Презентације са предавања од 9.10.2013
Post on 28-Jan-2017
275 Views
Preview:
TRANSCRIPT
Morfologija (gr. morphe-oblik, forma). Proučava
oblik, veličinu, simetriju, regionalnu diferencijaciju i
odnose delova tela životinja.
Metode: posmatranje, morfometrija, mikroskopske i
skening analize.
Anatomija (gr. anatome-seći, rasparčati) proučava
unutrašnju gradju, formu i raspored tkiva, organa i
organskih sistema.
Specijalna: proučava i opisuje organe i sisteme
jedne grupe - Anatomija čoveka
Uporedna: proučava organe i organske sisteme
razlicitih grupa životinja -Uporedna anatomija
Chordata ili Anatomija domaćih životinja.
Metode: disekcija, rendgenografija, morfometrija,
ultrazvučna analiza.
Prvi živi organizmi na Zemlji su bili jednoćelijski i proste građe, a od
njih se tokom evolucije razvijaju višećelijski organizmi.
Današnji živi svet se najčešće deli u 5 regnuma (carstva): Monera
(bakterije i modrozelene alge, bakterije), Protista, Plantae, Animalia
i Fungi.
U carstvo Protista se ubrajaju Protozoa (jednoćelijski eukariotski
heterotrofi)
Regnum Animalia obuhvata višećelijske životinje (Metazoa). Podela
živih bića na regnume (carstva) je diskutabilna iz više razloga, pre
svega zbog nejasnih granica među živim bićima. Međutim, nužna je
radi lakšeg sagledavanja sveopšte raznovrsnosti živog sveta.
TEORIJE O NASTANKU
METAZOA
Metazoa su građene od velikog
broja ćelija, morfoloski i
funkcionalno diferencijaciranih.
Kod Protozoa postoje kolonijalni
oblici sa po nekoliko do više
stotinaitna i hiljada jedinki:
Gonium, Pandorina,
Platydorina, i Eudorina 32
jedinki. Volvox od 500 do preko
20.000 jedinki koje su
diferencirane na vegetativne i
generativne.
Suštinska razlika između
Protozoa i Metazoa je u tome što
su kod najprimitivnijih Metazoa
somatične ćelije diferencirane u
nekoliko tipova ćelija i obavljaju
različite funkcije.
Primer: Placozoa
Morfološka i funkcionalna
diferecijacija i specijalizacija ćelija
se odvijala postepeno. Tako su
kod najprimitivnijih Metazoa
(Placozoa i Spongia) ćelije
diferencirane na nekoliko tipova i
nema formiranih tkiva, organa ni
organskih sistema.
Kod ostalih Metazoa (Eumetazoa) dolazi
do postepene diferencijacije ćelija u
tkiva, a ovih u organe i organske
sisteme.
Nastanak Metazoa postavlja pitanje: zašto je došlo do
njihovog nastanka?
Odgovor je osobenost procesa postepenog osvajanja
zemaljskog prostora od strane živog sveta preko
prelaska od manje savršenih ka savršenijim formama,
od prostijih ka složenijim, od slabo diferenciranih ka
više diferenciranih od nespecijalizovanih ka
specijalizovanim.
Protozojske (praživotinjske) jedinke su pod uticajem
spoljašnjih faktora sa svih strana, a potrošnja energije
za održavanje takvih jednoćelijskih sistema je velika.
Integracijom više ćelija u organizam, samo delovi
površina nekih ćelija stupaju u kontakt sa spoljašnjom
sredinom, dok je unutrašnjost ćelija zaštićena i može
da se specijalizuje za vršenje različitih funkcija. Pri
tome organizam u celini postaje efikasniji u vršenju
tih funkcija.
Ćelije sa istom funkcijom se grupišu u tkiva, tkiva u
organe, i organske sisteme. Sa morfološkom i
funkcionalnom diferencijacijom se odvija
intezifikacija svih životnih procesa.
