C. J. Sansom • TUŽALJKA GREŠNIKA

C. J. SANSOM

TUŽALJKA GREŠNIKA

Preveo s engleskogaMladen Kopjar

Naslov izvornikaC. J. SansomLamentation

Copyright © 2014 C. J. SansomKarte © 2014 Neil Gower

Copyright © za hrvatski prijevod Mladen Kopjar i Znanje d. o. o. 2016.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili

javno reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Za Roz Brody, Mikea Holmesa, Jana Kinga i Williama Shawa, odanu skupinu pisaca, zbog svih njihovih opaski i prijedloga

za Tužaljku grešnika, kao i za sedam posljednjih knjiga

1

Mnogi likovi u romanu su stvarne povijesne osobe, no njihov je prikaz, dakako, plod mašte.

Kraljevska obiteljKralj Henrik VIII.

Princ Edward, 8 godina, prijestolonasljednikLady Mary, 30 godina, izrazita tradicionalistica

Lady Elizabeth, 12 — 13 godinaKraljica Katarina Parr

Obitelj Katarine Parr, svi reformisti (v. Obiteljsko stablo)Lord William Parr, njezin stric

Sir William Parr, njezin bratLady Anne Herbert, njezina sestraSir William Herbert, njezin šogor

Članovi Krunskoga vijećaJohn Dudley, lord Lisle, reformist

Edward Seymour, grof od Hertforda, reformist

GLAVNI LIKOVI i njihov političko-vjerski položaj

C. J. Sansom

2

Thomas Cranmer, Canterburyjski nadbiskup, reformistLord Thomas Wriothesley, predsjednik Gornjeg doma,

bez čvrstog svrstavanjaSir Richard Rich, bez čvrstog svrstavanja

Sir William Paget, kraljev tajnik, bez čvrstog svrstavanjaStephen Gardiner, Winchesterski biskup, tradicionalistThomas Howard, vojvoda od Norfolka, tradicionalist

OstaliWilliam Somers, kraljeva luda

Jane, luda kraljice Katarine i lady MaryMary Odell, kraljičina osobna sluškinja

William Cecil, kasniji tajnik kraljice Elizabete I.Sir Edmund Walsingham

John BaleAnne Askew (Kyme)

TUŽALJKA GREŠNIKA

C. J. Sansom

4

Sir William Parr

Sir Thomas Parr

(1478. — 1517.)

Maud Green (1492. — 1531.)

KATARINA PARR

(rođ. 1512.)

HENRIK VIII.

John Neville lord Latimer (umro 1543.)

Edward Borough

(umro 1533.)

ož. 1509.

ož. 1529.

� (i) (ii) (iii)

ož. 1534.

ož. 1543.

SAZETO OBITELJSKO STABLOˇ

5

� �

Ostali

Potomci

Elizabeth Fitzhugh

William, lord Parr od Hortona

(oko 1480.)

Maud, lady Lane (oko 1513.)

William, grof od Essexa

(oko 1515.)

ANNE (rođ. 1515.)

Lady Anne

Bourchier

SIR WILLIAM HERBERT (oko 1501.)

KATARINE PARR

C. J. Sansom

6

Kraljeva privatna odajaKraljičina soba za audijencijeKraljeva soba za audijencijeKraljeva stražarska odaja (iznad je velika dvorana)

Kraljičina privatna odajaKraljičina spavaća sobaHolbeinove dveri, znane i kao Velike dveri(iznad je kraljeva tajna radna soba)

PALAČAWHITEHALL

1546.

7

Nisam želio prisustvovati spaljivanju. Nikad nisam volio čak ni stvari poput borbi pasa i okovanih medvjeda, a ovo je trebalo biti spaljivanje četvero živih ljudi, od kojih je jedna bila žena jer su nijekali da su krv i tijelo Kristovo prisutni u hostiji na misama. Do takvog je vrhunca došao veliki lov na heretike u Engleskoj tijekom 1546. godine.

Bio sam u svom uredu u Lincoln’s Innu kad su me pozvali da posjetim rizničara, gospodina Rowlanda. Unatoč mom statusu višeg odvjetnika, što je značilo da sam na vrhu strukovne hijerarhije, gospodin Rowland me nije volio. Mislim da mu se ponos nije oporavio još otkako sam prije tri godine prema njemu — opravdano — bio neuljudan. Prešao sam Inn Square — čije je zidove od crvene cigle blažilo ljetno sunce — pozdravljajući se u prolazu s drugim odvjetnicima u crnim haljama. Podignuo sam pogled prema odajama Stephena Bealknapa, mog starog protivnika na sudu i izvan njega. Kapci na njegovim prozorima bili su zatvoreni. Bio je bolestan od početka godine, i nitko ga tjednima nije vidio. Neki su govorili da je na samrti.

