-

25 Tekst enevske konvencije o zatiti ratnih zarobljenika iz 1929. god. u engleskom izvorniku mogue je pronaina internetu na stranici Meunarodnog odbora Crvenog kria (www.icrc.com) .

26 l. 2. enevske konvencije o zatiti ratnih zarobljenika .27 l. 3. enevske konvencije o zatiti ratnih zarobljenika .28 l. 7. enevske konvencije o zatiti ratnih zarobljenika.29 l. 10. enevske konvencije o zatiti ratnih zarobljenika.30 l. 11. enevske konvencije o zatiti ratnih zarobljenika.31 l. 19. enevske konvencije o zatiti ratnih zarobljenika.32 l. 46. enevske konvencije o zatiti ratnih zarobljenika.33 DFJ je kao pravni sljednik Kraljevine Jugoslavije bila u ratnom stanju s Njemakom. Unato injenici to

Jugoslavija nije priznavala postojanje NDH, ona je vodila oruanu borbu s njezinim snagama nerijetko izjavljujuida svoju oruanu silu smatra regularnom saveznikom vojskom koja se pridrava ratnog prava.


8/26


9/26

133Pravnik, 41, 2 (85), 2007

cuska) kako bi se utvrdila individualna odgovornost najviih dunosnika Njemake zazloine poinjene u II. svjetskom ratu. Londonski sporazum etiri velike sile sklopile supostupajui u interesu UN-a koji su tada bili u osnivanju uz potporu svih 19 zemaljaosnivaa svjetske organizacije.

Nrnberkim procesima bio je zahvaen ukupno 21 najvii njemaki dunosnik, odtoga 13 lanova nacistike stranke (Nacionalsocijalistike partije): Goering, Ribbentrop,Hess, Rosenberg, Frank, Speer, Frick, Schacht, Papen, Neurath, Seyss-Inqurat, Keitel iReader. Nrnberka suenja predstavljaju prekretnicu u razvoju meunarodnoga kaz-nenog prava u cijelom nizu dostignua poput postavke da su za krenja meunarodnogprava odgovorni i pojedinci, a ne samo drave (individualna odgovornost), nemogunostiopravdavanja viom zapovijedi, zaetke doktrine zloinake organizacije i sl. Danas suta dostignua ope prihvaena u meunarodnom kaznenom i humanitarnom pravu.Dodue, ona nisu bila apsolutne novine u razvoju meunarodnog prava ali Nrnberkiprocesi pomogli su njihovoj punoj afirmaciji44.

Vanost sudske prakse Meunarodnoga vojnog suda u Nrnbergu za bleiburkutematiku ogleda se u injenici da se taj sud u svojim presudama bavio utvrivanjemmeunarodnoga obiajnog prava kao izvora prava za osuivanje njemakih dunosnika.To je bitno jer je meunarodno obiajno pravo obvezujue za sve drave i narode. Pre-ma tome, one meunarodne norme koje omoguuju utvrivanje individualne odgovor-nosti njemakih dunosnika takoer se mogu primijeniti na utvrivanje odgovornostidunosnika komunistike Jugoslavije i V. Britanije. Na taj nain sudska praksa (sudskerjeidbe i nauavanja najpozvanijih publicista razliitih naroda) kao supsidijaran izvormeunarodnog prava pokazuje to je u odreenom razdoblju meunarodni obiaj(meunarodni obiaji kao dokaz ope prakse, prihvaene kao pravo), dakle jedan odosnovnih izvora meunarodnog prava. Teorijski gledano, pravomonim presudamameunarodnih sudova samo se deklaratorno utvruje da su se ispunile subjektivna i

objektivna pretpostavka da bi neka norma dobila znaenje meunarodnog obiaja.Meunarodni vojni sud u Nrnbergu esto se pozivao u svojim odlukama nameunarodno obiajno pravo. Tako je Nrnberki sud utvrdio da su zabrane iz Hakekonvencije o zakonima i obiajima rata iz 1907. god. koje se odnose na nehumano postu-panje s ratnim zarobljenicima, uporabu bojnih otrova, nepravilnu uporabu zastava mira islina pitanja bile na snazi odavno prije usvajanja Hake konvencije iz 1907. god. (theseprohibitions have been enforced long before date of the Convention45). Krenje tih zabra-na (nehumano postupanje s ratnim zarobljenicima, nepravilna uporaba zastava mira i sl.)od 1907. god. predstavlja zloin protiv meunarodnoga ratnog prava, kazneno djelo46.Temeljem takvih stajalita razvidno je ne samo da su odredbe Hake konvencije o zako-nima i obiajima rata u vrijeme bleiburkih dogaaja bile inkorporirane u meunarodnoobiajno pravo, ve da je i za njihova krenja u II. svjetskom ratu pravno mogue i dopu-

stivo utvrditi individualnu odgovornost.Osim to je utvrdio da su odredbe Hake konvencije o zakonima i obiajima rata iz1907. god. dio meunarodnoga obiajnog prava i kao takve obvezujue za sve strane

44 Vie u Cassese Antonio, "International Criminal Law", Oxford, 1997.45 Ratna komisija UN-a, "History of the UN War crimes commission and the developement of the laws of the war",

London, 1948., str. 220.46 Primjera radi navodim ovdje navodim citat jedne takve presude Nrberkog suda iz knjige "History of the UN

War crimes commission and the developement of the laws of the war", London, 1948. na str. 220 koji sampreveo s engleskog jezika:

Haka konvencija iz 1907. zabranila je odreene metode ratovanja. U takve zabranjene metode ulazi i nehumanopostupanje sa zarobljenicima, uporaba bojnih otrova, nepravilna uporaba zastava mira i slina pitanja. Mnogeod tih zabrana bile su provoene[na snazi]davno prije Konvencije; ali su od 1907. svakako postali kaznena djelakanjiva kao krenja zakona rata; ipak, Haka konvencija nigdje ne proskribira takva ponaanja kao kaznena djelaniti propisuje ikakvu kaznu niti spominje ikakav sud koji bi sudio poiniteljima. Meutim, ve niz godina vojnisudovi sude i osuuju pojedince krive za krenja zakona kopnenog ratovanja koje je utvrdila Konvencija.


10/26


i u II. svjetskom ratu, u svojim presudama Meunarodni vojni sud u Nrnbergu utvr-dio je da su ak i pojedine odredbe enevske konvencije o zatiti ratnih zarobljenika iz1929. god. postale dio meunarodnoga obiajnog prava. Tako Sudsko vijee navodi daje pravo Povelje kojim je utemeljen Nrnberki sud odluno i obvezujue za to Vijeeali je pritom i navelo da ratni zloini definirani u lanku 6. Povelje were already recogni-sed as war crimes under international law (da su ve bili priznati kao ratni zloini protivmeunarodnog prava),odnosno they were covered by Articles 46., 50., 52. and 56. of theHague Convention of 1907, and Articles 2., 3., 4. ,46. and 51. of the Geneva Conventionof 192947(ve su bili ureeni lancima 46., 50., 52. i 56. Hake konvencije iz 1907. god.i lancima 2., 3., 4., 46., i 51. enevske konvencije iz 1929. god.). Dakle, Nrnberki sudse smatra vezan Poveljom (Charter) kojim je osnovan ali ratni zloini definirani njomedefinirani ve postoje i priznati su postojeim meunarodnim pravom u smislu odredbiHake konvencije o zakonima i obiajima rata iz 1907. god. te lanaka 2., 3., 4., 46. i51. enevske konvencije o zatiti ratnih zarobljenika iz 1929. god. Sadraj navedenih

lanaka enevske konvencije o zatiti ratnih zarobljenika iz 1929. god. ukratko je opisanu odgovarajuem naslovu ovog rada (naslov 3.1.4., str. 29). Iz takvog stava slijedi da jepravo sadrano u lancima 2., 3., 4., 46. i 51. enevske konvencije iz 1929. god. ve iprije 1945. god. bilo dio meunarodnoga obiajnog prava i kao takvo obvezujue je zasve drave i narode.

3.2. Odgovornost jugoslavenskih snaga

Najveu odgovornost za bleiburke zloine neprijeporno snose jugoslavenske snage.Takav zakljuak moe se jasno iitati iz injeninog stanja, iz onog to se dogodilo a opi-sano je u povijesnom dijelu ovoga rada. U ovom u poglavlju preispitati i istraiti dosege

te odgovornosti u smislu krenja tada vaeih normi meunarodnog prava (o vaeempravu vie je bilo rijei u prethodnom naslovu, na kraju ovog naslova bit e pak spomenao primjeni toga prava). Pritom treba paziti na dvije temeljne opasnosti. Prvo, opasnost dase ue u analizu samo najviega dravnog vrha Jugoslavije, a zanemare detalji i odgo-vornost pripadnika postrojbi koje su se nalazile neposredno na terenu. Pritom naravnonije svrsishodno baviti se odgovornou svakoga pojedinog pripadnika snaga ve samonajznaajnijih aktera. Drugo, opasnost da se analiziranjem detalja i pojedinih dogaajazaobie odgovornost najviih dunosnika, odnosno same jugoslavenske drave te da sepritom ne detektira ukupni zapovjedni lanac.

