sandor marai - judith

NASLOV IZVORNIKA Sándor Márai

AZ IGAZI/JUDIT HEIRS OF SÁNDOR MÁRAI CSABA GAAL (TORONTO)

Ukratko Strast je razorna sila koja ustrajno vlada i hara svijetom; ne očekuje odgovor od onih koje de dodirnuti, ne pita je li im dobro, ne mari previše za površne ljudske osjedaje. Daje sve i traži sve: bezgraničnu predanost u kojoj je najdublja struja sam život, ali i smrt. No u tome i jest smisao kobnog i bezuvjetnog davanja koje silovitom strašdu neizbježno vuče jedno prema drugome. I stoga su uvijek i u svim religijama zaljubljene beskrajno štovali jer, prepuštajudi se zagrljaju, a strast se drukčije i ne može upoznati, oni zapravo stupaju na lomaču. Ti pravi, odvažni, malobrojni i odabrani. A to još nije ljubav. Ljudi znaju da za svako živo bide postoji zastrašujuda zadada – potpun izraz života, savršen osjedaj postojanja, kao i njegova prirodna posljedica, poništenje. To je ljubav. Iza svakog poljupca krije se tajna želja za iščeznudem, taj konačni osjedaj srede koji više nije proračunat jer biti sretan uvijek znači i potpuno iščeznude i prepuštanje tom osjedaju. Voljeti znači potpuno upoznati radost, a potom umrijeti.

Pogledaj onog muškarca. Čekaj malo, nemoj sada gledati, okreni se k meni, razgovara] sa mnom. Ne bih voljela da baci pogled prema nama, da me kojim slučajem primijeti, ne bih voljela da nas pozdravi. E, sad ga opet možeš gledati ... Je li to onaj niži, zdepasti, u bundi s ovratnikom od kune? Ne, ni govora. Nego onaj visoki i blijedi, u crnom zimskom kaputu koji razgovara s plavokosom, mršavom i mlađahnom slastičarkom. Upravo naručuje kandiranu narančinu koru. Zanimljivo, meni nikada nije donosio kandiranu narančinu koru. Što ti je, draga? ... Ništa. Čekaj, moram ispuhnuti nos. Otišao je? Reci mi kad ode. Kažeš, upravo plada? ... Kakvu lisnicu ima? Obrati pozornost na sve, jer ja ne kanim gledati. Nije li to smeđa lisnica od krokodilske kože? ... Da? Vidiš, to mi je drago. A zašto mi je drago? Pa, tako. Naravno, tu lisnicu sam mu ja darovala za četrdesete rodendan. Ima tome ved deset godina. Jesam li ga voljela? ... To je teško pitanje, draga. Da, mislim da jesam. Voljela sam ga. Otišao, napokon? ... Otišao, to je ved bolje. Pričekaj, napudrat du nos. Vidi li se da sam plakala? ... Baš glupo, no vidiš kako čovjek može biti blesav. Još uvijek mi zaigra srce kad ga vidim. Mogu li redi tko je on? Tko je to bio? Pa, redi du ti, draga, nije to tajna. Taj je čovjek nekada bio moj suprug. Hajde da naručimo sladoled od pistacija! Ne shvadam zašto ljudi govore da se zimi ne jede sladoled. Meni je baš zimi najdraže dolaziti u ovu slastičarnicu, i to na sladoled. Katkada pomišljam da se može baš sve, i to ne zato što je to dobro ima smisla, ved samo zato što je mogude. No ovih nekoliko godina otkako sam sama, i

inače volim zimi zalaziti ovamo između pet i sedam. Volim ovaj mali purpurni salon, ovo prošlostoljetno pokudstvo, sve ove ostarjele slastičarke, pa i metropolski ugođaj trga ispred ovih golemih prozora, pogled na ljude koji pristižu ovamo. Ima u svemu tome neke topline, daška prošlostoljetnoga ritma. A i čaj je ovdje najbolji, jesi li primijetila? ... Znaš, današnje žene više ne dolaze u slastičarnice. One idu u kavanu, gdje ih sve požuruje, ne mogu se ni udobno smjestiti, kava je četrdeset filira, a uz nju se poslužuju salate za objed, i to je sada u modi. No ja dolazim iz drukčijega svijeta i, naposljetku, meni treba fina slastičarnica kao što je ova, s njezinim pokudstvom i purpurnim tapetama, s njezinim ostarjelim groficama i nadvojvotkinjama, pa i s tim njezinim staklenim vitrinama. Ne sjedim tu baš svaki dan, u to možeš biti sigurna, no zimi katkada provirim i dobro se osjedam. Osim toga, ovdje sam se neko vrijeme često nalazila s mužem, u vrijeme čaja, kada se poslije šest vradao iz ureda. I sada je došao s posla, o da. Prošlo je šest i četvrt, šest i dvadeset, to je njegovo vrijeme. Još i danas točno znam svaki njegov korak, kao da i sama živim njegovim životom. Pet minuta prije šest pozvonit de poslužitelju, koji de mu pridržati očetkan kaput i dodati šešir, potom de krenuti iz ureda, otpustit de vozača, neka se odveze bez njega do kude, a on de se uputiti pješice jer mora provjetriti glavu. Malo se krede, zato je i tako blijed. Ili je tome još neki razlog, to više ne znam. Za razloge ne znam, jer ga nikada ne viđam, nikada s njim ne razgovaram, ved tri godine nisam ni riječ progovorila s njime. Ne volim prenavljanja rastavljenih koji de sudnicu napustiti ruku pod ruku, zajedno ručati u onom razvikanom restoranu u gradskom parku, nježni su i pažljivi jedno prema drugom kao da se ništa nije dogodilo, a nakon toga, hodu redi, nakon rastave i ručka, svatko odlazi svojim putem. Ja sam žena drukčije vrste, drukčijeg temperamenta. Ne vjerujem u to da bračni partneri nakon rastave mogu ostati dobri prijatelji. Brak je brak, a rastava je rastava. To je moje mišljenje. Što ti misliš o tome? Istina, ti se nikada nisi udavala. Vidiš, ne vjerujem da je to što su ljudi izmislili i zatim stoljedima bespomodno ponavljali bila samo isprazna formalnost. Ja doista vjerujem da je brak svetinja. Kao što vjerujem da je rastava svetogrđe. Tako sam odgojena. A i inače sam uvjerena u to, čak da me na to ne sile ni odgoj ni religijske norme. Vjerujem u to jer sam žena, pa za mene rastava baš ni po čemu nije samo puka formalnost, kao što to nije ni obred pred matičarom, a napose onaj u crkvi, ved je to Mn koji de potpuno povezati tijela i duše, doista sudbonosno, upravo onako kao što de neke veze zauvijek uništiti i prekinuti. Kada smo se rastali, ja se ni trenutka nisam zavaravala da du s mužem ostati »prijatelj«. On je, dakako, i dalje bio uljudan i pažljiv, pa i velikodušan, kao što to i dolikuje i kako je običaj. Ali ja nisam

bila nimalo uljudna, pa ni velikodušna, odnijela sam čak i glasovir, o da, baš kako se to i radi, vapila sam za osvetom, najradije bih sa sobom odnijela cijeli stan, zastore, sve. U trenutku rastave prometnula sam se u njegova neprijatelja, što du i ostati dok sam živa. Neka me on ne poziva ljubazno na večere u restoran gradskog parka, nisam nimalo spremna izigravati preslatku ženicu koja de otidi u stan bivšega muža i napraviti red kada lakaj pokrade rublje. Ne tiče me se ni ako mu sve ukradu, pa čak i ako jednoga dana načujem da je bolestan, ni tada nedu idi k njemu. Zašto? ... Jer smo se rastali, shvadaš? S time se ne možeš pomiriti. Čekaj, rado bih povukla ono što sam maloprije rekla za bolest. Ne želim da se razboli. Jer tada bih ipak otišla k njemu, mislim, kad bi se razbolio, pošla bih k njemu u sanatorij. Čemu se sad smiješ? ... Rugaš mi se? Misliš kako se nadam da de se razboljeti pa du modi k njemu? Pa naravno da se nadam. I dok sam živa, nadat du se tomu. Ali neka ipak ne bude baš jako bolestan. Kako je samo bio blijed, jesi li vidjela? ... Ved je godinama vrlo blijed, naročito nekoliko posljednjih godina: Sve du ti redi. Imaš li vremena? Jer ja ga imam napretek, nažalost. Evo i sladoleda. Znaš, to je bilo tako da sam ja nakon internata odmah dospjela u ured. Tada smo se nas dvije još neko vrijeme dopisivale, zar ne? Ti si doduše odmah otputovala u Ameriku, no neko smo se vrijeme još dopisivale, mislim neke tri ili čak četiri godine. Sjedam se da se među nama razvila ona nezdrava i budalasta ljubav šiparicâ, o čemu ovako naknadno nemam baš najbolje mišljenje. Bez ljubavi se, ma kakva ona bila, čini se, ne može živjeti. E, pa tada sam voljela tebe. Vi ste inače bili vrlo imudni, a mi samo onako, srednja klasa s tri sobe, kuhinja, ulaz s hodnika. Imala sam o tebi visoko mišljenje ... a to je divljenje među mladima oblik emotivne veze. I ja sam imala guvernantu, no ona je kod nas dobivala second hand kupke, kapala bi se iza mene. A takve su pojedinosti vrlo bitne. Između siromaštva i bogatstva proteže se zastrašujudi niz različitosti. A što misliš koliko se tek nijansa javlja samo unutar siromaštva? ... Ti si imudna pa ne možeš znati kolika je strahovita razlika između mjesečnih četiristo ili šesto. Između mjesečnih dviju tisuda i deset tisuda nema tolike razlike. Danas ved mnogo znam o tome. Kod nas, u našem domu, mjesečno smo gospodarili s osamsto. A kod muža je bilo mjesečnih šest tisuda i petsto. A na to se moraš naviknuti. Sve je samo za nijansu bilo drukčije kod nas, nego kod njegovih. Mi smo imali unajmljen stan, a oni su unajmili vilu. Mi smo imali balkon s perunikama, a oni mali vrt s dvije cvjetne gredice i starim orahom. Mi smo imali običnu ledenicu, ljeti bismo kupovali ledene gromade, a kod moje je svekrve stajao mali električni hladnjak koji je proizvodio čak i lijepe ledene kockice pravilna oblika. Kod nas je

bila djevojka za sve, a kod njih bračni par, sobar i kuharica. Mi smo imali tri sobe, a oni četiri, s halom zapravo pet. Oni su, dakle, imali hal sa svijetlim zastorima na vratima koji su domu davali vrlo ugodan dojam, a mi smo imali samo predsoblje; tamo smo držali i onu ledenicu – pravi peštanski antrê s držačima za četke i staromodnim vješalicama. Kod nas je postojao radio s tri lampe, moj je otac na otplatu kupio prijamnik, koji je »hvatao« postaje kako se sjetio; oni su pak imali pravi ormar, komad pokudstva koji je istodobno bio i radio i gramofon, što je snagom električne struje vrtio i mijenjao ploče s glazbenim programom, pa je u sobu mogao doznati čak i zvukove Japana. Mene su odgajali da moram preživjeti. A njega su odgajali da se prije svega mora živjeti rafinirano i pristojno, pravilno i ispravno, a nadasve odmjereno, što je i najvažnije. To su ved, neprijeporno, goleme razlike. No ja to tada nisam znala. Jedanput mi je, na samom početku braka, za doručkom rekao: – Navlaka sljezove boje u blagovaonici pomalo je zamorna. Toliko je prodorna kao da netko neprestano vrišti. Prođite, draga, gradom i do jeseni nadite neku drukčiju tkaninu. Trebalo bi dvanaest stolaca ponovno presvudi nekom »manje zamornom« tkaninom. Zbunjeno sam ga pogledala, mislila sam da se šali. No to nije bila šala, čitao je novine i ozbiljna lica zurio preda se. Na njemu se vidjelo da je dobro promislio što de redi, da ga sljezova boja – koja je, ne poričem, bila pomalo prostačka – doista smeta i uzrujava. Bila je to nova novcata navlaka, kupila nam ju je moja mama. Kad je otišao, rasplakala sam se. Nisam baš tako blesava, točno sam razumjela što mi je time htio redi ... Htio mi je poručiti ono što se neposrednim, pravim i izravnim riječima nikada nede modi izraziti, a to je da među nama postoji razlika u ukusima, da dolazim iz drukčijeg svijeta i da – iako sve znam i sve sam naučila, te koliko god i sama pripadala srednjoj klasi kao i on, s tim da je sve oko mene barem za dlaku drukčije – ipak postoji barem mala nijansa, dašak razlike u odnosu na ono na što je on naviknut i što on voli. Čovjek građanskoga staleža daleko je osjetljiviji na takve fino nijansirane razlike nego što je to aristokrat. Čovjek građanske pripadnosti do kraja je života prisiljen stjecati ili čuvati to što ima. On, doduše, nije pripadao naraštaju koji je stjecao, prije bi se reklo da je bio čuvar, svrstan u drugi naraštaj, onaj baštinički. Jednom mi je čak i pričao o tome. Čitao je neku njemačku knjigu, a u njoj je upravo pronašao odgovore na temeljna pitanja svojega života. Ja nisam voljela ta »velika temeljna pitanja«, jer mislim da čovjekova okolina neprestano vrvi milijunima manje važni pitanja i da je bitna samo cjelina, njihova ukupnost, pa sam ga malo podrugljivo zapitala: – Zar doista ozbiljno misliš da nakon ovoga poznaješ sebe? ...

– Svakako – odgovorio je. – A gledao me je iza svojih naočala s toliko djetinjaste iskrenosti i entuzijazma da sam požalila što sam ga to uopde pitala. – Ja sam umjetnik, samo nemam svoj žanr. Što se često srede u građanskome miljeu. I to je u pravilu kraj jedne obitelji. Nikada više nije govorio o tome! Tada nisam shvatila što je time htio redi. Nikada se nije bavio pisanjem, nije ni slikao ni svirao. Prezirao je bavljenje umjetnošdu kao razbibrigu. Ali mnogo je čitao i to »sustavno« – to mu je bila omiljena riječ – za moj ukus čak ponešto pretjerano sustavno. Čitao je kao da odrađuje jednu od bitnih dužnosti u svojem životu. Kad bi počeo čitati neku knjigu, ne bi je puštao dok nije stigao do kraja – čak ni onda kad bi ga uzrujavala ili gnjavila. Čitanje je za njega bila sveta dužnost, cijenio je slovo kao što svedenici štuju svete knjige. No na isti je način postupao i sa slikama, a istim je zanosom odlazio u muzeje, kazališta i na koncerte. Prema svemu je imao odnos, izgradio stvarnu vezu. Imao je dodir sa svime što se tiče duše. A ja sam imala vezu samo s njime. Jedino što nije imao »svoj žanr«. Upravljao je tvornicom, mnogo je putovao, zapošljavao i neke umjetnike, a upravo je njih osobito izdašno pladao. No izrazito je pazio da svoj ukus, koji je bio daleko profinjeniji nego kod vedine njegovih namještenika i savjetnika, nikada ne namede svojim suradnicima. Svakoj bi svojoj riječi stavljao prigušivač, kao da se – vrlo nježno i pristojno – ispričava zbog nečega, kao da je neodlučan pa mu je potreban nečiji savjet i pomod. No unatoč tomu znao je u važnim odlukama, u poslovnim stvarima, biti strahovito tvrd i nepokolebljiv. Znaš li ti tko je bio moj muž? Najrjeđi fenomen života. Muškarac. No nipošto u onom teatralnom, ljubavničkom smislu riječi. I ne na način boksačkog šampiona za koga se tvrdi da je muškarac, pojava. Njemu je duša bila muška, udubljena u misli i dosljedna, nemirna, tragalačka i sumnjičava. Što tada nisam znala. Strahovito je teško naučiti živjeti. U internatu o tome uopde ništa nismo učile, ni ti ni ja, zar ne? ... Možda bih morala početi od toga da mi je jednoga dana predstavio svojega prijatelja Lázára, književnika. Poznaješ ga? ... Čitala si njegove knjige? ... Ja sam, eto, dosad pročitala ved sve njegove knjige. Gotovo sam ispremetala sva njegova djela, kao da sam u njima htjela pronadi skrivenu tajnu koja je, zacijelo, i tajna mojega života. No naposljetku, u tim knjigama nisam našla ništa, nije bilo odgovora. Jer za takve tajne i nema odgovora. Odgovor de ponuditi život, kadšto posve neočekivano. Nikada prije nisam pročitala ni retka od toga pisca. Ime sam, dakako, poznavala. No pojma nisam imala da ga poznaje moj suprug, nisam znala da su prijatelji. Jedne sam se večeri vratila kudi i zatekla muža u društvu toga

čovjeka. I tada je počelo nešto vrlo neobično. To je bio trenutak, zbilo se to prvi put, u tredoj godini našega braka, kada sam shvatila da o svome suprugu ne znam zapravo ništa. Živim zajedno s čovjekom, a da istodobno o njemu ne znam ništa. Ved sam povremeno bila sklona pomisliti da ga poznajem, no morala sam u tom trenutku shvatiti da tome nije tako, da nemam pojma o njegovim sklonostima, o njegovu ukusu, pa ni o tome za čime čezne. A znaš li što su njih dvojica, Lázár i moj suprug, radili one večeri? ... Igrali su se. No tako neobično, upravo iritantno. Ne, nije to bio remi, ni govora. Moj je suprug ionako to prezirao, gadili su mu se svi pojavni oblici mehaničke zabave, uključujudi i kartanje. Oni su se igrali, no toliko nakazno, pomalo čak i tako zastrašujude da ih isprva nisam gotovo ni razumjela; bilo me je strah, zaprepašteno sam slušala što govore, kao da sam zalutala među mentalno poremedene ljude. A moj se suprug u društvu toga čovjeka posve promijenio. Bili smo ved tri godine u braku i jedne večeri, vrativši se kudi, zatekla sam u dnevnom boravku supruga i jednoga neznanca, gospodina koji je ljubazno stupio pred mene i, krajičkom oka bacivši pogled na mojega supruga, rekao: – Dobro došla kudi Ilonka. Ne ljutiš se što sam i Pétera doveo k nama gore? ... Pritom je pokazao na mojega muža koji se smetena izraza lica podizao sa stolca i buljio u mene kao da se ispričava. Mislila sam da su zacijelo poludjeli. No oni nisu uopde marili za mene. A taj mi je stranac, tapšudi mojega muža po ramenu, rekao još nešto: – Sreo sam ga na Aveniji Arena. Zamisli, nije htio zastati, prava budala, samo me je usput pozdravio i produžio. Razumije se, nisam ga pustio. Rekao sam mu: »Peter, magarče stari, nije vrag da se ljutiš? ...« Zatim sam ga primio podruku i doveo ga gore k nama. No, djeco – reče i široko raširi ruke – hajde, zagrlite se. Dopustit du vam čak i jednu pusu. Možeš li zamisliti kako je to izgledalo dok sam tamo stajala. S rukavicama, torbicom i šeširom u ruci, samo sam stajala nasred sobe i gledala u čudu. Prvo mi je palo na pamet da zgrabim telefon i pozovem obiteljskog liječnika ili hitnu pomod. Zatim sam pomislila da nazovem policiju. No prišao mi je muž, zbunjeno mi poljubio ruku i, pognute glave, prozborio: – Zaboravimo, Ilonka, sve ovo. Jedino što me veseli, to je vaša sreda. Zatim smo sjeli za večeru. Na Péterovo je mjesto sjeo književnik i odande upravljao zbivanjima, zapovijedao kao da je on gazda u kudi. Meni je govorio ti. Služavka je posve prirodno mislila da nas je spopalo ludilo pa joj je od

zaprepaštenja ispala zdjela sa salatom. Meni te večeri nisu rastumačili smisao igre. Jer upravo je to da ne znam ništa, da nemam pojma o čemu se radi, i bio njezin smisao. Tako su se njih dvojica dogovorili dok su me čekali, a igrali su to kao dva profesionalna glumca. Početna je zamisao igre bila kao da sam se ja ved prije nekoliko godina rastala od Pétera i preudala se za toga književnika, suprugova prijatelja. Péter se uvrijedio i sve nam ostavio, cijeli stan, pokudstvo, baš sve. Ukratko, sad je taj književnik moj muž, a Péter ga je sreo na ulici, književnik je uzeo podruku mojega bivšega, uvrijeđenog, rastavljenog muža i rekao mu: »Slušaj, stari, ne luduj, što je bilo bilo je, pođi k nama na večeru, pa i Ilonka bi te rado vidjela«. I tako je Péter svratio k nama. I sada smo zajedno, sve troje, u stanu gdje sam ja nekod živjela s Péterom, blagujemo dobro raspoloženi, pritom je pisac moj muž, on spava u Péterovoj postelji, on je preuzeo njegovo mjesto u mojem životu ... Shvadaš li? To su se igrali, kao luđaci. No imala je ta igra i stanovite finese. Péter je glumio da je silno smeten, jer ga muče uspomene. A književnik je glumio da je beskrajno nesputan, potpuno nepristran, jer zapravo njega pomalo ženira neobičnost okolnosti, osjeda grizodušje zbog Péterovih patnji, zato je tako bučan i trudi se da bude vedar. A ja sam glumila ... ma ne, ja nisam ništa igrala, samo sam sjedila s njima i naizmjence piljila čas u jednoga, čas u drugoga, u te odrasle, pametne ljude koji se neshvatljivo glupo ponašaju. Naposljetku sam i ja, naravno, uočila fine nijanse igre i pristala na pravila te pomaknute društvene igre. No te sam večeri shvatila još nešto. Shvatila sam da moj suprug, za kojega sam mislila da – kao što se to kaže, sa svime što ima pripada samo meni, pa i sa svim tajnama svoje duše – uopde i nije moj, ved je naprosto stranac koji krije meni nedokučive tajne. Kao da sam saznala nešto o njemu, recimo da je sjedio u zatvoru ili da ima neke bolesne poroke, nešto što se uopde nije slagalo sa slikom koju sam proteklih godina u duši ustrajno stvarala o njemu. Saznala sam da mi je suprug samo u nekim odnosima istinski partner, a da je inače isto tako za mene zagonetan i stran kao i književnik kojega je sreo na ulici i doveo k nama u stan da bi pomalo protiv mene, no svakako preko mene, zaigrali neku urotničku, izopačenu i nesuvislu igru. Saznala sam, dakle, da moj suprug ima i drukčiji svijet, a ne samo onaj koji ja poznajem. Kao što sam saznala i to da taj čovjek, taj književnik, ima mod nad mojim suprugom. Reci, što je vlast? ... Danas se toliko govori i piše o njoj. Što je politička vlast, zbog čega neki čovjek uspijeva nametnuti svoju volju milijunima? I kakva je zapravo ta

naša mod, ta snaga' koju imaju žene? Kažeš da je to ljubav. Pa možda i jest tako. Ljubav. Ja katkada dvojim o značenju te riječi. Ne, ja se ne odričem ljubavi, ni najmanje ne sumnjam u nju. Jer ona je doista najsnažnija ovozemaljska sila. A ipak, ponekad mi se čini da muškarci, iako nas vole, a drugo im i ne preostaje, sve to promatraju pomalo svisoka. U svakom pravom muškarcu ima barem malo suzdržanosti, kao da jedan dio njegova bida, njegove duše, ostaje zauvijek nedostupan toj ženi koju voli. A on pritom kaže: »Draga, dovde, i dalje – ne. Tu, u sedmoj komori želim ostati sam«. Glupe de žene zbog toga pucati od bijesa. Dok de se one mudre rastužiti i postati znatiželjne, a potom se s time pomiriti. A što je vlast koju de neki čovjek zadobiti nad dušom drugoga čovjeka? Zašto bi taj nesretni, napeti, pametni, zastrašujudi, a ipak tako nesavršen i ranjen čovjek, zašto bi taj pisac imao mod nad dušom mojega supruga? Jer imao je mod i kao što sam poslije otkrila, čak opasnu, kobnu mod. Jedanput mi je, mnogo kasnije, moj muž rekao da je taj pisac onaj za kojega se kaže da u nečijem životu igra ulogu »svjedoka«. Nastojao je objasniti o čemu se radi. Rekao je to tako da u životu svakoga čovjeka postoji neki svjedok kojega je sreo u ranoj mladosti, a kako je taj drugi znatno jači, nastojimo učiniti sve da ono što je u nama sramotno skrijemo pred očima toga neumoljivoga suca. Svjedok nam ne vjeruje. Zna o nama nešto što drugi ne znaju. Imenuju nas za ministra, dobijemo Nobelovu nagradu, a svjedok se samo osmjehuje. Vjeruješ li ti u to? ... Rekao mi je još i to da čovjek na neki način sve što radi pomalo radi i zbog toga svjedoka; želi ga uvjeriti, pokušava se opravdati pred njim i nešto mu dokazati. Cjelokupna karijera, svi ti golemi životni napori odrađuju se samo radi svjedoka. Znaš i ti za onu nezgodnu situaciju kada mladi muž svojoj ženi predstavlja »toga« prijatelja, svoga pravoga druga iz mladosti, i pritom uzbuđeno vreba hode li se žena svidjeti prijatelju, odobrava li on njegov izbor ... A taj de se prijatelj, zacijelo, praviti važan i vrlo uljudan, no potajno de uvijek biti ljubomoran, jer supruga de na svaki način upravo njega, »toga« prijatelja, potisnuti iz emotivnih odnosa. I te su me večeri na neki način gledali upravo takvim očima. Samo daleko svjesniji onoga što rade, jer su ta dvojica mnogo toga znala o onome o čemu ja tada nisam ni slutila. No te sam večeri iz njihova razgovora shvatila da ta dva urotnika, moj suprug i taj književnik, znaju nešto više o odnosima muškaraca i žena, pa i opdenito o ljudima, nešto o čemu moj suprug nikada nije razgovarao sa mnom. Kao da nisam bila dostojna da sa mnom razgovara o svemu. Kada je taj neobični gost otišao poslije ponodi, stala sam ispred supruga i otvoreno ga upitala: – Reci, ti me pomalo podcjenjuješ, zar ne? ...

Zurio je u mene zaklonjen dimom svoje cigare, umorno i malo žmirkajudi, kao da je ostao sjediti nakon raskalašene pijanke i sada očajno mamuran mora slušati moja prigovaranja. I doista, ta večer u kojoj je moj suprug prvi put doveo k nama toga pisca, tijekom koje su zaigrali tu čudnu igru, ostavila nam je u ustima gori okus nego da se odigralo neko pijančevanje i razvratno orgijanje. Umorili smo se i mučili su nas čudni, mučni osjedaji. – Ne – bio je posve ozbiljan. – Ne podcjenjujem te, ni najmanje. Odakle ti to? Imaš svoj razum i vrlo snažne instinkte – rekao je i pritom bio vrlo odlučan, pun uvjerenja. Razmišljala sam i sa sumnjom slušala što govori. Sjedila sam mu sučelice za raspremljenim stolom – cijelu smo večer prosjedili za stolom, nakon večere nismo se povukli u salon, »čavrljali« smo pokraj svih tih groznih hrpa opušaka i ' praznih vinskih boca, jer je tako našem gostu bilo draže – i rekla sam mu vrlo sumnjičavo: – Da, razumna sam i imam svoje vrlo snažne instinkte. No tko zna što ti misliš o mojem značaju i o mojoj duši? ... Osjetila sam da je pitanje zazvučalo donekle patetično. Muž me je pozorno promatrao. Ah nije odgovorio na postavljeno pitanje. Kao da mi je govorio: »To je moja tajna. Pa neka ti bude dovoljno da ti priznajem pamet i instinkte.« Tako je to nekako počelo. Dugo sam se sjedala te večeri. Književnik je rijetko zalazio k nama. No s mojim se suprugom često sastajao. A njihove sam usputne susrete osjedala na njemu kao što ljubomorne žene osjete na muškarcu mirise čak i kod letimičnih susreta, čak i onaj dašak mirisa koji ostaje na muškarčevoj ruci nakon stiska ženske ruke. Naravno, bila sam strahovito ljubomorna zbog pisca; isprva sam navaljivala na supruga da ga još jedanput dovede na večeru. A moj bi muž tada zbunjeno otklanjao to pitanje. – Ne zalazi među ljude – rekao bi i ne bi me gledao u oči. – Osobenjak je, nastran. Pisac. Radi. No saznala sam da se povremeno potajno sastaju. Vidjela sam ih s ulice i prvi sam put kod sebe uočila taj bolesni, divlji osjedaj kao da me je netko rano oštrim predmetom, nožem vrškom igle. Oni me nisu mogli vidjeti, sjedili su u jednoj od kavanskih loža; moj je muž nešto govorio, obojica su se smijala. I opet je lice mojega supruga bilo tuđe, toliko drukčije nego kod kude, drukčije nego što sam ga ja poznavala. Brzo sam se udaljila i osjetila da sam problijedjela. Kao da mi je krv ishlapila iz glave. – Ma, luda si – pomislila sam. – Što hodeš? ... Pa taj mu je čovjek i zanimljiv i

pametan, taj mu je pisac samo prijatelj. Nema baš ništa loše u tome da se povremeno sastaju. Što hodeš od njih? ... Zašto ti Tupa srce? ... Bojiš se da te ne uzmu kao tredu u svoju igru, u jednu od onih njihovih neobičnih, nakaznih igrica? ... Bojiš se da nisi u njihovim očima dovoljno pametna ili obrazovana? Jesi li ljubomorna? ... Tome sam se morala i sama nasmijati. Ah divlje se lupanje u mojim grudima nije stišavalo. Srce mi je tuklo kao onda kada sam nakratko morala pričekati prije nego što sam ušla u bolnicu. No tada mi je srce divlje zakucalo, tada sam čekala prinovu, i to je bilo slatko, ugodan i sretan osjedaj. Sada sam hodala ulicom koliko god sam brzo mogla i osjedala se prevarenom, kao da su me pri nečemu izostavili. Na razini razbora sve je bilo razumljivo i razjašnjeno. Moj suprug nije htio da sretnem toga neobičnoga, meni stranog čovjeka kojega je, zbog prava iz mladosti, samo on poznavao. A suprug mi je i inače bio šutljiv čovjek. Ipak sam se osjedala prevarenom i pomalo izigranom. Navečer se vratio u uobičajeno vrijeme, a meni je srce još uvijek tuklo. – Gdje si bio? – upitala sam ga kada mi je poljubio ruku. – Gdje? – zagledao se u zrak. – Pa nigdje. Došao sam kudi. – Lažeš – rekoh. Dugo je gledao u mene. Da bi mi potom ravnodušno, gotovo s dosadom rekao: – A da. Zaboravio sam. Putem sam sreo Lázára. Ušli smo u jednu kavanu. Vidiš, zaboravio sam. Jesi li me vidjela u toj kavani? ... Glas mu je bio iskren, spokojan i začuđen. Zasramila sam se. – Oprosti – procijedila sam. – Loše se osjedam što o tom čovjeku baš ništa ne znam. Mislim da ti nije iskren prijatelj, a nije ni meni. Nije nam prijatelj. Pusti ga, izbjegavaj ga – molila sam ga. Muž me je pogledao sa zanimanjem: – Oh – reče i obrisa svoje naočale, vrlo pomno, kako je to i inače radio. – Lázára se ne mora izbjegavati. Nikada se ne namede. I više ništa nije govorio o tom čovjeku. A ja sam htjela baš sve saznati o Lázáru. Pročitala sam njegove knjige, neke sam našla u muževoj knjižnici, i u njima vrlo čudno intonirane rukom pisane posvete. Ma što je u tim posvetama bilo čudno? ... Pa ... kako bih rekla ... posvete bez zanosa ... ne, to i nije baš najbolja riječ ... te su posvete bile zapravo podrugljive na vrlo osobit način. Kao da autor prezire onoga kojemu posveduje svoju knjigu, kao da i vlastite knjige krajnje omalovažava, pa i samoga sebe zato što piše knjige. Bilo je u tim posvetama nešto ponižavajude i gorko, neke tuge. Kao da je ispod svojega imena napisao: »Da, o da, ne mogu drukčije, no ja nisam taj,

nisam to što tu piše«. Ja sam sve dotada na književnike gledala kao na svojevrsne svjetovne svedenike. A taj se čovjek u svojim knjigama svijetu obradao tako ozbiljno! ... Nisam baš shvadala svaki njegov tekst. Kao da ja, njegova čitateljica, nisam dostojna toga da mi sve kaže do kraja ... no o tome se ionako mnogo govorilo i pisalo, tako su mislili i kritičari i čitatelji. Uostalom, kao i druge slavne osobe, i toga su pisca mnogi mrzili. On nikada nije govorio o svojim knjigama, nikada nije govorio ni o književnosti. A želio je znati o svemu ponešto: jedanput je jedne večeri došao k nama i morala sam mu objasniti kako se priprema rasol za zečevinu ... Jesi li kad čula za tako nešto? ... Želio je jednostavno čuti sve što znam o rasolu za zečevinu, čak je dao pozvati i moju kuharicu. Nakon toga je počeo pripovijedati o žirafama, vrlo, vrlo zanimljivo. Govorio je o svemu i svačemu, imao je golemo znanje, samo o literaturi nikada nije ništa rekao. Kažeš da su svi ljudi te vrste pomalo čudni? ... I ja sam to pomislila. Međutim, uvjerila sam se da stvari i s time stoje posve drukčije, kao što je uostalom, sa svime u životu. Nisu oni ludi, ved su beskrajno sramežljivi. No Lázár se poslije, barem što se nas tiče, nekako izgubio. Samo smo čitali njegove knjige i članke. Ponekad bi ga upleli u tračeve o političarima ili o slavnim ženama, no o tim se stvarima ništa pouzdano, a ni pobliže, nije znalo. Političari bi se zaklinjali da je taj slavni čovjek pristupio baš njihovoj stranci, a žene bi se hvalile kako su tu čudnovatu zvijer uspjele baciti u lance i prikovati za sebe. No ta se zvijer, i to je prava istina, zapravo zavukla u svoju jazbinu. Godine su prolazile, a da ga nismo vidjeli. Što je u međuvremenu radio? ... Ne znam. Živio je. Čitao. Pisao. Možda se čak bavio i čarobnjaštvom. O tome du ti još redi nešto kasnije. Zatim je prošlo još pet godina. Osam godina živjela sam sa svojim mužem. Mali se rodio u tredoj godini našega braka. Bio je dečko, o da. Njegovu sam ti fotografiju jednom sigurno i poslala. Bio je prekrasan, da, znam. Nakon toga nisam ti više pisala, ni tebi, ni ikome drugome, jer kad se on rodio, ja više nisam živjela ni za koga osim za njega. Ne smije se toliko voljeti, nikoga se ne smije toliko voljeti, čak ni ako je to vlastito dijete. A svaka je privrženost divlja sebičnost. Pa da, kada nam se rodilo dijete, naše se dopisivanje prekinulo. Ti si mi bila jedina prijateljica, no ni ti mi više nisi trebala, jer je tu bilo dijete. Da, te su dvije godine, dok je to dijete bilo živo, bile sreda koja je hodala zemljom, nekakav pomaknuti spokoj, izbezumljena strepnja. Znala sam da dijete nede poživjeti. Odakle mi to? ... Čovjek zna te stvari. Sve slutimo, predosjedamo cijeli život. Znala sam da mene naprosto ne može zapasti tolika sreda, ljepota i dobrota, sve što je bilo to djetešce. Znala sam da de umrijeti. Nemoj me grditi, ne kuni me. ja to mnogo bolje znam. A te su

dvije godine bile isto što i sreda. Umro je od šarlaha. Tri tjedna nakon drugoga rođendana, zimi. Reci, zašto umiru posve nedužna mala djeca? Jesi li razmišljala o tome? Ja jesam, mnogo i često. Ali Bog za takva pitanja nema odgovore. Kako nemam nikakva drugoga posla u životu, razmišljam samo o tome. O da, još i sada. Sve dok god sam živa. Takvu bol čovjek nikada nede nadvladati. Nema oporavka. To je jedina istinska bol. Smrt djeteta. Sve drugo samo nalikuje toj istinskoj i jedinoj boli. Znam, tebi to nije poznato. A ja, vidiš, ne znam što bih rekla, zavidim li ti na tome ili te žalim što ne znaš što je to? ... Kad bolje promislim, zapravo te žalim. Možda bi se, da u tredoj godini nije stiglo to dijete, sve zbivalo drukčije. Kao što bi se, zacijelo, sve drukčije razvijalo i da je dijete ostalo živo. Možda ... Jer dijete je najvede čudo, jedini smisao života; no nemojmo se pritom zavaravati, a to du ti odmah redi, da de dijete ikada išta riješiti, napose ono što se latentno provlači, napetost i nerazrješivu zamršenost između dvoje ljudi; ne, ja u to uopde ne vjerujem. No o tome je suvišno i govoriti. Jednoga se dana dijete rodilo, poživjelo dvije godine, zatim preminulo. A ja sam još dvije godine živjela sa svojim mužem, potom smo se rastali. Sada sam ved posve sigurna da bismo se rastali u toj tredoj godini našega braka da u međuvremenu nije stiglo dijete. Zašto? ... Jer sam ved tada znala da ne mogu živjeti sa svojim mužem. I to je najveda bol u životu, kada nekoga voliš, a ne možeš živjeti s njime. Zašto? ... On mi je to jednom čak i rekao dok sam ga propitkivala što to među nama ne valja. A rekao je ovo: – Vi zahtijevate da se odreknem za mene dostojne ljudske razine. A ja to ne mogu učiniti. Radije du umrijeti. Odmah sam shvatila što to znači, pa sam mu odgovorila: – Nemoj umrijeti. Radije živi i ostani za mene stranac. Ono što bi rekao, to bi i ostvario. Bio je takav čovjek. Ne bi odmah djelovao, ponekad bi prošle i godine dok se poneka njegova riječ ne bi pretvorila u djelo. Neki drugi govorili bi nakon večere o planovima i mogudnostima tek uzgred, i zatim bi istoga trena zaboravili ono što su rekli; moj je pak suprug govorio posve odgovorno. Kao da je u nutrini bio vezan za svoje riječi; ono što bi jednom izrekao više nikada ne bi povukao. Kad bi rekao: »Radije du umrijeti» – morala sam znati da taj čovjek zaista nije spreman predati se, radije de doista umrijeti. Takav mu je i značaj i usud ... Katkad bi tek usput, u razgovoru, spomenuo nešto, bila bi to uzgred posijana riječ, presudio bi nekom, nagovijestio neki plan, da bi poslije godine prolazile i nikada više o tome ne bi govorio; no

jednoga bih dana morala uočiti da je čovjek kojega je otpisao uistinu nestao iz našega života i da se plan što ga je tek naznačio za dvije godine doista ostvario. U tredoj godini braka ved sam znala da je među nama nevolja doista velika. Moje suprug bio je uljudan, nježan, a i volio me je. Nije me varao, nije imao drugu ženu. A ipak ... i sad pazi, ne gledaj me, jer mislim da du se zacrvenjeti ... Unatoč tomu, ved u prve tri godine našega braka, a zatim i u zadnje dvije osjedala sam se kao da mu i nisam žena, ved ... Pa da. Volio me je, naravno. A istodobno, kao da me je samo trpio u stanu, u svojem životu. Bilo je u njegovu vladanju nešto od strpljiva popuštanja, kao da de se, ako ipak ne ide drukčije, pomiriti s činjenicom da i ja živim tamo, u onoj tredoj sobi. Jer takav je svijet. A on de rado i dobrohotno popričati sa mnom, skinut de naočale i sve saslušati, posavjetovati me, ponekad se čak i našaliti, otidi demo i u kazalište, među ljude, a ja du zapaziti da ih on sluša lagano unatrag zabačene glave, sklopivši ruke na prsima, pomalo sumnjičavo, s dobrostivom porugom i izrazom lica kao da se pita i dvoji. Zato što se on nikada nije dokraja predavao nikomu, pa ni drugim ljudima. Saslušao bi ih vrlo ozbiljno i posve odgovorno, zatim bi na to i odgovorio, no u glasu mu se krilo nešto nalik sažaljenju, kao kad netko zna da među ljudskim odnosima postoji i golema masa nemodi, strasti, laži i neznanja, pa zato i ne treba svemu vjerovati, čak ni onda kad ti netko govori u dobroj vjeri. Što on, dakako, nede ljudima redi i zato ih sluša s dobrohotnim podcjenjivanjem, ozbiljno, sumnjičavo, povremeno se osmjehujudi i vrtedi glavom kao da im govori: »Samo izvolite, nastavite. A ja znam ono što znam.« Pitala si me maloprije jesam li ga voljela. Mnogo sam propatila uz njega. No znam da sam ga voljela, a znam i zašto ... Jer je bio tužan i osamljen i jer mu nitko nije mogao pomodi, pa ni ja. Ah koliko mi je samo vremena i patnje trebalo dok sam to spoznala i napokon razumjela! Dugo sam vjerovala da me podcjenjuje, omalovažava ... no u takvu je ponašanju bilo još nešto. Taj čovjek s četrdeset godina bio je toliko strahovito sam, baš kao što je vjerojatno sam redovnik u pustinji. A pritom smo živjeli u metropoli, na visokoj nozi, uz mnoga poznanstva i uz veliko društvo. Samo što smo mi uza sve to bili užasno sami. Vidjela sam ga jedan jedini put i drukčijega, jedanput u životu, na kratak tren. Pritom mislim na onaj trenutak kada nam se rodilo dijete, a toga su blijedoga, tužnog i osamljenog čovjeka pustili u sobu. Zakoračio je, bio je zbunjen kao da se našao u nekakvoj mučnoj, ponajprije izrazito ljudskoj situaciji gdje je postao sudionikom pa se pomalo i srami svega toga, a napose te svoje uloge. Zastao je pred kolijevkom, nesigurno se nagnuo naprijed, onako kako je inače radio, ruku sklopljenih na leđima, oprezno i suzdržano. Bila sam u tome času strahovito umorna, no napregnuto sam pazila što se događa. Nagnuo se nad

kolijevka i tada se, na jedan jedini tren, to bljedunjavo lice osvijetlilo, kao da je iznutra počelo sjati. Ali nije rekao ništa. Dugo je gledao u dijete, možda nekih dvadesetak minuta, a da se pritom nije ni pomaknuo. Zatim je prišao k meni, ruku mi je položio na čelo i stajao pokraj kreveta, a da nije izustio ni riječ. Nije se osvrtao na mene, zurio je kroz prozor. Maleni se rodio u maglovito listopadsko vrijeme, u osvit dana. Neko je vrijeme moj suprug prostajao kraj kreveta i gladio mi čelo, a dlan mu se žario. Potom se upustio u razgovor s liječnikom, kao kada netko nešto obavi pa prijeđe na drugu temu. No sada ved znam da je u onom trenutku, možda prvi i posljednji put u životu bio sretan. Možda je načas bio čak spreman odredi se nečega od tajne koju je on nazivao ljudskom razinom. Dok je dijete bilo živo, drukčije mi se obradao, bio je prisniji. Morala sam osjetiti da me i dalje ne prihvada u cijelosti, da taj čovjek vodi krvavu bitku sa samim sobom, da u sebi pokušava svladati neki otpor, čudnovat spiet oholosti, straha, povrijeđenosti, nepovjerenja, sve ono što mu nije dopuštalo da bude kao i sav ostali svijet. A zbog djeteta bi možda čak bio i spreman sklopiti mir s ostatkom svijeta ... Donekle. Barem na neko vrijeme. Dok nam je dijete bilo živo, počela sam se mahnito i divlje nadati, jer se taj čovjek doista borio s vlastitim karakterom. Borio se sa samim sobom kao krotitelj sa zvijeri. Taj se mučaljivi, gordi i tužni čovjek silno trsio da postane blizak, posve skroman, uistinu ponizan. Primjerice, donosio bi darove, posve sitne poklon. Da se rasplačeš. Tom stidljivom čovjeku bilo je nelagodno davati sitne darove, jer sam za Božid ili za rodendan uvijek dobivala od njega nešto skupocjeno, nešto vrlo atraktivno, neko lijepo putovanje, nekakvo plemenito krzno, nov automobil, nakit ... A ja sam stalno željela da se navečer vrati kudi i donese, evo, recimo, mjericu pečenih kestena za dvadeset filira. Shvadaš li? ... Ili malo krumpirova sladora, bilo što. A tada je i to donosio. Sve nam je dao, najboljeg liječnika, najljepšu dječju sobu, pa i ovaj sam prsten tada dobila od njega ... Da, vrijedan je ... Ali doživjela sam i to da bi se vratio navečer i da bi, zbunjeno se smješkajudi i pomalo sramedi se, iz kutijica omotanih svilenim papirom vadio prekrasan kukičan kaputid i kapicu za dojenče. Odložio bi te dječje potrepštine na stol dječje sobe, osmjehivao se gotovo ispričavajudi se i odmah napuštao prostoriju. Kažem ti, tada bih mogla čak i zaplakati. Od radosti i nade u boljitak. A uvijek je u svemu tome bio i neki posve drukčiji osjedaj: strah. Da nede modi, da se nede uspjeti othrvati samom sebi, da zajedno nedemo modi, ma svi mi, on, to dijete i ja ... da tu nešto ipak nije posve u redu. Ali što? ... Išla sam u crkvu, molila se. Bože, pomozi mi, govorila sam. No Bog vrlo dobro zna da jedino sami sebi možemo pomodi. I tako se on sam sa sobom borio, sve dok je maleni bio živ.

Vidiš, sada si ved i ti postala nervozna. Pitaš me što među nama nije valjalo, kakav je to čovjek bio moj suprug ... Teško pitanje, draga. Osam godina sam razmišljala o tome. A razmišljam o tome i sada otkad smo se rastali. Ponekad čak i pomišljam da znam što je istina. No sve su to samo sumnjive teorije. Jedino što mogu navesti su simptomi. Pitaš me je li me volio ... Zapravo da, volio me je. No doista vjerujem tek da je volio samo svog oca i svoje dijete. Prema ocu je bio nježan i pun poštovanja. Posjedivao bi ga svaki tjedan. Moja je svekrva svake nedjelje ručala kod nas. Svekrva! Ta je riječ baš lošeg okusa. Ta žena, majka mojega supruga, bila je jedna od najprofinjenijih osoba koje sam ikada upoznala. Kada mi je preminuo svekar, a ta imudna i otmjena žena ostala sama u velikom stanu, bojala sam se da de se potpuno prikloniti nama. Čovjek je pun predrasuda. No ta je žena bila utjelovljenje mjere i obzirnosti. Odselila se u malen stan, nikomu nije bila na teret, životne je brige, i one manje i one vede, rješavala sama, pametno i uistinu obzirno. Nije tražila sudut, a ni ičiju milost. Posve je prirodno da je znala o sinu nešto što ja nisam mogla ni nasludivati. Jedino majke znaju istinu. Znala je da joj je sin nježan, pun poštovanja, pažljiv, samo što je ... Ne voli? Stravična riječ. No valja to izgovoriti, jer sam se uz supruga naviknula – što smo oboje naučili od Lázára – da prava riječ ima snagu preoblikovanja i pročišdenja. Između to dvoje ljudi, između majke i sina, nikada nije bilo prepirke, razilaženja u stavovima. »Draga majko«, rekao bi on, a ona bi uzvratila s »Dragi sine«. Svaki put rukoljub, uz stanovitu obrednu uljudnost. Nikada ni mrvice bliskosti, nijedne prisnije riječi. Njih dvoje nikada ne bi zajedno dulje proboravili u istoj prostoriji sami; netko bi uvijek ustao i s nekom izlikom izašao ili pozvao nekoga izvana. Bojali su se ostati sami, kao da bi tada nužno morali i razgovarati, a tada de nastati golema nevolja, o da, stvarno velika nevolja, razotkrit de se tajna o kojoj njih dvoje, ni majka ni sin, ne mogu progovoriti. Tako mi se činilo. A je li tome doista bilo tako? ... Da, bilo je. Željela sam ih pomiriti. No kako, kada se i nisu ljutili jedno na drugo! ... Vrlo oprezno, kao kada čovjek namjerava dirnuti ozlijeđen dio tijela, ponekad bih dotaknula taj odnos. No oni bi ved na prvi dodir preplašeno poskočili i skrenuli razgovor na nešto drugo. A što bih im uopde mogla redi? ... Zamjerke ili pritužbe ne bi se mogle primiti ni za što vidljivo opipljivo. Jesam li mogla redi da su majka i sin bilo što pogriješili, da su jedno drugo povrijedili? Ne, nisam mogla, jer su oboje »ispunjavali svoje obveze«. Kao da su cijeli život jedno drugom pružali alibi. Imendan, rodendan, Božid, sitna i krupna slavlja plemenskoga života jedne obitelji:

sve bi se to kod nas nizalo uredno, brižljivo i do najsitnijih pojedinosti. Mamica bi dobila svoj dar i mamica bi donijela dar. Moj bi joj suprug poljubio ruku, a moja bi mu svekrva udijelila cjelov u čelo. Mamica bi za ručkom ili za večerom zauzela svoje mjesto za obiteljskom trpezom, na čelu stola, svi bi joj se obradali s poštovanjem, razgovarali s njom o obiteljskim ili svjetskim pitanjima, nikada se ne bi prepirali s njom, uvijek bi saslušali njezino razgovijetno, uljudno i tiho izrečeno mnijenje, zatim bi prionuli na jelo i pričali o posve drugim stvarima. Nažalost, uvijek bi pričali o nečemu drugome ... Ah, ti obiteljski ručkovi! I te stanke u konverzaciji! Taj »razgovor o nečemu drugome«, pa onda se uljudno zašuti i, uvijek tako, ni slučajno drukčije! Nisam im mogla redi da oni između juhe i mesa, od rođendana do Božida, od mladosti do praga starosti, u svom govoru uvijek skredu s teme. Nisam im mogla ništa redi, jer je moj suprug i sa mnom uvijek govorio o nečemu drugome«, jer sam i sama bolovala od jednake šutljivosti i naglih prekida razgovora kao i moja svekrva, a povremeno mi je padalo na pamet da smo obje, i ona i ja, užasno pogriješile, jer ga nismo razumjele, jer nismo dovoljno predano tragale pa nismo ni otkrile tajnu njegove duše, nismo riješile zadadu, i to jedinu istinska zadadu u našem životu. Nismo razumjele toga čovjeka. Ona ga je rodila i darovala mu život, ja sam mu podarila njegovo dijete ... pa može li žena nekom čovjeku dati više? Ti misliš da ne može, da je to najviše ... Ne znam. Jednoga sam dana počela dvojiti je li to doista tako. To sam ti danas htjela redi, sada kad smo se srele, kada sam i njega vidjela, a i zato što osjedam da se sve to u meni previše nakupilo, pa to moram nekom ispričati, bududi da neprestano mislim o tome. Pa upravo ti to želim povjeriti, kako je to bilo. Zamorno, zar ne? Imaš li uopde vremena, još nekih pola sata? Slušaj me pažljivo, možda du čak i uspjeti u svom naumu. Vjerojatno je da nas je on obje poštivao, a zacijelo čak i volio. Samo što mi, njegova majka i ja, nismo razumjele njega. I to je bio naš životni promašaj. Kažeš da se ljubav ne može, a i ne treba »razumjeti«. Varaš se, draga. I ja sam to govorila, dugo, vikala sam to kao odgovor i optužbu, sve do neba. Da ljubavi ili ima ili nema. I što se tu uopde treba »razumjeti«? ... Što vrijedi ljudski osjedaj koji dolazi od namjere, osviještenosti? ... Znaš, kada čovjek zađe u neke godine, shvati da je sve, upravo sve drukčije nego što je isprva mislio, da baš sve valja »razumjeti«, sve se mora naučiti, pa tako i ljubav. Da, i nemoj vrtjeti glavom, nemoj se smješkati. Ljudi smo, i u svemu što nam se događa sudjeluje razum. I osjedaji a i strasti jedino de nam rasuđivanjem postati podnošljivi ili nepodnošljivi. Nije dovoljno samo voljeti. Radije o tome ne bih raspravljala. Znam ono što znam. A platila sam prilično visoku cijenu. Za što sam platila? ... Pa za život, draga moja, za cijeli svoj život. To

da sada sjedim ovdje s tobom, u ovoj slastičarnici, u purpurnom salonu, a moj muž kupuje nekomu kandiranu narančinu koru. I uopde me ne iznenađuje što kudi nosi kandirano vode. Uvijek je i u svemu imala vrlo prostački ukus. A tko to? ... Pa ta druga žena. Ne volim joj izgovoriti ime. Ona s kojom se poslije mene oženio. Nisi znala da se oženio? ... Mislila sam da se to pročulo sve do Bostona, sve do tebe u Americi. Vidiš kako je čovjek budalast, pravo magare. O osobnim stvarima, ako su mu važne, spreman je povjerovati da su planetarna vijest. Dok se sve to zbivalo, ta rastava, pa novi brak mojega supruga, u svijetu su se odigravali krupni događaji, prekrajali su i razdvajali cijele države, spremao se rat koji je onda jednoga dana, vrlo brzo, i uslijedio, da izbio je rat ... Što i nije bilo neko iznenađenje jer, kao što je i Lázár rekao, ono za što se ljudi vrlo dugo, s golemom voljom i ustrajnošdu, dalekovidno i krajnje oprezno pripremaju – kao što je, primjerice, rat – na kraju se zasigurno i ostvaruje. No mene ne bi nimalo iznenadilo ako bi prve stranice ondašnjih novina mjesecima krupnim slovima donosile vijesti i o mojem ratovanju, o mojim sukobima, porazima, lokalnim pobjedama i, opdenito, o cijelom ratištu, o crti moje obrane u što se bio pretvorio moj život ... Međutim, to je ipak neka druga priča. Možda bih mogla redi i to da je u te dvije godine, dok je dijete živjelo, moj suprug sklopio mir sa mnom i sa svijetom. Nije to bio pravi i konačan mir, ved neka vrsta privremenoga stanja, prekid vatre. Čekao je i bio oprezan. Nastojao je uspostaviti red u svojoj duši. Ved sam ti rekla da je bio muškarac. No on je bio još nešto: pravi gospodin. Naravno, ne u smislu gospode iz kasina koja de tražiti zadovoljštinu na dvobojima ili de se ustrijeliti ako ne mogu isplatiti kartaške dugove. Uopde se nije kartao. Jedanput je rekao da se prava gospoda ne kartaju, jer ona imaju pravo samo na onaj novac koji zarađuju vlastitim trudom. Bio je gospodin u tom smislu. Uljudan i strpljiv prema slabijima. Strog i, zbog svojega položaja, suzdržan prema sebi ravnima. Jer drukčije autoritete i nije poznavao, nije priznavao nikakav viši društveni a ni svjetovni rang. Jedino je još cijenio umjetnike. Govorio je da su to Božja djeca koja su odabrala najteži dio puta. I nikom nije priznavao da bi mogao biti iznad njega. A kako je bio džentlmen, kada se rodilo dijete, nastojao je da se u svojoj duši oslobodi suzdržanosti zbog koje sam ja toliko patila, htio se približiti i meni i djetetu, što je bilo doista ganutljivo. Kao da tigar odluči da de se od sutra podvrgnuti Gersonovoj dijeti te da de se upisati u Vojsku spasa. Ah, kako li je teško živjeti i biti samo čovjek! ... No mi smo dvije godine ipak tako živjeli. Ne posve dobro, ne posve sretno. Samo tiho. Zasigurno je u te dvije godine živio izrazito silovito. Vjerojatno mu je bila potrebna užasna snaga da živi u suprotnosti sa svojom prirodom. Želio je

stisnuti zube i biti sretan pa makar i škrgududi. U toj svojoj krutosti, grčevito se borio da postane opušten, lagan i bezbrižan, pa čak i prisan. Jadan čovjek! ... Možda se ne bi toliko patio da sam ga ja tada u svojoj nutrini pustila i da sam sve svoje prohtjeve i potrebe za ljubavlju usmjerila na dijete. Međutim, u međuvremenu se i u meni događalo nešto što tada nisam posve shvadala. Možda me je Bog upravo zato i kaznio. Zašto buljiš u mene tako razrogačenih očiju? ... Zar mi ne vjeruješ? ... Ili si se prepala? ... E, pa da, draga, moja priča baš i nije neka ljupka bajka. Bila sam zanesena djetetom, živjela sam samo za njega, i samo sam tada, te dvije godine, osjedala da moj život ima cilj, a i smisao ... no to dijete sam voljela zbog njega, za njega, shvadaš li sad? Htjela sam da ga to dijete veže uz mene, iznutra i potpuno. Možda je gnusno redi, no sada ved znam da je to dijete, koje du oplakivati do kraja života, bilo samo izlika da muža primoram na ljubav. Ako bih morala o tome svjedočiti u ispovjedaonici sve dok sunce ne zađe, nikako ne bih znala pretočiti u riječi što je to bilo. No on je to znao, čak i bez riječi i tajno, posve iznutra, a i ja sam znala i bez obzira na manjak prikladnih riječi, jer tada još nisam imala svoje riječi za sve što me je u životu snašlo ... One stižu mnogo kasnije, pritom mislim na prave riječi, o da, i strahovito se za njih plada. Riječi su tada još bile kod Lázára. Jednoga mi ih je dana dao, jednom mi je usputnom gestom predao sve te riječi, kao kada netko samo namjesti neki mehanizam ili odškrine tajni pretinac. Ali tada još ništa nismo znali jedno o drugom. Sve je bilo u najboljem redu, barem izvana, i oko nas. Ujutro bi bebicu, odjevenu u svijetloplavo i ružičasto, nurse donijela do stola za doručak. Moj bi muž popričao s djetetom i sa mnom, zatim sjeo u auto i odvezao se u tvornicu. Navečer bismo večerali u gradu, imali goste koji su slavili našu sredu, naš lijepi dom, mladu majku, prekrasno djetešce, bezbrižno ozračje koje nas okružuje. A što li su mislili kada su otišli? ... Mislim da znam. Budale bi zaviđale. A pametni i osjetljiviji bi odahnuli zamaknuvši preko praga naše kude i pomislili: »Napokon, sami! ...« Iako je naša kuhinja bila nadasve kultivirana, s rijetkim stranim vinima, a i druženje je bilo tiho i brižno ugođeno. Samo što je svemu tome nešto manjkalo, pa je gost živnuo kad bi se našao s onu stranu naših kudnih vrata. I moja bi svekrva dolazila, no u toj je nazočnosti bilo neke fine note zastrašenosti, a i udaljavala se s jedva shvatljivom užurbanošdu. Sve smo to osjedali, no ne i priznavali. Moj je muž možda i znao, da bi mogao ... No tada nisam mogla drugo nego stisnuti zube i, jer mi nije bilo druge, bespomodno biti sretna. Nisam ga pustila, duboko u sebi, ni na jedan jedini tren. Držala sam ga tim djetetom, nijemo ucjenjivala jednim emocionalnim prohtjevom. Postoje li takve silnice među ljudima? ... O da, samo takve i postoje. Svaki moj trenutak pripadao je djetetu, ali samo zato jer sam znala da dok postoji to djete, dotada imam i njega

i da je dotada samo moj ,A Bog takve stvari ne oprašta. Ne može se voljeti proračunato. Ne može se voljeti grčevito i mahnito. Kažeš da se samo tako i može? ... E, pa ja sam baš tako voljela. Živjeli smo ponad djetetova života i međusobno ratovali. S osmijehom i džentlmenski, ratovali smo strastveno i nijemo. A onda se jednoga dana nešto dogodilo. Umorila sam se. Kao da su mi utrnule i ruke i noge. Jer sam tih godina i ja živjela strahovitom snagom, a ne samo on. Umorila sam se kao kada se netko razboli. Zbilo se to početkom jeseni, prije mnogo godina. Bila je mlačna, slatkasta jesen. Djetetu su ved bile dvije godine i pokazivao je toliko slatku osobnost da ti srce pukne, postajao je netko ... Jedne smo večeri sjedili u našem vrtu. Dijete su ved stavili spavati. A moj je muž tada rekao: – Hodeš li podi sa mnom na šest tjedana u Merano? ... Prije dvije godine molila sam ga da početkom jeseni zajedno odemo u Merano. Donekle sam praznovjerna i volim pomalo i čarati, vjerujem u mod kure s grožđem. Tada nije išao sa mnom, uz nekakvu ispriku otklonio je moju molbu. Znala sam da ne voli putovati sa mnom jer zazire od pretjerane intimnosti za vrijeme putovanja, boji se onih dana kada dvoje ljudi u stranom svijetu, u hotelskoj sobi živi isključivo jedno uz drugo. Kod kude se između nas ispriječio stan, pa posao,, društvo, cijeli pogon našega života. No sada je htio platiti onako kako je znao. Otišli smo u Merano. Moja se svekrva na neko vrijeme – propisno, baš kako je to i inače običaj – uselila u naš stan. Čuvala je malenoga. Bilo je to baš čudno putovanje. Medeni mjesec, oproštaj, upoznavanje, uzaludna utrka, sve što god hodeš. I njegov trud da se otvori preda mnom. Da, dijete moje, posve je sigurno da život uz toga čovjeka nije bio nimalo dosadan. Mnogo sam patila, umalo da nisam umrla zbog toga, katkada sam bila posve uništena, katkada preporođena u njegovu društvu, no ni jednoga se jedinog trenutka nisam dosađivala. To ti samo kažem, tek uzgred. I tako smo jednoga dana otputovali u Merano. Bila je zladana jesen, ispunjen, nadasve monden život, raskošan svijet. Putovali smo automobilom, stabla su bila krcata žutim vodem. Zrak je mirisao poput zimnice, kao u vrtu kada raslinje počne venuti. Sav taj imudni i bezbrižni svijet, svi ti ljudi pri toj toploj, teškoj svjetlosti zujali su, plivali, zanovijetali i glavinjali kao omamljene ose. Amerikanci su se pržili na suncu koje je mirisalo na mošt, no bilo je tu i Francuskinja poput vilinih konjica, pa i opreznih Engleza. Tada još na prozore svijeta nisu pribili daske, pa je za tren sve bilo obasjano jarkim svjetlom, cijela Europa, pa i život. No unatoč tomu vladala

je bijesna užurbanost, golema pohlepa. Odsjeli smo u ponajboljem hotelu, odlazili na natjecanja, slušali glazbu; imali smo dvije sobe, jednu kraj druge, s pogledom na planine. Što je bilo u srži, u talogu tih šest tjedana? Što smo očekivali? ... Zar je to bila nada? ... Oko nas je zavladala velika tišina. Moj je suprug ponio knjige, imao je savršen literarni sluh, mogao je razlikovati pravi ton od krivoga kao i Lázár ili kakav veliki glazbenik. U suton bismo sjeli na terasu, čitala bih mu naglas francuske stihove, engleske roman, tešku njemačku prozu, Goethea, ali i nekoliko prizora iz Hauptmannova djela Florian Geyer. Jako je volio taj tekst. Jedanput ga je vidio uprizorena u Berlinu i uvijek ga se sjedao. Kao što je volio i Büchnerova Dantona. Pa i Hamleta i Richarda Tredega. Morala sam mu čitati i stihove Jánosa Aranya, napose one iz kasnoga ciklusa Jesenski mrazovci. Nakon toga bismo se obukli i otišli večerati u veliki restoran; pili bismo slatka talijanska vina i jeli morske rakove. Živjeli smo pomalo kao skorojevidi koji odjedanput žele nadoknaditi i okusiti sve, baš sve što su u životu propustili; slušaju Beetliovena, a u međuvremenu uz glazbu žvaču kopuna i srču francuski pjenušac. Ali smo živjeli pomalo i kao oni koji se opraštaju od nečega. Uostalom, tih posljednjih godina uoči rata ionako su nas pritisnuli neki vraški nesvjesni osjedaji rastajanja, neko oproštajno raspoloženje. Moj je muž rekao da je to tako, a ja sam samo šutjela. Ja se nisam opraštala od Europe – žene smo i same smo sada, pa možemo priznati da mi baš i nemamo prave veze s tim pojmovima – ved od osjedaja od kojega se posve duboko u sebi još uvijek nisam imala snage otrgnuti. Katkada bih se upravo gušila od koprcanja u svojoj nemodi. Jedne smo nodi sjedili na balkonu hotelske sobe. Na stolu je na staklenom pladnju bilo grožđe i goleme žute jabuke, jer je u Meranu baš bilo vrijeme berbe jabuka. Zrak je bio toliko sladak i mirisao na vode kao da je netko zaboravio zaklopiti golemu staklenku zimnice s kompotom. U prizemlju je francuski salonski orkestar svirao ulomke iz starih talijanskih opera. Moj je suprug naručio vino u sobu, a vino je – Lacrima Christi – bilo tamnosmeđe i stajalo je u kristalnom vrču na stolu. U svemu je, pa čak i u glazbi, bilo nešto zašedereno, prezrelo, pomalo gadljivo. Moj je suprug to osjetio i glasno rekao: – Sutra demo otputovati, vradamo se kudi. – Da – rekla sam – bolje je otputovati. A onda je, svojim osamljenim, dubokim glasom, koji bi me uvijek dirnuo kao da se oglasio tmuran zvuk glazbala nekoga nepoznatog, primitivnog plemena, iznenada rekao: – Reci, Marika, što bi ti htjela nakon ovoga, kako dalje? ... Jesam li znala o čemu govori? Jesam. O našem životu. Nod je bila posuta

zvijezdama. Zurila sam u zvijezde, u jesenske zvijezde talijanskoga neba i bila zaprepaštena. Osjedala sam da je došao čas kada više naše naprezanje nema nikakva smisla, kada se mora redi istina. Ruke i noge ved su mi bile promrzle, no u tom trenutku dlanovi su mi se znojili od uzbuđenja. Rekla sam: – Ne znam. Zaista ne znam. Ne mogu te napustiti. Ne mogu zamisliti život bez tebe. – Znam da je to jako teško – rekao je posve mirno. – To i ne želim od tebe. Možda još nije ni vrijeme da se to dogodi. Možda nikada nede ni biti vrijeme. Međutim, u ovom zajedništvu, uostalom, kao i na ovom putovanju, pa i u cijelom našem životu, ima nešto ponižavajude i sramotno. Zar se ne usuđujemo redi jedno drugom što to među nama ne valja? Napokon je izgovorio. Sklopila sam oči, hvatala me je nesvjestica. I šutjela sam, sklopljenih vjeđa. Odgovorila sam mu: – Pa reci, napokon, što među nama ne valja. Dugo je šutio, razmišljao. Palio cigaretu za cigaretom. U to je vrijeme pušio baš teške engleske cigarete, duhan s opijatom od čijega me je dima uvijek pomalo hvatala vrtoglavica. No uz to je išao i miris nalik zapahu iz ormara s rubljem, jer mu se i rublje uvijek moralo namirisati tim gorkim engleskim mirisom sijena, tako je to volio. Koliko li raznolikih pojedinosti čini jednoga čovjeka! Napokon je izustio: –Meni zapravo ne treba da me se voli. – To ne može biti – rekla sam cvokodudi. – Pa i ti si čovjek. Bezuvjetno i tebi treba ljubav. – Baš to žene ne vjeruju, to je ono što one ne mogu znati, a ni razumjeti – rekao je kao da govori zvijezdama. – Da postoji vrsta muškarca kojemu ne treba ljubav. Koji može bez nje. Govorio je bez patetike, iz velike daljine, no vrlo, vrlo prirodno. Znala sam da govori istinu, i tada kao i uvijek. Ili je barem vjerovao da govori pravu stvar. Počela sam se pogađati: – Pa ne možeš ni ti sve znati o sebi. Možda samo nemaš hrabrosti podnijeti stanovit osjedaj. Valja biti skromniji, ponizniji – rekla sam moledivo. Bacio je cigaretu. Ustao. Bio je visok – uostalom, jesi li vidjela koliko je visok – za glavu viši od mene. No tada se posve izdužio, nadvio nada mnom, naslonio se na ogradu balkona i tužno izrastao pod zvijezdama, u nodi, u tuđini, a u srcu s onom tužnom, meni stranom tajnom koju sam toliko željela spoznati. Zatim je, čvrsto stegnuvši ruke na prsima, rekao: – Ma što je smisao ženina života? Jedan osjedaj kojemu se potpuno prepušta, od glave do pete. Ja to znam, no mogu ga slijediti samo umom. I ne mogu se prepustiti nijednom osjedaju.

– A što je s djetetom? – upitah ga, sada ved napadajudi. – Upravo o tome i jest riječ – rekao je živahno, s nemirnim podrhtavanjem u glasu. – Spreman sam dosta toga podnijeti zbog djeteta. Jer to dijete volim. A preko njega volim i tebe. – A što je sa mnom ... – htjedoh pitati, no zašutjela sam. Dugo smo razgovarali i šutjeli te nodi. Ponekad se svega toga sjetim kao da pamtim svaku riječ. A onda je još dometnuo: – Žena to ne može razumjeti. Muškarac može poživjeti i od svoje duše. Sve drugo je samo dodatak, nusproizvod. A dijete, o da, ono je doista nevjerojatno čudo. Točka zbog koje de čovjek popustiti. Pa, nagodimo se. Ostanimo zajedno, ali voli me manje. Radije voli više to dijete – rekao je čudnim glasom, prigušeno, gotovo prijetedi. – Ali mene pusti, u svojoj nutrini. Znaš da od tebe ne tražim ništa drugo, i dok to govorim, nemam nikakvu skrivenu misao, nikakav tajni plan. No ne mogu živjeti u tolikoj emotivnoj napetosti. Postoje muškarci koji su ženskasti i kojima treba upravo to, da ih se silno voli. Međutim, postoje i neki drukčiji muškarci koji u najboljem slučaju samo podnose ljubav, koliko–toliko je trpe. I ja sam takav. A svaki je pravi muškarac, ako nisi znala, vrlo stidljiv. – Što želiš? – upitah ga na mukama. – Što ja tu mogu? ... – Neku vrstu savezničkog odnosa – rekao je. – Zbog djeteta. Da bismo mogli ostati zajedno. I ti točno znaš što ja želim – rekao je vrlo, vrlo ozbiljno. – Jedino nam ti možeš pomodi. Samo ti možeš olabaviti ovaj stisak nametnute pove zanosti. Da želim otidi, ionako bih otišao. No ja ne želim otidi ni od tebe ni od djeteta. Od tebe tražim više od toga, nešto možda čak i nemogude. To da ostanemo zajedno, no ne toliko silovito, ne toliko bezuvjetno, ne toliko na život i smrt. Jer ja to ne mogu podnijeti. Žao mi te je, no ja više ne mogu – rekao je vrlo uljudno. Nato sam ga zapitala nešto vrlo glupo. – Pa zašto si me onda uzeo? ... Odgovor je bio zastrašujudi. Rekao je: – Kada sam te uzeo, ved sam gotovo sve znao o sebi. No nisam znao dovoljno o tebi. Oženio sam se s tobom jer nisam znao da me toliko voliš. – Zar je to grijeh? – upitah. – Zar je takav grijeh što te silno volim? ... Nasmijao se. Stajao je u tmini, pušio, tiho se smiješio. No bio je to vrlo tužan osmijeh, nimalo ciničan, jer, bogme, u tom trenutku ni on baš nije bio ohol. – Više od grijeha – odgovorio je. – Pogreška. – Zatim dometnu: – To nije odgovor koji sam ja smislio. Talleyrand ga je prvi put izrekao kada je Napoleon dao usmrtiti vojvodu od Enghiena. Opde mjesto, ako to nisi znala – rekao je ljubazno.

No baš me briga za Napoleona i za vojvodu od Enghiena! Točno sam znala, osjedala sam što je time htio redi. Htjela sam se nagoditi: – Pogledaj – rekoh – možda sve to i nije baš toliko nepodnošljivo. Jer stidi de nas i starost. Pa i nede biti baš najgora stvar, kada oko tebe postaje sve hladnije i hladnije, negdje se ugrijati. – O tome se i radi – rekao je tiho. – I to je ono što se provlači iza svega, u pozadini svega je to što nas sustiže starost. Imao je, kada mi je to govorio, četrdeset osam godina. Te jeseni je navršio četrdeset osmu. No izgledao je mnogo mlađi. A onda je odjedanput ostario, nakon naše rastave. Te nodi više nismo razgovarali o tome. Ni sutradan, nikada više. Dva dana kasnije otputovali smo kudi. A tamo smo zatekli dijete u temperaturi. Za tjedan dana maleni je preminuo. Nakon toga više nikada nismo progovorili ni o kakvim osobnim stvarima. Samo smo živjeli jedan pokraj drugoga i čekali. Čekali da se dogodi nešto. Možda čudo. No čuda ionako ne postoje. Nekoliko tjedana nakon djetetove smrti, kada sam se jednoga poslijepodneva vratila s groblja i ušla u dječju sobu, moj je suprug stajao tamo, u mračnoj sobi. – Što ti radiš ovdje? – upitala sam ga oštro. – Oprosti mi – rekao je preko ramena, ved s praga. On je uredio tu sobu. Svaki je komad pokudstva odabrao on osobno, sve sredio, čak odredio i gdje de što stajati. Istina, za djetetova je života rijetko kad zalazio u nju, a i tada bi bio uvijek pomalo smeten; stao bi na pragu kao netko tko se boji tankodutne podrugljivosti jedne sentimentalne situacije. Umjesto toga, svakoga dana bi tražio da se dijete dovede k njemu, u njegovu sobu, kao što su ga svako jutro i svake večeri morali izvijestiti kako je maleni spavao, jede li, je li zdrav? Nakon toga je samo još jedan jedini put kročio u dječju sobu, nekoliko tjedana nakon pogreba. A onda smo zapečatili tu sobu, ključ je bio kod mene tri godine, sve dok se nismo rastali; nismo je ni otvarali, sve je ostalo kao što je bilo u trenutku kada smo dijete odveli u kliniku. Samo bih ja ulazila povremeno radi čišdenja i ... ukratko, ponekad bih ušla, kada nitko za to ne bi mogao znati. Onih tjedana nakon pogreba bila sam napola luda. Međutim, nekom sam se mahnitom snagom držala, vukla se, nisam htjela, a nisam se ni dala slomiti. Znala sam da je on možda i bolesniji nego ja, da sam mu, ako to i poriče, potrebna. Tih se tjedana dogodilo nešto između mene i njega, između njega i svijeta ... ne, ne bih to znala posve točno ispričati. U njemu se nešto slomilo. Sve se, dakako, događalo bez ijedne izgovorene riječi kao, uostalom, i sve velike i opasno stvari.

Kada čovjek govori i plače, ili čak viče, sve je ved daleko lakše. I na pokopu je bio posve miran i šutljiv. Njegova je mirnoda prešla čak i na mene. Hodali smo tako šutke i bez kapi suza iza bijelo–zlatnoga lijesa. A znaš li da nakon toga ni jedan jedini put nije otišao sa mnom na groblje, do groba? ... Možda je išao sam, to ne znam. Jedanput mi je rekao: – Kada čovjek počne plakati, on ved vara. Tada je ved proces posve okončan. Ne vjerujem suzama. Jer bol je bez suza i nijema je. A što se tih tjedana događalo u meni? ... Sada, ovako naknadno, mogla bih redi da sam se zaklela na osvetu. Na osvetu, a protiv koga? ... Protiv sudbine? Protiv ljudi? Budalaste riječi. Dijete su liječili, možeš i sama zaključiti, u najboljim bolnicama grada. U takvim se slučajevima kaže: »Urađeno je sve što je u čovjekovoj modi.« Ali to su samo riječi. Ponajprije, nije bilo urađeno sve što je u čovjekovoj modi. Ljudi su se tih dana, dok je maleni umirao, bavili svakojakim stvarima, i najmanja njihova briga bila im je važnija od spašavanja moga djeteta. Što, dakako, ljudima ne mogu oprostiti, čak ni danas. Ali ja sam se i na druge načine zaklela na osvetu, ne toliko umom koliko osjedajima. U meni je plamtio divlji i hladan plamen neke neobične ravnodušnosti i prezira. Nije istina da de čovjeka patnja pročistiti, da de time postati bolji, mudriji i sudutniji. Ne, čovjek de postati hladan, upuden u bit i posve ravnodušan. Kada čovjek prvi put u životu potpuno shvati svoj usud, tada postaje gotovo potpuno smiren. Spokojan, a pritom i tako čudnovato i strahotno osamljen u svijetu koji ga okružuje. I tih sam tjedana odlazila na ispovijed, kao i prije. A što sam uopde mogla ispovijedati? Gdje su mi, zaboga, bili grijesi, u čemu? ... Činilo mi se da od mene nema nedužnijega stvora na kugli zemaljskoj. Danas više ne osjedam da bi to bilo takoi Zato što grijeh nije samo ono što katekizam naziva grijehom. Grijeh nije samo ono što smo učinili. Grijeh je i ono što bismo htjeli učiniti, no za to nismo dovoljno snažni. Kada se moj suprug – prvi i posljednji put u životu onim neobično surovim tonom oborio u dječjoj sobi na mene, shvatila sam da sam u njegovim očima kriva jer nisam znala spasiti dijete. Vidim da si zašutjela i mučno se i smeteno zagledala preda se. Čini ti se da se takve stvari mogu redi samo zbog pretjerivanja, kada progovori nepravednost povrijeđenih osjedaja, ili zbog očaja. Ja tu optužbu ni jednoga jedinog časa nisam smatrala opravdanom, niti bi an uopde ima pravo na nju. Kažeš da je »sve učinjeno«. Pa naravno, istražni me sudac nede modi uhititi, jer je učinjeno sve što je prema mišljenju ljudi doista trebalo biti učinjeno. Sjedila sam punih osam dana pokraj djetetova kreveta, spavala pokraj njega i njegovala ga; nije me bilo briga za

liječničku etiku pa sam, nakon što ni prvi a ni drugi liječnik nije znao pomodi, pozvala i druge doktore. O da, tako je, sve je bilo učinjeno. Međutim, sve se događalo samo zato da bi moj muž bio živ, da mi an ostane, da bude moj, da me voli pa, ako drukčije ne ide, barem preko djeteta. Razumiješ li? ... Moledi se za dijete, molila sam se zapravo za svojega muža. Samo mi je njegov život bio važan, a i djetetov mi je život bio važan samo radi njega. Grijeh, pa i sama kažeš! ... A što je grijeh? ... Da, ja znam što je grijeh! Jednoga se čovjeka mora voljeti i pritom zadržati bez ostatka, u nutrini, svim silama. A upravo se to urušilo kada je dijete umrlo. Znala sam da sam tada izgubila i muža, jer je on, makar bez riječi, krivio mene. Besmislena optužba, pa i nepravedna, kažeš ... Ne znam. Ne mogu o tome govoriti. Tada, u vrijeme nakon djetetove smrti, silno sam se umorila. Naravno, odmah sam se razboljela, ležala s upalom pluda, oporavila se pa ponovno pala u krevet. Mjesecima sam pobolijevala. Ležala sam u sanatoriju, muž mi je slao cvijede i svakodnevno me posjedivao, u podne i navečer, na povratku iz tvornice. Imala sam njegovateljicu, bila sam toliko slaba da su me morali hraniti. Znala sam da mi to ništa nede pomodi, da mi muž nede oprostiti, ni bolest ga nede nagnati na popuštanje. I dalje je bio jednako uljudan i nježan, toliko strahotno korektan i pažljiv ... tako da bih uvijek plakala nakon njegova odlaska. U to vrijeme često mi je dolazila svekrva. Jedanput, bližilo se ved i proljede, i ja sam se malo pridigla, sjedila je pokraj moje ležaljke, plela i šutjela, kao i inače. U jednom je trenut ku odložila pletivo, skinula naočale, ljubazno mi se osmjehnula i povjerljivo me upitala: – Što kaniš osvedivati, Marika? ... – Kako to mislite – upitala sam plaho i pocrvenjela. O kakvoj to osveti izvolite govoriti? – Dok si imala groznicu, neprestano si ponavljala: »Osvetit du se, osvetit du se«. Eh, dušo draga, osvete nema. Samo strpljenja. Slušala sam je ustreptalo. Napeto. Nakon djetetove smrti, možda sam se prvi put usredotočila na nešto. Zatim sam počela govoriti: – Ovo se, mamice, ne može podnijeti. Što je moj grijeh? Znam da nisam posve nedužna, no ne mogu shvatiti u čemu sam grešna, što je moja pogreška? Nisam ga dostojna? Da se rastanemo? Ako i mamica tako misli, bit de bolje da se rastanemo. Znate da nemam drugih misli, nemam drugih osjedaja, osim za njega. No ako mu ne mogu pomodi, radije du se rastati. Molim vas, mamice, savjetujte me. Promatrala me sa zanimanjem i potom vrlo ozbiljno, mudro i tužno prozborila:

– Nemoj se uzrujavati, malena. I sama znaš vrlo dobro da savjeta nema. Mora se živjeti, život se mora otrpjeti. – Živjeti, ma što živjeti! – vikala sam. – Ja ne mogu živjeti kao biljka, kao drvo. Živjeti se može ako se ima za što živjeti. Upoznala sam ga, zavoljela i život mi je odjedanput dobio smisao. A nakon toga se sve počelo razvijati vrlo čudno ... Ne mogu čak redi ni da se promijenio. Ne mogu redi ni to da me manje voli sada nego prve godine našega braka. I sada me voli, no i ljuti se na mene. Moja je svekrva šutjela. No šutjela je na način kao da se ne slaže s time što sam rekla, ali mi nede ni protusloviti. – Je li istina? – upitala sam je usplahireno. – Ne bih rekla da je to na taj način istina – rekla je oprezno. – Ne vjerujem da bi se ljutio na tebe. Točnije, ne vjerujem da se uopde ljuti na tebe. – Pa onda na koga? – upitah sad ved divlje. – Tko ga je povrijedio? – I tada me ta mudra starica pogleda vrlo ozbiljno. – Teško je redi – rekla je – teško je na to nadi odgovor. – Tužno je uzdahnula. I odložila pletivo. – Zar ti nikada nije pričao o svojoj mladosti? – O da – rekla sam – pričao je. Ponekad. Kako to on ved čini ... Uz onaj čudnovati, nervozni smijeh, kao kad se netko ustručava govoriti o osobnim stvarima. Zapravo da, o nekim ljudima, o prijateljima. No nikada nije spomenuo da bi ga netko povrijedio. – Ma ne, nije – rekla je moja svekrva tek uzgred, gotovo ravnodušnim glasom. – To se tako baš i ne bi moglo redi. Ali povrijediti ... da, život zna čovjeka povrijediti na razne načine. – Lázár – rekoh. – Onaj pisac ... Znate li za njega, mamice? Možda je on jedini koji o njemu nešto zna. – Tako je – rekla je moja svekrva. – Njega je neko vrijeme doista volio. Taj čovjek doista zna nešto o njemu. No uzalud bi s njime razgovarala. To nije dobar čovjek. – Zanimljivo – rekla sam. – I meni se tako čini. Nato je nastavila s pletenjem. Blago se osmjehivala i tek usput pripomenula: – Umiri se, djevojčice moja. Sada te baš sve još užasno boli. No dodi de život i srediti na najčudesniji način sve ono za što vjeruješ da je nepodnošljivo Otidi deš odavde kudi, zatim dete otputovati, a umjesto malenoga dodi de drugi ... – Ne vjerujem – rekla sam, a srce mi se stisnulo od golemog očajanja. – Imam tako zle slutnje. Mislim da je svemu kraj, svršeno je. Recite mi, molim vas, zar se za naš brak doista može redi da je loš? Iza stisnutih trepavica bacila je na mene preko naočala munjevit pogled,

gotovo me probola. I vrlo objektivno priopdila: – Ne vjerujem da bi vaš brak bio loš. – Zanimljivo – rekla sam gorko. – A ja ponekad vjerujem da je najgori. Zna li mamica za bolji? ... – Bolji? – upitala je zamišljenim glasom i kao netko tko gleda u daljinu, okrenula glavu. – Možda. Ne znam. Jer sreda se, ako je prava, ne razmede. Ali za gori brak sigurno znam. Primjerice, ... Zašutjela je. Kao kada se netko prestraši ili požali da je uopde išta rekao. No ja je više nisam puštala. Pridigla sam se na ležaljci, bacila pokrivač i zahtijevala da se izjasni: – Kao na primjer? ... – E, pa da – rekla je i bolno uzdahnula. I ponovno počela pomicati igle. –Žao mi je što o tome govorimo, no ako te to tješi, mogu ti redi da je moj brak bio gori, jer ja nisam voljela svoga muža. Rekla je to tako spokojno, gotovo ravnodušno, kao što znaju govoriti samo starci koji se opraštaju, koji ved poznaju pravo značenje riječi i više se ničega ne boje, pa stoga ni nagodbe sklopljene među ljudima nede poštivati više od istine. Malo sam problijedjela od njezina priznanja. – To nije mogude – zavapila sam prostodušno, zbunjeno. – Pa živjeli ste tako lijepo. – Da, nismo loše živjeli – rekla je suzdržano i marljivo plela dalje. – Ja sam, kao što znaš, u brak donijela tvornicu. A on me je volio. Uvijek je tako: jedan više voli od drugoga. No lakše je onomu tko voli. Ti voliš svojega muža i zato ti je lakše, pa čak i ako patiš zbog toga. Ja sam morala podnositi jedan osjedaj s kojim u svojoj nutrini nisam imala uopde nikakve veze. A to je mnogo teže. Podnosila sam to cijeloga života i, kao što vidiš, tu sam. Život je uvijek samo to i – ništa više. Onaj tko želi nešto drugo uzbuđen je i usplahireno revan. Ja nikada nisam bila ustreptali. No tebi je, vjeruj mi, bolje. Gotovo da ti zavidim. Nagnula je glavu mrvicu postrance i tako me gledala: – No zato nemoj misliti da sam patila. Živjela sam kao i svi drugi ljudi. Sada sam ti samo odgovorila na pitanje, jer si toliko nestrpljiva, toliko uznemirena. E, pa sad znaš. A pitaš me je li vaš brak nešto najgore što se braku može dogoditi? ... Ne vjerujem. To je samo brak – rekla je mirno i strogo, kao da je upravo presudila. – Dakle, i mamica izvoli savjetovati da i dalje ostanemo zajedno – upitala sam je i strahovito se bojala što de biti. – Naravno – odgovorila je. – Pa što ti pada na pamet? ... Što je brak? Trenutno raspoloženje? Časovita dosjetljivost? ... On je svetinja i zakon postojanja. O tome se ne smije ni razmišljati – rekla je pomalo uvrijeđeno, gotovo

neprijateljski. Dugo smo šutjele. Gledala sam u njezine koščate ruke, hitre prste, u uzorak pletiva, gledala sam to blijedo, bijelom kosom uokvireno, spokojno lice glatkih crta. Na njemu se nisu primjedivali tragovi patnje. Ako je i patila – pomislila sam – pošlo joj je za rukom odraditi najtežu obvezu koja može zapasti čovjeka; i patnja je nije satrla. Moja je svekrva uspješno i časno prevalila preko glave i najteži ispit. Čovjek možda i ne može učiniti više od toga. Ako je ovo mjerilo, sve drugo – čežnje i nemiri – posve je beznačajno. Tako sam u sebi mudrovala. No u stvarnosti sam znala da se nedu modi pomiriti s onim što mi se događa. To sam glasno i izgovorila: – Ne treba mi njegova nesreda. Ako ne uspijeva sa mnom biti sretan, neka ode i potraži onu drugu. – A koga to? – upitala je moja svekrva i silno se usredotočila na provjeru očica u pletivu, kao da joj je to najvažnije na svijetu. – Onu pravu – rekla sam resko. – Ti znaš za nju? ... – upitala me je tiho moja svekrva i nije me ni pogledala. Znaš, opet sam se zapravo ja zbunila. Uz to dvoje ljudi, u srazu s majkom i njezinim sinom, uvijek sam se osjedala kao maloljetnici, kao netko tko nede biti upuden baš u sve životne tajne. – Za koga? – bacila sam se pohlepno na njezinu riječ. Za koga bih trebala znati? ... – Pa za nju – rekla je moja svekrva pomalo kolebljivo. – Ti si to maloprije izgovorila ... Za onu pravu. – Zar ona postoji? Ona doista negdje živi? ... – upitala sam ved doista vrlo glasno. Svekrva se duboko nagnula nad pletivo. I polako prozborila: – Ona prava uvijek negdje postoji. Zatim je zašutjela. I o svemu tome od nje više nikada nisam čula ni riječi. Bila je poput njezina sina, u njoj je bilo nečega kobnog. No tada sam, samo nekoliko dana nakon toga razgovora, od straha ozdravila. U prvi mah i nisam baš dobro razumjela svekrvine riječi. Uostalom, bilo je i teško ozbiljnije posumnjati u bilo što, ona je ionako govorila samo opdenito, simbolički. O, pa da, ona prava uvijek negdje postoji. Ali ja, pa što je onda sa mnom, tko sam ja? – pitala sam se kada sam se pribrala. Tko je ona prava, ako to nisam ja? Gdje živi? Kakva je? Mlađa? Plavokosa? ... Što zna? Strahovito sam se prestrašila. Izbezumila sam se, brzo ozdravila, vratila se kudi, dala izraditi nove haljine, trčala frizeru, na tenis, plivanje. Kod kude sam našla sve u najboljem redu ... ma

da. To je ona vrsta reda kao da se je netko upravo odselio iz stana. Ili nešto, shvadaš ... ona relativna sreda u kojoj sam zadnjih godina živjela, patila, uzbuđivala se, za koju sam vjerovala da je nepodnošljiva, a sada kada je ishlapjela, kada je više nema – što sam u trenutku shvatila – znam da je to bilo najviše što mi je život mogao udijeliti. Sve je u tom stanu bilo na svome mjestu, samo što je baš svaka soba bila prazna kao da je svuda prošla ovrha, pa su nakon nje odvukli – vrlo obzirno – sve važnije i vede komade pokudstva. Smisao stana nije u namještaju, ved u osjedaju koji de preplaviti ljude koji u njemu borave. Moj je suprug u ono vrijeme ved živio tako daleko od mene kao da je otputovao u inozemstvo. Ne bih se iznenadila da sam jednoga dana – iz susjedne sobe – dobila pismo. Nekada prije bi vrlo oprezno, kao netko tko još uvijek propitkuje, znao sa mnom progovoriti o tvornici, o svojim planovima da bi poslije, na stranu nagnute glave, čekao odgovor, kao da u razredu vodi ispite. No sada više nije sa mnom govorio o svojim planovima; čini se da u životu više nije imao nikakav plan koji bi bio iole važan. Nije pozivao ni Lázára, prošla je čak cijela godina, a da ga nismo vidjeli, samo smo čitali njegove knjige i članke. Jednoga dana – točno se sjedam, bilo je to travanjsko jutro, četrnaesti travnja, nedjelja – sjedila sam na trijemu, nasuprot mlječikom obraslom i žutim cvijedem zasađenom vrtu, još nesigurnom u proljetno buđenje; čitala sam knjigu i osjetila da mi se nešto događa. Molim te, nemoj me ismijavati. Ne želim pred tobom izigravati neku Ivanu Orleansku. Nisam čula nikakve glasove nebeske, ništa mi se nije ukazalo. No jedan je glas bio snažan kao najžešdi životni poriv i taj mi je javio da se tako doista ne može živjeti, da više ništa nema smisla, da je moj položaj doista ponižavajudi, okrutan i nečovječan. Postoje u životu takvi trenuci bliski nesvjestici, zanos kada čovjek sve vidi jasnije, osjeti svoju snagu i mogudnosti, te uvidi sve ono za što je dotada bio kukavica naprosto slab. A to su trenuci životnih prekretnica. Te stvari dolaze bez prethodnih priprema i prijelaznih stanja, poput smrti ili velikih preobradenja. Zadrhtala sam, cijelio mi se tijelo naježilo, postalo mi je hladno. Gledala Sam u vrt i oči su mi se napunile suzama. Što sam osjedala? ... Da sam samo ja odgovorna za svoju sudbinu. Da sve ovisi o meni. Da se ne smije čekati da pečeni golub sam sleti u usta, ni u osobnom životu, a ni u ljudskom smislu. Između mene i supruga ispriječila se velika nevolja. I da ja ne razumijem svojega muža. Nije moj i ne želi postati moj. Znam da u njegovu životu nema druge žene ... i znam da sam zgodna, mlada i da ga volim. Te da i ja imam mod, a ne samo smutljivac Lázár. I želim se poslužiti tom svojom modi. Osjetila sam tako okrutnu snažnu mod kojom se može ubiti, ali i sagraditi

cijele svjetove. Možda samo muškarci mogu istinski osjetiti takvu mod, i to svjesno, u sudbonosnim trenucima života. Mi se žene u takvim trenucima prepadnemo i ustuknemo, pokolebamo se. A ja nisam htjela ustuknuti. Toga sam se dana, u nedjelju, četrnaesti travnja, nekoliko mjeseci nakon djetetove smrti, odlučila za jedini samosvjesni pothvat u svom životu. Uzalud me gledaš tako razrogačenih očiju. Sad me dobro slušaj. Tebi govorim. Odlučila sam da du osvojiti svojega supruga. Zar ti to nije smiješno? ... To ti uopde nije zabavno? Pa ni ja to nisam smatrala takvim. No zaprepastila me je opsežnost zadade. Zastao mi je dah, toliko sam se prepala. Osjedala sam također i to da je ta obveza zapravo ujedno i smisao mojega života te da više nema natrag, više se ništa nede modi prepustiti vremenu ili slučajnosti, ne može se više čekati da se nešto dogodi samo od sebe, a nije mogude ni pomiriti se s time da sve dok se to nešto ne dogodi valja i dalje živjeti ... Tada sam ved znala da se nisam samo ja odlučila za zadadu, nego da se i ona odlučila za mene. I tada smo se uhvatili, ujedinili se na život i smrt, nedemo se razdvajati sve dok se među nama ne dogodi nešto nepobitno konačno. Ili de mi se taj čovjek vratiti, duboko u sebi i potpuno, bez suzdržanosti i srama, ili du ja otidi od njega. Ili on ima neku tajnu za koju ja ne znam pa du je iskopati, ako je potrebno i s deset svojih prstiju, makar bila i pod zemljom; kopat du za njom kao pas za kostima, kao mahniti ljubavnik za truplom preminule drage, ili du pasti i zauvijek se maknuti ustranu. Jer ovo više ne mogu trpjeti, a ni samu sebe zavaravati. Rekoh, odlučila sam da du osvojiti svojega supruga. Što ovako zvuči dosta jednostavno. Samo što si i ti žena i znaš da je to jedna od najtežih zadada na svijetu. Da, ponekad i sama vjerujem da je baš najteža. Kao kad muškarac odluči da de nešto učiniti, pa makar između njega i njegovih planova, njegovih namjera i njegove volje stajali čitavi svjetovi ... pa da, to bi mogao biti sličan položaj, srodno stanje duha. A naš je svijet čovjek kojega volimo. Kada je Napoleon, o kome inače ni danas ne znam mnogo više od toga da je neko vrijeme bio gospodar svijeta, te da je dao ubiti vojvodu od Enghiena – što je ved samo po sebi bilo više od grijeha, prava pogreška. Jesam li ti to ved rekla? ... Dakle, kada je Napoleon odlučio pokoriti Europu, nije se primio težega pothvata negoli ja one vjetrovite travanjske nedjelje. Možda samo istraživač može osjetiti nešto slično u trenutku kada odluči da de krenuti u Afriku ili u domovinu sjevernopolarnog leda, i ne obazire se ni na opasne zvijeri ni na klimu, pa de i otkriti nešto što ljudsko bide prije njega nije poznavalo, što nije otkrio nijedan znanstvenik ... Da, upravo je takva zadada

usporediva s odlukom žene da otkrije tajnu svojega muškarca. Odlazi, ako mora, čak i u pakao da bi iz njega izvukla tu veliku tajnu. E, pa to je bila moja odluka. Ili se ta odluka odlučila za mene ... te se stvari nikada ne mogu baš posve točno utvrditi. Jer čovjek u takvim okolnostima postupa bez razmišljanja i posve spontano. Tako de u svoje pohode krenuti i mjesečari, i istraživači podrijetla svijeta i iskona, baš kao i seoske vještice pred kojima se praznovjerno i revno sklanja svatko, i svjetina, pa čak i vlast, jer u njihovu pogledu postoji nešto čime se ne valja šaliti, jer je na njihovu čelu znak; sa svijetom imaju neke vrlo opasne i jedinstvene namjere i više se uopde nede primiriti sve dok to ne obave ... I u takvu sam ga stanju čekala taj dan, kada sam to spoznala i odlučila da ga vratim kudi. Eto, u takvu sam raspoloženju dočekala svojega supruga kada se u podne vratio iz nedjeljne šetnje. Odlazio bi u Prohladnu dolinu sa svojom vižlom pšenične boje koju je vodio na svaku svoju šetnju. Ušli su kroz vrtna vrata, nepomično je stajao na prvoj stubi okrenut prema trijemu, ruku sklopljenih na prsima. Bilo je proljede, veliko blještavilo, vjetar je vijorio krošnjama, a njemu mrsio kosu. Ja du se toga časa zauvijek sjedati: posvuda oko nas, u vrtu, u meni, svuda oko nas, baš kao da smo njome opsjednuti, bila je studena jasnoda velike svjetlosti. Zastali su i gazda i njegov pas, nesvjesno i pozorno, kao što de se čovjek ukipiti pred neočekivanim prirodnim pojavama i postati pažljiviji, u instinktivno obrambenom stavu. »Dochte« – pomislila sam – »samo dođite, sve vi tuđe žene, prijatelji, cijeli neprijateljski svijet, samo dođite. Ja du vam oduzeti ovoga čovjeka.« Zatim smo sjeli i ručali. Nakon objeda me je pomalo zaboljela glava. Otišla sam u svoju sobu, prilegla i do večeri ležala u zamračenoj prostoriji. Nisam pisac poput Lázára, pa ti zato nedu modi ispripovijedati što mi se toga poslijepodneva dogodilo, što sam mislila, što mi se motalo po glavi ... Vidjela sam pred sobom samo zadadu; jedino sam bila svjesna toga da ne smijem biti slaba, da ono na što sam se odlučila moram provesti do kraja. Kao što sam znala i to da ne postoji čovjek koji mi može pomodi, jer nemam pojma što moram raditi, gdje moram početi ... Shvadaš? Bili su to trenuci u kojima sam se osjedala jadnom i smiješnom što se uopde upuštam u takve pothvate. A što mogu? ... To sam se stalno pitala, stotinu puta, tisudu puta. Pa nisam baš mogla pisati pisma za novine i moliti za savjet, tražiti naputak koji de me izvesti na put, sve pod šifrom »Razočarana supruga«. Znala sam kako izgledaju ta pisma, a i odgovori koji su izlazili na stranicama redakcijskih poruka; mahom bi ohrabrivali ogorčenu ženu neka se ne zabrinjava, muža joj, po svemu sudedi, zaokuplja jako mnogo posla, pa neka pripazi na kudanstvo i koristi kremu tu i tu, a za nod rižin

puder, jer de joj od toga ten biti svjež pa se možda muž ponovno zaljubi u nju. Za mene na tako jednostavan način nema pomoči. Meni nede pomodi ni kremice ni puderi, to zaista vrlo dobro znam. A osim toga sam izvrsno vodila kudanstvo, u našoj je kudi baš sve bilo savršeno i na svome mjestu. Usto sam bila i lijepa, možda nikada tako kao te godine. Guska, mislila sam. Guska si kada ti takve stvari uopde padaju na pamet. Riječ je bila ipak o nečem drugom. S takvim pitanjem ne mogu idi ni gatalicama ni mudracima, ne mogu pisati pisma slavnim piscima, ne mogu ni s kim, ni s prijateljicama, pa ni s članovima obitelji razglabati o tako prizemnom, vječnom, a za mene ipak sudbinski važnom problemu, ne mogu cijeli svijet propitkivati o tome kako se osvaja muškarac ... Moja se glavobolja pojačavala i do večeri postala gotovo nepodnošljiva. No popila sam dvaput za redom prašak i mužu nisam ništa rekla; otišli smo u kazalište, a nakon toga na večeru. Sutradan, u ponedjeljak, petnaesti travnja – vidiš kako se točno sjedam tih dana, čovjek se jedino smrtne opasnosti sjeda tako sigurno i u tančine – ustala sam u zoru i otišla u crkvicu u Tabánu gdje sam zadnji put bila prije desetak godina. Inače sam odlazila u crkvu Kristinina grada, tamo smo se i vjenčali. I grof István Széchenyi se tamo zakleo na vječnu vjernost Crescenciji Seilern. Kažu da ni taj brak nije bio osobito uspješan. No ja više ne vjerujem takvim pričama, ljudi svašta govore. Tabanska je crkva toga jutra bila posve prazna. Rekla sam kapelanu da bih se ispovjedila. Neko sam vrijeme čekala, sjedila sama na klupi u crkvenoj polutami. I tada se pojavio jedan meni nepoznat stari svedenik ozbiljna lica i sijede kose; ušao je u ispovjedaonicu i mahnuo mi neka kleknem ispred njega. I tada sam tom strancu, tom nepoznatom svedeniku, kojega nikada, ni prije ni poslije nisam vidjela, rekla sve. Izgovorila sam to sve kao što se samo jedan jedini put ispovijeda u životu. Sve o sebi, o djetetu, o mužu. Rekla sam da želim dobiti natrag suprugovo srce i da ne znam što da radim, zato molim Boga za pomod. Rekla sam također da sam žena neokaljane časti, ispravna ponašanja, da ni u snu nisam razmišljala ni o čemu drugome nego o suprugovoj ljubavi. Rekla sam da ne znam gdje je pogreška, u meni ili pak u njemu ... Jednom riječju, rekla sam sve. I ne tako kao sada tebi. Sada više nisam u stanju sve reči, uostalom, bilo bi me čak i sram ... No u ovoj crkvenoj polutami, onoga jutra, tom nepoznatom i starom svedeniku otkrila sam sve, samu sebe. Dugo sam se ispovijedala. A svedenik je samo šutio. Jesi li ikada bila u Firenci? ... Poznaješ li Michelangelovu skulptura, onu čudesnu kompoziciju s četiri lika, stoji tamo u njihovo] katedrali ... čekaj malo,

kako li se samo zove? Pietâ. Na dominantnom Nikodemovu liku zapažaju se autorove crte, to je lice ostarjela Michelangela. Jednod sam bila sa suprugom u tom gradu, on mi je pokazao taj kip. I rekao mi je da je to lice čovjeka u kojemu nema mržnje, nema ni čežnje, sve je u njemu pregorjelo i ugasnulo, ono ved sve zna i ništa više ne želi, čak ni osvetu ni oprost, ništa, baš ništa. Tada je moj muž pred kipom naglasio da valja težiti upravo tomu. Da je to konačno savršenstvo čovjeka, upravo ta sveta ravnodušnost, ta potpuna samoda i neosjetljivost za sve , kako za sredu, tako i za bol ... To je govorio. Ispovijedajudi se, povremeno sam pogledavala prema svedenikovu licu i sa suzama u očima vidjela da to lice zastrašujude podsjeda na onaj glavni mramorni lik u kompoziciji Pietà. Sjedio je napola spuštenih kapaka, ruke je sklopio na prsima. Šake je skrio u naborima širokih rukava svoje halje. Nije gledao u mene, glavu je malo nagnuo ustranu, no žmirkao je i šutio kao da me uopde ne sluša. Kao da je ved bezbroj puta čuo isto. Kao da zna da je sve što mu govorim suvišno i beznadno. To je govorila njegova šutnja. Ah, kako je dobro znao šutjeti, cijelim svojim neobičnim i dežmekastim bidem. A tek njegovo lice, o da ... Lice mu je bilo kao da pripada nekomu tko ved sve to zna, a i inače mu je poznato sve što bi ljudi mogli redi o patnji i bijedi; osim toga, zna još nešto što se riječima i ne može iskazati. Kada sam zašutjela, i on je šutio, vrlo, vrlo dugo. Zatim je rekao: – Moraš, dijete moje, vjerovati. – Ali ja vjerujem, velečasni – odgovorila sam posve nesvjesno. – Ne – reklo je to spokojno lice, to lice prividna mrtvaca koje je polako oživljavalo, a te ljepljive, staračke oči odjednom sijevnule. – Drukčije se mora vjerovati. Nemojte razbijati glavu takvim smicalicama. Valja imati samo vjeru, valja vjerovati – mrmljao je. Vjerojatno je bio ved vrlo, vrlo star, čini se da ga je previše govora umaralo. Mislila sam da mi ne želi i ne zna redi nešto drugo, pa sam još samo čekala da mi podijeli pokoru i odrješenje. lo mi se da više nemamo što kazati jedno drugom. No nakon duge šutnje, kada se zatvorenih očiju, kao da je zadrijemao, zagledao preda se, odjednom bez uvoda i prijelaza upustio se sa mnom u živ razgovor. Slušala sam ga i bila iznenađena, puna divljenja. Nikada nitko nije tako sa mnom razgovarao, a napose ne u ispovjedaonici. Govorio je običnim, prirodnim glasom u normalnom razgovoru, kao da mi se ne obrada kroz nišu ispovjedaonice, ved kao da smo se upustili u raspravu negdje u nekom društvu. Govorio je jednostavno, bez uznosita tona u glasu, povremeno pomalo uzdisao, kao da se žali, onako starački i nadasve ljubazno. Govorio je tako prirodno kao da je cijeli

svijet Božji hram te kao da sve ljudske stvari spadaju u Božju nadležnost, pa zato pred Bogom nema nikakva smisla uzvišeno veličati i kolutati očima, niti se busati u prsa; valja samo redi istinu, a zatim potpuno, vrlo ... Baš je tako govorio. Govorio ... Ne, nije govorio, prije bi se reklo da je čavrljao, nepristrano i potiho. Glas mu je Odzvanjao pomalo slavenskim naglaskom. Posljednji sam put u regiji Zemplén čula taj naglasak i to narječje još u djetinjstvu. – Draga dušo – rekao je. – Volio bih ti pomodi. Došla mi je jednom jedna žena koja je voljela nekog muškarca, toliko voljela da ga je ubila. Nije ga usmrtila nožem, pa čak ni otrovom, nego samo time da ga nije puštala; toga je muškarca htjela cijeloga samo za sebe, potpuno ga oduzeti svijetu. Dugo su se borili. Muškarac se jednoga dana umorio pa je umro. A žena je toga bila svjesna. Jednoga se dana taj muškarac umorio od stalne borbe. Znate li, dijete moje, da među ljudima djeluju mnoge različite silnice, ljudi se međusobno ubijaju na mnoge različite načine. Nije dovoljno, dušo moja, samo voljeti. Ljubav zna biti i beskrajno sebična. Treba voljeti ponizno, s vjerom. Život ima smisla samo ako u njemu ima i istinske vjere. Ljudima Bog daje ljubav i odanost da bi mogli podnijeti jedno drugo, a i svijet oko sebe. No ako netko voli bez poniznosti, golem de teret natovariti na leđa onom drugom. Shvadate li, dijete moje? – upitao me je ljubazno kao stari učitelj koji vjerojatno tako uči malu djecu abecedi. – Mislim da vas razumijem – rekla sam pomalo prestrašeno. – Ništa zato, jednom dete razumjeti, no jako dete se napatiti. Takve su strastvene duše u pravilu ponosne, mnogo pate. Kažete da želite pokoriti suprugovo srce. A kažete i to da je vaš suprug čestit čovjek, nije neki rasipnik ni vjetrogonja koji se stalno mota oko nečije suknje, ved ozbiljan čovjek čista srca koji ima svoju tajnu. A što bi bila ta tajna? ... I to vas razdire, draga dušice, to biste vi htjeli saznati. Zar ne znate da je Bog ljudima podario svoju vlastitu dušu? Dušu koja je prepuna tajni, kao i sam svemir. Zašto vi želite sve saznati, zašto želite znati što je Bog skrio u duši? Možda je smisao vašega života, vaše poslanje da podnosite tu nepoznatu okolnost. Možda, kad biste tu dušu otvorili i ozlijedili, možda biste čak i upropastili svojega supruga, prisiljavajudi ga na život od kakvoga se on brani. Ne smije se nasilno ljubiti. Žena o kojoj sam govorio bila je lijepa i mlada kao i vi, a činila je svakakve budalaštine da bi vratila muževu ljubav, pa je koketirala s drugim muškarcima da bi izazvala muževu ljubomoru; živjela je mahnito, stalno se lickala, trošila bogatstvo na bečke krpice, raskošne haljine, kao što to frustrirane žene i inače rade kada im u duši više nema vjere, a i duhovna im se ravnoteža poremetila. Zatim se bacila u život, jurila sa zabave na zabavu, na balove, posvuda gdje su gorjela svjetla i bila gužva, gdje su se vrtjeli i naguravali ljudi, jer su bježali od praznine svoje duše, pred vlastitom taštinom i beznadnim strastima. Nekamo

gdje se mogu prepustiti zaboravu. A koliko je to samo beznadno – rekao je više za sebe, vrlo tiho. – Jer zaborava nema. Tako je govorio. Sada sam ga ved vrlo pozorno slušala. A on kao da me uopde nije ni primjedivao. Mrmljao je kao da se nekomu obrada, onako kako mrmljaju vrlo stari ljudi. Kao da raspravlja sa svima na svijetu. Pa je rekao još i ovo: – Ne, nema zaborava. Bog nam ne dopušta da to pitanje kojim nam se život obrada utopimo u strasti. U vama je, dijete moje, draga djevojko, groznica. Groznica taštine i sebičnosti. Možda vaš muž prema vama gaji drukčije osjedaje nego što biste vi voljeli, a može biti da je samo ponosna osamljena duša koja ne zna, ili se možda i ne usuđuje spoznati svoje osjedaje, naprosto zato što su ga jednod povrijedili. Mnogo je takvih povrijeđenih ljudi po svijetu. Ne mogu vašega supruga, draga dušo, osloboditi odgovornosti, jer ni on ne zna za smjernost. A dvoje takvih ponosnih ljudi zacijelo mnogo pati dok su zajedno. No u vašoj je duši sada toliko nezasitnosti da nas to ved podsjeda na grijeh. Vi želite oteti jednu ljudsku dušu. I to je ono što zaljubljenici uvijek žele. A to je grijeh. – Nisam znala da je to grijeh – rekla sam i, dok sam klečala pred njim, počela me je tresti zimica, drhtala sam. – Uvijek je grijeh ako se ne zadovoljavamo onim što nam svijet sam od sebe podari, onim što čovjek daje sam od sebe, a da ga ništa na to ne prisiljava, uvijek je grijeh ako pohlepnom rukom posegnemo za tajnama nekoga drugog čovjeka. Zašto ne znate živjeti skromnije? S manje emotivnih prohtjeva? ... A ljubav je, ako je prava, drago dijete, uvijek strpljiva. Ljubav je beskrajna i zna čekati. Ovo što vi radite nemogud je pothvat, neljudski. Želite osvojiti svojega supruga ... Ali čemu, ako je ved Bog uredio stvari među vama na zemlji. Zar to niste razumjeli? ... – Mnogo patim, velečasni oče – rekla sam i strepila da du briznuti u plač. – Pa patite – rekao je nato tupo, gotovo ravnodušno. – Zašto se bojite patnje? – dometnuo je nešto kasnije. – Ona je plamen koji de u vama sagorjeti samoživost i pakost. Ma tko je sretan?.. I kojim biste pravom htjeli biti sretni? Jeste li sigurni da je vaša žudnja, ta vaša ljubav baš toliko nesebična da ste time zavrijedili sredu? Da je tomu tako vi sada ne biste klečali ovdje, ved biste živjeli u krugu u koji vas je uputio život i obavljali biste svoj posao, iščekivali obveze koje vam život nalaže – rekao je strogo i pogledao me. Tada je prvi put digao pogled prema meni. Bljeskajudim, sjajnim pogledom svojih sitnih očiju. Zatim se odmah okrenuo i spustio trepavice. A nakon duge šutnje, rekao je još i ovo: – Rekli ste da se suprug ljuti na vas zbog smrti vašega malog djeteta? ... – Tako osjedam – rekoh. – Da – rekao je i zamislio se. – Možda.

Vidjelo se na njemu da ga odgovor nimalo ne iznenađuje te da mu nije sporno ništa što se može dogoditi među ljudima. Kao da mi se obrada posve nebitnim pitanjem, upitao me tek uzgred i bezbojno: – A vi nikada niste osjetili nešto za što bi se moglo redi da je samooptuživanje? Naglasci su mu pomalo bježali, uzlazno kao kod Slovaka. Ne znam zašto, no njegovi su me naglasci u tom trenutku gotovo utješili. – Kako bih, presvjetli oče, mogla odgovoriti na to? ... Tko zna odgovore na takva pitanja? – Pa, pogledajte samo, molim vas – rekao je odjedanput, no tako ljubazno i neposredno da sam mu umalo poljubila ruku. Govorio je gorljivo i toliko provincijalnim tonom kao što se stari, seoski svedenici znaju obradati svojoj pastvi. – Ne mogu znati što je u vašoj duši sve dok mi to ne kažete, a sudedi po onome što ste ispovjedili, dijete moje, tamo postoje samo plan i odlučnost u namjerama. Međutim, moj mi je Svevišnji prišapnuo da to što ste mi rekli ni izdaleka nije cijela istina. Jedan mi glas govori da ste vi puni samoprijekora, no da li je to zbog ovoga ili nečega drugog, tko to zna. Možda griješim – rekao je s isprikom u glasu i smjesta umuknuo, pregrizao riječ. Vidjelo se da mu je zbog nečega bilo krivo. – Medutim, to je dobro – rekao je nešto kasnije, vrlo tiho i stidljivo – bilo bi jako dobro da vas muči samoprijekor. Onda još ima nade da dete, tko zna kada, no jednom možda i ozdravite. – A što da radim? – upitah. – Molite se – rekao je vrlo jednostavnim tonom. – I radite. To vam nalaže naša religija. Ni ja ne bih znao raditi drukčije, a ni redi vam drugo. A kajete li se zbog svojih grijeha? – upitao me kao da skrede na drugu temu, brzo i posve nehotice. – Kajem se, itekako se kajem – rekla sam i ja također brzajudi s odgovorom. – Pet Očenaša i pet Zdravo Marija – rekao je. – Odrješujem te ... Zatim se posvetio svojoj molitvi. Za mene više nije htio ni čuti. Dva tjedna kasnije, jednoga sam jutra u muževoj lisnici pronašla ljubičastu vrpcu. Vjerovala ili ne, nikada nisam prekapala po suprugovu novčaniku, a ni po džepovima. Niti sam običavala krasti od njega, koliko god to nevjerojatno zvučalo. Sve mi je dao što god sam ga zamolila, pa što bih onda još i krala! ... Znam da mnoge žene potkradaju muževe, takoredi zbog navike, zbog obveze, zbog poigravanja. Opdenito, žene de dosta toga uraditi zbog pukoga junačenja. »Nisam ni ja baš toliko trapava« – znaju redi i učiniti čak i ono za što inače ne bi imale ni

najmanje volje. E, pa ja nisam takva. Ne razbacujem se, i to je živa istina. A toga sam jutra zavirila u njegovu lisnicu samo zato jer je nazvao da ju je zaboravio te da de po nju poslati uredskoga poslužitelja. A to samo po sebi, kao što kažeš, još ne bi trebao biti razlog. Samo što mu je glas preko telefona bio vrlo uznemiren. Osjetila sam po glasu da mu je ta sitna zaboravnost zaista bitna, da mu to nešto znači. Takve stvari čovjek nede čuti uhom ved srcem. Bila je to ona lisnica od krokodilske kože koju si maloprije i sama vidjela. Ja sam mu je darovala, jesam li ti to ved rekla? ... I nosio ju je uporno, vjerno. Jer, moram ti nešto redi: taj je čovjek u svojoj duši bio istinska vjernost. Što de redi da nije znao biti nevjeran, čak ni tada kad bi se trudio da to učini. Bio je privržen čak i predmetima. Htio je sve zadržati, sve sačuvati. To je u njemu bilo istinski građansko, i to plemenito buržujski. Nije htio sačuvati samo predmete, ved i sve što mu je bilo drago, lijepo, vrijedno i smisleno u životu, dakle, baš sve, shvadaš ... sve te lijepe običaje, način života, formu, pokudstvo, kršdansko dudoređe, mostove, cijeli svijet kakav su ljudi izgradili uz nevjerojatan trud i mnogo rada, ideja i patnja, bilo da su bili genijalci ili oni s tvrdim i žuljevitim dlanovima ... Za njega je sve to bilo jedno te isto, jednako vrijedno, taj svijet koji je on volio i htio zaštititi od nečega neodređenoga. Tu cjelinu nuškarci nazivaju kulturom. No mi žene, barem ovako u četiri oka, ne moramo se nužno razmetati velikim riječima, dovoljno je ved i to da mudro šutimo dok nam se oni obradaju latinskim riječima. Jer mi vidimo bit. A oni poznaju pojmove. A to vrlo često nije jedno te isto. No vratimo se lisnici od krokodilske kože. Sačuvao ju je. Jer je bila lijepa, od plemenita materijala, i zato što ju je dobio od mene. Kada se rasparala po šavu, dao ju je popraviti. Bio je pedantan, o da. Jedanput je kroz smijeh rekao da je on pravi pravcati pustolov, jer se i pustolovina može ostvariti samo ako je sve oko nje savršeno sređeno, do sitnica ... Čudiš se? Da, i ja sam se čudila tomu, a i drugim stvarima. Znao me je iznenaditi. Teško je, dijete moje, s muškarcem, jer i on ima dušu. Cigaretu? Hodeš li zapaliti? ... Ja moram, iznervirala sam se. I sada, kad sam se sjetila ljubičaste vrpce, ponovno me spopalo drhtanje i uznemirenost. Kao što rekoh, u glasu mu je onoga dana bilo ono nešto. Ne bi on baš zbog takvih bezveznih sitnica telefonirao kudi. Ponudila sam mu da du novčanik donijeti u podne u tvornicu, ako to želi. No on se zahvalio na prijedlogu i odbio. Neka lisnicu stavim u omotnicu, rekao je, a on istog trena šalje poslužitelja. E, pa nakon svega toga, ja sam bogme pregledala tu lisnici, provjerila svaki njezin pretinac. Prvi sam put u životu učinila nešto takvo. Temeljito sam je pregledala, možeš i sama pretpostaviti. U vanjskom pretincu bio je novac, iskaznica inženjerske komore, zatim osam

komada biljega od deset filira i pet komada od dvadeset, zatim vozačka dozvola, pa propusnica s fotografijom za Margitin otok. Fotografija je bila vjerojatno od prije desetak godina, snimljena neposredno nakon šišanja, kada se muškarci tako komično pomlade da se doima kao da su upravo pali na maturi. Bilo je tu još nekoliko njegovih posjetnicu, samo ime, bez grba i plemidke titule. Strogo je pazio na te stvari. Nije podnosio da mu se na rublje ili na srebrninu izveze ili ugravira plemidki grb s krunom. Nije podcjenjivao te stvari, ved ih je samo pomno skrivao pred svijetom. Govorio bi da ljudi imaju samo jednu vrstu titule, a to je njihov značaj. Znao bi katkada izlanuti takvu oholost, uobičajenu gestu uvrijeđenih. U vanjskim pregradama lisnice nisam našla ništa posebno. Samo nevjerojatnu urednost, uostalom kao u svemu što se ticalo njegova života, bilo da se radilo o ladicama, ormarima ili bilješkama. Možda samo u duši nije imao toliko besprijekoran red i sklad, znaš ... čini se da održavanjem vanjske urednosti čovjek uvijek prikriva nešto što je duboko u njegovoj nutrini u trajnom neredu. No tada nisam imala vremena za takva razmišljanja. Prekapala sam po lisnici poput krtice po prhkoj zemljici. U unutrašnjem dijelu otkrila sam jednu fotografiju, sliku djeteta. Maleni je na toj fotografiji imao tek osam sati. Imao je mnogo kose, znaš li, te je stiskao i visoko podizao svoje malene, čvrsto stisnute šačice; težio je tri kilograma i osamdeset dekagrama i spavao ... tada su ga fotografirali. Reci, dokle de to boljeti? Dok god je čovjek živ? ... Mislim da je upravo tako. A ja sam tu fotografiju našla u unutrašnjem pretincu lisnice. Kao i onu ljubičastu vrpcu. Uzela sam je u ruku, opipala i, dakako, pomirisala. Nije imala nikakav miris. Bila je to stara vrpca, tamnoljubičasta. Zapravo je mirisala na krokodilsku kožu. Četiri centimetra duga – izmjerila sam je – i centimetar široka. Odrezana škarama, pravilan rez. Morala sam sjesti. Prepala sam se. Samo sam sjedila, s vrpcom u ruci, a u srcu s uzvišenom odlukom da du pokoriti svojega supruga, kao što je nekod Napoleon htio zauzeti Englesku. Sjedila sam tako zaprepaštena kao da sam, primjerice, u podnevnim novostima pročitala kako su redarstvenici pokupili mojega supruga negdje u okolici sela Rákosszentmihály, jer se ispostavilo da je upravo počinio grabežno ubojstvo. Tako se po svemu sudedi osjedala supruga düsseldorfskoga monstruma nakon što je saznala da su jedne večeri uhitili njezina supruga, jer bi taj valjani čovjek, besprijekorni otac, revni porezni obveznik i uredni platiša, nakon večere, kad bi, kao i inače, nakratko skoknuo u pivnicu, putem uvijek nekome rasporio utrobu. I ja sam se otprilike tako osjedala u času kada sam ugledala i primila u ruku tu

ljubičastu vrpcu. Vidim da baš razmišljaš o tome kakva sam ja to histerična guska. Ne, nisam, dijete moje, ja sam samo žena; dakle, istodobno i indijanski tragač i vrhunski detektiv, svetica i špijunka, sve u jednome kada je riječ o muškarcu kojega volim. I ne sramim se zbog toga. Takvom me je Bog stvorio. To je moj posao na zemlji. Soba se zajedno sa mnom okrenula naglavce, a imala sam za to itekakva razloga, i to ne samo jedan. Jedan je od razloga bio taj da ja s tom vrpcom nisam imala ništa. Nikada. A takvo nešto sigurno pripada ženi. Nisam je imala ni na haljini, ni na šeširu, nikada ta vrpca nije lepršala u mojoj blizini. Uostalom, nikada nisam nosila takve žalobne, tmurne boje. Dakle, bilo je posve sigurno, nema smisla duljiti, da ta vrpca nikada nije bila moja; nije iskrsnula ni na čemu što je meni pripadalo, nije bila otpadak s mojega šešira, a bogme je moj suprug nije otrgnuo ni s neke moje haljine zato da bi je poslije pobožno i predano čuvao. Nažalost. To sam mislila, a tako sam se i osjedala. A drugi razlog zbog kojega su mi počele trnuti i ruke i noge je taj da ta vrpca ne samo što mi ni po čemu nije pristajala, nego što ona nije pristajala ni uz mojega supruga. Pritom mislim na jedan predmet, jedan materijal do kojega de takav čovjek kakav je moj suprug toliko držati da de ga godinama čuvati u svojoj lisnici i da de zbog njega iz ureda vrlo uzrujan nazvati kudi – jer telefonirao je zbog vrpce, što ti, dakako, ne moram posebno tumačiti. Uostalom, nije on to prijepodne imao baš nikakve potrebe ni za novcem, ni za posjetnicama, pa ni za članskom iskaznicom komore ta mu je vrpca bila više od uspomene, bila je relikvija. Ne, ona je zapravo bila dokaz kaznenoga djela. Zato su mi trnule i ruke i noge. Dakle, moj suprug ima jednu uspomenu koja mu je važnija od mene. To je za mene bila ta ljubičasta vrpca. Ali ona je mogla značiti i još nešto. Vrpca nije izblijedjela, samo je malo ostarjela na onaj čudnovati način kako stare predmeti pokojnika. Znaš li ti kako stare šeširi i rupčidi umrlih? Silovito, takoredi u trenutku kada umru oni koji su te predmete nekod nosili ... na neki im se način gubi boja, poput lista s drveta koji se otrgne s grane, jer život u otrgnutim biljkama odmah počinje blijedjeti, ona zelena vodena boja ... Čini se da i u čovjeku postoji neka struja koja ga prožima, pa tako i sve ono pripada njezinu nositelju, baš kao što i sunčeva svjetlost obasjava svijet. A ta ljubičasta vrpca jedva da je još živjela. Kao da je bila nošena vrlo, vrlo davno. Možda je ved bila mrtva ona čija je bila ... ili je barem mrtva za mojega supruga. Tomu sam se nadala. Gledala sam je, mirisala, trljala s dva prsta, propitkivala je ... ali vrpca mi nije htjela odati svoju tajnu. Uporno je šutjela, tvrdoglavom šutnjom nerazumnih predmeta.

