Vladan Desnica

PRIPOVETKE (izbor)

27.2.2013 fastserbia.com

Tesla

Sadraj:

1. Posjeta 2. Pravda 3. Oko 4. Oprotaj 5. Konac dana 6. Boina pria 7. Florjanovi 8. Pred zoru 9. Proljee u Badrovcu 10. Sololokviji gospodina Pinka 11. Aprilsko vee 12. arasta kutoijica 13. Dva pretendenta 14. Mali iz planine 15. Sveti Sebastijan 16. Pria o fratru sa zelenom bradom 17. Delta

Vladan Desnica Pripovijetke:

POSJETA Kad je iziao iz stanice, nad gradom je jo lebdila sumaglica. Zvonici u daljini strili su pospano u bijelim parama. Proljetno nedjeljno jutro, mutno i lagano naoblaeno, sporo se budilo. Ivan zastade na rubu trotoara, u neodlunosti. Bio je sat mljekarskih kola i prvih tramvaja. Pustim trgom promicao je pokoji rijetki prolaznik, poguren i jo bunovan, i ne diui oiju na spomenik nasred trga. A spomenik gologlav graanin u dugom kaputu izronio iz noi sa svojom podignutom rukom, doimao se nekako neuposleno, bez svrhe, kao i oni prazni kestenjarski kiosci malo podalje, i ta uzaludno-retorina gesta izgledala je besmislena i bolno zamorna kao tjelesna kazna u koli Spomenike bi nou trebalo negdje skloniti, dati im odmor; ili bar prekriti ih kakvim pokrovom proe Ivanu glavom. Dozva fijaker da se odveze u centar. Mekano ljuljukanje na gumenim tokovima uz zvonak topot kopita budilo mu je sjeanje na davne takve dolaske u nepoznate gradove, jo iz djetinjstva, kad je putovao uz roditelje. Odonda mu je ostala i ta jo ni do danas nesavladana mrzost za zoru i za rano ustajanje. Jo i sad taj rani sat pobuivao mu je laganu muninu u utrobi i podavao otuan ukus stvarnosti koja se budi i koju odjednom mora da primi na prazan i uzmuen eludac, kao obilat obrok barijeve kae. Dolazio je na poziv odbora za proslavu osamdesetgodinjice uvenog profesora, slavnog Staroga iji je portre imao da izradi. Pismeno se sporazumio sa profesorovom kerkom, i ovo je trebao da bude njegov prvi susret sa ovjekom o kome je toliko sluao. Ali i taj sastanak, koji ga je jo do sino radovao i ivo zanimao, sad ga je ostavljao prilino ravnodunim. Isplati fijaker i ude u kafanu. Tu je sjedilo usve nekoliko gostiju, postarijih ranoranilaca s novinama u ruci, trgovaca ili penzionera kojima svakodnevni obiaj ili kostobolja to se javlja pred zoru ne dadu da ni u nedjeljno jutro ostanu neto dulje u krevetu. Sjedne na divan uz "prozor i narui kafu. Napolju, u tek prolistaloj aleji, bjelasala su se debla platana. S vremena na vrijeme protutnjila bi poluprazna tramvajska kola. Pred prozorom promakne vremean gospodin, suhonjav i klimav, vodei psa; oevidno je iziao samo zato da izvede ivotinju u higijeninu etnju. Neko vrijeme ne proe niko, pa mine usudnim, tekim korakom ovjek umarskog izgleda, kratka vrata i mekih punih leda u kaputku od lodena, sa zaveljajem u novinskom papiru pod pazuhom i s modrim loniem koji mu se njie o svinu tom kaiprstu, kao fenjeri. U tiinu kafane upade dugokos noni svat izduljena i neispavana lica. Dugo bulji u malobrojne goste kao da nekoga trai. Stvarno ne trai nikoga ve tim buljenjem samo opravdava svoj ulazak, a zato je zapravo uniao, to ni sam ne zna. Zatim opet izlazi, bez rijei kao to je i upao. Ivan pregleda jutarnje novine i prelista kup ilustracija to je konobar poloio preda nj. Pa zijevne i pogleda na sat. Bilo je jo prerano za posjetu. Plati i izae. Pored njega projuri taksi; u njemu dvije spodobe, crna i bijela. Za njim jo troja-etvora kola puna nasmijanih lica, muka-rakih i enskih. Mladenci. etao je gradom ustavljajui se pred knjiarskim izlozima i itajui kazaline oglase, da utue vrijeme. Neto prije deset sati uputi se prema profesorovom stanu. Bila je to mirna ulica sa drvoredom kestenova. Utirkana dadilja vozikala je gore dolje po trotoaru djeja kolica. Znao je da je profesor u posljednje vrijeme jako oronuo i da ve vie godina ne predaje. Ipak, kod susreta s njim ostao je grdno iznenaen: to je bio potpuno iscrpljen i nemoan starac, i on nije umio da sakrije svoje iznenaenje pred profesorovom jedinicom Emom. Stari je sjedio u blagovaoni uz prozor. Posaen tako u naslonja, zagrnut plaidom i pokriven kariranim pokrivaem preko koljena, izgledao je kao da sjedi uz vagonsko okno i putuje. Samo to iza okna pejza nije promicao ve je slika ostajala uvijek ista, zaarano nepomina. Ivan je namjeravao da malo prostudira fizionomiju Staroga i da, leerno, u toku razgovora, nabaci nekoliko skica i biljeaka. Ali saobraaj sa Starim nailazio je na nepredvienu tekou: bio je skoro gluh. A glas mu se utanjio, postao jedva ujan, i piskutljivo mu je cvilio u grlu kao strujica zraka u Memnosovom kipu.Ema ih je ostavila nasamo ispriavi se kunim poslovima. Ivan je sjeo u prikrajak s depnim blokom na koljenima i promatrao iznurenog starca koji je, ne obraajui nikakve panje na okolinu i zatien od nje oblakom svoje gluhe osamljenosti, sanjivo gledao kroz prozor. Bio je sauvao profil

ovjeka od misli. Njegova ishlapljelost bila je zakrivena izgledom zamiljene odsutnosti. Promatrajui ga, ovjek je dobivao utisak da Stari nije sasvim bez misli, ve kao da se sada, otkako je odijeljen od svega vanjskoga gluhoom i tekoom sporazumijevanja, njegova mo da se izolira i zatvori u krug svojih misli jo pojaala. Njegova otsutnost je bila nejednaka, as jaa as slabija. Jo donedavna je u nekoliko prilika iznenadio okolinu kakvim neoekivanim znakom prisebnosti, i to je ljude, jedanput zateene, stavljalo na oprez, pa su se drali obazrivo i smotreno koracali po povrini ne znajui kakve se varljive i neispitane dubine pod njom kriju. Odatle je ophoenje sa Starim imalo u sebi neeg podmuklog, slinog zasjednoj igri u kojoj kao da je okolina vrebala asove njegove nesvjesnosti a on asove njezine zle vjere. Doista, po izgledu Staroga i po rasijanom izrazu njegovih oiju Ivanu se priinjalo kao da njegova misao, u svojoj usamljenosti, dreme-no bludi po prostorima koji su drugima nepristupni i da se on zadrava na nekoj tananoj granici odakle sagledava i stvari s onu stranu nje. Zjenice mu nisu bile mrtvo upiljene uvijek u istu taku, nego mu je pogled besprekidno podrhtavao, klizio ne-osjetno po predmetima i treperio poput mree proarica po klupama mirnih parkova u ljeilitima. Slikar pokua da povede razgovor kako bi na starevoj, fizionomiji izazvao neku ivost, kakvu promjenu izraaja. No svako saopenje on je primao bez iznenaenja i bez zanimanja i nikad nije pitao vie od onog to mu je reeno: kad bi Ivan progovorio, on bi obrnuo prema njemu svoj nepostojani pogled kao da se vraa iz neke zamagljene daljine, sasluao bi bez rijei i jedva primjetno kimnuo glavom, pa bi se opet odvrnuo i otplovio u svoje nepoznate daleke i treperave prostore. Ivan ga je gledao kako na mahove mie usnama kao da u sebi apue neku molitvu, nekakve udne i nedokuive rijei koje bi, da ih glasno izgovori, zazvuale neuveno i neponjatno i ispunile sobu svojim stranim, nezemaljskim titrajima. U blagovaoni je bilo polumrano i tiho; osjealo se, da je tu ve godinama sve nepromijenjeno: obino mrko graansko pokustvo, ista tiina, isti ozbiljan i smiren dah. Prisustvo starca, zanesena i bespokretna, nije naruavalo prazninu te prostorije. Samo katkad on bi se lagano pokrenuo, dugo i dugo drhtavim rukama izvlaio maramu, polako je razmotavao, brisao naoare, opet je dugo slagao i spremao u dep, i tad je potreba kretanja, i za njega samog i za onog ko ga je gledao, bila zadovoljena barem za pola sata. Ni samo vrijeme u toj prostoriji kao da nije teklo; dok je vladala utnja, ono je lealo skupljeno do nogu Staroga kao dremljivo domae kuence, a kad bi se poveo razgovor, dizalo se u sporim spiralama uvis, raspredalo u pramenove i vlakanca, pa se opet spajalo, kruilo po sobi usporavajui svoj hod u toploti mranih zakutaka, ali uvijek ostajalo tu, u tom omeenom prostoru uvijek ono isto, istroeno i stoput upotrebljeno vrijeme - u svome vjeitom motanju i sukanju. Katkad bi, pa-muasto i sneno, palo poput maslaka na kakvu stanku u razgovoru i prosnilo na njoj kratak as; a onda bi, pokrenuto lakim dahom nove rijei, otprhnulo, uzvilo se i nastavilo svoje beskonano putovanje. Ivana je neosjetno zahvatala omama tog ambijenta: njezina lijena mlakost uspavljivala je kao proljetno sunce. Ema se vratila i sjela uz njih. Dohvatila je igle i predivo i za-podjela sa slikarom razgovor. Razgovarala je srdano i neusiljeno kao sa starim znancem, raspitivala se o njegovim radovima, priala mu o toku oeve nemoi i spomenula njegovo sve vee poputanje u posljednje vrijeme. U nizu vie manje neznaajnih pojedinosti iz ivota djevojke u poodmaklim godinama, jedna je ivlje privukla Ivanovu panju: bila je zaruena. Vjerenik je staloen stariji ovjek, pukovnik, naelnik vojnog kartografskog zavoda. Predvee redovno dolazi k njima i prosjedi nekoliko sati. Tog dana bio je pozvan na ruak, pa je Ema zadrala i Ivana da se s njim upozna. Stari se oglasio: zakmeao je tanko i plaljivo. Ema je odmah shvatila, donijela au naranina soka i napojila oca obgrlivi ga paljivo rukom oko vrata. Ivan je gledao njenu glavu s mekom kestenjastom kosom i njeno razborito leaivo lice pognuto nad ocem i razmiljao o ivotu te ene koja je sebe potpuno zatajila i nala svoju posvetu u slubi sitnim navikama velikog ovjeka. Popio je halapljivo. Kad je imao da zadovolji kakvu tjelesnu potrebu, kao da se povraao od zanosa. Prestajala je ona zamilje-nost, a lice je dobivalo drugi izraz neki nepoznati, strani izraz, im bi se pak snabdio onim to mu je trebalo, on bi opet isplovio iz stvarnosti. Dok je Ema pripovijedala, profesor je nekoliko puta vadio iz depa sat i bavio se oko njega. esto tako pogledava na sat, vjerovatno po snazi navike objasni ispod glasa Ema primijetivi

