debata

Jezična kultura 25. siječnja 2008.

DEBATA TEZA „Treba očekivati da će Zagreb, koji sve utjecaje najviše prima i koji je kulturni stožer, najviše kristalizirati promjene standarda, pa onda i naglašavanja.“

(I. Škarić) AFIRMACIJSKA EKIPA − govornici A1, A2, A3 − zastupaju tezu debate NEGACIJSKA EKIPA − govornici N1, N2, N3 − pobijaju tezu debate

Raspored odvijanja debate GOVORNIK ULOGA U DEBATI VRIJEME

A1 govor 3 minute

N3 unakrsno ispitivanje A1 2 minute

N1 govor 3 minute

A3 unakrsno ispitivanje N1 2 minute

A2 govor 3 minute

N1 unakrsno ispitivanje A2 2 minute

N2 govor 3 minute

A1 unakrsno ispitivanje N2 2 minute

A3 govor 3 minute

N3 govor 2 minute

Vrijeme za dogovaranje* 2 x 6 minuta Ukupno 37 minuta * Svaka ekipa može rasporediti svojih 6 minuta između govora i unakrsnih ispitivanja kako želi!


Blaženka Martinović

Koncepcije prozodijske norme hrvatskoga jezika

Pokušavajući dati rješenja naglasnim nedoumicama, iskristalizirale su se koncepcije

prozodijske norme1 koje dovoljno govore o podijeljenosti jezikoslovne javnosti kada je posrijedi

hrvatsko standardno naglašavanje.

D. Brozović2 navodi sljedeće:

1. prihvaćanje klasične Daničić-Maretićevske norme (bez ozbiljnih pristaša)

2. neodbacivanje tradicije, ali zamjena istočnonovoštokavskih osobina

zapadnonovoštokavskima (tome je Brozović najskloniji)

3. prihvaćanje perifernoga hrvatskog dijalektnog zapadnonovoštokavskoga naglašavanja,

isključivo ikavskoga

4. prihvaćanje za normu gradskoga razgovornog naglašavanja.

U radovima M. Samardžije3 često se spominju tri koncepcije prozodijske norme

hrvatskoga jezika. Koje su, ima li ih i više ili se je njihov broj ipak mani, pitanja su kojima se

pokušava dati odgovora u ovome radu.

Jedno od otvorenih pitanja normativne akcentologije danas vezano je uz definiranje

odnosā jednoga organskoga idioma, i to zapadno(ikavsko) novoštokavskoga, i standardnoga

naglašavanja koje je istraživao ponajviše S. Vukušić. Zajedno s Ivanom Zoričićem i Marijom

Grasselli-Vukušić, u knjizi Naglasak u hrvatskome književnom jeziku koja je u tisku, zauzima stav

da «zapadno novoštokavsko naglašavanje» na standardnojezičnoj razini potječe od «organskoga

zapadnog novoštokavskog naglašavanja» koje je u standarndu pročišćeno od dijalektnoga i

obogaćeno izvanlokalnim značajkama. Stjepan Vukušić naziva ga «književnim zapadnim

novoštokavskim naglašavanjem» i smatra da bi ga valjalo kraće nazvati «hrvatskim književnim

naglašavanjem» jer je ono podsustav hrvatskoga standardnog naglašavanja. Jedni jezikoslovci,

naime, ne prihvaćaju zapadno, mlađe ikavsko, novoštokavsko naglašavanje kao poseban

prozodijski sustav (npr. D. Brozović4, u njegovoj je podjeli to 3. koncepcija), a drugi, ako ga i

1 M. Samardžija govori o tri koncepcije (Nekoć i nedavno, Rijeka, 2002.), a njima se može pribrojiti još jedna - iščitava se npr. u Hrvatskome enciklopedijskome rječniku Novoga Libera iz 2002. (dopušta se silazno naglašavanje nepočetnih slogova određenih riječi, primjeri su stilski definirani). 2 D. Brozović: Prvo lice jednine, Matica hrvatska, 2005., str. 124.; tj. Vijenac, br. 206, 24. siječnja 2002. 3 M. Samardžija: Nekoć i nedavno. Rijeka, 2002. 4 To se iščitava i u sljedećemu članku: O prilogu dr. Stjepana Vukušića za Ivšićev zbornik. Zbornik - Stjepan Ivšić i

hrvatski jezik, 1996., str. 175 – 176.


