anto cosic - vrijeme mraka _banjalucki dnevnik_ _d.r.pdf

DUGIN RATNIK Anto Ćosić – VRIJEME MRAKA

2

PREDGOVOR U rukama vam je knjiga jednog od najumnijih Banjalučana - Ante Ćosića, koju sam navijestio u predgovoru posljednje njegove knjige, koja se pojavila za njegova života, zbirci prelijepih banjalučkih priča pod zajedničkim naslovom " Ne možeš živjeti vječno". Tada namjerno nisam otkrio naslov i tematiku ove knjige. To sam izbjegao kako ne bih ostavio ni najmanju mogućnost zločincima iz galerije mraka, da sumanuto pokušaju osujetiti pojavu ove knjige i možda dopišu novi zločin u svoju kronologiju, pogotovu što je Anto Ćosić tada stanovao u jednom sokaku u Okučanima, koji je vodio do obližnjeg šumarka... Kada sam ga zajedno s prof. Borisom Graljukom, pohodio 26.veljače 1998., da bismo mu uručili prve primjerke netom otisnute spomenute zbirke banjalučkih priča, dakako, razgovarali smo i o ovoj knjizi. Bila je dovršena, ali kako je "tata Anto" uvažavao mišljenje svoje mezimice Marije-Maje, rekao je da će je još na nekim mjestima, kojih nema mnogo, malo dopuniti. Tada nije bilo razgovora da i za ovu njegovu knjigu napišem predgovor...

Ipak, zamoljen sam da ga napišem, valjda stoga što mi je njegova supruga Božana za spomenutog posjeta obitelji Ćosić, naglasila kako sam ja pokrenuo Antu na rad, pomogao njegovom bijegu iz apatije nakon operacije (prof. Graljuk nakon toga pridoda, kako je to bio moj djelotvorni prilog njegovoj terapiji). Kćerka Maja, koja je na se - na svoja


3

studentska leda, preuzela golemo breme oko izdavanja knjige, uvjeravala me kako, po njezinom mišljenju, baš ja trebam napisati predgovor ovoj knjizi jer sam njenog tatu poznavao bolje od drugih... Pokušao sam eskivirati podsjećanjem da sam pisac predgovora prethodne knjige, ali i stoga što u dnevniku mene spominje i daje opis kada smo u sred bijela dana, u središtu Banjaluke, u našem stanu, divljački pretučeni supruga i ja od zlikovačke četničke trojke... Nije pomoglo, kapitulirao sam pred molbom Ćosićevih i iz dubokog poštovanja prema prijatelju, koji je prerano umro. Iako sam bio u golemom poslu ispunjenom radom na svojemu dosad najobimnijem djelu iz banjalučke povijesti, koje sam stvarao na temelju ranijeg, a posljednjih godinu veoma pojačane istraživačke djelatnosti, ipak sam nalazio vremena da razmišljam i o preuzetoj obavezi. Međutim, kada pročitah autorov proslov i riječi posvete, ozbiljno sam se upitao, je li moguće još nešto dodati tim krasnoslovima, što se posebice odnosi na posvetu banjalučkom biskupu Franji Komarici, koju naš Ante zaključi ushitom: "Sretan sam što se u našem kraju rodio čovjek, koji je postao metaforom svjetlosti i slobode", kao sukus svega što je opravdano izrekao. Tu posvetu toplo preporučujem svima koji budu pisali o tom "Banjalučkom Timoteju", kako ga je prepoznao don Stipo Šošić, jedan od onih koji je preživio logor Manjaču (sjećate li se njegove potresne knjige? - Do pakla i natrag), posebice urednicima monografija ili zbornika koje je za života dr. Franjo Komarica, da ne zaborave na ovu posvetu, tim više što ju je


4

ispisao istinski vjernik i intelektualac par excellence, nesklon pisanju panegirika.

U svom predgovoru Ante nam Ćosić iznova svjedoči svoju neizmjernu zaljubljenost u rodnu mu Banjaluku, u svetkovine svih konfesija u njoj kojima se radovao ("Banjaluka - to su tjelovske procesije, Bogojavljenje... Banjaluka - to su mirisi somuna i ćevapa - ta mirisna kulisa grada. Banjaluka su iftari i ramazani i prangije Hašima Begovića kojima je s brda Vakuf najavljivao prestanak posta. Banjaluka - to su beskrajne aleje zelenih kestenova, koji se svakog proljeća okite bijelim "svijećama". Banjaluka - to je zeleni Vrbas i zelene šume oko Šehitluka..."). To je Banjaluka koju je - zajedno sa svojim mnogobrojnim sugrađanima, volio ovaj pjesnik i zaljubljenik u grad na Vrbasu, čiju bajku suživota narušiše sinovi sotone.

Ali je i rekao zašto to Banjaluka više nije; u predgovoru i preko stranica ovog zanimljivog dnevnika.

Možda će se nekome učiniti da je autor mrzitelj srpskog naroda. Potpisujem da to nikada u nj nisam zamijetio, ali sam spoznao daje čovjekoljubac, da želi djelotvorno provoditi Kristov nauk, što svjedoči u ovom dnevniku, na prvim njegovim stranicama, na kojima ispisuje svoja očekivanja - od demokracije koja se ukazala poslije prvih višestranačkih izbora, odnosno nakon prestanka "narodne vlasti" koja je bila kontrolirana iz komunističkih komiteta, osobito u prva dva desetljeća poslije Drugog svjetskog rata. Javno je izgovarao da treba slijediti filozofiju ljubavi i mira, da ne treba dozvoliti


5

da se ijednom narodu na ovom području dogodi nešto ružno, da treba zaštititi svakoga, osobito nemoćne, i strasno želio da se cijelom svijetu napokon dokaže da ovo nije primitivna balkanska zemlja koja u mraku bezumlja oštri svoje čakije... A onda se naglo povukao iz političkih voda. Duboko žalim što nije u ovom dnevniku pojasnio i ostavio nam u amanet, za promišljanje, pravi odgovor na pitanje zašto je to učinio, a nije moje da to kažem, iako vrlo dobro znam, budući da smo o svemu razgovarali (još u Banjaluci i prije 4. travnja 1992. za koji će Ante izreći: "Zbogom slobodo! Zbogom demokracijo! Zbogom lijepa pameti! Putujemo u mrak! U okupaciju!". A bio je to dan kada su srpski hegemonisti i zastupnici mračnjaštva izvršili ničim izazvani puč u Banjaluci), ali ipak valja jedno reći: Anto Ćosić je bio štovatelj suživota u domovini mu Bosni...

Ante, budite u to sigurni, nije mrzio srpski narod, ali je i prije ove knjige sukladno svome svjetonazoru znao izreći oštre ocjene, pa je tako, pišući pod naslovom "Sinovi Sotone", izrekao i ovaj sud: "Srboateisti već su izazvali na balkanskim prostorima društvenu kataklizmu (BiH, Vojvdina, Kosovo) koja je, zapravo, posljedica sveopćeg bezboštva. Na pragu smo, dakle, dijabolične ere jer je laž porasla do neslućenih dimenzija, a političke igre dvoličnosti postale su perfidnije nego ikada prije. U ovom fizičkom svijetu sibarita, hedonista i političkih prevrtljivaca zaboravili smo metafizičku dimenziju, koja jedina može objasniti ubojstva, pljačke, silovanja-jer je rečeno da će nas Sotona rešetati kao žito. Ovaj prljavi rat otkrio je među Srbima mnoge luciferijance i


6

bogohulnike, o čemu su već proricali braća Tarabići iz Kremne."

Ali Ante jeste bio razočaran ponašanjem srpskih intelektualaca, odnosno svojih kolega književnika i profesora kao i indiferentnosti visokih dostojanstvenika srpskopravoslavne crkve, koji su umjesto gašenja i sprječavanja sotonizma bradatih spodoba, pristali na rušenje bogomolja nesrpskih naroda, njihovih kuća, pljačku i paljevinu u ime velikosrpstva, realizaciju očitog plana genocida i memoricida... Zbog toga je morao napustiti rodni kraj u velikom egzodusu Hrvata i Bošnjaka, kolovoza 1995., prelazeći Savu da bi kročio u sigurnost u Davoru (neizbrisiva su sjećanja svih na gostoprimstvo Davorčana) iako mi je uporno, dok sam bio u Banjaluci, govorio da će nas-kada se budemo vratili u Banjaluku iz progonstva, dočekati sa još nekim isto tako tvrdokornim njegovim prijateljima i istomišljenicima (neki odista ostadoše svjedočiti o višestoljetnom prisustvu u tom kraju koji su srpski mitomani poodavno proglasili "vekovnim srpskim gradom", iako je to Banjaluka postala tek našim progonom, kada je grad moralo napustiti oko 60.000 nesrba zbog terora koji je sustavno provođen).

I stoga se Anti Ćosiću, sinu činovnika i glazbenika Mate, nije ispunila želja da bude sahranjen u rodnoj Banjaluci, o čemu je sanjao šaljivo pjevajući: "A kada se jednom smirim i zastane moja barka, tražite me na adresi: Staro groblje Svetog Marka!" Pitam se hoće li on, kao jedan od nezaobilaznih imena Banjaluke, koji je bio pjesnik po vokaciji, ali i


7

humorist (poznat pod nadimkom "Babo iz Bezistana") ikada dobiti baš tu adresu, da bi mu se njegovi sugrađani, koji znaju cijeniti ljude i djelo bez obzira na vjeru i naciju, mogli zahvaljivati za radosti koje im je darivao, i ostavio, kao neizbrisivi trag o Banjaluci koje više nema. A sve je to postigao iako su ga pojedinci desetljećima etiketirali kao jakog hrvatskog nacionalistu, mada je samo pokazivao da je katolik i Hrvat, zbog čega je, kako mi je ne jednom znao reći, bio jedini doktor znanosti koji je radio u srednjoj školi; zla sudbina se poigrala da je u Okučanima bio zaposlen u osnovnoj školi, što ga nije činilo sretnim, ali je trpko nosio svoj križ.

Vraćam se iznova proslovu autora. U prvom ulomku progovara kao pjesnik: "Imala je ljupko, ovalno lice s očima srne iz kojih je izbijala lijepa, plava svjetlost. Bijaše nježna poput mimoze. Saznao sam daje siroče". Potom priopćava potresnu priču, zapravo tek daje naznake, jer priča koja se munjevito pronijela Banjalukom jednog svibanjskog dana 1994. godine bila je krajnje okrutna pošto su promicatelji genocida pred očima troje malodobne djece, željeznim polugama, napali njihove roditelje dok su gledali "srpsku televiziju". Zločinci su tukli i 16. godišnjeg brata djevojčica koji je potom nadmudrio zločince i jureći glavom bez obzira, skrasio se kod "ujaka" na Petrićevcu koji nisu dvojili što treba učniti, kako za djecu, tako i za teško ozlijeđene roditelje. U potresnoj prči dvanaestogodišnja djevojčica je ostavila svoje svjedočanstvo, kako su ona i dvije godine mlađa joj sestra, prale "mamu i tatu od krvi koje je bilo po cijeloj sobi. Ubrzo je došla hitna pomoć i policija. Tata je umro do bolnice, a


8

mama devet dana poslije..." Taj događaj je bio presudan da Anto Ćosić napiše i objavi ovaj dnevnik koji nije tipičan dnevnik, ali jeste dragocjeno svjedočanstvo "da ne bi došlo do brisanja pamćenja", kako reče autor. 1 tu je najveća vrijednost ove knjige, koja ne bi trebala, jer sam u to čvrsto uvjeren, ni po autorovoj nakani, biti podloga kolektivne krivnje srpskog naroda... Na kraju jedna preporuka. Nakon što pročitate dnevnik, molim, iznova pročitajte Proslov i Posvetu autorovu. Tada će sve rečeno biti mnogo jasnije. 1 pouke i poruke ove knjige bit će još ubjedljivije!

Aleksandar Aco Ravlić


9

Banjalučki dnevnikPosveta biskupu Franji Komarici Ovu knjigu s "mračnim naslovom" posvećujem banjalučkom biskupu, Franji Komarici zato što nije ustuknuo pred silama zla i što je ustrajno pronosio luč pravde šireći svjetlost vjere među pomračenim umovima. Praktično je živio Evanđelje Isusa Krista te se njegovoj dobroti nisu mogle oduprijeti sile tame, koje su bacale omrazu među ljude koji su stoljećima živjeli zajedno. Pitam se: koliko li je puta naš biskup u crnim iskušenjima morao ponoviti: - Apage satanas! Osjetili smo da je naš biskup obdaren blagoslovom Božje blizine, da je na putu radosti i moralnog zdravlja - da je pastir koji svoje stado izvodi na čistine ljubavi i milosrđa.

Na vjetrometini života pratio je ljudske nedosljednosti, u tjeskobnim situacijama ostajao je gord i uspravan. Njegova profinjena narav nosila je u sebi blago mnogih kreposti i ljubavi prema bližnjemu. Bijaše krasnoduh i lucidni procjenitelj, odvjetnik slabih i poniženih. Naš biskup - taj


10

velmoža duha i vitez jasnovidnosti upisao je u svoj životni dosje tri zlatne riječi: ljubav, mir, milosrđe.

Slijedeći Krista dao je svom životu i životu drugih puninu smisla. Borio se za uljuđenu zajednicu, dizao svoj glas protiv netolerancije, a njegova ustrajnost u potrazi za pravičnošću postade pravi - miraculum mundi. Zato je cijeli svijet prepoznao u njemu čovjeka, koji je spoznao da sebičnost i zavist stvaraju javni nered i svaku vrstu zla.

U najmračnijim trenucima banjalučke stvarnosti, kada su padale glave i rušile se bogomolje, kad je Banja Luka postala azil tjeskobe, on je ostao - anima candida- najavljujući proročki novi svijet duha - jer je osjetio da njegova istina prodire i osvaja srca velikih i malih. Demoni malodušja nisu ga mogli pokolebati, te će stoga ostati u historiji kao Kristov vojnik, koji je ustrajno radio na suzbijanju nasilja i tiranije. Kao pobornik kreposne službe odolijevao je raznim opasnostima i postao konzekventan promicatelj dobrih djela.

Njegov posvetni hod kroz banjalučku povijest ostat će svojevrsan duhopis jedne moćne entelehije - koju nikakve pogibli i lagarije nisu mogle zaustaviti na putu prema Istini.

Sretan sam što se u našem kraju rodio čovjek, koji je postao metaforom svjetlosti i slobode.


11

Proslov Nakon protjerivanja iz Banje Luke i prelaska preko Save kod Davora - nastanio sam se u Okučanima i počeo raditi kao seoski učitelj. U petom razredu osmogodišnje škole upoznah djevojčicu koja je sjedila u drugom redu do zida. Imala je ljupko, ovalno lice s očima srne iz kojih je izbijala lijepa, plava svjetlost. Bijaše nježna poput mimoze. Saznao sam da je siroče. Četnici su joj ubili oca i majku u Banjoj Luci. Dotukli su ih željeznim šipkama. Zbog tog nevinog djeteta, u čijim se očima još naslućuje strah, moram ostaviti poruku cijelom svijetu da u Bosni, u Banjoj Luci, žive barbari - ideolozi zločina - koji zagovaraju genocid.

Da ne bi došlo do brisanja pamćenja, pišem ovu knjigu, koja govori o izolaciji očajnika, brdu leševa, nedostatku osjećajnosti i čojstva, o apologiji okrutnosti, o bezumlju pogibeljnih duhova, o mračnim provalijama gluposti, o batinašima i političkim gulamferima, o neveselom vremenu, o formi mentis srpskih intelektualaca, o suženom prostoru slobode, o izlasku iz bez izlaza, o napuštenoj domaji, o navali nasilničkih mentaliteta, o ugašenim ognjištima, o suficitu jada, o jezivim fiziognomijama birokratskih pripuza.

Znam da svaki grad predstavljaju ljudi, a pošto u Banjoj Luci gotovo da i nema ljudi (s časnim iznimkama) - nema više ni Banje Luke. Dakle, grad predstavljaju dobri ljudi i dobri običaji, te poneko zdanje za koje smo emotivno vezani. Moja mati je često izgovarala sintagmu "krušna klupa" - a to je, u


12

stvari, bio prostor ispred džamije Ferhadije, gdje su se prodavali somuni, koje danas nazivaju ružnim imenom - lepinja.

Banja Luka - to je dobri biskup Franjo Komarica, to je glumac Muhamed Cejvan, koji je kazivao lijepe priče o starom zemanu, to je biskup Pichler i njegove nezaboravne propovijedi,to je Dragutin Kolak i njegova Mistika cvijeća, to su Duško Mutić, doktor Jović-Šover, Vlado Dijak, Slavko Zamola i njihove duhovite pošurice, to su umjetnici-slikari: Curič, Granić, Simić, Misirlić, Dugonjić, to je muftija Halilović, Ivica Jović iz poznate banjalučke obitelji Jovića, to je publicist AcoRavlić, Vjeko Tripalo, MiljenkoAničić, Stanko Buzuk, Grga Kolobarić, to su književnici: Islamović, Bekrić, Horozović i mnogi drugi kojima se ispričavam što ih sve ne mogu spomenuti. Banja Luka - to su tjelovske procesije, Bogojavljenje, to je otac Anto iz Trapista, koji je liječio težake i u narodu ostao poznat kao "doktor". Banja Luka - to su mirisi somuna i ćevapa - ta mirisna kulisa grada. Banja Luka su iftari i ramazani i prangije Hašima Begovića kojima je s brda Vakuf najavljivao prestanak posta.

Banja Luka - to su beskrajne aleje zelenih kestenova, koji se svakog proljeća okite bijelim "svijećama". Banja Luka je zeleni Vrbas i zelene šume oko Šehitluka. A četnici, kao što je poznato, mrze sve što je zeleno. Čak i travu i zelene pivske boce.


13

Banja Luka je i drevni Kaštel i Safikadin grob i katoličke polnoćke i pravoslavne litije.

Banja Luka je i topla šeherska voda i Muharem Gušić, hadžijin sin, pun kuranskih ajeta kao šipak sjemenki. Banja Luka je i Bedrudin Gušić, koji nam u amanet ostavi film o porušenim banjalučkim džamijama - a bijaše ih šesnaest! Nek se zna! Banja Luka je i sevdalinka i sveta pjesma "Rajska djevo..." Na kraju moram reći što Banja Luka nije. Banja Luka nisu ljudi, koji svoju sreću grade na tuđoj nesreći, na krvi i zločinu. Banja Luka, dakle, nije ni Radić, ni Lazarević, ni Vukić, ni Brđanin, ni Zupljanin, ni Kasagić - ni mnogi drugi kojih ima toliko da ne bi svi stali u ovu knjigu. Banja Luka nisu ni književnici srpske nacionalnosti, jer ne napisaše ni jednu peticiju kako bi zaštitili svoje kolege i svoje sugrađane. I oni su se predali zlatnoj šutnji kao da nisu znali što se oko njih dešava.

Bez džamije Ferhadije i crkve na Petrićevcu, te ostalih sakralnih objekata Banja Luka je danas prazna kao što su prazna srca onih što ih srušiše.

25. rujna 1990. Iza novosagrađenog biskupskog zdanja nalazila se kućica u kojoj smo održavali sastanke HDZ-a. Bijasmo puni optimizma, jer smo vjerovali daje pred nama vrijeme slobode i demokracije. U početku je HDZ vodio student Anto Matić, rodom iz Livna. Kasnije, pošto sam postao dopredsjednik republičkog HDZ-a preuzeo sam vođenje banjalučkog


14

ogranka. Najaktivniji bijahu Nevenka Tkalec, dr. Škoro, prof. Terman, ing. Tripalo, ing. Kolobarić, dr. Cošković, Ivan Jović, Krešo Valić, Anto Opačak, Vlado Radman i mnogi drugi. Na sastanke je redovito dolazio i jedan Musliman čijeg se imena ne mogu sjetiti. U to vrijeme također je počelo djelovati i HKD "Napredak", koje je organiziralo predavanja i koncerte. Iz Zagreba su nam dolazili Vice Vukov i Ljiljana Molnar Talajić, koja je pjevala pred prepunom dvoranom Doma kulture. Primadona je izrazila želju daje odvezem do Trapista, što sam i učinio. U Trapistima se upoznala s ocem Mohorom, koji je također divno pjevao. Ljiljana se popela na kor gdje je zajedno s ocem Mohorom, otpjevala jednu pjesmu. Njihovo pjevanje u duetu ostat će mi u trajnom sjećanju. Primadona je rekla da je crkva veoma akustična i da će u njoj jednog dana održati koncert. Nitko tada nije slutio da se približavaju vremena mraka, ubojstava i rušenja.

Političke govore sam držao od Dobretića do Doline na Savi, te od Šimića, Ivanjske, Mišinog hana, Motika, Šargovca, Zalužana do Gradskog stadiona i dvorane Borik. Narod nas je svuda prihvatao srdačno, kličući slobodi i Hrvatskoj - koja se polako budila... Jugokomunisti iz Ivanjske uspjeli su narod nagovoriti da glasa za

Markovića, koji je, zajedno s Lončarom, bio jedan od najomraženijih Hrvata-izdajica. Tako se Ivanjska, nekad najhrvatskije selo, pretvorilo u leglo jugoslovenstva.

U našim akcijama nam je pomagao i don Anto Baković, koji je učinio mnogo na buđenju hrvatstva u Bosni. Ljudi su ga


15

voljeli jer je govorio otvoreno, iz srca. Kad su se u HDZ-u pojavili "neki novi klinci" - Baković je maknut u stranu. Malo je ljudi koji Hrvatsku ljube kao Anto Baković. Taj neustrašivi borac nikad se nije umorio kad je bila u pitanju sloboda Hrvatske. Bio je veliki govornik. U sjećanju mi je ostao njegov govor u Dobretićima i propovijed u Ivanjskoj.