Stigao sam do rizničarova ureda i pokucao na vrata. Oštar glas pozvao me unutra. Rowland je sjedio za stolom u svojoj prostranoj sobi; zidovi su bili prekriveni policama s debelim pravničkim knjigama, jasnim pokazateljem njegova statusa. Bio je star, imao je više od

PrVO POGLAVLje

C. J. Sansom

8

šezdeset; premda vrlo mršav, bio je čvrst kao hrast, a usko lice bješe mu naborano i namršteno. Duga sijeda brada bila mu je razdvojena po trenutnoj modi; pažljivo počešljana, spuštala mu se do polovice uskog svilenog prsluka. Kad sam ušao, prestane reckati novi šiljak guščjeg pera i podigne pogled. Prsti su mu, baš poput mojih, bili puni crnih mrlja zbog dugih godina rada s tintom.

»Dobro jutro, viši odvjetniče Shardlake«, reče on svojim oštrim glasom i spusti nož.

Naklonio sam se. »I vama, gospodine rizničaru.«Pokazao je na stolac i mrko me pogledao.»Posao vam ide dobro?« upitao je. »Čeka vas dosta slučajeva

za jesenski kvartal?«»Sasvim lijep broj, gospodine.«»Čujem da više ne dobivate posao od kraljičina pravnog zastu

pnika.« Govorio je ležerno. »Niste ga dobili unatrag godinu dana.«»Imam mnogo drugih slučajeva, gospodine. Dosta sam zauzet i

predmetima na Parničnom sudu.«Nagnuo je glavu. »Čujem da je Krunsko vijeće ispitalo neke

činovnike kraljice Katarine. Zbog heretičkih stavova.«»Tako se govori. No mnogo je ljudi bilo pod istragom ovih

posljednjih nekoliko mjeseci.«»Odnedavno vas češće viđam na misi u crkvi Lincoln’s Inna«,

osmjehne se Rowland cinično. »Želite pokazati uzorno ponašanje? Mudro je to u ova nemirna vremena. Idi u crkvu, izbjegni govorkanja i kontroverze, slijedi kraljeve želje.«

»Baš tako, gospodine.«Uzme svoje naoštreno pero, pljune na njega da ga omekša, pa

ga protrlja o krpu. Pogleda me s novom žustrinom. »Čuli ste da je gospođa Anne Askew osuđena da, zajedno s još trojicom drugih, gori na lomači sljedećega petka? Šesnaestog srpnja?«

»U Londonu se samo o tome i govori. Neki kažu da su je nakon presude mučili u Toweru. Čudna stvar.«

Rowland slegne ramenima. »Ulična govorkanja. Ali žena je napravila skandal u pogrešno vrijeme. Napustila je muža i došla u London zagovarati stavove koji su u jasnoj suprotnosti sa Zakonom o

TUŽALJKA GREŠNIKA

9

šest članaka vjere. Odbila je poreći svoje mišljenje i javno se svađala sa sucima.« Zavrtio je glavom, pa se nagnuo naprijed. »Spaljivanje će biti pravi spektakl. Godinama nije bilo nečeg takvog. Kralj želi pokazati kamo hereza vodi. Pola Krunskog vijeća bit će ondje.«

»A kralj ne?« Bilo je glasina da će i on biti prisutan.»Ne.«Sjetio sam se da je Henrik proljetos bio ozbiljno bolestan; otada

ga se jedva moglo vidjeti.»Njegovo Veličanstvo želi predstavnike iz svih londonskih ceho

va.« Rowland zastane. »I iz odvjetničkih komora. Odlučio sam da biste vi trebali predstavljati Lincoln’s Inn.«

Zapiljio sam se u njega. »Ja, gospodine?«»Preuzimali ste manje društvenih i ceremonijalnih obveza no što

to zahtijeva vaš status, viši odvjetniče Shardlake. Čini se da se za ovo nitko ne želi dobrovoljno javiti, pa sam bio primoran odlučiti. Mislim da je vrijeme da i vi dođete na red.«

Uzdahnuo sam. »Znam da sam bio nemaran glede takvih dužnosti. Preuzimat ću ih više, ako tako zahtijevate.« Duboko sam udahnuo. »Ali, molim vas, ne i ovu. Bit će to užasno. Nikad nisam gledao spaljivanje, niti to želim.«

Rowland na moje riječi odmahne rukom. »Odveć ste osjetljivi. Čudi me to za seljačkog sina. Znam da ste već vidjeli pogubljenja. Kad ste radili za lorda Cromwella, pozvao vas je da gledate odrubljivanje glave Anni Boleyn.«

»To je bilo strašno. Ovo će biti još gore.«Lupnuo je po papiru na svom stolu. »Ovo je zahtjev da neko

ga pošaljem. Potpisao ga je kraljev tajnik, Paget osobno. Večeras mu moram dostaviti ime. Žao mi je, viši odvjetniče, ali odlučio sam da ćete ići vi.« Ustao je, naznačivši da je razgovor završen. I ja sam ustao te se ponovo naklonio. »Hvala vam što se želite više uključiti u komorine dužnosti«, reče Rowland, sada opet ležerno. »Pogledat ću koje nam se još…«, oklijevao je, »… aktivnosti mogu pojaviti.«

