Druga žlica, druga priča!

Nedavno sam pisala o krizi u kulturnom sektoru koja je izazvana činjenicom da niti u

kulturi, kao ni u gospodarstvu nemamo dugoročne ciljeve pa niti politike koje bi ih

ostvarile. Na prste jedne ruke mogli bismo nabrojatikulturne ustanove koje

ostvaruju prihode na tržištu, a svi ostali ovise o proračunskom novcu (ne

zaboravite, to je naš novac) i stoga su sljubljeni s politikom na sve mile i nemile

načine. Druga, ne manje važna činjenica je da opetovano svjedočimo potpunom

nedostatku kontrole trošenja javnog novca u kulturi.

Sjetimo se samo nedavnog nalaza revizije u Ministarstvu kulture ili neuspješne

kandidature Grada Zagreba za Europsku prijestolnicu kulture. No, svako toliko, u

javnosti se pompozno najavljuju nove, kreativne ideje trudbenika iz javnih kulturnih

ustanova. Tako je ravnatelj Kerempuha Duško Ljuština bio gost novinarke Maje

Sever na HTV-u kako bi dobio priliku da se kao ravnatelj istaknutog

kazališta Kerempuh požali na nedostatak kazališnih manifestacija tijekom ljeta, ali i na

nerazumijevanje političara za potrebe kulture.

Drugim riječima, Ljuština se žali kako ne postoje minimalni kulturni standardi koji bi

se trebali poštivati te iz kojih bi izašla neka dobit za kazališta. Iako se načelno slažem s

time i mislim kako treba raditi na dugoročnoj strategiji kulture u

Hrvatskoj, nevjerojatno mi je da se baš Duško Ljuština našao u ulozi glasnogovornika

kulturnjaka koji priča kako su oni zadnja rupa na svirali političarima koji dodjeljuju

novac iz proračuna (naš novac, da ne zaboravimo).

Izvor fotografije: Jutarnji List

Vjerujem kako je svima u sjećanje urezana slika Duška kako jede iz Milanove žlice, a

koliko su dobri i bliski pokazalo se u više navrata prije i poslije ove antologijske scene.

Podsjetimo, Bandić je postavio baš Ljuštinu za voditelja

svoje neuspješne predsjedničke kandidature, a zatim i za pročelnika za kulturu grada

Zagreba. Upravljao je, dakle, Duško, ukupnim budžetom za kulturu glavnog nam

grada.

Zašto smatram važnim podsjetiti na sve ovo? Zato jer držim kako je svojim nastupom

Ljuština podcijenio zdrav razum gledatelja, sebe predstavio kao žrtvu, a pritom

zaboravio da je upravo on dugo godina krojio sudbinu brojnih kulturnih ustanova i

pojedinaca. Koje je tada javne kulturne politike promicao i financirao? Tko

je njemu bio prva, a tko zadnja rupa na svirali dok je obnašao dužnost

zagrebačkog ministra kulture?

U jednom intervjuu 2012. godine, dok je bio na funkciji pročelnika za kulturu Grada

Zagreba, izjavio je kako nema idealnog načina za podjelu novca jer svatko sa svoje

pozicije tvrdi da financiranje ne valja te istaknuo kako Hrvatskoj nedostaje kreativna

klasa, ne samo u kulturi nego i u društvu u cjelini. Vješto koketirajući s politikom svih

opcija,Ljuština je u svom dugogodišnjem djelovanju od politike znalački

dobivao novac za one projekte koje je po svojim kriterijima smatrao

važnim, kreativnim i isplativim. Sjetimo se samo spašavanja

kazališta Ulysses prijatelja Rade Šerbedžije, kojem je iz gradskog proračuna

dodijelio novac dok je istovremeno u tom istom kazalištu obnašao funkciju producenta.

Osim što je koketirajući s politikom „zacementirao“ svoju poziciju kazališnog moćnika

(uz napomenu kako zaista ne dovodim u pitanje njegovo znanje i iskustvo u kazalištu),

Duško Ljuština uskočio je i u neke njemu po prirodi ne baš srodne djelatnosti. Pa je

tako postao član izvršnog odbora GNK Dinamo, a gle čuda i član Nadzornog odbora

Zračne luke Zagreb. A nije na odmet spomenuti da Turistička zajednica grada Zagreba

daje novac za „Fuliranje“, popularno gradsko adventsko događanje čiji je idejni

začetnik njegov sin. Istina je da kulturni sektor proživljava krizu i to ne samo kazalište.

Svjedoci smo krize u filmu i načinu dodjeljivanja novca od HAVC-a. Kriza je u

muzejima koji su najposjećeniji tijekom Dana muzeja kada je ulaz besplatan, a mnogi

od njih imaju problema s plaćanjem režija i isplatom plaća zaposlenicima. Međutim

kako je istina da država ne prepoznaje kulturu kao potencijal u interesu

ukupnog razvoja, tako je i istina da se kulturne institucije i oni koji ih vode ili

su ih vodili nisu prilagodili zahtjevima tržišta. Tu osim nedostatka sredstava,

veliku ulogu igra i angažiranost, sposobnost, vizija i strategija koje očito nedostaje. Niti

jedan kulturna ustanova ne bi se trebala financirati javnim novcem tek toliko da se

održi, već mora stvarati program koji ima neku vrijednost i na tržištu.

Dio novca sigurno trebaju i kulturni djelatnici stvoriti sami, a ne sjediti ispod javne sise

čekajući da i njima kapne malo mlijeka. Kao društvo, devedesetih smo se opredijelili

za tržiste i od njegovih zakonitosti ne mogu biti u potpunosti izuzeti djelatnici u kulturi,

a ponajprije ne Duško koji je tako dugo uspješno brodio putevima javnog novca.

Ukoliko ne postoji potreba za nekim kulturnim proizvodom, a nemamo jasno

definirane nacionalne kulturne ciljeve, zašto bismo plaćali nešto što nitko ne želi

i ne traži?

Bilo bi zanimljivo vidjeti u bilancama kulturnih ustanova koliki postotak od prihoda

ostvaruju prodajom svog proizvoda na tržištu. Koliko zapravo porezne obveznike košta

jedna kazališna ulaznica? koliko Hrvatskoj treba nacionalnih kazališta? Imamo li

uopće imamo ikakvu snimku stanja naše kulture? Znamo li što i zašto

plaćamo?

Nažalost, naša je kultura jednako loša kao i većina javno vođenih djelatnosti. Uglavnom

se ostvaruju privatni interesi manjih skupina koje se formiraju kroz lojalnost ovoj ili

onoj partiji. Voljela bih od gospodina Ljuštine konkretnije čuti što je on, dok je bio na

poziciji gradskog ministra kulture, učinio da potakne nužne promjene u načinu

razmišljanja i upravljanja u kazalištima, modernizaciju i osuvremenjavanje kazališnog

repertoara, izradu ukupne kvalitetne strategije kulturnog razvitka, da se

umjesto podobnih i nesposobnih zaposle kreativni ljudi sposobni i kompetentni

pokrenuti pozitivne promjene u kulturi.

Zaista bi me veselilo da pokaže kako mu je i tada da je njemu javni kulturni interes bio

ispred njegovog osobnog. Bojim se da se to neće dogoditi. A mogla ga je, za njegova

gostovanja na Hrvatskoj televiziji o tome nešto upitati i novinarka Maja Sever. Ili pak

naši novinari teška pitanja postavljaju samo političarima. A to dragi Duško nije.