No ona je istodobno bila i brbljava, mada jednako tako nijema. Bila je zlurada i razmetljivi. Ta je vrpca bila poput podrugljiva krampusa koji upravo plazi svoj ljubičasti jezik, da bi mi se narugao i ismijao me. A njegov vražji jezik je govorio: »Eto vidiš, bila sam tu negdje, iza ove lijepe i sređene vanjštine. Bila sam i jesam. Ja sam onaj podzemni svijet, tajna, ona prava istina«. Jesam li shvatila što mi je govorila? ... Obuzelo me je toliko uzbuđenje, osjedala sam toliko razočaranje i zaprepaštenje, a istodobno je u meni plamtio neizreciv bijes i kipjela sam od tolike znatiželje da bih najradije izletjela na ulicu i potražila tu ženu koja je nekod nosila tu vrpcu, bilo u kosi, bilo u stezniku ... zacrvenjela sam se od povrijeđenosti i gnjeva. Viđiš li, i sada su mi obrazi topli, užarili su se i crvene se zato jer sam se sjetila ljubičaste vrpce. Čekaj, daj mi malo pudera, moram se srediti. Tako, hvala ti, sada sam ved bolje. Uto je stigao i poslužitelj, a ja sam sve lijepo složila natrag u lisnicu: posjetnice, iskaznice, novac, ljubičastu vrpcu koja je bila toliko bitna za mojega supruga da je toga prijepodneva sav uzbuđen telefonirao kudi iz tvornice i poslao poslužitelja po nju ... A nakon toga sam samo stajala tamo sama, s onom teškom odlukom i žestokim strastima u srcu – i ništa od života nisam razumjela. Točnije, nešto sam ipak shvatila. Taj čovjek nije bio nikakvo cmizdravo sentimentalno đače, a ni postariji, nevoljni pohotnik. Bio je muškarac, dakle, njegovi su postupci imali razloga i smisla. Moj suprug nede bez ikakva razloga u svojoj lisnici nositi skrivenu ljubičastu žensku vrpcu – to je ono što sam uspjela od svega toga razumjeti; no to je bilo savršeno jasno kao kad čovjek spozna tajne vlastita života. Ako je on ipak tako postupio i godinama nosio uza se jednu takvu sentimentalnu tricu, za to sigurno ima vrlo ozbiljan razlog. Tada je taj netko komu je ta bezvezna krpica nekod pripadala za njega zacijelo važniji od svih drugih. Bez sumnje, važniji od mene. Jer, primjerice, moju sliku nije nosio u svojoj lisnici. Ti deš na to reči – vidim ti to na vrhu nosa, koliko god sada šutjela o tome – da mu fotografija nije bila potrebna kada me je viđao i više nego dovoljno, i danju i nodu. No to ipak ne bi bilo ono pravo. Neka me gleda i tada kada nisam uz njega. I ako posegne za svojom lisnicom, neka u njoj traga za mojom slikom, a ne za nekakvim tamo stranim predmetom, nekakvom ljubičastom vrpcom. Nije li tako? ... Eto vidiš. U najmanju ruku. I tako sam se žestila, užarila se i dimila kao kada se od jedne slučajno bačene šibice zapali neka posve mirna, obiteljska kuda. Jer, što god se događalo unutra, iza fasade našega života, sve je to, opdenito uzevši, ipak bila čvrsta veza, stvarna građevina, konkretno obličje života koje ima svoje zadane mjere i krovište ... A na taj krov pao je taj ljubičasti plamičak ništa vedi od jedne šibice.

Suprug mi se nije vratio kudi u podne. A navečer smo išli na zabavu. Za tu večer odjenula sam se izvanredno lijepo, svim silama i posljednjim atomom volje htjela sam biti lijepa. Obukla sam bijelu haljinu, raskošnu večernju toaletu. Ta je bijela svilena haljina bila poput zavjeta. Svečana i dostojanstvena. Poslijepodne sam sjedila kod frizera čitava dva sata. A nisam bila lijena pa sam u predvečerje otišla u središte grada i u nekom modnom salonu nabavila malen, ljubičast buket od svile, neku vrstu kitice umjetnik ljubičica, ljupku i besmislenu stvarčicu kakvu su te godine žene rado nosile, znale su je na sve moguče načine zataknuti na haljini. I ja sam tu kiticu, čija je vrpca po boji bila navlas jednaka kao i ona koju je moj suprug skrivao u lisnici, zataknula u izrez bijele oprave. Odijevala sam se za tu večer onako pomno kao glumice za gala–predstave. Kada je moj suprug navečer stigao kudi, ja sam ga ved čekala u kepu. Presvukao se na brzinu, jer je zakasnio. Tada sam ga prvi put u životu ja čekala, vrlo strpljivo. U autu smo sjedili u tišini. Vidjela sam da je umoran, u mislima negdje drugdje. Srce mi je tuklo, no istodobno me je prožeo i neki strahovito ozbiljan mir. Znala sam jedino to da de mi ta večer biti sudbonosna. Sjedila sam pored njega vrlo pristojno, s predivno svjetlucavom kosom, ogrnuta kepom od srebrne lisice, u svilenoj haljini, namirisana i kobno smirena, s ljubičastom kiticom od svilena cvijeda iznad srca. Išli smo na vrlo blještavo mjesto, na vratima je stajao Švicarac, u predvorju su goste dočekivali lakaji. Moj me je suprug, kada je skinuo kaput i predao ga pomodnom osoblju, opazio u zrcalu i nasmiješio mi se. Bila sam te večeri toliko lijepa da je to čak i on zamijetio. Bacio je sa sebe svoj lagan ogrtač i pred zrcalom namještao kravatu, nekim nehajnim, užurbanim, a pomalo sramežljivim pokretom, kao da ga smeta smrknuto iščekivanje batlera u njegovoj blizini, jer muškarci poput njega koji ne mare baš previše za svoje odijevanje i uvijek se oblače na brzinu, moraju uz večernje odijelo neprestano namještati kravatu koja se stalno pomiče s mjesta. Smješkao se prema meni iz zrcala, vrlo ljubazno i uljudno, kao da mi želi redi: »O da, znam i ja da si lijepa. Možda si čak najljepša. Samo što ti to, nažalost, ne pomaže. Radi se o nečem drugom.« Ali ništa nije rekao. A ja sam jedino uzbuđeno razmišljala o tome jesam li ljepša od one druge čiju vrpcu čuva? Potom smo zakoračiti u veliku dvoranu gdje su se ved okupili uzvanici, znameniti muževi, političari neki od prvih ljudi u državi, muškarci i slavne ljepotice, a svi su se ponašali kao da su u rodu, kao da onaj drugi sve zna, a da govornici i sudionici u raspravi o svemu govore samo u naznakama, usputnim asocijacijama kao da su svi savršeno upudeni – ali upudeni u što? ... Pa u

onu cizeliranu, pokvarenu i uzbudljivu, učmalu i oholu, beznadnu i hladnu zavjeru, u taj neki posve drugi svijet, u kojem se to društvo opdenito nalazi. Bila je to golema dvorana s crvenim mramornim stupovima. Među gostima su se kretali lakaji u bijelim čarapama i hlačama do koljena te s kristalnih pladnjeva nudili žestoke, otrovne, šarene mješancije koje nazivaju koktelima. Ja sam samo liznula čašicu nekog otrova u boji; ne podnosim alkoholna pida jer mi se od njih počinje vrtjeti u glavi i okretati svijet oko mene. A one večeri ni inače nisam imala nikakve potrebe za stimulativnim sredstvima. Obuzela me je besmislena, smiješna i djetinjasta napetost, osjedaj kao da mi je sudbina u ovozemaljskom životu odredila neku tešku i vrlo osobnu obvezu, kao da te večeri mene i samo mene gledaju svi, sve te zgodne i zanimljive žene, svi ti slavni, modni i mudri muškarci ... Neprestano sam se smješkala. A pritom sam bila silno ljubazna poput nadvojvotkinja iz prošlih stoljeda s napudranom perikom i umecima kose dok okupljaju svoj cercle. I doista, one se večeri o meni govorilo u tom društvu ... jer, takvi jaki osjedaji isijavaju, zahvadaju i druge, nitko se pred njima ne može nezainteresirano skloniti ustranu. Istodobno sam se vidjela kako stojim između tih crvenih mramornih stupova usred dvorane, i dok me okružuju žene i muškarci, postajem središte njihove pozornosti, laskaju mi, što god bih rekla, to polučuje uspjeh. One sam večeri isijavala strahotnim osjedajem sigurnosti. O da, bila sam uspješna ... A što je uspjeh? Volja, čini se samo mahnita volja koja de opržiti sve i svakoga. I sve je to bilo samo zato jer sam morala saznati postoji li živi li još netko tko je nekod na jednoj od svojih haljina na svom šeširu nosio ljubičastu vrpcu i tko je za mojega supruga možda važniji od mene? ... One večeri nisam popila ni kapi koktela. Poslije sam za večerom ispila pola čašice oporoga, francuskog pjenušca. A ipak, ponašala sam se kao da sam mrvicu opijena ... no tako čudnovato, znaš, ushidena na onaj trijezni, ledeni način. Čekali smo da nam posluže večeru, u dvorani su se stvarale grupice, kao na pozornici. Moj je suprug stajao na vratima knjižnice i razgovarao s nekim znamenitim pijanistom. Ponekad sam osjetila njegov letimični pogled, znala sam da zabrinuto pogledava prema meni, ne shvada moj uspjeh, taj niotkuda iskrsnula, posve bezrazložni uspjeh; bilo mu je donekle drago, a i zabrinjavalo ga. Zbunjeno je zurio, a ja sam ponosno podnosila njegovu smetenost. Tada sam ved bila sigurna u svoju stvar, znala sam da je to moja večer. I to su ti najčudnovatiji trenuci u životu. Svijet se odjedanput otvori, sve su oči uprte u tebe. Ne bih se te večeri iznenadila da me je netko zaprosio. Moraš znati da je za mene svijet blještavila značio nešto drugo, da društvo i mondeni svijet nipošto nije moje područje. Muž me je odvodio u taj krug, a ja sam uvijek imala užasnu tremu, kretala bih se toliko oprezno kao na onom pokretnom

parketu u gradskom parku ... ukratko, bila sam na neki način neodređena, prestrašena, ledena, izravna, sve samo ne ono što doista jesam. Neprestano sam se osjedala sputano kao da mi se ukočio vrat. Sve mi se činilo kao u izmaglici, gledala sam u svjetla i u lica ljudi kao kroz koprenu. Ne bih se začudila da su mi ponekad i zapljeskali. U jednom sam trenutku osjetila da se netko silovito zapiljio u mene. Polako sam se okrenula, potražila pogledom čovjeka, odašiljatelja tih naelektriziranih valova koji su me posve opipljivo dodirivali. To je bio Lázár; stajao je pokraj jednoga stupa, razgovarao s domadicom večeri, a pritom gledao u mene. Nismo se vidjeli gotovo godinu dana. Kada je osoblje raskrililo golema vrata s brušenim staklima, a mi poput kazališne povorke počeli prilaziti blagovaonici u polutami, osvijetljenoj svijedama kao u hramu, on mi se priključio. – Što je s vama? – upitao je gotovo ponizno i s poštovanjem, prigušenim tonom. – Zašto? – uzvratila sam mu ponešto hrapavim glasom, u glavi mi se vrtjelo od uspjeha. – S vama se nešto događa – reče. – Sada mi ved gotovo smeta što smo vas one večeri dočekali s tom jeftinom šalom. Sjedate li se toga? ... – Sjedam se – rekoh. – Ne mora vam biti neugodno zbog toga. Veliki se ljudi vole igrati. – Jeste li zaljubljeni? – upitao me je smireno, ozbiljno i gledajudi me ravno u oči, upirudi mi pogled u čelo. – Jesam – rekla sam jednako spremna na sve i posve mirno. – U muža. Zastali smo na pragu blagovaonice. Odmjerio me je od glave do pete. Potom tiho i duboko sudutno prozborio: – Jadnica. Pružio mi je ruku i odveo me do stola. Za stolom mi je bio jedan od susjeda. A s druge su mi strane smjestili jednoga staroga grofa koji pojma nije imao tko sam pa mi se čitavu večer udvarao komplimentima valjda još iz osamnaestoga stoljeda. Lázáru je s lijeve strane sjedila supruga nekog slavnog diplomata koja je razumjela samo francuski. A i kuhinja je u toj kudi bila u francuskome stilu. Između raznolikih jela i francuske konverzacije, Lázár mi se obradao vrlo tihim glasom kako nitko drugi ne bi mogao razumjeti, bez ikakva uvoda, kao da se to samo po sebi razumije i kao da nastavljamo neku davno započetu raspravu, pa mi je rekao: – I što ste odlučili? Upravo sam bila zaokupljena piletinom i kompotom. Nagnuvši se nad tanjur,

s vilicom i nožem u ruci, odgovorila sam mu s osmijehom kao da odgovaram na neko nedužno i veselo pitanje, toliko uobičajeno za ovakva druženja: – Odlučila sam da du osvojiti svojega muža i vratiti ga sebi. – Neizvedivo – ustvrdio je. – On nikada nije otišao od vas. Zato i jest nemogude. Može se nekoga vratiti ako je počinio nevjeru. Ali ako to netko nikada nije ni stigao izvesti potpuno i konačno, ako nikada ... Ne, to je nemogude. – A zašto se onda oženio sa mnom? – upitala sam. – Jer bi inače potpuno propao. – Od čega? – Od jedne emocije koja je bila jača od njega i kojoj nije bio dorastao. – Vi znate za to? – upitao me i nervozno trgnuo glavom. – Samo toliko koliko mi je potrebno – rekla sam posve iskreno. – A tko vam je govorio o tome? Péter? – Ne – rekoh. – No čovjek jednostavno zna sve o onome koga voli. – To je istina – potvrdio je smrknuto. – A vi – upitala sam ga istoga trena, začuđena da mi glas uopde ne podrhtava. – Poznajete li tu ženu s ljubičastom vrpcom? ... – Ja? ... – mrmljao je i pognuo svoju delavu glavu, zuredi zlovoljno u tanjur. – Da, poznajem. – Sredete li je katkada? – Vrlo rijetko. Takoredi nikada. – Zagledao se u zrak. – Ved je doista dugo nisam vidio. Dugim je i koščatim prstima nervozno bubnjao po stolnjaku. Uto ga je diplomatova supruga upitala nešto na francuskom, a ja sam odgovarala na propitkivanja staroga grofa koji me je, tko zna zašto i kojim povodom, počeo zabavljati nekom kineskom parabolom. Medutim, u tom trenutku nisam baš bila spremna pozorno pratiti kinesku poučnu priču. Poslužili su pjenušac i vode. Kada sam upravo ispila gutljaj blago ružičastog pjenušca, moj susjed grof, s mukom i uz mnogo peripetija nekako se izvukao iz slaka kineske parabole, a Lázár mi se ponovno obratio: – Zašto večeras nosite ovu ljubičastu svilenu kiticu? – Vi ste to zamijetili? – upitala sam zobljudi grožđe. – Čim ste vas dvoje zakoračili u sobu. – Što mislite, je li to i Péteru zapelo za oko? – Čuvajte se – rekao je ozbiljnim tonom. – To što radite vrlo je opasno. U isti tren smo pogledali prema Péteru, poput urotnika. U toj golemoj dvorani, u tom treperavom plamsaju svjetlosti svijeda, u prigušenim riječima, u sadržaju naših riječi, a napose u njihovu ozračju bilo je nešto sablasno. Sjedila sam

uspravno, nepomično, ukočeno gledala preda se i smješkala se kao da me moji susjedi za stolom zabavljaju izvrsnim šalama i zanimljivim fabulama. Nema što, to što sam čula, bilo je doista zanimljivo. Nikada u životu, ni prije ni poslije, nisam čula takve stvari, pa me stoga još izravnije zanimalo od onoga što mi je Lázár govorio na onoj večernjoj zabavi. Kada smo se digli od stola, prišao nam je Péter: – Mnogo si se smijala za večerom – rekao je. – Blijeda si. Želiš li izidi u vrt? – Ne – rekla sam. – Ništa mi nije. Samo je rasvjeta loša. – Dođite – pozvao me je Lázár – u zimski vrt. Tamo demo dobiti šalicu crne kave. – Povedite i mene – reče Péter u šali i vrlo uznemireno. – I ja bih se želio smijati. – Ne – rekla sam. I Lázar mu je rekao isto: »Ne. Danas demo se drukčije igrati nego zadnji put. Igrat demo se udvoje, a tebe izostaviti. Pođi svojim groficama«. Moj je suprug baš u tom času primijetio ljubičastu kiticu s vrpcom. Kratkovidno je žmirkao, kao i inače, nesvjesno se prignuo prema meni, kao da se posve smeo i nešto proučavao. Uto me je Lázár primio pod ruku i odveo sa sobom. Osvrnula sam se s praga Zimskoga vrta. Moj je suprug i dalje stajao na vratima blagovaonice, u gužvi i naguravanju nakon razlaza od stola, i kratkovidno zurio za nama. Toliko tuge i smetenosti, o da, u njegovu je licu bilo toliko očaja da sam morala zastati i osvrnuti se. Gledala sam ga i pomislila da de mi puknuti srce. Možda ga nikada nisam toliko voljela kao u tom trenutku. E, pa nakon toga smo Lázár i ja sjeli u zimski vrt ... ne umara li te ova priča? Samo reci ako ti je dosadila. No nedu te još dugo zamarati. Znaš, sve se nakon one večeri počelo odvijati toliko vrtoglavom brzinom kao u snu. U zimski se vrt zavukla sparna, mirisava, ustajala vrudina kao u džungli. Sjedili smo pod jednom palmom i kroz širom otvorena vrata gledali prema blještavo osvijetljenim dvoranama ... Negdje daleko, možda iz kuta trede dvorane čula se glazba, vrlo tiho i zanosno; gosti su plesali, a u jednoj su sobi čak i sjeli za kartaški stol. Bila je to veličanstvena večernja zabava, raskošna i isprazna, kao i sve u toj kudi. Lázár je pripalio cigaretu, šutio i gledao u rasplesano društvo. Prošla je godina otkad ga nisam vidjela i sada mi je djelovao nekako čudnovato strano ... Osjetila sam toliku samodu oko njega kao da taj čovjek živi na Sjevernom polu. Samodu i spokoj, tužan spokoj. Odjedanput sam shvatila da taj čovjek više ništa ne želi, ne želi ni sredu, a ni uspjeh, o da, možda još želi samo pisati, samo spoznati i shvatiti svijet, želi samo istinu ... Bio je delav i usto se uvijek doimao kao da se

pomalo, no vrlo pristojno, dosađuje. Ali on je i bio takav, kao da je budistički redovnik ponešto iskošenih očiju, koji samo promatra svijet i nikada se ne zna što misli o svemu tome? Kada smo ispili crnu kavu, rekao je: – Bojite li se iskrenosti? ... – Ničega se ja ne bojim – rekla sam. – Slušajte me dobro – rekao je tvrdo, odlučnim tonom. – Nitko nema pravo uplesti se u tuđe živote. Pa ni ja. No Péter mi je prijatelj ... i ne samo u jeftinom značenju riječi, kako o tome ljudi po običaju brbljaju. S vrlo malo ljudi imam veze. A taj čovjek, vaš suprug, čuva tajnu i čarobnu uspomenu na našu mladost. Sada du vam nešto redi. Malo de dramatično zvučati to što vam sada moram kazati. Sjedila sam uspravna i bijela poput skulpture, kao da je neka državica dala isklesati bijeli mramorni kip svoje dobrotvorne vladarice. – Samo recite – molila sam. – Koliko god to prostački zvučalo, mogao bih redi i ovako: prste k sebi! ... – Zbilja prostački, nema što – rekoh. – No ništa vas ne razumijem. Prste k sebi, ali od čega? – Od Pétera, od ljubičaste vrpce i od one koja to nosi. Je li vam sada jasnije? ... Govorim vam grubo kao da smo u kinu. Prste k sebi ... Jer ne znate u što dirate. Ono u što dirate ved je počelo zacjeljivati, ved se zgrušava, postaje želatinastim. Pokriva ga, slijepila se za nj, fina opna. Pet godina promatram vaš život, promatram taj proces klijanja kod vas. A vi sada želite dirati u tu ranu. Međutim, upozoravam vas, razderete li je, ako je zagrebete noktima, sve de opet prokrvariti ... Možda de pritom nešto ili netko čak i iskrvariti. – Zar je to toliko opasno? – upitala sam i gledala u rasplesane parove. – Mislim da jest – rekao je duboko promišljeno i oprezno. – Upravo tako, opasno je. – Onda se to mora obaviti – rekoh. Bilo je u mojem glasu nečega čudnog, nekako je promuklo zvonio, podrhtavao ... Primio me je za ruku. – Otrpite to – rekao je vrlo toplo, moledivim glasom. – Ne – rekoh – nedu trpiti. Mene ved pet godina varaju. Prošla sam gore u životu nego žene kojima je muž nevjeran, rasipan i ganja suknje. Pet godina se borim s nekim tko nema lica a ipak živi među nama, u vašemu stanu, poput utvare. E, pa dosta bi bilo s tim. Ne mogu se boriti samo s osjedajima. Neka mi protivnik bude od krvi i mesa, a ne prikaza ... Jedanput ste i sami rekli da je stvarnost uvijek jednostavniji put. – Jest, jednostavnije je – govorio je smirujudim glasom – no nadasve

opasno. – Pa neka bude opasno – rekla sam. – Što mi se gore može dogoditi od toga da živim s nekim tko nije moj? ... Tko čuva jednu uspomenu i želi se preko mene osloboditi jedne uspomene i jednog osjedaja, samo zato što ni ta uspomena ni taj osjedaj nisu njega dostojni, ta njegova žudnja ... vi ste to tako maloprije rekli, zar ne? Pa neka prihvati odgovornost za tu nedostojnu žudnju. Neka se spusti do njezine razine i odrekne se svojega ranga i dostojanstva. – To nije mogude – rekao je promuklo i uzrujano. – To bi ga uništilo. – I ovako demo propasti – rekla sam posve mirno. – To je uništilo i naše dijete. A ja sam ved poput mjesečarke. Sigurno sam krenula prema nečemu što je svakako na rubu života i smrti. Nemojte me omesti, nemojte vikati na mene jer du se strovaliti ... A ako možete, pomozite mi. Ja sam se udala za toga čovjeka, jer sam ga voljela. Vjerovala sam da me voli ... Pet godina živim s čovjekom koji mi ne daje cijelo svoje srce. Učinila sam sve da bi bio samo moj. Trudila sam se da ga razumijem. Umirivala sam se nemogudim, neodrživim objašnjenjima. Govorila sam sama sebi, pa on je muškarac i ponosan je, a zatim, da je to građanski odgoj i osamljenost. No sve su to puke laži. Nakon toga pokušala sam ga vezati uza se najčvršdom vezom među ljudima, djetetom. Nije uspjelo. Zašto? Znate li vi zašto? ... Je li to usud? ... Ili još nešto? ... Vi ste pisac, mudar čovjek, sudionik urote, svjedok, očevidac Péterova života ... zašto sada šutite? Ponekad pomišljam da i vi imate nešto s tim događajima. I da imate vlast nad Péterom. – Nekod sam je imao – rekao je. – No morao sam pristati na diobu te vlasti. Pa pristanite i vi. Tako demo se možda svi spasiti – rekao je nesigurno, zbunjeno. Nikada kao u onim trenucima nisam toga osamljenoga i samouvjerenog čovjeka vidjela toliko pokolebana. Budistički svedenik tada se prometnuo u posve obična čovjeka koji bi najradije zbrisao s poprišta, samo da ne mora odgovarati na sva ta mučna i nadasve opasna pitanja. No ja ga više nisam puštala. – Vi najbolje znate da u ljubavi nema diobe – rekla sam. – Floskula – uzvratio je zlovoljno i pripalio cigaretu. – Sve se može. Upravo je u ljubavi sve mogude. – Što de mi ostati od života ako ga još i razdijelim? – upitala sam toliko strastveno da sam se i sama prepala zvuka vlastita glasa. – Jedan stan? Društveni položaj? Netko s kim du ručati i večerati, netko tko de mi povremeno darivati svoju nježnost, kao što se plačljivu bolesniku s glavoboljom daje demalgon razrijeđen u žlici vode? ... Što mislite, postoji li položaj koji je nečovječniji i koji de više poniziti od polovična života s nekim? Meni treba čovjek, ali cjelovit! – rekla sam gotovo punim glasom. I tako sam se ja raspričala, tako očajno a istodobno i teatralno. Strasti su

uvijek pomalo teatralne. Netko je upravo prolazio zimskim vrtom, jedan časnik ... zastao je, prestrašeno se osvrnuo, zatim se užurbano udaljio vrtedi glavom. Zasramila sam se. S isprikom u glasu, nastavila sam mnogo tiše: – Čovjeka kojega ne moram ni s kime dijeliti. Zar je to toliko nemogude? ... – Nije – rekao je i zagledao se u palmu, vrlo pozorno. – Samo je vrlo opasno. – A život, naš život kojim ovako živimo, nije li i on opasan? ... Što mislite kakav je? Po život opasan – rekoh odlučno i tada sam, izgovorivši napokon tu riječ, problijedjela jer sam osjetila da je to istina. – Život je takav, po tome je specifičan – uzvratio je donekle hladno, uljudno, kao netko tko se vratio kudi, u svoju bit, iz vreline svijeta strasti primirio se u nešto hladnijem i pitomijem ozračju misli i točnih izričaja, pa sada može raspravljati prikladnim i njemu poznatim riječima. – U na ravi mu je da ugrožava život. Ali se unutar opasnosti može opstati na doista raznolike načine: neki žive tako kao da se uvijek šedu po ravnom terenu, sa štapom u ruci. A ima i onih koji žive kao da se na glavu bacaju u Atlantski ocean. Opasnosti se moraju nadživjeti – rekao je smrknuto i ozbiljno. – A to je najteže, katkada i najvede junaštvo. U zimskom vrtu žuborio je malen zdenac s vodoskokom; slušali smo mlačnu i živahnu glazbu vode i pomodna štucanja one druge, svjetovne glazbe – kao da smo među divljacima. – Čak ni to ne znam – rekla sam nakon šutnje – s kime ili s čime moram sve to dijeliti? S nekom osobom? Ili s elementima? – To je nevažno – rekao je i slegnuo ramenima. – Sada je ved ta osoba više uspomena nego živ, zbiljski čovjek. I ništa ne želi. Samo ... – Samo postoji – rekla sam. – Da – rekao je. Ustala sam. – Onda je moramo dokrajčiti – rekla sam i počela tražiti svoje rukavice. – Nju? Osobu? ... – upitao je i polako se, nevoljko i on digao. – Osobu, uspomenu, ovaj život – uzvratila sam. – Možete li me odvesti toj ženi? – Nedu vas odvesti – rekao je. Krenuli smo, vrlo polako, prema onima koji su plesali. – Onda du je sama potražiti – rekla sam. – U ovom gradu živi milijun ljudi, a u zemlji još mnogo milijuna. Nemam drugi dokaz u ruci, tek komadid ljubičaste krpe. Nisam vidjela njezinu fotografiju, ne znam joj ime. Kao što de tragač izvora i u beskrajnoj ravnici naslutiti miris vode u du, ili kao što de kopač rude zastati u šetnji jer de osjetiti žilu metala, skrivenu duboko u zemljinoj kori ... tako sam i ja sigurna

da du pronadi tu osobu, ako je ona netko, ili tu uspomenu, to ljudsko bide od krvi i mesa, zbog koje ja ne mogu biti sretna. Zar mi ne vjerujete? Slegnuo je ramenima. Dugo me je promatrao, ispitivačkim i tužnim pogledom: – Možda – rekao je. – Uglavnom vjerujem da su ljudi sposobni za sve, ako se prepuste instinktima. Za bilo što loše i za bilo što zadivljujude lijepo ... Vjerujem da dete među milijunima i milijunima ljudi pronadi osobu koja de odgovoriti vašemu pozivu kao što kratkovalan predajnik odgovara na signale druge radijske postaje. Jer, jaki se osjedaji privlače, dotiču ... No što mislite, što de biti poslije? – Poslije? – upitah nesigurno. – Situacija de biti jasnija. Moram je vidjeti, moram istražiti, promotriti ... I ako je ona doista ta ... – Ona, pa o kome vi to? – upitao je nestrpljivo. – Pa ona – odgovorila sam i ja jednako nestrpljivo. – Ona druga, moja suparnica ... Ako je ona doista ta zbog koje moj suprug ne može biti sretan, ako je ona uzrok tomu da moj suprug ne može potpuno pripasti meni jer ga veže jedna čežnja, jedna uspomena, jedna sentimentalna zabluda, što ja znam što ... onda du ih prepustiti njihovoj sudbini. – Čak i ako bi to bilo kobno za Pétera? ... – Neka podnese posljedice – rekla sam ljutito – ako je to njegova sudbina. Ved smo stajali na vratima velike dvorane. I još dometnu: – Sve je učinio da bi to mogao podnijeti. Čak ni vi ne znate s koliko je napora morao taj čovjek živjeti proteklih godina. Planine bi se mogle pomaknuti od tolika napora kojim je 'on zanijekao tu uspomenu. Katkad bi me zadivio. Pokušao je najteže u što se čovjek uopde može upustiti tijekom života. Znate li što je radio? Htio je razborom neutralizirati osjedaje. To vam je isto kao da kažem da je netko riječima i argumentima pokušao uvjeriti dinamit da nikada više ne eksplodira. – Ne – rekla sam zbunjeno. – To nije mogude. – Gotovo nije – rekao je smireno i ozbiljno. – No taj je čovjek ipak pokušao izvesti nemogude. A zašto? ... Da spasi dušu. Da spasi samopouzdanje bez kojega ne može opstati nijedan muškarac. A činio je to i radi vas, potom i svim silama koje su mu još preostale i radi djeteta ... Jer i vas voli, nadam se da to znate, je li? – Znam – rekoh. – Inače se ne bih borila za njega ... No ne voli me potpuno, bezuvjetno. Netko je stao između nas. A ja du toga otjerati, ma tko on bio, ili du i sama otidi. Zar je ta osoba koja mu je dala tu ljubičastu vrpcu baš toliko jaka, toliko istinski opasna? ... – Kad dete je pronadi – rekao je i zagledao se u daljinu, umornim, žmirkavim pogledom – začudit dete se. Čudit dete se koliko je stvarnost jednostavnija nego što je vi zamišljate, koliko je prizemna, beznačajna, obična, a istodobno koliko

nakazna i opasna. – A vi mi nedete ni po koju cijenu redi njezino ime? ... Šutio je. Vidjelo mu se u očima i osjedalo po glasu da je uznemiren i da mu odluka baš i ne pada lako. – Volite li zalaziti u svekrvinu kudu? ... – upitao je neočekivano. – Odlaziti svekrvi? – duboko sam se začudila. – Kako ne, rado. Ali što ona ima s tim? – Péter se nesumnjivo osjeda kao kod kude, zar ne, i u domu svoje majke – rekao je beznačajno. – Ako čovjek nešto traži, tragove mora ponajprije potražiti u svojem domu ... Život katkada stvari uređuje baš tako beznačajno i prizemno kao u detektivskim romanima ... Znate ono kada policajci posvuda uporno tragaju za dokazima zločina, bodu zidove iglom za šešir, a pritom im pismo koje traže leži pred nosom, na žrtvinu pisadem stolu. A na to nitko nije ni pomislio. – Da Péterovu majku pitam za savjet radi žene s ljubičastom vrpcom? – upitala sam ga gotovo zbunjeno. – Jedino što vam mogu redi – odgovorio je oprezno, ne gledajudi u mene – da prije nego što pođete u svijet potražiti Péterovu tajnu, pogledate što se može pronadi u njegovu drugom domu, u stanu vaše svekrve. Sigurno dete naidi na nešto što de vas navesti na pravi put. Roditeljski je dom uvijek pomalo i mjesto zločina. Tamo je uvijek sve na okupu što bi se moglo ticati nekog čovjeka. – Hvala vam – rekla sam. – Sutra du ujutro podi svekrvi i provjeriti čega sve tamo ima ... Jedino ne razumijem što koga du tamo tražiti? – Sami ste to htjeli – reče kao netko tko želi otkloniti svaku odgovornost. Uto je počela odjekivati glazba. Zakoračili smo u dvoranu među plesače. Prilazili su mi muškarci, a nakon nekog vremena moj me je suprug primio pod ruku i izveo van. Odvezli smo se ravno kudi. To se je dogodilo petnaestoga travnja, u ponedjeljak navečer, u petoj godini našega braka. Prespavala sam nod dubokim svom. Kao kada netko doživi jak strujni udar i u žici pregori olovo otpornika, tako se smrači i u duši. Kada sam se probudila i pošla u vrt – bila su to mlačna ranoproljetna jutra s južinom, pa su nam doručak ved nekoliko dana posluživali u vrtu – moj je suprug ved bio otišao. Sama sam sjela za doručak, srkala gorak čaj bez šedera; nisam imala apetita. Na stolidu za doručak ležale su novine. Nezainteresirano sam bacila oko na krupne naslove s prve stranice jednih novina. Toga je dana jedna državica upravo nestala sa zemljopisne karte. Nastojala sam zamisliti kako li se osjedaju ljudi u toj zemlji, ljudi koji su se toga jutra probudili i ved ranom zorom spoznali da im je

život, uvriježen životni okvir, sve u što su vjerovali, na što su se zaklinjali, da im je sve to preko nodi iščeznulo, izgubilo valjanost te da za njih upravo počinje nešto drugo – možda bolje a možda i gore, no u svakom slučaju iz temelja, toliko istinski i kobno drukčije kao da je država koja im je bila domovina potonula u more, pa sada moraju živjeti u posve novim životnim uvjetima, ali kako, dolje pod vodom ... To me je zaokupljalo. A razmišljala sam i o tome što ja zapravo želim ... Kakav sam ja nalog zapravo dobila, kakav znak s neba? Koji je smisao uzbuđenja srca koje ne jenjava? Što je moj problem, kakva je to uvreda tuga u usporedbi s problemima i nevoljama milijuna i milijuna ljudi koji su se toga jutra probudili kako bi spoznali da su upravo izgubili ono najvrednije što imaju, ono što im je podario život, njihovu domovinu, tu skrovitu i slatku famili jarnost, kudni red koji čini rodnu grudu ... Međutim, nisam se mogla usredotočiti na novine, listala sam ih ovlaš, jer se nisam mogla uživjeti u vijesti koje potresaju svijet. Pitala sam se imam li pravo u tom svijetu koji me okružuje baviti se toliko grčevito, toliko opsjednuto time što de biti sa mnom, imam li pravo brinuti se samo za svoj život ... Imam li pravo usred jada i patnji milijuna i milijuna ljudi zabavljati se time je li moj suprug potpuno i doista samo moj? Vrijedi li što tajna u životu mojega supruga, vrijedi li išta moja osobna nesavršeni sreda u usporedbi s tajnom i bijedom koje märe cijeli ostali svijet? Imam li pravo tragati za tajnama u svijetu koji je i sam podivljao, a koji je i sam po sebi ionako zastrašujudi i tajanstven? ... No to su bila tek prividna pitanja, znaš i sama da nisu prava ... Jedna žena ne može osjedati umjesto ostalog svijeta. Zatim sam pomislila da je možda taj svedenik koji me ispovjedio ipak bio u pravu. Možda ipak ne vjerujem dovoljno duboko, dovoljno smjerno ... Možda u ovom bezumnom pothvatu doista postoji nešto osorno i nedostojno čovjeka, kršdanina, pa i žene; u tom detektivskom poslu kojim kanim iz gustiša svijeta iščeprkati tajnu muževa života, iskopati tu osobu s ljubičastom vrpcom. Možda ... no previše je tih »možda« lupalo tada na vrata u meni. Ne znam ti to baš dobro prepričati. Sjedila sam u vrtu, čaj se ved ohladio, sunce je sjalo. Ptičice su se ved uznemirile, živo cvrkutale i prepirale se. Proljede je bilo na pragu. Sjetila sam se i toga da Lázár ne voli proljede, tvrdi da to godišnje doba isparavanjâ i fermentacijâ pojačano stvara želučanu kiselinu i remeti ravnotežu uma i osjedaja ... Tako je rekao. Onda mi je iznenada palo na pamet nešto o čemu smo nekoliko sati prije toga razgovarali, u onoj nodi, uz glazbu, pokraj mračnog vodoskoka, u onoj oholoj i hladnoj bogataškoj kudi, u ustajalom vonju džungle zimskoga vrta. Palo mi je na pamet, no sve mi se javljalo u sjedanju kao da sam to negdje pročitala. Poznaješ li osjedaj kada se čovjek nakon najtragičnije situacije svojega života, kada su ved bol i očaj iza njega, odjedanput na čudan način otrijezni, postaje ravnodušan, pa gotovo čak i veseo? Primjerice, kada mu pokapaju nekoga

tko mu je najmiliji, a on se najednom sjeti da su kod kude zaboravili zatvoriti vrata hladnjaka, pa pas može pojesti ohlađeno meso koje je pripremljen za karmine ... I u trenutku kada su ved nad lijesom zapjevali, on se naglo upusti u rješavanje stvari, šapde i vrlo smireno poduzima sve što se tiče hladnjaka ... jer, u nama ima i toga, život nam je razapet između beskrajno dalekih obala. Sjedila sam na suncu i, kao da mislim o zloj kobi potpuno stranih ljudi, hladno i smireno sam razmišljala o svemu što se dogodilo. Sjetila sam se svih Lázárovih riječi, no sada me one više nisu uznemiravala. Ugasnula je u meni napetost prethodnoga dana. Razmišljala sam o večernjoj zabavi kao da to nisam ja sjedila s piscem u zimskom vrtu. A na ljubičastu sam vrpcu mislila kao da se radi o nekom traču koji sam čula na zabavi. Uostalom, ono što je bio sadržaj mojega života, a i ono kobno u njemu, neki bi drugi ljudi za čajem ili tijekom neke večere mogli i ovako ispričati: »Poznajete li obitelj N? ... Da, tvorničara i njegovu ženu. Stanuju na Ružinu brijegu. Ne žive dobro. Žena je otkrila da joj muž voli drugu. Zamisli, u njegovoj je lisnici pronašla ljubičastu vrpcu, a nakon toga saznala sve ... Da, tako je, rastaju se.« Može se i ovako govoriti o tome što mi se događa, što se s nama događa. Kako sam često slušala slične priče i s pola uha u društvu, i nisam im baš pridavala važnost ... Hodemo li i mi jednoga dana postati trač iz društvena života, moj suprug, ja i ta žena s ljubičastom vrpcom? ... Sklopila sam oči, zabacila se unatrag na suncu, i poput seoskih vidovnjakinja pokušavala zamisliti lice žene s ljubičastom vrpcom. Jer to lice negdje živi, u susjednoj ulici ili u svemiru. A što ja znam o toj osobi? Što se o nekom čovjeku uopde može znati? Pet godina živim sa svojim suprugom i mislila sam da ga savršeno poznajem, da znam sve njegove navike, pokret ruke, kako de prije jela užurbano oprati ruke, ili se počešljati jednom rukom i ne pogledavši u zrcalo, kako de se povremeno nasmiješiti, rastreseno i srdito, a nede mi redi čega se sjetio ... a i druge stvari, sve, svaku zastrašujudu i prizemnu, ganutljivu i otužnu, veličanstvenu i dosadnu intimnost tijela i duše jednoga čovjeka. Sve ja to znam i mislim da time zapravo znam sve o njemu. A onda jednoga dana primijetim da o njemu ništa ne znam ... tako je, da manje znam nego Lázár, taj stranac, razočaran i gorak čovjek koji ima mod nad dušom mojega supruga. Kakvu to mod? ... Mušku. Ona je vrsnija od moje, jača od moje ženske modi. Što doduše ne znam objasniti, no osjedam je i uvijek sam je bila svjesna kad god sam ih vidjela zajedno. Međutim, taj mi je čovjek jučer rekao da tu mod mora dijeliti sa ženom s ljubičastom vrpcom ... Ja znam također i to da de se u svijetu uzalud događati veličanstvene i zastrašujude stvari, uzalud du se optuživati za sebičnost i za pomanjkanje istinske vjere i pokornosti u sebi, kao što du i ja uzalud pokušati svoje brige mjeriti s nevoljama svijeta, s udarcima sudbine koji de zadesiti

milijune i milijune ljudi, a ipak nedu modi učiniti ništa drugo nego krenuti, zaputiti se gradom, sitničavo i samoživo, slijepo i opsjednuto, te potražiti onu s kojom čak i ja imam nekakav posao u ovom životu, s kojom se naprosto moram o nečemu dogovoriti. Moram je vidjeti, čuti joj glas, moram je pogledati u oči, vidjeti joj ten, čelo, ruke. Lázár mi je rekao – a onako sklopljenih očiju, na suncu, opet sam mu čula glas, kao da je sjedio tamo meni sučelice, opet je nadiralo prema meni i obuzimalo me zanosno, nestvarno ozračje večernje zabave i glazbe – da je ta stvarnost itekako opasna, no istodobno i daleko običnija i frivolnija nego što bih mogla zamisliti. Što je time htio redi? On mi je u svakom slučaju pokazao put kojim moram krenuti, rekao gdje moram tražiti ono što želim otkriti. Odlučila sam da du odmah prijepodne otidi svekrvi i ozbiljno porazgovarati s njom. Oblila me vrudina. Opet sam se osjedala kao da sam zakoračila u suho i vrude strujanje zraka. Nastojala sam vrelinu svoje duše ohladiti trijeznim i umjetno nametnutim mislima. Jer, osjetila sam navale vrudine, pravu uzavrelost kao u trenutku kada sam – strašno davno, jučer u ovo doba – otvorila tajni pretinac muževe lisnice. Lázár mi je rekao da ništa ne diram nego da čekam ... Je li mogude da imam samo priviđenja? Možda taj trag zločina, ta ljubičasta vrpca i nema toliko veliku važnost kao što ja to zamišljam. Ili se Lázár opet igrao, na onaj čudnovati i nerazumljivi način kao one večeri, prije nekoliko godina? Je li mogude da je život za toga čovjeka samo jedna od užasnih i začudnih igara, pokusni pripravak s kojim se instinktivno poigrava poput kemičareva pokusa s opasnim kiselinama i kemijskim tvarima, a da pritom ne mari za to ako svijet jednoga dana naprosto eksplodira? ... Bilo je nečega u njegovu pogledu, zračio je hladnodom taj okrutno objektivni, smireni, ravnodušni, no ipak beskrajno znatiželjni pogled kada mi je predložio da odem u stan svoje svekrve i tamo, na »mjestu zločina« tragam za Péterovom tajnom ... I ja sam duboko u sebi znala da je prijašnje večeri govorio istinu i da se taj čovjek nije poigravao sa mnom. Znala sam da živim u stvarnoj opasnosti ... znaš, postoje dani kada čovjek nerado izlazi iz sobe. Kada ti se obradaju nebo, zvijezde, cijeli tvoj okoliš, sve te se to tiče i želi ti nešto redi. Ali ne i ona ljubičasta vrpca i ono što je iza nje, u stanu moje svekrve ili negdje drugdje, ona prava stvarnost. Uto je u vrt došla kuharica, predala mi knjigu kudanstva, dogovorile smo ručak, a zatim i večeru. Moj je suprug u ono vrijeme izvrsno zarađivao i davao mi je novaca i ne gledajudi koliko. Imala sam čekovnu knjižicu, pa sam trošila koliko god sam poželjela. Dakako, jako sam pazila da baš u to vrijeme trošim samo na najnužnije.

Međutim, to najnužnije toliko je rastezljiv pojam ... Moram samo primijetiti kako je za mene »najnužnijim« postalo sve ono što mi je nekoliko godina bilo nedvojbeno nedostižna raskoš. Ribu i perad koje smo naručivali telefonski, dostavljala nam je najskuplja delikatesna trgovina iz središta grada na neviđeno. Godinama nisam više odlazila na tržnicu, ni s kuharicom ni bez nje. Nisam više znala koliko točno stoji proljetno vode, primeur plodovi, jedino sam zahtijevala od osoblja da sve bude najbolje i najskuplje ... Tijekom godina posve mi se poremetio osjedaj za stvarnost. I tako sam toga jutra, s knjigovodstvom kudanstva u ruci gdje mi je kuharica, ta lakoma svraka, dakako upisivala iznose kakve god bi se sjetila, prvi put pomislila kako je mogude da mi je sve što me muči i baca u očaj postalo možda presudno važno zahvaljujudi upravo opakoj i zastrašujude čarobnoj modi novca ... Pomislila sam da bih, kad bih bila siromašna, možda manje marila za muža, za sebe i lila vrpce koje se motaju uokolo ... Neimaština i bolest na čudesan način mijenjaju vrijednosnu ljestvicu osjedaja i duševnih nevolja. No ja nisam bila ni siromašna ni bolesna, barem ne u smislu kako bi to nazvao obiteljski liječnik ... Zato sam svojoj kuharici naložila: – Za večeru pripremite hladnu piletinu s majonezom. Ali poslužite samo prsa bez kostiju. Sa zelenom salatom kao prilogom. Zatim sam ušla u kudu da se odjenem i zaputim u svijet da bih potražila ženu s ljubičastom vrpcom. Tada mi je to bio jedini posao na svijetu. Nisam to planirala, nisam ništa ni htjela, samo sam se pokoravala stanovitom nalogu. Hodala sam ulicom, sunce je sjalo, a ja, naravno, nisam imala pojma kamo idem i što tražim. Jedino sam znala da moram posjetiti svoju svekrvu, i to je bilo sve. No istodobno ni časka nisam dvojila da du zacijelo pronadi ono što tražim. Samo tada još nisam mogla znati da je Lázár jednom jedinom riječi, i to onom posljednjom, sve ved sredio pa du odmah, ved prvim pokretom ruke, čim je zavučem u zapetljan gustiš svijeta, pronadi i izvudi tu tajnu. A ipak se nisam začudila kada sam naišla na ono za čime sam tragala. Tako strahovito jeftino zvuči izraz »naišla sam« i našla ... Ja sam, naime, tih dana bila samo instrument, jedan od sudionika i tek pomagalo dozreloj sudbini, ostvarenoj slutnji zloga znamenja. Kad se prisjetim što se tada zbivalo, zapanjim se i osjedam duboku poniznost, jer je tih dana postojao nekakav čudnovati red, svaka je pojedinost munjevito i točno proizlazila iz neke druge, sve se savršeno točno slagalo. Kao da je netko sve to poslagao u cjelinu, tako je sve nailazilo ritmički i nedokučivo, u tako smirenom nizu ... Da, tih sam dana naučila istinski vjerovati. Znaš, kao oni malodušni na moru, u oluji ... Spoznala sam i to da svijetom iza

vanjske zbrke vlada unutarnji red, smislen i čaroban baš kao u glazbi. To je dakle bila pozicija, okvir kojemu je sadržaj bila naša sudbina, naš život, usud nas troje, i sve je to odjedanput dozorilo. I sve se odjedanput razmrsilo i razotkrilo, poput trule ljepote zreloga, ali i otrovnog ploda neke biljke. A ja sam sve to samo promatrala. Premda sam tada vjerovala da u tome djelatno sudjelujem. Sjela sam u omnibus i zaputila se, kako mi je Lázár naložio, prema svekrvinu stanu. Zamišljala sam da idem k njoj na svojevrstan uviđaj, samo u oprezan, obziran posjet. Da du se malo odmoriti udišudi zrak njezina čistoga života i dodi k sebi od zagušljivih i zaglušnih, zbijenih dojmova koji su mi napučili život, a možda du joj prenijeti ono što sam saznala, cmizdriti na njezinu ramenu, zamoliti je da me osnaži, podrži i utješi ... Ako zna nešto o Péterovoj prošlosti, možda de mi i sama redi. Mislila sam da de to tako ispasti. Sjedila sam u omnibusu i mislila na svekrvin stan kao na neko visinsko lječilište. Kao da iz močvare ustajalih isparavanje i gliba stižem na kuru liječenja. I tako sam pozvonila na vrata njezina stana. Stanovala je u strogom središtu grada, na drugom katu jedne stogodišnje stare najamne zgrade. Stubištem je i tamo, kao i u ormarima s rubljem lebdio miris engleske vodice od lavande. Kada sam pozvonila i dok sam čekala dizalo, dotaknuo me taj hladnjikavi, svježi miris i osjetila sam neizrecivu čežnju za jednim drukčijim životom, prema hladnijem, čistijem životu s manje napetosti. Dok me je dizalo odvodilo u visine, oči su mi se napunile suzama. I još uvijek nisam znala da sila, koja je uredila sve što mi se događa, i u tom času raspolaže i upravlja mnome. Pozvonila sam, vrata mi je otvorila domadica. – Kakva šteta – rekla je kada me je prepoznala. – Milostiva gospođa nisu kod kude. Hitro mi je, uvježbanim pokretom služinčadi zgrabila ruku i poljubila je. – Pustite – rekla sam, no bilo je ved prekasno. – Pustite to, Juditka. Pričekat du je. Sa smiješkom sam gledala u to otvoreno, smireno i ponosno lice. Ta je žena, Judit, domadica moje svekrve, ved petnaest godina služila u kudi. Bila je seoska djevojka iz Zadunavlja, službu je kod moje svekrve počela još dok je ona vodila veliku kudu. Tada je samo pomagala u kuhinji. Stigla je u kudu još posve mlada, mogla je imati nekih petnaest godina. Kad mi je umro svekar i kad je svekrva napustila veliku kudu, ta je djevojka prešla s njom u stan u središtu grada. Judit su – koja je ved zašla u godine usidjelica, jer je prošla je tridesetu – unaprijedili u domadicu. Stajale smo u polutami predsoblja. Judit je nato upalila svjetlo. A ja sam se istoga trena počela tresti. Noge su mi se tresle, glava mi je bila prazna, no unatoč

tomu stajala sam uspravno. Domadica je toga jutra nosila šarenu pamučnu haljinu, dirndl s izrezom, jeftinu radnu odjedu. Glavu je pokrila rupcem; upravo je, kada sam stigla, čistila stan. A na njezinu bijelom, žilavom, seljačkom vratu, na ljubičastoj vrpci, visio je medaljon: jeftin medaljončid kakav se prodaje po sajmovima. Ispružila sam ruku i, bez razmišljanja i oklijevanja, jednim joj pokretom strgnula s vrata i vrpcu i medaljon. Medaljon je pao na zemlju i otvorio se. A znaš li što je bilo najčudnije? Judit nije posegnula za njim. Stajala je uspravno i – vrlo polaganim, smirenim pokretima i visoko uzdignute glave – stisnula ruke na prsima. I tako, s visine, netremice i nepomično gledala me kako se prigibam, podižem medaljon i prepoznajem koga prikazuju te dvije ulijepljene sličice. Na obje je fotografije bio moj suprug. Jedna je bila vrlo stara snimka, napravljena prije šesnaest godina. Moj je suprug tada imao dvadeset šest godina, a Judit petnaest. A druga je bila od prošle godine, navodno ju je dao izraditi radi majke za Božid. Dugo smo stajale, nepomične. – Molim vas – rekla je naposljetku, gotovo gospodski, svjetski a uljudno. – Nemojmo tu stajati. Izvolite, uđite k meni. Otvorila je vrata koja su vodila u njezinu sobu i uvriježenom gestom propuštanja pred sobom, pokazala mi put. Bez riječi sam ušla u tu sobu. Ona je zastala na pragu, zatvorila vrata i dvaput – sigurnim, odlučnim pokretom – dvaput okrenula ključ. Nikad prije nisam zašla u njezinu sobu. A što bih tamo i tražila? ... Vjerovala ti ili ne, ja se toj ženi nikada nisam, onako istinski, bez ikakvih posljedica, zagledala u lice. E, pa tada sam je dobro promotrila. Na sredini sobe stajao je bijeli stol s dva stolca. Bila sam slaba, bojala sam se da du se onesvijestiti, zato sam polako prišla do jednog stolca i sjela. Judit nije sjela, stajala je pred dvaput zaključanim vratima, sa stisnutim rukama na prsima, smireno i odlučno kao da želi spriječiti da netko uđe u sobu i omete nas. Osvrnula sam se oko sebe, temeljito razgledala, kao netko tko ima vremena napretek i zna da je tamo, »na mjestu zločina« svaki predmet, svaki, pa i najsitniji otpadak važan; nejasno sam se sjetila izraza, Lázár je tako nazvao tu sobu u kojoj sam sada stajala, a ja sam svaki dan čitala u novinama da policijska komisija nakon hvatanja počinitelja izlazi na mjesto zločina radi rekonstrukcije dogadaja ... Na neki sam se način takvim očima osvrtala oko sebe u sobi, kao da se tamo ili na nekom

sličnome mjestu nekod davno, vrlo, vrlo davno, u pravremena samoga života nešto dogodilo ... i tada sam se odjedanput prometnula u istražnog suca, koji je istodobno i svjedok a možda čak i žrtva. Takvim sam očima razgledavala prostor. Judit nije rekla ništa, nije me ometala, savršeno je shvatila da je meni u toj sobi baš sve bitno. No nisam uočila ništa što bi me iznenadilo. Soba nije bila sirotinjski namještena, no nije bila ni udobna. Takve su gostinjske sobe u ženskim samostanima, uređene za potrebe boravka otmjenih gostiju. Znaš li ti što se nalazilo u toj sobi, u krevetu s mjedenim šipkama, u bijelim komadima pokudstva, u bijelim zastorima, u prugastim seljačkim prostirkama, u slici Djevice s krunicom koja je visjela iznad zaglavlja kreveta, u loncima s cvijedem na nodnom ormaridu, u skromnim, no vrlo samouvjereno odabranim kozmetičkim preparatima postavljenima na staklenu policu iznad umivaonika? Odricanje. Čovjek je u toj sobi udisao zrak svjesnoga odustajanja ... A u trenutku kada sam toga postala svjesna, u mojem srcu više nije bilo srdžbe ved samo tuga i veliki, doista veliki strah. U tim sam dugim minutama osjedala, uočavala i iskusila svakojake osjedaje. Vidjela sam sve, a osjetila i ono što se nalazi i tiho provlači iza predmeta – jednu sudbinu, cijeli jedan život. Rekoh, počela sam se odjedanput bojati. I sada čujem posve jasno i britko Lázárov promukli i tužni glas kada proriče da du se silno začuditi koliko je stvarnost jednostavnija, frivolnija, a istodobno i opasnija nego što sam je zamišljala. Da, ona je uvijek bila prilično jednostavna. A istodobno i strašnija. Čekaj, voljela bih ti ispričati onim redom kako je to bilo. Maloprije sam rekla da sam u toj sobi osjetila zrak odricanja. Nemoj ni pomišljati da je to bila neka rupa, neka peštanska štala sa steljom u koju se sklanjaju bijedne sluškinje. Bila je to udobna i čista soba, jer u kudi moje svekrve soba za služinčad i ne bi ni mogla biti drukčija. Maloprije sam također rekla da čovjek takva mjesta nalazi u ženskim samostanima, to su gostinjske sobe, male delije u kojima gost ne samo što obitava, spava, umiva se, ved je dužan skrbiti se i o svojoj duši. U takvim sobama svaki predmet, pa i ozračje podsjeda na neku vrstu strogosti, zapovijedi višega reda ... U sobi nije bilo ni traga mirisu kozmetičkih sredstava, kolonjske vode ili toaletnoga sapuna. Na rub umivaonika bio je odložen običan sapun od lužine za pranje. A uz to losion za usta, četkica za zube, češalj i četka za kosu. Vidjela sam i kutijicu s puderom te rubac od jelenje kože za brisanje lica. To su bile sve svjetovne potrepštine te žene. Sve sam dobro promotrila, do potankosti. Na nodnom ormaridu stajala je grupna uokvirene fotografija. Dvije djevojčice, dvojica prepredenih klipana – jedan u vojničkoj odori – dvoje starijih ljudi prestrašena izraza lica, muškarac i žena, u nedjeljnom svečanom ruhu.

Ukratko, obitelj, negdje u Zadunavlju. U čaši vode propupala vrbova grančica. Na stolu, u košarici sa šivadim priborom ležale su još nezakrpane čarape, zatim stari primjerak nekoga turističkog ilustriranog lista na čijoj se naslovnici u boji pjenilo more i djeca se igrala u pijesku. Časopis je bio pohaban, primjerak starijega datuma s ružno uvijenim magaredim ušima, vidjelo se na njemu da su ga često uzimali u ruke. A na vratima, na klinčanici visjela je crna radna odora s bijelom pregačom. I to je bilo sve što sam vidjela u toj sobi. Međutim, tim je običnim predmetima vladala svjesna disciplina. Moglo se jasno osjetiti da u toj prostoriji živi netko koga se nije moralo dresirati za urednost; stanovnica te sobe samu sebe je krotila i odgajala. Znaš i sama čime de sluškinje natrpati svoju sobu? Nemogudim predmetima. Svime čega se domognu izvan svojega svijeta, bilo da su to medenjaci u obliku srca, šarene razglednice, bačeni, bezvrijedni jastuci za divan, bilo da su neke grozote, jeftine nazoviumjetnine, sa svime što kao otpad dospijeva do njih iz onoga drugog svijeta, sa stola njihovih gospodara ... Imala sam sobaricu koja je skupljala moje prazne kutijice za puder, čuvala moje bačene, prazne bočice od parfema; skupljala je sve te trice kao što bogataši skupljaju srebrne burmutice, gotičke drvene rezbarije slike francuskih impresionista. U njihovu svijetu ti su predmeti nadomjestak za sve ono što za nas znači ljepotu i umjetnost. Jer, ne može se živjeti samo za stvarnost i svrhovito ... za život su potrebne i neke suvišne stvarčice, nešto kričavo i blještavo, neka ljepota, makar bila i jeftina. Vedina ljudi ne može živjeti bez opsjene ljepote. Treba im nešto, ako ništa drugo, barem jedna efektna razglednica koja u purpurnim i zlatnim bojama prikazuje zalazak sunca ili svitanje u šumi. Takvi smo. A i siromašan je svijet takav. No ona koja je stajala nasuprot meni u sobi sa zaključanim vratima nije bila takva. Žena koja je živjela u toj sobi svjesno se i namjerno odrekla svake sitne udobnosti, svake suvišne raskoši, svakoga jeftinog sjaja. Moglo se osjetiti da u toj sobi živi osoba koja se strogo i nemilosrdno odriče svega, kao što bi svijet i nju nehajno odbacio kao svoj suvišak. Da, ta je soba doista odisala strogošdu. Tamo se nije sanjarilo, nije se ljenčarilo, nije se izležavalo. U njoj je obitavala žena koja kao da se zavjetovali. Međutim, ni taj zavjet ni ta žena, pa ni ta soba, nisu bili simpatični. Zato sam se prepala. Nije to bilo boravište kudne kokete, sobne mačkice koja na sebe navlači gospodaričine svilene čarape i nosi njezine odbačene komade odjede, potajno se maže kozmetikom mlade gazdarice i zavodljivo brblja s milostivim gospodinom. Ta žena koja je stajala nasuprot meni nije bila demon domadinstva, podzemna milosnica, sirena iskvarenih i raskalašenih građanskih domova. Ne, ta žena nije bila

ljubavnica mojega supruga, makar je u medaljonu pričvršdenom na ljubičastoj vrpci oko svojega vrata čuvala njegove fotografije. Znaš li ti kakva je bila ta žena? Redi du ti onako kako sam tada osjedala: odbojna, no ravnopravna. Bila je žena, netko, isto tako duhovna, osjedajna, snažna, karakterna, netko tko osjeda i pati kao i ja, kao i svaki čovjek tko drži do svojega ranga. Sjedila sam na stolcu, s medaljonom na ljubičastoj vrpci u ruci i nisam mogla izustiti ni riječi. Nije progovorila ni ona. Nije se ni uzrujala. Stajala je uspravno, kao i ja. Bila je pledata, ne i vitka, nije bila baš mršava, no vrlo skladno građena. Da je večer prije zakoračila u onu kudu, među one slavne muškarce i lijepe žene, okretali bi se za njom i pitali se: tko je ta žena? ... A svi bi osjetili: netko ... Imala je građu i držanje za koje se inače govori: kao u kneginje. Ja sam ved vidjela kneginje, i to ne jednom, no nijedna od njih nije imala stas kneginje. A ona je to imala. I bilo je još nečega u njezinim očima, u licu, oko nje, u njezinim predmetima, u ozračju, u pokudstvu njezine sobe, što me je zaista uplašilo. Maloprije sam rekla da je to bilo svjesno odricanje ... Međutim, na dnu toga odricanja čučalo je grčevito iščekivanje. Spremnost. Zahtjev da dobije sve ništa. Instinkt koji neprestano vreba, nikada nede klonuti, godinama, desetljedima. Pozornost koja se nikada ne umara. Odricanje koje nije nesebično, nije pokorno, ved ponosno i oholo. Zašto se brblja o tome da su oholi samo oni visokoga roda? ... Ja sam poznavala toliko grofova i kneginja, a nitko od njih nije bio ohol. Prije bi se reklo da su bili nesigurni, pomalo se osjedali krivima, uostalom kao i svaki pravi aristokrat ... No ta mlada kmetica iz Zadunavlja, koja je imala hrabrosti suočiti se sa mnom, nije bila nimalo ponizna, a nije osjedala ni krivicu. Pogled joj je bio tako hladan i blistav ... lovački bodeži sijevaju na taj način. A pritom je bila savršeno disciplinirana i nadasve pristojna. Nije progovorila ni riječi, nije se micala, ni trepnula nije. Bila je žena i proživljavala najvedi trenutak svojega života. A proživljavala ga je cijelim tijelom, dušom, pa i cijelom svojom sudbinom. Kao gostinjska soba u ženskom samostanu, tako sam rekla, zar ne? ... Pa da, mogla bi biti i to. Ali i kavez, i to kavez zvijeri. Šesnaest je godina živjela, kružila po njemu, hodala po ovakvu ili sličnom kavezu ta fina divljač kojoj je ime strast i iščekivanje. A ja sam tada ušla k njoj, stupila u njezin kavez i mi smo se gledale. Ne, toj ženi nisu bile potrebne nikakve jeftine trice i kučine koje de je podmititi i nadoknaditi joj gubitak. Ona je htjela sve, život u cijelosti, sudbinu sa svim njezinim zamkama i opasnostima. A ta je bogme znala čekati. I dobro je čekala, pomislih s divljenjem, priznavši joj uspjeh. A od toga su me podilaziti trnci. Medaljon i ljubičasta vrpca i dalje su mi ležali u krilu. Sjedila sam kao oduzeta. – Molim vas – rekla je napokon – vratite mi slike.

A kako se nisam micala: – Barem jednu – rekla je – onu lanjsku vam mogu vratiti, ako želite. No ona druga je moja. Govorila je to tonom vlasnice, poput konačne presude. Da, ona druga je načinjena prije šesnaest godina, kada ja još nisam poznavala Pétera. Ali ona jest, poznavala ga je bolje nego ja ikada. Još jedanput sam pogledala sliku, a zatim je pružila prema njoj i vratila joj medaljon. I ona je pogledala fotografije, temeljito i pažljivo, kao da se želi uvjeriti da im nije nanesena nikakva šteta. Prišla je prozoru pa ispod kreveta izvukla trošnu, sirotinjsku putnu torbu, u ladici nodnog ormarida potražila malen ključid, otvorila poklopac otrcana kovčega, u njega skrila medaljon, a potom ga zaključala. Sve je to teklo polako, bez uzbuđenja i žurbe, kao da nema baš nikakva drugog posla. Pozorno sam slijedila svaki njezin pokret. Usputno sam pomislila i na to da me maloprije, kada mi se obratila i zatražila da joj vratim fotografije, više nije oslovljavala s milostiva gospođo. I još sam nešto osjetila u tim trenucima. Mnogo je godina odonda prošlo, pa posve točno vidim što se tada zbivalo. Taj me je osjedaj potpuno prožeo i govorio mi da u svemu što proživljavam nema ništa izvanredno. Kao da sam sve to ved unaprijed znala. Dakako, začudilo bi me da je večer prije Lázár jednostavno rekao da žena s ljubičastom vrpcom, za kojom tragam na život i smrt, živi posve blizu, svega nekoliko ulica dalje, u stanu moje svekrve, da sam je ved često viđa la i razgovarala s njom, te da de me, ako jednoga dana krenem kao opsjednuta potražiti jedinu suparnicu svojega života, put smjesta dovesti k njoj ... Nema što, da mi je dan prije netko prorekao takvo što, blago bih ga zamolila da promijenimo temu, jer ne volim šale na temu ozbiljnih životnih stvari. Međutim, sada kada se sve to tako jednostavno dogodilo i svršilo, ničemu se više ne bih čudila. Rješenje tajne nije me iznenadilo. A ni osoba. Za sve te godine o Judit sam znala samo toliko da postoji, da je »izvrsna«, da je oslonac mojoj svekrvi, takoredi članica obitelji, te da je čudo dresure. No u tim sam trenucima osjetila da sam tijekom vremena o njoj znala i neke druge stvari, zapravo sve. Ne riječima i ne umom. Osjedajima, svojom sudbinom znala sam o njoj sve, o njoj i o sebi, svih tih godina kada joj se drukčije nisam ni obradala nego s »dobar dan« i »jesu li kod kude«, pa i s »molim–čašu–vode«! Znala sam sve i valjda je zato nisam gledala u lice. Zacijelo sam se bojala toga lica. Živjela je tamo s onu stranu, na drugoj obali života, jedna žena koja je obavljala svoje poslove, čekala i starjela, uostalom, kao i ja ... a živjela sam i ja na suprotnoj obali i nisam znala što mi osjedaji govore s onim »nešto ne valja«, što mi je prožimalo i dane i nodi, poput tajne i zlobne zrake ... Nisam ništa znala o svojem suprugu, a ni o Judit. No postoje trenuci u životu kada shvatimo da

je u neshvatljivoj istini ono što nam se čini nemogudim i nestvarnim zapravo najobičnije i najjednostavnije. Odjedanput ugledamo mehanizam života; u propadalištu nestaju neki likovi za koje smo vjerovali da su nam bitni, a iz pozadine istupe neka druga obličja o kojima ništa pouzdano nismo znali, a iste sekunde postajemo svjesni da smo ih zapravo čekali, da su i oni čekali cijelim svojim bidem i sudbinom, pa de u trenutku ukazanja ... No opdenito uzevši, sve je to ipak bilo, kao što je i Lázár najavio, prilično frivolno. Jedna seljančica u medaljonu oko vrata čuva fotografije mojega supruga. Imala je petnaest godina kada je dospjela sa sela u velegrad, u kudu visoke gospode. Naravno, zaljubila se u mladoga gospodina. A mladi je gospodin u međuvremenu odrastao i oženio se. Povremeno se sretnu, no među njima nema više ničega. Između djevojke i muškarca provalija, klasna razlika sve dublja. Osim toga, oboma je prošlo vrijeme. Muškarac stari. A djevojka je ved gotovo usidjelica. Nije se udavala. A zašto se nije udavala? ... Kao da sam naglas razmišljala, ona je sama od sebe odgovorila na pitanje: – Otidi du odavde. Žao mi je stare milostive, no moram odavde. – A kamo to, Juditka? – upitala sam. I nije mi teško palo što sam je oslovila ljubaznije. – Otidi du služiti po kudama – rekla je. – U provinciju. – A kudi se ne biste mogli vratiti? – i pogledah prema grupnoj fotografiji. – Slegnula je ramenima: – Siromašni su – rekla je bez nekog naglaska, posve tupa. Riječi su joj još neko vrijeme odjekivale po sobi, promuklo brujale. Kao da je naposljetku, u dubini svega, upravo samo to, siromaštvo o čemu još uopde i možemo razgovarati. Gotovo smo pogledom ispratile tu riječ, kao da je kroz prozor uletio neki predmet; ja znatiželjno, ona objektivno i ravnodušno. Ona je poznavala tu riječ. – Ne vjerujem – rekla sam nešto poslije – doista ne vjerujem da de to pomodi. A zašto biste otišli? Vas nitko ne dira. Uostalom, zašto ste ostali sve do sada? Vidite – govorila sam joj kao da raspravljam s njom i upravo naišla na neoborivo obrazloženje – ako ste ostali sve do sada, možete ostati i dalje. Ništa se nije dogodilo. – Ne – rekla je – otidi du. Tiho smo razgovarale, kao dvije žene, u polurečenicama. – Zašto? – Jer de on to ionako saznati. – Tko?

– Pa on. – Moj suprug? – Da. – A do sada nije znao? – Znao je – reče – no zaboravio. – Jeste li sigurni? – Jesam. – I – upitah – tko de mu redi ako je ved sve zaboravio? ... – Pa, milostiva – rekla je vrlo običnim tonom. – Ruku sam stisnula na srce: – Djevojko – rekoh. – Što to govorite? Ovo je nodna mora. Zašto mislite da du mu ja redi? I što bih mu uopde i rekla? Sada smo ved neometano, bez ustručavanja i s neprikrivenom znatiželjom buljile jedna drugoj u lice, tako pohlepno i oštro kao da smo jedna pred drugom godinama samo obarale pogled pa se sada ne uspijevamo zasititi onim što vidimo. I doista, sada smo znale da se sve te godine zapravo nismo usudile jedna drugoj istinski i hrabro pogledati u oči. Gledale bismo ustranu i skretale s teme. Živjele smo svaka na svome mjestu. Samo što smo obje čuvale u srcu jednu tajnu – a ona je sama po sebi smisao života za obje. A sada smo to napokon izgovorile. Kakvo joj je bilo lice? Možda du ti znati čak i redi. No prije bih popila čašu vode, može? ... Posve mi se osušilo grlo. Gospodice, molim vas čašu vode. Hvala. Ti, ovdje su ved počeli gasiti svjetla ... No sad du ja, začas, odmah sam gotova. Još jednu cigaretu? Hodeš li? ... Pa imala je veliko čelo, bijelo, otvoreno lice i modro–crnu kosu. Kosu je nosila podignutu u punđu, a na sredini je imala razdjeljak. Imala je tupast, slavenski nos. A lice joj je bilo glatko i otvoreno, tako jasnih crta kao lice Marije koja kleči pred jaslama na oltarnoj slici seoske crkve koju je naslikao putujudi, bezimen seoski majstor. Bilo je to ponosno lice i jako bijelo. A modro–crna kosa davala je toj bjelini okvir, kao ... ali ja se ne razumijem u poredbe. Što bih mogla redi? To je Lázárov posao. No on ne bi rekao ništa, samo bi se osmjehnuo, jer prezire poredbe. On voli samo činjenice, jednostavne rečenice. E, pa i ja du ti redi samo činjenice, ako ti ne dodijavam. Imala je oholo i lijepo seljačko lice. A zašto seljačko? ... Tako. Jer je njezinim crtama manjkala ta karakteristična zamršenost koju građanska lica tako nedvosmisleno odražavaju. Ona gorka, srdita napetost. To je lice bilo glatko i nepopustljivo. Njega se nije moglo jeftinim komplimentima i sitnim ljubaznostima natjerati na smiješak. To je lice imalo uspomene, uspomene iz davnina. Možda čak ne nužno osobne ... u tom su licu živjele uspomene cijelog plemena. A usta i oči su

postojale odvojeno. Imala je plavičasto–crne oči, iste boje kao i kosa. Jedanput sam vidjela pumu u drezdenskom zoološkom vrtu. Eto, ona je imala takve oči. Taj se par očiju tako zapiljio u mene pogledom kakvim vjerojatno gledaju utopljenici onoga tko stoji na obali: možda je ubojica, a možda i spasitelj. I ja imam mačkaste oči, toploga sjaja, svijetlosmeđe ... Znam da su i moje oči sjajile u onim trenucima, pretraživale poput svjetlosnih snopova kada se sprema napad protiv nečijega doma. E, pa tako smo se nas dvije gledale. Ali najviše što me je na njoj plašilo, bila su usta. Meka i uvrijeđena. Bila su to usta plemenite divljači koja se odviknula od mesa. A tek zubi, taj snježnobijeli niz okoštalih tvorevina. Jer ona je bila jaka žena, skladna i mišidava. U jednome času kao da je pala sjena na to bijelo lice. No ona se nije žalila. Jednako je tiho odgovarala, povjerljivo, a to nije bio ton sluškinje ved one druge žene. – Ovo – rekla je. – Ovu sliku. A sada de znati. Odlazim – rekla je još jedanput, tvrdoglavo, pomalo mahnito. – A je li mogude da do sada nije znao? – Ah – rekla je – ved me dugo i ne pogleda. – A vi uvijek nosite taj medaljon? – Ne uvijek – rekla je. – Samo kada ostanem sama. – Kada poslužujete objed, a on je ovdje upitala sam povjerljivo – ni tada ga ne nosite? – Ne – rekla je isto tako intimnim glasom. – Jer ne želim da se toga sjeti. – A zašto? – pitala sam je. – Tako – rekla je i raširile su joj se plavičasto–crne oči kao da se zagledala u zdenac ili u daleku prošlost. – Zašto da se sjeti kad je ved zaboravio. Vrlo tiho, moledivim glasom i doista prisno sam upitala: – Što to, Judit? Što je on morao zaboraviti? ... – Ništa – rekla je oštro, surovo. – Jeste li mu bili ljubavnica? Recite mi. – Ne, nisam mu bila ljubavnica – rekla je jakim, čistim glasom, kao da optužuje. Zašutjele smo. S takvom se šutnjom ne da raspravljati, znala sam da govori istinu. Možeš me prezreti, osuđivati, iako mi je tada laknulo, no jedan mi je tajni, strepedi, unutarnji glas rekao: »Nažalost, govori istinu. Koliko bi sve bilo daleko jednostavnije ...« – Pa što ste mu onda bili? ... – upitala sam je. Slegnula je ramenima u golemoj zbunjenosti, potom joj je licem sijevnula srdžba, ali i bljesak ganutosti i očaja, poput munje iznad mrtva krajolika. – Hode li milostiva gospođa šutjeti? – upitala je prijetedim glasom, surovo i

hrapavo. – O čemu? – Kažem li vam, hodete li šutjeti? ... Pogledala sam je u oči. Znala sam da to što joj obedam moram i održati. Jer ta de me žena ubiti, budem li joj lagala. – Ako dete govoriti istinu – odgovorila sam napokon onda du šutjeti o tome. – Zakunite se – rekla je turobno, nepovjerljivo. Prišla je krevetu, skinula sa zida krunicu i dala mi je u ruke: – Kunete li se? – upitala je. – Kunem se – rekoh. – Da nikada nedete pričati svojemu suprugu o tome što ste čuli od Judit Áldozó. – Nikada – rekoh. – Kunem se. Vidiš, ništa ne shvadaš o tome što ti govorim. Ako se prisjetim toga, možda ni sama ne razumijem baš do kraja. No tada je to bilo posve prirodno, tako silno jednostavno ... Da sam stajala nasred sobe sluškinje svoje svekrve i zaklela se sluškinji da nikada nedu redi suprugu ono što du čuti od nje. Je li to jednostavno? Mislim da jest. Zaklela sam se. – obro – rekla je i kao da se smirila. – Eto, sad du vam sve redi. Glas joj je bio silno umoran. Krunicu je vratila na zid, tamo gdje i treba biti. Dvaput je prešla duž sobe, dugim, laganim koracima ... da, poput gume u kavezu. Naslonila se na ormar. Tako je bila viša od mene, znatno viša. Glavu je zabacila unatrag, ruke sklopila na prsima i zagledala se u strop: – Odakle ste to prokljuvili? ... – upitala je sumnjičavo, s mnogo prezira, i to onim jeftinim, slugama svojstvenim izrazom iz predgrađa. – Tako – rekla sam i ja istim načinom. – Saznala sam. – On je govorio o tome? ... U tomu »on« bilo je mnogo prisnoga ortaštva, ali i silnoga poštovanja. Dakako, prema »njemu«. Vidjelo se na njoj da i dalje sumnja, da iza svega nasluduje neku zlobnu začkoljicu, podvalu, pa se boji hodu li je prevariti. Možda pred superdetektivom ili pred istražnim sucem tako kolebljivo šute optuženi sve do posljednjega trena, kada su se – »pritisnuti dokazima« – ved slomili i htjeli bi progovoriti, no još jedanput ustuknu ... Boje se da ih istražni sudac ne prevari, jer taj zapravo i ne zna što je prava istina, samo se pravi ... pa de onda nekim majstorskim zahvatom, hinjenom dobrohotnošdu izmamiti iz njih priznanje, konačnu istinu ... No i oni isto tako dobro znaju da više ipak ne mogu šutjeti. Jer je u duši krenuo proces koji se više nede modi zaustaviti, i dolazi trenutak kada i oni

sami žele progovoriti. – Dobro – rekla je i na trenutak zatvorila oči. – Vjerujem vam. – Onda du vam redi rekla je nešto kasnije i pritom teško disala. – On se htio oženiti sa mnom. – Da – rekoh, kao da je to upravo ono najprirodnije. A kad je to bilo? – Prije dvanaest godina, u prosincu. A i poslije. Još idude dvije godine. – A koliko ste vi tada imali godina? – Navršila osamnaestu. Dakle, moj je suprug te godine imao trideset dvije. Bez nekoga posebnog povoda, prijateljski sam je upitala: – Imate li fotografiju iz toga doba? – Njegovu? – upitala je začuđeno. – Da. Vidjeli ste je maloprije. – Ne – rekoh. – Vašu, Judit. – Aha – rekla je nevoljko, nekakvim zlovoljnim, sluškinjskim, prostačkim naglaskom. – Baš i imam. Izvukla je ladicu nodnoga ormarida, odande izvadila jednu školsku bilježnicu s pepita koricama, znaš, to su ti one vježbenice za govor i razumijevanje teksta, u koje smo i mi u internatu bilježile francuske riječi iz La Fontaineovih basni ... Pretraživala je bilježnicu. Našlo se u njoj svetačkih sličica, oglasa izrezanih iz novina ... Ustala sam, prišla joj i preko ramena gledala dok je listala bilježnicu. Svetačke su sličice prikazivale svetoga Antuna Padovanskog i svetoga Josipa. A i inače, sve što se tamo nalazilo na neki se izravni ili neizravni način ticalo i mojega supruga. Iz novina je izrezivala oglase tvornice mojega muža. Zatim, bio je odložen neki račun za cilindar, poslao ga je neki klobučar u središtu gradu. Zatim, osmrtnica u povodu smrti mojega svekra. A na jednom je impregniranom papiru bila otisnuta objava koja je ostatku svijeta prenijela vijest o našim zamkama. Sve je to ona listala gotovo ravnodušno, pomalo umorno, kao netko tko je gledao te trice ved stotinu puta pa su mu ved i dojadile, no ipak ih se ne može riješiti. Tada sam joj prvi put pogledala ruke: bile su to snažne, koščate i duge ruke, s marno podrezanim, no ne baš i manikiranim noktima. Imala je duge prste jakih kostiju. S dva je prsta visoko podigla jednu fotografiju: – Evo je – rekla je ponešto oporo i osmjehnula se napudenih usana. Fotografija je prikazivala Judit Áldozó u dobi od osamnaest godina kada se moj suprug htio oženiti njome. Snimljena je negdje u središtu grada kod fotografa za malograđansku publiku koji je na poleđini svojega djela zlatnim slovima oglašavao da de uvijek vjerno ovjekovječiti sve radosne obiteljske događaje. Fotografija je bila uredno djelo, neprirodno i namješten; bilo je očito da su željezne šipke prisiljavale jednu

djevojačko glavu da se okrene u stanovitom smjeru te da bulji u jednu nevidljivu točku, prestrašenih očiju i prazna pogleda. Judit Ádozó je na toj slici svoje dvije pletenice ovila oko glave u vijenac poput kraljice Elizabete. Njezino je ponosno i prestrašeno lice mlade seljančice imalo izraz kao da preklinje za pomod. – Dajte mi je – oštro je rekla nešto kasnije i uzela sliku natrag, a zatim je gurnula u pepita bilježnicu kao da želi zaključati pred očima svijeta neku osobnu stvar. – Pa takva .sam bila – rekla je. – Tada sam ved tri godine bila ovdje. Nikada nije progovorio sa mnom. Jedanput me je upitao znam li čitati? Rekla sam da znam. A on na to, dobro. No knjigu mi nije dao, nikada. Nismo ni razgovarali: – Pa što je to bilo među vama? – upitala sam. – Ništa – rekla je i slegnula ramenima. – To. – A vi ste to znali? – Čovjek to zna. – Istina – uzdahnula sam. – A poslije? ... – Na kraju trede godine – rekla je i tada je ved govorila polako, zamuckujudi, glave visoko podignute unatrag, naslanjajudi se na ormar i zuredi preda se onim staklastim, pomalo prestrašenim pogledom, u svoju prošlost, u život, kao i na onoj staroj fotografiji. – Razgovarao je sa mnom na Božid. Bio je u salonu, poslijepodne. Mnogo je govorio. Bio je silno nervozan. A ja sam šutjela. – Da – rekla sam i progutala slinu. – Da – nastavila je ona i također progutala slinu. – Rekao je da on zna da je to jako teško. Te da ne želi da mu budem ljubavnica. Htio je da odemo u inozemstvo. U Italiju – rekla je i tada joj se odjedanput ublažilo grčevito napeto, ukočeno lice i blistavim se očima počela smješkati, kao da potpuno razumije značenje te čudesne riječi, kao da je to najviše, zapravo sve što čovjek u životu može redi i čemu se može nadati. I obje smo nehotice bacile pogled na naslovnicu, sa zapjenjenim morem i dječicom koja se igraju u pijesku, toga turističkog časopisa s magaredim ušima koji je ležao na stolu ... To je sve što ju je zapalo od Italije. – A vi to niste htjeli? – Nisam – rekla je i smrknula se. – Zašto? ... – Tako – rekla je strogo. A potom nešto nesigurnije: Bojala sam se. – Čega? – Svega – i slegnula ramenima. – Toga da je on gospodin, a vi samo sluškinja? ... – I toga – rekla je hrapavim glasom, i bacila mi gotovo zahvalan pogled, kao

da mi se zahvaljuje da sam umjesto nje izgovorila i oblikovale to priznanje. – Uvijek sam se bojala. A bojala sam se još nekih stvari. Osjedala sam da sve to na neki način nije u redu. On je ipak stajao previsoko iznad mene – i zatresla je glavom. – A jeste li se bojali milostive gospode? ... – Nje? ... Nisam – rekla je i ponovno se osmjehnula. Vidjelo se da me smatra pomalo teškom što se tiče bistrine, osobom koja je savršeno neupudena u stvarne životne tajne, pa je zato počela sa mnom razgovarati jednostavnijim tonom, poučavati me kao neko dijete. – Nje se nisam bojala, uostalom ona je to znala. – Milostiva gospođa? ... – Da. – A tko je još znao? ... – Samo ona i njegov prijatelj. Onaj pisac. – Lázár? ... – Da. – On je razgovarao s vama o tome? ... – Mislite, onaj pisac? ... Da. Bila sam u njegovu stanu. – Zašto? ... – Jer je on to htio ... Suprug milostive gospođe. Odrednica je bila zaobilazna, no istodobno i podrugljiva a i nepopustljiva. Jer time je rekla i to: »Meni je on »on«, taj koji jest. A ja to i znam. A tebi je samo muž.« – Pa da – rekla sam. – Ukratko, dvoje je znalo za to. Moja svekrva i pisac. – A što je pisac rekao? – Opet je slegnula ramenima. – Nije govorio – rekla je. – Samo me je posjeo, zatim samo gledao i šutio. – Dugo? – Dosta dugo. On – opet taj naglašeno zategnut »on« – je htio da pisac razgovara sa mnom, da me pogleda. I da me nagovori. Ali što deš, ni riječ nije rekao. Bilo mu je u sobi mnogo knjiga. Ja nikada u životu nisam vidjela toliko knjiga ... Nije sjeo nego je stajao, naslonjen na ped. Samo me je gledao i pušio. Gledao me sve dok se nije počelo smrkavati. Tek je tada progovorio. – A što je rekao? – upitala sam. Vidjela sam ih posve jasno, Lázára i Judit Áldozó, kako nijemo stoje u sobi u kojoj se ved smrkava i bez riječi se bore za dušu mojega supruga, »između toliko mnogo knjiga«. – Nije rekao ništa. Samo me je upitao koliko imamo zemlje. – Pa koliko imate? – Osam jutara. – Gdje?

– U Zali. – A što je rekao na to? ... – Rekao je da je to malo. Jer je dijelimo nas četvero. – Da – rekla sam zbunjeno, u hipu. Ne razumijem se u to. No toliko sam i sama shvatila da je to malo. – Osim toga? – Tada je pozvonio i rekao: »Možete idi, Áldozó«. Ni riječi više nije izustio. No ja sam ved tada znala da od toga nede biti ništa. – Jer on nede dopustiti? – Ni on, a ni cijeli svijet. Pa i inače. Jer ni ja nisam htjela. Bilo je to poput bolesti – rekla je i tada lupila po stolu. Nisam je prepoznala. Kao da je to tijelo eksplodiralo. Udovi su joj se naelektriziran trzali. I to tolikom snagom kao da su bačen u vodopad. Tiho je govorila, no ipak, kao da je urlala. – Kao bolest, sve je bilo poput ... Zatim sam prestala jesti, skoro godinu dana, samo malo čaja. No nemojte misliti da sam bila gladna njega – rekla je u okretu, dižudi ruku k srcu. – Što je to? – upitala sam je duboko začuđena. – Što znači biti gladna nekoga? – Tako se radilo na selu, nekada davno – rekla je i oborila pogled, kao da nije posve umjesno odati plemensku tajnu nekom strancu. – Netko počne šutjeti i ne jede sve dok onaj drugi ne učini ono. – A što? – Pa to što taj prvi želi od njega. – I je li to koristi? – Slegnula je ramenima: – Koristi. Ali je grijeh. – Da – rekoh i znala je da, što god rekla nakon toga, ipak de izgledati da je Judit Áldozó potajno »bila gladna« mojega muža. – Ali vi niste počinili taj grijeh, zar ne? – Ne, nisam – rekla je i brzo zatresla glavom, pa pocrvenjela kao da je upravo priznala. – Jer tada ja više ništa nisam željela. Jer je sve to bilo kao opaka bolest. Nisam mogla spavati, dobila sam osip, na licu i po bedrima. A potom sam zapala u groznicu, dugo me nije puštala. Milostiva me je gospođa njegovala. – A što je ona rekla? – Ništa – rekla je tiho, sanjarska, olakšano i spokojnije. – Plakala je. No nije ništa rekla. Kada sam dobila groznicu, davala mi je zašederenu vodicu i lijek, žličicom. Jedanput me je poljubila – rekla je i blago se zagledala preda se kao da je to najljepše što joj se u životu dogodilo. – Kada? – upitala sam.

– Pa kad je gospodin otputovao. – Kamo? – U strane zemlje – rekla je jednostavnim jezikom. – Na četiri godine. Šutjela sam. To je bilo vrijeme koje je moj suprug provodio u Londonu, Parizu, na Sjeveru i u talijanskim gradovima. Četiri je godine putovao po inozemstvu, imao je trideset šest godina kada se vratio kudi i preuzeo tvornicu. Ponekad je pričao o tim vremenima, znao bi redi da su to za njega bile godine hodočašda ... Samo o tome, da je zbog Judit Áldozó bio četiri godine daleko od kude i obilazio svijetom, nikada nije govorio. – A jeste li tada, prije nego što je otputovao, barem tada porazgovarali? – Nismo – rekla je. – Jer tada sam ja ved ozdravila. Zapravo, mi smo samo jedanput razgovarali, prvi put, uoči Božida. Tada sam dobila od njega medaillon sa slikom i ljubičastom vrpcom. Od koje je odrezao komadid za sebe. Bio je u kutiji – rekla je pripovjedačkim, ozbiljnim glasom, kao da de to promijeniti nešto na važnosti dara ili kao da je važna svaka pojedinost, primjerice i to da je medaljon koji je moj suprug darovao Judit Áldozó bio u kutiji ... I tada sam i ja osjetila da je doista bitna svaka pojedinost. – A jeste li i drugu sliku dobili od njega? – Onu iz starije dobi? Ne – i oborila je pogled. – Nju sam kupila. – Gdje? – Kod fotografa. Stajala me jedan pengov – rekla je. – Razumijem – rekla sam. – A drugo niste od njega dobili? – Drugo? ... – upitala me začuđeno. – Jesam, kako ne. Jedanput sam dobila kandiranu narančinu koru. – Volite to? ... Opet je oborila pogled. Očigledno se sramila te svoje slabosti. – Da – rekla je. – No nisam je pojela – dometnula je, s isprikom u glasu. – Da vam pokažem? ... Još je uvijek imam u škarniclu. I okrenula se prema ormaru, uslužno i poduzetno, kao da se radi o pokridu za alibi. Brzo sam ispružila ruku prema njoj. – Ne, pustite to, Judit – rekla sam. – Vjerujem vam. A poslije, što je bilo poslije? ... – Ništa nije bilo – rekla je iste sekunde, pripovjedačkim tonom, jednostavno. – On je otputovao, a ja ozdravila. Milostiva me je gospođa poslala kudi na tri mjeseca. Bilo je ljeto, doba žetve. I ja sam išla. A dobila sam i punu pladu – rekla je razmetljivo. – Zatim sam se vratila. On je bio dugo odsutan, četiri godine. A i ja sam se smirila. Vratio se naposljetku i on, no više nije stanovao kod nas. Nismo ni razgovarali, nikada više. Nije ni pisao. Baš nikada. Da, to je bila bolest – rekla je

mudro, ozbiljno, kao da se prepire sama sa sobom, i to ved od davnina, pa tvrdoglavo kani nešto dokazati. – I je li nakon toga bio tomu kraj? – upitala sam. – Bio je. Oženio se. Zatim se rodilo to djetešce. A potom i umrlo. Tada sam jako plakala, bilo mi je žao milostive gospode. – Da, da. Pustite to – rekla sam nervozno i rastreseno, kao da otklanjam tu uljudnu sudut. – Nego, recite mi, Judit, nikada, baš nikada više niste poslije toga razgovarali? – Nikada – i pogledala me u oči. – Ni o tome, zar nikada? – Kao ni o bilo čemu drugome – rekla je strogo. Morala sam znati da je to čista istina, da se to može uklesati u kamen. To dvoje nede lagati. Spopadala me je mučnina od straha, od isprepadanosti i zato što mi je ved pozlilo. Nije mi ni mogla dati goru vijest od toga da nikada više nisu razgovarali. Dvanaest su godina šutjeli i to je bilo sve. U međuvremenu je ona oko vrata nosila medaljon s njegovom slikom, a on u tajnom pretincu lisnice ljubičastu krpicu koju je odrezao s kraja vrpce. On se oženio, vjenčao se sa mnom i nikada nije dolazio kudi potpuno k meni, jer ga je čekala ona. I to je bilo sve. Ohladile su mi se i ruke i noge, bilo mi je zima. – A sad mi odgovorite još nešto – molila sam je. – Vidite, ja ne tražim da se zakunete. Ono zbog čega sam se ja morala zakleti vrijedi. Održat du riječ: suprugu o tome nedu redi ništa. Ali recite mi istinu, Judit: jeste li požalili? – Što? – Da se tada niste udali za njega? Čvrsto stisnutih ruku prišla je prozoru, zagledala se u polutamu dvorišta najamne kude u središtu grada. I tek je nakon duge šutnje, odgovorila onako preko ramena: – Jesam. Ta se riječ oborila na nas kao da je u sobu bačena bomba, pakleni stroj tempiran da ne eksplodira odmah. Nijemo smo osluškivale bubnjanje naših srca i otkucavanje nevidljiva paklena stroja. A dugo je otkucavao ... protekle su još dvije godine i tek je tada eksplodirao. Iz predsoblja su dopirali šumovi, vratila se moja svekrva. Judit je na vrhovima prstiju nečujno prišla vratima i oprezno, spretnošdu dostojnom i boljega provalnika, okrenula ključ u bravi. Vrata su se otvorila, na pragu je stajala moja svekrva, u bundi i šeširu, po povratku iz grada. – Pa ti si tu – rekla je meko i vidjela sam da je problijedjela.

– Popričale smo, mamice – i digla sam se i ja. Stajale smo tamo u sobi za služinčad, moja svekrva, Judit i ja – tri žene koje su imale veze s njegovim životom – poput triju suđenica u kompoziciji žive slike. Sjetila sam se mogudega prizora javnoga pojavljivanja i nasmijala sam se od muke i nervoze. No začas me je prošla volja za smijehom, jer je moja svekrva, nakon što je vrlo blijeda još dublje ušla u sobu, sjela na rub Juditina kreveta, skrila lice iza šaka u rukavicama i nečujno, podrhtavajudih ramena zaplakala. – Nemojte plakati, molim vas – rekla je Judit. – Zaklela se da mu ništa nede redi. Zatim me je, polako i pažljivo, odmjerila od glave do pete i izišla iz sobe. Nakon ručica nazvala sam Lázára. Nije bio kod kude, batler je primio poziv. Oko pola pet oglasio se telefon: Lázár se javljao, govorio je iz grada. Dugo je šutio pri telefonu, kao da govori sa mnom iz velike daljine, s nekoga drugoga zviježđa i kao da o mojoj molbi koja je bila doista jednostavna – htjela sam razgovarati s njime, i to odmah – mora temeljito razmisliti. – Da dođem k vama? – upitao je potom zlovoljno. No takvo rješenje ne bi imalo nikakva smisla, jer se moj suprug mogao vratiti svakoga trenutka. A nisam se mogla nadi s njim ni u kavani, ni u slastičarnici, ne bi bilo umjesno. Napokon je sasvim nevoljko predložio: – Ako mi to zapovjedite, iz ovih du stopa krenuti kudi i čekati vas u svojem stanu. Rado sam prihvatila njegov poziv. I doista, pritom nisam mislila ni na što. Tih sam dana, a napose tih sati koji su slijedili nakon prijepodnevna razgovora, bila u takvu duševnom stanju kao da se neprestano kredem opasnim rubnim područjima svojega života, negdje u krugu kaznionica i bolnica, s onu stranu stvarnoga svijeta gdje se životna pravila drukčije primjenjuju nego u salonima ili u kudama iz središta grada. I u Lázárov sam stan išla poput nekoga tko je u iznimnim trenucima svojega života krenuo na hitnu pomod ili na policiju ... Samo kada sam pozvonila na vrata, drhtanje ruke me je upozorilo da sam krenula ne posve uobičajenim, a možda čak i sumnjivo ispravnim putem. Sam je otvorio vrata, bez riječi mi poljubio ruku i uveo me u neku veliku sobu. Stanovao je na petom katu nove kude na Dunavskom keju. Sve je u toj kudi bilo još ispod čekida, udobno i suvremeno. Samo što je pokudstvo u stanu bilo uistinu demodirano, starinski provincijsko. Osvrnula sam se oko sebe i duboko se začudila. Bila sam zbunjena i nervozna, no istodobno sam počela zapažati svaku

pojedinost toga pokudstva, jer čovjek je doista čudnovat svat, znaš i sama, mislim da čak i tada kada ga vode na stratište primijeti neki sitni detalj, neku pticu na grani ili prišt na bradi zastupnika optužbe koji mu čita odluku o smrtnoj kazni ... E, da, taj stan. Kao da sam pozvonila na pogrešna vrata. Potajno sam, u dubini duše, imala svoje zamisli kako bi mogao izgledati Lázárov stan; što ja znam, valjda sam očekivala indijansko pokudstvo, neki wigwam, s golemom količinom knjiga, sa skalpovima ljepotica i kolega po peru. No nisam mogla uočiti ništa slično. Sve što sam tamo vidjela bilo je posve obično i uredno pokudstvo iz prošloga stoljeda izrađeno od trešnjevine s bijelim umecima, kakvo de dočekati posjetitelja i u provincijskim salonima. Znaš, to su oni neudobni stolci s naslonima koji podsjedaju na oblik lutnje, staklena vitrina pretrpana svakojakim malograđanskim bezvrijednim sitnicama, marienbadskim staklenim vrčem, holičkim porculanom ... Taj je salon djelovao poput dnevne sobe provincijskog odvjetnika koji se doselio u metropolu i osrednje zaraduje: namještaj je donijela žena u miraz, no nisu još skucali za novi ... No tamo nije bilo traga ni ženi, ništa nije upudivalo na žensku ruku; osim toga, Lázár je, koliko ja znam, bio vrlo imudan. Mene nije uveo u sobu »s mnogo knjiga«, gdje je primio Judit Áldozó. Vladao se prema meni uljudno i s nekom mučnom pažnjom, otprilike kako se liječnik ponaša prema pacijenta na prvoj viziti. Posjeo me je i, dakako, ničim me nije ponudio. Ostao je do kraja u iščekivanju, oprezan, pažljiv i suzdržan, kao netko tko je ved slične situacije ne jednom prevalio preko glave, i zato zna da je svaki razgovor te vrste potpuno beznadan; bio je poput liječnika koji savršeno zna da za neizlječiva bolesnika koji se našao pred njim nema lijeka, no ništa zato, slušat de njegove pritužbe na zdravlje, kimati glavom, a možda propisati i neki prašak ili sirup ... A što je on znao? Samo to da u pitanju emocija nema smisla davati savjete. Što sam i sama slutila, doduše nejasno. A kada sam se našla pred njim na stolcu, zlovoljno sam osjetila da je moj dolazak tamo posve uzaludan. Opdenito, u životu nema mjesta »savjetima«. Sve se događa samo od sebe, i to je to. – I jeste li pronašli ono što ste tražili? – upitao je bez uvoda. – Jesam – rekla sam, jer tom čovjeku ionako nije trebalo previše obj ašnj avati. – A je li vas to smirilo? – Ne bih rekla. Upravo sam zato i došla k vama da vas upitam što de biti dalje. – Ne znam odgovor – rekao je posve mirno. – Možda ništa. Ako se sjedate, rekao sam vam da tu stvar ne biste trebali čačkati. Ved je dosta lijepo zacijelila, kako bi liječnici rekli, skorila se. Sad ste u nju dirnuli, donekle je oštedena, otvorila se.

Nije me iznenadilo što je posegnuo za medicinskom usporedbom. I sama sam se osjedala kao u čekaonici, točnije u ambulanti nekog liječnika. Znaš, tamo ništa nije bilo »literarno«, ništa nije bilo nalik slici kako ljudi zamišljaju stanove slavnih pisaca ... Prije bi se reklo da je unutrašnjost bila građanska, zapravo malograđanska, vrlo uredno složena i skromna. Uhvatio je jedan moj pogled – opdenito, bio je pomalo nelagodan osjedaj sjediti sučelice njemu, jer je sve uočavao, pa bi čovjek imao dojam da se našao izložen na pladnju; uostalom, uočavao je kao i sve drugo i sve one koji bi mu se našli na putu, pa tako de jednoga dana napisati i moju priču ... – i tada je jednako tako mirno nastavio: – Potreban mi je red građanskoga staleža. Čovjek je ionako dovoljno pustolovan u svojoj nutrini, pa neka zato barem prema van živi poput poštanskoga glavnog savjetnika. Urednost mi je životna potreba, jer inače ne uspijevam usmjeriti pozornost na ... Nije mi rekao što bi to bilo na što inače ne uspijeva usredotočiti pozornost, zacijelo je mislio na sve, na život u cjelini ... na vanjski svijet i na podzemlje u kojemu vijore ljubičaste vrpce. – Morala sam se zakleti – rekla sam – da mužu nedu redi ništa o tome. – Da – rekao je. – Ionako de saznati. – Od koga? – Od vas. O takvim se stvarima ne može šutjeti. Jer čovjek šuti ili priča o nečemu ne samo ustima ved i dušom. A vaš de suprug sve saznati. Uskoro. Zašutio je. I gotovo neuljudno, surovo upitao: – A što sada, gospođo, zahtijevate od mene? – Tražim točan i jasan odgovor – rekla sam i sama se iznenadila kako smireno, jasno i točno govorim. – Imali ste pravo, ovdje je nešto eksplodiralo. Jesam li ja upalila fitilj, je to bila tek slučajnost? ... Sada je to ved svejedno. Ionako ništa nije slučajno. Moj brak nije uspio. Borila sam se kao pomahnitali stvor, žrtvovala mu cijeli svoj život. A nisam znala što je moj grijeh ... Tek sam sada otkrila trag, jedan znak; razgovarala sam s nekim tko tvrdi da ima više veze s mojim suprugom nego ja. Naslonio se na stol, šutio i pušio. – Vi doista vjerujete da je ta žena u srcu, u živcima moga supruga ostavila kobnu uspomenu? ... Je li to uopde mogude? Što je ljubav? – Molim – rekao je uljudno, ponešto podrugljivo – ja sam samo pisac i muškarac. Ja ne znam odgovoriti na tako teška pitanja. – Vjerujete li – pitala sam ga – da jedna ljubav može toliko zavladati nečijom dušom da taj čovjek više nikada ne može voljeti neku drugu osobu? – Možda – rekao je oprezno, vrlo savjesno, doista poput dobra liječnika koji

je ved mnogo toga vidio pa ne voli iznositi nepouzdana mišljenja. – Jeste li vi čuli za tako nešto? Da. Često? ... Ne. – Što se odvija u duši čovjeka koji je zaljubljen? – upitala sam ga poput školarke. – U duši se ne događa ništa – rekao je spreman da mi na svaki način pomogne. – Osjedaji se ne događaju u duši. Oni se kredu drugom putanjom. Međutim, prolaze i kroz dušu, poput poplave preko naplavnoga područja. – A može li pametan i razuman čovjek zaustaviti takvu poplavu? – pitala sam se. – Molim lijepo – rekao je živahno – pitanje je doista vrlo zanimljivo. Mnogo sam se bavio njime. No mogu vam redi samo to da do stanovite granice može. Pritom mislim ... da razbor niti može pokrenuti osjedaje, niti ih može zaustaviti. Ali regulirati može. Međutim, osjedaj se može zaključati u kavez ako se pokaže javnom prijetnjom. – Kao pumu? ... – izustila sam posve nesvjesno. – Kao pumu, o da – rekao je i slegnuo ramenima. – Pa neka se jedan osjedaj tamo vrti, riče, kesi zube, čupa rešetke ... no naposljetku de se ionako slomiti, ispast de mu i dlaka i zubi, ostarjet de i postati pitom i tužan. To se može ... Vidio sam takve stvari. To je djelo razbora. Osjedaji se mogu pripitomiti i ukrotiti. Dakako – rekao je oprezno – nije dobro prije vremena otvoriti vrata kaveza. Jer puma de odande išetati, a ako nije dovoljno krotka, po svoj prilici može uzrokovati čak i previše nevolja. – Recite to jednostavnije – molila sam ga. – To se više ne da pojednostaviti – odgovorio je strpljivo. – Vi biste od mene htjeli saznati mogu li se osjedaji poništiti razumom ... Moram vam vrlo izravno redi: ne, ne mogu. No mogu vas utješiti da se pokatkad osjedaji, ako se posredi, mogu pripitomiti pa time i zakržljati. Pogledajte mene. I ja sam preživio. Ne mogu ti reči kako mi je bilo u tom trenutku, kako sam se osjedala, no nisam ga mogla pogledati u oči. Sjetila sam se one večeri kada sam ga upoznala i zacrvenjela sam se. Sjetila sam se one čudnovate igre ... Preplavila me zbunjenost kao da sam kakva curica. Ni on nije gledao u mene, stajao je preda mnom naslonjen na stol, s rukama na prsima i bacio pogled prema prozoru, kao da iznenada kani proučavati zgradu preko puta. Ta je zbunjenost među nama dvoma potrajala još neko vrijeme. Bio je to jedan od najmučnijih trenutaka u mome životu. – Jednom – nastavila sam poslije užurbano i nervozno kao kada netko naglo želi skrenuti s teme – vi niste preporučili Péteru da se oženi s tom djevojkom? – Svim sam se silama trudio – rekao je – da ga spriječim u tome, da ga

odgovorim od ženidbe s njom. Tada sam još imao mod nad njim. – A više nemate? ... – Nemam. – Je li ta žena danas modnija od vas? ... – Ta žena? – upitao je i zabacio glavu unatrag; usne su mu se bez glasa micale kao da zbraja i procjenjuje odnose snaga. – Mislim da jest. – A je li vam moja svekrva bila od pomodi? Vrtio je glavom, natmureno i ozbiljno kao kada se netko nerado prisjeda neke pojave: – Ne baš. – Ne mislite valjda – upitala sam ga gnjevno – da bi ta ponosna, plemenita i otmjena žena podržala tu ludost? – Ništa ja ne mislim – rekao je oprezno. – Samo znam da je ta ponosna, plemenite i otmjena žena vrlo dugi niz godina živjela u surovoj otuđenosti kao da nije stanovala u stanu nego u hladnjači. Zato de tako promrzli ljudi prije shvatiti ako se netko želi ogrijati. – A zašto vi niste dopustili da se Péter ... kako vi kažete ... grije u zraku te nesvakidašnje privlačnosti? – Jer ne volim – rekao je strpljivo i opet tonom kao da me kani nečemu poučiti – one koji se žele grijati pokraj vatre na kojoj se u međuvremenu peče čovjek nataknut na ražanj. – Toliko vam se ta Judit Áldozó čini opasnom? – Kao osoba? ... Teško je reči. No opasne su okolnosti koje bi se time stvorile, to da. – A što je s onom drugom okolnošdu koja se stvorila nakon nje, je li ona manje opasna? ... – upitala sam ga i pritom morala jako paziti da govorim tiho i krajnje pribrano. – U svakom je slučaju pravilnija – reče. To pak nisam razumjela. Šutjela sam i začuđeno buljila u njega. – Gospođo – rekao je – vi i ne slutite koliko sam ja zadrt i staromodan čovjek koji se drži reda i zakona. Možda se još samo mi pisci toliko dosljedno držimo reda i zakona. Građanski je stalež daleko pustolovniji, o da, mnogo je revolucionarniji nego što smo to opdenito skloni vjerovati. Nije slučajno da je stjegonoša svim velikim revolucionarnim pokretima upravo neki zabludjeli građanin. No mi pisci ne možemo si priuštiti luksuz pobune. Mi smo čuvari dobara. Daleko je teže nešto sačuvati nego to ugrabiti ili razoriti. Ja ne mogu dopustiti ljudima da se pobune protiv zakona koji djeluju u knjigama i u ljudskim srcima. Moram paziti da u svijetu, u kojem svatko žarko želi uništiti staro i sagraditi nešto novo, budem

čuvarom nepisanih sporazuma stvaranih među ljudima, kojima je krajnji smisao dublji red i sklad svijeta što ga je upravo čovjek stvorio. Živim među krivolovcima i ja sam tu samo čuvar. Položaj mi je krajnje opasan ... Novi svijet! – rekao je nasmijavši se tako razočarano i bolno da sam mu se razrogačenih očiju zabuljila u lice. – Kao da time i ljudi postaju novi! ... – Zato niste dopustili da se Péter oženi s Judit Áldozó? ... – Naravno da to nije bio jedini razlog. Péter je čovjek građanskog staleža. I vrlo vrijedan primjerak građanina ... takvih je danas ved malo. Čuva jednu kulturu koja je meni vrlo bitna. Jedanput mi je u šali rekao da sam ja njegov svjedok ... A ja sam mu odgovorio, također u šali, premda i ne toliko neozbiljno kako se to na prvi pogled čini, da ga moram čuvati iz vrlo dobro promišljena poslovnog interesa, jer ga moram spasiti, i to kao čitatelja. Time, dakako, ne mislim na nakladu svojih knjiga, ved na nekolicinu duša u kojima još živi odgovornost za svijet koji smatram svojim. Za njih i pišem ... inače moj posao ne bi imao nikakva smisla. Péter je jedan od malobrojnih. Nema ih mnogo, ni kod nas, a bogme ni u svijetu ... A ostalo me ne zanima. No nije to bio glavni razlog, točnije, to i nije bio. Jednostavno, štitio sam ga, jer sam ga volio. Inače se ne volim prepuštati osjedajima ... Ali taj osjedaj, prijateljstvo, daleko je finije tkanje i složenije od ljubavi. To je najjači osjedaj među ljudima ... potpuno lišen interesa. Žene ne znaju za njega. – A zašto ste štitili Pétera od te žene? – zapitkivala sam ga ustrajno i dalje. Vrebala sam svaku njegovu riječ, a u međuvremenu mi se činilo da izbjegava odgovarati izravno, da stalno skrede s teme. – Jer ne volim emocionalna junačenja – izgovorio je napokon potpuno shrvan, kao da mu je ved sve svejedno pa se pomirio s tim da mora redi istinu. – Prije svega, volim sve i svakoga vidjeti točno na mjestu koje mu pripada u životu. No pritom ga nisam štitio samo od klasnih razlika. Žene brzo uče, začas nadoknade stoljeda razvoja ... Nisam dvojio da bi ta žena uz Pétera munjevitom brzinom svladala lekciju i da bi se sinod u onoj aristokratskoj kudi jednako tako pravilno i besprijekorno vladala kao vi ili ja ... Žene opdenito u ukusu i ponašanju daleko nadvisuju muškarce svojega staleža. No Péter bi se unatoč tomu osjedao junakom, junakom koji bi ujutro ustao i bio herojem sve do večeri, jer se usudio preuzeti odgovornost za situaciju protiv cijeloga svijeta, koja je doduše vrlo ljudska, pred Bogom i svijetom savršeno ispravna, no ipak je takva da se za nju mora preuzeti odgovornost. Zatim, bilo je tu još nešto. Ta žena. Ta žena nije Péteru nikada oprostila da je građanin. – To vam ne vjerujem – rekla sam zbunjeno. – A ja to znam – rekao je strogo. – No ništa od toga nede razriješiti vašu stvar. To što se tu razriješilo bila je sudbina jednoga osjedaja. A što je u tome

osjedaju bilo za Pétera? Koje su to bile želje, koje strasti? ... To ne znam. No zapazio sam taj tektonski poremedaj u njegovu najopasnijem trenutku. Sve se u duši toga čovjeka pomaknulo s mjesta, stalež kojemu je pripadao, osnove na kojima je bio sazdan cijeli jedan život i životni stil koji ide uza nj. A taj način života i nije više samo osobna stvar. Ako se jedan čovjek koji u sebi čuva, a ujedno i izražava svekoliki smisao jedne kulture, odjedanput slomi, tada nede propasti samo on, nego de se s njime uništiti i odsječak svijeta u kojem uopde ima smisla živjeti ... Ja sam tu ženu sasvim dobro razumio. Nije problem u tome što ona dolazi iz drugoga staleža. Možda za svijet i jest najsretniji proces ako se djeca različitih staleža u vrtlogu golemih strasti sjedinjuju u jedno ... Ne, nego je u osobi te žene bilo nešto što sam vrlo snažno osjetio, s čim se nikako nisam mogao pomiriti i zbog čega se nisam usudio predati joj Pétera. Neka divlja volja, barbarska snaga ... Vi to niste osjetili ... Njegove pospane i umorne oči iznenada su sijevnule kada se ipak okrenuo prema meni. Kao da traži prave riječi kolebljivo je prozborio: – Postoje ljudi koji nekom divljom energijom prašume znaju za sebe isisati iz okolnoga svijeta sve što život znači, kao što stanoviti puzavci u džungli u krugu od više stotina metara pred stablima isisaju svu vlagu tla, sokove i hranjive tvari zemlje. Takav je njihov zakon, to im je osobina. Nisu zli, samo su naprosto takvi ... S onim koji je zao može se zapodjenuti rasprava, možda ga se može čak i smiriti, možda mu se u duši može osloboditi bol zbog koje pati i zbog čega se želi osvedivati drugima, pa i životu. A to su oni sretniji ljudi ... No postoji i ona drukčija vrsta, to su ti slakovi koji uopde nisu zlonamjerni, samo što oni taj svijet koji ih okružuje prigrle smrtonosnim stiskom te mu, uporno žeđajudi, isisaju sve životne tvari. Takav čovjek naprosto je barbarski, elementarni usud. Među muškarcima se rijetko javlja ... A kod žena češde. Snaga koju isijavaju uništila bi i otpornije duše nego što je Péter. Niste to osjetili kada ste razgovarali s njom? Kao da razgovarate s pješčanom burom ili divljim vodama. – Ona s kojom sam ja razgovarala bila je samo žena – rekla sam i uzdahnula. – I to vrlo snažna žena. – Pa da, žene imaju drukčiji sluh za onu drugu – rekao je vrlo spremno. – Ja poštujem tu snagu, a i bojim je se. I vrijeme je da počnete poštivati Pétera. Potrudite se da zamislite u kakvu je otporu morao preživjeti ovo desetljede, što je sve bilo potrebno da se uspije otrgnuti stisku tih opasnih sila. Jer, znate i sami, ta osoba zahtijeva sve. Njoj ne treba back-street, nede se zadovoljiti s dvosobnom garsonijerom u nekoj sporednoj uličici, ni srebrnom lisicom, ni trotjednim tajnim ljetovanjem s dragim ... Njoj treba cjelovite stvar, jer ona nije napola žena, ona je ona prava. Ni to niste osjetili?

– Jesam – rekla sam. – Ta de ga radije biti gladna. – Što de biti? – upitao je i tada se i on začudio. – Pa bit de ga gladna – rekla sam. – To sam od nje čula. Opako i budalasto vjerovanje. Netko de početi gladovati, kopniti, sve dok se ne uvjeri da je postigao cilj. – Tako je rekla? – upitao je razvlačedi naglasak. – Ima takvih stvari na Istoku. Jedan od oblika prijenosa volje. – Nasmijao se, nervozno, zlovoljno. – E, pa da, Judit Áldozó spada u opasnu vrstu. Jer, postoje žene koje se mogu odvesti na večeru na raskošna mjesta gdje de jesti rakove i piti pjenušac, to je ona bezopasna vrsta. A postoje i one druge koje de radije gladovati ... to su te opasnije. Ipak, bojim se da ste posve nepotrebno dirnuli u nju. Ved se počela umarati ... Dugo je nisam vidio, zadnji put prije dosta godina, no tada sam osjedao da se promijenila konstelacija vaše sudbine, da sve to polako postaje ravnodušno i natrulo ... Jer, u životu nema samo izlijevanja velikih voda, ne postoje samo barbarske sile ... Ima i nešto drugo. Vlada zakon inercije. Pa poštujte, pobogu, tu silu. – Ne mogu poštivati ništa – rekla sam – jer ja jednostavno ne želim živjeti. Ne razumijem tu Judit Áldozó, ne mogu procijeniti što je ona ikada mogla značiti mojemu suprugu, što mu ona danas, u ovome trenutku znači, ni koliko je opasna ... Ne mogu povjerovati da postoje strasti koje tijekom jednoga cijeloga života tinjaju i dime se u nečijoj duši, sasvim prigušenim plamenom i dimom poput podzemnih paljevina, kao požar u rudniku ... Možda i takvo nešto postoji, no vjerujem da život ipak takve požare kad–tad ugasi. Zar ne, što mislite? ... – Da, da – rekao je odviše hitro i spremno, zuredi u žar svoje cigarete. – Vidim, ne vjerujete – nastavila sam. – Pa možda i nisam u pravu. I možda je poneki osjedaj daleko jači od života, od razbora ili vremena. Da de sve spržiti, da de sve spaliti, zašto ne? ... Možda ... No, onda neka bude jači. Neka se ne provlači, nego iznenada bukne. Baš i ne bih htjela obiteljsku kudu graditi u podnožju Strombolija. Želim mir i spokoj. Zato mi nije krivo što se to dogodilo. Moj je život potpun slom i nepodnošljiv ovakav kakav je sada. Ima i u meni snage, i ja znam čekati, ne samo Judit Áldozó, ako i nisam gladna ni za kim i ni za čim, nego u međuvremenu večeram hladnu piletinu s majonezom i zelenom salatom ... Ovaj nijemi dvoboj mora prestati. Vi ste mi bili pomodnik, zato sam morala s vama razgovarati o tome. Vjerujete li vi da Péteru ta žena još uvijek nešto znači, da je vezan uz nju? – Da – rekao je glatko. – Onda nema pravi odnos sa mnom – rekla sam glasno, no smireno. – Onda neka učini nešto, neka se oženi ili ne oženi, neka propadne s njom ili neka bude sretan, samo neka se napokon smiri. Meni ne treba takav život, taj i na takav način

... Ja sam se toj ženi zaklela da du šutjeti pred Péterom i ja du tu zakletvu održati. No ne bih se nimalo ljutila kad biste mu vi jedanput ... uskoro, idudih dana ... oprezno ili nimalo oprezno natuknuli i razgovarali s njim. Hodete li? – Ako želite – rekao je nevoljko. – Lijepo vas molirn – rekla sam i ustala, počela navlačiti rukavice. – Vidim, sada biste me željeli upitati što de biti sa mnom? ... Odgovorit du vam na pitanje. Donijet du odluku. Ne volim ove nijeme drame koje se rastežu desetljedima s nevidljivim suparnicima, beskrvnim i blijedim napetostima. Ako je drama, neka bude bučna kako to i dolikuje, s tučnjavama, mrtvima, pljeskom i zvižducima. Želim saznati tko sam i koliko vrijedim u toj drami. Ako sam izgubila, otidi du. A nakon toga neka bude što biti mora, ne zanima me više Péterova sudbina, a bogme ni Judit Áldozó. – To nije istina – rekao je smireno. – Istina je – rekla sam – jer tako du postupiti. Ako on dvanaest godina ne može odlučiti, ja du umjesto njega donijeti odluku, i to za mnogo krade vrijeme. Ako on nije bio u stanju pronadi za sebe onu pravu, ja du to učiniti umjesto njega. – A koga to, molim vas? – upitao je, no taj put s vedrim, naglim zanimanjem koje je odjedanput bljesnulo, mada takvo što nisam tijekom razgovora nijednom na njemu uočila. Kao da je čuo neku izrazito neočekivanu i šaljivu tvrdnju. A koga biste htjeli pronadi? ... – Pa, rekla sam ved – odgovorila sam i malo se smela. – Zašto me gledate s tolikom nevjericom i sa smiješkom? ... Svekrva mi je jednom rekla da uvijek negdje postoji ona prava. Može biti da je to Judit Áldozó, može biti da sam to ja, no može biti da je to netko posve drugi. E, pa ja du je nadi umjesto njega. – Da – rekao je. Zurio je u sag, kao netko tko ne želi duljiti, a ni protusloviti. Bez riječi me je dopratio do vrata. Poljubio mi je ruku, još uvijek s tim neobičnim smiješkom na licu. Sporim je pokretima otvarao vrata preda mnom, a zatim se duboko naklonio. No, vrijeme je, valja platiti, ovi ovdje doista zatvaraju. Gospođice, imala sam dva čaja i dva sladoleda od pistacije. Ne, draga, danas si mi bila gošda. Ne protivi se. I ne sažalijevaj me. Kraj je mjeseca, no ovo me skromno čašdenje nede upropastiti. Živim potpuno neovisno i bezbrižno, novac mi od uzdržavanja stiže točno svakog prvog u mjesecu i to daleko više nego što mi je potrebno. Hej, ne živim ja baš toliko loše, uopde ne. Samo što moj život nema nikakva smisla, to si mislila? ... Ni to nije istina. U

mojem se životu događa toliko toga. Maloprije, kada sam žurila ovamo da bih se sastala s tobom, prolazila sam jednom ulicom u središtu grada i odjedanput je počelo sniježiti. A to je za mene toliko čista sreda, radostan događaj. Prvi snijeg ... Nekod se nisam znala veseliti svijetu oko sebe. Imala sam druge poslove, bila sam usredotočena na nešto drugo. Na jednoga čovjeka, pa nisam imala vremena brinuti se za svijet. No nakon nekog vremena izgubila sam toga čovjeka, a umjesto njega dobila ostatak svijeta. Skromna je to zamjena, to si mislila? ... Ne znam. Možda si u pravu. Nemam više bogzna što pričati. Uostalom, nastavak ionako znaš. Rastala sam se od muža, živim sama. I on je neko vrijeme živio sam, zatim se oženio s Judit Áldozó. No to je ved neka druga priča. To se, dakako, nije odvijalo tako brzo kako sam onda u Lázárovu stanu zamišljala. Nakon tog razgovora još sam dvije godine živjela s mužem. Čini se da sve u životu slijedi prema velikoj kazaljci na nekakvu nevidljivom satnom mehanizmu; ne može se ni »sekundu« prije odlučiti nego što bi to učinile stvari i okolnosti same od sebe ... Sve drugo je silom nametnuto, bezumno, neljudski, a možda čak i nemoralno. Odluke de donijeti život, iznenada i na prekrasan način ... a tada de sve biti tako jednostavno i prirodno. Iz Lázárova stana otišla sam kudi, a suprugu ni riječ nisam rekla o Judit Áldozó. Znao je on tada, jadan, sve. Samo ono najvažnije nije znao. Ja mu to nisam mogla redi, jer tada i još dugo poslije ni sama nisam znala ... Samo je Lázár znao; o da, u trenutku oproštaja, kada je tako neobično zašutio, upravo je o tome razmišljao. No on nije ništa rekao, jer najvažnije se nikom ne može samo tako redi. Svi to moraju sami naučiti. A što je najvažnije? ... Gle, ne želim te povrijediti. Ti si sada pomalo zaljubljena u onoga švedskog profesora, zar ne? ... Da? ... Dobro, ne želim nikakva ispovijedanja. No dopusti mi da i ja šutim, jer ne želim kvariti taj lijepi i veliki osjedaj, ne želim te ničim povrijediti. Ne znam je li moj suprug razgovarao s Lázárom idudi dan tjednima kasnije, a ne znam ni što su si rekli ... – samo se sve odvijalo točno onako kako je Lázár bio rekao. Moj je suprug sve znao, znao je da sam pronašla ljubičastu vrpcu, pa i onu koja je nosila taj medaljon. Znao je da sam razgovarala s Judit Áldozó koja je sljededi mjesec doista otišla iz svekrvine kude. Dvije godine nitko nije čuo za nju. Moj je muž angažirao privatne detektive da je nađu, no s vremenom se umorio i obolio. A tada više nije ni htio da je se i dalje traži. Znaš li što je moj suprug radio za te dvije godine dok je Judit Áldozó bila smatrana nestalom? ... Čekao je. Nikada nisam pretpostavljala da se i na taj način može čekati. Kao da je

čovjek na prisilnom radu. Kao da u rudniku tuca kamen. Tolikom energijom i tako sustavno, tako nepokolebljivo i očajnički. Tada mu ni ja više nisam mogla pomagati ... a kad bih morala redi istinu, ako du to morati i na samrtnoj postelji priznati, kazala bih da nisam ni htjela. Dotada je ved i moje srce bilo prepuno gorčine i beznađa. Promatrala sam taj užasni napor dvije godine, iz dana u dan. Tu nasmiješenu, njemu, uljudnu, no sve bljeđu i sve tišu prepirku s nekim ili nečim ... Taj pokret kojim bi netko ujutro posegnuo za poštom kao što de čovjek koji je rob stimulativnih sredstava ispružiti ruku za fiolom, a mora uočiti da u njoj nema ničega, ruka de mu zastati u zraku, o da, jer bočica je prazna ... Taj pokret glavom kada se oglasi telefon. Taj trzaj ramena kada pozvone na ulaznim vratima. To osvrtanje u restoranu ili u predvorju kazališta, taj pogled koji neprestano traži nešto u svemiru. Dvije smo godine tako živjeli. No Judit Áldozó se izgubio svaki trag. Poslije smo saznali da je otputovala u inozemstvo, otišla je služiti u kudu nekoga engleskog liječnika u Liverpoolu. U Engleskoj je u ono doba mađarska služinčad bila na cijeni. Obitelj nije znala gdje je, a ni moja svekrva. Ja sam u te dvije godine često odlazila k njoj, cijela bih poslijepodneva provodila u njezinu stanu. Tada je ved jadna ozbiljno pobolijevala, imala je trombozu, morala je mjesecima nepomično ležati. I tako sam ja sjedila pokraj nje. Jako sam je zavoljela. Sjedile bismo, čitale, plele, razgovarale, gotovo bih mogla redi da smo bile poput žena iz prošlih vremena koje su trgale posteljinu za zavoje kad bi muškarac kojega su voljele otišao u rat. Znala sam da je u toj biti moj muž dobio prilično opasan ratni raspored ... Mogao je poginuti svakoga trenutka. Što je i moja svekrva vrlo dobro znala. No nismo mu mogle pomodi. U svačijem de životu dodi trenutak kada ostaje sam i kada mu baš nitko nede modi pomodi. I moj je muž stigao do te točke ... Ostao je sam, i pomalo, a možda i ne baš tako pomalo, u životnoj opasnosti i – čekao. A nas dvije, moja svekrva i ja, kretale smo se oko njega na vršcima prstiju, samo smo živjele i plele. Poput njegovateljica. Govorile bismo o nečem drugom, pokatkad vedro i nesputano. Možda je to bilo iz čudnovata obzira ili zbog srama, ne znam što je tomu bio uzrok, no moja svekrva poslije nikada nije govorila o onome što se tada dogodilo. Onoga podneva kada je sjela nasuprot nas dviju u sobi za služinčad i na kraju zaplakala, i bez riječi smo sklopile ugovor da demo se, koliko god de to biti mogude, međusobno pomagati, a nedemo suvišno i beznadno razgovarati o onome što se dogodilo. Pa i o mojem smo suprugu govorile samo kao o jako dragom i simpatičnom pacijentu čije je stanje doduše zabrinjavajude, no nema razloga bojati se neposredne opasnosti po njegov život ... Znaš, kao kad se

kaže da netko može još dugo poživjeti unatoč ... A naš je posao bio samo to da mu povremeno popravimo jastuk ispod glave, ili da za njega otvorimo staklenku kompota, ili da ga zabavljamo novostima iz vanjskoga svijeta. I doista, on se za te dvije godine potpuno smirio i živjeli smo u tišini našega doma, moj muž i ja; malo smo izlazili u društvo. Moj je suprug u to vrijeme ved prionuo razgradnji svega što ga je vezalo za svijet, za naše društvo. Za te se dvije godine otmjeno i obzirno iselio iz vlastita svijeta, no činio je to tako da nikoga ne povrijedi. Polako su svi odustali od nas, nitko nam više nije dolazio i ostali smo sami. Što i nije bilo tako loše kao što ti misliš ... Pet od sedam večeri provodili smo kod kude, slušali glazbu ili čitali. Lázár se nikada više nije pojavio kod nas. I on je tih godina otputovao u inozemstvo, dugo je živio u Rimu. I tako smo ti mi živjeli. Sve troje smo nešto čekali: moja svekrva smrt, moj suprug dolazak Judite Áldozó, a ja to da napokon jednoga dana u moj život uđe ili smrt ili Judit Áldozó, ili neki drugi nasilni obrat, te da napokon saznam što de biti sa mnom i komu pripadam ... Pitaš me zašto nisam napustila supruga. Kako se može živjeti s nekim tko čeka drugu, trza se na svako otvaranje vrata, blijed je, izbjegava ljude, prekida odnose s vanjskim svijetom, obolio je od svojih osjedaja, opsjednut je mahnitim iščekivanjem? Pa nema se tu što redi, nije baš laka zadada. Nije baš neki ugodni položaj. No bila sam njegova supruga i nisam ga mogla napustiti, jer je bio u nevolji i prijetila mu je opasnost. Bila sam njegova supruga i obvezala sam se pred oltarom da du biti uz njega i ustrajati u tome u dobru i u zlu sve dok to i on bude htio, sve dok du mu biti potrebna. A tada me je trebao. Da je u te dvije godine ostao sam, podlegao bi. Živjeli smo i čekali neki nebeski ili zemaljski znak, čekali smo povratak Judit Áldozó. Jer od trenutka kada je saznao da je ta žena napustila grad i otputovala u Englesku – samo što njezinu adresu nitko nije znao, ni njezina obitelj a ni rodbina – moj je suprug doista obolio od toga iščekivanja, a čini se da od toga veda patnja možda nikoga ne može sustidi u životu. Poznajem i ja taj osjedaj ... Poslije, kada smo se ved rastali, i ja sam ga još neko vrijeme tako čekala, možda čak nekih godinu dana. Znaš, čovjek se u nodi probudi i počinje hvatati zrak poput astmatičara kojemu ponestaje daha. Ispruži ruku u tami i traži onu drugu ruku. I ne može shvatiti da nje više nema, nema onoga nekoga u blizini, nema ga u susjednoj kudi, a bogme ni u susjednoj ulici. Uzalud hoda ulicom, onaj drugi nede mu dodi ususret. Telefon gubi svaki smisao, novine su pune potpuno nezanimljivih vijesti, nevažnih informacija; primjerice, pišu o tome da je izbio svjetski rat, ili da je uništeno nekoliko ulica u nekom milijunskom glavnom gradu ... Čovjek de takve vijesti pristojno saslušati na pola uha, možda čak i pozorno, pa de redi: »Zar? ... Stvarno? ... Vrlo zanimljivo«. Ili: »Baš tužno«. A da pritom ništa nede osjedati.

