cista slika srbije
DESCRIPTION
CISTA SLIKA SRBIJETRANSCRIPT
CISTA SLIKA SRBIJE
SADRŽAJ
9 Predgovor
Dušan Miklja
ČISTOĆA JE POLA ZDRAVLJA 11
Dušan Veličković
SA DEVOJKAMA NA JEZERU 14
Igor Marojević
PRAKTIČNO. FANTASTIČNO 18
Milisav Popović
HIJENE 21
Aleksandar Ilić
FENOMENOLOGIJA
EKOLOŠKE SVESTI... 25
Dejan Stojiljković
BISTRA VODA 27
Vesna Dedić
MOJA EKOLOŠKA SVEST
VELIČINE PIKAVCA 31
Edicija BLOG DAN
Knjiga 1
Copyright © 2011 ovog izdanja, LAGUNAŽeljko Obrenović
MUZEJ ĐUBRETA 81
Saša Gajović
ZELENA TELEVIZIJA DOMA MOG 87
Ivan Zlatković
PRILOZI ZA EKOLOGIJU
KNJIŽEVNOG TEKSTA 90
Milos K. Ilić
MAŠINA 93
Dule Nedeljković
GREEN PEACE YOUTH 35
Ivana Mihić
SILA ŽIVOTA 37
Ana Vučković
ŽENA U ZELENOJ HALJINI
ISPRED ZELENE PLANINE 40
Goran Skrobonja
KRALJ AMONIJAK 45
Vule Žurić
USVINJIMO SRBIJU! 49
Maša Rebić
NOĆ NA ZEMLJI 53
Žaklina Kiš
ISTINITA PRIČA IZ ŽIVOTA....
O EKOLOGIJI 58
Miomir Petrović
KOZMETIKOLOGIJA 62
Nikola Malović
ZUBATAC DENTALIO 68
Mirjana Đurđević
BAJKA BEZVEZE 71
Lidija Klemenčič
NAJLEPŠA REKA NA SVETU 74
Ivana Kuzmanović
NAJLEPŠE JE IZ LJUBAVI 77PREDGOVOR
je zbirka tekstova objavljenih na sajtu Čista slika Srbije
Blog izdavačke kuće „Laguna“, nastalih u okviru projekta
Pored toga ovo je istovremeno i prva knjiga u ediciji dan .
i prva Lagunina elektronska Blog dan elektronskih knjiga
bila je ekologija. Posebno za Blog dana knjiga. Tema prvog
koji je , ovu priliku svi učesnici napisali su po jedan tekst
u decembru 2010. godine objavljen i na „Laguninoj“ blog
stranici.
je prvi projekat ove vrste u Srbiji i predstavlja Blog dan
jedinstven primer veb aktivizma u čitavom regionu, nastao
je iz želje IP „Laguna“ da svojim dvanaestogodišnjim
iskustvom i poverenjem koje je stekla u zajednici utiče na
preuzimanje vlastite i kolektivne odgovornosti u rešavanju
jom želeli smo da autoritet aktuelnih problema. Ovom akci
i uticaj pisaca koje oni uživaju kod čitalaca iskoristimo
u cilju skretanja pažnje na bitne probleme u društvu.
Takođe, i čitaoci su mogli da učestvuju u pomenutoj akciji
ostavljanjem svojih komentara na blogu i direktnom 10
Dušan Miklja
ČISTOĆA JE POLA ZDRAVLJA
C
eo Beograd je posle rata imao samo dva javna kupatila:
jedno u Dušanovoj, a drugo u Mišarskoj. Mada smo bili
podjednako udaljeni od oba, koristili smo radije ovo drugo
jer je majka mislila da je otmenije. Ona je, osim toga, tamo
poznavala sve spremačice koje su joj, za mali bakšiš, ukazivale posebnu pažnju i kabine čistile brižljivije nego obično.
Ocu je bilo svejedno u koje kupatilo odlazi, smatrajući da su
razlike, ako uopšte postoje, samo u nijansama.
Bilo bi sasvim pogrešno da se iz toga zaključi kako se čin
kupanja, koji se svakoga petka ponavljao sa sudbinskom
neumitnošću, na bilo koji način omalovažavao. Svi smo se,
naprotiv, za njega pripremali kao za ratnu operaciju koja je
imala svoja stroga pravila.
Majka je u posebnu torbu pakovala peškire, sapune, miri-
šljavu so, pomade i – u sijaset bočica – rastvore različitih boja,
čiju namenu nikada nismo saznali. Mada je svakoga petka
prikupljala isti pribor, nešto je uvek bilo zatureno, ili se sa
interakcijom sa autorima. Uvereni smo da će ovakav
jedinstveni vid komunikacije autora i čitalaca zaživeti na
ovim prostorima i bitno i kvalitativno uticati na menjanje
naših navika.
će se održavati četiri puta godišnje, uvek će Blog dan
imati drugu temu i skretaće pažnju javnosti na aktuelne
Blog društvene probleme. Nakon završetka svakog sledećeg
svi tekstovi biće objavljivani u elektronskim knjigama, dana
koje će besplatno moći da se preuzimaju sa „Laguninog“
sajta.
Aleksandar Ilić
10. maj 2011. godine
Či sta s l ika Srbi j e13 Či sta s l ika Srbi j e 12
Znajući da se mala scenska igra, neka vrsta kupališnog
prologa, ne može izbeći, kao ni sudbina, strpljivo smo čekali
da se još jednom odigra, a tek potom odlazili svako u svoju
kabinu, iz koje ne vire noge.
Za pola sata, koliko je bilo dopušteno da se u njoj ostane, sapunali bi se i prali i opet sapunali i prali, sve dok nas
– kucajući na vrata – ne bi opomenuli kako je vreme isteklo.
Izlazili smo, crveni kao rakovi, s onom vrstom prijatne
klonulosti, koja se javlja posle vrele pare i dugog kupanja.
Možda i zbog toga vraćali smo se kući, bez žurbe, rasterećeni.
Ni kolona više nije imala vojnički vid. Koračali smo, naprotiv, potpuno opušteno, naporedo, ili jedan za drugim, ne vode-
ći više računa ni o brzini kretanja ni o redu. Povremeno smo,
zavisno od raspoloženja, zastajkivali ili razdragano trčkarali,
na klupama ili čak ivičnjaku. tražeći predah – blaženo umorni –
Put do kuće se tako otezao duže nego što smo predviđali,
pretvarajući se u neku vrstu vedroga tumaranja. Uživajući
u njemu, previđali smo da na taj način potiremo sopstveni
im gradskim ulicama, na kojima trud, jer je skitnja prašnjav
je košava vitlala starom hartijom, neumoljivo spirala tek ste-
čenu pozlatu. Pretvarali smo se da ne primećujemo kako se
ispod nje ponovo pomaljaju musava, znojava lica, samo da
bi ocu dali priliku da na povratku kući, glasom Šekspirovih
junaka, svečano izjavi kako je „čistoća pola zdravlja“.
Narodska predstava sa sapunjanjem i pranjem, koja je u
Gradskom kupatilu u Mišarskoj ulici počinjala majčinim
prologom, dobijala je tako na povratku kući isto tako ustaljen grandiozni epilog.
le ekspedicije stvaralo nape- mukom nalazilo, što je kod ma
tost, kao da se sprema za Severni pol, a ne za javno kupatilo u
Mišarskoj ulici. Otac je svaki čas pogledao na časovnik, neodoljivo podsećajući na fudbalskog sudiju, samo bez pištaljke
u ustima. Majka je, zbog toga, postajala još smetenija, grdeći
stvarčice koje se, sudeći bar po njenim rečima, iz čiste pakosti
nisu oglašavale.
Kada bismo, požurujući jedni druge, konačno krenuli,
koračali smo u koloni: otac na čelu, majka u sredini i ja na
začelju. To je za posledicu imalo da je dve trećine kolone
trčkaralo za predvodnikom, jer je otac imao svoj ritam i nije
se osvrtao za onima koji zaostaju.
Pošto je poseta javnom kupatilu bila neka vrsta društvenog događaja, majka bi sa osobljem uvek malo popričala.
Mada je redovno zakupljivala istu kabinu, ritual koji smo
unapred znali, obavezivao je da sa kasirkom još jednom utvrdi sve pojedinosti. Ona je majci, kao da je prvi put vidi, poveravala da postoje dve vrste kabina: jedne jevtinije iz kojih
– spolja posmatrano – do članaka vire noge kupača i druge,
otmenije i potpuno zatvorene, ali i skuplje.
– Hoćete li, dakle, prve ili druge? – pitala je kasirka monotonim glasom kao da se i sama dosađuje zbog napamet nau-
čenog, bezbroj puta ponovljenog teksta.
– Kako tako nešto uopšte možete da me pitate? – čudila
se majka, glumeći, isto tako rutinski, zgranutost, na šta je
kasirica, užurbano se pravdajući, odgovarala glasno, da svi
čuju kako, naravno, zna da gospođa uzima najbolju kabinu,
ali za svaki slučaj želi da to još jednom potvrdi.
Dušan Miklja15
prolazno, pa će tako i ovaj erotski peščani otisak nestati čim
devojke zaplivaju u jezeru koje se prostire ispred njih. A da će
plivati nema sumnje, jer je jezero čisto i plavo, i prosto poziva
na uživanje i opuštanje. Jezero je, naravno, Ciriško jezero, a
devojke će plivati po nalogu Švajcarske narodne partije. Zato
ja. je tu još jedna fotograi
Grupa sredovečnih, onako baš ružnjikavih, podebelih
žena, brčka se u blatnjavoj vodi. One ne samo što nisu gole,
već su u ovo zagađeno jezero ušle obučene u haljine do članaka. I sve su zabrađene šarenim maramama. Opala, jedna
čak i puši dok sedi u plićaku, i sigurno će tu cigaretu ugasiti
u vodi jer joj je tako najlakše, a i zašto bi brinula o okolini
kad i drugi ne brinu.
Dušan Veličković
SA DEVOJKAMA NA JEZERU
Č
etiri vitke devojke, s leđa, drže se za ruke, do kolena su u
vodi. Devojke su gole, pa se sasvim dobro vidi da su im
stražnjice lepo i skladno oblikovane. I ne samo to. Vidi se da
su trenutak ranije sve četiri sedele na pesku, što na njihovom
telu sada izgleda gotovo kao neki modni detalj. Sve u životu je
Dušan Veličković17 Dušan Veličković 16
misliš da ti priroda pripada u svoj svojoj raznovrsnosti, čak
i kada je uništavaš, a o ljudima, pogotovo nekim, misliš sve
najgore baš zbog njihove raznovrsnosti.
I šta da pričam dalje. Nema očuvanja ekološke raznovrsnosti planete bez ljudske raznovrsnosti, jedno bez drugog
ne ide. Sa onim devojkama na jezeru možeš biti sâm samo
u mašti.
I ono prvo, devojačko, gotovo devičansko jezero, i ovo
drugo, zagađeno i imigrantsko, jeste Ciriško jezero. Prva
ja pokazuje kako je to danas u Švajcarskoj kao dovr- fotograi
šenoj zemlji, kojoj se nema šta ni dodati ni oduzeti, a druga
ja pokazuje šta će se ovoj lepoti dogoditi za dvade- fotograi
set godina ako se doseljavanje otme kontroli. Tako bar tvrde
švajcarski narodnjaci, preporučujući biračima svoje ekstremno desne ideje kao poslednju odbranu svega što je tako
čisto, lepo i zdravo.
Usred ove kampanje koja još traje jedan čovek zaroni
u dubine Ciriškog jezera u potrazi za vetrobranom koji se
otkačio sa njegove jahte. I ima šta da vidi. Na dnu gomila
urni s pepelom raznih dragih pokojnika. Pa, dobro, mogu
da zamislim da ljudi rasipaju pepeo po jezeru, ima neke lepe
simbolike u tome, ali baš neotvorene urne, to je već najblaže
rečeno neobično. Kreneš za onim gologuzim devojkama i
odjednom se nađeš na groblju.
I bude velika rasprava i o desničarskim manipulacijama
a, ali mene sve to uopšte ne i o navikama ožalošćenih familij
iznenađuje. Uvek sam znao da u svim tim ekološkim temama
i modama ima nečeg perverznog. Uvek se priča o jednom,
a misli se na nešto drugo, ili se nešto drugo potpuno zaboelj prirodnih lepota sredine u ravlja. Recimo, veliki si ljubit
kojoj živiš, pravi si patriota, pa onda misliš da ta tvoja okolina
lm Izabele Rose- treba da bude i etnički čista. Ili pogledaš i
ni kao ljudi, stupaju čak i i vidiš kako su deli Zavedi me lini
u homoseksualne veze, pa onda kažeš kako je priroda čudo,
ali posle izađeš na ulicu i obrušiš se na gej paradu. I uopšte,
Či sta s l ika Srbi j e19
Igor Marojević
PRAKTIČNO. FANTASTIČNO.
K
ao jedini austrougarski deo Beograda, Zemun je izbegao
arhitektonski javašluk kakav krasi druge delove srpske
prestonice. Ne treba biti lokalpatriota pa ustvrditi da svojom stukturisanošću, starinskim fazonom bez mnogo hotimičnog „iskakanja“, Zemun nudi drugačiji i uravnoteženiji
ugođaj. Međutim, šetnja Kejom oslobođenja lako može da se
završi prizorom u kojem se dokoni dečaci, razgrćući nogama
stare kese smokija pobacanog gde god je Dunav plitak s ostalom gomilom raznovrsnog večitog smeća, primiču koliko
mogu šaranu okrenutom na leđa da ga overe kamenicama.
Jedno od stakala mesne zgrade Katastra verovatno je puklo
pre trideset godina, a majstori su zaboravili da dođu da ga
poprave. Posredi je, sve u svemu, potencijalno najlepši deo
grada, u kojem je na vlasti opozicija koja na lokalnom nivou
ne mora za sve da vuče za rukav republičku vlast, posebno
ne za materijalno sitan a estetski potencijalno značajan ulog
čišćenja. Ali je za to baš briga. Ovakvo odsustvo i najminimalnije svesti o biosferi, pokazuje koliko je dotična partija
zaista napredna.
Još žešće zvuči prispomen na jednu opozicionu stranku
ks „ekološki“. (U stvari, ne koja je u svom imenu imala prei
samo jednu.) Otprilike, kad je izvesna pripadnica nemačke
Zelene stranke došla u Beograd, njene ideje toliko su se dopale jednom novinaru i nekolicini intelektualaca, da su odlu-
čili da i oni naprave Zelenu stranku. Veoma korisno: tada je
nastajao nacionalni višepartijski život u kojem su, ponekad i
razlika, osnivane srpske, narod- bez suštinskih programskih
ne, seljačke, četničke, socijalističke partije, pa je svaki u tom
ks bio i originalan i vrlo praktičan. smislu neiskorišten prei
Inače je partija sve do 2000. godine bila praktično neaktivna, ali se onda prepoznavši nadolazeće demokratske promene udružila s dve druge ekološke stranke, od kojih je jedna
bila za ulazak u koaliciju DOS, a druga protiv, da bi sve tri
povukle najmudriji potez: batalile politiku. U stvari, striktno
gledano i nisu, ali ono što se u tim partijama, tj. frakcijama
ks „ekološki“ dalje dešavalo, po koje su i dalje teglile prei
principu što manje učesnika – to više raskola, mnogo je pre
ličilo na kakav starinski skeč Montija Pajtona nego na politiku. A kamoli na ekologiju.