10. listopada 1990. Tijekom godine 1990. počeli su srpski novinari lagati u velikom stilu, tako da su i oni pridonijeli pripremama za velike pokolje. Stara navada srpske politike - što više lagati i obmanjivati. Srbi više nisu znali što bi od sile i bijesa. U Banjoj Luci neki se Srbi nisu mogli pomiriti s činjenicom da sam dopredsjednik HDZ-a za Bosnu i Hercegovinu. Novinar, Limun Papić, bi mi u prolazu znao reći: - Sto ti to treba! Da se baviš politikom! Mislio je daje politika rezervirana samo za Srbe. Profesor Jovan Spremo, bivši komunist, a sada predsjednik Jugoslavenske demokratske stranke - počeo me provocirati u listu GLAS - bez povoda. Nigdje ga nisam spominjao ni usmeno, ni pismeno, pa ipak je on, između ostalog napisao:

Vjerojatno što me Antonije Ćosić, banjalučki književnik i potpredsjednik HDZ-a čak za BiH dobro poznaje. Zna on, sigurno zna, da sam sin onog roda - koji čim nauči da hoda - zna kako se mre. Zna da bih svašta rekao. Zna da se ne bojim, niti ću se ikada bojati njihovih "redarstvenika". I ne samo da se ne bojim tih golobradih mladića sa njihovim


16

"šahovnicama" na uztnahanim Tudmanovim trobojkama, nego se čak ne bojim ni tisuću njihovih oklopnih transportera! Neka me pozovu. Uvjerit ću ih u ličnu (iliti "osobnu") hrabrost. i neka me oni uvjere u svoju tobožnju demokratičnost - da me u miru saslušaju. Da čuju šta kaže književnik i istoričar koji argumentovano zna da Jugoslaviju mogu njeni razarači samo ratom razbiti. A u tom, ne daj bože, ratu da će i PO TREĆI PUT JUGOSLAVIJA SIGURNO BITI POBJEDNIK!

Na sreću "proročanstvo" velikog komuniste, Jugoslovena i demokrate (troglav kao Triglav - što bi rekao Matoš) - Jovana Spreme - nije se obistinilo. Jugoslavija, zapravo, nije pobjednik - već, kao što svi znaju, GUBITNIK, a njegovi sunarodnjaci se proslaviše puneći jame ubijenim Muslimanima i Hrvatima. I površan čitatelj će zamijetiti kako iz Spreminog teksta proviruje četnička kokarda. U GLASU, koji se još nije zvao SRPSKI GLAS - objavio sam odgovor Spremi pod naslovom: "Kakav čovjek - takav govor": Stari Latini kažu: - Qualis vir, tališ oratio! (Kakav čovjek, takav govor).

Mislim da profesoru (bivšem drugu) Spremi nisam dao nikakvog povoda da unosi moje ime i prezime u svoj politički tekst, u svoju polemiku s drugima. Dakle, moj dragi kolega Spremo spominje moje ime u tekstu s kojim ja nemam blage veze. Iz teksta ne mogu zaključiti da li me Spremo voli ili ne voli. Ako je počeo da me ne voli - to nije dobro, jer u ovom gradu mene svi vole. Srbi me vole zbog prezimena (Ćosić),


17

Hrvati zbog imena (Anto), a Muslimani zbog - Babe iz bezistana. 0 narodima i narodnostima da i ne govorim.

Pretpostavljam da je moj dragi kolega nekada, u davna vremena bio zaljubljen u Staljinove brkove, a danas je (kao što se vidi iz priloženog) - demokrata i to jugoslavenski, a što će biti sutra - to možda znaju Vava ili Vanda iz Vandaluzije.

Drug Spremo kaže da ga ja dobro poznajem! Čovjeka, uglavnom, poznajem i prepoznajem po stilu! Meni se, priznajem, ne sviđa Spremin militantni, čakijaški stil - jer čovjek koji piše kao on, ne voli ni srpski, ni muslimanski, ni hrvatski narod. Takav stil ne stvara mirotvorce, već poziva na hrabrost, a između redaka na rat, na makljažu. Mislim da je stiglo vrijeme da cijelom svijetu pokažemo da nismo primitivna balkanska rulja, koja u mraku bezumlja oštri svoje čakije i škljoce.

A tebi, gospodine Spremo, želim miran san!

28. listopada 1990. 28. listopada bijaše prohladan dan. U svom tankom baloneru sam dobro ozebao. Tog dana, koji neću nikad zaboraviti, organiziran je miting HDZ-a na gradskom stadionu. Na tribinama se našlo desetak tisuća građana iz grada i okolice. Vidio sam čak transparent na kojem je pisalo LUKAVAC. Najavljivala nas je Ksenija Urličić. Moj govor bijaše kratak i kršćanski stiliziran. Mišljah, evo nam demokracije i slobode zbora i dogovora, pa sam se "razbacio" kao pravi narodni tribun. Sav bi se moj govor mogao sažeti u jednu rečenicu: -


18

Svi su ljudi braća, svi su ljudi djeca Božja! Govorio sam desetak minuta. Na tribinama razdragani Hrvati aplaudiraju, viču i mašu zastavama. Poslije toliko vremena - Hrvati okupljeni na jednom mjestu daju oduška osjećajima koje su godinama prigušivali. Organizator mitinga je Ante Beljo. U publici sam vidio Antu Bakovića, dr. Škoru, Vladu Radmana i mnoge druge.

Odnekud se pojavio na stadionu ing. Borivoje Sendić i rekao mi kako su ga komunisti najurili s njihove tribine i nisu mu dozvolili govoriti. Uzeo sam ga za lakat i rekao mu da može govoriti s naše tribine što je on i učinio.

Nakon mene govorili su Stjepan Kljujić, Pejo Ćošković, Ante Beljo i drugi. Tribine su bile u euforičnom zanosu.

Neki provokatori su pokušali ometeti miting, ali su ih naši mladići rastjerali.

Vjerovao sam kako će demokracija zahvatiti i naše prostore, ali sam zaboravio da Srbi ne vole demokraciju. Oni su za totalitarnu vlast, za srbovanje. Sjetio sam se gradskog vjetrogonje Vuke Zrnića, koji je po gradu vikao: - Srbuj brez komentara!

Kasnije, na ulici, susretao sam Borivoja Sendića, ali on me nije htio prepoznati. Postao je rigidni srpski nacionalist i ministar. Čuo sam kasnije da je odlazio na sremski front da "bije" Hrvate. Zaboravio je da ludilo i svirepost ne mogu preporoditi nikoga - pa ni Srbe.


19

Navodim u cijelosti svoj kratki govor na Gradskom stadionu iz kojeg se vidi da smo mi Hrvati vodili miroljubivu politiku:

Prije nekoliko dam sam na televiziji gledao starog ruskog vojnika, koji je na pitanje novinarke: - Vjerujete li u socijalizam? - odgovorio: - Ne, ne vjerujem u socijalizam! Još samo vjerujem u Boga! A što mi u ovim povijesnim vremenima treba da kažemo? U što mi treba da vjerujemo ? Ne treba biti naročito mudar da bi se odgovorilo na pitanje u što mi vjerujemo. Mi vjerujemo u demokraciju, koja, prije svega, treba da se izbori za slobodu i dostojanstvo čovjeka - jer i najgora demokracije je bolja od najbolje tiranije.

Naš napaćeni narod treba slijediti filozofiju ljubavi i mira, što i drugima preporučujemo, a nekima, ratnički raspoloženim pojedincima, treba reći da se nemaju s kim boriti. Zato ne dozvolite političkim neznalicama da povedu ratničko kolo, ne dozvolite da se dogode jame i pokolji, ne dozvolimo da se ijednom narodu na ovom području dogodi nešto ružno. Treba zaštititi svaku ženu, svako dijete, svakog starca jer svi su ljudi braća, svi su ljudi djeca Božja.

Stoga neka se dogode razum i mudrost, neka se događaju mir i blagostanje i neka se trajno događa - Ljubav. Glasujte, dakle , za one koji vam nude ljubav a ne mržnju, glasujte za one koji vam nude mir a ne rat, glasujte za one koji vam nude život a ne smrt, glasujte za ljepšu budućnost svoje djece. U ovim burnim vremenima samo luđak može poticati ljude na bratoubilački rat. Svaki pametan čovjek zna da oružje izaziva oružje, a krv izaziva novu krv. Ne vjerujem u revoluciju koja


20

skida ljudske glave, ali čvrsto vjerujem u revoluciju ljubavi. Draga braćo Srbi, u demokraciji ćemo opet moći slaviti krsne slave, draga braćo Muslimani u demokraciji ćemo slobodno slaviti Kurban-bajram, draga braćo Hrvati u demokraciji ćemo opet ići na polnoćke i opet ćemo moći reći:

- Slava Bogu na visini i mir ljudima dobre volje!

Zato neka je blagoslovljen svaki čovjek, koji iskreno i pošteno misli i koji želi mir i sebi i svojim bližnjima. Stoga neka zavlada mir u ovom lijepom gradu i okolini. Neka više nikada ne zaplače majka za sinom, neka više nikad ne zaplače kćerka za ocem, neka više nikada ne bude rata. Neka bude mir! Mir, braćo i sestre, samo mir. Živjeli!

4. travanj 1992. Srbi su izvršili državni udar i zaveli svoju strahovladu. Banju Luku su okupirale snage SOS, istjerali tenkove na ulice, zauzeli Općinu, Ra- dio-stanicu i sve važnije ustanove. Vidi se: sve je već dogovoreno, isplanirano i konačno realizirano. - Spašavaj se tko može! - rekao sam sebi i zaključio da Srbi ne mogu bez totalitarnih sustava i metoda. Sinovi bivših koljača dolaze opet do punog izražaja. Zbogom slobodo! Zbogom demokracijo! Zbogom lijepa pameti! Putujemo u mrak! U okupaciju!


21

6. travnja 1992. Priča mi susjeda Vasva kako je čula od nekoga iz Merhameta da su arkanovci u bijeljinskoj džamiji masakrirali 165 Muslimana.

6. svibnja 1992. Iz Caritasove ljekarne, smještene u zgradi Biskupije, lijekove su dobijali i katolici i pravoslavci i muslimani. Toliko da se zna! Isto tako liječničke usluge pružane su svima. Biskup Komarica nije pravio razliku medu ljudima. Bio je humanist par excelence! Osim toga neumorno se borio za ljudsko dostojanstvo, za pravdu i mir, obraćao se domaćim i europskim moćnicima, ali je, izgleda, ventilator dehumanizacije ohladio mnoga srca. Djelovanje nekih europskih političara moglo bi se obilježiti sintagmom - moral insanity.

7. svibnja 1992. Optička radnja Rasima Čengića, u koju su Banjalučani rado svraćali - minirana. Poslije miniranja Rasim je daskama zaštitio vrata i prozore. Rasimova optička radnja je jedna od 56 muslimanskih radnji koje su uništene. Svaku noć slušamo kako detonacije odjekuju gradom što znači da su Srbi neumorni u rušenju tuđeg.


22

9. lipnja 1992. U godini 1991. počinje najmračniji period banjalučke povijesti - jer je zločin genocida prihvaćen kao metod od banjalučkih političara - glavoloma. Na području Banje Luke nikada nitko nije odgovarao za ubojstvo Muslimana ili Hrvata - što znači da je politika etničkog čišćenja dirigirana odozgo.

Sotona je već ušao u moj grad i već nas rešeta kao žito. Njegovi sljedbenici ubijaju, pljačkaju, siluju, odvode u logore. Banju Luku pritišće satanizam, učmalost, prostaštvo, mrak i bezumlje. Četnici su grad pretvorili u pojatu i bacili ga stotinu godina unazad. U grad su se spustili gorštaci-siledžije koji su nanjušili pljačku. Među romboidnim fiziognomijama prepoznajete glavosječe, bivše komuniste, pohlepnike kojima nikad nije dosta tude muke. Tako je započeo najbesmisleniji rat u Hrvatskoj, te u Bosni i Hercegovini, rat koji je ove dvije republike htio pretvoriti u Veliku Srbiju. Zbog te sulude ideje palo je mnogo nevinih. I dok se noću pucalo i pljačkalo, ja sam uz svijeću bilježio u svoju teku zapažanja. Neka buduće generacije znaju što su Srbi radili na području Banja luke.

7. kolovoz 1992. U gradu je racija. Milicionari zaustavljaju i legitimiraju muškarce. Hrvati, Muslimani, pa čak i neki Srbi ne žele ići u rat, te se ne odazivaju na vojne pozive.


23

Kroz Banja Luku je prošlo 45 autobusa koji su stigli od Prijedora. U pretrpanim autobusima su se gušili žene, djeca i starci koje su vozili iz logora Omarska i Trnopolje. Jedna borna kola i tri policijska auta pratili su konvoj.

Komšiju Sabitaodvezli su u bolnicu gdje je i umro. Nisu ga ni liječili. Muslimane su, uglavnom, puštali da umru bez liječničke pomoći. Znaju li što srpski liječnici o Hipokratu? Ili su baš sve zaboravili.

8. rujan 1992. Bivša napredna drugarica Božana Kralj, oštra komunistkinja postala je preko noći četnikura i direktorica Medicinske škole u Banjoj Luci i jednog dana (8. rujna 1992.) pozvala me u svoju kancelariju i predala mi moj dosje (38 godina radnog staža) i rekla mi da ne mogu više raditi u školi jer je tako odlučio Krizni štab. Konačno - la commedia e finita! Da budem iskren - ne bih više mogao raditi u neljudskim uvjetima. Prema tome, "šupiranje" je stiglo u pravo vrijeme. Jedina kolegica Dženana mi je rekla: - Zao mi je! (Ima u nekih Muslimana još starinskog merhameta). Ostale kolege, Muslimani i Hrvati, gledaju me indiferentno kao daje sve to što se dešava - najnormalnija stvar na svijetu. Još nisu vjerovali da će i oni biti, nakon nekoliko mjeseci, također - nogirani. Kolegice Srpkinje su se smješkale.

U Biskupiji se smjestio Caritas, tako daje zgrada Biskupije postala i magazin i ljekarna i ambulanta. Hrana se dijeli i


24

katolicima i Muslimanima i pravoslavnima. Biskup Komarica dijeli i šakom i kapom. On je svijetla točka u našem mraku. Pa ipak, narod (nekad radni narod) ponaša se kao i uvijek - prostački, nekulturno, vrijeđa . svećenike, časne sestre. Tko će narodu udovoljiti! - Ako se ne umirite, čekat ćete četiri dana! - kaže časna sestra-vratarica. Što joj to treba - mislim. Pa ona ovdje predstavlja crkvu.

22. rujna 1992. Moj sin Dobriša otputovao u srijedu, u 10 sati Caritasovim kamionom u Zagreb. Zamolio sam MiljenkaAničića da pripazi na njega. Dobriša je zapravo pobjegao iz banjalučkog pakla. Već su srpski milicionari dva puta dolazili tražiti ga. Svaki put se sakrio u kokošinjac. Dok se kamion s Dobrišom udaljavao prema Bojica hanu, tuga i rezignacija su me ščepali za podgrlac. Vidim: moja obitelj se rastura na sve četiri strane svijeta. Je li ovo kraj? - pitam se. Vraćam se kući s velikim teretom na duži. Netko me gurnuo u ovaj teški život kao u rupu i tko zna hoću li se iskobeljati. Odviše sam svoj i svojeglav da bi me voljeli mogućnici. Poslao sam dr. Živanoviću pismo, a on ga objavio u PRELOMU. Svi se čude: odakle Ćosiću tolika hrabrost! Mogao sam izgubiti glavu zbog urednikove nesmotrenosti. Na stolu netaknuta kafa.


25

28. rujna 1992. Čitam psalam 92. - Raspršit će se svi što čine zlo! - i tješim se vječnim istinama. Komšinica Vasvija Efendić tu misao parafrazira u stilu narodne pjesme: - Igraj Dudo - nećeš dugo! Na dvorištu slažemo iscjepana drva da se osuše na suncu. Spremamo se za dugu ratnu zimu. Dobriša je već daleko. Na sigurnom. Nadamo se da je već stigao u Passau.

Pošto je sve zamaglila srpska iracionalna mržnja, moglo bi se zapjevati: - Nema više ljubavi! Naši susjedi, Mladenka i Borivoje, gledaju nas poprijeko kao da smo im nešto oteli. Do jučer su nas pozdravljali, smješkali se - danas okretanje glave ustranu. Decenijama su nosili petokrake i pjevali: - Druže Tito, mi ti se kunemo ... a sada naturili šajkače i četničke kokarde i preko noći postali vjernici i pravoslavci. U socijalizmu su pljuvali po svetinjama. Nisi smio spomenuti krsnu slavu. A danas! Kakvi glumci! Pasternak bi rekao: - Njihov stil je hipokrizija! Tako se naši dojučerašnji "prijatelji" počinju rogušiti i ljutiti bez razloga. Nazivaju nas ustašama.

Moja žena Božana i susjeda Vasva sjede pored svijeće i pletu vunene čarape. Do ušiju nam dopire štektanje kalašnjikova. - Kako im ne dosadi pucati, Alah ih smeo! - kaže Vasva. Braća Srbi šenluče. Čitavu Božju noć pucaju i zabavljaju se. Gotovo fizički osjećamo kako nas okružuju mržnja, zlo i smrt. U Banjoj Luci, gradu bezakonja, ljudi ginu bez rata. Idu Srbi od kuće do kuće pa ubiju dvoje, troje članova obitelji. Kako kad! Već je pobijeno oko 500 što Muslimana što


26

Hrvata. Gospodin načelnik, Predrag Radić, iz svoje fotelje fatalistički promatra kako krv teče potocima i pravi se da ništa ne vidi i ne čuje.

Kofeinom, kao Balsac, održavamo svoj duh budnim. Srbi počeli rušiti džamije, crkve, samostane. Sotona i njegovi sljedbenici zdušno obavljaju svoj rušilački posao. Ponašaju se kao bijesni psi. Ti nitkovi kao da su pobjegli iz galerije Lombrosovih delikvenata. Idu od kuće do kuće, pretražuju, premlaćuju ljude, šamaraju, traže, tobože, skriveno oružje... Uz put obavezno psuju sveto Božje ime.

Umjetnik nikada nije u suglasju s vremenom i upravo to mu daje opravdanje da živi. Banjalučki književnici srpske nacionalnosti prihvatili su zlo kao nešto normalno. Čak se raduju osvajačkim pohodima, obilaze srpsku vojsku, čitaju im svoje umotvorine i srbuju. Čak se i Joco Bojović ponosno smijulji. Kaže mi: - Jesi li vidio kako Srbin drži prst na obaraču? Nema mrdanja! HVO spasio nekoliko muslimanskih sela od četničke kame. Hrvatska primila nekoliko stotina tisuća muslimanskih izbjeglica iz Bosne i smjestila ih u tople domove. Tuzlanski voda Muslimana poziva četnike u vojsku BiH što pokazuje daje politika veoma nepošten posao.

10. prosinca 1992. Luđaci, opsjednuti velikosrpstvom, vode rat. Znači: opet! Sve iznova! Svaka nacija ima svoje junake i svoje izdajice. Nekoliko Hrvata iz sela Šargovac, koji su se oženili


27

Srpkinjama, obukli četničke odore, pa iz snajpera gađaju hrvatsku djecu. Nepojmljivo! Gospodin iz Motika strepi nad svojim imanjem, brine za svoju gostioničarsku guzičicu. Brine za svoj seljački bussines. Kaže da mu Hrvati kvare posao. Eto, tako vam izgleda obični hrvatski prdež.

Gledam na TV-ekranu kako mali patuljasti političar Ikija Koljević, napoleonskih dimenzija i apetita, gleda kroz dalekozor neprijateljsku obalu preko Save. Iz Srpca se dobro vidi Hrvatska. Mali čovjek s velikim ambicijama kaže: - Lepo se vide dva genocidna! Jedan čuva kravicu, a drugi vozi traktor. Ako imate .snajperista, upucajte ih! Snajperista zauzima položaj, ali načelnik Miloš kaže: - Nećemo pucati! Pojavio se neki Zulfikarpašić, defetist. Četnici mu tijekom drugog svjetskog rata pobili četrdesetak rođaka, a on se hvali daje ranjen na Romaniji braneći četnike. Njegov pomoćnik, Muhamed Filipović - Tunjo, kao bod Janus, malo gleda na Istok - malo na Zapad. Gospodin Zulfikarpašić, politički amater, vodi svoje muslimanske ovčice pod četničku kamu. Dakle, kama-jučer, kama-sutra. Ne zna Zulfikar da će mu četnici ovaj put poklati više od 40 rođaka. Pošto je Zulfikarpašić politički kratkovidan, treba mu nabaviti specijalne đozluke. Banjalučko vrijeme je puno tjeskobe i mraka, ali se zna da je najmračniji sat pred svitanje. Ljudi se tješe izrekama: - Strpljen- spašen! Znamo: božanska mudrost nije u suglasju s nestrpljivima. Zašto se, pitam se, ne rasplamsa ljubav, ta ljudska energija, da pokrene vjetrenjače duha? Zar oni misle da će nas u budućnost voditi ubojice i rušitelji bogomolja? Gruba srpska sila, koja traži obožavanje, izdajstvo je Duha, a istovremeno ozbiljna zabluda o


28

čovjekovoj metodi. Konačno sam spoznao da su Srbi narod nereda i nekulture. Oni naprosto nisu u stanju uspostaviti red ni u sebi ni oko sebe. Srpski seljak je divlji, surov, krvoločan, daleko od Božjih zakona, zatvoren ljepoti vjere, oruđe sotone.

Podigli su logor na Manjači, ali još nemaju krematorij za spaljivanje hrvatskih i muslimanskih leševa. Ali, napravit će oni i te fabričice. Napredan su oni narod. Za sada se služe dubokim jamama i provalijama u koje bacaju ubijene. Rade u stilu "Jazovke".

Vasva melje kahvu u kuhinji i govori: - Alah kerim! Bijesna vuka - malo vijeka! Zlo rođenje - gotovo suđenje! i - Bog silu ne voli! Ničija sila nije Bogu mila! Tako se Vasva narodnim izrekama brani od zla vremena i ružnih misli.

Imam dojam sa su se Srbi 1918. godine ujedinili s Hrvatima samo zato da bi imali koga ubijati. Za vrijeme kraljevine Jugoslavije pobijeno je dosta Hrvata. Spomenut ću samo ubojstvo Stjepana Radića u beogradskoj skupštini 1928.