Govorei o odgovornosti jugoslavenskih snaga, treba prvo utvrditi koje su se jugosla-venske postrojbe nalazile na terenu. U samim zavrnim operacijama jugoslavenska stranaangairala je gotovo sve raspoloive snage organizirane u etiri armije pojaane s parti-zanskim snagama u Sloveniji i Hrvatskoj. Zadatak te velike sile bio je dovriti osloboenjeJugoslavije ali i zarobiti ustake snage, odnosno obruem koji su trebali zatvoriti III. i IV.jugoslavenska armija sprijeiti odstupnicu iz zemlje i predaju zapadnim saveznicima. Otome svjedoi i ve navedena zapovijed Josipa Broza o otpoinjanju zavrnih ratnih ope-racija a koju opisuje Milan Basta u svojoj knjizi48.

47 Isti izvor i stranica kao u prethodnim biljekama (118 i 119).48 M. Basta u knjizi "Rat je zavrio 7 dana kasnije ", Beograd, 1986., na str. 283 prenosi zapovijed Josipa Broza

za zapoinjanje zavrnih operacija i kratko opisuje glavne ciljeve: U planu Vrhovnog komandanta.u kojem surazraene zavrne operacije za osloboenje zemlje, postavljen je zadatak jedinicama nae armije:

-definitivno osloboditi nae narode od faistike vladavine -osloboditi nau etniku teritoriju: Slovenako primorje, Istru i Hrvatsko primorje; -u tom cilju preduzeti posljednju ofanzivu, okruiti i zarobiti glavne snage njemake grupe armija E, ustako-

domobranske i etnike jedinice, koje e se u odstupanju nai na teritoriju Slovenije, odnosno u rejonu Trst-Zagreb-Celovec-Maribor.


11/26

135Pravnik, 41, 2 (85), 2007

Ipak, nisu sve jugoslavenske snage koje su sudjelovale u zavrnim ratnim operacija-ma bile ukljuene, bar na najizravniji nain u bleiburke dogaaje. S druge strane, snagekoje su izvrile prve pokolje i sprovele izruene vojnike i civile natrag u Jugoslaviju nisuse dugo zadrale na tomzadatkubudui da su to bile najelitnije i najisturenije postrojbekoje su ubrzo dobile nove vojniki vanije zadae dok je sprovoenje zarobljenih vojnikai civila po njihovim marevima smrti preputeno pozadinskim snagama.

Kao to je vidljivo iz povijesnog dijela najvii jugoslavenski predstavnik u samim prego-vorima s Britancima u dvorcu Thurn-Valassina iznad Bleiburkog polja bio je Milan Basta.Basta je u to vrijeme, 1945. god., bio politiki komesar 51. brigade (tzv. vojvoanske) usastavu III. jugoslavenske armije. Okolnost da se ba on naao toga 15. svibnja kod Blei-burga kao najvii jugoslavenski predstavnik nije rezultat njegova izbora za tu zadau odnjemu nadreenih, ve je rezultat sluajnog razvoja dogaaja i to uslijed Bastinih rezolutnihnastojanja da sprijei predaju i jednog vojnika zapadnim saveznicima te puke injenice daje III. jugoslavenska armija najvie napredovala prema Austriji. Bastina odlunost i strah

da nee uspjeti poprima razmjere osobne vendete to se moe vidjeti na mnogo mjestau njegovoj knjizi o tim dogaajima. Uz Bastu od viih asnika s jugoslavenske strane napregovorima sudjelovao je i predstavnik slovenskih partizana Ivan Kovai Efenko, zapo-vjednik 14. slovenske divizije i nositelj ordena narodnog heroja Jugoslavije. Bastina rezo-lutnost manifestirana je i na samim pregovorima gdje je izdao ultimatum hrvatskim pre-dstavnicima u kojem trai bezuvjetnu predaju u roku od jednog sata, u suprotnom prijetida se nee pridravati normi meunarodnoga ratnog prava49. Iz takvog ultimatuma jeujedno i vidljivo da je Basta u to vrijeme bio upoznat s normama meunarodnoga ratnogprava. Nakon to su uspjeli u svojim namjerama da ishode izruenje vojnika i civila kojisu se predali na Bleiburkom polju, jugoslavenske pregovarae u njihovom zapovjednommjestu u oblinjem selu Hrust doekala su novopristigla jugoslavenska pojaanja. Rije jebila prvenstveno o snagama elitne 12. proleterske (tzv. slavonske) divizije. Tamo se naaoi zapovjednik 12. divizije Duan Ostoji, poznat pod nadimkom Osman i njegov zamje-nik Rade Kneevi, poznat pod nadimkom Tihi. Ostoji i Basta planiraju sprovoenjepredaje snaga na Bleiburkom polju. Tonije reeno, oni 15. svibnja 1945. god. u svomzapovjednom mjestu u selu Hrust pripremaju masovni masakr. Smjetaju svoje postrojbena oblinje umske proplanke s obiju strana Bleiburkog polja. Na taj nain ostvarujutaktiku kontrolu nad cijelim poljem, a istodobno onemoguuju svaki ozbiljniji otpor jersu se jugoslavenske snage nalazile skrivene u umi a hrvatski vojnici i civili stijenjeni naistini u polju. Jugoslavenske snage bile su naoruane tekim i lakim strojnicama. Nakonto su Basta i Ostoji dovrili planiranje i taktiki razmjestili snage, a po isteku ultimatumaBasta odlazi do hrvatskih poloaja i nakon krae inspekcije vraa se natrag te pritom dajesvojim snagama znak rukom nakon ega je otpoeo masakr. Osobito je uasavajua

okolnost da su se u tom trenutku Bleiburkim poljem vijorilo tisue bijelih zastava u znakpredaje. Strojnika paljba pokosila je stijenjenu masu civila, ena i djece te vojnika kojisu se predali. Pobijeni i ranjeni padali su u hrpama. Nakon dovrenja paljbe pripadnicijugoslavenskih snaga uli su u gomilu i zapoeli s pljakom osobnih predmeta i klanjemonih ranjenih nesretnika koje strojnice nisu uspjele ubiti. O tim dogaajima pisao je diplo-matski kurir Teodor Pavi50.

Uz Milana Bastu i Duana Ostojia kao najodgovornije na samom Bleiburkom polju uime njihovih postrojbi 51. i 12. divizije, odnosno u ime Jugoslavije, treba uzeti u obzir da

49 Taj ultimatum prenosi grof N. Tolstoj u svojoj knizi Ministar i pokolji; Zagreb, 1991. na str. 108: Zahtijevamo bezuvjetnu predaju cijele vae vojske za jedan sat. Ako prihvatite, ene i djeca mogu se vratiti svojim

kuama. Vojnici i oficiri ostat e ratni zarobljenici.Ako ne prihvatite uvjete, za petnaest minuta zapoet e opinapad i vi se neete imati pravo pozivati na internacionalne konvencije Crvenog kria.

50 Navedeno svjedoanstvo Teodora Pavia ve je preneseno u povijesnom dijelu rada prema izvorima iz knjigegrofa Tolstoja.


12/26


je bilo i drugih mjesta izruenja, to je i opisano u povijesnom dijelu rada. Kod tih drugihizruenja Basta i Ostoji nisu bili izravni akteri. S jugoslavenske strane tu je najaktivnijibio Simo Dubaji, obavjetajac. Dubaji je vodio pregovore s britanskim snagama gledeorganiziranja izruenja na drugim mjestima. Pritom je koristei svoje prijateljske i prisneodnose s britanskim asnikom J. R. Lockheadom51uspio izvui dodatni broj hrvatskihvojnika i civila. Naravno, ne treba iskljuivo ta dodatna izruenja pripisivati osobnom od-nosu izmeu Dubajia i Lockheada nego sve to treba gledati u svjetlu politike koju je vo-dio britanski ministar zaduen za Sredozemlje, Harold Macmillan, i to nakon bleiburkogizruenja ak i u nesuglasju s uputama vlastite vlade. Najvie je ljudi izrueno pritomna lokaciji kod Podorice52. U toj grupaciji bilo je dosta i slovenskih kvislinkih snaga(pripadnici Rupnikova slovenskog domobranstva). Trajala su do 1. lipnja kad su Britancizaustavili transport koji je tog dana trebao biti izruen. U tim dodatnim izruenjima ukup-no je izrueno 32 000 ljudi. Zanimljivo je da se Simo Dubaji koji danas ivi u Ljubljani umedijima tijekom devedesetih hvalio kako je pobio trideset tisua ljudi(!)53.

Ne treba smetnuti s uma da se tek manji dio povlaeih snaga uspio probiti i timepostao subjektom britanskih izruenja. Najvei dio snaga ostao je u Jugoslaviji. Odgo-vornost zapovjednika i ostalih najodgovornijih asnika na terenu poput Baste, Ostojiaili Dubajia nikako se ne smije promatrati izolirano. Oni su bili kotai u velikom represiv-nom stroju jugoslavenskoga komunistikog aparata. Pritom nisu postupali na svoju ruku,bez obzira to su neki od njih poput Baste imali dosta prostora za autonomiju, ve suizvravali nareenja i slijedili opi reimski smjer najokrutnijeg obrauna s neprijateljem.