Ovi što su pak na vlasti tek 2010. godine su, na nivou Beo-
koji će kulturpolizeia grada, načinili neku majušnu podvrstu
terenski prilično stidljivo da vodi računa o odnosu građana
prema životnoj sredini. To je, dakle, uzlazna putanja što se
tiče Srba i ekologije. U suštini, nije mnogo srazmerno bolje
ni na planu nacionalne kulture ni prosvete i svih onih oblasti
Igor Marojević20
u koje se, dok se ne završe tranzicija i evrointegracije, neće
baš preterano – a još manje kvalitetno – ulagati. Drugim
rečima, dok se ne završi tranzicija, očigledno bi najuputnije
bilo izvaditi mozak i što više se zapustiti, pa tek onda vratiti
sivu masu u glavu i kô čovek se okupati. To bi bilo i praktično
i jednako moguće koliko vaskrsnuti u kapitalističkoj Srbiji
Evropske unije, a pre toga – dok se ne okončaju tranzicija i
evrointegracije – umreti.
Milisav Popović
HIJENE
J
edan od najružnijih stvorova na planeti, jednako omražen
prostodušnoj svijesti, uspijeva u naučnoj literaturi koliko u
da se nakoti u tolikoj mjeri da se neočekivano (bar po one
koji prate smjene vrsta) pojavljuju novi oblici u istoj porodici.
Svaka naredna njuška grđa od grđe. Iako ih smatraju bliskim
psima, hijene su u stvari mačkolike zvijeri... i bez obzira na to
kao vukovi, ovi nijesu kadri (zavijaju) što umiju da zauvijaju
da se cerekaju kao one – tako da se među sobom ne druže
(niti uzimaju). I nadalje su (pored ljudi) jedini soj koji se smije
vibrirajućim tonom. Međutim, ono što je njima duhovito,
ostatku životinjskog carstva obično bude tragično do gadosti.
Afrikanci, navikli na svakojake grabljivce i strvinare, sma-
od hijena. A govorimo o heble traju da ne postoji prljavije
ljudima koji su naučili da spavaju s kobrama, jedu stonoge i
balegama pokrivaju kolibe.
Osim što ugriz hijena prenosi razne boleštine i otrovom
prlja krv u venama, ukus njihovog mesa više podsjeća na
Či sta s l ika Srbi j e23 Milisav Popović 22
oporu, smrdljivu grudu blata – nemajući, pri tom, u sebi ni
traga toplokrvnog izvora. Istraživači iz 19. vijeka u svojim
bilješkama sa „krstarenja“ po vrelom kontinentu napominju da „ni po cijenu iscrpljenosti od gladi ne treba uzimati
zalogaj sa leđa ovog stvora“. Možda upravo zbog toga truplo
hijene najsporije truli na otvorenom – vračevi bi rekli da i
(osim kad baš moraju... a i tada dodaju crvi zaobilaze lešinu
(koje kilo janjetine da zavaraju šmek hijenetine .
Zanimljivo, dugo se smatralo da ove rugobe nemaju osje-
ćaj straha – i da će se bez mnogo premišljanja nameračiti na
bijesnog lava. Međutim, opipavajući njihove navike modersledeće: hijene nikada (ali nim metodama, ispostavilo se
nikada!) ne šetaju samostalno po savani – bilo rekreativno
) koji se paku ili u potrazi za hranom. Uvijek su u čoporu (tzv.
skrivenim, ali ne i udaljenim raštrka po raznim pozicijama –
od predvodnika. Čim „izabrani gubičar“ izađe na megdan
pred goveče, tigra ili čak nosoroga, ekipa je tu da sinhrou meka mjesta uz trbuh snažne (i no skoči i zarije čeljusti
glupe) životinje. Ovakvo „junačenje“ i odvažnost nestanu
čim se kolektiv rasformira... i jedinke pođu svaka svojim
rme“ sprovodi u krajnjoj nuždi: putem. Obično se „stečaj i
zbog sukoba sa drugim čoporom, gubitka vođe, ili progona
Nešto nalik poslušnih pojedinaca. nelojalnih i nedovoljno
kadrovskoj politici na Balkanu.
jadna hijena osjeti toliko Ustrašenost i panika koje tada
su intenzivni, da je u stanju da zbog male jeze (što sklizne
nemajući hra- niz čapru) ostane danima ukopana u jazbini –
Hraniće se isključivo zaostalim brosti ni do kladionice da ode .
komadima nečije lovine, kretati noću, i sve vrijeme se očaj-
Što je opet nalik migraciji nički truditi da pronađe novi pak.
U slučaju da u tome ne uspije, lipsava kadrova na Balkanu.
nadomak one teritorije koju kontroliše (ili je nekada kontrolisao) „matični“ čopor – i to na veoma čudan način... pregriza
Umire večni sanak genitalne organe i krvari dok ne usne u .
sa sjetom i bolno toplom uspomenom na dane kada je sa
slašću, uz pomoć drugara, unosila teror međ druge i poletno
Opet, stvarala domaćinski ugodnu oazu svoje verzije pakla.
sve toliko slično strateškom menadžmentu kod nas.
Nije zgoreg pomenuti i osvrnuti se na još nekoliko karakteristika kod hijena... Ne mogu nikad uvući kandže, i regeneracija „noktiju“ je jedna od bržih u životinjskom svijetu.
Prednje noge su im duže od stražnjih, te djeluju kao da oponašaju medvjede i njihov hod. Gubica im nikada nije zatvore-
, uživaju u mirisu truleži i koproducenti vazda nešto laju na...
su raspadanja i jada. Mužjak prosto obožava da se igra sa
mladuncima iz drugog čopora... ali im na kraju uvijek polomi
kosti kada roditelji ne gledaju.
eleme- gem Vjekovima je ovaj stvor jedan od značajnijih
nata u toteizmu. Vjeruje se da vještice koje bace vradžbine sa
i proklinju uz izrezbaren lik gubavo iskežene hijeninog izvora
face, postižu da efekat prokletstva nastavi sa divljanjem kroz
generacije ukletog (prodirući duboko u budućnost). Ljudi
koji prime takvu opačinu se ponašaju kao da su od hijeninog
soja: drže se čopora (u kom se već nalaze jednako nakaradni
tom mjestu koje vremenom likovi), obično leže/sjede na is
počinje da zaudara na njihov smrad, promatraju snažnije
Či sta s l ika Srbi j e24
i ljepše primjerke drugih vrsta, mrze, manijački se kikoću,
uvijek laju, napadaju s leđa, otimaju tuđe lovine (ili blago),
sakate, praljaju, truju... a, ako kojim slučajem ostanu sami...
bježe glavom bez obzira!, i dok si se osvrnuo, tek tako nestanu sa lica zemlje.
E sad... ako su vještice istrijebljene, kletost se nekako odr-
žala, i iz Afrike prosula po brdima i dolinama Evrope. Grupice nalik hijenama se više i ne kriju... Bacite samo pogled
ća. Obitavaju oko stolova, i uz sve po terasama ovdašnjih kai
– Čak i u toalet idu srču espreso gorenavedeno čine još nešto .
u grupicama – vjerovatno pazeći da neko od njih ne pregrize
Na sve li su mislili ti stvorovi! Samo da sopstvene genitalije.
opstanu.
Hotentoti (etnička skupina slična Bušmanima) smatraju
da svijet uništavaju i prljaju hijene... i da bi valjalo protjerati
nakot kako bi potom posebna, magijski gusta kiša oprala
zemlju.
Padala bi godinama, što je jasno, dok glib i nečast ne uteknu s potocima i ne slije se svaka sitna kap s ivice Vaseljene
– pravo u bezdan. To ujedno bješe i prvo ekološko viđenje
spasenja. Nešto duboko vjerujem Hotentotima... jer su se
zvijeri zbilja nakotile.
Aleksandar Ilić
FENOMENOLOGIJA
EKOLOŠKE SVESTI...
F
enomenologija ekološke svesti Srba ne postoji ili po krajnje optimističnoj proceni postoji u naznakama jer sama
takva svest ne postoji u Srba ili po krajnje optimističnoj proceni postoji u naznakama. U pogledu ekologije, prosečan tok
t i dominantnog oblika svesti, svesti prosečnog, ali nažalos
kreće se ovako: prva asocijacija na reč ekologija je priroda a
prva asocijacija na prirodu je roštilj. Roštilj se dalje račva na
ćevap, pljeskavicu, batak, belo meso i kobasicu. Na kraju sve
kolabira u odnos broja kilograma mesa bez kostiju po glavi
stanovnika. Fenomenologija ekološke svesti Srba imala bi
dakle za zadatak da opiše odnos broja kilograma mesa bez
kostiju po glavi stanovnika. Broj glava stanovnika po broju
kilograma mesa bez kostiju za rezultat ima ekonomiju. Tako
ličje ekologije a ekologija nalič- je, dakle, u Srba ekonomija na
je ekonomije. I tako se, dakle, fenomenologija ekološke svesti
Či sta s l ika Srbi j e26
Srba lako da prebaciti na teren ekonomije. Asocijativni niz
antnog oblika svesti u Srba, prosečnog, ali nažalost i domin
kada je u pitanju reč ekonomija, ima samo dva koraka – prvi
Ko će se jebati sa ekologijom, je plata a poslednji mala plata.
Tako su, dakle, Srbi u pogledu vidiš da pocrkasmo od gladi .
ekologije apsolutno neprosvećeni a isto tako i ekonomiju
poimaju intuitivno ili u naznakama. Govor o ovim dvema
disciplinama više liči na objašnjenja iz sanovnika, ili na razmatranja dubinske psihologije, pa stoga i ne čudi što iz jednog tako primitivnog stanja pred-razumevanja svaki korak
ka ekološko-ekonomskom napretku zaista i predstavlja korak
. Stoga bi fenomenologija eko- napred, ali napred ka katastroi
ačna, trebalo da se detaljno bavi loške svesti Srba, da bi bila t
i besparicom. Najviše zbog toga što Srbi previđaju gotovo
sve izvedenice i značenja reči ekonomija, što u ekonomiji
ne vide ništa što nije neto, što osećaju suprotstavljenost a ne
prožetost ekologije i ekonomije. Ako ikada bude postojalo
nešto što će bez srama moći da se nazove fenomenologijom
ekološke svesti Srba onda jedna takva fenomenologija mora
kasna kasna kao što je i sada energetski ei biti energetski ei
oji ili po krajnje optimističnoj jer se ne bavi nečim što ne post
proceni postoji u naznakama.
Dejan Stojiljković
BISTRA VODA
S
tari Rimljani su bili pametni ljudi, pravili su gradove na
rekama, i tamo izmislili čudesan način vodosnabdevanja
čiji principi važe i danas. Prema njihovim verovanjima, rečne
obale su predstavljale dva opozitna stanja bivstva, život i
smrt, ovaj i onaj svet. Voda je šumela kroz akvedukte, izlazila
u mlazovima kroz fontane, krepila žedne putnike namernike
na česmama, bila je bistra, kristalno čista, ukusna... Kasnije
su Rimljani tu vodu mešali s vinom upisujući tako granicu imperije jer opštepoznata je stvar da su varvarske zemlje
počinjale tamo gde se vino nije mešalo sa vodom.
Na desnoj strani reke Nišave, u jednom od najživopisnijih delova nekadašnje rimske provincije Gornja Mezija, kraj
antičkog Naisusa gde je Konstantin odrastao boreći se u arenama i sanjajući o purpuru carskog dostojanstva, proteže se
brdo Vinik na kome imam vinograd. Ništa posebno, petnaestak ari probranog grožđa, malo više crnog nego belog, nekoliko špalira plovdine i hamburga, taman toliko da se svake
Či sta s l ika Srbi j e29 Dejan Stojiljković 28
godine ispeče sedamdesetak litara loze. Ispred vinograda je
bunar koji je moj deda iskopao još osamdesetih i u kome još
ima vode. Ta voda više nije bistra kao nekad, kada sam bio
uće obesnih bogataša, vikendaška klinac. Po Viniku su nikle k
izletišta, beton seče kroz travu a staze po kojima smo nekad
išli zarasle su i gotovo da se ne vide. Sa terasa trešti turbo-folk
i tehno, a od buke automobila sa obližnjeg autoputa pobegle
su ptice. Kopači zlata razrovali su, poput Tolkinovih trolova,
skoro sve više delove Vinika u potrazi za zlatom, naime, tamo
su nekad bile patricijske vile s navodnim velikim ostavama
novca i nakita. Iako je taj deo odavno rezervat, neretko ljudi
sa puškama (koji se lažno predstavljaju kao lovci) krstare
šumarcima, njih deset na jednog zeca... Pravi srpski junaci.
aše od piva i soka, kon- Pored kolskih puteva leže plastične l
zerve od piva i mesnog nareska, crne plastične kese pune
svega i svačega... Zapušteni voćnjak je idealno mesto da se
deponuje zarđala školjka starog automobila a zabačeni deo
brda odličan da se od njega napravi divlja deponija. Pitam
se, vrlo često, kada na proleće ili jesen idem sa prijateljima
su ti ljudi koji iz centra grada na šetnje po Viniku, kakvi
potegnu na vrh brda sa koga puca odličan pogled na Niš
samo da bi tamo istovarili gomilu đubreta? I šta se događa u
glavama takvih spodoba pa toliko ne mare za svet oko sebe
ma koliko on lep bio?
Što je najgore, sve to đubre koje ljudi ostavljaju iza sebe,
vratiće im se nazad kroz ciklični put kojim majka priroda
diše i živi. Svu tu rastopljenu plastiku, metal i rđu upiće
zemlja i vratiti nazad pošiljaocima kad na pijaci budu kupovali paradajz i krastavac ili kad u pekari budu pazarili hleb.
Ali ja nemam problem, od grožđa i vode pravim rakiju. I
nikad u životu nisam bacio ni papirić na Viniku.
Posledice nebrige i nemara za prirodu danas su vidljivije
nego ikad i ljudi ih trpe u obliku raznih kancera i drugih
bolesti. Ali ni to nije dovoljno da se opametimo. Bog nam
Dejan Stojiljković ispred svog vinograda prilikom paganskog rituala
pečenja rakije)
Či sta s l ika Srbi j e30
je dao hiljade mesta kao što je Vinik, čistu vodu i zemlju,
mi smo zatrovali sebe i njih i sad se od posledica svega toga
lterima, hemoterapijom i zračenjem. branimo i
Od desne do leve obale put i nije tako dugačak, život i
smrt spajaju se negde na sredini rečne matice. Često mi sami
ne možemo da biramo na koju stranu će nas voda odvući.
Ali možemo učiniti mnogo toga da ta voda ponovo postane bistra.
gurativno i bukvalno. I i
ina NVO parola potkrepljena fonderskim Ovo nije jet
budžetom.
nešto. Učinite o tome. misl iti Nemojte samo
Vesna Dedić
MOJA EKOLOŠKA SVEST
VELIČINE PIKAVCA
J
a sam iz Crne Gore, ekološke države.
Ja sam genetski predodređena da znam da razlikujem
jagnje koje je pre ražnja jelo planinske trave i ono iz industrijskog stada, ja znam razliku kada se beli veš osuši na mojoj
terasi na Voždovcu i na terasi moje mame u Podgorici, nepogrešivo razlikujem pršutu sušenu na Lovćenu i onu uvezenu
iz Španije...
Još malo o mojoj ekološkoj svesti veličine pikavca?