Hrvatu se bilo teško zaposliti u Banjoj Luci. Srbi su smatrani državotvornim elementom, te su kao takvi zauzimali dominantne položaje. 1 u Titovoj Jugoslaviji zauzimali su najvažnija mjesta u vojsci, prosvjeti i državnoj administraciji. Pod krinkom "bratstva i jedinstva" socijalizam je progutao najviše Hrvata, počevši od Bleiburga do Golog otoka. U sjeni lažnog bratstva Hrvati su nosili svoj križ. Mnogi su pobjegli iz domovine i rasuli se po svijetu, od Amerike do Australije. Rat je sukob naoružanih naroda, a pošto je ono što se


29

dešavalo u Bosni nije rat - već atak naoružanih Srba na goloruki muslimanski i hrvatski narod - onda ćemo taj srpski atak jednostavno nazvati akcijom genocida i etničkog čišćenja. U ovoj posljednjoj akciji Srbi su definitivno odlučili likvidirati Hrvate i Muslimane, kako bi realizirali staru ideju o Velikoj Srbiji. Nažalost, oni nisu ništa naučili od povijesti. Hitler je tijekom drugog svjetskog rata likvidirao 5 miliona Zidova, koji danas imaju moćnu državu Izrael.

Dokle god su na slobodi Milošević, Karadžić i Mladić - mira neće biti. Ne nalazim nikakve razlike između Karadžića i Momčila Krajišnika jer su obojica zajedno stajali iza vojnika koji su pucali po Sarajevu. Isto vrijedi i za Biljanu Plavšić, koja se javno ljubila sa ratnim zločincem Arkanom. Što možemo očekivati od ljudi, krvavih ruku, koji su počinili toliko zla.

Profesoru Lazareviću bih preporučio da pročita pravila lijepog ponašanja, koja ne dopuštaju neke govore i neke postupke.

26. listopada 1992. Uskoro ćemo ući u hladni tunel studenog. Američki statističari predviđaju da bi ove zime u Bosni moglo umrijeti oko tisuću stanovnika od gladi i hladnoće. Kad je u pitanju statistika, svijet se mnogo ne uzbuđuje. Ipak su to samo brojevi. TV-vijesti, koje donose slike raskomadanih ljudskih


30

tijela, teže padaju zapadnim gledateljima jer imaju osjetljiv želudac.

Svakog tjedna stižu Caritasovi kamioni s hranom. Neka Hrvati i Bošnjaci umru barem - siti. Pjesnik Karadžić u stihu naređuje: - Rušite gradove, ubijajte gadove! Primijetio sam da se svjetski političari više brinu o našem standardu nego o našem životu. Začuđuje da banjalučki vladika Jefrem uopće ne reagira na ubojstva Hrvata i Muslimana. Nijednom riječi nije osudio rušitelje bogomolja. Očekivao sam da će putem radija ili novina objaviti svoj protest protiv barbarskog ponašanja svojih sunarodnjaka. Međutim - ništa! Šuti čovjek kao zaliven. Možda mu je maca jezik pojela! Ili - možda neće da se miješa u politiku. A možda mu se sviđa vatreno dejstvovanje njegove pastve. Tko zna! U svakom slučaju - kao vladika morao bi ih opomenuti i reći: - NE UBIJ! NE POŽELI ŽENE BLIŽNJEGA SVOGA!

Vjerujem da će mu Stvoritelj strožije suditi, jer bješe indiferentan prema patnjama bližnjih.

23. studenoga 1992. Ponekad jedno slovo može odlučiti o životu i smrti. Kad bih, na primjer, stavio jedno P ispred svog imena, ne bih više bio ANTO već PANTO, PANTELIJA, PANTELEJMON, što znači da bih u svemu bio lav, jer PANTA znači SVE, a LEON je LAV Dakle, sve u svemu - lav, lafčina!


31

Ilija Turjačanin iz bosanskog sela Mašića, po vokaciji upisni lopov, pljačkaš, cinkaroš i hulja odnosio se prema životu pantagruelski. Da je mogao, taj "Titov gardist" (tako je sebe nazivao) proždro bi sve Hrvate za ručak, a Muslimane za večeru.

20. prosinca 1992. Ovaj nam mjesec bijaše opterećen bolešću našeg Miljenka Aničića, biskupovog tajnika. Svi smo bili ožalošćeni. Bojali smo se najgoreg. Miljenko Aničić bijaše motor koji je sve stavljao u pogon. Uvijek u pokretu, radio je za dvojicu. Neka mu Bog podari zdravlje i radost!

29. prosinca 1992. Jučer je pao snijeg pršić i pokrio zemlju. Gordana Zrnić, kolegica iz zbornice, pozvala me da dođem na svoj vlastiti ispraćaj u prijevremenu mirovinu. Inače, ne volim ispraćanja, a najmanje ovo na koje me pozivaju. Već sam jednom "ispraćen" (čitaj - istjeran) na radost bližeg i daljeg srpskog okoliša. 0 solidarnosti i kulturi kolega neću govoriti, jer tijekom četiri mjeseca nitko nije okrenuo telefon da me upita kako živim, jesam li gladan, bolestan itd. Nitko, dragi čitatelju! Da sam mogao, doviknuo bih im: - Aferim, na čojstvu!

Pošto se nisam pojavio u školi na svečanosti "ispraćaja", profesor Marko Komarica donio mi je poklon kući. Bijaše to neka loša slika, koju nisam htio primiti. Našalio sam se i


32

rekao da primam samo dobre slike. Osim toga - čuvaj se Danajaca i kad poklone nose. Rekao sam kolegi Marku da on tu sliku pokloni "kriznom štabu", koji je veoma zaslužan za "šupiranje" Hrvata iz službe.

Kad se srpsko bezumlje rastopi u svom samouništenju, ljudi će se početi vraćati svojim kućama da opet žive normalnim životom.

Beskrajno sam usamljen, ali se tješim mišlju kako samoća obilježava velike ljude. Tako uobražavam da sam veliki čovjek. Znam: ako želim živjeti u miru - moram se pomiriti sa siromaštvom, poniznošću, apstinencijom i glađu.

Srbi su posljednji barbari na zemlji, koji podižu crkve u koje ne idu da se mole Bogu. Slušam od žena kako neki Srbi u sred crkve psuju sveto Božje ime.

26. siječnja 1993. Gledao sam na TV-Zagreb dr. Asima Kurjaka svog bivšeg đaka. Bio je vrijedan, pametan i ambiciozan.Mudro je učinio kad se povukao iz politike. Asim Kurjak, koji je svakodnevno stojao pred veličanstvenom tajnom rađanja novog života - nije mogao ostati u društvu onih koji nisu vjerovali u čudesa... Nažalost, neki su muslimanski intelektualci odigrali ulogu trojanskog konja, u čijem su se trbuhu skrivali četnički jazavci iz Stričića.


33

Mnogi su zbog masnog zalogaja i komfornog stana postali bezbožnici, opredijelivši se za "partiju" koja je davila hrvatski narod od Bleiburga do Hrvatskog proljeća i Ovčare,

Danas je u 10 sati dolazio don Marin, simpatični Dalmoš, uvijek radostan i vedar - da čitamo njegov tekst "0 smijehu". Kažem mu da je naslov mač s dvije oštrice. Ja bih napisao: - Osmijeh radosnih - jer postoji i đavolsko cerenje. Potom mu govorim o pravopisnim i stilskim pogreškama. Ideal dobrog stila je, kažem, dostići jednostavnost Svetog pisma.

Banjalučki Caritas putuje u Zagreb ponedjeljkom ili petkom. Dobriši redovno šaljemo pisma u kojima mu pišemo o sebi i prilikama u Banjoj Luci jer znamo da ga zanima sve što je u vezi s našom klorofilnom varoši.

29. siječnja 1993. Primijetio sam: na starog čovjeka psi laju žešće.

30. siječnja 1993. Danas molim ovako: - Oslobdi nas, Bože, mrakoljubaca i ljudi koji se ratu vesele.


34

31. siječnja 1993. Primili smo Dobrišino pismo iz Zagreba u kojem nam, s mnogo optimizma, piše da će se zaposliti i dobiti stan. Vidjet ćemo! Deo gratias!

Politika je vrsta učenog nadlagivanja. Kad sam jednom nogom ugazio u politiku, osjetio sam da postoji opasnost da se prvom zgodom pokliznem, te sam se povukao da živim u kutu - nikome na putu. Međutim, već bijaše kasno jer su me Srbi već obilježili. S Dobrišom se čujemo telefonom iz Brežica u Sloveniji, jer iz Zagreba ne može dobiti vezu... Pošto mi sat zaostaje, Božana kaže da je - nazadan.

3.ožujka 1993. Depresija i tjskoba postadoše prava epidemija u sveopćoj izopačenosti ljudskog duha. Da bih meditirao - potrebno je izići iz stanja napetosti u opuštanje tijela i duha. Ali, kako se opustiti kad mi do uha dopiru pucnjevi borbenih Srba.

3. ožujka 1993. Sjedeći u kuhinji kao u zatvorskoj ćeliji razmišljam o vremenu mraka i o tome kako su neki "susjedi" mentalno bolesni jer im je savijest nečista. Znam da svaki čovjek umire kao nedovršeno biće, ali "oni" su zaista daleko od pravih vjernika koji su ispunjeni mirom. Otkuda, pitam se, odjednom toliko nepromišljenih postupaka, otkud toliko neznanja koje je postalo pravi izvor tjeskobe. Mogu ovi, što


35

čine zlo, pobjeći i na kraj svijeta, ali ih bijeg neće osloboditi od grijeha. Pokušavamo zamijeniti kuću na Tranzitnom putu s nekim Srbinom iz Hrvatske - ali ne uspijevamo. Srbi su u Hrvatskoj gradili velike kuće - te stoga traže nemoguće. Rogoznica, Murter, Čiovo i Trogir su mjesta koja nam ne odgovaraju.

3. ožujka 1993. U sjeni zvučne kulise (štektanje mitraljeza) postao sam osamljeni mislilac - ali malo je onih u ovom prljavom gradu, koji bi prihvatili ideje o ljubavi, miru i dostojanstvu čovjeka.

9 ožujka 1993. Gugo Lazarević, poznat kao patološki lažac, bijaše sklon hiperboli, koja dotiče laž, mistifikaciju i prevaru. On želi ostvariti megalomanske ambicije SAN U - Velika Srbija do Karlobaga. Srpski akademici doveli su ljudski um do granice apsurda i zločina. Ilija Garašanin i Petar Kočić bijahu preteče ovih suludih planova. Zna se da je Kočić u jednoj sarajevskoj gostionici krasnoslovio stihove:

Srpsko je nebo plavetne boje,

na njemu sjedi Srbin Bog.

Srbi anđeli služe - Srbina Boga svog!


36

S ovakvim je stihovima Petar Kočić završio u jednoj beogradskoj ludnici. Sjetih se Jove Raškovića koji je rekao: - Srbi su lud narod! Rat koji se vodi u Bosni posljedica je ateizma i "napredne" ideologije, koja nam je u amanet ostavila dosta političkih nakaza. Mnogi su današnji političari, počevši od Miloševića i Šešelja do Predraga Radića i Predraga Lazarevića bili članovi Komunističke partije. Sjetih se Dostojevskog koji je rekao: - Ako nema Boga - sve je dopušteno! Zapanjen sam ograničenošću nekih srpskih "političara" i bezdanom između njihovih vjernika i ateista.

15. ožujka 1993. Po kćerki Maji poslao sam pismo dr. Živanoviću (zvali smo ga Žile) - a on gaje, bez moje privole, objavio u listu PRELOM pod naslovom - Zašto činiti zlo? Navodim ga u cjelini:

Kao pedagog sam činio dobra djela i nikada nisam bio okrutan, jer sam znao da je nasilje oružje glupana. Međutim, obijesni ponovo gone mirne, jer su zaboravili onu Njegoševu: - Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom. Po intelektualcima se, eto, puca i u našem gradu kao po zečevima za odstrel. Znači - narod je opet izabrao Barabu. Oduševljenje za propalice ne jenjava, što pokazuje da je Carstvo mraka i u doslovnom i u prenesenom značenju - među nama.

Bez sumnje, u našem rječniku nema dovoljno ružnih riječi kojima bismo opisali zloću svijeta. Danas bi svaki čovjek


37

morao svoj životni pogled opravdati pred svojom savješću. S obzirom na vlastito uvjerenje i čovjekovu slobodu svako bi nasilje moralo biti isključeno. Nažalost, nijedna ideologija ne voli razum; radije ga zaboravlja ili pokušava iskopčati njegovu djelatnost sileći ga na šutnju. Pa ipak...

Pitam se da li rafal Đure Kopanje iz Glamoča po mojoj kući označava kraj humanizma, poštenja, čojstva i dobronamjernosti i početak definitivnog rušenja slobode i mirnog načina života? 'Laj primitivni primjerak ljudske rase, čovjek bez duha, bez vjere, bez identiteta, koji u svom životu nije pročitao ni jednu knjigu - izvukao se iz svoje "špilje" i spustio u civilizaciju kao slon u staklarsku radnju. I sada ruši, otima, pljačka, ubija... Nije li to početak kraja mirnog načina života - početak apokaliptičnih scena, koje se javljaju kao slika izopačenog morala. Danas, kada se nalazimo u jednom skandaloznom vremenu - pitanje smisla života nije nikakvo teoretsko pitanje - već pitanje krvave stvarnosti.

U vezi s mojim slučajem navest ću (neskromno) nekoliko primjera iz svjetske književnosti: - Slavnog španjolskog pjesnika Lorcu ubila je jedna žandarčina, velikog ruskog pjesnika Osipa Mandeljštama ubio je neki zatucani boljševik, a Ivana Gorana Kovačića ubila je jedna četnička btidalaćina.

Hoćete li dopustiti da i mene ubije primitivac iz Glamoča, Đuro Kopanja, samo zato što je bacio oko na moje imanje. Spomenuti Đuro je preko telefona rekao mojoj kćerki da on ubija i djecu mlađu od 18 godina. Ako on zločin izvrši, kao


38

što ga je izvršio ispaljujući 60 metaka u moje prozore, fasadu i krov, hoće liga moći netko opravdati služeći se novinarskom logikom da je spomenuti Đuro bio patološki slučaj, fiziološki defekt ili hereditarno opterećen. Meni te novinarske "objekcije " neće biti ni od kakve koristi - post festum. Znatno: u svim vremenima je bilo destruktivnih tipova - ali je bilo i onih koji su branili slobodu i dostojanstvo čovjeka. Pitam se: - Živi li u Banjoj Luci pristojan i hrabar čovjek, koji će, u povodu mog slučaja napisati svoj "J'accuse" i uputiti ga predsjedniku republike kao što je to svojevremeno učinio Zola. Gdje su moji kolege i prijatelji, srpski intelektualci, da napišu peticiju u znak protesta protiv zločinaca što pucaju po pjesnicima! Hoću li kao Điogen morati s fenjerom u ruci tražiti čovjeka u ovoj čaršiji? Hoću li ostati razočaran pred hladnoćom indiferentnosti i dehumanizacije? Strašno je što ljudi bježe sa svojih ognjišta, strašno je što ubijaju nevinu djecu, strašno je što postoje logori, strašno je što se puca po književnicima - ali je najstrašnije što postoje ljudi koji misle da je sve to normalno - i ne reagiraju! Sapienti sat!

Banja Luka, 15. veljače 1993

Uvaženi drŽivanoviću,

Dok se putem radija vode lirski razgovori o nostalgiji, duši, istini, toleranciji i slobodi, o prijateljstvu - dotle bezdušni ljudi strijeljaju po meni kao što se puca po zećevima. Ne znam hoće li Redakcija "NOVOG PRKLOMA" povesti


39

razgovor o zločincima koji nas okružuju ili će slegnuti ramenima i reći: - C'est la vie!

Hoće li meni od svih prava ostati jedino pravo na drhtanje?

Poštovani gospodine Ćosiću,

Lično, kao gl. i odgovorni urednik lista "NOVI PRELOM", te u ime Redakcije, vjerujte mi, daleko bih više volio da nismo u prilici da objavljujemo ovakva pisma!

Vi, koji ste godine i godine posvetili ovom gradu, vi - koji darovaste Banjoj Luci i njenim žiteljima ono najvrjednije u čovjeku: svoj duh, eto - imate hrabrosti da mu se i na ovaj način obratite. Nedovoljno smo jaki i "značajni" za išta drugo osim da izdvojimo dio našeg prostora sa nadom da ćemo i na stranicama našeg lista imati prilike da pratimo vaš literarni rad. U ime Redakcije N.P. i u svoje lično ime

dr. Miodrag Živanović

Ne znam je li urednik Miodrag Živanović, objavljujući moje pismo bio svjestan da mi čini medvjedu uslugu.

23. ožujka 1993. Život sam proveo među pakosnim ljudima koji ne bijahu ni seljaci ni građani. Gugo Lazarević nije racionalist, kako sam tvrdi, već romantičar koji se u pisanju i u govoru služi crno-bijelom tehnikom. Njemu su svi Srbi dobri, a Muslimani i Hrvati su loši dečki.


40

28. ožujka 1993. Cijelu noć - mećava! Ni Tolstojeva, ni Čehovljeva - već naša bosanska - divlja i nepoetična. Napisah "bosanska" - premda znam da Srbi mrze najviše zelenu boju (!) i pridjev - "bosanski". Zato više nema ni Bosanskog Novog ni Bosanske Gradiške. Po njima - nema više ni Bosne ponosne. Pomračenje uma dolazi od praznine u glavi i zbog iskrivljavanja moralnih normi. Ako se uzme u obzir da mnogi Srbi imaju nečistu savjest, onda se ne treba čuditi što je njihovo mentalno zdravlje u krizi. Sto reći svim Radićima, Talićima, Brđanima, Kasagićima, Župljanima, Tutušima, Vukićima i Lazarevićima čija vlast pliva u potocima krvi?

U promatranju znakova vremena otkrivamo sotonu, koji svakodnevno prodaje laž za istinu.

Smatrao bih se intelektualnim majmunom kada bih npr. mrzio Kineza samo zato što je Kinez. Međutim,srpski intelektualci ponašaju se kao slaboumnici kojima je mjesto u azilu za tupoglavce. Neki su od njih zaista pomjereni ljudi koji žive u suglasju sa svojom paranojom i idejom o "ugroženosti" srpstva. Nevjerojatno je da se najednom mjestu našlo toliko mahnitih. Luđaci donose zlo, patnju i šikaniranje. Krađa, pljačka, otimačina i ubojstva dio su balkanskog folklora. Muslimanima i Hrvatima u Banjoj Luci je sve teže. Oni, doduše, još uvijek ne nose na prsima nikakvo obilježje kao što su nosili Zidovi za vrijeme drugog svjetskog rata - žutu zvijezdu, ali zato na šalteru za prodaju putničkih karata piše: MUSLIMANIMA i HRVATIMA KARTE NE


41

PRODAJEMO! Za ubojstvo Hrvata ili Muslimana još nitko nije odgovarao. Sudije i sudovi su smiješne i deplasirane institucije. Kako sudije nije stid sjediti po kancelarijama kad u njihovim presudama nema ni poštenja ni pravde.

Srbi mrze i Ameriku i Njemačku, ali je nevjerojatno koliko vole njemačke marke i američke dolare. Koliko je Hrvata i Muslimana izgubilo glavu zbog posjedovanja strane valute. Proda, na primjer, hrvatski seljak kravu ili konja za njemačke marke. Na putu do kuće dočekaju ga četnici i ubiju, a marke uzmu.

U zadnjih sedam dana ubijeno je 12 Hrvata i Muslimana. Nikada izopačenost nije dostigla takav klimaks kao ovog ožujka. Ipak, još nije kasno da se Srbi pokaju za svoja zlodjela. Srbi, pokajte se! Gospodine Radiću, Lazareviću, Brđanine, Vukiću, Karadžiću, Mladiću, i ostali - idite u manastir. Pospite se pepelom i obucite u kostrijet. Zapalite svijeću i tražite oproštaj. Spasite duše svoje. - Tijelo je ništa - duša je sve! - rekao je Nazarećanin. Za vaše vlasti počinjeno je mnogo zla, proliveno mnogo nevine krvi. Dakle, pokajte se!

Ali ja znam: zločinci će se nasmijati seljačkim smijehom bivših ateista i nastaviti svoj hod preko leševa. Ti pseudokomunisti danas su pseudopravoslavci - jer pravi vjernik ne ubija bližnje.


42

7. travnja 1993. Danas me telefonom zvao neki hrapav glas. Javila se Božana. Psovao je moj članak u PRELOMU i uz put mi opsovao ustašku majku. I Božani - također. Božana mu je rekla: - Jedi govna! Mislim daje to bio doktorčić Martić iz Glamoča - Đurin rođak.

Malu, džematsku džamiju Pod pećinama nazvao sam "Prkos džamija" jer je odoljela mnogim srpskim atacima. Na džamiju su pucali tromblonima, podmetali eksploziv, ali je nisu uspjeli srušiti. Na kraju su bijesni Srbi spalili drveni minaret. Ostale se pougljene rebrenice. Sve skupa glupo i neinteligentno! Uvijek sam se iznova pitao: - Kakav je to narod koji ruši bogomolje. 1 uvijek mi se vraćao isti odgovor: - To mogu raditi samo izaslanici sotone.

15. travnja 1993. Vlastodršci našeg grada pretežno su loše obrazovani seljaci, bez temeljne kršćanske kulture, lažni vjernici,opterećeni ateističkom prošlošću. Nema nikakve dvojbe da su se u Srbima razigrali stari pljčkaški geni.

1. svibnja 1993. Bivši drugovi komunisti, a sadašnja gospoda četnici konačno su uspjeli srušiti, sravniti sa zemljom malu džamiju Pod pećinama. To rušenje djeluje mi deplasirano, jer ako su Srbi


43

htjeli rušiti tu džamiju - onda su to trebali činiti u vrijeme komunizma, kad su također bili na vlasti, jer ni tada, kao ni danas, nisu vjerovali u Boga. Danas, kada su se bivši ateisti, tobože, vratili slatkom pravoslavlju - rušenje bogomolja pokazuje da je povratak vjeri - čista laž.

1. svibnja 1993. Jutros, oko3 sata srušene su, uz veliku detonaciju, koja je probudila cijeli grad, dvije najstarije, najveće i najljepše džamije - Ferhadija i Arnaudija. Obje su iz XVI stoljeća. Je li to moguće? - pitam se osupnut neshvatljivim zločinom. Nemam komentara! Zanijemio sam od čuđenja! Je li moguće da na svijetu postoje ljudi koji ruše tako veličanstvene građevine? Pa ti đavoli u ljudskom obliku bi srušili i Aja Sofiju i crkvu svetog Petra u Rimu i Notre Dame u Parizu i Taj Mahal u Indiji i...

