Ianus Christius

DNEVNIK MLADOG HODOČASNIKADio VI.

Putovanje jednog mladog hodočasnika - avanturista zapadnom i južnom Hrvatskom A.D. 2012.

AUTOR-UREDNIK-LEKTORIanus Christius

IZDAVAČSmashwords.com

SLIKA SA NASLOVNICEUtvrda Oštro, Park Prevlaka

IZVOR SLIKEPanoramio.com

Copyright 2014 Ianus Christius

Smashwords Edition, License NotesThank you for downloading this free e-book. Although this is a free e-book, it remains thecopyrighted property of the author, and may not be reproduced, copied and distributed for

commercial or non-commercial purposes. If you enjoyed this e-book, please encourageyour friends to download their own copy at Smashwords.com, where they can also

discover other works by this author. Thank you for your support.

Izdanje Smashwordsa, napomena o licenci:Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove e-knjige ne smije se koristitiili reproducirati na bilo koji način bez pismenog dopuštenja autora,osim u slučaju kratkih citata. Za više informacija pošaljite e-mail na

ianus.christius@gmail.com

Sadržaj

61. Gdje Neretva moru krene...62. Pelješac, poluotok vina i maslina...63. Zidine, sol i kamenice...64. Dubrovačke ljetne igre...65. Gdje avioni "mirno" lete...66. Tauroktonija i "crnogorski" kolači...67. Prevlaka i Konavle...68. Dvotjedno ljetovanje u najskupljem gradu lijepe naše...

69. Na obali Slanog...70. Jednodnevni izlet u hercegovačku Ibizu...71. Zelene mandarine i vatreni rukometaši...72. Knez Domagoj, princ Neretve...

61. Gdje Neretva moru krene...

Petak, 10. kolovoza 2012. - Dan LXIII.Dionica: Drvenik - Brist - Ploče

...Na putu do Ploča, prošao sam kroz nekoliko manjih mjesta u sklopu općine Gradac, a najzanimljivije od njih je brdsko selo Brist, smješteno na padinama planine Biokovo.

U tom selu rođeni su Mladen Veža, moderni slikar; i fra Andrija Kačić Miošić.

...Andrija Kačić Miošić (Brist kraj Makarske, 17. travnja 1704. - Zaostrog, 12. prosinca 1760.), bio je hrvatski pučki pjesnik i fratar, vezan životom uz franjevački samostan u Zaostrogu.

Njegova knjiga "Razgovor ugodni naroda slovinskoga", iz 1756. godine, jedno je od najvrjednijih djela hrvatske književnosti 18. stoljeća i jedna od najčitanijih i najizdavanijih knjiga hrvatske dopreporodne književnosti uopće.

Na polovici puta do današnje krajnje destinacije, naišao sam na vrlo oštećeni i na nekim mjestima nedovršeni dio jadranske magistrale.

Također, prolaskom kroz neka sela uočio sam visoki stupanj nezainteresiranosti mještana za očuvanje okolišta, posebno zbog mnoštva divljih odlagališta smeća na nekim zapuštenim livadama, i hrpe starih boca i limenki na rubu same ceste.

Nekoliko kilometara prije ulaska u grad Ploče, prošao sam tada nedovršenom cestom koja prolazi iznad i pokraj Baćinskih jezera, okruženih šumovitim brdima planine Biokovo. Sa jadranske magistrale pruža se najbolji pogled, a postoji i jedan manji vidikovac izgrađen kao ugibalište na cesti.

...Baćinska jezera su skup jezera u mjestu Baćina uz grad Ploče na desnoj (sjevero-zapadnoj) strani ušća rijeke Neretve u Dubrovačko-neretvanskoj županiji.

Jezera su relativno mala (138 hektara), ali spadaju u red najzanimljivijih pojava u hidrografiji krša. Nepravilnog su oblika, što se osobito odražava na reljefu dna.

Sastoje se od šest spojenih i jednog odvojenog jezera: Vočuša (ili Oćuša), Trniševo (ili Crniševo), Podgora, Sladinac, Vranjak (ili Vrbnik), Vitanj i Plitko jezero (prema nekim izvorima južni dio jezera Vitanja).

Površinom najveće jezero je Voćuša. Najdublje jezero je Trniševo s dubinom od 34 metra. Vranjak je najmanje od jezera i jedino nije povezano s ostalim jezerima.

Voda je u njima slatka, a ima i izvora koji su povezani direktno s morem.

Od mnogih izvora značajno je napomenuti, da se na području Klokun kod Plitkog jezera nalazi izvor koji osigurava pitku vodu za grad Ploče i širu okolicu.

Jezera su kriptodepresijska, što znači da je dno jezera ispod razine mora.

Na jezerima su tri mala otočića te dva tunela. Prvi spaja jezera s morem, kako bi višak zimske vode koja dolazi iz Vrgoračkog polja (prokopan je tunel do Baćinskih jezera dug 2 km, radi odvodnje viška vode iz Vrgoračkog i Staševačkog polja), odveo u more te spriječio poplave.

...Ploče, iako službeno grad, nisu turistički razvikana destinacija, te se u njima i nema mnogo toga za vidjeti.

Cijelo ovo područje poznatije je kao trajektna i industrijska luka, a najljepše prirodne znamenitosti skrivaju se u dolini rijeke Neretve i njenim nebrojenim rukavcima i močvarama.

...Izvorni, najstariji stanovnici ovog grada svoj grad zovu Ploča (stariji kažu: "Bija san u Ploči!", a ne: "... u Pločama"), što je i izvorno ime ovoga grada.

Ime Ploča dato je vjerojatno zato što su stanovnici okolnih mjesta i prvi doseljenici vadili i sušili svoje ribarske mreže na području današnjeg grada ili po otočiću u sredini zaljeva koji ima izgled ravne ploče.

Ploče imaju vrlo "bogatu" povijest promjena svog imena: prvo je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije promijenjeno ime u Aleksandrovo, po kralju Aleksandru I. Karađorđeviću, to ime se održalo do II. svjetskog rata, i talijanske okupacije, kada Aleksandrovo postaje Porto Tolero (tal. luka za prekrcaj, a što je banalna istina, jer im je služila za ukrcaj sirovina iz Bosne prema Italiji).

Nakon kraja rata 1945. vraćeno je izvorno ime, Ploča.

Grad je od 1950.-54. godine, te od 1980.-90. nosio ime Kardeljevo po jugoslavenskom komunističkom političaru, Slovencu Edvardu Kardelju.

U međuvremenu od 1954.-80. prvi put se uvelo ime Ploče, dakle množina prvotnog naziva, koje se vraća u počecima osamostaljenja Republike Hrvatske, već 22. studenoga 1990. godine.

Ploče se prvi put spominje 1387. godine u dokumentu Povijesnog arhiva u Dubrovniku.

U dokumentu stoji da 06.11.1387. Matej, sin Maroje Pripičeva s otoka Koločepa sklapa ugovor sa Milčom iz Novog Brda prema kojemu bi Matej trebao sa svojim brodom stići iz Dubrovnika u luku Ploče, pri ušću Neretve (ad quedum locum dictum la Ploca que est in fluminis Narenti) te tamo ukrcati oko 600 komada sitne stoke i škopaca te manju količinu drva.

Povijesni arhiv također čuva i dokument iz 1426. u kojem se Ploče spominje od strane Vijeća umoljenih Dubrovačke Republike.

U Pločama, kao industrijskom gradu, najvažnije su željeznica i morska luka.

Već u Austro-Ugarskoj su postojali planovi za izgradnju željeznice do ušća Neretve.

1911. Zemaljski savjet BiH je poslao memorandum ministru Burianiu u kojem je tražio izgradnju pruge Bugojno-Rama-Metković-Porto Tolero (tal. naziv za rt Višnjica koji se nalazi tik ispred luke Ploče), no zbog protivljenja Splita, koji je tražio da se promet s Neretve šalje na Split, planovi o izgradnji željeznice su propali.

Godine 1922. su bila gotova tri projekta za izgradnju željeznice Vinkovci-Sarajevo-ušće Neretve, no

ponovo dolazi do pobune Splita i Dubrovnika koji su smatrali da će izgubiti svoj utjecaj i veliki dio prometa prema BiH.

Tek je 1933. godine na zahtjev Generalštaba vojske, Ministarstvo vojske i mornarice prihvatilo taj prijedlog, pa je 1937. počela izgradnja željeznice od Metkovića do Ploča.

Željeznica je dovršena 1942. godine.

Prva ispitivanja na prostorima luke Aleksandrovo (Ploče) izvršena su već 1923. Njih su izvršili sarajevski građevinari koji su ispitivali teren za izgradnju željeznice. Mnogi tadašnji političari su smatrali da je izgradnja luke na mjestu današnje luke Ploče budalaština, zbog velikih troškova rušenja brda Zminjac, i zbog toga što su smatrali da Neretva svojim muljem zakopava mjesto koje je bilo predviđeno za izgradnju luke.

U isto doba, Jugoslavija je bila u gospodarskoj krizi, a stručni ljudi i političari u Bosni su tvrdili da je ušće Neretve najpogodnije za gradnju luke za BiH.

1939. godine počinju stvarni radovi na izgradnji luke Ploče, a autor prvih nacrta za izgradnju luke bio je Ukrajinac iz Kijeva, Boris Karakoz.

Okosnica ekonomije grada Ploča je teretna morska luka, druga po količini prekrcaja u Republici Hrvatskoj (oko 4.5 milijuna tona godišnje).

Za luku se veže velik broj srodnih djelatnosti: špediterskih, skladištarskih, prijevoznih, logističkih itd., dok turizam za razliku od ostalih primorskih gradova RH nema osobitog značaja.

Uvjeti za razvoj turizma postoje, zbog blizine ušća Neretve i Baćinskih jezera.

Ploče se nalaze na delti Neretve koja je veoma povoljna za lov (ptice) , ribolov i poljoprivredu, u kojoj prednjače agrumi, a potom i drugo voće (lubenice, šljive...) i povrće (rajčice).

Industrija koja je nekad bila jedna od najjačih među primorskim gradovima je gotovo iščezla, a sa dosta smanjenim kapacitetom u odnosu na 1991. proizvode se brtvene obloge.

Očekuje se da će grad svoju budućnost pronaći u razvoju svog prometnog položaja kojem će značajno doprinjeti skora izgradnja Jadransko-Jonskog i paneuropskog koridora 5c, čije će se čvorište nalaziti u neposrednoj blizini grada.

...Uz grad vežemo i neke kulturne znamenitosti i spomenike od kojih ću spomenuti crkvu Kraljice neba i zemlje i park sa spomenikom sv. Nikoli.

Obje ove znamenitosti nalaze se u strogom centru, pokraj gradske rive.

Uz ove, tu su i mnogobrojni talijanski bunkeri i vojne kuće na brdima i brežuljcima u okolici grada; kao i crkva sv. Jure i Luke, pretpovijesne Gomile i Teutini dvori u mjestu Baćina pokraj već spomenutih jezera.

Od poznatih osoba koje vežemo za ovaj grad i okolicu spomenuti ću aktualnog ministra zdravstva Ranka Ostojića; nogometnog reprezentativca Hrvoja Vejića; rukometašice Martu Žderić i Ivanu Jelčić (potonja je kapetanica hrvatske reprezentacije); pjevačicu grupe Feminnem, Nedu Parmać; te poznate glumice Veru Zimu i Matiju Prskalo.

...U večernjim satima prošetao sam se gradskom rivom, od ureda Jadrolinije i mosta koji vodi preko jednog od rukavaca rijeke Nertve, pa sve do crkve Kraljice neba i zemlje.

Time je i završio još jedan dan ove sve napornije ljetne avanture.

62. Pelješac, poluotok vina i maslina...

Subota, 11. kolovoza 2012. - Dan LXIV.Dionica: Ploče - Trpanj - Trstenik

...U rano jutro prošetao sam se do ureda Jadrolinije, kako bi na vrijeme kupio kartu za trajekt, koji će me odvesti do poluotoka Pelješca.

Karta me je koštala 32 kune, što i nije bilo baš jeftino s obzirom na moju tadašnju financijsku situaciju.

Dok sam se odmarao i čekao na rivi, stigao je i željeni trajekt Vladimir Nazor. Polako smo se svi ukrcali na to golemo i bučno "željezno čudovište" i lagano zaplovili iz pločanske luke prema mjestu Trpanj na Pelješcu.

Dok smo se tako vozili nekih sat vremena, uz konstantno, pomalo i neugodno drmanje cijelog broda, uz nalete hladnog morskog vjetra gledao sam na obalu željenog odredišta, ali i nedalekog otoka Hvara.

Treba također napomenuti da mi je ova vožnja trajektom bilo prvo i jedino putovanje jadranskim morem na cijeloj ovoj avanturi.

Nakon svog tog "drmusanja", jedva sam čekao da mogu izaći van iz trajekta, na poprilično napučene ulice trajektnog pristaništa naselja Trpanj.

Nisam se dugo zadržavao ovdje, već sam brže-bolje krenuo putem prema jugozapadu, do mirne i povučene uvale naselja Trstenik, na južnoj strani poluotoka.

Pješačeći općinom Orebić, povremeno sam brao zrele grozdove plavog grožđa i okolnih kupina.

Na pola puta, svratio sam u vinsku bar-trgovinu "Peninsula" u Donjoj Bandi gdje sam kao putnik bio počašćen jednom vinskom čašom crnog vina "Postup" iz vinarije obitelji Medulić, jednog od nekoliko desetaka autohtonih sorti vina na ovom poluotoku.

Inače, vino "Postup", jedno je od najjačih crnih vina s obzirom na volumni udio etanola, koji u nekim berbama može doseći razinu i do 17%.

Jedna od tih berba bila je i ona koju sam i sām probao u spomenutoj vinariji, što sam tek kasnije osjetio kad mi se malo "zamantalo" na ostatku današnje avanture.

...Pelješac (čakavski: Pelišac) je drugi po veličini hrvatski poluotok (nakon Istre) koji se smjestio na jugu Hrvatske u Dubrovačko-neretvanskoj županiji.

Ime Pelješac najvjerojatnije potječe od imena brijega Pelisac smještenog povrh Orebića, i relativno je novijeg datuma. Tijekom povijesti su se upotrebljavala razna imena, najčešće Stonski rat (lat. Puncta Stagni, tal. Ponta di Stagno) ili talijanski naziv Sabioncello.

Omeđen je Malostonskim zaljevom, te Neretvanskim, Mljetskim i Pelješkim kanalom. Pruža se skoro usporedno sa smjerom pružanja obale, a od svog spoja s kopnom u Malom Stonu pa do krajnjeg rta Lovište dug je 77 km. Površina mu je 348 km2. S kopnom je spojen Stonskom prevlakom koja je na najužem dijelu široka 1450 m.

Prevlaka je pretežno pjeskovita i očigledno je da je nastala nanosima, što pokazuje da je Pelješac nekada bio otok.

Građa Pelješca je brdovita s dosta krških polja, i pretežno je vapnenačka, tj. prevladava kredni vapnenac, dolomit i eocenski fliš.

Od svih brda najviši je Sveti Ilija (961m) kojeg još nazivaju i Zmijsko brdo ili Monte vipera. Vrh se nalazi na tromeđi i čini prirodnu granicu između općine Orebić i općine Trpanj.

Obalna crta Pelješca dugačka je oko 200km.