Poreklo i nastanak Metazoa su pitanja koja su i danas
bez definitivnog odgovora, ipak, svi zoolozi se slažu
da su one nastale od Protozoa. Putevi nastanka su
sadržani u tri grupe teorija koje nisu generalno
prihvaćene, a ni odbačene.
Prema prvoj grupi čiju osnovu čini Hekelova
kolonijalistička teorija, Metazoa su nastale od
kolonijalnih flagelata.
Drugu grupu teorija čini Hadžijeva Turbelarijkska
teorija i njegovih pristalica, po kojoj su Metazoa
nastale od polikariontskih Ciliophora.
Treću grupu čine teorije po kojima su Metazoa
polifiletskog porekla, odnosno da su nastale od
najmanje dve linije Protozoa.
Najveći broj pristalica ima prva grupa teorija iz više
razloga. Tok ranih faza embrionalnog razvića
(brazdanje, formiranje morule i blastule) kod Metazoa
u veoma podseća na organizovanost kolonijalnih
flagelata (bičara). Ovo je bila i osnovna postavka
Hekelove teorije (1872, 1874, 1875) koja se označava
kao Kolonijalistička odnosno Teorija gastreje.
Rezultati istraživanja embriologije u doba Hekela su
dali osnove za formulisanje Biogenetskog zakona po
kome je „ontogenija sažeta rekapitulacija filogenije“.
Bliže rečeno tokom individualnog (ontogenetskog
razvića) jedinki se ponavljaju (rekapituliraju) glavne
crte filogenetskog (istorijskog) razvića vrste.
Rekapitulacija filogenije tokom ontogenije postoji, ali
ne kao pravilo. Ontogenetsko razviće kod nekih
karakterišu embrionalne promene označene kao
cenogeneze (npr. rektalne škrge larvi komaraca, usni
aparat za grickanje gusenica leptira, strukture larve
glohidije ili larve cirripedija i Hemichordata).
U životinjskom svetu ima dosta primera da se kroz
individualno razviće rekapituliraju faze istorijskog
(filogenetskog) razvoja kao napr. larve nauplius
cirripedia, Tunicata, Amphibia i dr. što doprinosi
utvrđivanju mesta pojedinih aberantnih grupa u
filogenetskom sistemu.
Embriološki podaci su osnova Hekelu da predpostavi
da je prapredak Metazoa bio na stupnju kolonijalnih
flagelata tipa Volvox kojeg on naziva blasteja.
Kolonija Volvox-a satoji se od mnogobrojnih
somatičnih i nekoliko generativnih jedinki.
Po Hekelu na ovako građenom pretku došlo je do
invaginacije jednog dela pod drugi pri čemu se
diferencirao dvoslojni organizam gastreja koja u
morfoloskom pogledu odgovara gastruli recentnih
Metazoa.
Dvoslojna gastreja po Hekelu odgovara recentnim
Coelenterata-ma i Spongia-ma.
Teorija gastreje je zbog tokova embrionalnog razvića
mnogih Metazoa prihvaćena od strane mnogih zoologa
koji su je u nekim detaljima dopunili i predložili nove
varijante.
Prema Mečnikovu
Metazoa su se razvile od
Protozoa tipa Flagellata.
Po njemu kod
hipotetičkog pretka
Metazoa u loptastoj
koloniji flagelata je došlo
do migracije pojedinih
ćelija sa bićevima u
unutrašnjost što je dovelo
do obrazovanja
fagocitoblasta, a ovaj
stupanj Mečnikov naziva
Fagocitela.
Otkrice Placozoa i podaci
o njihovoj biologiji
upotpunili su praznine
teorije gastreje, a
uglavnom potvrdili
postavke Mečnikova.
Placozoa su gradjene od
spoljašnjeg omotača sa
ćelijama koje imaju
bičeve. Izmedju
dorzalnog i ventralnog
sloja se nalaze retke
parenhimske ćelije.
Teorija gastreje kako je definise Hekel i sve ostale
varijante je danas uglavnom više prihvaćena,
medjutim, ona ima i ozbiljne nedostatke.
Oslanja se na kolonijalne flagelate koje kao što je
poznato pored ćelijske membrane imaju i celulozni
zid što je karakteristika biljaka.