Od Bedrudina Gušića, koji je snimio poznati dokumentarac o banjalučkim džamijama, primio sam tekst, koji mi je poslao iz Amerike - pod naslovom "Sjećanje na četničke zločine u Banjoj Luci". Tekst govori o rušenju banjalučkih džamija, Ferhadije i Arnaudije, te ga gotovo u cjelini objavljujem:

"U vrijeme velikosrpskog nasilja bijah predsjednik Odbora islamske zajednice u Banjoj Luci i neposredni svjedok barbarskih nasrtaja na sve banjalučke džamije, turbeta, Sahat kulu, mezarja... Nakon što su u toku 1992. godine četnici u prijedorskom kraju porušili oko 200 džamija i drugih vjerskih objekata pripadnika islamske


44

vjeroispovijesti, mi u Islamskoj zajednici u Banjoj Luci smo strahovali da bi se to moglo dogoditi i nama. Na žalost, naše strepnje su se obistinile. Pošto su 9. aprila 1993. godine zapalili prvu džamiju u našem gradu, Saferbegovu ili Podpećinsku, već smo počeli strahovati za sljedeće. Bili smo u potpunosti nemoćni da bilo što uradimo. Dočekasmo i famozni 1. maj 1993. godine - jedan od najcrnjih datuma u povijesti Banje Luke. U ranim jutarnjim satima, muftija hazdi Ibrahim ef. Halilović telefonom mi je javio vijest, koju je bilo teško, preteško prihvatiti i koja mi i dan danas odzvanja u ušima: - Bedro, srušena je Ferhadija! Do temelja! Još je ostao samo minaret!" Bio sam šokiran. Otišao sam odmah do muftijine kuće, koja bijaše pedesetak metara udaljena od srušene ljepote. U njegovom stanu već se okupilo dosta ljudi. Srdačno smo se zagrlili i zaplakali. Riječi nam nisu izlazile iz usta. Bili smo nijemi. S bolnim grimasama, duboko ranjeni i povrijeđeni, ali uspravni i dostojanstveni, otišli smo na mjesto zločina. Srpska milicija je u velikom broju "obezbeđivala"prostor oko srušene Ferhadije. lako je bilo između 6 i 1 sati izjutra, mnogo ljudi je već stojalo na trotoaru i sa sve četiri strane gledali srušeno zdanje Ferhad- paše Sokolovića. Kad smo pokušali stupiti na lokalitet džamije, milicionari su nas nastojali spriječiti. Pošto smo bili uporni i predstavili se - pustili su nas. Koračali smo između kamenih gromada i uputili se ka obližnjoj zgradi Odbora IZ-e i Muftijstva. Krov te zgrade bio je potpuno uništen, a prozori porazbijani. Nismo komentirali! Minaret Ferhadije još se gordo uzdizao, premda djelimice oštećen. S obližnjih trotoara čuju se plač i


45

jecaji ljudi. Njihov plač su uskoro nadjačali motori bagera, koji su se, kao po najsavršenijem scenariju, tu našli da obave svoj dio prljavog posla, da očiste lokalitet od ruševina. Prišao sam jednom bageristi i pitao ga ima li nalog da to radi. Odgovorio je da nema, već da mu je usmeno naredio njegov direktor. (Zoran Jerković, direktor JKP"Put", op. B. G.). Jedan milicionar je primijetio da razgovaram s bageristom, te me pozvao da dođem pred kafanu "EX", koja se nalazila preko puta Ferhadije. Pitao me

čemu sam razgovarao s bageristom. Kad sam mu objasnio svoju funkciju i pitanje postavljeno bageristi - isto pitanje sam postavio i njemu. Pekao je da on o tome ništa ne zna. Jedino zna da mora "obezbeđivati ovaj deo grada dok se ne raščiste ruševine", te da o svemu najbolje zna Radoslav Brđanin. Nakon jalovih razgovora sa silnicima, opet sam pronašao muftiju među ljudima i ruševinama. Muftija mije saopćio jošjednu šokantnu vijest - srušena je iArnaudija. Krenuli smo prema Arnaudiji, koja je od Ferhadije udaljena oko 300 metara. Išli smo ulicom Josipa Mažara-Šošeprema zapadnom dijelu grada, koji se zove Pobrđe. Vidjeli smo identiočan prizor: ruševine, bageri, milicija i plač okupljenih građana. Iako su se ljudi suzdržavali od komentara, neki čovjek je glasno viknuo: - Dabogda im se sjeme za trio!

Bijaše petak, dan džuma namaza, jedne od rijetkih molitvi, koje se obavljaju isključivo u džamiji. To je glavna sedmična molitva muslimana. Otišli smo muftijinoj kući da se dogovorimo oko poruke vjernicima prilikom džume, koju smo planirali klanjati u Gazanferiji, džamiji koja se nalazi


46

'preko Vrbasa ". Kad smo se pojavili u dvorištu Gazanferije, zatekli smo mnogo vjernika skamenjenih lica. Neki su plakali. Sveopća šutnja i muk rječito su govorili. Govor muftije Halilovića tog petka, 7. maja 1993. godine, u Gazanferiji, u povodu rušenja znamenitih džamija - bijaše impresivan. Između ostalog, snažno je odjeknula njegova javna poruka vjernicima i javnosti.(kasnije su je prenijeli neki mediji) - kada je apelirao na dostojanstvo, zatim poručio da dušmani, rušenjem džamija ne mogu uništiti naša vjerska osjećanja, niti izbrisati naš identitet, niti nas onemogućiti u našim molitvama Alahu dž. s. jer - "svaki imam je zapravo pokretna džamija, a svaki musliman pokretni sehadet... "

Po izlasku iz džamije neko je obavijestio muftiju da ga zovu iz policije da ga čekaju ispred zgrade Odbora islamske zajednice i Muftijstva. Otišli smo tamo. Mlađa garnitura policajaca pitala ga je za kola koja su se nalazila u garaži, tik uz samu zgradu. On im je odgovorio protupitanjem: što ih to interesira. Rekli su: - Ako neko sruši ovu zgradu (zgradu OIZ-e i Muftijstva, op. B. G.) - onda bi mogla stradati i kola u garaži". Kakv cinizam! Muftija je odgovorio da to jesu njegova kola, ali neka oni ne brinu za njih, ma što se dogodilo. Nakon pet minuta došla je starija garnitura policajaca, na čelu s Perom Mudrinićem. Prijetio je da će i muftiju privesti, ako ne bude dao detaljne podatke o kolima. Zatim su doveli "pauka", srušili drvenu ogradu sa sjeverne strane zgrade OlZ-e i Muftijstva, te odvezli muftijina kola. Ja sam također imao verbalni duel s Mudrinićem, koji je umalo završio mojim hapšenjem.


47

Ponovo smo otišli muftijinoj kući u kojoj je bilo mnogo ljudi. Došao je i Jovo Turatijanin, koji nam se predstavio kao "pomoćnik ministra za nepravoslavne vjere", Turanjanin se poznavao s muftijom od ranije, jer je u prošlom sistemu radio u SSRN, u resoru odnosa sa vjerskim zajednicama. Netom je došao s Pala. Izrazio je svoje saučešće. Pitali smo ga za gradonačelnika Predraga Radića, jer nas nije uopće zvao, a kamoli se javio. Odgovorio je da je on već Ino s Radićem, koji je, navodno, već bio na lokalitetu, daje, navodno, plakao, ali da, opet navodno, nije imao snage da nam dođe ili da nas nazove. Tipična četnička "elokvencija".

Pred večer, tog crnog petka, došao nam je dragi gost i prijatelj, mons.dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki. Donio nam je tekst sućuti. Još i danas mi u ušima odzvanjaju njegove riječi, upućene nama: - Draga braćo i dragi prijatelji, teško mi je pronaći prave riječi da izrazim svoje zgražanje nad takvim vandalskim činom, izvršenim isključivo u ime sotone,niti da vam adekvatnim riječima izrazim svoju i našu sućut. Budite uvjereni da sam ja, cjelokupno moje svećenstvo i vjernici uz vas, jer, kao što znamo, podijeljena radost među prijateljima, je dvostruka radost,a podijeljena tuga - pola tuge. 'Takve riječi iskrenog prijatelja i čovjeka od istinske Božje riječi došle su nam kao mehlem na živu ranu.

Spustila se večer. Nije bilo struje. Konačno sam otišao kući. Tugovao sam zajedno sa svojom obitelji. Oko 21,45 sati zazvonio je telefon. Zvali su me iz policije i tražili da odmah dođem. Rekao sam da je već kasno i će za 15 minuta nastupiti policijski sat. No, oni su inzistirali da svakako dođem i da do


48

22,00 mogu stići. (Znali su da stanujem u blizini SUP-a, u ulici Duška Koščice, na samom početku, te da će me do kuće dopratiti njihov čovjek). Otišao sam. Na portirnici sam pitao kamo da idem. Dežurni je rekao: - Hodnik levo, prva vrata - levo! Soba je bila puna ljudi. Gledali su TV- program. Jedan od njih je bio u civilu i predstavio se kao Branko Gudalo, istražni sudija. On će, navodno, raditi na istražnom postupku oko rušenja Ferhadije i Arnaudije. Pitao sam ih zašto su me zvali. Rekli su mi da su me zvali kao predsjednika OTZ-e i pitali me sumnjamo li u nekoga, u vezi s rušenjem džamije. Dalje su pitali jesmo li džamiju nakon sinoćnje posljednje molitve zaključali i tako redom. Postavljali su pitanja, koja su u meni izazivala odvaratnost i gađenje. Odgovorio sam da ne sumnjamo ni u koga, već da istragu prepuštamo njima, koji će kao pravi profesionalci utvrditi istinu (ha, ha, ha). Kad sam ih opet pitao zašto su me zvali, Gudalo je pokazao neki papirić (oni to zovu "Rešenje") na kojem je pisalo da je stručna komisija donijela Rješenje o rušenju minareta Ferhadije,jer je toliko oštećen da hi mogao ugroziti prolaznike i objekte u okružju. Uzvratio sam da ne priznam njihovu komisiju i rekao da su trebali konzultirati nas, jer i mi imamo svoje stručnjake. Kazao sam im da ne ruše minaret, jer moraju unaprijed znati kako će se tretirati taj javno najavljeni čin. Nisam ih mogao uvjeriti. Stekao sam dojam da su, upoznavajući me kao predsjednika OlZ-e, smatrali da će taj čin biti legalan. Oni su zaista svjetski šampioni u cinzmu. Kući me dopratio školski kolega Dušan Rodić, koji je stanovao iznad mene. Taj Rodićje bio inspektor SUP- a. Rekao mi je da će i on biti angažiran na rušenju


49

minareta. Kad sam došao kući i rekao supruzi i sinovima što su mi rekli - nastala je mučna atmosfera. Uskoro potom snažni reflektori su bili upereni prema visokom minaretu. To sam mogao izravno gledati sa svog balkona. Oko 0,30 sati snažna eksplozija je dala na znanje da je učinjen još jedan zločin - srušen je 42,5 metara visoki i vitki minaret džamije Ferhadije. Iz okolnih zgrada, naročito s Bulevara revolucije, počeli su pucati i vrištati. 'Tamo su prežno stanovali oficiri bivše JNA. Slavili su rušenje muslimanske bogomolje.

Naredni dani su prošli u našim bezuspješnim p okušaj ima da spriječimo odvoženje kamenih fragmenata Ferhadije i Arnaudije. Pisali smo bezbroj pisama načelniku općine - Radiću i načelniku za urbanizam Predragu Mitrakoviću - ali sve je bilo uzalud. Tih dana GLAS SRPSKI je pisao monstruozne gluposti o tome kako su Ferhadiju i Arnaudiju najvjerojatnije srušili sami Muslimani... 'Tako je govorio i tadašnji načelnik CSB, Stojan Zupljanin, isti čovjek čija je policija noću 6. maja 1993. godine, nakon policijskog sata, osiguravala gradske četvrti gdje su se nalazile Ferhadija i Arnaudija, dok su specijalne jedinice "Vojske Republike Srpske" dovlačile stotine kilograma eksploziva da bi potom izvršile monstruozan zločin. Još jedan podatak: prozori nekih kuća i stanova bijahu otvoreni, a između ostalih i prozori stana Dure Bulića, tada visoko rangiranog čovjeka u policiji, koji je stanovao na početku Zagrebačke ulice, udaljen pedesetak metara od Ferhadije."

Sotona je veoma aktivan što pokazuje i sukob Muslimana i Hrvata u srednjoj Bosni. Kažu daje u tu rabotu i srpski KOS


50

umiješao svoje prste. Taj sukob je nešto najbesmislenije što se desilo u Bosni.

14. svibnja 1993. Danas sam ručao "ćoravi paprikaš" jer je meso skupo ko dragi kamen. Sutra će Božana napraviti neku "frljavu čorbu", a prekosutra - tko zna što nas čeka. Živimo od dana do dana. Najviše jedemo grah, naravno, bez mesa - tako da kuća odjekuje veselim pucnjevima. Omršavio sam oko 15 kilograma, a Božana oko deset. Razlog su noćne pucnjave od kojih ne možemo spavati, te sikiracija i ružne vijesti koje nam razigravaju maštu. Avioni lete visoko, visoko. 1 Maja, kako se kaže, "drži liniju". Muslimani i Hrvati su preplašeni, zbenavljeni, pogledi im suludi, jer svaku noć očekuju da netko provali u kuću. Svi žele samo - bježati! Sjetio sam se Cesarićevih stihova:

Pobjeći, pobjeći nekamo, mi čudo jedno čekamo, a neće nam se desiti.

16. svibnja 1993. Zabilježio sam misao: - Čistoća duše produžava život! Dakle: Nulla dies sine linea!


51

21. svibnja 1993. U svome kutu opet razmišljam o svojoj tjeskobi, žalosti i strahu - koji se javljaju zbog površnosti u vjeri. Zaboravio sam da se strah izgoni ljubavlju. Kad bi Srbi imali povjerenja u našu dobrotu, to bi onda bio znak i njihove dobrote. Ali, oni ne vjeruju nikome. Ne smijemo dozvoliti da nas inficiraju mržnjom. Da su oni čisti ljudi - sve bi im

bilo čisto. U ovim teškim vremenima najpotrebnija nam je mudrost, jer je mudrost dalekovidna, mudrost sije trajnu radost. Ako, dakle, želimo biti mudri ne dozvolimo da nas izazovu sitnicama. Pošto su neki Srbi pokazali svoje barbarsko lice, zapisao sam Jesenjinove stihove:

U buri, oluji, kraj nedaća svih,

ostati miran, nasmijan i tih najveća je umjetnost na svijetu.

Politika je prljava, podmukla i nestalna disciplina. Nedostojna je razuma (koji je dar Božji) - da se optereti njime. Ovu misao mi je rekao Krešo Valić.

25. svibnja 1993. U Aristotelovom djelu "O državi" pročitao sam daje krepostan čovjek onaj koji između krajnosti bira sredinu.


52

Srbi su u Titovom socijalizmu 50 godina sijali ateizam i mržnju, ubijali svećenike, časne sestre i časne Hrvate, pa se ne treba čuditi što i danas - u ovom ludom ratu - nastavljaju istu rabotu. Pascal kaže: - Ne bojte se, u slučaju ako se bojite, ali ako se ne bojite - bojte se! Da su čitali Sveto pismo, Srbi bi zamijetili da Krist nikada nije osudio dok nije saslušao. Oni osuđuju i ubijaju bez saslušanja. U ovim teškim, nemirnim i mračnim vremenima najteže je ostati smiren. Spavamo s jednim otvorenim okom.

21. svibnja 1993. Upravo sam se vratio iz Biblioteke. Kao nepopravljivi knjigoljub ja sam jedan od posljednjih Mohikanaca koji listaju knjige u ovim mračnim vremenima. Idući ulicom opazio sam kako mravi panično jure po travi. I njih, izgleda, gone sile nemjerljive. Ispod sivog, apokaliptičnog neba piri topao vjetar kao da nam iz Afrike ili Arabije najavljuje pješčanu oluju. Temperatura plus 29. Don Marin mi priča kako je jedan starozavjetni prorok rekao da će kraj svijeta označiti vladavina mladih državnika i žena. Sjetih se mladolikog Clintona, te gospoda Tatcher i Indire Gandhi. Razmišljam kako poslije rušenja Ferhadije dolazi na red crkva na Petrićevcu. Nije valjda samo u pitanju srpska poslovična mržnja spram Muslimana - već u tom rušilačkom bijesu otkrivam nešto dijabolično, nešto sotonsko.

Skandalozna je indiferentnost svjetskih političara prema pokoljima i genocidu u u Bosni. Luđačka Miloševićeva


53

politika dovela je ljude do gladi i očaja. Srpsko zlo je raširilo crna krila i zamračilo cijelu Bosnu.

30. svibnja 1993. Zlo čine, uglavnom, Srbi-ateisti, jer mrze sve vjernike i Muslimane i Hrvate. A dosta bi im bilo, kako kaže Diderot, oko i krilo jednog leptira, pa da pobiju onoga tko Boga negira.

8. lipnja 1993. Pobjednici su oni koji pobjeđuju zvijer u sebi, zvijer koja ih želi savladati. Riječ ne ulazi u ljude koji su zatvoreni za riječ. Ni jedan tiranin nije veći od tiranina tijela i đavla.

9. lipnja 1993. Slikar Lojzo Curić i njegova žena Enisa često nam dolaze. Sjedimo pod šljivom u dvorištu i grickamo ono što imamo. Lojzo kaže: - Komitetski brabonjak je čovjek, koji svaki čas trči u Komitet da čuje kako treba misliti i što treba govoriti.


54

11. ljipnja 1993. U Lašvanskoj dolini ubijeno oko 400 Hrvata i ranjeno oko 500. Sotona vuče veoma perfidne poteze. On igra na sve ili ništa. Neka nam se Bog smiluje.

Kada sam zamolio Bedrudina Gušića da mi od nekoliko stotina ubijenih muslimana opiše jedno ubojstvo, on se odlučio za slučaj Muhameda Imamovića. Bedrudin Gušić mi je poslao tekst, koji, mutatis mutandis, objavljujem:

Sjećam se da nam je rahmetli Muhamed Imamović svakodnevno dolazio sa Graha (naselje iznad Gornjeg Šehera, gdje je stanovao u kući s bratom Mustafom i sestrom lsmetom) u prostorije Odbora islamske zajednice, bio jedan od inicijatora adaptacije prostora u prizemlju zgrade IZ-e, učestvovao u projektiranju i izvođenju radova, koji su bili završeni za nekoliko dana. Svojom smirenošću i razboritošću utjecao je i na dostojanstveno držanje i razum u teškim iskušenjima. Bio je diplomirani inženjer u penziji. U svom džema tu, na Grabu, bio je jedan od nosilaca projekta izgradnje Hadži-Begzad džamije, gdjeje povremeno bio i mujezin. Inače, bijaše jedan od članova veoma ugledne i stare bajnalučke obitelji Imamović. 19. lipnja 1993. ujutro, dobili smo vijest da je prethodne noći svirepo ubijen naš sugrađanin, vjernik, ugledni građanin Banje Luke, te predsjednik Džematske skupštine naše zajednice, gospodin Muhamed Imamović. Ubijen je u svojoj obiteljskoj kući na Grabu, pri čemu su bili teško ranjeni njegov brat Mustafa i sestra ¡smeta. To je ubojstvo Mio šok za sve nas. Istog dana


55

smo posjetili teško ozlijeđene, brata i sestru, u bolnici, gdje smo s njima dogovarali pojedinosti oko ukopa, rahmetli Muhameda. Oni su željeli da se Muhamed ukopa kraj Hadži-Begzad džamije s kojom je bio neraskidivo vezan.

Na đenazije bilo mnogo vjernika i sugrađana. Nastojao sam kazati riječi koje će obilježiti zločin i zločince, a također sam govorio i o žrtvama monstruoznog plana iz Francuske 7 u Beogradu. Na đenazu nije mogao doći njegov brat Mustafa jer je tada (26. lipnja 1993.) još bio u bolnici. Nakon nekoliko dana, po izlasku iz bolnice posjetili smo Mustafu i Ismetu u njihovoj kući. Ispričali su nam detalje o provali četničkih bandita u kuću. Govorili su nam o premlaćivanju brata im Muhameda, koji je istog dana izdahnuo u teškim mukama. Pošto su našli novac i zlato, četnici su napustili kuću. 0 ubojstvu Muhameda Imamovića istraga niti je vođena, niti su izvršitelji zločina privedeni. Zar bi mogli biti kažnjeni od onih koji su provodili politiku genocida i etničkog čišćenja?

Ignorancija i nepoznavanje činjenica učinili su postupke američkih i europskih političara skandaloznim i amoralnim, jer su, bilo svjesno bilo nesvjesno, ozakonili agresiju Srbije na Bosnu, prihvatili su nasilje, genocid, ratne zločine, etničko čišćenje kao nešto normalno. Dakle, u pitanju je - moral insanity!

Ugrožavanje vjerskih istina spektakularnim rodomontadama je, u stvari, ugrožavanje čovjeka i njegovog puta prema istini. Kao što prerušeni srpski ateist misli da može uništiti jedan


56

narod rušenjem njegovih bogomolja, tako i blesan misli daje smisao života u hedonizmu i ostalim osjetnim užicima što ga pruža vidljivi zemaljski svijet.

Banjalučka ubojstva i teror mogu se komentirati samo rječnikom metafizike, jer ono što neki Srbi čine izvan je kruga ljudske logike.

30. lipnja 1993. Iam fines seaculorum ad nos devenerunt. ( Zapalo nas je da živimo u posljednjim vremenima.)

U sveopćem pomračenju uma pouzdajem se u konačnu pobjedu dobra nad bezumljem.

Naknadno sam saznao daje crkva svetog Ivana Krstitelja u Podmilačju srušena 1. ožujka 1993. Crkva je sagrađena sredinom 15. stoljeća i u njoj se nalazilo mnogo umjetničkih, vrijednih artefakata. Svake godine, na svetog Ivu, crkvu su posjećivali hodočasnici iz cijelog svijeta.