Represivnost jugoslavenskoga komunistikog sustava nije stvorena niti zapoeta1945. god. Ona je stvorena ranije. Kao predvodnica antifaistikih snaga na podrujuJugoslavije tijekom II. svjetskog rata KPJ je od poetka stvarala represivni sustav koji sesluio strijeljanjima, pogubljenjima, logorima, torturom i oduzimanjem privatne imovine.Opa praksa u partizanskim postrojbama bila je da se svi zarobljeni ustae strijeljaju posamom inu zarobljavanja. Glede Nijemaca, oni su slani u logore te, ako je bilo mogue,sudjelovali su u razmjenama. U protivnom bi i oni bili strijeljani. O takvoj praksi svjedoe isljedei izvodi iz interne komunikacije jugoslavenskih snaga (izmeu OZNE i VIII. korpusau veljai 1945. god.), a koji su dio arhivske grae HDA54:

Iz ovog priloga vidljiva su nareenja za strijeljanje zarobljenih njemakih vojnika. Na-dalje, vidljivo je da jugoslavenske snage primjenjuju masovnu odmazdu te da su uvje-ti zarobljenitva ratnih zarobljenika nedoputeni (primjerice u smislu odredbi l. 10.enevske konvencije o zatiti ratnih zarobljenika iz 1929. god. i sl.). Domobrani su nakonzarobljavanja putani kuama ukoliko se nisu htjeli pridruiti antifaistikom pokretu(pritom su redovito skidani do gola ili u donje rublje kao znak ponienja). Meutim, takvapraksa prema domobranima koja je postojala tijekom cijelog rata nije se odrala u 1945.

god. jer su u sijenju 1945. god., po naredbi Ante Pavelia, stvorene jedinstvene HOS(Hrvatske oruane snage) te je time izjednaen status ustaa i domobrana. Za veinuzarobljenih domobrana, to je znailo sigurnu smrt.

Organizacija koja je bila zaduena u najveoj mjeri za provoenje totalitarne i represi-vne politike jest OZNA odnosno Odjeljenje za zatitu naroda. Ta organizacija bila je glavninositelj i provoditelj zloina. OZNA je osnovana odlukom Josipa Broza Tita od 13. svibnja1944. god. Vrlo brzo stvorena je iroka mrea suradnika OZNE sa svim jugoslavenskimpostrojbama. Pritom se oslanjalo na vojno ustrojstvo jugoslavenskih snaga gdje je svakajedinica uz redovnoga vojnog zapovjednika imala i politikog komesara. Takvo ustrojstvo

51 J. Jurevi, "Bleiburg", Zagreb,2005. god., str.231.52 Kod Podorice izruivano je izmeu 2000 i 3000 ljudi dnevno poevi od 17. svibnja.53 Vidi J .Jurevi, "Bleiburg", Zagreb u prilozima, preslike iz Veernjeg lista.54 HDA, f. OZN-a,k.28, o 6/8, depea od 8.2.1945. god., "S.97-65" i 7. depea od 15.2.1945. god. "R.109".


13/26

137Pravnik, 41, 2 (85), 2007

preneseno je iz Staljinova modela reorganizacije Crvene armije tridesetih godina. OZNAje osnivala i vodila logore bilo u vidu zarobljenikih logora bilo u vidu logora za prisilnirad. Na elu OZNE nalazio se naelnik koji je bio sve od njezina utemeljenja AleksandarRankovi. Na prostorima bive Jugoslavije, pa ak i u komunistikim krugovima, imeAleksandra Rankovia ostalo je zapameno kao sinonim za najokrutniju strahovladu. Okarakteru njegova voenja OZNE najbolje svjedoi sada ve uvena komunikacija izmeuRankovia i zagrebake OZNE o strijeljanjima u Zagrebu u kojoj se navodi u Zagrebustreljano je samo 200 banditate se nareuje poveanje broja likvidacija55.

Rankovi u funkciji naelnika OZNE izravno je podreen Josipu Brozu Titu i izmeunjih nema posrednika. Govorei o odgovornosti samog Josipa Broza treba spomenutida je on u vrijeme bleiburkih dogaaja te mareva smrti koji su uslijedili bio predsjednikVlade (DFJ), ministar obrane u toj Vladi, generalni sekretar partije (KPJ) te vrhovni zapo-vjednik svih jugoslavenskih oruanih snaga (prvo NOVJ a poslije Jugoslavenske armije),dakle de facto i de iureimao je kontrolu nad svim snagama te je bio najodgovornija osoba

u zemlji. Jugoslavenske snage koje su sudjelovale u bleiburkim dogaajima postupalesu po Titovim nareenjima i bile su pod njegovom kontrolom. One su bile dio ukupnejugoslavenske sile koja je sudjelovala u zavrnim ratnim operacijama, vojnoj akciji kojomje rukovodio Josip Broz. O postojanju te kontrole svjedoi i stalna komunikacija izmeuJosipa Broza i zapovjednika III. jugoslavenske armije Koste Naa56. Inae, 51. divizija-postrojba koja se nala u Bleiburgu dio je III. armije. Tito poruuje Nau da mu je linoodgovoran57te nareuje energinije djelovanje.

Nadalje, 51. divizija i Milan Basta zajedno s cijelom III. jugoslavenskom armijom dobilisu 17. i 18. svibnja nakon izvrenja bleiburkih zloina i sprovoenja izruenih vojnika icivila natrag u Sloveniju od samog Tita nove vojne zadatke (budui da je bila rije o naji-sturenijim jugoslavenskim postrojbama) glede napetosti sa zapadnim saveznicima te suih odmah izvrile. Dakle, ne moe biti sumnje da je Josip Broz Tito imao punu efektivnukontrolu nad postrojbama koje su sudjelovale u zloinima. Takoer, izravno je nadziraorad represivne OZNE. Uz Odjeljenje za zatitu naroda postojala je jo jedna represivnaorganizacija - KNOJ, Korpus narodne obrane Jugoslavije koji je osnovan 15. kolovoza1944. god. Takoer naredbom Josipa Broza Tita. Zadaci KNOJ-a bili su meu ostalimlikvidacija etnikih, ustakih, bjelogardejskih i drugih antinarodnih bandiobezbeenjecentralnih organa vlastiienje tek osloboenog teritorija58. KNOJ je zapravo imaofunkciju oruanih postrojbi najodanijih reimu dok je OZNA bila neto poput unutranjetajne policije.

O brojnosti rtava na Bleiburgu ve je bilo rijei u povijesnom dijelu rada. Uzeta je kaopriblino pouzdana britanska vojna procjena iz izvjetaja 38. brigade V. korpusa VIII. (kojije u prilogu povijesnog dijela rada) saveznike armije. Nema nikakva razloga da bi Britanci

55 J. Jurevi, "Bleiburg", Zagreb, 2005. god., str. 270 i na naslovnoj strani: Va rad u Zagrebu je nezadovoljavaju. Za 10 dana u Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenauje nas ova

neodlunost, za ienje Zgb-a od zlikovaca. Radite suprotno od naih nareenja jer smo rekli da radite brzo ienergino i da sve izvrite u prvim danima.

Aleksandar Rankovi.56 Tako primjerice M. Basta prenosi u svojoj knjizi "Rat je zavrio 7 dana kasnije ",Beograd, 1986., na str. 399: -Obru je sa severa zatvoren, drue Stari. -Neprijatelj se ipak izvlai .Te ne smije dopustiti. utio sam trenutak-dva. Oseam da je maral nezadovoljan. -uje li ti mene Kosta? -ujem, drue Stari. -Onda jae zatvori obru. Peko i Koa e pritisnuti s juga. Ali zadatak Tree armije je sada najvaniji. Lino si mi

odgovoran.57 Isto.58 J. Jurevi, "Bleiburg", Zagreb, 2005. god., str. 279 prema arhivskoj grai.


14/26


neto zamagljivali ili varali u svojim internim komunikacijama (time bi varali sami sebe).Ta procjena govori o oko 500 000 civila i 200 000 vojnika koji se kreu prema njihovimpoloajima. Meutim, od te brojke samo je manji dio uspio probiti obru jugoslavenskihsnaga i dospjeti do Bleiburga. Prof. dr. sc. Josip Jurevi procjenjuje da su Britanci ukup-no izruili jugoslavenskim snagama oko 70 00059vojnika i civila. No, kad je rije o brojka-ma ukupno stradalih u marevima smrti koji su uslijedili i stradalima u logorima, tu brojkuje vrlo teko utvrditi i sasvim je mogue da nikada neemo saznati toan broj. Svakakotreba uzeti u obzir da je samo manji broj ljudi od goleme mase koja je zarobljena ubijen.Naime, dio snaga uspio je i pobjei, bilo na samom Bleiburgu, bilo poslije u marevimasmrti. Zarobljeni koji su uspjeli preivjeti mareve smrti i prisilni rad u zarobljenikim logo-rima puteni su kuama nerijetko uz gubitak graanskih prava. Brojni zloini zbivali su sena prvim kilometrima mareva smrti u Sloveniji kad su pogubljena bila ea i masovnija.Ubijeni su bacani u tenkovske rovove koji su zatrpavani kad bi se napunili i time postajalimasovne grobnice. Velik broj leeva bacan je i u razne jame, prirodne geoloke formacije.