Pročitala sam u jednoj vrlo lijepoj, pametnoj i tužno] španjolskoj knjizi – ved sam zaboravila autorovo ime koje zvuči tako toreadorski, tako nemogude dugačko s nebrojenim krsnim imenima – da u tome pomalo žmirkavom, magnetičnom a magičnom stanju ima nečega od bunila hipnotiziranih: i pogled im je kao kod bolesnika, koji zapanjeno i klonulo zure, polako podižudi kapke, uz pokoji trzaj trepavica, kao da se bude iz začarana sna. Oni ništa drugo ne vide od svijeta tek jedno lice, ništa drugo ne čuju, samo jedno ime. Ali jednoga se dana i oni razbude. Pogledaj mene. Osvrdu se oko sebe, trljaju oči. Više ne vide samo to jedno lice ... točnije, vide oni i to lice, samo nejasno. Jer, zapravo vide zvonik neke crkve, neku šumu ili sliku, jednu knjigu, lica drugih ljudi, zapravo cijeli svijet. Čudnovat je to osjedaj. Ono što se još jučer nije moglo podnijeti, jer je toliko boljelo i peklo, danas više uopde ne boli. Sjediš na nekoj klupi i posve si smirena. Padaju ti na pamet stvari kao što su »rižoto od piletine«, ili »Nürnberški majstori pjevači«, ili »mora se kupiti nova žarulja za stolnu svjetiljku«. I sve je to stvarnost i jednako ti je bitno. Jučer ti se sve to činilo nestvarnim, lebdedim i besmislenim, jer tada je stvarnost bila posve nešto drugo. Jučer si još htjela osvetu ili spas, htjela si da ti telefonira, ili da bude upuden na tebe, ili da ga odvedu u zatvor, a po mogudnosti tamo i pogube. Znaš, dok te obuzimaju takvi osjedaji, onaj drugi u daljini slavi. Dotle ima vlast nad tobom. Sve dok zazivaš osvetu, onaj drugi trlja ruke, jer je osveta isto što i čežnja, osveta veže ruke. No dolazi dan kada se probudiš, protrljaš oči, zijevneš i odjedanput primijetiš da ništa više od toga ne želiš. Nije te briga čak i ako ti na ulici naide ususret. Ako ti telefonira, odgovaraš mu kako se i pristoji. Ako te želi vidjeti i moraš se s njim sastati, e, pa molim, izvoli. I sve to dolazi iznutra, posve je rahlo, opušteno i iskreno, znaš ... tomu je tako zato jer više nema grča, nikakvih bolova, samo nekakva rastresenost. Pa što se to dogada? Nije ti jasno. Više ne zazivaš osvetu, ne ... a tada spoznaš da upravo u tome i jest osveta, i to jedina, savršena, to da više ništa ne želiš od njega, ne želiš mu zlo a ni dobro, više ti ne može nanijeti nikakvu bol. Muškarci bi u davnim vremenima ljubljenoj napisali pismo koje bi počinjali otprilike ovako: »Štovana, visoko cijenjena gospođo«. U tome je bilo sve, vidiš i sama ... Pa i to: »Ne možeš mi više nanijeti bot«. Pametna de žena tada glasno zaplakati. Ili čak ni to. A ako je obrnuto, pametan de muškarac tada poslati onaj zaista veliki dar, golem buket ruža ili životnu rentu ... zašto ne i to? Sada se ved može, jer više ne boli. Eto tako. Znam to. Jednog sam se jutra probudila i počela živjeti, hodati. No moj se suprug, jadan, nije probudio. Ni sama ne znam, hode li se ikada izliječiti? Katkada se pomolim i za njega.

I tako su prošle dvije godine. Što smo radili? Živjeli. Moj se suprug opraštao od svijeta, od svojega kruga, od ljudi, bez riječi, poput pronevjeritelja koji se potajno sprema u inozemstvo, no u međuvremenu de zacijelo savjesno odrađivati dnevne obveze. A inozemstvo mu je bila ona, ta druga, ona prava. Čekali smo. Nismo živjeli loše, bilo nam je sasvim dobro tijekom tih dviju godina, stvarno ... Ponekad bih mu, za stolom ili čitajudi, krišom gledala lice, kao što bolesnika promatraju njegovi bližnji, pa dok se u svojoj nutrini zgroze, jer se na licu nalazi zoran trag bolesti, svejedno mu se ljubazno osmjehuju i veselo govore: »Boja ti je danas baš dobra, baš dobro izgledaš«. Čekali smo Judit Áldozó koja je bez traga iščeznula iz grada, ta beštija ... Jer je znala da je to najgore što može učiniti ... Ne vjeruješ? Ili možda nije ni beštija? Uostalom, i ona je platila, i ona se borila, i ona je samo žena, valjda i ona može nešto osjedati, zar ne? ... Tješi me, jer sada bih ved silno željela vjerovati da je to upravo tako. Čekala je dvanaest godina, a nakon toga je otišla u Englesku. I naučila je engleski, kao što je naučila i pristojno jesti, i vidjela je more. Zatim se jednoga dana vratila i imala je, kao što sam saznala, sedamdeset funti i kariranu škotsku suknjicu, kao i Atkinsonovu kolonjske vodu. I tek smo se tada rastali. Srce me je boljelo, doista jako, i godinu dana sam vjerovala da du umrijeti od toga. No tada sam se jednoga dana probudila i saznala nešto ... o da, to što je najvažnije, što čovjek samo sam od sebe može spoznati. Da ti kažem? ... Nede te boljeti? ... Hodeš li modi podnijeti? ... Pa da, ja sam to podnijela. No nerado du to ikomu redi, ne volim ljudima oduzimati vjeru, vjeru koju opsjednuto gaje prema jednoj predivnoj zabludi, a iz koje slijedi toliko patnje, a bogme i toliko veličanstvenih i izvanrednih stvari: junačka djela, umjetnička ostvarenja, zadivljujudi ljudski napon. Ti si sada, znam ja to, upravo u takvu stanju duha. Zar je mogude kako ipak želiš da ti to kažem? Pa ako baš hodeš. No poslije se nemoj ljutiti na mene. Gle, draga, mene je Bog kaznio ali i nagradio time što sami saznala i podnijela, a da nisam od toga umrla. A što sam to saznala? ... Pa to, draga moja, da onaj pravi ne postoji. Jednoga sam se dana probudila, sjela u krevetu i samo se smješkala. Tada me više ništa nije boljelo. I odjednom sam shvatila da onaj pravi ne postoji. Ni na zemlji, ni na nebu. Nema ga nigdje, to je posve sigurno. Postoje samo ljudi, te u svakom čovjeku ima malo od onoga pravoga, no ni u jednome nema ono što očekujemo, čemu se nadamo da demo dobiti od onoga drugoga. Potpunoga čovjeka nema, kao što je zacijelo istina i to da onaj pravi, jedini, čarobni i jedinstveni koji de te usrediti bez ostatka – ne postoji. Postoje samo ljudi, a u

jednom se čovjeku sve skupi, i drozga i trak svjetlosti, sve ... Lázár je to znao kada smo se na vratima njegova stana opraštali a on samo šutio i smješkao se, jer sam rekla da du krenuti i sama za svoga supruga potražiti onu pravu. On je znao da nje nema nigdje ... No šutio je, a zatim je otputovao u Rim i napisao knjigu. Pisci de na kraju uvijek tako postupiti. A moj suprug, jadan, nije bio književnik; on je bio buržuj i umjetnik koji nije imao svoj žanr. Zato je patio. A kada se jednoga dana pojavila Judit Áldozó, za koju je on mislio da je ona prava, te imala kolonjsku Atkinson vodu i na telefon se javljala engleskim naglaskom Hello! – tada smo se i nas dvoje rastali. Bila je to teška rastava, kažem ti, odnijela sam mu čak i glasovir. Nisu se odmah vjenčali, tek godinu kasnije. Kako žive? ... Mislim dobro. I sama si maloprije vidjela, nosio joj je kudi kandiranu narančinu koru. Samo što je baš ostario. Ne previše, samo nekako tužno. Što misliš, zna li sad ved? ... Bojim se da de biti kasno kad sazna, a u međuvremenu de mu prodi cijeli život. Hej, ovi ovdje zbilja zatvaraju. Molim? ... Što si me pitala? Zašto sam maloprije zaplakala kad sam ga ugledala? Áko uistinu ne postoji onaj pravi, a svemu je kraj i čovjek potpuno ozdravi, zašto počnem pudrati nos kada ga ugledam ili kad čujem da još uvijek čuva onu lisnicu od smeđe krokodilske kože? Pričekaj, razmišljam. Mislim da du znati odgovor. Zato sam počela od zbunjenosti pudrati nos, jer onaj pravi sigurno ne postoji, jer su me ved napustile moje zablude, no ja ga volim, a to je nešto posve drugo. Áko čovjek nekoga voli, uvijek de mu jače zakucati srce kada čuje za njega ili ga vidi. Jer, kao što se zna, sve prolazi, samo ne i ljubav. No to više nema nikakve praktične važnosti. Ljubim te, draga. Hodemo li sljededeg utorka opet ovdje, ako želiš? ... Baš smo se lijepo napričale. Oko šest i petnaest, ako i tebi odgovara. No ne mnogo kasnije. Ja du zacijelo biti tu vedu šest i petnaest.

Pogledaj onu ženu. Upravo s nekim ljudima prilazi staklenim kružnim vratima. Plavuša s okruglim šeširom? ... Ne, ne ta, ved ona visoka, u bundi od nerca – da, ta, brineta, visoka žena bez šešira na glavi. Upravo ulaze u auto. Pomaže joj neki dežmekasti muškarac, zar ne? Maloprije su sjedili za stolom u kutu. Primijetio sam ih čim su ušli, no nisam htio ništa reči, a mislim da me nisu ni vidjeli. No sada kad su ved otišli mogu ti redi da je to bio muškarac s kojim sam imao onaj mučni i vrlo budalasti dvoboj. Zbog one žene? ... Pa naravno da se radilo o ženi. Što i nije baš posve sigurno. Tada sam jednostavno htio nekoga ubiti. Možda čak i ne nužno toga zdepastog čovječuljka. Ja s njim zapravo nisam imao ništa. No on mi se tada našao pri ruci. Mogu li ti redi tko je ta žena? ... Pa mogu, kako ne, stari moj. To mi je bila supruga. Ne, ne prva, ved druga. Tri su godine tomu da smo se rastali. Odmah nakon dvoboja. Popijmo još jednu bocu badacsonyske graševine. Može? ... Nakon ponodi ova se kavana iznenada isprazni i postaje baš hladna. Zadnji put sam ovamo svradao još kao student, no samo u doba poklada. Tada bi i ove slavne dvorane posjedivale žene, živopisne, zabavne, blještave nodne ptičice. Nakon toga desetljedima nisam dolazio. Vrijeme je prolazilo, lokal su dotjerali, a promijenila se i publika. Sada ovamo dolaze samo bjelosvjetski nodni tipovi ... znaš one face koje se smatra takvima. Dakako, nisam mogao znati da ovo mjesto posjeduje i moja bivša supruga. Lijepo je ovo vino. Svjetlozelenkasto poput Balatona pred oluju. Bog te

poživio. Da ti kažem? ... Áko baš želiš. Možda i ne bi bilo loše da napokon nekomu ispripovijedam kako je to zapravo bilo. Poznaješ li slučajno moju prvu suprugu? Mada ne vjerujem, jer si ti tada živio u Peruu i gradio željeznice. Imao si sredu, dospio si u golem i divlji svijet, odmah prve godine čim su nam uručili diplome. Moram priznati, katkada ti zavidim. Da je svijet tada i mene pozvao, danas bih možda bi sretniji čovjek. I tako sam ja ostao ovdje i čuvao nešto ... A onda sam se jednoga dana umorio i više uopde ništa ne čuvam. Što li sam ono čuvao? Tvornicu? Jedan način života? Ne znam ni sam. Imao sam prijatelja, Lázára, književnika, znaš ga? Nisi čuo za njega? Bio si sretan čovjek u Peruu! Ja sam ga dobro poznavao. Neko vrijeme sam mislio da mi je prijatelj. Taj mi je čovjek tumačio da sam ja samo poljar, bakter, čuvar polja i sela, jednog načina života, građanin. Zato sam ostao kod kude, to je on tvrdio. Što i nije baš posve sigurno. Jedino sigurno su činjenice, stvarnost ... a sve čime ih pokušavamo objasniti beznadna su literariziranja. Moraš znati da više nisam toliko privržen beletristici. Neko sam vrijeme mnogo čitao, zapravo sve što god mi je došlo pod ruku. Bojim se da upravo loša književnost puni glave muškarcima i ženama svakakvim lažima i tobožnjim osjedajima. Velik dio umjetno izazvanih tragedija svijeta i čovječanstva možemo zahvaliti onom lažnom učenju koje iz književnosti sumnjive vrste djeluje na ljude. Samosažaljenje, sentimentalne laži, umjetni zapleti vedinom su posljedice lažne učenosti i neznalačke, ili samo zlonamjerno sročene književnosti. U novinama de kao podlistak objaviti lažljiv roman, a ved u dnevnim vijestima modi deš pročitati i njegove posljedice, tragediju mlade švelje koja je popila lužinu jer ju je napustio stolar, ili nesretan slučaj nadsavjetnikove gospode koja je posrkala veronal jer joj slavni glumac nije došao na randevu. Zašto me gledaš tako iznenađeno? Pitaš se što mi je mrskije? Je to književnost? Ili tragičan nesporazum koji se zove ljubav? Ili možda samo ljudi? ... Teško pitanje. Ne prezirem ja nikoga i ništa pod milim bogom, nemam na to pravo. Medutim, i ja du se u ostatku života prepustiti takvim ili sličnim strastima. A moja se strast zove istina. Nedu više podnositi da mi se laže, ni u književnosti, ni u odnosu sa ženama, a napose nedu si dopustiti da samom sebi lažem. Kažeš da sam ja samo povrijeđen čovjek. Da me je netko povrijedio. Možda baš ta žena, moja druga supruga. Ili prva. Da nešto nije uspjelo. Da sam ostao osamljen, da sam prevalio preko glave snažan emocionalni potres. Da se ljutim. Da ne vjerujem u žene, u ljubav, pa ni u ljude. Ti misliš da je takav tip doista smiješan,

valja ga žaliti. Nastojiš me oprezno upozoriti da među ljudima postoje i druge stvari a ne samo strast ili sreda. Postoji i odanost, strpljenje, sudut, oprost. Želiš mi spočitnuti i optužiti me da nisam bio dovoljno hrabar ili dovoljno strpljiv s ljudima koji su mi se zatekli na putu, pa zato sada kad sam ostao osamljena krupna divljač nemam dovoljno odvažnosti priznati da je greška bila u meni. Stari moj, čuo sam ja ved te optužbe i preispitao ih. Vjerujem da nitko koga su ikada stavili na muke nije bio iskreniji nego što sam ja bio prema sebi. Proučio sam svaki život do kojega sam imao pristup, zavirio kroz prozor tuđih sudbina, nisam bio nimalo stidljiv a ni suzdržan, istraživao sam i pažljivo promatrao. I ja sam uvjeren da je greška u meni. Mogu to tumačiti nezasitnošdu, sebičnošdu, pohotom, zatim društvenim preprekama, strukturom svijeta ... što to? Pa svoju propast. Samodu u koju de se svačiji život kad–tad strovaliti poput nodnoga lutalice u grabu. Za muškarce nema niotkuda pomodi, zar ne shvadaš? Muškarci smo, moramo živjeti sami, za sve pladati točno i pravedno, valja nam šutjeti, a napose valja podnositi vlastitu samodu, značaj i mušice zakonitosti života. A što je s obitelji? Vidim da me to želiš pitati. Zar ne vjerujem da je obitelj neki viši, apstraktniji smisao života, nešto iznad svega što je striktno osobno, sklad višega reda? Pa čovjek ne živi zato da bi bio sretan. Čovjek živi zato da bi uzdržavao svoju obitelj, odgojio čestite ljude, a zauzvrat neka ne očekuje zahvalnost, pa ni sredu. Na to du pitanje odgovoriti posve iskreno. Redi du ti da imaš pravo. Doista ne vjerujem da obitelj ikoga »usreduje«. Uostalom, ništa ne usreduje. Medutim, obitelj je toliko golema zadada, i prema samoj sebi ali i prema ostatku svijeta, da se isplati radi nje, radi te zadaDepodnositi nerazumljive životne probleme i suvišne patnje. Ja ne vjerujem u »sretne« obitelji. Iako sam vidio stanovit sklad, međuljudsko zajedništvo u kojemu je svatko živio pomalo protiv ostalih, gdje je svatko živio svoj život ... a ipak je cjelina, ta obitelj živjela za sve koji su je tvorili, čak i onda ako su se članovi obitelji međusobno borili poput gladnih vukova. Obitelj ... Velika riječ. Da, obitelj možda i jest životni cilj. No ipak ništa ne rješava. A ja, zapravo, i nisam imao svoju obitelj u tome smislu. Mnogo sam promatrao i osluškivao oko sebe. Slušao sam sve te surove, moderne propvjednike koji su dokazivali da je samoda upravo bolest građanskog staleža. Pozivali su se na zajednicu, na neponovljivo veličanstvenu zajednicu koja de prigrliti i uzdidi pojedinca, a time tvoj život odjedanput dobiva svrhu i cilj, jer znaš da ne živiš samo radi sebe ni radi najuže obitelji, ved za cijelu zajednicu. I ja sam tu optužbu pozorno razmotrio. Ne teoretski i načelno, ved tamo gdje bih je zatekao na djelu, u životu. Proučavao sam život takozvanih »siromaha« – uostalom, oni i jesu najveda zajednica – kojima činjenica da pripadaju istoj

zajednici doista pruža snažan i potpun doživljaj postojanja, prožima ih ista strast. Recimo da su to članovi sindikata metalaca ili udruge umirovljenika privatnih namještenika, a osim toga da imaju i svoje parlamentarne zastupnike koji pišu i govore umjesto njih – njima je nedvojbeno poticajno i uzbudljivo što znaju da na svijetu postoji mnoštvo metalaca i privatnih namještenika koji bi željeli živjeti bolje i ljudskije, mada im se ovozemaljski položaj vrlo sporo, a i to samo po cijeni ogorčene borbe i vatrena dokazivanje svoje pravde, katkada ponešto i popravlja ... da, što se silazne putanje tiče, granice stvarno nema. Što je čovjek niže, to se više raduje svemu što mu ublažava okrutnu strogost sudbine. Međutim, sretno i žestoko uživanje u životu nisam nalazio ni kod onih, koji profesionalno zato što se zato osjedaju pozvanima, žive od suosjedanja »velikih zajednia« ... Nailazio sam samo na uvrijeđen, tužne, nezadovoljne, gnjevne, zaradene, rezignirane ljude koji se pametno i prepredeno bore za sebe. Na ljude koji su vjerovali da de im se makar vrlo polako, čak i po cijenu nepredvidljivih obrata, životne okolnosti s vremenom donekle popraviti. Što valja imati na umu. Medutim, ta nam spoznaja nede ni ublažiti, a ni otjerati samodu postojanja. Samo kopači nasipa u Potisju znaju tako samački proživjeti život, jednako tako kao što de to morati i neki antverpenski zubar. Zatim sam negdje pročitao, a i sam sam tako razmišljao, da je to možda osamljenost koju donosi civilizacija. Kao da se radost na zemlji posve ohladila. Premda de se povremeno, samo na tren, pokoji njezin ugarak negdje ipak užariti. U dubini ljudske duše obitava uspomena na neki radosni, osunčani i zaigrani svijet u kojem je obveza tek puka zabava, a i napori su ugodni i smisleni. Valjda su samo Grci, o da, možda su jedino oni još bili sretni ... Iako su se međusobno klali, a klali su i tuđince, vodili nezamislivo duge i jezivo krvave ratove; no u njima je ipak postojala, a iz njih je i zračila radost zajedništva, jer oni su ipak svi bili obrazovani, i to u nekom dubljem, zapravo ne u samo pismenom značenju riječi, čak i lončari ... Međutim, mi ne živimo u vremenu obrazovanih, ved u duhu neke opde, tajne, tehničke civilizacije. Ona svima donosi ponešto, no nikome istinsku radost. Svatko se može, ako baš silno želi, okupati u toploj vodi, svakome je dano da bulji u slike, sluša glazbu, vodi interkontinentalne razgovore, zakon u ovo novo doba jednako štiti prava i interese siromaha kao i bogatih ... ali pogledaj samo lica! Gdje god da se djeneš po svijetu, unutar malih i velikih zajednica, pogledaj samo kako su lica usplahirena, kako su samo sumnjičava, koliko je u tim crtama napetosti, zapretana nepovjerenja, grčevita otpora! A sva ta napetost dolazi od samode. Ta se samoda može tumačiti, svako de objašnjenje biti odgovor na postavljeno pitanje, premda nijedno od njih nede znati imenovati razlog ... Poznajem majke sa šestero djece s izrazom lica koje

zrači istom osamljenošdu, pa i grčem i protivljenjem što ide uz to, kao i kod starih neženja građanskog staleža koji de i rukavice skidati istom mučnom pozornošdu kao da im je život puki niz prisilnih radnji. A što je zajednice koju političari i proroci grade unutar ljudskoga društva neprirodnija, što se djeca pod vedom prisilom odgajaju za osjedaj prema zajednici, to de osamljenost u dušama biti sve veda, nedokudivo golema. Ne vjeruješ? Ja to znam. I progovorim li o tome, nikada nedu posustati. Da sam ovladao zanatom koji bi mi omogudio da se obradam ljudima ... znaš ved što, da sam svedenik ili umjetnik, pa i pisac ... preklinjao bih, bodrio ih da se obrate i vrste radostima. Da zaborave na samodu, da je jednostavno razmrse. Možda to i nije samo puko sanjarenje. Zacijelo tek pitanje drukčijeg odgoja, buđenja. Danas je ljudima pogled toliko staklast kao da opčinjeni lutaju snovima. Staklast i sumnjičav ... Samo što nemam takav zanat. Medutim, jednod sam sreo lice na kojem nije bilo te grčevite, nezasitne, sumnjičave ali i dremljive napetosti. Da, upravo si ga vidio. No to lice koje si maloprije danas vidio tek je obrazina, umjetno stvorena maska jedne uloge. Kada sam ga ja prvi put vidio, prije petnaest godina, to je lice bilo otvoreno i u silnom iščekivanju, zračilo je otvorenošdu kao što ljudsko lice zrači kada mu život tek počinje, dok još ništa nije okusilo sa stabla znanja, a ne zna još ni za bol ni za strah. A onda se to lice polako smrknulo. Oči su počele pozorno promatrati, a ta usta, taj lagani rez, te bezbrižno razmaknute usne su se zatvorile, čvrsto su se stisnule. Judit Áldozó, tako se zvala. Bila je vrlo mlada seljančica. Dospjela je k nama sa šesnaest godina, služila je u kudi mojih roditelja. Nismo bili u vezi. U tome je greška, kažeš? ... Ne vjerujem. Čovjek de čak i redi takve stvari, no život ne trpi trivijalna mudrovanja. Zacijelo nije tek puka slučajnost da se nisam upustio u vezu s tom seljančicom s kojom sam se poslije i vjenčao. No ona mi je bila ved druga supruga. A ti bi po svemu sudedi htio čuti o prvoj. E, pa prijatelju, prva, o da, ona je bila doista blistavo stvorenje. Pametna, čestita, lijepa, obrazovana. Vidiš, govorim o njoj kao da pišem za mali oglasnik. Ili poput Otela prije nego što de usmrtiti Dezdemonu. Majstorski je vezla ... A njezin bi pjev začarao i medvjeda ... A da ti kažem i to da je voljela glazbu i obožavala prirodu! Naime, za nju mogu mirne duše čak i to redi. Umirovljeni de nadšumari takvim riječima oglašavati u lokalnim novinama vrline svoje sestre koja doduše ima manje tjelesne nedostatke. No ta je žena bila bez ikakve tjelesne mane. Bila je mlada, lijepa i osjetljiva ... I što onda nije valjalo? Zašto nisam mogao živjeti s njom? Što mi je nedostajalo? Tjelesnih zadovoljstava? Ne, to nije istina, lagao bih da to kažem. Doživio sam s njom u postelji najmanje toliko sretnih trenutaka

koliko i s drugim ženama, a napose s profesionalnim ratnicama vještima u velikim ljubavnim dvobojima. Ne vjerujem u donžuane, ne vjerujem da bi se istodobno smjelo živjeti s više žena. Mora se od jednoga jedinog čovjeka oblikovati glazbalo koje de znati intonirati sve melodije. Katkada mi je žao ljudi: toliko bezumno i beznadno brzaju ... da ti dode da ih lupiš po prstima i kažeš: »Ne brzaj više! Ne hvataj sve oko sebe! Sjedi pristojno kako treba. Jer, svi de redom dobiti ono što i moraju dobiti!« Stvarno su katkada kao proždrljiva dječurlija. Ne znaju da im mir u životu ovisi samo o tome koliko imaju strpljenja, te da je sklad koji oni toliko grčevito, usredotočeno traže i nazivaju riječju nadasve neodređena značenja sreda, da je to tek pitanje vrlo jednostavne vještine u postupanju ... Reci ti meni, zašto se u školi ne uči o odnosu između muškarca i žene? Pitam te to vrlo ozbiljno, uopde se ne šalim. Uostalom, to je u najmanju ruku jednako važno koliko i morfološka, ili hidrološka karta naše domovine, ili pravila konverzacijskoga bontona. Duhovni mir ljudi barem jednako toliko ovisi o tim odnosima koliko i o poštenju ili o poznavanju pravopisa. Pritom ne mislim ni na kakav frivolni nastavni predmet ... Mislim da bi suvisli, umni ljudi, pjesnici ili liječnici mogli ljudima navrijeme rastumačiti što to znači usrediti nekoga, koje su to humane mogudnosti suživota muškarca i žene ... dakle, da ne govore tek o »spolnom životu«, ved o radosti, o strpljenju, o skromnosti, o zadovoljstvu. Ako i prezirem ljude, možda u njima ponajprije prezirem upravo tu njihovu kukavnost; o da, to je ona kukavnost zbog koje de skrivati tajnu svojega života sami pred sobom i pred svijetom. Nemoj me krivo shvatiti. Ni ja ne volim zapjenjenu razmetljivost, prštanje sline ekshibicionizma, bolesne izljeve emocija. Ali volim prava ispovijedanja. Naravno, čovjek de najčešde šutjeti o istini, jer de svoje tajne nepotrebno izlagati samo bolesni ili tašti ljudi, tipovi s nagnudem prema ženskastim običajima. No još je uvijek bolje šutjeti o istini nego brbljati laži Nažalost, kamo god sam se u životu okrenuo, najčešde bih slušao samo neke laži. Pitaš me što je istina, kakav je način oporavka i sposobnosti za primanje srede? Redi du ti, sinko. Redi du ti, to su dvije riječi. Poniznost i samospoznaja. To je sva tajna. Poniznost je možda suviše velika riječ. Da bi se do nje došlo, potrebna je milost, iznimno stanje duha. U svakodnevici možemo biti zadovoljni i time što smo skromni i da nastojimo upoznati svoje stvarne želje i sklonosti. A potom ih bez ustručavanja i srama priznati sami sebi. I sastojati nagoditi se s vlastitim željama i uskladiti ih s mogudnostima svijeta. Vidim da se smješkaš. Kažeš ako je sve tako jednostavno, ako život ved ima svoj kalup, zašto to i meni nije pošlo za rukom. Naposljetku, s dvije sam žene izveo svoj pokus života, ali stvarno, na život i smrt. Ne mogu redi da mi život nije poslao

svoje anđele čuvare. A ja sam ipak poražen, pao sam u srazu s objema i ostao sam. Uzalud mi je bila i samospoznaja i smjernost, a i velika obedanja. Pao sam, a sada tu propovijedam o nečemu ... to misliš, zar ne? E, pa onda ti moram ispripovijedati kakva je bila moja prva i zašto je propala ta veza. Prva je bila savršena. A ne mogu čak ni redi da je nisam volio. Imala je doduše jednu sitnu manu, no za to doista nije bila kriva. Nemoj misliti da je to bilo neko duševno zastranjivanje. Jednostavno rečeno, nevolja je bila u tome da je jadnica bila građanskoga podrijetla i odgoja, normalna građanska žena. Nemoj me krivo shvatiti, i ja sam također građanin. Svjestan sam toga, savršeno točno poznajem mane i vrline staleža, a unatoč tomu ne libim se ponijeti odgovornost za taj stalež, za tu sudbinu, koja je naprosto građanska. Ne volim salonske revolucionare. Neka čovjek ostane vjeran onima s kojima ga povezuju podrijetlo, odgoj, interesi, pa i uspomene. Sve što imam zahvaljujem građanskom sloju; i odgoj, i način života, i potrebe, najsvjetlije trenutke svojega života, a isto tako i velike zajedničke kulture, pa i plemenite upudenosti u tajne ... Ovih se dana mnogo govori o tome da taj stalež iščezava, da je zakržljao, da je ispunio svoju svrhu pa nije više prikladan za vodedu ulogu koja mu je pripadala u minulom stoljedu. Ja to ne razumijem. Jedan mi dojam govori da taj građanski stalež možda malo pretjerano i nestrpljivo pokapaju, jer je vjerojatno u njemu ipak ostalo još dosta snage pa de još imati ulogu u svijetu; tko zna, možda de baš građanstvo biti taj most na kojemu de revolucija još jedanput susresti poredak ... Kada kažem da mi je prva supruga bila građanskoga roda, to nije moja optužba, time samo utvrđujem stanje duha. I ja sam istoga roda, i to potpuno. Vjeran sam svojemu staležu. A i branim ga ako ga tko napada. No ne štitim ga slijepo, a bogme pritom nisam ni pristran. Želim sačuvati jasan pogled na taj društveni usud koji mi se dogodio i zato moram znati što je bio naš grijeh, je li uistinu postojala prirođena bolest građanskoga staleža zbog koje je usahnuo? No sa suprugom o tome, dakako, nisam nikada razgovarao. A što nije valjalo? Čekaj malo. Ponajprije to da sam ja bio građanin koji je savršeno točno poznavao obrede. Ja sam bio vrlo imudan, a ženina je obitelj bila siromašna. Medutim, pripadnost građanskom staležu nije pitanje novca. Da, iskustvo mi govori da de upravo siromašni građani, pripadnici staleža bez imetka, grčevito i svim silama štititi građansko ophođenje i način života. Imudan čovjek nikada nede modi tako očajnički pažljivo i s tolikom voljom biti privržen društvenim običajima, čuvanju građanskog dudoređa, pravila bontona i načina izražavanja poštovanja, svega onoga što u svakom trenutku znači potvrdu malograđanskom bitku, baš kao što ravnatelj pratede službe statističkim pokazateljima precizno vodi računa o

rastudim stambenim potrebama, o promjenama mode u odijevanju te o propisima društvenog života ved prema napredovanju na ljestvici platnih razreda ... Imudan je čovjek uvijek pomalo sklon nekoj vrsti istančane pustolovnosti, spreman je zalijepiti umjetnu bradu i pomodu brodskih ljestvi na krade ili duže vrijeme pobjedi iz otmjene a dosadne tamnice posjedovanja. Potajno sam uvjeren da se prebogat čovjek dosađuje od jutra do mraka. No građanin, koji ima samo svoj rang a nema novca, neslomljivim de junaštvom poput križarskoga viteza čuvati poredak kojemu pripada, taj svoj građanski položaj i staleška načela. Samo malograđanin ima obrede. Jer on ima potrebu za tim, mora si do kraja života nešto dokazivati. Moja je supruga odgajana vrlo pažljivo. Učila je jezike, točno je znala razliku između dobre i loše glazbe, između prave književnosti i lažne, jeftine tobožnje književnosti. Znala je zašto je lijepa jedna Botticellijeva slika, ili što je Michelangelo htio redi svojom skulpturom Pietà. Točnije, sve je to možda ipak vedinom saznala od mene ... tijekom putovanja, čitanja, intimnih razgovora ... jer joj je iz kudnog i u školskog odgoja kultura ostala samo na razini neke vrste uspomena na stroge lekcije. Nastojao sam u njoj razmrsiti čvorove grčevito čuvanih podataka i iz tih lekcija u njoj potaknuti živ i topao doživljaj. Što nije bilo lako. Imala je odličan sluh: osjetila je da je odgajani i uvrijedila se. Među ljudima postoje različite vrste uvrijeđenosti. Znaš, one male razlike ... netko nešto zna samo zato što se rodio u sretnijim okolnostima pa je imao prilike zaviriti u onu istančanu tajnu što i jest istinska kultura ... a onaj drugi samo je naučio lekciju. No i to je nešto. Prođe nam cijeli život dok sve to napokon ne spoznamo. Za malograđanina, stari moj, kultura i sve što uz nju ide nije doživljaj ved pitanje upudenosti. Usto postoji još i onaj gornji sloj građanskog staleža, a to su umjetnici, stvaratelji. Ja pripadam njima. Ne govorim to da bih se time razmetao, ved zapravo s tugom. Jer ja, naposljetku, ništa nisam htio. Manjkalo mi je nešto ... a što li to? Lázár je između ostaloga rekao da je to svetost duha. No nikada to nije pobliže objasnio. Što nije valjalo s prvom ženom? Uvrijeđenost i oholost. Najčešde deš na dnu vedine ljudskih nevolja i slomova nadi upravo to. Oholost. Osornost. I strah, jer ljudi se zbog oholosti boje prihvatiti darove ljubavi. Potrebna je golema hrabrost da čovjek nekom bez oklijevanja dopusti da ga voli. Hrabrost, gotovo junačka. Srami se jer se prepušta, a još ga je više stid da se izručuje onom drugom, kao da je iznevjerio svoju tajnu ... I to onu tužnu a toliko ljudsku tajnu da i njemu treba nježnost, da ni on ne može bez nje. Jer mislim da se radi upravo o tome. Ili sam barem bio uvjeren u to, sve donedavna. Sada to ne bih tako žustro i bezuvjetno tvrdio, zato što starim, a i propao sam. A u čemu sam to propao? Redi du ti: u tome, upravo u tome. Nisam bio dovoljno hrabar za ženu koja me je voljela, nisam

znao prihvatiti njezinu nježnost, sramio sam se, malo sam je čak i podcjenjivao jer je bila drukčiji čovjek, malograđanka, imala je drukčiji ukus i ritam života, a naposljetku bilo me je i strah za sebe, štitio sam svoju oholost i bojao se da du popustiti toj plemenitoj i složenoj ucjeni s kojom je namjeravala od mene izmamiti dar ljubavi. Tada još nisam znao to što danas znam ... nisam znao da se u životu nemaš čega sramiti. Sramotna je samo kukavnost koja čovjeka priječi da daje ili da prima nečije osjedaje. Što je ved gotovo pitanje časti. A ja vjerujem u čast. Ne može se opstati u sramoti. Bog' te poživio. Volim ovo vino, premda ima u njemu zrnce slatkosti, lagane kao koprena. U zadnje sam se vrijeme naviknuo na nj, znam navečer otvoriti bocu upravo ovoga vina. Izvoli stari, evo vatre. Ukratko, s prvom je nevolja bila u tome što nam je životni ritam bio različit. U malograđaninu uvijek ima neke ukočenosti, plahosti, izvještačenosti, napose kad ga se pomakne iz njegova doma i ozračja u kojem se udomadio. Ne poznajem stalež čija bi djeca tako plaho i sumnjičavo tumarala svijetom. Od te bih žene, od one prve, možda svakoga dana mogao dobiti ono što muškarac od žene uopde može dobiti da se ona rodila u sretnijem okruženju, barem za stubu niže više, dakle slobodnijem. Znaš, ona je tako savršeno poznavala i znala sve ... Znala je kakvo se cvijede stavlja u starinske firentinske vaze u jesen a koje u proljede, odijevali se prikladno i umjereno, u društvu me nikada ne bi osramotila, uvijek bi rekla, odgovarala točno ono što je trebalo; naše je kudanstvo bilo uzorno, posluga bi nečujno obavljala svoje poslove jer ih je moja supruga tako odgojila. I tako smo živjeli, takoredi prema udžbeniku bontona. Medutim, pomalo smo na isti način proživljavali i ostale dimenzije našega života, pa i onu pravu, u prašumi i vodopadu što tvori istinski život. Pritom ne mislim samo na ložnicu ... no i na nju, naravno. I ložnica je džungla i slap, sjedanje na nešto drevno, bezuvjetno, na jedan doživljaj kojemu je bit i smisao– sam život. A ako se to oblikuje i isplijevi kao u parku, na tom de mjestu, doduše, ostati nešto vrlo lijepo, njegovano i privlačno, cvijede ugodna mirisa, dojmljive skupine stabala i grmova, žubor vodoskoka s mlazovima u bojama, no prašumi i slapovima, kamo bismo se rado vratili, nepovratno je kraj. Biti građanin, znači imati veliku ulogu. Možda nitko nede toliko skupo platiti svoju kultiviranost koliko upravo građanin. Velika je to uloga pa, kao i za svaku doista herojsku ulogu, i za ovu se plada puna cijena. Plada se u hrabrosti, u hrabrosti za sredu. Umjetniku je kultura doživljaj. A za građanina je kultura ravna čudu dresure. O tome, dakako, nisu baš previše razglabali tamo preko, u sretnom i zbog miješanja rasa i primitivnih životnih stilova uzavrelom, uskomešanom Peruu. Medutim, ja sam živio u Pešti, na Ružinu brijegu. Čovjek mora imati na umu predodređenosti podneblja u svojem životu.

A zatim se dogodilo mnogo toga što sada ne bih mogao prepričati. Ta je žena još uvijek živa i živi sama. Katkada je viđam. Ne sastajemo se, jer me još uvijek voli. Znaš, ona nije iz one vrste od koje se možeš rastati, a nakon toga deš joj svakog prvog slati alimentaciju, za Božid i rođendan bundu nakit, i time si odradio sve svoje obveze. Ona me još uvijek voli, a nikada i nede voljeti drugoga. Ne mrzi me, jer se među ljudima koji su se nekod voljeli nikada nede razviti istinska mržnja. Može se pojaviti srdžba i želja za osvetom; međutim, mržnja, ona uporna, proračunata mržnja u iščekivanju ... ne, to nije mogude. Živi, a možda me više i ne čeka. Živi i polako umire. Lijepo de umrijeti, otmjeno, građanski, tiho. Umrijet de, jer se njezinu životu ne može dati nov sadržaj, jer ne može opstati bez osječaja da je nekomu još potrebna u životu, da je onaj netko, taj jedan jedini, bezuvjetno treba. No toga ona zacijelo nije ni svjesna. Možda vjeruje da se ved smirila. Jedanput sam naletio na neku ženu, bila je to pustolovinu balske nodi, na jednu ženinu prijateljicu iz doba mladosti koja se tek nedavno vratila iz Amerike, pa smo se tako i mi sreli jedne karnevalske nodi, upoznali se, a ona se gotovo i bez poziva našla u mom stanu. Ved pred jutro ispripovijedala mi je da joj je Marika jednom pričala o meni. Znaš i sam kako prijateljice znaju biti revne ... E, pa i ona mi je prenijela upravo sve. Rekla mi je, u ložnici bivšega muža svoje prijateljice, i to ranom zorom nakon što smo se jedva upoznali, da je u internatu uvijek bila ljubomorna na Mariku. Rekla mi je da me je jednom vidjela u nekoj slastičarnici u središtu grada gdje je sjedila s mojom prvom suprugom, a ja sam iznenada ušao da bih svojoj drugoj supruzi kupio kandiranu narančinu koru te da sam pladao iz jedne smeđe lisnice od krokodilske kože. Tu sam lisnicu dobio na dar od svoje prve, na četrdeseti rođendan. Sad je više ne nosim, nemoj ni pokušavati istraživati s tim tvojim sumnjičavim osmijesima. Tako ti je to bilo. I tada su te dvije žene, moja prva i njezina prijateljica, raspredale o tome što se onda zbilo. A moja je prva rekla svojoj prijateljici nešto kao da me je jako voljela, pa je skoro umrla kada smo se rastali, no da se poslije smirila jer je shvatila da nisam bio onaj pravi, točnije, da ni ja za nju nisam bio onaj pravi, ili još točnije, ako je to uopde mogude, jer je shvatila da onaj pravi i ne postoji. I to mi je prijateljica ispripovijedala ujutro, u mojoj postelji. Zapravo sam je zamrzio, barem mrvicu, zbog toga što je sve to znala, a ipak mi se bacila oko vrata; iako u ljubavnim poslovima nemam neko visoko mišljenje o ženskoj solidarnosti, tu sam ženu prezreo pa sam je vrlo pristojno i uljudno izbacio. Činilo mi se da to dugujem svojoj prvoj. A nakon toga sam dugo razmišljao o tome. I kako je vrijeme prolazilo, sve mi se više činilo da je Marika lagala. Nije istina da onoga pravoga nema. Za nju sam ja bio taj, onaj jedan jedini. No ja nisam imao nikoga tko bi mi bio toliko važan, ni ona, ni druga žena, ni bilo koja od ostalih. No tada to još nisam znao. Čovjek strahovito sporo uči svoju

lekciju. Eto, o prvoj ti ne bih znao redi ništa više. Više me ne boli i nemam osjedaj krivnje kod pomislim na nju. Znam da smo je pomalo ubili: ja, život, slučajnost, to da je ono dijete umrlo ... sve ju je to pomalo ubilo. Uostalom, tako ubija život. To što deš pročitati u novinama samo je grubo pretjerivanje, lažan prikaz. Život de stvoriti i složenije stvari. A usto on to radi strahovito rasipno. On baš i ne vodi računa o raznim Marikama ... oduvijek se bavio samo cjelinom, sa svim Marikama, Juditama i Péterima, samo nam cjelovito nešto poručuje i izražava. Jeftina je to spoznaja, no dugo de potrajati dok je čovjek shvati i pomiri se s njome. Razmišljao sam i polako mi je iščeznuo iz srca svaki osjedaj, a bogme i svaki poticaj. Nije preostalo ništa osim odgovornosti. Uostalom, to je ujedno i sve što de ostati od svakog doživljaja, napose kod muškarca. Kredemo se među živima i mrtvima, a odgovorni smo ... No pomodi ne možemo. Medutim, ja sam ti htio govoriti o drugoj, zar ne? Da, o onoj koja je maloprije izišla kroz ona vrata u društvu dežmekasta gospodina. A tko mi je bila druga? ... E, pa ona, sinko moj, nije bila nikakva građanka. Proleterka. Nitko i ništa. Da ti ispričam? ... Dobro, redi du ti sve. Slušaj pažljivo. Želim ti redi istinu. Ta je žena bila sluškinja. Imala je šesnaest godina kad sam je upoznao. Služila je u našoj kudi, tek kao ispomod. Ne kanim ti dodijavati pričama o studentskim ljubavima. No moram ti redi kako je sve počelo i kako je svršilo. Ono što se u međuvremenu zbilo, to ni sam još ne vidim posve jasno. Počelo je tako da se kod nas u kudi nitko nije usudio voljeti onoga drugoga. Moj je otac s mojom majkom živio u »idealnom« braku, a zapravo, u groznome. Nikada nijedna glasna riječ. Mili, što bi ti volio? Draga, što bih mogao učiniti za tebe? Tako su živjeli njih dvoje. Zapravo i ne znam jesu li živjeli loše. Samo znam da nisu živjeli dobro. Otac je bio ponosan i tašt. A majka je bila građanka, u najdubljem značenju te riječi. Odgovornost i suzdržanost. Tako su oni živjeli i umirali, tako su se voljeli, tako su i mene rodili, zatim odgajali, kao da su svedenici a ujedno i vjernici nekoga nadljudskog obreda. Kod nas se sve zbivalo prema obredu, i domčak i večera, i društveni život i odnos roditelja s djecom – mislim da je čak i ljubav njih dvoje, ili ono nešto što su pod tim podrazumijevali, također bila neka vrsta obreda na svetome žrtveniku. Kao da su neprestano morali voditi računa o nečemu. Živjeli smo prema strogo utvrđenim planovima. U novije doba neki veliki narodi kuju takve četverogodišnje petogodišnje planove radi boljitka rase ili nacije, planove koji de se potom nemilosrdno izvršavati, ognjem i mačem,

bez obzira dopada li se to građanstvu ili ne. Jer nije važno da se pojedinac osjeda dobro, ili da čak po svoj prilici bude sretan, ved da se izvršavanjem četverogodišnjeg ili petogodišnjeg plana velika zajednica, narod ili nacija usredi. Vidjeli smo u bliskoj prošlosti znatan broj takvih primjera. E, pa tako smo živjeli i mi kod kude, ne toliko po četverogodišnjim ili petogodišnjim planovima, ved po onima za sljededih četrdeset pedeset godina, nimalo se ne obazirudi je li onaj drugi zbog toga sretan, a ponajmanje jesmo li i mi sami sretni. Jer, obredi, rad, zaruke ili smrt imali su daleko dublji smisao nego bilo što drugo, jer se na njih oslanjala obitelj, ali i opstojnost i napredak građanskog poretka. Promotrim li uspomene iz svojega djetinjstva, u biti svega toga nadi du samo tu mučnu i turobnu svrhovitost. Odrađivali smo tlaku, imudnu i istančanu, nemilosrdnu i bezosjedajnu tlaku. Moralo se spašavati nešto, svakoga dana, svakim svojim postupkom moralo se nešto dokazivati. To da smo stalež. Gradani. Čuvari baštine. Imamo važnu obvezu, moramo pokazati položaj i stil, ne smije se popustiti nagonima i pobuni plebejaca, ne smije se ustuknuti, ne smije se podledi čežnji za osobnom sredom. Pitaš me koliko je to držanje svjesno ... Pa ne bih baš mogao redi da su moj otac ili moja majka nedjeljom, za obiteljskim stolom držali nekakve programske govorancije, besjede koje bi otkrivale nacrt pedesetogodišnjeg plana obitelji. No ne mogu redi ni to da smo se samo podvrgavali prostodušnoj prisili okolnosti ili podrijetla. Svi smo vrlo dobro znali da nas je život odabrao za stroge, naporne obveze. Ne mora se spašavati samo kuda i ljepota lagodna načina života, svi ti couponi, pa i tvornica, ved i otpor koji zapravo i jest dublji smisao što nam ga namede život. Otpor prema silovitu nasrtanju plebejske sile vanjskoga svijeta, koji nam navaljuje na samosvijest u nakani da je zarazi pa zato neprestano i mami na neobvezatno vladanje. Otpor kojim smo morali pobjeđivati svaku sklonost prema pobuni, ne samo u odnosu na vanjski svijet ved i u nama samima. Sve je bilo sumnjivo i opasno. Mi smo bili čuvari neometana djelovanja izbirljivog i okrutnog mehanizma društva, ved i prema tome kako smo u svom domu sudili o pojavama oko nas, kako smo rješavali svoje želje, disciplinirali vlastita nagnuda. Biti pripadnikom građanskoga staleža neprestan je napor. No sada govorim samo o onoj vrsti koja stvara ili čuva ved stečen; dakle, ne radi se o štreberskom malograđanstvu koje nastoji samo udobnije, lagodnije živjeti. Mi pak ne želimo živjeti udobnije, a ni u vedem obilju. U pozadini našeg ponašanja i. naših životnih navika bilo je stanovito svjesno samoodricanje. Osjedali smo se pomalo kao redovnici zavjetovani nekom poganskom, svjetovnom redu. A oni su, sukladno zavjetu i pravilima redovničke zajednice, čuvari nekih tajni i pravila u vremenima kada prijeti opasnost svemu u što se ljudi zaklinju. Na taj bismo način ručali. Na taj bismo način išli svaki tjedan jedanput u kazalište: bilo u

Operu, bilo u Nacionalni teatar. Na taj bismo način primali goste, također pripadnike građanskoga staleža koji bi stizali u tamnim odijelima, sjedali u salon i blagovaonicu osvijetljenu svijedama, za stol preobilno nakrcan plemenitim srebrom i porculanom, kao i odabranim jelima, govorili bismo nešto od čega se ne može izgovoriti ništa jalovije i suvišnije – no i sterilni razgovori imaju svoj dublji smisao. Kao da smo među barbarima razgovarali latinski. U pozadini tih uljudnih rečenica, ravnodušnih i ispraznih rasprava i izlaganja, toga ugodnog čavrljanja u društvu uvijek se provlačila misao da je svrha tih okupljanja i razgovora u tome da građani takvim obredima podržavaju jednu plemenitu urotu pa gestovnim govorom – jer uvijek su govorili o nečem drugom – prihvadaju i dokazuju kako tu tajnu i taj sporazum čuvaju od prijetnje pobunjenika. I tako smo živjeli. Čak smo i međusobno stalno nešto dokazivali. Ja sam ved u dobi od deset godina bio samouvjeren i tili, nepovjerljiv i discipliniran poput predsjednika neke vodede banke. Vidim, slušaš me u čudu. Ti ne poznaješ taj svijet. Ti si čovjek koji stvara, ti si taj koji u obitelji ispočetka počinje tu lekciju, prvi koji se popeo u viši stalež ... U tebi je samo ambicija. A u meni su tada bila tek uspomene, naslijeđe, obveza. Možda i ne razumiješ na što mislim. Ne ljuti se. Pa, reči du ti sve, ako želiš. Stan je uvijek bio pomalo mračan. Bio je to lijep stan, kuda s vrtom, i uvijek su je dograđivali, dotjerivala. Imao sam zasebnu sobu na katu, tamo sam obitavao, a u susjednoj su sobi spavali odgojitelji i odgojiteljice. Mislim da u djetinjstvu, a poslije i u mladenaštvu, nikada, baš nikada nisam bio posve sam. I kod kude sam bio jednako kroden kao poslije u internatu. Krotili se u meni divlju zvijer, dresirali su čovjeka u meni da bih postao dobar građanin i da bih u bududnosti bio spreman za savršenu izvedbü točke. Možda sam zato toliko silovito, mračno i tvrdoglavo žudio za samodom. Sada živim sam, u posljednje vrijeme nemam više ni batlera. U stan mi povremeno, dok nisam kod kude, zalazi samo spremačica da bi mi u sobi počistila otpatke života. Napokon nema nikoga oko mene, nikoga tko de me nadzirati, paziti i voditi računa o meni ... Da, znaš, postoje u životu zadovoljštine i radosti. Samo što dolaze kasno, u nakaznom i neočekivanom obličju. Ali ipak dođu. Kada sam, nakon roditeljske kude, nakon dva braka i dvije rastave, ostao sam u svojem sadašnjem stanu, prvi sam put u životu osjetio to tužno olakšanje da sam naposljetku stigao do kraja, da sam postigao ono što sam htio. Znaš ono, kada osuđenika na doživotnu robiju iznenada puštaju na slobodu, pomiluju ga jer se u tamnici dobro vladao ... pa nakon desetljeda spava prvi put, a da ne mora zazirati od čuvara koji tijekom nodnog nadzornoga obilaska proviruje kroz malen otvor špijunke uznikove delije ... Život ti daruje i takve radosti. Puno se za to plada, no

naposljetku ih ipak dobivaš. Dakako, radost nije posve točan izraz ... Čovjek se jednoga dana stiša. Više ne žudim ni za kakvim radostima, a pritom se i ne osjedam osobito razvlaštenim, upropaštenim ili prevarenim. Jednoga dana čovjek jasno uviđa da je dobio baš sve, i kaznu i nagradu, te da je od svega primio upravo onoliko koliko mu pripada prema zaslugama. A za to što je bio kukavica ili naprosto nije bio dovoljno junački raspoložen, za to nije dobio baš ništa ... I to je sve. A to nije radost, ved samo pomirenje, razumijevanje i spokojstvo. I to de jednom dodi. Samo što i za to valja dobro platiti. Kažem ti, kod kude, u roditeljskom domu bili smo svjesno građani, takoredi nositelji uloga. Kad se sjetim djetinjstva, vidim samo mračne sobe. U tim su se sobama nizali prekrasni komadi pokudstva, kao u muzeju. I u tome stanu neprestano se čistilo. Katkada glasnim, električnim strojevima uz širom raskriljene prozore, uz pomod dodatno unajmljenog stručnog osoblja, a katkada nevidljivo i nečujno; no uvijek si imao dojam da onaj tko zakorači u sobu, bilo da je sluga, bilo da je član obitelji, upravo nešto vrada na svoje mjesto, otpuhuje zmce prašine s glasovira, postavlja neki predmet ili ravna nabor zastora. Stan je neprestano bio pod našom paskom, kao da je sve to, i pokudstvo i zastori i slike i navike, sve to zajedno bilo i muzej i njegovi izlošci; nešto što se neprestano mora paziti, održavati i čistiti, a pritom se u dvoranama valja kretati na prstima jer tamo se ne pristoji glasan i neobuzdan hod, a kamoli govor, ta to su ipak relikvije umijeda. Prozori su bili zastrti s bezbroj zastora, a oni bi i ljeti gutali svu svjetlost. Lusteri su sa stropova visjeli prilično visoko iznad glava, no te su osmerokrake žarulje besciljno prosipalo svoju svjetlost po prostoriji, jer je tamo u polumraku sve pomalo gubilo na oštrim. Cijelom dužinom zidova stajale su ostakijene vitrine prepune predmeta pred kojima su ukudani i osoblje prolazili s pijetetom, mada to nitko nikada ne bi uzeo u ruke i pobliže promotrio. Bilo je tamo altwien porculanskih fildžana sä zlatnim rubom, kineskih vaza, slikarija na kosti, portreta potpuno nepoznatih strankinja i stranaca, lepeza od slonove kosti kojima se nikada nitko nije hladio, zatim sitnih zlatnih, srebrnih i brončanih predmeta, vrčeva, životinjskih likova, plitica koje se nikada nisu koristile. U jednom zasebnom ormaru, kao da su to svici u zavjetnoj škrinji, čuvala se srebrnina. Ona se običnim danom nikada nije rabila, kao što se nije prostirao ni damastni stolnjak, ili kao što se nije iznosio ni fini porculan: sve smo to čuvali u duhu tajnoga zakona kude, a za potrebe nekog besmislenog i malo vjerojatnog slavlja kada de se stol postaviti za dvadeset četiri osobe ... Međutim, kod nas se stol nikada nije postavljao za dvadeset četiri osobe. Naravno, i k nama su dolazili gosti pa se tada iz ormara izvlačila »ona« srebrnina i damast, porculansko i stakleno umjetničko blago, no

ručkovi ili večere odvijali su se prema tako pretjerano obzirno pripremljenom obredu kao da nazočnima nije bila na pameti hrana i razgovori, ved samo potreba da tu nadasve složenu obvezu privedu kraju: da ne bi možda razgovorima počinili nekakvu pogrešku, da ne bi razbili neki tanjur ili čašu ... Takve si činjenice ved i ti upoznao tijekom života, no ja ti sada govorim o osjedaju koji me je neprestano prožimao u tom stanu, u sobama roditeljske kude, u djetinjstvu a i poslije, u odrasloj muževnoj dobi. Da, dolazili bi nam gosti na večeru, u posjete, i mi smo živjeli u tome stanu, a i »koristili« smo ga; međutim, iza svakodnevne prakse taj je stan imao i svoje dublje značenje: čuvali smo ga, i to u dubini srca, kao da je utvrda na braniku domovine. Očeve du se sobe zauvijek sjedati. Ona je bila duguljasta, gotovo prava dvorana. Vrata su bila zastrta debelim istočnjačkim zastorima. Po zidovima su visjele sve mogude slike, skupi radovi u ulju, u zlatnom okviru; bile su to slike koje su predstavljale neke strane, nikada viđene šume, orijentalne luke i nepoznate, vedinom bradate muškarce u crnom rubu iz prošloga stoljeda. U jednom kutu sobe stajao je golem pisadi stol, takozvani diplomatski stol, tri metra dug a metar i pol širok, krcat globusima, bakrenim svijednjacima, kositrenom tintarnicom, mletačkom kožnatom mapom za spise, ali i svakojakim drugim reliktima i tricama. Oko okruglog stola stajalo je mnoštvo teških kožnatih naslonjača. Na pregradi iznad kamina dva su se brončana bika propinjala jedan protiv drugoga. Na vršnom vijencu regala s knjigama također su se nizali brončani predmeti, orlovi i konji od bronce, zatim tigar dug nekih pola metra, spreman na skok. I on je bio izliven od bronce. A duž zidova, u vitrinama sa staklenim vratima, knjige. Tamo se nizalo strahovito mnogo knjiga, možda četiri, čak pet tisuda, ni sam ne znam točno koliko. U posebnoj vitrini bila je poredana beletristika, zatim su se redali ormari s religijskim, filozofskim radovima, knjige s temom društvenih znanosti, u modro platno uvezana djela engleskih filozofa i još neke biblioteke koje su prodavali agenti. To su bile knjige koje zapravo nitko nije čitao. Moj otac najradije je čitao novine ili putopisnu literaturu. Mama je doduše čitala, no ona se bila opredijelila za njemačke roman. Knjižari bi nam povremeno poslali svoje novitete koji bi nam na kraju i ostali pa bi batler ponekad zamolio od oca ključ i nagomilane primjerke razvrstao po policama. Jer ormari su se pažljivo zaključavali, navodno s ciljem da se knjige besprijekorno očuvaju. U stvarnosti, štitili su ih od čitanja, od opasnosti da de nekome pasti na pamet da pogleda i upozna tajnu i opasnu gradu koju te knjige kriju u sebi. Sobu su zvali tatinom radnom sobom. No u radnoj sobi od pamtivijeka baš nitko nije radio, a napose ne moj otac. On je radio u tvornici ili u kasinu kamo bi odlazio tijekom poslijepodneva, među sve te kapitaliste, industrijalce i novčare,

tiho bi se kartao, čitao novine i raspravljao o biznisu i politici. Moj je otac bez sumnje bio vrlo mudar čovjek s osjedajem za praktično. Upravo je on djedovu radionicu razvio u veleproizvodnju, pod njegovom se rukom ona preobrazila te izrasla u jedan od prvih industrijskih kombinata u zemlji. A da bi se ostvario takav pothvat, bilo je potrebno i snage i prepredenosti, podosta bešdutnosti i oštroumnosti; jednom riječju, sve što je opdenito potrebno za poduzetništvo taj je čovjek odrađivao iz jedne sobe na katu i tamo je, oslanjajudi se na svoj njuh i iskustvo, odlučivao što de ljudi raditi u ostalim sobama i halama poudzeda. U toj je sobi, dakako, u našoj tvornici, moj otac prosjedio četrdeset godina. Tamo je bio u svom elementu, poštivali su ga i bojali ga se, ime mu se u poslovnom svijetu spominjalo s respektom. Bez sumnje, poslovni moral mojega oca, pa i odnos prema novcu i radu, poimanje dobiti i imetka bilo je upravo onakvo kakvo je od njega očekivao ostatak svijeta, odnosno, poslovni partneri, pa i obitelj. Bio je stvarateljski duh, dakle ne surov i uskogrudan velekapitalist koji sjedi na novcu i izrabljuje svoje namještenike, ved poduzetan i nadaren stvaratelj, čovjek koji je cijenio rad i sposobnost, pa i bolje pladao darovitost nego kuluk. No to je – što de redi: tata, tvornica i klub – po svoj prilici ipak bio posve drukčiji savez, jer je ono što se provodilo u stanu, kod kude bio obred, a ono vani, u tvornici i u ostatku svijeta bila je itekako oporija i tajnovitija veza. Klub kojemu je moj otac bio jedan od utemeljitelja, primao je u članstvo isključivo milijunaše, i to uvijek samo dvije stotine njih, nikada više. Kad bi netko od članova preminuo, s velikom su pozornošdu i izbirljivošdu, kao što i Francuska akademija bira novoga člana, ili kao što se među djecom na tibetanskoj visoravni pronalazi novi Dalaj Lama, tako pronalazili novoga milijunaša koji bi bio pogodan za tu ulogu i koji bi mogao među njima zauzeti mjesto onoga koji ih je napustio. Sve su to oni, kako u izboru, tako i u pozivu u članstvo, obavljali s popriličnom tajnovitošdu. Jer tih dvije stotine odabranih itekako su bili svjesni da su oni i bez ranga i bez naslova ipak vlast, možda čak i važniji savez od bilo kojega ministarstva. Oni su bili druga poluga vlasti, i mada je bila nevidljiva, s njom je i službena vlast ne jednom bila primorana pregovarati i usklađivati se. Njoj je pripadao i moj otac. A mi smo to kod kude itekako znali. Uvijek sam ganut i smeten od uzbuđenja ulazio u »radnu sobu«; stao bih pred diplomatskim stolom za kojim od pamtivijeka nitko nikada nije radio, samo je umjetnine i pisadi pribor svako jutro sređivao batler i vradao ih točno na njihovo mjesto; zurio sam u portrete svih tih meni nepoznatih bradatih muškaraca i zamišljao da su ti smrknuti ljudi oštra pogleda u svoje doba, svaki kada mu je bilo vrijeme, također pripadali nekom svojem klubu od dvije stotine, kao što su svojemu pripadali i moj tata i njegovi prijatelji koji su vladali rudnicima, šumama i radionicama. A postoji tu iza života i vremena i neka

vrsta nepisane nagodbe, krvnoga saveza istovrsnih ljudi, prema kojemu su ti ljudi silniji i modniji od svih. Sa stanovitom sam strepnjom i ponosom razmišljao o tome da i moj otac pripada društvu tih modnih za sva vremena. Sa strepnjom i ambicijom, jer sam se i nadao da du u društvu odličnika jedanput, u dalekoj bududnosti, i ja zauzeti tatino mjesto; prošlo je pedeset godina, da, upravo mi je toliko bilo potrebno dok nisam konačno spoznao da im ne pripadam, da ih nisam ni dostojan, pa sam lani napokon istupio iz kluba koji me je nakon očeve smrti izabrao u svoje članstvo; zatim sam dao ostavku i na položaj koji sam obnašao u tvornici te se »povukao«, kako se to kaže, iz svih »poslovnih aktivnosti«; no tada još, dakako, nisam mogao znati kako de to sve skupa završiti. I zato sam samo buljio u to svetište, sricao naslove knjiga koje nitko nije čitao i nejasno nasludivao da se iza tih strogih oblika i rekvizita redovno i jedva primjetno odvija nešto prema doista čvrstim pravilima, te da sve to ipak možda ne može biti drukčije nego što je bilo, nego što jest ili de i uvijek biti, iako to zacijelo i nije baš savršeno u redu kad o tome nitko ne smije progovoriti ... Kad bi kod kude ili pred društvom netko zaustio o poslu, novcu, tvornici ili klubu dviju stotina odabranih, moj tata i njegovi prijatelji samo bi čudnovato zašutjeli, zapiljila se strogo preda se i skrenuli razgovor na drugu temu. Postojala je, dakle, stanovita granica, znaš one nevidljive brklje ... e, pa da, naravno da znaš. Samo du ipak ispripovijedati i to, jer ako sam se ved upustio u to, želim ti redi baš sve. Ne bih mogao redi da nam je život bio otuđen, bez imalo međusobne ljubaznosti. Primjerice, obiteljske bismo blagdane obilježavali neizostavno i pažljivo. Kod nas se božidevalo godišnje barem četiri do pet puta. Bili su to dani koje kalendar ne bilježi crvenim slovima, no bili su u našoj nepisanoj gregorijanskoj razdiobi vremena važniji od Uskrsa ili Božida. Krivo ti govorim, jer i obitelj je imala svoj pisani kalendar: u jednu su se knjigu s kožnatim koricama točno bilježili dani rođenja, vjenčanja i smrti, i to tako marno kako ni u matičnim knjigama ne ovjekovječuju imena svojih državljana. Tu bi knjigu, obiteljski registar ili maticu – zovi je kako god želiš – uvijek sređivala glava obitelji. Kupio ju je moj pradjed prije sto dvadeset godina, pradjed u ogrtaču s pletenim opši vima, prvi znameniti član naše obitelji, a koji je stjecao i povedavao stečen kao mlinar u Velikoj nizini. On je, In nomine Dei, upisao u tu knjigu, ukoričenu u crnu kožu sa zlatnim obrubom i listovima pergamene, prvo ime u obitelji. On je bio Johannes II., mlinar i osnivač. A dobio je i plemstvo. Jedanput sam i ja sam, no samo jedan jedini put, bilježio u tu knjigu, kada mi se rodio sin. A taj dan nedu nikada zaboraviti. Bio je to lijep dan, potkraj veljače, i vrlo sunčan. Vratio sam se iz rodilišta u onome mučno-sretnom raspoloženju, na neki način čak nemodi, koju de čovjek osjetiti samo jednom u životu, a to je kada

mu se rodi sin ... Moj otac tada više nije bio živ. Ušao sam u radnu sobu gdje bih i ja, isto tako rijetko radio kao i moj otac, potražio u donjoj ladici diplomatskoga stola onu knjigu sa sponom, izvadio nalivpero i vrlo pažljivo, takoredi kaligrafskim slovima, upisao: Matthias I., – zatim dan i sat. Bio je to veličanstven trenutak, svečanost. Koliko samo taštine, koliko sekundarne tvari ima u svim ljudskim osjedajima! Osjetio sam da obitelj napreduje, ide dalje, odjedanput sve ima smisla, i tvornica i pokudstvo, pa i slike na zidovima, kao i novac u banci. Moj de sin zauzeti i preuzeti moje mjesto u ovom stanu, u tvornici, u klubu dvjesto ... Ali nije preuzeo. Zaboga, koliko sam o tome razmišljao! Premda nipošto nije sigurno da de dijete, odnosno potomak riješiti dublje krize u životu pojedinca. To je doduše zakon, o da, no život i nije baš upuden u zakone. No pustimo sad to. O čemu smo ono pričali? ... Da, o Judit Áldozó. Eto, tako smo mi živjeli. Takvo mi je bilo djetinjstvo. Znam da ima i gorih. No sve je to relativno. Blagdane bismo, napose obiteljske, uvijek obilježili. Bilo je Tatinih rođendana, Maminih imendana, a i drugih, sedam svetih plemenskih proslava s darovima, glazbom, blagovanjem, zdravicama i treperavim plamenom svijeda. Takvih bi me dana odgojitelji brižljivo odijevali u modri baršun, mornarsko odoru s bijelim čipkastim ovratnikom oko vrata, znaš ono ä la mali lord. I to je bio jedan od propisa, kao u vojsci. Glavno slavlje bio je, dakako, Tatin rođendan. Tada bi se učila napamet neka pjesmica, ukudani bi se okupili u salonu, svi bi bili u svečanom ruhu, oči bi se caklile, sluge bi s podmuklim oduševljenjem ljubili ocu ruku i zahvaljivali se na nečemu, no nikada nisam uspio shvatiti na čemu ... Zacijelo na tome da su oni sluge, a moj tata to nije. No, u svakom slučaju, poljubili bi mu ruku. Zatim bi slijedila velika gozba, ručak ili večera. Iz obiteljske bi riznice izbavili sve te krasne tanjure i rijetku srebrninu. Stigli bi rođaci da s nama proslave Tatin rođendan na način kako to i dolikuje imudnoj i utjecajnoj glavi obitelji i, dakako, bili bi mu zavidni. Mi smo bili ti koji su izbili na čelo obitelji. Prvaci. A siromašni bi rođaci od mojega tate svaki mjesec dobivali novac, pravi mjesečni prihod, mirovinu. Taj bi novac potajno, među sobom, smatrali nedostatnim. Bila je jedna stara teta, stanovita teta Mária, kojoj se njezin mjesečni prihod, što ga je moj otac dodijelio iz puke suduti, činio toliko mizernim da na obiteljskim proslavama nipošto ne bi htjela udi u sobu, ne bi htjela sjesti za svečano prostrt stol u blagovaonici. »Bit de mi dobro i u kuhinji« – govorila bi. – »Samo du popiti malo kave u kuhinji.« Toliko joj se činio malim novac koji joj je otac dragovoljno, a da joj ništa i nije dugovao, ipak davao svaki mjesec. Morali su je naprosto silom dovesti u salon, a za ručkom posjesti na čelo stola. Vrlo je teško snadi se u očekivanjima i zahtjevima siromašnih rođaka. Po svemu sudedi potrebna je veličina, i to iznimna veličina ljudskoga duha

da može podnijeti uspjeh bliskoga rođaka. Što vedina ljudi nije ni u stanju, i zato je lud onaj tko se ljuti kada vidi da se obitelj u nekom finom savezu satkanome iz poruge, mržnje antipatije okrede protiv svojega uspješnoga člana. Jer uvijek postoji netko iz obitelji tko ima novce, tko je stekao slavu utjecaj, a ostali de, to jest pleme, potom toga jednoga mrziti i pljačkati. Moj je otac to znao, pa im je davao koliko je smatrao ispravnim, a inače ravnodušno podnosio njihovu antipatiju. Bio je čovjek jakoga duha. Novac ga nije učinio ni osobito sentimentalnim, a nije kod njega pobudio ni osjedaj krivnje. Točno je znao koliko komu pripada, pa mu ne bi udijelio ni novčida više. Omiljena bi mu uzrečica bila : »To ga ide«. Ili bi govorio: »To ga ne ide.« No on bi, bogme, dobro promislio o svojim stajalištima. A kad bi jedanput izrekao svoje mišljenje, riječ je bila čvrsta poput odluke kurije. I više nije bilo mjesta za raspravu o tome. Zacijelo je i on bio silno osamljen, tako da je mnoge svoje želje i užitke morao zatomiti u interesu obiteljskog ugleda. No on bi to prigušio i ostajao čvrst, nepokolebljivo uravnotežen. »Ne ide ga«, znao bi katkada izgovoriti nakon duge šutnje, ako bi se moja mama ili netko od naše rodbine, nakon složenih pregovora i opreznih primjedbi odvažili iznijeti pitanje u korist nekoga od članova obiteljske zajednice. Ne, moj otac nije bio uskogrudan. Samo je poznavao ljude i poznavao novac, i to je sve. Bog te poživio! Odlično je ovo vino, stari moj. Koliko je samo pameti i snage u njemu! Baš je dovoljno zrelo, staro je šest godina. Kod pasa i vina to su najbolje godine! Bijelo vino u sedamnaestoj godini umire, gubi svoju boju i aromu i bit de mrtvo poput stakla. Nedavno sam to naučio u Badacsonyu od jednoga vincilira. Nemoj da te se previše dojmi ako te snobovi ponude jako starim vinom. Sve se mora učiti. A gdje sam ono stao? ... O da, novac. Reci mi, zašto književnici tako površno pišu o novcu? Svaki čas nam dodijavaju o ljubavi, pišu o nekakvoj uzvišenosti, o kobi, o društvu, samo o novcu ne govore, kao da je to nekakvo drugorazredno pomagalo, svojevrstan kazališni lažnjak što de ga rekviziter radi scenske radnje gurati u džepove protagonista. Međutim, napetost je oko novca u stvarnom životu daleko veda nego što smo to spremni priznati samima sebi. Iako sada ne kanim govoriti ni o »bogatstvu« ni o »siromaštvu«, dakle, ni o čemu što se tiče idealnih temeljnih pojmova, ved o novcu, o toj svakodnevnoj, a beskrajno opasnoj i neobičnoj tvari, dinamitu i nadasve eksplozivnoj stvari, o osamnaest pengâ i o tristopedeset penga koje demo ili udijeliti ili uskratiti nekome ili samome sebi ... Jer o tome se ne govori. Premda se svakodnevne napetosti vrte i skupljaju upravo oko tih žalosnih iznosa, jer de se sve te svakodnevne urote, smicalice, izdaje, Bitna junaštva, odricanja i

samoodricanja, pa i žrtve upravo unutar takvih šansi od tristo pedeset pengâ ili izroditi u tragedije, ili de život na neki način nekako srediti krize. Književnost govori o bogatstvu kao o svojevrsnoj uroti. Što ono i jest, u dubljem smislu riječi ... – Međutim, unutar bogatstva, uostalom, kao i unutar siromaštva, postoji novac i odnos ljudi prema novcu, pomirljivost ili junaštvo pojedinili značaja oko novca, dakle ne u pitanju Novca s velikim slovom, ved oko iznosa koji se vrte tijekom prijepodneva, poslijepodneva, ili nodi. Moj otac bi i jedan pengo davao iz ruke s jednakom promišljenošdu kao da se radi o stotinama tisuda. Jedanput je za nekoga rekao da ga ne poštuje, jer je prešao četrdesetu a nema ni novčida. Ta me je izjava zaprepastila. Doimala mi se bezdušnom i nepravednom. – Pa, siromašan je – nastojao sam nadi ispriku. – To ne ovisi o njemu. – To nije istina – rekao je otac strogo. – Ovisi o njemu. Pa zaboga, nije ni kljast ni bolestan. Tko u četrdesetoj nema toliko novca koliko se u njemu danim okolnostima može zaraditi, taj je ili kukavica, ili lijen, ili ništarija. A ja takva čovjeka ne poštujem. Gle, i ja sam ved prošao pedesetu. Starim. Loše spavam, nodu satima ležim u krevetu, u mraku, poput početničkoga leša, mrtvačkoga pripravnika. Mislim da znam što je stvarnost. Čemu da se zavaravam? ... Više nikome i ništa ne dugujem. Jedino sebi dugujem istinu. Mislim da je moj otac imao pravo. A to čovjek dok je mlad teško uspijeva shvatiti. Dok sam još bio mlad, mislio sam da je moj otac okrutan, strog novčar kojemu je novac bog, te da o ljudima – posve nepravedno – sudi prema njihovoj sposobnosti zarađivanja novca. Podcjenjivao sam taj pristup, smatrao ga sitničavim i neljudskim. No vrijeme je prolazilo i sve sam morao naučiti, i ljubav i privrženost, i junaštvo i kukavičluk, ali i iskrenost, dakle sve, pa i novac. Sada ved shvadam oca i više ga nimalo ne osuđujem zbog toga strogoga stava. Razumijem da je podcjenjivao one koji nisu ni bolesni ni kljasti, a prošli su četrdesetu i ostali su kukavni, ili lijeni, ili preveliki dangube da se domognu novca. Naravno, ne zato da zarade previše, jer da bi se takvo što postiglo potrebna je ili sreda, ili beskrajna promudurnost, ili bešdutna sebičnost, ili slijepa slučajnost. Ali novac je dostižan, makar samo onoliko koliko se može zara diti unutar granica onih silnica koje okružuju nekog čovjeka, unutar okvira života i vidika jednog čovjeka, a tko to propusti taj je zbog nekog razloga slabid i kukavica. Ne volim sentimentalne dušice koje de, kad čuju ove optužbe, početi spominjati svijet, taj zli, okrutni i sebični svijet koji im je uskratio da i oni u suton svojega života obitavaju u lijepim kudicama, te da s kanticom za zalijevanje u ruci, u papučama i sa slamnatim šeširom šedu u ljetno predvečerje svojim vrtom, kako to i dolikuje mirnim i zadovoljnim malim kapitalistima koji se, svršivši s poslom i pri kraju života, odmaraju na lovorikama svojega truda i marljiva stjecanja. Jer svijet je okrutan

uvijek i prema svakome. To što daje to de odmah tek nešto kasnije opet uzeti natrag, ili barem pokušati vratiti. A čovjekovo je junaštvo upravo u toj borbi kojom de zaštititi svoje, ali i probitke svojih bližnjih. Ne volim tobožnje osjedajne duše koje de kriviti druge, sve te surove i pohlepne novčare, okrutne poduzetnike, pa i sirovo, grubo nadmetanje koje im nije dopustilo da svoje snove pretvore u sitniš. Pa neka budu jači, a ako je potrebno, čak i okrutniji. To je bio moral mojega oca. Zato on i nije poštivao siromaha – dakle, ne to zlosretno mnoštvo, ved pojedinca koji nije bio dovoljno jak i talentiran da se probije iz zajedničke sudbine mase. Okrutno stajalište, kažeš. I ja sam to govorio, i to prilično dugo. Ali sada više ne govorim. Samo živim i razmišljam, i to je sve što mogu učiniti. Istina je da ja cijeloga života nisam stekao ni pišljiva boba, ni novčida. Samo sam sačuvao ono što sam baštinio od oca i svojih predaka. A ni to nije lako, sačuvati novac, jer strahovite sile navaljuju neprestano protiv svakoga imetka. Katkada sam se borio protiv vidljiva ili nevidljiva neprijatelja kao i moji preci, oni koji su stjecali; bio sam im ravan u odlučnosti i budnosti. Međutim, ja zapravo nisam bio stvaratelj, jer nisam imao stvaran, neposredan odnos s novcem. Bio sam drugi, pretposljednji naraštaj koji samo nastoji očuvati ono što je dobio, i to zbog poštenja. Moj bi mi otac katkada govorio i o novcu siromaha. Jer on novac nije poštivao prema njegovu iznosu. Govorio bi da je za njega čovjek koji je cijeli život proveo kao tvornički pomodni radnik, a na kraju ipak uspio stedi komadid zemljišta i na njemu podidi kudicu u kojoj de živjeti, pa i vodnjak iz čijega de se prinosa nekako prehraniti, vedi junak od vojskovođa. Divio se toj neobičnoj volji kojom su se ti zdravi i izvrsni, iako su im šanse bile toliko bolno neznatne, izdigli iz redova siromašnih te divljim i upornim naporima tijekom života uspjeli sebi ugrabiti barem komadid nečega od dobara svijeta. Uspjeli su ponijeti na potpetica barem grumenčid zemlje, od svojih filira podignuti kudu i sagraditi krov. Takve je poštivao. Inače nikoga i ništa na ovome svijetu ne bi cijenio. »Ništavan čovjek – rekao bi katkada za nekoga i slegnuo ramenima kad bi pred njim živopisno i zorno opisivali sudbinu nevještih i slabih ljudi. I to mu je bila draga uzrečica. Znao bi to izgovoriti tako da uništi čovjeka. Ja sam zapravo bio i ostao škrtac. Kao i svaki čovjek koji nije u stanju stvarati novu vrijednost, a ni stjecati, te mu je uloga samo u tome da sačuva ono što je baštinio od života i svojih predaka. Moj otac nije bio tvrdica, on je samo cijenio novac: pravio ga je, nagomilavao, a kad je stigao čas, sigurnom ga je i mirnom rukom davao dalje, Vidio sam jedanput oca kako ispisuje ček na milijunske iznos tako odlučnom i jednostavnom gestom kao da je udijelio napojnicu konobaru. Upravo je bila izgorjela tvornica, a osiguranje to nije htjelo platiti, jer je uzrok

požara bio nemar pogonskog osoblja; tada je moj otac morao odlučiti hode li još jedanput izgraditi tvornicu, ili de sve raspustiti i likvidirati te živjeti u miru i spokojno od kamata svojega imetka? U tome trenutku života više nije bio uopde mlad: prošao je šezdesetu. Imao je razloga da ne gradi iz temelja nikakvu tvornicu. Imao je osnove da živi bez rada, pa da se u preostalom dijelu života samo šede, čita i razgledava. No on se ni časka nije premišljao, ved se nagodio s poduzetnicima i s inozemnim inženjerom, zatim ispisao ček i jednostavnom gestom predao sav svoj novac inženjeru, koji je podigao i potom vodio njegov novi poslovni pothvat. I imao je pravo. Moj je otac nakon dvije godine umro, no njegova tvornica postoji i danas, radi i obavlja koristan posao. A to je najviše što se za života može dosegnuti: da za nama ostane nešto što de koristiti svijetu i ljudima. Samo što to baš i ne koristi stvaratelju, to si mislio? ... Znam, pritom misliš na samodu. Na onu duboku, gustu samodu koja okružuje baš svaki stvarateljski duh, na samodu koja je omotač njegova života poput zemljine atmosfere. E, pa naravno. Onaj tko ima posla, taj de biti osamljen. Noe bezuvjetno sigurno da de ta samoda ujedno biti i patnja. Ja sam uvijek više patio od bliskosti s ljudima, od društvenih suodnosa nego od istinske samode. Neko demo vrijeme samodu doživljavati kao pokoru, poput djeteta ostavljena u mračnoj sobi dok odrasli u susjednoj prostoriji pričaju i zabavljaju se. Onda demo i mi jednoga dana odrasti i saznati da samoda, ona istinska i svjesna samoda nije sudbinska kazna, nije ni bolesno povlačenje povrijeđenoga, nije ni osobenjaštvo, ved jedino dostojno stanje čovjeka. I od toga trenutka to više nije ni tako teško trpjeti. Kao da zauvijek živiš u obilnom i čistom zraka. Pa, takav ti je bio moj otac. I takav je bio svijet kod nas u našem domu. To je bio svijet novca, rada, reda – građanski gard. Kao da su uredili za vječnost i taj stan i tu tvornicu. Obrede u poslu i životu isplanirali su tako da su nadvisivali život. Kod nas, u našem domu, uvijek je vladala tišina. I ja sam se rano naviknuo na tišinu, na šutnju. Tko puno priča, nešto prikriva. Tko dosljedno šuti, taj se uvjerio u nešto. I to sam naučio od oca. Iako sam u djetinjstvu silno patio zbog tih spožnaja. Činilo mi se kao da mi nešto nedostaje u životu. Ljubav, kažeš ... Požrtvovna ljubav. Eh, kako je to lako reci. Poslije sam kroz životno iskustvo uočio da pogrešno tumačena, neumjesnim razlozima zahtijevana ljubav ubija više nego lužina, automobili i rak pluda zajedno Ljudi se ubijaju ljubavlju, kao da je ona nekakva nevidljiva, smrtonosna zraka. Jer su željni sve više ljubavi, zahtijevaju da nježnost pripadne njima i samo njimaZahtijevaju za sebe sav osjedajni potencijal, žele usisati u sebe svu životnu snagu svoje okoline, pohlepnom žeđi velikoga raslinja koje nemilosrdno otima svu snagu, vlažnost, mirise i zrake okolnim močvarama i plodnom tlu. Ljubav: velika je to sebičnost. Ne znam koliko ima onih koji su ostali

živi i mogu podnositi tiraniju ljubavi, a da pritom nisu nasmrt ranjeni? Osvrni se oko sebe, proviri kroz prozore stanova, zaviri ljudima u oči, slušaj njihove jadikovke, i svugdje deš nailaziti samo na jednu te istu očajnička napetost. Jer nisu u stanju izdržati potrebu svoje okoline za ljubavlju. Neko vrijeme podnose, cjenkaju se, zatim se umore. A iza toga dolazi gastritis. Nakon toga čir na želucu. Pa šeder. Srčane smetnje. I smrt. Jesi li ti ved vidio negdje sklad, mir? ... Samo jedanput, u Peruu, kažeš? ... O, pa da, možda u Peruu. Međutim, taj čudesni cvijet ovdje kod nas, u umjerenoj klimatskoj zoni nede modi procvasti. Otvorit de doduše svoje latice, no začas de uvenuti. Možda ne podnosi podneblje civilizacije. Lázár je jednom rekao da tehnička civilizacija na tekudoj vrpci proizvodi osamljenost čovjeka. A rekao je i to da čak ni stilit nije bio toliko osamljen u pustinji, tamo na vrhu stupa, s ptičjim izmetom u kosi, kao što su ljudi u milijunskom velegradu nedjeljom poslijepodne, u masi, u kavanama ili u kinima. I on je bio osamljen, iako svjesnom odlukom, poput redovnika u samostanu. Što ja možda znam bolje nego on i osoba koja mu se počela približavati. No to su ved osobne stvari, a i odnosi se na strane ljude, pa nemam pravo govoriti o njima. E, pa kod nas je vladala uzvišena, smrknuta i svečana samoda. Samoda mojega djetinjstva katkada mi se vrada kao uspomena na neki tužan i tjeskoban san ... znaš one tjeskobne snove koje čovjek sanja pred neki ispit. Kao da smo se kod kude, u mojem djetinjstvu, neprestano spremali za neki uzbudljiv i opasan ispit od kojega bi ti se srce stisnulo. A taj je ispit bila pripadnost građanskom staležu. I mi bismo neprestano biflali. Napamet bismo ponavljali lekciju. A ispit bi se svakoga dana ponavljao. Naši su postupci, riječi, pa i snovi bili neprestano prožeti napetošdu. Okruživala nas je samoda koju bi osjetili ne samo naši sluge, ved i oni koji bi samo nakratko kročili u našu kudu, čak i dostavljači pošiljki. U mračnim, zastrtim sobama, moje djetinjstvo i mladenaštvo protjecalo je u iščekivanju. S osamnaest godina ved sam se silno umorio od samode i tjeskobna iščekivanja. Htio sam upoznati nekoga tko nije posve satkan po tim pravilima. No mnogo je vremena trebalo protedi dok se to nije dogodilo. I u tu je samodu jednoga dana zakoračila Judit Áldozó. Izvoli vatre. Kako uopde podnosiš borbu s cigaretom? ... Ja u tome nikako ne uspijevam, no sada sam ved i odustao. Ne od cigareta, ved od borbe. Jednoga dana moram i s time biti načisto. Neka čovjek razmotri, isplati li mu se živjeti pet deset godina duže bez cigarete, ili de se prepustiti tom sramotnom i sitničavom užitku koji doduše ubija, no u međuvremenu de život ispuniti neobičnim, smirujudim i

uzbuđujudim tvarima. No nakon pedesete to ipak postaje jednim od važnijih pitanja u životu. Imam ja odgovor i na njega, s grčevima koronarne arterije te odlukom da du nastaviti s pušenjem sve do smrti. Nedu dati iz ruke taj gorki otrov, jer se ne isplati. Kažeš da odvikavanje i nije nešto osobito teško? ... Naravno da nije. I ja sam to odradio, ne jedanput, sve dok je to imalo smisla. Samo što mi je cijeli dan protjecao u tome da nisam zapalio. I s time se jednoga dana također valja suočiti. Neka se čovjek napokon pomiri s time da mu nešto ne uspijeva, da mu je opijat potreban, pa neka onda plati cijenu tih sredstava. Tako de sve biti daleko jednostavnije. Na to se obično kaže: »Nisi neki junak.« A ja im odgovaram: »Možda i nisam neki junak, no zato nisam ni kukavica, jer imam hrabrosti za svoje strasti i ovisnosti.« Tako barem ja mislim. Sada zdvojno buljiš u mene. Vidim da me želiš pitati jesam li ja to baš uvijek i bezuvjetno imao hrabrosti za svoje strasti? Primjerice, za Judit Áldozó? ... E, pa naravno, to je to, sinko. Dokazao sam da jesam. Dobro se naplatila, kako bi se to reklo na ulici. Platio sam to svojim mirom u životu, ali, bogme, i mirom još jednoga ljudskog bida. Možda čovjek i ne može dati više od toga. Sada me želiš pitati, je l' mi se to isplatilo? ... Retoričko pitanje. Pa ne može se o nesagledivim promjenama u životu i jednako bitnim pothvatima suditi kojekakvim poduzetničkim mudrostima. Ne radi se o tome je li se nešto isplatilo ili nije, ved o tome da čovjek nešto jednostavno mora učiniti, jer mu tako nalaže sudbina, ili okolnosti, ili temperament, ili funkcija žlijezda ... sve je to vjerojatno u suodnosu ... i tada de on, ako nije kukavica, odraditi to što mora. A samo je to bitno. Ostalo je teorija. E, pa ja sam to odradio. Ispripovijedat du ti kako je to bilo kada je jednoga prijepodneva Judit Áldozó osvanula kod nas, u onoj mračnoj i raskošnoj kudi. Stigla je sa zavežljajem u ruci, poput siromašne cure iz narodne priče. Uostalom, bajke su u pravilu vrlo istinite. Ja sam se bio upravo vratio s teniskog terena, zastao u predsoblju, na jedan sam stolac bacio reket, stajao sam tamo zajapuren i baš htio svudi pletenu vestu. I u tom sam trenutku primijetio da u polutami predsoblja, pred gotičkom škrinjom stoji neka strana žena. Upitao sam je što traži tamo. No ona nije odgovorila. Bila je očito silno zbunjena. Tada sam pomislio da su je zbunile nove okolnosti, njezinu sam smetenost protumačio kao uobičajen stav sluškinje. Tek sam poslije saznao da je tada nije zbunila ni veličanstvenost stana, ni iznenadan dolazak mladoga gospodara, ved nešto posve drugo. Susret. To što je srela mene, a i to što sam je ja pogledao, pa se nešto dogodilo. Naravno, i ja sam u tom času znao da se nešto događa, no ne toliko duboko u svojoj nutrini. Međutim, žene, jake i s jakim instinktima, kakva je i ona bila, točnije znaju prepoznati sve što

je bitno i odlučujude nego mi muškarci koji smo bitne susrete spremni tumačiti krivo, drukčije objašnjavati. No ta je žena u tom trenutku točno znala da je srela mene, čovjeka koji de imati kobnu ulogu u njezinu životu. I ja sam to znao, a ipak sam skrenuo s teme. A kako mi nije odgovorila na pitanje, zašutio sam pomalo uvrijeđeno i osorno. Neko smo vrijeme nijemo stajali u predsoblju i gledali se. Promatrali smo se tako pažljivo kao što rijetko kada čovjek zuri u neku pojavu. No ja u tom trenutku nipošto nisam zurio u novu sluškinju. Zurio sam u ženu koja de iz neshvatljiva razloga i u nemogudim okolnostima na neki način odigrati iznimno važnu ulogu u mojem životu. Može li to čovjek naslutiti? ... Zacijelo, da. Ne razumom ved cijelim svojim usudom. U međuvremenu, dakako rastresen, misli i na nešto drugo. Možeš li zamisliti koliko je to bila nemoguda situacija. Zamisli samo da mi je netko u tom času prišao i ustvrdio da je to ta žena s kojom du se jednoga dana oženiti; premda de se dotle još mnogo toga dogoditi, prije du se morati vjenčati s nekom drugom ženom koja de mi roditi i dijete, a ova ovdje koja mi sada stoji sučelice u mračnom predsoblju, otputovat de na nekoliko godina u inozemstvo i kada se odande vrati, ja du se rastati od supruge i oženiti se s njom, i to ja, izbirljiv buržuj, otmjen i imudan vlastelin uzet du ovu ništavnu sluškinjicu koja stišde svoj zavežljajčid te s jednakom bezuvjetnom pozornošdu bulji u mene kao što i ja buljim u nju ... pažljivo, kao da sam prvi put naišao na nešto što doista valja pažljivije promotriti ... E, pa sve se to u tom trenutku činilo vrlo malo mogudim. No danas, naknadno, s odmakom od nekoliko desetljeda, volio bih sam sebi odgovoriti na pitanje, jesam li u tom času znao da de se upravo to dogoditi ... I uopde, što je s tim takozvanim velikim susretima, jesu li baš ti odlučujudi trenuci toliko svjestan čin? ... Zar doista postoji to što se priča da jednoga dana netko uđe u sobu a mi ved znamo: aha, to je to taj ... Onaj pravi iz romana ... Ne, ipak ne bih znao odgovoriti na to pitanje. Samo sklopim oči i prepustim se sjedanjima. Pa da, tada se zaista nešto dogodilo. Je li to bila struja? ... Zračenje? ... Tajni dodir? ... Ma, to su samo riječi. Iako je sigurno da ljudi svoje osjedaje i misli nipošto ne izražavaju samo riječima. Postoji među ljudima i drukčija komunikacija, drukčiji prijenos informacija. Danas bi se reklo da su to kratki valovi. Navodno ni instinkti nisu ništa drugo ved jedna vrsta kratkovalnoga prijenosa informacija. Ne znam ... Ne želim nikoga obmanuti, ni tebe, a ni sebe. Zato ti mogu redi samo to da se u tom trenutku kada sam prvi put ugledao Judit Áldozó nisam mogao pomaknuti i podi dalje, i koliko god ta situacija da stojim tamo pred jednom neznankom i sluškinjom bila besmislena, ja se nisam micao, samo smo se gledali, i to dugo. – Kako vam je ime? ... – upitao sam. Rekla je. I to mi je zvučalo toliko poznato. Bilo je u tome doista nečega od

žrtve, uostalom kao što i značenje prezimena kazuje, ali i stanovite svečane note. Kao i njezino krsno ime. Judit, usto i požrtvovna, zvučalo je baš biblijski. Kao da je ta djevojka naišla odnekud iz prošlosti, iz one biblijske jednostavnosti i punine što i jest onaj drugi, vječni, a zapravo jedini istinski život. Kao da nije stigla sa sela ved iz neke druge dimenzije postojanja. Nisam baš mario postupam li ispravno ili ne, ved sam prišao vratima i upalio svjetlo da je bolje vidim. A nju ni ta nagla gesta nije iznenadila. Spremno i voljno – mada to više nije bio pokret sluškinje ved žene koja de se i bez riječi podvrgnuti volji muškarca, a napose onome koji joj jedini ima pravo zapovijedati – okrenula se postrance, te je, da bih je bolje vidio, podigla glavu prema svjetlu. Kao da je rekla: »Izvoli, dobro me promotri. Takva sam. Znam da sam prekrasna. Gledaj me pažljivo i polako, nemoj se žuriti.« I stajala je tako pod električnim svjetlom sa zavežljajem u ruci, poput modela pred slikarom, nijemo i dragovoljno. E, pa tada sam je doista pogledao. Ne znam, jesi li je maloprije vidio? ... Malo sam te prekasno upozorio. Mogao si joj uočiti samo stas. Visoka je kao ja. Skladne je visine, nije ni debela ni mršava, takva je bila i sa šesnaest godina kad sam je prvi put ugledao. Nikada se nije udebljala, a nije ni smršavila. Znaš, time upravljaju neke unutarnje, tajne sile, one ti to drže u ravnoteži. Taj je organizam izgarao na uvijek istoj temperaturi. Zagledao sam joj se u lice i počeo žmirkati od te ljepote, kao netko tko je predugo živio u tami pa se odjedanput zabuljio u svjetlo. Ti joj sada nisi mogao vidjeti lice. Uostalom, sada ved neko vrijeme ionako nosi krinku, bjelosvjetsku masku od umjetnih trepavica, boja, pudera, posebno nacrtanih usana, sjenila oko očiju, od lažnih i ishitrenih crta. Tada, međutim, u onom plahom trenutku prvoga susreta to je lice bilo posve novo i cjelovito, kao da je upravo izišlo iz radionice. Još su se na njemu osjedali potezi Stvoriteljeve ruke. Bilo je to srcoliko lice, vrlo skladno. Sve je na njemu bilo s mjerom i svaka je crta savršeno pristajala onoj drugoj. Toliko o ljepoti. Imala je crne oči, no tako neobično crne, znaš, kao da se u boju očiju umiješala i nekakva tamna modrina. I kosa joj je bila takva, modrocrna. Čovjek je mogao jasno osjetiti da je to tijelo skladno i samopouzdano. Zato je i stajala preda mnom tako samouvjereno. Iskoračila je iz anonimnosti, iz mase, i donijela sa sobom nešto novo, a to je bila skladnost, sigurnost i ljepota. Sve sam to tada, dakako, samo nejasno naslutio. Nije bila više dijete, ali ni posve odrasla žena. Tijelo joj se razvilo, no duša joj je bila uspavana, tek se budila. Nisam odonda sreo ženu koja bi bila toliko, poput smrti sigurna u svoje tijelo, u snagu svojega tijela kao što je bila ta Judit Áldozö. Nosila je jeftinu gradsku haljinu i crne niske cipele. Sve je na njoj bilo svjesno i smjerno odabrano i usklađeno, kao kad se seljanka odjene po gradskoj modi i ne

želi ni po čemu zaostajati za gospođicama. Pogledao sam joj ruke. Nadao sam se da du pronadi na njoj barem nešto što de me oneraspoložiti. Po svemu sudedi očekivao sam kratke i zdepaste ruke, crvene od rada u poljima. Međutim, ruke su joj bile duguljaste i bijele. One, bogme, nisu bile nažuljane od rada. Poslije sam saznao da su je i kod kude štedjeli, majka je nikada ne bi tjerala na grube poslove. I tako je stajala tamo, mirno trpjela da je gledam pri jarkome svjetlu. Gledala me u oči jednostavnim i pozornim pogledorn. U njezinu držanju, u njezinu pogledu nije bilo ništa izazovno, ništa koketno. Ona nije bila mala drolja koja je dospjela u grad da bi onjušila svoj položaj među gospodom, pa de u gradskom stanu početi očijukati s mladim gospodarom. Ne, ona je bila žena koja je dobro promotrila jednog muškarca, jer je osjetila da ima nešto s njim. I nije pretjerala sa svojom slutnjom, ni tada, a ni poslije. Nikada se naš odnos u njoj nije preobrazio u umišljaj. Kada ja više nisam mogao živjeti bez nje, a ni spavati ni obavljati poslove, kada mi se ved uvukla pod kožu i u snove, pa i u reflekse poput smrtonosnog otrova, ona je još uvijek mogla smireno i svjesno odlučivati o tome hode li ostati ili otidi. Nije me voljela, to misliš? ... I ja sam neko vrijeme mislio da je tome tako. No ne želim prestrogo suditi. Voljela me je, samo drukčije, zemaljskije, praktičnije i opreznije. Uostalom, upravo se o tome i radi. Zato je ona tada bila samo proleterka. A ja građanin. I baš o tome ti kanim govoriti. A što se nakon toga dogodilo? ... Ništa, stari moj. Takve stvari kao što je moj pad u zarobljeništvo Judit Áldozó ne »događa« se baš tako vidljivo i opipljivo učinkovito kao u romanima ili u kazališnim komadima. Odlučujudi događaji u životu odvijaju se u vremenu, dakle, vrlo sporo. Jedva da im se razabire radnja. Čovjek živi ... i to je sve što se radnje tiče, što je bitno u našem životu. Ne bih mogao reči da je Judit Áldozó jednoga dana kročila u našu kudu i da se sutradan ili nakon pola godine nešto vidljivo dogodilo. Ne mogu redi čak ni to da me je, od trenutka kada sam je ugledao, obuzela neka silovita strast pa nisam mogao ni jesti ni spavati jer sam sanjario O nekoj nepoznatoj seljanki koja je živjela u mojoj blizini i svaki dan mi zalazila u sobu, da se pritom jednako ponašala, odgovarala mi na pitanja, te živjela i rasla kao stablo, a da mi je samo njoj prirođenim jednostavnim izražajnim sredstvima, koja bi me uvijek iznenadila, stalno nešto govorila, no to sigurno i nije bilo više od vijesti da i ona živi na ovom planetu ... Sve je to bilo baš tako, no ništa od toga nije nosilo u sebi radnju koja bi se moglo nazvati događajem. Još dugo ništa od toga nije bio opipljiv događaj. Ipak, tih se prvih vremena uvijek prisjedam s nekom posebnom osjetljivošdu.