Biljni pokrov Pelješca je mediteranski, bogat i raznolik. Na njemu je zabilježeno više od 1100 biljnih vrsta i podvrsta. Iznimno raznolika vegetacija objašnjava se relativno velikom površinom (355 km2) i razlikom u nadmorskoj visini (1 do 961 m).

Pelješac je jedno od 94 važna područja u Republici Hrvatskoj. Sveprisutna su crnogorična stabla alepskog bora (Pinus halepensis), pinije (pinus pinea), dalmatinskog crnog bora (pinus nigra Dalmatica), čempresa (cypressus) i dr.

Makija koja prekriva dio Pelješca uglavnom sadrži sljedeće biljke: planika, vrijes, smrčika, grahorac, i ostale. Postoje i šume česvine crnike (querxus ilex), raste rogač, lovorika.

Krška polja i obronci mnogih brda su obrađeni i prekrivaju ih maslinici i vinogradi, a ponegdje i južno voće: šipak, mandarina, smokve, badem, naranča,...

Ponad Orebića raste šuma čempresa, najveća te vrste u Hrvatskoj.

Klima i položaj uzrokovali su da na Pelješcu raste dosta ljekovitog i aromatičnog bilja: metvica, ružmarin, kadulja, lavanda, mažuran.

Osim bogatog biljnog, postoji i životinjski svijet.

Čagalj (canis aureus dalmaticus), je specifična vrsta, koja je raširena na poluotoku. Velik je i broj divljači kao što su: mufloni, divlje svinje, zečevi, fazani i kornjače (zakonom zaštićene), a posebno jedan došljak iz Azije - indijski mali mungos (Herpestes javanicus).

Muflon je uvezen na Pelješac 1970. iz nacionalnog parka Brijuni. Početna dva mužjaka i šest ženki su se vremenom namnožili, budući se ovo područje pokazalo pogodnim staništem za njih pa je već za par godina bilo grla za odstrel.

U odstrelu u razdoblju 1977. - 1995. dali su lovcima 94 trofeja (58 zlatnih, 22 srebrna i 14 brončanih) što su najbolji svjetski rezultati.

Može ih se vidjeti uglavnom na najstrmijim padinama brda.

Poluotok je jezično podijeljen na dva dijela.

Na istočnom dijelu se govori štokavsko-ijekavski govor (tzv. dubrovački dijalekt) koji se nastavlja do granice s Crnom Gorom.

Na zapadu Pelješca se tradicionalno govori čakavsko-ikavski, tj. južnočakavski dijalekt koji je zajednički s otokom Korčulom.

Zbog iseljavanja stanovništva i doseljavanja iz Zagore i zapadne Hercegovine sve više gubi čakavske elemente i postaje štokavsko-ikavski poput većine priobalnih područja Dalmacije.

Tradicionalne gospodarske grane na Pelješcu su poljoprivreda, ribarstvo i pomorstvo.

Pomorstvo se počelo razvijati krajem srednjeg vijeka i nakon niza nepogoda koje su se dogodile u Dubrovniku, poput potresa koji je pobio velik broj stanovništva te uništio velik dio flote.

Od poljoprivrednih grana najizraženije su maslinarstvo i vinogradarstvo.

Gotovo cijeli otok je pokriven desecima hektara raznih sorti grožđa, pretežno crnog, od kojih su najpoznatiji Postup (iz istoimenog mjesta), Pošip, Dingač, Malvazija itd.

Sve te grane su danas dobrim dijelom u sjeni turizma koji se počinje razvijati od 1960-ih godina.

S turizmom je počeo Viganj gdje se već 1947. prihvaćaju prve skupine gostiju (djeca iz BiH i Makedonije).

Turizam na Pelješcu je doživio svoj vrhunac u drugoj polovici 1980-tih, a naglo je prekinut Domovinskim ratom. Prijeratne brojke noćenja nisu ponovljene ni skoro 20 godina nakon kraja rata.

Zbog turizma i iseljavanja stanovništva, na Pelješcu se mogu naći brojni nekadašnji vinogradi i maslinici obrasli u šumu, makiju i garig ili pak pokriveni građevinama.

Pelješac je i najznačajnije područje u Hrvatskoj za uzgoj školjaka. Najznačajnija područja uzgoja školjaka su obala kod Brijeste te Malostonski zaljev.

...I tako sam se i ja našao u tom malom rajskom vrtu.

Cijelim putem jeo sam grožđe iz nebrojenih vinograda tako da mi se u jednom trenutku činilo da je cijeli otok zasađen ovom slasnom i osvježavajućom ljetnom delicijom.

I za razliku od brda i planina ostatka Dalmacije, koje su većinom goleti od kamena i krša (poput Velebita i Biokova), pelješka brda su izrazito šumovita, pa malo podsjećaju na one iz kontinentalnog dijela države.

Prilikom kratkog odmora na putu, uz samu cestu, na trenirku mi je sletio jedan veliki leptir, čija su krila bila izrazito intenzivne tamnoplave boje sa velikim bijelim točkama; dok se sa stražnje strane krila vide narančaste nijanse.

Lokalna cesta koja je vodila do centra današnjeg odredišta, mjesta Trstenik, vodila me pokraj terasasto postavljenih vinograda, te sam se umjesto po strmoj cesti, odlučio spustiti kroz redove vinograda.

Spuštajući se kamenim popločanim putićima, poprilično sam se najeo možda i najzrelijih i najsočnijih grozdova koje sam probao na cijelom ovom putovanju.

Čak toliko, da mi je pred večer bilo malo i zlo.

Naselje Trstenik pripada općini Orebić, najzapadnijoj i najmnogoljudnijoj općini poluotoka (cijela općina ima nešto više od četiri tisuće stanovnika). Radi se o malom turističkom mjestu, sa tek nekoliko manjih kafića i restorana, te omanjom šljunčanom plažom i ribarskom lukom.

Iako su se neki turisti kupali na plaži, zajedno sa svojom djecom, meni je bilo samo do odmora.

Dok sam se tako odmarao, primijetio sam da se na dnu mora, uz samu obalu, nalazi mnoštvo ježinaca, koji znaju biti vrlo problematični za kupače, koji često u svojoj zaigranosti znaju stati na jednu od njihovih dugih bodlji, što često završi i smrtnim slučajevima.

Iz Trstenika se brodom može doći do naša dva otoka, Korčule i Mljeta, a potonji je ujedno i naš najjužniji nacionalni park, koji pokriva zapadni dio spomenutog otoka.

63. Zidine, sol i kamenice...

Nedjelja, 12. kolovoza 2012. - Dan LXV.Dionica: Trstenik - Ston - Dubrovnik

...Ujutro sam se probudio u prilično grčevitom položaju, s obzirom na činjenicu da sam prethodnu noć odlučio prespavati na plastičnoj ležaljci za plažu koja je "ležala" na šljunčanoj plaži dvadesetak metara ispred stambenih kuća i apartmana.

Na žalost, nije mi se ispunila želja kako je spavanje na ležaljci bolje nego na klupi ili podu; a grč u vratu i leđima osjećao sam gotovo cijeli današnji dan.

Što i nije bilo baš zabavno iskustvo jer sam cijelo prijepodne i dobar dio poslijepodneva, proveo u hodanju po izrazito devastiranoj pelješkoj cesti, koju sam od "milja" zvao pikastom.

Razlog tome leži u šiljatim komadima šljunka koji su se odvojili od ostatka ove ceste. A kako su mi gojzerice već bile u prilično derutnom stanju, jer sam na obje pete imao veliku rupu, imao sam dojam kao da hodam bos.

A to je baš ono što mi je trebalo, hodati bos po užarenom i "pikastom" asfaltu.

Od nekih zanimljivosti na putu ne mogu istaknuti nešto posebno, jer osim silnih vinograda i kupina koji su rasli uz glavnu cestu, nisam ništa drugo ni vidio.

Eventualno mogu spomenuti da mi se svidio komad sjeverne obale poluotoka kod mjesta Drače, njezina lijepa riva i pogled na nekoliko simpatičnih otočića u daljini, od kojih su najveći otoci Dubovac i Tajan.

I dok sam se tako bolno vucarao po cesti tražeći njene glađe dijelove, došao sam nadomak općine Ston.

No, nekoliko kilometara prije ulaska u navedeno mjesto, na cesti mi se zaustavio jedan gospodin mojih godina i pitao me treba li mi prijevoz.

Budući me od Stona dijelilo tako malo kilometara, i da mi se više nije dalo mučiti pješačenjem po katastrofalno lošoj cesti (jer sam sve noge "poderao"), rekao sam mu da me može "odbaciti" do

ulaza u naselje.

Putem do Stona zaustavili smo se u jednom restoranu i na njegovoj terasi uz razgovor pojeli sendviče i popili kolu.

Dok smo tako razgovarali, rekao je da se zove Ante, da je rođen i da živi u Orebiću, i da je pošao na put do Dubrovnika, kako bi se sastao sa svojom djevojkom.

Inače se profesionalno bavi taekwondo-m i jogom, bio je prvak Jugoslavije u navedenom borilačkom sportu, a trenutno trenira mlađe uzraste.

Kako smo se bili raspričali, uspio me nagovoriti da se provozam sa njime sve do Dubrovnika, iako sam se isprva bunio ( jer sam na ovaj put pošao kako bi ga prešao pješačenjem, a ne vožnjom), ali se kasnije ispostavilo da to i nije bila tako loša odluka.

No, ipak je bila šteta što se nisam bolje upoznao sa Stonom, izuzev onog kratkog pregleda dok smo autom prolazili kroz njegovu glavnu ulicu.

...Ston je glavno naselje općine što se nalazi na istočnoj strani poluotoka Pelješca.

Zemljopisno, ova općina prostire se od gradića Stona, kroz Ponikve, sve do Janjine. Tu se mijenjaju dva kraja.

Gradić Ston koji ima druge po veličini zidine na svijetu i najstariju solanu u Europi, nalazi se na moru.

Klima je blaga, ljeti sparna, zimi kišna.

U Ponikvama je luka Prapratno i razna polja i vinogradi, što znači da je šuma posječena. Pošto su Ponikve poslije plaže ograđene brdima, zimi može padati i snijeg.

U antičko doba ovaj kraj nastanjivali su Iliri i Grci, a od 167.g. prije Krista započinje vrijeme vladavine Rimljana.

U 2. stoljeću na jednom rimskom zemljovidu nabrojena su sva važnija strateška mjesta i putovi starog vijeka, a tu se spominje ime mjesta Perdua ili Stamnes, koje se nalazilo na južnim i zapadnim obroncima brijega sv. Mihajla.

Daleke 877. godine spominje se stonska biskupija, tako da se pretpostavlja da je biskupija u Stonu najstarija biskupija hrvatskog etničkog prostora.

Ston postaje sijelo i vladara Zahumlja.

Za vrijeme hrvatskih vladara od Višeslava do Zvonimira, tj. od IX. do XII. stoljeća zahumski knez je pod zaštitom hrvatskih vladara, a biskup je sufragan splitskog nadbiskupa.

Od 1102. g. kad je Hrvatska ušla u državnu zajednicu sa Ugarskom, Zahumlje je pod vrhovništvom Duklje i Bizanta, a biskup postaje sufragan dubrovačkog biskupa.

1168. godine raška dinastija Nemanjića pokorila je Duklju i Zahumlje, a raški knez Deša daruje Mljet benediktincima, dok Stevan Nemanja u Zahumlju postavlja brata Miroslava knezom.

U Raškoj, Sava Nemanjić reorganizira crkvu, osniva i nove biskupije, a Ston i Pelješac stavlja pod upravu svojih episkopa.

Unatoč tvrdnjama srpskih povjesničara, ipak nije sigurno da je i jedan od Savinih episkopa rezidirao u Stonu. Sigurno je da je raška okupacija Stona trajala na prekide kroz 150 godina.

Nakon izmjena raznih dinastija na tlu Zahumlja, domaćih knezova, hrvatskih velikaša, raških župana i bosanske vlastele, 1325. g. vladarom Zahumlja postaje bosanski ban Stjepan Kotromanić. Kotromanići su u to vrijeme bili u sukobu sa srpskim županima, a to želi iskoristiti Dubrovnik, kojemu je bilo stalo do Stona i Pelješca.

Tako 1333. g. Dubrovnik ulazi zauvijek u posjed Stona i Rata, te tako za ovaj kraj započinje novo poglavlje povijesti.

Gradi se novi Ston, koji dobiva kneza, obnavljaju se solila, a u Ston dolazi 150 dubrovačkih obitelji. Već 1359. godine Ston i Mali Ston opasani su dvostrukim obrambenim zidom i postaju "neosvojivi".

U okolici Stona, tzv. Stonskom polju, nalaze se ostaci nekoliko starokršćanskih i protoromaničkih crkava, dok su u samom mjestu najpoznatije građevine Palača republike i Renesansna palača stonskih biskupa.

U nedalekom naselju Malom stonu, koji je sa Stonom povezan dugačkim zidinama, kulama i utvrdama nalazi se i zaštićeni rezervat Malostonski zaljev, koji je najpoznatiji po uzgoju školjaka, posebno kamenice, te je po tome najpoznatiji u cijeloj Hrvatskoj.

...Prošavši križanje na izlasku sa poluotoka u općinu Dubrovačko primorje, polako smo se približavali gradu svetog Vlaha.

Stigavši u grad, oprostio sam se od gosp. Ante-a, i prošavši kroz glavna gradska vrata ušao u stari grad na Pilama, a ubrzo sam stigao i do Straduna, središnje ulice ovog najpoznatijeg dijela grada.

Kako je bila večer, a i u trbuhu mi je "krulilo", sjetio sam se kako bi u obližnjoj pekarni mogao pitati radnicu da li imaju kakvo starije pecivo koje bih mogao dobiti gratis.

Iako mi je isprva bilo vrlo neugodno uopće i ući u pekarnu, a kamoli pitati za "besplatno" pecivo, na kraju nisam požalio, jer mi se radnica smilovala i dala mi friški burek sa sirom.

I tako sam sav mastan, ali i sit, na brzinu prošao kroz Stradun, da bi se pred samu ponoć uputio prema jednom parku za kojeg sam smatrao da bi mi mogao biti dobro odmaralište.

U njemu sam na kraju i zaspao, zavaljen na jednoj tvrdoj i malo prekratkoj klupi, ali daleko od znatiželjnih pogleda, što mi je u tom trenutku bilo i najvažnije.

64. Dubrovačke ljetne igre...

Ponedjeljak, 13. kolovoza 2012. - Dan LXVI.Odmor u Dubrovniku

...Unatoč malo kraćoj klupi (i na njoj za ležanje nepotrebnim rukohvatima), uspio sam se kako-tako dobro naspavati, a zatim sam se od šumovitog i brdovitog parka prošetao do zapadnog kraja grada Dubrovnika, propješačio kroz luku Gruž sve do velike prodavaonice Konzuma (koja se nalazi u

predjelu carinske zone), obišao crkvu i parkove, prošao pokraj poluotoka i istoimene gradske četvrti Lapad i njezinih lijepih uvala i još ljepših šljunčanih plaža.

Okupavši se u toplom moru i opravši pod hladnim tušem iznad plaže pokraj hotela Vis, sjeo sam se na plažu i pažljivo sunčao (da ne bi opet pocrvenio) uz zvukove glazbe sa Radio Dalmacije koju su dečki, inače spasioci, puštali na terasi iznad same plaže.

U predvečernje sate vratio sam se na Pile, kvarta u kojem je smješten stari grad.

A u njemu sam obišao gotovo sve što se dalo vidjeti i što mi se u tom trenutku učinilo zanimljivim, premda je cijeli stari grad sa užom okolicom jedan mali kulturno-povijesni spomenik.

