Svaka društvena pojava, a Zdravko Mamić to nedvojbeno je, ima svoje korijene, svoj početak i svoju povijest. Ništa i nitko ne nastaje slučajno, svakako ne takvog opsega i takve moći. Početak se Zdravka Mamića, kao jedne od najmoćnijih osoba ovoga kluba i društva, vezuje uz legendarnu 1982. godinu. Svi su tada htjeli biti blizu Ćire Blaževića, ma makar ga pogledati iz neposredne blizine, ali junak je naše priče uspio doći u njegovo društvo. Oni koji ga se sjećaju iz tog vremena prepričavaju : 'Zdravko ti je bio kao onaj Suki, kao Mate Biljarist. Svugdje je i svi ga znaju. Tko je, praktički nitko. Što radi, ništa konkretno. Ali je uvijek tamo gdje su 'igrači', gdje su oni koji imaju 'šušku'.'

Stariji će se BBB-i sjetiti Zdravka Mamića, ali i odmahnuti rukom na spomen njega u kontekstu vođe. 'Kakav vođa? Da, išao je s nama jednom u Beograd, prije rata, kao i mnogo drugih ali ne da u grupi nije značio ništa nego jednostavno nije bio dio iste. Taj put kada smo išli u Beograd ostao je upamćen po pitanju prije samog ulaska na beogradski kolodvor : 'Dečki, hoćemo se sada tući?', na što mu je odgovoreno da ih Delije i Grobari obično ne čekaju s cvijećem i kolačima.' Na njegovu sreću, taj je put bilo relativno mirno. Druga epizoda iz koje ga navijači pamte je ona iz Novog Sada. Naime, Mateo Beusan je glumio većeg jugoslavena od Tita, jedva dočekao da 'Boysi' bace dvije petarde i upale nekoliko baklji da naredi njihovo izbacivanje. Iako je to bilo relativno skromno za ono što se palilo po stadionima bivše države, milicija je samo čekala mig kako bi mogla dobro pretući 'ustaše iz Zagreba'. Klupski su čelnici poslije utakmice poslali Zdravka da im donese vodu i sendviče na pomoćni teren.

Tako je tada kotirao, 'mali od kužine' bio je zadužen za najrazličitije zadatke ali uvijek blizu klupskih struktura. I tada je volio uplesti prste u pokoji transfer, odnijeti pokoju crnu torbu, skupiti nekih desetak tisuća maraka koji nedostaju. Na najrazličitije načine. Tu i tamo zbog svog neobuzdanog temperamenta stao bi nekome na žulj ali uvijek su ga štitili 'veliki dečki'. U klubu prije svega Ćiro Blažević koji je u njemu vidio svoj klon, svoju reinkaranaciju za vrijeme života, a na ulici neki drugi 'igrači'. Tako je Zdravko uvijek bio oko kluba, ali nikada s rukama u pekmezu, možda tek pokojim prstom. Negdje je u tom razdoblju, po njegovim riječima, prodavao i stiropor ispred stadiona i 'traperice Mađarima' i još vjerojatno ponešto na rubu legalnog čime se bavilo dosta zagrebačkih 'fakina' poduzetničkog duha. Ali te ćemo priče ostaviti sa strane fokusirajući se na njegov nogometni put iako bi vjerojatno bilo zanimljivo čuti priču o privatizaciji bjelovarske Česme u vrijeme pretvorbe i privatizacije, zbog kojih su dizane i kaznene prijave, i još poneku crticu iz nenogometnog dijela života. Ali to su neke druge sfere, vratimo se na nogometnu priču.