Brazdanje oplodjenih jaja, difrenciranje blastule i
gastrule ne moraju biti rekapitulacija filogenije
Metazoa. Spongia i Coelenterata nisu homologi
blasateji i gastreji jer se njihovo razviće odvija na
različite načine, naročito kod sundjera ima dosta
odstupanja.
Nasuprot navedenim teorijama Hadži (1944) je objavio
Turbelarijsku teoriju knidarijev o poreklu metazoa
koja se jos naziva polikariontska i sincicijelna.
Hadži teoriju zasniva na velikoj sličnosti u gardji
Ciliophora i najprimitivnijih turbelaria Acoela.
Acoela se karakterisu skoro sincisijelnom gardjom,
jedino im je površinski sloj tela celularizovan. Nemaju
creva, tkiva ni organske sisteme.
Za Hadžija Protozoa su acelularni organizmi, a
Metazoa nastaju celularizacijom protozoa kod kojih je
najpre došlo do polimerizacije organela.
Polimerizacija i celularizacija su po njemu presudne
pojave koje su dovele do nastanka Metazoa. Tako je
spoljašnji sloj citoplazme, ektoplazma Ciliophora sa
svim strukturama (trihociste, bazalna telasca, cilije)
celularizacijom dala epidermis Acoela, a unutrašnji
deo je jos uvek ostao necelularizovan kao endoplazma
ciliophora.
Do obrazovanja creva kod Metazoa prema Hadziju
došlo je kada su se jedra u necelularnom delu tela
umnožila i sredila u jedan sloj koji ostaje kao takav
kod svih Metazoa.
Hadzijeva turbelarijska teorija ima manje pristalica i
ona ima nedostataka
Nnajvaznije su: Ne postoji nikakva veza ili slicnost
izmedju mikronukleusa i makronukleusa Ciliophora sa
stanjem jedarnog aparata kod Metazoa.
Ciliophora u toku polnog razmnozavanja nemaju
bicaste forme koje postoje kod svih Metazoa.
Sincicijumi kod Metazoa se javljaju uvek sekundarno.
Hadzi svoju teorija zasniva na slicnostima odraslih
stanja, a zapostavlja cinjenice iz embrionalnog razvica.
Mnogi zoolozi sumnjaju da je evolucija imala vise
regresivni trend nego progresivni.
Treca grupa teorija predpostavlja da su Metazoa
polifiletskog porekla, cime se sve slabe strane Teorije
gastreje i Turbelarijske teorije prevazilaze. Tako
Grenberg (1959) zbog specificnosti gradje i razvica
Spongia i Cnidaria smatra da su se razvile od
kolonijalnih flagelata, a Ctenophora i Turbelaria od
polikariontskih turbelaria.
PLANOVI GRAĐE ŽIVOTINJA
Jednoćelijske praživotinje generalno imaju isti plan građe
Ćelijska membrana, citoplazma i organele u njoj.
Metazoa, svaki filum se odlikuje posebnim planom gradje.
Placozoa: najprimitivnija grupa recentnih Metazoa
Spongia: Metazoa triploblastika sa posebnom gradjom,
i tri morfološka oblika, askon, sikon i leukon
Cnidaria: Triploblastika, u formi polipa i meduze
Ctenophora: Triploblastika, kruškaste do pljosnate
forme
Plathelminthes: Pljosnata forma tela sa diferenciranom
glavom
Nemertina- Rhynchocoela
Platoidni plan gradje sa posebnim strukturama: Proboscis,
stileti, euproktno crevo, zatvoreni krvni sistem.
Pseudocelomata: Gastrotricha, Rotatoria,
Kinoryncha, Loriciphera, Cycliophora,
Entoprocta, Nematoda, Nematomorpha i
Acanthocephala
Kutikula, pseudocoelom, sincicijumi, i niz drugih
karakteristika.