kako slikar prati to bavljenje. A njemu je bar sasvim svejedno koliko je sati! nadoda s malo tunim osmijehom. Nedavno mu je bio poeo zastajkivati. Bio je umislio da mu staje od studeni, morala sam mu skrojiti onu kesicu, u kojoj ga otada dri u toploti. Ivan pomisli kako je taj sat jo jedino stvarno ivo na Starome, jedino to jo pravilno bije otkucaje u zakreenim ilama valjda mu se vie i ne moe napipati bilo. Uini mu se da se u toj skrbi nad asovnikom ispoljava neka dublja, nagonska potreba, kao da je to Starome nekakvo vjetako srce. Uvjerivi se da je sve u redu, profesor je pohranjivao u dep svoju dragocjenost. Ni jedan neodreeno nepovjerljivi pogled gluha ovjeka nije odavao da nasluuje da je predmet panje. Ta pojedinost Ivana dimu. Pukovnikov dolazak unese izvjesno razvedrenje. Novo poznanstvo izmeu njega i Ivana dade prilike da razgovor za rukom oivi. Profesor, naravno, nije uestvovao; on je bio opet sa-ao u ono drugo svoje stanje i slijepo se snabdijevao materijom ne obazirui se ni na to oko sebe. Na licu mu se ponovo pojavio onaj neugodni, runi izraz. Jeo je oblaporno. Krezub, gutao je onako neprovakano: puio je usne kao da sie, a hrana, preteno slitna, neugodno mu je gugutala u grlu. Pratio je zabrinuta pogleda tanjir koji je iao od ruke do ruke, strahujui da ga ne zaborave i ne prikrate. Jednom su usred razgovora sve troje pretrnuh: zagrcnuo se gutljajem i umalo se nije udavio; od strave sav se zaledio: golicalo ga je u grlu i suze su mu navirale na oi, a bojao se da se zakalje, bojao se da proguta, bojao se i da okom trene, kao da e ga smrt zaskoiti ako samo mrdne. I ukoio se tako, zadravajui dah i odupirui se kalju, sav se treskao i ciao. Nije bilo jasno da li tim cicanjem eli da upozori okolinu na smrtnu opasnost u kojoj se nalazi ili su ti glasovi bili njegov pla, pla beznadnosti. To starako strahovanje nad ve sasvim bezvrijednim ivotom, to grevito dranje za onu posljednju nit koja ga s njim vezuje, u Ivanu pobudi naglu odvratnost. Ulovi letimian bljesak to sijevne Emi u oima. To je bilo kratko kao munja i ne potraj a ni toliko da bi se moglo odraziti na licu; samo planu u oima i odmah nestade. Pukovnik prvi priskoi Starome i kucnu ga po ramenu viui mu u uho: Ne bojte se, nije nita, nije nita! Samo gutajte, gutajte slobodno! Tek tad se malko povratio, ali je bio sav ustreptao, sav u hladnome znoju. Potres ga je sasvim iznurio. Do konca ruka drijemao je, blijed, iscrpljen, a onda ga je Ema odvela da prospava jedan sat. alostan prizor! ree pukovnik Ivanu kad su ostali sami. - Pogotovo za one koji su ga ranije poznavali. ta ete, zakon prirode! Ali ima momenata, vjerujte mi, kad to postaje isto bolno. Kako je pak Emi, ne treba ni da Vam govorim. A zaudo, ne bi se moglo rei da mu se fizika kondicija naglo pogorava; lijenik kae da bi ovako mogao poivjeti i koju godinu. Dapae, zamislite ironije! neki dan je konstatirao da ima trakavicu! Zamislite, trakavica u tako staru organizmu! Na vratima se pojavi Ema. Spustila se u naslonja i sklopila oi. Tek sada joj se na licu pokazao duboki umor. Od nje je zraila neka pomirena pregorenost. Jo od djetinjstva stekla je naviku da se potinjava i da se potpuno posveuje drugome; to je moda i dalo njenoj linosti onu krajnju mekou u koju se utopilo itavo njezino bie. Gledajui ispod oka Emu i pukovnika, Ivan pomisli: ovo dvoje ustvari samo eka da Stari umre. Ema, poslije nego se rtvovala gotovo do praga starosti, hoe najzad da pone ivjeti svoj vlastiti ivot. Po svoj prilici nesvjesno se i ljuti na Starog zbog tog njegovog odugovlaenja, gotovo da mu zamjera neuvidavnost. Tako se tumai i onaj bljesak koji joj je maloas sinuo u oima. A u nekim momentima opet vjerovatno se i kaje; uini joj se nelijepa, neljudska ta njezina ljutnja, raali joj se, onako star i bespomoan, uvida da je ludo i nepravedno zahtijevati od njega da se ukloni kako ne bi bio na smetnji drugome. Ali kad jednom umre, iskrsnut e joj opet u sjeanju onakav kakav je bio u svojim najboljim danima; rijetko kad e joj izlaziti pred oi kao ishlapio stari, koji kaljuca, zagrcava se, hropti, koji mehaniki vadi sat iz depa i trlja naoare. I tad nee moi da ga se sjeti bez suze i bez neke grinje savjesti. Potraje neko vrijeme muk. Onda se opet uputi razgovor, spo-etka spor i bezvoljan. A kad se, nakon jednog sata, zau piskutavo dozivanje Staroga, Ema pohita da mu pomogne pri oblaenju i da ga povede u kabinet. Ivan ustade. Bilo je vrijeme da se oprosti. Ali htjede da prije odlaska opet pokua nabaciti koju

skicu. Ude za Starim u kabinet. Nade se u prilino maloj prostoriji sa prostranim pisaim stolom i policama za knjige, sa spomen-plaketama i nebrino uokvirenim iutjelim fotografijama po zidovima: profesor u drutvu kolega na nekom kongresu ili okruen svojim acima. Na stolu je leala hrpa asopisa jo neraskinuta ovoj a koji su revnosno pristizali i gomilali se. Sad je Stari tu boravio samo dok se provjetri blagovaona. Ivan se osvrne naokolo po sobi. Tu je dakle veliki ovjek godinama radio, mozgao, odatle je vodio svoje uvene polemike, tu je napisao djela koja e mu za dulje ili krae vrijeme podrati ivo ime. Prostorija koja je nekad morala biti tako topla od njegovog prisustva i od njegovog ustreptalog glasa, sad je bila neprijateljskim hladom nenastavane sobe. Sa svih predmeta u njoj kao da je oljuten sjaj koji im je prije podavao profesorov pogled; davno netaknuti toplom rukom ovjeka, oni su ohladnjeli, kao imi za zimskog sna, i ukoili se u strogoj krutosti mrtvih stvari. Starac je opet sjedio kod prozora. Opet je imao na licu onaj misaoni izraz. Ali Ivan je sad bi naisto da je to samo posljedica dugogodinje navike linih i eonih miia i ivaca, koji nabiru kou u grimasu zamiljenosti. Tu grimasu vie ne izaziva napor misli, ve napor ili osjet nelagodnosti u kakvom drugom kutku organizma mjehuri plina koji se zavrgao u crijevima i titi, ili to slino. Stari se obazre i proe pogledom po sobi; Ivan je sa zanimanjem pratio to li to trai. Ali nita nije moglo da na sebi ustavi i zadri starev drhtuljivi pogled koji je, upalj i hladan, ponirao u svako tijelo na koje je nailazio i nesprijeeno progledavao kroz nj. Uski i zatvoreni okvir te prostorije nije ga zarobljavao niti je uspijevao da mu nametne svoju stvarnost. Vie ga nije sputavalo ni sjeanje ni misao. Kad bi mu pogled pao na onaj duvar na kome su police s kojih je nekada tako naviklom i sigurnom kretnjom uzimao knjigu to mu je u radu ustrebala, zurio je tamo kao i u drugi go zid. Dvije debele sveske njegovog zadnjeg djela grubo uvezane u teleu kou i sad lee tu na stolu; ali ako ih sluajno dotakne, premee ih po rukama sasvim mehaniki, kao dvije opeke. U jednom asu takovo se profesorovo stanje Ivanu prividi gotovo kao neka superiornost: on se ispriprostio stvarnosti i iskli-znuo iz uaranog i ogranienog kruga ljudske misli. Zemni odnosi i zemne mjere njega nisu vie okivali. Osloboen svirepe vezanosti sa stvarnou, mora da gleda s unutranjim potsmijehom na primitivno i sputano ovjekovo spoznavanje. Njegovo lice, ozareno zapadom, u borbi izmeu agoniki rujnog svjetla izvana i sumraka iz sobe, poprimi opet nov izraz: profil mu se ocrtavao na raskravljenoj pozadini neba otro istaknut, a ujedno nekako dalek i nestvaran, gotovo apokaliptian. Ivan pograbi biljenicu da fiksira taj momenat. Naas mu se uini kao da je to rasplinu-to lice samo maska, zborana i sasuena, i da se za njom krije neto drugo; proe mu glavom suluda pomisao da profesor za njegovim leima ima sasvim druge oi i jedan tanki lukavi potsmi-jeh. On mu se ispitivaki upilji u lice. Profesor ga je gledao savreno mirnim bezizraznim pogledom. U tiini koja nastane ozva se potmulo krkljanje u starevim crijevima, i on se uznemiri. Zar je ovo nemono, unieno tijelo doista sve to je ostalo od ovjeka? Zar je u njemu sahranjena ona iskra duha? pitao se Ivan. Sad mu se Stari inio kao neto neivo, kao predmet. Kakva misao! Kakva iskra duha! Sud u kome ivi trakavica eto to i nita vie! Svrsishodna ivotna zajednica, razumnom ekonominou proveden parasitizam, po naelu maksimalnog iskoritavanja: isluen genije jo uvijek je dobar i korisno upotrebljiv za jednu takovu poradnu, starosnu slubu: da trakavici bude prebivalite. To i jest sada njegova svrha na svijetu, njegova nova svrha. Nosi je u sebi, seta je, hrani se za nju. Slui joj, za to je upotrebljen. Trakavica u njemu gospoduje. Progovara kroza nj glad njezina, pod njenim diktatom on sve radi: jede, pije, spava, etka ili miruje sve prema tome kako njoj treba. Sjedi neko vrijeme mirno u naslonjau i zuri napolje; najednom se uzvrpolji, pokrene se a ti pomisli: eno, trakavica hoe da seta, probudila se. I on joj se pokorava: ustaje, seta je po sobi kao brina dadilja dojene. On propiti: vode! vode! a ti opet pomisli: evo, trakavica je oednila pa mu priapnula da pita vode, i on je slua. I jo se pretvara (jer lukavost nadivljuje i posljednji traak uma), pravi se edan, prikazuje toboe kao da je za njega! Strahota, strahota! Ivan se osjeao duboko deprimiran, podloan kao to je bio naglim klonuima i nenadanim promjenama raspoloenja, onom bolnom srozavanju sa visina duha u pliak opeg nitavila. Treperenja njegove tankoutnosti imala su mistian prizvuk i on je volio da ih uzima kao odbljeske

Vjenoga i kao dione revelacije Duha. Iz takvih liriziranih raspoloenja padao je i neznatnim povodom u pusto zgoljne materije kojom caruje jedan jedini slijepi i neumitni zakon: zakon mehanike svrsi-shodnosti. Takav pad, naravno, sasvim bi ga porazio i utukao, bacajui ga u osjeanje besciljnosti i uzaludnosti svakog ovjekovog nastojanja. I tad je nalazio neku gotovo osvetniku slast u tome da to ope nitavilo proiruje i produbljava, da ga uini, ako je to mogue, jo opijim i jo nitavnijim. Eto u to svravaju, razmiljao je sada, sve te velebne konstrukcije misli, sve te njihove koncepcije, zaokrueni sistemi, suvisle slike svijeta; eto gdje vode ta otroumna luenja, te tanane distinkcije, te forme pojimanja, ti sadraji svijesti, ti njihovi u subjektivnom pogledu i u objektivnom pogledu, sav taj njihov blistavi nikelirani instrumentarij misaonosti kojim kao nekim klijetima i pincetama nastoje da utinu i prigrabe esticu nepoznatog i da je donesu u krug svjetlosti saznanja: u nekoliko desetina kilograma dotrajale organizirane materije (od koje je opet, kau, nekih 70 posto voda), a koja, poto je dotrajala i neupotrebljiva kao takova, slui samo kao izvor hrane i kao materijalna sredina drugoj organiziranoj tvari, mladoj, otpornijoj, za ivot sposobnijoj u konkretnom sluaju trakavici, koja e u toj organiziranoj formi potrajati izvjesno vrijeme (samo bez subjektivnih i objektivnih pogleda i bez sadraja svijesti), da nakon toga i ona postane grada i sredina za novu organiziranu materiju. Materija je jedina istina, ponovi svoju omiljelu reenicu koju je nekad davno u momentu sline depresije bio smislio i koja mu je tada, premda po sebi slabo utjeljiva, bila dala prilino zadovoljstvo zbog toga to je uspio njome oblikovati ono to je osjeao (a sretna formulacija oduvijek kao da mu je naknadi vala polovicu one nedae koja je u njoj izraena). inilo mu se da ta reenica doista obuhvata i izraava sve, i sve rjeava, pa makar i na negativan nain. Nego, po svojoj prirodi tome sklon, stade pomalo i od te zgoljne materije, od te materije-istine, opet nesvjesno praviti neku mistiku. Poe u njoj osjeati neto kao duh same materije koji se nekim nedokuivim, otajstvenim nainom objavljuje ovjeku progovarajui mu kroz instinkt i priaptavajui mu rjeenja kroz intuiciju. Polazei od postavke da umjetnik mora da prisno razumije i osjeti sve oblike ljudskog duha i sve naine ljudskog miljenja i osjeanja, da mora umjeti da se uivi u svaku ovjeju duu i uvue pod koru svake ovjeje lubanje (po tome, na koncu, umjetnik i jest umjetnik!), dolazio je do toga da je nerijetko mislio i osjeao u isti mah sasvim suprotne stvari. esto je dijelio miljenje datog ovjeka, ali ujedno i miljenje sasvim protivno ovome; vrlo ih je dobro razumio oba, i s oba saosjeao. Ali koje je njegovo vlastito miljenje i to on sam osjea, to ne bi bio mogao da kae: itavu svoju linost zalagao je u to da njome pronikne u tuu. Deavalo mu se da je pratei izlaganje neke teorije u kakvom filozofskom priruniku oduevljeno pristajao uza nju, ali, preavi na njoj protivstojeu teoriju, jednako se je oduevljavao i za nju, ne iznevjeravajui se pritom onoj prvoj. Svi imaju pravo bio je zakljuak do koga je tad doao, pa je i tom formulacijom bio jako zadovoljan. Sve jasnije mu se nametalo da se dvije suprotne istine nipoto ne iskljuuju. Naprotiv, one vrlo lijepo uporedo ive i pruaju ljudskoj dui i ljudskoj fantaziji istu onakvu sretnu i blagodatnu raznolikost kakvu razno cvijee, voe i ostali boji stvor prua ljudskom oku i ljudskim ulima uope. (tovie, nije mogao da razumije kako su ti veliki duhovi i veliki mislioci mogli biti tako jednostrani i uski da se ogranie na samu jednu od tih teorija!) Dalje, bio je doao do uvjerenja, da misli uope ne bivaju miljene, nego osjeane. Kad mu se neka misao nametala kao nepobitna istina, inilo mu se da on tu njenu istinitost osjea a ne misli. Osvjedoenje je jedan osjeaj tako je glasila trea njegova zasada, pa je i tim osvojenjem bio neobino zadovoljan i utjeen. Te tri formulacije, popraene jako dugim i ekspanzivnim komentarima, uglavnom su sainjavale sav sadraj njegove filozofske biljenice koju je skrivao sa upravo pubertetskom srameljivou na dnu jedne zakljuane ladice svog pisaeg stola, pod drugim papirima. Ali jednom, kad je i bez toga bio potiten, bacio je pogled na te tri svoje zasade, na kojima je gradio ono to je u mislima nazivao svojim sistemom. Proitane onako gole, bez komentara, uinilo mu se da stoje u oitoj meusobnoj kontradikciji. To otkrie ispunilo ga je gorkim razoaranjem i obeshrabrilo. Tad mu je postalo jasno da u diskreciji njegovog filozofisanja i u brinom skrivanju Biljenice ve kao da je leala slutnja razoaranja koje je imalo doi. I jedino ga je misao da je pametno uinio to je tajio svoja filozofska bavljenja neto tjeila u tom linom neuspjehu. Otada je izgubio svaku vjeru, pa i