Hodajući pješačkom stazom obilježenoj na turističkoj karti starog grada koju sam dobio u uredu turističke zajednice, prošao sam mnoge manje trgove i poljane, fontane, crkve i samostane (uključujući i pravoslavnu crkvu, sinagogu i džamiju), palače i dvorove, hramove i staru gradsku luku sa turističkim brodovima, a kroz sva gradska vrata i pokraj utvrda prošao sam i nekoliko desetaka puta.

A sve to nalazi se na ili u blizini već spomenute središnje ulice zvane Stradun (po tal. strada = cesta), koja se službeno zove Placa.

Ovaj grad pravi je mali raj za sve one koji vole povijest, arheologiju i umjetnost općenito.

Uz sve ove građevine, treba spomenuti i najpoznatijeg Dubrovčanina, pjesnika Marina Držića, u čijem se gradu nalazi i njegov spomenik, rodna kuća i kazalište u kojem su se još od njegova vremena izvodile mnoge njegove ali i tuđe predstave.

Od mnogih turističkih znamenitosti tu je i žičara kojom se vozi od Ploča, najistočnijeg gradskog kvarta, sve do utvrde na brdu Srđ; sa kojega se pruža vjerojatno i najljepši pogled na cijeli grad.

U staroj gradskoj luci primijetio sam uplovljavanje stare dubrovačke Karake, srednjevjekovnog broda koji vozi turiste na jedno zanimljivo srednjevjekovno putovanje od same luke sve do tajanstvenog otočića Lokruma i njegovog zanimljivog jezera i arboretuma.

Osim Lokruma, u blizini Dubrovnika nalaze se i tzv. Elafitski otoci, od kojih je najveći Šipan, a ime su dobili po jelenu, budući da na karti izgledaju poput jelenskih rogova.

A sad neka Dubrovnik ispriča jednu dugu priču iz njegove predugačke i prebogate povijesti:

...Dubrovnik (lat. Ragusium, tal. Ragusa) je grad na jugu Hrvatske, administrativno središte Dubrovačko-neretvanske županije i jedno od najvažnijih povijesno-turističkih središta Hrvatske.

Godine 1979., grad Dubrovnik dodan je na UNESCO-ov popis Svjetske baštine.

Prosperitet grada Dubrovnika oduvijek se temeljio na pomorskoj trgovini. U srednjem vijeku postao je kao Dubrovačka Republika jedini grad-država na istočnoj obali Jadrana koji je konkurirao Mletačkoj Republici.

Uz svoje bogatstvo i diplomaciju, grad je postigao izvanredan stupanj razvoja, posebno tijekom 15. i 16. stoljeća. Dubrovnik je bio jedan od središta razvitka hrvatskog jezika i književnosti te su u njemu stvarali mnogi značajni hrvatski pjesnici, dramatičari, slikari, matematičari, fizičari i drugi učenjaci.

Postoji nekoliko teorija o osnutku Dubrovnika (lat. Ragusa), a općeprihvaćena je, da je Grad osnovan u 7. st., kad su se Latini iz grada Epidauruma (južnije od Dubrovnika, na istom je položaju današnji Cavtat), sklonili pred navalom Avara i Slavena na hrid Laus, što znači stijena (Laus → Lausium → Rausium → Ragusium → Ragusa).

Kasnije su ti isti Slaveni izgradili naselje na južnim padinama brda Srđa, na kopnu preko puta hridi i nazvali ga Dubrava, što znači šuma duba (hrasta).

Tijekom vremena su se naselja sve više povezivala, da bi se potpuno spojila u 11. st., nasuvši uski kanal, što ih je dijelio (današnja ulica Placa, tj. Stradun), a u 12. st. i 13. st. zaštitivši se potpuno obrambenim zidinama.

Prema nekim drugim teorijama i antičkim natpisima, Dubrovnik je možda osnovan i prije 3. st., kao malo naselje na otočiću Laus.

Danas postoje nove nedoumice u pogledu nastanka Dubrovnika, jer su se obje gore spomenute teorije pokazale pogrešnima. Prilikom renoviranja Katedrale, duboko ispod temelja današnjeg zdanja, nađeni su ostaci dvije nekadašnje crkve, jedne za koju se i prije znalo, i druge, još starije, datirane u 5. stoljeće.

Kao dodatak promjeni teorije je i otkriće dijela dubrovačkih zidina, također datiran u isto razdoblje. Prilikom sondiranja Straduna, utvrđena je činjenica, da otočić Laus nikada nije postojao, jer sam Stradun nije nasip nego prirodna pješčana plaža, koja se prostirala između brda Srđa i hridinastog područja (spomenutog Lausa).

Nove spoznaje, kao i otkriće grčkih novčića i keramike pod Malim mulom u luci, čini se, potvrđuju teze nekih povjesničara, da početci sežu davno prije 7. st., tj. u doba starih Grka.

Postavka dr. Ničetića, kojom on dokazuje neminovnost postojanja jedne antičke luke između Budve i Korčule dodatno je dala na vjerodostojnosti teze o nastanku naselja još u grčko vrijeme.

Dubrovnik je u početku bio u sastavu Dalmatinskog temata i priznaje vlast Bizanta. Prvi se puta u ispravama spominje 850. god.

Oko 992. god. spalio ga je car Samuilo. Krajem 10. st. osniva se dubrovačka nadbiskupija i metropolija. Tada postaje crkveno neovisan od Splita.

Od 1205. god. Mletačka Republika, koristeći križarski pohod, vlada Dubrovnikom, što traje do 1358. god.

U vrijeme mletačke vlasti, Dubrovčani dižu tri bune, ali se nisu mogli osloboditi mletačkog gospodstva.

Iako je priznavao mletačku vlast, Dubrovnik je uspio sačuvati autonomiju, jer je birao Malo i Veliko vijeće, Senat te ostale organe gradske samouprave. Komuna je 1272. god. dobila i statut.

U Dubrovniku se vrlo rano razvija trgovina, posebno sa zaleđem i to ponajprije s Bosnom u doba Kulina bana.

Stanovništvo se dijeli na bogatu vlastelu: patricije (nobiles cives), gradski puk - pučane, obično na poslovima trgovaca i kapetana, kao i pisara; i kmetove, seljake koji rade za vlastelu - obrađuju

zemlju.

Patriciji se pokušavaju zatvoriti unutar sebe, no posljedica toga je odumiranje vlastelinskih porodica. Stoga su morali popustiti te sklapati brakove s pučanstvom.

U vrijeme uspona Raške, uspješno se branio od njenih napadaja.

U 13. st., vlast Dubrovnika raste na šire gradsko područje i susjedne teritorije. Tako se Lastovo dobrovoljno priključuje Dubrovniku, a od 1333. god. u sastavu Dubrovačke Republike je i Stonski rat, tj. Pelješac sa Stonom.

Srpski car Dušan prepustio je Dubrovniku kontrolu nad Stonskim ratom (Pelješcem) uz naknadu od 500 perpera, uz plaćanje poreza.

Godine 1345. i Mljet ulazi u sastav Republike.

Ston je imao veliko strateško značenje za Dubrovnik, jer je tako mogao kontrolirati plovidbu oko ušća Neretve i u Mljetskom kanalu.

Prostor od Stona do Zatona, Dubrovnik je osigurao kad je početkom 14. st. od Bosne kupio Primorje i početkom 15. st. Konavle (primorski dio 1333., a konavoski dio s tvrđavom Soko te Cavtatom i Obodom 31. prosinca 1426.).

Tada su utvrđene granice Republike koju od kraja 15. st. priznaju svi dubrovački susjedi.

Dubrovnik je potpisao brojne međunarodne ugovore s talijanskim gradovima (posebno s Pisom) i ostalim susjedima u zaleđu (Bosna, Srbija), većinom osiguravajući prevlast i povlašten položaj dubrovačkih trgovaca.

Zadarskim mirom 1358. god., Mletačka Republika se odrekla svih posjeda na istočnoj obali Jadrana u korist Hrvatsko-Ugarske Kraljevine.

Dubrovnik je, u uspješnom diplomatskom potezu, prihvatio simboličnu vrhovnu vlast kralja (Ludovika I.), koja nije Hrvatsko-Ugarskoj davala doslovno nikakav utjecaj nad komunom i plaćao im je danak od 500 dukata, čime se zaštitio i od nasrtaja Venecije.

Od tog vremena Dubrovnik sve više izgrađuje svoju samostalnost i neovisnost. Kneza biraju sami Dubrovčani, a nakon smrti Ludovika I. 1380. god. razvija se u samostalnu i priznatu Republiku.

Dubrovačka Republika je bila patricijska aristokratska republika u kojoj je vlast imala vlastela sakupljena u Velikom vijeću (parlamentu).

Veliko vijeće je biralo gradsko činovništvo - Vijeće umoljenih (Senat) koje se brinulo za vanjske poslove, te Malo vijeće (izvršna vlast).

Knez se birao na jedan mjesec kako bi se spriječila ikakva korupcija. Nije bilo stalne vojske, nego su bili samo redari i straža, a ako je bilo potrebno, uzimali su se plaćenici.

Dubrovnik je donio uredbu o ukidanju ropstva i zabrani prijevoza robova 27. siječnja 1416. godine, što je prva zabrana ropstva u Europi, te prvi priznaje neovisnost SAD.

U 15. st. imao je oko 40.000 stanovnika, što ga je činilo jednim od većih gradova u Europi (London

oko 50 000, Firenca preko 100 000).

Dubrovačka Republika doživljava svoj procvat u 16. st., kada Dubrovčani uspješno uspostavljaju trgovačke veze s Turcima (iako im plaćaju danak, zadržavaju slobodu, neovisnost i povlastice slobodne trgovine na cijelom području Osmanskog Carstva).

Dubrovčani su već od ranije imali svoja uporišta na Balkanu i uspješno razvijaju trgovinu s Turskom, ali i Italijom i Španjolskom.

U bugarskom glavnom gradu Sofiji, postojala je crkva sv. Marije i sv. Vlaha, koju je puk nazivao "Dubrovačka crkva", i koja je dugo vremena bila jedino mjesto u Osmanskom Carstvu u kojem je kršćanima bilo dopušteno služenje euharistija.

Trguje se rudarskim, poljodjelskim i stočarskim proizvodima, manufakturnom robom, solju i dr.

U 16. st. Dubrovnik je imao jaku mornaricu (oko 180 brodova), po jačini i veličini treću u svijetu.

Dubrovački su brodovi prevozili robu stranih trgovaca, plovili obalama Sredozemnog mora i stizali sve do Engleske, a postoji i dokazani slučaj da je dubrovačka karaka došla do obale Sjeverne Amerike, gdje su se pomorci pomiješali s lokalnim stanovništvom.

Također je poznata i jedina dubrovačka kolonija u svijetu, gdje, u selu Gandaulim, kod Stare Goe u Indiji, još stoji Crkva sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovačke Republike i Dubrovčana.

Temelj gospodarstva Dubrovnika činila je posrednička trgovina i pomorstvo, ali i obrti i veleobrt. U 15. st. organiziraju se prve radionice za proizvodnju sukna, stakla i sapuna. U to vrijeme Dubrovnik je imao i prosvjetne, socijalne, komunalne i gospodarske ustanove.

U 16. st. zahvaljujući trgovini i pomorstvu, u Dubrovniku se akumuliraju znatna financijska sredstva. Utemeljuju se jača trgovačka i pomorska poduzeća, ali se i produbljuju socijalne razlike između pučana, pa se bogatiji izjednačuju s vlastelom. Dubrovnik se izgrađuje prihodima od obrta i trgovine.

U Dubrovniku je najviše bila poštovana sloboda.

Imao je svoju zastavu (s likom zaštitnika sv. Vlaha i drugu s natpisom "LIBERTAS - lat. Sloboda"), te grb i vojsku.

Uspostavio je razgranatu mrežu diplomatskih i trgovačkih predstavništava u mnogim europskim zemljama. Njihove interese na dvorovima europskih vladara zastupaju njihovi poklisari, dok konzulati štite interese dubrovačkih pomoraca.

Važan saveznik dubrovačke slobode bila je Španjolska, a najveći neprijatelj njegovoj neovisnosti i slobodi Venecija.

U drugoj polovici 16. st. opada moć Dubrovnika. Uzroci su velika zemljopisna otkrića i revolucija cijena koja obezvrjeđuje novac.

Dubrovački bankari manje ulažu u brodarstvo i obrt, jer nedostaje kapitala, a konkurencija francuskih, engleskih i nizozemskih pomoraca sve je veća.

U Dubrovniku se između 1627. i 1701. godine kovao Artiluk, srebrni novac.

Godine 1667. Dubrovnik je gotovo uništio snažan potres u kojem je stradao velik broj Dubrovčana, dok je mnogo zgrada porušeno.

Potres 1667. nije bio jedini događaj koji je uzrokovao opadanje moći Dubrovačke Republike, naime otkrićem Amerike, trgovački su se putevi premjestili na Atlantik, izgradnja splitske skele od strane Mlečana te činjenica, da više nisu imali monopol na trgovinu s Turcima jedni su od glavnih uzročnika.

Potres, a nedugo zatim i požar, samo su kruna svih nedaća koje su u to doba pogodile Dubrovnik.

Nakon višestoljetnog uspješnog balansiranja između dviju velesila u svom okružju - Mletačke Republike i Otomanskog Carstva, opća europska ofenziva na Turke (poraz pod Bečom 1683., i kod Mohača 1687.) odrazila se i na Dubrovnik, jer su Mlečani iskoristili slabost Turaka i uzimanjem trebinjskog kotara posve odrezali Dubrovnik od Turskog Carstva i doveli ga u vrlo tešku situaciju.

Međutim, mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. morala se Mletačka Republika povući iz Popova polja i vratiti ga Turcima, a tom je prilikom provedeno prvo sustavno razgraničenje Turske i Venecije u Dalmaciji.

Dubrovčani su se još jednom, ponajprije vještom diplomacijom, oslobodili opasnosti, da ih Mletačka Republika okruži i odvoji od zaleđa.

Mirom u Požarevcu 1718., Dubrovčani su Turcima prepustili koridor između Neuma i Kleka koji je ostao Turcima, kako ne bi bili u izravnom dodiru s uvijek prijetećim Mlečanima.

Tako su se Dubrovčani i fizički odvojili od mletačkih posjeda u Dalmaciji. Tijekom ratovanja s Turcima (1683.-1699.) Dubrovčani su se odlučili ponovno prihvatiti simboličnu vrhovnu vlast ugarsko-hrvatske krune te obnavljaju ugovor iz 1358. god.

U 18. st. ponovno jača dubrovačko gospodarstvo i Dubrovnik izgrađuje jaku mornaricu.

Orijentaciju velikih europskih pomorskih sila na Atlantik, Dubrovnik koristi za tranzit na Sredozemnom moru, ali su njegovi brodovi plovili i preko Atlantika do Amerike.

U 18. st. Dubrovnik ima više od 85 konzulata. Najjači gospodarski činitelj bilo je građanstvo, jer se vlastela nakon potresa 1667. god. prorijedila.

Početkom 19. st. na sceni Europe pojavljuje se Napoleon, što bitno utječe i na povijest Dubrovnika.

Dana 26. svibnja 1806. u Dubrovnik ulazi vojska francuskog generala Lauristona, koja okupira Grad, a 31. siječnja 1808. maršal Auguste Frederic Louis Viesse de Marmont ukida Dubrovačku Republiku, unatoč protivljenju vlasti Republike.