Na dan spaljivanja probudio sam se rano. Bješe zakazano za podne, ali bio sam odveć turoban i potišten da odem u ured. Točan kao i

C. J. Sansom

10

uvijek, moj novi majordom Martin Brocket u sedam sati mi je donio platnene ručnike i vrč s vrućom vodom; zaželio mi je dobro jutro, pa rasprostro moju košulju, prsluk i ljetnu halju. Kao i uvijek, nastup mu je bio ozbiljan, smiren, pokoran. Otkad su on i njegova žena zimus došli k meni, kućanstvo je funkcioniralo kao satni mehanizam. Kroz odškrinuta vrata čuo sam kako Agnes od sluge Timothyja traži da kasnije svakako donese svježe vode, a od sluškinje Josephine da požuri sa svojim doručkom kako bi se stol mogao prostrijeti za mene. Glas joj je bio vedar i srdačan.

»Još jedan lijep dan, gospodine«, osmjelio se Martin. Bio je u četrdesetima, prorijeđene plave kose i bezizražajnih, prosječnih crta lica.

Nikome u kućanstvu nisam rekao da ću prisustvovati spaljivanju. »Jest, Martine«, odvratio sam. »Mislim da ću ovo jutro provesti u svojoj radnoj sobi, pa krenuti oko podneva.«

»U redu, gospodine. Vaš će doručak biti spreman vrlo brzo.« Naklonio se i izašao.

Ustao sam, trgnuvši se zbog grča u leđima. Nasreću, toga je sve manje budući da sam se strogo pridržavao vježbi koje mi je pokazao moj liječnik i prijatelj Guy. Volio bih da se mogu osjećati ugodno u Martinovu društvu. No, dok mi je njegova žena draga, u Martinovoj hladnoj, upornoj formalnosti ima nešto zbog čega sam uvijek napet. Umivajući se i odijevajući čistu platnenu košulju namirisanu ružmarinom, korio sam se zbog svoje nerazboritosti: ja sam bio gospodar, i na meni je bilo da potaknem manje služben odnos.

Proučio sam svoje lice u čeličnom zrcalu. Još novih bora, pomislih. Tog sam proljeća napunio četrdeset četiri. Izborano lice, prosijeda kosa i grbava leđa. Budući da su brade trenutno bile u modi — moj pomoćnik Barak nedavno je pustio urednu smeđu — prije nekoliko mjeseci i ja sam pokušao s bradicom, no bijaše prošarana sjedinama, baš kao i moja kosa, i smatrao sam da mi ne pristaje.

Kroz prozor, razdvojen kamenim stupom, otvarao se pogled na vrt. Dopustio sam Agnes da u njemu postavi košnice i uzgoji začinsko i ljekovito bilje. Vrt je bio ljepši, a bilje je, osim što je bilo korisno, širilo slatkast miris. Ptice su pjevale, a pčele zujale oko cvijeća. Sve je bilo puno svjetla i šarenila. Kakav nepriličan dan za užasnu smrt mlade žene i trojice muškaraca.

TUŽALJKA GREŠNIKA

11

Pogled mi skrene na pismo na noćnom ormariću. Stiglo je iz Antwerpena, u španjolskoj Nizozemskoj, gdje je živio moj devetnaestogodišnji štićenik Hugh Curteys, radeći za engleske trgovce. Hugh je sada bio sretan. Prvobitno je namjeravao studirati u Njemačkoj, no umjesto toga ostao je u Antwerpenu, gdje je neočekivano otkrio interes za trgovanje tkaninama, a osobito za pronalaženje i procjenu rijetke svile i novih materijala, poput pamuka koji je pristizao iz Novoga svijeta. Hugh je u pismima iskazivao veliko zadovoljstvo poslom, te intelektualnom i društvenom slobodom velikoga grada: sajmovima, debatama i čitanjima u retoričkim komorama. Premda je Antwerpen bio dio Svetog Rimskog Carstva, katolički car Karlo V. nije se sukobljavao s brojnim protestantima koji su ondje živjeli — nije se usuđivao ugroziti bankarske poslove u Flandriji, kojima su se financirali njegovi ratovi.

Hugh nikad nije spominjao mračnu tajnu koju smo dijelili od našeg prošlogodišnjeg susreta; sva njegova pisma bila su pisana u vedrom tonu. U ovome me, međutim, izvijestio da je u Antwerpen stigao znatan broj engleskih izbjeglica. »U bijednom su stanju, trgovcima zanimljivi kao pripomoć. Radi se o reformistima i radikalima koji su se bojali da će se uhvatiti u mrežu progona što ju je, kažu, biskup Gardiner bacio preko cijele Engleske.«

Uzdahnuo sam, odjenuo halju i spustio se dolje na doručak. Nisam više mogao odgađati: ovaj grozan dan mora započeti.