Ta djevojka nije imala neku važniju ulogu u našoj kudi, rijetko bih je viđao. Moja ju je majka odgajala za sobaricu, no nisu joj dopuštali da nas poslužuje za stolom, jer ona nije znala baš ništa o obiteljskim obredima. Vedinom se, kada se čistilo, vukla za batlerom i poput cirkuskoga klauna ponavljala njegovu točku. Ponekad bih je sreo na stubištu ili u salonu, katkada bi ušla i u moju sobu, pozdravila, zastala na pragu i predala neku poruku. Moraš znati da sam ja tada kada je Judit Áldozó osvanula u našoj kudi i imao ved trideset godina. Tridesetogodišnjak, po mnogo čemu sam svoj gospodar. Bio sam partner u tvrtki, moj me je otac – vrlo oprezno – počeo navikavati na potpunu samostalnost. Imao sam goleme prihode, no nisam se odselio od kude. Stanovao sam na katu, u dvjema sobama. Taj je dio kude imao i zaseban ulaz. Navečer, ako baš ne bih imao nekog posla u gradu, blagovao bih s roditeljima. Sve ti to govorim samo zato da shvatiš kako nisam imao pretjerano mnogo prigoda sresti tu djevojku. Međutim, od prvoga trenutka, čim je kročila u tu kudu, a ja je ugledao u predsoblju, u našim susretima provlačila se neka napetost koja se ne može krivo protumačiti. Ta mi je žena uvijek gledala ravno u oči. Na način kao da nešto želi upitati. Ona nije bila nikakva fifica na početku karijere, ali ni seosko nevinašce koje de oboriti oči ako naleti na mladoga gospodara. Ne bi se ni zacrvenjela, nije bila nekakva vrckava mačkica. Kada bismo se susreli, ona bi zastala kao da ju je netko dotaknuo Onako kao u trenutku kada sam upalio svjetlo da bih je bolje vidio, a ona mi se podatljivo okrenula i pokazala lice. Gledala bi me u oči, no nekako čudnovato ... ne izazovno, u tome nije bilo ni poziva ni nagovaranja, ved ozbiljno, vrlo, vrlo ozbiljno, širom otvorenih očiju, kao da kani nešto pitati. I uvijek bi me gledala tim upitnim, otvorenim pogledom. I uvijek to jedno te isto pitanje. Pitanje stvorenoga bida, rekao je Lázár jedanput. Navodno postoji pitanje na dnu svijesti svake kreature, a ono glasi: »Zašto?« To me je pitala i Judit Áldozó. Zašto uopde živim, kakav je smisao svega toga? ... Ili tako nekako. Neobično je bilo jedino to što je to pitala baš mene. A bila je zastrašujude lijepa, tako dostojanstveno, nevino i u divljemu savršenstvu lijepa kao da je bila primjerak Stvoriteljeva remekdjela, nešto ili netko gdje je samo jedanput uspjelo besprijekorno izmodelirati i pretočiti u opipljivu tvar. Dakako, njezina je ljepota polako počela djelovati i u kudi, u našim životima, poput neprestano prisutne, izrazito uporne a nijeme glazbe. Ljepota je zacijelo snaga, i to na isti način kao što je snaga i toplota i svjetlost, ili volja nekog čovjeka. Počeo sam vjerovati da se iza nje skriva i nekakva volja; dakako, ne neka kozmetička, jer baš i ne držim previše do ljepote koja se proizvodi umjetnim sredstvima, takoredi je skroje i štave, pa prepariraju kao strvinu. Ne, iza te ljepote koja je, naposljetku, ipak bila izvajana od lomljive i prolazne tvari, plamtjela je jaka

volja. Jer čovjek de svojim žlijezdama i srcem, umom i instinktima, značajem i tijelom zadržati postojedi sklad, taj sretni i čudesni obrazac perepletanja gdje de krajnja posljedica i opdi dojam biti upravo ljepota. Kao što rekoli, imao sam trideset godina. Vidim ti po pogledu da mi upravo kaniš uputiti ono mudro, a pokvareno muškaračko pitanje: što je tu bilo toliko složeno, u čemu je bio zaplet? Zar ne bi bilo jednostavnije da u takvim slučajevima čovjek sluša zov svoje krvi i nagnuda? Uostalom, tridesetogodišnji muškarac ionako zna što je istina. Zna da ne postoji žena koju ne bi mogao odvudi u krevet, ako je ona slobodna, a srce i svijest joj ne zaokuplja nijedan drugi muškarac, da pritom među njima ne postoji nikakva tjelesna prepreka, da ih ne priječe ni ukusi, a usto imaju prilike za susrete i poznaju se ... Tako stoje stvari. I ja sam znao tu istinu, pa sam se tim znanjem i obilato služio. Kao svaki muškarac moje dobi, koji usto i nije odved žalosne pojave a povrh svega je i imudan, i ja sam se okoristio radodajnim ponudama žena, nisam zazirao od njihovih prijedloga. Oko privlačnoga muškarca razvija se navlas isto kolo kao i oko privlačne žene. Što i nije povlastica osobe, jer te su žene osamljene i žude za nježnošdu, zabavom i ljubavlju; naime, u svim europskim velegradovima živi više žena nego muškaraca, a kako, uostalom, ni ja nisam bio baš nakazan ni glup, nalazio sam se u profinjenom okruženju, a i znalo se da sam vrlo, vrlo bogat, živio sam kao i svi drugi u mojem položaju. Uvjeren sam da bi, nakon zbunjenosti i usplahirenosti prvih tjedana, jedna jedina prijateljska riječ pripitomila srce Judit Áldozó i okrenula ga prema meni. No ja tu riječ nisam izgovorio. Za mene je to poznanstvo, ako smijem takvim nazivati nazočnost te mlade sluškinje u mojoj roditeljskoj kudi, tada počelo biti sumnjivo, opasno, neshvatljivo i uzbudljivo kada sam spoznao da mi ta žena ne treba za ljubavnicu, da je ne kanim samo odvudi u krevet kao sve prije nje, da ne namjeravam samo kupiti i konzumirati tih pedesetak kilograma svježega mesa, o ne. A što zapravo želim? ... Dugo je potrajalo dok sam i to saznao. Nisam je dirao, jer sam se nečemu nadao od nje. Očekivao nešto. A to nije pustolovina. Pa što onda? ... Odgovor na to pitanje potpuno mi je prožeo život. A u međuvremenu smo živjeli kako i dolikuje. Dakako, pomišljao sam i na to da du izdvojiti tu djevojku iz našega okruženju, odgojiti je i zasnovati s njom neki zdraviji odnos, kupiti joj stan, postat de mi ljubavnicom, pa demo živjeti kako se ved u tim okolnostima može. Međutim, moram redi da mi je to palo na pamet tek mnogo kasnije, nakon mnogo godina. A tada je ved bilo kasno, jer je ta žena ved bila svjesna svoje snage, znala je što čini i bila je jača. Tada sam ved bježao pred njom. Prvih sam godina samo osjedao da se u kudi nešto događa. Nodu bih stigao kudi i tamo bi me dočekala duboka tišina, tišina i red, kao u samostanu. Popeo bih

se u svoj stan na katu gdje je batler ved sve pripremio za nod: u termosici hladan sok od naranče, moja lektira i cigarete. Na stolu bi mi uvijek stajalo mnogo cvijeda, a moja odjeda, knjige, umjetnine, sve bi bilo uvijek na svome mjestu. Zastao bih u mlačnoj sobi i osluškivao. Naravno, nisam na tu djevojku mislio redovno, nisam stvarao fiksnu ideju o tome da se ona nalazi tik do mene, da spava tamo negdje vrlo blizu, u sobama za osoblje. Prošla je godina, pa još jedna, a ja sam osjedao samo to da kuda na neki način dobiva smisao. Sve što sam znao bilo je da Judit Áldozó živi tamo i da je vrlo lijepa – a to su doduše znali i drugi, pa smo batlera morali otpustiti, kao što je i kuharica, jedna osamljena, postariji žena morala otidi jer se i ona zaljubila u Judit, a svoju ljubav nije znala iskazati drukčije nego svađom i zanovijetanjem – no o svemu tome nije se razgovaralo. Možda je samo moja mama znala istinu, no ona je šutjela. Mnogo sam razmišljao, osobito poslije, o toj šutnji. Moja je mama bila iskusna i instinktivna, znala je sve, a da se o tome riječima i ne govori. Nitko u kudi nije znao tajnu batlerove i kuharičine ljubavi osim moje mame, koja, doduše, sigurno nije imala neka osobita iskustva u ljubavi, a o nakaznoj požudi, kakva je bila beznadan odnos stare kuharice prema Judit, ona zacijelo nikada ništa nije ni pročitala ... No znala je istinu i što je stvarnost. Bila je stara žena pa je ved znala sve i ničemu se nije čudila. Znala je i to da je Judit u kudi prava napast, da nije opasna samo za batlera i kuharicu ... Znala je da prijeti gotovo svakome tko živi u toj kudi. No za oca se nije bojala, jer je moj tata u to doba ved bio star i bolestan, a i inače, njih se dvoje nije voljelo. No mene je mama voljela i nisam se poslije uspio načuditi zašto nije, ako je sve to znala, navrijeme maknula tu napast iz kude ... Prošao mi je život, ili samo što nije prošao, kada sam to napokon shvatio. Primakni mi se bliže. Moja je mama zazivala takvu opasnost za mene. To se može objasniti time da se ona pribojavala kako de me zadesiti još veda opasnost. A znaš li što je to? ... Ni na što ne sumnjaš? ... Pa bojala se samode, zastrašujude samode u čemu im je protekao život, život mojega tate s mojom mamom, pa i život cijele te pobjedničke, nadasve uspješne, obredima opteredene klase. Postoji proces koji se odvija oko nas, koji tako zastrašuje, plaši, gori od bilo čega ... a to je skliznude u samodu. Kada postajemo poput strojeva. Okružuje nas strogi kudni red, još stroži red na poslu, a usto smo opkoljeni još strožim društvenim poretkom; međutim, to još nije sve, jer postoji surov raspored i za naše zabave, sklonosti, pa i za ljubavni život; naime, kod nas se točno zna sat kad demo se odijevati, kad demo doručkovati, raditi, ljubiti, razuzdati se, kultivirati se ... Oko nas je, bogme, red, mahniti red. A u tome se golemom redu život polako smrzava, kao što se smrzava i sve oko ekspedicije koja se sprema na dalek put, doduše prema raskošnim predjelima s cvijedem, ali se more odjedanput smrzne te

s njime i cijeli svijet, pa tada više nema ni plana ni namjere, ostaje samo hladnoda i nepomičnost. Taj je proces spor, a nezaustavljiv. Život obitelji jednoga se dana naprosto zaledi. Odjedanput sve postaje bitno, svaka pojedinost, no nitko više ne osjeda cjelinu, sam život ... Odijevaju se svako jutro i svake večeri kao da navlače kostim za neko kobno slavlje, za sprovod ili za vjenčanje, ili čak za izricanje sučeve presude. Odlaze u društva i priznaju goste, no iza svega se krije samo samoda. A dok iza samode u srcima i dušama tinja nada, dotle de nekako i život podnositi, živjet de ... doduše, ne dobro, ne i dostojno čovjeka, no živjet de, jer ima nekog smisla ujutro pokrenuti mehanizam zato da bi taj otkucavao do večeri. Jer, dugo se nadaju. Čovjek de se vrlo teško pomiriti s beznađem, s time da je ostao sam, nasmrt i beznadno osamljen. Vrlo malo njih de znati podnijeti spoznaju o tome da za samodu u njihovu životu nema rješenja. Nadaju se, brzaju, bježe u veze s drugim ljudima, iako u te pokušaje bijega ne unose istinska strast a ni požrtvovnost, jer oni samo bježe u dužnosti, u umjetno stvorene obveze, mnogo rade ili planski putuju, ili vode veliku kudu, ili kupuju žene s kojima nemaju ništa, ili počinju skupljati bilo lepeze, bilo drago kamenje, bilo rijetke insekte ... No ništa od toga ne pomaže. Što oni savršeno točno i znaju, makar se time i bavili, ništa im nede pomodi. No i dalje se nadaju. Makar ni sami ne znaju u što vjeruju ... – no dobro znaju da ni više novca, ni savršenija zbirka kukaca, ni nova ljubavnica, ni zanimljivo poznanstvo, ni odlično uspjela večernja zabava, pa ni još uspješnije uzvraden garden party, ništa od toga nede pomodi ... Zato, prije svega od muke i zbunjenosti, jedino žele red. U svakom de budnom trenutku ponovno urediti život oko sehe. Neprestano nešto »sređuju«, bilo spise, bilo druženja, bilo pastoralu ... Samo da ni trenutka ne ostane nasamu sami sa sobom! Samo da se ni na jedan jedini tren ne zagledaju u vlastitu osamljenost! Daj brzo ljude! Ili pse! Daj goblene! Ili dionice! Ili gotičke predmete! Ili ljubavnice! Ali samo brzo, dok se ne otkrije ... Tako se živi. Tako smo i mi živjeli. I vrlo pažljivo smo se odijevali. Moj se otac u pedesetoj odijevao s toliko brige kao prezbiter ili katolički svedenik pred misu. Batler je navlas točno poznavao njegove navike, ved bi mu ranom zorom brižljivošdu jednoga kapelana pripremio odijelo, cipele, kravatu, a moj otac, koji zacijelo nije bio neki tagt čovjek i nije se baš pretjerano brinuo za svoju vanjštinu, jednoga je dana posve nenadano počeo manijakalno paziti na svaku sitnicu: da mu odijevanje, dolično starijemu gospodinu, bude dovoljno dostojanstveno i besprijekorno, da nikada ne bude ni zrnce prašine na sakou, nikada nijedan nabor na hlačama, nijedna mrlja ili nešto krivo uglačano na košulji, nikada otrcana kravata ... o da, poput svedenika kada se odijeva za obred, baš tako pažljivo. A nakon toga, kada je ved bio odjeven, počinjala bi druga faza provođenja reda: doručak, pa besprijekorno uredan nalog za dopremanje i postavljanje vozila,

čitanje novina i pofte, ured, zatim namještenici i poslovni partneri koji de mu se klanjati i izvještavati ga, pa klub i društvene obveze ... i sve se to provodilo napeto i pažljivo, savršeno dotjeran, kao da netko promatra izvana, kao da navečer nekome mora polagati račune o svim tim sakralnim radnjama. Majka me je htjela zaštititi upravo od toga. Jer u pozadini sve te dosljedne urednosti i odijevanje, toga skupljanja goblena i posjedivanja kluba, društvenih obveza i primanja gostiju nazirale su se utvare samode, poput ledenjaka u toplim morima. Znaš, unutar nekih životnih formi i društvenih uređenja, samoda se u prikladnoj životnoj dobi javlja kao i bolest u potrošenom organizmu. A takve se stvari ne događaju od danas do sutra, ne javljaju se ni prave životne krize, ni bolest, ni rastanci, ni začeci kobnih međuljudskih odnosa tako da se u određenom trenutku objavi, ustanovi ili osvijesti njihovo postojanje. Kada postanemo svjesni odlučujudih zbivanja, dotada se u vedini slučajeva ved sve odigralo, pa nam nema druge nego pristati na njih, ili trčati odvjetniku, pozvati doktora a možda i svedenika. Jer i samoda je jedna od podvrsta bolesti. Točnije, samoda više nije toliko ni bolest koliko stanje u kojem se smjestilo ono što samoda okružuje, kao daje preparirana životinja u kavezu. Ne, jer je bolest proces koji prethodi osamljenosti, a koji ja nazivam procesom zaleđivanja. I od toga me je moja majka htjela zaštititi. Znaš, u životu de prije ili poslije dodi do potpunog automatizma. Sve se ohladi. Sobe su doduše i dalje jednako tople, temperatura ti je tijela i dalje trideset šest sa šest, dijastolički tlak osamdeset, a imaš i novaca u banci ili u tvrtki. Jedanput tjedno odlaziš u operu, ili u neko kazalište, po mogudnosti u ono koje daje vesele komade. U restoranima naručuješ laganu hranu, vino miješaš s mineralnom vodom, jer si naučio lekciju o zdravlju. Zato nema nikakvih problema. Tvoj de ti obiteljski liječnik, ako je dobar doktor ali ne i pravi – jer to dvoje nije jedno te isto – nakon polugodišnjega pregleda zadovoljno stiskati ruku. Međutim, ako ti je obiteljski liječnik pravi doktor, dakle nepodmitljivo i nepatvoreno posveden liječnik, kao što je jedan pelikan samo pelikan i ništa drugo, kad vojskovođa ostaje vojskovođom i onda kada baš i nije na ratištu nego samo pilicom modelira ili rješava križaljku, ako je i on na taj način liječnik, nede biti previše spokojan nakon polugodišnjega pregleda i nede ti zadovoljno stiskati ruku, jer unatoč tomu što su ti srčane, pludne, bubrežne i jetrene funkcije optimalne, na tebi, zato što ti život nije zadovoljavajudi, osjeda se ledeni dah samode, kao što de osjetljivi aparati prekooceanskih brodova čak i u ekvatorijalnom području, u onoj strašnoj sparini osjetiti primicanje smrtne opasnosti na sivkastoj modrini mora, dolazak sante. Ne pada mi na pamet drukčija poredba, zato svaki čas spominjem ledeni brijeg. No možda bih mogao redi – Lázár bi zacijelo našao vrsnije poredbe – da se radi o hladnodi kakvu osjedaš ljeti u nekim stanovima koje su ukudani

napustili i otišli na ljetovanje, a stan su poprskali kamforom, sagove i krzna omotali u novinski papir, i mada je napolju ljeto, vrudina, sunce prži i pali, osamljeno pokudstvo, kao i zasjenjeni stanovi iza kapaka nadisali su se hladnjikave samode koju de čak i beživotni predmeti osjetiti, jer to jednostavno svatko nanjuši, udiše i isijava iz sebe, upravo sve i svatko tko ostane sam. Čovjek de ostati sam zato što je ohol i ne usuđuje se prihvatiti pomalo zastrašujudi dar ljubavi. Zato što ima neku svoju ulogu koju smatra bitnijom od doživljaja ljubavi. Zato jer je tašt. Svaki je građanin tašt, ako je pravi. Sad ne govorim o tobožnjim građanima neznalicama koji su se netom okitili tim naslovom i položajem jer imaju novca ili su imenovani u viši stalež. Oni su samo prostaci. Govorim ti o građanima koji stvaraju i čuvaju ved stečeno, o onim pravima. Jer de se samo oko njih jednoga dana početi kristalizirati samoda. I tada de im odjednom biti hladno. Zatim de postati svečani poput vrijednih umjetnina, kao da su kineska vaza ili renesansni stol. Postat de uzvišeni i početi skupljati same po sebi budalaste i suvišne naslove i odlikovanja, sve de učiniti da postanu dostojanstveni ili milostivi, vrijeme de trošiti na složene pothvate samo da bi se domogli još koje odlike ili novoga položaja, da bi postali potpredsjednicima, ili čak pravim predsjednicima, a po svoj prilici čak i počasnim predsjednicima ... No sve je to ved znak samode. Sretni narodi, tako smo barem učili, nemaju svoju povijest, kao što ni sretni ljudi nemaju naslove, rang, pa ni višak uloga u svijetu. I od toga me je moja majka htjela zaštititi. Možda je i zato trpjela Judit Áldozó u kudi, čak i kada se ved moglo osjetiti opasno zračenje koje je isijavala njezina nazočnost. Kao što rekoh, nije se ništa »dogodilo« ... gotovo sam rekao: nažalost, ništa se nije dogodilo. Samo što su protekle tri godine. I jedne večeri, uoči samoga Božida – na putu kudi iz tvornice, popeo sam se u stan svoje drage, pjevačice koja je to poslijepodne bila sama kod kude, u taj lijepi, topli i dosadni stan koji sam joj ja opremio, predao joj dar koji je bio upravo toliko lijep i dosadan kao i ta moja draga, pjevačica, kao i sve druge moje drage i svi drugi stanovi i darovi s kojima sam se dotle zamarao – kao što rekoh, vratio sam se kudi jer je bio Badnjak poslijepodne, a obiteljska večera bila je kod nas. I tada se dogodilo sve. Ušao sam u salon, na glasoviru je ved stajao svečano okiden, blještav bor, u gotovo polumračnoj prostoriji nije bilo nikoga, samo je Judit Áldozó klečala pred kaminom. Bilo je poslijepodne uoči Božida, a ja sam se u roditeljskome domu nekoliko sati pred božidno predvečerje osjedao također usplahireno i beznadno sam. A pritom sam znao i to da de zauvijek biti tako, u nastavku života, sve do kraja, uvijek, ako se ne dogodi neko čudo. Znaš, čovjek na Božid pomalo uvijek vjeruje u čudo, ne samo ja ili ti, ved cijeli svijet, cijelo čovječanstvo, jer kao što ljudi govore,

zato i postoje blagdani, bez čuda nitko i ne može živjeti. Medutim, tome poslijepodnevu prethodila su ved mnogobrojna druga popodneva, druge nodi i druga jutra, dani kada sam viđao Judit Áldozó i pri pogledu na nju nisam pomišljao ništa posebno. Kada čovjek živi pokraj mora, i ne misli na to da se tim morem može otputovati i u Indiju ili da se kupač u njemu može i utopiti. Ljudi najčešde samo žive pokraj mora, po svoj prilici samo se okupaju u njemu ili čitaju knjigu na žalu. No ja sam toga poslijepodneva zastao u mračnoj sobi i samo gledao u Judit – bila je odjevena u crnu odoru sobarice, kao što sam i ja bio u sivoj odori mladog industrijalca, pa sam se upravo spremao u svoju sobu da bih odjenuo onu crnu, prikladnu za večernje slavlje – toga sam se poslijepodneva zaustavio u polumračnoj sobi, zagledao se u božidnu jelku i u klečedi lik žene, te odjedanput shvatio sve što se za te tri godine događalo. Shvatio sam da su doista velika zbivanja nijema i nepomična, a da se iza vidljivih i opipljivih pothvata uvijek krije još jedna radnja koja je troma kao da neka neman spava tko zna gdje, iza mora i šuma, u srcu nekog čovjeka, jedno tromo čudovište, neko prabide koje de se rijetko pomaknuti i rastegnuti, rijetko posegnuti za nečim, a to nešto si u pravilu ti, ona druga neman. No iza te svakodnevice ipak postoji neki red, kao u glazbi ili u matematici ... doduše, pomalo romantičan red. Ne razumiješ? ... Ja sam ga osjedao. Kažem ti da sam umjetnik, samo što nemam svoje glazbalo. Djevojka je poslagala cjepanice, osjetila da stojim iza nje i da je gledam, no nije se micala, nije okrenula glavu prema meni. Klečala je i nagnula se naprijed, a to je držanje tijela uvijek vrlo erotično. Ako jedna žena kleči i naginje se naprijed, čak i dok radi, ona se prometne u senzualnu pojavu. I tome sam se nasmijao. Ali se nisam smijao frivolno, prije bi se reklo veselo, kao kada se netko oraspoloži što u velikim trenucima, u odlučujudim i kriznim sekundama može računati na to da u nama i u odnosima s našim bližnjima postoji neka nezgrapna čovječnost, gotovo bijeda jedne klade, te da velike strasti, patetični osjedaji imaju veze s takvim držanjem i pokretima tijela kakav je bio i taj, ta klečeda žena u polumračnoj sobi. To, bogme, i jest smiješno, no i ganutljivo otužno. No upravo senzualnost, od koje je satkano svako živo bide, ali joj je isto tako i robovski podložno, u nekim takvim smiješnim gestama pretvara se u veličanstvenu opsjenu, i to kao beskrajna sila koja može zapaliti svijet. I toga sam se u tom trenutku sjetio. A dakako i toga da sam poželio to tijelo, da se u požudi javlja i nešto sudbinsko, da u tome. ima nečega i podlog i dostojnog prezira, mada je gola istina da je želim. Kao što je stvarnost i to da ne želim samo tijelo koje se, eto, upravo prikazuje u tom nezgrapnom položaju, ved i ono što se nalazi unutar toga tijela, njegovu sudbinu, osjedaje i tajne. Jer, dovoljno sam dugo živio sa ženama, uostalom kao i svaki imudni a u biti besposleni mladid mojih godina, pa sam znao da konačna i

dugoročna senzualna rješenja ne postoje među ženama i muškarcima, da se senzualni trenuci obnavljaju u sebi ili se ruše u ništavilo, u međusobnu naviknutost i ravnodušnost. A to lijepo tijelo, ta čvrsta stražnjica, taj vitki struk, ta široka a ipak skladna ramena, taj ljupki, ponešto na stranu nagnuti vrat s kestenjasto–smeđim maljama, te mesnate no zgodno oblikovane noge; sve to doista i nije bilo baš ono što se naziva najljepšim ženskim tijelom na svijetu, a i sam sam poznavao, posjedovao i odvukao u krevet i skladnija, ljepša i uzbudljivija tijela – no tada se uopde nije radilo o tome. A znao sam i to da valovi i lebdenje, koji se propinju i neprestano pokredu čovjeka između žudnje i zadovoljstva, žeđi i gorčine, privlače i odbacuju ljudsku prirodu, pritom ne poznaju ni mirovanje ni rješenje. Sve sam to znao, no ne i takvom sigurnošdu kao danas, kada ved starim. Možda sam se tada još nečemu i nadao, u dubini srca htio silno vjerovati da postoji tijelo, i to jedno jedino koje u potpunoj harmoniji odgovara na približavanje drugoga te je sposobno smiriti groznicu čeznutljive žeđi, ali i gorčinu zadovoljene strasti pretočiti u neki krotkiji mir – to je san koji ljudi uglavnom nazivaju sredom. No nje u stvarnosti nema, što ja tada, dakako, još nisam znao. U stvarnosti se samo vrlo rijetko događa da napetost požude i podražaj ne slijede unutarnji nadzor, pa i intimnost potištenosti koju donosi orgazam. Zatim, postoje ljudi koji su poput svinja, njima je baš sve svejedno, jer se za njih požuda i zadovoljstvo kredu u nekoj dimenziji potpune ravnodušnosti. A možda su upravo oni zadovoljni. Ja ne težim takvim zadovoljstvima. Kao što rekoh, sve to tada još nisam do kraja spoznao, a možda sam se samo nadao; no sigurno je da sam se pomalo i podcjenjivao i ismijavao zbog nastalih okolnosti i osjedaja koji su, dakako, u meni i dalje bili vrlo živi, pa i u vezi s tom smiješnom situacijom. Tada još mnogo toga nisam znao, pa čak ni to da okolnosti kod ljudi nikada ne mogu biti smiješne ako se prepuštaju svojoj tjelesnoj i duhovnoj kobi. O tome nisam imao pojma. I tada sam oslovio djevojku. Više se ne sjedam tih riječi. No samu situaciju vidim još uvijek vrlo izoštreno, kao da ju je netko snimio na mikrofilm; vidim je kao i sve druge prizore pohranjene u obiteljskoj riznici pokretnih slika, a koje su snimila neka osjedajna bida ili očevi, bilo da su to prizori s medenoga mjeseca ili prvi koraci djeteta ... Judit se polako pridigla, iz džepa svoje suknje izvukla rupčid i obrisala ruke umrljane pepelom i piljevinom s kora cjepanica. Toga se prizora jasno sjedam. I tada smo se odmah upustili u razgovor, ispod glasa i živahno, strašno hitro kao da se moramo pribojavati da de netko uči u sobu, kao da smo urotnici, ma ne, prije bi se reklo: lopov i njegov pomagač ... Jer, sada ti moram nešto redi. Htio bih ti sve prenijeti iskreno, no zacijelo si odmah shvatio da to baš i nije tako lako ... Naime, to što du ti pripovijedati i nije fabuliranje lovca na suknje, stari moj, to što ti sada pričam nije neka galantna pustolovina, o ne, nije to. Od toga je moja

pripovijest ponešto zlokobnija, a moja je samo zato što sam tada i ja bio jedan od sudionika ... u tom su trenutku oko nas ipak djelovale vede sile, kroz naše su se sudbine sudarale sile jače od nas i izvan nas. I kao što sam ti rekao, razgovarali smo tiho. Što je, uostalom, bilo i prirodno: ja sam bio gospodar, ona sluškinja, a povjerljivo smo razgovarali u kudi u kojoj je ona pripadala osoblju; razmijeniti smo misli o vrlo intimnim i nadasve ozbiljnim stvarima, a svakog je trenutka mogao netko udi, moja mama ili netko drugi, batler koji je usto bio i ljubomoran na Judit ... riječju, i obzirnost i okolnosti nalagale su nam da pričamo vrlo tiho. I ona je, naravno, osjedala da se tamo i tada može samo šaptati. No ja sam osjedao i nešto drugo. Od prvoga trenutka našega razgovora bio sam načisto s tim da se tamo radi o još nečemu a ne samo o tome da se jedan muškarac obrada nekoj ženi koja mu se sviđa, od koje nešto želi, koju nastoji pridobiti za svoj užitak, ne, nije bilo tako. Čak mi nije bilo u prvom osjedajnom planu ni to da sam se zaljubio u tu jedru i dražesnu mladu ženu, da ludim za njom, da me je obuzela mužjačka groznica, da mi je uzavrela krv pa du, makar se srušio cijeli svijet, ja tu ženu ugrabiti, makar i platio, uzeti je za sehe. Spolna glad katkada može biti mučna i okrutna kao i ona želučana. Ne, to je šaptanje imalo i svoje druge razloge ... znaš, ja nikada prije nisam osjedao takav pritisak. Jer ja tada nisam počeo govoriti samo za svoju korist, nego i protiv nekoga ili nekih ... pa sam zato i govorio toliko tiho. To su ved bile ozbiljne stvari, ozbiljnije od galantne romanse mladoga milostivoga gospodina i naočite mačke za domade potrebe. Jer, kada se ta žena pridigla i bez, kao što se to po običaju kaže, najmanjega znaka zbunjenosti obrisala ruke i pogledala me u oči, širom otvorenih očiju, vrlo pozorno – ved se odjenula za posluživanje kod večere, imala je crnu opravu s bijelom pregačom i bijelim oglavljem, izgledala je baš smiješno, poput operetne sobarice – ja sam osjetio da je savez koji joj nudim ne samo savez zadovoljenja požude, ved prije svega savez protiv nekoga ili nekih. A i ona je tako osjedala. Odmah smo počeli pričati o bitnome, bez uvoda i okolišanja, navlas isto kao što bi u nekoj velikaškoj palači ili važnom uredu, recimo u nekom ministarstvu gdje se čuvaju dokumenti velikog značenja i tajni spisi, razgovarala dvojica urotnika, jedan koji je namještenik toga ureda i onaj drugi koji tamo bez prepreke zalazi, no u tom trenutku imaju samo dvije minute da se dogovore o zajedničkome pothvatu, šapdudi i da izgleda kao da pričaju o nečemu posve drugom, u velikoj nervozi, no ipak tako kao da jedan u međuvremenu samo obavlja svoj posao, a onaj drugi kao da je upravo u prolazu kroz sobu pa mu se tek usput obratio ... I nemaju baš previše vremena. U svakom trenutku može banuti šef, može prostorijom prodi neki sumnjičavi činovnik, i budu li tu dvojicu vidjeli zajedno, smjesta de posumnjati da nešto snuju. Zato smo odmah govorili o bitnome, od prvoga trenutka, a Judit

Áldozó bi u međuvremenu pogledavala prema vatri, jer su cjepanice bile mokre i nisu odmah hvatale vatru. Zato se još jedanput sagnula pored kamina i potpirivačem pokušavala oživjeti plamen, a ja sam kleknuo pokraj nje i žaračem namjestio bakrene držače panjeva kako su i trebali stajati te joj pomagao rasplamsati vatru. A u međuvremenu sam govorio. I što sam joj rekao? ... Čekaj, pripalit du. Ne, sada je ved svejedno. U ovo doba više i ne brojim cigarete. A i inače mi je ved mnogo toga svejedno. Međutim, tada sam osjedao da je sve što se događa zaista bitno, sve što du ti redi i što de se dogoditi poslije toga. Nisam imao vremena udvarati joj se, prenemagati se oko nje. Sve bi to ionako bilo suvišno. Rekao sam joj da bih htio živjeti s njom. Moja izjava uopde je nije iznenadila. Mirno me je slušala, gledala u vatru, zatim me pogledala u oči, vrlo ozbiljno no bez imalo čuđenja. Naknadno mi se čini da me je u tom trenutku samo odmjeravala, takoredi procjenjivala moje snage, kao što zacijelo seljanke gledaju momka koji se pred njima pravi važan pa se razmede da može podidi takve i takve terete, vrede puha žita ili nešto slično. I ona me je odmjeravala, no nije mi proučavala mišide ved dušu. Kažem ti, sada mi se čini kao da me je tada ispitivala s pomalo podrugljivim pogledom, nijemom i nježnom porugom. Kao da je govorila: »Nisi ti baš toliko jak. Jer velika je snaga potrebna, prijatelju moj, da bi živio sa mnom. Mogu ti se slomiti leđa.« To joj je govorio pogled. Osjedao sam to pa sam govorio još tiše i još brže. Rekao sam joj da de to doista idi vrlo teško, jer je čitava situacija sama po sebi nemoguda; moj se otac nikada ne bi složio da se oženim njome, a po svemu sudedi javilo bi se i neke druge poteškode. Primjerice, rekao sam, lako je mogude da bi takav brak i mene sputavao u odnosima s mojom obitelji i s ostatkom svijeta, te da nije istina da se u cijelosti može prkositi svijetu kojemu pripadamo i od kojega smo toliko toga dobili. Kao što je zacijelo mogude da bi ta sputanost, taj loši temeljni osjedaj prije ili poslije pokvario i naše međusobne odnose. Ved sam viđao takve stvari, poznavao ljude iz mojega svijeta koji su sklapali brakove duboko ispod svojega ranga, a sve su te veze u konačnici bile nesretne. Govorio sam joj to i slične bedastode. Sve sam to, dakako, mislio ozbiljno, nisam govorio iz kukavičluka, nisam tražio izlike. I ona je shvatila da govorim iskreno, ozbiljno me pogledala i mahnula da i ona misli isto. Kao da me je hrabrila da nađem još neke razloge koji de odmah, ved od prvoga trena potvrditi koliko je to nemoguda zamisao, koliko je sve to samo po sebi besmisleno: neka i dalje argumentima i uvjerljivo nepobitnim istinama dokažem da je to naprosto ludost. A ja sam doista i tražio takve argumente. Ona nije rekla ništa, nije izustila nijednu riječ, točnije, oglasila se tek na kraju, premda i tada vrlo kratko. Puštala me da govorim. Ni sam ne znam kako se to dogodilo, no razgovarao sam s njom cijelih

sati pol ispred kamina, ona je sve vrijeme ostala u onom klečedem položaju, a ja sam sjedio pokraj nje u kožnatom naslonjaču, gledao u vatru i govorio; nitko nije banuo u sobu, nitko nas nije omeo. Postoji u životu neka nevidljiva organiziranost, u trenucima kada se ljudima u životu zbivanja nižu tako da se nečemu mora dodi do kraja ili sve konačno srediti, čak su i životne okolnosti urote na njihovoj strani, o da, i poprište, pa čak i predmeti, a i živi ljudi koji također, makar i nesvjesno postaju sudionici situacije. I nitko nas nije omeo. Ved se smrknulo kada se i moj otac vratio kudi, a i Judit su po svoj prilici trebali u pripremi za postavljanje zdjela, jedadeg i svega drugog pribora za svečanu večeru; u kudi su se ved svi odjenuli za večeru, no nama ipak nitko nije zasmetao. Život de uvijek savršeno srediti svaku situaciju, ako je voljan stvarati. Osjedao sam se u tih sat i pol kao da prvi put razgovaram s nekim, zaista prvi put u životu. Želim živjeti s njom. Ne mogu se s njom oženiti, no u to ni sam nisam posve siguran do kraja, rekao sam. Unatoč tomu, nas dvoje moramo bezuvjetno zajedno živjeti. Upitao sam je sjeda li se našega prvog susreta, kada je prvi put kročila u našu kudu. Nije odgovorila, samo je kimnula da se sjeda. Bila je vrlo dražesna u polutami sobe dok je Ječala pred vatrom, u riđem svjetlu boje jesenjega lišda, s tom ljeskajudom kosom dok me je, neznatno nagnuvši postrance glavu i lijepi vrat, pažljivo slušala, sa žaračem u ruci. Bila je neizrecivo lijepa i djelovala mi nevjerojatno poznatom. Rekao sam joj neka napusti tu kudu, neka da otkaz, neka kaže nešto, da mora otputovati kudi ili nešto slično, a neka me poslije toga pričeka negdje, jer ja du za nekoliko dana obaviti svoje poslove, pa demo zajedno otputovati, recimo u Italiju i ostati tamo dugo, možda čak i godinama. Upitao sam je bi li voljela vidjeti Italiju ... Nijemo je, vrlo ozbiljno odmahnula da ne – zacijelo nije ni razumjela pitanje, jer je ono djelovalo na nju kao da sam je upitao želi li vidjeti Henrika IV. Nije me razumjela. No slušala je vrlo pozorno. Gledala je u vatru, klečala uspravnih leđa poput pokajnice, bila mi posve blizu, samo sam trebao ispružiti ruku. Jedanput sam to i učinio, ispružio sam je i primio je za ruku, no povukla ju je – što nije bilo ni koketno ni uvrijeđeno, ved znak vrlo prirodnog a jednostavnog prosvjeda, kao kada netko u društvu, tijekom razgovora, jedva primjetnom gestom, tek usputnom upadicom ispravlja nešto, neku pogrešnu riječ. Tek sam tada zamijetio da je ta žena na svoj način vrlo otmjena. Ljudski materijal iz kojega je bila sazdana bio je otmjen. Što me je iznenadilo, iako mi se donekle činilo čak i prirodnim. Toliko sam ved i tada znao da ljude nede učiniti otmjenima ni položaj ni rođenje, ved njihov karakter i razum. Klečala je pred kaminom ozarena blijedoriđim plamenom poput kneginje, vitko i prirodno, ni ponosno ni ponizno, bez trunke znaka smetenosti ili zatečenosti, kao da je taj razgovor bio najnormalnija stvar na svijetu. A iznad svega toga, znaš, stajala je božidna jelka.

Poslije sam se, ako bi mi pala na pamet božidna jelka, uvijek morao nasmijati – no taj bi smijeh uvijek bio opor i neodređen ... I Judit pod borom, kao nekakav neshvatljiv i neobičan dar. A kako ništa nije odgovorila, napokon sam zašutio. Nije mi odgovorila ni na pitanje želi li živjeti sa mnom, a ni na ono bi li htjela sa mnom otputovati na nekoliko godina u Italiju. A kako se nisam više mogao dosjetiti ničega drugog, osim toga kako sam na kraju ipak stigao do točke da sam uspio razgovarati s nekim kao, znaš ono, kao kupac koji se nateže s tvrdoglavim prodavačem pa svašta pokušava, isprva pokušava postidi nižu cijenu, a potom, kada i sam uvidi da je onaj drugi nepokolebljiv pa se nagodba nede sklopiti, ponudi mu potpunu kupovnu cijenu: upitao sam je, želi li mi biti suprugom ... Na to je pitanje ipak odgovorila. Ne baš odmah, to je istina. Isprva se počela neobično ponašati. Ljutito me gledala, gotovo s mržnjom. Vidio sam da to tijelo potresa neki nemir, poput epileptična napada. Počela je drhtati, Ječala je preda mnom i tresla se. Žarač je vratila na svoje mjesto, na bočni zid kamina, pokraj potpirivača. Podlaktice je čvrsto stisnula na prsima. Bila je tada poput mlade učenice koju je strogi profesor osudio na klečanje. Smrknuto, mučna izraza lica, buljila je u vatru. Zatim je ustala, poravnala svoju odoru i rekla: – Ne. – A zašto? ... – upitah. – Jer ste kukavica – rekla je i odmjerila me vrlo polako, vrlo temeljito, od vrha prema dolje. I izišla iz sobe. Prost! Eto, tako ti je to počelo. Zatim sam izašao na ulicu, trgovine su se ved zatvarale, ljudi su s božidnim darovima hitali kudi. Ušao sam u neku malenu urarnicu gdje se prodavao i sitan, jeftin nakit. Kupio sam jedan zlatni medaljon, znaš one jeftine, bezvrijedne medaljon u kojima žene nose portrete svojih mrtvih ljubavi ili vrlo živih dragih. U lisnici sam pronašao neku iskaznicu sa slikom, neki pokaz kojemu je upravo s posljednjim danom u godini istjecala valjanost; fotografiju sam istrgnuo i metnuo u medaljon, a trgovca zamolio neka sve to spakira kako i dolikuje za dar. Kada sam se vratio kudi, Judit mi je otvorila vrata. Paketid sam joj tutnuo u ruku. Nedugo zatim otputovao sam i godinama se nisam vradao kudi, pa sam tek mnogo kasnije saznao da je taj medaljon na ljubičastoj vrpci od toga trenutka neprestano nosila oko vrata i nikada ga ne bi skidala, samo kada se umivala kada bi se vrpca morala zamijeniti jer se stara ved istrošila.

No tada se u nastavku sve odigravalo kao da ono badnje poslijepodne nismo ni razgovarali o takvim sudbonosnim stvarima. Judit je iste večeri s batlerom posluživala večeru, sutradan je, kao i bilo kada prije, počistila moju sobu. Naravno, ja sam ved i tada znao da sam to poslijepodne bio izvan sebe, zapao u besvjesno stanje. Znao sam to na način kao što i mahniti umobolnici znaju dok lupaju glavom o zid, dok se hrvaju s njegovateljima, ili dok nodu hrđavim čavlom vade sebi zube; tijekom svih tih zbivanja itekako znaju da je sve što su zapjenjenih usta počinili protiv sebe neopisivo štetno i sramotno, da je to svakako djelo nedostojno i njih i zajednice. Znaju to ne samo naknadno, kada je napadaj prošao, ved i u trenucima dok izvode sve te mahnite i bolne radnje. I ja sam znao toga poslijepodneva pred kaminom da je to što govorim, svi ti planovi, savršeno bezumno, a napose da je način kako sam zamišljao sve to, naprosto bezuman i nedostojan mene i mojega položaja. I poslije sam to što se tada događalo smatrao trenutkom napadaja u kojemu čovjek izgubi nadzor nad vlastitom voljom pa osjetila počinju djelovati samovoljno, jer se u takvu času paralizira mod prosudbe duha i sve njegove funkcije blokade. Nema sumnje da sam tada, to badnje poslijepodne pod božidnom jelkom proživio jedini ozbiljni i pravi živčani napadaj. I Judit je to znala, zato je i šutjela o tome tako pažljivo, poput člana obitelji koji jednoga dana uoči znakove sloma kod drugoga člana obitelji. Dakako, ona je znala još nešto, poznavala je i bila duboko svjesna razloga tog napadaja. Da me je to poslijepodne slušao netko drugi – bilo stranac, bilo član obitelji – bezuvjetno bi mi pozvao liječnika. Bilo je to za mene također veliko iznenađenje, jer sam inače dotada, kao i bilo kada poslije, baš sve rješavao vrlo promišljeno. Možda čak mrvicu i pretjerano promišljeno. Mojim je postupcima možda manjkalo upravo ono što se zove naglom odlukom ili spontanošdu. Nikada ne bih ništa poduzimao neposredno i naglo, samo tek tako, zato što sam se toga sjetio ili pod dojmom trenutka, ili zato što su to nudile sklonosti i prigode, ili pak zahtijevale okolnosti. U tvornici, pa i u poslovnom životu slovio sam za vrlo promudurna čovjeka koji de dugo promišljati dok se ne odluči za neki potez. Jedini živčani napadaj u mojem životu možda je upravo mene najviše zatekao, jer sam po svoj prilici ved i tijekom razgovora savršeno točno znao da je to što govorim ludost i da se ništa nede dogoditi onako kako planiram, te da bih morao postupiti posve drukčije, prepredenije ili opreznije, čak nasilnije. Znaš, ja sam u pitanju ljubavi uvijek postupao po načelu cash and carry, zagovarao sam način Amerikanaca u ratu: plati i nosi ... Tako sam i ja razmišljao. Što i nije baš bilo osobito otmjeno, no bilo je bezuvjetno zdravo i samoživo. Međutim, to poslijepodne ja nisam platio, a nisam ni odnio ono što sam poželio, ved sam molio i tumačio, k tome na nemogud način, u okolnostima koje su

za mene bile bez sumnje ponižavajude. No za poremedenost nema objašnjenja. Jedanput de se pojaviti u svačijem životu ... i valjda je strašno siromašan onaj život kroz koji barem jedanput nije protutnjala bura takva napadaja, nije ga potresao takav potres i nije mu pomaknuo temelje njegova zdanja, nije ga napao takav tornado, kojega je huk na trenutak izbacio s mjesta sve što su razum i značaj dotada održavali u besprijekornom redu i sve dok s njegova krova nije počupao sve crepove. A meni se baš to dogodilo ... Pitaš me, jesam li požalio? Ne, nije mi žao. Međutim, ne mogu redi ni to da mi je to, taj trenutak, bio smisao života. Sustiglo me je to kao kakva bolest i kada se čovjek pridigne iz takve akutne bolesti, rekonvalescenta je najbolje poslati na putovanje u inozemstvo. To sam i ja učinio. Takva su putovanja, dakako, u pravilu samo bijeg. No prije toga sam, kao netko tko želi idi samo na sigurno, zamolio Lázára, mojega prijatelja književnika, da jedanput primi kod sebe tu djevojku da je pogleda, porazgovara s njom. Sad ved znam da je ona imala pravo, bio sam kukavica, pa sam tako i postupio. Znaš ono, kao da sam je poslao doktoru da je pregleda je li zdrava ... Naposljetku, ja sam je gotovo pokupio s ulice, negdje po svijetu, kao što se to kaže u novovjekim izvješdima s ratišta. Nije prosvjedovala, otišla je k Lázáru točno kako sam je i zamolio, nijemo i zacijelo silno povrijeđena, kao da mi je dala do znanja: »U redu, ako baš želiš, otidi du k liječniku i otrpjeti da me se pregleda.« Lázár. O, da. Naš je odnos doista bio poseban. Bili smo vršnjaci, školski kolege. Ved je prešao i trideset petu kada se pročuo kao književnik, dotada gotovo nitko nije čuo za njega. Pisao je za male, beznadno bezuspješne časopise neke kratke, neobične tekstove koji su na mene uvijek djelovali kao da autor ismijava i duboko prezire to iznašašde koje se zove pisanjem, objavljivanjem; usput mu se gadi i čitatelj, a napose kritika. Mada nikada nije napisao ni jednu jedinu riječ iz koje bi se mogao izvudi zaključak o postojanju takva njegova mišljenja. O čemu je pisao? O moru, ili o nekoj dnevnoj knjizi, ili pak o nekom značaju, no vrlo kratko, tek na dvije–tri stranice nekog časopisa koji je izlazio u nakladi od nekoliko stotina, ili možda jedva tisudu primjeraka. Ti su tekstovi bili toliko hermetični kao da je svoje opaske o svijetu i o onome što se iza njega krije iznosio na jeziku nekog stranog, neobičnog plemena. A to je pleme – učinilo mi se dok sam pročitavao njegove prve tekstove – na pragu iščeznuda, malobrojno je i zato još vrlo malo njih govori jezikom koji je materinski u Lázárovu djelu. On je osim toga govorio i pisao hladno, iako lijepim mađarskim, pravilnim i čistim jezikom; baš mi je on jednom otkrio da svaki dan, ujutro i navečer čita radove Jánosa Aranya, kao što čovjek mora svaki dan više puta isprati usta ... Međutim, njegovi su tekstovi unatoč tomu bili vjesnici onoga drukčijeg jezika.

A onda je odjedanput postao slavan. Zašto? ... To se ne da objasniti. Iznenada su se prema njemu počele pružati ruke, isprva u salonima, zatim na tribinama, pa u dnevnim listovima, posvuda se nalazilo njegovo ime. I začas su ga počeli i oponašati, listovi i časopisi počeli su objavljivati knjige i članke poput Lázárovih, koje on nije napisao ali kao da im je bio tajnim autorom. Osobito se široka publika zainteresirala za njega, što doduše nitko nije shvadao, jer je njegovim tekstovima manjkalo baš sve ono što može razonoditi ili uljuljkati, smiriti ili zadovoljiti ljude – on kao da nije htio ni čuti za čitatelja. No i to mu je bilo oprošteno. Za nekoliko se godina našao među prvima u onom neobičnom natjecanju koje se smatra svjetovnim dijelom duhovna života: njegovi su se tekstovi tumačili u višim školama kao da su neka istočnjačka, pradavna literatura. No njega to nimalo nije izmijenilo. Jedanput sam ga, u trenutku sveopdeg uspjeha, upitao što osjeda, ne para li mu uši taj metež i buka, u čemu ima, naravno, i podosta vriskova podmetanja, opravdane ili manje opravdane optužbe potaknute mržnjom i ljubomorom. Međutim, sva se ta buka stopila u nešto bezlično, a jedino što se otuda resko i jasno čulo bilo je njegovo ime, poput zvuka prve violine u orkestru. Pozorno je saslušao moje pitanje i zamislio se. Potom je vrlo ozbiljno prozborio: »To je piščeva osveta«. I ništa više nije imao za redi o tome. No ja sam znao o njemu nešto o čemu svijet nije imao pojma: taj se čovjek samo igrao. Poigravao se sa svime, s ljudima, sa situacijama, s knjigama, pa čak i s onim tajnovitim pojavama koje se inače nazivaju književnošdu. Kada sam mu to jednom spočitnuo, rekao mi je slegnuvši ramenima da umjetnost, potajno i duboko, u umjetnikovoj duši nije ništa drugo nego zorni izraz poriva igre. A što je književnost? – upitao sam ga. – Književnost je ipak nešto više od umjetnosti, književnost je odgovor i moralni stav ... Smrknuto me je i uljudno saslušao kao uvijek kad bih pred njim spominjao pitanja njegova zanata, da bi nakon toga rekao samo toliko da je tome sve tako, no poriv koji pothranjuje stav zaigran je, a osim toga, krajnji je smisao književnosti, kao uostalom i religije, ipak forma, a što je forma, to je ved i umjetnost. Zapravo je izbjegao odgovor na pitanje. Naravno, široka publika i njegovi kritičari nisu mogli znati da se taj čovjek jednako može poigrati s mačkicom koja na suncu ganja klupko konca, kao i s nekim filozofskim ili moralnim problemom; dakle, istovjetnom ozbiljnošdu, što de redi iznutra na isti način nevezano, svu svoju pozornost potpuno prepustivši pojavi ili misli, no srce pritom ne dajudi nikome. Preuzimao je ulogu suigrača. No oni to nisu znali ... Usto, on je bio i svjedokom mojega života, što smo više puta raspravili, posve otvoreno. Znaš i sam da svaki čovjek ima nekoga koji de ga tužiti, nadzirati, suditi, a pritom mu je pomalo i ortak u zagonetnom i zastrašujudem trenutku koji se zove život. Taj je čovjek pravi očevidac. On je taj koji te vidi i poznaje u cjelini. Sve što deš učiniti

uvijek de se pomalo događati i zbog njega, a kada požanješ uspjeh, tada pomisliš: »Hode li on povjerovati u to?« ... Svjedok nam stoji uvijek u pozadini, cijeloga života. A takvi su tipovi vrlo, vrlo neugodni suigrači. No ne možeš ih se riješiti, a možda to i ne želiš. U mojemu je životu taj lik bio Lázár, književnik, s kojim sam se tijekom mladosti i u ranoj zreloj dobi igrao svih tih neobičnih, za druge čak nerazumljivih igara. On je bio jedini koji je znao, a o kome sam i ja znao, i to kao jedini, da smo uzalud u očima svijeta odrasli ljudi, ozbiljan tvorničar i slavni pisac, uzalud smo u očima dama uzbudljivi, ili tugaljivi, strastveni muškarci ... u stvarnosti je najviše i najbolje što demo uspjeti sačuvati od života ta hirovita, odvažna i nemilosrdna čežnja za igrom, čime smo jedan drugome doduše mož da unakazili, a istodobno možda i uljepšali lažljive i svečane igrokaze našeg usuda. Ako bismo se zatekli zajedno, mi bismo se, poput zločinaca u ljudskom društvu, i bez tajnih znakova razumjeli i odmah se bacali na igru. Imali smo doista mnogo igara. Bila je jedna koja se zvala »gospon–Kovács«; nju du ti potanko prepričati kako bi shvatio što se među nama odigravalo. Ona se morala igrati u društvu, među svim tim Kovácsima i gospođama Kovács, bez posebnoga uvoda, a da pritom ništa ne opaze, čak i ne naslute da se radi o igri. Dakle, mi bismo se, okružen ljudima, negdje sreli i odmah počeli. Što de redi gospodin Kovács drugome gosponu Kovácsu ako se u društvu razgovara o tome da je upravo pala vlada, ili da se izlio Dunav pa je pomeo nekoliko naselja, ili da se slavna glumica rastaje, ili da se o glasovitom političaru ispostavilo da je stavio u džep mito iz javnih financija, ili da se poznati čuvar dudoređa ustrijelio u tajnom ljubavnom gnijezdu ... Gospodin de Kovács po običaju promrmljati: hm. A potom de nastaviti: »E, tako vam je to, molim lijepo.« I nato de izlanuti još neku nadasve šuplju frazu tipa: : Jedno je od svojstava vode da je mokra«, »Svojstvo je ljudske noge da postaje mokra ako čovjek zagazi u vodu, ». Ili de ustvrditi: »Ima i ovakvih, a ima i takvih, molim.« Jer, svi de postojedi gosponi Kovácsi i gospe Kovácsi, otkad je svijeta i vijeka, izgovarati upravo takve stvari. Kad de vlak krenuti, oni de obvezatno redi: »Krenuo je.« A ako stane u Füzesabonyu, oni de vrlo ozbiljno i svečano zaključiti: »Füzesabony.« I uvijek de biti u pravu. A i svijet je vjerojatno zato toliko podao i beznadan, jer su opda mjesta uvijek istinita, pa se samo genij i umjetnik usuđuje zveknuti floskule po nosu i razotkriti u njima ono što se protivi zdravom razumu i životu, te upozoriti na činjenicu da iza pristojne i izričite istine na način gospona Kovácsa postoji još neka, a ona je vječna pa de se zato ta druga istina postaviti na glavu i fudkat de joj se za Füzesabony, kao što se nede iznenaditi kad de čuvara dudoređa, nekoga činovnika na visokom položaju, tajna policija pronadi u ružičastom kombineu gdje visi s prozorske kvake u tajnom ljubavnom

gnijezdu ... Lázár i ja doista smo savršeno igrali igru s gosponima Kovácsima, a gospoda Kovácsi doista nisu nikada posumnjali i uvijek bi se dali navudi na tanki led. Ako bi gospon Kovács govorio o politici, mi bismo, Lázár ili ja, bez ustručavanja odgovorili: »Jer to je tako, molim, da i ovaj ima pravo, a donekle i onaj drugi. Molim, valja saslušati sve zainteresiran strane.« Osim toga imali smo i onu igru »U naše vrijeme«, ta uopde nije bila loša. Jer je u naše vrijeme, kao što se zna, zar ne, sve bilo bolje, šeder slađi, voda mokrija, a zrak prozračniji; žene nisu trčale u zagrljaj ljubavnika, ved bi se radije posvetile cjelodnevnom pranju rublja na rijeci sve dok sunce ne bi zašlo, a kad bi ono i zašlo, one su još neko vrijeme rifljale. A ni muškarci, kad bi ugledali novac, ne bi ga htjeli zgrnuti za sebe, ved bi odgurnuli sve te novčanice i prozborili: »Ma daj,maknite odavde te novce. Dajte ih siromasima.« Takve s bile žene, pa i muškarci, molim lijepo, u naše vrijeme. Igrali smo se doista raznolikih igara. I ja sam, prije nego što sam otputovao, Judit Áldozó poslao tom čovjeku, neka je i on vidi. Rekoh, kao kod doktora. Judit je bila kod njega poslijepodne, a navečer sam se i ja sreo s njim. »Gle« – rekao je. – »Što želiš? Kad se to ved ionako dogodilo.« Sumnjičavo sam ga slušao. I pobojavao se da se on opet samo igra. Sjeli smo u kavanu u središtu grada, kao što sjedim sada s tobom. Vrtio je među prstima svoj cigaršpic – uvijek bi pušio iz dugog cigaršpica, jer je neprestano imao trovanje nikotinom, pa je razbijao glavu složenim planovima i pronalascima s kojima bi mogao iskupiti čovječanstvo od mučnih posljedica toga otrova – i gledao me tako ozbiljno i pozorno da sam ved počeo sumnjati. Bojao sam se da zbija šalu sa mnom, da je opet smislio neku novu igru pa mi sada glumi da je ta stvar doista nešto važno, životna stvar, a poslije de mi se nasmijati u lice kao toliko puta dotada te dokazati da ništa od toga nije ni važno ni životno, sve je to na neki način igra na temu gospona Kovácsa, jer samo malograđanin može povjerovati da se svemir vrti isključivo radi njega, te da de se horoskopski znakovi vrlo lijepo poslagati baš radi njegove sudbine. Znao sam da me smatra čovjekom građanskoga roda – i to ne baš u podcjenjivačkom i prezri vom smislu riječi kao što se to i danas običava, ne, jer on priznaje da pripadati građanstvu znači i stanovit napon; ne podcjenjuje me zbog podrijetla, takta i uvjerenja, jer i on visoko cijeni taj stalež, samo me doživljava upravo beznadnim slučajem. Smatra da u mojem položaju ima nečega beznadnog. Rekao je da građanin uvijek nekamo bježi. Medutim, o Judit Áldozó više nije bio spreman razgovarati. Govorio je samo o nečem drugom, uljudno i nadasve odlučno. Poslije sam često razmišljao o tom razgovoru. Znaš, prisjedam ga se kao bolesnik koji jednom poslije sazna istinu, upozna pravo ime i prirodu svoje bolesti, pa mu potom pada na pamet poslijepodne kada je prvi put posjetio slavnog liječnika zbog svojih tegoba. A taj slavni intemist, profesor, pregledao ga je vrlo

temeljito i pozorno, sa svim mogudim pomagalima i instrumentima, da bi nakon toga počeo posve uljudno razgovarati o nečem sasvim drugom: upitao bi, ne bismo li rado otputovali, raspitivao se jesmo li gledali neki novi, pomodni komad, pričao o zajedničkim znancima. Samo ne i o tome što smo neodložno htjeli čuti od njega. Uostalom, zato smo i došli k njemu, zato smo propatili sve neugodnosti i napetosti pregleda, jer smo željeli čuti pouzdan nalaz – jer, naposljetku, ni sami ne znamo što nam je, tegobe nam postaju opdenite, prije bi se reklo da su samo sitni simptomi, upozorava nas tek nekakva tjeskobna opda slabost, osjedaj da u našem organizmu i životu nešto ipak nije u redu, a usto se možda i nadamo da de se jednoga dana sve srediti, mada istodobno i nejasno i nedvojbeno slutimo da profesor ved zna istinu, no nama je ne može redi. Zato moramo dalje čekati da iz simptoma, iz sitnih znakova upozorenja dok nam se primiče ta huda bol, ali i iz načina njezina liječenja, kao pacijenti otkrijemo i sami stvarnost koju je mudri doktor bio primoran prešutjeti pred nama. A pritom svi znaju sve, čak i pacijent, mada je ozbiljno bolestan, čega je svjestan i profesor, no on zna još i to da bolesnik sluti što mu je, a i to da mu liječnik prešuduje razmjere bolesti. Medutim, nitko ništa nede poduzimati, jer se mora čekati dok bolest ne progovori sama za sebe. I tada de je tek liječiti, ako de to još biti mogude. I ja sam bio u takvu stanju i samo slušao Lázára onu večer nakon što ga je Judit posjetila. I on mi je govorio o svemu i svačemu, o Rimu, o novoj knjizi, o suodnosu godišnjih doba i književnosti. Zatim se digao, rukovao sa mnom i otišao. I tada mi je postalo jasno da se taj put nismo igrali. Srce mi je uzrujano tuklo. Osjetio sam da me je prepustio sudbini, pa du sve morati posve sam. U tome sam trenutku počeo pomalo cijeniti tu ženu koja se tako jako dojmila Lázára. Poštivati je, zapravo, bojati je se ... Za nekoliko dana napustio sam grad. Od toga je, molim te lijepo, prošlo doista mnogo vremena. Sjedanja su mi na to doba prilično maglovita. Znaš, bilo je to vrijeme međuigre. I ne kanim ti dodijavati s uspomenama i na ta vremena. Četiri godine sam putovao Europom. Moj otac nije imao nikakve jasne spoznaje, ništa pouzdano o smislu i razlozima toga putovanja. Mama je možda i znala istinu, no ona je šutjela. Ja dugo nisam primjedivao ništa neobično u tome. Bio sam mlad pa, kao što je običaj, svijet je bio moj. Tada je još bio mir ... ako baš i ne onaj pravi. Prijelazno razdoblje između dvaju svjetskih ratova. Granice nisu otvarali do kraja, no vlakovi bi samo nakratko stali pred brkljama obojanim na raznobojne pruge. Ljudi su sa začuđujudom samouvjerenošdu i neopteredenošdu tražili jedni od drugih dugoročne zajmove –

ne samo ljudi ved i države, a što je još čudnije, ne samo što su tražili ved su ih i dobivali, baš tako, dugoročne kredite – gradili velike i male kude i, opdenito, ponašali se kao da je jedno doista bolno i jezivo razdoblje ljudskoga života nepovratno iza njih pa dolazi drugo, kada de se sve nadi na svome mjestu, opet de se modi planirati, odgajati djecu, gledati u daljinu i, opdenito, baviti se svim i svačim, što je samo po sebi jedinstveno, tiče se osobna života, ugodno je, a pomalo čak i suvišno. Počeo sam putovati baš takvim svijetom, Europom između dvaju svjetskih ratova. Ne mogu redi da je osjedaj, koji nie je nagnao na put i koji bi me prožimao na nekim postajama putovanja, bio ono opde raspoloženje čovjeka koji se osjeda savršeno sigurnim. Kao net ko koga su ved jedanput iznenada i temeljito orobili, u tome smo se kratkom razdoblju, u Europi između dvaju svjetskih ratova, ponekad ponašali pomalo sumnjičavo, kako pojedinačne osobe, tako i nacije, nastojali smo biti ljubazni, široki i velikodušni, no potajice bismo – za svaki slučaj – u džepu hlača opipavali je li pištolj još tamo, a naglo bismo, kao da smo se prenuli iz märe, posezali za lisnicom u unutrašnji džep sakoa, iznad srca. Zacijelo tih godina nismo provjeravali i strepili samo za novčanik ved i za srce i prisebnost. No ipak, moglo se putovati ... Posvuda su zidali nove kude, dizali nove gradske četvrti, nove gradove, o da, čak i nove države. Prvo sam se uputio na Sjever, zatim na Jug, a iza toga na Zapad. Na kraju sam ostao u gradovima Zapada, i tamo boravio godinama. Sve što sam volio, sve u što sam vjerovao bilo je tamo, posve blizu i opipljivo poznato; znaš, kao kad čovjek u školi nauči neki jezik, a poslije otputuje u državu gdje je jezik koji je učio iz knjiga materinski jezik stanovnika. Na Zapadu sam živio među stvarnim pripadnicima građanskoga staleža koji to očigledno nisu doživljavali ni kao ulogu, a napose ne kao poklič zadadu, ved su samo živjeli u stanju kao što de netko živjeti u kudi koju je baštinio od predaka, koja mu je, doduše, donekle tijesna, sumračna i staromodna, no još uvijek najbolja koju poznaje, pa nema ni smisla rušiti i umjesto nje zidati novu. Oni su vedinom samo održavali taj način života, doduše nevoljko. A mi smo tada kod kude još uvijek zidali zdanje u koje de se udomiti građanstvo, između palača i koliba izgradili smo širi i obilniji način života u kojemu se svatko osjedao udomadeno: zacijelo i Judit Áldozó, a možda čak i ja. Tih sam se godina samo maglovito prisjedao Judit Ádozó. Na početku hodočašda još bih je se katkada sjetio kao uspomene na neka akutna grozničava stanja. Da, jedanput sam se razbolio, imao napadaj i govorio nešto u bunilu, spuštenih kapaka. Osjedao sam tjeskobu samode koja je u ledenim valovima nahrupila u moj život, bojao sam se osamljenosti pa sam pred njom bježao čovjeku čije mi je bide zračenjem i osmijehom obedavalo da de zacijelo uspješno odagnati moj strah. Toga sam se sjedao. Medutim, svijet se otvorio preda mnom i bio je vrlo

zanimljiv. Viđao sam svakojake skulpture, parne turbine, osamljene ljude koji su uživali u sretnoj vedrini glazbe kao u jednom stihu, gospodarske sustave koji su obedavali dostojniji život i velikodušnost, goleme gradove, planinske visove, predivne srednjovjekovne zdence usred četverokuta na trgovima okruženim platanama u njemačkim gradidima, tornjeve katedrala, morske obale sa zladanim pijeskom i tamnomodrim oceanom te gola ženska tijela po plažama. Vidio sam svijet. Uspomena na Judit Áldozó dakako nije se mogla natjerati sa svijetom ... Točnije, tada još nisam znao da su odnosi snaga u takvim dvobojima posve neujednačeni. Judit Áldozó je doista bila manja od sjene u odnosu na stvarnost svijeta, jer mi je život tih godina pokazao i obedao sve, nudio mi veličanstven usud, mogudnost da uronim u drukčije dimenzije života nakon što se istrgnem iz sitničave i otužne stenografije doma, odbacivši svoju kudnu ulogu i kostime. A život mi je ponudio i žene, i to u različitim ulogama, nebrojene žene, sve žene koje hodaju svijetom, Flandrijke kestenjaste boje kose i pospano vrudega pogleda, Francuskinje blistava oka, smjerne Njemice ... e, pa da, žene zaista svih vrsta. A ja sam živio u svijetu, bio muškarac, i žene su se motale oko mene kao, uostalom, oko svakoga muškarca, slale mi poruke i pozivale me, i one koketne i one čestite koje su mi obedavale ili cijeli život ili jednokratnu, nastranu i divlju izbezumljenost, tajnovito sjedinjenje ne zauvijek a niti na samo jedan tren, prije bi se reklo samo za razdoblje dužega, a po svemu sudedi i zagonetnog poznanstva. Žene. Jesi li opazio kako de tu riječ opreznim i nesigurnim naglaskom izgovarati muškarci? Kao da govore o ne posve pokorenom plemenu koje je uvijek spremno na pobunu i, mada je izgubilo samostalnost, nije se slomilo, ved ostalo i nadalje buntovno. Uostalom, što sve taj pojam treba značiti u svakodnevnom nizanju doživljaja u životu? »Što su žene?« ... Što očekujemo od njih? ... Dijete? Pomod? ... Mir? Radost? Sve? Ništa? Trenutke? Čovjek samo živi, čezne, sklapa poznanstva, vodi ljubav, zatim se oženi, uz jednu ženu proživi ljubav, rođenje i smrt, potom se počinje okretati za nečijim nogama na ulici, katkada de ga upropastiti neka frizura vrudi dah jednih usta, jer de u nekoj građanskoj ložnici ili na rasklimanim ležajima s polomljenim oprugama u prljavim svratištima za jednu nod u sporednim ulicama pomisliti da se zadovoljio, katkada de emfatično velikodušan prema nekoj ženi zajedno plakati i zaklinjati se da de, bogme, njih dvoje zauvijek ostati zajedno, pomagati jedno drugom, proživjeti neko vrijeme na vrhu planine ili u nekom velegradu ... No, onda se vrijeme okrene, prođe godina ili čak tri, možda samo dva tjedna – jesi li zamijetio da ni ljubav, kao ni smrt, nema svoje vrijeme mjerljivo satima ili po kalendaru – a njihov se veliki plan izjalovi, ili nije baš uspio kako su zamislili. I tada de se rastati, s mržnjom ili ravnodušno, da bi se ponovno popadali i počeli iznova, tragajudi za novim partnerom. Ili su se ved

umorili pa ostaju zajedno, otimajudi jedan drugome sokove volje za životom i životnim poletom; razboljet de se, pomalo ubijati jedno drugo, pa zatim i umrijeti. A u posljednjem trenutku kada sklope oči, hode li tada napokon shvatiti? ... Što žele jedno od drugoga? Da li se samo pokoravaju jednom slijepom i velikom zakonu koji nalaže da se svijet neprestano mora obnavljati dahom ljubavi, a da bi vrsta preživjela, potrebni su mu muškarci i žene koji se pare? ... Je li to sve? A oni, jadnici, čemu su se u međuvremenu mogli nadati samo za sebe? Što su dali jedno drugom, što su dobili od onoga drugoga? Kakvo je to tajnovito i zastrašujude knjigovodstvo ... I jesu li osjedaji s kojima se muškarac okrede ženi doista upudeni osobi? Ne radi li se samo o požudi, neprestano i jedino samo o požudi koja de tek ponekad, za neko prijelazno razdoblje, poprimiti tjelesni oblik? No to umjetno uzbuđenje u kojem živimo nikako nije mogao biti cilj prirode kada je stvorila muškarca i dala mu ženu da bude uz njega, jer se vidjelo da im nije dobro ako su sami. Osvrni se oko sebe u svijetu pa deš vidjeti da sa svih strana zrači umjetna privlačnost, iz književnosti i sa slika, s pozornice ali i na ulici ... Uđi u kazalište, pa deš vidjeti da tamo sjede žene i muškarci, na pozornici se nadmedu muškarci i žene, govore i zaklinju se, a u gledalištu se samo kašlje i hriplje ... Međutim, ako im se otme riječ »volim te‘‘, ili ona druga »želim te«, ili nešto slično što podsjeda na ljubav, posjedovanje, rastanak, sredu ili nesredu, gledalište de istoga tren umuknuti, tisude i tisude ljudi prigušit de dah. Rado de pisci vrlo spretno zaigrati na tu kartu i s tim osjedajima ucjenjivati gledateljstvo. I kamo god kreneš, posvuda samo umjetno uzbuđenje, mirisi i šarene krpice, skupa krzna i polugola tijela, čarape u boji tijela i štošta još od čega zapravo nema nikakve koristi; naime, ni zimi se ne odijevaju toplije, jer žele pokazivati koljena u svilenim čarapama, dok ljeti na plažama slabine prekrivaju upravo tako da im pojava djeluje što zagonetnije i uzbudljivije; usto, sve te bojice, crveni nokti na nožnim prstima, plava sjenila za oči, zladane kose, sve te trice i kučine s kojima se mažu i lite ... sve je to tako nezdravo. Čuj, ved sam gotovo zašao u pedesete kada sam napokon razumio Tolstoja. Znaš Kreutzerovu sonatu? Govori doduše o ljubomori, no to uopde nije bit onoga o čemu on priča. U tom remekdjelu govori o ljubomori zacijelo zato što je i on sam patio od putenosti, a pritom bio užasno ljubomorne prirode. Medutim, ljubomora nije ništa drugo do žalosna taština, vrijedna prezira. Poznajem i ja taj osjedaj, o da ... Vrlo dobro poznajem. Jer me je dotukao. Sada više nisam ljubomoran. Shvadaš li? Vjeruješ li mi? Pogledaj me. Ne, stari moj, ja više nisam ljubomoran jer sam, iako sam to skupo platio, pobijedio taštinu. Tolstoj je još vjerovao da postoji nekakvo rješenje, pa je ženama namijenio neku vrstu napola životinjske sudbine:

neka rađaju i odijevaju se u kostrijet. Neprijeporno nečovječna, bolesna zamisao. No jednako je nečovječno i bolesno i ono drugo rješenje koje od žena proizvodi izložbene ukrasne predmete, erotska remekdjela. Kako du poštivati neku osobu, kako joj mogu povjeriti svoje osjedaje i misli kada, čim se digne iz kreveta i sve dok se ne vrati u nj, ništa drugo i ne radi nego se odijeva, maže i dotjeruje svoje tijelo, i zamisli ... navodno samo zato jer se sa svim tim perjem, krznom i mirisima želi dopasti meni ... no to nije istina. Ona se želi dopadati svima, svojom pojavom želi u živcima muškaraca, baš svih muškaraca, potaknuti žudnju. I to je naš život. Kino, kazalište, ulica, kavana, restoran, plaže, planine, posvuda to nezdravo raspirivanje strasti. Što misliš, treba li to prirodi? ... Ma vraga, sinko moj. Samo jedan jedini proizvodni sustav i jedan društveni poredak ima potrebe za tim, i to onaj unutar kojega se žena smatra trgovačkim artiklom. Da, u pravu si, ni ja ne znam bolji nego što je ovaj proizvodni i društveni poredak ... sve drugo je samo eksperiment, a svaki pronalazak koji bi ga trebao zamijeniti redovno propada. Činjenica je da se unutar toga poretka žena neprestano želi prodati, katkada svjesno, no priznajem, češde nesvjesno. Ne kažem da se svaka žena svjesno osjeda robom za trgovinu ... no ne bih se usudio povjerovati da de iznimke opovrgnuti veliko pravilo. Ne zamjeram to ženama; pa, one i ne mogu drukčije. Katkada je to njihovo nutkanje toliko smrtno ganutljivo, to oholo, glupavo, oporo koketiranje, nezgrapno zavođenje, napose kada i žena osjeti da joj nije lako, jer ih ima mnogo i ljepših i jeftinijih i uzbudljivijih; iako je konkurencija poprimila zastrašujude razmjene, jer u svim europskim gradovima živi više žena nego muškaraca pa na slobodnim pistama za njih više nema mjesta , pitam se što de poduzeti sa svojim sirotim i tužnim ženskim, a opdenito i ljudskim životom ... Pa nudit de se. Katkada kreposno, oborena pogleda, poput treperavih mimoza koje se potajno doista tresu da ih na kraju doista nitko nede ni taknuti ... No ima i samosvjesnijih koje de svaki dan čvrstim korakom krenuti u borbu, poput vojnika rimskih legija koji znaju da de se protiv barbara uvijek boriti za interese cijeloga carstva ... Ne, prijatelju, nemamo pravo strogo suditi ženama. Jedino imamo pravo žaliti, ne toliko njih koliko sebe same, nas muškarce koji nismo u stanju riješiti tu podmuklu i mučnu krizu koja je zavladala velesajmom civilizacije. A posvuda na nas vreba to svjesno uznemiravanje. Kamo god se djeneš. Kamo god bacio pogled. U pozadini svega je novac, ako ne baš uvijek, no iza stotinu ljudskih bijeda barem u devedeset i devet slučajeva. No to je ono o čemu svetac i mudrac nije ništa prozborio kada je izrekao svoju optužnicu punu mržnje u Kreutzerovoj sonati ... Govorio je o ljubomori. Proklinjao je žene, modu, glazbu, zavodljivost društvenih zabava. Samo što ništa nije rekao o tome da nam mir u duši nede dati

nikakav proizvodni ili društveni sustav; to nam nitko drugi nede darovati osim nas samih. Kako? Ako svladamo požudu i taštinu. A je li to mogude? ... Gotovo je neizvedivo. Možda kasnije, jednoga dana. Čežnja s vremenom nede iščeznuti, no ishlapjet de, isparit de iz nas goropadna ljubomora i pohlepa, beznadno uzbuđenje, ali i gorčina koja de ozračiti svaku pohotu i zadovoljstvo. Čuj, čovjek se jednostavno umori. Meni je katkada drago da mi starost kuca na vrata. Sada ved ponekad priželjkujem kišne dane kada du sjesti pokraj pedi s bocom crnoga vina i s nekom starom knjigom koja govori o nekim pradavnim željama i razočaranjima ... Međutim, tada sam još bio mlad. Putovao sam četiri godine. Budio bih se u zagrljaju žena, razbarušen i mokre kose, u sobama stranih gradova. Svladao sam, što sam god bolje mogao, svoj zanat. Divio se krasotama svijeta. Ne, doista se u međuvremenu nisam sjetio Judit Áldozó. Barem ne previše, i ne svjesno ... Možda samo onako kako sam se sjetio nekih ulica svojega grada, soba svojega doma, onako kako se misli u stranom svijetu na ljude koje smo ostavili kod kude, na one napuštene koji izranjaju iz zlatne kupke sjedanja kao da su na neki fini način ved pomalo umrli. Dogodio mi se jedan grozničav trenutak, bio sam osamljen i previše buržuj i u toj je samodi osvanula jedna divlja i mlada ljepotica, obratio sam joj se, pa što ... zatim sam sve zaboravio. Putovao sam, no godine su hodočašda prošle i vratio sam se kudi. I nije se baš ništa dogodilo. Dogodilo se zapravo samo to da me je Judit Áldozó u međuvremenu čekala. Što mi, naravno, nije rekla kada sam se vratio i kada smo se sreli. Stupila je preda me, uzela mi kaput i šešir, rukavice, uljudno se i suzdržano smješkala, kako i dolikuje kad se mladi gospodar kude vrati kudi; na neki se način osmjehivala smiješkom osoblja. Oslovio sam je kako je i dolikovalo, sa smiješkom i bez smetenosti. Samo što je nisam lagano potapšao po licu, dobrohotno i očinski ... Obitelj me je čekala. Judit je počela uz batlera posluživati objed, jer se zabludjeli sin vratio kudi. Svi su se glasno radovali, a i ja sam bio radostan da sam napokon ponovno u svojem domu. Moj se otac još iste godine povukao, a ja sam preuzeo tvornicu. Odselio sam se od kude, unajmio stan u vili na padinama planine, nadomak gradu. Rjeđe bih viđao svoju obitelj, prolazili bi tjedni, a da nisam sreo Judit. Za dvije godine umro mi je otac. Moja se majka iselila iz velikoga stana, stara se posluga raspršila. Majka je sa sobom povela samo Judit koju su otada nazivali domadicom, odnosno, namještenicom u kudanstvu. Majci bih odlazio svakoga tjedna, nedjeljom bismo zajedno ručali. Tada bih viđao i Judit, no nikada nisam razgovarao s njom. Među nama je vladao ljubazan i pristojan odnos, katkada bih je oslovljavao s Judit,

prisnom dobrohotnošdu, kao neku staru curu koja stari zajedno s kudom. Istina, nekod, vrlo davno, postojao je neki suludi sat kada smo pričali o kojekakvim stvarima ... Čovjek se tome poslije samo nasmije. Mladost, ludost. Kad bih se sjetio toga sata, uvijek sam bio istoga mišljenja. I to je bogme bilo vrlo udobno rješenje. Ne baš iskreno, no udobno jest. Svi su se našli na svojem mjestu. A ja sam se oženio. Supruga i ja smo živjeli lijepo i uljudno. Poslije, kada mi je preminuo sin, osjedao sam se jednostavno prevarenim. Samoda se uvukla u mene, u moje okruženje, kao začetak bolesti. Moja je majka bila oprezna, no nije se upletala. Zatim su prolazile godine, stario sam. I Lázár je postupno otpao iz moje blizine, povremeno smo se viđali, no više se nismo igrali naših starih igara. Činilo se da smo odrasli. A tko je odrastao, taj je i osamljen. Osamljen čovjek ili se uvrijedi i onda zasigurno pada, ili de sa svijetom sklopiti mir vedrih tonova. Kako sam ja postao osamljen unutar jednoga braka i unutar jedne obitelji, bilo je pomalo teško sklopiti s okolinom nekakav vedriji mir. U svakom slučaju zaokupljali su me posao, društvo, putovanja. Moja je supruga činila sve da bismo živjeli u mim i skladu. Donekle sve što je činila u interesu mira i sklada bilo je kao kad čovjek tuca kamen, strahovito očajnički. A ja joj nisam mogao pomodi. Jedanput sam pokušao i to, da se pomirimo, pa sam otputovao s njom u Merano ... Davno je to bilo. Tada sam, na tom putu, saznao da je sve to beznadno, mira nede biti, i premda sam svoj život kako–tako izgradio da barem donekle bude podnošljiv, on je to i bio, samo što to gotovo nije imao smisla. Možda de neki umjetnik vještije podnijeti takvu samodu, i premda de platiti strahovitu cijenu, rad de mu naposljetku ipak to nadoknaditi. Jer to je posao koji nitko nede modi obaviti umjesto njega. Posao koji ljudima daje nešto jedinstveno, neprolazno, čudesno. Možda ... Tako se to kaže. Tako sam to ja zamišljao. Lázár, s kojim sam razgovarao o tome, bio je drukčijega mišljenja. Rekao je da osamljenost na svaki način vodi prema prijevremenom uništenju. Nema spasa, to je pravilo. No ne znam da li je tome tako ... Ja nisam bio umjetnik; dakle, bio sam višestruko osamljen u životu i u poslu koji ljudima nije davao ništa posebno zanimljivo. Proizvodio sam uporabne predmete, na tekudoj vrpci izrađivao neke potrepštine civiliziranoga života. Proizvodio sam robu solidne kakvode, no i ta se roba naposljetku izrađivala bez mene na strojevima koje su pokretali ljudi dresirani u tu svrhu, obrazovan i disciplinirani za taj posao. A što sam ja radio u tvornici koju je podigao moj otac a uredili je njegovi inženjeri? ... Uvijek sam dolazio točno u devet, kao i ostali činovnici na visokom položaju, pa zaboga, morao sam im biti primjesom. Pročitao bih poštu. Tajnik me je izvijestio tko me je sve tražio telefonski, tko sve želi porazgovarati sa mnom. Zatim su počeli stizati inženjeri, prodavači, izvještavali bi me o tržišnim kretanjima i poslovnim

potezima, pozivali da im kažem svoje mišljenje o uvrštenju novoga materijala u proizvodni proces. Savršeno odabrani činovnici i inženjeri – vedinu ih je odgajao moj otac – izlazili bi pred mene s gotovim planovima kojima bih tek u najboljem slučaju mogao nadi neku neznatnu zamjerku, bih ih jedva primjetno preinačio. No najčešde bih se samo složio i sve odobrio. Tvornica je proizvodila, od jutra do mraka, trgovci su prodavali robu, prihodi se knjižili, a ja bih po čitave dane sjedio u uredu, što je s moje strane bilo vrlo korisno, potrebno a i pošteno. Nikoga nismo varali, ni međusobno, ni kupce, ni državu, ni ostatak svijeta. Prevario sam samo samoga sebe. Jer sam vjerovao da ja sa svim tim doista i bezuvjetno imam nešto. Da je to moj, kako se ono kaže, djelokrug. Promatrao sam lica ljudi koji su živjeli u mojoj blizini, osluš kivao im govor i nastojao razmrsiti tajnu da li im rad ispunjava život, jesu li zadovoljni ili potajno ipak osjedaju da im nešto ili netko troši snage, oduzima najbolje, jedini smisao života ... Bilo je među njima i takvih koji se nisu mirili sa svojim položajem na poslu i pokušavali raditi bolje ili barem drukčije od drugih, mada to »drukčije« nije bila uvijek i najbolja pa ni najispravnija metoda. No ti su ljudi barem nešto htjeli. Htjeli su barem donekle izmijeniti nešto u svijetu. Htjeli su dati svojem radu neki novi sadržaj. Čini se da upravo o tome i jest riječ. Ljudi se nede pomiriti s time da samo zarađuju za kruh, prehranjuju svoju obitelj, da imaju posao i časno ga odrađuju ... ne, ti su ljudi htjeli više od toga. Htjeli su izraziti ono što je u njima tinjalo kao zamisao i namjera. Ljudi ne žele samo kruh i namještenje, ne žele samo posao, ved i poziv. Inače im život nema smisla. Žele osjetiti da su oni nekome potrebni i na drukčiji način nego što se ljudska radna snaga iskorištava u tvornici, ili u nekom uredu, na opde zadovoljstvo ... žele raditi nešto na način kako to nitko drugi ne bi znao obaviti. Dakako, to su ambicije samo nadarenih. Vedina je ionako tupa. Možda i u tim dušama tinja slabašan trak svjetlosti da nije riječ samo o tjednoj naknadi, nego je Bog i za njih isplanirao još nešto ... no to je bilo tako davno! A onih drugih u kojima je usahnula svaka uspomena na ono još nešto bilo je tako mnogo. I jedino su mrzili darovite. Smatrali su poslušnikom svakoga koji je htio živjeti i raditi drukčije, za razliku od njih koji bi na znak sirene samo s mjesta gdje su patili na poslu pohrlili prema mjestima gdje de kulučiti u životu.. Vrlo istančanim i ljudski zamršenim postupcima nastojali su skršiti volju nadarenih za individualnim pristupom radu. Izrugivali im se, podmetali, sumnjičili ih i sprečavali. I to sam sve vidio iz svoje sobe gdje sam primao radnike, inženjere i posjetitelje iz poslovnoga svijeta. A što sam ja bio, što sam ja radio? ... Upravljao. Sjedio na svome mjestu poput skretničara. Pazio da uvijek budem ispravan, čovječan i pravedan. Istodobno sam, dakako, nastojao da od tvornice i svojih namještenika dobijem svu korist i

doličnu dobit koja mi pripada. Uvijek bih se točno pridržavao vlastitoga radnog rasporeda u tvornici, točnije od radnika i činovnika. Na taj sam se način trudio zaslužiti svoj imetak i prihode koji su mi s pravom pripadali. No sve je to iznutra bilo zastrašujude prazno ... A što sam ja uopde mogao raditi u toj tvornici? Mogao sam prihvadati planove ili ih odbaciti, mogao sam uvesti novu raspodjelu rada i nalaziti nova tržišta za svoju robu. Jesam li se veselio velikim prihodima? ... Jesam, no veselje nije prava riječ. Ispunjavalo me zadovoljstvom što sam odradio svoje obveze prema svijetu, a novac mi je stvorio preduvjete da budem pošten, otmjen, velikodušan i savjestan u nepristranosti. Spominjali su me u tvornici i u poslovnom svijetu kao oličenje savjesnog poslovnog čovjeka. Znao sam biti pravičan, davati mnogima kruh, pa čak i nešto više od kruha ... Dobro je davati. Samo što ja od toga nisam dobivao nikakvu radost. Živio sam u udobnosti, dani su mi prolazili u čestitosti. Nisam bio besposlen, barem u očima svijeta nisam ljenčario, nisam bio trut. I usto, bio sam slika i prilika dobroga poslodavca, tako se o meni govorilo i u tvornici. No od svega toga ja osobno nisam ništa dobivao, sve je to ostalo samo na mučnom, mamom i savjesnom provođenju vremena. Život de ostati prazan ako ga ne ispuniš nekakvim opasnim i uzbudljivim zadacima. A zadatak, naravno, može biti samo jedan: rad. Jer onaj drugi, apstraktni, to je nevidljivi rad duše i duha, darovitosti iz koje nastaju djela od kojih de svijet postati bogatiji, istinitiji i ljudskiji. Mnogo sam čitao. Medutim, čovjek i s čitanjem stoji tako, znaš ved ... od knjiga dobivaš samo onda ako i sam možeš dati nešto svojoj lektiri. Htio sam time redi – samo ako u njih unosiš dušu koja de u dvoboju s čitanjem biti spremna primati i davati udarce, spremna diskutirati, uvjeravati i uvjeriti se, postati bogatija od onoga što je iz knjiga naučila, to barem djelomice ugraditi u život ili u posao ... No jednoga sam dana primijetio da nemam više gotovo nikakav stvarni odnos sa svojom lektirom. Čitao sam kao da se nalazim u stranom gradu, kada se iz puke dokolice odlazi u muzeje i s uljudnom publikom bulji u izložene predmete. Čitao sam poput čovjeka koji odrađuje svoju dužnost: izašla je nova knjiga, govori se o njoj, dakle, mora se pročitati. Ili: evo ovu slavnu, staro knjigu još nisam pročitao, moja de kultura bez nje ostati nesavršena i nedostatna, stoga du joj svake večeri i svakog jutra posvetiti sat vremena te je na kraju i pročitati. I tako sam ti ja čitao ... Čitanje je nekod bio doživljaj za mene, srce bi mi poskočilo kada sam uzimao u ruke knjige meni znanih pisaca, knjiga je za mene bila doživljaj ravan susretu s nekim čovjekom, opasno zajedničko provedeno vrijeme iz kojega de možda slijediti svakovrsne opojne, dobre stvari, ali i uznemiravajude i problematične posljedice. No ja sam ved tada čitao na isti način kao što sam odlazio u tvornicu, ili se tjedno dva–tri puta čak i češde pojavljivao na zabavama, kao što sam posjedivao kazališta

ili živio kod kude sa ženom: pažljivo i uljudno. Iako me je u srcu sve više pritiskivalo pitanje, uzbuđujude i poticaje, omamljujude pa i vrištede, makar promuklo, da sa mnom nešto nije u redu, prijeti mi velika opasnost, možda sam i bolestan, ili se protiv mene sprema neka zloba, opaka urota, a ja o tome ne znam ništa pouzdano, ved du se jednoga jutra probuditi i shvatiti da se sve što sam izgradio, sav taj mučni i naporni red koji sam održavao, ugled i dobar stao, da se to remekdjelo uljudnoga suživota odjedanput samo umšilo ... Živio sam s takvim osjedajem. I tako sam jednoga dana u svojoj smeđoj lisnici od krokodilske kože, koju sam dobio od supruge za četrdeseti rođendan, otkrio komadid izblijedjele ljubičaste vrpce. Tada sam shvatio da me je Judit Áldozó sve te godine čekala. Čekala da više ne budem kukavica. No to se dogodilo mnogo kasnije, deset godina nakon božidnoga razgovora. Ljubičastu sam vrpcu – više je nemam, zagubila se negdje, kao i novčanik ili kao sve drugo u životu, kao i ljudi koji su te praznovjerne i važne predmete nekada nosili uza se – pronašao u unutrašnjem pregratku svoje lisnice gdje sam čuvao samo još uvojak preminula sinčida. Trebalo mi je vremena dok sam uopde shvatio što je ta vrpca, kako je dospjela do mene, tko ju je nosio, pa i to kada mi je Judit Áldozó tu krpicu prokrijumčarila u lisnicu ... Dogodilo se to tako da je supruga otputovala u toplice, a ja sam ostao sam u stanu, pa je mama na nekoliko dana poslala k nama Judit Áldozó da upravlja ljetnim generalnim čišdenjem. Vjerojatno sam bio u kupaonici kada je ušla u spavadu sobu i skrila ljubičastu vrpcu u lisnicu koja je ležala na stolu. Barem mi je poslije tako rekla. Što je time htjela? Ništa. Svaka se žena pomalo bavi urocima, ako voli. Željela je da stalno imam uza se nešto što je ona dotle nosila na svojem tijelu. Time me je željela vezati uza se, poručiti mi nešto. S obzirom na njezin položaj i okolnosti u kojima se našla, to je praznovjerno krijumčarenje doista bilo ravno atentatu. No učinila je to jer me je čekala. Kada sam to napokon shvatio – jer mi je ljubičasta vrpca zaista govorila; nešto poručivala – sjedam se, obuzela me je neka neobična srdžba. Otkrio sam taj sitni nasrtaj i ljutito se zagledao preda se. Znaš, kao kada čovjek sazna da je sve što je isplanirao jednostavno izgubilo valjanost, da je onemogudeno. Saznao sam da me ta žena koja živi u susjednoj četvrti čeka ved deset godina; no osim ljutnje preplavio me je i neobičan mir. Ne bih htio pretjerivati o važnosti toga osjedaja. Nisam kovao nikakve planove. Nisam rekao sebi: »Aha, to je bilo u pozadini svih tih godina, to je ono što ni sam sebi nisi htio priznati, da postoji netko ili nešto što je važnije od tvojega uređenog života, uloge, obitelji, da postoji u životu jedna golema i nakazna strast koje si se odrekao ... međutim, ona živi i čeka te negdje, i nede te lako pustiti. I dobro da je tako. Time je i nemir okončan. Nije istina da ti je

život, a i rad, potpuno besciljan. Život ima s tobom još neke namjere.« Ne, nisam to govorio. No ne mogu poredi da sam se od toga trenutka smirio. Gdje se u nama odvijaju veliki, trajni emocionalni procesi, u živcima ili i u svijesti? ... Umom sam sve to zanijekao, ved odavna. Ali u živcima sam se svega sjedao. A u času kada je i ona druga strana poslala poruku, posve uredno, makar to bilo i na način služinčadi – svaka je žena, kad se radi o ljubavi, na neki način sluškinja; najradije bi ljubavno pismo pisala na papiru u čiji su gornji kut utisnute šarene niže, dvije se ruke stišdu i ljube se grlice, najradije bi džepove odabranika natrpala svojim uvojcima, rupčidima, praznovjernim ljubavnim relikvijama – napokon sam se posve smirio. Kao da je na zagonetan način sve poprimilo, i moj posao i život, o da, čak i moj brak, neki nejasni, teško objašnjivi, neočekivani smisao ... Shvadaš li? Sada ved i ja shvadam. Znaš, u životu se na kraju mora dogoditi sve, i sve se mora nadi na svome mjestu. A to je vrlo spor proces. Odluke, sanjarenja, namjere u tome baš i nede mnogo pomodi. Jesi li primijetio kako je teško pokudstvo u stanu konačno smjestiti na svoje mjesto? Prođu godine, ved si pomislio da je sve na svome mjestu, no nejasno i sumnjičavo ipak slutiš da nešto nije posve u redu, možda naslonjači nisu na svome mjestu, možda bi tamo gdje stoji stalak s čašama trebalo smjestiti stol ... Zatim, za deset ili dvadeset godina, jednoga dana prođeš kroz sobu u kojoj se prije toga nisi baš najbolje osjedao, gdje se prostor i predmeti nisu bili potpuno uskladili, pa odjedanput primijetiš pogrešku; pred tobom osvane tajna skica unutrašnjosti sobe i razmještaj predmeta u njoj; pogurneš neke komade na drugo mjesto i čini ti se da se napokon sve našlo na svome mjestu. I nekoliko deš godina doista misliti da je soba napokon savršena i bezuvjetno uspjela. A poslije, možda za nekih deset godina, ponovno si lagano nezadovoljan s razmještajem u sobi, jer kako se mi mijenjamo, tako se mijenjaju i omjeri oko nas, pa stoga oko nas nede nikada ni postojati konačan red. Tako je to i s našim životnim rasporedom: izgradimo postupke, dugo živimo u uvjerenju da nam je životna satnica savršena, da prijepodne radimo, poslijepodne šedemo, navečer se kultiviramo ... da bismo jednoga dana spoznali da je sve to smisleno i podnošljivo samo u obrnutom redoslijedu, pa nam uopde nije jasno kako smo se godinama mogli pridržavati takvih pravila i takvog bezumnog i naopakog rasporeda ... I tako se u nama i oko nas sve mijenja. I sve je samo privremeno, i taj novi raspored, i unutarnji mir, jer se sve oblikuje u znaku zakona promjenljivosti pa jednoga dana sve postaje nevažedim ... a zašto? Možda zato jer i mi sami jednoga dana postajemo nevažedima. Kao i sve što nama pripada. Ne, uopde se nije radilo o »velikoj strasti«. Samo mi je netko dao do znanja da i on postoji, da živi u mojoj blizini i čeka me. I to prilično nezgrapno. Baš kao sluškinja. Kao da me iz mraka promatra par očiju. Što i nije bio loš osjedaj, nije me

uzrujavalo što me dva oka promatraju u mraku. Imao sam svoju tajnu, a ona mi je odjedanput darovala stav i napetost života. Nisam htio zlorabiti tu tajnu, nisam htio bezumne, mučne ili nečiste situacije. Samo sam od toga trenutka živio nešto spokojnije. Sve do trenutka kada je Judit Áldozó jednoga dana nestala iz kude moje mame. Pripovijedam ti o davnim događanjima koja su tekla godinama, mnogo je toga izblijedjelo, a nije ni važno ... Želim ti govoriti o ženi proleterskog ponašanja, o onome što je bilo bitno u vezi s njom. Policijske detalje priče mogli bismo ovaj put previdjeti. Jer svaka priča ima i pojedinosti koje bi se mogle ticati policije ili istražnoga suca. Život je uvijek pomalo i zlodjelo, ako nisi znao ... Lázár mi je to tada i rekao, a ja sam se uvrijedio zbog takve pretpostavke; no poslije, kada je otpočeo i moj proces, shvatio sam u čemu je stvar. Jer, nismo baš, što se života tiče, bez grijeha, pa demo jednoga dana svi završiti na sudu. Bit demo osuđeni ili oslobođeni krivnje, iako pritom itekako znamo da nismo baš nimalo nevini. Rekoh, nestala je kao da su je zašili u vredu i bacili niz Dunav. Njezin se odlazak neko vrijeme krio preda mnom. Moja je mama u to doba ved živjela sama, godinama se za nju brinula Judit Áldozó. Jednoga sam popodneva otišao k majci, a vrata mi je otvorila neka nepoznata osoba. Tada sam saznao. Shvatio sam da mi je samo na taj način mogla redi. Iako baš ništa nije imala sa mnom, i nije imala nikakva prava. Sudski procesi među ljudima, koji se protežu desetljedima, ne mogu se riješiti velikim scenama ili žustrim raspravama. Na kraju se mora nešto poduzeti, na ovaj ili onaj način. Možda se u međuvremenu dogodilo nešto o čemu nisam imao pojma. Jer su te tri žene – moja mama, supruga i Judit – šutjele. Imale su zajedničko stvar koju su riješile na tko zna koji način, a meni su priopdile samo krajnji rezultat. A on je bio taj da je Judit napustila maminu kudu i otputovala u inozemstvo. Što sam također saznao naknadno: jedan mi je poznanik s policije istražio to na odjelu za putovnice. Kao što sam saznao i to da je na putovanje nije nagnala neka nagla odluka, nije se tome dosjetila tek tako, ved je to bila ozbiljno promišljena, zrela namjera. A tri su žene šutjele. Jedna je otišla. Druga – moja mama – nije ništa govorila, samo je patila. Treda je, moja supruga, čekala i promatrala. Tada je ved znala sve, gotovo sve. Mudro se vladala, točno kako joj je u njezinu položaju nalagao temperament, ukus i razbor. Znaš, ponašala se tako nevjerojatno kultumo. Što de učiniti kulturna žena istančane ukusa kad sazna da s njezinim mužem nešto doista ne valja, da nevolje nisu od jučer, da ona s time nema ništa,

kao što ni on u osnovi nema veze ni s kim, osamljen je, beznadno lebdi bez ikakva uporišta, a možda, tko zna, negdje živi žena koja bi nakratko mogla u njegovu životu odagnati tu zlokobnu samodu? ... Dakako, borit de se. Čeka, pozorno promatra i nada se. Učinit de sve da ostvari besprijekoran odnos s mužem. Zatim se umori. A nakon toga gubi samokontrolu. Postoje trenuci kada de svaka žena postati divlja zvijer ... tada de zaurlati taština, zvijer sama po sebi. Potom de se smiriti, pomiriti se s okolnostima, jer drukčije nede ni idi. Stani, mislim da se, unatoč svemu, nede nikada do kraja pomiriti s time ... no to su, uostalom, tek puke emocionalne pojedinosti. Naposljetku nede modi drukčije, pustit de muža neka ode. Judit je nestala i više se o njoj nije razgovaralo. Kažem ti, kao da su je zašili u crnu vredu. No to da se o njoj ne priča bilo je nevjerojatno upadljivo; pa zaboga, ona je vedinu života provela u kudi moje majke, a prema slučaju su se odnosili kao da su dali otkaz nekoj prolaznoj ispomodi u kudanstvu. Bilo pa prošlo. A sluškinje su ionako samo u prolazu. Kako to kažu kudanice kada se jadaju na svoje sluškinje? ... »Molim te, sve su to pladeni neprijatelji. Samo što je pritom neobično da im se priuštilo baš sve. No ni to im nije bilo dovoljno ...« Ne, nije, jer ni Judit se nije zadovoljavala onim što je dobivala. Jednoga se dana probudila i sjetila da se jednom nešto dogodilo pa je za sebe zahtijevala samo sve. I zato je otišla. A ja sam se tada razbolio. Ne odmah, samo nekih pola godine nakon njezina odlaska. I ne previše, samo po život opasno. Medutim, liječnik tu nije mogao ništa učiniti. Tada, doduše, nitko više nije mogao ništa. Neko sam vrijeme mislio da ni ja nedu modi. A što nije valjalo sa mnom? ... Teško je to redi. Dakako, bilo bi najuputnije priznati da je ta žena, koja je svoju mladost potratila u mojoj blizini, te iz čijega je tijela zračio prema meni stanovit zov, u trenutku svojeg odlaska u meni eksplozivno razorila jedan tinjajudi emocionalni proces ... o da, kao da je zapalila požar u rudniku za koji su u oknima moje duše sve zapaljive tvari ved bile na okupu ... Što zvuči vrlo lijepo. No to nikako nije i cijela istina ... Mogao bih ustvrditi da sam, osim čuđenja i pomalo odsutna zaprepaštenja, osjetio i stanovito, jedva primjetno no neočekivano i oprezno olakšanje ... I to je dio istine, premda ne i bezuvjetan, kao što je istina i to da sam prvo vrijeme patio ponajprije zbog taštine. Točno sam znao da je ta žena napustila zemlju zbog mene; potajno mi je zbog toga bilo lakše, kao kada netko u nekom gradskom stanu potajno čuva opaku zvijer, pa jednoga dana dočuje kako se zvijer pobunila, pobjegla i vratila se u prašumu ... a istodobno sam se i uvrijedio, jer mi se učinilo da nije imala pravo na odlazak. Kao da mi se pobunilo osobno vlasništvo. Da, bio sam tašt. Zatim je vrijeme prolazilo. Jednoga sam se dana probudio i primijetio da mi nedostaje. Što je najbjedniji osjedaj bez premca. Kada ti netko nedostaje. Osvrdeš se

oko sebe, ne shvadaš. Ispružiš ruku, nesigurnom rukom tragaš za čašom vode, želiš dohvatiti knji Sve je u tvojem životu na svojem mjestu, predmeti, osobe, uobičajena satnica, a nije ti se promijenio ni odnos sa svijetom. Samo što ti nešto nedostaje. Treba preurediti sobu ... ne radi li se o tome? Ne. Zatim otputuješ. Grad koji si odavno želio vidjeti dočekuje te s potpunom i smrknutom razmetljivošdu. Rano se dižeš u tom stranom gradu, hitaš dolje na ulicu, s priručnikom i kartom u ruci tražiš onu slavnu slikariju iznad oltara jedne crkve, zadivljeno proučavaš nagib luka glasovita mosta, u restoranu de konobar na tvoj zahtjev s ponosom istinskoga lokalnoga domoljuba pred tebe iznijeti karakterističan kulinarski specijalitet toga toliko tuđega grada. Vinoro dan je to kraj, tamošnjoj opojnoj kapljici nigdje nema ravne. Tu su živjeli veliki umjetnici koji su raskošno i velikodušno, iz naraštaja u naraštaj pretrpavali svoj rodni grad mnogobrojnim remekdjelima. Prolaziš pokraj prozora, portala i streha kojih ljepotu i plemenite crte opisuju opsežne studije u mnogim svjetski poznatim publikacijama. Na ulicama u podne i navečer susredeš lijepooke djevojke i gospode lagana hoda. Ponosan svijet naseljava taj kraj, samosvjesno dražestan i erotičan. Pogledi Tete prema tebi, dobronamjerni ili za tvoju samodu pomalo oholo podrugljivi, iskričavi ženski pogledi koji zovu ili šalju samo opdenitu poruku. Nodu na obali rijeke svira glazba, pored svjetla šarenih lampiona pjevaju parovi, piju vino slatko kao med i plešu. U prostorijama tako punima glazbe i blagog svjetla, bez sumnje i tebe čeka jedan stol, a za njim i žena miloga govora. Sve deš ti to proučiti i obidi, poput marljiva đaka; hodaš uporno gradom od rane zore s bedekerom u ruci, sav napet od pozornosti, posve predano, kao u strahu da deš nešto propustiti. Opdenito, promijenit de ti se osjedaj za vrijeme. Kao u strahu od obvezatnog pridržavanja reda, budiš se na sekundu kao da te ved netko čeka. Očito da se o tome radi, no dugo to ni sam sebi ne usuđuješ se priznati: misliš da de te, pridržavaš li se reda, u pozadini savršena rasporeda netko doista čekati. A budeš li jako točan i pažljiv, ako doista uraniš i kasno liježeš, ako se mnogo kredeš među ljudima, ako otputuješ ovamo ili onamo, ako kročiš u neke prostore, napokon deš naletjeti na onoga tko te čeka. Dakako, pritom si potpuno svjestan da je to posve djetinjasta nada. Jedino u što još možeš vjerovati, to su neograničene mogudnosti koje se kriju u svijetu. Policijski je časnik ustanovio samo to da je otputovala nekamo u Englesku. Ni u engleskome poslanstvu nisu znali više, ili naprosto nisu bili spremni redi ništa pobliže ... Između tebe i nestale ispriječio se najčudnovatiji paravan na svijetu. U Engleskoj živi četrdeset milijuna ljudi, to je zemlja s najgušde naseljenim gradovima ... Ma gdje da je tražiš? ... A da je napokon i nađeš, što bi joj uopde rekao? ...

No ipak je čekaš. Još jednu bocu, može? ... Čisto je ovo vino, jutro nakon njega probudit deš se bistre glave i bez tegoba. Dobro mi je poznato ... Konobar, još jednu bocu badacsonyske graševine. Dim se ved ovdje posve ohladio. Tek se sada osjedam ugodno. Vidiš, ostali su samo oni koji ovdje i inače provode nodi. Osamljeni i mudri, ili oni koji su izgubili svaku nadu pa očajavaju, ljudi kojima je svejedno, samo da se još mogu zadržati negdje gdje gore svjetla i gdje još sjede neki nepoznati ljudi u blizini, gdje mogu ostati osamljeni, a da ne moraju kudi ... U neko je doba teško otidi kudi, napose nakon stanovitih iskustava. Možda je još ovako najbolje, među strancima, osamljeno, bez uspostavljanja bilo kakva odnosa. Vrtovi i prijatelji, govorio je nekod Epikur, jer drugoga rješenja ionako nema. Bojim se da je bio u pravu. Međutim, ne treba nam ni prostranstvo vrta, dovoljno je tek nekoliko lončanica na terasi kavane. A što se prijatelja tiče, jedan ili dva. – Konobaru, leda ... Bog te poživio. Gdje sam ono stao? O da. Vrijeme dok sam je čekao. Uočio sam samo toliko da su me ljudi počeli pozornije promatrati. Ponajprije moja supruga. Zatim i ljudi u tvornici, u klubu, pa i drugdje. Supruga me u to doba rijetko viđala. Katkada za ručkom. Rjeđe za večerom. Ved neko vrijeme nikoga nismo primali u goste. Isprva nervozno, poslije svjesno, otklonio bih svaki poziv, kao što nisam podnosio ni pomisao da se nekoga pozove k nama u goste. Jer je sve to postalo toliko mučno i nestvarno ... i taj dom, i to kudanstvo, znaš na što pritom mislim. Sve je bilo prekrasno, točno kako treba biti i kako i dolikuje, vrijedne slike i umjetnine, batler i sobarica, porculan i srebrnina, birana jela i pida ... samo što se ja nisam osjedao domadinom, nisam se osjedao gospodarom toga doma, jer nisam vjerovao, ni trenutka, da je to moj istinski dom u kojem du rado primiti bilo koga u goste. Kao da smo glumili u nekom igrokazu, moja supruga i ja neprestano smo pred gostima dokazivali nešto, valjda to da je to doista dom, pravi dom. Ali kako , kad on to nije bio! ... Zašto? S činjenicama se ne da raspravljati. Kao što i jednostavne jake činjenice nema smisla tumačiti. Polako su nas ljudi počeli izbjegavati. Svijet ima vrlo izbirljiv sluh. Dovoljne su mu neke geste, par znakova, pa da istančana špijunska mreža jala, znatiželje i zle namjere posumnja da s nama nešto nije kako treba. Dovoljno je otkloniti jedan poziv, dovoljno je nekim ljudima, kojih ste pozive ranije prihvadali, ne uzvratiti na vrijeme pozivom, društvena de struktura iz toga znakovnoga govora dobiti mig da se netko iz vladajude elite sprema na bijeg, i smjesta shvatiti da s ovom ili onom obitelji, s nekim bračnim parom nešto ne štima. To da »nešto ne štima« uočava se na takvoj obitelji kao da u stanu čuvaju zaraznog bolesnika, kao da je

epidemiološka inspekcija na vrata stana zalijepila svoju crvenu ceduljicu. Ljudi se prema članovima takve obitelji odnose s više obzira, premda pomalo podrugljivo i suzdržano. Dakako, nadaju se skandalu. Ni za čime ne žude tako pohlepno kao za raspadom tuđega doma. Uostalom, kao da je društvo obuzela groznica, jedna vrsta opake pošasti. Zakoračiš li sam u neku kavanu ili restoran, odmah počne šaptanje: »Jesi li čuo? ... S njima nešto nije u redu, rastaju se, muškarac je prevario ženu s njezinom najboljom prijateljicom.« Tome se nadaju. No odeš li nekamo sa suprugom, i tada de povjerljivo treptati i glasom dobro obaviještenih primijetiti: »Izlaze zajedno, no to ništa ne znači. Samo pružaju jedan drugom alibi pred svijetom.« I polako deš shvatiti da su ljudi zapravo u pravu, čak i ako ne znaju što je prava istina, ako su njihova saznanja o pojedinostima tek nezgrapne laži. Doduše, obaviještenost zajednice o bitnim, ljudskim stvarima zagonetna je, no pouzdana. Lázár je jedanput primijetio, napola u šali, napola ozbiljno, da ništa nije istina osim objede. Opdenito, među ljudima nema tajni. Saznanja jednih o drugima, pa čak i o najskrivenijim mislima, stječu se kratkovalno: riječi i postupci tek su posljedice ... Ja u to vjerujem. Eto, tako smo živjeli. Počeo je fini raspad. Znaš ono, kao da sam se spremao na iseljenje. Misliš da ti na radnome mjestu, u obitelji, nitko ništa i ne sluti, no u stvarnosti, svi ved sve znaju, čak i to da si se javio stranom veleposlanstvu i zatražio vizu i redni broj. Obitelj se prema tebi ophodi strpljivo i pažljivo, kao s luđakom ili zločincem kojega, doduše, žali, no potajice je ved alarmirala i obiteljskog liječnika, kao i tajnoga isljednika iz privatne agencije ... I jednoga deš dana shvatiti da zapravo živiš u stanju kudnoga pritvora i liječničkog promatranja. Čovjek ipak zna što mu se događa pa postaje sumnjičav. Vrlo de oprezno reagirati, pažljivo de promisliti svaku izgovorenu riječ. Ništa nije teže nego razložiti postavljene životne pozicije. To je toliko složen proces kao da se ruši katedrala. Toliko toga de ti biti žao ... dakako, u kriznim okolnostima nema vedega grijeha i prema sebi i prema životnim partnerima od sentimentalnosti. Potrajat de dok ne shvatiš što je to u životu na što doista imaš pravo ... U kojoj mjeri raspolažeš svojim životom, koliko si sebe i svoj život prodao osjedajima i uspomenama. Vidiš, ja sam doista beznadno nepopravljiv građanin: za mene je sve to na neki način bilo pravno pitanje, i ta rastava, a i ta tiha pobuna koju sam izveo protiv obitelji i svojega položaja u svijetu. Pravno pitanje, no ne samo u smislu brakorazvodne parnice i alimentacije. Među ljudima postoje i drukčiji pravni odnosi. I tada, tijekom dugih nodi, utopljen u mnoštvu ljudi na ulici kada iznenada shvatiš stvarne odnose, ti deš se zapitati: Što sam dobio? Što sam dao? Što dugujem? ... Mučna su

to pitanja. U mojem su slučaju bile potrebne godine i godine dok nisam shvatio da među dužnostima postoji vrsta prava koju nisu stvorili ljudi ved Svevišnji. I da imam pravo umrijeti sam, shvadaš li? ... A to je golemo pravo. Sve drugo su samo dugovi. Duguješ obitelji ili društvu koje ti je dalo dosta toga i dobroga, ili si dužan nekoj emociji ili vlastitim uspomenama. Međutim, dođe čas kada ti dušu ispuni čežnja za samodom. Kada više ništa drugo ne želiš nego se tiho i dostojno pripremiti za posljednji tren, za posljednju čovjekovu obvezu, za smrt. No budi oprezan da ti se ne dogodi da pritom varaš. Jer nemaš pravo drukčije postupiti. Sve dok postupaš sebično i za samodom tragaš zbog udobnosti ili uvrijeđenosti, a možda čak i zbog taštine i žudnje, dotada si dužnik stvorenoga svijeta i svih koji tvore taj svijet. Sve dok imaš želje, imaš i obveze. Međutim, dodi de dan kada de dušu dokraja ispuniti želja za samodom. Kada nedeš htjeti ništa više nego samo iz duše pobacati sve što je suvišno, lažljivo i nebitno. Kada se čovjek sprema na dugo putovanje, morao bi pažljivo pakjrati. Svaki de predmet bezbroj puta provjeriti, procijeniti i odvagnuti iz svih mogudih aspekata, pa ga tek tada uvrstiti u svoju skromnu poputbinu. Kada je ved siguran da de mu biti bezuvjetno potreban. Kineski pustinjaci, negdje blizu svoje šezdesete, napuštaju tako svoje obitelji. Ponijevši samo malen zavežljaj. Odlaze sa smiješkom na licu u jedno svitanje, bez riječi. Ne traže oni promjene, ved odlaze u planine, ususret samodi i smrti. To je posljednje čovjekovo putovanje. I imaš pravo na to. A prtljaga koju deš ponijeti sa sobom, mora biti lagana ... da je možeš nositi u jednoj ruci. Jer se u njoj ne smije nadi ništa zbog taštine, ništa suvišno. I to je čežnja koja de vrlo snažno zaživjeti u ljudskoj duši, napose u određenoj dobi. Odjedanput začuješ huk samode, a taj ti je zvuk toliko poznat. Kao kad se netko rodio pokraj mora, a u međuvremenu živio u bučnom velegradu, pa jednoga dana, možda u snu, ponovno začuje more. Živjeti sam, bez cilja. Dati svima sve na što imaju pravo, a zatim otidi. Očistiti dušu i čekati. Samoda je isprva tegobna, poput osude. Javljaju se trenuci kada pomisliš da se to i ne može podnijeti. I da bi je ipak valjalo podijeliti s nekim, pa bi ti, da je možeš s nekim dijeliti, ta dubinska kazna bila nešto lakša, bilo s kime, makar s nedostojnim društvom, s nepoznatim ženama. No to de prodi, jer de te samoda pomalo i jednostavno obgrliti, kao dio tajnih sastojaka života, kao vrijeme u kojem se sve to i odigrava. Odjedanput deš shvatiti da se sve zapravo odvijalo u vremenskom slijedu: da se prva javila znatiželja, za njom požuda, iza nje rad, a na kraju i samoda. Više ništa ne želiš, ne nadaš se novoj ženi koja de te utješiti ni novom prijatelju čiji de ti mudar govor olakšati dušu. Jer sve što čovjek zbori, makar bilo i najmudrije, uvijek je izraz taštine. U svakom je ljudskom osjedaju toliko sebičnosti, podmukle i mlitave namjere, tankodutne ucjene, nemodne i

beznadne ukotvljenosti! Kada sve to znaš, kada se doista više ničemu ne nadaš od ljudi, kad od žena ne očekuješ pomod, a sve znaš i o sumnjivoj cijeni i o zastrašujudim posljedicama novca, vlasti i uspjeha, kada od života ne tražiš ništa više nego da se zavučeš u neku rupu bez suputnika, pomodi i udobnosti te da osluškuješ tišinu koja de ti u duši, kao na obalama beskrajnoga vremena, polako prerasti u huk ... tada imaš pravo otidi. Jer ti imaš pravo na to. Svaki se čovjek ima pravo posve sam, u tišini kao u hramu, pripremati za oproštaj i smrt. Još jedanput isprazniti dušu, čovjekovu duhovnu nutrinu preobraziti u praznu i krotko kakva je bila i na početku vremena, u djetinjstvu. U takvom je stanju Lázár tada otputovao u Rim. Ja sam tek sada stigao do stadija da sam posve sam. No prije toga sam morao prodi dugi put. Dugo sam se nadao da postoji i neko drukčije rješenje. E, pa takvoga nema. Na kraju, ili neposredno prije kraja, čovjek mora ostati sam. No prije toga oženio sam se s Judit Áldozó. Jer takav je bio red stvari koje su se ticale mene. Jednoga dana, u četiri poslijepodne, u mojoj je sobi zazvonio telefon. Slušalicu je digla moja supruga. Ona je tada ved sve znala, znala je da sam obolio od toga mahnitog iščekivanja. Ponašala se prema meni kao da sam težak bolesnik, bila je spremna na svaku žrtvu. Dakako, kada je došlo vrijeme žrtve, ona je ipak nije podnijela do kraja, u posljednjem se trenu još uvijek branila, željela me zadržati. Međutim, ona je druga tada ved bila jača i ja sam otišao s njom. Digla je slušalicu i nešto upitala. Sjedio sam okružen svojim knjigama, ledima okrenut telefonu, čitao. Shvatio sam po podrhtavanju njezina glasa da je to trenutak kada se dogada nešto krupno, kada je iščekivanju i napetosti kraj, da se, eto, odvija upravo ono za što smo se svi pripremali ved godinama. Uzela je aparat u ruke i bez riječi ga prenijela k meni, odložila ga preda mnom na stolidu i napustila sobu. – »Hello« – rekao je poznati glas, bila je to Judit. Javila se baš tako afektirano, s naglaskom kao da je ved zaboravila mađarski. Zatim je zašutjela. Upitao sam je gdje se nalazi. Navela je adresu nekog hotela blizu kolodvora. Odložio sam slušalicu, uzeo šešir i rukavice, spustio se niz stube i .mislio na sve samo ne i na to da upravo posljednji put u životu silazim stubama svoje kude. Tada sam još imao auto, i on me uvijek čekao pred kudom. Otišao sam u taj pomalo sumnjivi hotel na periferiji. Judit me je čekala u salonu, okružena prtljagom. Bila je odjevena u kariranu suknju, svijetlomodru pamučnu bluzu, imala je fine rukavice i putni šeširid. Sjedila je na meni tako poznat način u

salonu trederazrednoga hotela kao da je cijela situacija, njezin odlazak i povratak, bio neki unaprijed dogovoren čin u našim životima. Pružila mi je ruku, bila je posve damska pojava. – Da ostanem ovdje? ... – upitala je i osvrnula se oko sebe, pokazujudi na okoliš, zdvojno, kao da je upravo zaključila da ja odlučim kako dalje. Portiru sam tutnuo neki novac i mahnuo neka se njezina prtljaga smjesti u moj auto. Slijedila me je bez riječi, sjela pokraj mene na sjedalo do volana. Imala je krasnu prtljagu: kožnate torbe, engleska roba, s naljepnicama manje poznatih hotela. Sjedam se da me je u prvom trenu pogled na te dopadljive engleske putne potrepštine ispunjavao nekim ishitrenim zadovoljstvom. Bilo mi je drago da se ne moram sramiti zbog Juditine prtljage. Odvezao sam se pred hotel na otoku i zatražio sobu za nju. A ja sam prešao u hotel na obali Dunava i odande telefonirao kudi neka mi se dostavi odjeda i kovčezi. Više se nisam vradao u svoju kudu. Šest mjeseci smo tako živjeli: moja supruga kod kude, Judit u otočkom hotelu, a ja na Dunavskoj obali, također u hotelu. Kada je bilo proglašeno rješenje o rastavi, idudega sam se dana oženio s Judit Áldozó. U tih šest mjeseci prekinuo sam sve odnose sa svijetom kojemu sam još nedavno tako potpuno pripadao kao što čovjek pripada nekoj obitelji. U tvornici sam odrađivao svoj posao; međutim, u klubu me više nitko nije vidio, kao što više nisam zalazio ni u ono drugo, nejasnije i opdenitije društvo, što se inače naziva »svijetom«. Neko su me još vrijeme pozivali razni ljudi, s lažnom dobrohotnošdu i neprikrivenom zluradošdu, ali i sa znatiželjom. Htjeli su me odvudi u salone gdje de se zacijelo razgovarati o posve nečem drugom, a pritom de me podrugljivo gledati ispod oka kao kakva umobolnika koji bi svaki tren mogao izvaliti ili učiniti nešto nedolično; takav je čovjek pomalo opasan, no ujedno i silno zanimljiv, odlično zabavija društvo. Moji su mi tobožnji prijatelji pristu&pali s tajnovitom ozbiljnošdu, smrtno se ozbiljno zarekavši da de me »spasiti«, pisali mi pisma i pohađali me u uredu, htjeli me uvjeriti da se opametim. Potom su se svi uvrijedili i prepustili me sudbini. Začas se o meni počelo pričati po svijetu kao o tipu koji je nešto krupno pronevjerio ili moralno posve zastranio. No tih je šest mjeseci u mojem životu, opdenito uzevši, bilo posve mirno razdoblje, bio sam gotovo zadovoljan. Stvarnost je uvijek jednostavna i djeluje upravo smirujude. Judit je stanovala na otoku i svake bi večeri večerala sa mnom. Bila je ravnodušna i čekala. Nije joj se žurilo, djelovala je kao netko tko je sve razumio pa ved zna da ne valja žuriti, ne treba brzati, sve de ionako dodi u svoje vrijeme. Promatrali smo se poput boraca uoči dvoboja. Jer tada smo još vjerovali da de to što se s nama zbiva biti velik dvoboj naših života ... da demo se dohvatiti na život i smrt kako bismo na kraju, doduše možda prekriveni ranama, sklopili

viteško primirje. Ja sam zbog nje napustio svoj društveni položaj, svoje građanske saveze i nagodbe, svoju obitelj, pa i jednu ženu koja me je voljela. A ona nije zbog mene ničim platila, no bila je spremna na svaku žrtvu. U svakom je slučaju djelovala. Jednoga de se dana život, umjesto iščekivanjima, ispuniti djelima. Vrlo sam sporo shvadao što se zapravo odigrava između nas dvoje ... I ona je sporo shvadala. Nije bilo između nas, ali ni oko nas, nikoga tko bi nas upozorio. Lázár je ved u to doba bio u inozemstvu; postupivši pomalo uvrijeđeno, udaljio se od mene kao da je umro. Što se jednoga dana doista i dogodilo: umro je u Rimu, u pedeset drugoj godini života, prije dvije godine. Više nije bilo svjedoka, zbog nikoga se više nisam morao ustručavati. Od trenutka kada smo se sreli u okolici kolodvora, u onom trederazrednom hotelu, oboje smo ved živjeli poput iseljenika koji su dospjeli u posve strani svijet pa se trude, ne skredudi pozornost na sebe, da se uklope u nove običaje i da steknu nove navike u mnoštvu nekih drukčijih ljudi; oni de učiniti sve da se ne ističu, pa se po mogudnosti nede prepuštati sentimentu, nede više misliti na napušten dom ni na izgubljenu dragu osobu. Nismo razgovarali o tome, no oboje smo znali da je svršeno sa svime što je dotada bilo. Čekali smo i pozorno promatrali. Da ti pričam redom? ... Ne zamara te? ... Redi du ti samo ono što je bitno, koliko ved mogu. Nakon prvoga stresa, kada sam ostao sam u hotelu na obali Dunava i kad su mi donijeli prtljagu, usnuo sam. Dugo sam spavao, iscrpljen, bila je ved kasna večer kada sam se probudio. Telefon mi nijedanput nije zazvonio, nije me tražila ni Judit a ni supruga. Što li su radile svih tih sati kada je jedna ved bila sigurna da me je izgubila a druga imala razloga vjerovati da je dobila svoju malu, nijemu, višegodišnju bitku? Svaka je sjedila u svojem kraju grada, svaka u svojoj sobi i, dakako, nisu mislile na mene, ved jedna na drugu. Znale su da još ničemu nije kraj, da teži obrat njihova dvoboja tek slijedi. A ja sam spavao kao omamljen. Bila je večer kada sam se probudio i nazvao Judit. Uzvratila je mirnim tonom, a ja sam je zamolio da me pričeka, dodi du po nju jer želim s njom razgovarati. Te je večeri započelo moje poznanstvo s tom neobičnom ženom. Otišli smo večerati u jedan restoran u središtu grada, gdje smo se mogli nadati samo rijetkim poznanicima. Sjeli smo za prostrt stol, konobar je donio jelovnike, ja sam naručio večeru, tiho smo razgovarali o posve nezanimljivim temama. Tijekom jela oprezno sam promatrao Judit. Bila je toga svjesna i povremeno bi se pomalo podrugljivo nasmiješila. I taj joj osmijeh više nije silazilo s lica. Kao da je govorila: »Znam da me promatraš. Samo gledaj, dobro gledaj. Naučila sam lekciju.« I doista, savršeno je naučila lekciju. Možda čak malo i pretjerano. A to ti se,

molim te lijepo, dogodilo tako da je ta žena vlastitim snagama za nekoliko godina svladala sve što mi ostali nazivamo načinom života, društvenim ophođenjem, dobrim vladanjem, pravilima bjelosvjetskoga ponašanja, što mi dobivamo gotovo iz našega okruženja i odgojem, poput dresiranih životinja. Znala je udi u prostoriju, pozdraviti, ne gledati u konobara, ne pridavati pozornost naručivanju, a istodobno je znala kako zahtijevati da je se posluži, uznosito i samosvjesno. Znala je jesti, bez greške. Doticala bi nož, vilicu, čašu, ubrus kao netko tko se nikada drukčije nije ni hranio, s drukčijim priborom i u drukčijim uvjetima. Bio sam ved prve večeri – a i poslije – zadivljen njezinom odjedom; mada se baš ne razumijem u žensko odijevanje i, kao vedina muškaraca, znam procijeniti samo to da li se neka žena s kojom du se pojaviti pred svijetom odijeva bez greške ne, ima li njezina odjeda mane što se tiče ukusa i stila ne ... No ta je žena u svojoj crnoj haljini i s crnim šeširom bila toliko dražesna da su je i konobari zadivljeno gledali. Njezine kretnje, kako se smjestila za stolom, kako je svukla rukavice, kako je sa smiješkom i nehajno slušala dok sam joj čitao jelovnik, kako je kimnula i složila se s izborom da odmah skrene na nešto drugo, ljubazno i lagano se nagnuvši prema meni, bio je to golem ispit, ispit odlikašice. Te je prve večeri, tijekom večere, Judit položila ispit s odličnim. Bio sam zabrinut i navijao za nju, da bih poslije osjetio neku divlju radost, zadovoljstvo, olakšanje. Znaš, kao kad čovjek shvati da se ništa ne dogada bez razloga. Sve što se odvijalo između nas dvoje nije bilo bez razloga: ta je žena posve iznimna osoba. Istoga sam se trena zasramio zbog svojih briga da de me osramotiti. Ona je to shvatila i, kao što rekoh, pomalo mi se podrugljivo nasmiješila. U restoranu se ponašala kao svaka svjetska žena koja je cijeli život provela na sličnim mjestima. Ne, ponašala se bolje. Bjelosvjetske žene ne znaju tako lijepo jesti, tako bez pogreške upotrebljavati nož i vilicu, tako se savršeno disciplinirano vladati. Tko se rodio u stanovitim okolnostima, pomalo de se uvijek buniti protiv ropstva svojega podrijetla i odgoja. Judit je još bila na ispitu, istina, ne izazivajudi pozornost, no u tome je bila dosljedna. One večeri, kao i sve dane, mjesece i godine koji su slijedili nakon nje – navečer, ujutro, među ljudima i nasamo, za stolom i u društvu, poslije i u ložnici, u svim životnim okolnostima – počeo je taj zastrašujudi ispit beznadna rezultata. Judit bi ga uvijek polagala s odličnim, samo što smo oboje pali kao žrtve eksperimenta. Istina, i ja sam griješio. Promatrali bismo se kao što se tijekom točke pred publikom gledaju divlja zvijer i njegov dreser. Nikada nijednom riječju ne bih kritizirao Judit, nisam je molio da se odijeva drukčije, da se vlada za jedan trzaj drukčije, da promijeni naglasak za jedan ton nego što bi to ona htjela. Nisam je

»odgajao«. Ja sam tu dušu dobio gotovu, besplatno na dar, onakvu kakva je bila od rođenja i kakvom ju je poslije modelirao život. Nisam od nje očekivao ništa izvanredno. Nisam htio damu, nekog čudnovatog pauka za društveno pokazivanje. Nadao sam se ženi koja de mi odagnati samodu. No ta je žena bila zastrašujude ambiciozna, poput mladoga ročnika koji kani zauzeti i pokoriti cijeli svijet pa zato po cijele dane bifla, vježba, trenira ... Ona se nije bojala ničega i nikoga. Samo jedne stvari: vlastite uvrijeđenosti, te smrtne i duboke uvrede koja je tinjala u dubinama toga života, te duše. Toga se ona bojala, sve što je radila bilo je da to zatre: riječju, šutnjom, djelom. A ja to nisam shvatio. Otišli smo u restoran i večerali. O čemu smo razgovarali? ... O Londonu, dakako. A kako smo razgovarali o Londonu? ... E, pa da, otprilike tako kao kada netko odgovara na usmenom ispitu. London je golem grad. Nastanjuje ga bezbroj ljudi. Siromašnije stanovništvo kuha na škopčevu loju. Englezi sporo misle i djeluju. Zatim, usred tih šupljih fraza, iznenada nešto bitno: Englezi znaju da se stvari kakve god bile mogu preživjeti. Kada je to rekla – možda joj je to bila prva rečenica s osobnom notom koju mi je ikada uputila u životu, prva istina koju je osobno otkrila i izgovorila preda mnom – zabljesnule su joj oči, no smjesta i utrnule. Kao netko tko se ne uspijeva suspregnuti pa de iznijeti svoje mišljenje, no odmah mu bude i krivo što je odao nešto o sebi, pokazao svoju tajnu, to da i on ima stao o svijetu, o sebi, o meni i o Englezima, a napose da se to usuduje i glasno izgovoriti ... Uostalom, čovjek nede pred protivnikom govoriti o svojim iskustvima. Osjetio sam nešto u tom času ... no ne bih znao točno redi što? ... Zašutjela je na tren. Zatim smo se vratili opdim mjestima. Nastavili smo ispit. O da, Englezi imaju svoj humor, vole Dickensa i glazbu. Judit je pročitala Davida Copperfielda. A što je još čitala? ... Mirno je odgovorila. Novi Huxleyev roman ponijela je sa sobom na put. Naslov mu je Point Counter Point. Čitala je na putu, no još nije dovršila ... Ako želim, posudit de mi ga. Dotle smo stigli. Sjedio sam s Judit Áldozó u jednom od peštanskih restorana u užem središtu grada, jeli smo rakove i šparoge, pili teško crno vino i razgovarali o novom Huxleyevu romanu. Rupčid koji je otvorila preda mnom širio je težak, ugodan miris. Upitao sam je koji miris upotrebljava ... Navela je naziv nekog američkog kozmetičkog instituta, na besprijekornom engleskom. Rekla je da više cijeni engleske mirise nego francuske, koji su pomalo ustajali ... Sumnjičavo sam je gledao, ne zafrkava li me. Ne, nije se šalila, govorila je ozbiljno, bilo je to njezino mišljenje. A to je izrekla na način osobe koja je neke istine stekla sama, jer i ona ima stanovita iskustva. Nisam se usudio pitati gdje je zadunavska seljanka mogla stedi iskustva, odakle može s takvom sigurnošdu ustvrditi da su francuski parfemi »pomalo ustajali« ... Usto, što je uopde radila u Londonu osim što je bila sluškinja u

kudi nekog Engleza? Donekle sam i ja bio upoznat s prilikama u londonskim kudama, pa sam znao da biti siromašan i sluga ni u Londonu nije baš neko uzvišeno stanje. Judit me je mirno promatrala, kao da očekuje moja daljnja pitanja. I ved sam prve večeri osjetio nešto što me nije napuštalo ni poslije, nijedne večeri koje su tek dolazile ... Znaš, ona bi prihvadala sve moje prijedloge. Ajd'mo ovamo ili onamo, rekao bih, a ona bi kimnula, dobro, idemo. Međutim, kad bi auto krenuo, tiho bi primijetila: »Ne bi li bilo bolje kad bismo ...« I rekla bi ime nekog drugog restorana koji ni po čemu nije bio ni bolji ni gori, a ni otmjeniji od onoga koji sam ja predložio. I na kraju bismo otišli po njezinu. Ako bih nešto naručio, kad bi nam donijeli hranu, ona bi je okusila, odgurnula tanjur i priopdila: »Možda bi bilo bolje ...« Tada bi uslužni konobari donijeli neko drugo jelo ili pide. I uvijek je htjela nešto drugo. I uvijek je htjela nekamo drugamo. Mislio sam da je to od zbunjenosti i straha, da je otuda njezina brzopletost. Međutim, polako sam shvatio da za nju slatko nije dovoljno slatko i da slano nikada nije dovoljno slano. Piletinu, koju bi kuhar izvrsnoga restorana besprijekorno ispekao na žaru, ona bi samo odgurnula zajedno s tanjurom i pritom rekla vrlo tiho no neumoljivo: »Ne valja. Molim nešto drugo.« Ni tučeno slatko vrhnje nije joj bilo dovoljno tučeno, ni kava joj ne bi bila dovoljno jaka, nikada i nigdje. Pomislio sam da je hirovita. Gle ti nju, rekao bih u sebi. I promatrao je. Ta me je hirovitost čak i zabavljala. Medutim, poslije sam shvatio da ta hirovitost izvire iz tako duboka vrela do kojega ja pogledom nikada nedu modi doprijeti. A to je vrelo bilo siromaštvo. Judit se borila sa svojim uspomenama. Katkada bi me se dojmila koliko nastoji biti jača i discipliniranija od svojih sjedanja. No tu je dušu nešto preplavilo, i to baš u trenutku kada su probijeni nasipi koji su se dizali pred njom, između njezina siromaštva i ostatka svijeta. Ona nije htjela više, ni bolje, ni blještavije nego što sam joj ja pružao, ved nešto drugo ... Shvadaš li? Poput teškog bolesnika koji se nada da de mu biti bolje u nekoj drugoj sobi, ili da negdje živi neki doktor koji zna više od njegova liječnika u čijoj je skrbi, ili da se negdje, tko zna gdje, prodaje neki lijek koji je djelotvorniji od onih koje je uzimao dotada. Htjela je drugo, nešto drugo. I katkada bi se zbog toga ispričavala. Ništa nije govorila, samo bi me pogledala, a to su bili trenuci kada sam tu oholu i povrijeđenu dušu doista osjedao bliskom; gledala bi me nemodno kao kada netko nije kriv ni za svoje siromaštvo, ni za svoje uspomene. No tada bi se u njoj golemom snagom oglasio neki glas koji bi nadjačao to nijemo zapomaganje. Taj je glas htio nešto drugo. I to je također počelo one večeri. Što je htjela? Osvetu i sve. A kako je to htjela? Ni sama nije znala, zacijelo u tu svrhu nije prethodno skovala nikakav ratni plan. Znaš, nije baš pametno zadirati

u rigidan, dubok i tromi red u koji su ljudi dospjeli rođenjem. Ponekad se dogodi incident, neka međuljudska veza, neočekivan obrat i tada se jedan čovjek probudi i osvrne oko sebe, otvore mu se oči prema svijetu. A nakon toga jednostavno ne nalazi svoje mjesto u njemu. Više ni sam ne zna što traži, gdje bi mogao zakočiti svoje apetite, što je ono za čime doista žudi ... Više ni sam ne zna odrediti i sagledati granice svoje uzburkane mašte. Odjedanput mu ništa nije dobro. Još jučer bi se ta osoba radovala i komadidu čokolade ili nekoj šarenoj vrpci, nekoj posve jednostavnoj životnoj činjenici, sunčevim zrakama svojemu zdravlju. Pila bi čistu vodu iz okrhnute čaše i bilo bi joj drago da je voda hladna i gasi joj žeđ. Navečer bi stajala na hodniku s rešetkama goleme najamne kude u mraku, odnekud bi dopirala glazba, što bi takoredi i nju usredilo. Promatrala bi neki cvijet i nasmiješila bi mu se. Svijet katkada zna pružiti čudesna zadovoljstva. Međutim, dogodi se incident, i ta duša izgubi svoj mir. A što je radila Judit Áldozó? Počela je, na svoj način, neku vrstu klasne borbe protiv mene. Možda i ne toliko protiv mene osobno. Samo što se u meni utjelovio svijet za kojim je toliko neizmjerno čeznula, kojemu je toliko očajnički i bolesno zaviđala, na koji je tako zlosretno i trijezno, hladnom mahnitošdu nasrnula, pa kada je napokon uspjela sve te želje usmjeriti na mene, više nije imala svoj mir. Isprva je bila cendrava i brzopleta. Vradala hranu. Zatim je – na moje tiho zaprepaštenje – počela mijenjati sobe u hotelu. Mali apartman s kupaonicom i pogledom na park zamijenila je za vedi, koji je gledao na rijeku te imao salon i odvojenu spavaonicu. Rekla je da je taj »tiši«, poput neke dive na proputovanju koja neprestano nešto izvolijeva. Saslušao sam njezine pritužbe sa smiješkom. Račune sam, dakako, ja pokrivao, no bez izazivanja pozornosti: dao sam joj čekovnu knjižicu i zamolio neka sama plada. Međutim, banka me je nevjerojatno brzo, ved za tri mjeseca izvijestila da se tekudi račun s pozamašnim pologom koji sam otvorio za Judit, posve iscrpio. Na što je i kako potrošila novac koji je za njezine pojmove bio popriličan iznos, ravan skromnom imetku? To joj pitanje, naravno, nisam postavio, jer vjerojatno ni sama ne bi znala odgovor. Slomile su se kočnice jedne duše, i to je bilo to. Ormare je napunila vrlo skupim, vedinom posve suvišnim ženskim krpicama, odabranim neočekivano istančanim stilom. Kupovala bi u ponajboljem salonu u gradu, bezbrižno, pladala čekovima sve te šešire, haljine, krzna, modne novotarije, manje a zatim i vede komade nakita, sve ju je privlačilo, neobičnom pohlepno bacala se na njih, što u njezinu položaju nije bilo baš normalno. A povrh svega, najčešde ne bi ni odijevala sve što je nakupovala. Samo oni pregladnjeli de tako bezglavo navaliti na prostrt stol, ne maredi što de im priroda čudesnom hitrošdu odrediti granice njihove proždrljivosti, no njih nede zaustaviti ni opasnost da pokvare

želudac. I ništa joj pritom nije bilo dovoljno dobro. Ništa nije bilo ni dovoljno šareno, ni slatko, ni slano, ni toplo, ni hladno. Tragala je ta duša za još nečim, žedno, oduševljeno, uzbuđeno i žurno. Prijepodne bi pretraživala najskuplje dudane u središtu grada, juredi kao bez duše, kao da se pribojavala da de se trgovac riješiti robe koje se Judit htjela domodi. A što je to bilo? Još jedna bunda? Još jedna šarena krpica, pomodna trica, nakit po najnovijoj modi, neki sezonski štras ... Da, sve to, zatim još bezbroj nemogudih i besmislenih stvarčica, na granici dobrog ukusa. Jednoga sam je dana morao upozoriti. Tada je zastala, kao da mjesečari. Osvrnula se oko sebe kao da se budi iz začarana sna. I zaplakala. Dugo je plakala. Zatim dugo vremena ne bi ništa kupovala. Medutim, tada je ponovno tako čudnovato zašutjela. Kao netko tko se zagledao u daljinu i nečega se prisjeda. I ta me je šutnja pogodila. Bila je sa mnom kad god sam to htio, no vladala se kao da je ulovljena na djelu u kudnoj krađi, tako skrušeno, zatečeno i posramljeno. Odlučio sam da joj više riječ nedu redi o tome, nedu je upozoravati. Uostalom, novac mi ionako nije ništa značio, tada sam još doista bio bogataš, no nije mi bio važan zbog još jednog razloga: ved sam znao da bih uzalud spašavao novac, sve ili samo jedan njegov dio, ako zbog toga izgubim sebe. Jer tih sam mjeseci i ja živio uistinu pogibeljno. Sve troje smo bili u životnoj opasnosti, i Judit, i moja žena i ja. I to u vrlo jednostavnom značenju te riječi: sve za što smo se držali prevrnulo se, pretvorilo u jedinstveno i nepregledno poplavno područje; prljava je naplavina sve vukla sa sobom, i uspomene, i sigurnost, i dom ... katkad bismo izdignuli glave iz vodene struje i pogledavali prema obali. No obale niotkuda. Naprosto je nije ni bilo. Naposljetku, valjalo je dati neki oblik, kao uostalom i svemu u životu, i toj pobuni. Jer, na kraju de se ionako sve sliti u velike životne laži. I što je još uopde moj novac mogao značiti usred svih tih tektonskih poremedaja? ... Neka poplava povuče sa sobom i novac kad je otela sa sobom sve drugo: i mir, i čežnje, i samopoštovanje, i taštinu. Jednoga de dana ionako sve biti tako silno jednostavno. Zato nisam više upozoravao Judit, što god ona radila. Neko se vrijeme ustručavala, stišala u sebi tu bolesnu potrebu za kupovinom, prestrašeno me promatrala baš kao sluškinja koju su zatekli u pohlepi, vjerolomnosti u razvratu. Zato sam joj dao sve, u jednom zamahu. A ona je onda ponovno počela juriti po gradu, po krojačnicama, modnim buticima i u potragu za antikvitetima. Pričekaj, zaboljela me je glava. Konobar, čašu vode. I jedan pyramidon. Hvala. Kada smo ponovno počeli priču o tome, opet osjedam istu onu vrtoglavicu. Kao kad se čovjek naginje iznad buka. A ograde nigdje, ni ruke koju bi mogao dohvatiti. Samo se voda obrušava i zove te dubina, a tebe odjedanput spopadne

duboka, opaka vrtoglavica koja te vuče ... a znaš da ti je potrebna sva raspoloživa snaga koju imaš ako se želiš okrenuti i spasiti. Još sve ovisi samo o tebi, samo moraš učiniti jedan jedini korak unatrag. Izgovoriti jednu riječ. Napisati jedno pismo, poduzeti nešto. A voda dolje huči. To je taj osjedaj. Sjetio sam se toga i zaboljela me glava. I sada vrlo jasno vidim pred sobom neke trenutke iz onih vremena. Primjerice, ono kad sam saznao da je u Londonu bila ljubavnicom jednoga grčkog učitelja pjevanja. Dogodilo se to potkraj boravka, kada je ved odlučila vratiti se kudi. No prije toga htjela je haljine, cipele, uglednu popudbinu. A grčki joj je učitelj pjevanja sve to i kupio. I tada je doputovala kudi i odsjela u blizini kolodvora, tamo podigla slušalicu i rekla preko telefona: »Hello! « – kao da više i ne govori baš dobro mađarski. Kako je na mene djelovala ta vijest? Htio bih biti posve iskren. Prisjedam se, zavirujem u svoju nutrinu, provjeravam svoje uspomene; e, mogu ti dati odgovor, vrlo kratak: nikako. Čovjek de stvarno značenje nekih ljudskih postupaka i odnosa shvatiti vrlo teško. Primjerice, umre ti neko, a ti ne shvadaš ništa. Ved su ga i pokopali, a ti još uvijek baš ništa ne osjedaš. Pred svijetom nosiš crninu, u društvu deš svečanom ozbiljnošdu zuriti preda se; međutim, kod kude, kad si sam, zijevnut deš i kopati nos, čitati neku knjigu i misliti na sve i svakoga, ali ne i na umrloga zbog kojega si navukao crninu. Izvana deš živjeti u određenom stanju, smrknuto i u koroti, a u sebi deš s čuđenjem primijetiti da uopde ništa ne osjedaš, možda u najboljem slučaju tek krivnju, zadovoljstvo i olakšanje. I ravnodušnost, i to beznadno duboku. To de potrajati neko vrijeme, danima, možda čak i mjesecima. Varaš svijet, a u biti živiš šuljajudi se u ravnodušnosti. Zatim, za nekoliko dana, možda kasnije, čak za godinu dana, kada je umrlome ved otpao nos, ideš ulicom i zavrti ti se, moraš se nasloniti na zid, jer si shvatio. Što to? Pa osjedaj koji te povezuje s umrlim. Značenje smrti. Činjenicu, istinu, to da deš uzalud s deset noktiju grepsti zemlju kako bi odande izbavio ono što je ostalo od njega, da nikada više nedeš modi ponovno ugledati njegov osmijeh, da su sve mudrosti i modi cijeloga svijeta nedostatne da bi taj mrtvac jednoga dana naišao ulicom tebi ususret i osmjehnuo ti se. Možeš vojskom zauzeti sve kontinente ovoga svijeta, ni to ti nede pomodi. I tada deš zaurlati. Ili čak ni to, samo deš problijedjelo stajati na ulici i preplavit de te toliki osjedaj gubitka kao da se ugasio smisao svijeta, kao da si ostao sam samcat u cijelom svemiru. Ljubomora. Čemu, koji joj je smisao? ... Što je iza nje? Dakako, taština. Sedamdeset posto ljudskoga tijela tvori tekudina; a tek tridesetak posto eine i u čovjeku i u njegovu tijelu čvrsti materijali. I taština na isti način tvori sedamdeset posto ljudskoga značaja, a na ostatku de se podijeliti požuda, velikodušnost, strah od smrti i poštenje. Kada zaljubljen čovjek zakrvavljenih očiju šede ulicama jer se

pribojava da de jedna žena koja je jednako tašta, čeznutljiva, osamljena i gladna srede, isto tako nesretan stvor kao i svi ljudi, otpočinuti u zagrljaju drugoga muškarca negdje u gradu, on ne želi spašavati tijelo i dušu te žene od neke umišljen prijetnje i sramotne propasti, ved bi vlastitu taštinu htio poštedjeti svake, pa i najsitnije ogrebotine. Judit mi je rekla da je bila ljubavnicom jednoga Grka, učitelja pjevanja, a ja sam uljudno kimnuo kao da je sve baš na taj način u najboljem redu, i skrenuo razgovor na drugu temu. I doista, u tome času nisam osjedao ništa. Mnogo kasnije, kada sam se ved i rastao od nje i kada sam znao da su je ved i drugi ljubili, kada sam ved živio posve sam, jednoga sam se poslijepodneva sjetio grčkoga učitelja pjevanja te zastenjao od srdžbe i očaja. Tada bih, da su mi se kojim slučajem našli pri ruci zacijelo ubio i Judit i grčkoga učitelja pjevanja. Patio sam poput divljači pogoden metkom jer je jedna žena, s kojom više ništa nisam imao i čiju sam blizinu izbjegavao jer smo u svakom smislu pali u našim odnosima, nekod davno pripadala nekom muškarcu kojega se ona, Judit, zacijelo samo mutno sjeda, kao što se nakon nekog vremena čovjek jedva sjeda nekih manje važnih umrlih u svojoj blizini. Međutim, tada, u trenutku kada mi je to priznala, nisam osjedao ništa. Gulio sam jabuku i uljudno, posve smireno gledao preda se, slažudi se s činjenicom kao da je to bila vijest koju sam zapravo čekao, pa mi je bilo silno drago što sam napokon čuo ono što sam i želio. I tako je teklo naše upoznavanje. Zatim se Judit zasitila svega što joj je mogao pružiti moj novac; najela se poput nezasitna derišta, do guše. I tada je slijedilo nešto drugo: razočaranje i ravnodušnost. Jednoga se dana uvrijedila, ne nisam je ja uvrijedio a ni svijet, ved činjenica da je spoznala kako se nitko u životu ne može nekažnjeno utrkivati s vlastitim željama. Saznao sam da su u djetinjstvu, kod kude, na salašu bili toliko nestvarno i nepristojno siromašni kako to katkada opisuje tendenciozna .književnost. Imali su neku kudicu i nekoliko jutara zemlje, no njive su im odnijeli troškovi za svu tu silu djece i dugovi. Nakon toga im nije ostalo ništa, tek koliba i vrt. Tako je ona živjela s ocem, majkom i jednom tuberkuloznom sestrom. Djeca su se raspršila po svijetu, no i cure i momci su ostali samo sluge. O svojem bi djetinjstvu pripovijedala bez sentimentalnosti, hladnom objektivnošdu. Dosta je vremena proteklo dok nije progovorila o siromaštvu. Nikada me nije optuživala – bila je previše žensko, dakle, mudra i spretna u bitnim životnim pitanjima. Čovjek se nede prepirati sa sudbinom zbog smrti, bolesti ili siromaštva, ved de ih prihvatiti i podnositi – zato bi i ona samo utvrdila stanje. Rekla je da su tijekom zime stanovali pod zemljom, i ona i cijela obitelj. Judit je tada mogla imati nekih šest godina, njezinu je obitelj glad otjerala iz rodnoga kraja, otišli su u Nyírség, na drugi kraj zemlje, tamo se dali u lubeničare i živjeli pod zemljom. Ne simbolično, ved u

stvarnosti: iskopali su golemu rupu u zemlji, pokrili je trstikom i tamo bi obitavali cijelu zimu. Pričala mi je – vrlo potanko, očigledno joj je ta uspomena iz djetinjstva vrlo prirasla srcu – da su te zime zavladale strahovito niske temperature, pa je mraz u podzemnu rupu gdje je Judit boravila s roditeljima i bradom, stjerao tisude poljskih miševa. »Bilo je baš neugodno« – govorila je glasom sjedanja, no u njezinu naglasku nije bilo ni trunke žalosti. Znaš, sjedila mi je sučelice u luksuznom restoranu ta prekrasna žena sa skupim krznom oko vrata i blještavim nakitom na prstima – muškarac ne bi mogao prodi pokraj nje a da je ne dodirne pogledom od glave do pete – i tiho mi, pripovjedačkim glasom govorila o tome da je bilo silno neugodno stanovati u smrznutoj zemlji, jer su im preko postelje preskakivale tisude miševa. Tada bih ja nijemo sjedio pokraj nje i slušao. I ne bih se začudio da me je pljusnula bez ikakva razloga, samo tako, jer joj je baš palo na pamet. Međutim, ta Judit o svemu tome govorila je vrlo prirodno. Znala je o siromaštvu, o svijetu, o suživotu ljudi više od sve stručne literature o društvenim odnosima. Nije nikoga i ništa optuživala, samo se prisjedala i pozorno promatrala. Možda joj je nešto čak i palo na pamet. Možda je shvatila da ni u svim trgovinama središta grada nede nadi naknadu za sve što se događalo njoj, njezinim bližnjima i milijunima drugih ljudi – razumjela je da su sva pojedinačne rješenja suvišna i beznadna. Krupne de stvari život rješavati drukčije, a nikako pojedinačno. Opdenito, nema osobne nadoknade za sve to što se čovjeku događalo i što se događa, danas ili za tisudu godina. Svi koji de u jednom trenutku izbiti iz tame i okupati se u svjetlu čak de se i u najsretnijem času sjetiti barem trunka krivnje za svoju nevjeru – kao da su zauvijek zaručeni s onima koji su ostali dolje ... Je li ona bila svjesna toga? Ne znam, nikada nije spominjala. Čovjek ne govori o razlozima svojega siromaštva. Ona se svojega prisjedala kao jedne od prirodnih pojava u svemiru. I nikada zbog toga nije ništa zamjerala bogatašima. Prije bi se reklo da je krivila siromahe, pomalo je s porugom spominjala sve što se tiče naslijeđa siromaštva. Kao da su oni krivi za nešto. Kao da je siromaštvo neka bolest, pa su svi koji pate od tih nedada na neki način krivi za to: možda se nisu dovoljno čuvali, prežderavali su se ili navečer nisu odjenuli topliji ogrtač. Po običaju de tako članovi obitelji govoriti o cendravu bolesniku, kao da je taj umirudi koji trpi od opake anemije i koji de možda izdržati samo još nekoliko tjedana, upravo sam odgovoran za to što mu se događa – jer da je navrijeme uzeo žlicu lijeka, da je otrpio da se otvore prozori, ili da za života nije žderao toliko rezanaca s makom, možda i ne bi postao tako po život opasno anemičan ... Na neki način takav je bio i Juditin odnos prema siromaštvu i siromasima. Kao da je time htjela redi: »Neki su krivi za to.« No nikada nije optuživala bogate. Jer ona je ipak znala nešto više o tome.