Mollusca
Ljušture, plašt, kompleks plaštanih organa, visceralna
masa, stopalo
Annelida
Arechianelida, Polychaeta, Oligochaeta, Hirudinea
Oligomerne, polimerne životinje, cevastog tipa gradje
i sa dobro razvijenim celomom.
NESEGMENTISANE PROTOSTOMIA:
PRIAPULIDA, SIPUNCULIDA, ECHIURIDA
Osnovne karakteristike: proboscis, trup
Onychophora- Protracheata
Anelidski i artropodski plan gradje: telesni zid
anelidski, telesna duplja artropodska, respiratorni
sistem artropodski, eksretorni sistem analidski, nervni
sistem artropodski.
Tardigrada
Neobična grupa, sa karakteristikama artropoda,
oligomerne (4 segmeta), bez krvnog i respiratornog
sistema, lestvičast nervni sistem i zadivljujuća
ekološka prilagodjenost.
Arthropoda
Artropodizacija, oligomerizacija tela, regonalna
diferencijacija i specijalizacija, razvoj složenog
kutikularnog sistema, diferencijacija člankovitih
ekstremiteta, razvoj novih sistema za respiraciju i
ekskreciju.
Lophophorata - Tentaculata - Vermidea
Bryozoa, Brachiopoda, Phoronidea
Oligomerne, prozoma, mezozoma i metazoma sa
celomom u sva tri segmenta.
Echinodermata
Petozračna simetrija, bilateralno simetrična larva,
odsustvo ekskretornog sistema, mezodermalni skelet,
ambulakralni sistem
Pogonophora
Oligomerne deuterostomijersa redukovanim crevnim
sistemom
Chaetognatha
Oligomerne deuterostomije, bez krvnog,
respiratornog i ekskretornog sistema ?
Chordata
Generalno imaju jedinstven plan gradje.
Oligomerne su deuterostomije
Horda a zatim kičmenica su osnovna obeležja grupe.
U okviru filuma je na osnovu fosila i recentnih grupa
lako pratiti evoluciju od poluhordata do vertebrata
PROMORFOLOGIJA
Raznovrsnost životinjskog sveta, nije i bezgranična.
Postoji nekoliko osnovnih planova građe.
Za kičmenjake je karateristično da imaju jedinstven plan građe, koji se
ogleda u građi svih organskih sistema, čiji se razvoj može jasno pratiti
od najprimitivnijih do najsloženijih, odnosno naprogresivnijih grupa.
Beskičmenjaci su vrlo raznorodna grupa životinja i kod njih je teško
utvrditi jedinstven plan građe, sem u pogledu simetrije.
Za životinje je karakteristično da imaju određeni oblik tela i određeni
raspored delova tela. Telo većine je građeno od delova koji su jedan
prema drugom tako raspoređeni, da se odnose kao predmet i lik u
ogledalu u odnosu na ravan koja ih razdvaja, što se u zoologiji definiše
kao simetrija.
Simetrija u zoologiji se definiše kao skladan i ravnomeran raspored
delova tela životinje u odnosu na neku osu ili ravan.
Ovako pravilan odnos struktura tela je posledica uticaja faktora
spoljašne sredine, koji praktično deluju na organizme podjednako sa
svih strana, izuzev gravitacione sile.
Simetriju životinjskog tela određuju ose i ravni simetrije. Kroz telo
najvećeg broja životinja se mogu povući tri ose simetrije:
longitudinalna, sagitalna i transferzalna.
Uzdužna (longitudinalna, anterio-posteriorna) osa i sagitalna
(dorzo-ventralna) osa su heteropolne, jer se delovi tela na njihovim
krajevima razlikuju morfološki i funkcionalno.
Transferzalna osa je homopolna, pošto su delovi tela na njenim
krajevima morfološki isti. Kroz sve tri ose se mogu povući tri ravni
simetrije: medijalna, horizontalna i transferzalna.
Ravan koja prolazi kroz longitudinalnu i sagitalnu osu je medijalna i
ona deli telo na dve simetrične polovine, levu i desnu stranu tela.
Ravan koja prolazi kroz transferzalnu i longitudinalnu osu je
horizontalna i deli telo na leđnu i trbušnu stranu.