Što se NK Dinama tiče, njegova šansa dolazi hrvatskom samostalnošću i Tuđmanovom idejom o nekoj vrsti privatizacije. Uspijeva tako postati suvlasnik uz svoga kuma Ćiru ali nikada ne sjeda 'Poglavaru' njegov lik i djelo usprkos šarmu i 'zavodničkim' sposobnostima. Kada tu zbrojimo činjenicu da klub nije postizao očekivane rezultate, osjećalo se u zraku da će u Tuđmanovoj najdržaoj igrački doći do promjena. Konačni udarac prvoj službenoj eri Zdravka Mamića u Dinamu, tada već pod drugačijim imenom, dolazi u Auxerreu. Sjetit će se neki, u sezoni 1993./94. Dinamo nakon ispadanja iz Europe UEFA kažnjava s dodatnih godinu dana zabrane igranja u europskim kupovima. Novinari su se raspisali o navijačkim neredima, kojih je bilo, ali ne u opsegu koji bi zahtijevao tako drastičnu kaznu. Iste su sezone zabilježeni i puno veći neredi navijača nekih drugih klubova koji nisu imali takav epilog. Ubrzo se u novinama pojavljuju i prve priče o fizičkom napadu Zdravka Mamića na delegata utakmice te Ćire Blaževića, tada i trenera, na suca. Ipak, Ćirin je napad bio samo verbalne prirode. Nakon službenog očitovanja UEFA-e, u kojem je jasno stajalo da je ključni razlog izbacivanja kluba gušenje, doslovno gušenje i fizički napad Mamića na delegata, stvar se više nije mogla pripisivati (samo) navijačima. Netko je isto prenio Tuđmanu i Mamićeva je sudbina bila zapečaćena. Naravno, ni onda se nije predavao, i pokušao je jednu od diverzija u svom stilu na jednom od derbija Dinamo – Hajduk. Kažu očevici da je bilo ovako : 'Vjerojatno na Ćirin savjet, Mamić je umaknuo osiguranju, bacio se na koljena pred Tuđmana i rekao mu : 'Pljunite me, poglavaru, kriv sam. Pljunite me.' Tadašnji ga je predsjednik samo s prijezirom pogledao i produžio dalje', a Zdravko je morao produžiti u Segestu i Croatiju iz Sesveta. U njegovoj kasnijoj interpretaciji, on je Tuđmanu i Ćiri opsovao mater zbog nepuštanja hiimne navijača pa je zato morao otići. Kao što to često biva, 'herojska' su djela nastala u mašti aktera nekoliko godina poslije...

U navedenim se klubovima nije proslavio. Naime, ionako mali klubovi nisu bili u milosti svojih gradova i velikih poduzeća tako da jednostavno nije imao sredstava da ostvaruje svoje poslovne interese. Bio je i sam toga svjestan i strpljivo je čekao svoju priliku na povratak u Dinamo znajući da mu je ključno imati navijače na svojoj strani. Kumstvo s jednim od tadašnjih lidera navijača Dinama osiguralo mu je i taj adut u rukama, a kako se bližio kraj života prvog predsjednika sve mu je više nova klima, koja je bila nesklona Tuđmanovim ljudima poput Canjuge, išla u prilog. Do promjena i dolazi te se vraća toliko željeno ime.

Ipak, skupština je kluba bila puna ljudi 'starog kova', starih dinamovaca puno bližih Mirku Barišiću i Zeki Zajecu nego Mamiću, a tada mu nije ni bilo u interesu da direktno uđe u klub. Ali opet je Zdravko bio tu negdje, kao nekad, i strpljivo čekao svoju šansu da preuzme klub. Naredne je dvije godine bio dovoljno blizu da u klubu ima toliko utjecaja da dovodi svoje igrače, a dovoljno daleko da od neuspjeha na sportskom planu pere ruke istovremeno 'sapunajući dasku' Zajecu. Jedan tako njegov igrač bio je i Boško Balaban. Došao u Dinamo iz Rijeke, napravio transfer od 20 milijuna maraka u Aston Villu, od čega je klub dobio čudesnih 20%. Igraču i menadžeru, Zdravku Mamiću, išlo je 80% - cca 16 milijuna maraka. Nije dugo trebalo engleskom nogometnom savezu da baci oko i istragu na taj transfer, a ulici da počne prepričavati legendarne provode Johna Gregorya, tada Villinog trenera, 'Kod Bosanca'. Možda je baš zbog takvih transfera od kojih je klub imao upitnu korist, Mamić kasnije zabranio da menadžeri uzimaju išta od transfera. 'Sve klubu', govorio je, 'nećemo dopustiti da se kojekakvi tipovi motaju oko naših igrača i uzimaju više od kluba. Pa tko je tu lud?' Znamo tko nije, ali se pravi da jest.

Drugi je njegov definitivni, službeni ulazak u Dinamo 2002. godine. Zajec je ubrzo morao otići, nešto nježnije od Šoića, ali ni od njega nije ostao trag. U klubu dozvoljava samo dvije osobe s iole utjecaja osim njega – Barišića i Bandića. Nije se radilo o ljubavi, nego su oni imali 'šušku'. Mirko Barišić bio je tada glavni čovjek Siemensa u Hrvatskoj i osiguravao financijsku injekciju klubu koji je 'disao na škrgama'. Drugi je važni akter s kojim od tada živi u ljubavi gradonačelnik Bandić. Glavnog blagajnika u gradu trebalo je imati pored sebe iz jasnih i logičnih razloga. A Mamić ništa nije volio prepuštati slučaju. Iz skupštine kluba izbacuje nesklone njemu, ubacuje svoje poltrone, a bilo kakvu buduću opasnost rješava proširenjem skupštine za još 30 članova, s 50 na 80, redom svojih poslušnika i bliskih prijatelja. Problem riješen. Neobrazovan, prost i degutantan da, ali definitvno street smart i premazan svim mastima, točno je uvijek znao koga se treba držati, koga "podmazati" i kako manipulirati ljudima koji i jesu njegova ciljna skupina, okružio se mrežom ljudi u sprezi sa strankom koja ga je prigrlila tek nakon smrti predsjednika Tuđmana koji ga je od kluba odstranio.