Znam na pijaci da izaberem neprskane jabuke, ne kupujem ništa konzervisano, kuvam detetu sveže povrće, prezi-
om daju plastičnu kesu, gasim rem kada mi u pekari sa kil
motor na semaforu na kojem piše „isključi motor“, nikada
nisam pušila ulicom i bacala pikavce, đubre iznosim samo
u večernjim časovima, kuče mi kaki na kučeću pelenu a ne
oko zgrade, ne vodim dete u školu kada ima kijavicu da
Či sta s l ika Srbi j e33 Vesna Dedić 32
Voditeljka jutarnjeg je upravo najavljivala temu „Čega rodi-
nansijske krize, u ishrani deteta smeju, a čega telji, usred i
ne da se odreknu“.
Neću da vam prepričavam, ali je na kraju ispalo da je ekološki smisleno biti siromašan.
Znate šta, volim ja detetu da forsiram mandarine i jabuke
u ishrani ali kada znam da u džepu imam i pare da je odvedem na kolače u „Hajat“. Kada nema... ljuštim onu mandarinu, pričam „jedi, jedi to je zdravo“, a nije mi dobro i osećam
se kao licemer.
Elem, tako mi se i cela ideja o ekologiji od početka do
kraja čini licemernom. Zabranili su prošlog meseca pušenje
i sada svi sedimo u našim mirisnim, provetrenim kancelarijama u kojima su nam zabranili pušenje, kafenisanje i fejs.
Greška. Bez motiva dobre plate, to su bili jedini radosni motivi sa kojima su Srbi išli na posao.
Ja sada idem Beogradom, pušim i nosim pikavce u ruci
do prve korpe za smeće jer se vlasti nisu setile da postave i
pepeljare pre nego što su uveli zakon o zabrani kozumiranja
duvana. A kada sam u nekoj emisiji to rekla nekom glavnom
baji za kažnjavanje i dodala da nije isto Francuzu kojem je
zabranjeno pušenje i Srbinu, da su mentalne i svakojake frustracije drugačije, baja mi je rekao: „Pa, idi u Francusku.“
Pre dvadeset godina bih i rekla „idem!“.
Pre deset „išla bih, ali nemam vizu“.
Danas kažem „neću“. Tamo bi dete navukla na nezdrave
sireve i sosove, sebe na skupa vina. E, hoću ekološki zdravo da dete hranim neprskanim jabukama, hoću u četrdeset
zarazi druge, sramota me je kada bacim papirić preko prozora kola...
E, to sam neki dan uradila i moja devetogodišnja kćerka
mi je rekla:
„Sram te bilo, prljaš moj rodni grad Beograd!“
Osećala sam se kao oni provincijalci koji drže cipele ispred
ulaznih vrata stana u novogradnji. Oni što plate kvadratni
a kada im metar 3000 evra, ali redovno kradu sijalicu iz lit
crkne njihova u kupatilu.
Razlika između mene i mog deteta je što je njena svest o
očuvanju okoline deo njenog vaspitanja i obrazovanja. Njoj
je saopšteno da ne sme da baca papiriće po ulici jer time
narušava ekološku ravnotežu. Meni je u njenim godinama
rečeno da to ne smem da radim jer nije kulturno i društveno
prihvatljivo.
E, a kada meni zaostaloj iz Titovih vremena neko kaže da
je nešto društveno neprihvatljivo ja imam neviđenu potvrdu
da pokažem da me baš briga.
Razlika je i u tome što je moje dete ekologiju prihvatilo
kao deo borbe za biološki opstanak ugrožene planete, a ja
sam reč ekologija čula negde devedesetih u sklopu naziva
neke stranke. I opet sam rekla „e, baš me briga za još jednu
partiju koja živi od nekih donacija dok ja imam platu tri
marke“.
Stvarno sam želela da napišem nešto smisleno o ekologiji u znak poštovanja prema čitaocima „Lagune“ koji vole
Skuvala sam kafu, prinela pepelja- Zauvek u srcu moj roman .
ru, isključila mobilni i uzela daljinski da isključim televizor.
Či sta s l ika Srbi j e34
drugoj godini života da ne budem dama već sa rukama u
džepovima da pušim ulicom i od sutra da gađam pikavcima
u kafanama sve koji me smaraju.
Zašto?
Eto, zato što me baš briga za umne priče o ekologiju dok
mi ne postave pepeljare, dok ne poprave čučavce u osnovnim
školama, dok ne stave u zatvor sve koji „tresu“ nos rukom,
dok ne shvatimo koliko je licemerno zabraniti pušenje u
gradu u kojem iz Pančeva direktno u naše bronhije stiže toliko sumpora koliko ne može da popuši za ceo vek cela nacija.
Moja ekološka svest je veličine pikavca. I kada sam nosila pionirsku maramu birala sam recitatorsku sekciju, a ne
mlade gorane. Rodila sam i vaspitala dete koje ima ekološku
svest – od mene za zdravlje planete dovoljno.
Mene pustite da sa šakom pikavaca u rukama razmislim
da li da ovog meseca izmirim ratu za stambeni kredit ili da
uplatim tri dana Rim i priuštim detetu trenutke koji će joj
ostati, i kada me uguši dim cigareta i fabrika, „zauvek u srcu“.
Šta mislite... ovog meseca platu na šalter EFG banke ili
„Kon Tikija“? Brzo mi odgovorite jer ću dobiti upalu pluća
dok na terasi pušim drugu paklicu cigareta.
Dule Nedeljković
GREEN PEACE YOUTH
„L
i vrate Grinpisa eži Luis (pevač) na plaži, dođu likovi iz
ga u vodu“, ovako glasi prvi srpski ekološki vic. Barem
u nečemu smo prvi. Mi gradska deca teško da imamo svest
o ekologiji. Mi smo odlazak u prirodu: po šumama i gorama,
doživljavali kao kaznu. Koga interesuje tamo neki brzak s
vodenicom, zeleni obronak nekog brda ili miris pokošenog
sena. Veliki procenat gradske dece se razboli u prvom kontaktu s čistom i netaknutom prirodom. Leče se udisanjem
izduvnih gasova iz auspuha. Svest glede ekologije NULA!
A i ko je doskora mogao da nam je usadi. Pa, mi smo se
najviše na svetu plašili „čika Čuke“ i „ridžovana“. Čika Čuka
je bio čuvar gradskih zelenih površina koji je obučen u zelenu uniformu rasterivao horde nestašne dečurlije što dalje od
zelenih površina. I bio je neprikosnoven. Možemo ga porediti s današnjim autoritetom koji ima NATO na globalnom
je u detinjstvu odagnala zla nivou. Ljubav ka prirodi nam
o smo prošli u odnosu na babaroga u zelenom. Ipak, dobr
Či sta s l ika Srbi j e36
braću Kineze koji su za vreme kulturne revolucije imali partijski zadatak da unište travu u gradovima da im se ptice ne
bi skupljale, pošto su one iskonski neprijatelji pirinča, koji iz
vazduha izgleda poput trave, i tako dalje.
Ako ste primetili svi gradovi liče na velike kese za đubre.
U stvari, gotovo svi. Naravno da su gradovi po Srbiji izuzetak.
Ovde vam je po trotoarima najmanji procenat bačenih opu-
šaka. Nadam se da niko nije pomislio da je to zbog zakona o
zabrani pušenja, pošto je istina „tamo negde“. Moja teorija je
ta da Srbi imaju tri primarna straha. Homoseksualizam, promaja i vatra. Zato niko ne baca opuške na pod. Da im se ne
zapali seno! Kada bismo se svi ponašali kulturno i odgovorno
društvenoj imovini, kao prema prema majci planeti i prema
sopstvenom dvorištu ili njivi, produžili bismo naš život tre-
ćem kamenu od Sunca.
Toliko.
Ivana Mihić
SILA ŽIVOTA
K
roz prašnjavo staklo posmatrao je šlem sačinjen od
smoga koji se nadvijao nad gradom. Stari i dotrajali
autobus teško se vukao uz uzbrdicu, ostavljajući za sobom
gusti oblak izduvnog gasa kao doprinos povećanju obima
smogovske kape. Slušajući krkljanje i buku motora, usput
je, od duga vremena, brojao deponije svakojakog đubreta
sastavljene od isluženog nameštaja, raspadnutih televizora,
šporeta, mašina za veš, klozetskih šolja, zarđalih školjki automobila, ćelavih guma, izanđalih tepiha, izlupanih lutaka i
drugih odbačenih dečjih igračaka... Kako se udaljavao od
grada deponije su bivale sve ređe pa je prestao da ih broji.
Međutim, sada su se mogli uočiti zapušteni placevi, manjak
enim mestima, neomalterisane trotoara u prigradskim naselj
i neokrečene fasade kuća, izvaljeni saobraćajni znaci i polomljeni stubići sa takozvanim „mačjim očima“...
Dok je prolazio pored niza zapaljenih kontejnera u autobus
se uvukao nekakav ljuti miris. Kada je stigao do svog vikend
naselja žurno je izašao da udahne svež vazduh. Međutim... Iz
Či sta s l ika Srbi j e39 Ivana Mihić 38
nedavno izgrađene obližnje fabrike purnjao je gusti crni dim
koji je padao pravo na njega. Uz grubu psovku i gunđanje
dovukao se do svog placa na vrhu brda. Tu ga je već čekala
drugačija slika. Sunčevi jutarnji zraci obasjavali su rascvetalu
ružu koja se verala uz stub terase nedavno okrečene kuće.
Već nekoliko godina njegova žena i deca nisu imali volju
da dolaze u vikendicu. Kao da su postali zavisnici od dima,
smoga, asfalta, betona, buke, televizije, interneta, pogleda na
oguljene fasade i trošne krovove... Žena je najveći deo slobodnog vremena provodila ispred televizora prateći stotine
epizoda različitih serija, dok su deca, kada bi bila kod kuće,
bukvalno zakucavala pogled na ekran kompjutera gde su ih
fejsbuk, tviter, blogovi... Gotovo da više nisu komu- čekali
nicirali, pa tako nisu ni primetili da je počeo da odlazi sam
u vikendicu i da se tamo zadržava po nekoliko dana. To je
bilo jedino mesto na kome se osećao ispunjen i slobodan.
Od ove godine počeo je da pravi zimnicu i da sa komšijama
peče rakiju. Imao je tri šljive i isto toliko jabuka za koje nije
mogao da se seti da li ih je on zasadio ili su tu već bila kada
nan- je krajem osamdesetih, u poslednjem trenutku dobrog i
sijskog stanja, kupio taj plac.
Skuvao je kafu i pozvao suseda da je zajedno popiju.
– Hvala, komšija, ali ne mogu sad, sadim lipu! Treba mi
hlad ovde, volim lipov čaj i miris lipe u cvatu.
Sused Mihajlo imao je osamdeset osam godina, pa mu je
bila čudna njegova potreba da sadi drvo koje će dobiti kakvutakvu krošnju tek za desetak godina. Znači, ako uopšte poživi
toliko, tada bi imao punih devedeset osam!
Ustao je i došao do kapije kako bi bolje osmotrio starca
koji je veštim pokretima zabijao ašov u mesto namenjeno lipi.
– Dajte da vam pomognem!
– Hvala, komšo, ali, evo, završio sam! – uzvratio je zadihani Mihajlo i uronio stabljiku u iskopanu rupu.
– Čekajte, čekajte, ne saginjite se, dolazim!
Žurnim korakom stigao je do suseda i kleknuo na travnjak oko sadnice. Počeo je da sitni grumenove zemlje i njima
zagrće stabljiku. Sve vreme kroz glavu su mu prolazila pitanja: zašto sve ovo Mihajlo radi u osamdeset osmoj godini,
kada mu je žena već davno umrla a deca i unuci raseljeni po
svetu? Zašto, kada je svestan da, i u slučaju da doživi da ta
krošnja stasa, neće moći često da dolazi u vikendicu i uživa
u njoj? Zašto to radi kada ne zna kome će kuća i plac da
budu prodati posle njegove smrti i šta će taj neko nepoznat
da učini sa njima? Zašto sadi to drvo kada će možda za koju
godinu neki tajkun poželeti da baš na tim placevima izgradi
hipermarket ili benzinsku pumpu? Kako u ovako nestabilnim vremenima može uopšte da misli na sutra i pravi bilo
kakve planove?
Kada je dobro ušuškao stabljiku podigao je glavu i odjednom shvatio da su i njemu samom, odavno već, u nepovrat
minule godine u kojima je bio mlad, imao veru, nadu, planove...
– Hoćemo li nas dvojica dočekati hlad i miris ove lipe? –
upitao je.
Starac se osmehnu:
– A što ne bismo dočekali? Ja verujem da hoćemo...
Či sta s l ika Srbi j e41
Ana Vučković
ŽENA U ZELENOJ HALJINI
ISPRED ZELENE PLANINE
K
ada sam dobila poziv da napišem nešto o ekologiji, iskreno, nisam se posebno obradovala. Zašto? Zato što ja
jednostavno, iako sam osoba koja o svemu ima mišljenje, o
ekologiji ne razmišljam mnogo i nekako nije u polju mog
interesovanja. Razmišljajući o tome o čemu tačno da pišem,
shvatila sam da ovakva moja ignorantska pozicija može da
aše, ja se bude stimulativna. Ja ne trčim da recikliram svoje l
ne zanimam za budućnost i klimatske promene, iako provaljujem da nešto ozbiljno nije dobro sa segmentiranošću
godišnjih doba, ja ne čitam deklaracije i ne razmišljam previ-
še o tome gde završava otpad, ali ja isto tako ne bacam žvake
i papiriće kroz prozor, ja kada smotana kao što jesam poku-
šam da pogodim kantu papirićem i ne pogodim, ja odšetam do kante, sagnem se i pokupim. Ja čak skoro nikad ne
bacam mnogo đubreta, a da ono nije u kesi, jer bih da učinim
ljudima koji to đubre vade (iako se uglavnom lepo prevrne
kontejner). Dakle, ja možda i jesam prava osoba da govori
a, već neko Grinpis o ekologiji, jer nisam zagriženi aktivista
ko prilično ne razmišlja o tome, ali se ponaša normalno. A
takvih ljudi treba da je više. Za posebne strategije recikla-
že, posebnih deponija, za sve je to potreban novac, ali bi
za početak ljudi mogli da počnu malim stvarima. Bacanje
đubreta je samo jedna od njih. I skupljanje kake vaših ljubimaca, da bismo mogli da ugodno hodamo ulicama grada,
a da ne zamaženo svoje nove lepe cipelice, pa ma koliko taj
naš pogrešan korak značio sreću. Kupovanje kola i kuća na
solarni pogon ili neko čudnovato gorivo koje će tek otkriti
je sjajna stvar, ali bi bilo dobro da dotad samo probamo da
se ponašamo normalno.
Neću vam reći da gasite svetlo u kupatilu ili u sobi ako
niste u njoj. Neki ljudi vole da im stan izgleda svečano i glamurozno, a drugi se pak plaše mraka. Uostalom, vi ste ti koji
plaćate to svetlo. To su te male stvari za koje ste vi odgovorni,
ali istom merom kao i kad više popijete ili se prejedete. Struju
nemaju svi, a vi je nemirice trošite, to je isto kao da kažete –
što vi bančite u kafani i jedete za trojicu, kada se nema ni za
narodne kuhinje.
U obe stvari odgovor je u odgovornosti! Kao što država
mora da ima za najsiromašnije, tako i vi morate biti odgovorni za svoje postupke, svoje račune, ali i planetu Zemlju
na kojoj živite.