svaku simpatiju, ne samo za svoj Sistem, nego za sisteme uope. U sobi se poelo mraiti. Ivan odloi blok koji mu je mrtvo leao u krilu i prie prozoru. Ostade dugo zamiljen i neopazice prede u rasijanost. Dolje na ulici lagano su se njihale ogromne kronje kestenova i hvatao se suton. U daljini stadoe da se pale svjetla: svakog asa sinulo bi po koje novo, sad na jednom sad na drugom kraju grada. Kroz suton je iskrsavao dotle neujan cilik tramvajskih zvonaca i razlijegao se umilno niz duge redove ulinih fenjera. Profesor se zagledao uporno kroz prozor, kao da je tamo, u iskriavoj daljini, nazreo ono to su mu oi maloprije uzalud po sobi traile. Na nogama pored njega i zajedno s njim zagledan u daljinu, Ivan se sav upio u igru treperavih i bez poinka premiruih svjetlosnih taaka. I kad ga dalek i bolno prodoran pisak tvornike sirene, slian opomeni, trgne iz rasijanosti, uini mu se da je bio beskrajno dug as zaborava iz koga je uprav izronio. Imao je osjeaj da je za tog asa stajao van toka svog sopstvenog ivota, van toka vremena uope, i glavom mu proe misao da je to vegetativno stanje u kome se profesor nalazi ustvari neko pratanje, stanje prvog nejasnog migoljenja svijesti u ivom biu, jedna zaboravljena i vjekovima zatrpana mogunost, ali koja latentno ivi u ovjeku i koja se opet dade lako zadobiti, nauiti ili, jo lake, nesvjesnim oponaanjem usvojiti. I uini mu se da mu je maloas u mutnoj dubini due bilo ve proklijalo neko neznano, novo utilo, da se je bila poela uspostavljati izmeu njega i Staroga neka prisna veza nemutog sporazumijevanja, iz koje ve ne bi bilo povratka, da je samo asak dulje potrajala. Obuze ga nagla elja da izae vani na slobodan vazduh, da se spasi iz te zaspale prostorije po kojoj je ve poplutao sumrak. Kradomice, kao dadilja poto je uspavala dijete, on izie na prstima i tiho za sobom zatvori vrata.

PRAVDA (Scena s ulice) Jednog nedjeljnog popodneva, prije vie godina, vraajui se s daleke etnje u grad, naiem putem na odvratan prizor: nasred ceste ovjek nemilosrdno bije enu. Lice mu je imalo razjaren, upravo ivinski izraz. Pograbio nesretnicu za kosu pa je vuklja amo tamo po cesti dok nije pala niice; a onda stao da udara bez potede, po oima, po ustima, ne pazei kud pogaa... U meni se sve preokrenu. Htjedoh da srnem na nj. Potekao iz istog milosra moj bi nasrtaj bio tim ei to je milosre bilo vee; a milosre je bilo toliko, da bih zasigurno i ja bio navalio bjesomuno i udarao bez potede, po ustima, po oima, ne pazei kud pogaam. I, vjerovatno, lice bi mi bilo poprimilo razjaren, upravo ivinski izraz; po njemu zaista niko ne bi bio mogao da spozna plemenitost moje pobude. Nego, pomisao na nebrojene prilike kad sam se prenaglio i zaletio kanu kap dvojbe na moju raspaljenost i smjesta zakoi moju spremnost na ovjekoljubaku intervenciju. Moda je u tom pravcu djelovalo i prisustvo jo jednog posmatraa, oniska sredovjena ovuljka punih obraza i svijetle ukaste dlake koji je spokojno gledao smijuljei se neodreeno. Sjeam se, njegova komodna ravnodunost u prvi mah izazvala je u meni gnuanje. Ali odmah zatim uinio sam isto to i on: turio ruke u depove i stao da posmatram. Primjer, kao to je poznato, djeluje neodoljivo. U veini sluajeva (budimo iskreni!) drugoga smatramo glupljim od nas. No taj grijeh odmah otkupljujemo time to, na djelu, obino slijedimo njegov primjer. - Ja se, dakle, obuzdam i primirim. A im se primirih, u meni progovori ona dobro poznata druga polovica, ona koja rasuuje i sumnja. Odavna sam duboko osvjedoen da je glavni uslov za pravednost - fantazija. Da bismo bili pravedni suci, potrebno je da poznamo pozadinu, pobude i uzroke, odnose i zavisnosti stvari o 16kojoj sudimo. Ne povoditi se za prvom impresijom, za vanjskim pomolom stvari; ispitati skrivene uzroke, nune uslovljenosti, dugi lanac krivica i protukrivica; uvui se u kou bia o kojima sudimo, potraiti kraj zamrenog klupka to nam je dunost prije nego izreemo rije osude. Pomislim: ko zna kakve je sve krivice, kakva zla nanijela ova ena ovjeku? Ko zna to je sve on za nju uinio, rtvovao; koliko je i koliko trpio i pratao i muao? Ko zna do kakve je bestidnosti, do kakvog cinizma ona dola u svome srozavanju? Moda je to i neka majka-zvijer, moda je napustila dijete koje se gui u krupu da bi otila na sastanak s jaranom. I nije li, u takvom sluaju, ona kriva i zato to je dovela mua do ovog runog ispada, u ovo stanje poivinenja? Nije li tada njegov ispad, ma koliko ruan, ipak na koncu konca ljudski razumljiv? I ne bi li on ako tako stvar stoji osjetio kao krajnju nepravdu nae uplita-nje u korist ene, nae zalaganje za nju? Da, dobro je to nisam intervenirao. No dok sam ja tako umovao a buboci i dalje pljutali, naie i trei prolaznik: stasit mlad ovjek duge vitiaste kose, u plavom demperu i s teniskim reketom pod pazuhom. Jednim mahom uoi situaciju; osinu prezirnim pogledom nas dva pasivna posmatraa, pa bez suvinog ispitivanja srnu na ovjeka uprav onako kako to maloprije htjedoh ja - i poe ga mlatiti ustro i bez promiljanja, ne pazei kud pogaa... Iznenaen, mu pusti s oka enu i stade se braniti od napadaa. ena je meutim izmigoljila, pridigla se na koljena, ustala: ivnula bre nego to bi se moglo oekivati, poslije onih bubotaka. Stala otresati prainu s lakata i koljena, popravljati raskutranu kosu. (Zbog te brige za frizuru, odmah mi se priinila manje rtvom.) Zatim neopazice nekud nestade. Uto se na suprotnoj strani ceste pojavi vremean ovjek vodei za ruku dijete. Izveo sinia u etnju; brine se oko njega upravo djedovskim strpljenjem; pokazuje mu neto prstom u kronji jablana u drvoredu, valjda neku pticu ili gnijezdo. Ugledavi tuu, zastade iznenaen. Ali se ubrzo snae: vidje gdje ovjek mlad, izdikao mamlaz nemilice bije svog sabrata, i to starijeg od sebe, bije ga nemilice i oito nepravedno (jer slabijem instinktivno pridajemo ulogu pravednika); vidje i dva sebina, nedostojna stvora koji to ravnoduno promatraju, i njegova odluka bi odmah gotova: trgnu se, skloni dijete u kraj, pa nasrnu na napadaa (jer jaega instinktivno istovjetujemo s napadaem) i stade ga udarati to je bolje mogao.

Gledajui tu novu komplikaciju, pomiljao sam: da se maloas nisam suspregnuo, sad bih ja bio taj po kome pljute udarci, i sad bih ogoreno i s mnogo uvjerenja uzvraao te udarce onome koji je intervenirao iz potpuno jednakih pobuda kao i ja, i koji je, prema tome, ustvari moj jednomiljenik i suborac. Sve iz milosra i u ime ovjekoljublja, eto se tri ljudska stvora dozlaboga mlate za neiju korist i za neiju pravicu. A malo podalje, dva nedostojna egoista, ni da prstom maknu za svoga blinjeg. Dva egoiste, tri napadaa, etiri isprebijana. Medu samih pet-est ljudi, nalo se, eto, grenika svake vrste: krivaca zbog uestva u tui, i krivaca zbog komodnog neuestva; krivaca zbog uplitanja u tue i nepoznate poslove, krivaca zbog neuplita-nja; neovjenih mlakonja i rabijatnih ovjekoljubaca; krivaca zbog samovlasnog uspostavljanja pravde, i krivaca zbog spreavanja da pravda, makar i samovlasno, bude uspostavljena! Kad sam pristupio, s prezirom sam pogledao ovuljka punanih obraza, da bih odmah zatim uinio isto to i on. Svakoga od uesnika u datom sam momentu opravdavao i natezao za nj, da bih ga as kasnije osudio povlaujui onome koji je nadoao da ga napadne. A odmah zatim i ovome zaelio poraz i novog napadaa. Stvar se odvijala i uplitanja su upadala tano onako kako sam elio taman kao da ja nevidljivo njima ravnam. I sad, poslije svega toga, opet nisam naisto ko je u pravu i kakav ishod ustvari elim! To jest, znao sam: elio sam svakom napadau poraz a svakom napadnutom pobjedu, slabijemu uspjeh a jaemu neuspjeh; elio sam da se slabiji prometne u jaega a jai u slabijega, napada u napadnutog a napadnuti u napadaa. Ali tekoa je bila u tome to su svi uesnici prolazili uzastopce kroz ulogu jaega pa slabijega, napadaa pa napadnutog, pravednika i krivca. Pa ko da se sad tu snae, ko da podijeli pravdu? Zar je krivica istovjetna sa snagom? Zar pravednost lei u slabosti? Zar naslov pravednika treba platiti porazom?U dnu drvoreda, jo sasvim daleko, pomoli se tamna silueta policajca. I sama pojava slubene pravde neobino je naglo djelovala. Borbenost napreac popusti i tua prestade. Stari se sjeti svog djeteta i pohrli k njemu. Mu je izravnavao ugnjeeni eir, a mladi pritiskao rupi na masnicu pod okom otresajui vitiastom kosom. Viak nakupljene energije bio je utroen i rasplinjavao se u mlakom nedjeljnom popodnevu. Pravdi je bilo udovoljeno.