Najpoznatije su Koevska jama u Sloveniji i jama Jazovka u Hrvatskoj (kraj Zagreba). Objelokacije otkrivene su devedesetih godina 20. st. Toan broj poginulih vjerojatno nikadneemo saznati. Treba tu napomenuti da je postojalo nekoliko pokuaja da se rasvijetlibroj smrtno stradalih. Prvo je dr. sc. Vladimir erjavi, inae ugledni demograf i ekspertUN-a za pitanja kretanja stanovnitva (radio je od 1964. do 1982. god. u Ekonomskojkomisiji UN-a za Afriku) u svojoj podosta citiranoj studiji Gubici stanovnitva Jugoslavijeu Drugom svjetskom ratu i na njoj temeljenoj knjizi Opsesije i megalomanije oko Jase-novca i Bleiburga iznio svoju procjenu utemeljenu na statistikim istraivanjima od 99000 poginulih Hrvata (na faistikoj strani) u zadnjim danima rata60. Od te brojke do kojeje doao usporedbom analiza popisa stanovnitva prije i poslije rata erjavi smatra da jeotprilike polovica izginulo u borbama, a druga polovica kao rtve jugoslavenskih snaga.Pritom erjavi uope ne argumentira niti navodi ikakve demografske dokaze na temeljukojih bi prepolovio prethodno utvrenu brojku od 99 000 na 50 000 rtava (treba imatina umu da veih borbi u zadnjim danima rata osim onih za mostove kod Dravograda nijebilo). Slinu brojku onoj od 99 000 poginulih Hrvata iz erjavieve studije imamo i kodnajizravnijih jugoslavenskih izvora- iz lanka Ivana Dolniara, politikog komesara 14.(tzv. slovenske) divizije (to su snage slovenskih partizana koje su bile kod Bleiburga). Nai-me, Dolniar u svome lanku u zborniku Zavrne operacije za osloboenje Jugoslavijenavodi da je u zavrnim ratnim operacijama zarobljeno ukupno 341 000 neprijateljskihvojnika od ega je smrtno stradalo 100 000 vojnika61.

Raspadom komunistikog sustava u jo nesamostalnoj Hrvatskoj prvi demokratskiizabrani Sabor je 1990. god. osnovao Komisiju za utvrivanje ratnih i poratnih rtava. Nje-zin cilj je bio utvrditi stvarne rtve rata i poraa budui da su se jugoslavenske procjene

rtava odnosile samo na poginule na antifaistikoj strani i bile su uvelike preuvelianekako bi se dobila to vea ratna odteta od Njemake (Jugoslavija je prijavila 1 700 000rtava). No, Komisija nije nikad ostvarila cilj zbog kojeg je osnovana. Operativno djelovanjezapoela je tek 1994. god., a njezin rad zamrznut je 2000. god. da bi tri godine kasnije bilaukinuta. Unato tome to nije ostvarila temeljni cilj iza rada Komisije za utvrivanje ratnihi poratnih rtava ostali su neki rezultati. Utvreno je ukupno neto vie od 1000 masovnihgrobnica vezano za Bleiburg i krini put (veina na prostoru Hrvatske i Slovenije). Najpoz-natije meu tim masovnim grobnicama (alegorijski se nazivaju postajama krinog puta)su Jazovka, Macelj, Okuani, Bjelovar, Oura, Graie, Arano, Koevski rog i Tezno.

59 Isto, str.233.60 V. erjavi, "Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga", Zagreb, 1992., str. 77.61 I. Dolniar, "Zavrne operacije za osloboenje Jugoslavije", Beograd, 1986., na str. 540 pie: U zavrnoj ofanzivi Jugoslavenske armije za konano osloboenje zemlje zarobljeno je oko 341 000 neprijateljevih

vojnika, dok ih je oko 100 000 poginulo.


15/26

139Pravnik, 41, 2 (85), 2007

Najistraenija od tih stratita je svakako jama Jazovka koja je otkrivena u ljeto 1990 god.U tim grobnicama postoji velika koliina materijalnih dokaza koji upuuju na odgovornostjugoslavenskih snaga. Svakim danom otkrivaju se novi dokazi i nova mjesta stradanja.Tako je u vrijeme pisanja ovoga rada objavljeno u medijima da su tijekom graevinskihradova na izgradnji autoceste pronaene nove lokacije stradanja kod Macelja. Na samomBleiburkom polju nisu izvravana nikakva iskapanja niti forenzika ispitivanja.

Sve napisano u ovom poglavlju nedvojbeno upuuje na to da su u predmetnimdogaajima jugoslavenske snage prekrile lanke 2., 7., 10., 11., 18., 19. i 46. enevskekonvencije o zatiti ratnih zarobljenika iz 1929. god.62koju su DFJ i AVNOJ smatrali zasebe pravno obvezujuom. Uz odredbe enevske konvencije iz 1929. god. jugoslaven-ske snage poinile su teka i masovna krenja zakona i obiaja rata koji su za njih biliobvezujui jer su 1945. god. bili sastavnim dijelom meunarodnoga obiajnog prava (i kaotakvi obvezujui za sve drave i narode) kao to je to pravilno protumaio i Nrnberki sudza suenje nacistikim zloincima. Teka i masovna krenja zakona i obiaja rata koje su

jugoslavenske komunistike snage poinile osobito se odnose na zabranu ubijanja voj-nika koji su se predali (l. 23. Hakih pravila o zakonima i obiajima rata iz 1907. god.),nepotovanje meunarodnih znakova predaje (isticanje bijelih zastava, l. 32. Hakih pra-vila) i zabrane masovne kazne odnosno odmazde (l. 50. istog akta)63.

to se tie individualne odgovornosti, ona je takoer temeljem svega navedenog ne-pobitna i protee se od postrojbi koje su izravno sudjelovale u dogaanjima na terenu donajvieg jugoslavenskoga dravnog vrha. Kada govorimo o srednjoj razini zapovijedanjanepobitno najodgovorniji za krenje svih navedenih normi su Milan Basta, na dunostipolitikog komesara 51. divizije III. jugoslavenske armije i Duan Ostoji Osman, nadunosti zapovjednika 12. proleterske divizije. Oni su bili podreeni svojim viim postroj-bama III. i I. jugoslavenskoj armiji. Najvei broj zloina dogodio se u zoni odgovornosti III.jugoslavenske armije. Zapovjednik III. armije bio je Kosta Na dok je zapovjednik I. jugo-slavenske armije bio Peko Dapevi. Zapovjednici armija bili su podreeni GeneraltabuJA. Na elu Generaltaba kao kolektivnog tijela bio je vrhovni zapovjednik Josip Broz Titokoji je istovremeno bio i predsjednik vlade DFJ, ministar obrane u toj vladi te generalnisekretar KPJ, dakle imao je de facto i de iurekontrolu nad svim jugoslavenskim snagama.Govorei o drugim mjestima izruenja uz Bleiburg najveu odgovornost ima obavjetajniasnik Simo Dubaji koji je, po njegovim vlastitim izjavama u medijima, odgovoran zavelik broj smaknua (hvalio se da je pobio tridesetak tisua ljudi64). Uz regularne vojnepostrojbe velik broj likvidacija i drugih krenja normi meunarodnog prava osobito u logo-rima izvravali su pripadnici OZNE. Naelnik OZNE bio je Aleksandar Rankovi. On je bioizravno podreen Josipu Brozu Titu65. Oblik odgovornosti jest izravna namjera (dolus di-rectus) prvog stupnja66kod svih spomenutih aktera jer ne samo da nema nikakve sumnje

da su za zloin znali ve je jasno iz svega navedenog da su poinjenje zloina planirali usklopu svojih zavrnih ratnih operacija te da su poduzimali sve operativne mjere kako biga to uinkovitije sproveli (osnivanje i organizacija represivnih organizacija poput OZNE,osnivanje logora, provoenje pregovora s ciljem da se osigura izruenje to veeg brojavojnika i civila, praksa smaknua i prijekih sudova i sl.).

Dakle, za krenje odredbi enevske konvencije o zatiti ratnih zarobljenika iz 1929.god. te masovna krenja zakona i obiaja rata koje je Jugoslavija poinila 1945. godine

62 Vie o tome u poglavlju 3.1., naslov 3.1.4.63 Vie o tome u poglavlju 3.1., naslov 3.1.5.64 Vidi biljeku 129.65 O utemeljenju i ustrojstvu organizacije OZNA na elu koje je bio Aleksandar Rankovi ve je pisano u ovom

poglavlju. Vie o ustrojstvu OZNE u J. Jurevi, "Bleiburg", Zagreb, 2005. god.66 Vie o oblicima krivnje u Novoselac Petar, "Opi dio kaznenog prava", Zagreb, 2004., Bai Franjo, "Kazneno

pravo, opi dio", Zagreb, 1998. i sl.


16/26


upuujem na individualnu odgovornost u obliku izravne namjere na sljedeim linijamazapovijedanja:

- Milan Basta-Kosta Na-Generaltab JA-Josip Broz Tito- Duan Ostoji Osman-Peko Dapevi-Generaltab JA-Josip Broz Tito- Simo Dubaji, Aleksandar Rankovi-Josip Broz Tito

Takav nacrt individualne odgovornosti nije naravno iskljuiv niti zatvoren. Rije jesamo o glavnim crtama odgovornosti izmeu najvanijih i najodgovornijih aktera.