Ravan koja prolazi kroz sagitalnu i transferzalnu osu je transferzalna i
ona deli telo na prednji i zadnji deo. Kao što se vidi, svaku ravan
simetrije određuju dve ose simetrije.
Sve životinje kroz čije telo se mogu povući tri ose i tri ravni simetrije
su bilateralno simetrične i kako je napred navedeno, imaju jednu
homopolnu, transferzalnu osu i dve heteropolne, longitudinalnu i
sagitalnu. Medijalna ravan kod njih deli telo na dve simetrične
polovine.
Organi koji se nalaze uz longitudinalnu osu se označavaju kao
medijalni, a oni levo i desno od nje kao lateralni.
Delovi organa koji se nalaze bliže longitudinalnoj osi označavaju se
kao proksimalni, a oni dalje kao distalni.
Horizontalna ravan deli telo na dorzalnu i ventralnu polovinu (stranu),
pa se organi koji se nalaze na gornjoj strani označavaju kao dorzalni, a
oni na donjoj kao ventralni.
Organi koji se nalaze po sredini strana su medio-lateralni, a iznad njih
dorzo-lateralni i ispod ventro-lateralni.
U životinjskom svetu se sreću i drugi tipovi simetrije.
Ima organizama kroz čije telo nije moguće povući nijednu osu i ravan
simetrije pa se označavaju kao asimetrični (anaksone ili prosto
životinje sa nepravilnim oblikom tela), kao napr. neke Protozoa,
Spongia, Placozoa i dr.
Među protozoama se sreće tvz. sferična (homopolna, izoaksona)
simetrija. Naime, Radiolaria i Heliozoea imaju pravilno loptasto telo
kroz koje je moguće povući bezbroj homopolnih osa i ravni simetrije.
Postoji zračna (radijalna) simetrija koja je karakteristična za
Coelenterata i Echinodermata. Kroz telo ovih životinja mogu se povući
jedna heteropolna osa, koja određuje oralni (usni) i aboralni pol i
bezbroj homopolnih osa, koje stoje pod pravim uglom u odnosu na
heteropolnu osu.
Radijalna simetrija je neznatno modifikovana kod Ctenophora u
biradijalnu simetriju.
Koji je tip simetrije primaran u životinjskom svetu je teško reći,
međutim, izgleda da je sferična simetrija ishodna, jer se sreće samo kod
Protozoa, a verovatno je da su i prvi organizmi na Zemlji imali ovaj tip
simetrije, kod kojeg je najracionalniji odnos površine tela i zapremine
prema spoljašnoj sredini.
Iz ovog tipa simetrije
razvili su se ostali, a pre
svega bilateralna. Ona
nastaje kao posledica
života na podlozi i
aktivnog kretanja pri
čemu dolazi do jasne
polarizacije tela na
prednji, zadnji i
ventralni i dorzalni
deo tela. Pored ovoga,
kod njih se jasno
razlikuju antimere , tj.
leva i desna strana tela.
POLARIZACIJA TELA ŽIVOTINJA
Kod životinja sa bilateralnom i radijalnom (zračnom) simetrijom došlo je
do polarizacije tela na prednji (oralni) i zadnji (aboralni) deo. Ona je
morfološka, jer se ovi delovi razlikuju po građi, ali i funkcionalna, jer se
oni specijalizuju za vršenje određenih funkcija.
SEGMETACIJA, METAMERIZAM KOD ŽIVOTINJA
Kod životinja duž longitudinalne ose tela se serijalno ponavljaju delovi
tela, što se u zoologiji definiše kao metamerizam ili segmentacija, a
serijalno raspoređeni delovi su segmenti, odnosno metamere ili somiti.
Metamerija je u nekim etapama razvoja grupa životinja imala neke
prednosti.
Segmenti kod nekih životinja su međusobno jednaki i morfološki slični,
pa se ovaj tip označava kao homonomna segmentacija i izgleda da je
ona prva nastala u životinjskom svetu i karakteristična je za Annelida.
