Zanimljiva novina ovogodinjeg Muzikog bijenala je suradnja koju je potaknuo Hrvatski institut za pokret i ples kroz rezidencijalnu platformu Zagrebakog plesnog centra

28. Muziki biennale ZagrebJezik druge umjetnosti Zanimljiva novina ovogodinjeg Muzikog bijenala je projekt suradnje koju je potaknuo Hrvatski institut za pokret i ples kroz rezidencijalnu platformu Zagrebakog plesnog centra.Projekt je zapoeo istraivakom glazbeno-koreografskom radionicom kompozitora i koreografa u Zagrebakom plesnom centru u lipnju 2014 godine. Cilj radionice je bio identificirati interes koreografa za rad s hrvatskim skladateljima te im omoguiti daljnju suradnju, a sada su odabrani umjetnici (kompozitori i koreografi) imali priliku prikazati svoje specifine umjetnike vizije u dvije kasnonone predstave u Zagrebakom plesnom centru, 20. i 22. travnja.

Prve su se predstavile koreografkinja Melita Spahi i kompozitorica Ana Horvat djelom Invisible time, osmiljenim za plesaa (Zvonimir Kvesi), udaraljkaicu (Kaja Farszky) i elektroniku, nagovijestivi svoju nakanu da zaokupe igrom sluanja pokreta i gledanja zvuka..., procesom skladanja gdje glazba postaje sustavni dio plesa i obrnuto . Naime, zvuk stvaraju uplje glinene posude svojom vrtnjom na plesnoj podlozi, dok ih izvoai uz diskretnu pratnju elektronske glazbene pozadine obilaze i daju im zamah. Kretanje potencira i zanimljiva igra svjetlosti koja prolazi kroz otvore na dnu posuda. Umjetnici ih zatim zaustavljaju i slau na jednu od tri prostorne stanice predstave. Zatim slijedi zanimljiva slobodna plesna vizualizacija glazbe koju udaraljkaica u tiini proizvodi krunim pokretima po rubovima posuda i rezonantnim odjekom u bakrenim zdjelama pored njih. Tu i tamo plesa pokojim udarcem nastoji sudjelovati u glazbi. Iako se ne gledaju direktno tijekom tog dijela, topla gotovo barokna rasvjeta i glineni odsjaj potenciraju emocionalnu povezanost izvoaa. Jasna podjela na plesaa i udaraljkaicu nastavlja se prelaskom na dijametralno suprotnu stranu prostora. U zajednikoj izvedbi puno strukturiranija i energinija glazbena dominacija udaraljkaice izaziva plesaa da od neprimjetnog kretanja po podu raste do potpune vizualne prostorne dominacije. Takav plesni crescendo ima za posljedicu oigledno slabljenje dominacije koje neprekidno, kontinuirano ritmino kretanje udaraljkaice zarobljene iza seta bubnjeva ima na poetku scene. Zatim se panja prebacuje samo na plesaa kojeg uz stroboskopsku rasvjetu koreografira skladateljica. Na alost, zanimljiv i snaan odgovor plesaa po mom miljenju umanjuje ne ba najbolji izbor brzih svjetlosnih izmjena koje vie smetaju nego doprinose promjeni atmosfere glazbenog predloka. U sljedeoj slici koreografkinja u tiini preuzima voenje udaraljkaice (koja se odlino snala u pokretu) te jednostavnim kretanjem i sputanjem na tlo nastoji razbiti dosadanju podjelu na nositelje zvuka odnosno pokreta. Predstava se zatim nastavlja ponovo na suprotnom zidu na kojem plesa i udaraljkaica drvenim bubnjevima i drugim manje zvukovno agresivnim instrumentima, spojeni zajednikim svjetlosnim krugom, ponovo uspostavljaju dijalog koji nas vraa na prvu scenu i kruee dijagonalne posude. Atmosferi predstave je osim svjetlosnog dizajna Bojana Gagia svakako doprinjela i leerna i udobna kostimografija Irene Kljaji i Matee Mateja, studentica Fakulteta tekstilnog dizajna.

Koreografiju druge predstave izvedene 22. travnja u okviru istog projekta Zagrebakog plesnog centra i Muzikog bijenala Zagreb potpisuju koreografkinja Zrinka imii Mihanovi i kompozitor Tibor Szirovicza. Njihova predstava je, za razliku od prethodne, puno manje emotivna i sa snanim naglaskom na prostor i njegovu likovnost potenciranu ozvuenim drvenim kvadratima koji su ujedno, uz notne pultove i niski kvadratni praktikabl, i zanimljiva scenografija. Oboje ve dokazanih umjetnikih osobnosti svoju zamisao, a 2, za plesaicu, violista i elektroniku odluili su povjeriti odlinoj plesaici Ivani Pavlovi i jednako tako izvrsnom violistu Aleksandru Jakopancu. Umjetnici govore svaki svoji jezikom, iako je u predstavi prisutna namjera da izvoai prodru u komunikaciju jezikom druge umjetnosti (plesaica na rukama ima neku vrstu membrane na dlanovima koja stvara zvuk prilikom meusobnog dodira ili u doticaju s ozvuenom drvenim kvadratnom scenografijom, a violist se kree svirajui od pulta do pulta). Predstavu zapoinje plesaica koja nas u potpunoj tiini uvodi u jezik plesa, koncentrira na pokret, njegovu izraajnost i prijenos znaenja. Pojavljivanje elektronikog zvuka brzim pomicanjem dlana preko dlana otvara vrata glazbeniku koji svirajui ulazi u prostor. Kretanje je integrirani dio glazbene partiture koja primorava izvoae da se, kako navodi kompozitor, stalno susreu i mimoilaze, (ne)prepoznaju i razilaze, trae i (ne) nalaze. Jedino stalno mjesto susreta dvaju razliitih naina komuniciranja je elekroniki soundrack koji se pojavljuje kao pojaanje ivog instrumenta, viole ali i poveznica glazbenog i plesnog tkiva. Zajednika poveznica ive glazbe, plesaice i violiste je jednaki metar na kojem svatko gradi kompoziciju unutar svog jezika imitacijom i varijacijom ritamskih struktura (bilo zvukova, glazbe ili pokreta). Naposljetku se plesaica i glazbenik na neki nain sjedinjuju, dodue svatko unutar jezika svoje umjetnosti i u svom svijetu, ali na istom niskom praktikablu. I u ovoj predstavi autor svjetlosnog oblikovanja bio je Bojan Gagi, a kostime potpisuje Karmen Perkovi.

U oba sluaja rezultat je neobino zanimljiv i iv spoj glazbe i plesa, naglaene likovnosti i zanimljive kompozicijske strukture. Jedina je primjedba da su izvoai u obje predstave dosta stidljivo naputali prostor sigurnosti koji im je osiguravalo izraavanje u terminima vlastitog umjetnikog jezika, te iako su se oslukivali i meusobno utjecali, tek su se prilikom poklona, nakon naputanja svojih uloga, izravno pogledali i stvarno susreli u vremenu i prostoru. Ovaj projekt zapravo tek otvara novi prostor istraivanja i budi znatielju spram novih mogunosti suradnje.Jasna imek Tarbuk