Znala je više, a kada se trpeza svijeta prostrla i pred njom, patila je od zasidenja, jer je sve grabila s obje ruke. Medutim, uspomene su i kod nje bile jače. Jer one jednostavno uvijek i sve nadjačaju. Ta žena uopde nije bila sentimentalna ... međutim, uspomene su svladale i nju. Vidjelo se da se bori protiv te svoje slabosti. Otkad je svijeta i vijeka, postoje zdravi i bolesni, siromašni i bogati. Siromaštvo se može ublažiti, može se izvršiti uravnoteženija preraspodjela, može se zakočiti sebičnost, otimačina i pohlepa; međutim, od netalentiranih se nede modi odgojiti geniji, kao što ni ljude bez sluha nitko nede modi naučiti da u ljudskim dušama postoji i božanska glazba, kao što nitko nede modi pohlepnika, koji neumorno zgrde poput hrčka, priviknuti na velikodušnost. O svemu tome Judit nije ni morala govoriti, toliko je bila i sama svjesna toga. Sunce izlazi i zalazi, a negdje između toga nalaze se i siromasi: tako je ona razmišljala. Ona se probila iz kruga siromaštva, zato što je bila žena i k tomu zgodna, a mene je sustigla jedna strast. No ona je znala nešto o meni. Zato se osvrnula oko sebe, kao da se prenula iz sna. I počela pažljivo promatrati. Morao sam saznati i to da me se sve do tada nije usudila pogledati kako treba. Jer čovjek nikada nede gledati u lice idola, natprirodnih bida, onih koji nam određuju život. Što se nje tiče, u njezinim je očima moje bide svih tih godina zacijelo bilo obavijeno nekim nesvakidašnjim svjetlom i treperavim sjajem. Od tolikoga svjetla samo bi zaslijepljeno žmirkala prema mojim obrazima. Nisu na nju tako intenzivno djelovali ni moja osoba, ni društveni položaj, ni muška ili osobna iznimnost. Za nju sam bio samo enigmatsko pismo koje se čovjek i ne usuđuje dešifrirati, jer svi ti zagonetni znakovi u sebi kriju smisao njegove srede, ali i nesrede. Za nju sam ja bio stanje za kojim čovjek teži cijeloga života, a kada stigne pravi čas da i ostvari ono za čime je toliko čeznuo, onda ustukne, ogorčen je i silno se razočara. Lázár je uistinu volio jednu Strindbergovu dramu, naslov joj je Igra snova. Poznaješ je? ... Ni ja je nikada nisam gledao. On je često citirao nekoliko redaka, neke prizore iz nje. Rekao je da se u toj drami javlja lik čovjeka koji se jedino u životu nada da de se jednoga dana domodi »zelenoga kovčežida za ribolov«, znaš one zelene kutije u kojoj ljudi kada odlaze na pecanje drže udice, uzice i mamce. I taj čovjek u međuvremenu ostari, prođe mu cijeli život kada se bogovi napokon sažale nad njim pa mu pošalju na dar taj kovčežid za ribolov ... I tada taj lik, u ruci s tim darom za kojim je žudio cijeloga života, zakorači na proscenij, zagleda se u kovčežid i s dubokom žalošdu kaže: »Ali ovo ovdje nije ona zelena boja ...« Lázár bi znao citirati tu repliku kad bi mu ljudi pripovijedali o svojim nedosanjanim snovima. A kada nie je Judit počela postupno upoznavati, osjedao sam da za nju »nisam ona zelena boja«. Dugo se nije usudila vidjeti me takvim kakav doista jesam. Čovjek se nikada ne usuđuje na ljudsku mjeru smanjiti

onoga za kim je toliko žudio, od koga je skovao svoj ideal. Ved smo živjeli zajedno kada je iz naših odnosa napokon iščeznula ta nesnosna napetost, koja je prijašnjih godina u tolikoj mjeri prožela naše živote kao da je to groznica koju je uzrokovala neka opaka zarazna bolest; tada smo napokon jedno drugom postali samo ljudi, muškarac i žena, ljudi s tjelesnim slabostima i s jednostavnim, ljudskim rješenjima ... no ona bi me i dalje najradije vidjela očima kakvima ja sebe nikada nisam mogao promatrati. Kao da sam svedenik iz nekog drugog svemira, kao da sam bide višega reda ... Medutim, ja sam bio samo osamljen čovjek koji se još nečemu nadao. Evo, ispraznila se kavana. A dim se ohladio. Idemo i mi, ako želiš. Još du ti ispričati kraj. Molim te vatre! Hvala ... Ispripovijedat du ti do kraja, sada kad sam ved počeo i ako ti ne dodijavam, sve ono čemu sam se nadao te kako sam saznao i podnio istinu. Sada me pozorno slušaj. I ja sam napet od pozornosti. Duboko sam zavirio u svoju dušu i vrlo pažljivo promatram što se u njoj dogada. Zastupam istinu, zato i sam moram govoriti istinu i samo istinu. Ja sam se, sinko moj, nadao čudu. A što je čudo? ... Pa vrlo jednostavno, nadao sam se da je ljubav vječna, da nadilazi čovjekovu volju i svojom tajanstvenom snagom pobjeđuje samodu, da potire granice između dvoje ljudi, razgrađuje sve umjetno podignute pregradne zidove što su ih među nama podigli društvo, odgoj, imetak, prošlost, pa i uspomene. Kao kad se netko u životnoj pogibelji osvrde i traži jednu ruku koja de mu tajnim stiskom poručiti da za nas postoji još sudut, suosjedajnost, da još negdje na svijetu žive pravi iskreni ljudi. I ja sam tako posegnuo za Judit. Nakon što je prošlo vrijeme prve zbunjenosti, napetosti i razdražena iščekivanja, dakako, kada smo posegnuli za partnerom, vodila nas je ljubav. Nakon toga oženio sam se njome i čekao da se dogodi čudo. Zamišljao sam da de čudo biti nešto što se jednostavno samo po sebi razumije. Mislio sam da de se u talioničnoj pedi ljubavi rastaliti sve opreke koje su näs razdvajale. Legao sam s tom ženom u krevet kao lutalica koji se nakon dugotrajna potucanja po inozemstvu i nakon progonstva napokon vratio kudi. A kod kude je sve mnogo jednostavnije, no ujedno i tajnovitije i neodređenije, jer ni najveda opsjena u tuđem svijetu nede pružati toliko snažan doživljaj slutnji kao što to kriju sobe napuštena doma. A to je doživljaj djetinjstva. Uspomena na doba iščekivanja. To je ono što se krije u dubini svake sudbine. I čega demo se poslije sjedati čak ako se zateknemo pred vrhuncem Gaurisankara ili ugledamo jezero Michigan. To su ta svjetla, isti oni zvukovi, pa i radosti i iznenađenja, nadanja i

strahovi koje je djetinjstvo upilo u sebe i tamo zauvijek zatočilo. Zato demo ih posvuda i tražiti. A za odrasla de čovjeka možda samo ljubav vratiti nešto iz toga drhtavoga iščekivanja i nadanja ... dakle, ljubav, a ne samo krevet i osoba koja spada u taj krevet, ved trenuci traženja, iščekivanja i nade koji dvoje ljudi usmjeravaju jedno prema drugome. Legao sam s Judit u ložnicu i voljeli smo se. Strastveno smo se voljeli, s iščekivanjem, oduševljeno, začuđeno i nadajudi se. Vjerojatno smo se nadali da demo sve što su nam svijet i ljudi pokvarili u toj drugoj, čistijoj i prastaro j domovini, u toj našoj postelji, u vječnom i izvanprostornom carstvu ljubavi jedno drugome nadoknaditi i ispraviti. Svaka ljubav kojoj prethodi golema čežnja – a možda više i nije ljubav ono što u čistilištu čežnje u sebi sagori sve što je u njoj bila drozga – od sebe i od partnera očekuje pravo čudo. U stanovitoj se dobi – a ni Judit, pa ni ja u to doba više nismo bili baš mladi, no još ni stari, bili smo samo žena i muškarac, u ljudskom, ostvarenom i kobnom smislu tih riječi – od partnera u postelji ne očekuje samo naslada, ne nada se samo sredi i odrješenju, ved se traži ona jednostavna a vrlo ozbiljna istina koju su lažljivost i taština dotada zaklanjali čak i u trenucima ljubavi, ona istina i svijest da smo samo ljudi, muškarci i žene, pa kao takvi imamo zajednički pothvat, zadadu na ovom planetu, zadadu koja možda i nije toliko osobna koliko nam se to na prvi pogled čini. Zadada se nede modi izbjedi, no možemo si u neizrecivim količinama lagati dokle god se njome bavimo. Ako je čovjek dovoljno star, zahtijeva samo istinu u svemu, pa tako i u krevetu, u posve tjelesnim i podzemnim dimenzijama ljubavi. Nije bitno da bude lijepa – nakon nekog vremena ionako više nedeš uočavati njezinu ljepotu – nije bitno da bude na ovaj ili onaj način iznimna i veličanstvene, uzbudljiva, pametna, upudena, znatiželjne, nije važno ni koliko je čeznutljiva, ni koliko uzvrada. Pa što je važno? ... Istina. Dakle, isto što i u književnosti, pa i u svim stvarima koje se tiču ljudi: spontanost, samozatajnost, spremnost da taj čovjek bez plana i namjere samoga sebe iznenadi čudesnim darom radosti, a da istodobno, iako je sebičan i željan dobitka, bude sposoban bez plana i prepredene ambicije i davati, takoredi čak rastreseno i tek usput ... To je ona prava istina, istina u postelji. Ne, stari moj, u ljubavi nema petoljetki, nema četverogodišnjih ili petogodišnjih planova. Osjedaji koji de dvoje ljudi privlačiti jedno prema drugome ne mogu imati planove. Postelja je netaknuta divljina, prašuma prepuna iznenađenja i nedokučivih tajni, a istodobno i užarenosti džungle, smrtonosnih mirisa neobičnoga cvijeda i stiska lijana, pa i divljih zvijeri požudnih očiju koje vrebaju u polutami, divljih bida pohote i zanosa uvijek spremnih za napad. I to je postelja, na stanovit način. Prava džungla. Polumrak. Čudnovati zvukovi iz daljine – ne znaš je li to vrisnuo čovjek kojega je na izvoru divlja zvijer ščepala za gušu, ili je to vrisak same prirode,

prirode koja je istodobno i ljudska i životinjska, a i nečovječna ... A ta je žena poznavala tajnu, tajne života, tijela, samosvijesti, ali i besvijesti. Ljubav za nju nije bio puki niz prigodnih susreta ved neprestani povratak kudi u jedno toliko poznato doba djetinjstva, koje je istodobno i rodni grad i blagdan, tamnosmeđi suton nad krajolikom, ali i prisan okus života, uzbuđenje i iščekivanje, a ispod svega toga nalazila se uvjerenost da poslije, kada dode nod, nede morati strahovati od šišmiša, pa se čovjek vrada kudi jer je sunce ved zašlo a on se umorio od igre, u kudi ved gori svjetlo, čeka ga topla hrana i raspremljena postelja. To je za Judit bila ljubav. Kao što rekoh, ja sam se nadao. Medutim, ljubav nikada nije ništa drugo ved strah od toga što smo toliko žudjeli i u što zapravo istinski i ne vjerujemo, a nemamo baš ni previše povjerenja. Jer to što postoji, znaš i sam, čovjek se tomu i ne mora nadati ... ionako postoji, takoredi tek uzgred. Otputovali smo na neko vrijeme. Zatim se vratili i unajmili kudu u području izvan grada. Nisam to ja uredio, Judit je tako odlučila. Dakako, odveo bih je i u »društvo«, ako bi ona to poželjela, no u svakom slučaju, potražio bih za našu kudu razumne ljude koji su manje snobovi od drugih te u svemu što se kod nas dogodilo vide i nešto drugo, a ne samo potku za tračeve u određenim krugovima ... Jer je to odruštvo«, onaj drugi svijet kojemu sam i ja još ne tako davno ravnopravno pripadao, a Judit također još ne tako davno bila tamo sluškinja, dakako, dočekalo s golemim zanimanjem i primilo na znanje sve što se s nama dogodilo. Kao da žive samo za to, tada su posve nadraženi, živnu, zaiskre im oči i od jutra do večeri ne ispuštaju telefonsku slušalicu iz ruke ... Nikoga iz društva ne bi iznenadilo da su novine na naslovnim stranicama pisale o našem »slučaju« koji se ubrzo počeo spominjati, raščlanjivati i komentirati kao neko zanimljivije zlodjelo. A tko zna nisu li možda ipak bili u pravu, zbog zakona na koje se poredak oslanjao? Uostalom, ljudi ipak zbog nekog razloga podnose mučnu dosadu organiziranoga suživota, a i s razlogom im se smuči od tegoba tlake u tamnicama njihovih zaglupljujudih i dosadnih veza i ne pristaju baš tako bez uvjerenja na odricanje koje su im nametnule društvene nagodbe. Ljudima se čini da nitko nema pravo prema vlastitim pravilima potražiti zadovoljstvo, mir, a i radost, kada su svi oni, to jest golem broj njih, pristali da de podnositi cenzuru vlastitih emocija i čežnja, kao i cjelokupni paket nametnutih pravila koji se naziva civilizacijom ... Zato de graknuti, zato de se odmah nadi na okupu da bi ustanovili prijeki sud i objelodanili svoju presudu u obliku tračeva, i to kad god doznaju da se je netko usudio pobuniti te prema vlastitim zamislima potražiti lijek protiv osamljenosti koja ga je sustigla u životu. A ja sada kad sam ved posve sam ponekad razmišljam je li baš tako nepravedan prosvjed ljudi kada vide da bi netko mimo pravila htio

nadi rješenje za svoj život? ... Pitam te to samo tako, nakon ponodi, u četiri oka. Žene to ne razumiju. Samo muškarac shvada da osim srede postoji još nešto. I možda upravo u tome i jest to golemo i beznadno razmimoilaženje između muškaraca i žena, u svim okolnostima i za sva vremena. Za ženu, ako je doista prava, postoji samo jedan dom: a to je prostor koji je muškarac kojemu i ona pripada zaposjeo za sebe u svijetu. Za muškarca postoji onaj drugi dom, a to je ona golema i vječna domovina koja nije krojena prema pojedincu, tragična je i omeđena zastavama i državnim granicama. Time nipošto nisam htio redi da ženama nije stalo do zajednice odakle su potekle, kao i do jezika na kojem se zaklinju, lažu i obavljaju kupovinu, do onoga kraja u kojem su odgojene, a nisam htio ustvrditi ni to da u njima nema privrženosti, požrtvovnosti, vjernosti, a katkada možda i junaštva prema onome drugom domu, domu koji pripada muškarcima. Međutim, žene nikada nede istinski i sudbinski umrijeti za domovinu, uvijek de se to dogoditi samo radi muškarca. Jeanne d'Arc, pa uostalom kao i sve druge iznimke, muškobanjaste su dame ... A da znaš sve se više primjeraka javlja upravo iz te vrste. Znaš i sam da je ženino domoljublje daleko tiše, s manje kidenih parola nego muškarčevo. Priklonile su se Goetheu koji je rekao da ako izgori seljakova kuda, to je istinska tragedija, međutim, ako propadne jedna domovina, to je vedinom samo geslo. A žene neprestano žive u toj seljačkoj kudi. Za nju strepe, za nju žive i rade, za nju su spremne na svaku žrtvu. U toj kudi ima postelja, stol, jedan muškarac, katkada jedno dijete ili pak više djece. I to je ženina istinska domovina. Kao što rekoh, mi smo se voljeli. No sada du ti redi, ako nisi znao, da je ljubav, ako je prava, uvijek smrtonosna. Mislio sam redi, nije usmjerena na sredu, na idilu, na držanje za ručice, na ljubakanje, na vapaje o tome dok nas smrt ne rastavi ispod procvale lipe iza koje na trijemu blago svijetli svjetiljka i nazire se blagotvoran prizor doma s mirisom svježine ... To je život, no ne i ljubav. A on je daleko ozbiljniji plamen, i opasniji. Jednoga de ti se dana u životu pojaviti potreba da upoznaš i to, taj razorni vatreni zanos. Znaš, kada čovjek više ništa ne želi zadržati za sebe, ne želi biti zdraviji, spokojniji, zadovoljniji od jedne ljubavi, ved samo biti, potpuno, makar i po cijenu propasti. Kasno to stiže, zato mnogi i ne upoznaju taj osjedaj, nikada ... To su ti oni oprezniji, i ne zaviđam im na tome. Zatim postoje i oni lakomi, izjelice koji de kušati ponešto iz svake zdjele, ma i iz lona pokraj kojega prođu ... Vrijedni su žaljenja. Potom i oni odlučni i prepredeni, džepari ljubavi koji de munjevito ukrasti neki osjedaj, iščeprkati iz skrovitih zakutaka tijela neku nježnost i odmah se, onako zluradi, izgubiti u mraku i u gužvi kakav je i sam život, a pritom se samo grohotom nasmijati. A onda postoje i

kukavice i promišljeni tipovi koji de proračunati svaku ljubav kao u poslovnom životu, koji imaju svoj rokovnik za ljubav, žive prema točnim predbilježbama. Takva je vedina, a to su ti tek prave ništarije. Osim toga, postoji i ono kada čovjek jednoga dana shvati što život kani učiniti s ljubavi i zašto je ljudima podario taj osjedaj ... Je li to bilo za njihovo dobro? ... Priroda uopde nije dobrostiva. A da li im je s tim osjedajem obedana i sreda? Priroda nema potrebe za takvim ljudskim tlapnjama. Priroda želi samo stvarati i razarati, jer to joj je posao. Okrutna je, jer ima plan i ravnodušna je, jer joj plan nadilazi čovjeka. Priroda je čovjeku darovala osjedaj, no ujedno zahtijeva da zanos bude bezuvjetan. U svakom istinskom životu dođe trenutak kada čovjek toliko uranja u neku strast kao da se bacio u Nijagarine slapove. Dakako, bez pojasa za spasavanje. Ne vjerujem u ljubavi koje počinju poput izleta u majalis života, s naprtnjačom na leđima i veselo raspjevano po osunčanoj šumi ... Znaš one napuhane »praznične« osjedaje koji prožimaju početak vedine međuljudskih odnosa ... Kako je to sumnjivo! Zanos nije nikakav praznik. To je mrgodna sila koja ustrajno stvara i hara svijetom, ne očekuje odgovor od onih koje de dodirnuti, ne pita je li im dobro, ne mari previše za relativne ljudske osjedaje. Daje cjelinu i zahtijeva sve, onu bezuvjetno strastvenost koje je najdublja struja sam život, ali bogme i smrt. Jer strast se drukčije nede modi upoznati ... i kako de ih malo dosegnuti to stanje! Ljudi se dodiruju i maze u krevetu, naveliko lažu i padaju u lažni sentiment, sebično oduzimaju drugome ono što im odgovara, a od vlastita de užitka možda samo koji otpadale dobaciti i onom drugom ... A pritom nemaju pojma da to nema veze sa strašdu. Nije slučajno da velike ljubavne parove u povijesti čovječanstva okružuje gotovo jednak zanos i ganuto štovanje kao i junake, odvažne pionire koji su se, ne pitajudi za cijenu, sami od sebe izložili pogibelji za neku beznadnu a veličanstvenu ljudsku stvar. Da, i istinski se ljubavnici izlažu pogibelji, doslovno i stvarno, a to je pothvat u kojem je žena u jednako stvaralačkoj ulozi kao i muškarac, gdje je žena jednaka junakinja i viteški se bori kao i muškarac koji je krenuo u boj za osvajanje Svetoga groba. Odvažni i istinski ljubavnici također tragaju za vječnim a tajanstvenim Svetim grobom, zato i putuju neprestano, i bore se, zato bivaju ranjeni i zato pogibaju ... pa što bi drugo i htjeli? Što bi drugo uostalom i bio smisao kobnoga i bezuvjetnog davanja koje de svakoga, čim ga je dotaknula konačna strast, tjerati prema onom drugome? Život se očituje tolikom snagom, no odmah se i ravnodušno okrede od svojih žrtava. Zato su u svim vremenima i svim religijama poštovali zaljubljene jer oni, kada se prepuštaju zagrljaju, zapravo stupaju na lomaču. To su oni pravi, znaš i sam. Odvažni, malobrojni i odabrani. Ostali se samo nadaju jednoj ženi kao tegledoj marvi, ili jednom satu u zagrljaju bijelih i dragih ruku, i to da netko podilazi

njihovoj muškoj ili ženskoj taštini, ili da zadovolji prohtjevu jedne biološke zakonitosti ... A to još nije ljubav. Iza svakoga istinskog zagrljaja vreba smrt sa svojim sjenama koje nisu ništa manje stvarne nego bljesak svjetlosnih snopova radosti. Iza svakog se poljupca krije tajna želja za iščeznudem, taj konačni osjedaj srede koji više nije proračunat jer zna da biti sretan uvijek znači i potpuno iščeznude i prepuštanje jednom osjedaju. A taj je osjedaj posve besciljan. Možda zato drevne religije i stare, junačke sage i epovi toliko i poštuju zaljubljene ... Jer u dubini ljudske svijesti živi uspomena da je ljubav nekod bila više i nešto drugo nego jedna od vrsta društvenih kupoprodajnih ugovora, a i nešto drugo nego puka razbibriga, igra i zabava, ili jedan od pojavnih oblika bridža i društvenoga plesa ... Ljudi se sjedaju da je za svako živo bide postojala zastrašujuda zadada, a ona nije bila ništa drugo nego ljubav; dakle, potpun izraz života, savršeno proživljen osjedaj postojanja, kao i njegova prirodna posljedica, poništenje. Samo što čovjek toga postaje svjestan vrlo kasno. I kako de tek tada postati ravnodušnom svaka vrlina, moral, ljepota ili dobra osobina onoga drugoga bida! Voljeti znači potpuno upoznati radost, a potom podledi uništenju. Međutim, stotine i stotine milijuna ljudi od svoje se ljubavi nadaju samo pomodi, kreativnom rješenju, nježnosti, strpljenju, oprostu, maženju ... I ne znaju da je to što se na taj način dobiva ravnodušno, i da samo oni mogu davati bezuvjetno, jer upravo u tome i jest smisao te igre. I tako smo počeli svoju ljubav, Judit Áldozó i ja, kada smo krenuli u zajednički život u jednoj kudi na rubu grada. Barem sam ja tako počeo. Osjedao sam nešto takvo. Tomu sam se nadao. Još sam odlazio u ured, no toliko sam malo veze imao s time kao pronevjeritelj koji zna da de se jednoga dana sve saznati, pa de tada morati napustiti svoje namještenje, svoju sredinu ... A što bi se tu imalo otkriti? Pa to da zapravo nemam nikakve veze s ulogom koju igram u svijetu. Međutim, i dalje sam se revno držao dnevnoga rasporeda i pravila. Prvi sam stizao u tvornicu i odlazio poslijepodne u šest, kada je još samo vratar bio u službi. Uvijek bih pješice odlazio u grad, kao i prije. Jedanput sam svratio u stanu slastičarnicu i katkada bih vidio i suprugu, mislim, onu prvu, umalo rekoh, onu pravu. Jer Judit nikada, nijednoga trenutka nisam smatrao suprugom. Ona je bila ta druga. A što sam osjetio kada sam negdje u gradu ugledao prvu? Nisam se prepuštao osjedajima. No na tren bih ostao bez kapi krvi, smeteno bih je pozdravio i u pravilu strogo okrenuo pogled u nekom drugom smjeru. Jer tijelo se itekako sjeda, znaš i sam, zauvijek, kao more i kopno koje su nekod bili jedno. Međutim, nisam baš o tome htio govoriti, i to baš sada kada sam ved gotovo stigao do kraja svoje priče. Svršetak ove sage toliko je blesav kao što je

zaglupljujudi svršetak svake pripovijesti koja se tiče čovjeka. Želiš li ga čuti? ... Pa naravno, ako sam ved počeo, želiš čuti kraj i završit du s time. Stari moj, mi smo godinu dana živjeli u tome nestvarnom tjelesnom i duhovnom stanju. Godinu sam dana živio kao da sam se preselio u prašumu, među pume, lijane smrtonosnoga stiska, stijenje i grmlje prepuno gujâ. A možda je vrijedilo. Barem tu godinu. I toga što je tome prethodilo i što je iza toga slijedilo. Što je bilo prije, to si vedinom ved čuo. A što je poslije slijedilo, pomalo je i mene iznenadilo. Vidim da ti pada na pamet: jednoga sam dana saznao da me Judit vara. Ne, stari moj, to sam saznao mnogo kasnije. Ona me je prevarila tek onda kada više nije išlo drukčije. Prošla je godina dana kada sam saznao da me Judit Áldozó potkrada. Ne bulji u mene s tolikom nevjericom. Ne kažem to figurativno. Nije me potkradala emocionalno nego novčano. Propisno, baš kako se piše i u policijskim izvješdima. A kada me je potkradala? ... Zar odmah, od prvoga trena? Čekaj, razmišljam. Ne, u prvo vrijeme još nije krala, samo je varala. Rekao sam ti da sam na početku, kada smo još stanovali u hotelu, otvorio za nju kod svoje banke tekudi račun te je dobila čekovnu knjižicu. I da se račun za iznimno kratko vrijeme ispraznio ... Da je ta rastrošnost bila gotovo neshvatljiva, prava rasipnost. Istina, svašta je kupila, krzna, krpice, a ja nisam pazio, nije me zanimala količina i kakvoda nabavljene robe, prije bi se reklo da me je uznemirila ta bolesna, bijesna potreba za nadoknadom izgubljenoga ... Kako god bilo, banka me je jednoga dana obavijestila da se Juditin račun ispraznio. Dakako, uplatio sam na njezino ime novi iznos, no ipak nešto manje novaca. Za nekoliko tjedana ni toga više nije bilo. Tada sam je, više šaljivo nego ozbiljno, upozorio da nije posve jasno upoznata s našim imovnim stanjem, da su joj se u Engleskoj zacijelo izmijenili pojmovi o novcu i imovini, no mi smo, ovdašnji imudni ljudi bogati na daleko skromniji i manje zahtjevan način nego što ona zamišlja. Pouku je pažljivo odslušala. Nije više zatražila novac. Zatim smo se uselili u kudu s vrtom, a ja sam joj svakog prvog u mjesecu prepustio na raspolaganje stanovit iznos koji de joj obilato biti dostatan, pa i više od toga, za kudanstvo, ali i za njezine osobne potrebe. I nikada više nismo razgovarali o novcu. Medutim, jednoga sam dana otvorio jedno pismo u kojemu je banka obavještavala judit, moju suprugu, da je stanje njezina računa toga i toga nadnevka dvadeset šest tisuda penga. Okretao sam pismo, trljao oči. U prvi mi je čas krv udarila u glavu: od ljubomore. Palo mi je na pamet da je taj novac donijela sa sobom još iz Engleske gdje je bila nečija ljubavnica, i to ne samo grčkoga učitelja pjevanja o kome mi je jedanput pričala, ved samo nebo zna koje sve velike

gospode koji su joj obilato platili za ljubavne usluge ... Taj me je osjedaj, taj umišljaj toliko zabolio da sam pesnicom lupao po pisadem stolu. Zatim sam otišao u banku. Tamo sam saznao da Judit taj iznos nije donijela iz Engleske ved je upladivala u malim iznosima. Prva je uplata bila onoga dana kada sam joj predao čekovnu knjižicu. Ženska posla, kažeš i smješkaš mi se. I ja sam tako govorio u prvom trenu i s olakšanjem se nasmiješio. No tada se posve jasno pokazalo, a to je potvrdio i redoslijed uplata, da me je Judit tražila novac koji je poslije zatajila i skrivala preda mnom. Ja sam mislio da ih je spiskala na krpice, razbacivala ih bezumno ... E, pa i jest razbacivala, no ne baš bezumno. Kako sam poslije saznao, po dudanima bi se pri kupovini pogađala na život i smrt, zahtijevala da se na račune piše viši iznos nego što je bila stvarna kupovna cijena. Ljepotice iz sumnjivih lokala tako se ponašaju sa svojim lakoumnim i poluimbecilnim mušterijama. Kažem ti, u prvi čas, kada sam saznao da Judit skriva moje novce, osmjehnuo sam se s olakšanjem. Bančino sam izvješde vratio u omotnicu, pozorno zalijepio pismo i pobrinuo se da ga Judit primi. A o svojem otkridu duboko šutio. Medutim, tada je za mene počeo novi pojavni oblik ljubomore. Živio sam sa ženom koja je imala tajnu. Imala je tajnu na isti način kao i zle žene koje slatkorječivo objeduju sa svojim mužem i članovima obitelji, te dok povjerljivo razgovaraju s ljudima koji im vjeruju, prihvadaju žrtvu i darove od čovjeka koji u njih ima beskonačno povjerenje; no one pritom ved smišljaju plan za poslijepodnevni randevu u stanu nekoga stranog muškarca, gdje de za nekoliko sati bestidno uprljati svaki ljudski osjedaj, izdati one koji joj vjeruju i koji se za njih skrbe. Moraš znati da sam ja još staromodan muškarac i neizmjerno prezirem brakolomne žene. Moj je prezir toliko dubok da se ne da odagnati nikakvim pomodnim argumentima. Nitko nema pravo na sumnjive, prljave i ništavne pustolovine po cijenu da potajno ili otvoreno vrijeđa osjedaje drugih ljudi ... I ja sam bio junak jedne takve odvratne stvari u kojoj sam bio i uzročnik i patnik, pa ako postoji nešto u mojemu životu čega se duboko stidim i zbog čega mi je krivo, to je upravo brakolomstvo. U spolnim stvarima imam razumijevanja baš za sva zastranjivanja, shvadam ako se netko utapa u zastrašujudim dubinama tjelesne požude, razumijem besvjesna stanja strasti, pa i njihove nakazne pojavnosti ... Požuda nam se obrada na tisude jezika. Sve to razumijem. Međutim, jedino se slobodni ljudi smiju bacati u takve kovitlace dubokih voda ... Sve drugo je podla prijevara, gora od svjesne okrutnosti. Ljudi koji imaju nešto jedno s drugim ne mogu živjeti zajedno s tajnom u srcima. To je smisao prijevare. Ostalo je takoredi nebitno ... poslovi su tijela, u vedini slučajeva samo očajno brzanje i ništa više. To su sve proračunate ljubavi u proračunatu vremenu, na unaprijed utvrđenom mjestu, bez trunka spontanosti ...

kako je to tužno i besmisleno jadno. A iza svega cijuče neka ništavna tajna. Koja de zagaditi suživot, kao da negdje u predivnom stanu, ispod kauča trune mrtvac. Medutim, Judit je za mene, od dana kada sam otkrio bančino pismo, imala tajnu. A ona je tu tajno svjesno i dobro čuvala. Dobro ju je čuvala, a ja sam temeljito promatrao. Da sam provjeru njezinih postupaka povjerio privatnim istražiteljima, ni tada je ne bih uspio pažljivije nadzirati. Živjeli smo zajedno, ljubazno i intimno, prema obrascima suživota muškaraca i žena, i lagali jedno drugom. Ona je lagala da nema tajne preda mnom, a ja da joj to vjerujem. Promatrao sam i razmišljao. Poslije mi je palo na pamet da bi se možda sve dogodilo drukčije da sam navalio na nju sa svojim pretpostavkama i prisilio je na priznanje. Možda bi nakon priznanja situacija postala jasnija, kao što se nakon ljetne sparine zrak osvježi ako se krajolikom prolomi prolazna oluja. No možda sam se potajno i plašio njezina priznanja. Odviše me je uzrujavalo što ta žena s kojom sam dijelio sudbinu ima tajnu i što mi nešto skriva. Dvadeset šest tisuda penga za jednu ženu koja je u djetinjstvu provodila zime među miševima u rupama ukopanima u zemlju, da bi potom postala sluškinja, prokleto je mnogo novca, gotovo čitavo bogatstvo. A novac se samo skupljao, iznos je rastao. Da je bila riječ samo o tome da Judit s vječnom, jeftinom a vrlo praktičnom pameti žene iz kudnoga proračuni stavlja nešto na stranu, izdvaja za sebe džeparac i oduzima nešto iz troškova pogona našega zajedničkoga života ... Tomu se čovjek može samo nasmijati. Svaka de žena postupiti tako, jer u ženinu srcu živi vječna sumnja da se muškarac ne razumije u životnu stvarnost, on zna samo stjecati ali ne i čuvati. Svaka se žena sprema za kišne dane. I usitinu poštene žene u novčanim de stvarima na taj način varati muževe, poput kudnih svraka, poput tih lopova iz prikrajka. Znaju da je najveda tajna života kako nešto sačuvati, bilo da se radi o zimnici, o čovjeku, bilo o novcu, ukratko, o svemu što je bitno, samo da bi ostalo ... Zato varaju i kradu, i filire i penge. Svojevrsno je to žensko junaštvo, sitničava i uporna mudrost. Medutim, Judit nije otimala filire i penge. Judit me je lijepo, bez riječi, sa smiješkom i sustavno, potkradala, prikazivala krivotvorene račune i skrivala novac. Živjeli smo tiho i ljubazno, Judit je krala, a ja sam promatrao. I tako je počeo kraj i te pripovijesti. Zatim sam najednom saznao da ne pljačka samo novac ved i ono tajanstveno nešto koje je osnovna pretpostavka čovjekova života: moje samopoštovanje. Gle, i ja znam vrlo dobro da je istinski sadržaj toga pojma jedva nešto više od značenja riječi taština. Muška je to riječ, žene de na nju, bude li je netko izgovorio pred

njima, samo slegnuti ramenima. Naime, žene, ako nisi znao, ne »poštuju« sebe. Možda poštuju muškarca kojemu pripadaju, njegov društveni ili obiteljski položaj, ime koje je sredina proslavila. Sve je to samo prijenos, vanjski efekt. Medutim, samu sebe, pojavu sazdanu od značaja i samosvijesti koja se zove »ja«, ili osobnost, žene dobrohotno i pomalo i s podcjenjivanjem, saveznički otkrivaju. Saznao sam da me ta žena svjesno i propisno potkrada; odnosno, barem de sve učiniti što god može, a da ne izaziva pozornost, da bi za sebe otrgnula što vedu krišku od mojega kruha. Znaš, od onoga kruha za koji sam ja mislio da pripada oboma, i koji je tada bio još itekako kolač, napose za nju ... No to nisam saznao negdje okolo po svijetu, ni u banci gdje su me – u dobronamjernom neznanju – uredno izvještavali o radosnome razvoju Juditina imovna stanja. Ne, sinko moj, to sam saznao u krevetu. A to me je tako zaboljelo ... pa da, to je ono na što de muškarci redi da se bez samopoštovanja ne može opstati. Saznao sam to u našoj ložnici, a dotad sam ved dugo vremena pozorno pratio što se zbiva. Mislio sam da joj novac treba za obitelj. Imala je brojnu rodbinu, muškarce i žene negdje pri dnu društvene ljestvice, koji su živjeli gotovo u povijesti, na dubokom dnu o kojemu sam razumom znao sve, no srcem nisam bio dovoljno odvažan da provjerim tajne tih dalekih predjela. Mislio sam da me Judit pljačka po nalogu te zagonetne i podzemne zajednice. Možda je obitelj zapala u dugove, možda namjeravaju kupovati zemlju ... Pitaš me zašto mi ništa nije rekla? I ja sam se pitao. A odmah sam znao i odgovor: nije mi ništa rekla jer se stidi siromaštva, jer je siromaštvo ujedno i urota, tajni savez, vječna i nijema prisega. Siromasi ne samo što teže boljemu životu, o ne, siromasi žele i samopoštovanje, spoznaju da podnose golemu nepravdu i zato ih svijet poštuje kao junake. A oni doista i jesu junaci; sada kad ved starim, znam da su oni zapravo jedini istinski junaci. Svako je drugo junaštvo samo prigodno, nametnuto, ili pitanje taštine. No biti siromah šezdeset godina, pritom nijemo izvršavati sve obveze koju obitelj i društvo namedu jednom čovjeku, pojedincu, a u međuvremenu i ostati čovjek, ispravan, možda čak i dobro raspoložen i milostiv, to je zaista pravo junaštvo. Pomislio sam, dakle, da krade za svoju obitelj. Ali ne, Judit nije bila sentimentalna. Krala je za sebe, bez osobita cilja, no tako marljivo, ozbiljno i obzirno kao netko tko iz tisudljetnoga iskustva zna da sedam tustih godina nede dugo potrajati, gospoda su hirovita a i sreda je prevrtljiva, pa ako je ved dobrota sudbine, toga velikoga lakrdijaša, čovjeka jedanput posjela pokraj mrsnoga badnja, mudro je navrijeme se i pošteno najesti, jer de uskoro uslijediti posne godine. Ona je krala iz opreza, a ne iz velikodušnosti i sažaljenja. Da je litjela pomodi obitelji, samo bi mi trebala riječ redi, što je, uostalom, i sama dobro znala ... Međutim,

Judit se svoje obi telji instinktivno bojala, a napose kada se i sama uspjela osoviti s onu stranu rijeke, na obalama imudnih. A njezin obrambeni i stjecateljski instinkt nije znao za milost. U međuvremenu me je držala na oku, mene kao jednoga od gospode. Što radim? ... Je li mi dosadila? ... Hodu li je otpustiti? No dobro, onda de na brzinu zgrnuti još neku krpicu uz ved stečena dobra. Promatrala me je za stolom, držala na oku u postelji. A kada sam to prvi put osjetio, zacrvenio sam se od srama. Bio je mrak u sobi, i možda je baš to bila Juditina sreda. Jer čovjek ipak ne poznaje ni vlastite granice. Da se tada nisam obuzdao, možda bih je ubio ... Možda. Međutim, uzaludno je nagađati o tome. Bio je to samo jedan pogled u nježnom i intimnom času, kada sam ja sklopio a zatim neočekivano otvorio oči. A u polutami sam ugledao lice, jedno meni toliko poznato a kobno lice koje se vrlo oprezno, vrlo rafinirano i vrlo podrugljivo smiješilo. Spoznao sam da me ta žena tada a i inače, kada sam još mislio da sam upravo doživio trenutke bezuvjetnoga davanja uz nekoga s kim sam se iselio iz svijeta ljudskih i društvenih konvencije – e, pa ta me je žena upravo u takvu trenutku imala na oku s nježnom i nedvojbenom porugom. Znaš, kao kada netko vreba, proučava i ispituje: »Što li radi mladi gospon? ...« A još i to: »Aha, ta gospoda.« I posluži me. Saznao sam da me Judit ne voli ni u postelji ni izvan nje, ved me poslužuje. Baš kao i u doba pomodne sobarice kada je dospjela u našu kudu, pa mi je čistila cipele i odjedu. Kao kada bi poslije i meni poslužila ručak, ako bih povremeno svratio mami na objed. Poslužila bi me, jer joj je takva bila uloga u odnosu na mene, a velike, sudbonosne, istinske ljudske uloge ne mogu se mijenjati nasilno. A kada je počeo njezin čudnovati dvoboj sa mnom i s mojom suprugom, ni trenutka nije vjerovala da se odnos, zapravo podjela uloga koja nas povezuje a istodobno i razdvaja može iznutra razmrsiti i izmijeniti. Nije vjerovala da de joj ikada u mojoj blizini uloga biti drukčija nego služba, posluživanje, dakle uloga sluškinje. A to nije znala samo umom ved i tijelom, svojim živcima, snovima, prošlošdu i podrijetlom; no ona se nije upuštala u raspravu s okolnostima, ved je postupala kako su joj nalagale zakonitosti njezina života. Sada ved i to shvadam. Je li boljelo, pitaš me. Jest. Jako. No nisam je odmah potjerao. Bio sam ohol i nisam htio da sazna za bol koju mi je uzrokovala. Pustio sam je neka me još neko vrijeme služi, u krevetu i za stolom, podnosio sam da me također još neko vrijeme potkrada. Nisam joj ni poslije rekao da znam za njezine sumnjive i vrlo tužne male poslovne pothvate, nikada joj nisam govorio o tome da sam u jednome neopreznom trenu uhvatio njezin podrugljivi, podcjenjivački, znatiželjni pogled u krevetu ... Stvari između

dvoje ljudi valja uvijek dovesti do kraja, do samoga kraja, a ako drukčije ne ide, do konačnog uništenja. Zatim, kako je vrijeme prolazilo, dala mi je i drukčije razloge za to, pa sam je tiho otpustio. Otišla je bez prosvjeda, nije bilo glasnih riječi ni razmirica među nama. Uzela je svoj pinklec – bio je to ved pozamašan zavežljaj, našla se u njemu i kuda, pa i podosta nakita – i otišla. Nijemo, bez ijedne riječi, kao što je sa šesnaest godina i stigla. I osvrnula se s praga s tim nijemim, upitnim i ravnodušnim pogledom kao kad sam je prvi put ugledao u predsoblju. Oči su joj bile najljepše. Katkada ih vidim, u snu. Da, odveo ju je onaj dežmekasti. Izišao sam s njime i na dvoboj ... žalosne su to stvari, no katkada se drukčije ne može. Stari, odavde nas bacaju napolje. Ober, platiti. Imali smo ... niti govora! Ovo je bila moja večer, ako mi dopustiš. Da ti nije palo na pamet prosvjedovati, bio si moj gost. Ne, nemam volje otidi s tobom u Peru. Ako je čovjek dospio do toga da je osamljen, zašto bi išao u Peru ili bilo kamo drugamo? Znaš, jednoga sam dana shvatio da mi nitko ne može pomodi. Čovjek čezne za ljubavlju ... no nitko mu nede pritedi u pomod, nikada. Kada to čovjek shvati, postaje jak i osamljen. E, pa to se događalo dok si ti obilazio Peru.

Što gledaš, srce? Fotografije? ... Bez brige, samo ih gledaj. Barem se nedeš dosađivati dok kuham kavu. Pričekaj, odjenut du šlafrok. Koliko je sati? ... Pola četiri? I prozor du odškrinuti na tren. Ne, ne moraš se dizati, ostani u krevetu. Pogledaj, blista uštap. Grad je u ovo doba posve tih, duboko spava. Za pola sata, ved nakon četiri, zatandrkat de teretnjaci, dostavna vozila za tržnicu koja dovoze povrde, mlijeko, pa i meso. Medutim, Rim sada, na ovoj mjesečini, doista duboko spava ... U ovo doba najčešde ne spavam, jer se svake nodi u tri budim na jak otkucaj svojega srca. Zašto se smiješ? ... Pritom ne mislim na skakutanje srca kada smo zajedno u postelji ... Što se ceriš? Liječnici govore da postoji sat u kojem se mijenja brzina otkucaja srca, znaš, kao ono kad se motor prebacuje iz prve u drugu brzinu. A netko drugi, jedan čovjek ... koji nije bio nikakav doktor ... jednom mi je rekao da se magnetizam zemlje mijenja u tri ujutro. Znaš li možda o čemu se radi? Jer ja ne znam. On je to pročitao u nekoj švicarskoj knjizi. Da, on mi je to rekao, baš taj čovjek čiju fotku držiš u ruci. Ne miči se, anđele ... Da znaš kako si prekrasan dok tako ležiš u krevetu i oslanjaš se na podlakticu, a kosa ti pada na čelo! Samo još u ovdašnjim muzejima postoje tako divna muška tijela kakvo je tvoje. A i glava ti je baš takva, o da ... nema što, glava umjetnika. Zašto me gledaš tako vragolasto? Pa znaš da te obožavam. Jer si prekrasan. A i zato što si umjetnik. A i zato jer si mi jedini. Dar bogova. Čekaj, poljubit du te, ne miči se! Ne, a ne, samo tu, u kut oka! I u sljepoočnicu! No, smiri se. Nije ti zima? ... Da zatvorim prozor? Ulica je mlačna,

narančina stabla pod prozorom blistaju na mjesečini. Ako nodu nisi kod mene, naslonim se na prozorsku klupicu i promatram mjesečinom obasjanu via Liguriju u svitanje, ovu tihu, slatko ulicu. Kao da se duž zgrada netko šulja, baš kao u srednjem vijeku. A znaš li ti tko se to prikrada? ... Ne želim da me poslije ismijavaš. Nisam ja, mili, toliko blesava zato što sam se zaljubila u tebe ili zato što si mi ti jedini i posljednji! Po via Liguriji šulja se starost, ona se šulja pod prozorima, uostalom kao i posvuda po cijelom Rimu, a i po cijelom svijetu. Starost, o da, tat i ubojica. Jednoga dana samo zakorači u sobu. Začađi si lice poput provalnika. S obje šake te zgrabi za perčin i skine ti skalp, pesnicom te zvizne po gubici i izbije ti zube, ukrade ti svjetlo iz oka, zvukove iz uha, fine okuse iz želudca i ... dobro, nedu nastaviti. Zašto se tako podrugljivo smješkaš? ... Sada te još imam pravo ljubiti i kao što vidiš, nisam nimalo štedljiva; dapače, pohlepno gutam sredu koju mi pružaš. Čak ne stižem dovoljno lakomo ugrabiti iz obilja te medno–slatke radosti ... Ne sramim se priznati da ne bih mogla živjeti bez tebe. No budi bez brige, ne moraš se bojati da du na metli za tobom, sve do Kapitola! ... Dodi de dan kada te više nedu imati prava ljubiti, jer starim. Starački trbuh, obješena, izborana prsa ... Nemoj me tješiti. Znam ja lekciju. Što god bih tada primala od tebe, to bi bila samo milostinja. Ili dodatak koji se inače plada namještenicima za prekovremeni rad ... Zašto me gledaš tako kriva oka? Iskosa? ... Vidjet deš, tako de to biti. Naučila sam da se uvijek mora otidi u pravo vrijeme ... Htio bi znati od koga sam to naučila? O da, i to sam naučila od čovjeka čiju fotografiju upravo držiš u ruci. Što si me pitao? Pričekaj, drndaju neka ranojutarnja kolica s povrdem. Da li mi je bio suprug? Ne, nije, jedini moj, nije mi bio suprug. Suprug mi je bio onaj drugi, slika mu je u kutu albuma, onaj u krznenom kaputu. Ne, nije mi bio drugi suprug, čije prezime i sada nosim, ved prvi. On je bio onaj pravi ... Ako takvo nešto uopde postoji. Drugi se suprug samo vjenčao sa mnom. Točnije, kupila sam ga, platila mu da se oženi sa mnom, jer tada sam prešla ved granicu, a trebala sam papire i putovnicu. Tada sam ved dosta dugo bila rastavljena od prvoga. Gdje je fotografija drugoga? ... E, pa ne znam. Nisam je sačuvala, jer ga nikada više nisam htjela vidjeti, čak ni u snu. Kad bih ga sanjala, to su bili mučni snovi, kao kada se sanja nešto nedolično, nekakve žene dlakave do trbuha i takve stvari ... Što buljiš? Životom svakoga muškaraca prošetat de razne žene. A postoje muškarci ... kojima je život poput kolodvora, žene jedna drugoj prepuštaju kvaku na vratima. I on je bio takav. Baš kao što de i u životu svake žene pokucati neki muškarci ... Postoje skromni muškarci koji de samo pokucati i upitati: »Slobodno? ... Samo na tren!« A budalaste de žene tada početi vrištati i revoltirano se pitati kakva je to bezobraština, zašto se uopde razgovara o samo jednome trenu ... I zalupit de

vratima. No začas de im biti krivo zbog te ishitrene revoltiranosti. Pa de viriti kroz pukotinu na vratima, nadajudi se da je taj bezobraznik još uvijek tamo, sa šeširom u ruci ... A kada zaključe da je otišao, postaju zlovoljne. A kasnije ... katkada mnogo kasnije ... jedne de ih nodi podilaziti jeza, jer de shvatiti da je sve ved studeno, sve se ved oko njih ohladilo, pa de se sjetiti da je bila šteta otjerati čovjeka, jer ne bi bilo loše da je sada tu negdje, u prohladnoj sobi, u ledenom krevetu, negdje blizu, da ga se može barem dotaknuti; neka laže, neka bude bezočan, samo da bude tu ... Kao ti? ... Hvala Bogu, ti si još tu, blizu mene. Ti si ipak bio dovoljno bezobrazan da te nisam mogla otjerati ... Što se ceriš? Rekoh, hvala Bogu. Ne zuri tako podrugljivo, nacereno, baš si gad. Dosta bi bilo ludorija. Da nastavim, želiš li? ... Kako ne, i kod mene su kucali, i to dosta njih. Međutim, onaj drugi mi je samo na papiru bio muž. Kada sam četrdesetosme s dva kofera osvanula u Beču, jer sam se ved zasitila demokracije. To mi je ostalo od gospodskoga života i, dakako, nakit. Taj je čovjek, moj drugi suprug, ved godinama živio u Beču. Uzdržavao se od toga da se s vremena na vrijeme oženi, a zatim se rastane. To mu je bilo zanimanje. Odšetao je odmah poslije rata u Beč, jer je bio doista prepreden čovjek, znao je da de biti pametnije navrijeme napustiti lijepu našu malenu Mađarsku. Oženio se sa mnom, za brak je tražio četrdeset tisuda. Zatim još dvadeset tisuda za rastavu. Platila sam, dostajalo mi je od nakita. Uostalom, i sam znaš kako to ide ... Ostalo ga je i za tebe, zar ne? ... Eto vidiš. Mora se živjeti s mjerom i pažljivo isplanirano. Sve je išlo kako treba, samo je nevolja nastala kada je jednoga poslijepodneva došao u hotel gdje sam živjela sama, popeo se u moju sobu i navaljivao na mene da to nije samo tobožnji brak, ved da on ima i stanovita supružnička prava. Naravno da sam ga nogirala. Znaš i sam da danas lažnih brakova ima koliko hodeš, svakodnevna su pojava, žene se udaju da bi se u stranoj zemlji dočepale papira ... No ima i takvih lažnih brakova u kojima se u golemoj hitnji rodi čak troje djece ... Mora se pripaziti. Kao što rekoh, najurila sam ga. Za oproštaj mi je izmamio još i srebrnu tabakijeru koju je uočio na nodnom ormaridu. Nakon toga više nije dolazio, dao se u potragu za novom nevjestom. A moj pravi muž? To ti je onaj u krznenom kaputu čiju sliku upravo gledaš. Što si rekao? Da se vidi kako je bio pravi gospodin? ... Bez sumnje, bio je poput onih koje nazivaju gospodom. Samo znaš ... teško je redi što je razlika između ljudi koji se doimaju takvima, a poslije se ispostavi da i nisu baš prava gospoda. Postoje bogatuni, dobrostojedi ljudi, no ima i onih koji nisu baš imudni, nisu ni pretjerano dobrih manira, a ipak su gospoda. Bogatih, dobro izglačanih ljudi ima koliko hodeš. Ali gospode je malo. Toliko malo da o tome gotovo nema smisla ni govoriti. I rijetki

su poput neobičnih životinja, recimo okapija, kojega sam jedanput vidjela u Londonu. Ponekad mi se čini da onaj tko je doista imudan, taj i nije potpuno sposoban biti gospodin. Među siromašnima deš katkada nabasati na neke primjerke. Međutim, i to je rijetko, kao da se traga za svecima. Moj suprug? Kao što rekoh, bio je poput gospode. No nije bio sasvim i bezuvjetno gospodin. A znaš li zašto nije bio? ... Jer se uvrijedio. Kada me je upoznao ... pritom, mislim kada me je doista i bez ostatka upoznao ... tada se uvrijedio i rastao. Tako je napokon i pao ... No on nije bio glup. Znao je da čovjek kojega se može uvrijediti ili koji se uvrijedi, taj i nije u cijelosti gospodin. A gospoda se nađu čak i među ljudima moje vrste. Iz mojeg staleža. Istina, rijetko, jer mi smo bili siromašni poput poljskih miševa s kojima smo u mojem djetinjstvu zajedno i spavali i stanovali. Otac mi je bio lubeničar, kanadaš u predjelu na današnjem sjeveru zemlje u Nyírségu. Tako su se zvali, kanadaši. Mi smo dakle bili gotovo prosjaci koji su svoje nastambe zimi kopali u zemlji i tamo stanovali zajedno s miševima. Međutim, kada se prisjetim oca, uvijek ga vidim kao nekoga tko dolazi iz redova gospode. Jer njega se nije moglo uvrijediti. Bio je smiren ... No kad bi se razbijesnio, udarao je. Imao je pesnicu poput kamena. Ponekad bi bio nemodan, jer bi ga svijet na silu držao za ruku, gurao ga naniže, bududi da je bio bijedan. Tada bi ušutio i žmirkao. Znao je čitati, švrakopisom načrčkati svoje ime, no rijetko bi se poslužio tim znanjem. Vedinom bi šutio. Mislim da je katkada i razmišljao, no samo nakratko. Ako bi se rijetko kad domogao rakije, napio bi se do besvijesti. Međutim, kada složim kockice svih tadašnjih uspomena, tada mi se čini da taj čovjek, taj moj otac, koji je s nama, s mojom mamom i s nama djecom živio u jami među miševima ... sjedam se jedne zime kada nije imao cipele, a od upravitelja pošte dobio je probušene kaljače, pa je hodao u njima zamatajudi noge u nekakve dronjke ... o da, taj se čovjek nikada nije vrijeđao. Moj je prvi, onaj pravi, suprug svoje cipele držao u ormaru za cipele, jer je imao toliko mnogo finih cipela da je za njih dao izraditi poseban ormar. I neprestano je čitao, bogme prebirao po slovima zbilja pametnih knjiga. Ipak, neprestance se držao kao da ga je netko uvrijedio. Dugo sam vjerovala da čovjeka, koji ima toliko mnogo finih stvarčica da za svoje cipele mora kupiti poseban ormar, nitko ne može uvrijediti. Tu stvar s cipelama ne spominjem ti slučajno. Kada sam dospjela u kudu svojega čovjeka, nekako mi se baš to najviše dopalo. Sviđalo mi se, a nekako me i prestrašilo ... Jer, ja u djetinjstvu dugo nisam imala cipele. Navršila sam ved deset godina kada sam prvi put dobila cipele koje su mi pristajale i bile jedino moje, samo moje vlasništvo. Bile su to rabljene cipele, poklonila ih je podžupanova gospođa svojoj kuharici. Niske cipele s gumbima, tada su se još

nosile takve stvari. Kuharicu su žuljale pa se jednoga zimskoga jutra, kada sam donijela mlijeko u palaču županije, sažalila na mene i darovala mi te čudesne cipele. Možda sam se nakon opsade grada baš zbog toga veselila onom uspravnom koferu koji sam, odlazedi iz demokracije, ipak ostavila u Pešti. Jer je taj kofer s mojim cipelama nakon opsade ostao čitav. Tomu sam se doista veselila ... No dosta više o cipelama. Evo kave. Pričekaj, donijet du ti i cigarete. Mene guše te slatke američke cigarete. Dobro, shvadam da cigarete idu uz tvoju umjetnost. A i nodni rad je u lokalu takav da su ti cigarete naprosto potrebne. Medutim, moraš paziti, anđele, čuvati srce. Nedu preživjeti ako ti se nešto opako dogodi. Kako sam dospjela u muževu kudu? ... Pa, nisu me zvali, bez brige, za suprugu. Gospodarica i supruga, gospođa, o da, milostiva sam postala mnogo kasnije ... Bila sam pozvana za sluškinju, javila sam se za djevojku koja de raditi sve poslove. Zašto me tako gledaš? Uopde se ne šalim. Rekoh, bila sam sluškinja. Zapravo ne prava sluškinja, ved ispomod u kuhinji. Jer bila je to, mili moj, velika kuda, istinski gospodska kuda. Mogla bih ti mnogo toga ispričati o toj kudi i njihovim običajima, o navikama, kako su gospoda stanovala, hranila se, dosađivala, razgovarala. Dugo sam u toj kudi živjela kredudi se na vršcima prstiju; nisam se usudivala ni pisnuti, toliko sam se bojala. Istina, prošle su godine i godine dok me nisu pustili u unutrašnje sobe, jer ja zapravo nisam ništa znala o tome što je moda i kako se ponaša u tako finoj kudi. Morala sam učiti. Mogla sam raditi samo u kupaonici i u budoaru. Nisu me ni u kuhinji puštali blizu hrane, mogla sam u najboljem slučaju guliti krumpir ili pripomodi pri pranje suđa ... Znaš, kao da su mi ruke neprestano nečiste. I postoji opasnost da se uprlja sve ono čega se ja dotaknem. A možda to njima nije ni palo na pamet ... vjerojatno nisu tako mislili ni milostiva, ni kuharica, pa ni lakaj. Ja sam bila ta kojoj se činilo da mi ruke nisu dovoljno čiste kako bi to priličilo u tako prekrasnoj kudi. Tada su mi one bile još crvene, hrapave, nažuljane i grube. A ne ovako kra sne, bijele i meke kao sada. Oni mi nisu rekli ništa nužno za ruke. Samo sam se ja libila dotaknuti bilo što u toj kudi, bojala sam se da de moj dodir ostaviti traga na predmetima ... Nisam se usudila dotaknuti ni njihovu hranu. Znaš i sam, kao što liječnici kod operacije stavljaju pred lice tanku gazu, neku vrstu brnjice, jer postoji opasnost da im je dah zarazan ... I ja sam tako zadržavala dah naginjudi se nad predmetima koje su oni upotrebljavali ... bilo da se radilo o čaši iz koje su samo oni pili, bilo o jastuku na kojem su spavali ... O da, možeš me komotno ismijati, no kada sam za njima čistila zahodsku školjku, i tada sam pazila da ta krasna bijela školjka od dodira mojih ruku ne postane još zamazanija. Ti su moji strahovi i oprez

potrajali još dugo nakon dolaska u tu finu kudu. Vidim ti po fari što misliš! Misliš da su strah pa i uznemirenost iščeznuli onoga dana kada se okrenuo kotač moje sudbine i kada sam u toj kudi postala supruga, gospodarica i milostiva gospoda ... E pa, mali moj, varaš se, nije bilo tako. Nisu iščeznuli. Došao je i taj dan, no ja sam i dalje bila jednako uznemirena kao mnogo godina prije, kada sam bila djevojka za sve. Nikada se nisam smirila, a bogme ni postala sretna u toj kudi. Zašto? Pa tamo sam dobila baš sve što se dobiti može, sve što je dobro i sve što je zlo! Sve što me je moglo povrijediti, a i sve što mi je donijelo zadovoljštinu ... Srce, to je vrlo teško pitanje. Znaš, što se tiče zadovoljštine ... Katkada mi se čini da je među ljudima upravo to najteže pitanje na svijetu. Daj mi časkom te fotografije. Dugo ih nisam vidjela ... E, pa da, to je bio on, moj suprug. A onaj drugi? S facom umjetnika? ... Da, možda je i bio umjetnik ... to samo nebo zna. No možda ipak nije bio pravi umjetnik. Nije bio kao što si, primjerice, ti umjetnik od glave do pete. Što se uostalom vidi i na slici ... Uvijek je gledao tako podrugljivo i ozbiljno kao da nikomu, ama baš nikomu ne vjeruje, nikomu ni na nebu ni na zemlji, čak ni samome sebi, čak ni to da bi i on mogao biti nekakav umjetnik ... Na ovoj je slici malo snužden, dobrano je ved ostario kad sam ga snimila. Rekao mi je da na fotografiji izgleda kao netom potrošen frajer. Znaš, kao na reklamama, lik prije i poslije tretmana, prije ili poslije uporabe. A on je tada samo sjedio pokraj prozora i čitao; pritom nije imao pojma da ga fotografiram. Nije volio da ga se fotografira. Nije volio ni da ga se portretira, da ga se crta. Nije volio da ga se gleda dok čita. Nije volio da mu se obradaju kada on šuti. Nije volio da ... o da, nije volio da ga se voli. Što si me pitao? ... Je li mene volio? Ne, dragi moj, nije ni mene volio. Samo me je trpio, podnosio u jednom vremenu, u jednoj sobi čiji se kut nazire i na fotografiji. I taj je ormar s knjigama, sa svim tim mnoštvom knjiga, također propao nedugo nakon što sam ga tamo snimila. A propala je i soba koju gledaš na slici. Uništena je i kuda gdje smo na četvrtom katu, u onoj stanovitoj sobi, tada sjedili između dva bombardiranja. Sve je što na toj slici vidiš u međuvremenu uništeno. Evo kave, pij. Evo i cigareta. Šuti, samo šuti. Srce, ne čudi se tomu. Još uvijek poživčanim ako moram o tome govoriti. Dogodilo nam se štošta. Mi koji smo proživjeli opsadu Pešte u gradu, te sve što je opsadi prethodilo i nakon toga se odigralo ... Božja je milost što si to vrijeme proživio u provinciji. Baš si pametan; ma, ti si čudo. Pa sigurno da je sve bilo bolje u Zalskome kraju. Međutim, mi koji smo

trunuli po peštanskim podrumima i čekali bombe, mi smo baš fasovali. Kao što ti je bilo pametno i to da si se ušuljao u Peštu tek pred zimu četrdesetsedme, kada je tamo bila ved ustoličena vlada i kad su se otvorili barovi. Vjerujem da si bio dočekan raširenih ruku. Mnogo je zločestih ljudi, pa se još uvijek javljaju glasovi nekih mutnih tipova koji govore da nisi bez razloga čamio u provinciji, skrivao se sve do četrdesetsedme ... Dobro, u redu, zašutjet du. Taj mi je čovjek, za kojega sam ti rekla da je tobože bio umjetnik, rekao da smo svi mi koji smo se provukli kroz grozote opsade zapravo poludjeli. I da smo nastavili živjeti u svijetu poput luđaka u ludnici. Tko je bio taj čovjek koji je na neki način također bio umjetnik? ... E, pa nije bio bubnjar. Postoji samo jedan bub njar na cijelom svijetu, a to si ti. Nije imao talijansku radnu dozvolu ... znaš, za njegov posao nije bila potrebna nikakva dozvola. Neko je vrijeme pisao knjige. Nemoj mrštiti čelo, znam da ne voliš čitati knjige. Ne mogu podnijeti pogled na tvoje namršteno čelo. Ne razbijaj glavu, ionako ti njegovo ime nede zvučati poznato. Što je pisao? ... Jesu li to bili lako-glazbeni tekstovi? ... Tekstovi na koje ti bubnjaš u baru? ... Ne, mislim da nisu, takve nikada nije pisao. Istina, kada sam ga ja upoznala, bio je u stanju, ako ga netko zamoli, napisati stihove i za kavansku pjevačicu. Jer tada ga više ništa što se pisanja tiče nije zanimalo. Možda bi napisao, da su ga to zamolili, i tekstove za reklame, ili letke ... toliko je ved prezirao pisanje, pa i sve što je nalikovalo slovima. Prezirao je vlastito pisanje, vlastite tekstove, pa i sve što bi drugi pisali, sve što bi stvorio čovjek, svako ljudsko bide ... Zašto? Ne znam, samo nasludujem. Jedanput mi je rekao da posve razumije potpaljivače lomača s knjigama, jer ljudima zapravo nijedna knjiga nije pomogla. Je bio trknut? ... Vidiš, na to nisam ni pomislila. Kako si ti pametan! ... Želiš li čuti što se događalo na drugoj strani, u onoj finoj kudi gdje sam bila sluškinja? Dobro, i to du ti ispripovijedati. Ali pazi, to što du ti redi nije nikakva bajka, ved ono što se u školskim udžbenicima naziva poviješdu. Slušaj me pozorno. Jer to što du ti redi svijet više ne poznaje. Kao što ne postoje ni pramađari koji su na konjima obilazili svijetom i pod sedlom prešali meso. A imali i kacige, pa i pancir, pravi oklop, živjeli u tome i umirali ... Bogme, i oni su bili, hodu redi, ti moji muškarci, takvi povijesna likovi; ma, bili su poput Árpáda i njegovih sedam knezova, ako ih se još sjedaš iz seoske škole ... Daj, sjest du ovdje pokraj tebe na rub kreveta. Daj mi cigaretu. Hvala. E, pa to ti je bilo tako ... Htjela bih ti objasniti zašto se nisam dobro osjedala u onoj finoj kudi. Iako su baš bili dobri prema meni. Stara se milostiva odnosila prema meni kao da sam

napušteno siroče. Znaš, kao što se ponašaju prema jadnim dušicama, bijednici koja je dospjela k njima, k toj bogataškoj rodbini, iz neke osiromašene obitelji. A tada de udomiteljska obitelj dobrotvora učiniti sve da došljakinja ne osjeda svu bijedu svojega položaja. Možda me je to i najviše razbjesnilo, ta dobrota. Sa starim sam se milostivim gospodinom lakše snašla. A znaš li zašto? Jer je bio opak ... On je bio jedini iz obitelji koji nikada prema meni nije bio dobrohotan. Nikada me nije oslovljavao s Juditko. Nije mi davao jeftine darove, od gospode odbačene stvari, kao što su to radili stara milostiva mladi gospodin koji se poslije i oženio sa mnom, pa mi je naslov milostive dao na dar isto kao što mi je jednom stara dala svoj pohabani zimski kaput ... Usto, i naslov glavnoga vladinog savjetnika koji je moj suprug silno omalovažavao, nije ga čak ni upotrebljavao. Mojega se supruga nije smjelo oslovljavati s milostivi gospodine, uvijek bismo mu se obradali s gospodine doktore ... Ali su zato ved mene oslovljavali s milostiva. A kada se moj suprug sa mnom oženio, pustio je to, nije se miješao, prije bi se reklo da je podrugljivo trpio da se služinčad tada ved i meni obrada s milostiva gospodo; kao da ga je izvanredno zabavljalo sve ono što su drugi, kao prave budale, uzimali ozbiljno ... Zato je stari gospodin bio posve drukčijega kova. Trpio je svoje časti, jer je bio praktičan čovjek koji vrlo dobro zna da je vedina ljudi ne samo pohlepna ved i strahovito ohola i glupa, a protiv toga se ne da ništa napraviti ... Stari nije nikada ništa molio. Uvijek bi samo zapovijedao. A ako bih nešto krivo uradila, znao bi tako zarežati da bih se užasno prepala pa bi mi i zdjela ispala iz ruke. Kad bi dignuo pogled na mene, dlanovi bi mi se oznojili, toliko bih se ustrtarila. Uvijek je gledao kao što gledaju iz bronce izlivene skulpture na ovdašnjim trgovima, po svim talijanskim gradovima ... znaš, to su ti oni s početka stoljeda kada su u bronci izlijevati likove građana ... svi ti tipovi s nadutim mješinama u svečanim sakoima i neizglačanim hlačama, domoljubni muževi koji nisu učinili ništa drugo nego ustali ujutro i sve do večeri ljubili domovinu. Ili su utemeljili lokalnu mesnicu s konjetinom, pa time zavrijedili spomenik ... A hlače su im, koje su poslije bile izlivene i u bronci, bile jednako vredaste kao i nekada u izvomom stanju, kada su još bile skrojene od tka nine ... I stari je gledao svijet oko sebe pogledom brončane skulpture s početka stoljeda, poput starih, istinskih buržuja s kipova. Bila sam za njega isto što i zrak, kao da nisam čovjek, ved sastavni dio stanovitog mehanizma. Kada bih mu ujutro odnijela u sobu svježe iscijeđen sok od naranče ... jer, bogme, ti su ljudi zaista živjeli na finjaka, dan bi počinjali s narančinim sokom, zatim bi uoči jutarnje gimnastike i masaže ispili samo čaj bez ičega, da bi doručkovali tek poslije, i to stvarno, napunili bi gubicu do vrha, tamo u blagovaonici; no činili su to tako ritualno kao što se kod nas služi uskrsna misa ...

dakle, kad bih mu odnijela narančadu u sobu, nikada se ne bih usudila ni krišom baciti pogled prema postelji gdje bi stari ležao i čitao pri svjetlu elektrike. Nisam mu se usudila pogledati u oči. A stari u ono doba i nije bio baš toliko star. A mogu ti redi da se ponekad, dok sam mu u mračnom predsoblju pridržavala kaput, znalo dogoditi da me uštipne za guzicu ili potegne za uho ... dajudi nedvosmisleno do znanja da mu se sviđam, no ne upušta se sa mnom ni u kakve afere samo zato jer je čovjek dobra ukusa i to mu je ispod časti da se spetlja sa sluškinjom u vlastitoj kudi. Međutim, ja, koja sam zaista bila sluškinja u toj kudi, uopde nisam tako mislila ... Da je stari bio nasilan i htio za sebe nešto iznuditi, zacijelo bih mu popustila ... makar nerado i preko volje, i to samo zato što mi se činilo da nemam pravo proturječiti ako tako modan i strog čovjek od mene nešto zatraži. I on je, po svemu sudedi, jednako mislio, pa bi se istinski iznenadio da sam mu se oduprla. Medutim, do toga nikada nije došlo. On je bio gospodar, i to je bilo sve. Događalo se točno ono što je on htio. Njemu ni u grozničavu snu ne bi palo na pamet da bi se netko poput njega mogao sa mnom i vjenčati. Kao što nikada, ni u najluđem snu ne bi razmišljao o tome je li ispravno ili ne strpati me u krevet. Zato sam više voljela položaj kada sam u onoj kudi bila u službi staroga gospodara. Bila sam zdrava, mlada, sve sam osjedala i njušila svojim tijelom i instinktima, a držala sam se podalje od svega što je bolesno. A stari je još bio zdrav. Dok su mu supruga i sin ... o da, onaj koji se poslije oženio sa mnom ... ved bili bolesni. To tada još nisam znala razabrati, tek sam nasludivala. Jer u toj je kudi sve bilo opasno i prijetede. Dugo sam se osvrtala oko sebe kao kad sam jedanput kao dijete dospjela u bolnicu. Bolnica je za mene bila golem doživljaj, možda nešto najljepše i najvažnije što sam doživjela u djetinjstvu. Ugrizao me pas, evo tu, za potkoljenicu, pa opdinski liječnik nije mogao otrpjeti da me roditelji liječe u toj rupi ... u jami u kojoj smo stanovali i gdje su me zamatali u prnje, kako to ved radimo kada dode do krvarenja ... Poslao je po mene redarstvenika i time nas prisilio da odem u bolnicu. Bolnica obližnjega gradida bila je stara zgrada, no meni se činila čudesnom poput začarana dvorca iz bajke. Sve me je tamo privlačilo i svega sam se strahovito bojala ... Ved je i tamošnji miris, miris provincijske bolnice sam po sebi bio toliko silno uzbudljiv! A i privlačan, jer je bio nov, drukčiji od vonja jame, podzemne špilje u kojoj sam stanovala s tatom, mamom te bradom i sestrama poput sitnih glodavaca, tvorova i štakora, ili čak hrčkova. Liječili su me protiv bjesnode, dobivala sam bolne injekcije, no nije me bila briga za injekcije i bjesnodu! ... Bila sam na oprezu danju i nodu, napeto pazila što se dogada u zajedničkom paviljonu gdje su i mene polegli

zajedno sa samoubojicama, oboljelima od raka, padavičarima. Poslije sam u jednome pariškom muzeju vidjela baš prekrasnu gravuru; prikazivala je stari francuski špital iz doba revolucije, neku dvoranu sa svodovima, gdje su se po krevetima skutrili nekakvi odrpani tipovi. I ona je bolnica u kojoj sam provela najljepše dane svojega djetinjstva bila jednako tako nestvarna, i to u dane kada je prijetila opasnost da i mene zahvati bjesnoda. No nije me zahvatila, izliječili su me. Odnosno, nisam pobjesnjela, barem ne tada i ne u obliku kako udžbenici opisuju tu bolest. Ipak, nije isključeno da u meni nije ostalo barem nešto od otrova bjesnode ... ponekad mi je i to padalo na pamet. Kažu da bjesnodom zaražena živa bida neprestano žeđaju, a istodobno pate i od hidrofobije ... I ja bih katkada osjedala nešto poput toga, napose kada mi je ved dobro išlo. Cijeloga života osjedala sam strahovitu žeđ; no poslije bih ustuknula i spopala bi me odbojnost, i to baš kada sam imala prigodu utažiti svu svoju žeđ ... Ne boj se, nedu te ugristi! Dospjevši u onu prekrasnu kudu, sjetila sam se one bolnice i bjesnode. Vrt je bio nevelik, no mirisao je silovito poput provincijske drogerije. Ukudani su iz inozemstva donosili neobične trave. Jer ti su ljudi sve donosili iz inozemstva, čak i zahodski papir! ... Nemoj me gledati tako iskosa, s tolikom nevjericom! ... Nikada ništa nisu kupovali kao ostali smrtnici; samo bi telefonirali svojim dobavljačima a oni bi onda nabavili što god im je bilo potrebno ... meso za kuhinju, mladice za vrt, nove gramofonske ploče, dionice, knjige, mirisave soli koje su miješali u kupku, mirisne losione s kojima su se nakon kupanja mazali po licu i tijelu, sapune i kreme koje su imale snovit, uzbudljiv, a sladak i razdražujudi miris od čega mi se, dok sam za njima čistila kupaonicu u pravilu dizao želudac, a istodobno bih mogla zaplakati od ganuda; mirisala sam njihove sapune i toaletne vodice, sve što je ostajalo za njima u vonju i u izlučevinama ... Anđele moj, vrlo su osobiti ti bogatuni. Gle, ja sam dosta dugo i sama bila tobožnja bogatunka. Sobarica mi je prala leda, a imala sam i svoj auto, zatvoren kupe kojim je upravljao moj osobni vozač. A imala sam i otvorena sportska kola, u njima sam jurila uokolo ... I nisam se, samo da znaš, ni najmanje sramila pred njima. Nisam bila nimalo lijena ni stidljiva, natrpala sam bogme i ja svoju torbicu. Bilo je trenutaka kada bih pomislila da sam i ja bogatunka. No danas ved znam da nikada, ni jednoga jedinog časa nisam bila bogatašica. Ja sam imala samo nakit i novce, pa i bankovni račun. A sve sam to dobila od njih, od bogatuna. Ili sam im uzela kada mi se za to ukazala prigoda, jer bila sam, samo da znaš, pametna curica, naučila sam još u jami da ne valja biti lijen; sve se mora podignuti, omirisati, zagristi, skriti, sve, ama baš sve što drugi odbace ... bilo ošteden emajlirani lonac,

bilo prsten s briljantima ... Jer čovjek nikada ne uspijeva biti dovoljno marljiv, a to sam naučila još kao djevojčica u rubači. Sada kada nastupa kišno doba, ponekad se zamislim: jesam li bila dovoljna marljiva i dovoljno oprezna? Nemam za čime žaliti, nemam grižnju savjesti. Više me zaokuplja pomisao jesam li što zaboravila ... Primjerice, prsten koji si jučer prodao ... odlično si ga unovčio, mili moj, nema se tu što redi, jer doista nitko ne zna nakit prodati tako savršeno kao ti, i ja stvarno ne znam što bih bez tebe ... Dakle, prsten je nekod nosila stara milostiva. Dobila ga je od gospodina supruga za srebrni pir. Našla sam ga posve slučajno u nekoj ladici kada je stari odapeo. Tada sam ved i sama bila gospodarica kude, službeni član klana. Nataknula sam ga na prst i proučavala. I sjetila se da sam jednom vrlo davno, prije mnogo godina, kada sam dospjela u tu kudu, čistedi po sobama ... dok je stara milostiva vršljala po kupaonici ... otkrila među predmetima zaboravljenima na toaletnome stolidu i taj staromodni, podebeli, obli prsten. I tada sam ga nataknula na prst i proučavala kako mi stoji, no toliko uzrujano i drhturedi, da sam od ga straha bacila na stol i pohitala prema zahodu, jer mi je grč spopao čitavo tijelo pa me obuzeo ružan nemir želuca. Toliko me je taj prsten uzbudio. Mužu o tome nisam zucnula ni riječi. A kada sam nakon starčeve smrti pronašla u ladici tu obiteljsku relikviju, naprosto sam je strpala u džep. Nisam je ukrala, jer je ved ionako pripadala meni; naime, suprug mi je nakon majčine smrti ionako prepustio sve te blještave stvarčice. Medutim, godilo mi je da sam bar taj jedan komad, koji je stara nosila s tolikim ponosom, spustila u džep bez muževa znanja. I čuvala sam ga pomno sve do jučer, kada si ga napokon unovčio. Što se smiješ? ... Ne vjeruješ da su oni i zahodski papir nabavljali iz inozemstva? Gledaj, u kudi su imali četiri kupaonice ... jednu za gospođu, ukrasil i su je blagozelenim pločicama, jednu za mladoga gospodara, i ta je bila u žutome, jednu za staroga, ona je bila tamnomodra. Za svaku bi kupaonicu nabavljali zahodski papir iz Amerike prema boji keramičkih pločica. U Americi svašta znaju, tamo je golema industrija, a ima i mnogo milijunaša. Voljela bih jednom dospjeti i tamo ... Koliko čujem i moj se suprug ... prvi, onaj pravi ... zaputio tamo kada je nakon rata odlučio zbrisati iz narodne demokracije. No njega ipak ne bih voljela sresti ... Zašto? E, pa tako! Mislim da kada se dvoje ljudi ved o svemu do sita narazgovaralo, tada oni više nemaju što redi jedno drugome. Međutim, to još nije posve sigurno. Možda ipak postoji i razgovor koji se nikada nede okončati ... Pazi, sad du nastaviti priču. U toj lijepoj kudi i služinčad je imala svoju kupaonicu, no ona je bila popločena

samo u obično bijelo. A i papir koji su sluge rabili bio je samo običan bijeli i pomalo hrapav ... Veliki je red vladao u toj kudi. A opruga toga reda bio je stari gospodar. Sve je tamo otkucavalo bez greške, kao u mehanizmu najfinije ženske narukvice sa satom, poput one koju si baš ti prodao prije dva tjedna. Čak se i za obred čišdenja kude pripremalo kao za veliku misu. Sve te metle, četke, krpe za brisanje prašine, meka platna s kojima smo brisali prozore, laštila i voskovi za parkete i namještaj bili su poput pripravaka od kokošjih jaja koje mondenim ženskicama spravljaju kozmetički saloni za skupe pare ... zatim i sva ta glasna i uzbudljiva mehanizacija, razni usisači koji nisu posisavali samo prašinu iz tepiha, ved su služili i kao kefe, kao aparati za viksanje pa bi parkete ulaštili tako silovito da su bljeskali poput zrcala, tako da sam se katkada usred posla znala zaboraviti i buljiti u njih poput nimfa na grčkim reljefima ... nagnula bih se iznad ljeskajudega parketa i promatrala svoj odraz u tom zrcalu, posve se prepuštala dojmu, u zanosu i zgranuto ogledavala vlastito lice, kao što sam poslije i sama vidjela na jednoj slici u tko zna kojem muzeju, a ona je prikazivala dječaka s dušom djevojke, nekoga Narcisa koji se zatelebano divio slici vlastite šarmantne pederske face koju je odražavala jezerska voda ... Svako bismo se jutro odijevali za čišdenje kude poput glumaca koji se pripremaju za predstavu. Kostimirali smo se. Lakaj bi navukao sako koji je izgledao točno kao kad se muškome kaputu preokrenu rukavi. Kuharica bi bila poput osoblja iz operacijske dvorane gdje se odijevaju sterilni bijeli ogrtači i navlače isto takve kape, da budu potpuno spremni za kirurgov dolazak i prihvat pacijenta. A ja sam bila poput mlade djeve iz pučkih vodvilja, koja na proplanku bere runolist; glavu bih ved ranom zorom pokrila bijelim oglavljem ... Morala sam primijetiti da me nisu odijevali u kostim samo radi elegancije ved i radi opreza i higijene, jer nisu imali u mene povjerenja, bojali su se da sam nečista, kliconoša. To mi nisu rekli u oči, ma kakvi! ... Možda nisu ni mislili na to baš tako, onako izravno, riječima ... Samo što su se ipak branili, kao i inače, protiv svega i svakoga. Bili su izrazito sumnjičavi. Štitili su se protiv bacila, protiv uljeza, protiv hladnode i vrudine, prašine i propuha. Branili su se od oštedivanja i propadanja, protiv pišljivosti. Sve su uvijek štitili, i svoje zube i navlake pokudstva, svoje dionice, kao i misli koje su baštinili ili samo posudili iz neke knjige ... No ja to nisam bila sposobna umom dokučiti. No ipak sam shvatila, i to od prve sekunde kada sam kročila u tu kudu, da se brane i od mene, jer tko zna, možda sam zarazna. Zarazna, ali zaboga, zašto? ... Bila sam mlada i zdrava k'o dren. Ipak, poslali su me čak i na liječnički pregled. Bila je to ogavna vizita, čak je i samom liječniku bilo pomalo neugodno. Naš je kudni liječnik bio ved postariji čovjek, nastojao je taj pregled, naručen iz čistog prenavljanja, u šaljivu tonu prevaliti preko glave ...

Medutim, osjetila sam da svojom liječničkom pamedu, dapače, umom obiteljskoga liječnika ipak odobrava tu kontrolu ... pa uostalom, u kudi je bio mladi gospodar, k tome još studentske dobi, pa se s pravom moglo predmnijevati da de se prije ili kasnije upustiti u vezu sa mnom, s djevojkom iz jame zaposlene kao ispomod u kuhinji. Bojali su se da de od mene zaraditi sušicu ili koji ved vrag ... ukratko, osjetila sam da se taj mudri i vremešni čovjek na neki način ustručava zbog tolikog opreza i tih predviđanja razvoja događaja. No ja nisam bila bolesna, pa su me trpjeli u kudi poput psa iz dobra legla koji se ne mora cijepiti. A ni mladi gospodin nije od mene pokupio nikakvu boleštinu. Samo što se je, mada mnogo poslije, jednoga dana sa mnom naprosto oženio. Jedino se te opasnosti, te neočekivane zaraze nitko nije blagovremeno sjetio. Mislim da takvo što ni obiteljskom liječniku nije palo na pamet ... I tako se, dragi moj, pazi, ako baš želiš znati. Mislim da bi dobili fraze, napose stari gospodar, da mu je ikada palo na pamet kako na svijetu postoji i takva vrsta zaraze. Stara je dama bila drukčije vrste. Ona se bojala drugih stvari. Ne, nije se bojala za svojega muža, ni za svojega sina, a ni za svoj imetak. Ona je strahovala za izglede cjeline ... Znaš, ona je obitelj, tvornicu, stan koji je ostavljao dojam prave palače, svu tu izvrsnost i iznimnost promatrala kao neku rijetku starinu od koje je preostao samo jedan jedini primjerak. Kao kineska vaza koja vrijedi silno mnogo novaca, ni sama ne znam, možda čak milijune. A ako se polomi, to se nede modi nadomjestiti. Bojala se za ukupnost, za njihov način života ... za ono što su bili i kako su živjeli ... promatrala je to i štitila poput remekdjela koje vrijedi čitavo blago. Ponekad mi pada na pamet da ti njezini strahovi nisu bili baš toliko bezumni. Jer tamo je doista propalo nešto što se više ničim nede modi nadomjestiti. Što si me pitao? Da je bila mahnita? Pa naravno, svi su oni bili mahniti. Jedino stari gospodar nije bio ni po čemu lud. Ali i mi, svi drugi koji smo živjeli u toj kudi, dakle, i osoblje ... vidiš, umalo sam rekla svi ti njegovatelji ... polako smo i mi dobili klicu ludosti. Znaš ved kakvi su njegovatelji, i asistenti, pa i sam primarijus u ludnici; polako i sami dobiju nešto od onoga finog, nevidljivog i nerazlučivog otrova, zaraze se nekom vrstom tamošnje ludosti. Koja se širi i klija po bolničkim halama gdje obitavaju luđaci ... a prima se i onda kada njezino postojanje s nikakvim epruvetama nije mogude dokazati. Ako zdrav duh dospije među luđake, polako de i sam poludjeti. Više ni mi koji smo tamo služili, hranili se ili ih kupali ... nismo bili normalni; ni lakaj, ni kuharica, ni šofer, a bogme ni ja ... Mi smo bili kudne sluge na unutamjim zadacima, prvi smo od njih dobivali klice njihove manijakalne boleštine ... Majmunski smo oponašali njihove manire, podrugljivo, a ipak ozbiljno, pobožno ... Nastojali smo živjeti, odijevali, pa i ponašati se kao oni. I

mi smo se nutkali u kuhinji za ručkom kao oni, biranim riječima i kidenim gestama kao što smo to vidjeli kod njih, tamo gdje su oni blagovali. I mi bismo, razbivši tanjur, govorili: »Nervozna sam! ... Muči me migrena!« Jadna moja mati, koja je u jami rodila šestero djece, nikada od nje nisam čula da bi je mučila migrena. Po svemu sudedi zato što nikada nije ni čula za migrenu, pojma nije imala jedu li se takve stvari ili piju ... No zato sam ja ved itekako imala svoje migrene, jer sam se vrlo brzo oslobodila svojih navika, pa kad bih u kuhinji zbog trapavosti razbila tanjur, pritisnula bih šaku na sljepoočnicu, gledala vrlo patnički i priopdila kuharici: »Čini se da je zapuhao jugo ...« I ne bismo se kuharica i ja jedna drugoj nacerile u oči, ne bismo jedna drugu ismijale, jer smo si i mi mogle priuštiti da imamo migrenu. Brzo sam se mijenjala. Ne samo što su mi se ruke izbijelile, ved sam i na druge načine bila sve bjelja, napose u svojoj nutrini. Kada me je moja mama jednoga dana ugledala ... tada sam ved tredu godinu služila u toj kudi ... zaplakala je. Ali nije plakala od radosti. Plakala je od straha, kao da mi je izrastao dupli nos. Ukudani su doista bili mahniti, no bili su to luđaci koji bi preko dana uljudno razgovarali, za radnoga vremena obavljali svoje poslove, ljubazno se osmjehivali, besprijekorno se klanjali, da bi potom, u nekom posve neočekivanom trenutku, rekli nešto posve neumjesno, kao da su bez ikakva prethodnog razloga škarama proboli liječniku prsa ... Znaš li što je odavalo da su ludi? Možda to što su bili toliko usiljeni. Neprirodni su im bili i pokreti i riječi. U njihovoj se komunikaciji nije uočavala ona gipkost, ona mekoda i prirodnost kako se ponašaju zdravi ljudi. Oni bi se osmjehivali, dapače i nasmijali bi se, no bilo je to kao kod glumaca koji nakon dugotrajnih vježbi i priprema uspijevaju besprijekorno točno namjestiti usne na osmijeh. Govorili su tiho, a ako bi se razjarili, vrlo čudnovatim tonom. Tada bi se oglasili iznimno tiho, jedva da su micali usnama, samo su šušljetali. Nikada u toj kudi nisam čula nijedan povišen ton, nikakvu svađu. Samo bi se stari gospodar katkada okomio, no i on je ved bio zaražen, jer nakon što bi pustio glas, prestravljeno bi ga progutao, pregrizao svoju spontanu, glasnu psovku. Klanjali su se jedni drugima, čak i dok su sjedili, kao cirkuski artisti na trapezu kada se njišu na letedem užetu i zahvaljuju na pljeska. Nutkali bi se za objedom kao da su u gostima, negdje u stranome okruženju. Izvoli, draga, mila, zar ti doista ne bi bilo po volji? ... I tako ti je to išlo. Trebalo mi je vremena, no tada sam se i sama navikla na to. A morala sam se priviknuti i na kucanje. Znaš, nikada oni ne bi kročili u tuđu sobu bez kucanja. Živjeli su pod istim krovom, a ipak su bili toliko daleko jedno od drugoga kao da im spavaonice dijele goleme udaljenosti, nevidljive državne granice ... Stara je milostiva spavala u prizemlju. Gospodin na prvom katu. A mladi gospodin, moj suprug, na drugome, odnosno, na mansardi. Za njegovo su carstvo

izgradili zasebne stube, kao što je imao i auto samo za sebe, a poslije i svojega lakaja. Silno su pazili da ne smetaju jedni drugima. Zato sam ponekad pomišljala da su mahniti. A kada bismo ih u kuhinji oponašali, uopde im se nismo izrugivali. Godinu dvije, napose u prvo vrijeme, znalo se dogoditi da sam se ponekad u snu glasno nasmijala ... Medutim, tada sam se morala suočiti s negodovanjem starije posluge, lakaja i kuharice ... kao da sam počinila svetogrđe, kao da sam se narugala nečemu najsvetijemu ... pa bih se trgnula, došla pameti i zasramila bih se. Shvatila sam da tamo nema mjesta smijehu. Jer mahnitost nikada nije smiješna. No bilo je tamo još nečega, nešto više od puke ludosti. Samo sam vrlo polako shvadala da se ipak radi o nečem drugom ... Što je to što oni čuvaju s takvom mahnitošdu, s toliko usiljenom i grčevitom higijenom, s takoredi bolničkim uputama, manirama, neumoljivošdu i sa svim tim izvoli-mila-mojama ... Nisu oni čuvali svoj novac, točnije, nisu jedino to čuvali. Jer oni su se prema novcu odnosili bitno drukčije nego svi mi ostali koji se nismo rodili u novčanom obilju. Oni su čuvali još nešto, a ne samo novac ... Što ja dugo nisam shvadala. Možda nikada ne bih ni razumjela da se jednoga dana nisam srela s tim čovjekom čiju si fotografiju maloprije gledao. Da, onaj koji djeluje poput umjetnika. On mi je objasnio o čemu je riječ. A što mi je rekao? ... To da oni ne žive zbog nečega, ved protiv nečega. Toliko. Vidim, ne razumiješ. No ja to sada ved itekako shvadam. Ako ti sve ispripovijedam, možda deš i ti razumijeti. Nema veze ako u međuvremenu zadrijemaš. Stala sam kod onoga da je u kudi sve vonjalo na zapah bolnice, na onu predivnu, golemu bolničku uspomenu mojega djetinjstva, na zgradu gdje su me liječili protiv bjesnode. Sve je mirisalo na tamošnju čistodu, no kakav je to bio miris? ... Ne, to nije bio prirodan miris. Ved svi ti voskovi kojima smo ustrajno premazivali podove, namještaj, parkete, pa i sve te kemikalije kojima smo laštili i čistili prozore, tepihe, srebrninu, bakrene predmete ... ništa od toga, bogme, nije bilo prirodno. Tko god bi zakoračio u kudu ... a da je pritom dolazio iz krajeva odakle sam i ja ... odmah bi počeo njušiti zrak, jer bi ga gušila koncentracija svih tih umjetnih mirisa. Kao što bolnica pliva u vonju karbola i jodoforma, tako bi te ovdje iz sobe zapahnule kemikalije za čišdenje, mirisi raznih higijenskih tekudina, zatim inozemnih cigara i egipatskih cigareta, skupih likera, isparavanja parfema gostiju. Sve bi se to uvuklo i taložilo u tkaninama pokudstva, u navlakama i zastorima, upilo bi se i nagrizlo ama baš svaki predmet. A stara je milostiva sama po sebi patila od manje čistode. Nije se

zadovoljavala čišdenjem kude koje smo obavljali lakaj i ja. Jedanput mjesečno dala bi dovesti iz grada ekipu stručnih čistača, koji bi stizali poput vatrogasne jedince, s ljestvama i čudnovatom mehanizacijom, da bi onda još posebno sve oprali, ostrugali i impregnirali. Dolazio nam je i poseban perač prozora koji nije imao drugoga posla nego još jedanput oprati i prebrisati prozore koje smo mi, kudna služinčad, ved jedanput prali. Veškuhinja je vonjala poput operacijske dvorane gdje se bacili uoči zahvata trijebe zračenjem svjetiljki s modrim svjetlom. Medutim, taj je isti vešeraj budio i dojam veličanstvenosti mrtvačnice kod nekoga skupog i otmjenog pogrebnog zavoda u središtu grada ... Uvijek bih ulazila ganuta, dakako, samo kad bi mi milostiva dopustila da pomažem pralji koja bi tako ustrajno prala i slagala rublje poput žena koje na selu umivaju i slažu povjeren im svježe usnule mrtvace. Možeš misliti kako meni, onako trapavoj, nije povjeravano ništa od toga visokostručnog, finog posla kao što je generalno pranje! ... U kudu bi dolazila posebna pralja kojoj bi milostiva na otvoreno] dopisnici svaka tri tjedna poslala poziv: neka se veseli i pripremi, jer smije dodi, čeka je prljavo rublje! ... E pa, dolazila bi ona, sva presretni. Ja sam joj samo pomagala pri cijeđenju, valjanju i rolanju svih tih finih košulja i gada, damastnih stolnjaka i ubrusa, debelih platnenih plahta i jastučnica te ostale krevetnine. Ma taman posla da mi se povjeri generalno pranje! ... Međutim, pralja se jednoga dana nije odazvala milostivinu pozivu. Umjesto nje stigla je dopisnica, pisala je njezina kdi. Sjedam se svake riječi, jer sam ja nosila poštu gore na kat, pa bih otvorene dopisnice usput pročitala. A praljina je kdi napisala sljedede: »Draga milostiva gospođo, mama vam nede modi dodi prati jer je umrla.« I potpisala se: »Ljubi Vam ruke Ilonka.« Sjedam se milostivina lica, kako je namrštila obrve kada je pročitala dopisnicu. Srdito je gledala, odmahivala glavom. No ništa nije govorila. Tada sam unaprijeđena, pa su mi neko vrijeme dopuštali pranje, sve dok nisu našli novu pralju, takvu koja je bila stručna, ali i živa. Jer u toj se kudi sve povjeravalo stručnjacima. Stručna osoba, to im je bio omiljen izraz. Ako bi se pokvarilo zvonce, ne bi ga popravljao kudni sluga, ved su zvali stručnjaka. Nisu ni u koga imali povjerenja, samo u stručnjaka. Dolazila nam je i neka strašno svečana faca, nosio je polucilindar a izgledao kao sveučilišni profesor kada ga se pozove na savjetovanje u provinciju. To ti je bio rezač kurjih očiju. Međutim, nije ti on bio neki svakodnevni rezač, neki prost tip kojemu de ljudi našeg soja svratiti u gradu, izuti cipele i gurnuti mu pod nos noge da izreže kurje oko ili zadebljanje kože na nožnim palcima, ma kakvi! ... Usto, nije bio čak ni običan, domadi pediker, jer takve mi ne bismo puštali u kudu. Taj je stručnjak bogme imao posjetnicu, a ime mu se nalazilo i u telefonskom imeniku. A pokraj njega je pisalo: »Švicarski njegovatelj stopala«. On bi dolazio k nama jedanput

mjesečno, baš taj švicarski pediker. Uvijek bi se odijevao u crna odijela i predavao polucilindar i rukavice s tako svečanim izrazom lica da bih mu od straha najradije poljubila ruku. Moje su noge bile promrzle, znaš, u onoj su se jami smrznule, u ciči zimi sjevernih krajeva u Nyírségu, pa su se zato neprestano stvarali žuljevi; imala sam i zadebljanja kostiju, prave kvrge, urasle nokte, katkad bi me to toliko boljelo da se nisam mogla ni kretati. Ah ni u snu se ne bih usudila pomisliti da i moje noge možda može uzeti u ruke taj umjetnik održavanja higijene stopala. Nosio je sa sobom torbu, jednaku kao i liječnici. Odjenuo bi bijelu kutu, u kupaonici temeljito oprao ruke, umio se uoči operacije, zatim bi iz one torbe izvadio električni aparat, neku vrstu smanjene zubarske bušilice ili tako nešto, sjeo pred noge milostive ili staroga gospodara, a zatim i mojega supruga, te s tim električnim dlijetom počeo strugati sva ta plemenita zadebljanja kože ... Takav je bio naš rezač kurjih očiju. Mogu ti redi, milo moje, da mi je jedan od najljepših trenutaka u životu bio kada sam i sama postala gospodaricom te fine kude pa sam mogla izdati nalog da sobarica telefonski pozove švicarskoga njegovatelja stopala, jer namjeravam dati prikladan tretman svojim cijenjenim kvrgama Sve de ti to život donijeti, prije ili poslije, samo moraš pričekati.A meni je i to donio. Međutim, nije on bio jedini stručnjak koji je zalazio k nama. Mnogo bi se toga događalo nakon što bih starom ujutro odnijela narančin sok. Ležao je u postelji i kraj svjetla elektrike čitao engleske novine. Mađarske smo novine, kojih je lijep broj stizao u kudu, vedinom čitali mi, posluga, ako bi nam bilo dosadno u kuhinji ili na veceu. Stara dama je čitala njemačke novine, a stari gospodin engleske, no vedinom samo stranice koje su donosilo poduge stupce brojeva, dnevna izvješda o kretanju cijena na inozemnim burzama, jer baš nije dobro znao engleski pa je pratio samo brojeve ... Mladi je naizmjence čitao njemačke i francuske časopise, no koliko sam ja vidjela, uglavnom samo naslove. Zacijelo su mislili da te novine znaju više od naših listova, glasnije kriknuti ili spektakularnije slagati. I to mi se silno dopadalo. Tronuto bih i stisnuta srca po njihovim sobama skupljala sve te goleme plahte od bačenih stranih novina. E, pa onda, nakon narančade, ako nije bio na redu ved spomenuti pedikerski tretman švicarskog majstora, svake bi zore staroj milostivi dolazila osobna maserka. Bila je to žena s naočalama, mlada i bezobrazna. Znala sam i da krade, da se u kupaonici među finim kozmetičkim stvarčicama krede debelo ljepljivih ruku. No znala bi ona ukrasti i slastice južno vode koje bi večer prije lakaj zaboravio u salonu; proždrljivo bi strpala u usta neku zaboravljenu delikatesnu rijetkost, makar nije bila gladna, jedino zato da nanese štetu. Zatim bi nedužna lica ušla kod milostive gospode i dobro je izmasirala. I gospodi bi maser dolazio, no njega su zvali učiteljem švedske gimnastike.

Pod njegovim bi vodstvom kratko vježbali, u kupadim gadicama, prije doručka. Zatim bi učitelj tjelovježbe pripremio kupku, pa bi se skinuo da naizmjence vrudom i hladnom vodom polijeva mojega supruga u kupadim gadicama, a odmah zatim i staroga gospodara. Vidim da ne shvadaš čemu je sve to trebalo ... Dušo draga, moraš još zaista mnogo učiti. Učitelj gimnastike polijevao ih je čas hladnom, čas toplom vodom zato da im živne krvotok, jer inače ne bi mogli tako mišidavo i prodorno krenuti u dnevne izazove kako se to od njih očekivalo ... Jer je tamo vladao golem red i znanstvena utemeljenost, baš u svemu. Trebalo mi je vremena dok sam svladala raspored i smisao svih tih obreda. Ljeti bi prije doručka tri puta tjedno dolazio trener s kojim su u vrtu igrali tenis. Trener je bio stariji čovjek, sijed, vrlo elegantan, poput engleskoga mudroslova na bakrorezima koji su iz drevnih vremena dospjeli u muzeje. Gledala sam ih, nalukavala se potajno kroz prozor sobe za osoblje. Ruke bih pritisnula na srce i gotovo bih zaplakala od tronutosti, divote, ljepote i otmjenosti prizora od kojega bi mi se stisnulo srce, kada dva stara gospodina, trener i gazda, igraju fini tenis, kao da umjesto riječima loptom vode neki svoj diskurs ... Moj je gazda, stari gospodar, bio mišidav, preplanuo čovjek, brončana tena ... Patina se ni zimi ne bi gubila, kao da mu se zalijepila za obraze, jer bi se on nakon ručka, dok je trajala siesta, sunčao pod zrakama umjetnog sunca, kvarcnom lampom hvatao boju. Možda mu je i ta boja tena bila potrebna da bi stvarao dojam vedeg ugleda u poslovnom svijetu ... što doduše ne znam, samo nagađam. Igrao je tenis čak i u poodmakloj dobi, baš kao i švedski kralj. Sjajno su mu pristajale bijele hlače, a uz njih pletena vesta u boji! Nakon tenisa bi se istuširali. Za tenis su imali posebnu tuš–kabinu, dolje u suterenu u plutom popločenoj sobi za gimnastiku čiji su zidovi također bili prekriveni keramičkim pločicama i gdje su stajale raznorazne gimnastičke spraye, švedske ljestve i nekakav fingirani čamac, znaš ono kad ima sjedalo i vesla na opruge. U njemu su vježbali veslanje kad bi vrijeme bilo loše pa ne bi mogli iz klupskog spremišta isploviti kajacima na Dunav. U jednom bi trenutku kudu napustili i švicarski pediker, i maserka, i učitelj švedske gimnastike, pa i trener ... odnosno, tko je ved bio na redu, na zadatku. A tada bi se odjenuli. Sve sam ja to promatrala kroz prozor sobe za služinčad, kao putujudi hodočasnik na proštenju u Pócsu, koji razgledava sve one naherene no ipak tako dojmljive svece, izložene pod šatorima. Bilo je u svemu tome nešto neshvatljivo nadzemaljsko, gotovo lišeno ljudske mjere. Tako sam to doživljavala neko vrijeme, prvih godina. Za doručak, nažalost, dugo nisam smjela ulaziti, jer je to ved bio jedan od velikih obreda. Mnogo je vremena proteklo dok su i meni dopustili da smijem

ministrirati za njihovim doručkom. Dakako, nikada ne bi sjedali za stol neočešljani i u šlafroku, tako se nije doručkovalo. Odjenuli bi se, vrlo pomno, kao za pir. Dotle su ved odradili sve svoje gimnastike, istuširali se i okupali, lakaj bi obrijao mojega muža i staroga. Zavirili bi u njemačke, engleske ili francuske novine. Dok su ih brijali, slušali bi i radio, no ne i vijesti, jer su se pribojavali da de im to što de čuti možda pokvariti jutarnje dobro raspoloženje ... Slušali bi laku, živahnu plesnu glazbu, ma to ti je glazba za kojekakvo cupkanje, koja im je razgaljivala srce i davala polet za brigama bremenite teške dnevne obveze. Zatim bi se odjenuli, strahovito hitro. Stari je imao sobu za garderobu s ugrađenim ormarima za odjedu. Prirodno, takvu je sobu imala i milostiva za sebe, a i moj čovjek. Tamo su čuvali ogrtače za različita godišnja doba i prigode, u navlakama i kamforu, poput misnoga ruha. Imali su oni i obične garderobne ormare u kojima su držali svakodnevnu odjedu, ono što bi im na brzinu moglo zatrebati, da bi im uvijek bilo pri ruci. Sada, govoredi o tome, opet mi je pun nos vonja tih ormara. Donosili bi neko sredstvo iz Engleske koje je nalikovalo kocki šedera, no ako bih ga pomirisala, po sobi bi se razlegao miris jesenskih stogova sijena. Milostiva bi trpala taj umjetni miris sijena u garderobne ormare i ladice u kojima su držali rublje. Jer nisu imali samo ormare za odjedu i obudu ... ajoj, ti, kakav je to užitak bio za mene, ravan nedjeljnom izlasku, kada sam napokon mogla harati i njihovim ormarima za cipele; pronašla sam u njima sva ta raznolika sredstva za čišdenje cipela, njegu kože i laštila, pa bih se bome bacila na cipele, bez pljuvačke i slinjenja, ved s tim sjajnim, masnim sredstvima, losionima i tekudinama za čišdenje, mekim četkama i krpama! ... A mogla sam ulaštiti neke bakandže staroga gospodara, ali i mladoga, da zasjaju do ludilal ... Dakle, tamo u posebnim ormarima nisu stajala samo odijela i cipele, ved i rublje. Medutim, i ono je bilo raspoređeno po kakvodi i podvrstama, košulje posebno, gade posebno! Gospode, a kakve su to bile košulje i gade! ... Kada sam prvi put glačala kratke batistene gade mojega čovjeka, tada sam se, mislim, i zatelebalal ... I monogram mu je bio ušiven na njima, samo nebo zna u koju svrhu ... A negdje u visini pupka, iznad monograma, grb njegova plemstva. Jer oni su ti, ako nisi znao, bogme bili plemenitaši, grb s krunom imali su i na rupčidima, i na košuljama, i na gadama. Stari je povrh toga u mirnodopska vremena bio i dvorski savjetnik, a ne samo generalni vladin savjetnik kao njegov sin ... što je na neki način bila golema razlika, stupanj više od baruna, a niže od grofa. Rekoh, trebalo mi je vremena dok sam pohvatala sve konce. Imali su oni i ladicu za rukavice u kojoj su raznovrsne rukavice ležale u umobolnom redu, kao da su haringe u limenoj kutiji, u octu i ulju. Ulične i gradske

rukavice, zatim one za lov, za vožnju auta, sive, žute, bijele, od jelenje i smede kože, pa i krznom podstavljene zimske. I na zasebnu mjestu glasé-rukavice, za svečane prigode. Potom crne rukavice za korotu koje bi navlačili samo za pogrebe, kad bi se zakapalo nekoga od njihova soja. Bile su tamo i meke rukavice golubinje boje koje su se nosile uz žakete i cilindar. No njih nikada ne bi navlačili, samo bi ih nosili u ruci, kao što kraljevi nose žezla ... O da, rukavice. Zatim pletene veste, a i pleteni prsluci svih vrsta, s rukavima ili bez rukava, kratke i duge veste, debele i tanke, u svim bojama i svih kvaliteta, pa i prsluci od škotske vune ... Imali su pulovere koje bi odijevali samo navečer bez kudnog ogrtača, u sportskom duhu, kad bi sjedali pokraj kamina da popuše lulu, napose ujesen. Tada bi lakaj u žeravicu dodavao i sušene grančice borovine, samo da bi sve bilo savršeno, onako kakav je i oglas za rakiju u engleskim magazinima, kada prikazuju lorda kako bezbrižno puši lulu pokraj kamina, spokojan jer je ved ionako popio dnevnu dozu alkohola. I ceri se čovjek u svojem škotskom puloveru, tako blago ... Imali su oni i neke druge veste, krem boje, koje bi odijevali za lov na droplje, kada su nosili tirolske šešire s plitkim obodom i perjanicom od divokozine dlake. Zatim, moj je muž imao proljetne i ljetne pulovere. A dakako, i zimske, svih boja i debljina za sportove. Ali i one koje je odijevao kada je išao u ured, pa i ... No ne bih sad bila u stanju sve to ispripovijedati. A uza sve to, taj ustajali miris sijena. Kada sam prvi put legla u postelju svojega supruga, digao mi se taj miris do grla, taj perverzni, lukavi muški miris; vratio mi se iz davnina, shvadaš, iz vremena kada sam prvi put glačala njegove gade, kad sam prvi put mogla samostalno složiti njegove ormare s odjedom ... I bila sam toliko presretna da sam od golema uzbuđenja, a dakako, i od mirisa i uspomena, počela povradati. Jer, znaš li, i tijelo je mojega supruga mirisalo na sijeno, a kako i ne bi kada se služio i sapunom istoga mirisa. Kao što je na sijeno mirisao i losion s kojim bi mu lakaj nakon brijanja namazao lice, a i losion za kosu mu je mirisao na tu ustajalost, na jesenske stogove sijena ... mada jedva primjetno, kao tek blagi zadah. No unatoč tomu, nije se doimao kao čovjek, ved kao da je bio stog sijena iz ranojesenskog otkosa, prizor s francuskih slika iz prošloga stoljeda ... Možda me je zato spopala mučnina kada sam prvi put legla u njegovu postelju i kada me je zagrlio. Jer tada sam mu ved bila vjenčana supruga. A ona je druga, odnosno njegova prva žena, otišla. Zašto? ... Jer ni ona nije podnosila taj miris? Ili toga čovjeka? ... To ne znam. Nema mudraca koji bi mogao redi zašto se određeni muškarac i određena žena spoje, a zašto se potom razdvoje? Ja samo znam da prve nodi koju sam provela u suprugovoj ložnici kao da nisam legla s čovjekom ved s nekim stranim, umjetnim mirisom. To mi je bilo toliko tuđe, toliko me je žestoko uzrujalo, da me je tjeralo na povradanje. No poslije sam se

naviknula. Poslije nisam ni povradala, nisam dobivala ni proljev kad bi mi se obradao ili bih se našla u njegovu zagrljaj Čovjek se na sve navikne, čak i na sredu, pa i na bogatstvo. Međutim, ja ti bogatstvo nedu znati baš opisati kako Bog zapovijeda ... iako vidim da su ti okice zasjale, zanima te što sam naučila i što sam sve vidjela kod njih. E, pa bilo je zanimljivo, nema što. Bilo je poput neobična putovanja po stranoj zemlji gdje ljudi drukčije stanuju, drukčije jedu i piju, drukčije se rađaju i umiru ... Zato je bolje s tobom ovdje, u ovom hotelu. Ti si mi nešto bliži, poznatiji. I sve što je oko tebe i u tebi; e da, bliže mi je ... Da, i miris ti je nešto intimniji. Kažu da u ovome čudnovatom, mehaniziranome svijetu koji se po svoj prilici naziva civilizacijom ... ljudi zaboravljaju njušiti, zakržlja im nos, gube osjet mirisa ... No ja sam se još rodila među životinjama. Kao siromašno dijete rodila sam se među stokom poput maloga Isusa ... Zato sam baštinila i osjet mirisa, dobila na dar tu mod na koju su bogatuni posve zaboravili. Moji gospodari nisu poznavali čak ni vlastiti vonj. Ni zbog toga ih nisam voljela. Njih sam samo služila, isprva samo u kuhinji ... Poslije u salonu, a potom i u postelji. Uvijek sam ih samo služila. A tebe ljubim, zato što ti je miris meni toliko blizak. Poljubi me. Hvala. Ne mogu ti redi baš sve o bogatstvu, jer kad bih se u to upustila, razdanilo bi se, i to ne jedanput, ved i sutra i preksutra, tisudu puta, a i iza toga tko zna još koji put, kao u orijentalnoj bajci. Mogla bih ti o tome pripovijedati iz nodi u nod, godinama. Zato ti nedu ni redi što su još sve imali u ormarima i ladicama, koje sve vrste ogrtača, kao u kazalištima, bezbroj kostima i rekvizita namijenjenih za svaku ulogu, stvari za svaki trenutak koji ih može sustidi u životu! A to se ne da ispripovijedati. Radije du ti redi što im se nalazilo u duši ... Ako te baš zanima. Znam da je tako. E, pa onda, strpi se i pozorno slušaj. Jer sam nakon nekog vremena shvatila da im sve to mnoštvo blaga i relikvija koje su nagomilali u svojim sobama i ormarima zapravo i ne treba. Prebiru po tome, nezainteresirano i bez prave potrebe, no u biti i ne mane služe li ti predmeti nečemu, a ako služe, onda čemu. I stari je imao spremište odjede kao da je islužen glumac iz kostimiranoga repertoara. Ali vidiš, on ti je spavao u spavadici i nosio naramenice, iz kupaonice bi ujutro izlazio s brkovezom, usto imao i malu četkicu za brkove, s briljantinom i s minijaturnim zrcalom na drugoj strani! ... Najradije bi se ujutro šetao po svojoj sobi u iznošenom, i na laktovima ved donekle poderanom šlafroku, premda je i u njegovim ormarima visjelo barem pola tuceta finih, svilenih kudnih ogrtača, svakojakih sličnih trica koje bi dobivao od milostive za Božid ili imendan.