Lov na heretike počeo je u proljeće. Tijekom zime se činilo da se kraljeva prevrtljiva religijska politika okrenula na stranu reformista; uvjerio je Parlament da mu dade ovlaštenje da dokine zadužbine iz kojih su svećenici plaćani da po posljednjoj volji preminulih donatora služe mise zadušnice. No vjerovao sam, kao i mnogi drugi, da njegovi motivi nisu bili religijske, već financijske prirode — potreba da pokrije goleme troškove rata s Francuskom; Englezi su još uvijek bili pod opsadom u Boulogneu. Njegovo obezvređivanje kovanica se nastavilo, i cijene su rasle kao nikad prije u povijesti. Najnoviji »srebrni« šiling bio je tek bakar presvučen tanašnim slojem srebra, koji se na vršcima novčića već bio istrošio. Kralj je imao novi nadimak: »Stari Bakronos«. Popusti koje su trgovci zahtijevali zbog tih kovanica smanjili su im vrijednost

C. J. Sansom

12

ispod šest penija, no nadnice su i dalje bile isplaćivane prema njihovoj nominalnoj vrijednosti.

A onda, u ožujku, biskup Stephen Gardiner — kraljev najkonzervativniji savjetnik po pitanju religije — vratio se s pregovora o novom sporazumu s vladarom Svetog Rimskog Carstva. Od travnja nadalje počela su govorkanja da se ljudi posvuda privode na saslušanja zbog stavova glede svete mise, te posjedovanja zabranjenih knjiga. Istraga je doprla i do kraljeve i kraljičine svite; jedna od mnogih uličnih glasina bila je i da je Anne Askew, najpoznatija od osuđenika na smrt zbog hereze, imala veze na kraljičinu dvoru, te da je zagovarala i promicala svoje stavove među njenim dvorskim damama. Nisam vidio kraljicu Katarinu još otkad sam je prošle godine upleo u možebitno opasnu situaciju, i znao sam, na svoju veliku žalost, kako je malo vjerojatno da ću opet vidjeti tu dragu i plemenitu damu. No često mi je bila u mislima i strahovao sam za nju kad se lov na radikale pojačao; prošloga je tjedna izdan proglas u kojem se detaljno navodi dugačka lista knjiga koje je zabranjeno posjedovati, i tog je istog tjedna dvoranin George Blagge, kraljev prijatelj, osuđen na lomaču zbog hereze.

Više nisam osjećao naklonost ni prema jednoj strani u toj religijskoj zavadi, katkad sam čak sumnjao u postojanje Boga, no u prošlosti sam se družio s reformistima, pa sam kao i većina ljudi ove godine hodao spuštene glave i držao jezik za zubima.

U jedanaest sam izašao iz kuće, smještene u blizini Lincoln’s Inna, malko uz Chancery Lane. Timothy mi je doveo mog pouzdanog konja Genesisa pred ulazna vrata i kraj njega postavio male pomične stube. Timothyju je sada bilo trinaest, bio je sve viši, tanji i nezgrapniji. Svog prijašnjeg mladog slugu, Simona, proljetos sam poslao u šegrte, da dobije šansu u životu, a isto sam planirao napraviti i s Timothyjem kad navrši četrnaest.

»Dobro jutro, gospodine«, stidljivo se osmjehnuo, pokazavši rupu između zuba, i pomaknuo zamršenu crnu kosu s čela.

»Dobro jutro, momče. Kako ide?«»Dobro, gospodine.«»Zacijelo ti nedostaje Simon.«»Da, gospodine.« Spustio je pogled i stao nogom pomicati oblu

tak. »Ali ide nekako.«

TUŽALJKA GREŠNIKA

13

»Ide ti dobro«, ohrabrio sam ga. »Ali možda bismo mogli početi razmatrati šegrtovanje za tebe. Jesi li razmišljao čime bi se želio baviti u životu?«

Zapiljio se u mene; u njegovim smeđim očima odjednom se po javio strah. »Nisam, gospodine… Ja… ja… mislio sam da ću ostati ovdje.« Skrenuo je pogled prema cesti. Uvijek je bio tih dječak, bez imalo Simonova samopouzdanja, i shvatio sam da ga je pomisao na odlazak u svijet preplašila.

»Nema žurbe«, rekao sam mu blago. Vidno mu je laknulo. »A sada moram krenuti…«, uzdahnuo sam, »… na posao.«

Projahao sam kroz Temple Bar, pa zakrenuo uz Gifford Street, kojim sam stigao do prostranog Smithfielda. Mnogi su prašnjavim putem išli u istom smjeru, neki na konjima, ali većina pješice — i bogataši i siromasi, muškarci i žene, pa čak i nekolicina djece. Neki su bili ozbiljni, osobito oni u crnoj odjeći, omiljenoj kod vjerskih radikala, nekima su lica bila bezizražajna, a pojedinci su izgledali nestrpljivo, kao da se vesele dobroj zabavi. Ispod svoje crne kape nosio sam još jednu, bijelu i usku nadodvjetničku, pa sam se na vrućini počeo znojiti. Razdraženo sam se sjetio da poslije podne imam sastanak sa svojim najnapornijim klijentom, Isabelom Slanning, čiji je slučaj — spor s njenim bratom o majčinoj oporuci — bio jedan od najglupavijih i najskupljih na koje sam naišao.