Kod nekih segmenti se međusobno razlikuju, pa se ovakav tip
segmentacije označava kao heteronomna. Razvoj heteronomne
segmentacije je praćen i jačom regionalnom diferencijacijom tela što se
najbolje ogleda u filumu Arthropoda.
CEFALIZACIJA
Kretanje i polarizacija tela
kod životinja su propraćene
još i pojavom cefalizacije,
odnosno diferenciranjem
glavenog regiona.
Cefalizacija je filogenetski proces koji se odvijao sa nastankom
bilateralne simetrije, koja je, pak, posledica kretanja. Sa kretanjem,
prednji kraj tela prvi stupa u kontakt sa novim uslovima sredine, pa je u
njemu došlo do koncentracije nervne mase i čula. U glavi se diferencira
mozak kao osnova centralnog nervnog sistema. Diferenciranje mozga
prati razvoj različitih skeletnih struktura za njegovu zaštitu, kao što je
kutikularni egzoskelet ili koštani skelet kod Vertebrata.
POLIMERIZACIJA I OLIGOMERIZACIJA
ORGANA I STRUKTURA
Polimerizacija u zoologiji je definisana kao pojava multipliciranja
organa i organskih sistema u delu tela ili duž tela.
Embrionalne i definitivne duplje Metazoa,
građa i funkcija
Sve Metazoa u toku embrionalnog razvića
prolaze kroz niz faza koje su međusobno
strukturalno i funkcionalno slične što ukazuje na
monofiletsko poreklo Metazoa.
Hekel (1878) je na osnovu ovoga formulisao
Biogenetski zakon po kome je ontogenija kratka
rekapitulacija filogenije.
Prva faza je
brazdanje jajne
ćelije koje u
detaljima
varira,
specifično je za
pojedine grupe i
uglavnom zavisi
od rasporeda
hranljivih
materija
(žumanceta).
Rezultat brazdanja jajeta je stadijum blastula sa
šupljinom različite zapremine i položaja. Ta šupljina
blastocel je u stvari bezćelijski prostor ispunjen
tečnošću koja daje potporu blastomerama oko nje.
Gastrulacija se
odvija
invaginacijom,
epibolijom,
ingresijom i
delaminacijom.
Gastrula je
dvoslojna,
ektoderm i
endoderm.
Endoderm zatvara
embrionalnu duplju
gastrocel.
Gastrocel se kod svih razvija u srednje
crevo.
Gastrocel, gastrovaskularna duplja kod
Coelenterata i Platodes je jedina duplja.
Gastrovaskularna duplja je u okviru ove
dve grupe imala specifičan put
diferencijacije, pri čemu je razvoj išao
prema povećanju ukupne površine čime je
postignuta intenzifikacija funkcije varenja
hrane, a u isto vreme i transport svarenih
materija.
Acelomatne životinje
Pseudocelom, primarna telesna
duplja, nastaje od blastocela ili
razmicanjem ćelija između
endoderma i mezoderma.
Pseudocelom nema oblogu od epitela. Ispunjen je
tečnošću koja je pod pritiskom, čime se ostvaruje
potpora telesnom zidu. U pseudocelomskoj tečnosti ima
ameboidnih ćelija koje fagocitiraju čvrste čestice
ekskreta i bakterije.
Pseudocelomatne životinje
Coelom se diferencira u mezodermu i obložen je
peritoneumom. Celom ima izvode celomodukte.
Peritoneum daje značajnu potporu telesnom zidu
(somatopleura).
Formiranje mezentera koje fiksiraju crevo je takođe
veliki napredak.
Viscelarni list (splanchopleura) preuzima deo
ekskrecije.
Celomatne životinje
• Jedan od glavnih razvojnih događaja koji je uticao na telesni plan bilateralnih životinja bio je evolucija celoma, šupljine ispunjene tečnošću između spoljašnjeg telesnog zida i zida creva.
• Celom daje aranžman “cev-u-cevi” koji omogućava mnogo veću telesnu fleksibilnost u odnosu na životinje bez telesne duplje.