Street smart kakav je, brzo je shvatio da u Hrvatskoj postoje dvije političke opcije i da ne može jedna opcija vladati vječno pa je preko gradonačelnika (tada gorljivog SDP-ovca) ostvario svoju najvrijedniju koaliciju koja ga i dan danas štiti od većine udaraca, ostvarivši uz Bandića i kontakt s mnogim pripadnicima te stranke i njihovih zaštitnika, što danas izbjegava komentirati jer narušava njegov takozvani prohrvatski imidž, a računajući na Hrvate kratkog pamćenja koji mu neće nabiti na nos Sanadera, Širića, gradonačelnicu Knina i mnoge druge koji su ili u zatvoru ili pod istragom USKOK-a.U razdoblju nakon povratka imena klub ostvaruje skromne sportske rezultate. Jedno osvojeno prvenstvo, između sezona 1999./00. i 2005./06., nikako nisu mogli zadovoljiti navijače. Kao dno u vođenju kluba, klub ispada u 'ligu za bedaka' i Zdravko Mamić je 'na konopcima'. Slabost je ne samo rezultatska već i financijska, a nervoza je očita, nekoliko puta odlazi iz kluba i vraća se i čini se da je to kraj jedne ere. I onda, preokret. Poput svoga kuma koji je trenutno u Remetincu, ima nekoliko života.

U sljedećoj se sezoni događa doslovna eksplozija trojice igrača koji se rijetko nađu u istoj generaciji – Modrića , Eduarda i Ćorluke. Trojac koji je skoro doveo Inter iz Zaprešića do naslova prvaka to bez problema čini s Dinamom - rezultat je tu, a ubrzo i unosni transferi. Godinu prije 'spašava se' s 500 tisuća eura cijeli klub, a sada samo Ćorluka donosi 13 milijuna eura. Uz prodaju Eduarda za još 12 milijuna eura i Bošnjaka za jednoznamenkastu cifru klub se financijski stabilizira i osigurava samo s time dovoljno novaca za bezbrižnost i dovođenje dovoljno dobrih igrača za dominaciju u HNL-u.

Politički "pokriven" i osiguran i od lijevih i od desnih, uz svesrdnu pomoć gradskog novca, počeo je zarađivati na transferima koji su mu trebali poslužiti kao prva potvrda najuspješnijeg predsjednika svih vremena i ostvarenja tog zacrtanog životnog djela.

Slabo hrvatsko prvenstvo i nemoć, nesposobnost najvećih rivala omogućuju mu da se diči uspjesima u ligi čije predstavnike izbacuju klubovi iz zemalja poput Albanije, Makedonije, Cipra, Sjeverne Irske i drugih nogometnih sila, a i Dinamo se muči čim prijeđe granicu u bilo kojem smjeru. Istina, jednom u nekoliko godina i padne kakav veći skalp ali nikada i opipljivi rezultat. Iako često ponavljana, mantra o najboljem klubu ovih prostora pada u vodu pred rezultatima Ludogoreca, Maribora, pa čak i Partizana koji su nadmašili Dinamo po svim parametrima. Do razočaranja u Europi dolazi jer ne postoji dugoročna vizija vođenja kluba i ostvarivanja vrhunskih rezultata, samo kratkoročni privatni poslovni interes od prodaje igrača. Da je drugačije, ne bi se u razdoblju od četiri godine prodali apsolutno svi ključni igrači, nositelji igre, i to ne jednom nego nekoliko puta. Tek ga bojkot navijača, onih zadnjih i jednih koji su na stadionu ostali, prisiljava da potpiše po jednog vrhunskog trenera, igrača i talenta, ali

'vizija' se očituje i dalje najavom prodaje tada 18-ogodišnjeg Vrsaljka i 16-ogodišnjeg (!) Kovačića, dvojice igrača koji su tek odigrali prve utakmice za Dinamo. Rasprodaja ne staje, u samo četiri godine prodaje više od 20 igrača za iznos veći od 100 milijuna eura, novinari ga proglašavaju jednim od najboljih trgovaca igračima, a u gotovo svim tim transferima sudjeluje i njegova bivša agencija, danas u vlasništvu sina i bivšeg zaposlenika, pa sreći nema kraja. Ostvaruje san svakog menadžera – 'vlastiti' klub kao izlog svojih igrača. Ima li išta bolje, išta unosnije? U ovom slučaju ne. Bentley, luksuzna jahta, ergela konja na Hipodromu, vila na Tuškancu i sinova vila na Cmroku samo su mali materijalni dokaz njegove financijske moći i nedodirljivosti, o kojoj je mogao samo sanjati prije desetak godina.