Prošao sam pokraj dva mlada šegrta; nosili su svoje plave prsluke i kape. »Zašto su to zakazali za podne?« čuo sam jednog kako rogobori. »Neće biti ni tračka hladovine.«

»Ne znam. Valjda neko pravilo. Valjanoj gospođi Askew bit će još toplije. Guzica će joj i prije no što se smrači biti dobrano zagrijana, zar ne?«

Smithfield je već bio krcat. Na otvorenom prostoru, gdje se dvaput tjedno trgovalo stokom, mnoštvo je sada gledalo u ograđeno područje u sredini, koje su čuvali stražari u metalnim kacigama i bijelim ogrtačima s križem svetoga Jurja. Mrka izraza lica, u rukama su držali helebarde. Bili su spremni oštro uzvratiti na bilo kakav prosvjed. Tužno

C. J. Sansom

14

sam ih promatrao; kad god bih danas vidio vojnike, sjetio bih se svojih prijatelja koji su bili poginuli, kako sam umalo završio i sam, kad je tijekom odbijanja francuske invazije potopljen veliki brod Mary Rose. Bilo je to, pomislih, prije gotovo točno godinu dana. Prošli je mjesec stigla vijest da se ratu bliži kraj, da je za nagodbu s Francuskom, a i Škotskom, potrebno ispregovarati još samo koju pojedinost. Sjetio sam se neiskusnih lica mladih vojnika, njihovih tijela kako padaju u vodu, pa sam zatvorio oči. Mir je za njih stigao prekasno.

Visoko na konju imao sam bolji pregled od većine, bolji nego što bih želio; usto, bio sam u blizini ograde jer je gomila one na konjima gurala naprijed. U središtu ograđenog prostora tri su hrastova kolca visoka dva metra bila zabijena duboko u prašnjavu zemlju. Svaki je kolac sa strane imao metalne obruče, kroz koje su londonski redarstvenici provlačili željezne lance. Lokotima su povezali karike i provjerili rade li ključevi. Bili su mirni i rutinirani. Malo dalje ostali su redarstvenici stajali oko goleme hrpe pruća — debelih snopova manjih grana. Bilo mi je drago da nije padala kiša; ako je drvo mokro, treba mu duže da izgori i, kako sam imao prilike čuti, žrtvama je patnja tako strahovito produljena. Sučelice kolcima nalazila se visoka drvena govornica, obojena bijelom bojom. Na njoj će se prije spaljivanja održati propovijed, posljednji poziv hereticima da se pokaju. Svećenik bi trebao biti Nicholas Shaxton, bivši salisburyjski biskup, radikalni reformist koji je bio osuđen na lomaču s ostalima, ali se javno odrekao svojih uvjerenja da si spasi život.

Na istočnoj strani trga, iza niza lijepih, svijetlo obojenih novih kuća, ugledao sam visok stari toranj crkve svetog Bartola. Kad je prije sedam godina raspušten samostan, njegovo zemljište prešlo je u ruke člana Krunskog vijeća, sir Richarda Richa, koji je sagradio nove kuće. Prozori su im bili puni ljudi. Ispred starih samostanskih dveri bio je podignut drveni podij, natkriven baldahinom u kraljevskim bojama, zelenoj i bijeloj. Na dugoj klupi bijahu raspoređeni debeli šareni jastuci. Odatle bi spaljivanje trebali gledati gradonačelnik i članovi Krunskog vijeća. U mnoštvu su, na konjima, bili mnogi gradski službenici; kimanjem glave pozdravljao sam one koje sam poznavao. Nedaleko od konjanika stajala je mala skupina sredovječnih muškaraca; izgledali su ozbiljno i uznemireno. Čuo sam nekoliko njihovih riječi na stranom jeziku i ustanovio da je riječ o flamanskim trgovcima.

TUŽALJKA GREŠNIKA

15

Svuda oko mene žuborili su glasovi, a osjećao se i oštar ljetni smrad londonskog mnoštva.