Ja, ponovo ću naglasiti, možda nisam dobar primer, jer,
da, razmišljam u kakvom će svetu živeti moji unučići, ali ne
Ana Vučković43 Ana Vučković 42
od mojih omiljenih boja) noj 50’s haljini (a zeleno je jedna
na puš ili piš pauzi stojim ispred divlje planine, divlje, velike
i zelene kao što sam i ja.
dalje od toga. I mislim da mnogo stvari koje diktira kosmos,
nije u našim rukama. Ali ono što jeste u našim rukama je da
budemo nežni prema prirodi, da pokušamo da napravimo
dobre brane, kako se ne bi izlivale reke u ovakvoj meri (a
brane, valjda koštaju manje od reparacije imovine unesre-
ćenih građana), da pokušamo da ne zagađujemo jadne reke,
jezera i planine.
žda proizvoljnih zapažanja, Sa ovih generalizujućih i mo
volela bih da primetim nešto što mi se ne dopada, a na čemu
se insistira, a to je nastojanje da se komercijalizuje što više
planina i da se, po mom ubeđenju uništi i poslednji tračak
netaknute divlje i mistične prirode. To možda jeste dobro za
lokalno stanovništvo zbog zaposlenja, ali ne moraju sve planine da budu Zlatibor i Kopaonik. Onima koji npr. u gruboj
i agresivnoj komercijalizaciji Stare planine vide samo novac,
nemam bogznašta dobro da poručim. Bilo bi lepo da se ne
krče šume i da se ne postavlja 200 novih objekata, već da
se vrati sjaj starim zaboravljenim napuštenim planinarskim
domovima, u koje smo išli kao deca na rekreativne.
Čak i ja, koja vrlo volim da sam unutra ušuškana, u svojoj
sobi, ispod pokrivača, ja koja se ne oduševljava prirodom
naprečac, ponekad ne mogu da verujem koliko se oduševim prelepim pašnjacima i kanjonima, prizorima kroz prozor autobusa, dok putujem na promociju knjige ili u rodni
grad svog momka. I onda ja, jedna od onih koje, za razliku
od mnogih ekoloških kvazidušebrižnika važim za ekološkog
ignoranta shvatim koliko volim ta divna mesta koja vidim,
taj divan vazduh koji dišem i koliko sam srećna kad u zele-
Či sta s l ika Srbi j e45
Goran Skrobonja
KRALJ AMONIJAK
N
aslov ovog teksta sam (bez pitanja) pozajmio od Darka
Tuševljakovića koji Kralja Amonijaka pominje u svom
(„Čarobna knji- Senka naše želje izuzetnom romanu-prvencu
ga“, 2010). Otprilike na samoj sredini knjige, u jednoj od
ključnih scena prelomnih za radnju i likove, Darko opisuje
industrijski kompleks Južne zone Pančeva (Azotara, Petro-
nerija) kao monumentalne i smrtonosne kulise hemija i Rai
života njegovih protagonista, s uzgrednom i o-tako-tačnom
opaskom da „ljudi tamo imaju vazduh, ali ne i kiseonik“.
Ovih dana sam u prilici da se s Darkom intenzivnije dru-
, „Samiz- Kičma noći žim pošto sa njim i Otom Oltvanjijem (
dat B92“, 2010) putujem po Srbiji na svojevrsnoj turneji
koju smo nazvali „Tri lica knjige – Pisci uživo“ s ciljem da
čitaocima predstavimo tri romana koje smo (svaki po jedan,
naravno) objavili ove godine za svoje izdavače – pored nji-
Čovek koji je ubio Teslu hovih pomenutih knjiga, tu je i moj
(„Laguna“, 2010). Jedno od pitanja koja u razgovoru pred
publikom obavezno postavljam Darku odnosi se upravo
na Kralja Amonijaka i to koliko je njegov život u Pančevu
(gde se doselio iz jednog drugog ekološki izuzetno ugroženog grada s ovih prostora – Zenice) bio pomračen senkom
Južne zone i prožet otrovima koji polako ali sugurno ubijaju
stanovnike tog velikog i pitomog banatskog mesta.
Imam posebne razloge da se zanimam za percepciju ekološke pančevačke tragedije kakvu može da ima kolega po
peru: koreni su mi delom u Pančevu, dobar deo detinjstva
sam proveo u njemu, a u periodu od nekoliko godina, relativno nedavno, bio sam u prilici da se i iz prve ruke, kao
jedan od članova izvršnog odbora Petrohemije, uverim u to
Goran Skrobonja47 Goran Skrobonja 46
o kakvom je problemu reč i koliko je on beznadežno nere-
šiv. Jer ja Pančevo pamtim po vremenu kada je u Tamišu još
bilo žive ribe (jednu sam čak kao klinac – u pitanju je bila
malena štuka – zahvaljujući pukoj početničkoj pecaroškoj
sreći, uspeo uhvatim, upravo na mestu koje je u Darkovom
romanu poprište mnogo strašnijih događaja); pamtim ga po
mirisu mulja, snenim letnjim danima, izletima do Bele stene
varima kakve dečaci obično na Dunavu i mnogim drugim st
ne zaboravljaju kada odrastu i ostare. Ne pamtim Pančevo
po sirenama za znak uzbune zbog preterane koncentracije
štetnih materija u vazduhu, naredbama za zatvaranje prozora
č- i upotrebi zaštitnih maski: pamtim ga i volim zbog specii
nog ravničarskog duha i humora, bogate kulturne tradicije i neobičnog svetonazora koji se u Pančevcima razvio iz
spoznaje o tome da se na periferiji njihovog rodnog mesta
nailazi – Beograd.
Zahvaljujući poslu koji sam tih nekoliko godina obavljao,
upoznao sam i drugu stranu medalje: istinu o tome koliko su
postrojenja u Južnoj zoni neizlečivo i nepopravljivo zastarela,
opasna toliko da na radnom mestu svakodnevno imate osećaj
da bukvalno sedite na buretu baruta, i koliko je – paradoksalno – njihovo zatvaranje ili izmeštanje nešto o čemu se ne
može ni sanjati. Smrt Južne zone bila bi istovremeno i smrt
nerija, koja je sada celog grada: ako se po strani ostavi Rai
u ruskim rukama i u kojoj je novi vlasnik obavio u izvesnoj
meri remont i modernizaciju, preostala dva mastodonta koji
proizvode i u vazduh emituju opasne materije zapošljavaju
nekoliko hiljada ljudi i hrane isto toliko porodica, koje opet
taj novac troše u pančevačkom uslužnom i trgovinskom sektoru, a on bi se, opet, bez tih potrošača jednostavno ugasio i
ko zna koliko ljudi ostavio bez posla, prihoda i egzistencije.
Svi se još dobro sećamo zime 2006/2007. kad su se sirene
prolamale nad pančevačkim krovovima, kad su pokrajinski
političari kojima je to veoma odgovaralo sumnjivo brzo sti-
bi se slikali, delili obe- zali iz Novog Sada na lice mesta kako
ćanja i podsećali izbezumljene Pančevce osuđene sa sporo
istrebljenje kako treba da ih se sete na sledećim izborima.
Tih sirena više nema, jer su izbori bili i prošli, ali Pančevo i
dalje umire, jer se ništa u Južnoj zoni zapravo nije promenilo.
Po prirodi posla, morao sam da naučim šta je benzol, a šta
aromati, zašto treba strepeti od dekompozicije i kako tuma-
čiti boju dima na baklji fabrike etilena. Ali, isto tako, saznao
postupa) inspek- ne sam i kako postupa (ili, kad tako zatreba,
cija za zaštitu životne sredine, i kako se selektivno podnose
krivične prijave protiv politički nepodobnih direktora da bi
se sklonili i zamenili odgovarajućim kadrom iz vladajuće,
licije. toliko principijelne koa
Pančeva iz mog, pa i Darkovog detinjstva više jednostavno
nema. Zamenile su ga samo kulise među kojima, plašim se,
i Pančevci samo strpljivo i fatalistički tavore udišući svakog
dana miligrame nevidljive smrti. Zaštite od Kralja Amonijaka nema, osim u bekstvu za koje, naravno, većina stanovnika nije spremna niti dovoljno imućna. Kralj Amonijak je,
možda, široke ruke, ali u onoj drugoj, koju krije iza leđa,
čuva za svoje podanike buket bolesti, od astme do kancera
pluća. O Pančevu verovatno niko nikada više neće pisati sa
Či sta s l ika Srbi j e48
Čudovište iz lmove kao što su nostalgijom; ljudi će snimati i
, a neko će možda napisati priču ili Zona mrtvih ili Tamiš a
roman sa postapokaliptičnom tematikom smešten u ovom
banatskom Bopalu. Tanana, ali lirska i tanana osećanja osta-
će rezervisana za neka druga, srećnija mesta. Grad koji sam
toliko voleo i uživao u mladosti provedenoj u njemu ostaće,
nažalost, sačuvan samo u uspomenama i dobrim knjigama
kao što je Darkova.
Vule Žurić
USVINJIMO SRBIJU!
Z
ašto bih bio spisateljski povlašten za (o)blogovanje ekologije?
Zato što sam iz smogovskog Sarajeva, gde sam fasovao
onaj rat, zbrisao prvo u nuklearnu Vinču, da bih se skrasio
u nadaleko čuvenom Pančevu, gde me je zadesilo još čuve-
? bembanje nije
Zato što znam šta je smrad?
Ili zato što sam još u prvom razredu osnovne škole odbio
išta bez zaštitnih rukavica, da čistim smeće iz školskog dvor
pa umalo zaradio ukor Nastavnog veća, a nekoliko godina
kasnije zamalo izbegao batine ljutog pijanog komšije kada
sam sa drugarima jednog proletnjeg vikenda digao opasnu
prašinu u betonskom dvorištu pred zgradom, jer je u toku
bila akcija slična onoj nedavnoj OČISTIMO SRBIJU!?Zar
nije logičnije da o prednostima netaknute prirode i pažljivog
društva pišu Mogli, Rambo, Ratko Mladić, Kaspar Hauzer ili
Či sta s l ika Srbi j e51 Vule Žurić 50
pokojna baba Darinka iz Rečice kod Reljeva, kod Sarajeva,
pored Zenice, iza Maglaja.
Gde je smrdelo.
Gde smrdi.
I gde će smrdeti!
E, neka smrdi i treba da smrdi!
Jer, u Maglaju je, ako niste imali pojma, čuvena „Natronka“, fabrika celuloze, koja posle rata ponovo radi i smrdi, pa
kada vozom šibate od Doboja ka Zen’ci, ili u antiprotivnom
smeru, u nozdrvama osetite taj odvratni potmuli smrad od
koga boli glava, peku oči, bride uši i uspavljuju se misli.
Taj smrad je, međutim, tokom mog prvog poratnog putovanja vozom iz Beograda u Sarajevo, bio itekakav miris.
h grobalja i ostalih mnogo- Umesto porušenih kuća, vojni
brojnih belega građanskog rata, dim iz dimnjaka „Natronke“
mora da bude samo dobra vest.
Lozničani najbolje znaju o čemu govorim.
I tamo postoji fabrika celuloze, ali, koliko znam, na drugom kraju grada, radnikčka klasa sada rmbači u tri smene
praveći ženske čarape.
Šta je sa celulozom, ne znam...
I u Pančevu je, što se smrada tiče, hvala na pitanju, dobro.
Odlično!
Evo, baš u prošli petak, uveče, kad je omladina krenula da
se ludo zabavlja, obilazeći toliko zabavnih mesta na kojima
se toči toliko odličnog alkohola i pušta odlična odličnoglasna
muzika, zasmrde vazduh baš odlično.
Ali, baš onako... suštinski.
Znači: industrija, bato, šljaka. Biće uvoza-izvoza, biće
plata, godišnjih odmora, biće putovanja, biće bolesti. Radi-
će bolnice, lekari će da rade svoj posao i medicinske sestre
i patolozi.
A tek grobari?
Sem fabrika i buvljaka, u Pančevu najbolje ide grobljima.
Odavno su veća od Velike Srbije!U jednom trenutku su lokalne vlasti htele preko medija da zamole Pančevce i Pančevke
da se malo strpe sa crkavanjem, dok ne izbudže još površine
i dubine.
lo dva lokalna nedeljnika. Čak je jedno vreme izlazi
Borili su se za čitulje, uplakane ljude vukli za crne rukave.
inije je! Dve smrti po ceni jedne! Žalite kod nas! Jet
Gratis oglasi za genocid!
Stvarno, čudi me da nisu došli na menadžersku ideju da
počinju da nas sa’ranjuju u masovne grobnice.
Jer, braćo, ovde se umire na kile.
Rak je popularniji od FARME.
Malo, malo, pa nekoga izbacuju.
Prvo su nas bombardovali Amerikanci a sada su nas kupili
Rusi.
Vidi se, i jedni i drugi prema nama gaje rispekt.
Ovi prvi probali da nas zatvore sa nekoliko direktnih
pogodaka. Nebom je tekao crni Dunav otrovnoga dima.
ltere i sl. A ovi drugi, obećavaju i
Niti su nam ovi prvi zatvorili radnju, niti su je ovi rugi
renovirali.
Mašina za ubijanje šljaka kao TEMPO.
Či sta s l ika Srbi j e52
Maša Rebić
NOĆ NA ZEMLJI
„D
“ nd. on’t blow it – good planets are hard to i
Zadovoljna dokona domaćica koja ovo piše sedi
na svojoj prostranoj terasi na Vračaru, predveče, i uživa u
poslednjem lepom jesenjem sumraku. Ko ne zna kako izgleda Beograd sa vrha osmog sprata, ja ću mu opisati. Nebo je
šareno. Purpurno, tamno i svetloplavo se mešaju u nekim
apstraktnim oblicima. Vidim novi most, Hram, avalski
toranj. Ptice lete u jatima iznad nas i grakću. Muž iz dnevne
sobe vodi poslovni razgovor preko skajpa a nas troje – dvoipogodišnjakinja, predškolac i već pomenuta srećna majka
– pričamo ko je šta danas radio dok pijemo čaj od nane sa
slamčicama.
ćihu, ćihu , Dada je pevala hoću moju mamu „Plakala sam
a nisam jela njam, njam, bilo bljak. Ema ima zeku... Gde je
moj zeka...?“, oglašava se ćerka prva, a zatim odlazi da traži
svog zeca setivši se da ga je negde zaboravila.
Ali šta bi bilo kada bi Smrtonerija, Smrtohemija i Smrtotara prestale da rade?
U Sarajevu je, toliko godina nakon rata, vazduh i dalje
vrlo čist.
Ne rade, jarane, fabrike.
Narod uzdiše čist vazduh po buvljacima. Prodaje šuplje
da bi kupio prazno.
Razliku nosi u banku.
Da ima za izlet u netaknutu prirodu, po kojoj su još uvek
posejane nazagne mine.
I šta ako se to desi u Pančevu? Taj čisti vazduh, gomila
ljudi bez posla, na čistom vazduhu?
Hoću da kažem: nema tu nekog rešenja.
Ili živiš u šumi, jedeš bobice, muzeš ovčice, ili si urban,
grickaš semenke i vičeš UA!
Usvinjimo, dakle, Srbiju!
Mangulica po glavi stanovnika.
Bez holesterola.
I turšija.
Od neprskanog povrća i voća.
Od mirisnih dunja.
Amanaman!
Či sta s l ika Srbi j e55 Maša Rebić 54
„Mi smo danas bili van vrtića i snimala nas je televizija.
, a onda smo svi zajedno pevali Tužnu reku Recitovao sam
referiše mi sin oduševljeno. Spasimo vodu ,”...
On je ponosni predstavnik ekološkog vrtića sa Vračara,
jedinog te vrste u našem gradu. Oni se igraju novinara i govore o tome koliko je voda važna za čovečanstvo, sade biljke u
pesmice. opa cupa šumica dvorištu i pevaju
„Mislim da neću da budem pilot. Biću onaj što spasava
jaguare...“, odlučuje zatim jer smo pre ovog razgovora gledali
emisiju o jaguarima njegovoj novoj omiljenoj životinji.