2. srpnja 1993. Primijetio sam da presjednik SAD, Clinton, često mijenja odluke. Treba se zamisliti nad političarom koji svaki dan ima drugo mišljenje o istom problemu. Njegove izjave stvaraju


57

nelagodu i nepovjerenje. Stojim osupnut pred potpuno oprečnim stavovima.

Noću, u 3,5 sati srušena je džamija Gazanferija, preko Vrbasa. Potom su slijedile još tri detonacije što znači da su te noći srušene četiri džamije. Srbi zaista premašuju normu u rušenju. Zure se!

12. srpnja 1993. Zanimljivo je istaknuti da u ovim mračnim vremenima često me salijeću misli o Bogu, molitvi i svetosti. U tišini sobe pred veličanstvom Boga stojim nijem. Svaki govor je svetogrđe osim molitve koja nas vodi prema lijepoj vječnosti. Razmišljam i o sebi i o duhovnim spoznajama koje nas dovode k spasu. Kad se duhovno skoncentriram na neki problem, onda osjećam kako mi je riječ sugestivna. Još bih volio kad bi se o meni moglo reći: - Iz njegovih usta nikada nije potekla nijedna tvrda, ljutita ili neučtiva riječ. Spas i savršenstvo ne mogu se dostići na ovom svijetu, dok smo zarobljeni u tijelu - koje nas vuče na dno.

Najveći krivac ovom banjalučkom užasu je ljudska priroda nezadovoljna onim što ima i željna materijalnih koristi i blaga. U najmračnijim trenucima noći, dok vani odjekuju besmisleni rafali, osjećam kako moj opstanak prate patnja i grijeh. Znam: nije dobro ni pretjerano misliti, jer misao ubija onoga koji misli. Sjetio sam se Dragutina Kolaka koji mi je jednom rekao da se treba kloniti-velikih.


58

15. srpnja 1993. Danas je sveti Bonaventura, Dobrišin imendan, a ujedno i patron banjalučke katedrale.

Mudrost je napustila Banju Luku, jer srpske političare u našem gradu obilježava praznoslovlje i izjave od kojih vam dah zastaje. Znaju li oni da mudrost mudraca veću moć daje gradu nego deset mogućnika?

Posljednja podvala sotone bijaše Fernando Arrabal, odnosno njegova knjiga "Viva la muerte" - opterećena incestuoznim opisima. Apage satanas!

Svaka vlast je svojeglava, ne služi se dostignućima znanosti i stoga često osjeća poteškoće.

11. srpnja 1993. Sjedim u fotelji uz prozor, udišem svježi zrak i čitam knjigu "Intelektualac u slobodi". Uz put slušam daleku grmljavinu i sjećam se majke koja mi je govorila: - Nemoj sjediti uz otvoren prozor dok grmi!

Izlaziti iz kuće je opasno. Šetati po gradu je opasno. Živjeti je opasno. Ubudavio sam se od sjedenja, nepomičnosti i malog broja obrtaja.


59

Rušenje crkve u Podmilačju i Ferhadije u Banjoj Luci doživio sam kao katastrofu kozmičkih razmjera. U dokolici napišem i poneki stih:

Svatko ide svome kraju bilo paklu ili raju. Samo jedan grešnik Ište: Bože, daj mi čistilište!

Čini mi se da svirepi srpski barbari nikada nisu bili otvoreni ljepoti umjetnosti i vjere. Prilikom rušenja katoličkih i muslimanskih bogomolja oni doživljavaju svoju pravoslavnu katarzu. Uvijek sam se pitao zašto se narodi povode ludim vođama kao što su: Hitler, Stalin, Čaušesku, Milošević, Tito, Karadžić, Sadam Husein.

U našim bosanskim brdima žive medvjedi i poneki brđanin, koji se svakih 50 godina spusti u grad da prodaje jeftinu seljačku pedagogiju.

Gospodine Lazareviću, s tvojim ćemo se genocidnim idejama složiti, ali u vrijeme kad ludost uzme malo više maha. Ti, Gugo, kao ateist vjeruješ da se rušenjem sakralnih objekata može srušiti Bog i narod koji u njega vjeruje!

U našem gradu ima mnogo glupih i ograničenih, a oni su opasniji od zlih ljudi.

Banjalučki mogućnici se oslanjaju na zatucanost rulje, koja je bez logike i karaktera. Nažalost, u ovim mračnim vremenima


60

malo je razboritih Srba. Čak i oni Srbi, koje sam smatrao normalnim, ponašaju se problematično. Veoma neugodno me iznenadio Ranko Risojević, koji je počeo srbovati. Kolja Mičevič je nestao s banjalučke scene. Osjećam da nikada neću moći opisati sve ono što se dogodilo u Banjoj Luci i oko nje, nikad neću moći opisati očaj,-zbunjenost i strah što su me pritiskali. Znam samo da sam izgubio vjeru u ljude. Ubijeno je na stotine nevinih, svaki od njih bijaše planeta za sebe. Sad u Banjoj Luci dobre ljude gaze prostaci!

23. srpanj 1993. Tješim se da Bog, voditelj povijesti, uvijek iznova, pretvara zlo u dobro, naročito kad sve što je čestito uprlja blato Zloga. Spreman sam prijeći kilometre u potrazi za dobrom knjigom iz koje mogu pabirčiti mudrost. U svim zlim djelima Srba otkrivam prije svega njihovu nemoć. Neće proći mnogo vremena, a Srbi će otkriti da je zlo što su ga činili, bez svrhe i glupo.

25. srpnja 1993. Krešo Valić, naš dirigent, odlazi u petak u svoj Karlovac. Dakle, i on odlazi! Ostat ćemo siromašniji za jedan zvonki smijeh, za dobro ispričan vic, za duhovitu repliku. Odlazi dobri čovjek, Krešo, knjigoljub, vinoljub, prijatelj Bacha i Mozarta, naš glazbenik, naš lokalni Silen, ali bez Dioniza, koji je svojim provedricama razbijao čamotinju naše provincije. Ostat će jedno prazno mjesto u župnoj crkvi, u koru, u našim srcima i u našem gradu. Simpatičan kršćanin,


61

pomalo boemski stiliziran i satirski razbarušen. Želio bih da takav i ostane jer volim unikate. Daje pjesnik, pisao bi vinjage kao i Mirko Bogović. Nakon dugog kolebanja odlučio je "pobjeći, pobjeć nekamo", u mirnije prostore - ukoliko mirnih prostora još ima na našoj planeti. Želim mu sretno putovanje.

Doživio sam, eto, vrijeme rušenja i uništavanja, vrijeme mržnje, koja se širi kao kužni zrak.

21. kolovoza 1993. Bijah u Seheru, daleko od pokvarenosti seljaka, uronjen u blagu, sumpornu vodu, vraćen prvobitnom miru.

22. kolovoza 1993. Jučer "proslavih" 65. Rođendan uz štektanje strojnica. Znači, u znaku boga Marsa! Prekjučer se vratih iz Zagreba u kojem ostavih svoju ptičicu - Maju!

Danas je pretopio - plus 36. Razlivam se u misaonim sjetama. Čitam Ujevićeve bilješke.

Bijah s Božanom na misi u katedrali. Pričestih se! Glava mi otežala od burnih misli i ljudske pokvarenosti. Pitam se: gdje se zaturila svetinja pravde, poštenja i čovjekoljublja? Srbi su našu lijepu zemlju pretvorili u pakao. Tješim se Faustom: - Sotona je snaga koja uvijek želi zlo, ali dobro je uvijek na


62

djelu. Dakle, Srbi će se svemu oduprijeti, ali se neće moći oduprijeti - dobroti. Njihovu mržnju pobijedit će naša ljubav.

Gledajući što Srbi čine u Banjoj Luci - pomišljam da zao i destruktivan čovjek mora biti sam đavo, daje lišen svake pozitivne osobine, da se već izdaleka prepoznaje njegov đavolski profil. Međutim, to je zabluda, jer većina destruktivnih osoba krije se iza fasade ljubaznosti, ljubavi za djecu, obitelj i životinje. On je pun dobrih namjera i nikad ga nećemo upoznati ako tražimo rogove na njegovoj glavi. Takav čovjek je teško prepoznatljiv i nećemo ga otkriti sve dotle dok ne počne djelovati razorno.

24. kolovoza 1993. Ubijajući nevine ljude Srbi pokazaše neviđeni sadizam, koji je, u stvari, religija psihičkih bogalja.

Ponovo čitam Fromma (Anatomija ljudske destruktivnosti) - ali malo nalazim podataka, koji bi objasnili naše tipove i prilike. Fromm mi se ovaj put učinio površnim.

Po prirodi svi su ljudi glupi koji ne upoznaše Boga. Neshvatljivo je da medu Srbima ima toliko bezbožnika. Sto rade njihovi duhovni pastiri? Zašto im ne kažu: - Draga braćo, ako postoji nešto - postoji i Netko!


63

21. kolovoza 1993. Srbi-materijalisti, ljudi sužene optike, ne vide dalje od svog frižidera. Oni će postati predmet poruge. Mnogim Srbima bih doviknuo: - Vaša mržnja će propasti zajedno s vama. Ljubav je ono što ostaje! Pošto ne mogu čuti što im poručujem - oni slušaju svoje vode i sami sebe.

21. rujan 1993. Meljući svoju kahvu Vasva kaže: - Sve će se ovo zvati - lani! Danas su u Sarajevu potpisali mirovni ugovor, ali od svega ništa! Srbi nastavljaju s granatiranjem i ubijanjem. Prije desetak dana imali smo vojni udar.

26. rujan 1993. Danas, u 9 sati, Božana otputovala autobusom OSKAR u Zagreb (preko Srbije i Mađarske) - da vidi djecu i da se malahno rekreira, da se odmori od banjalučkog pucanja. Ja sam ostao da čuvam kuću, da hranim kozu (cosa nostra), kokoši, Artura i da vodim duge razgovore sa strinom Vasvom. Za 15 minuta bit će 15 sati. Pijem kahvu! Sam. Razmišljam o samovanju svoje majke, kojoj je osama bila jedina prijateljica.


64

21. rujan 1993. Dobriša otputovao u Stuttgart jer je dobio otkaz u apoteci blizu Maksimira. Maja je ostala u Zagrebu studirati kroatistiku. Neka ih Bog čuva.

Nakon gotovo 2000 godina od Kristova rođenja Srbi nas zasipaju mržnjom i granatama, uvjeravajući nas kako više ne možemo živjeti jedni pored drugih i kako više nema Bosne! Po njima - sve je velika Srbija! Umjesto da kažu da su svi ljudi braća i umjesto da šire Božju ljubav - oni nam stavljaju sotonsku bubu u uho. Mi Hrvati-katolici ne vjerujemo u mržnju, ni u one što mržnju šire. Naša nas vjera uči da vjerujemo u ljubav i dobrotu - tj. u Isusa Krista koji nas vodi u svjetlost.

Mnogi se Muslimani i Hrvati žale na "radnu obavezu", koja nije ništa drugo doli naziv za prisilni rad, kako bi pod pritiskom neljudskih uvjeta napustili grad. Inače, šuplje fraze su omiljeno sredstvo đavolovih šegrta. Čujem kako neke muslimanke, iz Gornjeg Šehera, koje žele otići u Švedsku, moraju najprije potpisati izjavu da sve svoje imanje dobrovoljno ostavljaju republici srpskoj. Ako je, dakle, prisilni rad - radna obveza - onda je klanje jedne starice bezazleno škakljanje tupim nožem po vratu.

Kažem Božani: - Ovo je vrijeme velike nevolje za Hrvate i Muslimane - pa mora biti i vrijeme velike molitve.


65

5. studenog 1993. Ja nisam veliki pisac već piščić, koji voli kratke forme: epigram, haiku, aforizam, te kratke pjesme i priče. Uvijek sam nastojao s malo riječi reći mnogo.

Čehov je govorio da se stvari obično završavaju tako da čovjek otputuje ili umre. Po Tolstojevom mišljenju plan je uvreda za čovjeka koji traži svoj put. Umjetnost je montaža kao i svijet.

Veličina zla se mjeri veličinom zločina. Srbi su po Bosni mnoge jame napunili muslimanskim i hrvatskim leševima. Trebat će dosta vremena da se svi ubijeni izvade i identificiraju.

Asocijalni afekti, skučenost svijesti i tromost misli zaustavljaju moralni i socijalni progres - vode u mračnjaštvo i destrukciju.

Rat u BiH rezotkrio je krizu europske kulture i morala. Pametni znaju da je ovaj rat posljedica gotovo stoljetne ateizacije, pretežno pravoslavaca i Muslimana. Katolike je okupljala crkva, premda i medu Hrvatima bijaše izdajica, koji su pljuvali po vjeri zbog unosnih položaja. Kosovski mit, svetosavlje, slatko pravoslavlje danas se zasijavaju na neplodno tlo, na već uhodani ateistički svjetonazor, koji oduvijek bijaše neprijateljski raspoložen prema vjeri i koji, evo, i danas crpi snagu iz mraka rušeći svetinje.


66

11. studenog 1993. Svoje bilješke i tekstove moram sakrivati, jer ako ih "braća" pronađu¸ode glava na pazar. To naročito vrijedi za tekst: - SINOVI SOTONE

Kako se približava pad sina propasti, sve bjesomučniji bivaju zločini i laži "izabranog naroda" - kojemu je palo u dio da najavi dolazak Antikrista. Oko nas se šire obmane, koje stižu iz "uljuđene Europe" i bjelodano je da raste "groza pustoši na jednom mjestu." Međutim, kad bude izgledalo da je sve izgubljeno, sve će biti spašeno, jer je moć Zloga potčinjena moći koja je stvorila svijet.

Sveti Pavao je rekao da drugom dolasku Kristovom prethodi Antikrist a ljudi grijeha, ispunjeni mržnjom, unižavat će Boga psovanjem njegovog svetog Imena. Obilježje posljednjih vremena bit će inverzija: umjesto dobra - zlo, umjesto istine - laž, umjesto molitve - psovka, umjesto života - smrt, umjesto Boga - sotona.

Jeziva ubojstva, kao npr. odsijecanje glave sjekirom, rezanje ušiju i nosova - obilježavaju satanizam bradatih spodoba, koje su se stavile u službu Zloga. Otvorila su se vrata pakla, te demoni u ljudskom obličju sve žešće navaljuju na vjernike i na crkvu Božju.

Ruševine kuća, crkava i džamija, ubojstva i silovanja, znakovi su stravičnog puta sljedbenika Rogatog, koji ulazeći u katolička i muslimanska sela, najprije gađaju bogomolju. Pošto ne mogu ponovo ubiti Krista - oni lome raspela, ruše


67

zvonike i kapele, uništavaju svete slike i kipove, gase vječno svjetlo. Gađanje katoličke crkve u Sarvašu obavljalo se za potrebe beogradske televizije. Kad je pogođen zvonik - snimatelji su skakali od radosti. Spikeri s Pala također su se predstavili kao sljedbenici sotone - privrženici zabluda. Ako su Izraelci izabrani narod Božji, onda tebi, dragi čitatelju, prepuštam da pogodiš tko bi mogao biti izabrani narod Antikrista. Pitam se: nisu li to svi oni koji uz pomoć svojih sljedbenika šire demonsku doktrinu.

Lice mahnitoga vođe slika je bolesne smušenosti, izobličena mračnim idejama. Njegove plitke govorancije predočuju nam bijedu duha, koji se guši u alkoholnim isparenjima. Vođa više nije čovjek, nije ni životinja - već loša kopija "oca laži" - koji sve povlači za sobom u propast. Koračajući putem zločina i smrti - vođa zavarava i sebe i svoje sljedbenike. Na kraju će se na nekom europskom tribunalu ustanoviti daje vođa bio lud, dotaknut đavolskim krilom, zbog čega je radio na destrukciji svijeta, pod zamračenim nebom Zapada, koji je predvodio antikršćansku urotu. Političari-masoni, koji su nadzirali medije, lansirali su svoju "istinu ", koja je postala ubojito oružje u rukama mračnjaka. Krvavu zbilju u Hrvatskoj i BiH, možemo, djelimice, pripisati i masonskoj bogohulnoj raboti, koja se rugala zdravoj ljudskoj pameti.

Nažalost, kršćanska demonologija još nije progovorila o djelovanju sotone među pravoslavnim svećenstvom, koje svojom poslovičnom šutnjom podupire rušenje bogomolja i ubijanje nevinih. Jedan je istočnobosanski vladika izjavio kako je Srbima rat nametnut, što pokazuje da je on širitelj


68

sotonske laži i bezumlja, jer i djeca znaju tko je postavio prve balvane (Balvan revolucija) i započeo pokolj u Ravnom, Vukovaru, Foči, Kozarcu, Omarskoj, tko je rušio Dubrovnik i ostale gradove.

Ruski, engleski i francuski političari divan su primjer satanizma i politike, koja nikako ne može prepoznati agresora, a srpska anti- crkva nalazi moćnu potporu u zapadnoj masoneriji, čija se spiritualnost zasniva na bijegu od istine. Srboateisti su već na balkanskim prostorima izazvali društvenu kataklizmu (Kosovo, Vojvodina, BiH) - koja je zapravo logična posljedica sveopćeg bezboštva, što je otvaralo put svijetu divljaštva. Na pragu smo, dakle, dijabolične ere, jer je laž porasla do neslućenih razmjera, a političke igre dvoličnih postadoše perfidnije nego ikada ranije. Uostalom, onaj koji je protiv Boga - on je i protiv čovjeka. U ovom pokvarenom svijetu sibarita, hedonista i političkih prevrtljivaca zaboravili smo metafizičku dimenziju, koja jedina može objasniti ubojstva, pljačke i silovanja - jer je rečeno da će nas sotona rešetati kao žito. Ovaj prljavi pokolj (ne rat) otkrio je među Srbima mnoge luciferijance i bogohulnike - koji su sravnili sa zemljom sakralne objekte neprocjenjive vrijednosti. Sotonska laž je providna i brzo se prepoznaje. Ne treba biti naročito pametan da se zamijeti kako su to laži iz stare srbokomunističke magaze, iz paklenog arsenala. Neke laži su čak i smiješne kao ona koja govori o tome kako su Muslimani u Sarajevu pucali sami na sebe.


69

Jedan od dokaza da su Srbi falanga sotone jesu i napadi na Petrova nasljednika, papu Ivana Pavla 11, kojega ne vrijeđaju samo ateisti i beogradski novinari već i neki sveštenici, koji tvrde da je za sve zlo u svijetu kriv - Vatikan.

Druga temeljna značajka sotone je - strah. Trebalo je vidjeti kako su, poneseni paničnim strahom, bježali iz Slavonije i Knina na opljačkanim traktorima.

Uostalom, odavna je znano - poznat ćete ih po njihovim djelima.

15. studenog 1993. Sad je svima jasno da se srpska republika neće održati u Bosni. Polako će propadati dok konačno ne propadne, jer se zasniva na zločinu i amoralnim zakonima. Srbi će pobjeći prema sjeverozapadu.

Oni pokazaše veliku glad prema tuđim zemljama. Stoga osvajaju muslimanske i hrvatske prostore - pretvarajući ih u vojni logor u kojima život postaje patnja i besmisao.

Četnici su veoma maštoviti kad je u pitanju ubijanje Hrvata. Neke ubijaju željeznim šipkama, neke pucajući kroz prozor, nekima bacaju bombe, na neke ispaljuju bazuke i zolje.

2. listopada 1993. u selu Ramići ubili su tročlanu obitelj dok su večerali pucajući na njih kroz prozore. Tomislav Malčević (1928) otac, pogođen je sa 8 metaka, Zora Malčević (1934) majka, pogođena je sa 4 metka, a sin Marin (1978) sa 12


70

metaka. Sva kuhinja bijaše u krvi. Još jedna "krvava bajka" koju su ispisali četnici. Ova tri imena nisu spomenuta u knjizi "Genocidom do istrjebljenja - srpski zločini" (Zgb.1995)

21. studenog 1993. Bosna je otežala od patnje, grijeha i suza. Život je u Banjoj Luci postao nepodnošljiv. Noću sjedimo uz svijeću jer struje nema već tjednima. Slušamo pucnjeve i eksplozije.

Na ženevskim i briselskim sastancima nadgomjava se europska sujeta s cinizmom. Znamo: vlast koja se temelji na nasilju nije duga vijeka. Četnici će otperjati prije ili kasnije. Kad god da se probudim sa mnom su moja glad i moj strah.

Daje Andrić živio u trecentu - Dante bi ga, kao renegata i izdajicu domovine, smjestio na dno pakla.

Imali smo dva velika pisca - Andrića i Krležu. Prvi je prebjegao u tabor najvećih neprijatelja hrvatskog naroda, a drugi se vehementno rugao i Bogu i ljudima.

23. prosinca 1993. Sutra je Badnjak koji ćemo dočekati bez Maje i Dobriše. Tužno! Nadam se da ćemo idući Božić slaviti zajedno. Ako Bog da! Ponoćke se ne održavaju. Gore je nego u socijelizmu, kad su Boga unižavali malim početnim slovom...


71

11. veljače 1994. Jedan četnik zaustavio Ferida i pitao ga šta danas Srbi slave. Pošto Ferid nije znao odgovoriti - dobio je udarac nogom. Kad se digao iz blata, otišao je kući i legao na sećiju da razmišlja o novim vremenima.

Sad muslimani kupuju pravoslavne kalendariće da bi znali kad se slavi sveti Savo, kad je Đurdevdan, Jovanjdan itd.

Srbi su, kao što vidimo, pribjegli sili, a privrženost sili prvi je znak ludila.

Zabilježio sam nekoliko misli:

Dajte mi pet dobrih riječi, pa ću vam napisati priču.

Srpski batinaši i koljači, u ovo neveselo banjalučko vrijeme, čine posljednje gadarije, tako da su život doveli - ad absurum! Svakodnevni život nam je ispunjen gorčinom, te na sve strane tražimo izlaz iz bez izlaza.

Ako želiš u miru živjeti - slušaj, gledaj i šuti.