OKO Doktor Lovro Furato uprav je dovravao svoj obini doruak koji uzima svakog dana poto se vrati iz bolnice: sasvim mali biftek s jednim jajetom i dva prsta proeka. Kad mu Kata najavi da dolje pred ordinacijom eka pacijent, Furato svojski protare ubrusom bradu i brkove, jer je znao da mu kap umanjka rado sjeda na uperak pod donjom usnom, odupre se objema rukama o sto, nadme obraze pa izdui nakupljeni zrak u svoj gromki bo! - i osovi se na noge. Taj promumljani uzvik- uzreica (koji je zvuao prilino nerazgovijetno, tako da su ga kolege u bolnici tumaili jedni kao bo a drugi vie kao ba) izraavao je da Lovro prima na znanje ono to se u taj as deava ili to mu se u taj as saopava, i da takav ishod prihvaa, ako mu se ba i ne raduje. A kako je smatrao da su takvi ishodi u ivotu najei, i kako je njegova narav bila pomirljiva, to je i njegova uzreica dolazila vrlo esto do upotrebe; njom je on izraavao skoro polovicu od svega onoga to je uope imao da izrazi. Ordinacija je bila mrana sobica na prvome katu, s prozorom na uzano dvorite izmeu kua - nekakvo poludvorite, polu-vr-ti sa zakrljalim oleandrima, s busovima perunike i s loncima neveselih aspidistrovih listova. Hrpica upljikavog morskog kamenja sloenog u minijaturnu spiljicu predstavljala je sredite tog vrtia; niza zidove okolnih kua, proreetane mnotvom nejednakih i nepravilno rasporeenih prozora, sputale su se u izlomljenim linijama odvodne cijevi od lijevana eljeza, s mnogo prijevoja i koljenaca; u njima bi s vremena na vrijeme zagrgolji-la i umno se slijevala voda ih kuhinjskih ispusta i nunika. Oko spiljice i du zidova eprkale su, oprezno polaui nogu za nogom, nekolike jo neodomaene kokoi, iskrivljujui vrat i okreui profil gore, prema plavoj etvorinici neba nad sobom, odakle su otkad dokad padali kuhinjski otpaci utrobe njihovih zaklanih druica, ostrici od zelja i riblje glavice. Nou bi se katkad ivo uskretale, iznenaene prepadom takora; kretanje i ciktanje potrajalo bi kratko vrijeme, a onda bi se borba naglo smirila i medu pernatim narodom opet bi se uspostavila zaplaena i besana tiina. Na prednjoj strani kue, s izgledom na ulicu, nalazio se salon, odijeljen od ordinacije maskiranim vratacima. Mala, niska prostorija bila je pretrpana stoliima, konzolicama, stupiima, i upravo zaguena jastucima i jastuiima raznih oblika i od raznog materijala, a pliane zavjese suavale su i onako uske prozore; i ta barunasta zaguenost oduzimala je ovjeku dah i glasovima gasila zvunost. Tu je gospoda Vanda, stasita i crnomanja-sta ena, dvadesetak godina mlada od mua, primala svoje posjete. Ustajalim zrakom salona irio se ruini miris pudera; a pod mirisom pudera izvirivao je, kao rub neiste podsuknje, vonj bijele i slabo prane puti, neizlagane suncu i ugnjeene u ste-znike. Furata je zabavljalo da u radu slua gospojinsko avrljanje; jedino u asovima kad je njegova lijenika pomo postajala ozbiljnija i odgovornija, on bi kucnuo noktom u vrataca; tad bi gospoda Vanda prinijela prst napuenim usnama i razgovor bi se nastavio tiim glasom. Od toga je doktorov ugled samo rastao. U hodniku, izmeu ulaza u salon i ulaza u ordinaciju, stajao je na mramorasto obojenom postolju, s nogom na kljunu gondole, prijazno naceren crnac u keserastoj bradici i ivopisno iaranoj odjei, velik kao osamgodinje dijete; u uzdignutoj desnici drao je baklju u vidu zavinuta roia, a lijevom je galantno nudio pristup u salon. Baria Sura ekao je doktora buljei zadivljeno u crnca; svojim crnim licem a u zlatotkanom ruhu i pod sjajnom almom, pravio je na nj udan i zbrkan dojam neastivoga u raskoju kralja sa istoka. Baria ga je omjerao samo jednim okom, jer je drugo bilo pokriveno zavojem. Kad drvene stepenice zakripae, pod koracima uena ovjeka, on se okani crnca i uze pripremati stav.Furato ugura Bariu pred sobom u ordinaciju. Dok je ovla-no prao ruke, Baria je gledao preda se u crnu pliticu od ljepen-ke u obliku razrezana bubrega sa jueranjim krpicama gnojave gaze i s upercima krvava pamuka. Zatim bojaljivim okom proe po sobi i pogled mu se ustavi na pruem opletenoj boci koja je stajala u kutu za vratima. Po krbavom grljku prepozna damijanu svog komije Mate Sikirice, i isto mu malo laknu, kao kad se u tuem svijetu naie na znanca. Doktor je odvijao zavoj krunom kretnjom oko Bariine glave namatajui ga na klupko, a Baria je priao: gonei konje, izmahnuo je snano kandijom, i kraj joj se zaplete o ormu; on trgne jae da je oslobodi, a ona ga estoko osine po oku i eto nevolje. Kad spade zavoj, pokae se nateeno oko, a predjel oko njega, ve trei dan pod zavojem, zaigra golicavo. Furato privede Bariu k prozoru i

razgleda ozljedu, poklopi i otklopi oko dlanom vie puta redom, usmjeri zrcalcem svjetlost na bolesnu zjenicu, pa promrsi svoje obino da koje je moglo da se tumai i ovako i onako, te najzad zakljui: Nalilo se krvi uslijed udara. Treba poekati tri-etiri dana dok se malo smiri. Meutim u ti ukapati nekoliko kapljica pa e se vratiti tamo u petak ili subotu. Iz ormaria u kutu, izmeu vie smeih i modrikastih boica on dohvati jednu i ukapa nekoliko kapi najprije u bolesno pa zatim - kad se ve podmazuje, nek se podmazuje i u ono zdravo oko. U prvi as malko e te peckati, ali to ne smeta nita. Bariu je doista peckalo, no podnio bi on i gore, kad ve takotreba; ako je ljekovitost u tome to ee, neka ee! isto je osjeao kako kapljice vre svoje. Sutradan je Lovro opet dorukovao kao obino i listao novine. Samo, kad mu Kata najavi da ga dolje eka onaj od jue, on ustro rastrlja ubrusom po bradi i sade ivlje nego inae. Sad Baria nije uope gledao crnca: bila su mu povezana oba oka, a vodio ga je sin Ive. Nije slutilo na dobro. Furato odmota zavoj ne namotavajui ga u smotuljak. Sjedei na istom stocu na kome je sjedio i jue, Baria je zurio prema mjestu gdje je stajala damijana, i nije bio na isto da li su je nekud sklonili, ili je ona jo tu ali je on ne vidi. Furato rasklopi sa dva prsta natekli kapak i ote mu se zaueno: O! A to ti je s okom? Ja ne znam; vami sam ga preda u ruke, odgovori Baria, a glas mu je zvuao neugodno mirno. Bolesno oko izgledalo je kao zgnjeeno zrno groa, a i ono drugo bilo je jako crveno i oteklo. Lovro s mukom savlada naglo uzbuenje i pokua da zauzme ton sigurnosti, ali su mu ruke drhtale. Nije zla, nije zla; kapljice su bile moda poneto estoke pa se malko upalilo.. . Sad emo ti staviti jednu mast koja e to ublaiti pa e sve biti dobro; nije to nita, nije nita.. . - Nita, bome. Slip ovik pa bog! I nikom nita. Baria proguta slinu i dometnu (a sad mu se osjeti prelomljen jecaj u glasu): - Sidi prid crkvu s kapom u ruci pa eto ti! Furata sjeknu pod koljenima. Ive, protegljast mladac tanka vrata i prozirnih uiju (pravio je dojam kao da mu lako udara krv na nos), samo se premjetao s noge na nogu spremajui se da zapone ve ranije pripravljen govori. Dva tri puta zausti nesigurno, ali ga Furato svaki put prekinu. Najzad ipak doe do rijei, izbistri grlo, pa zapoe nazalnim glasom kakvim se ita pitula u crkvi: - Nije to mala stvar kad ovik izgubi svitlilo boijega dana, jerbo kad si izgubija oinji vid, to ti vridi i jie i pie i svaka uivancija ovoga svita? Ako li nema u srcu svome zadovoljstva, sve ti je za nita. A kakvo ti je jopet zadovoljstvo, kad nema onoga to ti najvie vridi? ovik koji je izgubija vid, to kau, gori je od slipca... Ive se zbuni, stade zamuckivati, pa zavri: to jest, - slipac ka slipac - pa eto ti tuteka! Sraunati efekat bio je promaen i situacija se naglo pokvari. Baria se vrpoljio na stocu i u sebi samo uzdisao: E! da je sad ovdje mjesto njega Jureta, drukije bi to ilo!.. . Ali Jureta nije mogao biti tu, jer je bio na dvogodinjoj slubi u mornarici. - Ba! Ba! Koje teke rijei, moj mladiu! Ti zakantao kao da si uio za popa! Oko se malko upalilo, a vi se odmah prepali!. .. - Nije na nama da se prepadamo, - pokua Baria da spaava upropateno niti imamo zato; neka se plai onaj na kome je, a mi samo hoemo rei... Ali Lovro odmah presijee i nastavi svoju besmislenu pjesmicu koja je stalnim ponavljanjem ritma nekako blaila i smirivala: - Nije to, bolan, nita; proi e to, kaem vam. . . sve e biti u redu.. . sve e biti u redu... I neprekidno niui takove rijei neodreenog hrabrenja, premaza Barii oi utom mau i isprati ga do kunog praga tapui ga po ramenu, nestrpljiv da ih to prije izgura iz kue. - Sve e biti u redu, ne boj se... A sad hajde ravno kui, nemoj da se vue po krmama, u dimu... Poi odmah kui pa malo prilegni, otpoini.. . Vrati se na previjanje za koji dan, tamo druge sedmice... dotle e popustiti upala.. . Sve e biti dobro. . .

- Rukujui se s njim turi mu u aku novanicu. Sve e biti u redu.. . Furato zatvori za njima kuna vrata, uspne se u ordinaciju i isprui se drhui cijelim tijelom na divan prevuen crnim votanim platnom na kome je pregledavao pacijente. Orosilo mu se elo i dlanovi hladnim znojem; pod rukom je osjeao ljepljivi i vlani dodir votanog platna; tako mu loe nije bilo od one badnje veeri, prije vie godina, kad je dobio trovanje od koljki koje mu je poslao na dar don Jerko iz Privlake. Baria i Ive ruali su u krmi pire Mrkia, ne pazei na troak ali bez pravog teka. Njihovi su se mjetani bili ve razili, pa su otac i sin sjedili sami za dugim stolom. Narue peena mesa i litru vina; Ive izvadi iz torbe kruh i odreza nekoliko dugih kriaka. vakali su polako i utke u praznoj krmi. Nisu bili naisto na emu su. Doktor ih je smotao medenim rijeima i lijepo ih izgurao: i oni se evo vraaju kui s jednakom neizvjesnou a s manjom nadom nego su od nje poli. Baria osjeti potrebu da kae neto zakljuno, ali smogne samo: Eo ti na! i nastavi vakati odmjereno, zabrinuta lica. Misao nije mogla da mu se ustavi ni na emu vrstom i konanom; pod slikama koje su promicale nestalne i promjenljive, leala je nejasna odluka da stvar nee i ne smije na tome ostati, ali se javljao, sa nezadovoljstvom, i osjeaj da ustvari nije jo postignuto nita i da e trebati poeti sve iznova. U Furatovoj kui meutim vladala je osupnutost. Lovro je bez spokojstva etao po ordinaciji i raspredao sluaj s gospodom Vandom, a gore u blagovaonici hladio se netaknut ruak na stolu. Furato je uporno tvrdio da je zacijelo Kata, redei ordinaciju, poremetila red u ormariu, tako da je prokleta boica dola na mjesto bezazlenog kolirija, i ponavljao valjda po deseti put: Neprestano govorim da neu da se uope brie praina u ormariu i na mom stolu! A Kata, prizvana, klela se je da prainu nije brisala ve deset dana a da u ormari nikako i ne dira. Sad je ona u kuhinji rasijano i bez potrebe premetala sude, suzei i mrcajui. Ruak se i dalje hladio na stolu, a Furato je svejednako etao po ordinaciji s rukama na leima. Najzad gospodi Vandi pode za rukom da mu s nekoliko prijaznih rijei donese izvjesno umirenje i da ga skloni da izae na ruak. Jedva je to okusio, a poslije jela povratio mu se nemir. Izostalo je obino poslijepodnevno spavanje; siao je u ordinaciju i opet se uzetao. Misli su se smjenjivale u krugu, za kratak as neto vedrije, pa opet tamne. Kako se to moglo da dogodi? A da li je ba i drugo oko izgubljeno? Ono prvo vjerovatno je i bez toga bilo propalo. Jo srea to nije potrefila boica s kakvom eom kiselinom! Kad bi se koliko-toliko primirio, tok misli bi opet stao zapadati u tmurnije raspoloenje: a to ako doista oslijepi potpuno? Koji ga je vrag nagonio da ukapava u ono zdravo oko, to mu je to trebalo! Sad mu se uini da je pogrijeio i to mu je tutnuo u aku novanicu. Nije li i to neko priznanje krivice? Od muke ga spopade tucavica. Njegovi koraci odjekivali su grobno sa prvoga kata irei po kui atmosferu samoubistva. Gospoda Vanda, ne mogavi da usne od tog batanja, sila je da ga umiri i uzalud ga nagovarala da malo pri-legne i otpoine. Skuhala mu je kamilicu, posadila ga je u naslonja i drala svojim rukama pred njim tanjiri, a on je prinosio ustima solju drhtavim prstima i srkao sa zahvalno-vjernim izrazom u oima. Ve preko trideset godina Furato strpljivo gradi svoju egzistenciju i svoj ugled. Sad je ve taj ugled bio ustaljen, i Lovro je proivio udobnije. Malo pomalo prenio je na mlade kolege napornije slube koje iziskuju trkaranje i daju ivljenju onu tako neprijatnu uurbanost. Rad u bolnici bio je ugodan; u svome odjeljenju osjeao se kao car u svome carstvu. Van bolnice, komodan posao. Predavao je higijenu u preparandiji. Zahvaljujui vezama pokojnog strica, kanonika don Nike Furata (koji ga je, uz pomo tetke imice, i kolovao), bio je kuni lijenik biskupskog sjemenita. Imao je i pokoje sudsko vjetvo. Njegova privatna pacijentela priticala je iz ogranienog broja boljih gradskih porodica i iz irokih krugova seljaka iz okolice, gdje je Fura-tovo ime bilo dobro poznato. Tako ureen, njegov je ivot tekao bez poznate lijenike surevnjivosti i podmetanja, bez ocrnjivanja i prebacivanja odgovornosti. A same njegove godine titile su ga od hitnih sluajeva kad ovjek mora ostavljati nedojedenu juhu i skidati ubrus tek zataknut za ovratnik, i od nonih buenja iznenadnim cilikom zvonca zbog neijih naglih trudova ili neijeg tamo krvarenja. Od uzbudljivih momenata lijenikog ivota ostajali su jo samo sluajevi prve pomoi, gdje se prvi lijenik-- namjernik doeka kao izbavitelj i gdje uzvienost zvanja zablista u punom sjaju. Ali i tu, nekom igrom sluaja ili mudrou promisli, na napornije sluajeve, u kojima treba vriti umjetno disanje ili

