osmijeh - ladislav-bognar.netosmijeh mnogi su čuli za malog princa, divnu knjigu antoinea de...
Post on 21-Jan-2020
4 Views
Preview:
TRANSCRIPT
Hanoch McCarty
Osmijeh
Mnogi su čuli za Malog Princa, Divnu knjigu Antoinea de Saint-
Exuperyja. Ta osebujna i fantastična knjiga može se čitati i kao priča za
djecu i kao bajka za odrasle koja potiče na razmišljanje. Mnogo manje
ljudi zna za Saint-Exuperyjeve druge tekstove, romane i kratke priče.
Saint-Exupery bio je vojni pilot. Borio se protiv nacista, a poginuo je
na zadatku. Prije Drugog svjetskog rata borio se u Španjolskom
građanskom ratu protiv fašista. Napisao je očaravajuću priču o tom
iskustvu, koju je nazvao Osmijeh. Tu bih vam priču sada htio ispričati.
Ispričao je kako su ga neprijatelji zarobili i bacili u tamnicu. Iz
omalovažavajućeg i grubog ponašanja svojih tamničara zaključio je da će
ga sljedećeg dana sigurno smaknuti. Odavde ću priču pričati svojim
riječima po sjećanju.
„Bio sam siguran da će me ubiti. Postao sam jako nervozan i
uznemiren. Posegnuo sam u džepove da vidim je li koja cigareta izmakla
pretraživanju. Pronašao sam jednu i, budući da su mi se ruke tresle, jedva
sam je prinio usnama. No, nisam imao šibice – njih su uzeli.
Gledao sam kroz rešetke u tamničara. Izbjegavao je moj pogled.
Uostalom, tko bi gledao u najobičniju stvar, u truplo.
Pozvao sam ga: - Imate li vatre, por favour?
Pogledao je u mene, slegnuo ramenima i prišao kako bi mi zapalio
cigaretu.
Kad se približio i zapalio šibicu, pogled mu se slučajno susreo s
mojim. U tom sam se času nasmiješio. Ne znam zašto sam to učinio.
Možda zbog nervoze, možda zato što je teško ne nasmiješiti se kad vam
se netko tako jako približi. U svakom slučaju, nasmiješio sam se. U tom
trenutku kao da je frcnula neka iskra i premostila jaz između naših duša.
Znam da to i nije želio, no moj je osmijeh prošao kroz rešetke i izazvao
osmijeh i na njegovim usnama. Zapalio mi je cigaretu, ali ostao je blizu,
gledajući me ravno u oči i ne prestajući se smiješiti.
Ja sam mu se i dalje osmjehivao, sada ga vidjevši i kao osobu, a ne
samo kao tamničara. A čini mi se da je i on o meni počeo drugačije
misliti.
- Imate li djece? – upitao je.
- Da, tu. Evo, evo – izvadio sam lisnicu i nervozno iščeprkao slike
moje obitelji. I on je izvadio slike svojih ninos i počeo pričati o
tome kakve ima planove za njih. Na oči su mi navrle suze. Rekao
sam kako se bojim da više nikada neću vidjeti obitelj i da nikada
neću imati priliku vidjeti kako mi djeca odrastaju. I njegove su se
oči ispunile suzama.
Iznenada i bez riječi, otključao je ćeliju i tiho me izveo van. Iz
zatvora, pa tiho i sporednim putovima iz grada. Ondje, na izlazu iz grada,
oslobodio me. I bez ijedne riječi vratio se u grad.
Moj život spasio je osmijeh.“
Da, osmijeh – nenamještena, neplanirana, prirodna veza između
ljudi. Služim se ovom pričom u svojem poslu jer želim potaknuti ljude da
promisle o tome kako ispod svih omotača koje stvaramo kako bismo
zaštitili sebe, svoje dostojanstvo, svoje titule, diplome, svoj status i
potrebu da nas drugi vide u određenom svjetlu – da ispod svega toga
ostaje autentično, suštinsko ja. Ne bojim se to nazvati dušom. Doista
vjerujem da mi, ako taj dio vas i taj dio mene mogu prepoznati jedno
drugo, nećemo biti neprijatelji. Nećemo osjećati mržnju ili zavist ili strah.
Tužno zaključujem da nas svi oni drugi slojevi koje tako pomno gradimo
kroz naše živote udaljuju i izoliraju od stvaranja veze s drugima. Saint-
Exuperyjeva priča govori o čarobnom trenutku kad dvije duše prepoznaju
jedna drugu.
top related