Posjetila su me dva milicajca i bez kucanja ušla u kuću. Stariji me pita: - Gdje vam je sin? - U Njemačkoj! - kažem.- Nije mu dobra ova naša srpska vojska, a? Ja šutim. Ne odgovaram. Što god bih rekao moglo bi mi se razbiti o glavu. Stariji milicionar traži da mu predam pištolj. - Imate li nalog? - pitam. - Ne treba nama nalog! Da ne bih stvarao gužvu, donosim "beretu". Odlaze! Medu Srbima moraš biti malo


72

blesav ako hoćeš biti pametan. Zapisujem misao: - Tko čini zlo, može napredovati, ali ne zadugo!

Svi su profesori muslimanske i hrvatske nacionalnosti istjerani iz Medicinske škole. Došli kolege da me posjete. Gledaju me zbenavljeno i šute. Oni ne mogu shvatiti da im se dogodilo šupirenje kao i meni.

14. veljače 1994. Došavši do ulaza u Biskupiju jedan Jovandeka prilazi stablu kestena i vadi onu stvar. Pri tom govori: - Da malo zapišam šokačku crkvu. Gledam ga i snebivam se. Takvi su nekad tjerali ovce, a sad tjeraju ljude u smrt. Jedan je Jovo udario Huseina u glavu čekićem za tucanje oraha. Husein je pao i umro. Jovo je proglašen herojem, dobio je muslimanski stan i medalju za hrabrost.

Došao načelnik Radić pred srušenu džamiju Ferhadiju i iščuđava se: - Tko lije srušio džamiju?! - Srušile je ustaše! - kaže jedan grmalj iz Stričića.

Bože moj, zar Srbi zaista ne znaju što čine?!Zar ne znaju daje ubijanje nevinih grijeh što u nebo vapije. Zar ne znaju da su u naš grad donijeli nesreću, mrak i smrt.

15veljače 1994. Bosna je mauzolej mistike, specifikum, jedinstven u svijetu, vilajet podložan političkim nelogičnostima, tajna koju


73

razumiju malobrojni mudri muževi. Muslimani su amalgam sastavljen od islamskih, bogumilskih i kršćanskih elemenata, te ih je psihološki veoma teško definirati.

XX stoljeće je vrijeme velikih moralnih zastranjenja, era luđaka i tirana (Hitler, Staljin, Musolini, Čaušesku, Tito, Milošević) - što pokazuje daje knez laži na sceni i da djeluje.

13. ožujka 1994. Sipi snijeg kao u romantičnim filmovima. Svaki dan je sve gore: nestašica, glad, teror, ubojstva. Banja Luka se pretvorila u logor u kojem Muslimani i Hrvati ispaštaju svoj boravak. Logorski scenarij posebne vrste ostvaruje se u Banjoj Luci, u kojoj nitko ne ratuje - ali glave padaju skoro svaki dan. Banja Luka je veliki konc logor u kojem su logoraši Muslimani i Hrvati. Čuvari logora su Srbi koji se ponašaju bahato, kao da Boga nema.

Mali političar Koljević izgovorio je krupnu laž. Čuo sam ga kako govori da su Muslimani u Novoseliji podigli ustanak. Kakva izmišljotina!

Pretvarati ubojice i hulje u heroje mogu samo politički gangsteri, koji su se sami razotkrili svojim postupcima, u svom moralnom svinjcu koji nazvaše srpska republika.

Bivši komunisti natakarili četničke šajkače i ponašaju se kao da im je sve dopušteno, a ne vide da srljaju prema katastrofi koju su sami izabrali.


74

U Banjoj Luci Srbi postavljaju sve naglavačke: doktori čiste ulice, zlo se proglašava dobrim,laž - istinom,pljačka je korisna, a psovka u modi. Sve je, dakle, daleko od pameti koju im je pomutio Nečastivi. Glupost šovinista postala je mati svih nevolja, a njihova mržnja pretvorila je Banju Luku u pustinju. Banja Luka je postala pribježište bezakonja i svireposti. Prognani su poštenje i lijepi običaji. Božana već oko 16 sati zaključava ulaznu kapiju velikim lokotom da nepozvani "gosti" ne bi ušli u kuću.

Kao što je Gospodin rekao Mojsiju: - Zapiši ovo u knjigu za sjećanje, utuvi u uši Jošui da ću ja spomen na Amalećane izbrisati pod nebom" - tako će Gospodin učiniti i sa Srbima jer su prevršili mjeru zla.

16. ožujka 1994. Muškarac treba da podigne dom, da dobije sina, da zasadi drvo i da napiše knjigu. Ciceron kaže: - Soba bez knjiga je kao tijelo bez duše. Napisao sam dva katrena:

Pohiti, Bože, da nam pomogneš. Dušman se prijeteći sprema. Gledam u nebo, u zemlju gledam: niotkud pomoći nema.

U našem gradu malo je Ljubavi, a mnogo patnje, mržnje i-straha. Kamo odlaze dobri ljudi povorke pobožnih siromaha?


75

21. ožujka 1994. Govorim sebi da nijedna nevolja nije vječita, pa neće biti ni ova banjalučka.

"Počinut ću kada dan tjeskobni svane narodu koji nas sad napada."

(Heb.3,15-19)

21. travnja 1994. U ulici Ivana Cankara u Novoj varoši ubijen je bračni par - Batagelj, Radoslav i Medina. 0 tome ubojstvu piše Aco Ravlić pod naslovom: - POTRESNI MURALOD LJUDSKE KRVI. Čujmo: Supružnici Batagelj ubijeni su u svojoj obiteljskoj kući u kojoj su tugovali za kćerkama, koje su sa svojim obiteljima, koji mjesec prije, izbjegle u inozemstvo. Ubijeni su jer su planeri genocida držali da su iz skupine onih koje treba likvidirati, pošto je on katolik, a ona muslimanka jer su sudili po imenu izjednačavajući Medina sa Kadina. U stvari, Medina je bila Židovka. Uz razbojstvo redovito je bilo i pljačkanja, pa su već, po nepisanom zakonu, koje su zagovarači genocidnog ponašanja provodili milicijski organi priopćili da je ubojstvo izvršeno iz koristoljublja. Na ubijenom su pronađeni tragovi iznuđivanja, ubodi i zasjeci na glavi, a pronađen je zavezan za stolac. Kad je Medina vidjela da joj je suprug u smrtnoj opasnosti, bacila se na prozor koji je gledao na ulicu. Rukom je razbila staklo i počela dozivati u pomoć. Ubojice se nisu


76

dale smesti ijedan je hladnokrvno pucao iz pištolja s prigušivačem, pravo u potiljak, jer zločinci ne trpe one koji im se pozivom za pomoć pokušavaju suprostaviti. Svom težinom Medina se naslonila na krhotine okna, koje je trenutak prije, sama razbila... Krv je naglo potekla niz fasadu prema zemlji. Sliku je ubijena "iscrtavala" svojom krvlju, stvorivši tako lijevak s neobično dugom cijevi koja je doprla do zemljišta bašče. Tako je tog proljetnog jutra nastao u Banjoj Luci 1994. potresni crveni mural, mural od krvi - krvavi mural - što se ne pamti otkako je Banja Luka postala, p.s.

Pretpostavljamo da zločinci nisu znali da je Radoslav Batagelj Slovenac, a žena Medina Židovka.

Godinu 1994. Zločinci su obilježili mnogim ubojstvima.

U svojoj naivnosti povjeravah daće načelnik Radić povodom umorstva bračnog para Batagelj i maltretiranja poznatog novinara i publiciste Ace Ravlića u znak prosvjeda dati ostavku i reći: - Ne odobravam takve zločine! - ali on je mudro šutio kao i mnogi Srbi u našem gradu. Na području Banje Luke i šireg okoliša pobijeno je već preko tisuću Hrvata i Muslimana.

Bilo je jasno daje Predrag Radić "ubojica s dječjim licem", nasmiješeni debeljko, "naivac", koji, tobože, nije imao pojma što se to oko njega zbiva. 0 pobijenim Muslimanima i Hrvatima na širem banjalučkom području pisat će povjesničari i odrediti mjesto Predragu Radiću i njegovim trabantima. "Mekani" Srbin Radić (kako su ga nazivali srpski


77

novinari) nije bio nimalo mekan - što pokazuju mnogi zločini na prostoru općine Banjaluka. Radić je iz svoje načelničke fotelje smireno promatrao život kao da se ništa ne događa. Strašno je što su u našoj klorofilnoj varoši ljudi ubijani i otpuštani s posla samo zato što su se rodili kao Muslimani ili Hrvati, strašno je što su izbacivani iz stanova, strašno je što su po Bosni žene silovane, strašno je i nepojmljivo da su rušene džamije i crkve, ali je najstrašnije što načelnik Radić nije zamijetio nikakve zločine.

25. travnja 1994. Poznati banjalučki novinar i publicist, Aco Ravlić, autor kapitalnih monografija o Banjoj Luci, ugledni sportski novinar, pisac mnogih tekstova i knjiga - napadnut je u svome stanu. Aco mije ispričao što se dogodilo:

23. ožujka 1994. godine napala su nas trojica zločinaca - dva u civilnom odijelu, jedan u uniformi. Oko 13 sati i 15 minuta ušao sam u stan. Nekoliko minuta kasnije ušla je i moja supruga Mira, koja se zadržala u razgovoru sa susjedom. To njeno zadržavanje me spasilo. Naime, zločinačka trojka je čekala u zasjedi u obližnjoj zgradi, pa kad su vidjeli da dolazim, požurili su da me iznenade, ali dok su napuštali "busiju" i spustili se niz stepenice - moja je supruga neopažena ušla u stan.

Dok sam se presvlačio, supruga mi je rekla da neki mladić kuca na vrata. Ustao sam, ništa ne sluteći. Kad sam otvorio vrata, ugledao sam trojku. Mladić u uniformi podigao je ruku


78

kako bi, valjda, pokazao niklovani pištolj. Druga dvojica, lijepo obučeni, stajali su do naših ulaznih vrata. - Možemo li ući? - upitao je najbliži. - A zašto biste ulazili? Čuvši moj odgovor, onaj što je bio najbliži vratima, baci pogled prema kolegi u vojnoj odori. Još kaže: - Nemate se čega bojati! Ali, čim je stao na otirač za noge, uputio je pesnicu prema mom čelu. Trgnuo sam se, ali mije napadač zahvatio naočale, razbio staklo i okvir, ali me nije uspio oboriti. Odmah sam počeo dozivati u pomoć. Uslijedio je i drugi udarac koji me natjerao na povlačenje. Spotaknuo sam se i pao. 'Tada je jedan od njih nasrnuo na mene i počeo me udarati nogama. Kada je moja supruga izašla iz sobe, malo su se zbunili. Ona je širom otvorila vrata i počela dozivati u pomoć. Vikanje moje žene ih je na trenutak zaustavilo. Mladić u uniformi je uhvatio moju ženu za ruku i počeo je šamarati. - Sto vičeš, majku ti ... 'Toliko je bio bijesan da mu je s ruke pao sat. U međuvremenu, mene su udarali nogama i rukama u hodniku, a ja sam se svim snagama odupirao pokušaju da me uguraju u WC, jer sam se bojao da će mi glavu gurnuti u WC školjku, kako su običavali činiti. Oštre ivice vrata povrijedile su mi tjeme, te mi je krv potekla niz lice. Pocijepali su mi i košulju.

Zločinci koji su pokušali obaviti svoj posao iza zatvorenih vrata - povukli su se pred mojom ženom i susjedima, koji su počeli glasno komentirati. Žena Slobodana Kuštrinovića također je dobila šamar od zločinaca koji su brzo napuštali poprište. Sutradan, pred istražiteljima, neki naši susjedi bili su nijemi. Naš stan ispunili su dobronamjerni susjedi koji su izražavali žaljenje. Neki su nas pozvali da prespavamo u njihovom stanu...


79

Kasnije sam otišao u Hitnu pomoć odakle su me uputili na kirurgiju gdje me primio dr. Bjelogrlić, četnički orjentiran. Na pisaćem stroju je otkucao da sam povrijeđen u TUČNJAVI! Pogrešno je napisao i godinu 1993, umjesto 1994.

Zbog svega toga sam odlučio pobjeći iz svoga grada i spasiti se.

18. svibnja 1994. Svibanj i ptice. Jedna zalutala pčela podsjeća me na naše bogastvo od 21 košnice o kojima se brinuo Dobriša.

Cesto maštam na što me prisiljava ovo tmurno doba. Kad bih iz ovog mraka mogao otići u svjetlost nekog novog djetinjstva, u carstvo čarobnjaka iz Oza.

Zatucani grmalji, što su se spustili s brda u grad, još uvijek ubijaju. Pitam se: kad će prestati, hoće li se umoriti od krvi? Pošto ljudi svakodnevno ginu, sve mi je bliži paradoks: - Pour nous la mort c'est cette vie!

Daje u Banjoj Luci živio čovjek poput Zweiga - prvi bi se ubio jer ne bi htio praviti kompromise sa zlom. Sve više osjećam da nam se ništa dobro ne piše u ovoj zamračenoj Banjoj Luci - punoj nereda.

Žena i ja imamo samo jednu kahlicu iliti tutu, te zavidimo Džimiju Stanicu koji je vlasnik bogate kolekcije tuta. Ima


80

jednu divnu, porculansku, s cvjetićima. Pravi barok! Mislimo kako je pravi užitak puniti taj cvjetasti, rokoko - artefakt.

Grčki pjesnik Hesiod u djelu: "Poslovi i dani" najavljuje ovo naše vrijeme, vrijeme mraka: - Ljudi će štovati tvorce zločina, jedino pravo bit će nasilje, savjest više neće postojati".

21. svibnja 1994. 19. svibnja 1994. oko 21,00 sati ubijeni su željeznim šipkama Zvonko i Jelena Dujmenović iz Majevičke ulice - Banja Luka. Zvonko je izdahnuo brzo nakon žestokih udaraca, a Jelena je preminula u banjalučkoj bolnici.

O ovom zločinu pisala je njihova maloljetna kćerka Slavica Dujmenović u "Matici" br. 10,1995.

Ja se zovem Slavica Dujmenović. Rođena sam 4. travnja 1982. u Banjoj Luci. Moja se mama zvala Jelena, a tata Zvonko, imam starijeg brata Zorana rođenog 1918. godine i mlađu sestru Marijanu, rođenu 1984. godine. Do početka rata živjeli smo lijepo i bezbrižno u svojoj obiteljskoj kući, koja je bila udaljena 3 km. od središta našeg rodnog i prelijepog grada. Možda bismo i sada živjeli tamo da se zla sudbina nije nadvila nad našu obitelj. Naime, 19. svibnja 1994. godine u našu su kuću došla trojica naoružanih Srba tražeći novac. Tukli su moju mamu i tatu do besvijesti, a nas su troje natjerali da gledamo. Mene i Marijanu nisu dirali, ali Zorana su tukli i imao je 8 kopči na glavi. Ipak je Zoran


81

dao nešto ušteđevine što smo imali (3.000 DM) i pobjegao. A oni su, zadoviljni svojim plijenom, ostavili nas i otišli. Marijana i ja prali smo mamu i tatu od krvi koje je bilo po cijeloj sobi. Uskoro je došla hitna pomoć i policija. 'Tata je umro do bolnice, a mama devet dana poslije...

Ljudi u Njemačkoj, Švicarskoj i Švedskoj dočekali su naše izbjeglice sa šalicom kafe, komadom kruha i s ljubavlju. Dočekali su sve one koje je srpska mržnja protjerala iz njihovih domova. Je li moguće da su Srbi najgori ljudi na svijetu, koji znaju samo pljačkati, ubijati i činiti svako drugo zlo.

21. svibnja 1994. Srpska nejač baca kamenje na Vasvinu kuću i razbija joj stakla na prozorima. Uz put joj dobacuju: - Stara balinkuro! Srpske majke i srpski očevi gledaju svoju nejač s prozora kako se "zabavljaju" i - šute. Nitko od starijih neće reći: - Djeco, ne razbijajte stakla! Ostavite ženu na miru! Tako su Srbi satanizirali sami sebe svojim nedjelima.

Sjedim u Vasvinoj kuhinji i zurim u šareni čilim. Na TV-ekranu srpski folklor: - Nije ovo Hrvatska ni Turska...

Vasva mi priča kako su joj poslije ponoći u kuću upala dva srpska vojnika i ponijeli iz kuće šivaću mašinu. - Počela sam vrištati - kaže Vasva - jer mašina je moj život! Vojnici nisu očekivali moj vrisak, pa su brzo spustili mašinu na pod i iskočili napolje. - Vela havle, vela kuvete, što sve čovjek


82

neće doživjeti u ovoj zemlji! - kaže Vasva. Izrecitirah joj Danteove stihove: - Nessun maggior dolore che ricordarsi del tempo felice nella miseria... - De ti to meni, rođeni, reci na našem jeziku! - Nema veće boli nego sjećati se sretnih dana u nevolji! - Bome smo baš u nevolji! - odgovara Vasva. Pošto volim slagati rime, ja se žalim: - Pristigo je taki vakat - za smijat se i za plakat! - Bome oni se smiju, a mi plačemo! - kaže Vasva i lijeva svoju omiljenu kahvu u fildžan.

11. srpnja 1994. Bijah u Zagrebu kod Maje. Uz put sam iz Caritasovog kamiona gledao četničke face uz autoput u Okučanima. Svemu dođe kraj, pa će valjda i ovome doći.

Iz svojih brloga i rupa izlaze sve sami propovjednici etničkog čišćenja, genocida i pljačke. Vidio sam da su nečisti duhovi majstori obmane. Ali, tko sije vražije sjeme - požet će srdžbu Božju. Pročitah: "U vrijeme svršetka svijeta bezakonje će rasti." U našem gradu knjižare su pretvorene u prodavaonice mješovite robe.

13. kolovoza 1994. Trebalo je da jučer održim predavanje u Trapistima "O Trapistima", ali je odgođeno iz "tehničkih razloga".


83

21. kolovoza 1994. Srbi su ubili 12 Grgića. Među njima se nalaze dva svećenika - Ivan i Ratko Grgić, te časna sestra Cecilija Pava Grgić.

Ivan Grgić je ubijen rafalima iz strojnice. Sjećam se: tijelo pokojnog Ivana bijaše izloženo u banjalučkoj katedrali. Nismo vjerovali da se povijest ponavlja na tako okrutan način. Za vrijeme drugog svjetskog rata pobijeno je na stotine katoličkih svećenika, a sada su opet nastavili svoj krvavi posao.

Ratko Grgić je odveden iz Nove Topole i izmasakriran. Ni danas se ne zna gdje mu je grob.

Danas mi je 66. rođendan. Siv, sjetan, nikakav! Nešto više kostobolje, nešto manje cirkulacije - dakle, sušimo se, atrofiramo i sve sporije migoljimo ovom Božjom zemljicom. Ležim u sobi i molim Isusa da mi pošalje anđela čuvara kako bi me odnio do Zagreba i spustio na Ćrnomercu. U blizini stanuje moja Maja, kod časnih sestara, u ulici našeg sveca Nikole Tavelića. Zatim da me odnese do Stuttgarta da vidim i Dobrišu. Uželio sam se svojih bližnjih. Ali, Isus ne udovoljava mojim djetinjastim željama i ja ostajem u krevetu da slušam šuštanje lišća pod naletima vjetra.


84

23. kolovoza 1994. Rado bih postavio pitanje načelniku Radiću: - Objasnite mi smisao vaših progona i ubijanja! Uz put razmišljam o moralnom profilu tog čovjeka.

Danas oko 18 sati na mitingu su govorili: Kuprešanin, Radić, Krajišnik, Plavšićka, Brđanin, Karadžić i još neki. Nisam čuo nijednu razumnu rečenicu. Mnogi su se govornici pozivali na Boga, ali Bog nije zaboravio njihove zločine. Bog vidi da se Srbi ne pridržavaju njegovih zapovijedi: NE UBIJ! i LJUBI BLIŽNJEGA SVOGA!

24. kolovoza 1994. Mrak mi je znanac jedini. Nigdje prijatelja. Grad se trese od bezakonja, sile i strepnje.

25. kolovoza 1994. Često skoknem do Biskupije. To je još jedino mjesto u mome gradu koje me privlači. Časna sestra Natalija zove me da molimo krunicu. Ja sjedam pored nje, ona mi pruža krunicu i mi molimo. Uz nas je Isus kao treći.

Svaki dan krećem od kuće dijagonalama koje vode alejama do groblja svetog Marka. Idući, malo molim, malo se prepuštam misaonim spekulacijama, te učim od prirode. Kad vidim list kako pada, začujem Božji glas koji mi poručuje: - U padu lista prepoznaj svoju budućnost! Razmišljam: - Bog


85

je sve podvrgao grijehu da se svima smiluje! Nevjera i nepovjerenje najviše vrijeđaju Isusa. Mračna vremena stvaraju mračni ljudi. Ljudski život nije karusel. On je putovanje prema Božjim tajnama. Najbolji su oni koji znaju, a vi, gospodo četnici, ne znate! Filozofirati znači - sumnjati. Pokvaren čovjek stvara pokvaren politički sustav, jer on odgovara njegovoj pokvarenoj duši. Kao tvorci zla četnici će biti okruženi zlom i od njega će umrijeti. Čovjek je odgovoran za ono što jest. Četnička nezrelost je nemoć da se služe svojim razumom. Gledajući i slušajući svetog Oca čini mi se da sam ponovo otkrio svijet i čovjeka.

14. rujna 1994. Sve ove nevolje koje su nam nametnuli banjalučki Srbi tjeraju me da o životu mislim intenzivnije i da pišem:

"Prema američkim statistikama Zemljom se kreće oko 80 odsto mediokriteta i ako je to točno, a mislim da jest, onda se ne treba čuditi tolikim ratovima, koje vode blesavi generali i još blesaviji političari, praćeni ruljom davitelja, bezumnika, zvekana, svesebica, glavosječa, glavoloma, bolvana, zlatohlepnika, slaboumnika, mazgova i ostalih opasnika.

Kad paljanski krvnici kažu da narodi, koji su stoljećima živjeli jedni pored drugih, ne mogu više živjeti zajedno - onda takve izjave spadaju u kategoriju visoke blesavosti. Logična posljedica takve politike je Ijudožderska pjesma, koju su pjevali srpski vojnici ulazeći u Vukovar:


86

Slobodane, šalji nam salate, biće mesa, klaćemo 'Rvate...