prihvaćaju, ne priznaju to naglašavanje kao standardnojezično, zalažući se za tzv. gradsku

akcentuaciju. Treći, pak, držeći se strogo načela autonomnosti, smatraju da je tradicionalan takav

stav koji zapadnu novoštokavštinu, iako S. Vukušić govori o prozodijski pročišćenoj i

nadograđenoj, drži istodobno i hrvatskim standardnojezičnim naglašavanjem, mada je ušlo, u

većoj mjeri, i u normativni priručnik. Autori Hrvatskoga jezičnoga savjetnika Instituta za hrvatski

jezik i jezikoslovlje podržavaju zapadnu novoštokavštinu kao jezgru standardnoga naglašavanja:

„priklonili smo se mišljenju onih hrvatskih akcentologa koji misle da treba očuvati

zapadnonovoštokavski naglasni sustav, unapređivati i pojednostavnjivati ga onim uporabnim

naglasnim tendencijama koje ne ugrožavaju bit tog sustava…” (14) Tomu se savjetniku zamjerila

(uska) opredijeljenost upravo ovoj koncepciji, no nakon analize dubletnih naglasnih likova5,

zaključuje se da je u dubleti prvenstvo dano uporabnome, u govornoj praksi češćemu liku.

Već spomenuta «gradska akcentuacija» pripada drugoj koncepciji prozodijske norme

hrvatskoga jezika. Predvode ju fonetičari Ivo Škarić, Gordana Varošanec-Škarić i Đurđa Škavić

zalažući se za afirmaciju naglasnih značajki gradskih idioma, napose zagrebačkoga. ”Što se tiče

našeg ekspliciranog standarda, pogotovu njegovog ortoepskog segmenta, on je tek približno

optimalan. Pomaci koji se u njemu naočigled događaju idu u smjeru govora najvećih ljudskih

aglomeracija i u smjeru govora slojeva u kojima su kulturni porivi najizrazitiji. Takvi se pomaci

obično označavaju kao urbanizacija standarda. Govornici ruralnih govora napuštaju neke

'klasične' norme s jednakim naporom i s istim porivom kakav je napor i razlog za približavanje

standardu u onih drugih koji su od njega početno udaljeni. Ti su pomaci u nas danas osobito

zamjetni u prozodiji...”6 U članku Kako se naglašavaju posuđenice7 također se postavlja gradsko

naglašavanje kao mjera, te se zahtijeva “da se naglasno normiranje, kako prije tako isto i danas,

mora temeljiti na govoru kompetentnih govornika. Danas su to neosporno obrazovani stanovnici

kulturnih središta, napose oni kojima je profesija javni govor, i to bez obzira na njihov polazišni

organski idiom - novoštokavski ili nenovoštokavski.”8 Tom su koncepcijom obuhvaćeni

sljedeći problemi: naglasni inventar, raspodjelna pravila, prenošenje naglaska na proklitiku, a s

tim je povezano i silazno naglašavanje nepočetnoga sloga. Njihovim je stopama krenuo i američki

slavist Keith Langston9 koji se poziva na Škarićeva istraživanja (o nepostojanju) tonske opreke

kratkih vokala i pojave silaznih naglasaka na nepočetnim slogovima te na vlastite rezultate

anketiranja devetnaestero studenata Pedagoškoga fakulteta u Zagrebu.

5 B. Martinović: Naglasne dvostrukosti imenica, Zbornik radova RFD-a, 2004. 6 I.Škarić: Fonetika; u knjizi: S.Babić i dr.: Povijesni pregled, glasovi i oblici, HAZU, Globus, 1991., str. 75. 7 I. Škarić, Đ.Škavić, G.Varošanec-Škarić: Kako se naglašavaju posuđenice. Jezik, 43/4, 1996., 129 – 138. 8 o. c., str. 138. 9 K. Langston: The Classical Four-Accent System in Contemporary Standard Croatian: Dead or Alive?, Program of the 2002 Anual Meeting, AATSEEL, New York.