• Celom takođe pruža prostor za visceralne organe i dozvoljava veću veličinu i kompleksnost izlažući više ćelija prema površini.
• Celomska tečnost dodatno služi kao hidrostatički skelet kod nekih formi, posebno kod mnogo crva (kretanje i ubušavanje).
Celom ima značajnu funkciju u transportu
materija, on je sredina gde se odlažu krajnji
produkti metabolizma, polni produkti i dr.
Iz celoma se ove materije preko celomodukta
izbacuju znatno intenzivnije nego što je to bio
slučaj sa protonefridijama.
Nastanak celoma danas tumači više teorija:
nefrocelna, gonocelna, šizocelna, miocelna i
enterocelna.
Prema nefrocelnoj teoriji celom je nastao
proširenjem protonefridija Plathelmintes.
Prema gonocelnoj teoriji celom je mogao nastati od
serijano raspoređenih polnih folikula Nemertina.
Šizocelna teorija objašnjava
nastanak celoma kod
Annelida i Mollusca od
šizocela. Prema ovoj teoriji
celom nastaje praktično
proširivanjem delova
primarne telesne duplje i
epitelizacijom njihovih
zidova.
Miocelna teorija. Celom se
ne diferencira u dubini
mezodermalnih tkiva,
razmicanjem.
Enterocelna teorija. Odvajanjem crevnih meškova.
On je trimeran: protocel, mezocel i metacel.
Kod Chordata sličan je celomu Echinoderemata, ali
je negde redukovan (Cephalocordata i Urohordata)
Kod vertebrata on se formira u perikardijalnu,
grudnu i trbušnu duplju.
Kod recentnih Metazoa celom nastaje uglavnom
na dva načina – šizocelno kod većine
protostomija (Protostomia) i enterocelno kod
deuterostomija (Deuterostomia).
Kod Lophophorata (Phoronida, Bryozoa i
Brachiopoda, celom nastaje na oba navedena
načina, a i prestruktuiranjem (uređivanjem)
ćelija mezoderma.
Sudbina celoma
kod Mollusca, Onichophora i Arthropoda
Mollusca su tokom evolucije razvili novi način
kretanja pomoću stopala. On je uslovio redukciju
celoma i njegovo svođenje na perikardijum, šupljine
gonada i celomskih meškova metanefridija.
Tokom embrionalnog razvića Onichophora i
Arthropoda duž longitudinalne ose u mezodermu se
formiraju celomski meškovi. Oni se zatim
dezintegrišu, a samo se neki delovi zadržavaju kao
šupljine polnog i ekskretornog sistema.
Telesna duplja Onichophora i Arthropoda postaje
miksocel sa dominacijom blastocela koji se
diferencira u tri velika sinusa: perikardijalni,
periviscelarni i perineuralni. Primarna funkcija je
transport materija.
Hierarhijska organizacija složenosti
životinja • Među različitim grupama Metazoa, možemo da
razlikujemo pet nivoa organizacije. Svaki naredni nivo je složeniji od prethodnog.
• Jednoćelijske grupe Protozoa su najprostiji životinjama-slični organizmi. One su na protoplazmatičnom nivou.
• Oni su najsitniji kompletni organizmi koji obavljaju sve osnovne životne funkcije kao i višećelijske životinje.
• U okviru njihove ćelije, one pokazuju jasnu organizaciju i podelu rada, posedujući jasne strukture, lokomotorne nastavke, fibrile i proste čulne strukture.
• Raznovrsnost među jednoćelijskim organizmima je postignuta variranjem različitih arhitektonskih šema subćelijskih struktura, organela i cele ćelije.
Protoplazma, ćelije, tkiva, organi i organski sistemi
životinja
Protoplazmički nivo
organizacije života
nalazimo kod Protozoa.
One sve životne
funkcije obavljaju
jednom ćelijom i
organelama u njoj.
Kod njih se
polimerizacijom
organela rešavao
problem intenzifikacije
funkcija.