3.3. Odgovornost vrhovnitva NDH

Odgovornost najviega dravnog vrha NDH za tragediju koja se dogodila vezano uzBleiburg i mareve smrti to su uslijedili jest velika, to je vidljivo i iz povijesnog dijelarada. Meutim, u svjetlu injenice da su teka i masovna krenja meunarodnoga ratnog

prava izvrile jugoslavenske snage te da su britanske snage izruile (bilo jugoslavenskojbilo sovjetskoj strani) manji dio ukupnih snaga u povlaenju koji im se uspio predati, nemoemo govoriti o odgovornosti NDH, odnosno njezinoga dravnog vrha u pravnom smi-slu. Zato je cilj ovog naslova, neto kraeg po opsegu (iznimno od opeg pravca razradezadanog u kaznenopravnom dijelu rada koji se sastoji prvo od utvrivanja primjenjivogprava da bi se onda utvrdila odgovornost pojedinih sudionika, postrojbi i drava) saetoprikazati odgovornost koja je prvenstveno povijesna i moralna, a ne pravna. To se odnosi,naravno, samo na bleiburka pitanja, nikako na ukupnu odgovornost ustakog reimatijekom rata, a glede toga osobito odgovornost za teke zloine poinjene prema civilnomstanovnitvu, posebice na masovna i sustavna klanja srpskog i idovskog puanstva.

NDH i njezin dravni vrh su pred kraj II. svjetskog rata povlaili cijeli niz poteza i do-

nosili odluke koje su upuivale na potpunu izgubljenost i politiku sljepou. Godine 1944.god. kad je ve bilo sasvim jasno da Njemaka ne moe dobiti rat, Paveli je naprasitosprijeio pokuaj zbliavanja NDH sa zapadnim saveznicima koji su organizirali ministarunutranjih poslova Mladen Lorkovi i ministar oruanih snaga Ante Voki. O tome da bitakva nastojanja imala mogunost realizacije svjedoi i injenica da je Finska bila jednaod najodanijih njemakih saveznica, sudjelovala je aktivno u napadu na SSSR, a njezineoruane snage dale su najvei doprinos u razaranju tadanjeg Lenjingrada (danas Sankt-Peterburg) i njegovoj opsadi koja je trajala 900 dana. Unato tome, Finska je proglasi-la neutralnost i na taj nain se izvukla iz rata bez ikakvih teih posljedica po njezinostanovnitvo. Slino su postupile Bugarska i Rumunjska koje su takoer bile njemakesaveznice i dio nacistikoga ratnog poduhvata u Europi (Rumunjska je sudjelovala u na-padu na SSSR, Bugarska u napadu na Jugoslaviju te je i anektirala dijelove Makedonijei Srbije), a 1944. god. su jednostavno prele na savezniku stranu i time izbjegle bilokakve borbe na svojim teritorijima, te su nakon rata uivale status lanica antihitlerovskekoalicije. Sumanutost i sljepoa ustakog reima moda je najbolje vidljiva iz odluke od13. sijenja 1945. godine koju je potpisao sam Ante Paveli. Tom odlukom se do tadarazdvojene komponente - Ustaka vojnica, Domobranstvo i Hrvatsko orunitvo (ukupnooko 280 000 vojnika67) spojene u jedinstvene Hrvatske oruane snage-HOS. Traginostte odluke lei u injenici da je dobro poznata praksa na jugoslavenskoj strani bila dase zarobljeni ustae strijeljaju po samom inu njihova zarobljavanja dok se sa zaroblje-nim domobranima koji ne bi htjeli pristupiti u partizanske redove postupalo tako da bi ihse skinulo u donje rublje u znak ponienja i poslalo njihovim kuama. Tom je odlukomPaveliev reim zapravo veinu zarobljenih domobrana osudio na smrt i time znaajno

67 J. Jurevi, "Bleiburg", Zagreb,2005. god., str.199.


17/26

141Pravnik, 41, 2 (85), 2007

pridonio razmjerima bleiburke tragedije. Nadalje, NDH je po samom kraju rata, u travnju1945. god., kad su se ve vodile zavrne borbe za Berlin planirala povlaenje sveko-likog puanstva i vojske u Austriju kroz Sloveniju i stvaranje Alpskog bedema gdje bi seekao sukob izmeu zapadnih saveznika i SSSR-a. Takve tragine odluke i ridikuloznoplaniranje nemaju nikakva smislena objanjenja. Gledano strateki, planirano povlaenjestanovnitva nije imalo nikakva opravdanja jer se to stanovnitvo jednostavno u svibnju1945. god. nije imalo gdje povui. Povlaenje oruanih snaga moe se opravdati gledecilja da se izbjegne jugoslavenska odmazda i da se predaja ostvari prema zapadnim sa-veznicima. No, da bi takav cilj bio uspjeno ostvaren u potpunosti, bilo je potrebno ranijezapoeti povlaenje, a ne tek u svibnju (Be je primjerice pao u travnju). Nadalje, nije tadatrebalo vui goleme mase civilnog puanstva sa sobom to je znatno usporilo kretanjei uzrokovalo zaguenost prometnica. Razlozi povlaenja velike mase civila mogli bi bitiobjanjeni okolnou da bi njihova brojnost predstavljala dodatni argument hrvatskimpregovaraima kod predaje zapadnim saveznicima kojim bi se dokazivala krvolonost

jugoslavenskih snaga (kako svi civili bjee od njih). Pokazalo se upravo suprotno, brojnosthrvatskih snaga bila je otegotni faktor u saveznikom odluivanju. Nadalje, osobito jetragina mogunost da je ustako vrhovnitvo u povlaenje ukljuilo velike koliine civilakako bi se formirao ljudski ivi tit koji bi omoguio usporavanje jugoslavenskog napre-dovanja i izvlaenje dravnog vrha na vrijeme.

Kako su sve snage HOS-a osim Poglavnikova tjelesnog zdruga bile vojno podreenenjemakim snagama, odnosno borbenoj skupini jugoistok, (ojaana njemaka gru-pa armija E zaduena za Balkan) zapovjednik te skupine general Lhr obavijestio jeAntu Pavelia 8. svibnja o predstojeoj njemakoj kapitulaciji i predao njemu tj. NDHi operativno voenje HOS-a. Istog dana na zadnjoj sjednici Glavnoga ustakog stanaodranoj u Rogakoj Slatini izdana je zapovijed da se snage nadalje povlaepo vlastitomnahoenju68. Nakon toga najvii dravni vrh NDH razbjeao se u zapadne zemlje i zem-lje Latinske Amerike. Najvii dunosnici NDH, ukljuujui i Antu Pavelia,69u najveojmjeri ostali su nekanjeni. Jugoslavenske snage uspjele su zarobiti samo manji dio viihasnika70. Cijenu jugoslavenske komunistike odmazde platili su vojnici i nii asnici temase civilnog stanovnitva.

3.4. Odgovornost zapadnih saveznika

Odgovornost za bleiburke zloine na strani zapadnih saveznika71, zapravo najtonijebritanskih snaga, nije one razine i opsega kao i odgovornost jugoslavenskih snaga jer supoinitelji zloina nad izruenim vojnicima i civilima bile iskljuivo jugoslavenske odno-

sno sovjetske (kad je rije o Kozacima) snage. Opseg te odgovornosti obuhvaa manjibroj rtava od ukupnog broja involviranih u dogaaje jer se vei dio povlaeih snaganije uspio probiti u Austriju i tamo se predati britanskim snagama ve je ostao zaro-bljen unutar jugoslavenskog obrua. Britanska odgovornost jest neprijeporno i pravna ito u svjetlu odredaba enevske konvencije o zatiti ratnih zarobljenika iz 1929. god. kaoi meunarodnoga obiajnog prava. U ovom poglavlju analiziram tu odgovornost gledeinjeninog stanja te takvu faktiku podlogu povezujem s primjenjivim pravom.

Govorei o odgovornosti zapadnih saveznika treba prvenstveno utvrditi postrojbekoje su se nale na terenu. To su bile snage VIII. saveznike armije koje su bile pod

68 Isto, str. 217.69 O sudbini Ante Pavelia vie je pisano u povijesnom dijelu rada na str. 14.70 Popis veine zarobljenih viih asnika nalazi se u biljeci 71 na str. 3371 Pod pojmom zapadni saveznici podrazumijevaju se SAD, UK i njegove kolonije i dominioni te najee i francuske

snage (kada je rije o II. svjetskom ratu).


18/26


izravnom upravom saveznikog zapovjednitva na Sredozemlju, odnosno skraeno SAC-MED72koje je 1945. imalo sjedite u Rimu. Funkciju vrhovnoga saveznikog zapovjednikana Sredozemlju izvravao je feldmaral Harold Alexander73.

Najisturenija postrojba VIII. saveznike armije prema napredujuim jugoslavenskimarmijama sa sjeverne strane bio je V. korpus, britanska postrojba. Treba rei da uz ovuvojnu strukturu Velika je Britanija imala i organiziranu politiku liniju upravljanja britanskimpostrojbama unutar saveznike sile. Na elu takve politike linije upravljanja u regiji nala-zio se britanski ministar za Sredozemlje (tzv. ministar rezident), Harold Macmillan ije jesjedite takoer bilo u Rimu uz SACMED74.