Treća je koncepcija zastupljena u gramatici S. Težaka i S. Babića (TB) te gramatici E.

Barić i skupine autora Zavoda za hrvatski jezik. Zajednička im je težnja što manje mijenjati

«klasičnu» novoštokavsku normu10. Potrebno je naglasiti da su velike nepodudardnosti jezične

uporabe i preskriptivne (tzv. Karadžić-Daničić-Maretićeve) naglasne norme izbjegnute u

mnogim radovima već spomenutih autora u uvodnome dijelu. Stoga se ovdje ne misli toliko na

odmake od okoštale preskriptivne norme (koja je već skinuta s trona, no ne potpuno: cvPjet, dijète

(TB11, 1996.); kao jedini: dvájū, dvíjū, lèći, dóći (TB, 2000.); dvostruki naglasni likovi glagola u

Zavodovoj Gramatici plHsti i plèsti; czpsti i cŕpsti; vYći i vúći itd., iako ih rječnici ne dubliraju)

koliko na zanemarivanje mnogih pojavnosti u jezičnoj uporabi. Pojavama jezične uporaba

odolijevaju i druge gramatike. Navedena je koncepcija na tragu 2. Brozovićeve, a Brozovićeva 1.

koncepcija danas gotovo i nema sljedbenika.

Po Brozoviću12 tri sljedeća rješenja sigurno ne vode normiranju književnih naglasaka:

normu odabirati filološkom metodom kvantitativnog odabiranja po rječnicima i djelima

Karadžića, Daničića i Maretića; normirati nakon što se istraže na štokavskom terenu sve izoglose

te se za najbolje uzme ono što je najčešće, ili odrediti normom ono što se razvilo u govoru

obrazovanih slojeva po najvećim urbanističkim središtima. Time su izrečeni njegovi stavovi

prema danas postojećim koncepcijama.

Zajedničko je spomenutim trima koncepcijama to da priznaju odmake od kodificirane

naglasne norme te stav da potpuno normiranje hrvatske prozodije tek predstoji. Korak dalje otišlo

se je u Hrvatskome enciklopedijskome rječniku (HER) skupine autora u kojemu je zahtjevan

posao označivanja naglasaka pripao Ivi Pranjkoviću. Taj bi pomak i autor mogli biti svrstani u

četvrtu koncepciju prozodijske norme. Radi se o tzv. kontinentalnome naglašavanju (nasuprot tzv.

mediteranskome tipu kojemu je najbliža prva koncepcija) i realnome utoliko što dopušta silazno

naglašavanje nepočetnoga sloga u nekim tipovima posuđenih i domaćih riječi (tràpist i trapPst;

kubofutùrist i kubofuturPst, poljoprìvreda i poljoprPvreda) uz upozorenje da su takvi likovi

obilježje razgovornoga stila, iako običniji u nekim riječima (upravo je time i umjerenija druga

koncepcija).

U udžbeniku Hrvatski jezik 113 J. Silića proširen je korpus u kojemu se javlja silazno

naglašavanje nepočetnoga sloga (prespâvām, prenwsīm) i funkcionalno je definiran, tj.

klasifikacijski etiketiran – javlja se u razgovornome jeziku. Polifunkcionalnost

(omnifunkcionalnost) standardnoga jezika nalazi svoje mjesto, napokon, i u jezičnim

10 Osvrt je dala B. Tafra u članku Preispitivanje hrvatske jezične norme u Jeziku (50/2, 2003.). 11 S. Težak, S. Babić: Gramatika hrvatskoga jezika, Školska knjiga, 1996. i 2000. 12 D. Brozović: O normiranju književnih naglasaka, Jezik, 6/3, 1958., str. 65-73. 13 J. Silić: Hrvatski jezik I, Školska knjiga, 2004., str. 30.