Iz ovog su teksta namjerno (zasad) izdvojene brojne afere jer one zaslužuju poseban osvrt, a koje ću obraditi u idućem tekstu, ovo je zasad kao uvod iz kojeg preskačemo na ono što imamo danas.

A što to imamo danas? San na hrvatski način. Velikim se dijelom i od gradskog novca ostvaruje privatni interes, a kada je tu novac, ni moć nije daleko. I tako, malo pomalo, ali nikako ne slučajno, dolazi do ovoga što možemo vidjeti danas. Danas imamo situaciju apsolutne kontrole Dinama, Zagrebačkog nogometnog saveza, Hrvatskog nogometnog saveza, hrvatskog nogometa u totalu. Najmoćniji čovjek hrvatskoga sporta te zasigurno medijska zvijezda broj jedan.

Ako govorimo o Dinamu, danas je Zdravko Mamić veći ne samo od bilo kojeg djelatnika, igrača ili legende kluba – postao je veći i od kluba samog. Zdravko Mamić postaje klub. Dinamo je Mamić i Mamić je Dinamo. Klub prema onome što junak naše priče ima sve, a najiskrenijim navijačima – nema ništa. Nema dušu, nema publiku, nema ljubav svoga grada. Ima samo Zdravka Mamića, odnosno Zdravko Mamić ima njega.

Bit njegovog vođenja kluba temelji se na jednosmjernim usporedbama s drugim suvremenicima ili direktnim prethodnicima. Zadnjih godina se zato toliko i dohvatio Hajduka jer inače ne bi izgledao uspješan uopće. To je ono čime se on hrani i on od tih usporedbi živi. U trenutku kada je preuzimao klub, vjerovao je da će u usporedbi sa Canjugom jednog dana biti proglašen daleko boljim i uspješnijim, što bi za Ćirinog priljepka i sitnog švercera bilo svojevrsno životno djelo.

I na tome se također vidi sva manjkavost njegove jednostrane argumentacije koja se isključivo temelji na zanemarivanju činjenica ili falsificiranju povijesti. Sva ta samohvala njega kao sposobnog menadžera, Dinama kao firme, ustroja omladinske škole i velebnih rezultata pada već na prvom koraku, odnosno ako je njegov sugovornik stariji od dvadesetak godina i posjeduje tek malo potrebne hrabrosti suprotstaviti se argumentima.Zdravko Mamić već došao u poznije godine, a nije uspio nadmašiti čak niti njemu toliko mrskog Canjugu i ostvariti svoj san, možda i zato jer i u stvari imaju dosta toga zajedničkog. Obojica su imala osigurani izvor financiranja, obojica su se u klubu osobno obogatila, obojica su dovela Dinamo u minus, obojica su bila omražena među publikom i navijačima samo je Canjuga imao tu sreću da je bio lutka na koncu predsjednika Tuđmana čiji jedini cilj je bio kvalitetan europski klub pod svaku cijenu pa onda povijesno ostavlja dojam uspješnijeg.

Tuđman, kao pasionirani navijač, žudio je za klubom koji dolazi iz siromašne i ratom opustošene Hrvatske, ali koji se može nositi sa svim velikanima tog vremena. I gotovo da je u tom naumu i uspio. Europski renome tada bio je barem dvije klase iznad sadašnjeg, ali neracionalno poslovanje moralo je prije ili kasnije dovesti do sloma. Mamić na tom primjeru nije ništa naučio, (pretenciozna bi bila usporedba Hitlera, Napoleona i Rusije s Canjugom i Mamićem), ali neracionalno trošenje na drugi klub u ligi, plaćanje vojske novinara, odvjetnika, pa i navijača, sudaca na zelenom terenu i izvan njega, vile, jahte i luksuzne automobile, dovela je do zaduženog kluba, minusa na računu i konstantnog slabljenja momčadi.

Kaže jedna izreka „Neke ljude možeš varati cijelo vrijeme, sve ljude možeš varati neko vrijeme, ali ne možeš sve ljude varati cijelo vrijeme“. Zdravko Mamić je godinama „varao“ Dinamov puk sa uvijek istim floskulama o uspješnom klubu, a svoje neuspjehe je skrivao i pravdao huliganima, razmaženom zagrebačkom publikom, i slabom ligom. Pokušat ćemo argumentima svaku od tih floskula raspraviti.