Nakon propasti Napoleona, na Bečkom kongresu 1815. dubrovački diplomati pokušavaju obnoviti Republiku, no ne uspijevaju zbog austrijskih težnji za širenjem teritorija. Pod vodstvom Điva Natalija, Dubrovčani dižu bunu 1813. i oslobađaju se strane vlasti, ali za nekoliko mjeseci austrijska vojska ulazi u Grad i prekida pobunu.

Kad je 1815. službeno prestala postojati Dubrovačka Republika, njezin je teritorij pripojen Dalmaciji, kojoj je kulturno i povijesno oduvijek pripadao. Ona je zajedno s Hrvatskom i Slavonijom činila Trojednu kraljevinu Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, koja je do 1918. bila u

sastavu Habsburške Monarhije, odnosno Austro-Ugarske.

...U Dubrovniku su već u 11. stoljeću postajala udruženja trgovaca i obrtnika razvrstanih po djelatnostima.

Glavne gospodarske grane stoljećima su brodogradnja, pomorstvo, trgovina, obrt, a u novije vrijeme i turizam. Trgovalo se rudarskim, poljodjelskim i stočarskim proizvodima, manufakturnom robom, solju i dr.

Sol se dobivala u Gružu i Slanom te na otocima Šipanu i Mljetu, a najvažnije središte proizvodnje soli bio je Ston.

U Dubrovniku je osnovana najstarija trgovačka komora u Hrvatskoj. Osnovali su je Francuzi 1808. godine, nakon propasti Dubrovačke Republike, dok je Hrvatska gospodarska komora u Zagrebu osnovana tek 1852. godine. Danas postoji Županijska komora Dubrovnik, a grad je gospodarsko središte Dubrovačko-neretvanske županije.

...Znamenitosti staroga grada:

- Gradske zidine - građene su od 13. do 17. stoljeća za potrebe obrane i zaštite. Duge su 1940 m, visoke do 25 m, prema kopnu debljine 4-6 m, a prema moru 1,5-3 m. Na četiri strane svijeta, zaštićene su utvrdama.

- Kula Minčeta - utvrda na sjeveru gradskih zidina, monumentalna je i okrugla, dovršena je 1464. godine, gradili su je brojni graditelji, među njima i Juraj Dalmatinac. Povod za izgradnju bila je vijest o padu Carigrada 1453. godine.

- Kula Bokar - utvrda na zapadu gradskih zidina, naziva se i Zvjezdan, građena je od 1461. do 1463. prema projektu firentinskog graditelja Michelozza Michelozzija.

- Tvrđava Sv. Ivan - utvrda na jugoistoku gradskih zidina iz 16. stoljeća. Štitila je ulaz u staru gradsku luku. Djelo je dubrovačkog graditelja Paskoja Miličevića.

- Tvrđava Lovrijenac - utvrda koja se nalazi kraj vanjskih zapadnih zidina grada, 37 m iznad razine mora. Tvrđava je poznata po svojim predstavama i vjenčanjima te najvažnije kao povijesni simbol otpora Mletačkoj republici. Poznata i kao Gibraltar Dubrovnika.

- Tvrđava Revelin - utvrda na istoku gradskih zidina. Građena je 1462. godine pred turskom opasnošću.

- Utvrda Imperial - utvrda na brdu Srđ sjeverno i iznad Dubrovnika.

- Gradska vrata od Pila - zapadna vrata kroz koja se ulazilo u grad. Sagrađena su 1537. godine. Na njima je bio pokretni most, koji se svake noći zatvarao.

- Gradska vrata od Ploča - istočna vrata kroz koja se ulazilo u grad iz 15. stoljeća.

- Dubrovačka katedrala - posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo (Velikoj Gospi).

Nastala je na mjestu bizantske i romaničke katedrale, koja je uništena u velikom potresu 1667. godine.

Sadašnja barokna katedrala građena je od 1671. do 1713. godine. Riznica katedrale čuva zlatne i srebrne relikvijare, križeve, crkveno posuđe i slike talijanskih (Tizian, Raffael i dr.), flamanskih i hrvatskih slikara.

- Crkva sv. Vlaha - izgrađena je na mjestu romaničke crkve, koja je preživjela veliki potres 1667., ali je uništena u požaru 1706. godine. Nova barokna crkva izgrađena je od 1706. do 1715. godine.

Na glavnom oltaru nalazi se kip sv. Vlaha od pozlaćenog srebra, rad dubrovačkih majstora iz 15. stoljeća. U rukama drži maketu grada prije potresa 1667.

- Franjevački samostan i crkva Male braće - potječu iz 14. stoljeća. Vrata crkve su nasvođena raskošnim gotičkim portalom, koji je jedini preživio potres 1667. Kasnoromanički klaustar iz 1360. godine, izgradio je Mihoje Brajkov iz Bara.

U sklopu samostana od 1317. godine do danas djeluje ljekarna, treća po starosti u Europi.

- Dominikanski samostan i crkva sv. Dominika - građeni u 14. stoljeću. Južni portal izradio je kipar Bonino da Milano 1419. godine. Ističe se gotičko-renesanski klaustar.

Muzej samostana sadrži vrijedne rukopise i inkunabule, slike dubrovačkih slikara iz 15. i 16. stoljeća: Lovre Dobričevića, Mihajla Hamzića i Nikole Božidarevića, veliko oslikano raspelo Paola Veneziana iz 14. stoljeća i oltarnu palu sv. Magdalena, rad talijanskog slikara Tiziana iz 1550. godine.

- Isusovački samostan i crkva sv. Ignacija - barokne građevine iz 17. i 18. stoljeća. Uz crkvu je glasovito dubrovačko učilište "Collegium Ragusinum".

- Samostan sv. Klare - izgrađen je uz same gradske zidine u 13. i 14. stoljeću. U njemu je 1434. godine otvoreno prihvatilište za napuštenu djecu.

- Sefardska sinagoga - jedna od najstarijih u Europi s početcima u 14. stoljeću.

- Srpska pravoslavna crkva - izgrađena 1877. godine.

- Mesdžid - islamski vjerski objekt u ulici Miha Pracata.

- Knežev dvor - nekada je bio sjedište vlade i kneza Dubrovačke Republike, danas je Kulturno-povijesni muzej.

- Palača Divona tj. Sponza - gotičko-renesansna palača izgrađena prema projektu dubrovačkog majstora Paskoja Miličevića.

- Ljetnikovac Petra Sorkočevića na Lapadu (Pietro de Sorgo) - izgrađen je u vremenu od 1472. do 1535. godine. Kombinacija je gotičko-renesansnog stila. Nalazi se na lapadskoj obali, okrenut prema zaljevu Gruž.

- Stradun ili Placa - najveća je i najpoznatija gradska ulica. Pruža se od ulaza u grad kroz vrata od Pila do trga Luža i predstavlja jedinstveni urbani element koji karakterizira grad Dubrovnik.

- Velika i mala Onofrijeva česma - dvije fontane okruglog oblika, a ujedno mogu služiti i kao spremnici za vodu. Na većoj, voda teče iz figura 16 maskiranih likova. Graditelj je Onofrio della Cava iz Napulja.

- Orlandov stup - kameni je prikaz legendardnog viteza Orlanda. Služio je kao mjesto na kojem su glasnici čitali obavijesti. Dugo vremena je bio jedini svjetovni spomenik u gradu.

- Gradski zvonik - prvotni je izgrađen 1444. godine, a današnji je iz 1929. godine.

- Sklop gradske vijećnice sa žitnicom i arsenalom - u području gradske luke. U arsenalu su se gradile i održavale galije.

- Lazareti na Pločama - građevina koja je služila kao karantena, ispred gradskih zidina.

- Groblje Boninovo - glavno gradsko groblje.

- Porporela - lukobran i gradsko kupalište.

- Valobran Kaše - valobran na ulazu u staru gradsku luku.

...Od mnogih dubrovačkih kulturno-umjetničkih manifestacija posebno treba spomenuti dvije najvažnije; Dubrovačke ljetne igre (kojima sam i sām prisustvovao) te Festu sv. Vlaha:

- Dubrovačke ljetne igre su festival utemeljen 1949. godine. U jedinstvenom ambijentu zatvorenih i otvorenih scenskih prostora renesansno-baroknog grada Dubrovnika u vremenu od 10. srpnja do 25. kolovoza održavaju se brojne glazbene, dramske i plesne priredbe.

Okosnica festivala su djela Marina Držića, Ivana Gundulića, Ive Vojnovića, Williama Shakespearea, Carla Goldonija, grčkih tragičara i dr. Glazbeni dio programa predstavlja najbolje domaće skladatelje, soliste i orkestre te njihove strane goste. Prikazuju se i opere, naročito komične.

- Štovanje sv. Vlaha najbolje se očitovalo prigodom proslave njegovog blagdana 3. veljače, kada su ljudi masovno dolazili u grad. To je bio blagdan svih stanovnika Republike.

Da se omogući svima sudjelovati, uvedena je "Sloboština sv. Vlaha", dan kada je svaki prekršitelj, kažnjenik i prognanik mogao dva dana prije i dva dana poslije blagdana slobodno doći u grad, a da ga nitko nije smio pozvati na odgovornost (ta se sloboština kasnije proširila na sedam dana prije i sedam dana poslije blagdana).

Za blagdan je cijela Republika hrlila u grad - tko nije mogao ići, slavio je kod kuće, sa svojim crkvenim barjacima i u narodnoj nošnji, da se svome svecu pokloni i pomoli, da mu zahvali za zaštitu u prošlosti i preporuči sebe i svoje za ubuduće. Tako je to i danas, pa se ljudi dugo i temeljito pripremaju za ovu svečanost.

...Dubrovnik je u svojoj povijesti imao i bogatu kazališnu tradiciju, brojne pisce, glumce i pozornice.

Od 1682. godine imao je svoju kazališnu dvoranu "Orsan", adaptirani arsenal pokraj Vijećnice, u kojem su se održavale predstave sve do 1817. kada je za austrijske uprave izgorio.

Gradsko kazalište "Marin Držić" s vlastitim umjetničkim ansamblom osnovano je krajem 2. svjetskog rata. Na svom repertoaru teži uprizorenju djela starih dubrovačkih i drugih zavičajno, tematsko i jezično bliskih autora, uz povremene odmake u smjeru suvremenijih tema.

Kazalište povremeno svoja djela prikazuje u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara te gostovanja u

drugim gradovima.

...A tu su i neke nesvakidašnje zanimljivosti:

- Dubrovački i engleski ljetopisci bilježe, da je anglo-normanski kralj Rikard I. Lavljeg Srca došao u Dubrovnik u jesen 1192. godine nakon povratka iz križarskog rata. Našao je zaklon pred olujom kod Lokruma.

- Dubrovačka Republika napravila je 1296. jedan od prvih srednjovjekovnih sustava kanalizacije, koji je i danas u upotrebi.

- Prva karantena u svijetu nastala je u Dubrovniku 1377. godine. Karantena je mjesto, gdje se odvajaju osobe, koje stižu iz krajeva gdje ima zaraznih bolesti, dok se ne pokaže, da su zdrave.

- Sirotište koje je osnovano u sklopu samostana sv. Klare, 1432. godine je jedno od prvih takvih ustanova u svijetu.

- Prilikom gradnje kule Minčete 1464. godine, nedostajalo je kamena, pa je naređeno, da svatko tko dolazi u Dubrovnik iz smjera Gruža ili Ploča mora sa sobom donijeti kamen u skladu sa svojom tjelesnom građom.

- Arboretum Trsteno u blizini Dubrovnika, osnovan je u 15. stoljeću i najstariji je arboretum na svijetu. Najstarije dvije platane imaju oko 400 godina.

- Giovanni Angelo Medici iz Milana bio je nadbiskup Dubrovnika od 1545. do 1553. godine. Postao je papa 6. siječnja 1560. pod imenom Pio IV.. Njegov nasljednik Pio V. priznao je Dubrovačku Republiku.

- Dubrovački pomorski zakon o osiguranju ("Ordo super assecuratoribus", 1568.) najstariji je takav zakon na svijetu.

- Pomorska flota Dubrovačke Republike u 16. stoljeću imala je oko 40000 pomoraca i više od 180 velikih brodova, te je bila među najjačima na Mediteranu.

- U djelima Williama Shakespearea, "Mletački trgovac" i "Ukroćena goropadnica" javlja se termin "argosy" koji znači "dubrovačka lađa".

- Ljudevit Gaj i Ivan Mažuranić boravili su u Dubrovniku 25 dana 1841. godine. Gaj ga je nazvao "ilirski Parnas". Kasnije su Gaj i ilirci izabrali jezik u djelima Ivana Gundulića i kasnijih dubrovačkih pisaca, za standardni hrvatski jezik, a Ivan Mažuranić je nadopisao izgubljena pjevanja Gundulićeva epa Osmana.

- Irski dramatičar George Bernard Shaw izjavio je: "Oni koji traže raj na zemlji, morali bi doći i vidjeti Dubrovnik".

- Papa Ivan Pavao II. posjetio je Dubrovnik 6. lipnja 2003. godine. Papamobilom se provozao Stradunom, a u Gruškoj luci održao je sv. misu pred 60.000 hodočasnika, kojom prilikom je blaženom proglasio Mariju Petković.

...Zaista je mnogo stvari vezano uz grad svetog Vlaha, a ovo su bile samo one najzanimljivije.

Dok sam se tako upoznavao sa čarima ovog bisera južne Dalmacije, "pao" je i mrak, a u kasnu

noćnu uru, negdje oko ponoći, u grad su avionom iz Zagreba stigli i vaterpolisti koji su se okitili zlatom sa upravo završenih Olimpijskih igara u Londonu.

Inače, tijekom trajanja Dubrovačkih ljetnih igara, svake se večeri u gradu mogu čuti zvukovi raznih glazbenih instrumenata, iz raznih glazbenih žanrova, kako na mnogim pozornicama na otvorenom, tako i u prostorijama raznih palača i utvrda, poput popularnog Revelina.

Tako sam i ja u ritmu muzike za ples, otplesao do svojeg noćnog skrovišta i utonuo u duboki san ljetne noći.

65. Gdje avioni "mirno" lete...

Utorak, 14. kolovoza 2012. - Dan LXVII.Dionica: Dubrovnik - Kupari - Cavtat

...Jučerašnji obilazak grada Dubrovnika, napose njegovog starijeg dijela, bio je i više nego uzbudljiv i zanimljiv.

No, sada je došlo vrijeme za kratkotrajno napuštanje grada sv. Vlaha, i odlazak na 16-ak kilometara dugu dionicu do najzapadnijeg naselja naše najjužnije općine Konavle, gradića Cavtata.

Na putu do Cavtata, dobrano sam se namučio i uznojio prolazeći vrlo uskom i iznimno prometnom cestom koja prolazi kroz općinu Župu dubrovačku, koja se smjestila točno između Dubrovnika i Konavala.

Spomenuta općina sastoji se od desetak manjih, pretežno turističkih naselja, kao što je naselje Kupari, u čijem sam caffe baru Garden Pub upoznao još neke mještane, posebno njegovog vlasnika i jednog posjetitelja, i koji su me ugodno iznenadili i počastili pićem i malom, ali važnom financijskom "podrškom".

Nakon kratkog odmora u kafiću, krenuo sam do kraja ove općinske rivijere, i ubrzo stigao do ulaska u gradić Cavtat.