»Kažu da su je razapinjali sve dok konopi oko njenih ruku i nogu nisu puknuli…«

»Nisu je mogli zakonito mučiti nakon što je bila osuđena…«»I John Lassells će biti spaljen. On je kralju rekao za ljubakanja

Catherine Howard…«»Kažu da je i Katarina Parr u nevolji. Kralj bi mogao imati sed

mu ženu prije no što ovo završi…«»Hoće li ih pustiti ako se pokaju?«»Prekasno je za to.«Pokraj baldahina nastade komešanje. Glave se okrenu prema

skupini muškaraca u svilenim haljama i kapama, koji su pristigli kroz dveri u pratnji vojnika; dobar dio njih oko vrata je nosio debele zlatne lance. Polako su se stubama uspeli na podij — vojnici su se dotle postrojili ispred njih — pa su sjeli u dugi red; popravili su kape i lance, mrko i ukočeno gledajući u gomilu. Mnoge od njih sam prepoznao: londonskog gradonačelnika Bowesa u njegovoj crvenoj halji; vojvodu od Norfolka, starijeg i mršavijeg no što je bio kad sam ga susreo prije šest godina — na njegovom taštom, strogom licu vidio se bahati prijezir. Pored Norfolka sjedio je svećenik u bijeloj svilenoj reverendi prekrivenoj crnom albom; njega nisam prepoznao, ali sam pretpostavio da se radi o biskupu Gardineru. Imao je oko šezdeset godina; bio je zdepast i crnomanjast, s markantnim orlovskim nosom i velikim tamnim očima koje su kružile po gomili. Nagnuo se i nešto promrmljao Norfolku, koji kimne i cinično se osmjehne. Ta dvojica, govorili su mnogi, vratili bi Englesku pod Rimsku vlast, samo da su mogli.

Uz njih su sjedila još trojica muškaraca. Svi su se uzdignuli za Thomasa Cromwella, no kad je on pao, priklonili su se konzervativnoj frakciji Krunskog vijeća, licemjerno se povijajući pod novim vjetrom. Najprije sam opazio Williama Pageta, kraljeva tajnika, koji je poslao pismo Rowlandu. Iznad guste i čupave smeđe brade lice mu se širilo poput kakve kamene ploče, a tanke su mu usne na jednoj strani oštro skretale nadolje, tvoreći uski usjek. Govorilo se da sada nitko nije bliži kralju od Pageta; zvali su ga »majstorom zanata«.

C. J. Sansom

16

Pokraj Pageta sjedio je Thomas Wriothesley, predsjednik Gornjeg doma i pravosudni glavar; bio je visok i mršav, s isturenom malom riđom bradom. Posljednji član te trojke bio je sir Richard Rich, još uvijek viši krunski vijećnik, unatoč optužbama za korupciju otprije dvije godine. Njegovo se ime povezivalo sa svim najgadnijim stvarima unazad petnaest godina. Bio je moj stari neprijatelj, a pouzdano sam znao da je i ubojica. Nije mi mogao ništa samo zato što sam toliko znao o njemu, te zato što sam još uvijek uživao kraljičinu zaštitu — ako ta zaštita sada išta vrijedi, pomislio sam s nelagodom. Promatrao sam ga. Unatoč vrućini, nosio je zeleni talar s krznenim ovratnikom. Iznenadio sam se kad sam mu na mršavom, skladnom licu opazio nemir. Njegova duga kosa ispod draguljima ukrašene kape sada je bila već poprilično sijeda. Prčkao je po svom zlatnom lancu, a onda je, promatrajući gomilu, uhvatio moj pogled. Lice mu se zarumenjelo, a usne ukočile. Na trenutak je zurio u mene, a onda se okrenuo, slušajući Wriothesleyja koji se bio nagnuo prema njemu. Genesis je osjetio moju tjeskobu i nervozno se pomaknuo. Umirio sam ga tapšanjem.

Pokraj mene je prošao vojnik, pažljivo noseći košaru. »Mjesta, mjesta! Barut!«

Bilo mi je drago to čuti. Bar malo milosrđa. Kazna za herezu bila je spaljivanje, ali katkad bi vlasti dopustile da se žrtvama oko vrata pričvrsti mala vreća baruta; kad bi plamen dohvatio zamotuljak, eksplozija bi žrtvama donosila trenutnu smrt.

»Treba pustiti da izgore do kraja«, prosvjedovao je netko.»Tako je«, složio se drugi. »Vatreni poljubac, tako lagan i bo

lan«, jezovito se zacerekao.Okrenuo sam se prema konjaniku koji se probijao kroz gomilu

i zaustavio pokraj mene; nosio je, kao i ja, ljetnu odvjetničku svilenu halju i crnu kapu. Bio je nekoliko godina mlađi od mene, lijepa, no pomalo kruta lica; nosio je kratku crnu bradu, a plave su mu oči bile prodorno iskrene i otvorene.

»Dobar dan, viši odvjetniče Shardlake.«»I vama, brate Coleswyn.«Philip Coleswyn bio je odvjetnik u Gray’s Innu, i moj protivnik

u onom nesretnom slučaju s oporukom obitelji Slanning. Zastupao je brata moje klijentice, svadljivog i napornog svata poput njegove sestre,

TUŽALJKA GREŠNIKA

17

no kao njihovi odvjetnici morali smo ukrižati mačeve. Uvidio sam da je sam Coleswyn pristojan i čestit; nije bio jedan od onih odvjetnika koji će za dovoljno srebra ushićeno voditi najgore slučajeve. Pretpostavljao sam da mu je klijent iritantan kao i meni moj. Bio sam načuo da je reformist — ovih dana tema glasina bila je samo vjera — ali nije me bilo nimalo briga za to.