„Ali ne znam koliko još moram da porastem da me puste
da odem tamo kod njih...“
Odgovaram mu da može već sad da se priprema tako što
ćemo čitati enciklopedije i gledati preko interneta sve što
postoji o jaguarima, pa moj sin oduševljen idejom odlazi
u sobu, donosi na terasu ogromnu enciklopediju i pažljivo
počinje da proučava svoju knjigu o velikim grabljivcima.
Ne, nije ovako svaki dan. Obično sam pred nervnim slomom, deca se svađaju, jure i tuku. Danas je nešto čudno u
vazduhu, kao da svi znamo da će već sutra postati hladno i
da više nećemo moći da sedimo na terasi.
„Mama, zašto ih ljudi love kad se jaguari ne jedu?“
Deci nikad ne treba uskratiti odgovor. To je najgore što
možete da učinite, ali ovog puta ja to radim. Ne želim da pre
spavanja ima u glavi sliku lovaca koji deru životinje zbog
krzna. I onda, valjda zbog tog pogleda, lepe večeri, pitanja
koja dobijam, misli odlaze na razne strane. Jednog dana ću
morati da mu objasnim zašto ljudi ubijaju jaguare, kako mi,
ljudi, uništavamo sve oko sebe kao da nismo sa ove planete,
kako nas pogrešno usmerena inteligencija vodi u potpunu
propast jer da bi zadovoljili svoje potrebe idemo do krajnih
granica i do totalnog uništenja.
„Hoće li jaguari nestati kao dinosaurusi?“, pita me tužno.
„Ljubavi, mislim da neće. Suviše su spretni i brzi da bi lovci
mogli da ih uhvate...“
Glup odgovor, ali kako da mu kažem da je u ozbiljnoj opasnosti svaka četvrta vrsta sisara, svaka osma vrsta ptica, jedna
trećina svih vodozemaca i 70 procenata svih vrsta biljaka koje
su do sad procenjene u pogledu statusa ugroženosti. Gorila,
kog je voleo prošlog meseca najviše na svetu, iz ugroženih
prešao je u status kritično ugroženih. Desetkovani su lovom
n, kog smo proučavali cele prošle godine i radi mesa! Deli
zbog kog je naučio da pliva je pred istrebljenjem zbog ribarenja, zagađenja voda i rečnog saobraćaja...
„Mislim da u Srbiji postoji bar jedan jaguar...“, nastavlja
mudro da razmišlja, a ja mislim kako je u našoj zemlji vec
iščezlo devet vrsta i da je bolje tom jednom jaguaru da pobegne što pre. Mi nemamo više crnog lešinara, bradana, sivog
ždrala, tertreba... Mi imamo Pančevo koji zovu mrtvim gradom jer je godinama unazad prisutno zagađenje benzenom.
Mi smo imali skoro eksploziju u farmaceutskoj fabrici u kojoj
su se oglasile sirene jer se nije znalo na koju stranu će vetar
odneti isparenja, da se nikad nije ni utvrdilo da li je u tim
isparenjima bilo fosfora, da je možda sve zataškano i da će
možda neki ljudi imati posledice za ceo život. Mi smo potpuno nespremni za jaguara, sine. Mi smo nespremni za bilo
Či sta s l ika Srbi j e57 Maša Rebić 56
kakav ekološki incident. Mi čak nemamo ni mobilne ekipe
koje bi reagovale u takvom slučaju. Mi smo najugroženija
zemlja u Evropi. Kod nas nikad niko nije bio kažnjen za uni-
štavanje ove zemlje.
„Super je što živimo ovde, mama... Ima puno lavova, skakavaca, kornjača, i naravno jaguara...“
„Jeste, ljubavi, imamo sreću što živimo u Beogradu, u Srbiji, na ovoj planeti. Naša planeta je prepuna života...“
Pokušavam da učim decu šta je život, koje su njegove
vrednosti, koja je svrha života, šta je dobro a šta loše, šta
je sreća i šta je priroda. Od tačnih odgovora na ova pitanja
zavisi sudbina svih nas.
„Ja ću da branim i čuvam jaguare. I lavove.“
„Pa kad si već tu sačuvaj i slona i žirafu...“
„Hoću! Ja volim sve životinje i sve ću da ih čuvam, moram
da se opremim dobro...video sam kako je onaj čovek pio vodu
iz palminog drveta... gde da naučim sve trikove?“
„Pisaćemo mu pismo sutra, pa ga pitaj sve što te zanima...“
Ponosna sam majka. Moj sin je budući Dejvid Belami.
„Mamaaaaa, učili smo danas o ekologiji. Pa, ja sam ekolog.
Ekolog brani prirodu!“
Na dobrom je putu. Polako shvata.
Ulazimo u kuću. Zatvaram vrata terase gledajući to čarobno nebo nad Zemljom i odlučujem da bojkotujem određene
kozmetičke preparate. Oni kupuju palmino ulje u enormnim
količinama a to ulje se zapravo stvara tako što se uništavaju
indonežanske kišne šume. Krzno ne nosim, to mi je za primitivce. Gasim svetla, čuvam energiju. Neću da koristim sprejeve, čuvam ozonski omotač a u torbi od sad nosim portabl
ceger jer ne uzimam više najlonske kese u prodavnicama. A
naročito neću da kupujem loše novine koje su napravljene
od dobrog drveća.
Počinjem od nečega. Ipak sam ja mama branitelja prirode.
U dnevnoj sobi otac, ćerka i pronađeni zeka su zaspali na
trosedu. Počela je tako još jedna mirna noć za nas, ali čini
mi se, ne i na Zemlji.
Či sta s l ika Srbi j e59
Žaklina Kiš
ISTINITA PRIČA IZ ŽIVOTA...
O EKOLOGIJI
Ž
iveći u Pančevu, crnoj ekološkoj tački Evrope, shvatih da
ekologija ne postoji. Jer da nije tako, neko bi već u cilju
razvoja te iste nauke, učinio nešto po pitanju decenijskog
mas-trovanja građana u mom gradu.
, kuplje- Pančevac Otvaram smelo primerak lokalnog lista
nog od kolportera s maramicom zalepljenom preko nosa. Od
jutros je zagađenje vazduha ponovo takvih razmera da se bez
pomoći prijatelja/maske/papirne maramice/salveta ne može
boraviti na ulici.
kon zagađenja, ponosno istaknut na trećoj stranici Grai
lista, prikazuje izveštaj sa mernog mesta u centru grada.
Benzen je povećan za 10 puta, praškaste materije 50 puta,
kona treba merkaptani 30 puta... a ciničan naslov iznad grai
da celoj priči dâ duhovitu notu – u Pančevu stanje regularno!
kona – akcija. Pozivaju se Pančevci da iseku, Ispod grai
popune, a potom podnesu na šalteru suda, pripremljenu
tužbu protiv zagađivača, odštampanu na dnu strane. Ovo
, a ja i dalje nisam isekla iz Pančevac je već deseti broj lista
novina pripremljenu tužbu. Danas hoću.
Ponosno odlazim do šalter sale suda ne bih li ozvaničila
svoj vapaj za pravdom. Želim da budu kažnjeni oni koji mi
ne daju da dišem, uverena da će teorija – što nas je više, jači
smo – ovaj put uroditi plodom.
Ali avaj... prošli su meseci otkad je hiljade tužbi podneto,
a nijedno ročište nije zakazano. Digli smo ruke. Ponovo.
Noćas, nekoliko godina kasnije, opet užasno smrdi.
Napolju je predivno veče, 18 ºC u novembru, a ja zatvaram prozor. Moj izdresirani njuh prepoznaje opasnost od
materija koje su dokazano kancerogene prirode. Po mojoj
proceni, zasnovanoj na tridesetogodišnjem iskustvu, one
premašuju dozvoljene vrednosti za minimum pedeset
puta.
Pozivam inspekciju. Upućuju me na Beograd. Ljubazna
službenica me vraća na broj službe u Pančevu. U uređenom
društvu, u svetu, pritiskom na dugme miša, preko interneta, sve se završava za nekoliko trenutaka. Ali ovo nije svet,
shvatam noćas. Ili mi nismo deo sveta, prolazi mi kroz glavu,
ma – ni deo Srbije koji hoće u Evropsku uniju, ali joj duš-
mani ne daju. Ovde i dalje sve zavisi od jednog malog šrafa
u institucijama sistema. Počev od prava čoveka, pa do ljudskih prava, od imovnog stanja do prava na imovinu. Tako i
moj noćašnji vapaj za čistim vazduhom ili bar informacijom,
Žaklina Kiš61 Žaklina Kiš 60
zavisi od službenica koje se javljaju na telefon i vođe smene
u fabrici na obodu grada.
Pozivam broj u Pančevu, ponovo, i dobijam uverenja da je
zagađenje prijavljeno Republičkoj inspekciji u Beogradu koja
je poslala svoje inspektore na teren. Iznenada shvatam da je
moj grad jedan običan TEREN. Samo ne znam za šta? Za
hemijski eksperiment, za toksikaciju ljudi, poligon za statisti-
čare koji su utvrili da broj obolelih u Pančevu premašuje broj
obolelih u nekoliko gradova u Srbiji zajedno? Teren, poput
fudbalskog terena. Na jednoj strani – građani, na drugoj zbirni interesi druge ekipe. Sudija – njihov čovek. Pogodite ko
gubi svaku utakmicu?
Ekologija. Izvinjavam se ako nisam dovoljno edukovana
– a šta je to?
Vikipedija kaže da je reč ekologija nastala od reči oikos/
dom, prebivalište i logos/nauka, rasprava, izučavanje.
Ako je ovo moj dom /oikos/, onda logos nikako ne pristaje kao njen nastavak. Jer ovde se ekologija bavi posledicama
višedecenijskog zagađenja, a ne zaštitom od istog.
Nauka o životnoj okolini ne stanuje na adresi ovog grada.
Zato molim poštovanog urednika blog stranice na sajtu
„Lagune“ da mi više ne zadaje ovako teške domaće zadatke.
Nisam u ravnopravnom statusu sa ostalim autorima koji će
isticati domete ove nauke. Jer, upravo dok pišem ovaj tekst,
oglašava se sirena za hemijsku opasnost, a sa lokalnog TV-a
upozoravaju da bez preke potrebe ne treba izlaziti napolje.
Još jedan akcident u nekoj od tri pančevače fabrike hemijskog kompleksa; ništa novo, niti strašno – ali valja biti oprezan, kažu. Deca se bude iz prvog sna i plaču. Pitaju, kroz
snene očice, zašto se ne odselimo iz ovog grada. Ne poznajem
decu koja žele da napuste svoj dom, osim pančevačke. Valjda
sve kao nauka... ili zato što bi zato što im je ekologija pružila
u Domu zdravlja ili nošenja umesto noćnih sirena, inhalacija
maski u školskim torbama, želela da bezbrižno trče zelenim
parkovima i dišu punim plućima?
Završavam tekst o ekologiji i prilazim prozoru. Kroz oro-
šena stakla nazirem beličasti dim kako preteći nadolazi iz
pravca fabrika. Park, ispred zgrade u kojoj stanujem, nije
načičkan drvećem ogoljenih grana zato što je jesen već uveizgleda i u proleće, kada cvatu liko stigla u naš grad. On tako
lipe u nekim drugim gradovima i miriše cveće sa balkona
urednih domaćica.
A ja bih da verujem da je ekologija nauka. I da su ekolozi
ovde naučnici. Pozivam vas onda u moj grad da dokažete
postojanje te nauke. Na kraju – nauka se bazira samo na
činjenicama, zar ne? Volela bih da čujem koje su vaše...
Či sta s l ika Srbi j e63
Miomir Petrović
KOZMETIKOLOGIJA
N
adam se da me nećete pogrešno razumeti. Mada, nešto
mi se čini da hoćete. Ali i to je u redu. Kada neko nekoga
, samo na razumeo pogrešno razume, onda znači da ga je ipak
pogrešan način. Što je svakako bolje od potpunog nerazumevanja. Pazite: nemam ništa protiv pasa, mačaka (sâm sam bio
ponosni vlasnik jedne punih dvanaest godina), nemam ništa
protiv manjina, nemam ništa protiv svakodnevnog tuširanja,
još manje brijanja, nemam ništa protiv parkiranja na propi-
šta protiv klasične a još sno obeleženim mestima, nemam ni
manje protiv moderne muzike, nemam ništa protiv naprednih tehnologija jer i pišem ovo ne guščijim perom nego na
kompjuteru... a opet, sve mi se nešto čini da su oni, koji pored
) imaju nešto protiv u stvari gorenavedenih i sličnih stvari (
postali sada komesari koji, kao i svi komesari, pokušavaju da
mi isperu mozak. Stalno mi govore da ne radim ovo, da ne
radim ono, da se klonim nečega i pristupim nečem sasvim
drugačijem... bombarduju me preko katodne cevi zabranama
i raznoraznim dovođenjima u red moje ličnosti, onako kako
mi to ne bi radili ni Jezuiti da su me kojim slučajem roditelji
umesto u školu poslali u Sjemenište. (Nemam nista protiv
Jezuita, niti katolika, da naglasim). Komesari kao komesari,
mora neko da radi i taj posao.
Dakle, čini mi se da od rođenja (u ulici tada Kosmajskoj a
nakon toga Maršala Birjuzova, tu, u centru Beograda) nikada
nisam bacao smeće kroz prozor (mada imam komšiju koji
ašu, da to radi), da nisam bacio u reku nijednu plastičnu l
ne sejem opuške iz pepeljare automobila na pločnik, da ne
otoar niti gasove u hemis- ispuštam toksične tekućine na tr
feru, da ne prelazim ulicu na crveno i da obavezno zatvaram
kontejner kada sam obavio ono malo posla što s njim imam.
S druge strane, mislim da oni koji danas imaju malo više
posla s kontejnerima – danas, u renesansnom novom milenijumu u kome smo svi konektovani na sve i širimo ljubav,
tom hranu ili neku odbačenu mir i toleranciju! – tražeći u is
igračku za svoje dete imaju pravo da ne zatvore poklopac
metalne naprave s gumenim točkićima. Čini mi se da oni
imaju pravo i da ne recikliraju.
Pitam se ko manje reciklira, ona polovina prolaznika u
Knez Mihailovoj koja u ruci nosi kese s oznakama „Zara“
ili „Mango“ (a koje nabildovani muževi nestrpljivo čekaju u
džipovima parkiranim na četiri zardinjere, ako treba) ili oni
koji kopaju po kantama za smeće pa im ponešto padne na
trotoar? Da bi stvar bila dramski uzbudljivija, komesari koji
su mene našli da uče gde i kako se odlaže smeće, toksični
Miomir Petrović65 Miomir Petrović 64
nusproizvodi proizvodnje, izduvni gasovi (valjda treba da
lmovima nabijem gumeno crevo na aus- kao u američkim i
puh pa ga ubacim kroz prozor automobila dok vozim!?)...
oni koji, popreko me gledajući s TV ekrana, pokušavaju da
od mene naprave Evropljanina i nauče me kako da volim
pse i mačke, da volim manjine (polazeći od opravdane pretpostavke da ih najverovatnije, kao Srbin, ne volim), da se
svakodnevno tuširam, brijem, da parkiram na propisno obeleženim mestima, da volim klasičnu ali mnogo, mnogo više
modernu muziku, da volim napredne tehnologije... da su oni,
poglavito, deca prvoboraca generala koji su u Beograd preko
cira iz Sevojna, Bugojna (i ostalih noći uselili hiljade podoi
„ojna“) a koji su, opet, našavši se zbunjenim i raskorenjenim
usred betona, asfalta i novogradnji odmah počeli da bacaju
smeće kroz prozor, pikavce po parkovima, da se zahrknu
pa pljunu nasred korzoa dok „šetaju svoje pištolje“ (kako je
neko, pametniji od mene, već primetio)!