trljati onesvijetenog etkom, obino nabasa mladi lijenik. Za starije, uvaenije doktore, kao da su rezervirani sluajevi gdje se pomo prua usmenim savjetima a upute daju vrkom tapa. (Podveite mu vrsto ruku ovdje... ne tuda, ne tuda!. .. evo ovdje, ovdje!... Taaaaa-ko!, Poloite mu glavu nanie i turite mu u zube smotan rubac!...) Najei Furatov muterija te vrsti bio je mjesni epileptiar Maso. Dva do tri puta mjeseno Lovro je imao prilike da prua pomo Mai ispruenom na ploniku. Maso mu je za to bio zahvalan, i kad god bi ga sreo ulicom, naroito ako je bio pripit, slijedio bi ga za stotinjak koraaja prireujui mu srdane ovacije. Spasitelju moj, dobrotvore moj!. .. Pogledajte, ovo se zove lijenik, ovo je prijatelj malog puka! vikao je Maso sa emfazom. A Lovro je pourivao korak nastojei da se doepa prve poznanike kapije. I sad sve to, sav taj ugled, spokojstvo i blagostanje, ta zgrada muno i smiljeno izgraivana godinama i godinama, eto se poljuljala i prijeti da se srui - a sve zbog jednog Barie! Tako je premiljao Lovro, izmeu dva gutljaja kamilice, a u njemu se zgunjavala kap gorine. Od toga dana Furatu je pomuen njegov miran ivot. Baria je dolazio, praen od Ive, redovno jedanput sedmino na pregled i podmazivanje, i svaki put iznosio po novanicu. Pojavljivao se sa smjerno namjetenim licem fratarskog lajika koji kupi limo-zinu i najavljivao se Kati medenim glasom: Kate, reci doturu da je doa njegov slipac. Kata ga je uvodila u kuhinju da ne dolazi u dodir s ostalim bolesnicima: posadila bi ga na stolac, nalila mu aicu rakije i dugo i vjeto vodila s njim razgovore. Sve polako, u vidu nekih opih razmatranja, ona je suzbila pretjeranost Bariinih neizre-enih zahtjeva. Zagovarajui toboe njegove interese, savjetovala mu je umjerenost i predoavala mu prednosti jednog breg pa ma i skromnijeg rjeenja pred otezanjem u nedogled i pred par-nienjem sa monijim i uplivnijim protivnikom. U Bariinoj kui pak, mislilo se gotovo samo o stvari sa doktorom i sve su se kombinacije pravile u vezi s time. Ta se misao na ovaj ili onaj nain nadovezivala na svaku drugu, i svaki je razgovor na koncu neizbjeno u nju uvirao. Predali su se tome potpuno, s onom slijepom strpljivom priljenou koja ima tvrdokornost vjere i upornost strasti, s onom iskljuivou s kojom seljak zna da prione za stvar u koju je usredotoio sve svoje na-misli. Navee kad bi polijegali, u mraku, gledajui plamsaje vatre na ognjitu i sluajui zamahe bure u krovu, svako je od njih utke prelo nit svoje misli svako za se, a opet svi zajedniki, kao kad se komuaju kukuruzi ili raeljava vuna. I kad bi ve san pao na oi, Baria bi zakljuio to nijemo razmiljanje kao to se zakljuuje skupna molitva: Eh, kad bi samo bog dao da se to sretno svri!. .. Bio je bacio oko na neku zemlju a pobojavao se da mu ne izmakne. Furatu se opet urilo da se stvar svri prije Juretina povratka. Ipak, jo je velika bila razlika izmeu onog to je Baria zahtijevao i onog to je Furato bio spreman da da. I tu je Kata stekla neprolaznih zasluga za Furatovu kuu: u odlunom asu, ona je slomila Bariinu nepopustljivost pljusnuvi mu neoekivano u lice: - Ajde molim te, to se tu prenemae i pretvara kao da ne vidi prsta pred okom, a tamo hoda po selu sam, sasvim slobodno!. . . - Ko? Ja?! Nije to istina.. . - Ti, a da ko nego ti; znamo mi dobro, i jue si sam nosio leme kovau da ga isklepa, rekao mi je ko te je vid'o. A kad doe amo, onda dobro zavije oi, treba toboe da te vodi Ive, opipava zid po skalama i stolicu na koju e sjesti! Iznenaen, Baria se naao bez spremna odgovora. Dodue, pokuao je da se brani, kleo se svim i svaim da na jedno oko ne vidi ba nita a na drugo jedva malo nazire svjetlost, a da po selu moe da baza zato to mu pozna napamet svaku stazu i svaki kamen; ali je i sam osjetio da su njegovi izgledi poljuljani. A u sebi je reao na onog zavidnika Matu Sikiricu koji je sigurno to dojavio doktoru. Ukratko, tog dana konano bude sklopljena nagodba i isplaena otteta. To je bio opet dan krize u kui Furatovoj. I tog je dana ruak ostao gotovo netaknut, Lovro je opet propustio svoj popodnevni odmor, opet je zabrinuto-pokajnikog lica mjerio ordinaciju uzdu i poprijeko. Osjeao je potrebu njenosti, podrke, tetoenja. Opet mu se pojavila tucavica. Ali, ponovljena, scena nije imala svog prvanjeg djelovanja. Gospoda Vanda prisustvovala je vie

mrzovoljno nego raznjeeno. Sjedila je na rubu divana i zagledala se rasijano kroz prozor. Lovro joj pristupi i neodluno stade pred nju. - Eto, da nije bilo te neprilike, mogli smo o Uskrsu poi de-setak-petnaest dana u Veneciju... Gospoda Vanda izdulji vrat i s mukom proguta slinu, kao oboljela koko, trepnuvi pritom dva-tri puta oima. Zaguenim glasom proapta: - Ostavi, molim te... - i glas joj se prekide u grlu. Dosta joj je bilo te Venecije koja se stavlja u izgled i opet izmie, kojom se zaljeskava kao zrcalcem na suncu, kojom se prijeti i obmanjuje, kao s nekim vjenim blaenstvom, evo ve petnaest godina. Jo od vjenanja, kad je svadbeno putovanje odloeno zato da bi se bratu Jadri priskoilo u pomo da tim novcem prekupi od Mate Bujola vinograd pod kuom (koji je starinom i bio Furatovih), ta se Venecija svejednako postavlja na dnevni red, i svejednako se od nje odustaje radi neeg preeg, korisnijeg, razboritijeg. Je-damput to biva stoga to Lovro smatra da je bolje bojadisati sve kapke na proelju kue, drugi put zato to je pree da se Jadrinoj Ankici dade oprema, a koji put i jednostavno zato da se odnosni iznos uloi u pokrajinske obveznice.. . Ostavimo vie, preklinjem te, tu Veneciju!. . . ponovi gospoda Vanda grei rupi medu prstima i prelazei rukom preko ela. Taj ovjek s kojim ve petnaest godina ivi pod istim krovom, pred ijim je oima sazrela i ve evo poima da prezrije-va, nikad nije pokazao ni trunka shvaanja za ono to se u njoj zbiva. A kad mu je jednom, da bi ga navela da se time pozabavi, bojaljivo i oprezno natuknula o svojim nelagodnostima, ograniio se na to da joj je savjetovao jednu kuru karlsbadske soli! U oima joj se pojavie suze; naglo ustade, izleti iz sobe i pojuri uza stepenice. Furato osta nasred sobe, buljei preda se. Nije mogao da razumije to joj bi najednom i zato ta ena lije gorke suze na sami spomen Venecije. Ba! Ko bi razumio te enske muice! Dakako, stvar s Bariinim okom proula se u krugovima lijenika i gradskih pacijenata; ali nije urodila neugodnijim posljedicama. Kako je Furato smatran dobroudnim starkeljom, i ne naroito opasnim takmacem, stvar je uzimana dobrostivo, sa aljive strane. Pokoji diskretan posmijeh, pokoja iza leda izreena duhovitost (i to ne naroito zlobna duhovitost) to je bilo vie manje sve. Svi su poznavali Furatovo podozrenje prema odlunim zahvatima njegova priroda nije bila sklona krajnjim mjerama. Jedino je bio velik pristaa vaenja zubi; slabo je vjerovao u lijeenje korenova i u korisnost plombiranja. U tom pravcu rado je ponavljao svoje naelo: napolje zub - napolje bol! Poslije Bariina sluaja, neki zlobnik izvrnu njegovu maksimu: napolje oko napolje bol! U bolnici mu je i dalje iskazivano staro potovanje. Poznavajui njegovu slabost, ostavljali su za nj sluajeve gdje nakon lijenike pomoi blagodat sine odjednom, kao sijalica. Jednoga jutra kad je tako nekom seljaku istjerivao iz uha bubicu ili trun, unie u sobu mladi lijenik, dr. Pivevi, vragoljan bolnice i maza asnih sestara; stojei iza leda Furatu koji se natezao sa podosta otvrdnulom pricom, stade oponaati njegove kretnje otvarajui i zatvarajui kiobran. Stari valjda uhvati neki letimini odraz na licima osoblja ili na staklu vitrine, pa se neoekivano okrenu i zatee mlaega u toj igri. Odvrnu se bez rijei i nastavi svoj posao. Tako dostojanstven stav pribavio mu je vie uvaenja nego to mu je Pivevieva neozbiljnost mogla da oduzme. asne sestre u bolnici proslavile su njegov idui roendan jo sveanije nego inae, a kolege ga izne-nadie poklonom barometra: na postolju od mramora jantarnih otsjeva koila se Minerva od pozlaene bronze, sa kopljem i pod ljemom. Prola je, dakle, i ta kriza kao i druge, i Furato je opet uao u koloteinu normalnog ivota. Poslije ruka povukao bi se s gospodom Vandom u lonicu i proleao do etiri sata. Tad bi ustao i obukao se, spremio opet u depi svoj zlatni sat i prikopao lanac za rupicu od prsluka, pa iziao u kavanu. Pred kavanom na trgu prosjedio bi uz kapuciner jedan sat, kibicirajui igraima domina. Zamiljeni nad svojim kockama, igrai mahom stariji ljudi, poneki sa lijepim njegovanim bradama, govorili su u basu i zakaljavali se tako gromko da su svakom ulijevali potovanje; nabirali su ela, savijali cigarete iz svojih koveastih tula--tabakera i odbijali guste dimove iz cigarluka od poutjele slonovae. U teim momentima igre, ela su se jo jae nabirala a usne jo grevitije stezale uvlaei pritom u usta pola dinog brka ili itav podusmeni uperak; pod nategom koncentracije javljalo se od vremena na vrijeme potmulo brbotanje bu-bu-bu-bu-bu! slino taktanju uskotranice u uzbrdici ili brodskom motoru kad se stavlja u pogon to se glasio rad