Nuno je znati da su saveznike snage u svibnju 1945. god. bile na globalnoj razini uvrlo napetim odnosima s jugoslavenskim snagama ponajprije zbog agresivnih tenji jugo-slavenske komunistike vlasti prema austrijskom i talijanskom podruju (Koruka i Trst) ito u toj mjeri da je mogunost njihova oruana sukoba bila izgledna. O tome je vie pisanou povijesnom dijelu rada. U takvim okolnostima feldmaral Alexander dobio je zapovijed

da pripremi svoje snage za sukob s jugoslavenskim Titovim snagama. Pritom su njegovesnage (samo dio postrojbi VIII. saveznike armije) na terenu bile neusporedivo slabije odjugoslavenskih (etiri jugoslavenske armije u punom borbenom maru u tijeku zavrnihratnih operacija). S druge strane, zapadni saveznici bili su superiorniji u zranim snaga-ma. Zato su prvi obavjetajni izvjetaji i podaci dobiveni vojnim izvianjem o golemimkoliinama nerazoruanih vojnika i civila koji se kreu prema poloajima V. britanskogkorpusa u Austriji u saveznikim redovima doekani s velikom zabrinutou. Zapadnisaveznici jednostavno nisu to oekivali niti su predvidjeli te izbjeglike kolone. Zato su ipostrojbe na terenu iskazivale odreenu dozu konfuzije u svojim postupanjima.

Kada je predvodnica hrvatskih snaga ujutro 15. svibnja dospjela na Bleiburko polje,tamo ih je doekao dio 38.(irske) brigade V. britanskog korpusa i primio njihovu pre-daju. Na samom terenu nalazio se zapovjednik 38. brigade V. britanskog korpusa gene-ral Patrick Scott. Grof Tolstoj u svojoj knjizi spominje da je Scott doivljavao sve Hrva-tenacistikim simpatizerima75te da nije gajio nikakve simpatije prema njima. Britanskesnage su naznaile hrvatskim predstavnicima da nee moi dopustiti nastavak njihovakretanja prema Klagenfurtu s ciljem da se i ostale hrvatske snage (a to je veina) koje sejo nalaze u Jugoslaviji uspiju uvui u Austriju tim jedinim preostalim putem koji jugosla-venske snage nisu snanije zatvorile. Pritom Britanci nisu poduzeli nikakve korake kako birazoruali hrvatske snage. No, nedugo kasnije, neto prije podneva, hrvatski predstavnicipozvani su na pregovore u oblinji dvorac Thurn-Valassina gdje je Scott organizirao svojstoer. Tamo im je objanjeno da su na to podruje upravo pristigle i jugoslavenske sna-ge (Milan Basta i pratnja u ime III. jugoslavenske armije) i da one zahtijevaju preuzimanjesvih hrvatskih vojnika i civila. Zatim je Scott objasnio da e organizirati pregovore izmeu

jugoslavenskih i hrvatskih predstavnika gdje e Britanci biti posrednici. Takav pristuppotpuno je neutemeljen jer Velika Britanija nije bila nikakva neutralna drava niti treastrana koja se javlja kao medijator ve aktivni sudionik u sukobu, u II. svjetskom ratu, teje ak i formalno bila u ratnom stanju s NDH (NDH je objavila rat Velikoj Britaniji). Nakontoga uslijedili su trojni pregovori koji su ve potanko razraeni i opisani na nekoliko mjestau ovom radu pa ih ovdje ne treba ponavljati.

Britansko postupanje unato tome to je u postrojbama postojala odreena dozakonfuznosti nije nikako plod autonomnih procjena i samostalnih odluka asnika na te-renu poput Patricka Scotta ve je rezultat pokoravanja viim naredbama i uputama od

72 Supreme Allied Commander in the Mediteranian.73 O samom ustrojstvu i podjeli nadlenosti izmeu saveznikih snaga tijekom 1945. god. na Sredozemlju vie u

grof N. Tolstoj , Ministar i pokolji; Zagreb, 1991.74 Isto.75 grof N. Tolstoj , Ministar i pokolji; Zagreb,1991., str. 109.


19/26

143Pravnik, 41, 2 (85), 2007

strane feldmarala Alexandera i osobito Harolda Macmillana. Meutim, kada je rije opostupanjima Alexandera i Macmillana, tu treba uoiti da su oni nareivali izruivanjejugoslavenskim i dijelom sovjetskim snagama unato tome to nisu imali takve uputesvoje vlade. Dodue, britanska vlada nije poduzela nikakve korake da kazni odgovorneza ta izruenja.

Sam britanski premijer W.Churchill u svojoj ve citiranoj komunikaciji prema ForeignOfficeu kad je rije o sudbini izbjeglica koji bjee pred Titovim snagama je jo u travnju1945. god naznaio da bi te ljude trebalo smjestiti u izbjeglike logore, dakle prihvatitiih76.

Kada je rije o izruenju Kozaka, odgovornost britanske vlade je neto vea jer jepostupala temeljem politikog sporazuma postignutog na sastanku velike trojke na Jaltikojim je dogovoreno da se svi sovjetski graani imaju izruiti Crvenoj armiji. Takav do-govor u svjetlu injenice da su izrueni bili suoeni s masovnim strijeljanjima od stranesovjetske organizacije SMERT bio je protivan obvezama koje je Velika Britanija imala

prema onima koji su imali status ratnih zarobljenika (a to je veina njih, Kozaci su biliorganizirani kao dio redovite njemake vojske primjerice u 15. kozakom konjikom kor-pusu) u svjetlu odredaba enevske konvencije o zatiti ratnih zarobljenika. Meutim, tajse dogovor odnosio samo na sovjetske graane s time da se pritom kriterij sovjetskogdravljanstva odreivao po datumu kad su napustili Rusiju77. Britanska vlada odobrilaje izruenje Crvenoj armiji samo sovjetske graane no Harold Macmillan izruivao je iKozake koji nisu bili sovjetski graani unato suprotnim uputama78. Pritom treba napo-menuti da je Harold Macmillan u potpunosti bio svjestan tekih posljedica koje e izazvatitakva izruenja. U svom ratnom dnevniku Macmillan pie da je svjestan da bi izruenjezarobljenih vojnika i civila za njih znailo sigurnu smrt, no ipak se odluuje za izruiti ihkako ne bi uvrijedio Ruse79. Takva Macmillanova stajalita zapravo u potpunosti otkrivajunjegovu osobnu odgovornost.

Kada je rije o feldmaralu Alexanderu njegova odgovornost najvea je upravo zableiburko izruenje. Pritom treba rei da je Alexanderu kao vojnom strunjaku prioritetnizadatak bio da pripremi snage na terenu za sukob s jugoslavenskim snagama. Nemanikakve sumnje da bi primanje i skrb velike koliinu hrvatskih i drugih vojnika i civilaznatno umanjilo operativnu sposobnost njegovih postrojbi koje su ionako bile inferiorneu odnosu na etiri nastupajue jugoslavenske armije u punom borbenom maru. Kada bisluaj htio da hrvatske snage u povlaenju nisu bile tako velike, moda bi i Alexanderovorezoniranje bilo drugaije. Gledano formalno, Alexander nije imao nikakvog odobrenja zableiburko izruenje, postojale su ak i suprotne naredbe od samog premijera Churchilla(prije navedene), ali one nisu bile najaktualnije te su prevladali vojni interesi i Scott jedobio uputu da izrui hrvatske vojnike i civile Basti, odnosno jugoslavenskim snagama.

Scott je pritom bio svakako svjestan da je oekivati od jugoslavenskih snaga da e sepridravati normi meunarodnog prava prema ratnim zarobljenicima poprilino uzaludno.

76 Isto, str. 39, prenosi komunikaciju prema arhivi Foreign Officea: Nema sumnje da ih [antikomunistike jugoslavenske snage] valja razoruati i smjestiti u izbjeglike logore, to

predstavlja jedino mogue rjeenje.77 Svi koji su ostali po proglaenju vlasti Sovjeta i sudjelovali u graanskom ratu smatrani su sovjetskim graanima

dok oni koji su napustili zemlju prije to nisu bili.78 Grof Tolstoj u svojoj knjizi (grof N. Tolstoj , Ministar i pokolji; Zagreb,1991.) na str. 71 navodi jednu takvu izriitu

naredbu britanskog Ministarstva vanjskih poslova na koju se Macmillan ogluio: nijedna se osoba koja nije sovjetski graanin ne mora vratiti natrag u Sovjetski Savez, osim ako to izriito ne

zatrai..79 Isto, str. 77: ..meu Nijemcima koji su se predali ima oko 40 000 Kozaka i bijelih sa enama i djecom. Predati ih Rusima

znailo bi osuditi ih na ropstvo, muenje i smrt. Odbiti izruenje znailo bi duboko uvrijediti Ruse i k tome prekritiJaltski sporazum. Odluili smo ih izruiti


20/26


Uostalom na to je upozoren i vie puta od hrvatskih predstavnika tijekom bleiburkihpregovora - pukovnik Crljen, lan hrvatske delegacije pred kraj pregovora kada je vepostalo sve jasno izbezumljenim glasom rekao je Patricku Scottu da mu povijest nikadanee oprostiti80. Postoji i obavjetajni izvetaj 1. brigade zapovjednitvu V. britanskogkorpusa koje potpisuje britanski asnik Nigel Nicholson iz kojeg je vidljivo da su britanskesnage u potpunosti bile svjesne svih okolnosti glede izruenja te znale da izruenje Hrva-ta jugoslavenskim snagama za njih znai smrtnu osudu81.