U Francuskoj sam još kao dečak naučio da odvajam staklo
u plave, papir u žute i organsko smeće u braon kontejnere.
Tada, kada su roditelji današnjih komesara sadili rotkvice i
kupus na „zelenim površinama“ oko svojih nebodera. Zbog
nostalgije, valjda. Da se razumemo, nisam ja potomak sedme
generacije rođene u Beogradu. Onaj koji to ističe je pravi
malograđanin koji ne shvata da su pre sedam kolena, sto
metara iznad trga Slavija bili vinogradi, isti onakvi kao u
Mladenovcu, Žužgatovcu, Krupi ili Aleksandrovcu. Nije reč
ovde o poreklu, nego o vaspitanju, akumulaciji koja se dobi-
rmirane kravate i politički ja u porodici a ne stavljanjem i
korektnog „pina“ na sako (značke na reveru). E, oni me uče!
Malo se, po meni, to razlikuje od pridikovanja pionirskih
rukovodilaca. Jedino što im nedostaje su plava kapica sa zvezdom petokrakom i crvena marama. Jedan komplet čuvam,
dali su mi ga davno, pa ako se neko od komesara prepozna
u ovom tekstu može da ga dobije od mene na poklon.
Kakva zemlja, takvi i učitelji. Ekonomija crkava jer su sve
pokupovali isti ljudi, u Srbiji nema mleka (da još i razumeš da
je u pitanju Togo ili bratski mu Tobago), predstavnici naroda
nemaju problem s tim što nisu suvereni već uživaju u svom
marionetskom položaju, plate su male a i ne stižu redovno,
nameti su ogromni a stižu redovno, korupcija je po modelu
banana-republika u Africi, „srednja i mala preduzeća“ – te
grcaju u dugo- srpskog liberal-kapitalističkog buma uzdanice
vima a vlasnici jedva čekaju da prodaju umesto da šire posao...
ali su, zato, pseći izmet, recikliranje ambalaže i ostale kozmetičke stvari u državi pred bankrotom za komesare važnije od
samog života. Mora se, kažu, od nečeg početi. Mora se, ali od
eshatološke i državotvorne suštine a ne od pikavca bačenog
na trotoar. Predao danas (24. 11.) jedan čovek jednom čoveku listu od, valjda, 4.000 pitanja o tome da li smo spremni za
EU. Ovaj drugi, mislim čovek, primio to uz osmeh. U fazonu:
„Ma to ti je sve rešeno.“ Odmah da ga posavetujem – nema ti
tu, druže, ni 20 pozitivnih odgovora na 4.000 pitanja, čekaj
samo da kod kuće otvoriš tu ukrštenicu.
Dakle, đubre smeta, nije da ne smeta. Dakle, kao strastven
pušač prihvatiću da pušim na ulici kao građanin drugog reda,
da se smrzavam s prostitutkama i policajcima. Tako i pušim
Či sta s l ika Srbi j e67 Miomir Petrović 66
svaki put kada odem u Italiju i Francusku, navikao sam se
već. Ne mogu, kao otac maloletnog deteta da tvrdim da je
pušenje zdravo jer bi ga, onda, pedijatri prepisivali svakom
novorođenčetu. Ali neće to rešiti problem. To je samo stvar
kozmetikologije a ne ekologije. U Švajcarskoj je to pitanje
ekologije, ovde nije. Dakle, ne smetaju ekonomski visoko
razvijene zemlje koje zagađuju vazduh, ne smetaju nuklearne
probe, ne smeta to što je Ulica Kneza Miloša ozračena uranijumom od poslednjeg bombardovanja tako da sama svetli
ja, ne smeta stres zbog teš- u mraku onda kada nestane stru
kog sastavljanja kraja s krajem zbog čega nam je Onkološki
institut pun kao da se deli karta više... ali smeta Miomir sa
cigaretom. Naročito bivšim pušačima jer ih mami i podseća
kako je to bilo divno, doduše sirotinjsko i tipično balkansko
uživanje.
Sećam se fenomenalnog slogana od pre petnaestak godina: „Crna Gora – Ekološka država“! Stvarno je dobar. Tačan.
Kada ne možeš četrdeset godina da napraviš kanalizaciju za
svoje građane, kada samo lud tamo pije vodu iz česme, kada
nemaš nijednu aktivnu fabriku a prirodnih ljepota koliko
ti duša ište (što je činjenica a ne moja malicioznost), onda
kao brend nudiš nešto što niti si stvorio, niti ga održavaš već
postoji samo od sebe. Ali sada u Srbiji vlada proleterski polet
nije: bačeni pikavac ili „Farma“? – zato i ekologija. Šta je štet
Bačeni pikavac. Zašto? Zato što se... i pored toga što se na
„Farmi“ ljudi vređaju, potkazuju i „izbacuju“ jedni druge,
li bilo kojoj drugoj osnovi, šti- psuju po nacionalnoj, rasnoj i
paju za zadnjice, podriguju i tuku... oni ipak nalaze na seoskom imanju, na svežem vazduhu i gledaju u prirodne (čitaj
ekološke) ljepote s prozora. Dakle, skroz su ekološki neki
t. A to što narod – čitavo ljudi. Plus, to nekome donosi proi
veče, jer nema posao pa ne zna zašto bi uopšte ustao po jutru,
uz mlako pivo gleda „Farmu“ i taj sutra treba da motiviše
svoje čeljade da istraje u baletu, košarci, operskom pevanju
zici – polako odustaje, kao Homer Simpson, ili kvantnoj i
od toga i da misli, to, dakle, nije ekološki štetno. Neće biti!
Tako je, čitam u novinama, novi, podzemni kontejner koji
ima samo mali otvor na vrhu, skoro pa uzeo svoju prvu žrtvu.
Radnici, ošamućeni celovečernjom „Farmom“ i pivom, uop-
šte nisu po evropskim standardima šlajfali beton oko kontejnera. Dobili su posao na tenderu, ko će im zameriti što
nisu previše stručni. Neki sakupljač kontejnerskih dobara je
nezgodno stao pa upao u veliki, podzemni prostor za đubre.
Izvadili su ga. Malo je ugruvan. Nije mnogo usmrđen, ili bar
ne više nego pre (u)pada. Normalno. U zemlji sa izraženom
ekološkom inteligencijom (na kojoj komesari rade krvavo i
dan i noć) ni beskućnik ne smrdi. Dapače – da se posluzim
jezikom nekadašnjeg i budućeg „bratstva i jedinstva“ – miriše
isto onako kako je mirisao pre svog antiekološkog (u)pada
u prostor ograničen samo za boravak đubreta, ne i ljudskih
bića.
Či sta s l ika Srbi j e69
sh-safariju. Dentalijevu bit da bi učestvovali u stanovitom i
Visoki je predstavnik ucijenio sa 999 evra, pa, iako to nije bila
da visokom činovniku preda neka suma, množina je pohitala
svježu ribu na ovalu, ukrašenu perima divlje pomorandže,
kriškama limuna, a ako zatreba, obdržavanu i kockama leda…
Morao sam, oduševljeno ispuštajući balončiće potrošenog
priznati sebi gdje sam zaista bio štićenik boginje , kiseonika
Sezone. Jer, kako drukčije imenovati taj povlašćeni trenutak
krljušt, osjećam sve riblje da pod prstima desne ruke, niz
suštastvo zubaca Dentalia. Sit, krckao bi on još pomalo mili-
uorescentoze- metarsku mlađ puža Hinia reticulata; na tu l
lenu algu odrasle su pužice početkom ljeta polagale hiljade
svojih jajašaca.
Jak u repnom dijelu, zdravih peraja, sjajnog oka, Dentalio je mirovao, krckao snažnim vilicama poslasticu i tek
tu i tamo lako pomjerao repno peraje. Ako bih se ja u igri
ponekad i zanio, on ne bi nikada: na svaku promjenu podvodnog zvuka nalik pucketanju, poteklog od motora različite
snage, od parenja velikih mekušaca s krečnjačkom ljušturom,
od klepetanja preplašenih pa zatvorenih školjki mušalja, od
udaljenih manevarskih detonacija iza Mamule… zubatac
bi jednim trzajem, iz repa, nestajao u mračnom procjepu.
Dobro se pazio: tren kasnije, iza lučnog podvodnog hridinastog vijenca pojavljivala se prilika naoružana pneumatskim
ostima, s bocama kiseonika, maskom na glavi kad i sa vizirom za infracrveno pretraživanje terena. Srećom, niti bih ja
okončavao na ostima, niti bi okončavao zubatac Dentalio.
Ronioci su odustajali svaki put kada bi virnuvši i razgnuvši
Nikola Malović
ZUBATAC DENTALIO
Lj
eta sam potrošio da bih zadobio njegovo povjerenje.
Zubatac Dentalio sad mi je jeo iz ruke. Iz početka
sam mu pružao smrskane školjke, a kasnije – manje ribe
ulovljene iz barke ili kupljene na peškariji, ribljoj pijaci. Držao
sam u kesi pod vodom katkad i meso barenih mušalja samo
da bi se stari Dentalio hranio raznovrsno, i da ne bi morao da
izlazi iz podvodne kamene izbe. Živio je na opasnom mjestu,
podno svjetionika na Turskom rtu u prirodnom procjepu
potpuno skrivenom sa spoljne strane kolonijom alge Mariette nobilis. Tuda su danonoćno prolazili ronioci naoružani pneumatskim puškama. Dentalio je odolijevao. Nije se
sticirani dao uloviti. Ako je tačan bio glas po kome su soi
og predstavnika notirali dišu- digitalni sonari s jahte Visok
ću frekvenciju preostalih zalivskih zubataca većih od lakta,
to će biti razumljivo što su se baš mnogi ljetujući, domaći i
naročitim izazovom samopozvani avanturisti skupili u Boki
Nikola Malović70
snop Mariette nobilis, na ulazu u procjep, čekirali gomilicu
sparenih puževa kvgavih volaka, Murex trunculusa. Tada bi
otišli dalje, ka površini ispuštajući balone potrošenog zraka
i sijevajući pogledom lijevo-desno.
Srećom, svjetioničaru sam Nikoli predložio na vrijeme
to lukavstvo, računajući da lovci na ucijenjene riblje glave
nisu listom poznavaoci faune. Naime, ako raritetni i kapitalni
zubatac jeste bio toplokrvan, puževi murexi to nisu mogli
biti. Svjetioničar je Nikola, koristeći solarnu energiju, stalno
u vodi grijao do ključanja prazne murex-ljušture, a imao ih
je, jer je mesnu salatu od prpora, tih istih ukusnih puževa,
sebi često pripravljao. I ljušture složene tako da izgleda kao
da su mekušci usred parenja, navodile su, u Dentalijevom
procjepu, opremljene ronioce na pogrešan trag!
) Lutajući Bokelj (Ekološka celina iz romana
Mirjana Đurđević
BAJKA BEZVEZE
–
E
sad mi je dosta, ovako više ne može da se živi – rekla je
najednom štuka, zabila nos u mulj i krenula da usisava.
– Ajde, some, diži se! – pridružila joj se deverika u opštoj
mobilizaciji ribljeg sveta na uspostavljanju podvodne higijene. – Življe malo, nemoj mi tu ko mačka repom...
Siroma som baci setne poglede, levi pa desni, na svoj
kržljavi rep, eh da može makar kao mačka, nego ni toliko,
pa očupa zubima najbliži primerak PVC ambalaže zaglavljen
u korenje žalosne vrbe i ponese ga nagore.
Zato je tolstolobik mlatio svojom repinom tako žustro da
se voda sva uskomešala i počela da brboće, ostavljajući na
površini debeli sloj sive pene, onakve kao kad se kuva supa.
Tri bandara – tri musketara, nastupali su kao i obično
zajedno. Ekipa za specijalne zadatke. Da pripomognu grgeču
prilikom nabadanja komada stiropora na leđno peraje, na
primer. Onda ga on vozi, zzzzzzz, do deponije pod mostićem
Či sta s l ika Srbi j e73 Mirjana Đurđević 72
splava koji je otplovio, kao vozilo pod pratnjom tri bandara,
jedan ispred, dvojica sa strane.
Pijani šaran ne haje za radnu akciju koleginica riba –
letvosan je. Navukao se na neko italijansko belo u brikpaku,
ino, i sad mu je zlo. Leži na dnu zazidan tim brikpacima jet
i halucinira, priviđa mu se poruka u boci, pravoj, poštenoj,
staklenoj boci banatskog rizlinga. U poruci piše, mada mu
je nejasno otkud zna šta piše u poruci u zatvorenoj boci, da
je nekada sve bilo bolje. Potpis – sveti Nikola?! Pri pomisli
na ovog zločinca koji otvoreno zagovara i sprovodi ihtiocid
– sad će, za desetak dana novi pogrom – lepo mu dođe da
otpliva do prvog kanalizacionog izliva i naguta se ešerihije
koli, da eksplicitno potvrdi navode gospodina sveca kako je
„nekad sve bilo bolje“. Obuze ga jeza od ovog talasa suicidnog
nagona, ili samo tako misli, uistinu, kečigice su za to vreme
nabadale brikpake kojima je zatrpan na svoje kljuniće i izvla-
čile ih napolje, zato mu je zima.
– Ala seru ove patke i mute mi već mutnu vodu – ljuti se
smuđ u akciji raščišćavanja najlon kesa. – Što nisam leteća
riba pa da im pokažem njihovog boga!
Jato kedera rastrčalo se na sve strane da obriše lebdeću
prašinu...
Radovi su trajali zimski dan do podne. I gle, podvodni
svet blista. Štuka zadovoljno vadi mobilni, samo još da pozove ekološku policiju da pronađene predmete i sitnu štroku
vrati pravim vlasnicima... To je posao policije, zar ne?
Posle su svi živeli srećno i higijenski ispravno do kraja života.
Ma nemojte?
Či sta s l ika Srbi j e75
Lidija Klemenčič
NAJLEPŠA REKA NA SVETU
D
rina je prelepa reka. O njoj su brojni daroviti ljudi pevali
pesme a ovekovečio je, i njenu lepotu približio svojim
čitaocima širom sveta, čak i Ivo Andrić. Posle njega, meni
je prosto neprijatno da uopšte i pomenem Drinu, međutim,
kao i drugi koji su odrasli pored ove reke, veoma je volim i
smatram da mi ta ljubav ipak daje neko pravo da dam neki
svoj, makar mali doprinos njenom očuvanju.
Živim u Loznici i savršeno sam svesna toga da je Drina
u gornjem toku lepša, ali to ni najmanje ne umanjuje ljubav
Lozničana prema „našoj“ Drini. Dok smo bili SFRJ, privreda je u ovom kraju radila punom parom i godinama su se
izlivale u reku ali u otpadne vode fabrika „Viskoza“ i „Glinica“
našim očima, čak ni to nije pomutilo njen sjaj. To je jaka, brza
voda, ponegde divlja i nepredvidljiva i iskreno smo verovali
da svojom snagom sve te otrove jednostavno uništi, ili ih
otera daleko od nas, te nam nikada nije bilo problem otići
na kupanje iako se otpadni kanal izlivao direktno na plažu.