- „Uspješan klub i slaba liga“

Zdravko Mamić, kao i GNK Dinamo godinama skrivaju financijska izvješća koja su po zakonu dužni objavljivati. Malo je podataka poznato, a na internetu se pojavilo i nekako je iskopano financijsko izvješće iz razdoblja 2006. – 2009. godine koje kaže: „U razdoblju od 2006. do kraja 2009. godine na račun NK Dinama sjelo je više od 784 milijuna kuna. Od toga je 358 milijuna kuna sjelo od transfera igrača, dok je preostalih 425,9 milijuna kuna stiglo iz poslovnih aktivnosti kluba. Od tih poslovnih aktivnosti je 25,3 milijuna kuna sjelo od prihoda ulaznica, 189,6 milijuna kuna od uplata sponzora kluba, 25,2 milijuna kuna od UEFA-e, te 110 milijuna kuna iz proračuna grada Zagreba. Ostalih 75,8 milijuna kuna klub je primio od ostalih aktivnosti poput naknada za pravo emitiranja, donacija i ostalog.“

Kroz te 4 godine Dinamo je uprihodio 104 milijuna eura. Pročitajte ponovno tu brojku. 104 milijuna eura. Tolika količina novaca dovoljna bi bila svakom klubu Dinamovog ranga za višegodišnje normalno funkcioniranje kluba. Ipak, u Dinamu iz kojeg nam malo dolaze informacije "puni smo kao brod", a kroz koji tjedan "nemamo za kruh, moramo prodavati za opstanak" očito ne. Od kraja 2009. Dinamo je dva pita ušao u Ligu Prvaka, za svaki ulazak je nagrađen sa 10 milijuna eura od UEFA-e, prodalo se Mandžukića, Vrdoljaka, Badelja, Vrsaljka, Halilovića, Kovačića, Jedvaja, pa malo proračun grada Zagreba, a opet se „mora prodavati“ . Pa čak, kao što je i objavljeno u medijima, dizati 3 kredita u par mjeseci „da bi se preživjelo“.

I to sve unatoč tome što grad Zagreb financira skoro sve troškove kluba. Od organizacije utakmica, priprema prve momčadi, putovanja na gostovanja, plaća radne zajednice, pa čak i čunjića za trening.

Samo kao jedna kratka usporedba BATE Borisov, klub iz Bjelorusije koji je igrao Ligu Prvaka 3 puta u zadnjih 5 godina, je izgradio potpuno novu ljepoticu od stadiona sa novcima koje je zaradio od UEFA-e. Oni izgleda ne moraju prodavat. I imaju rezultat. Ali to još nije sve.

Slavia Prag, Steaua Bukurešt, Litex Loveč, Rapid Bukurešt, Levski Sofia, Austria Beč, GAK Graz, Allemania Aachen, PAOK, Standard Liege, Legia Varšava, Red Bull Salzburg, Metalist, Wisla Krakow, BATE Borisov, Viktoria Plzen, Lech Poznan, Aris, Sparta Prag, Young Boys, APOEL, Cluj, Kopenhagen, Hapoel Tel Aviv, Unirea Urziceni, Zurich, NEC, St.Ettiene, Aalborg, Aberdeen, AEK, Brann, Helsingborg,

Rosenborg, Livorno, Dinamo Bukurešt, Lens, Zulte Waregem, Partizan, Anothorsis, Genk, Maccabi Haifa, Esbjerg, Ludogorec.

Ovo je popis klubova koji su u zadnjih par godina ostvarili višegodišnji san svakog Dinamovog navijača o "prezimljavanju u Europi" ili su uspješno rezultatski igrali Ligu Prvaka. Kao što vidite, ne radi se o jednom, dva ili tri kluba, nego je broj istih 45. Vjerojatno niste niti čuli za dobar dio ovih kluba, niti znate iz koje države dolaze jel tako? Svi oni zarađuju, prodaju, kupuju igrače, i imaju rezultat. Redom svi imaju manji budžet od Dinama, te višestruko jeftiniju momčad. U obzir nisu uzeti klubovi sa samo malo većom vrijednosti momčadi i budžetom poput Club Bruggea, Basela, Anderlechta i sl. jer oni imaju neusporedivo bolji učinak u europskim natjecanjima. Što svi ovi klubovi imaju, a Dinamo nema?

Možda imaju sposobniju upravu? Stručnjake koji se kuže u svoj posao, a nisu dobili posao preko "rođačkih veza"? Samostalnog trenera kojem drugi ne biraju momčad, ili trenera koji nije brat izvršnog predsjednika kluba? Misterij. Ili ipak?