Stari bi katkada graknuo, no pristojno bi se složio da mnogo toga nede idi drukčije nego što ved ide. On je bio taj koji je pravio novce, skockao tvornicu, prilagodio se ulozi koju je obnašao, a djelomice i naslijedio ... no potajno bi poslijepodne najradije krenuo na kuglanje, svratio u obližnju krčmu na Pašinu polju u tamošnju kuglanu, usput ispijajudi hosulepeš, njemu omiljeni špricer ... Medutim, bio je pametan i znao da to što čovjek stvori na neki način oblikuje i samoga čovjeka ... Taj frajer koji tobože izgleda kao umjetnik, znaš i sam koji, rekao mi je da de se s vremenom sve okrenuti pa čovjek nikada više nede biti slobodan, jer ga veže i drži čak i ono što je sam stvorio. Eto, stari je stvorio tvornicu i bogatstvo, pa se pomirio s time da de ga njegovo vlastito djelo zarobiti i više nema kud, nema uzmaka. Zato poslijepodne ne bi odlazio na Pašino polje na kuglanje, ved na bridž u klub milijunaša, u središtu grada, makar s kiselom facom. Bilo je u tom starcu nečega od gorke i podrugljive umnosti, što nikada nedu uspjeti zaboraviti. Kad bih mu ujutro na srebrnome pladnju isporučila svježu narančadu, dignuo bi po gled s engleskih novina u kojima je preletavao kretanje tečaja dionica, gurnuo bi naočale na čelo i pokretom kratkovidnih ispružio ruku prema čaši ... No oko brkova mu se nazirala sjena podrugljiva cereka, kao kada čovjek pije lijek, iako ne vjeruje u njegovu učinkovitost ... A i odijevao se s istim tim cerekom. Bilo je nečega oko njegovih brkova. Jer kada čovjek ima brkove kao Franjo Josip, znaš one ka–und–ka brkove, dlakavost na monarhijski način, tada kao da je čitavo bide toga čovjeka ostalo tamo u posve drukčijem svijetu, u svijetu koji je bio stubokom drukčiji i mirnodopski, kada su gospoda bila doista modni gospodari, a sluge istinski podčinjene, prave sluge. Kada su se veliki poduzetnici bavili zanatom i proizvodili neku novotariju među parnim strojevima ili moderniju vrstu tave za palačinke, istodobno misledi na pedeset milijuna ljudi. Stari je dolazio iz takva svijeta i očigledno mu se ovaj novonastali, minijaturni svemir činio previše skučenim ... Dakako, pritom mislim na Svjetski rat. Podrugljivo bi se smješkao, a ta mu je iskra samoprezira koja je ujedno bila i prezir prema cijelom svijetu, znala bljesnuti, zatitrati oko brkova. U takvu bi se raspoloženju odijevao, igrao tenis, tako bi sjedao za stol pri doručku, ljubio ruku milostivi, razgovarao otmjeno i uljudno ... no uvijek kao netko tko sve to promatra svisoka. I to sam voljela u njemu. Shvatila sam da sva ta masa stvari, koje su natrpali u kudu, za njih i nisu uporabni predmeti ved opsesija. Znaš, katkada su nalikovati nekomu tko pati od živčanih tegoba pa se bavi prisilnim radnjama, primjerice, dnevno pedeset puta opere ruke. Tako su oni kupovali i odjedu, rublje, rukavice, kravate. A vidiš, kravata sam se sada posebno sjetila, valjda zato jer sam s njima imala baš mnogo nevolja. ja sam održavala red među kravatama staroga, ali bogme i muža. E, pa nema se tu

što redi, doista su imali mnogo kravata. Nema nijanse među duginim bojama u kojoj ne bi u njihovu garderobnom ormaru visjela barem jedna kravata na vezanje, leptirka, ili ved unaprijed vezana lastikom, sve poredane prema bojama. Valjda su imali poneku i u ultraljubičastoj boji ... tko zna, ni to nije nemogude. Jer, moraš znati da se pritom nitko nije jednostavnije odijevao od mojega supruga. Nikada nije obukao nijedan upadljiv komad odjede. Nikada nisam vidjela na njemu kravatu koja bi bila kričava i bola oči, ne, nikada ništa takvo. Kažu da se odijevao u kôdu građanskoga roda ... Čula sam kada je stari jedanput vrlo tiho rekao sinu: »Pogledaj onoga, baš je poput džentrija«. I pokazao prema nekom čovjeku koji im je stajao u blizini u bundi s gajtanima i s lovačkim šeširom. Izbjegavali bi svakoga tko nije bio po građanskom ukusu, zapravo građanin po njihovu mnijenju ... dakle, čovjek koji prema dolje nikomu ništa ne duguje, a odozgo ni o kome ne ovisi. Moj suprug, kako god bilo, kao da je uvijek nosio jedno te isto odijelo sašiveno od debele, tamnosive tkanine. A uz to jednostavnu, tamnu, glatku kravatu bez ikakva uzorka. Dakako, u stvarnosti bi on odijevao i drukčija odijela, ovisno o godišnjemu dobu, kudnim i društvenim običajima, ali i prema kodu koji je vladao u vanjskom svijetu. Imao je nekih tridesetak odijela i isto toliko pari cipela, te sve potrebne dodatke, rukavice, šešire i još kojekakve sitnice. No kada ga se prisjetim ... rijetko ga viđam, vedinom samo u snu, uvijek me gleda kao da se ljuti zbog nečega ... što baš i ne shvadam ... vidim ga u tamnoj odjedi, u ozbiljnom, sivom odijelu s dvostrukim kopčanjem, kao da je uniformiran. A i stari je bio takav, uvijek isto odijelo staromodna kroja, kao da je u redengotu koji mu velikodušno skriva trbušinu. Što je bila, dakako, samo opsjena, no svejedno, stjecao se takav dojam! ... Silno su se pazili da na njima ništa ne odudara, ni u okruženju, ni u načinu života, od onoga što je zapravo samozatajno, povučen i bezbojno. Znali su oni, itekako su znali što je novac; ved im je i djed bio bogataš, visokorangirani činovnik i vlasnik gorica, imanja s vinogradima. Nisu se morali priučavati na bogatstvo kao što to danas mora nabiflati svaki prosti skorojevid, koji bi najradije s cilindrom na glavi sjeo svako jutro u svoja novo novcata američka kola ... U toj je kudi sve bilo zagasito kao što je, uostalom, bila i boja njihovih kravata. Samo što im u nutrini, posve skrovito, ništa nije bilo dovoljno, nikada se nisu ničega zasitili ... To im je bila manja. Potpuno savršenstvo. Zato je u ormarima visjelo to neizrecivo mnoštvo odijela, a tome su služile i sve te bezbrojne cipele, hrpe rublja i kravata, mada sve to posve nepotrebno ... Moj se suprug ni najmanje nije obazirao na modu, jer mu je ved u krvi bilo što je dolično a što suvišno. Medutim, stari još nije bio posve načisto što se u toj silnoj gospoštini mora a što ne. U njegovu garderobnom ormaru, primjerice, s unutrašnje je strane vrata visjela tablica otisnuta na engleskom jeziku koja ga je točno upudivala što se

za pojedine prigode odijeva i što ide uz određenu boju odijela, koja kravata pristaje ... Recimo, utorkom, ako je mjesec travanj, a dan kišovit, uz tamno odijelo kravata sa svjetlomodrim prugama na crnoj osnovi ... i tako to. Strahovito je teško biti bogat. E, pa mi smo to, hodu redi, bogatstvo morali nabiflati. Ja sam to biflala svih tih godina uz njih i uz njihovu pomod, širom otvorenih očiju. Učila sam taj bogataški stav tako skrušeno kao nekod Oče naš. Zatim sam polako shvatila da im zapravo ne treba ovo ono odijelo, ovakva ili onakva kravata, ved nešto posve drugo. Žudjeli su za savršenom cjelinom. To im je bio porok. To ih je činilo opsjednutima, ta žudnja da imaju sve savršeno kompletirano. Čini se da je to boljka bogataša. Takvi ne trebaju odjedu ved cijelu garderobu. A onda im nije dovoljna samo jedna garderoba ... Ako u kudi ima više imudnih, potreban im je i odgovarajudi broj garderoba. Ne zato da se time služe, ved samo da budu tu. Gle, ja sam, primjerice, jednoga dana otkrila da na drugom katu vile, iznad prostrana balkona postoji zatvorena soba s omanjim zasebnim balkonom ... soba koja se nikada ne koristi. Nekod davno to je bila dječja soba. Tamo je odgajan moj suprug dok je još bio klinac. Čitavo desetljede nisu kročili u tu sobu, samo bi osoblje ulazilo u nju. No i to bi se događalo samo jedanput godišnje za vrijeme generalnog čišdenja kude. Iza spuštenih roleta i zaključanih vrata, u toj je sobi usnulo sve što je pripadalo djetinjstvu mojega čovjeka. Poput predmeta u muzejima, koji su nekod bili uporabni alati i pomagala, možda čak i kostimi zauvijek minulih vremena ... Stisnulo mi se srce kada sam prvi put kročila u tu sobu. Poslali su me da je počistim, u rano proljede. Podna obloga od linoleuma još uvijek je oporo–kiselo vonjala na dezinfikacijska sredstva kojima se čistilo u toj sobi, uostalom, kao i u cijelom tom higijenskom oboru ... nekod davno, u nekom iščezlom pravremenu, kada je još živjelo jedno dijete koje je nestašno skakutalo, a možda se čak i žalilo na bolove u trbuhu ... Na bijelim zidovima neki je umjetnik narisao razigrane, šarene crteže, likove iz bajke, patuljke i Snjeguljicu. U sobi je stajalo svjetlozeleno pokudstvo, komadi namještaja premazani blijedom uljenom bojom, vrhunskom vještinom istesan dječji krevetid s baldahinom, čudesna dječja vaga, zatim posvuda uz zidove na policama očaravajude igračke, medvjedidi, kockice za slaganje, električne željeznice, slikovnice ... sve grčevito uredno poslagano, kao da su to izlošci. Stisnulo mi se srce kad sam sve to ugledala ... Požurila sam i otvorila prozor,

podigla rolete, jer mi je, bogme, počelo nedostajati zraka. Ne bih mogla redi što sam osjedala kada sam prvi put kročila u sobu gdje mi je muž provodio dane djetinjstva. Kunem ti se da se nisam sjetila jame u kojoj sam ja odrasla. Nije mi baš tako loše išlo u toj rupi, vjeruj mi ... no istina, nije bilo ni pretjerano dobro. Bilo je to kao, uostalom, svaka druga stvarnost, potpuno drukčije. A jama je bila stvarnost. Siromaštvo je za dijete nešto drugo nego što to odrasli, koji nikada baš nisu bili istinski bijedni, vedinom zamišljaju. Siromaštvo je za dijete uvijek na stanovit način i dobar štos, a ne samo jad i bijeda ... Prljavština je za siromašno dijete nešto baš dobro, može se u njoj valjati i bacakati. Usto, u siromaštvu se ne moraju prati ni ruke jer, zaboga, čemu? ... Samo je odraslima gadno, vrlo im je loše u siromaštvu ... a od svega je najgore da je to poput šuge ili kruljenja u crijevima. To je najgore, taj dio siromaštva ... A ipak, kada sam stupila u tu sobu, nisam zavidjela svojemu mužu. Prije mi ga je bilo žao što su ga tamo odgajali, u toj dječjoj sobi nalik operacijskoj dvorani. Osjetila sam da čovjek kojega su tamo i tako odgajali ne može bit potpun i ispunjen čovjek ... samo gotovo isto što i čovjek! ... Nalik čovjeku. Tako mi se činilo. A i to je mjesto, ona dječja soba, bilo također savršeno sređeno. Ne bi ni moglo biti savršenije. Kao što su im bile i garderobe. Ili ormari sa zbirkom cipela. Oni su po svoj prilici trebali odlagalište za sve što su imali ... Uz spremište za odjedu i cipele trebali su i spremište za knjige, zatim i galeriju! Bila je u kudi i jedna izdvojena, lokotom zaštidena prostorija na tavanu; to je bila službena ropotarnica. U svim tim spremištima nisu čuvali samo odjedu, cipele, rublje, knjige, slike, ved i cjelinu, tu opsesiju. Zacijelo im je i u duši postojalo neko spremište u kojem su svoje opsesije držali pod paskom, u dojmljivu redu, u naftalinu. Jer su od svega imali više nego što im je bilo potrebno ... dva auta, dva gramofona, u kuhinji čak dva stroja za sladoled, u sobama više radioaparata, dalekozora ... one u futrolici koje su nosili sa sobom u kazalište, prekrivene perlicama i ocakljene, zatim i one druge koje su koristili na konjskim utrkama, pa i one koje su vješali oko vrata ako bi na moru, s palube broda buljili u zalazak sunca ... ne znam točno, no mogude je da su imali posebne gukerle za planinske visove, za izlazak i za zalazak sunca, ili za ptice u brišudem letu ... Uvijek bi kupovali ono što bi savršenu cjelovitost činilo još cjelovitijom. Brijao bi ih lakaj, no u kupaonici mojega supruga bilo je još barem pola tuceta britvica za osobno brijanje, i to sve novi i još noviji modeli. Zatim u futroli od jelenje kože još pola tuceta britva, švedskih, američkih, engleskih oštrica, premda se svojemu licu nije nikada približio nožem. A tako je bilo i s upaljačima. Moj bi suprug kupio svaki novi upaljač, zatim bi ga bacio u ladicu i tamo bi sve ti predivni alati trunuli od hrđe, jer se on najradije služio običnim žigicama ...

Jednoga je dana donio kudi električni brijadi aparat, u kožnatoj futroli ... no nikada ga nije ni taknuo. Ako bi kupio novu kolekciju gramofonskih ploča, uvijek bi nabavljao potpuno nove kolekcije, sva dostupna djela nekoga velikog skladatelja odjedanput, cjelokupnoga Wagnera ili komplet Bachovih djela u svim mogudim izvedbama. Ništa od toga za njega nije bilo bitno, jedino to da se u ormaru nađe sve zamislivo od Bacha, ali baš sve što je Bachovo, kompletno, ako shvadaš što to znači ... A tek knjige ... Knjižar ne bi ni čekao da se odluče za kupovinu, ved mu je slao na kudnu nu adresu svaku novu knjigu za koju se moglo predmnijevati da de je možda jedanput uzeti u ruke. Lakaj je potom morao razrezati primjerice i tako pripremljene za čitanje, premda vedinom nepročitane, sva ta nova izdanja razvrstati po policama knjižnice. Čitali su oni, kako ne bi čitali! Još kako! ... Stari stručnu literaturu, putopise. Moj je suprug bio vraški obrazovan, volio je čak i pjesme. Međutim, svo to mnoštvo knjiga, koje bi im trgovci pod izlikom pažnje utrapili, nijedan čovjek kojega je majka rodila nikada ne bi stigao pročitati jer, zaboga, jedan bi život za to bio nedostatan. Ipak, nikada ne bi vradati višak pristiglih knjiga, jer im se činilo da nemaju pravo na to, nego da im je dužnost pomagati književnost. A usto još i stalna nervoza i dvojbe da možda prekrasan roman koji su netom kupili nije kompletan, ili da, ne dao Bog, možda negdje postoji neki drugi roman koji je kompletniji od ovoga koji su oni prošloga tjedna naručili da im se dostavi iz Berlinal ... Užasno su se bojali da neka knjiga ili predmet, a možda čak i alat uđe u kudu, a da nije unikatni primjerak, jer kupljeno bi tada bilo bezvrijedno, dakle, nesavršeno u smislu cjeline. Kod njih je sve bilo kompletno, kako u kuhinji, tako i u salonu, te u svim tim raznim spremištima ... Sve je bilo cjelovito i savršeno. Samo im život nije bio kompletan. A što mu je manjkalo? Mir. Čuj, pa ti ljudi nisu imali ni jednu jedinu spokojnu minutu. Premda su živjeli prema satnici, u njihovoj je kudi, pa tako i u njihovu životu, vladala duboka tišina. Nikada ni jedne glasne riječi. Nikada neki neočekivani obrat. Sve bi proračunati, predvidjeli, bilo da se radilo o gospodarskoj krizi, bilo o difteriji, ili o vremenskoj prognozi; sve su planirali, sve promjene u životu, pa tako i smrt. Ipak, nisu bili spokojni. Možda bi se čak i smiriti da su jedanput odlučili da više nede živjeti toliko predvidljivo i unaprijed isplanirano ... No oni za to nisu imali srca, a bogme ni srčanosti. Čini se da je potrebna golema hrabrost da čovjek jednostavno samo živi u svijetu bez planera i orarija, bez pričuve i zaleda ... da se uživi u taj trenutak, u taj sat, u taj dan ... I da pritom ništa ne očekuje. I da se ničemu ne nada. Samo da postoji ... E, pa oni ti nisu bili sposobni za to, nisu bili u stanju naprosto samo biti ... Znali su ustajati, veličan stveno poput drevnih vladala

koji su u nazočnosti cijeloga dvora ispirali usta. Znali su i doručkovati s toliko okolišanja i ceremonije kao što i papa služi misu ovdje u Rimu, u onoj posebnoj kapelici čije je zidove neki starac oslikao svim mogudim golišavim likovima ... Bila sam tamo prije nekog vremena. I upravo u papinskoj kapelici pao mi je na pamet prizor doručka mojih nekadašnjih gospodara. I tako bi pojeli taj svoj doručak u svečanoj maniri. A usto, živjeli su vrlo korisno. Od jutra do mraka proizvoditi bi veličanstvene strojeve i sve bi ih prodali. Zatim bi izmišljali i neke nove. A u međuvremenu su se družili i raspravljati. Nodu bi umorni išli ledi da bi se odmorili, jer su po čitave dane bili korisni, kulturni, uredni, disciplinirani i uljudni. A to je toliko zamorno! Ti si umjetnik i ne znaš koliko je zamorno kad netko ved ranom zorom zna što de raditi sve do ponodi ... Ti samo živiš na način kako ti nalaže tvoja sjajna umjetnička narav pa ne znaš unaprijed koja de ti zamisao pasti na pamet dok sviraš bubnjeve, kad de te u žaru umjetnosti povudi neki ritam, pa deš palice baciti u zrak, jer se saksofonist podrignuo, a ti mu odgovaraš na udaraljkama ... Ti si umjetnik, spontan čovjek. No moji su gospodari bili drukčijega kova. Rukama su i nogama štitili ono što su stvorili. A oni nisu stvarati samo u tvornici ved i za vrijeme doručka ili ručka. Oni bi stvarali vrijednosti i onda kad bi se prepustili nečemu što su nazivali kulturom, kad bi se samo osmjehivali ili ispuhivali nos, dakako, diskretno ... Za njih je bilo važnije da sačuvaju ono što su svojim radom i manirama stvarali cijeloga života, samo čuvanje bilo im je važnije od djela ... Kao da odjedanput žive nekoliko života. Kao da istodobno žive životom svojih očeva i vlastitih sinova. Kao da nisu ni pojedinačni, posebni ljudi, neponovljiva, individualna bida, ved samo gesta nekoga beskrajno dugog života kojim ne živi baš pojedinačna osoba ved obitelj, jedna građanska familija ... Zato su čuvali fotografije, ovjekovječiti obiteljske skupove, toliko marno i pažljivo kao što se u muzejima pohranjuju blistavim umijedem naslikan portreti u nekom razdoblju slavnih ljudi ... Fotografiju sa zaruka bake i djeda. Fotografiju s vjenčanja tate i mame. Slika nekog propalog strica u šeširu i redengotu, ili sa žirardi–šeširom. Ili facu neke sretne nesretne tete dok se smješka u šeširu s velom i suncobranom u ruci ... I svi su ti likovi bili oni, zajedničko bide, jedna osobnost koja se sporo oblikuje i jednako sporo iščezava: građanska obitelj ... Meni je to bilo doista strano. Za mene je obitelj bila nužnost, nametnuta tlaka. A njima zadada ... E, pa takvi su ti bili oni. I sve su promatrali u perspektivi, na duge pruge; zato i nisu nikada bili uistinu smireni. Miran je samo onaj tko živi u trenutku i za trenutak. Kao što se smrti ne boji samo onaj tko je ateist, tko ne vjeruje u Boga ... Vjeruješ li ti? Što gunđaš? Kimaš da da, no koliko je to da doista da? ... Ja sam vidjela samo jednoga čovjeka za koga mogu sa sigurnošdu tvrditi da se nije bojao

smrti ... To je bio onaj s tobožnjom umjetničkom vanjštinom, o da. Nije vjerovao u Boga, zato se ničega nije bojao, ni smrti a ni života. Vjernici se užasno boje smrti, zato de se hvatati za sve što im njihove religije obedavaju; oni povjeruju da život postoji i nakon smrti, a k tome još i sud ... No taj se tobožnji umjetnik nije bojao ničega. Govorio bi da Bog, ako ga uopde ima, ne može biti toliko okrutan da ljudima podari vječni život ... Ti, oni su ti, hodu redi ti umjetnici koji su drukčiji od tebe, baš svi trknuti ... Ali se zato ljudi građanskoga roda itekako boje smrti, kao što se boje i života. Zato i jesu religiozni, a i štedljivi i uspješni ... Zbog straha. Vidim ti po očima da ne razumiješ. Oni su to možda pojmili, jer su bili kulturni. Ali, budi bez brige, srcem i žlijezdama ni oni nisu shvadali. Srce im je, a i žlijezde, uvijek bilo uznemireno. Bojali su se da svi ti izračun i planovi, projekcije i poravnanja nede biti ni od kakve koristi, pa de jednoga dana svemu dodi kraj ... a čemu to? Obitelji? Tvornici? Imetka? ... Ne, jer ti su ljudi vrlo dobro znali da to čega se oni boje nije baš tako jednostavno. Bojali su se da de se jednoga dana naprosto umoriti i više nede modi sve to zadržati na okupu ... znaš, kao što je onaj digid mehaničar rekao prije nekoliko dana kada smo mu odvezli naš ofucani, stari auto da pogleda što mu ne valja ... Sjedaš li se, rekao je da de se vozilo još neko vrijeme kotrljati, motor još nije napukao, međutim, u kon strukciji se ved itekako osjeda zamor materijala. Kao da su se i ti moji gospodari bojali da se u sve ono što su stvorili ved uvukao zamor materijala, pa nede modi cjelinu zadržati na okupu ... i tada de i toj njihovoj kulturi dodi kraj. No, nedu više pričati o njima. Jer tomu ionako nema kraja ... Zamisli samo kakve su sve tajne imali još gurnute na dno ladica ili u čelične sefove ugrađene u zidu gdje su pohranjivali isprave, dionice i nakit ... Sliježeš ramenima? Pa, jedíni moj, najdraži, to ti nije tako kao što to mi proleteri zamišljamo. Bogataši su doista vrlo, vrlo posebni. Možda čak i u duši imaju neki pretinac u kojemu čuvaju nešto ... a ja sam kanila ukrasti ključ njihova sefa, baš toga nevidljivog pretinca da saznam što se u tim ljudima doista krije ... Jer bogataši su bogati čak i onda ako ih se razvlasti. Vidjela sam bogataše kada su nakon opsade grada izmiljeli iz podruma, posebno kršdane i posebno Židove koji su nekako preživjeli neokrznuti, iako su prethodno bili toliko temeljito opljačkani da se to bolje nije ni moglo ... Medutim, ti su kršdanski i židovski bogatuni kojima je sve bilo oteto, kude im razorene u bombardiranju, trgovine im uništio rat i sve što je nakon toga slijedilo – goleme promjene, jer se u zraka ved dalo onjušiti što im komunjare spremaju – ti su opljačkani bogataši dvije godine nakon opsade opet stanovali u vilama, a žene su im s butonima i u modrim lisicama sjedile u slastičarnici Gerbeaud ... Kako su to izveli? E, to ne znam. No sigurno je da su živjeli na isti način kao prije i u vrijeme rata. Živjeli su jednako i postali upravo toliko zahtjevni u hrani i odijevanju. Kada je

krenuo prvi vlak za inozemstvo pa su od sovjetskoga zapovjedništva u Pešti ishodili dopuštenje da i oni smiju putovati ... ved su se počeli žaliti da u spavadim kolima koja su ih odvozila prema Zürichu ili Parizu, na turneje po trgovinama, nisu dobivali drukčiji smještaj ved samo gornji ležaj ... shvadaš li? Čini se da je bogatstvo zapravo stanje poput zdravlja ili bolesti. Ili je netko imudan i onda de na neki zagonetni način zauvijek ostati imudan, ili to nije, i onda uzalud ima gomilu novaca, nikada nede postati istinski bogataš. Zacijelo se mora i vjerovati u činjenicu da je čovjek doista pravi bogataš. Kao što sveci ili revolucionari vjeruju da su oni drukčiji ... I mora se biti bogat bez grižnje savjesti, inače de se sve prevrnuti naglavačke ... Tobožnji bogataš, koji prevrde očicama i, dok jede biftek i dok ispija pjenušac, ima na pameti siromahe, na kraju de taj bez greške izvudi deblji kraj, jer nije iskren, nije imudan s uvjerenjem, ved se pravi svecem, kukavan je i prijetvoran ... Bogat se smije biti samo strogo. Može se upuštati u dobročinstva, no to je samo smokvin list. Slušaj me, dragi! Nadam se da deš, kada mene više nede biti, jednoga dana sresti nekoga komu je ostalo više nakita nego meni, i da tada nedeš biti nimalo sentimentalan ... Ne ljuti se. Govorim ti ono što i mislim. Daj mi tu svoju dragocjenu umjetničku ručicu, pritisnut du je na svoje srce. Osjedaš li? ... Ono kuca za tebe, makar si proleter. Eto, vidiš. No, u svakom slučaju, bila sam pametna djevojčica i vrlo brzo sam svladala sve stupice umijeda kako biti bogataš. Dugo sam služila kod njih, pa sam izučila tajne zanata. Međutim, jednoga sam ih dana napustila, jer mi je dojadilo čekati. A što sam to čekala? ... E, pa to da me moj čovjek pogleda. Što me gledaš? Dobro sam čekala, dosjetljivo i svom snagom. Pogledaj tu fotografiju, pažljivo je promotri. Sačuvala sam je jer sam je tada kada sam još bila sluškinja kod njih, a on živio sa svojom prvom ženom, otkupila od fotografa za svoje novce. Namjestit du ti jastuk pod glavom. Lezi udobno, ispruži se. Odmaraj se uvijek kada si sa mnom, lijepi moj. Želim da ti, dok si sa mnom, bude lijepo. Ionako ti je dovoljno zamorno dok nodu radiš u baru, u onom orkestru. A ovdje, u mojoj ložnici nemoj raditi ništa drugo, samo me voli, a nakon toga se odmaraj. Jesam li to govorila i suprugu? ... Ne, srce, nisam. Nisam htjela da mu bude dobro dok leži u mojoj postelji. I baš je u tome bila nevolja ... Nekako se nisam mogla natjerati da mu priuštim ugodu dok je sa mnom. Premda je jadnik doista učinio sve, radi mene podnio sve mogude žrtve. Prekinuo odnose s obitelji, sa svojim društvom, pa i sa svojim navikama. Takoredi se uselio k meni, kao potopljen kavalir u prekomorski kraj, u egzotičnu zemlju. Možda se zato nisam nikada

pomirila s njime, jer kod mene nije bio kod kude ... Uvijek je živio sa mnom kao da se jednoga dana odlučio iseliti u privlačan, zanimljiv i mirodijama začinjen Brazil i tamo se naposljetku oženio domorotkinjom. A tamo se, u tom stranom svijetu, neprestano čudio kako je uopde dospio onamo. I kada je intiman s tom domorotkinjom, u međuvremenu su mu misli negdje drugdje. Misli li na napušten dom? Možda. To me je nerviralo. Zato nisam htjela da mu bude bezuvjetno dobro dok je sa mnom, za stolom ili u krevetu. Što je, gdje je bio dom na koji je mislio? ... Je li to bila prva supruga? ... Ne vjerujem. Znaš, doma i domovine, barem one prave, i nema na zemljovidu. Usto, svašta stane u taj pojam. Ne samo ono što je u njemu bilo lijepo i dobro, ved i sve ono što je bilo neprijateljsko i odvratno. No mi smo tu lekciju ved svladali, jer ni mi više nemamo domovine, zar ne? I nemoj ni maštati o tome da demo još jedanput stedi domovinu kada se jednoga dana vratimo kudi, u posjet ili nekako drukčije ... Mada bi u tome moglo biti čak i radosti ponovnoga susreta, i ganute sentimentalnosti, možda de netko od nas dobiti grč u srcu, a drugi se razmetati, mahati sa stranom putovnicom vaditi putne čekove pa tako pladati ceh ... Međutim, domovine na koju smo u međuvremenu mislili, više nede biti. Sanjaš li ti još Zalu? I ja katkada sanjam zavičaj u Nyírségu, no poslije se uvijek budim s glavoboljom. Čini se da zavičaj nije samo kraj, grad, ljudi, ved i osjedaj. Što? ... Postoje li osjedaji za sva vremena? Ne, dragi, ne vjerujem da postoje. Dobro znaš da te obožavam, no jednoga te dana više nedu obožavati, jer deš me prevariti ili dati petama vjetra ... što je nemogude, zar ne? ... Kako god bilo, ako bi se ipak zalomilo da zbrišeš, i ne sanjaj o tome da du dobiti infarkt ako te jednoga dana ponovno sretnem. Jer tada demo krasno popričati, velikodušno o svemu ... ali ne i o tome, jer toga naprosto više nema, isparilo je. Ne mršti se. Zavičaj stekneš samo jedan jedini put u životu, kao i ljubav, onu pravu. I on prolazi poput ljubavi, dakako, one prave. Dobro da je tome tako, jer se inače to ne bi moglo podnijeti. Prva žena, supruga mojega muža ... Bila je fina žena. Vrlo lijepa i disciplinirana. Ponajviše sam joj zavidjela na discipliniranosti. Izgleda da se to ne može naučiti, a ni novcem kupiti. Čovjek se s time rodi. Možda sve što ti drukčiji ljudi, ti bogatuni, tako pobožno kultiviraju i nije ništa drugo do ta savršena stega. Njima su i krvna zrnca bila disciplinirana, pa i žlijezde. Mrzila sam tu njihovu sposobnost, a moj je muž to znao. Prva mu je žena bila obrazovana, disciplinirana, a moj je suprug jednoga dana upravo zato pobjegao od nje, jer je bio umoran od stege. Ja za njega nisam bila samo jedna žena, ved i velik ispit i iskušenje, pustolovina, istodobno i puma i lov, pronevjera, a čak i onda kao kad netko u boljem društvu iznenada pljune na sag. Ma vrag de ih znati. Donijet du ti konjak, s tri zvjezdice. Odgovara? ... Ožednjela sam od tolikog pripovijedanja.

Pij, jedini. Ti si moj život. Da, baš tako du piti, staviti svoja usta tamo gdje su tvoje usne dotaknule čašu ... baš imaš začudne, nježne i neobične zamisli. Svašta ti pada na pamet. Kako ti to polazi za rukom? Nije mi baš jasno ... Ne kažem da je ideja posve nova, vjerojatno su ved i neki drugi ljubavnici došli na nju ... no meni je to unatoč tomu dragocjen dar. Evo, sada sam pila iza tebe. Vidiš, moj mi suprug nikada nije darovao ovakvu nježnost. Nikada nismo pili iz zajedničke čaše i pritom se gledali u oči kao sada nas dvoje ... Radije bi kupio prsten kad bi mi htio priuštiti veselje ... o da, i onaj prekrasni prsten s tirkiznim kamenom koji si prije nekog vremena s tolikim užitkom razgledavao, i njega mi je darovao. Bio je prostak ... Što si rekao, srce? ... Dobro, dat du ti ga, odnesi i taj prsten na procjenu svojem sjajnom procjenitelju. Sve de biti kako ti želiš. Da ti još pričam o bogatunima? Ne da se o njima baš sve ispričati. Pa, uostalom, ja sam među njima godinama živjela kao da mjesečarim. Tako isprepadan i lunatično. Nikada nisam znala koju du pogrešku počiniti ako im se obratim, šutim, ili nešto uzmem u ruke ... Nisu me korili, ma to nikako. Prije bi se reklo da su me podučavati, prosvjedivali, profinjeno, opraštajudi mi i s taktom, poput onoga talijanskog tenora koji dolje na ulici uvježbava majmunčida kako mu mora skočiti na rame i tamo se prenavljati. No poduka je na neki način poprimila nešto i od skrbi za invalida, za kljasta čovjeka koji ne zna hodati, ni išta raditi, barem nešto Bitno, kako treba ... Jer ja sam bila, kada sam dospjela k njima, naprosto invalidna. Nisam zapravo ništa zastvarno znala. Ne na pravi način. Nisam znala ni hodati na način kako oni doživljavaju hodanje, ni pozdravljati, ni govoriti, a napose ne jesti! ... Pojma nisam imala kako se mora jesti! Ako se ne varam, tada još nisam znala ni kako se šuti, barem ne do kraja, dakle, sa svim posljedicama, što de redi, na zao način. Samo bih šutjela poput frigane ribe. No ja sam, bogme, redom svladavala lekcije, sve što bi mi oni zadavali ... Bila sam marljiva i brzo učila. Iznenadili su se na kraju kako sam brzo i mnogo toga naučila ... bili su zatečen, jedva dolazili do zraka. Ne pravim se važna, no mislim da su se zblenuli kada sam jednoga dana počela polagati ispite. Primjerice, kada sam polagala ispit iz mauzoleja. Ajoj, mauzolej! To ti je tek pričal ... Znaš, to ti je bilo tako da sam ranije, dok sam još bila sluškinja u kudi mojih gospodara, vidjela da ih baš svi potkradaju. Kuharica je izmislila novac koji se raučuna po košari, lakaji su kada se radilo o cijeni vina i rakije, pa i finih cigara, davali trgovcima da povedaju račune, a šofer je krao i prodavao benzin. I to je bilo sve prirodno, gazde su to znale, spadalo je to u kudni red. Ja nisam krala, jer sam samo pomagala, pa nisam ni imala što krasti ... Međutim, poslije, kada sam ved postala milostiva, sjetila sam se svega što sam vidjela dolje u suterenu, napose u

kuhinji, a mauzolej je bio odved veliko iskušenje, pa nisam mogla odoljeti. Jer moj se suprug jednoga dana ... mislim pritom na gospodina, na onoga pravoga ... odjedanput trgnuo i postao svjestan da mu život nije potpun, i to samo zato što još nemaju grobnicu na budimskom groblju. Njegovi roditelji, stari gospodin i milostiva starica bili su još staromodni mrtvaci, kosti su im se prepustile iščeznudu pod jednostavnim, ved pomalo istrošenim mramornim pločama, bez grobnice. Kada je postao svjestan toga propusta, moj se suprug posve snuždio i smrknuo. Međutim, načas se pribrao i dali smo se u marljivo trčkaranje kako bismo nadoknadili taj bitni propust. Povjerio mi je pregovore s projektantima i palirima, očekujudi od nas da starcima podignemo savršenu grobnicu. Tada smo ved imali nekoliko automobila, ljetni stan u Zebegényu, zimski stan u trajnom vlasništvu u stambenom parku na Švapskom brijegu, zatim, naravno, gradski stan na Ružinu brijegu, ali i prekrasan dvorac u Zadunavlju blizu Blatnog jezera, na imanju koje je po završetku tko zna kakvih sve trgovačkih kompenzacija pripalo mojem suprugu čak i mimo njegove volje. Nismo se mogli požaliti na nedostatak stambenoga prostora. Jedino još grobnicu nismo imali. Požurili smo se nadoknaditi i taj mučni nedostatak. Dakako, posao nismo mogli povjeriti nekom baš bezveznom zidaru. Moj je suprug nekako ušao u trag ponajboljemu graditelju grobnica u gradu ... Naručili smo idejne projekte iz Engleske i Italije, stizale su knjige otisnute na debelim, lakiranim stranicama ... čovjek ne bi vjerovao koliko je bogata stručna literatura grobne arhitekture ... Jer umrijeti na mah, to zna svatko ... potom ga se zakopa i gotovo. No gospoda žive drukčije i, dakako, drukčije i umiru. Zatim smo uz pomod stručnjaka odabrali projekt i naručili izradbu prekrasne kripte s kupolom, s prostranom unutrašnjošdu, suhu i prozračnu grobnicu. Zaplakala sam kada sam tu profinjenu kriptu prvi put ugledala iznutra, jer mi je na tren pala na pamet jama ukopana u pijesak nešto sjeveroistočnije, u Nyírségu, gdje sam i ja nekod obitavala. E, pa ta je grobnica bila prostranija od naše rupe. Iz opreza, njezina unutrašnjost bila je predviđena za šest grobnih mjesta, dva za starce, jedno za mojega supruga te za još tri osobe, što ja znam za koga ... Možda za gostujude mrtvace, ako se zalomi da netko dode u goste pa na mjestu otegne papke. Zagledala sam se u ta tri grobna mjesta viška i priopdila suprugu da bih radije da me zakopaju psi, nego da legnem u njihovu kriptu. E, nikadal ... Da si samo vidio kako se nasmijao tomu kad sam mu to rekla ... Tako smo se baš fino pripremili za sve vrste nenadanih situacija. Kripta je, dakako, imala i električnu rasvjetu, svjetlo u dvije boje, plavičasto i bijelo. Kada se ved sve našlo na svome mjestu, pozvali smo svedenika da blagoslovi nastambu za mrtvačku raskalašenost. Bilo je tamo, anđele, svega ... zlatna slova iznad ulaza. I

vrlo otmjeno, u malom se mjerilu na pročelju našao i njihov plemidki grb ... znaš, kao što su ga imali ušivena i na gadama, jer su i tamo imali izvezene krune ... Zatim je dolazilo predvorje gdje se sadilo cvijede, pa portal sa stupovima, neka vrsta predsoblja s klupom za posjetitelje ako ih spopadne želja da se, prije nego što konačno umru, malo i odmore. Preko cintora i kidenih željeznih vrata ulazilo se u salon, gdje smo smjestili starce. Bila je to prava kripta, kao da nije podizana za idudih trideset ili pedeset godina, nakon kojih de čak i najotmjenije mrtvace pobacati s groblja, ved za vječna vremena kada de, na zov truba, u pidžami i kudnom ogrtaču ustati iz lijesa oni najplemenitiji, gospodski mrtvaci. Na grobnici sam zaradila osam tisuda penga, graditelj mi nije htio prepustiti više. Imala sam u jednoj banci tekudi račun, pa sam, uh baš sam tele, tu malu razliku u cijeni uplatila kao usputnu zgradu, a moj je suprug jednoga dana posve slučajno u prispjeloj pošti otkrio bankovno izvješde iz kojega je bilo bjelodano da se moja skromna skrivena zarada s kamatama popela na toliki i toliki iznos ... Nije mi ništa rekao, ma kako bi on išta govorio, što ti misliš o njemu ... Medutim, primjedivalo se na njemu da mu je to krivo sjelo. Mislio je da član obitelji nema što zarađivati na roditeljskoj grobnici ... Je l' ti to shvadaš? Ja, bogme, ne. Ni dan danas. Samo sam ti pripovijedala da vidiš kakvi su čudaci ti bogataši. I još du ti nešto prepričati. Navikla sam se na sve, podnosila sve, a da nisam ni trepnula. No imali su naviku koju nikako nisam mogla progutati. I anas du duboko udahnuti i mučno mi je kad se toga sjetim. Ne podnosim to i gotovo! ... Proteklih sam godina proživjela svašta, a lekciji još itekako nije kraj. No danas du ved podnijeti sve, pomirit du se sa svime. Vidjet deš, možda du se na kraju pomiriti i sa starošdu, i to također bez riječi. No tu njihovu naviku nikako nisam podnosila, samo tu jednu ... Kada je se sjetim, smuči mi se, pocrvenim od nemodi i bijesa, poput purana. Misliš na postelju? Da, ima veze s njom, no ne na način kako ti zamišljaš. Stvar se ticala kreveta, no na drugi način. Radilo se o njihovim spavadicama i pidžamama. Vidim, ne razumiješ. E, pa i teško je redi u čemu je štos. Jer, pogledaj, ja sam se u toj kudi doista zblenuto divila svemu, skrušeno i pobožno, kao što smo zadivljeni pri pogledu na žirafu u zoološkom vrtu ... i zahodskom papiru u boji, i švicarskom pedikeru, svemu. Shvatila sam da takvi iznimni ljudi ne mogu živjeti prema običnom, svakodnevnom redu i rasporedu. Njima se drukčije poslužuje hrana, drukčije namješta postelja nego što se to radi za obične smrtnike. Naravno, njima se kuhaju i drukčija jela, jer im je možda i probavni sustav drukčiji, kao što se i crijeva klokana razlikuju od crijeva drugih sisavaca ... Ne bih znala pouzdano redi kako to ide s njihovim probavnim sustavom ... no oni su sigurno drukčije varili

nego mi obični ljudi. Ne na prirodan način, kako se to inače odvija, ved su uzimali neke čudnovate purgative, davali si neke neobične klistire ... I to je bilo silno tajnovito. E, pa ja sam se tomu samo divila, katkada su me trnci podilaziti. Kultura se, po svemu sudedi, ne izlaže pogledima samo u muzejima ved se očituje i u kupaonicama ljudi kakvi su bili oni, te u njihovim kuhinjama, gdje se kuhalo samo za njih. Ljudi su toga roda čak i u vrijeme opsade, u podrumima, živjeli drukčije, možeš li ti to vjerovati? ... Kad bi svi jeli grah i grašak, oni bi i tamo otvarali fine inozemne konzerve, a iz kutija grickali komadide strasburških gusjih jetara. Vidjela sam u podrumu jednu ženu, proboravila je tamo neka tri tjedna, bila je supruga nekog ministra, muž joj je pred Rusima zbrisao na Zapad, a gospođa je ostala jer je imala nekoga u gradu ... ti, vjerovao to ili ne, ta je ženska i tamo u podrumu, usred bombardiranja, držala dijetu. Pazila je na liniju, u talijanskom bi ulju na plameniku od špirita ispekla neku sočnu buniku, jer se bojala masnoga graha i žlundra koje bi ljudi u smrtnom strahu i pomudena duha nekontrolirano žderali, no ona se bojala da de je to udebljati! ... Kada se toga sjetim, zamislim se kakva je čudnovata stvar ta kultura. Ovdje u Rimu posvuda leže čudesne skulpture, slike, plemenite tkanine kao kod nas otrcani otpaci starih vremena po staretinarnicama. No možda su ovdje u Rimu svi ovi briljantni komadi samo jedno lice kulture. Možda je kultura i to ako netko zahtijeva da mu se u kuhinji kuha, kao što su to bogatuni tražili, na maslacu i ulju, prema kompliciranim receptima koje su im izrađivali nutricionisti, pravi liječnici; jer kao da ti ljudi nisu unosili hranu samo zubima i tako punili svoje mješine, ved im se pripravljala zasebna juhica za jetra, neka mesa samo za potrebe srca, posebne salate samo za žuč, a napose izdvojeno, samo za podželučanu žlijezdu slatka tjestenina s rozinama. Zatim bi se povlačili u samodu svojih zagonetnih probavnih organa i varili ... E, pa to je bila kvaliteta! Shvadala sam ja to, odobravala svim srcem i divila se tome. Samo onaj njihov običaj sa spavadicom i pidžamom nikada nisam progutala. I nisam se nikada pomirila s tim. Bog ga ubio tko to izmisli! ... Nemoj se više gnijezditi, redi du ti što je bilo. Spavadica se morala pripremiti na pospremljenu postelju tako da se prednji dio položi na poplun, pridigne joj se kraj, a oba rukava razmaknu prema naprijed ... Jesi li shvatio? ... Spavadica gomji dio pidžame u tom su položaju izgledali poput Arapa, istočnjačkoga hodočasnika koji se moli, licem dodiruje tlo, klanja se tako da obje ruke ispruži naprijed na pijesku ... Zašto ,su to htjeli? Nemam pojma. Možda zato da im bude lakše navudi, jedan pokret manje; naime odostraga se uvučeš u to i time je gotovo odijevanje za počinak, ne mora se zamarati još jednim pospanim pokretom prije nego što se ode

u krpe. Mene je taj pretjerano isplanirani postupak nasmrt izluđivao. Jedino tu njihovu maniju nisam mogla smisliti. Uvijek bi mi se ruka tresla od uzbuđenja i odbojnosti kad bih im pripremala postelju, pa sam preslagivala i namještala spavadicu, odnosno gomji dio pidžame, a zatim i donji, točno onako kako me je lakaj učio. A zašto? ... E, pa vidiš, čovjek je doista čudnovat. Čudnovat i ako se nije rodio za bogataša. Svaki de se čovjek u jednom trenutku razgoropaditi i izvoditi bijesne gliste. Čak i siromah koji je predugo trpio sve, pomirio se sa svime, skrušeno i nemodno podnosio svijet onako kako mu je suđeno ... međutim, dodi de trenutak, a meni se on događao svake večeri dok sam im pripremala postelje i postavljala spavadice u položaj kako je zahtijevala dresura. To je bio trenutak kada sam shvatila da ljudi jednoga dana više ne mogu podnositi nametnuto tlačenje ... pa de tada neki ljudi i neki narodi ... netko de zaurlati da bi bilo dosta, da mora dodi do promjene. A narodi de tada izidi na ulice i početi razbijati, mlatiti sve oko sebe ... Ali to je ved samo cirkus. Jer revolucija se, znaš, ona prava, dogodila ved prije toga, u tišini, u nutrini ljudi. Ne bulji u mene kao pravi šmokljan, ljepoto moja. Možda je to što ti sada govorim naprosto bezumlje. No ne mora se baš u svemu što ljudi kažu ili rade tragati samo za smislom. Zar misliš da je smisleno i dosljedno to što, primjerice, ja sada ležim s tobom u ovoj postelji? Nije ti jasno, srce? ... Nema veze. Ti samo šuti i ljubi. Među nama je samo to logično, čak i onda kada nema nikakva smisla. E, pa tako je bilo sa spavadicama. Gadio mi se taj njihov običaj. No poslije sam se i na to priviknula. Bududi da su oni jači. Bida na najvišem stupnju razvoja možemo prezirati, možmo se njima zanositi, jedino ih ne možemo zanijekati. A ja sam se neko vrijeme zanosila njima. Zatim sam ih se počela bojati. Nakon toga sam ih zamrzila. Ali toliko silno zamrzila da sam se ubacila među njih kao bogatašica, odjenula njihove haljine, legla u njihovu ložnicu gdje su i oni spavali, počela paziti na liniju, a na kraju sam počela uzimati i laksative prije spavanja, baš kao bogataši. Nisam ih mrzila zato što su oni bili imudni a ja siromašna ... nemoj me krivo shvatiti. Voljela bih da netko napokon shvati što je u ovoj stvari istina. Ovih se dana toliko govori i piše o tome u novinama i na narodnim skupovima. Da, čak se i u kinu povela riječ o tome, baš nedavno sam shvatila o čemu se radi kada sam gledala žurnal. Svi govore o tome, uopde ne shvadam što je spopalo ljude? ... Zacijelo nešto ne valja s ljudima, opdenito i u cijelosti, pa se zato toliko govori o tome, hodu redi o bogatima i o siromašnima, o Rusima i o Amerikancima. E, pa ja to ne razumijem. A kažu da de izbiti revolucija i tada de pobijediti Rusi, odnosno, opdenito oni koji su najsiromašniji. Medutim, neke nodi u baru bio je mladid ... mislim da je Južnoamerikanac, šapde se da skriva heroin i u

lažnom zubalu, pa tako raspačava taj otrov ... koji mi je rekao da to ipak nede biti tako, jer de na kraju pobjednici biti Amerikanci koji imaju daleko najviše novca. Zamislila sam se nad tim. I saksofonist mi je rekao da de na kraju Amerikanci izdupsti neku golemu rupu u zemlji koju de napuniti atomskom bombom pa de dodi neki sitni čovječuljak s naočalama koji je sada predsjednik tamo preko bare, čučnut de s gurudom žigicom u ruci, prikrasti se rupi i zapaliti fitilj atomske bombe, pa de sve odletjeti u zrak. To na prvi pogled zvuči kao golema bedastoda. No ja se više ne mogu smijati takvim bezumnim pričicama. Vidjela sam ved svašta što se netom prije toga još činilo isto tako bezumnim baljezganjem, da bi jednoga dana sve to postalo surova stvarnost. Istina, vedinom mi se činilo da što de ljudi vedu budalaštinu izlanuti, tim sigurnije de se ta iskonska glupost jednoga dana i ostvariti. Nikada nedu zaboraviti što su ljudi potkraj rata onomad trabunjali po Pešti ... Primjerice, jednoga su dana po čitavoj dužini dunavskoga keja osvanuli njemački topovi ... Ispred mostova ukopali su goleme topove, razrovali asfalt, postavili mitraljeska gnijezda duž prekrasne šetnice na budimskoj obali Dunava, pod krošnjama kestena. Ljudi su sav taj prizor promatrali kisela lica, no našli su se pametnjakovidi koji su tvrdili da ionako nede dodi do opsade Budimpešte, jer sam pogled na sva ta zastrašujuda oružja ... na divovske topove na mostobranima, pa kutije s ekrazitom na mostovima ... da je sve to samo mamac ... Da je to način da se zavara Ruse, no zapravo im i ne pada na pamet da se bore ... Tako se govorilo. E, pa svi ti silni topovi ni slučajno nisu bili mamac, varka im nije baš prošla. Jednoga su dana Rusi dospjeli na obalu Dunava i izrešetali sve što su stigli, razbili čak i te silne topove. Zato baš ne znam hode li krajnji ishod biti ono što je rekao južnoamerikanac, no bojim se da de na kraju ispasti upravo tako, i to upravo zato što se na prvi pogled ono što je rekao čini besmislicom. A zamislila sam se i nad onim što je taj fini čovjek rekao o tome da de u konačnici ipak Amerikanci napraviti posao koji de biti odlučujudi samo zato što su oni imudni. Jedino se u njih razumijem, u te bogataše. Što se mojega iskustva tiče, s bogatašima valja oprezno, jer su nezamislivo prepredeni. Imaju snagu ... a samo nebo 'zna odakle ona dolazi. Jedino je sigurno da su dosjetljivi i prefrigani, da s njima nije lako. A to zorno dokazuje i ono što sam ti pripovijedala o spavadicama. Kome se na taj način mora pred nodni počinak pripremiti spavadica, kao što je to meni bilo zapovijeđeno, taj nije neki običan čovjek. Takav de čovjek savršeno točno znati što želi i bit de toga itekako svjestan i danju i nodu, a siromah de postupiti ispravno ako se prekriži kada se zatekne bogatašu na putu. Nikada nikome nedu uspjeti utuviti u glavu da ja pritom uvijek mislim na one istinske bogataše, dakle ne na one koji samo imaju novce. Jer ti potonji nisu pretjerano

opasni. Razmedu se s novcem, poput djece kad pušu balone od sapunice. A i skončaju poput balona od sapunice, novac im se raspline u ruci. Moj je suprug bio istinski bogataš. Možda je zato bio toliko optereden, zabrinut. Daj mi još čašicu, samo prst. Ne, pusti srce, sada nedu piti za tobom. Predivne doživljaje ne valja ponavljati na isti način, jer de se te zamisli raspršiti, izgubiti čaroliju. Ne ljuti se. Ne požuruj me, o tome mogu pričati samo redom, kako je dolazilo. Je li se uvrijedio? O da, on se uvijek vrijeđao. Ja to nikada nedu modi shvatiti jer dolazim iz staleža siromašnih. Postoji tu nešto poput urote, hodu redi, između onih istinski siromašnih i onih koji su doista velika gospoda ... jer se nijedne od njih ne može uvrijediti. Ni mojega oca, koji je bio bosonog svinjar u Nyírségu, nije se moglo uvrijediti, kao što se u tom smislu nije moglo taknuti ni vojvodu Ferenca Rákóczija II. Mojega je supruga sputavalo to što je imao toliko mnogo novca, a to nipošto nije želio pokazati. Najradije bi se bio prerušio da se na njemu ne primijeti bogatstvo. A manire su mu bile toliko profinjene, bio je toliko tih, tako zastrašujude uljudan, da ga se riječju, manirama, djelom nikada ne bi moglo povrijediti. Jer bi se od njegove uglađenosti odbila svaka uvreda i otkotrljala u ništavilo, kao što se s lotosova lista skotrlja kap vode. Ne, jedino tko ga je mogao uvrijediti, bio je on sam. Medutim, ta je sklonost kod njega s vremenom poprimila tolike razmjere kao da se radilo o zlom, bolesnom poroku. Poslije, kada je moj suprug posumnjao da s njim nešto nije u redu, počeo je histerizirati kao teški bolesnik koji odjedanput prestaje vjerovati slavnim liječnicima i znanstvenicima pa odlazi travarki jer de mu ona možda pomodi ... I tako je jednoga dana od svoje supruge i staroga života došao k meni. Mislio je da sam ja ta travarka predodređena za njega. No ja mu nisam mogla pripraviti nikakav ljekoviti napitak ... Daj mi časkom tu fotografiju, da je još jedanput bolje pogledam. Da, to je bio on, prije petnaest godina. Jesam li ti ved rekla da sam tu sliku dugo nosila oko vrata? U medaljončidu, na ljubičastoj vrpci. A znaš li zašto? ... Jer sam je platila svojim novcem. Tada sam još bila sluškinja, kupila sam je od svoje zarade, pa mi je zato i bilo stalo do nje. Moj suprug nikada nije saznao koliko je to velika stvar kada netko mojega roda novcem plada nešto što mu nije nužno za goli život. Hodu redi, onim istinskim novcem, pravim novcem, od plade ili napojnice koja iznosi tek nekoliko penga. Kasnije sam rasipala mužev novac, i to na tisude, kao što bih u ono vrijeme dok

sam još bila sluškinja jutrom istresala prašinu iz pahalice. Jer to za mene i nije bio pravi novac. Medutim, kada sam kupila ovu fotografiju, srce mi je lupalo, jer sam bila siromašne pa mi se činilo da je grijeh davati novac za nešto što baš nije najnužnije. Ova je fotografija tada za mene bila grešan luksuz ... Ipak sam je kupila, potajno sam otišla k slavnom fotografu koji je tada bio u modi, u samom središtu grada, i platila koliko je tražio, nisam se pogađala. A fotograf se samo smijao, jeftino mi ju je dao. To je bila jedina žrtva koju sam podnijela za toga čovjeka. Bio je dojmljiva stasa, nekih pet centimetara viši od mene. Tjelesna mu se težina nikada nije mijenjala. Vladao je tijelom kao što je vladao svojim riječima, govorim manirama. Zimi bi nabacio dvije kile, no u svibnju bi ih se riješio i ostao na tome sve do Božida. Ni govora, nije se ni trenutka bavio kurama mršavljenja, u njegovu slučaju nije to bilo potrebno. Samo što se prema svojemu tijelu ponašao baš kao da je i ono jedan od njegovih zaposlenika. Raspolagao je njime. Na isti je način upravljao i svojim očima i ustima. Oči su mu se smijale za sebe, usta za sebe, ved prema potrebi. Ali nikada istodobno ... Primjerice, kao što si se ti, jedini moj, baš jučer nasmijao, onako rasteredeno, slatko, nasmijanim očima i ustima, nakon što si tako sjajno unovčio prsten i s tim dobrim vijestima došao k meni! ... E, pa on za to nije bio sposoban. Živjela sam s njim, bila sam mu supruga, a prije, dok sam ga samo služila kao sluškinja, bila sam s njim, razumije se, daleko intimnija nego poslije kada sam mu ved bila službena pouzdanica. No nikada ga nisam vidjela da se punim pludima zaista nesputano smije. Uvijek bi se uglavnom samo osmjehivao. Kada sam u Londonu upoznala onoga svim mastima premazanoga Grka koji me je naučio svemu i svačemu ... ne navaljuj čemu sve, jer ti nedu stidi sve reči, pa uskoro de se i razdaniti ... e, pa taj mi je Grk rekao neka među Englezima vodim računa, između ostaloga, i o tome da se u javnosti nikada ne smijem, jer se to doima vrlo prostački. Neka se vedinom samo osmjehujem. I tebi du redi sve takve stvari, jer želim da svladaš sve što bi ti u životu jednoga dana moglo biti od koristi. Moj se suprug znao veličanstveno smješkati. Ponekad bi mi se od silne zavisti učinilo da bih ga mogla poslati na onaj svijet samo zato što se zna tako briljantno smješkati. Kao da je to negdje učio. Na nekom tajnom sveučilištu gdje podučavaju samo bogataše. A osmjehivanje je jedan od nastavnih predmeta. Primjerice, on bi se smješkao i kada bi ga prevarili. Ponekad bih ga i ja stavila na kušnju. Prešla bih ga i čekala ... Prešla bih ga u i krevetu, pa promatrala što de dalje biti. Postojali su trenuci kada je to bilo gotovo pogibeljno. Nikada se nije moglo

znati kako de uzvratiti čovjek kojega su prešli u krevetu ... Mene je tada ta igra nasmrt uzbuđivala. I ne bih se začudila da jednoga dana donese iz kuhinje nož i probode mi trbuh, kao što se prikolje svinja kod kolinja. Što je dakako bio san, takozvana maštarija. Tu sam riječ naučila od liječnika kojemu sam neko vrijeme odlazila iz majmuniranja, iz pomodnog prenemaganja, jer sam bila imudna i mogla si dopustiti da imam neke duševne probleme. A liječnik bi dobivao pedeset penga po satu. Za tolike sam novce imala pravo ledi na njegov kauč i prepričati mu svoje snove i svakojake svinjarije koje bi mi padale na pamet. Dok bi drugi muškarac pladao samo zato da neka žena legne na njegov kauč i da mu govori prljave svinjarije. Ali ovomu sam ja pladala, pa sam naučila riječi kao što su frustracija i maštarija, želje i snovi. Ajme, majko, što sam ja sve učila! Nije mi baš bilo lako među tom gospodom! No nikada se nisam naučila osmjehivati. Čini se da je tome potrebno još nešto.' Možda i to da se ved i djed zna savršeno osmjehivati. A to sam prezirala kod njih, kao i onaj kalambur sa spavadicom ... mrzila sam njihovo osmjehivanje. Jer, kada sam prešla svoga čovjeka u krevetu ... pravila se da mi je lijepo s njime, a to nije bila istina ... on je to po svemu sudedi osjedao, no nije izvukao bodež da bi me probo, ved se samo osmjehivao. Sjedio je u prostranom francuskom krevetu, raskuštran, mišidav, sportski nabildan, pomalo mirišudi na sijeno i gledao me staklastim, ukočenim pogledom. I osmjehivao se. Tada bih najradije zaplakala od nemodne tuge i bijesa. Sigurno se i poslije, kada je ugledao izbombardiranu kudu ili kada su ga jednoga dana najurili iz tvornice i oduzeli čitav imetak, osmjehivao na isti način. To je jedna od velikih gadosti među ljudima, taj drukčiji, gospodski smiješak. To je istinski grijeh bogataša. I to im se ne može oprostiti ... Još bih shvatila da netko nasrde i ubija ako ga se povrijedi. Medutim, kada se samo smješka i šuti, onda ni sama ne znam što bi s njime trebalo početi. Ponekad mi se čini da se takvo što ni na koji način ne može kazniti u pravoj mjeri. Svaka kazna, koju bih mogla smisliti protiv njega, ja kao žena koja se izvukla iz rupe i našla mu se na putu, premala je. Sve je premalo što bi svijet mogao poduzeti na njegovu štetu, učiniti s njegovom imovinom, posjedima, sa svime što mu je bitno ... Mora mu se oduzeti osmijeh. Zar to ne znaju ti slavni revolucionari? ... Jer de im i díonice i drago kamenje nekim čudom ponovno niknuti pod prstima, čak i nakon što su ved sve izgubili. Kada se te istinske bogataše skine do gola, još uvijek de im ostati neka skrivena imovina koju im nijedna zemaljska sila i nasilje nede modi oduzeti ... o da, ako jedan pravi bogataš, koji je imao pedeset tisuda jutara zemlje ili tvornicu gdje je radilo dvije tisude zaposlenika, sve izgubi ... još uvijek je imudniji od nekoga mojega roda komu u nekom trenutku čak i dobro ide.

Kako to rade? ... Nemam pojma. Gledaj, ja sam živjela u vremenu kada je kod nas u domovini lovašima išlo loše, kada je bilo teško onomu tko je imudan. Baš se sve urotilo protiv njih. Oduzimali su im imetak ved prema pažljivo izrađenim, iscrpnim planovima, redom, sve ... Barem onaj vidljivi imetak ... Zatim prepredenim potezima i onaj nevidljivi. A ipak su ti ljudi na kraju ostali bolje zbrinuti od drugih. Samo sam zurila u sve to otvorenih usta i zbog toga nisam bila revoltirana. Nisam im se rugala, ma kakvi! Ne bih ti sada htjela otpjevati veliku ariju o novcu i siromaštvu, ali, bogme, ni o bogatstvu. Nemoj me pogrešno shvatiti. Znam da bi dobro zvučalo kada bih sada u osvit dana počela vikati kako sam mrzila bogataše jer su imali novce, imali mod ... Mrzila sam ih, to da, no nisam mrzila njihovo bogatstvo. Prije bi se reklo da sam ih se bojala, ali ne tako skrušeno i ponizno kao što se čovjek divljine boji grmljavine i munja. Ljutila sam se na njih ... no to je bilo onako kao što su se ljudi nekod davno ljutili na bogove. Znaš na one sine svece s trbušinom, čovjekolike, koji se prepiru ali i bludniče, veliki su obješenjaci, upledu se u svakodnevni nered među ljudima, uvlače se u ljudske ložnice, u živote žena, zabadaju nos u lonce i ponašaju se baš kao ljudi. Što ipak nisu, ved bogovi, osrednji, pomodni, čovjekoliki sitni sveci ... Takvi su bili, dakle, moji osjedaji prema bogatašima. Nisam ih mrzila zbog njihova novca, palača i dragoga kamenja. Nisam bila ni pobunjena proleterka, ni klasno osvještena radnica, ni govora ... A zašto nisam? Jer sam došla s takva dna da sam ved znala i nešto drugo od onoga o čemu se grlato razbacuju kada se popnu na bačvu. Znala sam da na dnu svega, i to sasvim duboko, nema pravde, nikada je nije ni bilo, kao što je nikada i nede biti. A kada negdje odstrane nešto nepravedno, na to de mjesto postaviti neku drugu nepravdu. Zatim, na dnu samoga dna nalazilo se i to da sam bila žena, a usto i lijepa, i da sam uvijek čeznula za mjestima na sunčanoj strani svijeta ... Reci, je li to grijeh? Možda bi me revolucionari ... oni koji žive od toga da obedavaju kako de sve biti lijepo i dobro ako na mjesto onoga što imamo i što ne valja stavimo nešto što je doduše drukčije, no također loše ... možda bi me oni zbog toga prezreli. No s tobom želim iskreno razgovarati. Želim ti dati sve što mi je još preostalo, i to ne samo nakit ... zato du ti priznati da sam bogataše mrzila ponajprije zato što sam im mogla oduzimati samo novac. A ono drugo što je, u najmanju ruku, jednako važno kao i imetak, jer je to njegova tajna i daje mu smisao – a biti drukčiji barem je toliko zastrašujude i očaravajude koliko i imovina – upravo tu dodanu vrijednost nisu mi dali. Tako su je pomno skrili da nema toga revolucionara koji bi im to uspio oteti. Bolje su je skrili nego one čuvane dragocjenosti u bankovnim sefovima u stranim zemljama ili u vrtu zakopano zlato.

Nisu mi dali ništa od umijeda kojim su iznenada znali promijeniti temu i bez ikakva uvoda nastaviti razgovor, zanemarivši ono što je u tom trenutku bilo uzbudljivo ili bolno aktualno ... Kada mi je srce tuklo zbog divljega gnjeva, jer sam se ljutila, ili sam bila zaljubljena, ili naprosto samo povrijeđena ... Jer sam uočila nepravdu, vidjela da netko strahovito pati, a ja osobno mogla bih upravo urlati od zgranutosti ... I tada bi se oni suzdržali, ostali tihi i osmjehivali se. No ja ti to nisam u stanju riječima iskazati. Na neki način ništa se baš ne da riječima dokraja izraziti, ništa što je u životu uistinu bitno ... Znaš, kada je nešto važno barem koliko rođenje smrt. To se ne da izredi čak ni onim stanovitim pravim riječima. Možda to tek glazba može dočarati, no ni to ne znam ... Ili čovjek samo čezne i dotakne nekoga, gle, ovako ... Ne miči se. Taj moj drugi prijatelj nije se baš bez razloga pred kraj bio toliko udubio u rječnike. Tragao je za jednim izrazom. Tražio riječ, no nije ju našao. E, pa onda, nemoj se čuditi da ni ja nisam sposobna izredi stvari kako treba. Uostalom, ja samo pričam ... A gdje je pričanje od one situacije kada netko nešto iznese doista kako trebal ... Vrati mi fotografiju. Da, to je bio on, upravo takav kada sam ga upoznala. Poslije, kad sam ga posljednji put vidjela ... nakon opsade ... i tada je još bio takav. Promijenio se samo koliko se i neki predmet od boljega materijala mijenja tijekom uporabe ... dobiva sjaj, izliže se, postaje glađi, uglačaniji. Stario je poput oštrice ponajbolje britve ili cigaršpica od jantara. Sam Bog zna ... Možda de biti pametnije ako samu sebe natjeram i pokušam sve ispričati kako treba. Znaš, počet du od kraja. Tako de ti možda biti nešto jasnije ... čak i onda ako ti prešutim sam početak. Mučilo ga je to što je bio buržuj. Tko je i što je to? ... Crveni ga prikazuju kao podla tipa s mješinom koji po čitave dane samo vreba tečaj dionica, a u međuvremenu guli radničku klasu. I ja sam to na neki način tako zamišljala, sve dok nisam dospjela među njih. No poslije sam shvatila da sav taj kalambur s buržujima i klasnom borbom stoji posve drukčije nego što je nama, proleterima, rečeno. Taj si je čovjek umislio, zaista je bio opsjednut time, da građanin doista ima stanovitu ulogu u svijetu ... a to se ne iscrpljuje samo u tome da se bavi poslovima ili da manijakalno oponaša one koji su bili silni u neka davna vremena kada on, građanin, još nije bio toliko modan ... Vjerovao je da de on kao pripadnik građanstva, naposljetku, ipak uspostaviti nekakav red u svijetu ... da u takvu poretku gospoda nede biti tako veliki gospodari kao što su nekod bili, a ni proleteri više nede biti tako prizeman prosjački rod kakav smo još mi bili ... Mislio je da de se svi uklopiti u građanski stalež, jedni de se spustiti a drugi podidi, samo ako on,

buržuj, ostane na mjestu u svijetu u kojemu se sve i svatko ionako postavio naglavačke. I onda mi se jednoga lijepog dana obratio. Rekao je da bi se želio sa mnom oženiti; makar sam sluškinja u njegovoj kudi. Nisam posve točno razumjela o čemu govori, no u tome sam ga trenutku toliko mrzila da bih najradije pljunula na njega. Bio je Božid, upravo sam čučnula pokraj kamina i spremala se potpaliti vatru. Činilo mi se da je to najgora uvreda koja mi je ikada bila upudena. Da me želi kupiti kao psa neke rijetke pasmine ... tako sam se osjedala. Rekla sam mu da mi se skloni s puta, da ga ne želim ni vidjeti. I tada se jamačno nije oženio sa mnom. Poslije, kako je vrijeme prolazilo, ipak se oženio. Uzeo je neku vrlo finu ženu. Dobili su i dijete. No mali je ubrzo preminuo. Zatim je umro i stari, a to mi je bilo žao. Kad je on umro, kuda je postala nešto poput muzeja u koji znatiželjnici svrate samo u posjet. Uopde se ne bih začudila kad bi ponekad nedjeljom prijepodne na vrtna vrata vile pozvonila neki školarci s namjerom studijskoga obilaska vile ... Moj je čovjek tada ved živio u zasebnoj kudi sa svojom ženom. Mnogo su putovali ... Ja .sam ostala sa starom milostivom. Nije bila glupa starica. Bojala sam je se, ali sam je i voljela. U njoj je tinjalo znanje ženâ iz davnina. Znala je recepte za lijekove od kojih se oporavljaju jetra ili bubrezi. A znala je i to kako se pravilno umiva ili sluša glazba ... Znala je također i za ono što se dogodilo među nama, za pobunu svojega sina, i sve to bez riječi ... i o tome kako smo se nas dvoje dugo borili ... kao što to samo žene znaju ispipati, poput radara, ispipati sve tajne oko muškarca za koga ih nešto veže. I znala je da joj je sin beznadno osamljen jer ga svijet, u koji je on ušao rođenjem i kojemu je pripadao sa svime što ima ... sa svim svojim uspomenama i snovima, čak i na javi ... sada više ne štiti. Ne štiti ga zato što je i sam u raspadu, natruo poput starih tkanina koje ne mogu više ničemu poslužiti, ni kao ukrasni pokrivači, pa čak ni kao krpe za brisanje prašine ... jer njezin sin više nije napadao, samo se branio. A tko ne navaljuje ved se samo štiti, taj više nije ni živ, samo još tek tako postoji ... A starica je jakim instinktima jedne ženke koja neprestano plete i tka, napipala i tu opasnost. Poznavala je tu tajnu na način kao što se u obiteljima zna za neku plemensku bolest koja se prenosi s koljena na koljeno, no o njoj se ne smije ni zucnuti, jer su golemi interesi u igri pa se o tome ne smije ništa pročuti ... kao da familijom hara neka nasljedna epilepsija ili anemija. Što me gledaš? I ja sam živčana, ne samo gospoda. A nisam postala nervozna tek s tom velikom gospodom. Naginjala sam tomu ved i tamo u jami, kod kude ... ako je za mene ikada postojalo nešto što ljudi inače nazivaju zavičajem i domom. Kada izgovorim riječ obitelj ili dom ... u meni se baš ništa ne nazire, samo osjedam zapah. A to je zapah zemlje, kaljuže, miševa i ljudskih tijela. Zatim se iznad svega toga razliježe jedan drukčiji vonj koji i inače lebdi iznad mojega napola

životinjskog, napola ljudskog djetinjstva, a to je svijetla modrina neba, šuma koja miriše od kiše, vlage i gljiva, okus sunčevih zraka koji je poput onoga kada čovjek vrškom jezika dodirne metalni predmet.. Bila sam nervozno dijete, čemu to poricati? ... I mi imamo tajne, ne samo bogataši. No ja ti želim pričati s kraja, od trenutka kada sam posljednji puta vidjela supruga. Jer znam, kao što sada sjedim s tobom u osvit dana u ovoj hotelskoj sobi u Rimu, tako sigurno znam da sam ga tada vidjela zadnji put. Čekaj, nemojmo više piti. Radije kavu ... daj mi ruku, pritisni mi je na srce. Poskakuje, da. Svake zore je tako ... Ne čini to ni kava, nije ni od cigareta, a ni od toga što sam s tobom. Srce mi jače kuca jer sam se sjetila trenutka kada sam ga vidjela zadnji put. Nemoj misliti da mi je srce jače zakucalo od žudnje. Nema u ovoj stvari s jačim kucanjem srca ništa od filmskih štoseva. Rekla sam ti, ako se ne varam, da ga nikada nisam voljela. Neko sam vrijeme bila zaljubljena u njega, to da ... no bila sam zaljubljena jer još nisam živjela s njim. To dvoje ne ide baš skupa, znaš li? ... Zatim se sve odvijalo onako kako sam u svojoj ludoj, zaljubljenoj glavi isplanirala. Starica je umrla, a ja sam otišla u London ... doda] mi tu drugu fotografiju! E, pa to ti je bio Grk, dragi moj, muškarac u najboljim godinama! Podučavao je pjevanje. U Londonu, u Sohou. Bio je strašan frajer i znao je tako predivno prevrtati tim svojim vatrenim, tamnim očima, šaptati i zaklinjati se, toliko izbezumljeno pokazivati bjeloočnice baš kao onaj napuljski tenor kojega smo neki dan slušali u operi. Bila sam strašno sama tada u tom gradu, u Londonu. Znaš, tamo je u onoj engleskoj kamenoj pustari sve toliko neshvatljivo golemo ... zato je i dosada tako napadno velika. Samo što su se Englezi ved naučili na vlastitu dosadu, znaju s njome. Ja sam tamo otišla kao sluškinja. Medutim, u londonskoj kudi gdje sam našla službu ... u ono je doba u Londonu vladala pomama za služinčadi iz stranih zemalja, kao u staro vrijeme za crnačkim robovima ... Ima jedan grad, Liverpool, za koji govore da je podignut na crnačkim lubanjamal ... Ja ti to ne znam sto posto, međutim, u onoj golemoj kuderini nisam mogla dugo izdržati u službi, jer biti sluškinja u Londonu posve je drukčiji zanat nego kod nas u domovini. I bolje, ali i gore. Ne, nije posao bio u pitanju. To da se i tamo moralo raditi, to je u redu, nije me smetalo. Što se njihova jezika tiče, ja sam ga samo natucala, a i to mi je ved doista smetalo ... Međutim, najviše me je od svega zasmetalo da ja u toj kudi nisam bila čak ni sluga ved samo sastavni dio nekakva stroja. Usto, nisam bila sastavni dio neke engleske obitelji njihova kudanstva, ved kao da sam se našla u

veličanstvenom pogonu koji se bavi uvozom ... A ja sam bila jedan od uvoznih artikala. Pritom nisam bila zaposlena u pravoj engleskoj obitelji, nego sam bila sluškinja u londonskoj kudi nekih useljenika, imudnih njemačkih Židova ... Gospodin je s obitelji bježao pred Hitlerom, naselio se u Engleskoj i prodavao vojsci debelo vuneno donje rublje. Bio je pravi prototip njemačkoga Židova, koji je barem toliko Nijemac koliko i Židov. Šišao se na nulericu i mislim – mada ne znam pouzdano, no nije nemogude – da je platio kirurgu da mu izrezucka facu kao da je zadobio površinske rane u dvoboju, jer je htio biti, kako bi se to kod nas reklo, strahovito šnajdlih, poput njemačkih studenata koji se bore mačem ploštimice. Uvijek bi mi to palo na pamet kad bih mu promatrala facu. No bili su to dobri ljudi koji su se grčevito i zaista predano igrali Engleza, i to u vrijeme kada za to pravi Englezi nisu imali ni volje, a bogme ni sredstava ... Stanovali smo na rubu grada, u udaljenoj četvrti s vrtovima, u prekrasnoj kudi. U toj lijepoj kudi živjelo je četvero gospode, a nas slugu petero, plus bedinerica. Ja sam bila u vratarskoj službi. Imali su batlera i kuharicu, kao i oni kod nas u domovini. Ali i djevojku za ispomod u kuhinji, te vozača. Što mi se također činilo posve normalnim. Premda su još samo rijetke od starih, velikih engleskih obitelji tada držale do takva obredno koncipirana osoblja. Goleme su obiteljske kude prodane ili pregrađene, no u malobrojnim, još preostalim gospodskim kudama, gdje se još živjelo po starim navikama, ipak se zadržao obvezatan broj kudnih slugu. Djevojka iz kuhinje ne bi se prihvatila ni jednog jedinog pokreta od onoga što je bio moj posao. A i batler bi si radije odrezao ruku nego da priskoči kuharici u pomod. Svi smo mi bili sastavni dijelovi jednoga satnoga mehanizma i otkucavali ... a znaš li što je bilo u tome uznemiravajude? Nikada nisam uspjela pohvatati konce u čemu mi to otkucavamo, čega smo dijelovi, uključujudi i gospodu i njihovo osoblje ... Jesmo li mi to fini švicarski sat koji besprijekorno pokazuje vrijeme, ili pakleni stroj koji se upravo sprema da sve raznese? ... Bilo je u tome profinjenom, tihom, engleskom načinu života nešto uznemiravajude ... Znaš, i to što su se i oni neprestano osmjehivali ... kao što se i u engleskim detektivskim romanima osmjehuju ubojica i žrtva, a pritom otmjeno razgovaraju o tome kako se prvi sprema usmrtiti onoga drugoga ... A sve se vrijeme samo osmjehuju. Što strahovito zamara. Teško sam podnosila tu zagrijanu, kemijski očišdenu englesku dosadu. A kada sam se našla među njima, u kuhinji ili u salonu, nikada nisam bila sigurna smijem li se u pravom trenutku. U salonu bih se, dakako, smijala samo u sebi, nijemo, jer nisam imala pravo na vlastiti smijeh kada su se oni, gospoda koja su izigravala Engleze, zabavljali prepričavanjem viceva ... No ni u kuhinji nisam znala kada je isprav no nasmijati se ... Jer oni su se strašno voljeli šaliti. Batler se bio pretplatio na neki humoristički list, pa bi za ručkom čitao te njihove

nerazumljive, za moj ukus vedinom debilne, ni po čemu osobito smiješne, engleske pošalice. Svi su se grohotom smijali, i kuharica, i šofer, i djevojka iz kuhinje, pa i batler ... A u međuvremenu su s pola oka, lukavo škiljili prema meni, hodu li se i ja nasmijati, jesam li razumjela neki sjajni engleski štos? Međutim, od čitave sam zezancije uglavnom shvatila jedino to da su me prešli te da se uopde ne smiju vicu, ved na moj račun. Jer te Engleze je gotovo jednako teško shvatiti kao i bogataše. S njima valja biti na oprezu, jer se uvijek osmjehuju, čak i onda kada im je na pameti neka podmukla namjera. A znaju zuriti tako debilno i nedužno kao da ne znaju nabrojiti do dva. Mada u stvarnosti nisu nimalo ni debilni ni nedužni kao što izgledaju, a usto znaju i izvrsno brojiti, napose ako nekoga žele preveslati. Ali se oni i tada samo smješkaju; i usred prijevare su i prisni i uljudni. Mene, strankinju, bijelu crnkinju, engleske su sluge strahovito omalovažavale ... Mada ne baš toliko snažno kao što su podcjenjivali moje doseljene gospodare, te bogate njemačke Židove. Mene su podcjenjivali milosrdno. Možda su me čak i žalili jer nisam potpuno razumjela iskričav i ničim usporediv sjajan humor satiričkoga lista Punch. Zato sam samo postojala među njima, vegetirala kako sam znala. I čekala ... jer drugo nisam ni mogla. A što sam to čekala? Lohengrina koji de jednoga dana zbog mene ostaviti sve što ima i dodi po mene? ... Čovjeka koji je tada živio s drugom ženom, s onom imudnom? ... Znala sam da de dodi i moje vrijeme, samo ga moram dočekati. A znala sam i to da se taj čovjek nede sam od sebe pokrenuti. Ja du biti prisiljena nakon nekog vremena podi po njega, zgrabiti ga s obje ruke za kosu te ga iščupati iz njegova života kao utopljenika iz močvare. Tako sam to tada zamišljala. Jednoga nedjeljnog poslijepodneva upoznala sam u Sohou nekoga Grka. Nikada nisam saznala što mu je pravo zanimanje. Rekao mi je da je poduzetnik. Imao je sumnjivo mnogo novca, imao je čak i auto ... a takva su mala čuda od jurilica tada bila još veda rijetkost nego danas. Mislim da je po zanimanju bio samo Levantinac. Englezi se nede iznenaditi ako netko među njima živi od toga što je Levantinac. Uljudno de i s osmijehom redi aha, jer makar mrmljaju i kimaju glavom, oni znaju sve o nama strancima. I gute o tome. Jedino de siktati ako netko povrijedi ono što oni nazivaju dobrim manirama ... Makar nikada nedeš modi dokučiti što se zapravo kod njih smatra dobrim manirama. A taj se Grk među njima uvijek klatario negdje na granici. Nisu ga zatvorili, no kad bi bio sa mnom u nekom lokalu, u finom restoranu, fiksirao bi kružna vrata kao da očekuje murju. Ah da, imao je oštar sluh ... no, vrati lijepo i tu sliku na njezino mjesto. Što sam naučila od njega? Kao što rekoh, pjevati. On je otkrio da

imam glas. Imaš pravo, učio me je i drugim stvarima. Joj, kakav si ti magarac! ... Pa rekla sam ti da je bio Levantinac. Ma pustimo sada toga Grka. Ne prekidaj me. Ved sam ti rekla da ti želim ispripovijedati sam kraj. Kraj čega? ... Pa toga da je sve bilo uzalud, jer ja sam potajno oduvijek mrzila svoga supruga. Ali sam ga i obožavala kao mahnita. To sam shvatila u trenutku kada mi je nakon opsade dolazio ususret na mostu. Kako to sada jednostavno zvuči ... Sada sam to izgovorila i vidiš, ništa se ne događa. Ležimo tu u Rimu, u hotelskoj sobi, u krevetu i uvlačimo dim američkih cigareta, iz bakrenoga ibrika uzdiže se aromatičan miris kave, svide, a ti si se nalaktio na jastuk i gledaš u mene ... Na čelo ti padaju ti tvoji prekrasni, briljantinom natopljeni uvojci. I čekaš da nastavim priču. Kako se sve u životu mijenja! Čudesno. Dakle, prelazila sam nakon opsade most i tada mi je odjedanput ususret dolazio moj suprug ... Je li to sve? Baš tako jednostavno? Sada kad sam to izgovorila, i sama se čudim koliko toga stane u jednu rečenicu. Primjerice, netko samo tako kaže »nakon opsade« ... Tek tako kaže, je l' da? ... Makar to u stvarnosti ni izdaleka nije bilo tako jednostavno. Moraš znati da je tada, potkraj veljače, rat još bjesnio po Zadunavlju. Gorjeli su gradovi i sela, ubijali su ljude. Međutim, tada se ved u Pešti, ali i na Budimu živjelo gotovo tako kao što ljudi i inače žive u gradu ... Istina, moglo bi se redi da se živjelo i kao da smo nomadi s početka vremena, ili čergari. Negdje sredinom veljače bio je istjeran i posljednji nacist iz Pešte, ali i s Budima ... a potom se polako, uz sve tišu grmljavinu, kao kada prolazi oluja, udaljavala bojišnica; svakim je danom prigušena grmljavina bila sve dalje. I ljudi su izmiljeli iz podruma. Ti si, dakako, u mirnoj Zali mogao pomisliti da smo svi mi koji smo zapeli u Pešti bili trknuti. Imaš pravo, tko god bi izvana promatrao to što se odigravalo tih tjedana i mjeseci, pa i nakon opsade, taj drugo ne bi ni mogao pomisliti. Izvana se nije moglo ni zamisliti što osjeda i što de reči čovjek koji se s mukom podiže iz pakla, iz poniženja. Iz smrada u kojemu se tjednima pacao. Izmiljeli smo iz zaraze i prljavštine, iz neumivenosti i nestašice vode, iz užasa stalne prisutnosti ljudi i tuđih tijela. No ne kanim se sada zabavljati tim krimidem na temu opsade. Pripovijedat du ti onako kako mi je ostalo u pamdenju, bez nekog reda ... Dosta toga mi ostaje mutno kada se prisjetim tih vremena. Kao kada u kinu pukne filmska vrpca, znaš to ... odjedanput fabula nema smisla, a gledatelj zaslijepljen zuri u prazan ekran koji bljeska u svem svojem sivilu. Iz kuda se još dimilo, kao da se čitav Budim, sva ta prekrasna scenografija s Tvrđom i starim gradskim kvartom, spojio u jednu jedinu lomaču. Mene je taj dan

zatekao na Budimu. Opsadu nisam proživljavala u podrumu svojega stana, jer je kuda u kojoj sam u to vrijeme stanovala još toga ljeta bila bombardirana. Odselila sam se u jedan od budimskih hotela, a zatim sam se, kada su ruske trupe ved stajale na prilazima grada i opkolile ga, preselila k jednom znancu ... Tko je bio taj znanac? Što me, dovraga, ispituješ? Redi du ti i to, kada dođe na red. Tada još u Pešti nije bilo teško nadi smještaj. Svi su spavali negdje drugdje, po mogudnosti ne kod kude. Ljudi koji bi mirne savjesti mogli ostati i kod kude jer nisu počinili ništa loše – iako su u biti, po svojim instinktima, bili poput začarana jelena iz bajke – nanjušili su da se primiče kraj velikom karnevalu, pa su odjedanput odigrali fintu da su i oni ugroženi i da ih je strah pa se skrivaju, jer nije isključeno da de pod nekom izlikom Rusi ili komunjare početi i njih ganjati, zapravo otvoriti lov na njih ... Kao da su se baš svi prerušili. Kao da je neko ovede društvo pokrenulo neke sotonske poklade. Kao da su se svi preodjenuli u perzijske proročice i kuhare, kao da su svi nalijepili lažne brade ... tako su se ljudi sablasno prometnuli u tko zna koga. No bilo je tamo još nešto. Na prvi pogled, sve je izgledalo kao da se cijeli grad napio od pida što se mukte, dijelilo a koje su nacisti pronašli u podrumima, u skladištima velikih hotela i restorana, zatim ga ostavili jer nisu više imali vremena popiti i odstupili u hitno pripremljenom maršu prema Zapadu ... Bilo je to, kao što su pisali preživjeli nakon velikih zrakoplovnih nesreda ili brodoloma, kao kada se putnici nađu na nenaseljenu otoku ili dospiju na snježne planinske visove, pa tamo provedu tri ili četiri dana, a ved ponestane pričuve. I tada se ljudi, fina gospoda i dame, počnu zagledavati jedni u druge i pitati tko bi bio prikladan za prigristi, jer ih je ved svladala glad ... Kao u onom filmu gdje se onaj patuljasti glumac Chaplin, s brčidima kao zubna kefica, i onaj glomazni kopač zlata počnu natjeravati po Aljasci, jer div kani požderati malca ... Bilo je u očima ljudi nešto mahnito kad bi bacili pogled na neki predmet ili kad bi se poveo razgovor o tome da se tamo i tamo još može dobiti nešto za jelo. Jer su odlučih, kao i brodolomci na otoku, da po svaku cijenu, makar to bio i kanibalizam, prežive brodolom ... Pa su počeli skupljati pričuve gdje god bi nabasali na nešto korisno. Nakon opsade grada, ugledala sam djelid stvarnosti. Kao kada nekomu džepnim nožidem uklone mrenu s oka. I na trenutak sam zadržala dah: to što sam vidjela bilo je doista zanimljivo. Tvrđa je još gorjela, a mi smo se izvlačili iz podruma na svjetlo dana. Žene su se odjenule kao starice, bile su odrpane i čađave, vjerovale su da de se tako lakše riješiti nasrtljivih Rusa. Zadah smrti, vonj strvine iz podruma, to se širilo iz naše odjede, to nam je isparavalo tijelo. Posvuda, odmah pokraj nas, a i malo dalje, po rubovima pločnika nadimale su se zaboravljene debele bombe. Hodala sam po

širokom kolniku, između leševa, gute, krepanih bojnih kola, rasklimanih kostura prizemljenih Rata zrakoplova. Prolazila sam Kristininim gradom prema Krvavom polju. Bila sam pomalo bunovna od zraka i kasnozimskih sunčevih zraka, od toga da sam uopde živa ... Medutim, teturala sam dalje po cesti, uostalom kao i deseci tisuda drugih ljudi, jer je ved stajao na brzinu sklepan most preko Dunava. Bio je nekako grbavo skalupljen poput dromedarovih leda. Policijski živoderi ruske vojske hvatali su po Pešti radnike .koji su za dva tjedna prema zapovjedima i pod paskom ruskih inženjeraca sklepali most. Tako se ponovno moglo s Budima u Peštu. I ja sam pohitala što sam brže mogla, htjela sam po svaku cijenu i što prije stidi preko u Peštu. Više nisam mogla izdržati ... što to? Ponovno ugledati naš stari dom? Ma kakvi! Sad du ti redi kako je to bilo. Prvo jutro, kada je ved stajao most, pohitala sam prema Pešti, jer sam htjela u središtu grada, u staroj drogeriji napokon kupiti tekudinu za skidanje laka s noktiju. Što buljiš u mene kao da sam mahnita? ... Baš je tako bilo kao što ti kažem. Budim je još bio u plamenu. A kudama su u Pešti pak ispala crijeva. Međutim, u ona dva tjedna dok smo trunuli u podrumu jedne budimske najamne zrade, muškarci, žene i djeca – dok su svi ti oko mene gladovali, vrištali, a jedan se starac toliko prepao da je umro ... i svi smo bili grozno prljavi jer nije bilo vode – u ta dva tjedna ništa me nije toliko mučilo koliko to da sam zaboravila ponijeti u sklonište tekudinu za skidanje laka s noktiju. Kada je utihnulo posljednje zavijanje sirene i počela opsada, ja sam se spustila u podrum s noktima lakiranima u vatreno crveno. I zaglavila sam tamo na dva tjedna s tim crvenim noktima, sve dok Budim nije pao. A crveni su mi se nokti crnili od prljavštine. Jer znaš, u to sam vrijeme ved i ja lakirala nokte u crveno, kao prava mondena žena. Muškarac to ne može shvatiti ... No mene je tijekom opsade nasmrt živciralo to što ne znam kada du napokon modi odjuriti u Peštu, u onu moju stani drogeriju gdje još drže tekudinu za skidanje laka odlične mirnodopske kakvode. Psihijatar – koji je uranjao u duše i komu sam svaki put pladala pedeset penga da mogu tri puta tjedno ledi na kauč u njegovoj ordinaciji i govoriti mu razne svinjarije, jer sam se uredno držala svih pravila koja podrazumijevaju gospodski život – zacijelo bi znao objašnjenje pa bi mi vjerojatno rastumačio da se ja zapravo nisam htjela riješiti toga prljavog laka, ved sam sa sebe željela sprati neku drukčiju prljavštinu, valjda ljagu koja se nataložila u mom životu prije opsade ... Premda nije sigurno da je to baš tako. Ja sam samo znala da mi nokti više nisu bili crveni ved crni, pa sam .se htjela toga osloboditi. Zato sam na most pohrlila ved prvi dan, čim se to moglo.

Kada sam dospjela u ulicu gdje nam je nekod bila kuda, preda mnom je žurno prelazio cestu netko tko mi je bio poznat. Bio je to vodoinstalater, stanovnik te četvrti, čestit stariji čovjek. Kao i mnogi tada, i taj je čovjek pustio dugu sivu bradu, kamuflirao se u »stareca«, pravoga mužika, nadajudi se da ga kao takva Rusi nede odvudi na rad ili još nekamo mnogo dalje, u Jekaterinburg. Starčid je teglio sa sobom neki nezgrapni paket. Obradovala sam se kad sam ga u prolazu ipak prepoznala. A istodobno sam čula i kako viče bravaru, koji je stanovao u jednoj ved razrušenoj kudi, na drugoj strani ulice: – Jeni, 'ajde trkom u Centralu, tamo još ima materijala! A onaj drugi, štrkljasti bravar odgovorio je promuklim, no oduševljenim glasom: – Baš dobro što si mi rekao, sad du! ... Zastala sam na rubu Krvava polja i dugo zurila za njima. Tada sam ugledala staroga Bugarina, pijana koji je zimi raznosio drva po gospodskim kudama. Upravo je izišao iz jedne razorene kude i pažljivo, strahovito oprezno, kao što svedenik nosi Sveto Otajstvo u procesiji na blagdan uskrsnuda, i on je dizao visoko iznad glave zrcalo u zlatnom okviru. A zrcalo je bljeskalo na iskričavom zimskom suncu. Ujko Bugarin je pritom koračao tako skrušeno i podizao to zrcalo sa zlatnim okvirom tako pobožno kao kad netko na kraju životnog vijeka napokon dobije od šumskih vila dar kojemu se potajno oduvijek nadao i ved od djetinjstva maštao. Bilo je očito da je taj vremešni Bugarin upravo u tom trenutku ukrao to zrcalo. Spokojno se probijao među ruševinama kao da se, eto, napokon u svijetu odvija neka velika svetkovina, a on je jedan od počašdenih slavodobitnika, slavljenika te tajanstvene i svečane čarolije ... Baš on, Bugarin, s ukradenim zrcalom. Protrljala sam oči i gledala kako se udaljava. Zatim sam instinktivno krenula prema ruševnoj kudi odakle je stari upravo izašao. Ulazna su vrata još stajala, no tamo gdje je nekod bilo stubište stajao je humak od sušene opeke i žbuke i po njemu se penjalo prema katu. Poslije sam čula da je ta stara budimska zgrada dobila više od trideset pogodaka – bombe, mine, granate. I tamo su nekod stanovali neki ljudi koje sam poznavala: jedna krojačica koja je povremeno radila za mene, zatim veterinar koji se brinuo za mojega psa, a na prvom katu živio je umirovljeni kurijalni sudac sa suprugom; znali smo katkada sjesti za užinu u staroj budimskoj slastičarnici Auguszt. Kristinin grad je i inače oduvijek bio nalik austrijskom gradidu, nikada nije bio sličan nijednoj budimpeštanskoj četvrti. Starosjedioci su, ali i doseljenici, živjeli familijarno i prisno, u vrlo finom i tihom otporu koji nije imao nikakva smisla ni cilja, osim što su svi, bilo umirovljenici bilo

ljudi koji su sitnim obrtom i svojim radom stekli umjereno bogatstvo, pripadali istom građanskom staležu. A tko bi tamo zalutao s dna, svladao bi manire starosjedilaca i postao skroman i pristojan. Kao i onaj bravar, ili vodoinstalater ... U Kristininu je gradu obitavala velika familija, obitelj dobrih manira koja je poštivala zakone i autoritete. I u toj su kudi živjeli baš takvi stanari – u kudi iz čije je ruševine izronio onaj Bugarin s ukradenim zrcalom. Brzo je koračao, kao što su bili ubrzali korak i kvartovski instalater i onaj bravar koji su jedan drugoga bodrili da valja biti radin dok još poklade traju; gori Budim, nema policije, ni reda ni poretka. A u Centrali još ima materijala, barem ono što nisu opljačkali ruski i domadi harambaše. Ponijela sam sa sobom te riječi, kao melodiju u uhu ... usklik jednoga nevaljalca, to podzemno, urotničko kliktanje. Zakoračila sam u otprije poznatu kudu, popela se preko brežuljka šute na kat i odjedanput se našla usred stana kurijalnoga suca i njegove žene, u srednjoj sobi, u salonu. Prepoznala sam sobu, jer sam jedanput s mužem bila tamo na čaju, pozvali su nas starci. Nedostajao je strop: jedna je bomba probila krov i za sobom povukla salon s drugoga kata. I u tom je trenutku sve ležalo meni pod nogama ... stropne grede, crepovi s krova, prozorski okviri, jedna vrata s gornjega kata, opeke i žbuka ... zatim dijelovi obogaljena namještaja, noga jednog empire stolida, pročelje ormara iz doba Marije Terezije, odlomljeni dijelovi vitrina i svjetiljki, sve napola poplavljeno, u nekoj mokro–prhkoj otopini ... Ispod šute virio je kraj jednoga istočnjačkog saga. Na tom je povijesnom bunjištu ležala i fotografija staroga kurijalnog suca, u srebrnom okviru ... fotografirao se u redengotu, s kosom natopljenom pomadom, o da, tako se tada poziralo fotografu. Ganuo me prizor, jer je u njemu, u tome starinskom liku bilo nešto od svetačkih slika, čisti Nepomuk. No ubrzo mi je dosadilo razgledavanje i vrškom cipele gurnula sam sliku ustranu. Bomba je ovamo bacila razne dijelove iz razorenih stanova. Sve je to izgledalo kao da je netko iz povijesnih otpadaka načinio smetište. Stanari se još 'nisu popeli iz podruma ili su i sami stradali u svojim skloništima ... Ved sam htjela krenuti dolje kada sam se pribrala i shvatila da nisam sama. Kroz odškrinuta vrata u ruševnom zidu koja su povezivala sobu s jednom od prostorija susjednoga stana, četveronoške se pojavio lik nekog čovjeka s kutijom srebrnoga bešteka pod pazuhom. Pozdravio me bez ustručavanja tako uljudno kao da je upravo svratio nekomu u posjet. Susjedna je soba bila blagovaonica u sučevu stanu, odande se zapravo posjetitelj iznenada i pojavio. Bio je službenik, poznavala sam ga iz viđenja, i on je stanovao negdje u toj četvrti kao časni građanin Kristine ... »Ah, sve te knjige!« ... prozborio je sa žaljenjem. »Kakva šteta za njih!« ...

Zajedno smo se spuštali s kata, puzali natraške, pomagala sam mu ponijeti srebrni jedadi pribor. Razgovarali smo posve neopteredeno. Govorio mi je da je on zapravo došao zbog knjiga, jer je stari sudac imao golemu knjižnicu, beletristiku, pravnu literaturu, sve to fino uvezano, a on jako voli knjige. Zato je mislio da de »spasiti knjižnicu«. Sa žaljenjem mi je prenio da mu se sa spašavanjem knjiga nije posredilo, jer se strop srušio i u susjednoj prostoriji, knjige su se namočile i sve se raskvasile kao da su ved u reciklaži. O srebrnom priboru nije rekao ništa, to je valjda tek usput pokupio, umjesto knjiga ... Čavrljali smo, četveronoške se spuštali niz smetište koje se nataložilo na mjestu stubišta. Službenik me je galantno propustio ispred sebe, ponekad bi me primio za lakat i pomogao da se lakše prebacim preko opasnih, stepenastih okretišta. I tako smo polako putovali prema izlazu iz te ruševne kude. Na vratima smo se odmorili i oprostili. Čovjek se zadovoljno odgegao, sa srebrnim priborom pod pazuhom. Taj starčid, pa onaj Bugarin, vodoinstalater i bravar djelovali su na vlastitu ruku ... znaš kao što su to poslije radili tipovi koje je narod prozvao privatnicima u Pušu. Pomislili su da bi bilo vrijeme da na svoju ruku spase ono što još nisu pokrali nacisti i streličasti križevi, ti mađarski fašisti, zatim ruska bagra i komunisti koji su se u međuvremenu šuljali natrag prema domovini ... Mislili su da im je domoljubni dužnost da navrijeme stave ruku na sve čega se mogu dočepati ... zato su krenuli u pohode »spašavanja«. A nisu spašavali samo svoje, ved za svoj džep i tuđe, prije nego što se materijal preseli u torbake ruske vojske ili domadih komunjara. Nije ih bilo baš mnogo, no isticali su se marljivošdu ... A ostali ... tih devet milijuna ili još više ljudi ... znaš, ono što se inače naziva narod ... u prvo smo ih vrijeme promatrali letargično, posve nemodno buljili smo u frajere koji su krali u ime naroda. Prije njih, tjednima su pljačkali streličasti križevi. Bilo je to kao da se počela širiti neka tvrdokorna pošast ... Oni su bogme Židovima oteli sve ... stanove, imanja, trgovine, poslove, tvornice, apoteke ... zatim namještenje, a na kraju i život. A to više nipošto nije bilo na svoju ruku, ved institucionalni pothvat. Zatim su stigle ruske trupe. I one su pljačkale danju i nodu, od kude do kude, od stana do stana. A s Rusima su u šaragama stigle i komunjare koji su u Moskvi prošli obuku kako se narodu pušta krv sve dok ne postane »mrtav i ledeno ... Jer kada su rekli da se sve što se događa odvija u ime naroda ... narodu se to zgadilo ... Sjedam se kako sam se iznenadila kada sam s mužem ljetovala na nekom imanju pa je dijete domadina, gospodičid s plavim uvojcima, usred ručka uletio k nama i ushideno vikao: »Mamice, zamisli, kosilica je odsjekla prst jednom narodu! ...« Osmjehivali smo se, dječja usta, rekli smo s razumijevanjem ... Medutim, u trenutku o kojem ti pričam, kada smo svi bili puk, i gospoda i mi, svi ti za koje se kaže ostali ... nikada u našoj

zemlji nismo bili toliko blizu, i puk i svi ostali, kao onih tjedana kada su stigle komunjare i našlo se ljudi koji su krali pod izgovorom da to više nije krađa ved uspostava socijalne pravde ... Znaš li ti što znači provedba socijalne pravde? ... E, pa to ni puk nije znao. Samo je zinuo kada su napredni počeli donositi zakone i objašnjavati da to što je tvoje zapravo i nije tvoje, jer sve pripada državi. To nismo mogli pojmiti ... Možda puk nije toliko duboko prezirao ni ruske pljačkaške pohode koliko te marljive provoditelje pravde, koji su jedan dan iz tuđega stana spašavali sliku nekoga slavnoga engleskog slikara, sutradan zbirku čipaka neke stare obitelji, ili zlatno zubalo nečijeg tudeg djeda ... Kada su odredi privatnika počeli krasti u ime naroda, svi su se samo zblenuli. I katkad bi pljunuli, onako postrance, mimo čuturice. Rusi su se pri tom kirvaju kretali ravnodušno, ne trepnuvši okom ni zbog čega. Oni su sve to ved prošli kod kude, još u vedem opsegu. Nisu se upuštali u rasprave, samo su krali i razodijevali ljude. No baš sam se uzrujala, uživjela u pričanje. Dodaj mi kolonjsku vodicu, natrljat du si čelo. Skrio si se u provinciji, pritajio se tamo i nisi imao pojma kakav je život zavladao Budimpeštom. Još nije bilo ničega, no ipak, kao na čarobnu riječ, na znak svirale neke vile ili opaka demona, grad je odjedanput živnuo kao u priči kada zla čarobnica iščezne u dimu a začarani ljudi, koji su izgledali kao mrtvaci, naglo skoče na noge ... Sat ide i otkucava, a vrelo žubori ... Zao demon, rat, ispario je, čudovište je otutnjalo prema Zapadu ... A to što je preostalo od jednoga grada, od jednoga društva, počelo je živjeti s toliko žestokom, odlučnom radošdu, upornom i prepredenom dosjetljivošdu kao da se ništa nije ni dogodilo. U tjednima kada još u Pešti nije bilo nijednoga mosta, prelazili bismo Dunav u čamcima, kao i dvjesto godina ranije, kada nije bilo čak ni pontonskog mosta. U međuvremenu, na ulicama, u vežama, mogao si ved dobiti svakojaku finu hranu, kozmetičku robu, haljine, cipele, sve, baš sve što čovjeku može pasti na pamet ... Mi i Napoleonove zlatnike, morfij, svinjsku mast ... Židovi su isteturali iz svojih zvijezdom obilježenih kuda i za tjedan ili dva mogao si se u Budimpešti, usred porazbacanih strvina konja i ljudskih leševa, usred neraščišdene šute iz razrušenih zgrada, sada opet pogadati za cijenu debele engleske tkanine, francuskih parfema, nizozemske rakije, švicarskoga sata ... sve se uskovitlalo, vrvjelo, nudilo i kupovalo. Židovi su našli zajednički jezik sa šoferima ruskih vojnih kamiona, pa su oni prebacivali robu, a napose hranu, s jednoga kraja zemlje na drugi ... A bogme, trgnuli su se i kršdani, i tako je započela seoba naroda. Beč i Požun ved su pali, i ljudi su trčali da se popnu na ručka vozila kako bi se obreli u Beču; odande su dovozili osobne automobile, a tamo odnosili svinjsku mast i cigarete ...

Još smo bili zaglušen od eksplozija i grmljavine zaostalih mira i bomba koje su samo napola bile zatajile, a u Pešti su se ved otvarali kafidi u kojima se služila ona otrovno jaka kava od pržena zrna, a uz glazbu s gramofonskih ploča, poslijepodne u pet, plesali su ruski mornari i djevojčure iz Josipova grada. Još nisu pokopali baš sve bližnje, mjestimice su iz improviziranih uličnih grobova znala viriti stopala mrtvaca. Mi mogao si vidjeti ušminkane žene u haljinama po najnovijoj modi kako žurno prelaze Dunav, još u čamcima, kako hitaju na randevu prema nekom od momačkih stanova u tko zna kojoj razorenoj zgradi. Mogao si vidjeti građanski odjevene ljude koji su u laganoj šetnji prilazili kavani na ulici, gdje se dva tjedna nakon opsade moglo za objed dobiti čak i teledi perkelt ... Ved je bilo i tračeva, a i manikure. Ne mogu ti baš jasno predočiti kakav je to osjedaj kada u okupiranome gradu, kojim se još širi miris čađi netom izgorjelih zgrada, gdje se krimski mornari i ruski lupeži u odorama sudaraju u pljačkaškim pohodima, a ti kredeš prema drogerije na ulici da se, samo dva tjedna nakon opsade, pogađaš za cijenu francuskog parfema ili tekudine za skidanje laka na noktimal ... Poslije, mnogo puta ... katkada još i sada ... čini mi se da nitko ne može razumjeti što nam se tada događalo ... Kao da smo se vratili s druge obale, iz podzemlja. Sve se urušilo, istrunulo, sve što je pripadalo dojučerašnjem svijetu ... ili smo barem vjerovali da je svemu kraj i da upravo počinje nešto posve drugo. Vjerovali smo u to tjednima. Nekoliko tjedana svakako. A tih nekoliko tjedana ... vrijeme koje je slijedilo odmah nakon opsade ... isplatilo se doživjeti. Medutim, i ta su vremena minula. Zamisli samo, nekoliko tjedana nije bilo zakona, nije bilo ničega. Grofice bi sjedile na rubu pločnika i prodavale lepinje. Vidjela sam jednu poluludu Zidovku, poznavala sam je otprije, koja je mahnitim, staklastim pogledom danima tragala za svojom djevojčicom, gnjavila posve nepoznate ljude, sve dok joj napokon netko nije rekao da su joj dijete ubili streličasti križevi i bacili u Dunav. Ali žena to nije htjela povjerovati, nije prihvadala da bi to mogla biti čak i istina. A svi smo mi opet povjerovali da smo živi i da de sve biti drukčije, dodi de neka druga vremena ... A to »drugo«, ta nada, to se ljeskalo u očima ljudi kao da su zaljubljeni ili drogirani pa pričaju o veličanstvenom oživotvorenju snova ... I doista, uskoro je sve postalo »drukčije«, dakle, isto kao i nekada davno. No tada to još nismo znali. Što sam zamišljala? ... Jesam li se nadala da demo nakon toga postati bolji, čovječniji? ... Ne, nisam zamišljala ništa takvo. Prije bi se ,reklo da smo se tih dana nadali ... i ja, pa i svi s kojima sam uspjela popričati ... da su strah, patnje, sve te grozote i užasni događaji, baš kao paklenjaci spalili nešto u nama. Možda sam se mutno nadala da demo zaboraviti

na svoje opsesije i ovisnosti, na loše navike ... Ili ... pričekaj, htjela bih ti i to redi, ali iskreno. Možda smo se još nečemu nadali. Nadali smo se valjda da je napokon došlo vrijeme velikoga meteža, nereda kada de sve ostati tako, u neredu do svršetka vremena. I nede biti ni policije ni vitrina, nede biti ni šinterske službe a ni ljubim ruke, nede biti ni ono »moje–tvoje«, a ni »zauvijek, dok nas smrt ne rastavi«. A što de biti? ... Velika galama, ništa koje vapi do neba, u čemu de se čovječanstvo prešetavati s kraja na kraj, pritom grickati masne lepinje, bježati od obveze uklanjanja ruševina, napustiti sve što se dotada smatralo stanom, vezom ili običajem ... Medutim, o tome se nitko nije usudio progovoriti. Znaš, bilo je u tom vremenu nešto pakieno, no i nešto edensko. Tako je čovjek živio u raju prije nego što je počinio grijeh. Tako smo i mi nekoliko tjedana živjeli tada u Budimpešti, i to nakon počinjena grijeha. Bilo je to nešto najneobičnije što sam kod kude, u našoj zemlji ikada doživjela. Onda smo se jednoga dana probudili i zijevajudi, no istodobno i drhturedi, saznali da se baš ništa nije promijenilo. Saznali smo da ne postoji »drukčije«. Čovjeka odvedu do dna pakla, tamo ga sprže, no neka ga čudesna sila odande jednoga dana izbavi te se on, nakon kratkog trena žmirkanja, prene i nastavi točno tamo gdje je prekinuo. Imala sam zaista mnogo posla, jer je tada dan tekao u jednom jedinome marljivom gubljenju vremena; naime, sve što je bilo potrebno za život moralo se osobno, vlastitim rukama odnekuda stvoriti. Nije se moglo pozvoniti sobarici, molim to i to ... kao što su cijenjene dame i milostive gospode nekada, vrlo, vrlo davno zvonile meni, ili kao što bih još ne tako davno, kada je došlo vrijeme da također postanem milostiva gospoda, i ja sama zločesto i zlobno zvonila ... A povrh svega nije bilo ni stana, a bogme ni zvona, jer je nedostajala i struja koja je pokretala to zvonce. U to bi vrijeme katkada iz pipe potekla čak i voda, no uglavnom ne bi curilo ništa. Ti, kako je to bilo tek zanimljivo! Čovječe, otkrili smo vodu! ... Na višim katovima nije bilo vode, pa smo je, koliko nam je trebalo za toaletu, u kantama vukli iz podruma na četvrti kat. Vodu za toalet, za umivanje ... ne znam baš točno što nam je bilo važnije. Sve te fine dame kojima sam tada i sama pripadala ... koje bi samo prije godinu dana frktale i ludovale što drogerist iz središta grada za vrijeme rata više nije uspijevao nabaviti francuske soli koje su im bile potrebne za jutarnje i večernje kupke ... one su ti odjedanput otkrile da čistoda i nije baš toliko ludo potrebna kako su to cijeloga života mislile. Primjerice, shvatile su da je od umivanja daleko važnije da se u kanti nađe neka sumnjiva tekudina koja je vrlo slična vodi, no u kojoj se može skuhati krumpir. A kako se svaki hamper vode morao osobno vudi na kat, naglo smo shvatile da je voda nešto nadasve

vrijedno. Toliko vrijedno da je nema smisla nakon prljavih poslova trošiti za pranje ruku ... Više nismo mazale usne, zanemarile smo ruževe, a više nismo ni vrat pa ni druge dijelove tijela prale tako uporno i pažljivo kao još samo prije nekoliko tjedana. A i tako je valjalo, nije da nije ... Palo mi je na pamet da se u doba nekadašnjih francuskih kraljeva baš nitko nije prao redovito i kako treba. Ni kralj se nije kupao. Umjesto umivanja, natopili bi ga kolonjskom vodom od glave do pete ... možeš li to vjerovati? Znam to pouzdano, čitala sam o tome. Pa ipak su bili modni i otmjeni, čak i bez redovne toalete. Samo su grozno zaudarali. E, pa tako smo ti i mi živjeli u ono doba nakon opsade, kao Bourboni ... otmjeno ali smrdljivo. No kad sam baš imala vremena, počela sam se čak i nečemu nadati. Nisu mi ni vrat ni cipele bile čiste, a kako sam dovoljno dugo, dok sam još bila nedoraslo djevojče, bila sluškinja drugima, ni slučajno mi nije padalo na pamet da bih mogla biti, za promjenu, sluga samoj sebi! ... Gadilo mi se vudi kante s vodom na kat. Radije sam odlazila prijateljicama kod kojih bih se mukte dokopala vode; napose, ako je u njihovim kuhinjama bilo još i tekude vode. I tamo bih se malo, tek toliko, oprala. Potajno sam i uživala u takvim okolnostima. Mislim da su im se radovali i oni koji su bili ozlojeđeni i žalili se da im najteže pada baš to, taj nedostatak higijene ... No kao što mala djeca obožavaju prljavštinu i vole se valjati po blatu, i ja sam nekoliko tjedana silno uživala u neredu koji se destilirao u lužini pakla, u nečisti, u tome da se može prespavati i u kuhinjama tuđih stanova, da se ne mora prati, a ni svečano odijevati ... Ništa se u životu ne dogada bez razloga. Za svoje grijehe dobili smo opsadu, no za patnje smo nagrađen time što smo nakon nje smjeli nekažnjeno zaudarati, kao što su vjerojatno jednom u raju smrdili i Adam i Eva jer, uostalom, ni oni se nisu prali. A bilo je dobro i to da se nije moralo ni redovito jesti. Svi su se hranili tamo gdje su se zatekli i time do čega bi se uopde dokopali. Dva dana nisam jela ništa drugo nego samo krumpirove ljuske. Onda sam sutradan naletjela na konzerve rakova, najela se rebrica spremljenih u masti, a na kraju grickala malo žerbo bombončida. A pritom se nimalo nisam debljala. Istina, bilo je dana kad bih jedva nešto okusila. Zatim su se iznenada izlozi napunili hranom, i ja sam odmah vratila četiri kile. Opet sam dobila žgaravicu, a javljale su se i neke nove brige jer, bogme, došlo je vrijeme da počnem trčkarati za putovnicom. Rastužila sam se, jer sam shvatila da je to gotovo beznadno. Ljubav? To si rekao? ... Kako si ti dobar! Ti si anđeo koji je sišao na zemlju. Ne, srce, mislim, da ljudima ljubav ne može pomodi. Čak i ako se radi o privrženosti ...