preoptereenih klipova u njihovom modanom stroju. Kad bi sunce nagnulo zapadu i kosa sjena stupovlja gradske loe osvojila pola trga, naherena kao da e sad-na da se srui, Furato bi pljesnuo dlanom po koljenu, zijevnuo dva-tri puta i grdno razvaljenih ralja izustio bi kroza zijev o sveti boe, sveti boe!. Kad je i to bilo gotovo, platio bi kapuciner i uputio se do crkve Sv. Roka gdje ga je ekao crni bolniki kupe sa uasno mravim pirgaem i s jednookim koijaem. U jedan takav smiraj sunca, dr. Pive-vi, isprativi vjerenicu do kue poslije etnje, motrio ga je iz vee: ispravljen na odve ravnom, neudobnom naslonu, sa zelenkastim odrazom ojane ponutrice kupea na mravom licu, sa istaknutom jabuicom i umorno sputenim vjedama, Lovro mu se prividio kao ovjek koji se vraa sa vlastitog pogreba. U to je doba gospoda Vanda lunjala po svome salonu ne znajui to da sobom pone, dok su kroz priklopljene aluzije rujne pruge zapada preplavljivale sobu poput plime, izgarale na tapetu, lazile po namjetaju kao ognjene zmije, oivljavale ugao iza pei. Krila je ruke i polagala dlan na uznemireno srce; guilo je osjeanje pomanjkanja zraka. Na mahove ju je zahvatala neka udna vrelina, sva na povrini koe, od koje su joj se suile usne i blistale oi kao u ognjici. U ta besciljna popodneva, ubei tako iza aluzija i motrei, kao iza muepka, lijeno migoljenje ivota po ulicama grada, ona je s osjeajem olakanja naslanjala elo na hladno staklo prozora; katkad bi, sa slau, kao to to rade deranii, prignjeila nos i priljubila usne o glatku plohu stakla, ali bi se brzo ustegla zastiena, kao da je neko iz potaje motri. Odnosi sa Suraima ostadoe dobri. Baria je tovie dao dokaza da zbog prole nesuglasice nije izgubio povjerenje u doktora: jednog dana banu k Lovri s irom na podlaktici. Odmah emo mi to urediti, vrijedni moj Baria, govorio je Lovro pun neke ivahne raspoloenosti birajui iz kutije komadi gaze. inilo mu se da ovom medikacijom, koja e nesumnjivo uspjeti, izravnava onu raniju, manje uspjelu. Gaza mu se omae i pade na tle. On se muno sagnu i podie je, struno, pin-cetom. Drmnu dva-tri puta rukom, kao da otrese zarazne klice, mrmljajui pri tome enti mia!, u emu se ispoljavala njegova pepava savjesnost u takovim stvarima. Srdanost odnosa je zapeaena kad Ivi doe vrijeme stavnje i kad Furatovim zauzimanjem bude pronaen nesposobnim. Meutim se u Bariinom kuanstvu kojeta promijenilo, i kad se Jureta vratio iz mornarice, prosto nije mogao da se naudi. Bili su mu pisali neto o oevoj nezgodi, ali su premuali njezine blagotvorne posljedice spomenuvi tek openito da je dobio neku ottetu. Sad je ugledao kuu podignutu na kat i pokrivenu crijepom, a uz kuu prikrpljenu uzanu tezu iz koje je stralo koso prema nebu rudo novih kola, kao da gada divlje guske. A sad doi sa mnom da ti neto pokaem, ree mu otac i povede ga niza strmu seosku ulicu. Pod murvaem na raskru nie kua, stari zastade i uprije tapom negdje preko isuene jaruge: Vidi ono tamo? E, ono je sad nae! Baria je bio kupio od udovice i siroadi pokojnog ime Kle-pana, koga je ubila mina na Likoj pruzi, njive pod brigom. Ono je sada nae, razumi? Baria je postao jedan od najuglednijih ljudi u selu. Uivao je onaj udrueni ugled koji pribavljaju imunost i umjenost zajedno. On lino malo je radio, veinom je nadzirao radnike i dodjeljivao posao mladima u kui. Ili je sjedio pred kuom i svakom prolazniku obraao po koju rije, rije bodrenja, rije utjehe, staloenu, punu razboritosti i iskustva. Bio je pun savjeta i mudrih rijei. Volio je da se pravi stariji nego to je stvarno bio i godilo mu je da ga zovu starim. To je postigao na taj nain, da je najprije sam sebe poeo tako nazivati, govorei o sebi u treem licu. Posluajte vi staroga koji je dosta toga vidio u svome viku, ili divanija je to stari, ali se vi niste tili virovati; ili jo hoe stari, hoe, samo polako. Nedjeljom bi se kieno odjenuo, izvukao iz krinje starinski koporan, i dozvolio bi sebi jedan vii stepen sljepoe. Tad ga je pratila u crkvu nevjesta, Jure-tina Lua. U tim prilikama govorio je sveanije i nazivao ukuane punim imenom: Ivane, istoi biloga za ruak!, Lucijo, vodi me, ajmo u crkvu! U kuu dra Lovre Furata uao je nemirni duh novotarija. Gospodu Vandu potsjednuo nekakav nemir, potreba za promjenom. Nenadano bi odluila da treba

izmijeniti raspored soba, i izvrenju se moralo pristupiti odmah, bez odlaganja. Namjetaj se selio iz sobe u sobu, s kata na kat, i u kui je za tri--etiri dana vladao opi poremeaj reda i obiaja. Ta iznimna stanja kao da su joj godila. Nakon nekog vremena, nalo bi se da pronaeni razmjetaj nije onaj najidealniji koji je trebalo postii, i tad bi seljenje poelo iznova. Izgledalo je kao da je u pokustvo uao crv seobe i da je namjetaj zapeo negdje na dulje pute, ali da putuje na predahe i zastanke. Lovro se vraao kui uvijek s potajnom zebnjom nije li opet koja soba digla adore i krenula dalje. Jednog dana osvanuli su u salonu novi zastori i navlake na naslonjaima a da o tome nije prethodno bilo govora. To je valjda trebalo da bude iznenaenje, ali, po nabruenom nainu kojim je gospoda Vanda vrebala utisak na Lovrinu licu, vie je sliilo na prepad. Zatim su doli na red preobraaji na likovnom polju. Iz salona, iznad kanabeta uklonjena je uveana fotografija tetke Sirnice (- rasplinuto lice postarije ene, sa mirkavim oima, s novom maramom oko vrata i s dobro znanom bradavicom pod lijevim okom ) i zamijenjena reprodukcijom Balestrierije-ve slike Beethoven. U spavaoj sobi oekivalo je Lovru drugo iznenaenje: nad Vandinim nonim ormariem, jedno malo i jako tamno Ostrvo mrtvih u debelom crnom okviriu. Ni ubogi crnac, uvijek dobroudno naceren, nije ostao poteen: dospio je u jedan zabaeniji kutak, na sumrano stubite koje je vodilo u vrti, gdje je bio izloen vlazi tako da su uskoro poele od njega otpadati korice pozlate i lj u ti ti se sedef asti otsjevi sa alme. Sad su na kljun njegove gondole naslanjali probijeni lavor sa mekinjama za kokoi. Najzad, gospodi Vandi pade na pamet da promijeni frizuru. Sad joj je eljanje pravilo neshvatljivo veliko zadovoljstvo: po nekoliko sati dnevno sjedila je pred toaletnim stoliem, pravei od svoje kose svakojake ludorije. Dugo i dugo prolazila je e-ljem niz bujni tok svojih pletenica; a onda bi je spopala nagla elja da se zaeljava uz dlaku, sa slau kao da neto povreduje. Podigla bi kosu visoko na zatiljku otkrivi vrat i iju i pogledavala se iskosa u ogledalu; na bjeliastoj mekoj koi gdje poinje rasti kosa osjeala je naizmjence osjet studi i topline i podilazila ju je slatka jeza, katkad slatka do neugode. Zamurivi zamiljala je kao da joj neko prilazi s leda i strepei je utila na tom ogoljelom mjestu golicavu struju neijeg vrelog daha i pribliavanje neijih ustreptalih usana. . . Zaeljana tako, uzgor, izgledala je sama sebi mladom, prkosnijom; bila je zadovoljna sobom. Toj promjeni frizure poela je pridavati nesrazmjerno veliku vanost i na svaijem je licu motrila kakav e dojam ta novost proizvesti. Kao da je ta promjena imala znaaj prekretnice u njenom ivotu, ona je nesvjesno poela dijeliti dogaaje iz svoga ivota na dva razdoblja, na ono to se dogodilo pod starom frizurom ( to joj je sad izgledalo ve tako daleko! ) i na ono to se dogodilo pod vladavinom nove frizure. S osjeajem nekog prisnog zadovoljstva stezala se u kukovima; povijena tako u uzanim, pripijenim haljinama, jae je osjeala svoju enskost; kao da je cijelo njezino enstvo, ranije u napetim grudima, sada sa-lo u bokove i tu mono zasjelo. Ali prava rtva novog reda u Furatovoj kui bila je Kata. Gospodu Vandu obuzela je odjednom neobjanjiva mrnja prema njoj. Sve ju je srdilo kod te stare ene: njezin kretav glas i papagajsko lice, njena iljata glava sa rijetkom kosom, njezine brine panje za Lovru. Ne znajui ni sama zato, ona poe da joj se u svemu protivi i da svaku njenu ljubaznost otklanja i odbija. Kata se priljubi bolje k doktoru i udvostrui svoje panje prema njemu. Sad se Vandi uini kao da se tu u kui neto dijeli na dva tabora, kao da se mee neki nijemi razdor. Svaki dan redale su se za rukom tube na Katu o drugom se uope za stolom nije govorilo. Za Lovru obroci postadoe prava muka. Drao se je taktiki, oprezno utio. Ali i utnja je vrijedila samo do neke mjere: tjerana u krajnost, poprimala je znaaj neslaganja i poimala sliiti pasivnom otporu. Tad gospoda Vanda udari drugim putem. Stade svakom prilikom isticati kako je Kata prestarjela i obnemogla. U pogodan as, zaleprala bi Lovri pred oima, kao zastavicom, predodbom opasnosti kojoj su vjeito izloeni: Promisli, to bismo uinili da se ozbiljno razboli, da padne u krevet i tako uzeta pozivi pet, deset godina?... Ko bi je njegovao, istio, okretao?!. . . Lov-ro je utio; uviao je da i iz enskih usta koji put moe da padne razborita rije. Jednog dana, obrete se u kui mlada djevojka. Rumena i zbunjeno nasmijana, u velikoj bijeloj kecelji, Marica je prvih dana stajala skromno u kuhinji, drei se kraja; velike crvene ruke, ispucale od bure, strale su iz okratkih rukava, neuposleno skrtene na trbuhu. Kata se puila od bijesa bez

oduka; Maricu kao da uope nije primjeivala. Gospoda Vanda poe polako ustoliavati doljakinju prenosei postepeno na nju pojedine poslove, tako da se Kata ubrzo nala bez ikakvih dunosti. Jo su joj preostale samo sitne line brige oko doktora Lovre. itav dan provodila je u utnji: gospoda Vanda, iz neke uvrijeenosti, nije obraala rije njoj, a ona, iz nekog ponosa, Marici. Kad bi joj do-gustilo i vor se stisnuo u grlu, povukla bi se u svoj sobiak, ekajui, kao to se eka as milog vienja, kad e zakrinuti kuna brava pod Lovrinim kljuem. Tad bi odbacila sve od sebe i potrala da gospodaru svue kaput i prihvati kiobran. Ali premda gospoda Vanda izravno s njom nije govorila svaki nalog dat Marici sadravao je u sebi poneto otrovno. Marice, u gospodinovoj sobi, naroito u ormariu, ne treba da nita dirate, neka svaka stvar ostane na svome mjestu! Pitanje proklete boice, u jednom ili u drugom vidu, vraalo se skoro svaki dan na tapet. Kata se bila ponadala da je u pregovorima s Bariom iskupila svoj dug, ali eto sad vidi da krivica jo nije saprana ni teta zaglaena. Ona, istina, nije priznavala in koji joj se stavlja u dio. No i pored toga u njoj se poelo hvatati mutno osjeanje krivice, koja je uprav zbog te nedokuivo-sti, poprimala tim mraniji i fatalniji vid, poput praroditeljskog grijeha ili grijeha nezakonitog roenja. U takvom osjeanju utvrivalo ju je ne samo gospoino neprestano zabadanje, nego, jo vie (i jo ganutljivije), Lovrin nijemi oprotaj. On je tu stvar prebolio i predao zaboravu. Ali ta uvijek prisutna svijest o oprotaju vjeito ju je opominjala na Lovrinu dobrotu, a kroz to i na samo otputeno sagreenje. Po tome, uvstvo zahvalnosti i uvstvo krivnje postadoe dva lica jedne iste stvari. Jedne kine veeri kad se Lovro vratio kui snuden i poki-sao, i kad mu je oiroki polucilindar umorno titao na uima, Kata po obiaju sleti da mu izuje kaljae. Ali, ve je stajala tu gospoda Vanda s Maricom. Lovro se zavalio u naslonja trljajui bajagi zamorene oi dlanom, kao poslije duga itanja, a noge bespomono ispruio ne gledajui u ije ih krilo preputa; pruio ih nesigurno, drhtavo, kao na amputaciju. Evo ih, - govorila je ta nemona gesta, - evo ih predajem, pak nek ih izuva ko ve hoe i moe!... Marica uhvatila jednu nogu, a Kata bre prihvatila drugu. Bila je spremna ak i da ga dijeli s Maricom. Ali sudbinski hladan glas gospode Vande posijee joj ruke. - Ne treba, Kate, da se trudite; to e Marica. Zatim preuze kaljau iz njene ruke i preda je Marici. Odnesite ih gore u sobicu, na obino mjesto! Uh!... Jo i to!... I to joj oduzimlju! Zar Marica, koja je jue dola, zna gdje je obino mjesto! Htjede da izlije sve iz sebe, odjednom i bez sustezanja, da gurne sve po mogunosti u jednu samu rije, teku i veliku i sveiskazujuu, ali kako takva rije valjda ne postoji ili bar nikako ne e da pogodi na usta , zagrcnu se gromadnou toga to je htjela da izree i iz grla ne mogade izii ni slovka. Samo su joj se nemono trzale podignute podlaktice kao bataci udavljenog pileta. Smijenom hitrinom kretnja koju daje krajnja uzrujanost, ona ustra uza stepenice i zatvori se u svoj sobiak. Odatle cijelo vee nije vie izlazila; i kad ju je Marica bojaljivim glasom kroz vrata pozivala na veeru, na njeno moleivo zivkanje odgovarala je iz sobika grobnim mukom. Bacila se, onako obuena, na svoj leaj zagnjurivi lice u jastuk i zaepivi ui dlanovima. Leala je tako nepomino do kasno u no, sve dok nisu po kui zamukli glasovi. Tad je i u njoj nastupilo neko smirenje; iz grevitog plaa prela je u neku raznjeenu zanesenost u kojoj su se pretrpljene uvrede i ponienja obraali u toplu kupku uvstava. Protekla su valjda dva, tri sata. .. Prenuo je lepet krila probuene ivadi iz dvorita; ona uredi na sebi zguvanu odjeu, sloi u zaveljaj svoju robu, pa sjedne na krevet obujmivi rukama sveanj i ekajui spremna da ustane doktor. Suze su se na vjedama osuile a lice poprimilo izraz tihe rijeenosti. Traila je u pameti nain kako da ode dostojanstveno, s nekim velikodunim potezom. Iz zaveljaja izvadi utu svilenu maramu koju joj je gospoda Vanda poklonila poslije nagodbe sa Suraima; lijepo je sloi, uglaa dlanom i poloi na stoli. A im je zaula Lovrine korake gdje silaze u ordinaciju, uzme svoj sveanj i side za njim. Lovro je uprav bio zabavljen kuhanjem kavice; okrenuo se iznenaen, sa liicom u jednoj a dezvicom u drugoj ruci, dok je na stolu uz prozor plamsao modar plameak piritusne lampice. Sinonji uzao u grlu sad joj se razvezao, i sad potee iz puna srca u brzom i smrenom slijedu vrutak alovi tih rijei i prijekorne albe. Probuena gospoda Vanda ula je odozgo, iz svog kreveta, nejasno Katino torokanje, i ma da se nije mogla razabrati ni jedna jedina rije, scena ipak nije gubila nita od svoje uzbudljivosti. Nakon nekoliko reenica Kata se zagrcne suzama; baci se na koljena, pograbi