»Ovdje ste kao predstavnik Lincoln’s Inna?« upita Coleswyn.»Da. Vas su izabrali za Gray’s Inn?«»Da. Protiv moje volje.«»Tako je i sa mnom.«»Okrutna je ovo stvar«, izravno me pogledao.»Jest. Okrutna i strašna.«»Uskoro će biti protuzakonito štovati Boga.« Glas mu je lagano

podrhtavao.Odgovorio sam mu rezervirano, ali s cinizmom u glasu. »Naša je

dužnost da se molimo onako kako to odluči kralj Henrik.«»Evo pred nama njegove odluke«, odvrati tiho Coleswyn. Za

vrtio je glavom, pa rekao: »Oprostite, brate, morao bih pripaziti što govorim.«

»Da. Ovih dana moramo paziti.«Vojnik je oprezno spustio košaru s barutom u kut ograđenog

prostora. Prešao je ogradu i sada s ostalim vojnicima, poprilično blizu nas, gledao prema gomili. Potom opazim da se Wriothesley naginje naprijed i prstom doziva jednog od njih. Muškarac otrči do pozor nice s baldahinom, a Wriothesley stane pokazivati na košaru s barutom. Kad mu vojnik odgovori, Wriothesley opet uspravno sjedne na klupi, očigledno zadovoljan onim što je čuo. Muškarac se vrati na svoje mjesto.

»Što je to bilo?« čuo sam kako ga je upitao vojnik do njega.»Htio je znati koliko baruta ima. Bojao se da će eksplozija od

baciti goruće grane do podija. Rekao sam mu da će im barut biti pričvršćen oko vrata, dobrano iznad granja.«

Njegov kolega se nasmije. »Radikalima bi bilo drago da Gardiner i polovica Krunskog vijeća završe u plamenu. John Bale bi o tome mogao napisati dramu.«

C. J. Sansom

18

Osjetio sam da me netko promatra i opazim, malo nalijevo od mene, odvjetnika u crnoj halji, uz kojeg su stajala dva mlada gospodina u blistavim, skupocjeno obojenim prslucima i s biserjem na kapama. Odvjetnik je bio mlad, u svojim dvadesetima, nizak i mršav momak uskog, bistrog lica, buljavih očiju i rijetke brade. Ustrajno je zurio u mene, a kad su nam se pogledi sreli, svrnuo je glavu.

Okrenuo sam se Coleswynu. »Poznajete li onog odvjetnika koji stoji pokraj dva mlada kicoša?«

On odmahne glavom. »Mislim da sam ga nekoliko puta vidio na sudovima, ali ne poznajem ga.«

»Nije važno.«Gomila zažubori od uzbuđenja kad se iz smjera Little Britain

Streeta pojavi povorka. Vojnici su hodali oko trojice muškaraca odjevenih u duge bijele košulje; jedan bješe mlad, dok su druga dvojica bili srednjih godina. Lica su im bila ukočena, ali u očima im se vidio divlji strah. A iza njih, na stolcu koji su nosila dva vojnika, sjedila je privlačna plavokosa žena u svojim dvadesetima. Kad se stolac lagano zaljuljao, čvrsto se uhvatila za naslone, a lice joj se trgnulo od bola. Znači, to je bila Anne Askew, žena koja je ostavila muža u Lincolnshireu kako bi došla propovijedati u London, tvrditi da je posvećena hostija samo običan komad kruha, koji bi popljesnivio kao bilo koji drugi kruh kad bi ga se ostavilo u spremnici.

»Nisam znao da je tako mlada«, šapnuo je Coleswyn.Više redarstvenika otrčalo je do pruća i naslagalo nekoliko sno

pova oko kolčeva, tridesetak centimetara u visinu. Promatrali smo kako trojicu muškaraca vode onamo. Redarstvenici su, nogama lomeći granje, vezali lancima dvojicu muškaraca za jedan kolac, leđa o leđa, a trećeg za susjedni. Lanci su zveckali dok su ih omatali oko njihovih gležnjeva, pojasova i vratova. Vojnici potom donesu do trećeg kolca Anne Askew u njenom stolcu, a redarstvenici je privežu za drveni stup omotavši joj lance oko vrata i struka.

»Dakle, istina je«, reče Coleswyn. »Razapinjali su je u Toweru. Pogledajte, ne može stajati.«

»Ali zašto su to učinili jadnom stvorenju? Već je bila osuđena.«»Bog će ga znati.«Jedan vojnik izvadi iz košare četiri smeđe vrećice, veličine oveće

TUŽALJKA GREŠNIKA

19

šake, i oprezno ih priveže svakoj žrtvi oko vrata. Sve četvero nagonski se trznulo. Kroz stare dveri pristigao je redarstvenik s upaljenom bakljom i, posve ravnodušan, zaustavio se pokraj ograde. Svi su okrenuli glave prema plamenu. Nastade tišina.