priručnicima. Raguževa Praktična hrvatska gramatika također slijedi takve ideje: donosi popis

«razgovornih naglasaka» koji odstupaju od norme, posebice se to odnosi na silazno naglašavanje

nepočetnih slogova u stranim, posuđenim i nekim domaćim riječima te na odstupanja u prijenosu

silaznih naglasaka na prijedložne proklitike. «To, naravno, jezična norma načelno ne dopušta, ali

su odstupanja česta, osobito u sjevernim dijelovima Hrvatske, u velikim gradovima te pri čitanju

tekstova.»14 I u Zavodovoj je gramatici jasno razgraničeno razvovorno od neutralnoga. Silazno

naglašavanje nepočetnoga sloga našlo je mjesta i u naglasnome priručniku koji tek treba ugledati

svjetlo dana. Pokušava se «pomiriti» uzus s jezičnom (naglasnom) normom, tj. staviti u

konvergentan odnos kodifikacijsku i uzusnu normu.

Sve navedene koncepcije javile su se upravo zbog toga jer su postojali i postoje odmaci od

propisnosti i jezične uporabe. Koliko se god predstavnici koje od koncepcija međusobno

neslagali, usporedbom gramatika, rječnika i priručnika (kojima su autori neki od njih) nameće se

zaključak da je između prve i četvrte koncepcije puno manje razlika no što se misli. Tzv.

kontinentalno i tzv. mediteransko naglašavanje pojmovi su koji su mogli oslikati naglasnu

realnost većega dijela dvadesetoga stoljeća, no suvremeno je stanje takvo da postoji naglasni

standard (koji u sebi sadrži i „kontinentalno” i „mediteransko”) u kojemu su dvostrukosti

posljedica fukcionalnosti standarda i ne treba ih se odricati. Naglasni lik u standardnome jeziku

može biti preporučljiv ili nepreporučljiv, funkcionalno definiran.

14 D. Raguž: Praktična hrvatska gramatika, Zagreb, 1997., str. 450.


PROZODIJA - NAGLASNI SUSTAV

Prozodija (grč. prosodia = naglasak i kvantiteta) − dio znanosti o jeziku koji istražuje naglasne pojave u jednome jeziku. � riječi mogu biti naglašene i nenaglašene (klitike) � riječ ima naglašeni slog i nenaglašene slogove, dugi i kratki slog � nenaglašeni su slogovi dugi ̄ i kratki ̆ � samoglasnik u naglašenome slogu ima silinu, ton i trajanje silina (jačina, intenzitet) - naglašenost - nenaglašenost ton (kretanje tona, intonacija) - uzlaznost - silaznost trajanje (kvantiteta) - dužina - kračina � naglasak i nenaglašena dužina zovu se PROZODEMI � 2 su vrste naglašavanja: dinamičko (obilježava se samo silina): francuski, makedonski melodijsko (postoje opreke): hrvatski, srpski, bošnjački, švedski, litvanski � naglasni sustav hrv. knj. j. temelji se na novoštokavskoj akcentuaciji: 4 akcenta: dugosilazni ili silazni dȃr kratkosilazni ili brzi kȕća dugouzlazni ili uzlazni rúka kratkouzlazni ili spori žèna

NAGLASCI visoki/silazni niski/uzlazni

dugi ââââ BBBB

kratki DDDD à


� raspodjela: 1. silazni naglasci u jednosložnim riječima i na prvome slogu (pȃs, bȁba, kȕćica, lȃđa)

2. uzlazni naglasci u svakome slogu riječi, osim zadnjemu (vòda, lúka, lìvada, počétak,

oslobođénje)

3. zadnji slog riječi nema naglaska (osim nekih tuđica: rokokȏ)

4. riječ ima jedan naglasak

5. dugi nenaglašeni slog može biti samo poslije naglašenoga (zanaglasna dužina: fakùltēt)

Vježba:

http://infoz.ffzg.hr/mikelic/testDED.swf

debata

Documents