Lovrinu ruku u kojoj je drao liicu i stade je pomamno pokrivati cjelovi-ma. On je istezao ruku, dok mu je druga lebdila neodreeno u zraku sa dezvicom iz koje se presipala voda, i, tako razapet, ponavljao u neprilici: Ali eno boja!.. . eno boja!.. . No ona ga nije sluala. .. Zatim, jednako naglo kao to je i nahrupila, ustade i sunu van sobe. Lovro je uo kako je ena boja za sobom zalupila kunim vratima. Prola je pustim ulicama ranog nedjeljnog grada. Pred zatvorenim vratima svoje trgovine mjeovitom robom etao je isturena droba i s rukama na leima stari ari u nedjeljnom eiru. Uputila se ravno cestom van grada ne znajui ni sama kamo je pola; neodreena odlunost gonila ju je na kretanje. Nakon vie od sata hoda ugleda na brijegu kamo se uspinjala cesta Glodano-vu krmu na raskru. Sad joj ta okreena etvorina na horizontu postade privremenom metom i dade njenom posustalom kretanju nove snage. U krmi sjede da otpoine. Izuje cipele, jer su je u hodu bile natukle, i navue prtene papue koje je nosila po kui. Kud sada? Sjeti se da se sa tog raskra odvaja put za Smokvicu, Bariino selo, i Baria joj sinu kao jedino rjeenje. Odluno udari prema Smokvici. Sad je ve gazila po seoskom putu, vijugavu i meku od praine. Sunce je bilo jo nisko na nebu i pravilo u tek razlistalom granju oblake zlatastog praha. Stupala je kao u omami. Promicale su zazelenjele ivice, zaseoci nanizani u prisoju, okrenutih leda prema buri a otvoreni kao osmijeh prema podnevu. Susretala je grupe seoskih djevojaka obilato namaene i strogo razdijeljene kose, u tvrdim novim vilarima i sa ljeska vim svilenim pregaama; gledale su zaueno nepoznatu spodobu i urile dalje osvrui se za njom. Sa seoskih crkava javie se blia i dalja zvona, kao doglasujui jedno drugome. Tad se sjeti da je Cvjetna nedjelja. Njezina prtena obua neujno je praila putem; goludrava djeca sklanjala su se za grm spazivi je na cesti slinu ptijem plailu; umuknula bi pri njenom prolasku a oko oiju im se stvarao mutan kolobar od ozbiljnosti u djetinjim glavama priinjalo se: eto ide u selo starica-zima. Na jednoj ledini ispod ceste spazi dvije djevojice kod ovaca i side k njima da se odmori. Tek ojanjeno janje, kratka daha i jo mokro, lealo je jednoj od njih u krilu, a jaganjci od nekoliko dana poskakivali su unaokolo na svojim drvenastim noicama i pritravali materama bijui ih njukicama u vimena i vrckajui repom dok su one dalje mirno pasle. Kata sjede pored djevojice s janjetom: mala je pogleda ukoeno, spremna da brine u pla, dok je ona druga izmakla dvadesetak koraaja, toboe da vrati ovce, i virila preko ograde vragoljasto se smijeei. Kata uze od male u krilo janje; osjetivi se time slobodnija za bijeg i videi Katine ruke zabavljene, djevojici odlanu. Uskoro se, na Katina mnoga pitanja, sasvim uslo-bodi i dade se s njom u razgovor. Kazivala joj je za svako janje od koje je ovce, kojim su se redom ojanjile, koja je ovca jalova. Ona tamo vidi, ona Bika, izjalovila se i lani i ove godine. A ona Mrka, veli cako, malo koje godine da ne ojanji dvoje. Kata ju je sluala i pripitkivala. Ve toliko godina nije ovako drala u krilu tek ojanjeno janje, i sad joj taj dodir doe neoekivano mio i blagotvoran. Sjeti se da se sad evo po prvi put vraa na selo otkako je kao djevojka iz njega izila, otjerana od bijede u grad u slubu. Proe joj glavom u letiminom slijedu sjeanje na nekoliko kua koje je promijenila dok se nije stanila kod Fu-rata, kua gdje su se zadrigli gazde i njihova djeca, smijali njenoj utoj kiki na vrh glave i zbijali grohotne ale s njenom seljakom neupuenou, zbunjivali je pred velikim ogledalom ili je iljali u duan da kupi majske vodice za svoje ozebline. Sjeti se onog jutra kad je, vraajui se sa trnice s koarom preko ruke, natra-pala na Juru Breulja, svog prvog komiju, koji joj na pitanje toje novo u selu najprije odvrati po navadi: Ba nita, uvijek sve onako, pa se onda prisjeti: Pae u utorak smo ti zakopali ma-te'; a kad ona navali da ide s njim u selo, stade je odvraati: Meni je pravo, ali nema rasta ii: nju vie ne nade, a aa ti je doveo u kuu Martu abanovu. Sjeti se financa Pave s kojim je ljubovala sedam godina sve toboe ekajui da avansira za pot-preglednika pa da se uzmu, dok joj nije spiskao uteevine pa dobio premjetaj i odmaglio. Sjeti se svega toga, ali sad poslije toliko godina to joj se uini tako daleko, i tako bezbolno kao da se tie nekoga drugog a ne nje.Kad je stigla u selo, Baria je uprav izlazio iz crkve voden pod ruku od nevjeste. Suraevi je primie u kuu sa podvuenom velikodunou. Za rukom je bio gost Bariin kum iz drugog sela, Joso Coli. Stari je sjedio na jedinom tronocu sa naslonom, a Jureta je velikim epskim zamasima sasijecao na panju peeno brave da su svud uokrug vrcali otrapci. Dosta se jelo

i pilo; u dugom i vijugavom vinskom govorenju Baria se spomene i Kate, pa nazdravljajui i njoj uvijeno natukne kako je ona nekad zauzimala prema njima protivniki stav i radila u prilog doktoru te kako je za to doekala gospodsku zahvalnost, dok sad, eto, kod njega nailazi na gostoprimstvo i uhljebljenje. Kati poletjee suze ganua; kidala se od nastojanja da bude korisna i da pomogne staroj Sirnici i Luci, koje su mazno laskale njezinoj gradskoj umjenosti i nazivale je, tog prvog dana, sestrom i prijom. Navee, iz dugog ukorenja triju ena oko ognjita izlee se iznenaenje u vidu velike zdjele fritula, koje su se daleko odvajale od njihovih seljakih splonjenih utipaka: padala su priznanja i pohvale a ene su se u klanjanju pred Katinim umijeem sputale jo dublje, do ljubeznosti samoponiavanja i slatko govorile: A to znamo mi jadne koje ivemo u neznanju ka nikad nita vidile nismo! I pohvalama nije bilo mjere ni konca. Sve joj se na selu inilo lijepo i veselo sunani dan i otvoren zrak, prazniki ruak, vino i duga prianja, vatra na ognjitu, veernji povratak stada s pae uz enjivo blejanje i zvon bronza u mekoi sutona. Sva radosna pristala je uz Luu da joj pomogne pri muzi. Do Uskrsa potraja Katino povieno raspoloenje, izazvano promjenom naina ivota, novotom sredine i obilatijim piem na koje nije bila priuena. Iscrpljivala se u nemiru kretanja i neprestanom govorenju. Nenavikla osjeanju radosti, u njemu se slabo snalazila i bivala smijena. Njena je radost bila ukuanima na uveseljenje; osmijeh na njihovim licima ona je tumaila kao dobrostivost i uzvraala zahvalnou. Bila je sva preplavljena tom toplom blagodarnou i osjeala potrebu da je vie na sve etiri strane. enama koje je sretala na bunaru izlijevala je svoje srce bez suzdravanja. A one su je samo sluale i kad bi odgegala pod teretom kabla, za njom odmahivale glavom govorei: E, jesi vidila toga uda! Desetak dana protee joj kao u bunilu. A kad proe Uskrs, skrlet Bariina koporana zamiri opet u mraku krinje, i zareda-e dani svakidanjice. Progluhnu zvuk bronza a meket jaganjaca doe jednolian i zanovijetan. U kui zavlada radna mualjivost. isto kao da poee govoriti nekakvim drugim jezikom: mjesto dugih prianja, govor postade otsjeen i suh, sav od kratkih rijei i krtih odgovora. Kako je naglo ostavila Furatovu kuu, Kata nije ni pomislila na svoju zaradu koja se gomilala ve vie godina. Sad se i o tome povede rauna. Nagovore Katu da prepusti Jureti brigu oko toga. Ona se dade skloniti bez vidna protivljenja, ali ju je u nutrinji pekao neki prijekor. Jureta se opremi u grad, no ni ta se stvar ne svri od prve: morade se navraati nekoliko puta, i to u najne-zgodnije vrijeme, kad pritiskoe radovi. Ljeto proe u tom natezanju, u vrevi etve i u prevoenju snopova. Sunce je prilo i arila na koi praina iz vrajeva. Ljudi su bili razdraeni. Ulazili su u kue samo naas, mrki, uurbani, zakukuljeni uvraenim vreama, i naginjali iz irokih bukara u kojima se ogledalo preplanulo lice i pljevom natrunjena kosa. Ve je ito bilo spremljeno i pristupilo se opravljanju suda za trganje, a natezanje oko Katine uteevine jo nije bilo privedeno kraju. Trebalo je povesti Katu u grad da pred notarom izjavi svoj pristanak. U zadnji as ona se malko pokolebala i ote joj se s uzdahom: J6, ao mi je samo onog dobrog ovjeka! Ali se Jureta odmah obrecnu: Ih, budalo! \ a je li njima bilo ao tebe? Notarov gromki smijeh razagna i \ zadnji traak dvojbe, i ona izree rije pristanka. Kroz toliko odugovlaenje, iznos kao da je u njihovim oima postepeno gubio od svoje znatnosti, a sad, kad je novac najzad bio u rukama, radost bi nesrazmjerna oekivanju. Kata se osjeala postidena, gotovo kriva to je prevarila nade koje su u nju polagane. Da novac ne bi leao besplodan, bude odlueno da e ga uloiti u mast tu je sigurna zarada. I Surai e uloiti neto svog novca. Salit emo ga zajedno s naim, pa to bude s naim, bit e i s tvojim govorio je Baria ta ni dosad mi nismo dijelili nae od tvoga. Nikada Kata ni jednom samom rijeju ne spomenu svoj udio niti kad i samo pomisli da zapita za raun. Pa ipak, u kui su se svi drali kao da je potrebno da se svodi na pravu mjeru njen pojam o vrijednosti tog udjela. Razgovori su bivali protkani nejasnim natucanjem; govorili su tako kao da se brane od nekog njezinog neizgovorenog prigovora, i da bi mu dali protuteu, nisu proputali nikakvu priliku da joj uvijeno predbace nekadanji ortakluk s doktorom. Na svakom koraku isticali su vrijednost gostoprimstva koje su joj pruili. Malo pomalo dotjerali su do toga da su Katin prinos, kad se u razgovoru ba morao spomenuti, nazivali ono Katina jada.