Žalosno je ovakva kanibalska lirika obilježava srpski put u demokraciju na kraju XX stoljeća, dok skakutanje srpskog Nerona Karadžića po brdima oko Sarajeva najavljuje početak krvoprolića tisuća nevinih, koje su četnički snajperisti gađali kao zečeve. Nošen mutnim intuicijama srpski Neron je pisao mračne stihove o još mračnijoj budućnosti. Svoje domoljubno ganuće Pjesnik je zaodijevao ujeftino iskićen patos - koji je odzvanjao zloslutnom prazninom. Vodama "srpske republike", koja je počivala na laži i zločinu, bijaše važno da njeni građani učestvuju u kolektivnom obezvrjeđivanju onoga na čemu se zasniva ljudsko dostojanstvo i veličina ljudskog života. Srpski totalitarni teror proizveo je krajnju osamljenost na rubu ludila, trudeći se da opću mentalnu aktivnost svojih sljedbenika održi na razini blesavosti. Nažalost, jedan dio srpskog naroda se okaljao podržavajući zločine svojih voda, koji su uporno obmanjivali i varali, koji su život pretvorili u bijedu, u jad, u logore i tavorenje.

Mnogi srpski paranoici otišli su u poltičare, pokazujući nam stravične dubine svoje ćaknutosti. Mučenje i premlaćivanje ljudi po logorima pretvorilo se u razbibrigu četničkih debelokožaca, koji su, služeći zajedničkoj blesavosti, iz koje je izrastao zločin - kultivirali vlastito bezumlje.

Ako se dobar dio naroda poveo za nastranostima jednog Karadžića - onda se može govoriti o mentalnom zdravlju


87

cijele jedne nacije, koja se, napuštena od Boga, počela ponašati posve iracionalno. Žestoki napadi Srba na sve nesrpsko naučio nas je da se treba čuvati ljudi, koji misle da su "ugroženi", te smatraju da se moraju braniti i stoga mučki, iznenada napadaju. Narod, kojemu je lažima ispran mozak, ušao je hladnokrvno u zločin, povodeći se za jeftinom demagogijom zadrtih vođa koji su perverzno uživali u genocidu.

Rat je u Bosni pokazao da se glupost javljala u opasnim dozama, što pokazuje da nerazboriti srpski političari nisu od povijesti ništa naučili, te nisu vjerovali da će, uništavajući bližnje - uništiti i sami sebe. Od Vuka Karadžića, koji je govorio: - Srbi svi i svuda! - do Radovana, koji se osjećao ugroženim, blesavost je postala gardedama, koja je svojim šarmom zavodila ugroženi narod, ali protiv nje se, kako reče Schiller, bogovi uzalud bore. Blesavost poput zmije krije svoje noge. Ipak, prepoznali smo ih po ponašanju, po govoru i po plitkoj pameti. Tupoglavost je strašna nesalomljiva snaga; ona je stijena o koju se razbija naivnost europskih političara.

Sekspirolog s Pala skriva u svojoj glavi veliku ideju o uništenju multikulture i svi intelektualni tikvani iz bližeg i daljeg okoliša podržavaju njegovu zamisao kao veoma originalnu. Da bi se realizirala ova veličanstvena ideja, treba najprije iskorijeniti Hrvate i Muslimane, a potom Amerikance, Nijemce i sve ostale, koji vjeruju u multikulturu - jer takvi Srbima smetaju da se prošire do Spanije i


88

Kamčatke. Blesavost je dostigla svoj klimaks u tvrdnji daje i sam Jsus Hrisros - Srbin, koji će zaštititi svoj nebeski narod.

Slaveći godišnjicu "oslobođenja" Srebrenice Srbi pokazaše elementarno pomanjkanje kulture, pokazaše političko sljepilo i uobičajeni prostakluk. Zaroni doista ne vide zemlju posutu leševima, zar na sve strane ne vide krv i polomljene ljudske kosti. Doista je užasno živjeti sa spoznajom da pored vas žive (ne)ljudi, koji misle da je sve kako treba.

Ako na području Banje Luke još uvijek imamo jednu polpotovsku situaciju - onda treba biti svakome jasno da se s privrženicima zabluda može razgovarati samo jezikom sile, jer to je jedini jezik koji oni razumiju.

21. rujna 1994. Ne mogu vjerovati svojim ušima kad čujem kako bošnjački generali govore jezikom četničkih glavoloma, jezikom okupatora. Aleksandar Ranković je svojevremeno, nametnuo Bosni sintagmu"bezbednost saobraćaja", koja se, nažalost, još uvijek vrti na TV i Radio-Sarajevu. Prirodno bi bilo da Bošnjaci govore jezikom svojih djedova, koji nikada nisu govorili bezbedan već siguran, nisu govorili sopstveni već vlastiti, nisu govorili prevashodno već prvenstveno itd.

U Banjoj Luci se pojavila izvjesna Danka Damjanović da zagorčava život Muslimanima i Hrvatima. Živjela je u Sarajevu kao viša kustosica, potom je prešla u Beograd u Muzej savremene umjetnosti, a onda je osvanula u Banjoj


89

Luci da pokaže što zna. A znala je prijetiti preko telefona, nazivajući Hrvate ustaškim doglavnicima. U četničkom listu "Zapadna Srbija" (sic!) objavljenje pamflet između ostalog i protiv Ace Ravlića. Pamflet je nabijen otrovnom mržnjom prema svima koji pošteno misle i rade.

5. listopada 1994. Srbi ugađaju tijelu, a tijelo voli grijeh. Zabilježio sam: - Više vjere, manje straha. Treba shvatiti da je razum bez srca jedno veliko - ništa! Svijetu nisu potrebni političari već pravednici.

Gugo Lazarević, kao homo dupleks, smatra normalnim postojanje ateista-pravoslavca.

Casoslov čitam uz svijeću kao što se čitalo u vrijeme Balsaca. Maja je u Zagrebu pa sam otišao umjesto nje na promociju. Dekan Pedagoške akademije Mićo Stojanović, govoreći u Vijećnici, na svečanosti dodjele diploma, dao je svoj obol sveopćoj ljudskoj gluposti.

16. listopada 1994. Jučer se vratih iz Zagreba. Bijah kod Maje s kojom sam razgledao izloge knjižara. Koliko novih knjiga! Kao nepopravljivi knjigoljub želio sam kupiti neke knjige,ali... Vratio sam se u svoju banjalučku pomrčinu. Nekad divna Banja Luka postade gradom zla i ružne smrti.


90

Sipi sumrak kao čađ iz dimnjaka. Gledam kroz prozor kako se smrkava. Na ogradi se šćućurila ptičica. Već 36 sati nema struje. Kameno doba.

21. studenoga 1994. Bombardiran aerodrom u Udbini! Počelo je...

9. prosinca 1994. Sinoć sam telefonom razgovarao s Dobrišom nakon neoliko mjeseci. Rekao mi je: - Maja i Božana će doći suta. Eh, čežnjo moja!

12. prosinca 1994. Primio sam pismo od Maje putem Caritasa. Pisala ga je još 6. prosinca. Prvi put citiram svoju kćerku koja između ostalog piše: -Treba vjerovati i moliti svaki dan da nam vjera bude još jača. Uz vjeru i samo s vjerom možemo izdržati. Ipak, ti to sve znaš bolje od mene."

Čuo sam kako su po gradu i po selima hvatali ljude i odvozili ih autobusima u Glamoč i Drvar na kopanje rovova.

Biskup Franjo Komarica zdušno se brine za ljudska prava, mada su srpski rukovodioci prilično indiferentni prema njegovim intervencijama. U zgradi Biskupije otvorio je ljekarnu i ambulante u kojima liječnici, koji su otpušteni


91

(Hrvati i Muslimani), pružaju usluge bolesnima. Tako je zgrada Biskupije postala i magazin i ljekarna i bolnica i stjecište ugroženih koji pristižu sa svih strana. Biskup Komarica zaista je zaslužio Nobelovu nagradu za mir! Čim je Božana ušla u kuću - počela se zgražati. Kuhinja bijaše puna papirića, sijena, Arturovih dlaka, zrna graha i ljuski luka. Užas! Ja sam se pravdao bolešću, mrakom, pomanjkanjem struje i vode - ali nisam se opravdao. Božana je tvrda i stroga. Prišila mi je ime-Truljo!

Bogu se često obraćam molitvom. Oče naš, sačuvaj nas u ovim teškim vremenima i pokaži nam pravi put da ne zalutamo. Čini mi se da su u riječi Bog sva stvorenja svijeta. U riječi Isus nazirem ljubav, nadu i mir. Kada bih rekao Oče naš - bilo bi dovoljno da tuga postane radost i da Duh preplavi tijelo. Pošto nemam kome pisati - pišem Isusu: - Dragi Isuse, volio bih da postoji sandučić za nebesku poštu, koju bi odnosili tvoji anđeli. Kada bi ljudi znali da Ti pišem pismo - pomislili bi da sam lud... Hvala Ti, Isuse, što si me zaštitio od metaka, bombi, bazuka. Molim Te da se smiluješ svima: i onima koji nas tjeraju iz naših domova i nama koji bježimo. Gospodine, zašto se Srbi ne drže tvoje zapovijedi: NE UBIJ BLIŽNJEGA SVOGA! Isus poznaje naše muke i nisu mu potrebna naša pisma, ni golub-pismonoša. On čita u našim srcima.

Svaki dan se pitam: hoću li ići ili ostati? Ako moram ići i ostaviti rodni grad, pomozi nam da prodamo ili zamijenimo kuću. Bože, budi naš voditelj i savjetnik.


92

28.prosinca 1994. Mržnja rada mržnju. Osuđeni smo na život u mržnji i stalnom mraku... Još tri dana do Nove godine. Slušat ćemo novogodišnji koncert iz Beča. Jutros sam razgovarao s Dobrišom o zamjeni kuće... Čitam Ivančica! Čovjek se ovdje na zemlji drži svake sitnice - kao da o njoj ovisi čitav život.

2. siječnja 1995. Evo nas već u 1995. godini. Meni će svanuti veliki dan kad mi se djeca vrate kući i kada, zajedno za stolom, zamolimo Isusa da ne dozvoli zlim ljudima da nas razdvajaju.

3. siječnja 1995. Da se ne bih uobrazio, često na sebe gledam podrugljivo. Dakle, najprije treba kritički pretresti svoje slabosti - a tek onda tuđe. Kad bih s rugao samo tuđim greškama, a nikada svojim - to bi bio najbolji znak moje ograničenosti.

U gradu više nema maslaca, nema mlijeka, nema struje. Najviše ima mraka. Naše vrijeme ostat će u povijesti zabilježeno kao VRIJEME MRAKA.

Jedva čekam proljeće da se obnovim i procvjetam.


93

4. siječnja 1995. Rušeći temeljna etička načela Srbi su prestali biti razumna bića. Pretvorili su se u čudovišta.

Umjetnici nam nude svoja iščašena viđenja i svoje fantazije. Prodaju nam svoja konkavna ogledala u kojima se prelama naš svijet. Uzbudljivo je iz vremena skočiti u vječnost i naći se sa svojima.

Božana kaže da joj je svega dosta i proklinje dan kad je došla u ovu prokletu zemlju Bosnu. Još kaže kako će me napustiti i otići. Ja se sav naježim od straha. Ako ode, kako će izići na kraj s kozom, kokošima i Arturom. Sve te životinje treba svaki dan nahraniti. A tko će meni kuhati? Znam ispržiti jaje i skuhati puru i tu završava moje kulinarsko umijeće. Božana me plaši kako ću bez nje umrijeti.

5. siječnja1995. Kada bih mogao zajedno sa oblacima krenuti prema imaginarnoj zemlji mira, u kojoj nema pucnjave, ni zlih ljudi, ni mržnje, ni koljača, ni prolivene krvi ni naroda koji se ratu veseli. Postoji li igdje na svijetu takva - terra vergine - u kojoj se ljudi vole i poštuju. Rado bih otišao iz Banje Luke jer u njoj više nema ni čojstva ni čovjeka koji želi pomoći.

Današnji kaos u Banjoj Luci i svijetu neće razriješiti ni veliki znanstvenici, ni spretni sociolozi, ni vatreni vođe naroda, ni mirovni pregovarači, ni konferencije naroda. Pomoći će


94

samo - sveci! Oko sebe osjećam vihor ludovanja stvaroljubaca, pljačkaša i mržnju koja sve ruši, a najviše ruši Božje zakone.

Srčem vrelu kavu kako bih mogao duže držati pero. Sve češće razmišljam o tome kako bi se trebalo izvući iz banjalučkog infernalnog pejzaža u kojem je glava jeftinija od šišanja. Lakše je bilo grofu Monte Kristo pobjeći iz zatvora na otoku nego nama iz banjalučkog "logora". Stojim smušen pred hamletvskim pitanjem: - Otići ili ostati?

22. siječnja 1995. Na današnji dan Božana se vratila iz Zagreba. Na mađarskoj granici srpski milicionari su je izvukli iz autobusa i ostavili na vjetrometini pustare. Morala se vratiti u Zagreb. Zamolio sam biskupa Komaricu da joj pomogne i on je poslao svećenika Ivicu s Petrićevca da je doveze.

Maja, Dobriša i Božana su moj život. Kad sam daleko od njih čini mi se kao da sam bolestan... Okružen sam ubojicama i sjecikesama. Tješi me Nietsche koji kaže: - Iz kaosa nastaje red!

30. siječnja 1995. od 14-15 sati u školskom programu TV-Zagreb govorilo se o coprnicama (vješticama). Tekst su pratile slike katedrala i crkava. Sve je djelovalo naukusno i deplasirano - jer povezivati crkvena zdanja s vješticama pitanje je kulture socijalističkog realizma. Ono što se Banjaluci moglo najgore desiti - desilo se. Naime, desili su


95

nam se četnici! "Još bi nam mogla desiti se ljubav". Eh, moj Cesariću! Gdje si sad da vidiš kako nam se dešava - mržnja!

23. veljače 1995. Tražeći smisao života mnogi misle daje bogatstvo odgovor... Srpski sjedovlasi seljaci vuku oružje u selo Pavlovac. Vole i starkelje rat! Rado Srbin ide u vojnike. Dva ga vuku, a trojica tuku!

1. ožujka 1995. Pepelnica suzbija oholost. Ona nam kaže da smo prašina koja će se vratiti prašini. Stoga sebi kažem: Ne pravi se važan, ne budi nadmen i uobražen - prašino od prašine!

Don Marin je raznosio vreće, pune odjevnih stvari, vozio se biciklom, pisao i prevodio svete knjige i molio se Bogu. Jednom mi je rekao: - Boga se treba bojati - a ne policije!

15. ožujka 1995. Minuše vremena socijalističkog realizma, diktature proleterijata, perspektivnih skojevaca, koji su po partijskoj liniji i direktivi premlaćivali hodže i katoličke svećenike.

Često se sjetim Muharema iz Gornjeg Šehera koji bi znao reći: - Moj profesore, na ovom svijetu sve prolazi! I zime i


96

belaji i zla vremena. Proći će i ovaj srpski zulum. Proći će, vidjet ćeš! Ja se šalim i kažem: -Dragi pobro - ne ide na dobro! a Muharem se smije. Još dodaje: - Sve mogu shvatiti, ali da ima Muslimana i Hrvata, koji nose četničku kokardu - to ne ide u moju glavu! To su zbilja izdajice nad izdajicama!

Sjetih se i Sanije Kadenića koji je naslutio ovaj banjalučki kijamet pjevajući: - Izgorješe hamami i kahvane i džamije bijele! Kako je Katon ponavljao da Kartagu treba razoriti - tako i ja ponavljam kako treba uništiti privrženike zabluda, koji u Banjoj Luci propovijedaju genocid.

Znam: svakoj duši je suđeno da u tijelu provede određen broj godina.

6. travnja 1995. Srbi su nam poslali RESENJE po kojem Dobriša treba da im svaki mjesec šalje 200 DM iz Njemačke. Svašta!

Bilježim misli koje me smiruju kao sedativi: - Nečista savjest će razorit srpske duše! Riječi imaju nečuvenu snagu - bilo da su riječi prokletstva ili blagoslova. Onome koji vjeruje sve je moguće. Čovjek je stvaralac unutar stvorenoga. Molitva zrači nevjerojatnom energijom koja štiti ljude i njihove prostore. Čovjek je prvenstveno - vjernik.

13. travnja 1995.


97

Veoma potresen gledao sam film koji se zvao Živi štit, u kojem smo vidjeli nezaboravnu scenu bola jednog oca, koji se baca u snijeg pored mrtvog sina, vidjeli smo scenu, koja je svojom antejskom snagom zasjenila sve prizore antičkih tragedija.

Mnogi su Banjalučani, koji su prisilno odvedeni iz svojih kuća - ostavili svoje kosti oko Glamoča i Drvara. Vojnici HVO su uspjeli neke od njih osloboditi. Spašeni su poslani u Dalmaciju na oporavak. Izlazeći iz katedrale nakon mise susreo sam rođaka Milu Matijevića i rekao mu da prenoći kod mene. Nije se mogao odlučiti. Još iste noći su ga uhvatili pod stepeništem gdje se sakrio i odveli ga autobusom prema Glamoču. Nakon nekoliko mjeseci vratio se kući polumrtav. Tako je politika genocida poprimila monstruozne oblike. Pri hvatanju i privođenju ljudi Srbi su se služili iskušanim udbaškim metodama. Ljude su, uglavnom, hvatali nakon ponoći ili pred svitanje. Mračnjaci djeluju po mraku.

Uskrs 1995. godine. Doživjeli smo i taj ne sluteći što nas još očekuje. Slušamo zvonki glas našega biskupa. Vidi se: umoran je, iscrpljen, ali

se još uvijek bori za čovjeka, još uvijek je uspravan. Bože, hvala Ti! Oko biskupa koncelebranti, ministranti, vjernici. Još nas ima premda se Srbi trude da nas bude što manje.


98

18. travnja 1995. Koliko razum upravlja današnjim svijetom? Koliko vidim svijetom upravljaju materijalni interes, laž i licemjerstvo. Pastemakje u svom romanu Doktor Zivago napisao: - Naš sustav je hipokrizija! Međutim, hipokrizija nije karakteristika samo sovjetskog režima. Ona je obilježila i uljuđeni Zapad.

Muslimani koji su izbačeni iz svojih stanova, sele, uglavnom, u Švedsku i nordijske zemlje. U trenucima osame putujem u zlatne dane prošlosti kada sam bio okružen ljubavlju svojih najdražih - majkom, ženom i djecom.

Po muslimanskim haremima muk. Ne čuje se više glas mujezina u Banjoj Luci. Uništene su i džamije i ljudi. Nikada neću shvatiti strast četnika da žive ljude pretvaraju u mrtvace. Ako se ubojice još više raspojasaju - nitko živ neće ostati.

Težaci iz okolnih hrvatskih sela: Ivanjske, Šimića, Bukovice, Jablana, Trna, Jurkovice, Zalužana, Dragočaja, Motika, Stranjana, Ramića, Petrićevca, Trapista (Delibašinogsela), Derviša, Debeljaka, Presnača, Barlovaca, Kuljana, Šargovca, Mađira, Priječana, Novakovića, Vujinovića, Cerika, Česme, Mišinog hana, Paprikovca, Mičija, Budžaka, Ružica i Vrbanje (većinom muslimanska) - uglavnom bježe pred četničkim nožem preko Save - u Hrvatsku.


99

23. travnja 1995. Don Marina sam prvi put susreo u holu banjalučke biskupije. Bijaše veseo, razdragan, pun energije. Nakon kraćeg razgovora poklonio mi je knjigu koju je preveo sa španjolskog jezika. Pri tom se nasmiješio. Gledajući ga rekao sam sebi: - Bog u kojeg vjeruje ovaj svećenik je Bog radosti. Tek kasnije sam, pošto smo se zbližili, spoznao daje on svoje lice pronosio kroz život kao svjetiljku optimizma. Pošto je otputovao iz Aleksandrovca, u kojem su ga Srbi gađali zoljom, osjećam se siromašnijim za jednu radost. Taj odvjetnik skromnosti i poniznosti odnio mi je dio srca. Ostavio nam je poruku da svoje praznine ispunjavamo dobrim djelima. U poplavi namrgođenih lica dom Marin bijaše trajna provedrica. Kad su četnici ispalili granatu na samostan u Aleksandrovcu, don Marin se probudio i prošaptao: - Bože, oprosti im jer ne znaju što čine! Potom se okrenuo na drugu stranu i zaspao. Razmišljam o narodu ubojica i zaključujem da zlu ćud ne može izmijeniti nikakvo dobro djelo.

25. travnja 1995. Te večeri sjedili smo, Božana i ja, i slušali pjesme Eurosonga. Pošto pjesme ne bijahu naročito atraktivne, Božana je već oko 22 sata predložila da idemo na spavanje u naš sobičak na katu, u kojem je nekad spavao Dobriša. U velikoj spavaćoj sobi do ulice nismo smjeli spavati jer smo se bojali da netko ne bi po nama pucao. - Vidiš, govorio sam Božani, kako se


100

može spavati i u maloj sobi! Artur je ležao pred vratima živeći u iluziji da nas čuva. Tek što me uhvatio san - odjeknula je stravična eksplozija. Božana je skočila sa svog ležaja, a Artur se od straha podvukao pod pokrivač. Ustao sam i ja. - Gdje je to puklo? - pita Božana. - Ne znam! Kad je miris dima dopro do našeg sobička, zaključili smo daje pogođena naša kuća... Kasnije sam saznao od susjeda da je srpska milicija zatvorila ulicu oko 23 sata kako bi tri zločinca neometani mogli obaviti svoj krvavi posao. Susjed Asim mije rekao da je vidio trojicu s bazukom, koju su usmjerili prema mojoj kući. Bazuka je ispaljena na moju radnu sobu. Granata je rasturila drveni okvir prozora, zatim probila pregradni zid i zadržala se na trećem zidu, u sobi, gdje smo Božana i ja gledali TV- program. Da smo ostali u sobi - danas bismo bili na groblju. Dva dana ranije zamolio sam Gugu Lazarevića, da mi pomogne spasiti knjige jer sam imao bogatu biblioteku. Mišljah daje knjigoljub i da će mi pomoći. Umjesto da mi pomogne Gugo je poslao svoju ženu Radmilu da vidi u kojoj su sobi knjige smještene. Ušavši u kuću Radmila je zavirila u moju radnu sobu i vidjela police s knjigama, umjetničke slike, te ostale dragocjene artefakte. Kad je "izviđanje" terena završeno - Rada se povukla, da bi se sutradan naveče pojavila srpska milicija i izvršila zločin. Gugo Lazarević je u dosluhu s načelnikom Radićem pripremio ovaj napad. Bijaše to državni zločin jer je srpska milicija bila pod patronatom načelnika Radića. Tako su vinovnici ovog zločina bili Gugo Lazarević i Predrag Radić, a izvršitelji srpski miliconari, medu kojima je bilo i nekoliko iz Okučana.