Kasnije, kada su u zemlji počeli ratovi, naš pogranični grad
i Drina koja je stvarna granica između dve, tada republike,
a danas suverene države, postali su svedoci nekih čudnih,
dotad neviđenih stvari. Ratna dejstva u susednoj Bosni su
doprinela tome da lokalne ribolovce u potrazi za štukom
po ševarima ili klenovima na brzacima zamene neki novi,
sasvim drugačiji ljudi, nimalo nalik pecarošima poznatim po
smirenosti i upornosti. Oni su veoma čudan soj; verujem da
lovci u stanju presedeti čitav su jedino pravi, strastveni ribo
božji dan buljeći u vodu čak i kada riba ne grize a rojevi
komaraca ih opsedaju i opet se kući vrate zadovoljni jer su,
eto, proveli dan u pecanju. Oni koji su ih tokom rata zamerpljivi i sasvim sigurno nisu nili na vodi nisu bili nimalo st
provodili čitave dane pecajući. Tamo bi došli, seli u čamac,
odvezli se na sred reke i bacili kašikaru ili štapin eksploziva,
pokupili ribu koja bi se pojavila na površini stomacima okrenutim suncu, okrenuli čamac i vratili se u Bosnu. Niko nije
smeo ništa da im kaže a ako bi se koji ribolovac s naše strane
i zatekao na obali, preostalo bi mu samo da pokupi štapove,
primamu i sopstveni bes, sedne na bicikl i vrati se kući, izuzetno nezadovoljan iako je dan proveo pecajući.
Srećom, sve ima svoj kraj, pa smo i ratu jednoga dana
rekli zbogom. Na reku su se ponovo vratili kupači, pecaroši,
mladi roditelji su počele voditi decu u šetnju pored reke pa
sam i ja nekoliko puta odvela sina svoje prijateljice ne bih
li ga od malih nogu „navukla“ na Drinu. Ako sam zaista i
mogla svojevremeno poverovati da nema tog otrova iz fabrike koji Drini može nauditi i da će se fauna u reci oporaviti
Lidija Klemenčič76
iako je riblja mlađ pobijena eksplozivom, nisam mogla da
poverujem svojim očima kada sam videla one neverovatne
kamare đubreta (mahom plastičnih boca i, iz nekog čudnog,
meni neobjašnjivog razloga, svu silu starih šporeta, frižidera
i poluraspadnutih, nadutih lešina ovaca) kako se razdragano
kočopere u plićacima, baš tamo gde sam se, kada sam bila
klinka, najradije brčkala. Pokušala sam Igoru, tada četvorogodišnjaku, da objasnim kako je do toga došlo i zašto je
tu tako prljavo. Jedino što sam mogla reći bilo je da su to
pobacali ludaci, kreteni koji nemaju trunku mozga. Bila sam
veoma ljuta što umesto o lepoti reke moram da pričam o
esni i kako o ekologiji uopšte tome kako su neki ljudi nesav
ne razmišljaju, kako ne shvataju šta će to doneti njihovim
ko nedelja kasnije Igija je potomcima u budućnosti. Nekoli
njegova baka odvela do Drine i tamo su zatekli isti, ako ne
i gori prizor. Bakinom iznenađenju nije bilo kraja kada je
su to đubre ostavili ludaci četvorogodišnji unuk obavestio da
koji ne razmišljaju da će on jednog dana da poraste a čitava će
zemlja biti zatrovana i on neće imati šta da jede. Neverovatno,
ali klinac je zapamtio od reči do reči sve što sam mu rekla.
Svest o ekologiji, isto kao i sve ostalo u životu, nastaje u
detinjstvu. Učite decu u svom okruženju, čak i ako nisu vaša,
šta nesavesno ponašanje može učiniti našoj planeti. Klinci će
primiti ono što im na odgovarajući način prezentujete. Danas
Igi ima osamnaest godina i član je eko-pokreta. Nedavno su
ovi mladi ljudi očistili korito rečice Štire koja teče kroz Loznicu.
Da bi se očistila Drina, najlepša reka na svetu, potrebno
je mnogo više od dobre volje dvadesetak klinaca.
Ivana Kuzmanović
NAJLEPŠE JE IZ LJUBAVI
S
edim u toploj planinskoj kući i puštam da me hipnotišu
belina nove stranice u kompjuteru, krovovi kuća i pahulje
koje padaju kao da je neko protresao jedan od onih staklenih,
poluloptastih suvenira sa snegom. Uskoro ću otići u dugu
šetnju šumom u kojoj sam juče videla dva Bambija i slušala
škripu ogoljenih stabala čije krošnje više nemaju čime da se
suprotstave vetru. Srećom, bio je uviđavan, pomerao ih je kao
da se igra, poštujući njihovu krtost i ranjivost.
Verujem da ima mnogo onih koji bi se ovakvom snež-
nom prizoru radovali, naročito ako ih, promrzle nakon šetnje, dočeka miris drveta u kaminu i čaša kuvanog vina. Kada
bih bila toliko naivna da poistovetim ljubav sa uživanjem,
poverovala bih da svi oni koji se raduju prirodnim lepotama
i beleže ih svojim digitalnim aparatima i kamerama, vole prirodu. Da svi oni kojima se miris borova lepi za nozdrve dok
ni se na skijama spuštaju niz uređene staze ili oni kojima i
Či sta s l ika Srbi j e79 Ivana Kuzmanović 78
pesak prijanja za preplanulu kožu dok posmatraju razlivanje
boja Sunca pri zalasku, jesu isti oni koji će Prirodi priteći u
štititi od svega i svih, a najpre pomoć, koji će je voleti, paziti i
od njih samih.
Otuđenog od samog sebe, ne možemo kriviti Čoveka što
se otuđio od svih drugih živih bića, pa i od same roditeljke,
divne i podatne planete Zemlje. Ne možemo ga kriviti prvo
zato jer smo i sami od koje čega otuđeni, a drugo i zato jer
od okrivljavanja nema vajde, samo novi razdor, nove krivice
i posustajanja. Ali, možemo ga pozvati da se probudi, možemo ga podstaknuti ličnim primerom ili podeliti s njim buku
ekološkog alarma koji se sve učestalije pali i podseća da je
vrag odneo šalu i da zvoni na uzbunu.
Iako za otuđenje i njegove brojne posledice radije krivimo
krizu i iznenadne terorističke savremene tehnologije, svetsku
napade, istina je da je ono uvek posledica našeg izbora i nedostatka Ljubavi. I kao što su nam ostale ljubavne veze i odnosi
često bazirani na postizanju užitka, zadovoljenju interesa i
drugim neosvešćenim motivima, tako je i naš odnos prema
Izvoru života sveden na brojna potraživanja bez potrebe za
davanjem, bez aktivne brige za njegovim obnavljanjem.
Ljubav je aktivna briga za život i razvitak osobe koju volimo.
Ljubav je umeće. Dobro naučiti ovo umeće, najvažnija je
stvar na svetu.
Ljubav nije primarno odnos prema jednoj osobi; to je stav,
orijentacija bića prema svetu kao celini, ne samo prema jed-
(Erih From) nom objektu.
Moguće da je prevashodno potrebno podesetiti se da je
žno u isti mah, silno i krhko Zemlja živo biće. Snažno i ne
o u istom trenu, ograničeno istovremeno, moćno i nemoćn
u prostoru i vremenu, podložno regenerisanju i iscrpljivanju,
i satkano od svih drugih suprotnosti od kojih i vi i ja i svaka
stvorena tvar od pamtiveka. Ali čovek je gord i veruje da je
on taj koji postojanju daje smisao. Ne shvata da ni Univerzum, ni godišnja doba, ni zemljina teža, ni snegovi ni kiše, ni
suše ni poplave, nemaju razlog, niti svome postojanju traže
opravdanja. Oni Jesu. I tiho i nenametljivo žele da nas nauče
tome. Šapuću nam: „Gde je sve ono što si zaboravio da si
bio? Gde je sve ono što si sad, a ne znaš da to jesi? Gde je sve
tvoje svaki put kad ga tražiš? O, kako ste u zabludi da ništa
bez vas nije dovoljno živo. Hajde, ugasite sveću: ono što je u
Mit o ptici mraku – i dalje traje.“ Mika Antić,
I kao što ne možemo voleti nekog dok ne volimo sve, jer
Ljubav je nedeljivo stanje, Ljubav je svest o Jednom i o uzajamnoj povezanosti, tako ne možemo poštovati nijedno živo
biće dok ne shvatimo da je Biće sve i da se ono ogleda u
svemu što postoji, u svemu što nas okružuje.
Poštujete vašu majku, a ne i Zemlju koja vas je stvorila?
Volite vaše dete, ali ne i drveće koje je vaša Majka zemlja
porodila? Ili, možda volite samo ono što vam se dopada ali
ne i snažne vetrove, niske temperature i neposlušne vodene tokove? Zar mislite da je ljubav voleti samo ono što vam
se dopada? Zar se niste priklonili ideji sopstvene nesavršene
savršenosti? I na kraju, zar nema ni malo vaše odgovornosti,
vašeg učešća u pojavama od kojih imate više štete nego koristi?
Či sta s l ika Srbi j e80
Daleko sam od ponašanja kojem ne bih pronašla zamerke.
Ali se zato sve manje ljutim na druge. Pa tako i na Zemlju
koja se brani podrhtavanjem, koja izražava svoj bunt neo-
čekivanim i nepredvidivim ponašanjem. I znam da moje
time, neće ništa promeniti. zadovoljstvo ili nezadovoljstvo
Promene mogu doneti samo moja Ljubav i dela koja iz nje
potiču.
Možete razmišljati i sasvim praktično: koliko ja pazim
tebe, toliko se mogu nadati da ćeš i ti mene. Koliko je brinem o tebi, toliko mogu očekivati da ćeš brinuti i ti. Koliko je
moj interes da budeš zdrava, lepa i plodna, toliko se moram
potruditi da te takvom održim. Ne zbog Tebe, Plava planeto,
već zbog sebe i svog interesa.
Možete, dakle, razmišljati i tako. Sve je bolje nego dići
ruke i skinuti brigu i odgovornost sa svoga vrata.
Ipak, sigurna sam da znate i sami: Najlepše je kada je iz
Ljubavi!
Željko Obrenović
MUZEJ ĐUBRETA
U
vek kad je bila u PMS-u, osećala se baš tako – kao da
je u PMS-u. Bila je razdražljiva, a i sva čula bila su joj
razdražena.
Jutro posle kiše: mokra trava i zemlja. Miris blata u nozdrvama. Činilo se da taj miris ništa ne može da nadjača, ali
vonju mokre kore drveća je ovoliko falilo.
Jovana više nije bila sigurna da je šetnja tako dobra ideja.
Prešli su most i uputili se ka parku. Marko je žvakao
poslednje zalogaje sendviča i kao da su ga jedino puna usta
Ipak su nasta- Gde si me to jebeno dovela? sprečavala da kaže:
vili dalje. Staza kroz park bila je blatnjava i strma i neretko
bi se okliznuli. Prejaki mirisi razarali su mozak i toliko je
zaokupljali da nije stizala da misli o PMS-u koji je trajao
dva meseca.
Tog jutra su sišli sa voza. Nije bila sigurna gde su pošli, pa
joj se nije ni žurilo. Htela je da poseti park iz detinjstva. Mada
je kontekst bio bizaran.
Či sta s l ika Srbi j e83 Željko Obrenović 82
Marko je progutao poslednji zalogaj sendviča i osvrnuo se.
„Molim te“, reče ona. „Samo nemoj da baciš tu kesu.“
Raširio je ruke. „Kô da ima razlike?“
„Kažem ti.“
„Ali...“
„Znaš kol’ko treba toj kesi da se raspadne?“
Prećutao je.
„Bolje da ne znaš. Ali recimo da ti to ne bi doživeo, a ni
tvoja deca. A ni njihova deca.“
Marko je zavagao glavom.
„Šta?“
Namrštio se. „Ta priča me je i pre smarala. A posle svega...
besmisleno sad je ”.
smo?“ gde „O čemu bre pričaš? Je l’ znaš
Marko je klimnuo glavom. „Baš zato“, reče on. „Pazi. Mi
smo deo prirode.“
„Da?“
„Znači, ono što mi stvaramo je takođe deo prirode? Inače
nas priroda ne bi ni stvorila.“
„Ma daj...“
Zastao je. „Ne, ozbiljno. Pazi, čovek evoluira. Zašto ne bi
i priroda evoluirala?“
„Ali...“
„Ne, pazi. Ko smo sad ti i ja da kažemo u kom smeru ta
evolucija treba da ide? Ako evolucija teži uništenju...“
Jovana se nasmejala; nije znala šta da kaže na ovo. Nastavila je dalje. Bili su na pola puta do vrha. Nigde nikoga. U
čitavom jebenom gradu nije bilo nikoga. Ali tragova ljudi
bilo je na sve strane. To je i rekla Marku.
„Nemoj mi reći da ti ne smeta...“
Odmahnuo je glavom i pokazao ka zemlji. „Vidi.“
Prišla je bliže i ugledala izbledeli karton. „Šta je to?“
„Ne sećaš se?“
Bolje se zagledala, ali nije bila sigurna šta vidi.
strane. Je četiri „Tetrapak“, reče Marko. „Pravi tetrapak, sa
l’ se sećaš? Bili su kao, ovaj, piramida, trouglasti, belo-roze?“
„Jao, stvarno. Jebote, nisam to videla...“
„Dva’es’ godina?“, reče Marko. „Pazi, mi smo ovde kao u
muzeju. Muzeju raritetnog đubreta. Priznaj. Priznaj da te
ešbek! Kao kod onog Francuza... Flobera. Sa čajnim spičio l
kolutićima.“
„Prusta.“
„A?“
Jovana je odmahnula glavom i pogledala ka zemlji, ovog
puta na drugu stranu. Ćutala je, ali misli su joj šetale kroz
a i jogurt u tetra- vreme. Veliki odmor u osnovnoj školi: kil
paku. Pravom tetrapaku. Štekanje kusura za barbi sličice.
Setila se i koliko često bi preskočila užinu – čak iako ju je
već kupila – kad bi se pored nje promuvao... kako se ono
zvao?
„Vidi ovo.“ Marko ju je prenuo iz misli. Odvojio se nekoliko metara a da to ona nije ni primetila.
Ponovo je gledao ka zemlji.
Kroz travu se nazirao isprani staniol sa „soka u čaši“ –
zlatne kapi. Markov komentar bio je izlišan. Nakrivila je
Či sta s l ika Srbi j e85 84
glavu da bolje vidi narandžastog medu – logo i gotovo da je
zaboravila zašto su ovde.
Marko je stajao nad njom i takođe se osmehivao.
„Ovo je...“, zausti ona.
Marko je klimnuo glavom. „I znaš šta sam još video
usput? Lord pljuge. Žicao sam ih od keve kao klinac. Tako
sam počeo da pušim. Jebote, imao sam... Ma nemam pojma
kol’ko sam imao godina.“
Jovana je vrtela glavom, ali osmeh je i dalje bio tu.
ašu malog tutuškastog piva koje nisam „Video sam i l
video... pa, kol’ko i sve ostalo.“
Osmeh je ispario sa Jovaninog lica već pri sledećem koraku: delom zbog toga što su gotovo stigli do vrha, a delom
zbog onoga što je videla. Uz stazu, u jarku, odbačeni stari
nameštaj, najlonski džakovi u kojima ko zna šta je sve bilo
(čak se i krzno naziralo). Mogao je Marko do sutra da priča
na šta ga to podseća – ona je videla samo ruglo. Videla je
budućnost o kojoj je govorio i nimalo joj nije bila privlačna
ni romantična.