Ona umjetnička faca mi je jednom rekla da su rječnici pobrkali ta dva pojma. On nije vjerovao u ljubav, a bogme ni u privrženost. Vjerovao je jedino u strast i milost. No ni to ti nede biti od neke pomoči, jer traje samo sekundu ... o da, i strast i milost. Što kažeš? ... Da onda i nema smisla živjeti. Da ne sliježem ramenima ... Gle, srce, netko tko dolazi odakle sam ja došla.:. No to što govorim ti ionako nisi u stanju shvatiti, jer si umjetnik. Ti još vjeruješ u nešto ... vjeruješ u umjetnost, zar ne? Imaš pravo, ti si danas najbolji bubnjar na kontinentu. Ne vjerujem da igdje na svijetu živi netko tko bi bubnjao bolje od tebe. Ništa ti ne vjeruj onom prepredenom saksofonistu koji priča da u američkim orkestrima postoje bubnjari koji istodobno udaraju s četiri palice, a usto još bubnjaju Bacha i Händela ... Dečko, taj tip je naprosto ljubomoran na tvoj talent, želi te ljutiti. Daj mi ruku da je poljubim ... da, tu tvoju čudesnu ruku, te fine prstide koji dobacuju pred svijet sinkope kad što je Kleopatra bacala perle. No! ... Pričekaj, moram obrisati oči, Banuo si me. Uvijek bih najradije zaplakala kada ti vidim ruke. Dolazio mi je ususret na mostu, jer je jednoga dana opet bilo i toga. Most! Ne više njih, samo jedan jedini. Ali kakav je to čudesni most bio! ... Ti nisi bio tamo kada su ga gradili pa i ne možeš znati što je on značio nama, puku opkoljene i razarana grada, kada se pročulo da Budimpešta, ta golema metropola opet ima most preko Dunaval ... Strelovito su ga podizali, ved smo potkraj zime mogli mostom preko Dunava! Od lukova i još upotrebljivih dijelova jednoga napola razrušenoga čeličnog mosta sklepali su nekakav most za nuždu. Bio je malo grbav, no podnio je čak i teretna vozila. I stotine tisuda ljudi, to mnoštvo svijeta koje je nahrupilo na njega u bujici i kretalo se poput gusjenice, ved od ranog jutra, kada su ga otvorili za promet. Stajali su na prilazima mosta s obje strane Dunava, ljudi su čekali u redu ... Jer na taj se most nije moglo stupiti tek tako. Dugi su se redovi poput zmije pomicali s peštanske, ali i s budimske strane, pa se masa, kao na tekudoj vrpci, ravnomjerno i polako kretala naprijed. Pripremali smo se za prijelaz kao u mirnodopska vremena za svadbu. Bilo je to fantastično ako je netko uspio prijedi most, hvalili bismo se time. Poslije su izgrađeni i neki drugi, čvrsti mostovi od čelika, ali i pontonski ... Za godinu dana ved bi i taksiji jurcali po mostovima. No ja se još sjedam onoga grbavoga, prvog mosta, stajanja u repu, sporog pomicanja naprijed, kada se preko njega na stotine tisuda ljudi, srca prepuna uspomena i grijeha, s izletničkim naprtnjačama na ledima, polako vuklo od jedne obale do druge ... Poslije, kad bi inozemni, američki Mađari dolazili u posjete i u svojim se raskošnim autima kotrljali preko tih čeličnih mostova, uvijek bih se rastužila; u ustima mi se stvarala gorčina jer mi je bila muka od njihove dobrohotne

ravnodušnosti, od toga kako je tim strancima sve bilo svejedno, samo su, zagledavši se u naše nove mostove, slijegali ramenima, kimali glavom i služili se njima, a baš ih je bilo briga ... Ti su ljudi dolazili izdaleka, rat jedva da su onjušili, gledali su ga sa sigurne udaljenosti, kao u kinu. Vrlo lijepo, govorili bi, vrlo dojmljivo, baš je zgodno kako se sada ovdje živi, a mi se, eto, samo vozikamo novim mostovima ... Slušala sam ih, a srce me je boljelo. Ma što vi znate ... mislila sam u sebi. I shvatila da tko nije živio s nama, taj ne zna što je osjedao milijun ljudi kad bi naši predivni dunavski mostovi, koji su se gradili tijekom stotina godina, letjeli u zrak ... I što smo osjedali mi koji smo nakon svega jednoga dana ipak suhih nogu mogli preko Dunava ... A ne u šajkama, kao stotinama godina prije kuruci, labanci ili čak Turci ... Tko nije živio s nama, taj nas nikada više u životu nede modi razumjeti! Baš me briga koliko su dugački mostovi u Americi! ... Ovaj naš bio je podignut od crvotočna drveta i staroga željeza, a ja sam bila među prvima koja sam mogla preko njega. Ili točnije, pačja školica, u kojoj sam se i ja gegala, i mene je povukla prema mostobranu, i tada sam ugledala da je sa suprotne strane, iz pravca Pešte, na budimsku obalu upravo stigao moj suprug. Istrgnula sam se iz reda i potrčala prema njemu. Objeručke sam ga zagrlila oko vrata. Mnogi su se derali na mene, jedan me policajac silom odvukao, jer se zbog mene zakočilo kretanje ljudske tekude vrpce. Pričekaj, ispuhnut du nos. Kako si ti dobar! ... Ne ismijavaš me, ved ozbiljno slušaš. Otvoren si poput maloga dječaka koji iščekuje kraj neke divne bajke. Ali nije to bila, maleni moj, nikakva bajka, jer zacijelo ništa nije imalo ni pravi početak, a kamoli pravi svršetak. Sve se samo valjalo, u nama i s nama koji smo u tim vremenima živjeli u Budimpešti. Naši život nisu imali opipljive granice, nikakav okvir ... Kao da je nešto pomelo granice, pa se sve događalo bez pravilna okvira, mimo obalâ. Sada, mnogo kasnije, još uvijek je tako kao da ne znam gdje počinje a gdje završava ono što se dogada sa mnom. No kako god bilo, u tom sam se trenutku, srljajudi s jedne strane mosta na drugu, osjedala baš tako. Nije to bilo namjerno, nije bila proračunata gesta, uostalom, sekundu prije toga nisam imala pojma je li taj čovjek koji je nekada davno ... znaš, prije početka vremena što još nazivaju i poviješdu ... dakle, koji mi je nekod bio suprug, je li uopde još živ. Jer ta su mi se vremena činila zastrašujude dalekima. Vrijeme čovjek ne mjeri ni kazaljkom na satu ni kalendarom, barem ne ono koje mu istinski, osobno, pripada ... Nitko tada nije pouzdano znao za drugoga je li živ ili mrtav. Majke nisu znale za svoju djecu, ljubavnici, pa i bračni drugovi

slučajno bi se sreli na ulici. Živjeli smo kao u pravremena kada još nije bilo zemljišnih knjiga, kudnih brojeva, adresara ... samo smo živjeli, stanovali, svatko gdje je, kada i kako stigao kako mu ja palo na pamet. No u tom golemom neredu i lutanju bilo je i nečega vrlo prisnog, domadega. Možda su tako živjeli ljudi nekada davno, vrlo davno, kada još nije bilo ni domovine ni nacije, samo pleme, skitnička, lutajuda horda u čergi i s dječurlijom, koja se besciljno seljaka bespudima ... Nije to bio baš tako loš život. Činio se nekako poznatim ... Izgleda da čovjek ispod sve te silne količine nečisti, koju sa svih strana nadrobi sjedanje, ipak čuva uspomenu na onaj drukčiji, lutalački život. A nisam zato poletjela k njemu i zagrlila ga naočigled tisuda i tisuča ljudi. U onom trenutku ... nedeš mi se smijati, je li? ... u meni je nešto puklo. Vjeruj mi, ja sam se čvrsto postavila i disciplinirano podnosila opsadu opkoljena grada, ali i sve ono što je tome prethodilo: nacistička divljanja, sva ta bombardiranja i hrpu užasa. Istina, nisam baš u to vrijeme bila posve sama. One sam mjesece, kada je rat tako prokleto ozbiljno počeo bjesnjeti, živjela u zajednici s tipom koji toliko sliči umjetnika, u njegovu stanu. Nemoj me krivo shvatiti, nisam baš živjela s njim. Možda je bio impotentan, nemam pojma ... Nikada o tome nije govorio, no ako jedan muškarac spava s nekom ženom pod istim krovom, u tom de se stanu sama po sebi stvoriti vibra, miris ljubavi. No u njegovu ogoljelom stanu toga mirisa nije bilo. Iako me ne bi iznenadilo da je jedne nodi navalio na mene i s obje me ruke ščepao za gušu. Ponekad bih prespavala kod njega, jer su sirene gotovo svake nodi oglašavale zračnu opasnost pa se među tim bandama koje su tada harale nisam usudivala sama nodu uputiti kudi. A sada, mnogo kasnije, kada toga čovjeka više nema, čini mi se kao da sam spavala s nekim tko je odlučio da se odvikne od svijeta ... svega što uopde može biti bitno za bilo koga. Kao da se našao na kari odvikavanja pa se želi riješiti neke predivne no istodobno i ogavne strasti ... pida ili droge, ili tko zna, možda čak taštine ... Svega. A ja sam se u njegovu životu našla poput bolničarke ili dadilje. Jer istina je da sam mu se u ono vrijeme naprosto prišuljala, uvukla mu se u stan i u život ... znaš za lopove koji se uvuku u kudu ... postoje i takve žene koje de se u nekom neopreznom trenutku prikrasti i naseliti u muškarčev život pa de na brzinu ugrabiti što god stignu, do čega god mogu dodi, do uspomena, dojmova ... Što im poslije dosadi, rasprodat de sve što su ondje zgrnule. No ja nisam razdala ništa od onoga što sam dobila od njega ... I sada govorim o tome samo zato da bi, prije nego što me ostaviš, saznao sve o meni. Ili prije nego što ja napustim tebe ... On je samo dopuštao i trpio da boravim u njegovoj blizini, i to bilo kada, ujutro ili

nodu, čak poslijepodne ... Jedino ga se nije smjelo ometati. Eto, zabranjeno je bilo obratiti mu se ako je čitao. Ili samo sjedio za knjigom i šutio. A inače, mogla sam dolaziti i odlaziti, kretati se oko njega u stanu kako god mi se prohtjelo. Jer to su bila vremena kad bi svaki čas padale bombe, pa su svi u gradu živjeli kao i mi, bez plana, od sata do sata. Stravična vremena, to misliš? ... Čekaj, razmišljam. Što ja znam. Prije bi se reklo da su to bila vremena u kojima se nešto zapravo razotkrilo. Kada je postalo opipljivo nešto na što čovjek inače ne misli posve do kraja, ili samo odagna misli od toga ... A što to? E, pa to da sve to zajedno, zapravo, kao što znaš, nema ni cilja ni smisla. No bilo je tu još nešto ... Čovjek se brzo navikne na strah, preznojava se i izbaei ga iz sebe kao tešku groznicu. Sve se promijenilo ... Obitelj više nije bila prava obitelj, namještenje ili zanimanje više nije bilo važno, ljubavnici bi na brzinu obavljali svoje ljubavne zagrljaje, kao što dječica potajno grickaju nešto slatko, žurno i lakomo, dok ih odrasli ne gledaju ... zatim zbrišu, trče igrati se na ulicu ili se bacaju u neki novi nered. Sve se rasteplo ... razorili su se stanovi kao i ljudske veze. Ponekad bi čak i povjerovao da imaš nešto sa svojim domom ili sa svojim zanimanjem, s nekim ljudima, da imaš s njima neku istinsku, prisnu vezu; međutim, tijekom jednoga bombardiranja iznenada dopre do tebe da s onim što ti je još jučer bilo toliko silno bitno više nikada nedeš imati ništa. No nisu nas napadale samo bombe. Svi su nekako slutili da se usred zračne opasnosti, tih odreda koji su jurcali u svojim žutim autima i teglili sa sobom otete ljude i plijen, tih vojnih jedinica koje ,su dopuzale natrag s frontova, toga mnoštva koje je tako živo podsjedalo na ciganske karavane dok je bježalo na seoskim taljigama, da se događa još nešto ... Više nisu postojale otvorene bojišnice, izdvojeno polje sraza ... rat se vodio i u nama, u ljudima, u onome što je još ostalo od civilnog života, u našoj kuhinji ili u spavadoj sobi. Nešto je eksplodiralo ... Raspalo se sve ono što je zbog mlitavosti, naprosto zbog lijenosti još držalo ljude na okupu. I u meni je nešto eksplodiralo kada sam nakon opsade na onom grbavome, improviziranome mostu u jednome trenutku ugledala svoga čovjeka. Rasprsnulo se kao neka napuštena bomba koju je pokraj ceste posijao neki Rus ili streličasti križ. Razletejelo se sve što je bilo među nama, sva ta kinopredstava ... koja je uostalom i bila jednako odvratna i glupa kao da je to fabula nekakva jeftinog američkog filma u kojemu se generalni direktor ženi tipkačicom. Shvatila sam u tom času da se nas dvoje uopde nismo ni tražili u životu, ved smo neprestano opipavali onu strahovitu grižnju savjesti koja se čovjeku nalazi pod kožom, uvukla mu se u meso kao svrab. I kao da je na neki način pomodu mene htio otplatiti i naplatiti sve što ga je tištilo ... A što to? Bogatstvo? Saznati zašto su neki

siromašne, a drugi bogati? ... I da je sve što o tome govore i pišu svi ti delavi znalci s naočalama rožnatih okvira, slatkorječivi i neiskreni popovi, kosmati i zapjenjeni revolucionari ... bunika i varka. A na dnu svega toga nalazi se zastrašujuda stvarnost ... To da na svijetu nema pravde. Možda je taj čovjek htio pravdu? ... I zato se oženio sa mnom? Ako je htio samo moju kožu i meso, ne bi me oženio, to bi mogao dobiti i daleko jeftinije. Ako se htio pobuniti protiv poretka u kojemu se našao rođenjem ... kao što de se djeca imudnih ljudi dati u naparfimirane pobunjenike jer im je koža pretijesna, predobro im ide u životu pa se radi sporta perverznosti podu igrati barikada ... mogao se usprotiviti i drukčije, a ne ovako zakučasto kako je to izveo sa mnom. Ne shvadamo mi to, dušo draga, mi koji smo došli s dna, iz Nyírséga ili Zale. Nema sumnje, bio je gospodin, no na drukčiji način od onih s grbom i pedigreom. Kao što je bio i buržuj na drukčiji način nego sva ta poštovana i milostiva gospoda koja su se jednoga dana nametnula i ugurala na mjesta onih s grbom. Bio je sazdan od dobroga materijala, daleko vrsnijeg nego kod vedine kržljave nedonoščadi iz njegova staleža. Znaš, on je bio od onoga roda čiji su preci osvajali kontinente. Krenuli su sa sjekirom na ramenu u strani svijet ratovati protiv prašume, kreštali liturgijske napjeve i probijali se kroz divljinu, sjekli pred sobom stabla i urođenike. Našao se u njegovoj lozi, među precima i jedan takav protestant koji se ubrzo nakon prvoga broda zaputio prema Americi. Nije ponio sa sobom na put ništa drugo do molitvenik i jednu sjekiru. Moj je suprug bio ponosniji na njega nego na sve drugo što je obitelj poslije stekla, ponosniji nego na tvornicu, na mnogo novca ili na plemidku povelju ispisanu na psedoj koži. Potekao je iz dobre loze, bio plemenita kova, jer je znao vladati svojim tijelom i živcima. Znao je vladati čak i novcem, što je ipak najteže ... No jedno nije nikada uspio u sebi pobijediti ... Grizodušje. A tko ima grizodušje, taj žudi za osvetom. Taj je čovjek bio kršdanin, no ne i na način kao što se to u posljednje vrijeme podrazumijeva. To što je bio kršdanin za njega nije bila poslovna prilika, kao što su u nacističko doba mnogi mahali s krsnim listovima jer su htjeli ušidariti neku korist, otpatke s trpeze poretka, plijen ... U ono se vrijeme sramio svojega kršdanstva. A ipak, duboko je u sebi bio kršdanin, u bubrezima, u jetri, kao što de netko drugi biti beznadno samo umjetnik ili alkoholičar ... jer jednostavno drukčije ne zna. Međutim, taj je čovjek znao i to da je osveta grijeh. I da je grijeh bilo koji oblik osvete ... i da opravdane i pravedne osvete nema. Da čovjek ima jedino pravo na istinu, na provedbu prava i pravde ... Na osvetu nema nitko pravo. A kako je bio i bogat i kršdanin, nije u sebi uspijevao uskladiti krdanstvo i bogatstvo, pa kako nijedno od toga nije mogao napustiti i prekinuti ... preplavilo ga je grizodušje. Što

me gledaš kao da sam mahnita? ... Govorim ti o njemu, o svojem suprugu. Koji mi je jednoga dana dolazio ususret, jer je Budimpešta opet imala most. I ja sam mu se tada, naočigled nekoliko tisuda ljudi, bacila oko vrata. Istupio je iz reda, no nije se micao. Nije me odbio. Ne boj se, nije mi pred Kirgizima i odrpanim, promrzlim ljudima, koji su se vukli kao vojska prosjaka, poljubio ruku. Imao je odved dobre manire da bi izveo tako nešto nedolično. Samo je stajao i čekao da se ta mučna scena napokon okonča. Stajao je smireno, a ja sam mu i zatvorenih očiju, i kroz suze razabrala izraz lica, kao što žene vide lice svojega djeteta ved i onda kada im je čedo još u trbuhu. Čovjeku ne trebaju oči da bi vidio ono što mu pripada. Međutim, u trenutku kada sam mu se gotovo u epileptičnome napadaju objesila oko vrata, nešto se dogodilo. Zapahnuo me miris, onaj miris tijela mojega čovjeka ... E, sad me pažljivo slušaj. Počela sam se tresti. Tresla su mi se koljena, u utrobi mi se pomaknuo neki grč, kao kada čovjeka spopada i muči neka groznica. Zamisli samo da taj čovjek koji mi je na mostu dolazio ususret nije zaudarao. Ne razumiješ što ti govorim, no vjeruj mi, ljudska su tijela u ono doba zaudarala na lešinu čak i onda kada je u tajnim pretincima ručne torbice ponesene u sigurnost skloništa nekim čudom ostao komadid fina sapuna ili parfem. Čak i onda kada je nekomu pošlo za rukom da se između dva bombardiranja skrivedki umije ... jer ne može se tako brzo, s nekoliko šaka sapunice oprati i iz ljudskoga tijela istrljati smrad opsade velegrada! Latrine, leševi, podrum, povradanje, nedostatak zraka, pretrpani prostori, mnoštvo ljudi koji cvokodu i preznojavaju se pred smrt, smrtni strah, tjelesne potrebe, nakon čega ostaje samo prodoran zadah isprepletenih života! I sve nam se to uvuklo u kožu i zadržalo u njoj. Svi koji nisu sami od sebe smrdili, zaudarali bi na drugi način, na kolonjsku vodu ili na miris pačulija, što je bilo još gore, još mučnije od prirodnog zadaha. Ali moj se suprug nije mazao pačulijem. Onjušila sam ga kroz suze, sklopljenih očiju, i odjedanput počela cvokotati. Kakav je bio? Mirisao je na ustajalo sijeno. Kao i godinama prije, kada smo se rastali. Kao i one nodi kada sam prvi put legla s njim u ložnici i povradala od toga gorkoga gospodskog muškog mirisa ... Jer taj je čovjek i sada bio isti, i njegovo meso, i njegova odjeda, i njegov miris ... kao kad sam ga vidjela posljednji put. Oslobodila sam mu vrat, nadlanicom otrla suze. Zavrtjelo mi se. Izvadila sam iz vredice rupčid i maleno zrcalo, zatim ruž za usne. Ni on ni ja nismo rekli ništa. Stajao je i čekao dok sredim svoje suzama umrljano lice. Usudila sam se podidi pogled prema njemu tek kada sam u zrcalu vidjela da mi vanjština opet nalikuje

čovječjoj. Nisam očima vjerovala. Znaš li tko je tada stajao preda mnom na budimskom prilazu, na ,tom uskome improviziranom mostu, među desecima tisuda ljudi koji su se u nepreglednom redu sporo kretali naprijed? Na zgarištu grada i u dimu u kojemu je rijetko koja kuda bila cijela, a da na zidovima ne bi izbile ospice, rane od puščanih metaka, gdje nije bilo stakla koje nije bilo razbijeno, gdje nije bilo ni vozila ni policije ni zakona, ničega ... Ljudi su se odjenuli u prosjake čak i ako za to nije bilo prijeke potrebe, prikazivali se kao oronuli starci ili odrpani prosjaci, dlakavi kao divljaci i tumarali u prnjama ne bi li pobudili sažaljenje ... Dame bi sa sobom vukle vrede od krpa i svi su se klatarili s ruksacima kao sipljivi, nečisti hodočasnici na seoskom proštenju ... A moj je čovjek stajao preda mnom. Točno onaj čovjek kojega sam prije sedam godina povrijedila. Koji je shvativši da za njega nisam ni ljubavnica ni supruga, ved protivnica, ljuta neprijateljica, jednoga poslijepodneva stao pred mene, osmjehnuo se i tiho prozborio: – Mislim da de biti najbolje da se rastanemo. Jer bi uvijek, ako je namjeravao nešto vrlo važno priopditi, počeo s »mislim da«. Ili: »smatram da ...« Nikada ništa, ako je htio nešto redi, nije uputio izravno, kao udarac šakom. Moj bi otac, primjerice, ako više ne bi mogao nešto trpjeti, počinjao ovako: »Jebamubogmater!« Zatim bi tresnuo. No moj suprug, ako nešto ne bi mogao više podnositi, uvijek bi najprije otvorio jedna mala, uljudna vratašca, uveo jednu sporednu rečenicu u kondicionalu, kroz koju se moglo iskrasti sve što je u glavnoj rečenici bilo bitno ili uvredljivo. To je naučio u Engleskoj, u internatu gdje su ga odgajali. Omiljena mu je uzrečica bila: »bojim se da ...«. Primjerice, jedne mi je večeri rekao: »Bojim se da bi mi majka mogla umrijeti.« I umrla je stara, iste večeri u sedam, uostalom ved je bíla pomodrjela kad je liječnik priopdio mojemu suprugu da više nema nade. A to »bojim se« poslužilo je tomu da jednu uistinu tragičnu vijest nekako ispolira i zagladi, da anestezira ono što boli. Drugi bi čovjek u takvim okolnostima rekao: »Majka mi je na samrti.» Medutim, on je pazio da, koliko god nešto bilo neugodno ili tužno, to priopdi uljudno. Oni su ti takvi. Nikad ih nedeš shvatiti. I sada se pazio. Sedam godina nakon okončanja našega međusobnog ratovanja ... hodu redi, nakon opsade grada, stajao je preko puta mene na prilazu mostu i prvo što mi je imao redi bilo je: – Bojim se da smo ljudima na putu, smetamo. Rekao je to tiho i pritom se osmjehnuo. Nije me pitao što je sa mnom, kako sam preživjela opsadu, treba li mi što? Samo me je upozorio da bismo mogli zasmetati drugima, biti im na putu ... I pokazao put da se udaljimo, maknemo prema Gellértovu brdu. Kada smo stigli na napušteno područje, zastao je, osvrnuo

se oko sebe i rekao: – Mislim da de biti korektno ako sjednemo ovdje. Imao je pravo, doista je to bilo baš »najkorektnije« rješenje. Pokazao je na olupinu vojnog zrakoplova marke Rata, pilotsko je sjedalo slučajno ostalo cijelo, našlo se baš dovoljno mjesta u crknutom avionu da dvoje ljudi može tamo sjesti. Nisam ništa odgovorila, samo sam pristojno sjela na mjesto ruskoga pilota. A on pokraj mene. No prije toga je dlanom obrisao sjedalo. Zatim izvukao rupčid i njime obrisao ruke. Sjedam se, sjalo je sunce. A na trgu je vladala velika, gluha tišina, među svim tim obogaljenim zrakoplovima, autima i razbijenim topovima. Čeljade rođeno od majke pomislilo bi da de muškarac i žena, ako se prvi put sretnu nakon opsade u Budimpešti, među topništvom razorenim kudama ili na obali Dunava, ipak nešto redi jedno drugomu ... Primjerice, zaključit de, barem s nekoliko riječi, da su ostali živi ... Zar ne? A tu se može utrpati, zamislivo je umetanje i ono s »bojim se da«, ili »smatram da« ... No moj suprug nije tako mislio. Zato smo samo sjedili pred jamom u stijeni, nasuprot kupalištu s termalnim izvorima, i promatrali se. Dobro sam ga pogledala, u to možeš biti siguran. I počela drhturiti. Bilo je to kao san: istodobno magla i stvarnost. Dobro, dragi, nisam ni ja baš tolika koza. A ni sentimentalna blesača koja de početi cmizdriti zato što su joj živci slabi i zato što je se dojmio trenutak ponovnog susreta. Drhturila sam, jer čovjek koji je sjedio pokraj mene, nasuprot kripti što je taj velegrad u tom času doista i bio ... nije bio čovjek ved utvara. Nešto tako može se samo sanjati. Jer samo san može tako sablasno, kao u tekudini koja je rafiniranija od špirita, sačuvati pojavu kakvu je predstavljao moj čovjek u tome času. Zamisli samo, on nije bio odrpan. Ne znam točno je li doista bio odjeven u ono dvoredno, tamnosivo flanelsko odijelo koje sam vidjela na njemu i zadnji put, kada je mislio »da de biti najbolje ako se rastanemo«, a to mi je rekao u oči ... Nisam bila sigurna, jer je imao nekoliko tamnosivih odijela ... dva čak tri, na jednoredno ili dvoredno kopčanje ... no u svakom slučaju, odijelo je bilo istoga kroja, od istoga materijala i zacijelo ga je sašio isti krojač koji je šivao i odijela njegova oca. I onoga je jutra imao čistu košulju, nosio je batistenu košulju svjetlokrem boje, i tamnosivu kravatu. A na nogama crne cipele s dvostrukim potplatom ... činile su se posve novima, ni sama ne shvadam kako je to izveo, kako je prešao prašnjavim mostom, a da na cipeli nije imao ni trunka prašine. Dakako, znala sam i ja vrlo dobro da cipele nisu nove, samo se tek eine takvima, jer ih je rijetko nosio; naime, u ormaru s cipelama bilo je pohranjeno barem tucet sličnih pari ... Vidjela sam, bogme, dosta puta njegove cipele u onoj škrinji zavjetnoj kada sam te

plemenite kožnate predmete još ja čistila. E, pa tako je on izgledao kada se pojavio preda mnom. Za takvu se pojavu kaže da izgleda kao da je upravo izvučena iz kutije. Medutim, ta je kutija bila zapravo grobna jama koju smo svi dijelili. On je upravo izašao iz jame. Odijelo mu se nigdje nije zgužvalo, nije bilo suvišnih nabora. A preko ruke lagano je prebacio svoj svjetlodrap kišni ogrtač, sašiven od engleskoga materijala, vrlo širok, čak nepristojno udoban, remekdjelo skrojeno od debelog dvostrukog sloja; sjedala sam ga se, jer sam upravo ja prije mnogo godina raspakirala paket iz Londona u kojemu su mu ga i poslali ... I sada je ponio sa sobom taj kišni ogrtač, tek tako, nemarno prebačen ... nosio ga je preko ruke, jer je kasnozimsko prijepodne bilo dosta mlačno. Rukavice nije nosio, njih bi navukao tek kad bi nastupila ciča zima. Pogledala sam mu i ruke ... Bile su bijele, a nokti tako neprimjetno manikirani kao da se nikada i ne moraju posebno rezati ... E, pa tako je izgledao kada se ukazao preda mnom. A znaš li što je bilo najčudnije? Taj je čovjek u onoj odrpanoj masi izmučenoj opsadom, koja se prljava i poderana vukla prema mostu, izgledao kao izazov, provokacija ... a istodobno je bio takoredi nevidljiv. Ne bih se čudila da je netko istupio iz reda, zgrabio tog fantoma za gušu, protresao i opipao, je li to stvarnost ili nije ... Zamisli samo da se u doba Francuske revolucije, u mjesecima terora kada su aristokrate lovili po Parizu kao što danas djeca floberticom skidaju vrapce, na pariškoj ulici pojavio neki markgrof u lila fraka i u perici te dobrohotno mahao prema taljigama na kojima su njegovu subradu po staležu, grofove i markgrofove, odvodili na stratište ... I moj je čovjek u to doba bio takva neprilična pojava na ondašnjim peštanskim ulicama. Tako se zagonetno razlikovao od svega što je cviljelo i miljelo gusjeničjim hodom kao da nije iskoračio iz života, iz neke od razorenih kuda, ved s neke nevidljive pozornice gdje su ga odjenuli kako bi odigrao ulogu u nekoj povijesnoj drami. Izašao je iz jedno ga kazališnog komada, iz jedne stare uloge koju ... tada sam barem tako osjedala ... nitko i nigdje više ne igra. Među ruševnim kulisama jednoga grada, na zgarištu koje se još dimilo, pojavio se čovjek koji se ni trunka nije izmijenio. Kojega nije dotaknula opsada a ni bijeda. Počela sam se bojati za njega. Jer mi smo tada živjeli u ozračju nabijenom bijesom i osvetničkih poriva što se nije smjelo podjarivati bez posljedica, a n i nekom gestom još pojačavati. Bijes loše savjesti i žudnje za osvetom šištao je i frcao, pjenio se iz svih usta, bljeskao u svačijem pogledu. Ljudi su hitali za dnevnim plijenom, za zalogajem, makar to bila samo žlica masti, šaka brašna ili gram zlata. A pritom su svi ispod oka, sumnjičavo škiljili u druge, jer je svaki čovjek bio sumnjiv ... Zašto? Jer smo svi bili krivi, ovako ili onako, ali krivi ... Krivi jer smo preživjeli ono

što drugi nisu mogli ... Medutim, moj je suprug sjedio pokraj mene, spokojan, kao da je posve nedužan. To naprosto nisam mogla pojmiti. Oborila sam oči i nisam znala što da učinim? Da mahnem policajcu neka ga odvedu? No on nije imao grijeha. Nikada nije sudjelovao ni u kakvu prekršaju, u zlodjelima koja su u to vrijeme, a i ranije, bila počinjena u gradu, a poslije i po cijeloj zemlji. Nije ubio Židova, nije progonio one koji su drukčije mislili, nije pljačkao stanove odvedenih i interniranih ... U njega se nije moglo uperiti prstom, jer on nikada nije otrgnuo ni mrvicu od tude korice kruha, nije nasrnuo ni na čiji život ... Ni poslije nisam čula da bi ga se itko usudio optužiti za takvo nešto. Nije sudjelovao u otimačini, zaboga, to ne! Prije bi se reklo da je on bio taj kojega su temeljito opljačkali. U trenutku kada sam ga nakon opsade srela na budimskome mostobranu, i on je ved dospio na prosjački štap ... Poslije sam dočula da mu je od slavnog imetka i bogatstva ostao samo kofer s odjedom. I diploma inženjera. S tim je napustio zemlju ... kažu da je otišao u Ameriku. Možda je sada tamo radnik u nekoj tvornici ... Ne znam. Nakit je ved mnogo ranije dao meni, još pri rastavi ... Vidiš kako je dobro što je nakit ostao sačuvan! Ne govorim to zbog tebe, jer itekako znam da ti moj nakit ni u snu ne pada na pamet ... Samo mi pomažeš pri prodaji. Što buljiš, samo su me načas svladali osjedaji. Pričekaj, obrisat du oči. Što? Što je bilo? ... Ah, doista, svide. To su prva kolica s povrdem. Prošlo je pet. Odlaze prema rijeci, na tržnicu. Nisi se umorio? ... Pokrit du te. Zahlađuje. Što si me pitao? ... Ne, nije mi hladno. Prije bi se reklo da mi je vrude. Pusti me, srce, zatvorit du prozor. Stala sam s pričom u trenutku kad sam ga gledala i vidjela nešto zbog čega me je srce zazeblo; drhtanje mi je prešlo iz koljena duž nogu. Dlanovi su mi se oznojili. Kad sam vidjela da me moj bivši suprug, taj vrlo otmjeni gospodin kojega otprije poznajem, gleda i osmjehuje mi se. Ah nemoj misliti da je bio podrugljiv ili ohol. Samo se osmjehivao kao kada netko uljudno i ravnodušno uzvrada na neki vic koji naprosto nije ni duhovit ni pikantan ... no kako je dobro odgojeno čeljade, e pa, mora se osmjehnuti. Nema se što redi, bio je doista blijed. Uostalom, dah podruma primjedivao se i na njemu. No bio je blijed samo na način kako su blijedi ljudi koji nakon nekoliko tjedana bolesti prvi put izađu na svježi zrak. Bio je blijed oko očiju. I usne su mu izgledale beskrvno. Inače je bio posve isti kao uvijek, kao cijeloga života ... primjerice, ujutro u deset, nakon brijanja. Možda čak i bolje od toga ... Premda se možda takav

dojam stjecao sudedi po okolini, u kojoj se tako čudnovato isticao kao kad se neki muzejski predmet iznenada premjesti iz vitrine i postavi usred neke proleterske nastambe ... Zamisli samo da onaj Mojsijev kip koji smo jučer zajedno razgledavali u polusjeni one crkve jednoga dana ugledaš smještena između dviju vitrina u salonu nekog vladinog generalnog savjetnika. Mada moj čovjek nije bio baš takvo remekdjela kao Mojsijev kip. Ali je na svoj način na trenutak ipak bio ravan umjetničkom djelu koje je završilo na ulici ... I osmjehivao se. Ej, kako mi je vrude! Baš vrude! ... Pogledaj, lice mi se zajapurilo, krv mi je navrla u glavu. Još nikada nikomu nisam govorila o tome. No čini se da odonda razmišljam samo o tome. I čim to izgovorim, oblije me vrudina. Tomu čovjeku, mali moj, nije trebalo prati noge, oprao ih je on sam ujutro u podrumu, u to možeš biti siguran. Níje mu trebala ničija utjeha, nikakva bunika, čak i da postoji nekakvo pročišdenje među ljudima. Oduvijek je, do smrti, držao samo do jedne stvari, do onoga što mu je bio jedini smisao života, jedino oružje ... do pristojnosti, do dobrih manira, da bude nedostupan. Kao da je iznutra bio izliven iz betona Iznutra cement, izvana krv i meso, no lik koji se odjenuo u takav neprobojni oklop neumoljivosti, nije mi se primaknuo ni za centimetar ... Tektonsko pomicanje, koje je u ono doba treslo i lomilo cijele države, nije u tom čovjeku iznutra uzrokovalo baš nikakav poremedaj. Gledao me je, a ja sam osjetila da de radije umrijeti nego biti spreman izgovoriti nešto što bi bilo više od »mislim da« ili »smatram da« ... progovoriti, raspitati se kako sam, treba li mi što ... redi nešto kao zaboga, kako ne, ili, ne. daj Bože, odmah svudi kaput sa zgloba skinuti još preostali sat koji je rastreseni Rus zaboravio rekvirirati ... pa mi ga uz smiješak predati, kao eto, više se ne ljuti na mene. A sada me pažljivo slušaj! Redi du ti nešto što još nisam nikomu. Nije istina da su ljudi samo samoživi, da su sebične zvijeri. Postoji i ono da su spremni međusobno si pomagati. Međutim, nisu ni dobrota ni sudut ono što ih iznutra muči kada nekomu priteknu u pomod. Mislim da je delavac imao pravo kada je jedanput primijetio da su ljudi ponekad dobri jer su previše iskompleksirani da bi činili zlo. I da je to najviše za što je čovjek sposoban ... Nađe se i takvih koji su dobri, jer su prevelike kukavice da bi bili zli. Tako je rekao delavi. To još nikomu nisam rekla. A i sada to govorim samo tebi, ljubavi moja jedina. E, pa nismo mogli na vijeke vjekova sjediti u podnožju kapelice u stijeni, nasuprot ulazu kupalište s termalnim izvorima. Nakon nekog vremena moj se suprug nakašljao, pročistio grlo i prozborio »da misli« kako bi bilo najpametnije kada bismo se digli i nakratko prošetali, gore–dolje, među ruševnim vilama na

obroncima Gellértova brda, jer je vrijeme lijepo ... A pritom »se bojao« da u nadolazedim vremenima nede baš imati prečesto prigode porazgovarati sa mnom. Mislio je, dakako, na ostatak života ... Što nije baš tako izravno rekao, no bilo bi i suvišno, jer sam í sama znala da razgovaramo posljednji put u životu. Zato smo krenuli u šetnju Gellértovim brdom, u sunčanom, kasnozimskom danu, po strmim ulicama, između strvina i ruševina. Možda smo se šetali sat vremena, bez žurbe, komotno. Ne znam o čemu je razmišljao moj bivši suprug kada sam posljednji put hodala pokraj njega po budimskim berežuljcima. Govorio je mirno, bez trunke osjedaja. Oprezno sam ga zapitala kako je dospio ovamo, što se s njim događalo u tom neveselom, naglavačke postavljenom svijetu ... Uljudno je i vrlo kratko odgovorio da je sve u redu, ved prema okolnostima. Što je u njegovu slučaju podrazumijevalo da je potpuno propao, ništa mu nije ostalo, te da se sprema otidi kao šljaker u inozemstvo ... Na jednom zavoju duge ceste zastala sam i oprezno ga upitala ... mada se pritom nisam usudila podidi pogled prema njemu ... što misli, što de biti s ovim svijetom ... I on je zastao, ozbiljno me pogledao, zamislio se. Uvijek bi tako razmišljao prije nego što bi odgovorio, takoredi udahnuo. Nagnuvši glavu na stranu, ozbiljnim je pogledom prvo promotrio mene, a zatim i ruševnu vilu pred čijim smo vratima stajali i rekao: – Bojim se da ima previše ljudi. Kao da je to bio ujedno i odgovor na sva moja bududa pitanja, krenuo je prema mostu. Ubrzala sam korak da bih ga stigla, jer uopde nisam shvadala što je time htio redi. Zaboga, u to vrijeme, kao i prijašnjih godina, posve je suvišno stradao ne baš mali broj ljudi. Zašto se zabrinjavao da je možda još uvijek previše ljudi? No on više nije prozborio ni riječi, samo je koračao kao da mu se žurilo, kao da više nema vremena. Posumnjala sam da se možda samo našalio ili me zafrkava. Jer vrlo živo pamtim da su se njih dvojica, moj bivši suprug i njegov prijatelj, onaj delavi, katkada igrali ... govorili bi kao normalni, dakle, napola blesavi ljudi koji de glupe činjenice uvijek nazivati punim imenom, pa de po zvizdanu, kada se s čovjeka cijedi znoj a psi dobivaju bjesnilo od vrudine, straho vito sigurni u to što tvrde, s podignutim kažiprstom i muževnim glasom, naglašavajudi kao što govore suci, redi: »Baš je vrude! ...« A nakon toga se beskrajno ponosno osvrnuti oko sebe, kao što to eine ljudi uvijek kada izvale neku opdepoznatu i posve suvišnu budalaštinu. No oni su se s time igrali. I sada, baš kada je svečano zaključio da ima previše ljudi, posumnjala sam da me ismijava. Jer je zacijelo bilo i zmo istine u tome što je rekao; naime, na sve se strane javljao višak ljudi, što je ved bilo ravno prirodnoj katastrofi, kao da su se po krumpirištu razmožile krumpirove zlatice. Zato sam

ustuknula i upitala: – A ipak ... Što de biti s vama? Moraš znati da sam tom čovjeku uvijek govorila vi. A on me je oduvijek tikao. No ja se nikada nisam usudila njega tikati. On, koji se svima obradao sa vi, prvoj supruzi, roditeljima, prijateljima, on koji se u društvenom ophođenju nikada ne bi poveo za onim glupavim staleškim običajem da si ljudi sličnoga položaja ved pri prvom susretu odmah govore ti kako bi i time pokazali da su tobože i oni gospoda ... taj me je čovjek isključivo tikao. O tome nismo nikada razgovarali, takav je među nama bio bonton. Skinuo je naočale, izvukao iz džepa za cigare čist rupčid i brižljivo obrisao stakla. Kada su se ponovno našle na svome mjestu, zagledao se u smjeru mosta, tamo gdje su se protezali dugi redovi ljudi. Smireno je primijetio: – Otidi du jer sam i ja onaj jedan više nego što bi nas ovdje trebalo biti. Njegove su me sive oči pozorno promatrale iza stakala. Nije ni trepnuo. U njegovoj izjavi nije bilo ni trunke oholosti. Govorio je objektivno, poput liječnika. Nisam ga više propitkivala, jer sam znala da ni na mukama ne bi bio spreman odati ništa više o tome. Krenuli smo natrag prema mostu. Tamo smo se bez riječi oprostili. Krenuo je obalom Dunava prema Kristininu gradu. A ja sam stala u red, u tu gegavu pačju školicu i polako se vukla, hramala prema mostobranu. Uspjela sam ga ugledati još jedanput kako se gologlav, s kišnim ogrtačem prebačenim preko ruke, sporim korakom, no nepokolebljivo, probija naprijed ... znaš, kao kada netko sa sigurnošdu zna kamo ide, odnosno, budi bez brige, srlja u ništa. Znala sam da ga nikada više, dok sam živa, nedu vidjeti. Ako je čovjek svjestan činjenice da nekoga vidi posljednji put, u tome ima nečega da svisneš. Što je time htio redi? ... Možda to da muškarac živi samo dotle dok ima ulogu. A nakon toga više ne živi, samo postoji. Ti to ne možeš shvatiti, jer ti imaš svoju ulogu u svijetu ... a uloga ti je da me voliš. E, pa sad du redi do kraja. Ne gledaj me tako iskosa, tako lukavo. Da nas netko sluša dok ovdje u Rimu, u ovoj hotelskoj sobi razgovaramo ... svide, netom si stigao iz bara, ja se vrtim oko tebe kao odaliska ... neki bi zao čovjek, ako nas gleda izvana, mogao pomisliti da nas dvoje razgovaramo kao ortaci ... jedna frivolna ženskica koju je struja nanijela među gospodu i sada trača svojem ljubavniku, mladom žigolou što je tamo vidjela ... A ti si nadulio uši jer želiš čuti kako je to među gospodom ... To bi netko mogao pomisliti, jer je svijet baš tako zao. Nemoj mrštiti to svoje prekrasno čelo. Hajde, nasmij se ... Jer nas dvoje znamo jedno o drugome što je istina. Ti nisi žigolo ved

punokrvni umjetnik i moj jedini dobročinitelj koga obožavam i koji mi pomaže u ostatku ovoga prokleto surovog života ... Primjerice, pomažeš mi unovčiti nakit koji mi je ostao od mojega zločestog muža ... Jer ti si tako dobar i milosrdan. A ni ja nisam pikantna ženskíca, nisam to bila ni tada kada sam mužu otimala novac kako sam znala ... Nisam se htjela okoristiti, samo sam istjerivala pravdu. Cerekaš se, je li? No to znamo samo nas dvoje, samo ti i ja. O da, moj je suprug bio čovjek drukčijega kova. Bacila sam još pogled za njim i odjedanput me je počela draškati znatiželja ... željela sam dokučiti zašto je zapravo taj čovjek živio ... Zašto je postao suvišnim baš tada, zašto je odlučio otidi u Australiju farbati sukno, ili kao elektroinstalater u Ameriku? ... Nije li to bila samo gluma, neka smiješna opsesija, uloga u koju je možda čak i sam povjerovao? ... Gle, ja ne čitam novine. U najboljem slučaju tek onda kada krupnim slovima oglašavaju da je upravo ubijena neka velika zvjerka, se nastala neka filmska zvijezda ... takve du stvari još i pročitati, no druge baš i ne. Od politike shvadam samo to da nitko nikom ne vjeruje, a svi tvrde da oni znaju bolje. Bacila sam pogled za svojim čovjekom, a u tom je času upravo pokraj mene stupala jedinica ruske pješadije s puškama prebačenima preko ramena, s nataknutim bajunetama ... štrkljasti dječarci koji su stigli u Mađarsku, jer de i ovdje odsada biti sve drukčije nego što je bilo prije kad je moj suprug još vjerovao da ima bitnu ulogu u svijetu. Gegala sam se svrstana u red na mostu iznad prljavožute vode Dunava nabujale od kasnozimskih prinosa. Po vodi su plivale daske, brodske olupine, a bogme i leševi. Nitko se nije ni obazirao na te leševe, svi su zurili preda se, gledali pod noge, teglili pretrpane naprtnjače, saginjali se pod teretom kao da se cijelo čovječanstvo, tužno pjevajudi, zaputilo na pokoru. I tako smo se vukli preko mosta, sve to mnoštvo ljudi, kao da smo svi krivci. Odjedanput mi se više nije činilo ni tako bitnim a ni tako hitnim da se dokopam Királyove ulice te da tamo one bezvrijedne plahte papirnatoga novca zamijenim za aceton. Odjedanput više nisam vidjela pred sobom nikakav cilj prema kojemu bih mogla težiti ... Zbunio me taj susret. Makar je istina da toga čovjeka nisam nikada voljela, sada sam prestravljeno shvatila da se više i ne ljutim tako žestoko na njega, onako duboko iz srca kako to i dolikuje kada se mrzi ljutoga neprijatelja ... A to me je pogodilo, kao da sam nenadano izgubila nešto vrlo vrijedno ... Znaš, postoji trenutak između dvoje ljudi kada ljutnja izgubi svaki smisao. A to je onda ved golema tuga. Svide. Pogledaj kako se svjetlo iznenada zapjenilo i užarilo! ... U Rimu zora iz nodi grane takoredi bez imalo prijelaza. Pričekaj, didi du rolete. Pogledaj samo ta dva narančina stabla pod prozorom. Oba su donijela točno po dvije naranče. Ali takve

smežurane, suhe naranče kakve stabla donose samo u gradu. Kao kada netko stari, pa se jednoga dana njegovi osjedaji prometnu u misli. Smeta li ti svjetlo za oči? ... Ja rado podnosim rimska jutra, ovu blještavu bistrinu. Svjetla su tako nagla i ljeskava kao kada neka mlada žena zbaci sa sebe nodnu košulju i gola priđe prozoru ... Ona tada nije nimalo bestidna, samo je gola. Zašto se tako podrugljivo smiješ? ... Previše sam poetična? ... Da, uočila sam i sama da katkada govorim u poredbama kao stihoklepci. Vidim da ti je sinulo kao da sam sve što ovako objašnjavam pokupila od njega, od delavca. E, pa da, mi smo žene majmunice, oponašamo muškarca koji nas zanima ... No ne listaj više te albume. Uzalud kopaš po slikama. Nema ništa o njima. Vidim da ti smeta svjetlo. Sputit du dopola rolete, dobro? ... Ulice su još prazne. Jesi li primijetio kako je prazna ova uličica, ova via Liguria, čak i preko dana? ... Shvadam to da je i on stanovao ovdje. Tko? ... Pa on. Delavi. Da. Pusti me malo, legla bih. Daj mi mali jastuk. I onu manju pepeljaru.,. Želiš odspavati? ... Ni ja nisam pospana. Pa legnimo malo, tiho. Nije loše ležati ovako ranom zorom u Rimu, biti nepomičan i zuriti u strop sobe u ovoj staroj kudi. Ako se ujutro u tri prenem i razbudim, a ti se još nisi vratio iz bara, znam dugo ovako ležati. Što? Da bi delavi stanovao u ovoj sobi? Zaboga! Nemam pojma, nemoj me ispitivati. Spusti se k portiru i pitaj ga ako te to baš zanima. Da, možda je stanovao baš u ovoj sobi. Što ti je? ... Što ne valja? Jesam li došla za njim? Ludo jedna, baš si lud, pa što ti misliš? Bio je ved dva mjeseca mrtav kada sam ja krenula na put. Ne, nije istina, govoriš gluposti. Nisam tražila njegov grob neki dan na protestantskom groblju. Tražila sam grob jednoga pjesnika, bio je Englez i silno nesretan ... Od svega što govoriš istina je samo to da mi je delavi jednom govorio o tim slavnim grobovima. Međutim, njega nisu pokopali tamo ved izvan grada, na nekom jeftinom groblju. A i inače, nije bio protestant kao onaj engleski pjesnik. Ne, nije bio ni Židov. A što je bio? Što ja znam. Znam samo to da nije bio religiozan. Vidim da žmirkaš, sumnjaš da je ipak nečega bilo. Misliš da sam, makar potajno, bila njegova ljubavnica, i da sam poslije svega došla za njim u Rim? ... Žalim, nedu te modi zabaviti takvom pikantnom pričicom. Među nama nije bilo ničega. Oko njega je sve bilo suviše jednostavno. Srce, nije on bio tako zanimljiva, umjetnička tvorevina dragoga Boga kao ti. Prije bi se reklo da je nalikovao činovniku ili umirovljenom profesoru. Ni u njemu, ni oko njega, nije bilo ničega pustolovnog. Žene se nisu ubijale zbog njega. Ime mu se nije vrtjelo u novinama, nije bio spominjan u onim tračerskim vijestima, o njemu se nije pisalo. Opdenito, kada sam ga ja upoznala, u

javnosti ga više nije bilo. Nekada, mnogo prije, barem kako sam ja čula, imao je nekakvo ime, pisalo se o njemu. A u ono doba, potkraj rata, ved je bio zaboravljen, ni pas nije o njemu govorio. Vjeruj mi, ništa zanimljivo ti ne mogu redi o njemu. A nije mi ostala nijedna njegova prava fotografija. Nije volio da ga se fotografira. Ponekad mi se činio poput zločinca koji se pritajio, kao kriminalac koji se boji da de ostaviti otisak prsta na čaši iz koje je pio, poput pronevjeritelja koji živi pod lažnim imenom ... Ako je išta bilo zanimljivo u njegovu životu, zacijelo je bilo upravo to što se svime što je imao, živcima, rukama i nogama, zubima i noktima branio protiv toga da ikomu bude zanimljiv. Zato nema ni smisla razgovarati o njemu. Ne ucjenjuj me. Ne podnosim kada me ucjenjuješ, kada me istodobno i preklinješ i prijetiš mi. Želiš da ti dam čak i to? ... Kao i onaj prsten, kao i dolare? Da ti dam sve? Zar mi baš ništa nedeš ostaviti? ... Ako ti i to dam, onda mi zaista više ništa nede ostati. Ako me jednom napustiš, ruke de mi ostati posve prazne. To želiš? ... Dobro, redi du ti kako je bilo. No nemoj misliti da si zbog toga jači. Samo sam ja slabija. Nije baš lako redi što je bilo. Kao da ti želim ispripovijedati ništa. Mislim da se u životu može pripovijedati samo o nečemu ... hodu redi, u ovom običnijem, svakodnevnom životu. Jer znaš, postoje ljudi koji ne žive samo u svakodnevici, ved i na neki drugi način, u nekoj drukčijoj stvarnosti ... Ti ljudi zacijelo mogu ispripovijedati i to ništa, a da pritom i to bude zanimljivo poput detektivske priče. Taj mi je čovjek rekao da je upravo sve stvarnost ... a ne samo ono što se može rukom primiti, nego i pojmovi. Ako je ništa pojam, njega bi i to zainteresiralo ... uzeo bi ga u ruke i proučio sa svih strana kao da je predmet. Ne trepdi, vidim da ne shvadaš. Ni ja baš nisam ... barem ne sasvim; no kada sam počela živjeti u njegovoj blizini, vidjela sam da bi se u njegovim rukama ili u njegovu umu čak i to ništa polako pretvaralo u stvarnost, počinjalo rasti i punilo se smislom. To mu je bio trik ... Ne razbijaj glavu, previsoko je to za nas. Kako se zvao? ... E pa, imao je i on nekakvo ime za potrebe svijeta oko sebe. Iskreno da ti kažem, ranije nisam nikada čitala ništa njegovo. Kada sam ga upoznala, mislila sam da se i sa mnom poigrava kao što se igra sa svim i svačim ... A tada sam od srdžbe sjela i pročitala jednu njegovu knjigu. Jesam li je razumjela? ... Uglavnom jesam. Pisao je jednostavnim riječima kakvim se govori i u životu. Pisao je o kruhu, ali i o vinu; osim toga i o tome kako se jede i kako se valja šetati, te što je preporučljivo misliti pri šetnji ... Kao da je napisao udžbenik za krotke

budale koje ne znaju kako se razumno živi ... e, takva ti je to bila knjiga. Ali istodobno i prepredena, premda se iza te goleme jednostavnosti, hinjene prostodušnosti i prirodnosti te izigravanja prosvjetiteljskoga tona staroga učitelja koji mudruje, svima cerila nekakva pakosna ravnodušnost. Kao da sve ... knjigu i to što on piše knjigu, pa i čitatelja koji tu knjigu drži u ruci i trudi se razumjeti njezin sadržaj ... i očaran i smrknut i ganut ... iz pozadine, iz kutka sobe, ili skriven među stranicama knjige, kao kad sve to promatra neki zao nevaljalac ... kao da se taj nevidljivi balavac zlurado cereka. Takav sam dojam stekla čitajudi tu knjigu. Razumjela sam joj svaki redak, samo cjelinu nikako ne, nisam uspijevala shvatiti što on zapravo hode ... I nisam shvadala zašto piše knjigu kada ne vjeruje u nju, ni u književnost, a bogme ni u čitatelja ... A ja, čitateljica, koliko god pozorno sricala u sebi tu knjigu, nikada nisam saznala što je to u što on doista vjeruje ... Razbjesnila sam se čitajudi njegovu knjigu. Tu svoju lektiru nisam ni dovršila, ved u bijesu bacila knjigu u kut. Poslije, kada sam ved živjela u njegovoj blizini ... to sam mu i rekla. Ozbiljno me je slušao, poput svedenika ili odgajatelja. Kimao glavom. Zatim gurnuo na čelo naočale sa zlatnim okvirima. I rekao, dakako, uvredljivo: – Sramota – i odmahnuo, kao da i on, snužden u tom trenutku, baca sve knjige svijeta u kut. – Bogme ruglo, sramota! I tužno uzdahnuo. No nije mi rekao posve precizno što je tu sramota. Je li to književnost? Ili to da nisam razumjela njegovu knjigu? Ili da postoji nešto što se ne može napisati? ... Nisam ga se usudila pitati što je zapravo sramota. Jer je on s riječima baratao kao ljekarnik s otrovima. Ako bih ga upitala za značenje neke riječi, on bi me sumnjičavo pogledao kao što i ljekarnik postaje sumnjičav uđe li k njemu neka dama razbarušene frizure i grozno rastresene vanjštine pa zatraži samo običan prašak za spavanje, recimo; veronal ... Ili prodavač kad ga sluškinja od plakanja nadutih očiju zamoli malo lužine ... Smatrao je da su riječi kao otrov. U svakoj se riječi krije gorki otrov. I to otrov koji se može gutati samo u posve razrijeđenoj otopini. O čemu smo razgovarali, to pitaš? ... Čekaj malo. Nastojat du sastaviti krhotine uspomena o onome što bi mi povremeno znao redi. Nema toga mnogo, stane u jednu šaku. Jedanput ... usred bombardiranja kada je stanovništvo grada trunulo u podrumima i grozničavo dršdudih usana preznojavalo se u strahu od skore smrti ... govorio mi je o tome da su Zemlja i čovjek jedna te ista materija ... da je pročitao formulu kako se radi o trideset pet čvrstih tvari i šezdeset pet tekudih. Naučio je to iz neke švicarske knjige. Time se pravio važan. Sa zadovoljstvom bi pričao o tome, kao da je napokon sve kako i treba biti. Kude su se oko nas rušile u prah i pepeo,

no njega ti zidovi koji se raspadaju i ruše, ili ucviljeni ljudi koji se šunjaju u strahu, uopde nisu zanimali. Govorio je o nekome Nijemcu koji je živio nekada davno, prije stotinjak godina ili možda još prije ... ovdje u Rimu postoji kavana u kojoj sam ne tako davno sjedila s tobom, Greco. Kažu da je taj Nijemac zalazio tamo prije sto godina ili još prije ... ne razbijaj si glavu, ni ja mu se ne sjedam imena ... No delavi je rekao kako je taj Nijemac bio uvjeren da su biljke, pa i životinje, a napose zemlja, da je sve to napravljeno prema istom kalupu ... Je li to tebi jasno? Tih je tjedana, kada su bombardirali Budimpeštu, čitao tako grozničavo i zadubljeno, kao da bi, ako to ne čini, mogao propustiti neku silno važnu stvar ... Kao da se cijeloga života bavio nečim posve drugim. Poput onih koji su se zabavljali na vrtuljcima–amerikankama pa sada više nemaju vremena nadoknaditi sve što bi željeli znati; primjerice, nemaju više šanse proniknuti u tajne strukture svijeta ... Tada bih tiho sjedila u kutu sobe, gledala ga i ismijavala. No on se nije ni obazirao, nije vodio računa o meni, kao što nije mario ni za bombe. Taj mi je čovjek uvijek govorio vi. On je bio jedini iz suprugova svijeta, od gospodske vrste, koji me nije tikao čak ni u nekim vrlo određenim okolnostima. Što si rekao? ... Da onda nije ni bio pravi gospodin ... Samo pisac, a ne i gospodin ... Kako si ti pametan! Možda imaš pravo, možda i nije bio pravi gospodin, jer mi se uvijek obradao s poštovanjem. Kada sam bila još sluškinja, moj me je čovjek poslao k njemu da me pogleda, o da, da me prouči i procijeni ... Išla sam pokorno kao ovca. Moj me je suprug poslao svojemu prijatelju kao što me je njegova obitelj bila poslala dermatologu, jer su htjeli biti sigurni da nova sluškinja nema šugu ... Tada je za mojega supruga delavi bio isto što i dermatolog, samo što se nije radilo o mojoj koži, ved o nečem posve drugom ... o tome, kakva sam ja iznutra ... A pisac se prihvatio posla da me pregleda, no bilo je očigledno da me nevoljko prima kod sebe. Nekako mu je sve to bilo odvratno, gadila mu se ideja mojega supruga i ta budalaština s pregledom duše, čega se moj suprug dosjetio u svojoj zbunjenosti ... Otvorio mi je vrata i prosvjedovao. Posjeo me i nije pitao gotovo ništa, uglavnom me samo promatrao. Nije gledao u onoga s kim je upravo razgovarao. Uvijek bi se zagledao nekamo drugamo. Kao da ga muči savjest pa izbjegava izravan pogled. No nakon toga bi mu bez nekoga uvoda sijevnule oči i ti bi u trenutku osjetio da te taj čovjek gleda, samo tebe, osobno. Tada bi samo uporno piljio. Kažu da je to način na koji komunjare ispituju osumnjičenike. Ne možeš izbjedi njihovu pogledu. Ne možeš se ni skriti ni skloniti u neku zgodu, dojmljivu makinaciju, u kašljucanje ili u ravnodušnost vrpoljenja. Gledao bi te kao da te preuzima u vlasništvo, kao da te dodiruje. Kao liječnik koji se naginje nad polusvjesnog bolesnika na operacijskom stolu, sa skalpelom u ruci; pred ustima sterilizirana zaštitna maska pa pacijent i ne

vidi drugo doli neumoljivi nož. I oči koje pretražuju, pogled koji se upravo probija u bolesnikovo tijelo kako bi tamo nedvojbeno ustanovio stvarno stanje maternice ili bubrega ... Rijetko bi tako gledao. I ne baš predugo ... Čini se da takav pogled nije mogao baš dugo napajati vlastitim elektricitetom. Međutim, tada me je promatrao upravo tako, kao da je postao utjelovljenje prijateljeve opsesije na jedan predugi tren. Zatim se okrenuo, a u oku mu se ugasila struja, pa i svjetlost. Onda je rekao: – Možete idi, Judit Áldozó. I otišla sam. Više ga nisam vidjela nekih deset godina. Tada se više nije družio s mojim suprugom, nije ga ni posjedivao. Nikada nisam utvrdila da li je tome tako ili nije, no sumnjam da je taj čovjek imao ikakve veze s prvom suprugom mojega muža. Kada su se rastali, ta je žena otputovala u inozemstvo. Neko je vrijeme živjela ovdje u Rimu. Poslije se vratila u Peštu i tamo životarila, vrlo povučen i tiho, nitko nije o njoj ništa čuo. Umrla je samo nekoliko mjeseci prije izbijanja rata. Stradala je iznenada, neki joj je ugrušak krvi uletio u srce i umrla je u sekundi. Poslije su se širili svakojaki tračevi, kao što je to ved običaj kada umre neko mlado stvorenje kojemu naoko, barem izvana, ništa osobito ne fali ... Čak se pričalo da se ubila. No nitko nije znao zašto bi ta imudna mlada žena izvršila samoubojstvo. Imala je lijep stan, putovala je, rijetko bi odlazila među ljude, vodila je računa da ne izaziva pozornost ... Provela sam istragu, kao što to i dolikuje kada jedna žena ima vezu s čovjekom druge žene ... No nikada nisam ništa pouzdano saznala o tom traču. A o tako nagloj smrti i ja znam štošta ... Ne vjerujem previše liječnicima, iako im baš ja vrištedi i smjesta trčim čim mi se nešto dogodi, ako porežem mali prst ili me zaboli grlo ... No ja im ne vjerujem zato jer postoji nešto što samo mi bolesnici znamo, a o čemu doktori nemaju pojma ... Znam da nagla smrt ... kada nema nikakvih simptoma a netko je zdrav kao dren ... nije posve nemoguda. Moj nedokučiva prijatelj, taj pisac i vrač, znao je nešto o tome. Gle, kad sam ga upoznala, katkad bih se osjedala baš čudno ... U svakom sam trenutku vjerovala da je evo, svršeno, umrijet du ... Delavoga sam srela u nekom skloništu na Budimu, u šest navečer, posve neočekivano. Tisude se i tisude ljudi natiskalo u jami u stijeni. Sve se činilo kao proštenje, kada se puk nagurava u jami i mrmoredi moli, jer je u gradu izbila kuga. Prepoznao me i mahnuo mi da sjednem pokraj njega na izbočinu. Pa sam sjela do njega i osluškivala prigušene, daleke eksplozije. Polako mi je sinulo da je to onaj čovjek kod kojega sam bila jedanput, jer je moj čovjek poželio da me taj pogleda i procijeni ... Nakon nekog vremena obratio mi se i rekao da se dignem i pođem s njim. Još nije bio označen kraj zračne opasnosti pa su budimske uličice i uzvisine bile prazne. Šetali smo u mrtvačkoj tišini, kao u kripti. Prolazili smo ispred stare

budimske slastičarnice, znaš onaj stogodišnji lokal u Tvrđi, s onim finim pokudstvom ... Tamo smo se sklonili usred zračnog napada. Bilo je sablasno, to sve, kao da je to bio randevu na onom svijetu ... Vlasnici slastičarnice, generacijama žitelji Tvrđe ... baš kao i mlađahna prodavačica ... odjurili su se na znak sirene u podrum. Bili smo sami među dijelovima pokudstva od mahagonija, s raznim slasticama s praškom za pecivo pokrivenima organdinom, s ustajalim kremšnitama i suhim puslicama, s bocama likera od vanilije poredanima na staklenim policama. Nitko nas nije dočekao, nitko nam nije uzvratio pozdrav. Sjeli smo i čekali. Još uvijek nismo progovorili ni riječi. Negdje daleko, na onoj strani Dunava, tukli su protuavionski topovi i tupo bombardirale američke bombe. Iznad Tvrđe izvio se crni dim, bombarderi su na lijevoj obali rijeke pogodili i zapalili jedno od spremišta nafte ... No mi se na to nismo ni obazirali. Uljudno, kako da je kod svoje kude, bez pitanja ili da sam to tražila, prihvatio se posla ugošdavanja. Ulio je liker u dvije čašice, na tanjurid metnuo kremšnitu i kocku od oraha. Udomadeno se kretao po staroj slastičarnici kao da je tamo u najmanju ruku stalni gost. Ponudio me je, a ja sam ga nato zapitala, poznaje li ovo mjesto, zalazi li ovamo ... – ja? ... – i zblenuo se u mene s čašicom likera u ruci. – Ma kakvi. Možda sam zadnji put bio ovdje prije tridesetak godina, još u studentsko doba. Kucnuli smo se, grickali kolače i razgovarali. Kada je označen kraj zračnoga napada, pa su se neka starica, valjda vlasnica, zatim i prodavačica, napokon izvukle iz podruma kamo su na znak sirene izbezumljeno pobjegle, mi smo ved prisno čavrljali. I tako je počelo naše novo poznanstvo. Ta me prirodnost nije nimalo iznenadila. Ni poslije, dokle god sam bila s njime, ništa me ne bi iznenadilo. Da se svukao dogola kao od majke roden i počeo pjevati kao ludi vjerski fanatici na ulici, ni to me ne bi iznenadilo. Da ga ugledam jednoga dana zaraslog u bradu te da mi priopdi kako upravo dolazi sa Sinajske gore gdje je popričao s Bogom, ni to me ne bi iznenadilo. Da me je pozvao da se igramo indijanske vatrice, a nakon toga da se bacimo na učenje španjolskoga, ili da svladam tajne zanata bacača noževa, ni to me ne bi iznenadilo. Tako me nije iznenadilo ni to da mi se nije ni predstavio, nije me pitao čak ni za ime, a mojega supruga nije ni spominjao. Samo je govorio, kretao se amo–tamo i poduzimao sve potrebno po toj napuštenoj slastičarnici kao da su riječi uopde suvišne, kao da ljudi znaju sve što im je bitno, a da se o tome uopde ne govori ... Kao da ništa nije dosadnije i suvišnije od eksperimenta da nas dvoje jedno drugome povjerimo tko smo mi to zapravo. Ili da razgovaramo o onome što ved i bez riječi i bez posebnog međusobnog predstavljanja ionako znamo, onu ved stanu

priču o mrtvoj supruzi. Ili da čavrljamo o tome kako sam ja nekod bila sluškinja koju je moj suprug jedanput poslao k njemu da me kao psihijatar koji roni po dubinama ljudske duše pregleda jesam li s društvenog aspekta šugava, imam li možda padavicu ... A mi smo samo nastavili jedan razgovor ... kao da život i veze među ljudima i nisu ništa drugo nego vječni dijalog koji de smrt prekinuti samo nakratko, dok se ne udahne samo malo zraka. Nije me pitao što je sa mnom, što mi se dogada u posljednje vrijeme, gdje živim, s kim sam ... Samo je upitao jesam li ikada jela masline punjene rajčicom. Isprva mi se učinilo da je vjerojatno lud ako tako nešto pita. Zato sam mu se zagledala u oči, promatrala pogled njegovih oštroumnih, zelenosivkastih očiju, taj par neumoljivo ozbiljnih ljudskih očiju. Gledao me je u toj utihnuloj slastičarnici, usred eksplozija bombi, s tolikom beskrajnom pozornošdu, kao da život nas oboje ovisi upravo o tome što du mu ja odgovoriti. Zamislila sam se, jer ga nisam htjela prevariti. Odgovorila sam da jesam, jela sam, kako ne bih. Jedanput u Sohou u Londonu, u talijanskoj četvrti u nekom malom restoranu, kamo me je odveo onaj Grk. No Grka mu ipak nisam spomenula, smatrala sam da bi bilo suvišno da se u vezi s maslinama ujedno raspreda i o Grku. – Onda dobro – rekao je s olakšanjem. Bojažljiva glasa – nikada mu se nisam usudila obradati baš na uobičajen način – upitala sam ga što je u tome da sam jela rajčicom punjene masline tako osobito značajno ... Saslušao je pitanje, vrlo ozbiljno. Zatim je počeo govoriti, naglo i vrlo brzo. – Jer ih se više ne može dobiti – rekao je strogo. – U Budimpešti se više uopde ne mogu dobiti masline. Nekada smo ih kupovali u središtu grada, u delikatesnom dudanu na dobrom glasu koju je držao ... – i rekao je neko ime. – No u našim se krajevima masline nikada nisu punile rajčicom. A to je zbog toga što je Napoleon, prolazedi ovuda sa svojim trupama, stigao samo do Győra. Zapalio je i samo kimao glavom kao da nema ama baš ništa drugo za redi. Iznad glave nam je otkucavao starinski bečki zidni sat s klatnom. Slušala sam otkucaje. I daleki, potmuli prasak ... bio je to zvuk kao da se malo dalje podriguje neka zvijer koja se dosita najela. Sve je bilo kao da sanjam. Nije to bio neki sretni san ... a ipak, osjedala sam neku čud novatu smirenost. I poslije, uvijek kada sam bila s njime ... No ne bih ti mogla objasniti zašto, što je to bilo. Nikada u njegovu društvu nisam bila sretna ... Pokatkad bih ga mrzila, mnogo puta me ljutio. No moram iskreno redi da se, dok sam bila s njime, nikada nisam dosađivala. Nisam bila ni uznemirena, ni nestrpljiva ... Kao da u društvu nekog čovjeka naprosto izujem cipele ili skinem grudnjak, kao da sa sebe svučem sve čemu su me ljudi naučili. Posve jednostavno, bila sam smirena i spokojna dok sam bila s njim. A tek

su tada slijedili najgori tjedni naleta ratnoga vihora. No nikada nisam bila ni toliko smirena ni toliko zadovoljna kao baš tih tjedana. Ponekad mi je padalo na pamet da je šteta što mu nisam ljubavnica ... Iako baš nisam žudjela da legnem s njim. Stario je ved, zubi su mu bili požutjeli, a pod očima izrasli povedi podočnjaci. Čak sam se ponadala da je možda nemodan pa me zato ne gleda kao što je inače dolično promatrati ženu. Pitala sam se, voli li možda dečke pa mu žena i ne treba ... Tome sam se također nadala. No nisam zamjedivala ništa drugo osim da uopde ne mari za mene. Često bi brisao svoje naočale, pažljivo kao što brusač dijamanata brusi sirovi kamen. Nije bio zapušten, no da me ubiješ ne bih ti mogla redi kako se odijevao. A vidiš, zato se dobro sjedam ama baš svakoga suprugovog odijela! Medutim, tjelesna pojavnost toga čovjeka potpuno mi se iskrala iz pamdenja, i to zajedno s odjedom. A o maslinama je rekao još neke stvari: – U Budimpešti se nikada ne mogu dobiti prave, rajčicama punjene masline. Nije se čak ni u starim, mirnodopskim vremenima prodavalo ništa slično. U najboljem slučaju bilo je onih sitnih, usahlih, smežuranih crnih maslina, bez punjenja. A pravih, punjenih maslina nikada. Pravih, punjenih maslina čak se i u Italiji nalazi tek tu i tamo. Podigao je kažiprst i gurnuo naočale na čelo. I nastavio: – Čudno je to. Prhke, opore masline koje se tope same od sebe, punjene rajčicom, s mirisom cvijeda, mogle su se dobiti samo u Parizu, u četvrti Ternes, na uglu ulice nazvano] po svetom Ferdinandu, u delikatesnoj trgovini vlasnika talijanskoga podrijetla, negdje potkraj dvadesetih godina. Kada mi je sve to prepričao, prenio sve što se na ovom razvojnom stupnju čovječanstva zna o tim maslinama punjenim rajčicama, svu spoznajnu građu o tome, zadovoljno se zagledao preda se i jednom rukom pogladio svoju delu. E, pa stvarno je prolupao. Zatečeno sam zurila u njega. Sjedila sam tamo u Tvrđi iznad grada, koji upravo bombardiraju, u društvu jednoga mahnitog tipa koji je nekod bio prijatelj mojega supruga. Unatoč tomu nije mi bilo loše. Uvijek bih se baš tako osjedala kada bih se našla u njegovoj blizini. Blago, kao što se ljudi i inače obradaju luđacima, upitala sam ga zašto misli da bi mi masline, koje sam jednom davno u londonskoj četvrti Soho jela u njihovoj punoj stvarnosti, mogle, barem što se bliske ili malo dalje bududnosti tiče, donijeti neku prednost.. Saslušao je pitanje, malčice nagnuo glavu na stranu, zagledao se u daljinu kao uvijek kada razmišlja. – Jer je kulturi došao kraj – odgovorio je prijateljski raspoložen, strpljivo. –

Kraj svemu što je pripadalo kulturi. A masline su bile samo maleni okus naše kulture. Medutim, svi ti sitni okusi i užici, i sve ostale izvanredne stvari, tvorili su zaokruženost okusa kulinarskoga čuda koje se zove kulturom. I sve to sada propada – rekao je i nekakvom dirigentskom gestom podigao ruku kao da upravo daje znak za fortissimo raspada. – Propast de čak i onda ako joj sastavnice ostaju cijele. A mogude je čak i to da de se jednom u bududnosti, tko zna gdje, prodavati i masline punjene rajčicom. Medutim, bit de uništena vrsta ljudi koja je bila svjesna jedne kulture. Ostat de samo saznanja o njoj, što ipak nije isto. Kultura je doživljaj, molim lijepo – rekao je to onako popovski podignutom rukom. – Trajni doživljaj, poput onoga da nas grije sunce. A saznanja su samo omot – i slegnuo ramenima. Zatim je uljudno dometnuo: – Zato mi je drago da ste barem vi okusili i upoznali maslinu. I kao da je svijet u tom trenutku stavio točku na kraj svega što je rekao, kuda se zatresla od praska u neposrednoj blizini. – Platiti – rekao je i ustao kao netko koga je nedokučiva eksplozija upozorila da ima još nekog posla na svijetu osim pogreba kulture. Uljudno me je propustio ispred sebe. Zajedno smo se spuštali strmim Muflonovim stubama, bez riječi. I tako je počelo naše poznanstvo. Otišli smo ravno u njegov stan. Prešli smo jednim prekrasnim mostom koji de za nekoliko mjeseci također biti uništen i bačen u rijeku. Ved tada su na spojevima čeličnih članaka lanaca visjele kutije s ekrazitom, jer su se Nijemci temeljito i na vrijeme pripremili za rušenje mostova. Razgledavajudi sanduke natrpane eksplozivom, imao je staložen pogled objektivna stručnjaka, doimao se kao netko koga i ne zanima ništa drugo nego spretan razmještaj tih predmeta. – I ovo de propasti – rekao je nasred mosta i pokazao na velike čelične lukove koji su nijemo, stvarnim zamahom svoje unutrašnje težine i napregnutosti držali taj golemi most. – Savršeno de stradati. A zašto, to me pitate? ... Molim lijepo rekao je užurbano kao da u zamršenoj raspravi nudi odgovor samome sebi – ako se ljudi ozbiljno, s velikom stručnošdu i znanjem, a napose i dugotrajno za nešto pripremaju, tada de im to što su naumili zacijelo i podi za rukom. A Nijemci su odlični mineri – rekao je s poštovanjem u glasu. – Nitko ne zna tako savršeno raznijeti eksplozivom most kao njemački pirotehničari. Dakle, zacijelo de didi u zrak i Lančani most, a nakon njega redom i ostale, kao što su razorili i Varšavu i Staljingrad. U miniranju su bez premca – rekao je ozbiljno, s prizvukom priznanje. – I zastao je s uzdignutom rukom, kao da nasred mosta osuđena na smrt kani nekoga upozoriti na važnost čudesnih sposobnosti Nijemaca u miniranju. – Ali to je grozno – rekoh ne mogavši se svladati, sva očajna. – Pa ovi predivni mostovi ...

No nisam stigla završiti rečenicu. – Grozno? – upitao je otegnutim glasom i pogledao me glavom nagnutom na stranu. Bio je visok, za glavu viši od mene. Iznad fine crte lukova mosta kružili su galebovi, ljudi se u to opasno vrijeme, u predvečerje, baš i nisu motali tamo. Vrlo neobičnim glasom zapitao se zašto bi bilo grozno kad bi predivni mostovi nastradali. Kao da je bio zatečen što sam uskliknula i tako se uzrujala. – Zašto? – pitala sam otresito. – Zar vam nije žao mostova? I ljudi? Svih i svega što bezrazložno strada ... – Meni? ... – upitao je on. Opet se javljao otegnutim, zbunjenim glasom, kao da ga je moje pitanje doista duboko pogodilo. Kao da mu nikada prije nije palo na pamet pitanje razaranja, rata, ljudskih patnja. – Kako ne bi bilo – rekao je malčice promuklo i zamahnuo šeširom. Razvedrio se i ushideno nastavio. – Da baš meni ne bi bilo žao mostova i ljudi! ... Ali zaboga, molim vas! ... Da ja? ... – rekao je i coknuo začuđeno, uz čudan osmijeh, kao da ga ta nemoguda pretpostavke, ta nezgrapna optužba uistinu zabavija. – Nikada ... shvadate li? ... – i okrenuo se prema meni, unio u lice, prijetedi me fiksirao poput hipnotizera – nikada se nisam ozbiljnije bavio ničim drugim nego samo time da žalim za mostovima i za čovječanstvom! ... Rekao je to i disao isprekidano kao netko koga su povrijedili pa jedva zadržava suze. Gluma, pomislila sam. Klaun, komedijaš! ... No pogledala sam ga u oči i sa zaprepaštenjem uočila da se par sivozelenkastih šarenica ljepljivo zamagljuje. Nisam vjerovala onom što sam vidjela. No to se nije moglo pogrešno protumačiti ... taj je čovjek doista plakao. Potekle su mu suze. I nije se sramio što plače. Nije ni mario za to. Kao da mu oči plaču za sebe, neovisno o njegovoj volji ili namjeri. – Jadan most – promrmljao je kao da ja i nisam tamo. – Jadan, a tako prekrasan most! ... I jadni ljudi! ... Jadno, jadno čovječanstvo! ... Sada je ved tulio. Stajali smo, nismo se ni pomaknuli. Zatim je nadlanicom obrisao suze, ruke otro o džep kaputa te ih osušio. Šmrcao je. I zagledao se u kutije s ekrazitom. Vrtio je glavom kao da je uočio neki bezumni, neprilični nered, kao da je to bijedno čovječanstvo samo banda opako zločestih nevaljalaca, a on, književnik, ne može učiniti ništa jer zna da te nevaijale balavce ni lijepom riječju, ni tankom šibom nede privesti pameti a ni dovesti u red. – Da, sve de to propasti – rekao je nešto kasnije i duboko zavapio., Međutim, u glasu mu je treperilo neko čudnovato zadovoljstvo. Kao da se zapravo sve odvija po planu. Kao da je taj čovjek s olovkom na papiru izračunao da stanovite ljudske sklonosti povlače za sobom stanovite posljedice pa je zato u

tome času – kada su mu potekle suze te je čak i zavapio nekako u dubini srca čak i zadovoljan, poput vrsna stručnjaka koji vidi da ga proračuni nisu iznevjerili. – No – rekao je poslije kratko – ajd'mo kudi. Tako je zborio, u množini. Kao da smo se ved o svemu složili. A znaš li što je bilo najčudnije? I meni se činilo kao da smo se ved o svemu dogovorili – o svemu što je bitno i što se tiče nas dvoje, kao da smo se nakon duge rasprave i natezanja napokon sporazumjeli. O čemu? ... Taj se sporazum mogao komotno protumačiti i tako da du mu za neko vrijeme biti ljubavnica, ali i tako da de me zaposliti kao sluškinju. U tišini smo krenuli »kudi«, prolazedi mostom osuđenim na smrt. Imao je žustar hod, morala sam ubrzati korak. Putem me nije ni pogledao. Kao da je zaboravio da se nalazim u njegovoj pratnji. Kao da neki pas kaska za njim. Ili da se pored njega tiho provlači neka namještenica njegova kudanstva koja prati svojega gazdu na obilasku dudana ... A ja sam stisnula pod rukom svoju vredicu u kojoj sam ponijela ruž, puder i točkice za hranu, kao što sam prije mnogo godina stiskala svoj zavežljaj kada sam se u potrazi za poslom zaputila u Peštu. Išla sam pored njega kao sluškinja koja drži korak s gazdom. I dok smo hodali i hodali na svome dugom putovanju, osjetila sam da sam se iznenada smirila. Znaš, tada sam ved dugo vremena za svijet bila dama. I nos sam brisala tako otmjeno kao da se oko mene odvija neka vrtna zabava u sklopu Buckinghamske palače ... Ponekad mi je padalo na pamet da moj otac nikada nije upotrebljavao rupčid ... a nije ga koristio jer ga nije ni imao. Nije ni znao za rupčid ... Kihao bi tako da bi se s dva prsta primio za vrh nosa. Zatim bi prst obrisao u nogavicu svojih hlača. I ja sam tako ispuhivala nos u ono vrijeme kada sam još ispomagala, onako kako sam naučila od oca. No tada, potepajudi se ulicom s tim čovjekom, razvedrila sam se kao netko tko nakon zamornih i posve suvišnih izvedbi, napokon može odahnuti. Jer sam bila sigurna da ako podno Széchenyijeva spomenika kihnem i primim se s dva prsta za nos, a zatim ruke otarem u suknju svoje fine šantung haljine ... taj de čovjek posve sigurno to ignorirati. Ili ako baš u tom času slučajno svrne pogled na mene, nede se sablazniti, nede me prezreti ni podcjenjivati, ved de sa zanimanjem promatrati kako jedan živi stvor ženskoga spola, odjeven u gospodsku haljinu, nasred ulice ispuhuje nos na seljački način ... promatrat de me kao da bulji u navike neke dresirane životinje. A u tome je bilo nečeg smirujudeg. Popeli smo se u njegov stan. Bila sam smirena, kao netko tko se vrada kudi. Kada je otključao vrata predsoblja i propustio me ispred sebe u mračan hodnik koji je mirisao na kamfor, osjetila sam mir kao jednom vrlo, vrlo davno kada sam s puste doputovali gore u Peštu i našla se u kudi roditelja mojega čovjeka kao djevojka za ispomod. Bila sam mirna jer sam znala da sam se u tom divljem i

opasnom svijetu napokon dokopala krova nad glavom. I ostala sam tamo, odmah zaglavila, pa prenodila. Smjesta sam zaspala. Probudila sam se pred jutro s jakim osjedajem da silno želim umrijeti. Nije to bio, srce moje, nikakav srčani napadaj ... doduše, bilo je i toga, premda možda drukčije, no bilo je tu još nešto. Ništa me nije boljelo. Nije me morila čak ni tjeskoba. Cijelo mi je tijelo prožimala neka slatka smirenost, mir smrti. Činilo mi se da mi je u grudima prestao otkucavati mehanizam, kao da je opruga popustila i olabavila. Da je srcu dojadila tlaka pa više nede kucati. Kada sam otvorila oči, vidjela sam da on stoji pokraj kauča i drži me za zapešde, opipava mi bilo. Medutim, držao mi je zapešde drukčije nego što to rade liječnici. Pipao mi je bilo kao što umjetnici dodiruju žice glazbala, ili kako bi kipar doticao neko remekdjelo. Dodirivao mi ga je istodobno s pet prstiju. Osjedala sam da mu se svaki prst zasebno druži s mojom kožom, mojom krvlju, a time i s mojim srcem. Opipavao me je kao što neki vide i u mraku. Ili kao što slijepci gledaju rukama. Postoje gluhi koji čuju očima. Još uvijek je bio u istoj odjedi, nije se presvukao. Davno je prošla ponod. Nije ništa pitao. Oko sljepoočnice, a zatim i na zatiljku, ostatak kose bio mu je razbarušen. U susjednoj je sobi bila je upaljena stolna svjetiljka. Shvatila sam da je tamo sjedio i čitao dugo u nod dok sam ja spavala, a onda iznenada htjela umrijeti. A sada je stajao pokraj kauča gdje sam namjestila postelju i žustro se trudio oko mene. Donio je limun, u limunov sok dodao šeder u prahu i napojio me s tom slatko–kiselom mješavinom. Zatim je u maloj bakrenoj džezvi skuhao kavu, otrovno jaku tursku. Iz neke flašice s lijekom nakapao je dvadeset kapi tekudine u čašu, pomiješao s malo vode i otopinu mi ulio u grlo. Mada je prošla ponod, sirene su opet zaurlale. No mi se nismo obazirali na zavijanje koje navješduje pogibelj. On bi u doba zračne opasnosti krenuo u sklonište tek onda kad bi ga uzbuna zatekla na ulici pa bi ga neki policajac stjerao u prvi podrum. Inače bi ostajao u stanu i čitao. Volio je čitati pod uzbunom, znao bi redi, eto, napokon je tiho u gradu. I doista je bilo tiho, kao valjda i na onom svijetu ... Nisu vozili tramvaji, nije bilo ni auta, čuo se samo prasak topova protuzračne obrane i padanje bombi. No to ga nije smetalo. Sjeo je pokraj moje postelje i povremeno me primao za zapešde. Ležala sam sklopljenih očiju. Žestoko su bombardirali i to baš tada. Nikada se nisam osjedala tako spokojno, sigurno, zaštideno i dobro skriveno. Zašto? ... Možda zato jer sam osjedala da primam pomod od čovjeka. Što se od ljudi vrlo teško iskamči. A teško

se to dobiva čak i od liječnika. Mada taj čovjek nije bio doktor, znao je pomodi. Izgleda da u trenutku kada zaista nešto ne valja, samo umjetnici mogu pružiti pomod. Možda jedino oni još nekome mogu pomodi ... ah da, i ti, dragi, kao i svi drugi umjetnici. On je jedanput, doduše, bio vrlo rastresen; primijetio je da nekada davno umjetnik, svedenik i liječnik i nisu bili baš striktno podijeljen ... Sve je to bilo jedno. Tko je nešto znao o tim stvarima, bio je umjetnik. Nešto sam tako i ja osjedala, barem na neki način, i zato sam tada tako smirena ... mirna, gotovo sretna. Nakon nekog vremena opet sam osjetila da mi srce otkucava. Mehanizam mi se u grudima ponovno pokrenuo, kao u panoptikumu, kao što sam to, dok sam još bila mala djevojčica, vidjela u Nyíregyházi. Tamo su narodu prikazivali nekog papu na samrti, naravno od voska. A papin grudni koš pokretao je nekakav mehanizam. Činilo mi se da se i moje srce počinje gibati na isti način. Podigla sam pogled prema njemu, željela sam da mi nešto kaže. Još nisam imala snage govoriti. No on je ved znao da je opasan trenutak prošao. Ljubazno me je upitao: – Imate krvnu bolest? ... Pitanje me nije prepalo, čak ni zasmetalo. Zvučalo je posve prirodno kao i sve što je govorio. Mahnula sam mu da nemam krvnu bolest, a i znala sam da bih uzalud lagala, jer taj čovjek ionako savršeno zna laže li netko ili ne ... Zatim je pitao koliko cigareta pušim dnevno? Znaš, prije uopde nisam pušila, barem ne tako neumjeren kao ovdje u Rimu. Tu sam se bacila u ponor i neprestano dimim, žestoko sam se navukla na aromatizirani američki duhan. No u ono bih doba katkada zapalila tek nakon objeda. I to sam mu rekla. Potom upitala: – Što je ovo? – i stavila ruku na svoj prsni koš negdje u predjelu srca. Bila sam strahovito siaba. – Što je to bilo? Nikada nisam osjetila ništa slično ... Pažljivo me je promatrao pa primijetio: – Tijelo se prisjeda. No nije rekao čega se tijelo prisjeda ... Neko me je vrijeme još gledao, a zatim ustao i sporim, otežanim koracima, kao da pomalo hramlje, prešao u drugu sobu i za sobom zatvorio vrata. Ostala sam sama. Ostavljao bi me samu i poslije, ujutro ili u nodi, bilo kada. Jer bih mu nakon nekog vremena dolazila i bez najave. Dao mi je čak i ključ, tek tako, usputnom gestom, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Imao je bedinericu koja je čistila kod njega, katkad bi ponešto i skuhala. Međutim, tamo se nije vodilo kudanstvo. Sve je bilo rahlo ... čak i stan, mada je to bio pravi građanski stan po svim pravilima, tri

sobe na petom katu jedne nove najamne zgrade. A jedna od njih puna knjiga. Kada bih dolazila, uvijek bi me, danju i nodu ugostio. Odnekud bi, iz neke nevidljive smočnice, tko zna kakvom magijom izvlačio fine zalogaje, primjer ice, morske rakove u limeni. Kada su ved svi jeli samo grah, on me je ponudio konzervom ananasa. Ili starom rakijom. On nije nikada pio rakiju, no uvijek ju je držao u smočnici. Skupljao je neobična vina, francuska, mađarska, njemačka, ona iz Somloa, pa burgundska i rajnska, u bocama na kojima se ved uhvatila paučina. Skupljao je rijetka vina kao što drugi skupljaju marke fini porculan. A kad bi otvorio neku rijetku bocu, razgledavao bi je ozbiljno i pobožno, kušao je kao da je poganski vrač koji priprema žrtvu. I meni bi katkada natočio, no nerado. Na neki me način nije smatrao dostojnom vina. Radije me nudio rakijom. Govorio bi da vino nije žensko pide. Imao je još takve stavove, blago rečeno neobične. Opdenito, bio je pomalo krut u mišljenju, kao i svi koji ved stare i koji se više ne žele prepirati. Silno me je iznenadio red koji je vladao u tom stanu i u njegovu okruženju. Bio je to savršen red u ormarima, u ladicama i na policama gdje je držao rukopise i knjige. A nije ga održavala čistačica ved osobno on sam. Red je zračio iz njega, bio je manijakalno uredan. Primjerice, pepeo cigarete, a napose čikove, nije podnosio u pepeljari; svakih pola sata to bi istresao u jedno brončano vedro i, potom, svake večeri vlastoručno praznio u kantu za smede. Na pisadem stolu imao je red takav kakav vlada na crtadem stolu u projektnom birou nekog inženjera. Nikada ga nisam vidjela pri spremanju, no kad god bih stigla, nepredvidivo, u tko zna koje doba dana nodi, stan mu je bio uvijek takav kao da je čistačica netom otišla ... Red je bio u njemu, u njegovoj osobi, u njegovu životu. No ... to sam tek poslije shvatila i ne znam jesam li dovoljno dobro, ispravno razumjela ... Znaš, taj red više uopde nije bio stvaran. Bio je umjetan, jer kada su sve vrste reda bile u raspadanju, on se odlučio da čuva i njeguje taj svoj izdvojeni, osobno uređeni okoliš. Kao da ga je sučelio onom vanjskom u potpunom rasapu, kao da mu je ta osobna, sitničava, cendrava urednost bila jedina preostala mogudnost da se odupre ... Rekoh, nisam nikada shvatila do kraja. Samo sada pripovijedam o tome. Srce mi se te nodi smirilo. Imao je pravo, tijelo se prisjedalo. Čega? ... Tada to još nisam znala, no sada ved mogu redi ... Mojega supruga. U ono vrijeme više nikada nisam ni pomišljala na njega, nisam ga vidjela godinama, nisam ga ni tražila. Mislila sam da sam ga zaboravila. No moja koža, bubrezi, što ja znam što, valjda i srce ... e, pa oni nisu. A kada sam zakoračila u život toga delavoga čovjeka, prijatelja mojega supruga, tijelo mi se odjedanput počelo sjedati. Kao da se u društvu toga čovjeka nužno moralo sjetiti i mojega supruga ... koji je naglo izronio ni iz čega; jer taj je delavi, šutljivi čovjek bio nalik zlovoljnom, ravnodušnom i posve

otupjelom vraču koji više ne vlada nikakvim vještinama, ne zna ni vradžbine ni čarolije. Prošlo je vrijeme dok napokon nisam shvatila što tražim kod njega, čega se prisjedam ... Bila su to snovita vremena. Sve je bilo toliko nestvarno, kao u snu. Ljude su hvatali kao živoderi pse. Kude su se rušile. Narod je nahrupio u crkve, a i na plažama je također vladala gužva. Malo je bilo onih koji bi ostajali kod kude, pa stoga nije ni padalo u oči da nasumce zalazim u tuđi stan. Znala sam da ne smijem pogriješiti, jer de me najuriti. Ili de pobjedi, prepustiti mi stan i zbrisati u tom uzavrelom trenutku ratnoga užasa. Znala sam mu se ne smijem pokazivati ili nuditi, jer de otvoriti vrata i što je bilo bilo je, van. Kao što sam znala da mu ni na koji način ne mogu pomodi, jednostavno zato jer njemu baš ništa i ne treba. Taj je nesretnik bio naprosto takav čovjek – sve bi podnosio, i poniženje i oskudicu, sve ... samo jedno ne, nečiju pomod. Što si me pitao? Da li je bio ohol? Pa i to, naravno. Nije podnosio pomod, jer je bio osoran i osamljen. No poslije sam shvatila da je na dnu te osorne samode bilo još nešto. Bojao se za nešto ... ne za sebe osobno, ved za nešto drugo. Straho vao je za svoju kulturu. Što se cerekaš? Misliš na masline, zato grohodeš, je li? ... Mi koji smo niskoga roda, anđele moj, ne razumijemo što je kultura. Mi vjerujemo da je to ono kada netko nešto nauči napamet ili živi izbirljivo, ne pljuje na pod i ne podriguje se za jelom ... dakle, takve stvari. No kultura je nešto posve drugo. Nije to ono što čovjek može nabiflati, pa to zatim usvojiti kao znanje. Ili samo naučiti pristojno se vladati ... To je ved nešto posve drugo. A taj je čovjek strahovao za tu drukčiju kulturu. Nije htio da mu netko pritekne u pomod, jer više nije vjerovao u ljude. Neko sam vrijeme vjerovala da se boji za svoj rad u tom ogavnom svijetu. Međutim, kada sam ga bolje upoznala, zaprepastio me, jer nisam znala da taj čovjek više uopde ne radi. A čime se bavio, to pitaš? Pa čitao je i šetao se. Ti to ne razumiješ jer si rođeni umjetnik, punokrvni profesionalni bubnjar. Ne možeš ni zamisliti da ne bubnjaš. Međutim, taj ti je čovjek bio književnik, pisac koji više nije htio pisati, jer nije vjerovao da pisana riječ može išta promijeniti u ljudskoj prirodi. Nije bio revolucionar, nije htio promijeniti svijet, jer nije vjerovao da bi ijedna revolucija mogla promijeniti ljudsku prirodu. Jedanput je posve uzgred primijetio da se ne isplati mijenjati režime sve dok ljudi u novom poretku ostaju isti kakvi su bili i u starome. Htio je promijeniti samoga sebe. Ne shvadaš, naravno da ne shvadaš. Dugo ga ni ja nisam razumjela, nisam mu vjerovala ... Samo sam se motala oko njega, kretala se nečujno. I bilo mi je drago što me trpi. U ono su se vrijeme u mnogim stanovima skrivali, kao i ja,

mnogi ljudi, muškarci i žene, pretežito Židovi koji su bježali pred lovcima na glave ... Dobro, mir, smiri se. Vjerujem da ne znaš kako je tada bilo u Pešti ... Pa ne možeš znati ni to da su ljudi živjeli kao insekti, nečujno. Mnogi su spavali u ormarima, kao moljci ljeti u ladicama s naftalinom. To je i mene nanijelo u njegov dom, gdje sam se nastanila. Nečujno i bez znakova života. Nije obradao pozornost. No ponekad bi se prenuo i, kao da me je primijetio, osmjehnuo bi se te me upitao za nešto posve nevažno, vedro i uljudno, uvijek kao da se ved dugo, dugo družimo i čavrljamo. Jedanput sam stigla u njegov stan negdje oko sedam navečer; večer je ved pomalo mirisala na jesen i rano se smrkavalo. Ušla sam i opazila njegovu delavu glavu kako sjedi pred prozorom u slabo osvijetljenoj sobi. Nije čitao, prekrižio je ruke na prsima i zurio kroz prozor. Čuo mi je korake, no nije se osvrnuo. Obratio mi se preko ramena: – Poznajete li kineske brojeve? Ponekad mi se činilo da je naskroz šenuo. No tada sam ved shvatila njegovu igru, znala sam s njime ... Valjalo je odmah nastaviti razgovor, bez prijelaza i suvišna uvoda, tamo gdje je on prekinuo. Volio je da mu odgovaram kratko, riječ dvije, uglavnom s da ili ne. Zato sam mu pokorno odgovorila. Rekla sam da nemam pojma kako Kinezi bilježe brojeve. – Ni ja – rekao je smireno. – Kao što ne razumijem ni njihovo pismo. Ne pišu slova ved rišu ideograme. A o njihovim brojevima nemam pojma. Jedino sigurno znam da ne pišu arapske brojeve. Kao što ne upotrebljavaju ni grčki sustav zapisa; njihov je mnogo stariji. Dakle, može se pretpostaviti – to mu je bila omiljena formulacija, a tada bi podigao svoj kvrgavi prst poput učitelja koji tumači nešto tupoglavim školarcima – da brojeve bilježe na način koji ni po čemu nije sličan nijednom od zapadnih ili istočnih sustava. I upravo zato – rekao je svečano – nemaju tehniku. Jer tehnika počinje s arapskim brojevima. Bremenit brigama zagledao se u sivo smrkavanje, u večer koja je mirisala na mošt. Očigledno ga je uznemiravalo to što kineski način pisanja brojeva nije istovjetan arapskome. Buljila sam u njega i šutjela, jer sam o Kinezima znala samo to da ih je mnogo, da su žuti te da se stalno osmjehuju. To sam pročitala u nekom šarolikom časopisu. Zato sam ga bojažljivo upitala: – Zar je tehnika doista potekla od arapskih brojeva? ... U tom je trenutku negdje u blizini, valjda u podnožju Tvrđe, strahovito zagrmio protuavionski top. Digao je pogled prema Tvrđi i prestrašenim glasom primijetio: – Da – i kimnuo kao da mu je drago što su mu pri jednoj žestokoj raspravi

pritekli upomod dovoljno uvjerljivim argumentom. – Jeste li čuli kako je puknulo? ... To je tehnika. A za to su potrebne arapske brojke. Jer, s grčkim rimskim brojevima baš i nije bilo lako množiti, a bogme ni dijeliti. Zamislite samo koliko im je vremena trebalo dok bi netko grčkim brojevima zapisao i izračunao koliko je dvjesto trideset jedan puta četiri tisude tristo dvanaest! ... Ne, draga gospođo ... to se ne da zapisati na grčkome. Tako je govorio i očigledno bio silno zadovoljan sa sobom. Koliko god bila nekulturna, razumjela bih svaku njegovu riječ ... samo ne i cjelinu, toga čovjeka u njegovoj ukupnosti. Znaš ved ono, kako je sazdan. Tko je on zapravo? Komedijaš? ... Ruga li se? ... Uzbuđivao me je kao kad se zatekneš pred nekom novotarijom, uzmeš u ruke neki pomodni zatvarač ili zagonatan brojač, pa se pitaš u čemu je štos. Ne znaš kako bi mu pristupio ... Da ga poljubiš? Da ga pljusneš? Što ako uzvrati poljubac? No lako je mogude da de samo otrpjeti poljubac ili pljusku, pa de nakon toga smirenim glasom redi tko zna što. Primjerice, počet de govoriti o tome da žirafe u jednom koraka prijeđu šest metara. Jer i to mi je jedanput spomenuo, također uzgred, bez ikakva povoda, no s oduševljenjem. Kazao je da su žirafe anđeli divljine, anđeli među zvijerima, te da u njihovu bidu ima nečeg anđeoskog. Čak su i ime, dobile po anđelima ... serafa, tako su ih zapravo prozvali ... Hodali smo šumskim putem po jesenskom gaju, negdje potkraj rata. Glasno je pričao o žirafama, glas mu je odjekivao oko nas. Ushideno je, lebdedim i letedim riječima pripovijedao o tome koliko je potrebno biljnih proteina žirafi da bi preživjela, da bi joj izrastao dugi vrat i malena glava, velika prsa i divovska kopita ... kao da je recitirao stihove, neku nerazumljivu kimnu. I kao da se pri recitiranju opijao značenjem tih riječi, omamljivao od činjenice da je živ i da na svijetu postoje i žirafe ... Tada sam ga se bojala ... Uznemirilo bi me kad bi počeo govoriti o žirafama ili o Kinezima. No poslije ga se više nisam bojala, ponašala sam se kao da sam se i ja nacvrcala dok je on govorio. Sklopila bih oči i osluškivala njegov promukli glas ... nije me zanimao sadržaj onoga što je govorio ved ona čudnovata, istodobno stidljiva a ipak ushidena, luda pomaknutost koja je odzvanjala u svemu tome. Kao da je svijet neko golemo slavlje, a on svedenik koji upravo viče kao derviš, ispred oltara u molitvi i izvikuje smisao blagdana svekolikom svijetu ... o žirafama ili Kinezima, ako baš treba o brojevnom sustavu iz arapskog nasljeđa. A znaš li čega je još bilo u tome? ... Lascivne žudnje. No ne one koja vlada kod ljudi. Možda je to ona koja postoji kod biljka, kod velikih paprati, mirisavih lijana ili kod žirafa i serafa. A možda je takva žudnja i kod pisaca ... Trebalo mi je vremena dok nisam shvatila da nije lud ved nadasve ispunjen žudnjom. Izvodi lascivne igrice sa svijetom, uzbuđuju ga materija svijeta, riječ i meso, zvuk i kamen, sve što postoji, sve što je opipljivo a istodobno, što se

smisla i sadržaja tiče, posve neuhvatljivo. Kada je na taj način progovorio, bio je strahovito ozbiljan, kao što je ozbiljno i lice ljudi u postelji nakon što su se zadovoljili pa leže sklopljenih očiju ... da, dragi ... Baš takav. Medutim, nije šutio poput mutavih kojima ama baš ništa ne pada na pamet. Evo, primjerice, i ti znaš prekrasno šutjeti kada sjediš tamo u orkestru tik do fagotista i s tom tvojom divnom glavom grčkoga boga ozbiljno bacaš poglede na zbivanja u baru ... No koliko god se tada u svome bijelom smokingu doimao uzvišenim, na licu ti se vidi da šutiš, a da pritom ne misliš ni na što ... A taj je nesretnik šutio kao da šuti o nečemu. I znao je šutjeti strahovito snažno. Znao je šutjeti jače nego što bi netko urlao. Nikada me nije zamarao kada je govorio. Tada bih uglavnom osjedala onu ugodnu vrtoglavicu, kao kada čovjek sluša glazbu. No zato me je njegova šutnja doista umarala. Jer se tada moralo šutjeti zajedno s njim i usredotočiti se na ono o čemu je on šutio. Nisam mogla pogoditi na što on pritom misli. Samo, kad bi nakon žirafa ili drugih sličnih ispada naglo zašutio, osjedala sam da je to upravo točka u kojoj počinje istinski smisao onoga što želi redi. A kad bi počeo šutjeti, iznenada bi se našao daleko, neobično daleko od mene. Što me je iznenadilo, a bilo je pomalo i zastrašujude. Bio je kao čovjek iz bajke koji ima kapu od magle, pa postaje nevidljivim kad god to poželi ... Tako je i on iščezavao u svojoj šutnji. Još trenutak prije bio je pokraj mene, glas mu je hrapavo brundao, govorio je riječi koje su za mene bile nerazumljive ... a zatim bi odjedanput nestao, kao da je otišao nekamo strašno daleko. No ni tada nije bio neuljudan. Nijednoga trenutka nisam osjedala da me vrijeđa time što mi se više ne obrada. Više mi se činilo da mi iskazuje poštovanje, jer je u mome društvu spreman čak i šutjeti. Pitaš me o čemu je tako snažno šutio. Tako silovito i dosljedno ... Joj, srčeko! Pitaš me baš teške stvari! ... Ni trenutka nisam zamišljala da bih mogla barem krišom zaviriti u njegovu šutnju. Međutim, kasnije, prema sitnim znakovima, počela sam nasludivati što bi to moglo biti. U doba kada sam ga srela, taj je čovjek prionuo poslu da u sebi uguši, ubije pisca. A na to se metodički pripremao, da mu pritom ništa ne promakne. Točno kao što se ubojica priprema za stravičan čin ... Ili možda kao urotnik koji radije proguta otrov, jer se pribojava da bí, zaboga, mogao odati tajnu. Ili kao misionar koji oklijeva divljacima ili neprijateljski raspoloženim poganima prenijeti neku istinu ili neku svetu, tajnu čarobnu riječ ... a kako na to nije spreman, radije umire.

Pokušavam ti redi da sam ga polako počela shvadati. Jedanput mi je, tek uzgred, rekao: – Grijeh je malograđaninov medij. Kao i uvijek kad bi tako nešto rekao, pogladio bi svoj goli zatiljak. Kao čarobnjak koji u cilindru traga za čarobnim modima da bi poslije odande izvukao goluba. Poslije mi je objasnio, raščlanio tu sumnjivu mudrost, da bi je zatim opet sastavio u cjelinu. Reče mi da je u malograđaninovu, plebejčevu životu grijeh isto što je u umjetnikovu životu vizija stvaralaštvo. Medutim, umjetnik želi više od plebejca ... Želi oblikovati neku tajnu poruku koju de poslije izredi, naslikati pretočiti u notni zapis ... Nešto od čega de život biti mrvicu više od života ... Mi to, maleni moj, baš i ne shvadamo. Rekao mi je također i to da se u svijesti ljudi koji čine zlodjela javljaju, zapravo se prosvijetle, sve one čudnovate zamisli koje se toliko razlikuju od svakodnevnih: na koji de se način zločinac, bilo ubojica bilo vojskovođa bilo državnik, poigrati mogudnostima ... da bi nakon toga, poput umjetnika u trenutku nadahnuda, strelovito, spretnošdu od koje zastaje dah i stručno ostvario svoj naum ... svoje užasno remek–djelo, sam zločin! ... Jedan ruski književnik ... ne mršti, srce moje, to svoje mramorno čelo, nije bitno kako se zvao, i ja sam ga zaboravila, no vidim, uvijek postaješ mrgodan i zlovoljan ako se povede riječ o piscu, nekako ne voliš taj soj. Imaš pravo ... Dakle, rekao mi je i to da je neki ruski književn ik napisao roman o ubojstvu. Usto, moj je neobični prijatelj vatreno ustvrdio da nije nemogude da je taj Rus jednom uistinu i htio počiniti neko ubojstvo. No čini se da poslije ipak nije, jer nije bio plebejac, ved književnik. Pa je radije pisao o tome. A on više ništa nije htio pisati. Nikada ga nisam vidjela da piše. Nisam vidjela ni kakav je rukopis imao. Imao je jedno nalivpero, to sam i sama vidjela. Međutim, ni pisadi stroj nije nikada otvarao, baš nikada. Dugo nisam shvadala što ne valja s njime. Pomišljala sam da je usahnuo, da nema više snage ni za snošaj ni za pisanje. Komedija, pa se ponaša kao da su ga povrijedili i oholo se povlači u šutnju; više nije spreman ni ljudima ni svijetu pokloniti ništa od čudesna i jedinstvena dara koji samo on može podariti, kao tagt, umišljen, ostarjeli pisac, majstor i uzor! ... To su bile moje sumnje. Znaš, čovjek kome usahne talent ... kao muškarac koji nije više dovoljno pri snazi da stisne žensko bide kako Bog zapovijeda ... pa odjedanput počne glumiti asketa, kao da mu je dosta uspjeha u postelji i za stolom, kao, sve je ionako isto, pa nema smisla ... Ukratko, kiselo je grožđe, pa odu u pustinjake. No jednoga sam dana ipak jasnije počela shvadati što sprema. Taj čovjek više nije htio pisati jer se bojao da de svaka riječ koju bi rekao ili stavio na papir pasti u ruke izdajica i barbara. Vjerovao je da dolazi svjetski

poredak u kojemu de se sve što neki umjetnik misli i izgovori, a napose napiše, krivotvoriti, izdati, uprljati ... čak i ono što naslika na komadu platna ili pretoči u notni tekst. Nemoj buljiti s tolikom nevjericom ... Vidim da ne vjeruješ u ono što ti govorim. Čini ti se da samo grakdem i umišljam. Razumijem, slatki moj najdraži, jedini moj, da ti je to nepojmljivo, jer si ti od glave do pete punokrvni umjetnik. Ti si umjetnik do posljednjeg atoma ... Pa ne možeš ni zamisliti da jednoga dana baciš palice kao što je taj čovjek spremio svoje nalivpero u ladicu i pustio ga da hvata prašinu ... Istina? To ni ja ne mogu zamisliti, jer ti si od one vrste koja de do smrti ostati umjetnik. Ti deš, jedini moj, htjeti bubnjati i onda kad de ti ved prsti biti mrtvi i hladni. Ali taj nesretnik, e, pa on je bio drukčiji umjetnik. Taj se nevoljnik bojao da de, ako nešto napiše, postati sudionik i doušnik, jer su dolazila vremena u kojima de se sve što pisac kaže krivotvoriti. I sve tumačiti drukčije nego što je on rekao. Ustuknuo je kao svedenik koji najednom shvati da od Božje riječi koja ga duboko pogađa neki ljudi iznenada naprave reklamu za losion za usta ili politički poklič odaslao s bačve ... Zato je umuknuo. Što kažeš? Tko je zapravo pisac? ... Neuki lučki radnik? ... Da bi neki mehaničar agent bio daleko korisniji? ... Ako tako misliš, pisac doista nije ništa više od neukog lučkog radnika. I nema ni vede potrebe za njim ... kao što nema ni za kim tko nema novac vlast. On je, kažeš, naprosto suvišan, kao što je govorio i moj suprug ... Ne viči, smiri se. Imaš pravo, bio je beskoristan lučki radnik. A ipak, kakav je bio izbliza? ... E, pa nije bio neki grof, bogme ni vladin generalni savjetnik. Čak ni partijski sekretar. I s novcima je taj čovjek bio čudan. Vjerovao ili ne, imao je čak i nešto novca. Bio je lučki radnik koji potajice misli na sve, čak i na novac. I ne pomišljaj da je bio glupi pustinjak, kao što o tome raspredaju mantijaši, netko tko u pustinji jede skakavce, a iz debla poput medvjeda srče med. Imao je nešto novca, no novčanice nije odnosio u banku, ved ih je čuvao u lijevom džepu kaputa. Kad bi pladao, odande bi izvlačio svežanj novčanica. Što je bila nemarna gesta, bududi da normalan čovjek novce čuva u novčaniku ... I ti ih držiš tamo, zar ne? Naše novce. Međutim, kad bi novčanice s tako nemarnom gestom izvukao iz džepa kaputa, bilo bi mi jasno i bez svake sumnje da se toga čovjeka ne da preveslati ni prevariti, jer on savršeno točno zna koliko ima novaca, zna za svaki filir! ... No nije imao samo domade novce upitne vrijednosti. Imao je i dolare, trideset novčanica po deset dolara. Ali i francuske, Napoleonove zlatnike. Sjedam se, zlatnike je držao u nekoj staroj limenoj kutiji za cigarete, u kutiji u kakvoj su nekod bile pakirane egipatske cigarete. Trideset četiri komada napoleondora, prebrojao ih je, vrlo pomno, preda mnom. Na vrhu nosa su mu, dok je te zlatnike gledao i njušio, sijevale naočale. Poneke bi zagrizao, a nekima samo osluškivao zveket. Promotrio bi svaki pojedinačni komad. Svaki bi komad razgledao zasebno,

dizao bi ih prema svjetlu i proučavao poput mjenjača sa starih slika, sa zlobnom i neumoljivom stručnošdu. Međutim, nikada ga nisam vidjela da išta zarađuje. Kada bi mu netko donio račune, pažljivo bi ih pregledao, bez riječi i vrlo, vrlo ozbiljno. Zatim bi platio i donositelju računa, ma tko to bio, dao veliku napojnicu. Mislim da je potajno bio zapravo strahovito šmucig. Jednom ... pred jutro, kada je ved popio svoje vino ... pričao mi je da se novac, a napose zlato mora cijeniti, jer u novcu ima nečega magičnog. No nije mi objasnio što. Ako je doista tako silno poštivao novac, začudilo me što uokolo dijeli tolike carske napojnice. Drukčije je davao novac iz ruke nego što bi to činili bogataši ... Poznavala sam bogate ljude, i suprug mi je bio bogatun, međutim, nikoga iz njihova roda nisam vidjela da bi tako lake ruke davao velike napojnice kao što je to radio taj ništavni pisac. Mislim da je zapravo bio vrlo siromašan. Ali zato napuhan pa nije nimalo držao do toga da bi siromaštvo uopde trebalo nijekati. I ne pomišljaj, nemoj se ni nadati da du ti znati redi kakav je on zapravo bio. Samo sam ga promatrala, s grčevitom znatiželjom. No nikada, ni trenutka nisam pomislila da bih mogla poznavati toga čovjeka. Tko je on, ako je samo pisac ... To me pitaš? Imaš pravo, tko je on i što. Jedno veliko ništa. Nema naslova, nema časti, nema ni vlasti. Jedan pomodni crnački jazz-dirigent ima više para nego on, jedan policijski časnik ima više vlasti nego on, jedan zapovjednik vatrogasne jedinice ima vedu čast i viši rang ... A on je bio svjestan toga. Upozorio me je na to da zajednica nema neku posebnu riječ za oslovljavanje književnika ... toliko ga potcjenjuje. Katkad mu daruju javni spomenik, katkada ga utamniče. Međutim, pisac je za društvo naprosto nitko i ništa, obično piskaralo. Pisca se oslovljava s gospodine uredniče, ili gospodine umjetniče. No on nije bio čak ni urednik, jer nije ništa uređivao. A ni umjetnik, jer umjetnici imaju dugu kosu, a i halucinacije ... tako se barem priča. No on je bio delav, a u doba kada sam ga ja upoznala nije ništa radio. Nitko ga nije oslovljavao s gospodine književniče, jer čini se, takvo oslovljanje ne bi imalo smisla. Ili je netko gospodin, ili je pisac ... Teško se u tome snadi. Ponekad bih posumnjala da ni on nije posve načisto s time misli li doista ozbiljno to što govori. Jer mi se činilo da bi i naličje mogla biti istina onoga što je upravo rekao. A kad bi me pogledao u oči, kao da nije ni govorio meni ... Primjerice, jednom ... bilo je to davno, odonda nisam ni razmišljala o tome, no sad mi je odjedanput sinulo, rasvijetlilo se ... Sjedila sam između dvaju bombardiranja u njegovoj sobi, leđima okrenuta pisadem stolu. Mislila sam da me i ne primjeduje,

jer je upravo iščitavao neki rječnik. Izvadila sam iz svoje vrede kutijicu s puderom, u malenom sam zrcalu pogledala nos i počela ga pudrati. Iznenada se začuo njegov glas: – Bilo bi dobro da pripazite! ... Prepala sam se, bila sam osupnuta. Ustao je od stola i prekrižio ruke. Stao je pred mene. – A čega da se čuvam? ... Nagnuo je glavu ustranu, gledao u mene i tiho zazviždao. – Bilo bi pametno da pripazite, jer vi ste lijepa ženal ... – rekao je i to je zazvučalo kao optužba. Međutim, bio je zabrinut i činilo se da to što govori misli ozbiljno. Nasmijala sam se. – A čega da se čuvam? Rusa? ... Slegnuo je ramenima. – Oni vas žele samo obljubiti. Zatim odu. No dolaze oni drugi ... oni koji vam s lica žele oderati kožu. Zato što ste lijepa žena. Nagnuo se iznad mojega lica, kratkovidno. Gurnuo je naočale na čelo i tako me promatrao. Kao da je tek tada uočio da nisam gabor, ved vrlo pristala proleterska cura. Kao da me nikada prije nije ni pogledao kao što valja okom omjeriti neku ženu. E, pa tada me je napokon promotrio ... Međutim, tako stručno kao što de lovac promotriti čistokrvnu vižlu. – Oderati kožu, i to meni? ... – I nasmijala sam se. No grlo mi je bilo suho. – Tko? ... Ubojice iz strasti? ... Govorio je strogo kao svedenik kada propovijeda: – Dolaze vremena kada de svi, svatko tko je lijep, postati sumnjiv. I tko je darovit. I tko je karakteran. – Glas mu je promukao. – Ne shvadate? Ljepota de postati napad. Darovitost provokacija. A karakter atentat! ... Jer upravo dolazi njihovo vrijeme, odasvuda dolaze oni, izmilit de ih na stotine milijuna, ili još i više. I bit de ih posvuda. O da, ružni. Netalentirani. Beskarakterni. I vitriolom de polijevati lijepe. Paklinom i objedama nagrditi svakoga tko je nadaren. Probosti srce svakomu tko ima karakter. Evo, ved su tu ... I bit de ih sve više i više. Čuvajte se! ... Sjeo je ponovno za stol. Lice je pokrio šakama. Dugo je ostao u tišini. Zatim ljubazno, neočekivano zapitao: – Da skuham kavu? ... E, pa takav je on bio. Ali to nije sve. Bio je on još ponešto. Stario je, no katkada se doimao kao da se potajice smješka od zluradosti kako je, eto, sve stariji. Znaš, postoje muškarci koji misle da je starost doba osvete. Žene u toj dobi polude, uzimaju hormone,

pojačavaju kozmetičke tretmane, kupuju si mlade dečke ... Medutim, kada muškarci stare, neki se tomu znaju samo smješkati. Čovjek koji stari sa smiješkom katkada postaje opasniji za žene od osvajačkih gladijatora. Tada su u velikom i zamornom dvoboju ... koji nikada ne dosadi ... muškarci jači, jer ih žudnja više ne progoni, ne požuruje. Tijelo više ne vlada njima, oni su gazde, oni su ti koji vladaju. A žene to osjete njuhom, kao što zvijer nanjuši lovca. Mi demo zavladati samo onda ako vam, muškarci moji, uspijemo zadati bol. Nakon što frajera našopamo igricom dam–daš, odmah ga moramo podvrgnuti kari odvikavanja ... a bude li tada vrištao, pisao pisma i prijetio, mi demo se savršeno mirno šetati, jer smo svjesne da još uvijek imamo mod. No kada jedan muškarac počne stariti, on je jači. Istina, ne zadugo ... Jedno je starenje, a duboka je starost nešto posve drugo. Jer, onda dođe ono drugo doba, vrijeme duboke starosti kada muškarci ponovno postaju kao djeca pa nas, hodu redi žene, opet trebaju. No, nemoj se toliko smijati. Pa samo ti pripovijedam, zabavljam te pred svitanje. Eto vidiš, sada si prekrasan, baš kada se tako osorno smiješiš. Taj je čovjek stario vrlo lukavo i zlurado. Ponekad bi mu palo na pamet da stari, i tada bi se razvedrio, oči bi mu zasjale iza naočala, gledao bi me vedro i sa zadovoljstvom. Gotovo da je trljao ruke od veselja, bio baš dobro raspoložen, valjda zato što sam sjedila kod njega i nisam mu mogla zadati bol, pa da, naprosto samo zbog toga što je stario. Tada bih ga najradije ubila; voljela bih mu strgnuti naočale s nosa, baciti ih na pod i zagaziti ... a zašto? Samo zato da zaurla. Da me zgrabi za nadlakticu ili da mi uzvrati duškom, ili ... E, pa da. Medutim, nisam mu mogla ništa, jer je stario. A ja sam ga se bojala. On je bio jedini čovjek kojega sam se ikada bojala. Uvijek sam vjerovala da ponešto znam o muškarcima. Mislila sam da se sastoje od osam desetina taštine i dviju desetina nečega drugoga ... Što si graknuo tako uvrijeđeno, ti si ionako samo iznimka. A i inače sam bila uvjerena da ih poznajem, da znam njihov jezik. Zato što bi od deset muškaraca devet njih povjerovalo mojem prevrtanju okicama kad bih se pravila da im se divim, da sam očarana njihovom ljepotom, zadivljena njihovim umom! Mogla sam im se obradati mazno i frfljajudi, zavoditi ih i diviti se njihovu zastrašujudem razboru koji, dakako, ja, siromašna i skromna proleterska cura, malo neuko nevinašce s ljubičastim okicama, ne mogu shvatiti ni pojmiti njegovu istinsku veličinu ... Bilo bi dovoljno ved i to što se uopde mogu skutriti pred nogama toga modnoga i mudrog muškarca pa smijem pobožno slušati iskričava očitovanja sve te silne pameti nakon što mi je ukazao čast da meni, bijednoj glupači pokaže i riječima izrazi koliko je pametan i nadmodan u službi, ili kako je na tanki led namamio turske uvoznike koji su mu sirove ovčje kože htjeli prodati pod štavljeno krzno, ili kako se udvarao glavešinama da bi na kraju dobio Nobelovu

nagradu ili tko zna gdje bio imenovan vitezom ... Jer oni se vedinom razbacuju baš tim stvarima. Rekla sam ti ved da si iznimka. Ti barem šutiš i bubnjaš. Kada šutiš, sigurna sam da šutiš ni o čemu te da pritom nemaš nijednu misao u glavi. A to je divno! Ali drugi, najdraži moj, nisu takvi. Drugi su toliko tašti, bilo u postelji, bilo za stolom, pa čak i u šetnji; ili kada u žaketu odlaze da se poklone novim modnicima, ili u kavani grlenim glasom zovu konobara ... svi su toliko puni sebe kao da je oholost jedina prava i neizlječiva bolest čovječanstva. Osam desetina taštine, jesam li to rekla? ... Možda ipak devet. Kao što sam pročitala u nedjeljnom priloga jednih novina, glavninu globusa tvori voda i samo malen djelid kruta tvar. Zato mislim da ni muški stvor nije ništa drugo nego oholost koju drži na okupu nekoliko fiksacija što su mu ih utuvili u glavu. No on je bio ohol na drukčiji način. Bio je ponosan, da je u sebi zatro sve na što je mogao biti ponosan. Odnosio se prema vlastitom tijelu kao prema namještenika. Malo je jeo, hranio se pravilno, discipliniranim pokretima. Kad bi pio vino, zaključao bi se u svoju sobu kao netko tko želi ostati sam s nekom perverznom osobom ili sumnjivom navikom. Ako bi pio vino, nije ga nimalo zanimalo jesam li i ja u stanu nisam. Stavio bi preda me flašu francuske rakije, pladanj krcat biranim, izvrsnim zalogajima, kutiju egipatskih cigareta ... i vratio se u svoju sobu piti vino. Kao da mene, ženu, nije smatrao dostojnom da mogu biti u blizini kada muškarac pije vino ... Pio je vraški teška vina. Bio je ozbiljan. Izabrao bi u smočnici, gdje je držao rijetka vina, jednu bocu ... kao što i paša naručuje u večernju službu jednu odalisku iz harema. Kad bi natočio zadnju čašu, rekao bi ipak nešto, i to glasno: »Za dom!« Prvi put sam pomislila da se samo šali. No nije se smijao kada je to govorio, to za njega nije bila majmunarija. Zadnju bi čašu doista ispijao u zdravlje domovine. Pitaš me je li bio domoljub ... Ne znam. Prije bi se reklo da je postajao sumnjičavo šutljiv kad bi ljudi govorili o domoljublju. Njegova je domovina bila samo mađarski jezik. Nije bilo slučajno da je u zadnje vrijeme iščitavao samo rječnike ... ništa drugo, samo rječnike. Nodu bi, dok je pijuckao vino, listao španjolsko-talijanske ili francusko-njemačke rječnike, a isto je to radio i tijekom prijepodneva za vrijeme zračne opasnosti; kao da se nadao da de usred užasne buke razaranja i meteža od rušenja napokon pronadi riječ koja de mu dati odgovor. No najčešde je čitao rječnike koji su s mađarskoga prevodili na mađarski i tumačio mi naše riječi, pobožnim, ganutim, zatečenim izrazom lica, u zanosu kao da u crkvi proživljava neki erotski uzbudljiv ushit ili mistično oduševljenje. Izdvojio bi pokoju mađarsku riječ, pogledao u strop, zatim je pustio neka lebdi, leti poput leptirida ... o da, sjedam se, jednom je izgovorio riječ ... leptirid ... a

zatim je gledao za njom kao da je riječ doista pravi leptirid koji lebdi negdje pred njim na iskričavom suncu i zladano se ljeska ... ponire, lebdi, sijeva, svjetlo mu bljesne na krilcima zaprašenima peludi, a on samo promatra toga nebeskog plesača, vilinski ples jedne mađarske riječi; i odjedanput se primirio i pripitomio, jer je to bílo najljepše i najviše što mu je još u životu preostalo. Čini se da je u duši bio ved odustao i od mostova i od ljudi. Vjeru je možda polagao samo u mađarski jezik; on mu je ostao jedinom domovinom. Jedanput nodu, dok je pio vino, pustio me u svoju sobu. Sjela sam sučelice njemu na rub kauča, pušila i gledala u njega. Nije se obazirao na mene, bio je blago nacvrcan. Koračao je gore-dolje po sobi i izvikivao riječi. To je zvučalo ovako: – Mač. Zatim bi teturajudi napravio nekoliko koraka pa zastao kao da je zapeo o nešto. Gledao bi u pod i kao da govori sagu: – Perla. Zatim bi uzviknuo, rukom pritisnuo čelo, kao da ga je nešto zaboljelo. I rekao: – Labud. Bacio je prema meni mutan pogled, kao da je tek tada postao svjestan da sam i ja u sobi. Vjerovao ili ne, no ja sam oborila pogled, nisam se usudila uzvratiti mu. Zasramila sam se. Kao da sam svjedok nečemu degutantnom i nemoralnom – znaš, kao oni koji zure kroz ključanicu, voajeri koji kroz pukotine u zidu vrebaju strast bolesna čovjeka ... primjerice to da se upravo zadovoljava s cipelom, jer je to za njega važniji detalj od osobe. Prepoznao me, zagledao se u mene, razabrao žmirkajudi kroz magličastu vinsku koprenu. Smeteno se i stidljivo nasmiješio, kao da je uhvaden u nečemu nepriličnom ... Raširio je ruke kao da se ispričava jer ne može drukčije, strast je jača od dudoređa i promišljenosti. Zatim je nastavio zamuckujudi: – Paprat! ... Žutika! ... Zatim je sjeo pokraj mene na kauč, uzeo moju ruku u svoju, a drugom pokrio oči. Tako je prosjedio dugo, dugo, u tišini. Nisam se usudila ni pisnuti. Međutim, tada sam shvatila da je to što vidim ravno umiranju. Da je taj čovjek cijeli svoj život podredio tomu da bi razum zavladao svijetom. A nakon svega morao je na svoje oči vidjeti kako je um posve nemodan. Ti to ne možeš razumjeti, srce moje, jer ti si umjetnik, istinski, pravi umjetnik od one vrste koja ima malo veze s razumom; uostalom, kod bubnjara nema ni potrebe za takvim stvarima ... Ne uzbuđuj se, to što ti radiš daleko je više od toga ... Eto vidiš. No taj je čovjek bio književnik i dugo je vjerovao u smislenost i razbor. Vjerovao da je čovjekov razbor sila kao što su sve one koje pokredu svijet,

kao što su svjetlo, elektricitet, magnetizam. I da on, čovjek, tom silom vlada svijetom i bez instrumenata, znaš, kao što je to odradio i junak one duge grčke sage, spjeva po kojemu su ne tako davno nazvali i turističke agenciju, sjedaš li se? ... Kako se ono zove? Ah, da, Odisej. Ulysses. Bez finih instrumenata, bez tehnike, bez arapskih brojeva ... tako je on to nekako zamišljao. Morao je spoznati da razbor zapravo ne vrijedi ništa, jer su instinkti daleko snažniji. Zanos je jači od razuma. A kada se strasti nađe pri ruci tehnika, fudka joj se za razum. Tada de se zanos i tehnika uhvatiti u kolo i povesti neobično divlji ples. Zato nije više ništa ni očekivao od riječi. Nije vjerovao da smisleno složene riječi još išta mogu pomodi svijetu i ljudima. A istodobno, riječi su se u naše doba tako čudnovato iskrivile ... znaš, jedna vrlo obična riječ koju čovjek uputi čovjeku, kao što i nas dvoje sada razgovaramo. Sve je to ved naprosto suvišno, djeluje poput baštinjene umjetnine. Ljudska riječ u stvarnosti prerasta u obilje ... prometnula se u tko zna što, kao što ulični megafoni zvekedu i kriče. Nije više vjerovao riječima ... no još uvijek ih je volio, uživao u njima i srkao ih. S pokojom bi se mađarskom riječi u zamračenim nodima grada znao opiti do besvijesti ... znao je uvlačiti u sebe neke mađarske riječi kao na slamčicu, kao što si ti neki dan srkao Grand Napoleon s kojim te je pred jutro ponudio južnoamerički krijumčar hašiša. Da. I ti si tu rijetku tekudinu ispijao znalački, sklopljenih očiju i shrvan osjedajima kao što je i taj čovjek izgovarao riječi: »Perla! ...« »Žutika! ...! Za njega su riječi bile od tvari koja se može okusiti, kao što su krv ili meso. I kad bi izgovarao takve besmislice, govorio nepovezano, takoredi u transu ... kad bi se izražavao sam u rijetkim riječima, činilo se da je trešten pijan pomahnitao. Kao da stenje i izvikuje neobične izraze nekoga azijskog jezika ... Šutjela sam i zgražala se. Kao da sam svjedok neke neobične istočnjačke razuzdane pijanke. Kao da sam zalutala u svijet nekog luđaka i istodobno vidim u zamračenoj nodi cijeli narod ili, bolje rečeno, ono što je još ostalo od puka ... čovjeka i tek nekoliko riječi koje su ovamo zalutale, i to svaka za sebe. Odnekuda daleko, vrlo, vrlo daleko. Nikada mi do tada nije padalo na pamet da sam i sama Mađarica. Iako jesam, bogami jesam, jer su mi svi djedovi bili Mađari s Kumanskih polja. Imam i mrlju na leđima ... kažu da to nije madež ved znale plemena, kumanska pjega. Što? ... Htio bi je vidjeti? Može, ali poslije. Sjetila sam se što mi je suprug jedanput pričao o jednom slavnom Madam koji je bio grof i predsjednik vlade, prezivao se ili po Dunavu ili po Tisi. Uvijek zaboravljam te grofove. Moj je čovjek poznavao ženu u koju je taj gospodin bio zaljubljen. Čuo je od te žene da je taj bradati grof, koji je bio premijer, znao katkada svratiti s nekolicinom prijatelja u separe Hotela Hungaria, pa pozvati

maloga Berkesa, onoga Cigana; zatvorili bi vrata, nije se čak ni mnogo pilo, samo bi slušali cigansku glazbu, šutke. Tada bi u zoru taj ozbiljni, strogi grof, predsjednik vlade koji je najčešde odijevao žakete, stao sam samcat nasred sobe i na polaganu cigansku glazbu zaplesao. A ostali bi ga bez riječi, ozbiljna lica, promatrali. Nitko mu se nije smijao, što je bilo čudno, jer je taj čovjek ipak bio predsjednik vlade, a sam je u zoru, sporim pokretima plesao na cigansku glazbu. To mi je palo na pamet kada sam pred jutro slušala svojega prijatelja kako izvikuje i maše rukama po sobi u kojoj nikoga nije bilo osim knjiga i mene. Ti! A tek knjige! Koliko knjigal ... Nikada nisam uspjela utvrditi koliko ih je točno bilo, jer nisam znala bi li otrpio da prčkam po njegovim knjigama. Samo bih, škiljedi ispod oka, procjenjivala koliko ih može biti, i to policu po policu. Sva četiri zida sobe bila su od poda do stropa pokrivena policama koje su se ugibale pod teretom knjiga, grbavo visjele poput skotne magarice koja samo što se nije opulila. U gradskoj ih knjižnici sigurno ima i više, to je istina. Možda i sto tisuda, a možda čak i milijun. Ne znam što ljudi žele od toliko knjiga? Meni su za cijeli život bili dovoljni Sveto Pismo i jedan roman s mekanim koricama poput bilježnice; imao je baš lijep šareni ovitak, a na naslovnoj stranici jedan grof klečao je pred nekom groficom. Dobila sam ga u Nyíregyházi od gradskoga suca, još u doba kada sam bila neodraslo djevojče, a on bacio oko na mene i pozvao me u svoj ured. Ja sam te dvije knjige sačuvala, a ostale sam samo čitala, onako kako su mi dolazile pod ruku ... jer u vremenima kada sam i ja bila milostiva, čitala sam i knjige; uzalud me gledaš ispod oka, vidim, ne vjeruješ mi ... Tada sam morala i čitati, »uzimati kupke«, lakirati nokte na nogama i govoriti da je Bartók oslobodio duh pučke glazbe« ... i slične stvari. Medutim, počelo mi je idi na živce, strahovito mi je to dosadilo. Jer i ja sam znala ponešto o puku, a bogme i o glazbi ... no o tome nije bilo baš dolično govoriti među gospodom. A to mnoštvo knjiga u književnikovu stanu ... Jedanput sam se poslije opsade prikrala onamo. Tada je on ved otputovao u Rim. Naišla sam samo na ruševine kude, a u jednoj sobi tek na kašastu masu od knjiga. Kuda je dobila mnogo pogodaka od bomba i granata, tako su barem pričali susjedi. Bombe su nekako raskvasile čak i knjige. One su ležale tamo porazbacane usred razrušene sobe, onako kako ih je vlasnik ostavio nakon opsade grada. Jedan od njegovih susjeda, neki zubar, pričao mi je da književnik nije spasio ni jednu knjigu. Nije prekapao po otpacima toga kašastog smetišta ... kada se popeo iz podruma, samo je stao ispred knjiga, čvrsto stegnuo ruke na prsima i razgledavao ono što je ostalo od njih. Susjedi su sudutno stajali oko njega, nadali se da de prosvjedovati, cendrati, naricati. No doimao se zapravo zadovoljnim. Shvadaš li ti to? ... Zubar se zakleo da mu se činio gotovo dobro raspoloženim; kimao je glavom kao da su se time što se

dogodilo, stvari napokon dovele u red, kao da se napokon razotkrila neka užasna prijevara i laž ... kao da se zbilo upravo ono s čime je on i računao; uostalom, kada je stajao usred te hrpe urušenih knjiga i gladio svoj delavi zatiljak, kao da se obratio knjigama zbijenima u kašastu masu kada je rekao: – E, pa, napokon! ... Zubar se sjedao da su se mnogi koji su to čuli uvrijedili. No njega nije bila briga čuje li ga netko ili ne. Slegnuo je ramenima i otišao. Neko se još vrijeme povlačio po gradu, tumarao kao gotovo svi ostali. No nitko ga više nije sreo u blizini njegova staroga stana. Čini se da je u trenutku, kada je onoga dana usred sobe ugledao hrpu smeda, u kašu zdrobljene knjige, i rekao ono »E, pa, napokon! ...« stavio točku na nešto. Zubar je kazao još i to da je, čuvši što je književnik rekao, posumnjao da je sve to možda samo komedija, da na taj način želi pokazati kako ga gubitak ne boli. Drugi su sumnjali da se iza uzdaha olakšanja podmuklo krilo neko tajno političko priznanje ... možda je bio streličasti križ komunist, ili čak anarhist, pa je zato rekao e, pa, napokon ... No ništa nisu saznali. Knjige su ostale na smetištu razorene kude i istrunule. Baš zanimljivo, tada se po Budimpešti svašta kralo, čak i napukle nodne posude iz toaleta, perzijske sagove, rabljena zubala, sve do čega se moglo dočepati ... No knjige nitko nije krao. Kao da su knjige bile tabu, nitko ih nije ni taknuo. Nestao je nedugo nakon što su Rusi ušli u grad. Netko je pričao da je u kamionu putovao prema Beču, da su ga Rusi poveli sa sobom. Zacijelo im je platio onim napoleondorima koje je tako grozničavo čuvao, ili dolarima ... vidjeli su ga kako sjedi na kamionu nakrcanome opljačkanim stvarima, gologlav i čita knjigu. Možda je ponio sa sobom neki mađarsko–mađarski rječnik, što misliš? ... Ne znam. Samo znam da je nestao iz grada. No nije sigurno da je to bilo baš tako. Nekako se ne uklapa u njegovu sliku, u uspomenu koju ja čuvam o njemu. Prije bih povjerovala da je otputovao spavadim kolima, prvima koja su krenula iz grada. I da je, kada se ukrcao u vagon, navukao rukavice. Na kolodvoru kupio novine a kad je vlak krenuo, nije gledao kroz prozor, nego je tom jednom rukom u rukavici navukao zastore da ne vidi na sve strane porušen i razoren grad. Jer nije trpio nered. Tako ja zamišljam. A to mi je nekako i milije ... Zanimljivo, sada kad je samo jedno sigurno ... to da je preminuo ... zapravo o tome čovjeku ne znam ništa pouzdano. Za mene je on bez sumnje bio posljednji čovjek koji je dolazio još iz onoga svijeta ... iz svijeta mojega muža, iz svijeta gospodstva. Ne zato da bi se i on držao

gospodskih tipova, ma kakvi. Pa on uopde nije bio imudan, nije imao ni naslova ni ranga ... On je tom svijetu pripadao u posve drukčijemu kodu. Znaš, bogataši čuvaju po raznim svojim spremištima svakojake trice. I taj je čovjek nešto čuvao. Čuvao je kulturu ... barem ono za što je vjerovao da je kultura. Jer moraš znati, jedini moj, da je kultura nešto posve drugo nego što mi proleteri zamišljamo ... nešto drugo nego lijep stan, knjige po policama, fino društvo ili, ne daj Bože, zahodski papir u boji. Postoji još nešto što gospoda nikada nede prepustiti proleterima, čak ni sada, kad je sve to druga pjesma, nije kao nekada kad su bogataši shvatili da de takvima ostati samo dotle dok proleterima mogu uvaliti sve one bezvrijedne trice koje su jučer bile sitnice s kojima su se igrali povlašteni ... No nešto ipak nikada nede dati iz ruke. Jer među tom gospodom i dan danas vlada neka vrsta dosluha, istina, drukčija nego nekod ... danas više ne čuvaju zlato, pa ni knjižnice, ni pinakoteke, ni svoju garderobu od nas, pa ni gotovinu, ni dionice, ni nakit, ni one svoje lijepe navike, ved nešto drugo, nešto što im je teško oduzeti ... Književniku se, po svemu sudedi, fudkalo za dosta toga što je gospodskomu rodu bilo bitno. Jednom mi je rekao da bi cijeli život mogao proživjeti na jabukama, vinu, krumpiru, slanini, kruhu i crnoj kavi; dakako, i na cigaretama, jer mu ništa drugo nije ni potrebno u životu..: I dva kompletna odijela, nekoliko garnitura donjega rublja, te ona trošna, iznošena kabanica koju nosi u svim vremenskim prilikama, i zimi i ljeti. A nije on to govorio samo tako ... ja, koja sam ga slušala, znala sam da je to potpuna istina. Jer nakon nekog vremena nije samo on znao šutjeti. Za kratko sam vrijeme i ja u njegovu društvu naučila šutjetí ... naučila kako ga treba slušati. Mislim da sam začas bila vrlo dobra, naučila sam ga slušati. Odgonetnula sam toga čovjeka, riješila križaljku. Nisam ga odgonetnula umom ved donjim dijelom tijela, onako kako mi žene osjedamo podražaje i učimo ... Na kraju sam povjerovala da tom čovjeku nije ništa na svijetu bitno što onima drugima jest. Njemu su kruh, slanina, jabuka i vino doista dostatni. I nekoliko rječnika. A naposljetku, tek nekoliko riječi, od svih riječi cijeloga svijeta dovoljno mu je tek nekoliko mađarskih riječi koje su zvučne, ugodna okusa, prhke, lako se lome i čovjeku se tope u ustima ... Na kraju de napustiti sve što je ljudima tako strahovito važno, i to bez riječi ... Jedino je još volio sunce i, dakako, vino i riječi, mada nepovezano, svako za sebe ... Bila je jesen, grad su bombardirali, građanstvo i vojska se stisnuli u podrume ... zanimljivo, vojnici se uvijek više boje bombi nego civili ... a taj je čovjek sjedio na jesenskom suncu, gurnuo naslonjač do prozora i u mrtvoj tišini s dubokim podočnjacima, napola otvorenih usta upijao, srkao sunčeve zrake kasne jeseni i smješkao se.