Govorei o odgovornosti zapadnih saveznika treba rei da se ona nikako ne bi mo-gla protegnuti na SAD. Naime, unato tome to su i amerike i britanske postrojbe bilepod zajednikim zapovjednitvom SACMED-a, odnosno Harolda Alexandera, na cijelomSredozemlju amerike snage nisu sudjelovale niti izravno niti neizravno u predmetnimdogaajima. Nadalje, vlada SAD je vie puta protestirala i prigovarala zbog bleiburkihdogaanja vojnim zapovjednicima na terenu i vladi Velike Britanije. Predsjednik Ei-senhower uputio je formalni prigovor Alexanderu nakon ega je on zaustavio izruenja.

Tako je ameriki predstavnik u Rimu 18. svibnja 1945. Kirk izvijestio State Department otome da je vrhovni zapovjednik saveznikih snaga suspendirao prebacivanje disidentskihtrupa82.

Usprkos tome to su daljnja izruenja jugoslavenskim snagama od 18. svibnja bilaformalno zaustavljena, ona su se i dalje odvijala. Takva aktivnost zapravo je u potpunostibila ilegalna. Glavni njezin nositelj bio je upravo britanski ministar za Sredozemlje, HaroldMacmillan. Macmillan je naumio izruiti sve snage koje su se predale natrag u Jugoslaviju.O motivaciji za takvo ponaanje moemo samo nagaati. Moda je time elio potkupitijugoslavensku vlast i osigurati ustupke glede jugoslavenskih teritorijalnih zahtjeva. U Mac-millanovoj reiji dogovorena su daljnja izruenja na drugim mjestima. Pritom su pregovorena terenu vodili J. R. Lockhead u ime britanske, zapravo bolje reeno Macmillanove stra-ne i Simo Dubaji s jugoslavenske strane. Lockhead i Dubaji su njegovali i prijateljskeveze. Najznaajniji broj tih dodatnih izruenja odvijao se na lokaciji kod Podorice83gdjese izruivalo od 2000 do 3000 ljudi dnevno. Kada se u Londonu saznalo za te aktivnosti,one su odmah prekinute. Transport planiran za 1. lipnja otkazan je. Ukupno je na taj nainu dodatnim izruenjima izrueno 32 000 zarobljenika. U toj skupini bilo je i dosta Slovena-ca (pripadnika Rupelova slovenskog domobranstva). Kada je rije o izruenjima Kozaka,tu Macmillan nije djelovao na svoju ruku ve je provodio upute svoje vlade u skladu sJaltskim sporazumom. No, i tu je Macmillan pokazao neobinu revnost pa su izruenimnogi zarobljenici koji nisu bili sovjetski dravljani (Rusi i Ukrajinci pobjegli iz zemlje prijeproglaenja vlasti Sovjeta).Ukupno je na taj nain izrueno oko 40 000 Kozaka, uglavnomna lokaciji kod Graza. Tamo su se ve nalazile postrojbe SMERT-a koje su ih spremnoekale za strijeljanje. Na kraju je britanska vlada obustavila i izruivanje Kozaka.

Glede ukupne brojnosti hrvatskih vojnika i civila koje su britanske snage izruile naBleiburgu i drugim mjestima izruenja ve je bilo govora84. Navodim procjenu dr. sc.Jurevia iz njegove knjige o Bleiburgu da su britanske snage sveukupno izruile Jugo-slaviji oko 70 00085Hrvata. U svakom sluaju rije je o manjem broju ukupnih snaga upovlaenju koji se uspio probiti do Austrije i tamo predati Britancima. Najvei dio ostao je

80 Tijek pregovora detaljno je obraen i opisan u povijesnom dijelu rada.81 Grof N. Tolstoj , Ministar i pokolji; Zagreb, 1991. na str. 102 prenosi sadraj spomenutoga obavjetajnog

izvjetaja:Najvei dio ustake vojske, u ijem sastavu ima 300 000 vojnika povlai se preko jugoslavenskegraniceHrvatski korpus oruanih snaga stacioniran u Weinbergu D.6990 Slovenci i Srbi uglavnom koncentriraniu viktrinkom kavezu. Nikoga od njih ne moemo vratiti, osim u gotovo sigurnu smrt, u Titove ruke.

82 Isto, str. 118.83 J. Jurevi, "Bleiburg", Zagreb, 2005. god, str. 231.84 Poglavlja 2.4. i 2.5.85 J. Jurevi, "Bleiburg", Zagreb,2005. god, str.233.


21/26

145Pravnik, 41, 2 (85), 2007

zarobljen unutar obrua jugoslavenskih armija u Sloveniji. Treba napomenuti da su manjidio Hrvata zapadni saveznici i spasili od jugoslavenske odmazde, veinom osobnim zala-ganjem britanskih vojnika i niih asnika na terenu (osobito onih iz 38. brigade V. korpusakoja je bila sastavljena uglavnom od Iraca).

Velika Britanija potpisnica je enevske konvencije o zatiti ratnih zarobljenika iz 1929.god. i za nju je obvezujua od trenutka stupanja na snagu ratifikacije -31. lipnja 1931.god. NDH pristupila je enevskoj konvenciji iz 1929. god. polaganjem ratifikacijskih ispra-va Vladi vicarske koja je depozitar 20. sijenja 1943. U tom smislu i NDH i V. Britanijabile su stranke enevske konvencije iz 1929. god. Izmeu NDH i V. Britanije neprijepornoje postojalo ratno stanje budui da su obje drave bile aktivne sudionice u borbama u II.svjetskom ratu, a NDH je ak i formalno objavila rat Velikoj Britaniji.

Ovdje je korisno objasniti narav predaje. Naime, in predaje je konstitutivna radnja. Na-dalje, predaja ne ovisi o njezinom prihvatu s druge strane. Isticanje meunarodnih znako-va predaje poput vijorenja bijelih zastava ili polaganja oruja neprijeporno ini predaju.

tovie, zlouporaba meunarodnih oznaka predaje takoer je povreda meunarodnogaratnog prava86.

Argument jugoslavenskih predstavnika u bleiburkim pregovorima da su se snageNDH ve predale u trenutku kad se predao njemaki general Lhr u Sloveniji ne stoji.Naime, u operativnom vojnom smislu sve snage NDH osim Poglavnikova tjelesnog zdru-ga bile su podreene njemakim snagama. Lhr je bio zapovjednik njemake skupinejugoistok (proirena grupa armija E) zaduene za Balkan i predao se jugoslavenskimsnagama u Sloveniji 9. svibnja po kapitulaciji Njemake. Meutim, u tom trenutku on vienije bio operativno vojno nadlean nad snagama NDH jer je 8. svibnja nakon to je oba-vijestio Antu Pavelia o predstojeoj kapitulaciji prepustio zapovjednitvo nad HOS-omnjemu. Nakon toga, istog dana, jo prije stupanja kapitulacije na snagu na zadnjoj sjedniciGlavnog ustakog stana u Rogakoj Slatini izdana je zapovijed cijelom HOS-u da se sna-ge imaju povlaitipo vlastitom nahoenju87to svjedoi da od toga trenutke snage NDHnisu vie bile podreene Njemakoj. Dakle, kada je general Lhr izjavio predaju 9. svibnja,ona nije obuhvaala i hrvatske snage jer nad njima vie nije imao nikakve nadlenosti, onje prepustio svoje zapovjednitvo Anti Paveliu.

Odredbe enevske konvencije iz 1929. god. jasne su: ratni zarobljenici nalaze se uvlasti neprijateljske drave, a ne pojedinaca ili postrojbi koje su ih zarobile te se premanjima mora postupati humano(l.2.). Ratni zarobljenici imaju se to je prije mogue ponjihovom zarobljavanju izmjestiti na poloaje dostatno udaljene od podruja borbenogdjelovanja kako ne bi bili u opasnosti (l.7.). Svaki ratni zarobljenik mora biti stavljen podupravu odgovornog asnika(l.18.).

Temeljem svega navedenog razvidno je da je V. Britanija masovnim izruenjima za-

robljenika Jugoslaviji i SSSR-u 1945. god. prekrila odredbe l. 2., 7. i 18. enevskekonvencije o zatiti ratnih zarobljenika iz 1929. god. ija je potpisnica.

Glede individualne odgovornosti ona neprijeporno postoji prvenstveno u osobi Ha-rolda Macmillana koji je obnaao funkciju ministra za Sredozemlje i koji je po vlastitompriznanju dogovarao izruenja znajui da time izruene alje u smrt. Odgovoran je i Mac-millanu podreen obavjetajni asnik J. R. Lockhead koji je operativno izvravao dogovo-re oko izruenja te pritom zasnovao osobni prijateljski odnos s jugoslavenskim asnikomSimom Dubajiem. Glede samog bleiburkog izruenja koje je bilo najvee opsegomneprijeporna je odgovornost izravnog sudionika bleiburkih pregovora i najvieg asnikana terenu generala Patricka Scotta koji je djelovao po nareenjima feldmarala HaroldaAlexandera.

86 lanak 32. Hakih pravila o zakonima i obiajima rata iz 1907. god.87 J. Jurevi, "Bleiburg", Zagreb, 2005. god, str.217.