Kako je samo mjesto smješteno uz more, trebalo mi je dosta vremena da dođem do njega, jer se na ovom mjestu jadranska magistrala nalazi dosta visoko iznad mora.

Spuštajući se niz strmu cestu, pola sata kasnije došao sam do centra mjesta, i odmah prionuo na traženje idealne plaže i obavezno kupanje.

Plaža je kamenita, i smještena u hladu ispod crnogorične šume, tako da sam imao manjih problema sa sunčanjem na "opasnom" suncu.

Dok sam se tako kupao, nisam mogao ne primjetiti kako je vrlo zanimljivo plivati dok ti istovremeno stotinjak metara iznad glave uzlijeće veliki Jumbo Jet, budući se vrlo prometna zračna luka Dubrovnik nalazi tek nekih pet kilometara daleko od Cavtata, pokraj konavoskog naselja Čilipi.

Iako su malo prebučni i ponekad ometaju mirni odmor, ipak moram priznati da do tada nikada nisam vidio tako velike avione koji mi "zuje" tako blizu glave.

No, kako god bilo, kupanje je bilo ugodno, a sunčanje još i više.

Sat-dva kasnije, već sam šetao mjesnom rivom, koja je naprosto krcata svim tim silnim restoranima, hotelima i kafićima, sa pretežno vrlo "paprenim" cijenama, koje po visini nimalo ne odstupaju od onih u centru starog grada Dubrovnika.

Srećom, novaca mi nije nedostajalo, jer sam dan prije, još za posjeta starom gradu, u zgradi dubrovačke biskupije od župnika dobio "čak" sto kuna, što mi je bilo i više od ugodnog iznenađenja, posebno ako se uzme u obzir da sam već navikao da su i mještani, a posebno župnici u ovim primorskim gradovima, prilično škrti i negostoljubivi, naročito prema putnicima poput mene.

...Budući mi se danas nije dalo mnogo šetati malim naseljem, i obilaziti sve te znamenitosti, odlučio sam se za promjenu jednostavno prošetati obalom i njegovim dosta dugim i šumovitim šetalištem Rat.

No, unatoč činjenici da sam bio prilično bezvoljan za turistički obilazak, to ipak nije razlog da vas pobliže ne upoznam sa ovim starim naseljem, starijim čak i od velebnog Dubrovnika.

...Cavtat je gradić u Dubrovačko-neretvanskoj županiji i administrativno je sjedište Općine Konavle.

Naziv Cavtat je kroatizirani oblik nastao od naziva Civitas vetus, kako su njegovi bjegunci u Dubrovniku nazivali svoje matično naselje Epidaurus.

Na mjestu današnjeg Cavtata nalazila se grčka kolonija Epidaurum koja 228. godine prije Krista dolazi pod vlast Rimljana koji tu osnivaju svoju koloniju Epidaurus.

Izvan obrambenih zidina grada, pretpostavlja se postojanje građevine rimskog amfiteatra za priređivanje krvavih gladijatorskih igara.

Ondašnji stanovnici Cavtata napuštaju mjesto povlačeći se pred najezdom Slavena 614. godine na stare ilirske gradine u današnjoj Župi Dubrovačkoj, te podno padina brda Srđ u vjerojatno već postojeću utvrdu, kaštel.

Tu osnivaju naselje kasnije iskrivljenog latinskog naziva Ragusa, iz čijeg nukleusa je nastao današnji Dubrovnik.

Slavenski Cavtat je nakon toga pripao Travunji, a 1426. godine, od vojvode Radosava Pavlovića ga otkupljuje Dubrovačka Republika, te tada Cavtat postaje drugi centar Republike i ima važnu ulogu u društvenom životu.

U toploj atmosferi urbane cjeline stare jezgre Cavtata, ističe se kuća Vlahe Bukovca, muzej ambijetalnog gradskog prostora, atelje i galerija umjetnina najznačajnijeg hrvatskog slikara akademskog realizma.

Mauzolej obitelji Račić, na groblju sv. Roka u Cavtatu, remek je djelo u stilu art decoa poznatog kipara Ivana Meštrovića, na kojem je radio i najznačajniji kipar našeg ekspresionizma Juraj Škarpa.

Knežev dvor, uz samu cavtatsku rivu, palača je iz 16. st., nekad sjedište dubrovačkog kneza, a danas galerija i zbirka umjetnina zaklade Baltazara Bogišića, pravnika i pisca iz 19. st.

Pinakoteka župne crkve sv. Nikole, čuva vrijedno sakralno blago koje je prikupljano kroz stoljeća.

U Cavtatu su sačuvani i spomenici iz rimskog vremena, između ostaloga ostaci kazališta, kao i

ostatci gradskih zidina, akvedukta, monumentalne jezgre - nimfeja i jedne veće gradske vile.

Osim toga, u Cavtatu postoje brojne stare palače i rezidencije pomoraca. Jedna od najljepših je vila Banac, gdje se trenutno nalaze prostorije Općine Konavala.

Cavtat je rodno mjesto znamenitog hrvatskog pravnika i znanstvenika Baltazara Bogišića, autora "Opšteg imovinskog zakonika za knjaževinu Crnu Goru".

U Cavtatu je 1855. godine rođen Vlaho Bukovac, jedan od najpoznatijih hrvatskih slikara. Poznatija su mu djela velike dekorativne kompozicije Dubravka i Gundulićev san.

Među poznatim osobama rođenim u Cavtatu, neizbježno je i ime hrvatskog političara Frana Supila, rođenog u Cavtatu 1870. godine, borca za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom.

...Cavtat je uskom i zavojitom lokalnom cestom dugačkom dva kilometra, kod mjesta Zvekovica povezan s Jadranskom turističkom cestom, popularnom jadranskom magistralom.

U prošlosti, Cavtat je bio željeznička postaja na pruzi Gabela-Zelenika.

Željeznička pruga Gabela-Zelenika bila je željeznička pruga uskog kolosijeka na jugu tadašnje Austro-Ugarske, a danas Bosne i Hercegovine, Hrvatske (odvojak prema Dubrovniku) i Crne Gore.

Osnovna dionica bila je Gabela-Hum-Uskoplje-Zelenika u dužini od 155,5 km (poslije Čapljina-Zelenika), a postojali su odvojci Uskoplje-Gruž (Dubrovnik) u dužini od 16,5 km te Hum-Trebinje u dužini od 16,6 km.

Bila je dio tadašnjeg plana povezivanja jadranskih luka (Dubrovnika, Metkovića, poslije Ploča) sa zaleđem i dalje prema srednjoeuropskim prugama.

Nažalost, od svih tih željezničkih pruga na jugu Dalmacije, danas je na životu samo ona na dionici od Metkovića do Ploča.

Osim te pruge, nijedna druga pruga južnije od grada Splita više ne postoji.

Nažalost.

Kad je bilo vrijeme za spavanje, sklupčao sam se na jednoj klupi u najskrivenijem dijelu cavtatskog šetališta Rat i polako se spremao za odmor.

No, možda ni desetak minuta kasnije pokraj mene je prošao jedan zaljubljeni mladi par.

I sve bi bilo dobro da gospodična milostiva nije glasno "cijuknula" misleći da na klupi leži mrtvac (zbog nesnosnih komaraca, pokrio sam se vrećom za spavanje preko cijele glave, tako da me nitko izvana nije mogao vidjeti), zbog čega sam i ja poskočio i umalo završio na podu pokraj klupe.

No, stvarno!

Te žene, nikad od njih mira!

Svega se boje!

Kako bilo da bilo, ljubavni par me je u šoku zaobišao, i pustio da se na miru odmorim.

Iako o miru i ugodnom odmoru nije bilo ni govora, barem ne uz to dosadno zujanje komaraca i svu silnu sparinu koja se "spustila" u ove kasnovečernje sate.

66. Tauroktonija i "crnogorski" kolači...

Srijeda, 15. kolovoza 2012. - Dan LXVIII.Dionica: Cavtat - Močići - Vitaljina - Prevlaka

...Blagdan Velike Gospe proveo sam na, preko 30-ak kilometara, dugačkom putovanju od krajnje zapadne točke općine Konavala, gradića Cavtata, sve do njenog krajnjeg istoka, i najjužnije kopnene točke RH, parka i poluotoka Prevlaka, koji se nalazi nekoliko kilometara daleko od hrvatsko-crnogorske kopnene granice.

Umjesto pješačenja zadnjim dijelom jadranske magistrale (koji prolazi kroz Hrvatsku), odlučio sam se na malo zanimljiviji pristup, tako da sam od središta Cavtata i njegove rive krenuo pješačkom stazom i ulicom "Put od Cavtata" sve do središnje crkvice, nakon toga skrenuo u Radićevu ulicu, prošao pokraj mjesne osnovne škole i došao do kraja ulice.

Nakon toga sam nastavio kamenitim putem uz obalu mora, sa pogledom na obližnji otočić Mrkan.

Kako je danas bio blagdan, odlučio sam se na još jednu pokoru, onako pravu hodočasničku.

Iz svojih sam, već poprilično poderanih čizama, izvukao one ostatke priručnog uloška (zapravo se radilo o komadima malo debljeg kartona), a koji su mi služili da zatvorim velike rupe u potplatama čizama, budući su mi se čizme u potpunosti izlizale, a na dijelovima ispod peta i nožnih prstiju bile su široke rupe.

Tako da sam imao dojam kao da pješačim bos, a ne u čizmama.

Na putu do Prevlake izvukao sam tē, već uništene kartone, i prisilio sam sebe da cijelim putem pješačim gotovo bos po vrlo devastiranoj "pikavoj" cesti, po velikoj vrućini, i to više od 30 kilometara.

Prvi dio puta bio mi je najteži jer sam bio prisiljen skakutati po oštrom kamenju obalnog pojasa općine koji se službeno zove "Konavoske stijene".

I tako skakući, stigao sam do starog sela Močići, i njegove najpoznatije znamenitosti; Mitreja, malog antičkog svetišta boga Mitre, iz razdoblja čiji je kult bio raširen u našim krajevima od II. do IV. stoljeća.

Ukratko, radi se o starom kamenom reljefu iz rimskog doba, uklesanom u stijeni iznad ulaza u jednu malu i kratku "spilju".

No, dolazak do te "spilje" malo je kompliciran jer ne postoje jednostavne oznake koje vode do njenog ulaza, koji se nalazi dalje od glavne ulice, možda i 100-tinjak metara duboko u jednoj maloj šumi, odnosno gustoj makiji.

U tu "spilju" ulazi se spuštanjem sa kratkih, u stijeni isklesanih stuba.

Na prednjem dijelu "spilje", sa desne strane ( a možda i lijeve, nisam siguran) nalazi se nekakva ovalna kamena posuda sa rupom u sredini (vjerojatno za skupljanje kišnice, čuvanje ulja ili kao

mjesto prinošenja žrtva paljenica).

Na samom kamenom reljefu iznad ulaza u "spilju" može se vidjeti u stijeni isklesan lik propetog bika kojeg jaše drevno indoeuropsko božanstvo Mitra, a sa svake njegove strane stoji po jedan čovjek koji drži nešto u rukama. Iznad Mitrine glave nalazi se neki nečitljivi natpis.

Ono što je na reljefu zapravo isklesano je postupak žrtvovanja bika, tzv. Tauroktonija.

...Odlaskom iz Močića, prošao sam pokraj mjesta Čilipa (jednog od tri najveća naselja u Konavlama; drugo je već ranije spomenuti Cavtat, a treće je naselje Gruda).

U blizini Čilipa nalazi se i velika zračna luka Dubrovnik.

Prošavši cestom koja vodi pokraj Čilipa, popeo sam se na brdo Suvarevinu, gdje sam naišao na zgradu DVD-a Čilipi, glavnog vatrogasnog društva koja se u zadnjih nekoliko godina, nažalost, bori sa sve češćim ljetnim požarima u ovoj općini.

Razlog zašto sam svratio do ovog doma, bio je taj jer sam se pomalo i izgubio hodajući po neobilježenim kamenim stazama i pustim lokalnim cestama.

Stoga sam bio prisiljen nekog pitati za pravi smjer. A ovaj dom bio je prvi na koji sam naišao putem.

Srećom, u zgradi sam našao dežurnog vatrogasca koji je bio ljubazan da mi objasni kako doći do glavne konavoske lokalne ceste, ali i da mi napuni bocu svježom vodom.

Spustivši se s malog brda, stigao sam do željene ceste, i nekoliko sati proveo hodajući kroz nekoliko raspršenih konavoskih sela po vrlo lošoj cesti, neprestano se mučeći sa žuljevima na nogama.

Prošavši kroz cijeli središnji dio općine, tzv. Konavosko polje, skrenuo sam pokraj ulaza koji vodi u najjužnije turističko odmaralište u Hrvatskoj, naselje Molunat, te se pola sata kasnije našao u najjužnijem hrvatskom naselju, Vitaljini.

Tamo sam upoznao i jednu obitelj, inače porijeklom iz susjedne Crne Gore, koji su me opskrbili vodom, ali i kolačima koje su napravili prigodom rođendana jednog od ukućana.

Dugo sam s njima razgovarao, čak toliko da se podne već bližilo kraju, a večer samo što nije pokucala na konavoska vrata.

Oprostio sam se od mještana i uputio na definitivno najgori dio ceste kojim sam prošao na cijeloj avanturi.

Naime, zadnja dva kilometra ceste do parka Prevlake, bila su u fazi intenzivnih radova, tako da sam se teško izubijao hodajući po skliskom i oštrom kamenju, i to već po mrklom mraku.

Kad sam konačno prošao ovaj "pakleni" dio ceste, u potpunom mraku isprva sam promašio pravi put, pa sam umjesto prema Prevlaci, završio na graničnom prijelazu sa Crnom Gorom.

Došavši do službene kabine na samom prijelazu, policajac me je morao uputiti do pravog dijela ceste.

Tako sam se ponovno morao spustiti strmom cestom, i krenuti obalnom stazom do ulaza u park Prevlaka, na njegovu ulaznu rampu, do koje sam stigao u devet sati navečer.

Došavši na rampu, shvatio sam da ću obilazak parka morati odgoditi za drugi dan.

Srećom, večer mi ipak nije prošla bezveze, budući sam na rampi sreo stariju gospođu koja je radila u glavnom objektu na ulazu, gdje je čekala da dođe noćni čuvar koji će preuzeti čuvanje rampe.

Dok smo tako čekali čuvara, ponudila me štrudlama sa jabukama, koje sam objeručke i sa zahvalom prihvatio.

Kad je napokon došao i čuvar, objasnio sam mu tko sam i kamo idem, te ga zamolio da prespavam negdje u blizini rampe.

On se složio sa mnom i ponudio mi spavanje u jednom malom natkrivenom objektu gdje se nalazilo nekoliko ležaljki za plažu.

Naime, na ulazu u park, nalazi se mali zaljev sa plažom (neslužbeno najjužnijom plažom na hrvatskom dijelu Jadrana) gdje se mještani okolnih naselja (poput Vitaljine), ali i oni s druge strane hrvatsko-crnogorske granice dolaze kupati i sunčati.

Legao sam se na ležaljku, uvukao u svoju vreću za spavanje i, kao u Cavtatu večer prije, pokrio se preko glave kako mi dosadni komarci i ostala leteća stvorenja ne bi kvarili noćni odmor.

67. Prevlaka i Konavle...

Četvrtak, 16. kolovoza 2012. - Dan LXIX.Dionica: Prevlaka - Vitaljina - Dubrovnik

...Jedva sam dočekao da sunce svane, pa da krenem u obilazak ovog najjužnijeg parka, koji je u nekoliko navrata služio kao vojarna i skladište oružja.