Doimao se sretnim. No ja sam znala da nede dugo, da polako umire. Jer, koliko god se odricao svega što je kultiviranom svijetu bilo bitno, koliko god se znao zavudi u svoju trošnu kabanicu, ipak je pripadao svijetu koji se pred njegovim očima razarao i nestajao. A koji svijet? Je li to bio svijet bogataša i povlaštenih? ... Svijet mojega muža? ... Ne, jer bogataši su bili samo nametnici na nečemu što se zove kultiviranost ... Vidiš, i sada kad sam izgovorila tu riječ, zacrvenjela sam se kao da sam rekla nešto neprilično. Kao da je taj čovjek, ili njegov duh ovdje pa čuje što govorim. Kao da sjedi na rubu kreveta u ovoj rimskoj hotelskoj sobi i dok izgovaram riječ kultura – naglo me pogleda i onim svojim mučnim pogledom prodire mi u utrobu, u žlijezde. I pita me: »Gospođo, što ste to rekli? ... Kultura? ... Velika je to riječ! ... Znate li vi to, gospođo – i ved vidim kako podiže kažiprst, ozbiljno me gleda i govori prijekorno poučnim tonom – imate li vi pojma što je uopde kultura? ... Udostojili ste se da svoje nokte na nogama obojite u crveno, zar ne? ... A onda, toliko ste dragi, da poslijepodne ili prije spavanja čitate neku lijepu knjigu? ... Jeste li toliko mili da se uljuljkujete uz zvukove glazbenih djela? ...« Jer on se volio izražavati tako starinski i podrugljivo, kao lik nekog romana u nastavcima iz prošloga stoljeda ... »Ne, premila gospođo – čujem mu glas – kultura je nešto posve drugo. Kultura je, duboko štovana gospođo, refleks! ...« Vidim ga kao da sjedi ovdje. Ne ometaj me. Čujem kao da mi govori. Jedanput mi je rekao ... Znaš, sada se toliko propovijeda o klasnoj borbi, pa i o tome da demo izigrati stare buržuje, izgurati ih, jer odsad demo mi biti gospoda, sve de biti naše, jer mi smo puk ... E, pa ja ne znam što de biti ... No zavukao se u mene loš osjedaj da to baš i nije posve tako ... Jer na kraju de tim drukčijima ipak ostati nešto što de nam uskratiti. I što im se nede modi silom oteti ... A ne može ga se ni badava dočepati, niti svladati na faksu kada se unatoč stipendiji zgubidani ... Kažem ti, ne shvadam. No slutim da postoji još nešto što nam ta gospoda nede htjeti dati ... Što? I sada mi se, kada na to pomislim, skupi slina u ustima. I smuči mi se, kao kad te ulove teški grčevi. Delavi je spomenuo reflekse. Znaš li ti što je to? ... Pusti, daj, pusti mi ruku! To je samo nervoza, zato se trese. Evo, prošlo je. Kad bi nešto rekao, nisam ga otprve, istoga trena razumjela ... no cjelinu sam ipak shvadala, znaš, njega u cjelini! ... Poslije sam upitala nekog liječnika što je to refleks. Rekao mi je da je to trenutak kada se čovjeka gumenim čekidem udara ispod koljena, a noga se nato nehotično trgne ... i to je onda refleks. No pisac je

zacijelo mislio na drukčiji refleks. Kada je ved nestao i ja ga uzalud tražila posvuda po gradu, učinilo mi se da je on bio taj refleks ... on glavom i bradom, u svojoj kišnoj kabanici. Čovjek u cjelini, shvadaš li? A ne ono što je pisao. Po svemu sudedi, tada više nije ni bilo bitno što je on kao čovjek nažvrljao ... jer na svijetu ionako ima i previše knjiga, po izlozima, po svim tim knjižnicama ... Katkada mi se čini kako knjiga ima tako mnogo da prava misao više i ne stane u njih; u knjigama više nema mjesta mislima ... Misli u njih i ne stanu od riječi, jer te samo vrve i vrve, beskrajno ih se mnogo natiskalo u knjige ... Ne, ono što je bio njegov opus za njega tada posve sigurno više nije bilo važno. Osim toga, on više nije ni vodio računa o tome da je nekada pisao knjige, to mu je zapravo bilo nelagodno. Kad bi se među nama povela riječ o tome, zbunjeno bi se smješkao. Jedanput sam ga bojažljivo i oprezno upitala za knjige koje je on napisao. Kao da sam ga sjetila na neku mladenačku nepodopštinu, na nešto na čemu se spotaknuo ... Tada mi se sažalio. Kao da je tada u tom čovjeku zatitrao neki snažan osjedaj, neko uzbuđenje, gnjev ili srdžba, čežnja ili tuga. Kao što se žabe trzaju kada ih posipamo solju, jer je netko znatiželjan i želi otkriti kako djeluje elektricitet. Tako se i taj čovjek trzao duboko u sebi ... katkada samo cerekom, mučnom grimasom usta ili oka. Kao da mu je na razum kapnula neka jetka kiselina. Kao da važne skulpture, slavne slike, mudre knjige ... kao da sve to, svako zasebno i ne postoji ... Kao da je i on tek sidušna, živa čestica svega što je propalo. I on je propao zajedno s cjelinom ... No čini se da kipovi i knjige ostaju još dugo, dugo i nakon toga što se ono što nazivamo kultiviranošdu ved odavno raspalo ... Samo nebo zna o čemu se tu radi. Promatrala sam toga čovjeka i usred eksplozija bombi razmišljala o tome da sam bila baš glupa kada sam u djetinjstvu ... u jami ... a i poslije, u sobi za služinčad jedne fine i otmjen kude, ali bogme i u Londonu, kada me je Grk učio svakojakim fintama ... vjerovala da su bogatuni kulturni. No danas ved znam da bogataš samo prigrize od tih dobara, da kao izjelica gricka ili se prežderava kulturom ... e, ali to su ved znanja koja de čovjek svladati tek nakon dugo vremena i skupo to platiti. Što to? ... Pa to da je kultiviranost u tome da je čovjek ... ili čak jedna nacija ... ispunjen nekom golemom radošdu! Kažu da su Grci nekod bili kulturni ... Ne znam. Moj Grk kojega sam poznavala u Londonu nipošto nije bio kulturan, barem ne u tom smislu. Najveda mu je briga bila novac i ono što je za nj mogao dobiti, dionice ili stare slike, odnosno jednu ženu ... primjerice, mene. Međutim, kažu da su Grci nekod bili doista kulturni, jer se cijeli narod nečemu veselio ... Čak i lončari koji su izrađivali one kipide, ali i trgovci uljem, pa i težaci i ratnici, kao i mudri muževi koji su na tržnici raspravljali o tome što je lijepo ili ispravno ... Zamisli samo da postoji narod u čijem životu postoji radost! A ta je radost njegova kultura. Međutim, taj je

narod poslije iščeznuo, a na njegovu mjestu ostali su ljudi koji danas govore grčki ... što baš i nije isto. Što misliš, da pročitamo neku knjigu o starim Grcima? ... Postoji navodno knjižnica u ovom gradu, tamo gdje stoluje rimski papa ... ma ne gledaj me tako nabrušeno. Saksofonist mi je rekao da i on potajno odlazi tamo. Naravno, dragi, imaš pravo, samo se pravi važan kada brblja takve stvari. A u stvarnosti i on guta samo krimide ... No to još ne isključuje činjenicu da u Rimu postoje knjižnice u kojima su pohranjene knjige iz kojih bi se moglo nešto saznati i o tome kako je u Grčkoj ... a potom i drugdje ... propalo ono što se inače zove kultiviranošdu? ... Jer vidiš, danas postoje samo stručnjaci. No čini se da si ni oni ne mogu priuštiti onu radost koju je nekod donosila kultura ... Tebe to ne zanima? Dobro, nedu te siliti. Bitno je samo to da si mi ti dobro raspoložen i zadovoljan. Nedu te više gnjaviti s takvim bizarnim zahtjevima. Zašto me gledaš tako ispod oka? ... Vidim ti po nosu da mi ne vjeruješ. Sumnjaš da me zapravo ne zanima grčka kultura, ved bih po svoj prilici htjela saznati zašto je onaj čovjek umro ... Kako si ti pametan! E, pa da, priznajem ti, htjela bih u nekoj knjizi pročitati kako dolazi do toga da se nešto što se opdenito naziva kulturom jednoga dana u nekom čovjeku počinje raspadati i trunuti. Zakržljaju mu živci u kojima je nastavilo živjeti mnogo toga što su ljudi nekod davno mislili, čega su se poslije s čežnjom sjedali i činilo im se da su možda na koji kratak tren drukčija živa bida nego što sisavci uglavnom jesu ... Postoji mogudnost da takav čovjek ne umire samo za sebe ... ved da s njim iščezava još mnogo toga. Ne vjeruješ? ... Ne znam je li to tako, no rado bih o tome pročitala u nekoj knjizi. Kažu da je u ovom gradu, ovdje u Rimu nekod također bila kultura. A bili su kulturni i oni koji nisu znali ni čitati ni pisati, ved su samo po tržnici pljuckali bučine koštice ... Bili su prljavci, no otišli bi u kupke i tamo raspravljati o tome što je dobro a što ispravno. Što misliš, je li mogude da je taj ludi čovjek zato došao ovamo? Da je tu htio umrijeti? Jer je pomislio da ono što se nekada zvalo kulturom i što je ljudima donosilo radost ... e, pa da je tome došao kraj. Pa je stigao ovamo gdje se također sve ved pretvara u smetište, ali još se uvijek nešto nazire od kulture ... Kao što su iz tla budimskoga Krvavoga polja nakon opsade virila požutjela stopala mrtvaca zakopanih u grobove duboke tridesetak centimetra ... Možda je zato došao ovamo? ... U ovaj grad i u ovaj hotel? ... Jer je htio da u trenutku kada umire oko njega lebdi zapah kulture? ... Da, umro je ovdje, u ovoj sobi. Pitala sam portira. Jesi li sad sretan da i to znaš? Evo, i to du ti dati. Sad više nemam ništa. Nakit si dobro skrio, zar ne? Najdraži, ti si moj dobročinitelj!

Ti! Vjeruj da kada je preminuo ... a umro je u ovoj postelji, tako mi je barem portir rekao ... da, baš u ovom krevetu u kojemu ti ležiš, lijepi moj ... zacijelo je pomislio: »E, pa napokon!« ... I osmjehivao se. Jer ti trknuti i drukčiji na kraju se uvijek osmjehuju. Pričekaj, pokrit du te. Spavaš li, srce? ... Posillipo, 1949. – Salerno, 1978.

... jer ja du ti redi, pametnjakovidu. Redi du ti kako to ide. Jedino na što moraš paziti da u velikom krugu zaobiđeš tipove koji rade u cementu. Što si se zblenuo? ... Ne znaš što je to? Ne gledaš teve? ... Ej, baš si zelen. Moraš još svašta naučiti u ovom krasnom velikom selu po imenu New York. Vidi se da kasniš u dolasku, da si ekonomski, da si zbrisao od kude, je li? Možeš biti sretan ako dobiješ boravišnu. I zaveži. Jer ovdje se bogme mota dosta mutnih mamlaza. No nas dvojica Zalaca moramo držati skupa. Evo ti tvoj bladimeri. Pij, brate! Rekoh, moraš paziti da cementarima ne ideš blizu. Ova naša ulica, četrdesetšestica, još je čista, ona ne radi te stvari u krevet. Međutim, malo niže, u tridesetosmici se ved nalaze obitelji ... znaš tipove koji pripadaju Familiji. Poslije ponodi da nisi zašao u taj kraj! A ako ti se na putu nađu jedan dvojica takvih, pobrini se da budeš pristojan s njima. Jer padroni vole baš to, uljudnost. Kako se prepozna padrona? ... E, pa prvo po tome što je elegantan. Sve su to jako fini ljudi, prosjedi, sa zulufima, sve baš kako treba. I odjeda, i cipele, sve prva liga, sve po mjeri. Usto i šešir. I uvijek daju obilne napojnice, zelembade izvlače iz džepa hlača, i to lijevom rukom. I ne gledaju je li gore Washington ili Lincoln, samo tutnu. Kao nedjeljom u crkvi kada usred mise dolazi luzer s onom lopatom od zelenog sukna. To si ved mogao vidjeti i u kinu; e, baš odličan film, je l' da? Ali ako ti se obrati netko iz .Familije i pozove te u nodnu smjenu, ti samo reci ne, hvala, to nije moj zanat. Padroni? A ne, oni ne rade u cementu. To ti je ved fizikala. Oni su glavešine, rade glavom. Fizičke poslove odrađuju mali iz Familije, ti koji još uče. To ti je čisti fuš. Frajer ti ide nodu kudi, nema prebite pare, niš' ne sluti. Deset koraka iza njega

ide majstor zanata. Auto čeka na uglu. Majstor pod kaputom nosi željeznu šipku. Šipka na kraju ima kuku, ali samo onoliku kao kada čovjek pod pravim kutom svine kažiprst. Na uglu se ta kuka na željeznoj šipki mora stručno metnuti frajeru odostraga, i to u lubanju ... nagli trzaj i gotovo. Nema prepirke, stvar ide bez teksta. Samo se toga sitizena mora uhvatiti u struku, jer se u hipu ruši kao puna vreda. Stave ga u auto i odvezu do rijeke, a tamo ga ved čeka sanduk pun tekudega cementa. Pokojnika se smjesti u sanduk, nježno i osjedajno. Zatim zakucaju čavle i paket spuste u rijeku. Murjaci pričaju da u pijesku, baš na dnu rijeke Hudson, leže deseci takvih sanduka. Znaš kao i Atilin lijes. Pipav je to posao, zahtijeva stručnost. Ali ti se moraš strahovito čuvati! Može ti nabajati padrone što god hode, ti mu samo ponavljaj jedno te isto, no, thank you, not my business. Ostani ti samo dispečer u garaži. A mi demo se kao Zalci međusobno čuvati. Ne kažem da se ti nakon nekog vremena ne bi mogao popeti i u viši razred. E, bingo, to ti je nešto drugo. No to moraš svladati srcem. U tridesetosmoj ulici moraš obvezatno zaobidi barove, to nije za tebe. Posla de se uvijek nadi, pa što ondal ... Primjerice, ako te se traži za nagovarača. Znaš, to ti je ono kada netko treba pridi frajeru i opipljivo ga i učinkovito nagovoriti da mu je najbolje ako na posudbu svaki tjedan plati dvadeset pet posto. I njih moraš izbjegavati, dakako, uljudno. Uvijek moraš redi da ne možeš prihvatiti džob jer tvoj naglasak nije baš toliko sočan kako se ovdje u New Yorku voli. Eh, naglasak, s tim stalno zanovijetaju. Mene nisu uzeli u crnački orkestar zbog naglaska ... i to mene koji sam kod kude bubnjao čak i za Tita kada je bio u gostima u Pešti! To ti je bilo dosta ranije, svakako prije četrdesetosme, kada se na radiju još nije lajalo kako treba potamaniti Titove pse na lancu! ... Crnci su mi rekli da bubnjam u dijalektu, da mi ne valjaju palice ... To ti je naglasak ... ma naravno, samo puka zavist i rasna diskriminacija. E, to ti je moja golema tuga. Nije mi preostalo ništa drugo nego dodi ovamo za barmena. Eto, sad znaš. Bez brige, samo sjedi, nakapat du ti još koju finu kapljicu. Možeš ostati, imamo vremena. Ovako, nakon večere dok u kazalištu još traje zafrkancija, malo ih dolazi. K nama i inače ne dolaze oni koji rade u cementu. Naši se gosti bave književnošdu. To ti doduše nije fizikala kao cement, no odlično se plada. Što? ... Da deš se i ti okušati u tom poslu? ... E, pa okušaj se. Možda ti se posredi, no nede ti biti lako. Koliko ja vidim odavde, na Manhattanu je književnost baš fora, ide.

Jer odavde iza šanka svašta se vidi. Poslije ponodi kada su ved potfutrani i s tredim martinijem koji de im se odbiti od poreza na ime troškova poslovanja ... dak le, oko ponodi, pisci međusobno počnu razgovarati opuštenije. Slušam ih i ne mogu se načuditi koliko je to ozbiljna industrija. Drukčije ti to ide nego tamo prijeko, u Rimu ili u Pešti ... Moj anđeo čuvar čiju fotografiju čuvam ovdje na šanku ... vidiš, kupio sam za nju kod Woolwortha čak i srebrni okvir ... e, pa ona mi je rekla da je kod kude poznavala nekog pisca koji više nije htio pisati jer mu je prisjela književnost. Smučila mu se i dizao mu se želudac čim bi pomislio na literaturu. Zato je čituckao samo neke poludebilne rječnike. Mora da je bio rijetka zvjerka, kao i onaj kineski jelen u zoološkom vrtu u Bronxu. No moji su gosti ovdje u New Yorku bogme drukčiji pisci. Ni ovi ne pišu, no odmah prodaju ono što još nisu ni napisali. Oni ti se od književnosti zaista nakrkaju love. Najčešde dolaze iza jedanaest, kada u susjedstvu završi umjetnost. Piju na visokoj nozi, uvijek čisti burbon. Dolazi i jedan mali debeljko, mora da je velik pisac jer ima i tajnika te uvijek vuče za sobom i šlep koji vreba svaku njegovu riječ. Čim izusti makar jednu, ostali ga počnu napeto slušati kao vjernici u crkvi kada svedenik podigne hostiju. Vidio sam s ova dva oka kada mu je pao na pamet neki naslov, a njegov je tajnik, neki frajer, ved hrlio prema telefonu i smjesta ga prodao. Kad se vratio, još se gušio od uspuhanosti i priopdio da je za dvjesto tisuda kupljen naslov romana koji njegov bos još nije ni napisao, samo je časkom sanjario da de ga možda jednom napisati, ako ga još spopadne i nadahnude. Popili su rundu za dobru vijest, a kada su odlazili, i meni su ispalili dvadeseticu na pladanj. Jer veliki pisci uvijek idu s gomilom pajdaša. Među te frajere zna se umiješati i pokoja zgodna mačka. E, ako se želiš zaposliti u književnosti, nemam ništa protiv, jedanput du te predstaviti nekom jajoglavom. Ja baš ne čitam knjige, drukčija sam narav. No rado du zaviriti u krimisveščide, listati one kockice s crtežima kada cura leži gola a pojma nema da je ljubavnom zanovijetanju kraj i da evo nevolje. A protektor se nagne nad nju s nožem u ruci, iz usta mu se izvije oblačid u kojemu se kaže: »Ništa joj ne fali, samo ima krvav vrat.« Takve ti stvari volim. Krimidi su ti dobra književnost, jer se čitatelj ne mora gnjaviti, sve je jasno, nema prenavljanja. Slobodno si natoči, stavit du tvoj bludimeri bliže, da ti bude pri ruci. Bos? ... Ne brini. Eto, sjedi tamo iza staklenih vrata, u kontoaru. Da, onaj s naočalama ... Broji utržak, dnevni plijen, ne gleda amo. Valjan čovjek, mormon. Ne pije žesticu, samo mlačnu vodu iz čaše na nožici. I ne puši, silno je dudoredan. Iz Utaha, gdje ti mormoni žive, nije sa sobom u New York ponio ništa drugo, doli Bibliju i

mormonski običaj da ima dvije supruge. Jednu je tek ovdje pokupio, na Manhattanu. Čovjek ima lanac, ima osam barova, dva u Harlemu. No ovaj je naš, ovdje na uglu Broadwaya, najotmjeniji. Jer znaš, ovdje su u susjedstvu dva kazališta. Jedno gdje se pjeva i ono drugo gdje se samo laprda. Kad se samo spika, nekad prijeđe u džumbus, jer publici dojadi pilanje. Još nisam bio ni u jednome, no jedanput sam ubacio franklina u jedno od onih gdje se samo laprda. Pomislio sam da barem jednom i ja budem anđeo, neka se podupire književnost. Ti zaista ne znaš ni tko je to anđeo? ... To ti je onaj koji ulaže lovu u kazališne komade. Jer, kada se na Brodwayu priprema komad, s parama ulijedu i šofer, i hotelski portir, i natkonobar, ma svi, i postanu anđeli. Nisam uspio s ulaganjem, stotka mi je odlepršala, s pozornice se previše pilalo s nekakvim priča ma, a publika to ne voli. Bolje je ako ide neki glazbeni miš–mag gdje se udara rukama i nogama, a malo i zapjeva. Zato ja više ne želim imati ništa ni s piscima ni s književnošdu. Bingo je ipak sigurniji ulog. Samo pričekaj dok u garaži dođeš na red. Ovdje, brate, doista moraš stisnuti remen. Bogme, ovo ti je znanstveno navudren svijet. Čovjek mora biti strašno oprezan dok ne nauči sve što mu treba. Evo, ja sam ved petu godinu upregnut u ovome baru, i evo, mister sam i senior. A još uvijek učim. U ovome hotelu, u susjedstvu Broadwaya i kazališta, uglavnom odsjedaju jajoglavi. Što? To su ti oni kojima glava strašno nalikuje pačjem jajetu, šiljasta je i pjegava. A među njima se nađu i takvi koji su odlakavili do ušiju. Čudo prirode kako su sve to pametni misteri. I ne bi vjerovao kako su modni. Slušam ih odavde iza šanka sve do jutra. Stižu oko ponodi, kada iz bara ved otiđu kudi oni koji idu za ugođajem, kojima treba svjetlo svijeda u purpurnome sjenilu. Oni koji ostanu svi su profidi. Medusobno slobodno razgovaraju. A možeš si zamisliti da ih itekako napeto slušam. Jer modna je to i opaka družina ... samo nebo zna kako to rade da su modniji i od padrona. Svatko ih se boji. Maknut de oni čak i Predsjednika ako im nije po volji. Ponekad zinem slušajudi ih kada se došaptavaju tko je sad na redu, tko je sljededi koga de dokrajčiti. Dolaze ovamo i likovi iz nodne smjene koji u novinama pišu društvene rubrike ... čujem ih kada vijedaju koga de upropastiti, tko je i kada s kim spavao, o kojem se točno položaju radilo. Jer i sam vidiš da tisak, i sva ta velika sloboda ... smiju dokrajčiti svakoga tko se ne drži s njima. A to de onda napisati u knjigama, tiskati u milijunskim nakladama i tako ti se širi kultura. U svakoj drogeriji, na štandovima u podzemnoj, u svakojakim supermarketima ima literature na bacanje. Netko našega roda to nikada nede svladati, za to trebaju više škole od bubnjanja. Vidi, dragi moj kume, ja se ne razumijem u književnost ... međutim, služio sam u jedinici u Mátészalki, pa bismo tamo ponekad odlazili u

kulturni dom, kod mladih damica. E, pa mogu ti samo redi da je kupleraj koji su držali Cigani u Mátészalki bio čisti institut dudoređa u usporedbi s onim čega se ovdje iza šanka naslušam o književnosti. Tamo je na kraju krajeva kavalir vrlo dobro znao što dobiva za svoje novce, a kad je pogodba sklopljena, gazda bi eventualno blago dometnuo: »Cijenjeni viteže, dodajte još deseticu, pa Veszelka onda skinuti i košulju.« Kažem ti, ne razumijem se u književnost. Ali razumijem se u kupleraj, u doba dok sam još bio delija, zdušno sam ga podupirao. Ako saberem sve što sam iskusio, moram ti redi da to nije bilo ništa gore od onoga što se danas naziva književnošdu. I ovi se pisci za lovu svlače do gola, kao nekada Veszelka. Čak i književne dame, ne samo pisci muškoga spola ... Pokažu oni i bez gada za novce sve što imaju i sprijeda i straga, kako je komu drago. Mi smo u Zali drukčije cijenili književnost ... Fater bi svake godine kupio kalendar i to je bilo to. No ovdje samo zinem kada čujem da je jedan od njih upravo primio pola milijuna jer se ved bacio na pisanje memoara krvnika iz San Francisca. Ili žvrlja neke ispovijesti o tome kako je netko od dečka postao cura, ili od mlade udavače momak, pa se na taj način ušede u književnost. Šarena je ovo struka, druškane moj, nema što, veda gnjavaža od bubnjanja. Međutim, može biti da ovaj bâr i sve što ovdašnji stalni gosti pričaju ni izdaleka nije sve. Možda i u ovom kraju žive neki drukčiji pisci. Čuo sam da su dva frajera zabunom svratili ovamo i vrlo prisno prodiskutirala o tome kakva je ona drukčija književnost. Koja se ne vidi. O kojoj se čuje jedino kada pisci ved otegnu papke, jer su od očaja sami sebe poslali na onaj svijet. Ta su dvojica papaka slučajno zalutala k nama, nisu imali čak ni za bladimeri, pili su pivo. E, pa oni su lijepo ispripovijedati kako stvari stoje ... Bili su suhonjavi čovječuljci, neka piskarala, no prije de biti da su bili od one vrste o kakvoj mi je i moja milosnica pričala u Rimu ... Nije se moralo biti posebno oštrouman, i slijepac bi vidio da ta dvojica nisu u igri. Lako mogude da su oni ti pravi, oni drukčiji ... A možda su čak i u vedini, samo ne dolaze do zraka? Jer iz naklapanja što su ga pustili uz uzdahe da potekne uz čašu piva, čak sam i ja shvatio da u ovom gradu postoje i drukčiji pisci. Primjerice, oni koju pišu stihove, na brzinu i olovkom, kao što je nekod radio Petőfi ... Sam vrag zna. Sigurno je samo to da ti drukčiji ne zalaze kod nas u naš bar. Tja, bubnjanje. To mene boli, to ti je moja golema tuga. Ne kažem da nije dobar džob biti mikser ovdje u baru. Imam fiks lovu i klopu koliko hodu. A usto i štogod po pladnju. Mogu biti bez brige sve do mirovine. A i inače mi dobro ide u životu. Poznajem jednu dobrostojedu udovicu iz Irske, malo je rabljena, no prema meni je dobra srca ... Uostalom, shvadaš. Imam kola, stan, teve. Čak i električnu kosilicu za

travu, stoji tamo na trijemu ... vrt doduše nemam, no kosilica je potrebna za status. S dragom sam mladom gospođom ved zimovao na Floridi, dva tjedna, živio kao nekada grof na Rivijeri. Ne kažem da nije bilo ekonomski isplativo dodi ovamo. Život je ovdje bolji, u slobodi ... no što to vrijedi kada ne mogu do glazbe. I zato samo tugujem i tonem u sjedanja kao nekada Kossuth u Turinu. Uzalud sve, jer znaš, umjetnik ne zaboravlja. Katkada mi pada na pamet kako je to bilo kada sam nakon opsade sjedio tamo u baru i bubnjao, i to na način kako mi je nalagala moja istinska nadarenost koja je potekla iz srca. Bar je bio u ruševnoj kudi, no pristojno su ga sredili. Bilo je tamo svega, i kamin, i ozračje, i konjak Napoleon, i sve što je narodnoj demokraciji trebalo. I bio sam cijenjen u struci, bubnjar je bio potreban i novim gospodarima. Posao je počinjao oko deset navečer, no bilo je ved četiri ujutro kada bih se dokopao kude. To je doduše bilo tek četrdesetosme, kada su smjenu preuzele komunjare. Tada je krenulo i u baru. Naišla su neka nova gospoda, lakom su rukom posezali za lisnicom, razbacivali lovu na sve strane. Mogli su, jer je tada ved sve pripadalo narodu. Ponekad bi se u bar ušuljao pokoji zaostali primjerak iz stare brane, od one ridikulozne vrste koji je navrijeme zakopao nekoliko napoleončida, pa bi došao k nama malo zaboravljati ... no to ti je bio živi užas od spasa duše, toliko bi se razmetao s veličanjem prošlosti. No tulum se stubokom promijenio četrdesetosme, kada su naišla nova gospoda koja su bančila za dobro naroda. Tada se napokon nekom i sviralo. A zašto sam ih ostavio ako mi je tako dobro išlo? E, to ti je, pametnjakovidu, malo dulji matematički niz, priče koliko god hodeš. Nisam bio gospodarski emigrant kao ti. Jednoga sam dana otkrio da sam svrstan u političke. Redi du ti među nama, kao brat bratu, pravu istinu, samo da znaš. Nakon oslobođenja ... zagorči mi se u ustima kada o tome progovorim ... Ukratko, do četrdesetsedme uopde mi se nije žurilo iz Zale u Peštu. Ostao sam dolje, u tišini. Uvijek sam cijenio diskreciju, skromne sam prirode, shvadaš li? ... Dakle, oslobođeni smo, a grof je ops, zgiljao preko grane. Nije bio loš čovjek, samo po svoj prilici ipak grof. Moj fater kojega su komunjare nešto poslije stjerale k'o balavca u zadrugu jer je proglašen kulakom; ma zaboga, neš' ti kulaka, imao je četiri jutra i okudnicu ... kažem ti, moj stari je rekao da nije ni grof bio dobar, ali nije dobro ni ono kako su se stvari okrenule. Jer je grof barem puštao da se krade. Medutim, nova gospoda, oni u kožnjacima koji su nakon četrdesetpete na kamionu došli u selo, svakoga su zvali u opdinu, a tamo bi one koji su uzmicali volovskom žilom nagovorili da predaju sve što imaju u zadružno, i vlastito i ono što im je nakon reforme dodijeljen, čak da i životinje predaju u zadružno imanje ... e,

oni bogme nisu dopuštali krađu, naprosto zato što su sami krali. Dok su tukli govorili su jezik za zube, jer odsad sve pripada narodu. Jednoga se dana kroz selo provozao neki ministar kojega su obučavali u Moskvi. Bio je školovan čovjek, znalac koji je vodio sabiranje. Jer tome što se događalo dali su baš otmjeno ime: sabiranje. E, pa taj ti se razumio u posao; uostalom, u Moskvi je zimovao godinama pa je izbliza gledao kako su milijuni kulaka crkavali jer su im drugovi sabirali ljetinu ... No dok su fater i još neki tumačili da im, nakon što se sabire sve što imaju u štaglju, nede za zimu ostati dovoljno hrane, on bi ostao sjediti u autu i odande govorio da se ne valja žaliti, mora se pokazati razumijevanje, jer odsad ionako sve pripada narodu. A taj je ministar poslije govorio i u visokom domu i zahtijevao da se moraju nacionalizirati i dobra seljaka koji se bave obrtom, jer su kovači i tesari, a bogme i kolari, svi odreda kapitalisti i izrabljivači; naime, i oni zahtijevaju pare od naroda za svoj rad, čisti su lihvari ... Moj je fater bio kovač, potkivao je konje i čitav život brusio plugove. Zato se silno rastužio saznavši da u biti nije bio kovač, ved je samo lihvario narod. I tako mu oduzeli i obrtnicu. Ne mogu ti to, brate, prepričati u jednome dahu. Govnarska su to bila vremena. Živio je u selu neki moj stari drug koji je otišao gore u Peštu čim nam je svanulo oslobođenje. I taj mi je jednoga dana pisao. Nekada davno svirao je frulu, i to vrlo srcedrapateljno, kada se u grofovu štaglju komušao kukuruz. Zvucima frulice djevojkama bi zavrtjeli glavu. Pisao mi je da je upravo postao fagotist u Pešti, u nekom baru narodne demokracije, pa da mogu i ja dodi jer im treba bubnjar. Fater je psovao, a muter plakala. Srce me je boljelo što ih ostavljam, no osjedao sam zov umjetnosti. Pa sam otišao. Pričekaj, stigli su gosti. Yes, sir. Two scotches on rock, sir. You are served, sir. Ovo su ti Škoti, obojica čistokrvni. Jedan, onaj koji frče brkove, liječi vjerom, znanstveno, kršdanskim milosrđem. A onaj drugi, sa zulufima, on balzamira. Ako tretman onoga ne uspije znanstveno i kršdanski, nastupa ovaj za balzamiranje. Sredi on pokojnika kako god rodbina poželi. Slušao bih katkada do ponodi što govore, kako de izgledati onaj koji im je upravo na redu. Jer imaju u ponudi više vrsta osmijeha. Postoji blažen osmijeh. Pa osmijeh mudraca. Osim toga, imaju oni i osmijeh smirenja ... Najskuplje napladuju onaj blaženi. A nešto manje košta spokojan. Sve se radi s parafinom, prema tarifi. Nodu, nakon posla dolaze ovamo i vrlo stručno skotrljaju niz stijenu tri škotska. Umjereni su to i religiozni ljudi. Kod nas se u Zali umivanje pokojnika obavlja drukčije, onako pučki. E, pa tu se traži drukčije ... Ne obradaj pozornost, možemo na miru nastaviti s brbljanjem.

Oko ponodi tu dvojicu ne zanima ništa što je živo, ovo im je njihov fajerabend. Zainteresiraju se za tebe tek kada se pokaže potreba ved i za parafinom. A gdje sam ono stao? ... Rekoh, nakon četrdesetsedme zaključio sam da mi je dosta života ispod nivoa, pa bolje da odem u Peštu. U orkestru smo bili četvorica, onaj fagotist, harmonikaš, zatim jedan za glasovirom i ja kao bubnjar. Istina, što jest jest, to je bilo moje veliko vrijeme. Gosti su tada još kipili od demokracije. Ne volim o tome pričati, srce mi se stisne. Jer, ispalo je da sam jedno jutro dobio poziv na ÁVO. Na tajnu policiju. Neka se ujutro u devet nacrtam u Andrássyjevoj ..., makar se ta ulica tada nekako drukčije zvala. Tamo i tamo, kat, broj sobe. Kada sam pročitao što piše, dlan mi se oznojio. Onda sam počeo vagati u sebi da nema baš neke vede zime ako se samo dopisuju sa mnom, a ne dolaze ranom zorom na vrata. Jer, to je otprilike bilo vrijeme kada su ljudi dobivali fraz od kudnoga zvona. Skupio sam sve svoje papire. Potvrdu da sam narodni glazbenik, da sam vjeran sin svoje nacije. Zatim i onu opdinsku da sam bio u pokretu otpora. Prikupio sam ja literaturu na vrijeme. A našlo bi se i kolega za svjedoke, neki ljudi iz pokreta. Imao sam i još neke papire, sve dobiveno na finjaka, no ti su bili iz ranijih vremena, s pečatima i fotografijom ... no pomislio sam da nisu baš aktualni. Zato sam vedinu literature staríjega datuma bacio u zahod i povukao vodu. Imao sam i stari revolver, sa šest metaka, ostavio mi ga je drug iz pokreta kada se spremao na studijsko putovanje po Zapadu, još četrdesetpete ... Taj sam alat dosta davno zakopao na dnu vrta. Pomislio sam da de biti pametnije ostaviti ga da se odmara tamo gdje jest nego da me ávoši prepipaju, jer ako ga nađu, ne gine mi buhara. Zato sam sve posložio kako treba. I ujutro krenuo put Opere. Kada sam došao pred zgradu glazbenoga kazališta, pročitao sam na plakatu da se iste večeri daje Lohengrin uz glazbu. No, braco, pomislio sam, ako te se ávosi dohvate, slabo deš ti ikada ugledati svojega Lolaharinga. Rastužio sam se, jer još nikada nisam zašao u Operu, premda sam i sam glazbenik. U našemu kraju, u Zali, tomu nije bilo ni traga, tamo se još nije pjevalo iz nota. No što da se radi, morao sam produžiti prema kudnom broju šezdeset. Čvrsto sam koračao, neka nitko ne kaže da sam se ustrtario jer sam pozvan u ÁVO. Nika da prije nisam bio tamo, no čuo sam da se ta zgrada nekada zvala Kuda vjernosti. Ej, druškane, lako je mogude da deš udi u povijest ... tako sam se bodrio. Što mi spremaju, nisam imao dume. Hode li me ispreskakati, ili me je netko cinkao? Računao sam da du se izvudi sa šest mjeseci, a toliko nogu odsjediti i na kahlici. No zakleo sam se da nede biti blamaže,

pazit du na svaku riječ, jer ionako nema vede frke nego ako neki individualac iz ekipe, valjda pred murjom, nešto blebne, napravi jezični prijestup. Nisam ni slutio za koliko de se svijet okrenuti oko mene. Jedan je u policijskoj šapki na porti pogledao poziv i poslao me gore na kat. Tamo me je neki drugi sudrug uputio neka izvolim sjesti na klupu u hodniku. E, pa sjeo sam i ostao povučen. I ogledavao se oko sebe, ali samo pristojno. A bilo je što i za vidjeti. Tamo je smjena počinjala ranom zorom, vidjelo se da su drugovi odrađivali i nodnu. Svi uniformirani, odora im je bila slična onoj našoj ovdje, ali otprije tri godine ... s opasačem, samo je vrpca na nadlaktici bila drukčija i, dakako, gajtani na rukavu. A lica su mi bila nekako poznata, našlo se među njima i nekih niškoristi ... kao da sam ih ved negdje vidio. No sve je to nekako izgledalo kao kada te spopadnu grčevi u snu jer si se navečer nakrkao mrsa, a za masnim zalogajima odaslao koju kupicu više od potrebnoga ... Zinuo sam jer sam prvi put vidio izbliza da frka, za koju jajoglavi pričaju da je povijest, uvijek ide na isti kalup. Prosjedio sam na klupi i zrikao oko sebe po hodniku, gdje su hitri drugovi radili isto što i naša draga brada prije tri godine ... Odvodili na saslušanje onoga tko je bio na redu. Neke su baš doslovno morali unijeti, jer stranka više nije mogla hodati ... činilo se da je nodas, tijekom razgovora, zaradio neku bolest ekstremiteta. E, zato su ga morali pridržavati. Takvog bi tipa s obje strane primili ispod pazuha. A bilo je i takvih koji su išli na svojim nogama, doduše ne baš previše sigurnim korakom. Na hodniku je bilo opako tiho. No katkada bi se iz sobe, preko zatvorenih vrata u toj tišini začulo ponešto grlenih glasova, jer su se baš s nekim unutra nadmetali argumentima. Ipak, tišina je bila možda gora od razmjene mišljenja koja se čula sve do hodnika ... Jer tišina še može protumačiti i tako da je rasprava okončan, a zaključak je da je onaj kojega su pitali ostao bez argumenata i s njim je svršeno. Prošlo je nekih pola sata dok me nisu pozvali u sobu. A još pola dok sam odande izišao. Nisu me pratili, nisu me ni dizali ispod pazuha. Išao sam na svoje dvije noge, uzdignute glave. A sat prije nisam ni slutio ono što de tek dodi. Vjerovao ti ili ne, no odande je izašao drukčiji čovjek od onoga koji je ušao. Dobio sam posao. Hodao sam polako, kao kad se netko nodu nacuga žestice pa nakon toga preko dana korača vrlo proračunato, jedan naprijed, jedan i pol natrag. Otišao sam ravno u stan gdje sam se smjestio pola godine prije, na Trgu Kaluzál, u sustanarstvu, jer se u ono doba vrlo teško nalazila gajba za meni slične fakine. Tip s kojim sam se đorao na krevetu radio je dnevnu smjenu, ustajao bi u zoru i odlazio dolje u

Rákoseva polja, posebnim prijevozom firme. Krevet je bio slobodan, odjeven sam se bacio na nj, kao netko tko je dobio žmarce u grudima. I tako ostao do večeri. U zastojima mi se vradalo što je to zapravo bilo, u komadima, kao kad uzmeš laksativ da bi iz želudca izbacio sve što je tamo višak. Znaš, kada sam bio pozvan u sobu, zamišljao sam da de me tamo dočekati neki ormar, dromedarski štemer koji de me tretirati dok se ne smekšam. No stvari se nisu tako razvijale. Primio me neki šepavi papak, malo postariji, s rožnatim okularima, nije bio maškaran, ved je navukao civilku i govorio tiho. A nije bio ni blentav, sve je vrijeme ostao nasmiješen, dobrih manira. Ponudio mi da sjednem a zatim i cigaretom, baš kao u filmu kada te murjak nudi prije nego što počne raspravljati s tobom. Vidio sam da mu moj kadrovski dosje leži na stolu, povremeno bi ga čak i listao. Ali samo vršcima prstiju, kao da je građu ved otprije isprosio tamo gdje je trebalo. Ispitivao me je u piano lagi. Htio je znati čime sam se bavio četrdesetčetvrte. Pomislio sam da je najbolje ako ostanem frajer, neka vidi da nema posla s mizerijom. Izvukao sam iz džepa svoje papire, neka vidi da su svi s pečatima, neki čak i frankirani. Dometnuo sam samo toliko da nek' se zna da sam ja oduvijek bio narodu odani sin. Kao da ga je to razgalilo. Kimao je kao da nije ni očekivao da bi bilo drukčije. Zatim ... no uvijek na finjaka, tanašnim glasidem ... upitao me poznajem li u Pešti takve koji su četrdesetčetvrte, u zimsko doba, imali nešto s kvotama u okviru specijalnog nečega. Zinuo sam. Kvote? Okvir čega, zar ja? ... Upitao sam ga što bi to bilo? Kakva kvota? Je l' to ono za kredit? ... Okvir slike? ... Vidio je da nisam iz toga vica, počeo me smirivati. Rekao je dobro, dobro, nede me više ni pitati o tome, jer je očigledno da sam što se kvota tiče bezveznjak. Unatoč tomu, htio bi znati poznajem li u našoj prekrasnoj stolnici neke koji su potkraj četrdesetčetvrte, u zimsko doba, pratili neke ljude drukčije vjere do obale Dunava? Žene, djecu, pa i starce? ... I pogledao me u oči šiljasto, kao kada starici zapnu pletade igle u ruci. E, pa preznojio sam se. Zatim progutao slinu i drito u glavu rekao da molim lijepo, ja sam tada bio u Zali, a nisam baš siguran ni gdje ovdje dođe Dunav ... I rekao sam još i to ... ali samo nježno i skromno ... da bogme jesam, čuo sam da su se negdje u rečeno doba po Pešti događala žalosna zastranjivanja. Kada sam to izustio, zinuo je pa se zagledao u mene kao kad dorava koka traži zrno. Dugo je šutio i samo treptao okicama. Zatim se razgalio kao djevica kad je poškakljaš po cicicama. – Pametan ste vi čovjek, Ede – rekao je prijateljski. Uzdahnuo je i dodao. – Žalosna zastranjivanja, to vam je dobro. Meki ste na riječima, fin ste čovjek, Ede –

ustvrdio je s odobravanjem. Priznao sam mu da mi je Ede samo umjetničko ime, a da sam u civilu samo Lajos. Mahnuo je da je to sada svejedno. »Bilo da ste Ede, bilo Lajos, odličan ste majstor zanata« – rekao je. Glas mu je iskreno preo, osjetilo se da me cijeni. »Žalosna zastranjivanja, to vam je dobro« – rekao je nešto kasnije još jedanput. Coknuo je i trljao ruke. Zatim bacio cigaretu i promijenio ton. Govorio je tiho, no neprestano me fiksirao. Sada mu je ved pogled preko rožnatih okvira bio kao kada ti zabodu iglu pod nokat. Podigao je kadrovsku literaturu, počeo mahati njome i dodao da ni on nije neki papak, neka mi bude jasno! Kimnuo sam da kako ne, vjerujem. E, pa neka onda razmislim o tome što de mi sad redi. Bâr u kojemu bubnjam, rekao je, fino je mjesto. Tamo zalazi svakojaki svijet, dobri demokrati, ali i oni drukčije vrste. A narodna republika treba ljude koji su vjerni svom narodu, jer je neprijatelja mnogo. Tada je ponovno pripalio, no mene više nije nudio. Samo me furt gledao u oči. Nije bilo, kao što piše u krimidima, nikakvih reflektora koji su upereni u oči. Nije bilo ničega, samo pisadi stol i jedan čovjek. A na prozorima gitre, za slučaj da papčina voli poskakivati, da mu ne padne na pamet jednim dobro ciljanim skokom krenuti kroz prozor na proljetnu šetnju. Osim toga, s hodnika je dopiralo ono grozno šljapkanje. I bat bakandža po kamenoj podlozi. Povremeno i pokoja mukla riječ bodrenja, ako bi se posjetitelj presporo kretao. I to bi bilo sve. Krenuo je pričati kao mališan koji je odlikaš u školi za retardirane, koji zna napamet lekciju. Rekao je da glazbena umjetnost, nod i žestica razvezuju jezike. Zato, kada bubnjam, moram napeto slušati. Strpljivo mi je rastumačio ... ali stvarno, kao da je učio u školi ... na što moram paziti. Znao je običaje naroda koji zalazi u barove. Neka pripazim na one koji su ostaci staroga poretka, iz svijeta vlastele, a još imaju volje i perja za utapanje tuge. Zatim mora se paziti i na novovjeku gospodu koja nisu komunjare, no sada se žure ufurati pa su na brzinu nataknuli značku na revere. Podučavao me s ljubavlju, kao što se tetoši malca u jaslicama kome se haljetak još kopča na leđima. Da eto, kao što reče, stvorila se novokomponirana publika ... uostalom, kao posvuda u javnom životu. To su ti narodnjaci i oni s turbanima, jajoglavi i napredni s rožnatim okularima koji su se nalaktíli na ogradu, s lulom u ustima, i bodre stare, oprobane, prekaljene komuniste neka obave prljave poslove, srede stari svijet da napokon bude gotov, a iza toga kažu lijepo 'zdravstvujte' i nek' se nose kudi nekamo u Uralsku oblast. Pa de se onda oni ... narodnjaci, ti napredni s rožnatim okvirima na nosu i pažljivo njegovane glave ... skinuti s ograde i kako treba, uljudno i s taktom preuzeti u svoje torbake ostatak utrška od pljačke, ovu finu malu državicu. Ali neka stare komunjare maknu dupe odavde natrag u Savez, oni koji su nekim čudom ostali živi

kada je stric Jožek počeo plijeviti struku, jer se pokazalo da su neki drugovi bili na drukčiji način pajdaši nego što je brkonja zamislio. Ili su blentavo popušili priču oca naroda pa su upali u uloge koje su se posle izjalovile, su bili trockisti, ili su dospjeli iz španjolske sage ... Tada su se ti stari kadrovi počeli pipati po zatiljku jer su htjeli znati da l' im je dotični dio tijela još čitav? ... A ti su narodnjaci, koji su bili napredni, razglasili da se komunizam mora praviti drukčije, s više stila. Medutim, komunjare to nisu baš tako zamislite ... Dok je o tome govorio, sijevale su mu oči. Kazao je da Um učenim kibicima, koji se upravo spremaju potkovati narod glede znanstvenog marksizma, ništa ne zvoni da im možda radnički puk ne vjeruje ni koliko je crno pod noktom. Jer narod vjeruje samo onima koji su barem pet godina zajedno trunuli s pukom, duboko pod zemljom, u rudnicima. Zatim zakoračili u viši razred, pa s hladnim rezačem stali pokraj šrafštoka i još pet godina rezali čelik. Ako im takav priča o marksizmu i lenjinizmu, njega možda i slušaju. Ah one koji se samo nalakte na ogradu i nazalnim glasom bodre narod neka samo kuluči, jer de dodi vrijeme kada de oni, to jest napredni, naučiti radnike što je to profinjeni marksizam ... e, takve vam narod gleda ispod oka. Vi baš takve morate imati na oku, tako mi je rekao, jer u najnovije doba i oni vole zalaziti u barove. Osjetio sam mu po glasu da se radi o marljivima, o onima koji su baš zapeli da se uklope ... a da prethodno nisu prošli rudnike, a bogme ni logore ... da ga oni žuljaju više nego razna gospoda. Spika mu je bila glatka, kao da ju je svladao u nekoj učenoj školi. Srce mi je ubrzano tuklo, hitrije od mojih palica. jer mu se čulo u glasu da de taj zakucati daske svakomu tko mu zapne za oko ... ako ni zbog čega drugog, onda iz osvete. Zato sam se osvrnuo oko sebe, gdje je tu izlaz za nuždu. Ali nisam uočio ništa drugo osim zidova i rešetke na prozoru. Kada je napokon udahnuo, tiho sam ga upitao neka kaže direkt, što hode. Odahnuo je časkom, zatim izložio u čemu je štos. Neka ubudude u širokom krugu zaobiđem ovaj kudni broj, da mi ne pada na pamet dolaziti ovamo. A svaki tjedan jedanput moam nazvati jedan telefonski broj. Glasu koji de se javiti moram redi samo to da govori Ede te da pozdravlja staroga. Zatim de mi glas redi kako i kada du na strastven spoj. Najbolje da se nađemo u Parku na klupi. A zimi u kraju oko ranžirnoga u Lágymányosu, jer je tamo bezbroj romantičnih mjesta gdje se toči i alkohol. Tamo se može dugo čavrljati udvoje. Zatim me je uputio koga i u kojem redoslijedu moram pratiti u baru. Ako primijetim da netko odlazi na zahod, a za čas ga netko slijedi, nekom se drugom gostu naglo pripišalo, neka požurim za njima i provjerim nisu li na skrovitim mjestima ostavili neku nježnu poruku ili devize. Devize moraju ostati tamo gdje jesu, no smjesta moram nazvati dežurnoga, pa de oni srediti sve ostalo, preko reda i jurišnim korakom. Narodna republika cijeni svoje ljude, a napose struku ... pa je palcem protrljao kažiprst. Jer se u

lokalu, kada sjediš iza bubnjeva, mnogo toga vidi i čuje. Zatim se zakašljao da tek sad slijedi masniji zalogaj. Mora se pratiti svakoga, čak i partijce ... mada je to rečeno ipak nešto tišim tonom. Jer nisu svi drugovi toliko baš pravi, rođeni udarnici ... ima i onih koji se samo prave. Kada ih gorivo dobro potkuri pa se počinju naginjati da bi mogli govoriti tiše ... pred jutro, kada se po njima primjeduje da su postali intimniji i dobro se razumiju ... moram im saznati ime. Potrajalo je sat vremena koliko me je pilao kada, napokon, bingo! Kazao je da bi mi bilo pametno da sam marljiv. Jer de moj dosje tada otidi u ropotarnicu pa du imati miran i lijep život, modi du zasnovati svoju sredu u narodnoj demokraciji. I podigao je opet onu literaturu i mahnuo njome. Potom se nagnuo u stolcu, skinuo naočale s nosa i počeo trljati stakla. Gledali smo se neko vrijeme, a ja sam počeo osjedati studen u koljenima, pa čak i u nožnom palcu. Htio je da ja, bubnjar, prijeđem u ptice pjevice ÁVO–a, u kanarince. Prekrižio je ruke na prsima i spokojno me gledao u oči. Promrmljao sam neka mi dade vremena. Kako ne, vrlo rado, rekao je, do sutra u podne. Nasmiješio se, široko i srdačno na nastanku, kao što je osmijeh razvukao i onaj žigolo na staroj Lysoformovoj reklami. Vratio sam se u stan i više nisam sanjario da bi bilo lijepo čuti kako pjeva ona Lolaharinga. Ležao sam na krevetu sve do kasnog poslijepodneva, nisam ni jeo ni pio. Grlo mi je usahlo, osjedao sam se očajno. Smrkavalo se kada sam se s mukom pridigao. Odjenuo sam svoj smoking, bilo je ved vrijeme za službu. Kada sam vezao kravatu, u meni se nešto pomaknulo. U trbuhu ili u glavi ... Ni danas ne bih znao redi što. Samo sam shvatio da su mi smjestili. Ti su me likovi snimili, odabrali me, i to mene, bubnjara. Kao što hvataju konobare u hotelima, sobarice u ambasadama, prvoklasne komade po uredima ... ne treba mi stručno usavršavanje da shvatim što oni trebaju. Bilo mi je jasno k'o dan da su me posaugali i da otuda nema natrag. Bio sam trijezan k'o puška, a ipak me tresla zimica. Ved se spustila nod kada sam krenuo na posao. Bila je to baš fajn večer, proljetna. U baru su ved štimali muzikanti. Dvojica su od njih bili stari igrači, vjerovao sam im. Fagotist, onaj Zalac koji me je odozdo izvukao ovamo u bend, bio mi je stari drug. Pijanist se držao kao intelektualac, bio je posranac koji svira samo iz nužde, no ni u njega nisam sumnjao, ni danas ne vjerujem da bi me on cinkao. Harmonikaš je ved otprije bio u jazzu, događalo se da ga pred jutro zovu na telefon ... poziv je mogao biti ljubavno zanovijetanje, ali i ávoško slinjenje. Za njega ni u što nisam mogao biti siguran ... Samo me je pritisla tuga golema, kao da sam slutio da je za mene prošlo vrijeme čiste umjetnosti. A za umjetnika nema vede boli u srcu nego kad se pusti glas da možda mora napustiti

zanat koji je izučio. Nemoj misliti da sam ludonja ili da se pravim važan. U struci se znalo da sam ja najbolji bubnjar u cijeloj Mađarskoj ... moram ti jasno redi kako je bilo, bez lažne skromnosti. A to je rekla i moja dobročiniteljica. Ona je bogme mogla znati, jer je služila u Londonu u dobroj židovskoj kudi, pa su je i tamo tesali. Te je nodi kasno počinjao raspašoj, prvi su gosti stigli tek oko ponodi. Svi odreda državni tajnici. Došla su trojica u prugastim hlačama, imali su čak i kravate. U ono je doba posvuda po zemlji štošta nedostajalo, diljem domovine teško je bilo dodi do ovoga ili onoga, no državnih je tajnika bilo u izobilju, nitko se nije mogao požaliti da glede njih vlada nestašica. Kretali su se gradom u skupinama kao poljski miševi nakon kiše. Ova tri primjerka bili su baš jaki, lijepo razvijeni. Doveli su i neke dame. Činilo se da su i one bile državne, jer su bile prsate, dobro uhranjene micamace, nisu morale paziti na liniju. Umiljato su mahale, bile dobre volje; uostalom, vidjelo im se po fasadi da su se tek netom presvukli u državne tajnike, a da su se prije toga bavili drugim poslom ... Jednoga sam čak i prepoznao, lani je još po baru prodavao sagove na otplatu. A gdje se domogao robe, bilo je pametnije ne pitati ... U ono doba mnogi su skupljali tepihe po razorenim stanovima. A s njima su stigala i dva stalna gosta, onaj pjesnik Lajos Borsai i neki Jóska Lepsény, inače ratni izvjestitelj. Oni su ovdje bili ved uhodani, svake bi nodi zapjevali kolende u baru. Pjesnik bi nakon ponodi živio od toga što ga je mučila tuga za domom. Ispipao bi za koji se stol slavnih gostiju isplati uvaliti, zatim bi mu počeo gažulirati i čestitati na unapređenju ... Ako im je u utrobi ved proradila žestica, on bi izvukao iz džepa majčinu fotografiju i ganuto je počeo pokazivati. Imao je dvije rođene majke ... jednu dostojanstvenu damu s pletenicom u vijencu oko čela kakvu je imala i kraljica Elizabeta kada se molila na odru Ferenca Deáka. Ona druga je bila mala, smežurana, skromna tetica, narodska žena s maramom. Pokazivao ih je ovisno kako je odšacao gosta, kome de koja biti milija. Sada je sjeo do baruna Ecsedija koji je stigao sa zaručnicom, s jednim razbacanim, umirovljenim policijskim stožernim narednikom, jer se na takve palio. I barun je bio stalni u baru. Pjesnik je počeo vrlo osjedajno: – Ej, u ovo se doba u mojem selu malenome žuti ved pipiter! ... Nešto kao maslačak. Međutim, barun baš nije bio raspoložen za njegovo društvo. Narogušeno je pogledao u pjesnika. Bio je debeli štemer taj Barunecsedi i strašno ljubomorna narav. Sumnjičavo je treptao prema zaručnici, hodu redi, umirovljenomu policijskome stožernom naredniku. Gledali su se napudenih usana kao zaljubljeni na onoj slavnoj slici koju mi je dobročiniteljica pokazala u nekom rimskom muzeju, kao da su Amor i ona Psid. Nervozno mu je odbrusio: – Molio bih vas gospodine Borsai, pustite te kršdansko-poljoprivredne trice. Ja sam vam jedan iznervirani stari Židov koga muči kiselina. Ništa me ne

impresionira ako je zažutio maslačak. Ako se žuti, nek' se žuti – rekao je srdito. Pjesnik se nafurio i prešao za stol državnih tajnika. A tamo je vrisnuo: – Daj štampi cigare! ... Konobari su se rastrčali da odnekud izvuku lika s cigarama, a pjesnik je na šake grabio budimske simfonije u svoju kutiju od egipatksih gianaclis cigareta. Jedan od državnih tajnika, onaj razvijenijega stasa koji je imao i orden, mahnuo je glavnom konobaru neka se i to pridoda na račun, jer je podupiranje književnosti državni trošak. Jóska Lepsény, onaj ratni izvjestitelj, ostao je suzdržan, uzalud su ga bodrili da i on napuni džepove. Osorno je priopdio: – Pustite to. Ujutro du ionako gore u Glavni gospodarska savjet. Državni se tajnik počeo zadivljeno raspitivati: – Zar se priprema neka važna odluka? ... Ratni ga je izvjestitelj preduhitrio: – To ne znam. No tamo se mogu dobiti američke cigare. Zadivljeno su ga gledali jer se pročulo da je Jóska imenovan procjeniteljem Vladina odbora za napuštena dobra. Što je u narodnoj republici bilo jedno od mjesta na kojima se krasno grijalo. Fagotist je stalno ponavljao da mu slike cure kada pomisli kako se stvari okredu kada napušteno dobro i Jóska Lepsény ostanu nasamo ... Znaš ved, dobra ... rijetke slike i sve to starinsko pokudstvo koje su vlastela ostavljala po dvorcima kada su dali petama vjetra prema Zapadu jer su stizali Rusi! ... Fagotist je znao sanjariti o tome, pa kad bi mu to palo na pamet, sentimentalno zapuhao nešto tužno. Svi su s divljenjem treptali prema Jóski Lepsényu koji je trajno ostao ratni izvjestitelj, čak i sada kada više nije bilo rata. Nosio je meke bilgeri čizme, vjetrovku i perjanicu od divokozine dlake zataknutu za šešir, te značku crvene zastave na reveru. Poslije, nakon revolucije, pojavio se na Zapadu. Izdavao se za grofa iz Pešte. No netko ga je otkucao da nikada nije bio grof, ved u biti gologuza ništarija iz kvarta Ferencváros. To se tada još u baru nije znalo. Uostalom, nije to ni bilo vrijeme kadroviranja, jer se lokal upravo počeo usijavati. Oko ponodi više nije bilo slobodnog stola. Predsjedniku Vijeda prijekoga suda koji je stigao s pjevačicom i sa svojim potrkalom – o potrkalu se znalo da je zapravo glavni u kaznionici u Sabirnome – postavljen je dodatni stol blizu glazbe. Nastala je grozna strka, jer je za lokal bila strahovita čast što je taj slavni čovjek zašao ovamo. Mora se redi, bio je lijep čovjek. Nitko ga otprije nije poznavao, osvanuo je lani, iznenada kao što se ono vodeno čudovište javlja u škotskom jezeru, o čemu su se ljetos novine toliko raspisale. Za počasnoga je gosta fagotist napuhao gubec i ispustio taktove za doček. A ja sam, kao što i dolikuje, udarao diskretan tuš.

Upalili su lila svjetla, jer kamo god bi zašla barska pjevačica, ugođaj je bio obvezatan. Vlasnica, svima dobro znana ženetina, salasta kugla, i sada, kao nekada u stara vremena kada je izbirljivoj gospodi još isporučivali civilne dame, nije znala kamo bi se djenula od ulagivanja. Počasnom je gostu osobno natakala burbon. Svi su ih zadivljeno promatrali. Čak su i državni tajnici žmirkali, jer je predsjednik vijeda vrhovnoga narodnog suda bio modniji od ministara. Gospodar života i smrti, jer su predstavke političkih osuđenika za pomilovanje također dolazile njemu na stol. Ako bi imao loš dan, odbacio bi molbe i eto ti šezdeset centimetara. Nitko ga ne bi pozivan na odgovornost što radi i zašto ... Gazdarica je prišapnula pijanistu da iako ved trideset godina drži prst na bilu tržišta i poznaje sve tajne telefonske brojeve koji postoje u gradu a preko kojih se kavalirima može utopiti i najfinija roba, ovako visoko društvo još nikada nije vidjela na kupu u svojem baru. Barunecsedi se sjededi klanjao, tako je pozdravljao predsjednika koji je dobrohotnim mahanjem uzvradao izraze poš tovanja. Predsjednik je bio ukrasni komunist, na reveru mu se ljeskalo odlikovanje sa štrasom ... ipak je baruna i njegovu zaručnicu, onoga policijskoga stožernog narednika s čvrsto nafrkanim brkovima, sve te likove koji su ved bili relikvije, spomenici koji su još iz one stare kulture zapeli ovdje ... ljubaznije pozdravljao nego državne tajnike ili Jósku Lepsénya, sve te partijske odličnike sa značkama ... Promatrao sam što se događa i prisjetio se onoga što mi je čovjek koji me je jutros uputio rekao ... da komunjare, ako su punokrvne, škrgududi preziru one koji su se friško, na brzu ruku presvukli u narodne demokrate. Grozomorno ih mrze, još gore nego našu staru publiku, buržuje i grofove ... Pazio sam na svaku sitnicu, uostalom, večeras sam ved i ja, ovako ili onako, ipak bio u službi poretka. A predsjednik kao da je izrezan iz modnog časopisa. Kao engleski lord koji se upravo sprema u kasino. Izgledao je kao veliki kavalir prije uporabe. Odijelo, cipele, sve po mjeri. I ljubazno se svima osmjehivao, kao modan gospodar koji je svjestan da je nesumnjivo modan pa si može dopustiti ljubaznost, usto velikodušan je i uslužan. A pjevaljka koja ga je dopratila ved je neko vrijeme išla s njime danju i nodu ... bila je odličan komad, obli ukrasni predmet, poznata po tome da je na zasjedanjima prijekoga suda, kad bi predsjednik proglasio odluku o šezdeset centimetara, ona uvijek sjedila u dvorani, jer su je takve stvari zabavljale ... Bila je zgodna, pjevala je u promuklom molu, a specijalnost joj je bila da zna gugutati. Gazdarica je dala da se lampe priguše, a lila svjetlo raspršilo se po lokalu poput mirisa pačulija. Skrušeno smo iščekivali što de uvaženi gost naručiti. Šef je zacijelo imao težak dan, jer je s čašom u ruci samo sklopio oči i sanjario. Potom je nešto prišapnuo barskoj divi koja je poslušno prišla mikrofonu. I nikotinskim se glasom, u molu iz dubine srca začuo srcedrapajudi napjev:

– Ti si moje svjetlo u tami! ... Ja sam se umiješao samo piano, vršcima prstiju. Fagotist je markirao i fiksirao glavnoga iz Sabirne, kao da je posumnjao kako se nešto sprema. Taj je čovjek predsjednika posvuda pratio ... tek tako da mu se nađe pri ruci ako bi tome modniku nasumce pala na pamet akcija. Kaznioničar je bio izvršitelj, on bi predsjednikovim zamislima iza brave davao opipljiv oblik. Kada je završila pjesmica od koje srce pada u trans, državni su tajnici pljeskali dok im dlanovi nisu porumenjeli. Barunecsedi je širio ruke i pokazivao da je izvan sebe, da tako nešto lijepo od barske umjetnice još nije čuo. A on je mogao znati, uostalom, bio je iz struke ... Predsjednik je ustao, poljubio ruku umjetnici i odveo je natrag za stol. Glavni je uznik skočio i revno se klanjao, rukavom kaputa obrisao stolac na koji je pjevačka diva trebala sjesti. Pjesnik je dlanovima pokrio oči, kao da ne može podnijeti toliko nadzemaljske krasote pa mora uživati u sebi. Odložio sam palice. Predsjednik je glazbi poslao sampusz. U prigušenom svjetlu sve se produhovilo, kao da je lokalom preletio anđeo. Nije to, dragi moj pametnjakovidu, nikakva bajka. Dok sam živ, ostaje mi u ustima okus one posljednje čašice gorkoga sampusza koji sam one večeri iskapio u baru. Sjedio sam blizu predsjednika i vidio kako glavni tamničar pogledava na sat. Zatim ustane, nagne se preko stola i povjerljivo došapne: – Moje poštovanje, druže. Moram idi. U zoru je služba. I jednom rukom dao do znanja o kakvoj se službi radi. Predsjednik se smrknuo. Kimnuo je i glasno dodao: – Znam. – U šest – šaptao je nadtamničar. – U paru su. – Pođite samo Ferenc – rekao je predsjednik. – Zatim kudi u krpe. Lik se široko osmjehnuo: – Na zapovijed, druže – i lupio petama. Rukovali su se. Kada je onaj drugi odstupio vojničkim korakom, nakratko nastade muk u lokalu. A diva je zagudila, doduše sada ved u prozi, na predsjednikovo uho, baš je zanosno gugutala. Oni koji su sjedili malo dalje nisu mogli čuti naduznikove riječi, no po profilima se vidjelo da je uglavnom svatko shvatio što se dogodilo. Fagotist je čvrsto stisnuo podlaktice na prsima kao da upravo prolazi duhovne vježbe. Pijanist se nagnuo nad klavijaturu, brisao naočale, nedužna lica kao nema pojma da se uopde nešto zbiva. Harmonikaš je pripalio cigaretu i tako dao do znanja da je na neko vrijeme završio s umjetnošdu pa je sada penzioner. Nismo se pogledali, no sva smo četvorica znali što znači da se vide ujutro u šest, da je to u paru, a da nakon toga neka izvoli u krpe. Nismo to razumjeli samo mi koji smo na svoje uši čuli dijalog, shvatili su to i drugi, svi koji su

vidjeli trenutak njihova rastanka. Predsjedniku je dojadilo zašedereno trabunjanje, pa je radije primio divu za njezin nešto mesnatiji gornji dio torza, a zatim mahnuo drugu konobaru da upravo počinje ozbiljna etapa raspašoja, da može krenuti nova paljba. I nama je namignuo, gospodski, da možemo ponovno zasvirati. A tada se dogodilo da je odjedanput strahovito zasmrdjelo. Isprva sam pomislio da je netko zaboravio vrata zahoda. Ili da se netko od gostiju olakšao i – tras! Osvrnuo sam se oko sebe, no ništa sumnjivo nisam primijetio. Oprezno sam i diskretno onjušio divu, uostalom, bila mi je blizu. Pačuli je gusto lebdio oko nje kao plinovi nad močvarom. Međutim, ništa zato, smrad se probijao i preko njezina mirisnog oblaka. Začudio sam se da ostali ne njuše ništa, kao da nisu ni primijetili da se nešto događa. Fagotist je zasvirao. Radio je to iz srca, no zadah se nije smanjivao ved se samo pojačavao. Kao da je pukla cijev i počeo se širiti smrad kloake pomiješan s pačulijem, dimom cigarete, mirisima fine klope i odličnih pida. No to je bio drukčiji smrad, kao sumpor, ili napoj, ili gnojište. A dolazio je odnekuda drugdje, ne s hodnika, a bogme ni iz poda. Potajno sam onjušio svoj dlan, da vidim je li se možda za nj zalijepila neka tvar. No nisam ustanovio ništa. Samo sam znao da na takav zadah nisam naišao nikad prije u životu. Bubnjao sam kao vojnik na straži. Ali počeo mi se dizati želudac. Osvrnuo sam se oko sebe i u polutami ugledao samo pristojno gospodsko društvo, goste koji su se zadubili u razgovor, polako pijuckali. Ljude koji zadovoljno sjede. Istinski gospodske publiku ... nitko nije dizao glavu, kao da i ne osjedaju da do grla sjede u parfemu palla. Zadah je do izbezumljenja nadraživao nos. Ali nisam se mogao načuditi da se gosti u baru očigledno drže kao gospoda iz starih vremena koja su ugodno čavrljala čak i kada bi nastala frka, vladali su se kao da je sve u najboljem redu ... Baš sam se sjetio onoga što sam naučio od svoje milosnice, da se gospodski rod uvijek ukočene face pravi ljubazan i uvijek se ponaša kao da i ne primjeduje ako mu nešto ved i trune pod nosom ... E, pa i ti su tipovi bili navlas isti. A mogli su si to priuštiti, jer su upravo postali novi gospodski sloj. Bili su u dlaku isti kao oni stari ... Samo što se oko njih širio zadah. Želudac mi se okretao. Nakon jednoga pijana ustao sam i tiho se išuljao na zahod. Nitko nije obradao pozornost. Međutim, i smrad je išao za mnom. Stajao sam u zahodu i zagledao se u školjku. Glava mi je bila mutna, jer od svega sam shvatio samo to da se nečemu smrklo i da se ja više ne vradam bubnjevima u taj bend. Nisam to smislio mozgom, prije bi se reklo, da sam razmišljao želucem. U garderobi je visio sako koji je bio još faterov, držao sam ga tamo za prohladna jutra. Smoking sam objesio o klin, navukao sako, leptirku tutnuo u džep i došapnuo garderobijeru da sam pokvario

želudac, pa du malo na zrak. Ved je svitalo. Otišao sam ravno na Istočni kolodvor i sjeo u čekaonicu. Izračunao sam da mi je ávoš zakazao randevu u dvanaest; dak le, dotle me nitko nede tražiti. Ubrzani putnički polazio je prema Győru, čekao sam da se ukrcam u njega. Da me sad izdevetaju, ni onda ti ne bih mogao redi o čemu sam razmišljao dok sam čekao polazak parnjače. Mogao bih ti štošta nabajati o čežnji za domovinom, da me je mučila i tako to. No ja ništa takvoga nisam osjedao, ništa što bi moglo biti tuga za domovinom. Jer je sve to došlo kao kada nekoga pogodi kap usred razgovora. Sjetio sam se fatera i muterice, no samo kao slike u kinu koja živahno odleprša dalje. Neki su ovdje u Americi pričali da ih je hvatao grč oko srca kada su trebali krenuti. Bilo je i onih koji su u rupčid zamotali šaku rodne grude. Neki su u podstave ušivali fotografije. No ja nisam ponio ništa sa sobom, samo crnu leptirku koja mi je bila nužna za barsku uniformu. Nisam čak bio ni sjetan. Jedino što mi je bilo na pameti da otud moram najbrže što je mogude. I da treba krenuti prema Győru, što sam uostalom čuo i od nekog profida, tamo je navodno najbliža granica. Dao mi je i adresu koju je dobio od lika koji je ved prošao tim putem. Izračunao sam da de lova koju imam kod sebe biti dostatna barem za put. Nosio sam je oko struka, odostraga u kožnatoj kesici. Imao sam tri tisude u stoticama i nešto side. Lovu u banci nisam nikada držao, mislio sam da je kesa pod košuljom daleko sigurnija. Kao da je i smrad počeo slabjeti. Ogladnio sam. U kolodvorskom sam bifeu progutao sendvič sa šunkom i strusio kupicu kiseliša. Od onoga što se sručilo na mene kao grom iz vedra neba, shvatio sam samo to da se sve što se do tada zbilo više ne računa. Da moram otuda, samo kamo? ... U mrak, u prokleti svijet gdje ne razumijem što mi ljudi govore. Jer tada mi je znanje jezika bilo još prilično oskudno. Na stranom sam jeziku svladao samo »davaj« i »ženjščina«. Pomislio sam da bi to moglo biti malo za bijeli svijet. Međutim, dok sam gutao ono sa šunkom, od jela mi je došao i apetit ... Glad da moram što prije van. Glad da moram daleko odavde. Neka kisnem na kiši, neka me sprži sunce, no što dalje, to bolje. Do Győra smo stigli u deset. U jednoj sam željezariji kupio nekakav limeni badanj s drškom, u kakve se sprema mast za zimu. Ved su me otprije uputili da se ta zafrkancija odvija baš tako, valja odigrati fintu da se ide na selo po mast. U Győru sam stupio u vezu s tipom. Dvojica su ved čekala polazak, stari socijalisti. U dva u nodi krenuli smo zaprežnim kolima. Pet kilometara pred granicom, tamo gdje iz karaule zvjeraju i šibaju snopovi reflektora, bacili smo se potrbuške. Mjesec je bio u posljednjoj četvrti, rominjala je kiša. Psi su lajali. Vodič, stari Švabo, komotno je ležao u blatu, šapdudi da se nemamo čega bojati dok vjetar odnosi

mirise. Bila je to, tamo gdje smo polegli na trbuh, neka vrsta livade, blatne džombe i rijetka trava. Možda smo ležali tako čitav sat. Morali smo pričekati smjenu straže. Švabo je rekao da tada sve prolazi glatko. Bilo je malo riječi, a i to samo s pokrivačem preko glave. Jedan je soci tiho psovao da on, stari borac pokreta, sada mora na takav način iz lijepe naše, potrbuške puzedi u blatu ... Jer smo ležali potrbuške, vodoravno kao utopljenik kada zapliva nizvodno prema Mohaču. Tada se dogodilo da sam zagrizao travu. Još se danas sjedam njezina okusa. Prije toga nisam nikada grizao travu. Ispalo je da sam potrbuške ležao na blatnjavoj zemlji i odjedanput uhvatio samoga sebe da grizem travu. Usput sam zagrizao i u blato, pa mi je u usta dospjelo dosta glinaste zemlje. Mora da je nastala neka frka sa mnom, vrag de to znati, ili rakamaški pračovjek ... Ne znam što mi je bilo. Samo sam grickao travu i blato, kao stoka kada je spopadnu frazi. Ili kad se netko natanka kave pa načisto prolupa i više ne zna što radi. Zagrizao travu, doslovno, a i inače ... kao što su mi u satniji govorili za tipa koji bi se igrao junaka pa se u životu našao s onu stranu obale. Je li tome bilo tako zbog toga što smo dangubili ili postojao još koji razlog, ne bih znao ... Zagrizao sam rodnu grudu. Tek sam se tada trgnuo. Nije mi trebalo dugo, začas sam došao k sebi. Al' sam se užasno začudio. Jer mi je okus trave i zemlje u ustima bio gorči od sampusza, pelinova likera s kojim me je častio predsjednik prijekoga suda. Na granici lijepe moje male domovine, nodu, u blatu, pod zvijezdama. Kao stoka. A i inače. Kao čovjek koji prvi put u životu shvati što je on zapravo. I sam znaš da se u ono doba, a i prije, puno govorilo o zemlji. Zagrizli su zemlju i drugi, barem figurativno, na narodnim skupovima, ali i u državnoj sabornici. A napose u trenutku kad bi se penjali na bure. U selo je stalno dolazio neki drug koji bi tumačio narodu da je zemlja postala narodna. Da je onih četiri jutara faterovo. A da su grofovih četiri tisude. Stalno nešto o zemlji, čudo koliko je ima, posvuda po državi ... bio sam još takoredi u pelenama kada se također pričalo samo o tome, zatim i poslije, bez kraja i konca. Kad sam ved navukao i vlastite čizme, također mi je rečeno da je zemlja moja. A tek mi se tamo stegnulo u želucu od pomisli što mi je zemlja zapravo značila u životu? Je li to domovina? Jer su jedino čega se od nje sjedam bili oskudica i kuluk. Kada je grof pokupio prnje, nakon što je sve njegovo ved bilo razdijeljeno, što je meni ostalo od zemlje? Pa otac mi je u opdini ispljunuo zube kada je stavljen na kulačku listu i nije htio uzeti pero u ruke da potpiše kako sve stavlja u zadrugu. To sa zemljom, pa i domovinom ... Bogme, vrtjelo mi se. Kao da sam se budio nakon zbrkana sna. Ležao sam na tlu domovine kao svježe okupan leš, a u mozgu mi se vrtio kotač kao vrtuljak na sajmu. Čuo sam jednu pjesmu, pjevali smo je dok sam bio još

klinac u seosko] školi, a ide otprilike ovako: »Ako je zemlja šešir dragoga Boga / lijepa naša je uza nj stručak cvijeda.« E, to mi se tada vratilo ... No uzalud sam njuškao, nikako da mi nos nabasa na nešto što bi zamirisalo. Valjda zato što su džombe u koje smo se potrbuške bacili bile ponešto močvarne ... A to raskvašeno blato, taj močvarni zadah sjetili me na štošta ... Bilo mi je žao palica, ostale su u baru. A bile su odlične, od ljeske. U Rimu takvih nema, a u New Yorku mi i ne trebaju, kad su mi ovdje ionako izbili umjetnost iz ruke. Žderalo me je tamo u blatu, jesam li još što ostavio kod kude, a nisam trebao ... Što mi je zapravo bio dom? Težak je to matematički niz, brate moj. Kad se samo sjetim da su me tamo oslovljavali sa »čujete li vaše časno gospodstvo«. Zatim i sa »smrdljivi nitkove«. Poslije sam čuo da sam narod i da odsada sve pripada samo meni ... A zaistač nikada niš' nisam imao. O tome nikada prije nisam razmišljao ... Nikada nisam pričao o domovini i takvim stvarima ... nikada s ikojim živim stvorom. A bogami na granici, u onome blatu, najednom se sve uzvitlalo u meni. Učinilo mi se da postoje raznorazne domovine. Tumačili su mi da postoji domovina gospode. A da sada postoji i ona druga koja pripada narodu. No što sam ja imao za sebe, koju od tih? ... Ako domovina i postoji, što se to zbilo da je ona sada naprosto riknula poda mnom, a pritom ne znam je l' je imam ili nemam, i gdje bi uopde bila? ... A zacijelo je negdje ipak bila, jer se njezin miris slijepio sa mnom tamo u blatu gdje sam upravo ležao. Mnogo kasnije moja mi je draga jedne nodi pričala ... a da, raspričala se o tome da su se, kada je još bila djevojčica, kada je spavala u jami gdje su živjeli, preko nje natjeravali štakori i tekunice. Mora da se i po njihovoj duplji širio zadah koji sam ja udahnuo tamo u onoj džombi ... Vonj blata koji je udisala kad bi stigla u svoj dom. A i ja poslije, kada sam napuštao svoj. No taj je bio ipak drukčiji od onoga koji me je istjerao iz bara ... nije me gušio, prije bi se reklo da mi je bio poznat, kao i zadah vlastita tijela. Jer to sam ja, i što sad ... I taj me je zadah, smrad zemlje i blata, slijedio sve do granice. Kao da mi ništa drugo nije ni ostalo od domovine. Zavrtjelo mi se. Znao sam samo jedno: ako se nađem s onu stranu te živice, u nosnicama mi više nede biti smrada koji me je istjerao iz bara. Onaj koji je zaglavio u meni upio mi se u nosnice i kožu. Kao kada čovjek spava s odaliskom pa mu na koži ostane njezin zapah koji onda moraš kefom ostrugati. Znao sam samo to da dok sam živ, njima bubnjati nedu. I nedu biti njihova ptica pjevica, njihov kanarínac. Neka me se radije dapava na granici, u blatu. Ved je svitalo kada su utrnuli reflektore. I Švabo nam je dao znak ... Inače, kopao je bunare, a zatim se dao u poljare, frajer u stalnom muvingu ... dovodio i odvodio masu tipova, pa donosio i odnosio zlatnike te sve što je trebalo šupirati

preko granice, na ovu ili onu stranu ... Četveronoške smo puzali kao psi, to nam je bio izlaz iz domovine. Napustio sam je pokisao i blatan ... doslovno, a i inače. Ostalo je bila rutina. Petsto sam mu izbrojio unaprijed, a tisudu je dobio kad smo se našli s onu stranu zelene živice. Austrijskoj je murji ved dojadila faca meni sličnih, jer smo joj dolazili danju i nodu, svi koji smo se ufitiljili od narodne demokracije. No na kraju je sve teklo glatko. Stavili su me u logor. Nisam dugo ostao. Za osam tjedana stigla je iz Rima ulazna viza. Poslao mi ju je onaj suborac koji mi je povjerio svoj revolver. Dobio sam radnu dozvolu, jer digidi cijene umjetnika poput mene, vladala je potražnja za bubnjarima. Najesen sam ved bubnjao u baru. Pričekaj, stigla je lady. Welcome, my fair lady. Just a martini dry, as usual. You are served, lady. E, dobro je pogledaj, a da ne skredeš pozornost, jer tako se nešto rijetko viđa. Priča se da je još prije nekih pet godina bila slavna lady, jedna od diva ovdje na Broadwayu. Pokazivala se baš u susjednoj zgradi, u velikom kazalištu, tamo gdje se ne pjeva ved samo baljezga. Bila je urnebesno uspješna, baš dramatično. Trčkarala je po pozornici s crnom períkom kao da je u ludari i u stihovima bodrila muža da srede svojega nodnoga gosta, nekakva engleskog kralja ... Skakutala je s bodežom u ruci, mahala k'o blesava, a na pozornici se zvala ... bogami ne znam baš ... nešto kao Lady Makibeki ili tako nešto. Onda su je zvali u Hollywood, da je tamo čeka strašna lova, da de biti Miss Frankenstein ... E, ali tamo su je dotukli. Prvo su joj povadili sve zube, zatim joj počeli rezuckati intimnije dijelove. To bi još nekako i prošlo ... Medutim, kada su joj zašili facijalni mišid iza uha, kirurg je za pola centimetra Palio mjeru, pa su joj usta ostala nasmiješena i mrvicu uvijek otvorena, baš kao što sada vidiš ... Ne može normalno zatvoriti usta, pa izgleda kao da se uvijek blaženo smiješi. Otkad su joj usta ostala otvorena, više nije bilo uloge za nju, pa su joj kupili kartu u jednom smjeru i poslali natrag u New York. A ovdje joj je iz usta mudonja rečeno da dramska glumica ne može recitirati napola otvorenih usta, i da ona više nije dramski tip. Odonda samo navrada ovamo u bar. Bundu je ved prodala. Nakon tredega martinija hvata je sentiment pa joj krenu suze. Ali usta koja su joj krivo skrojili i dalje nasmiješena. Plače kad i slavi, baš kao naši pramađari. Ne gledaj u nju, jer odmah de zasjesti kraj tebe u nadi da joj platiš cugu ... Kod mene u knjizi ima ved barem tucet martinija na rovašu, no ne govorim joj ništa. I sam sam umjetnik pa du zaštititi kolegu ak' je dekintiran. I tebi du tankati još jedanput. Što gledaš? ... Aha, onu fotografiju? Bila joj je u putovnici, pa sam je dao povedati. A kamo

se mogla zaputiti bez putovnice? E, pa tamo kamo putuju anđeli. Tamo gdje se ne pita ni za putovnicu ni za fotografiju. Tamo gdje joj ni nakit više ne treba ... Dobro je pogledaj. Tako je nekako izgledala. Ali u zbilji je ipak bila drukčija. Kada sam je upoznao, ved je bila kao prelijepo sezonsko cvijede na izmaku sezone. Ne volim govoriti o njoj. Ved je deset godina tome da je nema. Ne puno iza toga i ja sam dao petama vjetra iz Rima, i to ravno preko velike bare. Kažu da ono što je bilo, bilo je, ne vrijedi prežvakavati ... Samo nebo zna, no ni tome nije baš tako. Ništa ne prolazi na horuk ... Jer nije samo ta fotografija jedina stvar koja je ostala od nje. Ostalo je još koješta ... Njezin glas. I još štošta od onoga što mi je pričala. Bila je drukčija nego što je vedina žena koje su mi se samo prešetavale kroz život. A sve su otišle, nema im ni traga. No te jedne se itekako sjedam. Jer, kao što znaš, u životu nekakva umjetnika kao što sam ja, komadi jedan drugom otvaraju vrata. Bilo ih je svakakvih, nitko se nije morao predstavljati. Neke trivijalne, onda neke baš prvoklasne mačke, prsate konzumne, zatim i one bolje vrste, prave milostive ... ona vrsta koja je baš za prste polizati kad nanjuši da de uskoro fajrunt, pa se počne tjerati, od straha se uspali ... No sve su odreda navaljivale neka se izjasnim da du jedino njih navijek obožavati. Ona ti je bila drukčija. Nimalo mušičava. Rekla je bez okolišanja, otprve, nema tu cile–mile, da joj ne treba drugo nego da joj dopustim da me obožava. Nije zauzvrat zahtijevala ljubav srca ... Prisjeli su joj i lova i otmjen svijet ... samo me je žvalila, plazila po meni i obožavala me. Isprva sam mislio da se zatreskala u umjetnika kakav i jesam. Ne kanim se šepiriti, no priznajem da u meni ima nečega neodoljivog ... napose sada kad su mi sredili i donje zubalo. Što se ceriš? ... Tako je kao što kažem. Ne proganjaju me zato što sam dobro građen, drukčiji nego oni luzeri koji se povijaju kao da nemaju čak ni crijeva, pa vrte guzicom po barovima ... evo, irska udovica koja je upravo na redu, i ona to priznaje ... da umjetnik prolazi, to se nosi, za time luduju. Trebalo mi je vremena dok nisam doznao što ju je zapravo mučilo? ... Jer, imala je nekoga tko je i bio njezin, a i nije ... Muž? Ma kakvi, taj joj je ved ranije nestao iz života, a nije ga ni tražila ... To je bio netko drugi, i taj ti je zbrisao. Zato se ona zaputila za njim iz Pešte. Medutim, zakasnila je na presjedanje pa je kavalir produžio dalje prije nego što je mala stigla u Rim ... Otegnuo je bezobraznik papke, nije dočekao damu. I sada trune tamo gdje leži i moja draga, na rimskom groblju. Sad su bar zajedno ... No kad je saznala da je njezin vitez nije čekao, moj se dragi anđelak strahovito rastužio. Bila je tako grozno osamljena u Rimu kako kakva nevjenčana udovica koja je u koroti za momkom, makar je nije na vrijeme oženio ... Naletjela je na mene u nekom rimskom kafidu. Iz džepa su mi virile neke

domade novine, na njima joj je zapelo oko. Jer tada sam još povremeno kupovao mađarsku štampu, kad me je baš spopao žal za domom. I tako smo se nanjušili. Ne kanim ti sad kititi pojedinosti. Isprva je bila kek, no začas sam je pripitomio. Ostali smo zajedno do navečer, išla je sa mnom u bar. Sutradan sam se preselio k njoj u hotel. I ostali smo tamo do daljnjega, u slatko] ljubavi srca. Baš je bila krasna jesen u to doba u Rimu. Medeni mjesec je kratko potrajao, no bio je dovoljno dug da prokljuvim što je istina. Jer jedne nodi kad više nije bila toliko nabrijana, rekla mi je sve. Je li govorila istinu? ... Možda, no tko zna? Kod žena se to nikad ne zna pouzdano. Međutim, činilo se da je one nodi sve izašlo iz nje, ni trunka od toga nije zadržala za sebe. Jedanput je u životu htjela nekome redi istinu ... ili barem ono za što je vjerovala da je istina. Možda je to ipak bila zaobilazna istina kao i inače kada žene baš zapnu ... Počela je od muža koji je onda još negdje postojao no više joj nije bio muž. A završila s delavim za kim je i došla u Rim ... doputovala za njim, kao da je dobila svrab. Jer tada za nju nije više bilo života u demokraciji. I tako sam je slušao sve dok nije svanulo. Jer je u tom njezinom nodnom trabunjanju bilo nečega od krimida ... U povjerenju mi je ispričala kakav je bio život u gospodskom svijetu. Zasvrbjeli su me dlanovi slušajudi njezinu priču. No sveukupno, priča mi se činila autentičnom, jer ta je mala bila mojega soja, i ona je dolazila u našu predivnu mađarsku stvarnost s dna, možda čak i s nižega nego ja koji sam se uspinjao iz Zale. Dolazila je iz podzemlja, i to doslovno, kao sablasti na groblju ... iz jame gdje je od pelena živjela sa svojom obitelji, u Nyírségu. Fater joj je bio kanadaš, lubeničar. A moja je milosnica poslije pošla za sluškinju u gospodsku kudu, no dugo se tamo klatarila kao sluškinjica s ispucanim petama koja de za milostivom oprati zahod. Na kraju se neki debilni buržuj počeo paliti na nju ... gazdin sin. Uskratila mu je i dugo je čovjek postio za njom, dok je nije napokon oženio. Nakratko je i ona postala milostiva. I onda mi je jedne nodi ispripovijedala kako je sa stručne strane izgledalo kada se u onoj finoj gospodskoj kudi sve najednom prekrenulo i stajalo naglavačke ... Stari je poredak bio načet, splasnuo je ... O tome sam slušao s užitkom. Činilo se da pripovijeda istinitu priču. Mada je to što je govorila bila i bajka, zvučalo je kao kad netko raspreda o zagrobnom svijetu. Kamo bih ja rado zavirio, naravno, u onaj bogataški raj ... Međutim, ja sam stigao samo do spavaonice. Dame me nikada ne bi vodile u blagovaonicu, a kamoli u Salon. E, pa njezin sam stori sačuvao kao uspomenu. Jer tada se, a i odonda dosta

čuje da klasna borba sad ved ide prema kraju, kada su proleteri ionako pobijedili. A gospoda samo otežu, rade prekovremeno ... Ako nema pajdaša u lokalu, imam viška vremena pa malo razmišljam. Jesam li ja, proleter, pobijedio kao što Bog zapovijeda? ... Uostalom, i bos koji čuči u kontoaru, danas je čovječniji od zalskoga župana ikada. Imam auto, irsku udovicu, teve, ledenicu ... čak i kreditnu karticu; riječju, pravi sam gospodin čovjek, džentlemen. Sve mi je to narinuto, na kredit. Da me svrbi kultiviranost, mogao bih kupovati čak i knjige. No suzdržavam se, jer sam prošao tešku sudbinu, izučio škole siromaha. I bez knjiga sam shvatio da klasna borba danas više ne bjesni po ulicama. Proleter je i dalje proleter, a gospoda su i dalje gospoda. Međutim, danas se drukčije ophode nego nekada. Ni sam vrag ne zna kako se to okrenulo, no nekada je bilo tako da se proleter krvavo nakulučio da bi skucao sve što je gospodaru bilo potrebno. A sada, bogami, gospoda moraju razbijati glavu kako de mene, proletera navudi na blef da konzumiram sve što buržuj fabricira. Šopa me svim i svačim, kao gusku za Martinje, neka sam tust i još tustiji, jer de on modi ostati buržuj jedino ako ja, proleter, kupim sve što mi on istovari. Lud je ovaj svijet, teško je uhvatiti nit ... Jer on de mi, na zajam, ugurati niz ždrijelo sve što god stigne. Evo, auto! ... Parkiram ga ovdje iza ugla, i potpuno je nov. Kada sjednem u njega i upalim ga, sine mi kako je to bilo kad sam bio mali, što mi je značio auto! ... Bio sam bosonog, kržljavi malac, a ved bih oslijepio ako bi pokraj mene na cesti prošao dvopreg s kočijašem na boku, odjevenim u prsluk s mjedenim pucetima i s pokrivalom za glavu na kojem je lepršala duga vrpca, a usto je pucketao bičem tako živahno kao što je žandar dijelio pljuske. Bila su upregnuta dva konja i tako bi putovao netko tko je pravi gospodar! ... Međutim, u mojoj karoci je sada stopedeset konja ... a kada sjednem za volan, ponekad se zamislim, nisam li ja upravo sto pedeset i prvi, kada mi je podzemnom ili busom zacijelo znatno jednostavnije dodi do kude. Tada ne bi bilo troškova, ne bi se moralo parkirati, a osim toga i inače nemam kamo s tih stopedeset konja. Subotom katkada sjednem s udovicom u njega i odvezemo se do obale mora, tamo pojedemo faširance, no ne izlazimo, jer čemu? ... Zatim natrag kudi. Ali trebaju mi kola, jer to je ved status. Kao što mi treba i magnetofon! Ved sam izgovorio u njega očenaš, a jenkidudl, da za bududa pokoljenja sačuva moj glas ... no odonda samo hvata prašinu u kutu, više ga se i ne sjetim. A ni računati više ne moram, neka vrag nosi i množenje i dijeljenje. Dolazi mi ovamo u bar neki kompjutoraš, prodao mi je džepni kalkulator koji smišlja sve, samo pritisneš gumbe i tablica množenja iskače iz spraye sama od sebe. Sada sam ved i ja pametan isto koliko i sam Edison. Evo i one mahne na kojoj ne treba ni pisati, ved iz ljubavne prepiske samo pofotkati oproštajno pismo i – gotovo! Osim toga, danas ved i dlake s njuške stružem na struju, kao što i zubalo

čistim također na struju ... i ovo novo, vidiš, baš ovo koje sam netom dao napraviti, s takvim bih zubima mogao postati čak i biskup, i sve to na kredit! Osim toga ... No zapinje mi ved i jezik. Imam ja, što se fotoaparata tiče, još noviji krik, samo ga se pritisne i riga gotovu sliku. S time se dade dobro zezati u ženskom društvu, i to u povjerenju, jer sve ostaje među nama, nestašna se razuzdanost više ne mora nositi na razvijanje, svaka se svinjarija proizvodi u kudnoj radinosti, kao što i lonac od svinjskog rila kuha samo na selu. I sve je to sada ved moje, proleterovo ... A da je muter, koja je čitavog života prala gade u vajdlingu, ovdje, ne bi očima vjerovala ... Kupio bih joj električnu perilicu gada sa sušilom. Jer, sada je sve to samo moje, proleterovo ... A moj je i čitav taj prostran, golemi svijet, jer čuj ovo, jedan je bellboy, neki šmrkavac upravo odletio sa zaručnicom na dva tjedna u Afriku, u Keniju, i to na kredu i na obroke. I ja bih mogao isto tako ... Zatim, ako se mi se prohtije da se gospodski zabavim, mogu uplatiti u grupseks. To ti je kao što je nekada bio sajam sjemenske stoke u Zali, kad bi se doveo bik ... Ako poželim, mogu stedi pravo na ulaznicu i u takav klub. Zinuo si, je l' da? ... Pričekaj malo, tek si stigao i još ne znaš kako izgleda nova moda u klasnoj borbi! ... Dobro me pogledaj, i to na oba svoja oka. Kada sam stigao ovamo, u ovo čudo od goleme Amerike, nisam imao prebite pare. A danas? ... Promotri me dobro od glave do pete, pa vjerovao ti ili ne, no živa je istina, danas imam osam tisuda dolara duga, što je ved jaka lova! E, pa ljepotane, ponovi to za mnom! Zinuo si, vidim, ne vjeruješ. No pitaj koga god hodeš u ovome kraju, svi de ti redi isto. Jer ja sam prvak u svojoj struci, pobjednik sam, pravi gospodin! ... A ako se strpiš još neko vrijeme, i ti deš imati kosilicu za travu i električnu pednicu koja crvenim svjetlom mekša faširanac, na čisto znanstvenoj osnovi. I sve to na veresiju, jer buržuju ved visi jezik do koljena od uspuhanosti, jedva čeka da i od tebe, sitnoga šljakera, napravi gospodina. Ovdje deš i ti progutati klicu konzumne groznice kao što sam se i ja zarazio, kao ovca šugom. No zalij to, evo prst tekudine. Ovako ... jer znaš, ponekad i meni, eksproleteru, prisjedne ovo golemo obilje. Kao što i eksgrofa katkada hvata za gušu žal za domovinom. Najviše me gnjavi što me se nikada ne pušta na miru ... Posvuda me bockaju reklame, da kupim ovo, da kupim ono ... a ja du na kraju kupiti čak i put u raj, naravno na kredit, samo da imam mira od njih. U Rimu sam čuo da su si nekad davno, kada su još stolovali carevi, rimski glavešine paunovim penjem draškali grlo, da im poslije, kada je bljuvotina ved bila vani, ostane još mjesta u mijehu kamo de se modi utrpati neke kulinarske novotarije. E, pa danas ti reklame dođu isto što i paunovo penje ... Unaprijed te draže, i to ne samo mene, ved i psa, pa čak i mačku, kad uostalom i oni gledaju na teveu nebesku mann s kojom de im natrpati utrobu. Jer na to ti danas liči klasna borba. Na to se svodi! Jer

mi smo, frajeru, pobijedili! ... Samo se katkada primim za glavu, je li još na mjestu, stane li tamo još nešto što mi je po guštu? ... A moja milosnica, kad je tamo lizala vece, upoznala je posve drukčije bogatstvo. O tome mi je pripovijedala jedne čitave duge nodi. Ne sjedam se baš svega što je tada rekla. Ta ti je spika zvučala kao naricanje na proštenju koje nikako da okonča. No sada, nakon toliko vremena, zna mi se vratiti ponešto od toga. Imam dojam da uopde nije govorila ona, hodu redi ta ženska koja je došla naskroz odozdo ... pa, zaboga, nije imala škole kao milostiva kod koje je služila. Kao da je govorio magnetofon na koji je netko otprije izgovorio tekst ... Znaš onu tanku vrpcu koja hvata svaki šum, svaki zvuk, bilježi i čuva riječi ... kao muholovka muhe. Zahjepi se u nju sve što se kaže. Je l' mogude da svaka žena ima ugrađeno u sebe takvu magnetofonsku vrpcu? I ako im u životu naide neki spiker koji ima odgovarajudi glas, snime sve što su ikada ugurali u njih kao nekakvu fabulu? ... Megovi su sad strahovito u modi, a žene brzo nauče što se nosi. Moja je slatkica za čas pozobala znanje, ali i to kako se gospodska fela među sobom razgovara tajnim jezikom koji razumije samo onaj tko i sam pripada obitelji. Kao što ciganski jezik stvarno razumiju samo cigidi, i dade u karavani ... Postoji ti i takav gospodski privatni jezik. To što govore gospoda na neki način ne kažu do kraja, samo okolno opišu što hode i pritom se osmjehuju. I šute, kad bi netko našega soja ved opsovao. I krkaju se drukčije. I drukčije de se riješiti i viškova nego proleteri. Moja ti je mala na to pazila. Brzo je učila ... Kad je natrčala na mene, bila je pametna da bi mogla biti profesor na visokim školama gdje se siromašnima duhom predaje civilizacija ... Dobila je ona od te gospode sve o čemu je u jami, a i poslije, dok je za njima ribala, mogla samo sanjati. Vjerovao ti ili ne, no sudbina joj se okrenula tako da jednoga dana ne samo što je imala nakit i bunde, ved i tekudinu za skidanje laka s noktiju ... Što me gledaš? Ne vjeruješ? Kažem ti kako je bilo. A i ona je o tome govorila oborenih očiju, kao da više nije ni pošteno imati toliko. Pazila je na sve, kao kada vrapčid iz konjskih brabonjaka zobije zrnja zobi. No kad je poslije natrčala na delavoga, nekakvog književnika, što li, koji je bio drukčije jajoglav nego ovi moji gosti, ove uvažene face ovdje u baru ... Bio je pisac koji više nije htio pisati. A to što je govorio nekako se uvuklo pod kožu moje slatkice, uzbudilo je. Strastven mi je dahtala o tome da nije legla s njim, da su imali samo duhovni odnos. Vjeruj ako hodeš. No možda je to čak i bila istina, jer inače tko zna bi li došla za njim u Rim. Mora da joj je taj kinfa prišapnuo nešto od čega je malčice skrenula, počela sanjariti. Nabajao joj je da postoji nešto što se ne može oduzeti ni na barikadama, ni bombama ... Nešto jako ekstra, kao kad te počne tresti zimica u krevetu, i to usred ljubavnog čina. Te da je proleter ved posumnjao da ga uzalud

krkaju svim zamislim zemaljskim dobrima, jer na ovom svijetu ipak nede nadi sredu sve dok od gospode ne otme onu žarku ugodu. Nešto takvo joj je napričao. Nije to moj anđelak posve ni shvatio, no kopkalo ju je. A sada, mnogo kasnije, i mene to žulja, htio bih znati kakvi to frazi drmaju narod? ... I što još treba oduzeti buržujima? A teško im je to oteti jer su ga ti jadnici tako dobro skrili da ga ni majstor za rušenje zidova ne bi mogao otprve nadi ... Zasvrbe me slabine kad se toga sjetim. Nekada su si samo gospoda mogla dopustiti nervozu. No primijetio sam da najnovije i frajera u cjevastim nogavicama nervira ako se do njega u podzemnoj smjesti netko drukčije rase. Ili u kinu, i bilo gdje ... Postaje nervozan, odmakne se i ispod oka gleda susjeda koji nije iz njegove vrste ... posumnja da taj baš i nije na cijeni, jer kod njega nema šanse ukoliko se radi o izglačanome nimandu s naočalama, o drukčijemu ... Ne smetaju ga njegove manire; uostalom, njih smo ved i mi usvojili. I ja sam ved fin kao nekad jedan punokrvni, oprobani vladin generalni savjetnik. To je ipak nešto posve drugo, neka ga vrag nosi tko to izmisli. Moja jedina brzo je pokupila sve što treba za dobre manire. No delavi joj je prišapnuo nešto što joj nije davalo mira. One nodi kao da nije govorila ona ... Iz nje je govorio drugi čovjek, kao što glazba priča priču na violini ili na glasoviru. Jer kada je taj trknuti manijak, to piskaralo nestalo iz njezina života i iz naše lijepe Budimpešte, više nije imala mira ved je pošla za njim ... Na kraju sam izvukao iz nje da je njezin vitez umro u Rimu, u istom hotelu, čak u istom krevetu gdje sam s njom ležao u slatkom zagrljaju. Žene! Takve su ti one. Uči momče od mene, starijega ... One ti pođu za onim na koga su jednom bacile oko i odabrale ga za sebe, a taj ih na kraju nije odveo u krevet. Hvataju ih vrudi frazi, srce im se stegne od srdžbe. Ne žele više ništa, samo da jedanput imaju nešto toplo oko srca s tim tipom. Odlaze na groblje, naroguše se ako naiđu na tudi stručak cvijeda na grobu nevjernog, a ved pokojnog fakina ... Rekao joj je taj naskroz smotan tobožnji Petöfi da postoji nešto na svijetu što je bolje i od ida i od pida. Što? Pa kultura. A usto i to da je kultura refleks. Je l' ti znaš što je to? ... Ni nas dvoje nismo baš do kraja shvatili, ni ona, a bogami ni ja. Poslije, nije me mrzilo, pogle dao sam u rječniku ... Nisam se libio, otišao sam u knjižnicu i potražio riječ refleks, htio sam znati što je to? Je l' ga se jede pije? ... Znaš, to su ti oni glupavi rječnici u kojima engleskim budalama na materinjem jeziku objašnjavaju što znači ova ili ona riječ ... Čitao sam riječ po riječ, užasno sam pazio, no zgromilo me da nisam ama baš ništa postao pametniji. Valjda ti je to neka zafrkancija kao kad se neki tip furt hvata za nos da vidi je l' još na mjestu? ... Pročitao sam da može biti stečen, a i urođen ... jesi kad čuo za to? Medutim, danas i to zanovijetanje oko kulture također treba za status. Ne

znam zašto sav taj narod toliko hrli, pa pobogu, kultura više nije ni toliki kunst! Sve što ti treba unutra je, u nabreklim leksikonima, samo moraš skinuti knjigu s police i eto ti kulture. E, pa što je onda? ... Pa onda ona zafrkancija s refleksima. Ja sam ti skroman čovjek, uostalom, znaš me. Nedu ništa cifrati nego du ti redi jedno: sad sam i ja sasvim kulturan lik, dosta me je vidjeti. Istina, više ne bubnjam, ali reflekse još imam ... Kod kude, ako ostanem sam sa svojom dobrotvorkom, s tom religioznom udovicom, ponekad se primim bubnjeva. Bubnjam onako kako sam vidio na tiviju onog crnog svedenika koji baca u trans sav taj narod oko sebe. Tada se i udovica raznježi, položi glavu na moje rame i tiho dašde sve dok i nju ne spopadne refleks. Neka mi nitko ne kaže da nemam reflekse ... Pa jesam li ja onda još uvijek proleter? Postoji li i dalje ono nešto što se mora oteti gospodi? Što nede dati sami od sebe? ... Komunjare smo vidjeli izbliza, i ti si, a i ja sam ih iskusio. Nama mogu guditi koliko god hode kako to izgleda kad sve pripadne narodu. Ovdje su dečki iz Uniona istrenirani da je lakše izidi nakraj s Grofrockefellerima i kneževima Ford, jer pladaju bolje nego što donosi blagostanje izniklo iz socijalističke proizvodnje ... Mi ved znamo da je to samo blabla i prijevara svjetskih razmjera. Je li mogude da klasnoj borbi još uvijek nije došao kraj? ... Ima li još nešto što nam je buržuj sakrio? ... Zar se zato proleter još uvijek toliko nervira? ... Pričekaj časak, lady se ved rasplakala. Ne mogu je gledati kada plače, a usta joj se smiješe. A moram namiriti i balzamera ... gle, s kojom zavišdu fiksira lady kojoj je blaženi osmijeh napravljen za sva vremena, i to čak bez parafina. ... Baš je tako izgledala minutu prije nego što je odletjela bez retur–karte. Razgledavaj tu fotku koliko god ti se hode. I ja bih je katkada. No jedne se nodi našao još netko tko se upiljio u nju. Ima tomu godina dana da su negdje oko ponodi, kada je lokal bio ved takoredi prazan, ušla dvojica konzumenata. Kazališni komad u susjedstvu upravo je doživio debakl, naprosto zato jer je bila dramska stvar, opet neka duševna spika. Došli su oko ponodi, sjeli baš tu gdje upravo ti lumpaš i tuguješ. Sieli su nasuprot policama na kojima inače držim robu. I fotku. Pili su u tišini, kultumo. Vidjelo se da su bolje vrste, imaju reflekse. A vidjelo se i to da su penzidi. To ti se odmah vidi, tristoosamdeset mjesečno i zdravstveno. Jedan je ved bio bijel k'o snijeg, pravi santaklaus. A drugi sa zulufima kao da je još htio nešto pokazati, no nema više kapitala, sve što si može priuštiti to je još malo ekstra dlake pokraj uha. Nisam se baš obazirao na njihovu spiku, no primijetio sam da govore drukčije engleski nego vedina mojih gostiju ... izgovarali su riječi s naglaskom kao gotovo svi koji se nisu rodili u engleskom ved su ga naučili. No nisu

ga učili ovdje u New Yorku, ved nekada davno, u samoj Engleskoj. Obojica su imali naočale i bili u iznošenoj odjedi. Primijetio sam da je sanstaclausov rukav kaputa duži nego što bi mu pristajalo, jer ga nije dao širi po mjeri ved ga kupio gotovo u sekendhendu ... odšacao sam ga, nije dao za njega više od dva lincolna. No opdenito uzevši, bili su to ljudi dobrih manira ... riječju, ljudi bez love. No unatoč tomu, pili su bladimeri kao da im se žuri u nirvanu. Tiho su raspredali o tko zna čemu. S pola uha čuo sam da razmjenjuju mišljenje o tome da u ovoj golemoj ekonomiji, u Americi, ima malo sretnih ljudi. Nadulio sam uši, jer sam i sam nanjušio tako nešto. Ako netko dolazi izvana, s onu stranu velike bare, ne shvada to ... I ja sam ved pomislio na to, a pritom se češkam po bradi, jer me svrbi kao da sam se zaboravio obrijati. Jer, bila bi šteta zanijekati da ovdje ljudi imaju ved sve što se za dobar život poželjeti može, no radosti ... znaš, one istinske, nasmijane radosti ... kao da više nemaju. U susjedstvu se, kod Macy'sa, zaista može dobiti sve što ti treba za zemaljska sredu. Čak i upaljač s vječnim pla menom, i to u futroli. Ali radost se nigdje ne prodaje, čak ni na odjelu s vitaminima. O tome su ona dvojica konzumenta razgovarala. Kad se pravo uzme, samo je onaj sa zulufima govorio, a santaclaus samo kimao. I kako su se udubili u mudrost, meni se učinilo da odjedanput čujem glas moje drage. Ona mi je one posljednje nodi rekla nešto kao da su kultiviranost i radost jedno te isto ... da je tako čula od svojega viteza vještoga na peru. Tada to nisam shvatio. Doduše ni sada još ne shvadam do kraja, no kako sam slušao tu dvojicu mušterija, sjetio sam se njezine izreke. Počeo sam pratiti o čemu pričaju, naravno, diskretno. Nisu se previše udubljivali u temu. Zulufar je samo uzgred primijetio da u ovoj golemoj zemlji ima doduše zabave koliko voliš, no malo je među ljudima radosti srca. Ako se prisjetim njihova trabunjanja, čini mi se da se radost prijeko u Europi počinje gasiti. A ovdje u New Yorku još se nije ni užarila. Vrag de ga znati ... Nisu ni oni baš shvatili, jer je jajoglavi, koji je po svemu sudedi bio čovjek od znanja, odmah napravio šlus i dodao da bi bilo najpametnije kad bi vlada podigla mirovine, pa eto ti razloga za veselje. Tu su se složili. Zatim je platio i otišao. A santaclaus ostao, naručio još kap i zapalio. Kada sam mu pružio vatre, palcem je pokazao prema fotografiji i na mađarskom ... no tek uzgred, kao da mu se omaklo usred razgovora ... upitao: – Jeste li bili tamo kad je umrla? S obje sam se šake uhvatio za šank, radi ravnoteže. Dobro sam si ga pogledao. Prepoznao sam ga. To je bio njezin suprug. Redi du ti kako je bilo, nije mi teško ... Srce mi je lupalo u grudima kao da ga iznutra

netko tuče palicama. No onda sam samo progutao slinu. Rekao sam tek to da nisam bio prisutan. Pred jutro, kada sam se vratio iz bara, lice joj je još bilo toplo. Ali više nije rekla ni riječi. Kimnuo je, ljubazno, kao da je upravo to čekao. Tiho me je propitkivao i povremeno bi se osmjehivao. Pitao me da je u ičemu oskudijevala, je li joj nakit poslužio do kraja? Umirio sam ga da je nisu morile nikakve brige, pa uostalom, bio sam s njom i pazio na sve. I to je primio na znanje s odobravanjem, kimao poput svedenika u ispovjedaonici koji te sasluša do kraja i onda ti odmjeri tri očenaša. Htio je znati ... no uvijek uljudno i ljubazno ... da li je pristojno i dostojno pokopana, kako nalažu red i običaji. Pokorno sam odgovarao na pitanja. Samo su mi se stisnule šake. No njegov se ton nije mijenjao. Nikada nisam dokučio, ni onda a ni poslije, odakle mu tolika pamet? Kako me je pronašao? Od koga je čuo detalje, odakle je znao za hotel, za sav taj nakit? ... Nikada ga prije nisam vidio u bam. Raspitivao sam se u mađarskoj ulici na desnoj obali, no tamo nisu nikad čuli za njega, ni za ime mu se nije znalo. Ali on je znao sve o meni, čak i to da mi je umjetničko ime Ede. Jer me je upitao, opet isključivo ljubaznim tonom: – A jeste li vi zadovoljni, Ede? ... Kao da smo stari, dobri znanci. Ne, drukčije ... Kao šef koji naleti na nekoga od namještenika ... Kao da je još uvijek gazda, a ja samo njegov šljaker. Svaki put bih mu odgovorio, ljubaznim tonom. Ali, kao što rekoh, šake su mi se čvrsto stegnule ... Jer, polako mi je sinulo da me je netko, a tko zna tko, strahovito prešao. Znaš, to da je zborio tako tiho. I bio toliko ljubazan, prirodan. Kao da nisam bio dostojan čak ni toga da grakne na mene. Ili da mi opali da sam svodnik, žigolo, ili što ved ... Obradao mi se kao da mu nisam nikakav suparnik. Zato mi se nakupio bijes u šaci. Da se izderao na mene sve znam, reci što je to bilo ... onda bismo bili egal. Da mi je rekao, slušaj Ede, ja sam ved gotov, izvan upotrebe, no za tebe sam još uvijek gospodin doktor ... e, onda bih mu odgovorio kako znam i umijem. Da mi je rekao da je sve to zajedno s tom ženskom bila samo ludi provod, no to je ved prošlost, pa ispričaj mi kako je izgledao kraj ... tada bih valjda graknuo nešto kao sorry, nisam kriv, tako je ispalo ... Da me je lupio u prsa, vratio bih mu istom mjerom. Možda bismo se kotrljali po podu, valjali se sve dok bos ne bi telefonirao, pa bi nas obojicu pokupila murja ... i to bi bilo sasvim okej, kao što i dolikuje dvojici gospode. Ali ta tiha konverzacija u ovom grozomorno odvratno velikom svijetu, ovdje u baru ... od toga mi je skočila krv u glavu. Jer tiha riječ među nama dvojicom, znaš, to vrijeđa. Svrbjeli su me vršci prstiju, hvatao me bijes. Izvadio je lincolna iz džepa. Vidio sam da mu se trese ruka. Prihvatio sam se zatvaranja kase. Nije mi se više obradao, nije me ni požurivao. Nalaktio se na šank,

namignuo kao kad se gospodin natanka za mjericu više nego što bi bilo potrebno. I počeo se osmjehivati kao da je dosegnuo blaženstvo. Dobro sam ga promotrio, iskosa. Bilo je očigledno da je dotični mister gotov. Jeftino odijelo, zatim košulja od nekoliko dana ... i oči koje su staklasto zurile iza naočala. Nije trebalo pameti da se ustanovi da čovjek koga se moralo oslovljavati s gospodine doktore ... toga sam se također sjetio ... i koji se nakon opsade grada na obali Dunava oprostio od moje drage kao da ona nije ta žena za kojom je jedanput izgubio glavu, ved namještenica čije mu usluge više nisu potrebne ... nije trebalo posebno izviđati da se zna, da je taj čovjek po slovu zakona i pravomodno naskroz daun. Pa zar si još uvijek umišlja da je gazda? ... Digao mi se šlajm u grlu, nešto sam gusto progutao. U meni je radilo neko čudo od uzbuđenja. Da taj kinfa sad ode i ne prizna da je tulumu kraj ... i da sam ja taj koji je gore ... Uostalom, razumijemo se. Bojao sam se da de nastati gužva. Pružio mi je lincolna. – Bilo ih je tri – rekao je. I skinuo naočale, obrisao ih. Ukočeno je zurio preda se, kratkovidno. Ceh je bio tri i šezdeset. Uzvratio sam dolar i četrdeset. Mahnuo je: – To je vaše. Zadržite to, Ede. Opasan trenutak. Baš to. No nije se obazirao na mene, pokušavao se prididi. Tjelovježba mu baš nije išla od ruke, uhvatio se za šank. Zagledao sam se u dolar i četrdeset na svome dlanu i na trenutak se zamislio, pitao se, ne bih li mu to bacio u lice? No nisam mogao istisnuti glas iz grla. Jer, an se na jedvite jade ipak uspravio i spremao se krenuti. Upitao sam ga na odlasku: – Jeste li daleko parkirali, gospodine doktore? Zatresao je glavom, nikotinski zakašljao. Promuklim glasom rekao: – Nemam auto. Otidi du kudi pod zemljom. Graknuo sam na njega, baš žestoko: – Ali tu je moj auto u susjedstvu. Nov je. Odvest du vas kudi. – Ne – i zateturao. – To de sub. Ona de me odvesti. Izderao sam se na njega: – Ne ide to tako, gospodine moj! Ja, smrdljivi nitkov, ja du u svojem novom autu odvesti gospodina doktora kudi. Napustio sam šank i zakoračio za njim. Pomislio sam, ako se usprotivi, oborit du ga. Jer jedanput se stvari moraju dovesti u red ... Jezik mu se pleo, razroko je žmirkao: – Okej – rekao je. I kimnuo. – Odvezi me kudi, smrdljivi nitkove. Zagrlio sam ga i tako smo krenuli prema izlazu. Kao što mogu zajedno stupati u čvrstom prijateljstvu srca samo oni muškarci koji su se nekod našli s istom ženom pod pokrivačem. Vidiš, to ti je prava demokracija.

Kod stote ulice ... tamo gdje počinje crnačko carstvo ... izašao je. Nestao kao sanduk cementa u vodi. I nikad se više nije pojavio. Evo, stiže pisci. Bilo bi ti bolje da se smjesta gubiš, nalijevo krug. Možda se među njima nađe i pokoja micica iz staroga kraja ... Nije naodmet pripaziti. Potkraj tjedna svrati ponovno. I pazi, da ni slučajno ne nabasaš na cementaše. Njima ni blizu! – Welcome, gentlemen. You are served, sir. San Diego, 1979.

obrada: TimeLord