Slaba liga? Dakako, to je opće poznato da Bjelorusija, Cipar, Bugarska, Rumunjska, Češka obiluju jakim utakmicama poput BATE – Zhodino, Viktoria Plzen – Znojmo, Ludogorec – Haskovo. Zanimljivo je kako pak Croatiu svojevremeno nije priječila slaba liga da pobjeđuje klubove iz jačih liga ili da Dinamo „kresne“ Ajax, Anderlecht, Villareal ili Club Brugge. I tu je opet ta floskula koja se stalno pokušava progurati da je problem u svima samo ne upravi kluba.Jer ipak, kada je Dinamo prvi zaslužan je Mamić, a kada se ne plasira u Ligu Prvaka kriv je Jurčić.

Kada izbaci Ajaxa zaslužan je Mamić, a kada izgubi od Branna kriv je Schildenfeld.

Kada dobije Villarreala zaslužan je Mamić, a kada se ispadne od Sheriffa kriv je Zajec.

Kada grad Zagreb daje novac zaslužan je Mamić jer je sposoban, a kada nema sponzora kriva je loša liga.

Za svaku uspješnu prodaju zaslužan je Mamić, a kada se kupuju prevare od igrača nije kriv nitko, jer se sportski direktor isto preziva Mamić.

Kad je Dinamo 9 puta prvak zaslužan je Mamić, a kada se ispadne iz Europe kriva je slaba liga.

Kada Eduardo zabije 50 golova i proda se u Arsenal zaslužan je Mamić, a kada se Pranjić proda za 500 000 eura kriv je kruh i krivo je mlijeko.

Pa tako u krug, iz godine u godinu...

- „Razmažena zagrebačka publika i huligani“

Svatko tko je bar jednom unazad par godina pogledao Dinamovu utakmicu na televiziji, ili prisustvovao istoj na Maksimirskom stadionu mogao je vidjeti otužan i potpuno prazan stadion. Da li je to uvijek tako bilo? Vratimo se malo u prošlost.

Godina je 2002. Točan datum je 31. listopada. Broj nezaposlenih u Hrvatskoj je oko 415 000.Dinamo igra utakmicu protiv engleskog Fulhama. Za one koji ne znaju tada je Fulham bio solidan klub, nešto što je i danas. Na golu je bio Van der Sar, igrali su Inamoto, Davis, Wome, Saha, Boa Morte, Marlet. Dinamo igra protiv jednog respektabilnog engleskog prvoligaša. Klub koji je izbacio Hajduk kolo prije iz Kupa Uefe. Dinamo nastupa sa igračima poput Zahore, Sedloskog, Smoje, Marića, Agića, Cesara, Olića, Krznara, Mikića, Balabana. Respektabilna ekipa ali u to vrijeme nedorasla jednom engleskom prvoligašu. Na Maksimiru se skuplja oko 35 000 ljudi. Cijena karata nije bila jednu kunu. Cijena karata nije bila 10 kuna. Karta za tribinu „Istok“ je koštala velikih 150 kn. Znači drugo kolo Kupa Uefe, Dinamo igra protiv Fulhama, karta košta 150 kn, a na stadionu je 35 000 ljudi.

Slična situacija prije godinu – dvije. Igra se utakmica Dinamo - Porto. Prva utakmica Lige Prvaka. Dinamo ulazi drugu sezonu zaredom u Ligu Prvaka. Veliki uspjeh apsolutno kojim se ne može veliki broj klubova iz ovog dijela Europe s tim podatkom dičiti. Gledatelja na stadionu je bilo 4 683. Znači igra se Liga Prvaka i na stadionu se skupi 4683 ljudi. Drastičan pad, mislite li i vi tako?

Možemo pogledati i prosjek gledanosti u domaćem prvenstvu po godinama.

Sezona Prosjek gledanosti2005/2006 11 1562006/2007 7 2652007/2008 7 1652008/2009 5 8922009/2010 3 9672010/2011 3 5602011/2012 3 1132012/2013 3 0242013/2014 2 570

Tablica govori sve, zar ne? Pogledajmo i par slika.

Proslava naslova prvaka 2009. Godine:

Proslava naslova prvaka 2012. godine:

Proslava naslova prvaka 2014. godine:

Zanimljivo kako je Dinamo svoju najveću posjećenost otkada je HNL-a imao u sezoni nakon što se igrala „Liga za ostanak“. Istoj sezoni kada nije odigrana niti jedna Europska utakmica. Zanimljivo kako tada nikome nije smetao loš i ružan stadion, neatraktivna liga i slabi protivnici.