Ustao sam se s ležaja, spremio stvari u ruksak, i odšetao do obližnje čuvareve kuće, gdje sam kupio ulaznicu za posjetu spomenutog parka.

Da, dobro ste pročitali, za promjenu, ovoga sam puta nešto odlučio i platiti (iako sam ulaznicu mogao dobiti i besplatno), kako bi mi ugođaj bio potpun.

Uz sve to, ulaznica i brošura bili su mi jedini dokaz da sam zaista došao do najjužnije točke RH.

Ušavši u park, šetao sam asfaltiranim putem, gdje su još do nedavno smjela prolaziti samo vojna oklopna vozila i vojnici, budući je cijeli poluotok bio zatvoren za javnost.

U prostorima bivše vojarne, a sada zaštićenog parka, može se posjetiti mali ZOO vrt sa magarcima i konjima, prostorije za paintball, umjetna stijena za slobodne penjače, podzemni tuneli, kao i najpoznatija građevina na poluotoku, tvrđava Oštro, koja se nalazi na istoimenom rtu, ujedno i najjužnijoj kopnenoj točki RH.

Utvrda potječe još iz doba Austro-Ugarske, a kasnije ju je preuzela JNA.

Sa utvrde se može vidjeti gotovo cijeli zaljev Boka Kotorska, kao i daleka pučina Jadranskog mora koja seže sve do najudaljenije skupine otoka Palagruže, kao i talijanske obale.

...Prevlaka je poluotok u Hrvatskoj na ulazu u Boku kotorsku u južnome Jadranu.

Nalazi se u jugoistočnome dijelu Konavala koje se naziva Vitaljina, za čiji je morski greben vezana 170 metara širokom i 3 do 4 metara (nadmorske visine) visokom kopnenom spojnicom koja se također naziva Prevlaka. Najviša točka te spojnice je 8,2 metara.

Od uskog spoja s kopnom do krajnje točke poluotoka - rta Oštra ima 2,5 km dužine.

Rt Oštro, iako nije najjužnija točka Republike Hrvatske, najjužnija je točka kopna.

Najjužnija točka Republike Hrvatske je otok Galijula u skupini Palagruških otoka.

Ranije se Prevlaka nazivala Ponta Oštra, ili samo Oštra prema nazivu rta, a prevlakama se nazivaju i dvije uvale oko morskoga grebena kojim je vezana za Vitaljinu. Nastavak tog grebena naziva se Obora i najviše je visine 187 metara.

Po nazivu rta Oštro naziva se i tjesnac Oštro koji se još zove i Bokokotorska vrata, a širok je 1,25 do 3 km.

Površina poluotoka iznosi 93,33 hektara.

Poluotok i njegovo neposredno okružje postalo je predmet spora između Savezne Republike Jugoslavije i Republike Hrvatske. Spor je u postupku rješavanja između Hrvatske i Crne Gore kao nasljednice privremenoga režima uspostavljenog temeljem Protokola o Prevlaci iz 2002.

Zemljopisna posebnost Prevlake je i to što je ona dio Bokokotorskog zaljeva, jedinstvenog fjordovskog fenomena.

Kao uska i izdužena kopnena prepreka, Prevlaka zatvara zapadnu stranu ulaza u zaljev pružajući mu zaštitu od najezde visokih valova s otvorene pučine Jadrana.

U sklopu utvrde na rtu Oštro je svjetionik, postaja za odašiljanje znakova i vojne kućice.

Na vrhu Prevlake nalazi se pristanište za brodice, a u budućnosti bi trebao stajati i lađevni most koji će služiti kao lučica.

Do rta Oštro vodi cesta kroz cijelu Prevlaku.

Povijest Prevlake ujedno je i povijest Konavala i Dubrovačke Republike, te zbog geoprostornih razloga Boke kotorske.

Dubrovačka Republika je 24. lipnja 1419. od Sandalja Hranića Velikoga otkupila istočni dio Konavala, odnosno prostor od sela Popovići prema utvrdi Soko te prostor Sutorine do rta Oštro na ulasku u Bokokotorski zaljev.

Do 1426. kupljen je i zapadni dio Konavala.

Zbog pogodnosti za pomorski prijevoz i strateškog položaja s kojeg se nadzire ulaz i izlaz u Bokokotorski zaljev, za vrijeme austrijske vlasti izgrađene su obrambene utvrde.

Jedna na samom rtu Oštro, a druga na Mamuli (Lastavica, Velika Žanjica), ostale su dobro sačuvane

sve do današnjih dana.

Utvrde su sagrađene na prijedlog Lazara Mamule, časnika u austrijskoj vojsci, po kome je otočić i dobio jedno od svojih imena.

Temeljem sporazuma potpisanog u Ženevi 30. rujna 1992. nakon jednogodišnjega srbijansko-crnogorskoga zaposjednuća (u okupaciji nije sudjelovala samo JNA, nego i postrojbe crnogorske teritorijalne obrane), njihove jedinice napustile su Konavle. Poluotok Prevlaku i okolicu, posljednji jugoslavenski vojnik napustio je 20. listopada 1992. u 20 sati i 30 minuta.

Odaslanstvo promatrača Ujedinjenih naroda u Prevlaci (UNMOP) započelo je sa svojim djelovanjem 1. veljače 1996. iako su vojni promatrači OUN-a raspoređeni na područje Prevlake i njezina okružja još od 15. listopada 1992. zajedno s Motriteljskim odaslanstvom Europske zajednice.

Odaslanstvo je bilo zaduženo za područje poluotoka Prevlake i okolice u Hrvatskoj te susjedna područja u Crnoj Gori (koja je tada bila dio Savezne Republike Jugoslavije).

Sjedište UNMOP-a bilo je u Cavtatu, a kao glavni vojni promatrači služili su pukovnici : Göran Gunnarsson (Švedska), Harold Mwakio Tangai (Kenija), Graeme Williams (Novi Zeland) i Rodolfo Sergio Mujica (Argentina).

15. prosinca 2002., Vijeće sigurnosti donijelo je odluku o prekidu ovlasti Ujedinjenih Naroda nad područjem Prevlake i okružja te njegovoga ponovnog uključenja u sastav Hrvatske. Pet dana kasnije povukli su se vojni promatrači i ukinuto je Odaslanstvo promatrača Ujedinjenih naroda u Prevlaci.

Otočić Mamula, iako povijesno pripada Hrvatskoj, nalazi se pod upravom Crne Gore te je stajalište Vlade Republike Hrvatske iz vremena Ivice Račana bilo da se na pripadnosti otočića Mamule ne zahtijeva. Otočić je visine 16 metara, nalazi se na sredini tjesnaca Oštro, ali ipak bliže crnogorskoj obali. Do 1947. nalazio se u zemljišniku i katastru Dubrovnika.

Očekivalo se da će se nakon osamostaljenja Crne Gore postići dogovor o trajnoj granici koji će ukinuti privremeni režim uz južnu granicu dviju država. Protokolom je dogovorena mjerodavnost Hrvatske na kopnu jugozapadno od Konfina, a Crne Gore sjeverno od istoga; gdje prestaje kopnena granica dviju država, a počinje granica na moru.

Dogovoreno je postojanje razvojačenoga područja tri kilometra u dubinu kopnene granice za Crnu Goru, a pet kilometara za Hrvatsku isključujući cestu za Molunat kao i samo mjesto.

Protokolom je predviđeno da se svake godine trajanja sporazuma - od 1. travnja do 31. listopada - sjeverno od crte koja spaja rt Žiganat i rt Veslo i južno od crte koja spaja rt Kobila i rt Kabala (Đurov Kam) ne obavlja carinska i policijska granička kontrola uz pravo pristupa pripadajućim obalama.

...Poluotok je dobio sadašnji naziv prema činjenici da je dvjema uvalama spojen s kopnom, a uvalama je naziv Prevlaka, ne obratno. Talijanski naziv bio je Pellegrino. Naziv rta Oštra bio je Punta di Pellegrino detta Ostra.

Riječju prevlaka uobičajeno se označava uzak kopneni pojas koji spaja dva kontinenta ili otok s kopnom, a čijim probijanjem nastaju prijevozno važni kanali. To u ovome slučaju nije od značaja.

Uz zimzelene šume i šikare značajne su i vrste mediteranskog šibljaka poznatog kao makija. A također i niski zeleni pokrov stručnoga naziva garig koji podnosi uvjete vjetra posolice i suše.

Od ptica se spominju fazani, a od zvjeradi divlja svinja, čagalj i jazavac. Kao i drugdje na jadranskoj obali, nazočni su i gušteri.

Jugoslavenska vojska na širem području izgradila je vojnu bazu s podzemnim prolazima koja je preko 50 godina bila skrivena od očiju javnosti.

...Duga i burna povijest vezana je uz ovaj mali komadić obale.

Na ulazu u ovaj park, pokraj glavne staze, ostavio sam i mali trag svoje posjete, i to na jednom velikom kamenu.

Na površini tog kamena, malim čavlom izbušio sam inicijale svog punog imena i prezimena, kao i pseudonima, te datum dolaska na Prevlaku, i to sve na našem najstarijem pismu, glagoljici.

Također sam na izlasku iz parka, u jednom skrivenom šumarku, u zemlju zabio malu hrvatsku navijačku zastavicu koju sam našao pokraj ceste na putu od Šibenika do Primoštena, na kojoj sam gore spomenute inicijale napisao crnim markerom.

Dosta je izgledno da je zastavicu vjerojatno već odnijela bura (iako sam ju dodatno podupro sa nekoliko većih kamena, i stavio u zavjetrinu), a onaj znak izbušen u kamenu na glavnoj stazi vjerojatno se još uvijek dobro vidi.

Kad sam prošao većinu nekadašnjih vojnih staza, popeo se na vidikovac, prošao kroz cijelu utvrdu Oštro, od njenog prizemlja do prvog kata (do drugog, najvišeg kata, nisam našao stepenice), vratio sam se do čuvareve kućice i ulaza u park.

Prvo sam razmišljao kako da se vratim u Dubrovnik, a opcija ponovnog pješačenja bila mi je zadnja na pameti.

Srećom, u ovoj nevolji, priskočio mi je jedan od zaposlenika ovog parka, službeno šef vatrogasne postaje na ovom poluotoku, i odvezao me autom do Vitaljine.

A tamo sam naišao na dubrovački autobus "Libertas" koji je čekao na stanici i spremao se na skorašnju vožnju do Cavtata.

Tako sam se uspio snaći da se barem na povratku do grada sv. Vlaha ne moram ponovno mučiti dugotrajnim i bolnim pješačenjem po rastrganoj cesti.

Dok je autobus prilazio sve bliže konačnom cilju, a jedna od njegovih stanica bila je i Zračna luka Dubrovnik (koju sam mogao i izbliza pogledati), vrijeme sam kratio u razgovoru sa vozačom, inače autohtonim Konavljaninom.

I sada, kad sam po posljednji puta gledao ljepote ove najjužnije općine, treba reći nešto i o njoj:

...Konavle su smještene na krajnjem jugu Republike Hrvatske, te graniče s Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom (25 km). Sjedište općine Konavle je u Cavtatu.

Geografski se dijele na tri dijela: "Konavoska brda", koja se protežu uz njegovu sjevernu stranu, čineći prirodnu granicu između Hrvatske sa susjednom Bosnom i Hercegovinom na zapadnoj, te

Crnom Gorom na istočnoj strani općine; "Konavosko polje", središnji i poljoprivredno najplodniji dio općine; te "Konavoske stijene", najjužniji dio koji je smješten uz morsku, vrlo stijenovitu i visoku obalu.

Konavle dobivaju ime po latinskoj riječi "canalis", nekoj od njenih izvedenica "canale", "canavia", "canabula" ili istoznačnih lokalnih izraza "konali", a odnosi se na vodovodne kanale koji su od izvora u selu Vodovađa preko Konavoskog polja napajali vodom antički Epidaurum (današnji Cavtat).

Konavle su nastanjene još od paleolitika i neolitika.

U 5. i 4. stoljeću pr. Kr. u ovom području su se nastanila ilirska plemena Plerejaca i Ardijejaca, a u 2. stoljeću pr. Kr. Rimljani koji su na mjestu grčke kolonije Epidaurum (Cavtat) razvili važan trgovačko-pomorski centar na sjecištu rimskih puteva.

Osim ostataka rimskog vodovoda u blizini sela Vodovađa, o tome svjedoče i ostaci villa rusticae, kultnih spomenika (Mitrejski spomenik u Močićima), grobovi, ostaci rimske ceste iznad Cavtata te mnoštvo fragmenata i arheoloških nalaza.

U srednjem vijeku Konavle su bile dio Travunje koja je u različitim periodima bila vezana vazalskim odosima za srpske, zetske i bosanske vladare.

Arheološki nalazi i spomenici iz tog perioda su nekropole Bogumilskih stećaka u Konavoskim brdima, Gabrilima, Mihanićima i Dunavama, od kojih se najljepšim smatra stećak u Brotnicama na groblju crkve sv. Tome.

Početkom 15. st., Konavle su u općem sastavu Bosne u rukama moćnih feudalaca, i to istočni dio pod Sandaljem Hranićem, a zapadni (uključujuči Cavtat i Obod) pod braćom Petrom i Radoslavom Pavlović.

Intenzivnim pregovorima i diplomacijom, Dubrovačka Republika 24. lipnja 1419. god. dolazi u posjed istočnog dijela Konavala (od Popovića do Soko kule i rta Oštro) kupoprodajnim ugovorom sklopljenim sa Sandaljem Hranićem, koji je zauzvrat dobio palaču u Dubrovniku, zemlju u Župi vrijednu 3000 dubrovačkih perpera i godišnji danak od 500 perpera, te 36000 perpera ili 12000 dukata u gotovini.

Nakon osam godina, 31. prosinca 1426. Dubrovčani su kupili i preostali zapadni dio Konavala sa Cavtatom i Obodom od Radosava Pavlovića, uz iste uvjete kao i istočni dio.

Dubrovačka vlada je Konavle proglasila svojim feudalnim posjedom, kojim je upravljao knez ustoličen u Pridvorju. Spomenici iz tog doba su Knežev dvor u Pridvorju i Soko kula u Dunavama, važna obrambena utvrda krajnjeg dubrovačkog juga.

Konavle ostaju u sastavu Dubrovačke Republike kao njena najveća žitnica sve do njenog ukidanja 1808. godine. Nakon kratkotrajne francuske okupacije, Konavle su poharali crnogorski i ruski osvajači, da bi nakon Bečkog kongresa 1815. prešle zajedno sa ostatkom dubrovačkih posjeda pod austrijsku vlast.

Okupacija i razaranje Konavala od strane JNA i četničkih postrojbi u listopadu 1991. praćena pljačkaškim pohodom crnogorskih civila, posljednji je u nizu napada koje bilježi Konavle od strane svojih istočnih susjeda.

Naselja u Konavlima do danas su zadržala izgled tradicijske kamene arhitekture koja govori o odnjegovanosti svih segmenata života, kulturi stanovanja, kulturi obrade zemlje i poštivanju tradicijskih zasada i osjećaja pripadnosti prostornom ambijentu Konavala.

Kroz Gornju Bandu Konavala susrećemo zaseoke monumentalne zadružne arhitekture ( npr. Miljanići i Uskoplje), a u ovom rubnom području ističe se spomenik Soko-kula, strateški vrlo važna srednjovjekovna utvrda, smještena u brdskom prijevoju prema hercegovačkom zaleđu.