101

Nakon jednog minuta na vratima su se pojavili milicionari da nas upitaju što se to desilo i da nam uzmu podatke: - Kako vam se zvao otac? - pitaju me, a ja se gorko smješkam i rado bih im rekao da mi se otac zvao Mato i da su ga ubili očevi ovih ubojica na novu 1943. godinu. Ubili su mi oca, pa su htjeli i mene. - Eh, Gugo, Gugo - nećeš ni ti dugo!

Radna mi soba bijaše puna razbijenog stakla, prašine, komada drveta, slomljenog lustera, umjetničke slike uništene. Soba je bila u takvom neredu kao daje kroz nju prošao stampedo slonova. - Bože moj, kakvi su to ljudi čiji je glavni posao rušenje i ubijanje. Kasnije su mi poznanici rekli da su odmah znali daje pucano u našu kuću!

Kako su znali? Sutradan su došli Lojzo i Enisa da pomognu u čišćenju. Promatrao sam lica prolaznika da vidim kako ljudi reagiraju na zločin. Neki Srbi se smješkaju kao da žele reći: - Što su čekali? Što nisu selili! Držić bi rekao: - To su ljudi nahvao! Čuo sam jednog čovjeka kako kaže: - Tko je ovo učinio profesoru, majku mu... Iz svege što su učinili vidimo da Srbi nisu otvoreni ljepoti umjetnosti. Njima ništa ne predstavljaju sakralni objekti stari i po nekoliko stotina godina.Taj nevjerojatno zaostao narod ne zna ni što su freske, ni arabeske, ni vitraji, ni inkunabule, ni spomenici koje su gradili veliki umjetnici. Oni bi uništili i djela Michelangela, Tiziana, Leonarda, Raffaella i mnogih drugih.

Zato navodim tekst svoje kćerke Marije-Maje o Ferhadiji i crkvi Svetog Ivana Krstitelja u Podmilačju da se vidi kakva su dva dragulja uništili srpski barbari:


102

Na prostoru od Podmilačja, u kojem je 1. ožujka 1993. srušena zavjetna crkva sv. Ivana Krstitelja, podignuta sredinom 15. stoljeća, do banjalučke centralne džamije b'erhadije, koja je izgrađena 1580. godine, mogli bismo nanizali više od tisuću sakralnih objekata, koje su srušili sinovi sotone, opsjednuti mržnjom prema svemu što je katoličko i muslimansko. Ova dijabolična dekstrukcija može se protumačiti samo jezikom metafizike, odnosno djelovanjem sotone koji se u ovim zadnjim vremenima pojavljuje u osobama zločinaca, rušitelja i ubojica.

Počelo je, čini mi se, sa crkvom u Sarvašu koja je spektakularno gađana za potrebe beogradske televizije. Pošto je pogođen zvonik, čuo se mukli zvuk zvona, a potom bolesni krici prisutnih: - Pogođen je! Zanimljivo je napomenuti da su vojnici, koji su se stavili u službu Zloga, prvo gađali crkve da bi potom prešli na rušenje drugih objekata.

Crkva sv. Ivana Krstitelja nalazila se uz cestu koja vodi prema Jajcu do kojeg ima 1. km. Ovo svetište pored zelenog Vrbasa već više od 500 godina pohode hodočasnici iz zemlje i inozemstva. U časopisu Serafinski perivoj/;/.«-.' "Godine 1910. u Podmilačje je došlo nekoliko tisuća hodočasnika a bilo ih je od Drine i Dinarskih alpa, iz ravne Posavine, ponosne Krajine i kršne Hercegovine - da iz iste Like i Srijema, te iz drugih hrvatskih zemalja.

Prvi put Podmilačje se spominje 1461. godine u povelji posljednjeg bosanskog vladara Stjepana Tomaševića.


103

Zahvaljujući "ujacima" (franjevcima), kojima nije bilo zabranjeno raditi u doba turske vladavine, crkva u Podmilačju je sačuvana. Crkva predstavlja jedno od najstarijih svetišta u Bosni i Hercegovini kojoj su još od turskih vremena pa do 1993. hodočastili milijuni vjernika svih konfesija. Bijaše to srednjovjekovna crkva s lađom, svetištem, sakristijom i tornjem. Zidovi debljine jednog metra okruživali su lađu u obliku pravokutnika. Crkva bijaše dugačka 15,85 a široka 8,50 m (bez sakristije). Zvonik, visok 29, s križem 31 metara. Podignuta je sredinom 15. stoljeća , a mješavina kontinentalne i primorske arhitekture ukazuje na vezu između Jajca i Splita u to doba. Godine 1910. podignuta je nova i veća crkva, te pritom srušeno pročelje i zvonik stare crkve kako bi se mogla ukomponirati u novu kao pobočna kapelica. Crkva je obogaćena 1960. godine postavljanjem novog oltara u crno-bijelom mramoru koji je izveo splitski klesar Antun b'rank. Mramorne kipove sv. Petra i Pavla izradio je kipar Stipe Sučić s Rijeke, a oltarski križ Janez Gregorka iz Kranja. Godine 1962. majstori Ante Carev i Marko Dvornik iz Splita popločili su crkvu raznobojnim pločicama. Crkva je ukrašena mozaikom Ive Dulčića "Posljednja večera " (1914.) i skulpturom brana Kršinića "Majka s djetetom". Godine 1915. postavljeni su vitraži Ive Dulčića "Rođenje", "Veliki petak", i "Uskrsnuće", te postaje križnog puta Krune Bošnjaka. Kip "Uskrsnuće Jairove kćeri" Josipa Marinovića postavljen je 1916.

I danas se u narodu čuje priča kako je crkva sv. Ive noću prenesena iz sela Pšenika na lijevoj obali Vrbasa u selo


104

Podmilačje na desnoj strani, jer su, navodno, Turci u njoj držali koze.

Eto, tu crkvu, koja postoji već preko 500 godina i koju su obišli milijuni vjernika poklanjajući joj ljubav, pokoru i krv - zločinci su digli u zrak, pretvarajući u prašinu divne artefakte, umjetnička djela, plod ljudskog duha i nadahnuća.

Naivni su oni koji misle da se rušenjem Božje kuće u Podmilačju može srušiti Bog i narod koji vjeruje u Krista i njegova preteču sv. Ivana Krstitelja. Ljubav će opet iz pepela podići novu crkvu, kojoj će hodočastiti novi ljudi, novi narodi.

Nekoliko mjeseci nakon rušenja crkve u Podmilačju, rušitelji u Banjaluci nastavljaju započeto zlodjelo. Ovaj put sudbinu srušene crkve doživjela je "bijela ljepotica", centralna, najveća i najljepša banjalučka džamija - Ferhadija. Prisjetimo se:

Ferhad-beg Sokolović bijaše veliki graditelj u Banjaluci. On je, može se reći, udario temelj novom gradu, podižući razne objekte. U 16. stoljeću podignuto je mnogo objekata, računa se oko 200. Između ostalog, podignuta je i veličanstvena džamija Ferhadija, turbe za Ferhad bega, mekteb, šadrvan, hamam, vodovod, karavan-saraj, žitnice, most na Vrbasu i na rječici Crkveni, oko 200 trgovačkih i zanatskih radnji, mlin na Vrbasu sa tri kola, te kuća za bosanskog beglerbega. Treba još spomenuti bezistan i medresu koja bijaše najznačajnija škola među pet banjolučkih medresa. Ne zna se točno tko je gradio Ferhadiju, ali se zna da je građena


105

1519/80. Ovakvu građevinu mogli su graditi samo vrhunski neimari - odnosno mimari (arhitekti) i muhendisi (inženjeri). Džamija Ferhadija specifična je po svom arhitektonskom sklopu i takvu džamiju teško ćemo naći na ovim prostorima. Dakle, bila je arhitektonski kuriozitet, prva markantnija džamija koja se susreće na putu od zapada prema istoku. 'Tijekom stoljeća Ferhadija je popravljana, stradala je i od požara, a u drugom svjetskom ratu oštećena je granatom koja je *prošla" kroz šerefu koja je izmijenjena.

Poslije miniranja od Ferhadijeje ostalo nekoliko fragmenata, te srušena munara koja se "naslonila " na turbe. 'Tako je nakon 413 godina postojanja bijela ljepotica, koja bijaše glazba za oči, svojevrsni akcent grada, orjentir, turistička atrakcija definitivno srušena dinamitom u 3 sata izjutra 1. svibnja 1993.

Ostaje nam pitanje: kakvi su to ljudi koji ruše bogomolje i jesu li to uopće ljudi kojima bi treblo uputiti ljubav i riječ, ali nijedno ni drugo ne dopire do njihovih srdaca.

Dobri ljudi svih vjera ostaju zaprepašteni pred ovim zločinima, te ne mogu vjerovati svojim očima. A ja se uvijek iznova pitam: Bože, kakvi su to ljudi koji ne osjećaju ljepotu umjetnosti, starine i vjere?!

Ali, Nazarećanin nas tješi: NE BOJTE SE! - jer zna da Voditelj povijesti nikada nije dozvolio nadmoć zla.


106

7. svibnja 1995. Sinoć su, nakon snažne detonacije, srušeni crkva i samostan na Petrićevcu. Franjevac Alojzije Atlija (1915) umro je od zlostavljanja 7. svibnja 1995. prilikom miniranja župne crkve i spaljivanja samostana.

Oko stare petrićevačke crkve, koja je imala dva impozantna zvonika, svake godine se sakupljalo na blagdan sv. Ante na tisuće hodočasnika.Jedino 1945. kada su komunisti preuzeli vlast, nije bilo nikoga. Sjećam se kad se mati vratila kući sa suzama u očima. Rekla je: - Nitko nije došao!

Franjevci su na Petrićevcu još od turskih vremena. Zapravo, franjevci su u Bosni već preko 700 godina. Često sam navraćao u samostan u kojem mi je fra Stanko Buzuk pokazivao bogatu knjižnicu. Fra Stanko je iznosio pred mene unikate i raritete. Zamijetio sam i nekoliko izvrsnih slika Gabrijela Jurkića. Jednom zgodom gvardijan Božić častio me čuvenim iločkim vinom...

10. svibnja 1995. Gotovo svaki dan odlazim u agenciju nekog Bojica koji mi obećaje da će me prebaciti do Srpca, odnosno do Save. U Banjoj Luci je postalo neizdrživo. Noću spavamo kao zečevi. Svaku noć čekamo da opet na nas nešto ispale. Ugasili su se svi oblici normalnog života. Četnički debelokošci od tude muke stvaraju svoj kapital. Uzimaju ljudima posljednje novce da bi ih potom likvidirali. Nevjerojatno je što su sve


107

činili da bi se domogli novca i dragocjenosti. Naročito ih privlače njemačke marke.

12. svibnja 1995. Zaboravio sam napisati da sam tijekom 1994. godine ilegalno objavio tri zbirke pjesama i tako demantirao onu latinsku: - lnterarma silent musae. Tako sam u bibliofilskom izdanju po devet ili šest primjeraka objavio zbirku dječijih pjesama Plave pjesme, zatim zbirku lirskih pjesama Bakin prijatelj i zbirku epigrama Pilule. Imena ljudi koji su mi pomogli u ovom izdavačkom poduhvatu, naravno, neću spominjati.

S Filipom Lukendom, župnikom iz Presnača razgovarao sam uoči njegove pogibije. Sljedeće noći župnik Lukenda i sestra Cecilija Grgić ubijeni su i bačeni u zapaljenu župnu kuću. Nova crkva Svete Terezije od djeteta Isusa dignuta je eksplozivom u zrak.

Nakon hrvatske vojne akcije Bljesak (1. svibnja 1995.) u Banjoj Luci su se pojavili slavonski Srbi s traktorima. Nakon izvjesnog vremena uspjeli smo zamijeniti kuću u Okučanima s Mirjanom Grubor iz Okučana. Postoje naša kuća imala 8 soba, Mirjana nas je zamolila da prihvatimo dvije obitelji: dvoje starijih (Stevo i Milena), te obitelj jednog milicionara (Savo i Milka Curuvija i kćerka). Savo se pokazao kao nečovjek. Kako je vrijeme odmicalo - postajao je sve drskiji. Jednog je jutra rekao Božani: - Ovo više nije vaša kuća! Drugim riječima: - Zašto već jednom ne selite! Nisu nas mogli gledati! Selidba, dakako, nije zavisila od nas već od


108

samovolje političkih čimbenika. Ipak, svako jutro sam odlazio do famoznog Bojica i njegove "agencije" - koja se bavila legalnom pljačkom Hrvata. (Putovanje autobusom od Banjaluke do Srpca stojalo nas je 800 DM) i moj prijatelj, veterinar Kubelka, koji je ostao u Banjoj Luci, zauzimao se za mene kod Bojića. Mnogi Hrvati danima su stajali pred vratima "agencije" tražeći da ih stave na listu za odlazak. Svi su htjeli što prije pobjeći!

Kamionom smo preko Mađarske i Slovenije poslali naše najvrjednije stvari. U kutije sam poslagao sve svoje knjige. Mi jadni i čemerni ostali smo d čekamo čas polaska. Stalno smo bili u vezi s Majom i Dobrišom, koji su bili spremni da nas dočekaju u Davoru. Maja je nekoliko puta odlazila u Davor, razgovarala s načelnikom Alojzijem Jakirčevićem - koji se pokazao kao veliki čovjek i humanist. Maja je sjedila na obali i iščekivala naš dolazak. Međutim, mi se nismo pojavljivali, jer su Srbi, kao što je u njih običaj, stalno odgađali i lagali.

Pošto gube rat u Bosni i Hrvatskoj - Srbi postaju sve žešći. Srbi iz Slavonije nisu ništa bolji od naših bosanskih, koji neće da piju pivo iz zelenih boca. Kakav primitivizam! Zajednička im je mržnja prema svemu što je hrvatsko.

Gotovo dva mjeseca sam svaki dan odlazio u grad do "agencije" da vidim i čujem kada ćemo konačno krenuti iz ovog pakla. Na Hrvatima i Muslimanima pojedine "agencije" su zaradile tisuće DM, koje su otišle u džepove Karadžića i njegovih trabanata. Srbi su koristili svaku priliku da od


109

jadnih i prestrašenih ljudi iščupaju što više novca i dragocjenosti. Na mostu u Bosanskoj Gradiški uzimali su "danak" u njemačkim markama. Tako je svaki vozač kamiona plaćao "taksu" za ulazak u "Srpsku krajinu". Pljačka Hrvata i Muslimana poprimala je sve čudnije forme i kao takva bila "ozakonjena". Pritisak Save Ćuruvije i njegove žene Milke bio je sve neugodniji. Nisu razgovarali s nama. Šuteći su prolazili pored nas. Mržnja je izbijala iz svake pore njihova lica. Vidjelo se da bi nas rado izbacili iz kuće. Oni su za mene bili slika sveopće srpske politike: MRŽNJA BEZ RAZLOGA! Mirjana ih je putem telefona pokušala smiriti. Nisu nas više mogli podnositi. Mislio sam: - Bože moj, dali smo im krov nad glavom, dali smo im svoje krevete, svoju kuhinju, služili su se našim posuđem, ložili su naša drva - a oni nikako da nas ostave na miru. Sjetio sam se stare izreke: - Čuvaj se čovjeka kome si pravio usluge!

Počeo sam bilježiti fragmente za biografiju. U zlu ne trebalo: - Po milosti Božjoj sam vjernik-kršćanin, u životu veliki grešnik, po zanimanju profesor, koji se trudi da bude bolji nego što jeste. Moja imovina u Banjoj Luci sastojala se od četiri kuće: dvije male i dvije velike. Male su srušene nakon zemljotresa. Ostale su dvije velike. Imetak su mi još žena i dvoje djece: kćerka Marija-Maja i sin Dobriša. Žena mi se zove Božana, koja je plemenitija i bolja od mene. Pomaže sirotinji i voli životinje: koze, kokoši i pse. Voli i cvijeće, koje svako jutro zalijeva. Spavam sve mirnije jer imam Oca kojem je sve moguće. Sinovi sotone tri puta su pokušali da me ubiju. Prvi put je Đuro Kopanja iz Glamoča ispalio na


110

našu kuću 60 metaka iz kalašnjikova. Drugi put je nepoznati zločinac bacio pred kuću dvije ručne bombe kašikare, koje su polomile stakla na prozorima do ulice, a treći put je srpska milicija, pod dirigentskom palicom načelnika Radića i Predraga Lazarevića ispalila bazuku na moju radnu sobu...

Konačno je stigao i taj sudbonosni dan, dan odlaska, kad sam morao napustiti svoj rodni grad, u kojem sam proživio lijepe trenutke, u kojem sam službovao kao profesor i u kojem sam osnovao obitelj. Dan bijaše sunčan. Autobusi su nas čekali pred barakom na bivšoj Paskulinoj ciglani.

Susjed Ilija, iz Zenice, pomogao nam je nositi torbe i ispratio nas sa suzama u očima. Na ispraćaj je došla i komšinica Timka Mešinović, koja je Božani na rastanku poklonila nekoliko svilenih marama. S nama je bio i Artur - škotski ovčar, koji se teško snalazio u novoj situaciji. Ljudi su se motali oko autobusa i čavrljali kao da putuju na izlet. Nitko, izgleda, nije bio svjestan da napušta svoj grad, svoje uspomene, svoja groblja, svoj dom i svoju ulicu i da odlazi u novi, nepoznati svijet.

Konačno smo ušli u autobus, posjedali i krenuli. Artur je sjeo na zadnje sjedište i gledao kroz staklo kao pravi vandrokaš. Napuštali smo našu dragu Banja Luku. i uzdahnuli! Gledajući kroz prozor opraštao sam se od dragih zdanja: katoličke katedrale, tvornice duhana, učiteljske škole u kojoj sam radio. Prolazeći kroz Bojica han pogledao sam prema groblju svetog Marka na kojem počiva moja majka Marija, a onda sam okrenuo glavu na desnu stranu i ugledao, u daljini,


111

trapisku crkvu. - Doviđenja, dragi moji trapisti Nivardi, Topići, Mohori i ostali...

Nijemo pozdravljam Budžak, njegove kućice, vrtove, a onda prolazimo kroz Derviše, Zalužane i Trn - sve hrvatska sela - pusta i opljačkana. Koliko uspomena, koliko sjećanja!

Potom Klašnice, šareno cigansko naselje, Laktaši s banjama, u daljini se nazire Aleksandrovac, samostan časnih sestara s crkvom gdje je živio moj prijatelj don Marin iz Dalmacije i uski put koji nazivaju "kanal" kojim se kotrljamo do Srpca.

Naslonjen na Božanino rame razmišljm: - Bože moj, što da mislim o Srbima? Učinili su me beskućnikom, učinili su me nesretnim čovjekom, oteli su mi dom i zavičaj, rasturili mi obitelj. Tri puta su me htjeli ubiti. Isuse moj, što da radim? - Oprosti im - kaže Nazarećanin i ja im, eto, dajem oprost.

Autobus se trese, nosi me u drugi, nepoznati prostor. Padaju mi na pamet stihovi francuskog pjesnika Heredije: - Napustih, jao, svoj otok sretni...

Jedna je knjiga,dakle, dočitana i zatvara se. Idemo dalje uz Božju pomoć!

Uz put nas zaustavljaju grupe vojnika JNA. Ljudi u autobusu strahuju. Hoće li nas istjerati iz autobusa? Hoće li nas pretresati? Nikad se ne zna. Na kraju smo se zaustavili u blizini Save. Milicioneri ulaze u autobus i traže dokumente.

Na obali Save dočekuju nas Alojzije Jakirčević, načelnik Davora i Miloš, načelnik Srpca. Rukovali smo se. Jedan


112

kapetan, gledajući Artura, upita: Je li to taj pas? - Da, to je taj pas! - rekao sam. Bili su, dakle, obavješteni o kretanju moje malenkosti. Ušli smo u prvi čamac. Artura smo jedva uvukli, bojao se vode. - Doviđenja Bosno! - šapnuo sam gledajući kako čamac siječe valove. Motor je brektao i ubrzo smo se našli na drugoj obali, obali spasa, slobode, radosti i vedrine. Za nama su ostali mrak, mržnja, smrt, krv, palež i ljudska bijeda. Davorčani su nas dočekali s ljubavlju, kafom, sokovima i kolačima. Tako se završio naš progon.

Ispratila nas je mržnja - a dočekala kršćanska ljubav.


113

EPILOG Možda će netko, čitajući ovu knjigu, zaključiti da imam nešto protiv Srba. Ne! Mržnja mi je potpuno nepoznat osjećaj, jer je moj svjetonazor obilježen kršćanskom dimenzijom. Pošto sam u Banjoj Luci bio osupnut ponašanjem i zločinima Srba, smatrao sam svojom građanskom dužnošću da neke objekcije pribilježim da bi buduća pokoljenja znala kako se živjelo u "vremenima mraka" i pomračenih umova.

S obzirom da nemam dlake na jeziku, mislim da lopovu treba reći da je lopov, zločincu treba reći da je zločinac, a dobrom čovjeku treba reći da je - dobar!

Stoga svim zločincima, koji su, direktno ili indirektno, okrvavili ruke ubijanjem nevinih, pručujem: Pokajte se! Obucite kostrijet, pospite se pepelom, upalite svijeću za sve duše ubijenih, molite Boga da vam oprosti, postite, idite u manastir! Potrebno je da počnete ponovo moliti kako bi se razriješili zemaljski problemi: ratovi, terorizam, tlačenje, nemoral, pornografija, raspadanje obitelji, korupcija. Upamtite: čežnja za Apsolutnim je prirodna i urođena čovjeku.

Spasite, dakle,duše svoje i nemojte se ponašati kao da ćete na zemlji ostati vječno.

anto cosic - vrijeme mraka _banjalucki dnevnik_ _d.r.pdf

Documents