Na govornicu se uspinjao postariji muškarac u svećeničkoj odori, sjedokos i rumen; strah mu je izobličio lice, i pokušavao se primiriti. Nicholas Shaxton. Da se nije odrekao svojih uvjerenja, i on bi bio privezan za kolac. Pojedinci u gomili ratoborno su mrmljali, a onda je netko viknuo: »Sram bilo vas koji želite spaliti članove Kristove crkve!« Nastalo je kratko komešanje, i netko udari muškarca koji se oglasio; dva vojnika ih požure razdvojiti.

Shaxton je započeo svoju propovijed, opširno razlaganje kojim je pravdao drevnu doktrinu svete mise. Trojica osuđenih muškaraca šutke su ga slušala — jedan je sumanuto drhtao. Na licima i bijelim košuljama izbio im je znoj. No Anne Askew povremeno je prekidala Shaxtona vičući: »Nije u tome stvar! On propovijeda bez Biblije!« Lice joj je sada bilo vedro i sabrano, i činilo se kao da uživa u tom spektaklu. Upitao sam se je li sirota žena luda. Netko u mnoštvu je viknuo: »Počnite već jednom! Zapalite vatru!«

Shaxton napokon završi. Polako je sišao s govornice, na što ga povedu natrag prema dverima. Želio je ući, ali vojnici ga zgrabe za ruke i prisile da se okrene. Morao je ostati na ulazu i gledati.

Oko osuđenika naslažu još triješća, koje im je sada dosezalo do bedara. Potom im priđe redarstvenik s bakljom i zapali lomače jednu po jednu. Začulo se pucketanje, a onda dahtanje, koje se uskoro, kad je vatra dohvatila noge žrtava, pretvorilo u vrištanje. Jedan od muškaraca neprestance je vikao: »Kriste, uzmi me k sebi! Kriste, uzmi me k sebi!« Čuo sam dug jauk Anne Askew i sklopio oči. Svuda oko mene mnoštvo je promatralo u tišini.

Vriskovi i pucketanje pruća kao da su trajali cijelu vječnost. Genesis se opet nervozno pomaknuo i na trenutak sam imao grozan osjećaj, čest u mjesecima po potonuću Mary Rose, da se ispod mene sve ljulja i naginje, pa sam morao otvoriti oči. Coleswyn je mrko i netremice gledao ispred sebe, i naprosto sam morao slijediti njegov pogled. Vatreni jezici dizali su se brzo, žustri i prozirni na jakom srpanjskom suncu. Trojica muškaraca još su uvijek vrištali i uvijali se; vatra im je dosegnula ruke i trupove, i palila im kožu — krv je curila u usijani pakao. Dvojica

C. J. Sansom

20

su se muškaraca naginjali naprijed u mahnitim pokušajima da zapale barut, no vatra još uvijek nije bila dovoljno visoka. Anne Askew sjedila je klonuto u svom stolcu; činilo se da je izgubila svijest. Pozlilo mi je. Pogledao sam prema nizu lica ispod baldahina; sva su bila kruta i namrštena. Potom u gomili ugledah mršavog mladog odvjetnika kako me ponovo promatra. S nelagodom se upitah tko je on i što želi od mene.

Coleswyn iznenada zaječi i klone u sedlu. Uhvatio sam ga i vratio u ravnotežu. Duboko je udahnuo i sjeo uspravno. »Hrabrosti, brate«, rekao sam blago.

Pogledao me. Lice mu je bilo blijedo i puno kapljica znoja. »Jasno vam je da sada svatko od nas može ovako završiti?« šapnuo je.

Primijetio sam da su se neki ljudi u gomili okrenuli ustranu; nekoliko je djece plakalo, shrvano užasnim prizorom. Vidio sam da je jedan njemački trgovac izvadio mali molitvenik; držao ga je otvorenog i tiho čitao. No drugi su se ljudi smijali i šalili. Smithfieldom se, uz vonj gomile, širio i smrad dima, ali u zraku je bilo i nečega što je podsjećalo na kuhinju: bio je to miris pečenog mesa. Prisilio sam se da ponovno pogledam prema lomačama. Vatra je sada bila viša; žrtvama su donji dijelovi tijela bili zacrnjeni, a mjestimice se nazirala bjelina kostiju; gornje dijelove tijela, crvene od krvi, lizali su plamenovi. S užasom sam primijetio da se Anne Askew osvijestila; ubogo je stenjala dok joj je vatra gutala košulju.

Počela je nešto izvikivati, ali tada je vatra dosegnula vrećicu s barutom i glava joj se rasprsne u eksploziji — krv, kosti i mozak odlete i pišteći popadaju u vatru.