Možda je istina da nuklearna elektrana koja je pošla po zlu
učini više štete ekologiji nego svi ljudi za čitav život. Možda.
Ali, kako bi ona izreka o čišćenju i svom dvorištu?
Marko je išao za njom i po svoj prilici nije obraćao pažnju
na to što je promenila raspoloženje. Čak i kad je zastala na
vrhu brda i suznim očima pogledala mrtvi grad, ništa nije
rekao. Stajao je kraj nje i ćutao. Ali činilo se da je shvatio
poentu.
„Je l’ znaš“, zausti Jovana, „da se odavde zvezde neće videti
još...“
Marko je zaustio, ali prekinula ga je podignutom šakom.
„Nemoj. Neću da čujem još jednu romantičnu opservaciju
koja je sve samo ne tačna.“ Pokazala je rukom. I tek sad kad
su gledali uništeni grad, bez obzira na sve što je videla na
TV-u, sve što je čitala u novinama, tek sad je zapravo shvatala
razmere katastrofe. „Pogledaj.“
Marko je oklevao, pa na kraju podigao pogled. Gledali su
grad u komi. Grad na izdisaju.
„Znam da je lakše da ne misliš o ružnim stvarima“, reče
Jovana i mogla je da oseti novu jutarnju mučninu. „Priznajem da mi je bilo simpatično što si rekao o... muzeju đubreta.“
Marko je oborio pogled.
Jovanina ruka je kliznula ka stomaku i zaustavila se tamo.
Dugo su ćutali – ona zagledana u grad, on zagledan u zemlju,
Željko Obrenović Či sta s l ika Srbi j e86
a oboje zagledani u sebe – a kad je napokon ponovo progovorila, pažljivo je odmerila šta će reći:
„Znaš, pored svega, i dalje živimo u svetu gde je više prirode nego đubreta i otrova. Barem spolja. I... i, zato je moguće
da neko, kao ti, da neko u svemu tome vidi... nešto. Samo,
plašim se, da će, recimo, naše dete šetati po đubretu i posmatrati parčiće prirode onako kako mi posmatramo fragmente
đubreta.“
Marko ništa nije rekao, oborio je pogled, pa pošao da je
posle svega morao da izgleda tra- zagrli; a čak je i taj zagrljaj
pavo i nespretno. Ali nakon nekog vremena ipak su uspeli
da se pribiju jedno uz drugo i dugo nastavili da gledaju u
pretnju. Sunce je sijalo, i noć će pasti, a zvezda neće biti.
Saša Gajović
ZELENA TELEVIZIJA
DOMA MOG
N
ikada mi do kraja nije pružena prilika da oformim televiziju koja bi se bavila ekologijom, iako su obećanja u
tom pogledu bila – na sva zvona! Kao i obično kada je Srbija
u pitanju, tom medijskom (i životnom) projektu se isprečila
– politika! Šteta. A da je bilo drugačije, možda bi po pitanju zaštite čovečije sredine u zemlji na brdovitom Balkanu
mnogo toga bilo drugačije. Ovako…
Ideja je bila dobra, zdrava i svrsishodna, bez obzira na
to što početkom novog milenijuma kod nas nije postojalo
Ministarstvo za očuvanje čovekove sredine (i prostornog planiranja). To je došlo, ipak, kasnije, u nadi da nije i prekasno,
pošto u Srbiji nikada kao danas ne udišem zagađeniji (izduved imao toliko nekvalite- ni) vazduh, niti sam ikada za ob
tan hleb i vodu za piće sa toliko hlora. Televizija, kao najjači
savremeni mediji, trebalo je u svojoj edukativnoj misiji da
Či sta s l ika Srbi j e89 Saša Gajović 88
mi, između ostalog, ukaže šta od namernica ne bi smeo da
unosim organizam i u kakvim ekološkim uslovima trebam da
živim, ako uopšte (po)želim da živim bar malo duže. Državna televizija, koja danas sebe naziva Javnim medijskim servisom Srbije, ali i sve druge komercijalne, tretiraju tu temu već
dugo kao – zadnju rupu na svirali! Da li bi im, recimo, storija
o pravilnoj i kvalitetnoj ishrani oduzela previše programskog
vremena ili im je ta opcija, jednostavno, baš toliko nevažna
i dozlaboga dosadna? S obzirom na to da pravog odgovora
na postavljeno pitanje nema, onda se s pravom može zaklju-
čiti da su ovdašnji elektronski mediji gurnuli ekologiju – niz
marginu! Iz tog razloga je svojevremena inicijativa Javnog
preduzeća „Srbijašume“ o osnivanju tzv. „zelene televizije“
delovala kao svetlost na kraju tunela ili pojas za spasavanje
čoveku koji poput mene svaki put kada se vrati iz omiljene
ira odelo od duvanskog dima i kosu opere kafane mora da lut
šamponom od koprive.
Okupila se tada oko te „Eko televizije“ dobra ekipa, sačinjena uglavnom od članova tek rasformirane ekološke redakcije RTS-a. Napravljen je i početni, obećavajući koncept, ali
se posle nekoliko meseci „odozgo“ neko volšebno dosetio
da televizija tog programskog tipa i nije toliko neophodna,
pošto su za Srbiju važniji (još jedni istorijski) politički izbori, koji su upravo tada sledili! Tako su se na ekranu „Zelene
televizije doma mog“, kako smo je popularno nazvali, umesto
saveta gde pronaći prirodnu i zdravu hranu, čistu vodu za
piće i koji prirodni sok ne sadrži konzervanse, pojavili isti
oni opskurni likovi koji neprestano drže jedne te iste tirade,
obećavajući biračima bolji i berićetniji životi. Niko od tih
„moćnika“, ama baš niko od njih i ne pomenu zdraviju životnu sredinu, što bi bar simbolično predstavljalo nagoveštaj da
Srbija ima budućnost.
Izbori su došli i prošli. U svesti običnog čoveka, zadubljenog u dno-dna ovdašnje televizijske ponude, malo se toga
na planu ekologije promenilo. Pančevo, Bor, Majdanpek ili
Zaječar su bili i ostali ekološke „crne rupe“ ne samo Srbije,
već i Evrope. Apel Ministarstva za očuvanje životne sredine
(i prostornog planiranja) Republike Srbije u stilu „Očistimo Srbiju“, sa likom Novaka Đokovića sa portvišom (!) na
bilbordu, možda i nije izgledao tako loše. Međutim, sve se
to s vremenom svelo na neku vrstu brigadirskog i akcijaškog
pokliča sa predomišljajem, jer se unapred znalo kome će pripasti udarnička značka. O TV kanalu koji bi se permanentno
bavio našim ozbiljnim ekološkim problemima i koji bi jednom mogao da postane srpska verzija televizijskih stanica
„Animal planet“ ili „Discovery“, naravno da nikada nije bilo
ni u nagoveštaju. Možda je i bolje da tako ostane, pošto Srbiju
uvek i stalno očekuju – politički izbori!
Či sta s l ika Srbi j e91
Ivan Zlatković
PRILOZI ZA EKOLOGIJU
KNJIŽEVNOG TEKSTA
N
isam uveren da književnost menja svet, sem one loše
koja je najuticajnija od svih vidova svekolikog ljudskog
stvaralaštva. Stoga, bilo bi nužno uspostaviti moralne i estet-
ltriraju svaku ske otklone s idejom da, u ekološkom smislu, i
misao koja iole ispolji težnju da se preodene u književni tekst.
Jedan takav ekološki (civilizacijskozaštitni) mehanizam bio
bi potreban na globalnom nivou, jer svako otapanje ljudskih
emocija, i kontinuirano zagađenje literarnog duha, prolog
je materijalnoj i ekološkoj tragediji sveta, koji usled bujice
književnog zagađenja, ne može ni očekivati svoj bolji epilog.
Pisci i umetnici su kao i svi drugi ljudi – neobzirni, samopovršni, nepismeni (čast izuzecima živi, necivilizovani, tašti,
predstav- ekologija teksta kojima ni sam ne pripadam), te bi
ljala operativni sistem (kao što su Windows ili Android), koji
bi trebalo instalirati na svaku komunikacionu spravu, bilo
računarsku, telefonsku, televizijsku (ne znam šta učiniti s
pisaćim mašinama oliveti), kako bi pokušaj da pisac s namerom prošvercuje ponešto u nebesko prostranstvo teksta, bio
osujećen opomenom da ne mora svako biti literata, da postoje i druga časna zanimanja kao što su: vozač gradskog autobusa, servirka u školskoj kuhinji, novinar-saradnik u lokalnoj
televiziji koja se grčevito bori da dobije pravo na regionalnu frekvenciju ili, jednostavno, prodavac najgorih tiražnih
knjiga (koje je i sam stvarao, dve na sat), koje se kupuju po
automatizmu, jer kontaminirana ljudska znatiželja može biti
gadnija bolest nego kancer moždanog tkiva.
Pošto književnost zaista ne može promeniti svet, bar u
onom progresivnom smislu, trebalo bi tu novu hermeneutičku disciplinu što pre uvesti u školske čitanke i dnevnike,
Ekologija teksta globalne i operativne planove nastavnika.
bi morala delovati preventivno, podrazumevajući čišćenje
(otresanje, dubinsko usisavanje) publikacija u nastanku, i
to na taj način što bi književno-nuklearne čestice trebalo
prvo istresti iz konfuznih i pretencioznih misli, čiji se smrad
ranice. Potom, pod jakim mlazom oseća sa svake rukopisne st
kritičke svesti trebiti ih iz jezika, koji se preuobličio, poput
demona, izvrnuo u naličje komunikacije, ne pripadajući više
nijednoj prepoznatljivoj niti kreativnoj stilskoj matrici, sem
redukovanom, turbo i rijaliti dizajniranom robotizovanom
znakovnom sistemu uličnih semafora, ili razlupanoj železničkoj signalizaciji na zapišanim pružnim pragovima. I na
kraju, u zjapeće tekstualne rane i kratere, u kojima više ničega
nirano este- nema što bi podsetilo na život, upumpavati rai
Ivan Zlatković92
tičko ulje pipetom, kako bi se možda u neko drugo i buduće
vreme, uselilo u njih kakvo jato blagorodnih stihova i reči.
nitivno, ne menja ovaj vrli svet, ali neko Književnost, dei
mora ozbiljno da ustane u ekološku odbranu svih onih
umova, koji su još uvek nezagađeni, a čiji glas se pretvara u
krik nad ponorom koji zjapi kao književni tekst.
Miloš K. Ilić
MAŠINA
D
a bi ušao u mašinu biće potrebno da umreš. Nije bitno
od čega i gde; bitno će biti da ti se telo ohladi i mrtvozornik to potvrdi.
Tvoja rodbina biće ucveljena. Plakaće. Ali, proći će. Na
nekoga će pasti to teško breme otpreme tvog ostatka na onaj
svet, te ćeš se ubrzo naći u kartonskoj kutiji. Ako im plata
bude legla baš u to vreme, tvoja kutija imaće oblik pravog
mrtvačkog sanduka. Ali će i dalje biti od kartona. Tvoje
telo biće nago, ili možda ufačlovano u tvoje omiljeno odelo.
Budeš li imao manje sreće – u neomiljeno. No, to ti tada neće
predstavljati preveliki problem – mrtav.
I kao takav, bićeš stavljen, u sanduk-imitaciji, na krevet
s točkićima i promenljivom visinom. Krevet će biti ispred
mašine, otvorenih vratnica. Dvojica zadužena za lakše poslove oko naprave guraće karton, pa ćeš se ubrzo naći u utrobi
mehanizma. Mislio si da će te gurnuti kroz manja vrata, ali
Či sta s l ika Srbi j e95 Miloš K. Ilić 94
ona su rezervisana za fetuse i malecnije od tebe – ti si ipak
živeo.
Čađ sa zidova otklanjaće mogućnost klaustrofobije, jer
će celu rupu pretvarati u bezgranični kosmos u kojem ćeš ti
biti bog. Vrata će se zatvoriti tik iza tvoje glave i mutni snop
svetlosti će probijati kroz debelo staklo na portalu. Zvuk će
biti stvar prošlosti, ali možeš verovati da će, po poslednji put,
pitati nekoga od tvojih bližnjih – udaljenih samo nekoliko
metara od tebe – da li slučajno imaš pejsmejker ili titanijumski kuk: od prvog dolazi do eksplozije, a od drugog do
mogućeg kvara. Oni će odgovoriti kako je sve sređeno i proces će moći da počne.
Paljenje mašine prouzrokovaće neki čudan zvuk, sličan
paljenju voza – kao da se hiljade navoja namotava u istom
trenutku, neverovatnom brzinom. Zatim će iz dve cevke prokuljati gušeći miris gasa, koji će ubrzo zameniti plamen –
isprva plavičastocrven i kratak, zatim eksplodirajući i topeći,
kao Sunce.
I sve u stroju – sve što si ti ikada bio – tvoja noga i ruka i
oko, prsti, stomak i ramena; tvoja sećanja i srce i mozak; tvoje
odelo ili tvoje dlake; tvoja nova kartonska kutija… Sve će se
to pretvoriti u gas. Ostaće samo čist, beli skelet za koji niko
neće verovati da je tvoj – jer će izgledati tako neljudski; tako
ogoljen, čini će se nepotreban svetu.
Posle sedamdeset do dvestotine minuta pečenja – zavisi će
od tvoje težine – bićeš spreman za drugi deo naprave.
Ostaci tebe – dim u koji ćeš se pretvoriti – neće biti dovoljno zdravi po ljudsku okolinu. Stoga će tvoj sivkasti višak otići
u novu komoru. U ovoj pregradi, isto će tako biti plamena.
U njoj temperatura neće biti hiljadu stepeni Celzijusa, kao
što je bila u prvoj prostoriji. Ali biće sasvim dovoljna da od
ugljen-monoksida i ostalih otrovnih suvišaka napravi nešto
što nije toliko štetno po okolinu.
Najzad slobodan, deo tebe izleteće kroz dimnjak.
Skelet, ušuškan u pepeo, pažljivo će biti izvađen i odvojen od sivkastog, laganog materijala. Odneće ga u posebnu
mašinu, nalik na mešalicu za beton. Tu će ga hiljade metalnih kuglica – kuglagera u besomučnom vrtenju i sudaranju
– načiniti prahom, koji će bez problema moći da se pomeša
sa pepeljastim produktom tvoga tela.
I dok će neki čovek predati tvojoj porodici moguće ostatke
u vidu zaboravljenog prstena na ruci ili zlatnog sekutića na
koji su sasvim zaboravili, drugi će neki čovek mešati tvoje
u prah pretvoreno meso i kosti. Tako izmešano, staviće ga u
kutiju – najobičniju kartonsku kutiju, pažljivo prilepljenih
krajeva i spojnica – da ne curiš.
Tvoja brižna DNK zaostavština odavno će već biti pitana
da li možda želi nešto otmenije – metalnu urnu ili lepšu kutiju. I, da, kupiće ti urnu. A urnu će spakovati u jednu malu
de leže tuđi ostaci. I tu će ti kocku, među hiljadama istih, g
biti dom; tu, iza mermernog poklopca s pločicom na kojoj je
tvoje ime i rok trajanja; tu, među hiljadama drugih mramornih ljudi; tu, recikliran i sortiran; tu, vo veki vekov.
Či sta s l ika Srbi j eČISTA SLIKA SRBIJE
Dvadeset pisaca o ekologiji
Za izdavača
Dejan Papić
Urednik
Aleksandar Ilić
Dizajn korica
Marica Bucek
Lektura i korektura
Maja Milenković-Pejović
Slog i prelom
Jelena Radojičić
Izdavač
, Beograd Laguna