Pogledajte malo u prošlost ljudi, nemojte biti kao ovce i razmislite malo. Što se to promijenilo u deset godina. Stadion i dalje nema krova, sjedalice su i dalje neudobne, UEFA nam je i tada stvarala probleme, a stvara ih i danas, kriza je i tada bila, danas je isto, a i baklje su se palile višestruko više nego danas. Nešto očito smeta ljude, nešto im se očito ne sviđa. Nije problem u cijenama karata, „razmaženosti zagrebačke publike“ i sličnim teorijama zavjere. Ljudi idu tamo gdje se osjećaju poželjni. Polako i "bezuvjetnim" navijačima proradi lampica i shvate da nije baš lijepo da netko iskorištava njihovu ljubav prema Dinamu za svoje osobne probitke, a i da ta ljubav može poprimiti i druge oblike kad se primjeti da netko sustavno uništava klub. I manifestira se u bojkotu gledatelja i izbjegavanju stadiona. Par godina se već priča da će se sve urušiti, da nema smisla imati klub kojeg ne zanimaju ni navijači ni publika, nego egotripersko iživljavanje nekolicine ljudi koji jako, jako, jako dobro zarađuju na njemu.

Razlika između tadašnjeg i današnjeg vremena je što su se ljudi još donekle mogli identificirati sa klubom,a i osjećali su da ih klub treba. Danas je ta situacija suprotna . Klub godinama svojom politikom pljuje u lice navijačima i simpatizerima i svojim postupcima daje do znanja „vi nam ne trebate, mi imamo svoju robu i od nje živimo“. Kada ja kupim godišnju kartu i onda idućih par utakmica klub stavi besplatne ulaznice što mi to točno uprava poručuje?, Pa očito da sam budala koja je bacila novac u vjetar. Što mi poručuje uprava kada organizira druženje igrača sa navijačima a isto otkaže iz sigurnosnih razloga koje im je "predložio MUP", a idućeg dana novinari nazovu taj isti MUP da provjere istinitost informacije i oni demantiraju Dinamo te izjavljuju da ih iz toga kluba nitko nije kontaktirao niti su oni njih. Zar bi itko trebao nakon toga vjerovati ičemu što dolazi iz njihovog tabora?

Problem je i dalje isti, kad netko "progleda" i shvati da klub može, i mora puno bolje, i da u tome treba sudjelovati na neke druge načine osim posjete Maksimiru svaki drugi vikend, događa se da "poljubi vrata", ime mu se nađe na nekakvim listama i postaje neželjeni huligan. I tada skužiš koliko su ti ljudi loši za klub, kad te provozaju, kad te gađaju blatom, samo zato jer si se usudio svoju ljubav prema Dinamu uobličiti u ideju o boljoj budućnosti, koja možda ne uključuje njih same.

Ovaj klub se sustavno uništava već godinama, uništava mu se ugled, uništava mu se identitet, uništava mu se ponos, a uništava mu se i budućnost. Kad se dođe u situaciju da ulaznice za kvalifikacije za Ligu Prvaka naplaćuješ 1 kunu i sretan si da ti dođe 10ak tisuća ljudi, kada slaviš naslov pred 100 ljudi, kada se 5000 ljudi na stadionu proglašava „povratkom nogometa u Zagreb“ onda se izgovori traže u "razmaženosti građana Zagreba". Ne, nisu građani Zagreba razmaženi, niti im smetaju huligani, nego ne mogu smisliti u što se klub pretvorio, i okrenuli su mu leđa.

Brat sportski direktor, sin menadžer, nećakinja u marketingu, linija s Bogom, tjeranje starijih igrača poput neke stoke, kriminalci u Izvršnom Odboru, mijenjanje trenera svakih par mjeseci, korištenje kluba za izdavanje priopćenja koja nemaju veze sa istim već za osobne potrebe, prijetnje smrću, licemjerstva, klub posuđuje novac Zoranu Mamiću za osobne potrebe, laži, šizofrenični ispadi o teorijama zavjere, trkeljanja o nacionalizmu pa deranje košulja po narodnjačkim klubovima, promicanje mržnje i netolerancije, izbacivanje trenera jer mu ne dozvoljava da spolno opći sa majkama igrača, davljenje delegata, treneri koji žive blizu stadiona, klupsko dobro, rat sa tribinama. Netko i dalje misli da su navijači problem?