Čilipi su kulturni centar Konavala, poznati po svojim nedjeljnim folklornim priredbama, na kojima se turisti mogu upoznati sa konavoskim tradicijama te uživati u čuvenoj konavoskoj narodnoj nošnji, plesovima i tradicionalnom konavoskom vezu.

Franjevački samostan s crkvom sv. Vlaha u Pridvorju, najveća je građevina javne, svjetovne, vjerske i upravne namjene Dubrovačke Republike u Konavlima.

Gospodarstvo je tradicionalno temeljeno na poljoprivredi, ali se stanovništvo razvojem turizma uglavnom baziralo na turizam (hoteli) i promet (Zračna luka Dubrovnik, Čilipi). Zračna luka donijela je velike mogućnosti mlađoj populaciji Konavala, ali se zbog toga velika većina ljudi odrekla tradicionalnog obrađivanja polja.

Od poljoprivrednih kultura, uzgaja se pretežito vinova loza te sve vrste voća i povrća, a zbog plodne zemlje, povoljnih klimatskih uvjeta i obilja vode, konavosko je polje bilo glavna opskrba poljoprivrednim dobrima u Dubrovačkoj republici.

...Stigavši na brdo iznad Cavtata, vozač je bio ljubazan da mi otvori vrata, kako ne bih morao ponovno pješačiti iz centra Cavtata sve do izlaza na jadranskoj magistrali.

I dok sam se tako našao na magistrali, desetak minuta bezuspješno sam pokušavao stopirati da me netko od vozača poveze prema Dubrovniku.

Ubrzo sam shvatio da neće biti ništa od toga, te sam polako, više šepajući nego hodajući, propješačio tih zadnjih 16-ak kilometara do ulaza u grad Dubrovnik, do njegove najistočnije četvrti Ploče.

68. Dvotjedno ljetovanje u najskupljem gradu lijepe naše...

Petak, 17. kolovoza 2012. - Utorak, 28. kolovoza 2012.Dan LXX. - LXXXI.Dūgi odmor u Dubrovniku

...Ponovno se vrativši u Dubrovnik, imao sam i više nego dovoljno vremena da razmislim o nastavku ovog putovanja.

Naime, u ovih 70 dana poprilično sam se namučio, a moram priznati da niti fizički nisam baš najbolje izgledao.

Jedina majica koju sam nosio još od Rovinja (koju sam naravno putem i prao) bila je već potpuno izblijedjela i zgužvana, trenirka je bila sva izdrapana, čarape su izgledale poput švicarskog sira, a ni njemačke gojzerice nisu bile u ništa boljem stanju, sa čak četiri velike rupe, po dvije ispod nožnih prstiju i peta na obje noge.

Prvotna mi je zamisao bila da skupim dovoljno novaca da kupim avionsku kartu za Zagreb

(najjeftinija je koštala oko 400 kuna, u jednom smjeru).

A najbolji način da u Dubrovniku skupite lovu za vrijeme ljetne sezone je u skupljanju nepovratne ambalaže.

Priznajem, to nije ni lijep ni čist posao, ali je sigurno da ćete do novaca doći.

I tako sam i ja krenuo.

Prvih tjedan dana budio sam se vrlo rano, kako bih što prije prošao cijelu zacrtanu rutu gdje sam primjetio da ima najviše boca.

A ruta je bila slijedeća:

Prvo sam se "spustio" u stari grad, obišao cijele Pile, uzduž i poprijeko cijelog Straduna, od glavnih ulaznih vrata do stare gradske luke, pa onda još malo preko malih zabačenih trgova i uskih ulica, paralelnih sa samim Stradunom.

Zatim sam izašao sa Pila, i nastavio putem prema zapadu, dugačkom Ulicom branitelja Dubrovnika sve do ulaza u jugozapadnu gradsku četvrt Lapad, gdje se nisam mnogo zadržavao (jer sam već prvih par dana shvatio da ovdje neću naći gotovo nijednu bocu ili limenku), zatim okružio cijelu tu četvrt i stigao u glavnu luku Gruž, gdje sam završio sa "potjerom".

Već prvi dan otkrio sam od drugih sakupljača boca (kojih ovdje ima znatan broj), da je najbolja trgovina za otkup ambalaže, i jedina koja ih prima i do 80 komada, a po potrebi nekad i više; lokalni trgovački centar Pemo, inače član grupe NTL (Narodnog trgovačkog lanca, sa sjedištem u Soblincu u Sesvetama).

Tako da mogu sa pravom konstatirati da me je upravo taj trgovački lanac održavao na životu tih 12 dana koje sam proveo u Dubrovniku pokušavajući pošto-poto zaraditi novac za avionsku kartu.

Jedini problem je što se otkup ambalaže vršio radnim danom samo do 14 sati, a nedjeljom je trgovina bila zatvorena.

Stoga sam u dvije nedjelje najviše "nagrabusio", jer sam jednu cijelu punu vreću nosio do mjesta Čibača, koje je sedam kilometara udaljeno od centra grada, a nalazi se na putu prema Cavtatu, u općini Župa Dubrovačka.

Naime, u tom malom mjestu radilo je nekoliko trgovačkih centara koji su otkupljivali ambalažu, sve dane, uključujući i nedjelju. Meni su najomiljenije trgovine bile LIDL i Getro.

A u posljednje navedenom Getro-u sam upoznao i jednog mladića koji je radio na otkupljanju ambalaže, gospodina P. Martinčića, koji mi je uvijek izlazio u susret sa bocama, a bio mi je od velike pomoći na mom putu od Dubrovnika do Cavtata, kad mi je objasnio neke prečace pomoću kojih sam brže stizao do ovog mjesta, a da nisam morao stalno hodati po bučnoj i vrlo prometnoj jadranskoj magistrali.

I koliko sam to mnogo zaradio skupljajući te boce?

Ne mnogo.

U prvih tjedan dana prosjek je bio oko 60, što znači da sam zaradio oko 30 kuna; što mi naravno

nije bilo dovoljno da skupim novce za avionsku kartu.

A tako sam se htio voziti avionom, po prvi puta u životu!

Od tih 30-ak kuna možda bi mi ostalo desetak, nakon što sam si kupio nešto za hranu.

Ipak si nisam mogao dopustiti gladovanje, bez obzira koliko mi trebalo vremena da skupim za kartu.

Drugi tjedan sam dobio dobar savjet od kolege sakupljača, koji mi je rekao da je bolje da ambalažu skupljam u večernje sate u starom dijelu grada, kad ima najviše turista koji gotovo svi kupuju flaširanu vodu i ostale napitke.

Naime, u ranojutarnjim satima na Stradun stižu radnici dubrovačke "Čistoće", koji pokupe sve boce i limenke, zajedno sa ostalim otpadom, pa kad ja dođem, ne ostane mi gotovo ništa.

I tako sam malo promijenio raspored.

Iako mi je isprva bilo malo neugodno da me prolaznici gledaju kako nosam punu vreću bocā, ipak se ova opcija više isplatila, jer sam sada nosio i preko 100 komada dnevno do ambalažnog odjela trgovine Pemo.

Osim toga, skratio sam jutarnje hodanje po vrelom suncu i bijelom kamenu, te mi je ostalo više odmora za šetanje i upoznavanje dijelova grada koje još do tada nisam posjetio, kao i kupanje na gradskim plažama.

Jedino što u gradu nisam uspio posjetiti, bila je francuska utvrda Imperial koja se nalazi na vrhu brda Srđ.

Iako sam se jednog dana zaputio jednom jedinom i vrlo strmom pješačkom stazom, već na početku puta sam odustao, jer sam se zapleo u granje, a i nije mi se dalo trošiti ovo malo energije na penjanje po visokoj litici.

Druga opcija je bila da do utvrde dođem na tipični turistički način, gradskom žičarom koja vodi od Ploča do same utvrde. Nažalost, ta opcija je ostala samo neispunjena želja jer je karta u jednom smjeru koštala "samo" 50 kuna, a povratna čak 80 kuna.

Više vam se isplati otići na jednodnevni izlet turističkim brodom na otočić Lokrum, jer će vas karta koštati istih 50 kuna, ali ćete za nju dobiti prijevoz brodom do i od otoka, posjet otočnom arboretumu (botaničkom vrtu), slanom jezeru zvanom "Mrtvo more", dvorcu (bivšem benediktinskom samostanu) i mnogim drugim zanimljivostima; i sve to uz ugodnu šetnju uređenom stazom na prostoru zaštićenog otočnog rezervata.

Vjerojatno vam je poznato da je Dubrovnik, ako već ne najskuplji, onda sigurno jedan od najskupljih gradova Lijepe naše.

"Paprene" cijene u središtu starog grada, namijenjene prvenstveno turistima "dubljeg" džepa, bile su previše za moj ukus.

Dati dvadeset kuna za običnu kavu, pedesetak za miješanu pizzu, ili "iskeširati" i do tisuću kuna za jedan običan ručak za četveročlanu obitelj u nekom "mondenom" restoranu na ili oko Straduna, jednostavno je previše.

Srećom, za nas siromašnije, tu su uvijek jeftiniji trgovački centri i nešto skuplja tržnica na Gružu.

Kako god bilo, nakon gotovo dva tjedna uspio sam skupiti nešto više od 200 kuna, što mi naravno nije bilo dovoljno za avionsku kartu, pa sam se s tom opcijom morao pozdraviti.

Druga, vjerojatnija opcija, bila je da kupim autobusnu kartu koja je koštala 250 kuna, ali mi se jednostavno nije dalo voziti osam sati u skučenom položaju na malom sjedalu i po takvoj vrućini i sparini čekati dolazak u Zagreb.

Tako da sam nakon 12 dana šetanja po gradu sv. Vlaha i upoznavanja svih njegovih lijepih, a još više i ružnih strana (naročito onih vezanih uz dubrovačku, odnosno "gosparsku" (ne)gostoljubivost), odlučio nastaviti pješice, onako kako sam isprva i zamislio.

Od svega što sam doživio u ovom gradu, moram konstatirati da sam se ipak dobro naspavao, jer sam našao idealan i skriveni kutak na predzadnjoj etaži prilično šumovitog omladinskog parka koji se nalazi zapadno od ulaska u stari grad, a ima prekrasan pogled na Lovrijenac, jednu od pet dubrovačkih utvrda.

Tamo me nitko nije ometao u mom noćnom odmoru, kao i u dnevnim izležavanjima, koji su bili dio svakodnevne rutine što su slijedili nakon povratka sa skupljačkog pohoda i posjete lokalne trgovine gdje sam kupovao svakodnevne i skromne namirnice.

Za kraj ću vam ispričati nešto što mi se dogodilo dok sam jednu večer ulazio u stari grad, sa namjerom da si napunim vode u moju plastičnu bocu, koja je tekla iz najveće Onofrijeve fontane.

Kako sam punio bocu vodom (kao i svakog drugog dana), primjetio sam da me jedan stariji bračni par stranih turista, porijeklom iz Azije, gleda sa čuđenjem, rekao bih čak i s gađenjem; kao, vidi ovog klošara, kako puni bocu sa ovom prljavom gradskom vodom.

I tako, dok su me gledali, na njihovom licu moglo se pročitati kako su zadovoljni, čak i oholi jer su oni svoju "čistu" vodu kupili u trgovini.

A zašto?

Zato jer su si umislili da su strašno bogati, a ne siromašni kao ja, mali prljavi odrpanac.

No, zamislite što se dogodilo sutradan, na istom mjestu, negdje oko 11 sati ujutro, kad je udarila takva vrućina, da su one kamene kocke na Stradunu doslovno "gorile" i blještale od sunčeve svjetlosti.

Dok sam se spremao na novo punjenje svoje boce, zamislite koga sam vidio da se gura u rēdu da napuni svoje male bočice tom "zmazanom" vodom koja je neprestano tekla iz fontane.

Isti onaj bračni par koji me je prethodni dan gledao sa gađenjem, sad je jedva čekao da se napije vode i malo opere svoja uznojana i crvena azijatska lica.

Pa tako vam i treba!

Čini se da im voda u tim trenucima i nije bila tako prljava, jer su je pili sa takvim žarom kao da do sada nikad nisu okusili ni kap vode.

Inače, za sve zainteresirane, voda koja teče iz svih gradskih fontana savršeno je čista, jer dolazi iz gradskog vodovoda, čiji se spremici nalaze blizu izvora rijeke Omble, na krajnjeg zapadu ovoga grada.

69. Na obali Slanog...

Srijeda, 29. kolovoza 2012. - Dan LXXXII.Dionica: Dubrovnik - Slano

...Zadnjeg dana boravka u Dubrovniku svratio sam do luke Gruž, sve do autobusnog kolodvora i pristaništa brodova za kružna putovanja, tzv. cruisera.

Došavši do same obale, po prvi puta sam u životu imao priliku vidjeti tu ploveću grdosiju, udaljenu tek nekoliko centimetara od moje malenkosti.

Grdosija koju sam gledao bila je u vlasništvu neke grčke korporacije, a imala je čak 16 paluba (ako sam dobro izbrojao), od kojih je donjih šest bilo rezervirano za osoblje, a gornjih deset za putnike.

Oprostivši se od brodske luke i veličanstvenog "hotela na vodi", produžio sam putem prema zapadnom izlazu iz grada, popeo se dugim kamenim stepenicama na malo brdo iznad ušća rijeke Omble u more, došao do mosta Dr. Franje Tuđmana, prešao preko mosta i na kratko zastao na jednom malom odmorištu.

...Ombla ili Rijeka dubrovačka je hrvatski krški fenomen i rijeka ponornica, te spada u rijeke Jadranskog sliva.

Ombla je jedna od brojnih rijeka koja izvire kao dio Trebišnjice, rijeke ponornice koja ponire u Popovom polju u dubrovačkom zaleđu.

Tridesetak metara od izvora rijeke Omble nalazi se mali slap visine 70-ak centimetara nakon kojeg Ombla utječe u Jadransko more u pet kilometara dugačkom zaljevu Rijeke dubrovačke kod mjesta Komolac, pa se stoga smatra da je njen vodotok dugačak 30 metara i da je Ombla najkraća rijeka na svijetu.

Do nedavno se pogrešno smatralo da je Roe River u saveznoj državi Montana u SAD-u, a čija dužina iznosi od 30 do 60 metara ovisno o godišnjem dobu, najkraća svjetska rijeka, pa je kao takva čak uvrštena u Guinnessovu knjigu rekorda.

Međutim, pošto je prosječna količina vode koja izvire na izvoru rijeke Omble 24 m³/sek, to zadovoljava sve kriterije da Ombla bude proglašena rijekom, pa se stoga smatra, iako još uvijek nije službeno potvrđeno, da je Ombla preuzela titulu najkraće svjetske rijeke.

Sa izvora rijeke Omble grad Dubrovnik se još od vremena Dubrovačke Republike, kad je izgrađen prvi dubrovački vodovod, napajao vodom za piće.

Tijekom 15. stoljeća na izvoru rijeke Omble, poznati graditelj Paskoje Miličević je izgradio branu i mlinove.

Od 12. stoljeća, ili od 1169. godine, stari Dubrovčani su Omblu nazivali Rijekom.

Nekad davno nazivana je imenom Arion, a pretpostavlja se da je današnji naziv Ombla potekao iz rimskih naziva Vimbula ili Umbla te da je ime dobila po vinu.