Ćelijski nivo organizacije
• Predstavlja udruživanje ćelija koje se funkcionalno razlikuju. Podela rada je evidentna, tako da su neke ćelije posvećene, npr. razmožavanju druge ishrani.
• Takve ćelije imaju slabu tendenciju da se organizuju u tkiva (tkivo je grupa sličnih ćelija koje obavljaju zajedničku funkciju).
• Neki kolonijalni oblici Protozoa, koji imaju odvojene somatičke i reproduktivne ćelije pripadaju ćelijskom nivou organizacije.
• Mnogi naučnici ovde svrstavaju čak i sunđere.
Kod Protozoa nalazimo
kolonijalno, od nekoliko
jedinki pa do preko
20.000, gde se jedinke
morfološki i funkcionalno
diferenciraju u
vegetativne i generativne.
• Višećelijske životinje su razvile veliku strukturnu kompleksnost kombinovanjem ćelija u veće jedinice.
• Ćelija Metazoa je specijalizovani deo celog organizma, za razliku od ćelije Protozoa, ona nije sposobna za nezavisni opstanak.
• Ćelije višećelijskog organizma su specijalizovane za izvršavanje različitih složenih zadataka sa subćelijskim elementima u jednoćelijskom obliku.
• Najprostije Metazoa pokazuju ćelijski nivo organizacije gde ćelije imaju podelu rada ali nisu čvrsto povezane da bi obavljale specifične zajedničke funkcije.
• Na više složenom tkivnom nivou, slične ćelije su grupisane zajedno i obavljaju zajedničke funkcije u visoko koordinisanoj jedinici.
• Kod životinja na tkivno-organskom nivou organizacije, tkiva su sakupljena u još veće funkcionalne jedinice nazvane organi.
• Obično jedan tip tkiva nosi osnovni teret neke glavne organske funkcije, kao što je npr. mišićno tkivo u srcu; dok druga tkiva: epitelijalno, vezivno i nervno igraju pomoćne uloge. Glavne funkcionalne ćelije organa se označavaju kao parenchyma. Pomoćna tkiva u organima su stroma.
• Na primer, u pankreasu kičmenjaka sekretorne ćelije su parenhima; kapsula i vezivna tkiva predstavljaju stromu.
Kolonijalna ćelijska
organizacija je bila
osnova za nastanak
Metazoa kod kojih su
se ćelije diferencirale i
specijalizovale za
određene funkcije.
Kod najprimitivnijih
Metazoa - Placozoa, u
telu se diferenciraju
pet tipova ćelija.
Sunđeri (Spongia,
Porifera) su u
morfološkom i
funkcionalnom
pogledu na višem
nivou, sa više tipova
ćelija, ali bez
diferenciranih tkiva
i organa.
Tkivni nivo organizacije se razvio kod nižih Eumetazoa –
Cnidaria i Ctenophora.
U okviru ovih filuma se može pratiti razvoj telesnog zida,
muskulature, gastrovaskularne duplje, nervnog i polnog sistema
u najprimitivnijoj formi.
Tipovi tkiva kod kičmenjaka, pokazano je gde se različita tkiva nalaze kod žabe
• Većina metazoa (nemertina i svi strukturno
složeniji filumi) imaju jedan dodatni nivo
složenosti na kome različiti organi
funkcionišu zajedno kao organski sistemi.
• 11 različitih vrsta organskih sistema se
opažaju kod Metazoa: skeletni, mišićni,
integument, digestivni, respiratorni,
cirkulatorni, ekskretorni, nervni, endokrini,
imuni i reproduktivni.
Razvoj respiratornog sistema, škrge, listolika pluća,
trahejni sistem, pluća
Razvoj transportnog sistema, Nemertina, Annelida,
Mollusca, Arthropoda, Echinodermata, Chordata
Razvoj ekskretornog sistema, protonefridije,
metanefridije, koksalne, antenalne žlezde,
malpigijevi sudovi, bubrezi
Razvoj nervnog sistema, difuzni, vrpčast, lestvičast,
ganglionarni, cevasti
Razvoj polnog sistema, gonohoristički, hermafroditni
top related