22/26


Oblik odgovornosti kod Harolda Macmillana jest neprijeporno izravna namjera (dolusdirectus) to je jasno vidljivo iz dnevnikih zapisnika, a i svih njegovih postupaka koji subili usmjereni na izruenje zarobljenih vojnika i civila usprkos tome to je znao to e imse dogoditi. Pritom je rije o izravnoj namjeri prvog stupnja jer je dio izruenja poduzeona vlastitu odgovornost ak suprotno uputama svoje vlade. Kod drugih sudionika nabritanskoj strani (Scotta, Alexandera i Lockheada) drim da je takoer rije o izravnojnamjeri (dolus directus) ali drugog stupnja jer njima nije stalo da doe do tekih posljedicavezanih za izruenje kao to je to bio sluaj kod Macmillana. Politika odgovornost vladeV. Britanije i njezinih lanova ogleda se u injenici da nisu poduzeli nikakve mjere kakobi kaznili odgovorne za izruenja Jugoslaviji i SSSR-u. tovie, ovjek koji snosi najveuodgovornost za bleiburka dogaanja kao i za druga izruenja na britanskoj strani, mi-nistar Harold Macmillan poslije rata odlikovan je jednim od najviih britanskih dravnihpriznanja, titulomsir!

4. Zakljuak

Bleiburki zloin, povezna izruenja i marevi smrti koji su uslijedili predstavljaju jednuod najtegobnijih i najtraumatinijih epizoda hrvatske povijesti. Bleiburg je postao simbolza patnju i podijeljenost nacionalnog bia. injenica da se o bleiburkim dogaanjima go-tovo 50 godina nije smjelo javno govoriti u zemlji samo je pojaala tu hrvatsku traumu.

Nakon stjecanja samostalnosti i uvoenja demokratskog viestranakog susta-va zapoelo je suoavanje s bleiburkim pitanjima. Kroz objavljene knjige, znanstvenelanke i rasprave znanost historiografije je tu dala najvei doprinos. Pravna znanost paknaalost nije iskazala nikakav interes. Temeljem takvog stanja nastala je i ideja za ovajznanstveni rad.

Snaan razvoj meunarodnoga kaznenog i humanitarnog prava zadnjih desetljeakoji je kulminirao osnivanjem stalnoga Meunarodnog kaznenog suda uvelike je stvorioatmosferu pogodnu za istraivanje i kanjavanje svih ratnih zloina. Temeljna je postavkada ratni zloini, kao najtea vrsta kaznenih djela i povreda meunarodnog prava, ne za-starijevaju i ne smiju proi nekanjeno.

U ovom radu obraeni su relevantni povijesni detalji bleiburke tragedije od opihokolnosti u Europi, okolnosti u Hrvatskoj, zavrnih ratnih operacija i povlaenja kroz Slo-veniju, predaje, pregovora i izruenja te pokolja i mareva smrti koji su uslijedili. Takvaobrada povijesnih aspekata nuna je kako bi se utvrdila injenina podloga za primjenuprava. Kada je rije o pravu, unato tome to 1945. god. nismo raspolagali tako irokiminstrumentarijem meunarodnog kaznenog i humanitarnog prava kojim raspolaemo da-

nas, a naelonullum crimen sine lege, nulla poene sine legene doputa retroaktivnuprimjenu prava osnovni instrumenti u vidu enevske konvencije o zatiti ratnih zaroblje-nika iz 1929. god. i hakog prava postojali su i tad. Na tu injenicu upuuje i praksaNrnberkog suda za suenje nacistikim zloincima.

Velika Britanija prekrila je odredbe enevske konvencije iz 1929. god. masovnimizruenjima vojnika i civila u svibnju 1945. god. Jugoslaviji i SSSR-u. Jugoslavija je poinilateka krenja meunarodnog obiajnog prava, zakona i obiaja rata te odredbi enevskekonvencije masovnim pogubljenima vojnika i civila kako onih koje su zarobili, tako i onihkoji su im bili izrueni. Pritom britanska odgovornost za izruenja dosie samo manji brojljudi koji se uspio probiti do njihovih poloaja u Austriji dok je veina snaga u povlaenjuostala zarobljena unutar obrua jugoslavenskih armija. Na obje odgovorne strane po-stoji i sasvim jasna individualna odgovornost u obliku izravne namjere prvog stupnja(dolus directus). Kada je rije o Jugoslaviji, ona se protee od najvieg dravnog vrhakomunistike vlasti do samih postrojbi na terenu (Josip Broz, Aleksandar Rankovi, Kosta


23/26

147Pravnik, 41, 2 (85), 2007

Naa, Peko Dapevi, Milan Basta, Duan Ostoji i Simo Dubaji). Kod Britanaca indivi-dualna odgovornost ne dosie sam dravni vrh nego zastaje na visokoj politikoj i vojnojrazini u vidu osoba Harolda Macmillana, ministra za Sredozemlje i vrhovnog saveznikogzapovjednika za Sredozemlje, feldmarala Harolda Alexandera te njima podreenih po-strojbi i asnika(u prvom redu Patrick Scott i J. R. Lockhead88).

Mjesta masovnih stradanja vojnika i civila, a dosad je utvreno neto vie od tisuutakvih masovnih grobnica (najvie u Sloveniji i Hrvatskoj), naalost nisu sustavno istraenaniti u veini sluajeva dostojno obiljeena. U tom pogledu sa aljenjem moramo ustvrditida je 2003. god. ukinut rad Komisije za utvrivanje ratnih i poratnih rtava koju je osno-vao Hrvatski sabor jo 1990. god., a nije ostvaren temeljni cilj Komisije. Materijalni dokaziu vidu ljudskih leeva pokopanih u masovne grobnice i drugi forenziki dokazi gotovose svakodnevno otkrivaju. Tijekom pisanja ovog rada prilikom izgradnje nove autocesteotkrivena je, sasvim sluajno, jo jedna lokacija masovne grobnice kod Macelja. U svijetlute injenice, a i okolnosti da su mnogi poinitelji zloina i danas ivi za nadati se je da

e Dravno odvjetnitvo RH pokrenuti u skoroj budunosti neke postupke. Ratni zlointreba prosuivati objektivno, neovisno o tome jesu li ga poinili pripadnici pobjednikeili poraene strane. Osobito je tragino da do danas niti jedna osoba nije odgovarala zableiburki zloin i mareve smrti. Podsjetimo, ratni zloin ne zastarijeva.

Summary

Grave violations of International Law that took place in May 1945 at Bleiburg togetherwith related extraditions and death marches are representning one of the most traumaticepisodes in Croatian history.

The author examines historical backround of the Bleiburg crime and for the first timein legal science deals with the legal aspects of this tragedy.

Emphasis is placed on determining responsibility of states, military units and induvi-duals for the crime.Resposnibility is founded on the Rules and Customs of War as well onthe judicial pratice and International Conventions relevant for that time.

Fundamental idea of the paper is that Bleiburg crime must not go by without punish-ment.

Keywords: Bleiburg, International Criminal Law, Laws and Customs of War, WW II,Prisoners of War.

Literatura i koriteni izvoriKnjige:

Andrassy Juraj i suradnici , Meunarodno pravo, Zagreb, 1998Bai Franjo, Kazneno pravo, opi dio, Zagreb, 1998Basta Milan, Rat je zavrio 7 dana kasnije , Beograd, 1986Bayer Vladimir, Kazneno procesno pravo, Zagreb, 1985Berkovi Stjepan, Diplomatsko i konzularno pravo,Zagreb, 1997Cassese Antonio, International Criminal Law, Oxford, 1997Degan Vladimir, Meunarodno pravo, Rijeka, 2000Durakovi Asaf, Od Blajburga do muslimanske nacije, Toronto, 1974.

88 Vidi poglavlje 3.4., detaljnije o strukturama saveznikog zapovijedanja na Sredozemlju u grof N. Tolstoj , Ministari pokolji; Zagreb, 1991.


24/26


Handbook of the International Red Cross and Red Crescent movement, skupina auto-ra, Geneva, 1994

History of the United Nations War Crimes Commission and development of the Laws ofwar, skupina autora, London, 1948

Horvati eljko i eparovi Zvonimir , Kazneno pravo-posebni dio, Zagreb,1999Horvati eljko, Osnove kriminologije, Zagreb, 1998Jazovka, skupina autora, Zagreb, 1990Josipovi Ivo, Krapac Davor, Novoselac Petar, Stalni Meunarodni kazneni sud, Za-

greb, 2001Josipovi Ivo,Hako implementacijsko pravo, Zagreb, 2000Jurevi Josip, Bleiburg, Zagreb, 2005Karapandi Borivoje, Titov najkrvaviji zloin, Beograd, 1990Krapac Davor, Kazneno procesno pravo, Institucije, Zagreb, 2003Ljudska prava, skupina autora, Zagreb, 1990

Macmillan Harold, War Diaries:Politics and War in the Mediteranean, London, 1984Maquire i suradnici, Oxford Handbook of Criminology, Oxford, 1997Matkovi Hrvoje, Povijest NDH, Zagreb, 1994Na Kosta, Drue Tito, rat je zavren 15. maja, Zagreb, 1985Novoselac Petar, Opi dio kaznenog prava, Zagreb, 2004Nussbaum A, Concise History of the Law of Nations, New York, 1962Smerdel Branko i Smiljko Sokol, Ustavno pravo, Zagreb, 2005ibl Ivan, Zagrebaka oblast u Narodnooslobodilakoj borbi, Zagreb, 1950eparovi Zvonimir, Viktimologija: studija o rtvama, Zagreb, 1998Tolstoj Nikolaj, grof, Ministar i pokolji, Zagreb, 1991Vojinovi Aleksandar, Zloin bjei na zapad, Zagreb, 1987Vrani Vjekoslav, S

dominik vuletić - kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina

Documents