Najzajedljiviji je bio Ive. Vjeito je neto zapredao svojim utanjenim glasom, izvjesnim poput igle kojom se isti ibuk. Svetio se na njoj zbog ala seoskih cura koje su ga zadijevale: Ive, je su li ti to doveli mladu? Kad bi se spustio umni jesenji kropac, stara Sirnica, vrtei se oko ognjita, samo se snebivala, zabrinuto mahala glavom i dolazila na milosrdnu misao: Ih! Teko ti je sad onome koji nema nigdje nikoga svoga, nego se, jadan, po ovakvu vremenu potuca od nemila do nedra-ga! Kata se od svega branila utnjom. Gledala je preda se u zemlju i valjda mjesecima nije dizala oiju k licima tih ljudi; moglo se Barii izbistriti ono zakrvavljeno oko ili progledati ono oravo, a da ona to ne bi ni primijetila. Njeno utanje shvaeno je kao upornost i izazivalo je jo veu tvrdou i pakost. Najzadovoljnija je bila kad bi je poslali s blagom na pau tad bi provela van kue itav dan i malo odahnula. Na pai se sastajala s malom Masom s onom koju je susrela prvi dan, jo prije nego je stupila u selo i s jatom sitnije djece. Od duga vremena i od nastranosti i moda od neke potrebe da bude korisna poela ih je uiti onih nekoliko talijanskih rijei koje je za etrdeset godina nauila u gradu. Djeca bi se skupila oko nje, mukarii obijesno izvaljeni potrbuke, s nogama u zraku, a enskice zbijene u jato oko Mae. Bondorno!Bonaera!Servo suo, patron belol Come stala? Cosa fala? A djeca su je gledala oima punim pritajena smijeha i ponavljala te udne, smijene rijei sline ne-ponjatnim rijeima u pitalicama, sa onim osjeajem veselosti od preruavanja kao kad se o pokladama nagare po licu pa luduju po gumnima ispod kua i udare u svakojako njakanje i kreveljenje. Ali prestade i to, jer se stara Sirnica s jeseni razboli i lee logom, pa je Kata morala da bude po cijeli dan u kui, izmeu nje i Lue. Svekrva i snaha gloile su se meusobno, a obadvije se iskaljivale na Kati. Jednog jutra kad je zaduvala prva mutna bura a nebo osvanulo oblano i nisko, i kad je eljad u kui Bariinoj poustajala mrzovoljna i krmeljiva jedva nazivajui jedno drugom dobrojutro, vatra jo nije bila naloena a Kate nije bilo tu. Stara Sirnica ka-ljala je iz svoje velike postelje kunui u prekidima kalja i svoju bolest i sve drugo redom. Lua stade nasred kue, zagledana preda se, jo mamurna. Bila je kuljava, i, kao da je preko noi uski-sala, ujutro bi se probudila podbula i bijela, sa modrim podonjacima pod oima. Stade tako zabuljena neko vrijeme teko se svikavajui u stvarnosti i sporo dolazei u se. Nema Kate ree kao da od zidova eka odgovor. Pa dometnu: E, gdje li je sad vrag odnese? Zatim izae na dvor i viknu raskreenim glasom prema ogradi vie kua: Ooooooo Ka-teeee!... U ogradu se odlazilo radi nude ili da se skupi unja, a Kata se je katkad tamo skrivala da bude sama sa sobom i da se sita naplae. Zamasi bure odnosili su glas u protivnom pravcu. Lua se razdrevi jo otegnutije: Ooooo Ka-teeeeee!... Pa kako ne bi odgovora, dohvati limenjak na uetu i pode sama na vodu. Ubaci limenjak u bunar i u kako bunu zvukom prakljae ne zahvativi vode. Lua se nadnimi na otvor i nazrije u mranoj dubini sklupanu spodobu: slina razapetu kiobranu nadula se mokra oblina Katine suknje.

OPROTAJ On je bio ve sasvim oronuo. Iz preirokog ovratnika pruao se utanjen vrat sa mlohavim naborima koe pod grlom i podrhtavala je palica u omraloj ruci. A ona, osam godina mlada od mua, jo puna uuvanih snaga nerotkinje, bila je govorljiva i okretna, i samozvano je pravila reda na ribarnici, sa koopernom isprenou svojstvenom'osobama niska rasta. U njihovom zajednikom ivotu sve je sraunavano na preutnoj pretpostavci da e on umrijeti prvi. Pa ipak se desilo da je ona otila prije njega; u sama tri-etiri dana, od neke prijeke muke u desnoj strani trbuha. Obnemogao i bolestan, nije mogao ni da je isprati; mjesto njega ispratila ju je njihova stara dvorkinja Ana. On je promatrao sprovod zavodnjelih oiju, iza zatvorenog prozora, i mrcao, jer je bio preslab za napor jecanja. Njegovo kopnjenje otegnulo se vie mjeseci. Dvorila ga je Ana. Poto bi uredila kuu, donijela bi mu iz menze ruak, odvojila neto juhe u drugi loni za veeru, i stala as-dva podno kreveta, onako u kaputu sa ovratnikom od izlinjalog zejeg krzna i sa crnom torbom od votana platna u rukama, spremna na odlazak. Eto tako, sad idem, rekla bi svaki dan nepromijenjeno, ako naem vremena, povirit u naas popodne. uo bi kako su za njom zalupnula kuna vrata i kaljucnula rezena. Ostajao je sam. Pred njim se pruala puina samoe: itav preostali dio dana, itava no, sve do novog jutra. Samou je ispunjala jedna jedina pitalica a neuposlenost zabavljala jedna jedina dilema: hoe li Ana navratiti poslije podne ili nee. Njegova je misao preskakala s jedne alternative na drugu kao kanarinac s preke na preku. Nije njemu ni za to trebala njezina popodnevna posjeta; ali izmeu jutarnje pitalice: hoe li doi? i veernje odgonetke: dola je ili nije dola, proticao je dan, bilo je na to da se eka odgovor, bio je kao neki sadraj, i neki smisao, i neka svrha.Nad nonim ormariem, gledao je s izblijedjele fotografije u ovalnom okviriu slabunjav djeai od 7 8 godina, u prutastoj majici i slamenom eiriu, s drvenim obruem u rukama. Ali sada, poslije toliko godina, Antun nije vie nikad pomiljao na tog sinia iz prvog braka. Nije se sjeao ni onog uzbudljivog dana kad je mali Ivo prevrnuo na sebe sud kipue vode, ni onih nekoliko dana bezumnog oaja i lude nade koje je proveo kao u bunilu za svojim alterom mehaniki udarajui peat na pisma, dok su stranke iza stakla zaueno gledale u nj pitajui se to li bi tom inovniku da mu ruke tako drhte i da su mu oi podnabuhle i crvene. Nije se ve odavna sjetio svega toga, kao ni uope svog prvog braka, ni smrti prve ene, ni onih nekoliko udovakih godina ni ma ega to je bilo prije njegova ivota s ovom drugom enom. Sliica je visjela ve gotovo pola vijeka nad nonim ormariem, i s nje je Ana redovno brisala prainu dva puta sedmino, kao to je brisala i kvaku na vratima ili porculanskog deka na komodi s kotaricom jagoda i s lulicom u zubima, a An- tunov se pogled ve godinama svijesno ne zaustavi na njoj. Nije imao od koga da oekiva pisama ili posjeta: bio je bez rodbine, a njegov stari drug-penzioner preselio se lani k sinu apotekaru u provinciju. Od novina je primao jedino petnaestodnevni Glasnik udruenja potanskih slubenika koji je donosio uglavnom samo strune i staleke vijesti. Tek u jednom stupcu na etvrtoj strani bila je rubrika Dogaaji u svijetu kroz 15 dana. Ali je tu svim vijestima bio dat neki statistiki vid; nizovi rijei bivali su prekidani mnogoznamenkastim brojevima preko kojih klizne pogled ne zadravajui se. Nijedna vijest iz te rubrike nije bila kadra da poprimi vid slike: podruje na kome hara kuga u Indiji proirilo se za ... (cifra s mnogo nitica) kv. kilometara; ili: u Sjedinjenim Dravama broj neuposlenih porastao je na... (opet cifra s niticama), i tome slino. ak i vijest, da je u jednoj junoamerikoj dravi izbila revolucija i da je, nakon est dana ogorenih borbi, doao na vlast voda pobunjenika general Florencio Garrigo, bila je suha kao upis u maticu, dokraja doigrana i ve baena za leda. Sa svoga leaja Antun je mogao da vidi, na najviem spratu etverokatnice preko puta, tri prozora i polovinu etvrtog. Gledana tako iskosa, kroz nervozno prozorsko staklo na ijoj je povrini bilo sitnih vorova od zarobljenih mjehuria zraka, slika se iskrivljavala. Kod pomjeranja glave ona bi oivjela: linije su se ugibale i krivile; bridovi bi ivahnuli zmijastim srhom, etvorine prozora kreveljile su se i izobliavale. Kad bi se malko pomaknuo u krevetu, sagledavao je itav etvrti prozor. Pod tim prozorima bila je otpala buka i otkrila gole opeke. Rupa je bila dugoljasta, slina kakvom

geografskom liku, a njen desni donji kraj zavravao je u jeziak poput izdubljena poluotoka. Leei nauznak, Antun je obuhvatao pogledom otprilike dvije treine ogoljele povrine; poluotok se ukazivao tek kad bi se obrnuo na lijevi bok. Ako bi se pak uvalio malo dublje u krevet, vidio je samo gornji dio odrtine. A tokom mijenjanja poloaja, oblik odrti-ne bi nabubrio ili se suavao, prelijevajui se kao kaplja ive, ili se razdvajao u dvije manje kaplje. Odatle dovoljno promjene, dovoljno raznolikih permuticija, ak i preko Antunovog potrebo-vanja. Velike koliine dokona vremena apsorbirala je ta odrtina za njegova bolovanja i prekratila mu vrlo mnogo dugih asova. Jednog jutra rupa je osvanula proirena gotovo za itavu treinu: na lijevom kraju, suprotno od poluotoka, otpao je dalji komad buke. Novopripojeni dio isticao se svjeijom bojom. Znat-nost promjene bila je gotovo uzbudljiva, a obilje kombinacija skoro neiscrpno. Antun je neosjetno klizio u nemo. Doe dan kad vie nije bio u stanju da ustane: siavi s kreveta osjeti da mu tlo izmie pod nogama, i on se pokorno vrati u krevet. Sutradan Ana posudi na treem katu nonu stolicu i namjesti je nedaleko od postelje. Otada vie i nije izlazio iz sobe. Gledanje ga je poelo zamarati; vei dio dana porovodio je leei poluzatvorenih oiju. Fronta suelinih kua odbila se, otisnula u zamagljenu pozadinu kao sura obala gledana s lae koja se udaljuje. Sad je i dobro znanu prijateljsku odrtinu na zidu gledao oima sanjiva maka i dole su mu mutne njezine konture. Tako se suavao nevidljiv krug zbivanja i pomisli, i kad sklopi oi, sve mu doe jednako blizu ili jednako daleko. Dani su sad postali nekako neizmjerno krai (ili neizmjerno dulji ko bi ga znao?), plitki a bezdani kao proparan dep. Iza dremeno sputenih vjeda ekanja postaju kraa i strpljiva, a potrebe krotke i odgodive. Sve se izmaknulo van njegova dohvata. Malo pretsoblje bilo je drugi svijet. Hodnik predvorje nepoznatog. A kuhinja do nje su daleki i zamorni puti i za samu misao! Za jednog takvog drijemea Antunu se uini da uje kod kunih vrata neko utanje kao kad se guva papir. Narednog jutra Ana mu donese preklopljen list, bez adrese, koji je nala pod vratima. Antun ga polako rasklopi. Bila je to osmrtnica. Tunim srcem javljamo rodbini, prijateljima i znancima, da je na neprealjeni Tomo Lomovi... itd. Hm! Ko je to? I zato njemu alju tu osmrtnicu? Lomovi! Antun nije mogao da ga se sjeti. Osmrtnica nepoznata ovjeka, ubaena pod njegova vrata valjda zabunom, ili nestalukom komijskog djeteta, dala je zabave njegovom domiljanju za itav taj dan. Misao se neko vrijeme nosila tim pitanjem, a onda bi, zamorena, neprimjetno skliznula na to drugo, lunjala po miloj udi pustopaicom, sjedala na povi-tljive granice odmora i najzad se gubila kao potoi u travi. Kad bi se poneto odmorila, pitanje je, samo od sebe i bez povoda, opet iskrsavalo. Hm, Lomovi? Ponavljano u misli desetinama puta, to mu je ime najzad postalo blisko i dobro znano. Lomovi! O, kako ne, poznato mu je, dobro poznato! Odavna ga znade. Samo, nikako ne moe da se sjeti ko je to. Ili tanije, ne moe da napravi onaj napor koji je potrebit da bi ga se sjetio. Pa se misao opet zamara, klone u polusan, prosijeda se sama u sebe. Pa snova poinje da migolji kao jesenja buba koja je izgledala mrtva, i snova se ustremljuje pitanje, uporno i tupo: Tomo Lomovi? Hm! Tako dva dana. Zatim Lomovi, nekako naglo, bez prelaza, potonu u nepostojanje, kao da ga nikad nije ni bilo. Sve je vie zapadao u drijem. U onaj nemjerljivi, bezvremeni drijem kome kao da nema poetka ni kraja. Otvori umorno oi i vidi podno kreveta Anu donijela mu au topla aja i zove ga; a on ne zna da li je to sad ula i u sobu i zazvala ga, ili je ve odavna tu pored njega i zove ve po trei, po etvrti put. Gutljaj aja, pa opet drijem. Ponovno kao da ga neko zove. Vjede se teko rasklapaju Ana je tu, u svojoj vunenoj kapi i u kaputu, spr