Stariji navijači se sigurno sjećaju Dinama 80-ih godina, što je taj klub tada značio. Danas svakom punoljetnom čovjeku Dinamo simbolizira nepotizam, korupciju, licemjerje, primitivizam, rat sa tribinama, "gazdino dobro", višesatne pressice i trenere koji žive blizu stadiona. Onda nam je čudno kako je sve trulo. Nisu ga navijači napravili trulim kako se svim silama želi prikazati. Nas se na kraju krajeva nije ništa ni pitalo, napravili su ga trulim oni koji su ga vodili na ovaj način zadnjih godina. I nikad se takve stvari nisu potencirale, jer navijači su uvijek i oduvijek bili sve, oni su živo tijelo, oni su tu da čuvaju klupski identitet, a danas se ta činjenica okreće naglavce od par plaćenih novinara. Sutra će dolje na Maksimirskoj travi trčati Pivarić, Sammir, Messi ili Ronaldo. Biti ćemo tamo, a svijet će se i dalje okretati oko svoje osi. Ali što će nam do tada ostati od kluba? Uspomene s Youtubea?

Postoji masa ljudi koje Dinamo ne zanima, ali ima na desetke tisuća onih kojima je stalo do Tonela, Cufrea, Kocha, Bišćana, Marića, načina na koji se odnosi prema takvim igračima, prema legendama, prema domaćim dečkima, prema Kramariću i Tomečaku, načina na koji se klub prezentira. Ima ljudi kojima je stalo i do različitih stvari od doći pogledati Ronalda ili Ibrahimovića i slikati se za neku društvenu mrežu. Ljudi kojima je taj klub ''način života'' i samo o tome pričaju, čekaju vikend zbog Dinama, ili su ga bar nekada čekali. Ljudi kojima Dinamo nije maleni beznačajni klubić kojem je sramoćenje na svim nivoima po čitavoj Europi najuspješnije razdoblje u klupskoj povijesti. Kojima Dinamo nije maleni klubić koji bi propao da nema izvjesnog ratnog profitera i samoprozvanog jugoslavena. A baš njima se brani mogućnost da nešto kažu, čime klub gubi dušu. Ostaje „gazda“ koji dok novinari šute laže i mulja, tako da mu možda koja stotina ljudi dođe odgledati Soudanija i Wilsona. Ali duša, gdje je duša?

Što je duša, pitat ćete? Ono nešto – nešto građansko, gospodsko, purgersko, hrvatsko. Što su znali i prepoznavali i navijači drugih klubova, ne samo dinamovci sami. Ono nešto, što smo voljeli, onaj dres kojeg nismo skidali. Ono čime smo se ponosili. Ono čega danas nema. Sjećate se? E, to je duh moga Dinama. I želim ga se ne samo sjećati, želim ga natrag. Jer mi ga je jedan čovjek ukrao. Želim da taj duh jednoga dana osjete i moja djeca. Da ne bude po onoj, 'pričao mi jednom stari, o Zagrebu/Dinamu kojeg nema...'

Zdravko Mamić je danas potpuno demistificiran, "provaljen", stalno na sudu ili na stranicama crne kronike, argumentima dotučen, ali još dovoljno zaštićen od sistema koji je godinama pleo i strpljivo stvarao. Ne može se više sakriti da Zdravko Mamić ne poštuje baš ništa. Od klupskih do državnih zakona. Ne može se sakriti da je novac potrošen na polovne strance i titule u Hrvatskoj, dok je svaki izlazak u Europu masakr. Ne može se više sakriti ni postojanje privatnih ugovori jer su predmet sudskog procesa, Ne može se sakriti niti njegova osobna korist s obzirom na plaću od desetak tisuća kuna. Ne može se sakriti potpuno prazan stadion na gotovo svim utakmicama, ni incidenti u klubu i oko kluba na dnevnoj bazi. Više se niti ne skriva minus na klupskom računu. Iza rešetke ili na slobodi, Zdravko Mamić čak neće ostati upamćen niti po rezultatskim masakrima u Ligi Prvaka, ni po naslovima prvaka hrvatske lige, a ni po nastupu Lokomotive u Europskoj Ligi.Više po neizlječivim kompleksima koji su ga formirali kao nasilnika i doveli tu gdje je danas. Šarlatan poznat po psovkama, uvredama, prijetnjama smrću, trganju košulja i bacanju čarapa, sablasno praznim tribinama, youtube english speaking blamažama, i po tome da će Dinamo nakon njega opet morati počinjati od nule.

A sve trenutne podjele i "podjele" koje pokušava stvoriti među onima koji stvarno vole ovaj klub će nadvladati ljubav prema tom istom klubu, NAŠEM Dinamu. Jer da nije tako, dignuli bi već svi ruke, Bilo da je riječ o inicijativi „Zajedno za Dinamo“, „Bad Blue Boysima“, Pajseru iz Dubrave, Štangi iz Španskog ili Franji iz Đakova. Jer kako kaže pjesma jednog slavnog benda iz Dubrave. „Kad se svoj gospodi daš, zadnji ples je onda naš.“