...Preko puta odmorišta sreo sam Tomasa, poljskog studenta-avanturista koji je sa grupom svojih sunarodnjaka što propješačio, što stopirao na putu od rodne Poljske sve do Ohrida, a sada je bio na povratku.

Kako mi je ispričao, grupa se putem razdvojila, pa se svatko više-manje sam vraća natrag u svoju domovinu. Kako je bio uporan u pokušaju da stopiranjem zaustavi neki auto koji je prolazio u smjeru sjevera, objasnio sam mu da je mala vjerojatnost kako će mu netko zaista i stati, i da bi mogao satima ostati na ovom istom mjestu.

Stoga je odlučio dio puta propješačiti zajedno sa mnom, da mu vrijeme brže prođe.

I tako smo nās dvojica polako hodali uz rub magistrale i razgovarali, sve dok nismo došli do sedam kilometara udaljenog naselja Zaton, mjesta najbližeg Dubrovniku.

Tu smo se i rastali.

On je svratio u lokalnu trgovinu da nešto kupi, a nakon toga je odlučio nastaviti sa pokušajima stopiranja, jer je bilo i više nego očito da mu se ili ne da, ili da ne može pješačiti tako dugo.

Što je i više nego razumljivo!

Pa tko bi normalan pješačio sve do Poljske!

Čak ni meni to ne bi palo na pamet.

Osim toga, rekao je da želi na vrijeme doći prije nego što mu počnu predavanja nove akademske godine.

Kako god da bilo, nastavio sam tragom svog privatnog "križnog puta", prošao kroz Orašac, na kratko se zaustavio u Trstenu (koje je najpoznatije po svom drevnom arboretumu), a nekoliko sati kasnije već sam stigao na svoje novo odredište, malo naselje Slano, administrativno središte općine Dubrovačko primorje.

...Slano i njegova okolica bili su naseljeni već u pretpovijesno doba o čemu svjedoče pronađeni ostaci kasteljera (gradine, utvrde) i gomile na obližnjim brdima.

O tome da je Slano bilo naseljeno i u antici, svjedoče ostaci rimskog kastruma (vojnog logora) na brdu Gradina iznad Slanog i starokršćanski sarkofazi, koji se danas nalaze pred Franjevačkom crkvom.

Godine 1399. Slano ulazi u sastav Dubrovačke Republike, pa je u Slanom bilo sjedište kneza i knežev dvor koji je pregrađen potkraj 19. stoljeća.

U blizini se nalazi i ljetnikovac obitelji Ohmučević.

Tijekom Domovinskog rata, Slano i okolna sela bili su skoro u potpunosti uništeni, popaljeni i opljačkani. Najveće štete je pretrpio hotel Admiral, koji je uz hotel Osmine bio nositelj gospodarstva ovog kraja.

Gospodarstvo Slanog se zasniva na poljodjelstvu, maslinarstvu, vinogradarstvu, voćarstvu, sadnji duhana, skupljanju ljekovitog bilja poput kadulje, lovora i pelina, ribarstvu te turizmu i

ugostiteljstvu.

U Slanom postoji mala luka i dva sidrišta za jahte u zaštićenoj uvali Banja, a veće jahte se mogu sidriti ispred ulaza u uvalu Slano, jugozapadno od rta Gornji.

U mjestu postoje i dva hotela, hotel Osmine s tri zvjezdice i hotel Admiral s pet zvjezdica čija je obnova završena u lipnju 2008. godine, te restorani, caffe barovi, osnovna škola i trgovine.

Za ovo mjesto vežemo i poznatog novinara i putopisca, Gorana Milića, čiji su roditelji porijeklom iz dubrovačkog kraja, majka Marija iz Dubrovnika, a otac Marko iz Slanog.

...Dolaskom do obale, odlučio sam preskočiti razgledavanje potencijalnih zanimljivosti mjesta, budući su mi noge bile u teškoj "banani", jer sam već nekoliko dana bio bez čarapa ( od zadnjih su mi ostale samo krpice), zbog čega sam nabio gadne žuljeve.

Stoga sam jedva dočekao da se sjednem na klupu koja se nalazila malo podalje u zaljevu, otvorim polupraznu staklenku eurokrema i pola kruha (što je bilo sve što mi je od hrane ostalo) i uz društvo razigranih patkica u obližnjem plićaku, dočekao smiraj još jednog napornog dana.

70. Jednodnevni izlet u hercegovačku Ibizu...

Četvrtak, 30. kolovoza 2012. - Dan LXXXIII.Dionica: Slano - Neum

...Odlaskom iz Slanog, prošao sam kroz županiju Dubrovačko primorje, i njezinih raštrkanih sela, a na pola puta stigao sam i do raskrižja na relacijama Dubrovnik-Ston-Neum, istog raskrižja koje sam prošao dva tjedna ranije, vozeći se u automobilu onog mladog Orebićana.

Na izlasku iz ove županije, na samom rubu ceste, naišao sam na stablo badema, te po prvi puta u životu vidio kako rastu plodovi, tj. sjemenke tog zanimljivog drveta.

Velike sjemenke obavijene uskom i žilavom kukuljicom jednostavno su visjele sa grana, kao da ih je netko tamo zalijepio.

Za mene je to bio vrlo čudan i nesvakidašnji prizor.

Kako je stablo bilo savinuto na suprotnu stranu, prema susjednim poljima, morao sam se malo pomučiti dok nisam otkinuo nekoliko desetaka tih duguljastih sjemenki i spremio ih u džep svoje razderane trenirke.

Nekih sat vremena kasnije, prešao sam preko mosta u Malostonskom zaljevu, da bi se ubrzo našao na ulazu u carinsku zonu i granici između RH i BiH.

Granicu sam dosta brzo prešao, bez većih problema oko osobnih dokumenata (kojih nisam imao), da bi se već pola sata kasnije našao na magistralnoj cesti M2, u području Hercegovačko-neretvanske županije.

Moram priznati da su me malo zbunile oznake na cesti koje su upućivale na udaljenosti između kontrolnih točaka, koje su bile napisane npr. ovako:

5+000 (umjesto 5 km)ili 3+250 itd.

Ne znam jel' je znak plus zamjena za naš zarez ili predstavlja nešto drugo.

U svakom slučaju, na prvi pogled izgleda malo zbunjujuće.

A što tek reći za razne međuoznake koje sam također sreo putem, i koje djeluju još nerazumljivije.

No dobro.

Spustivši se niz cestu, došao sam do jedinog turističkog odredišta i grada na obali Bosne i Hercegovine, vrlo popularnog Neuma.

Prvo sam se malo izgubio, ali sam ubrzo našao jednu mještanku koja me je otpratila većim dijelom puta do centra grada.

U centru sam svratio do jednog kafića, gdje sam dobio sve ostale informacije o mjestu, a posebno o lokaciji turističkog ureda i putu koji vodi do obale.

U kafiću su me jako dobro primili, častili pićem, te mi na kraju poklonili i nešto novca, 10 KM i 50 Kuna.

U obližnjem supermarketu, kupio sam sve što sam mogao za onih 10 KM (1 Konvertibilna marka = 38 Kuna), kako mi ova strana valuta ne bi ostala na ostatku puta kroz Hrvatsku, gdje bi mi bila u potpunosti nevažeća.

U supermarketu sam otkrio jednu zanimljivost, tako tipičnu za ove prostore.

Naime, iako to baš nije uobičajeno, ovdje je moguće kupiti nešto u jednoj valuti, a ostatak novca dobiti u drugoj.

Tri najprometnije valute su one kojima se uglavnom trguje na ovaj način: euro, konvertibilna marka i kuna.

Tako da sam u supermarketu mogao dobiti sitniš od dvije kune (koji mi je ostao od onih 10 KM), ali sam se zahvalio susretljivoj prodavačici i ostavio joj ih na poklon.

Na putu do obale, svratio sam u turistički ured gdje sam opet naišao na susretljivu gospođicu, te ponovno dobio nekoliko promotivnih materijala.

A što se tiče same obale, tu već postoji jedan vidljivi problem.

Iako je obala vrlo uredna i čista, a pješačka staza održavana, ipak ima jedan veliki nedostatak.

Na cijeloj obali i samoj šetnici ne postoji ni jedna klupa za sjedenje, za odmor tijekom šetnje.

Ni jedna jedina!

Jedino gdje se može sjesti, su mala kamena postolja uz stazu, koja originalno služe kao granica između okolnih travnjaka i vrtova, te same staze.

Tako da sam bio prisiljen sjesti na jednu od njih i tamo "raskrenuti" svoj kasni ručak, a zapravo već i večeru.

Ostatak večeri sam proveo u šetanju obalom i neumornom potragom mjesta gdje ću prespavati.

Klupu jednostavno nikako nisam mogao naći.

Tek sam drugi dan otkrio da postoji nekoliko klupa, ali su one smještene uz sami centar grada, na pola puta od obale do magistrale na vrhu brda, i to nasred same gradske ceste.

...Neum je grad i središte općine na jugu Hercegovine.

To je jedini bosanskohercegovački izlaz na Jadransko more.

Teritorij Neuma ustupila je 1718. Turcima Dubrovačka Republika.

Potpisivanjem Daytonskog sporazuma, općina Neum je u cjelini ušla u sastav Federacije BiH.

Neum se odlikuje dugim i toplim ljetima i kratkom i blagom zimom, te spada u red primorskih mjesta s najvećim brojem sunčanih dana.

Srednje mjesečne temperature mora na površini kreću se oko 13°C u siječnju do 32°C u srpnju i kolovozu. Povoljni klimatski uvjeti omogućuju, osim kupanja i sunčanja, gotovo tijekom sedam mjeseci godišnje i klimatsku terapiju, koju čine čisti primorski zrak, šetnje obalom, te bavljenje raznim sportovima na vodi.

Hrvati su počeli naseljavati neumsko područje u srednjem vijeku (7. stoljeće), i tu kontinuirano žive, bez obzira na osvajače i vladare, odnosno države pod kojima su bili, sve do danas.

Dubrovačka Republika je nakon mira u Srijemskim Karlovcima od 1699. godine zahtijevala da njen teritorij bude odvojen od teritorija Mletačke Republike na sjeveru i jugu, te poslije pregovora Turci izlaze na more na obje kopneno-morske granice Dubrovačke Republike:

- na sjevernom dijelu između Kleka i Neuma

- na južnom dijelu u Sutorini, odnosno preko Bokokotorskog zaljeva, južno od Herceg Novog.

Ta dva komadića otomanske zemlje ostaju pod turskom vlašću sve do austrougarske okupacije BiH.

Poslije 1878. godine sve to postaje austrijsko područje, ali sjeverni "komadić" ne pripaja se Dalmaciji za razliku od Boke, Dubrovnika i ozemlja sjeverno od Kleka i Neuma.

Neum raspolaže sa 7.000 ležaja u hotelima visoke kategorije, te odmaralištima i privatnom smještaju, gdje su osigurani uvjeti za ugodan boravak tijekom cijele godine.

Tu su i neophodni Dom zdravlja, pošta, banke i mali privatni restorani koji obogaćuju hotelsku ponudu, kao i velika mreža trgovina.

Pored hotelskih sadržaja, gostima se nude i izletnička putovanja autobusom i brodom u susjedna turistička mjesta (Dubrovnik, Mostar, Međugorje, Hutovo blato).

Autohtono stanovništvo Neuma oduvijek se bavilo poljoprivredom, ribarstvom i ekstenzivnim stočarstvom dok su kao dodatni izvor prihoda kuhali morsku sol, tu dragocjenost ljudske prehrane i ubirali ljekovito i začinsko bilje: kadulju (žalfiju), ružmarin i vrijesak.

U prošlosti su Neumljani bili poznati kao klesari kamena za gradnju kuća i suhozida.

Uzgajali su mediteranske kulture: duhan, smokve, vinovu lozu, bademe, lovor, kupus, krumpir i luk. Od stoke prevladavale su ovce, perad i goveda uz nešto koza, svinja, magaraca i konja. Proizvodili su više vrsta sireva, vino, rakiju lozovaču i travaricu, suhu i usoljenu ribu, suhomesnate proizvode (pršut), sol, suhe smokve, med, vunene proizvode.

Proizvodili su dostatno za svoje potrebe, a ljekovito i začinsko bilje su davali na otkup kao i duhan visoke kakvoće koji je gotovo dva stoljeća, sve do nedavna bio glavni izvor prihoda.

...Usput rečeno, nazočio sam i jednom ne baš ugodnom prizoru dok sam se penjao stubama sa obale u smjeru centra, gdje sam jedva izbjegao da me grupa klinaca u staroj "Bubi" (nekadašnji model automobila marke Volkswagen) ne pregazi na cesti.

No, ono što su kreteni (pretpostavljam u pijanom stanju) uspjeli napraviti, je da su u punoj brzini projurili kroz cestu i pri tom se zabili u jedan auto koji je stajao na parkiralištu ispred jedne katnice.

I zatim su pobjegli sa mjesta nesreće.

Nekoliko minuta nakon ovog nemilog događaja, izašli su i stanari na balkone spomenute zgrade da vide što se dogodilo.

Ubrzo je nastala totalna pomutnja, jer je stigla i policija, te je trajao i očevid.

Ja sam se kulturno udaljio sa mjesta događaja, jer mi nije bilo ni na kraj pameti da sudjelujem u dosadnom policijskom ispitivanju.

Na ovom putovanju sam i prečesto bio u kontaktu sa gospodom u plavom.

Umjesto toga, ponovno sam se spustio do obale, gdje sam ipak uspio naći prenoćište, i to u dvorištu jedne naizgled rijetko korištene kuće, legao na još jednu plastičnu ležaljku za plažu i uvukao se u svoju vreću za spavanje.

71. Zelene mandarine i vatreni rukometaši...

Petak, 31. kolovoza 2012. - Dan LXXXIV.Dionica: Neum - Opuzen - Metković

...Jutro je svanulo, ali mi je pogled na obalu mora ipak bio u drugom planu.

Naime, kako sam se ustao i spremio svoje stvari u ruksak, začuo sam neke glasove koji su dolazili iz unutrašnjosti kuće za koju sam mislio da je prazna.

Prvo sam čuo glas starije žene, a ubrzo zatim se na vratima kuće pojavio stariji muškarac, rekli bi deda, i to sa, ne sumnjam, nabijenom sačmaricom u ruci.

Srećom, nije bio dovoljno lud da odmah puca na nepozvanog gosta (tj. mene), već je pitao tko sam i što radim u njegovom dvorištu, i to pokraj njemu omiljenog stabla šipka. Kad sam mu ukratko i što je moguće razumnije objasnio da sam avanturist iz Zagreba i da nisam nigdje u gradu mogao naći mjesto za spavanje, malo se smirio i rekao mi neka izađem iz njegovog dvorišta i da više ovdje ne dolazim.

Srećom, na kraju je sve dobro prošlo.

Bez pucnjave i okršaja kod OK Neuma.

Na izlasku iz grada, sreo sam još jednog susretljivog mještanina koji mi je pomogao da nađem skraćeni put koji vodi na magistralu i dalje prema sjevernoj granici sa Hrvatskom, prema dolini Neretve.

Novim prolaskom kroz granicu (po drugi puta u dva dana), uputio sam se obalom neretvanskog kanala, te se nakon sat-dva našao na uzvisini iznad naselja Opuzen i prekrasnih voćnjaka i zelenih polja upotpunjenih modrinom neba, hladne Neretve i njenih pritoka i rukavaca.

Stigavši u Opuzen, hrvatsko carstvo agruma, prešao sam mostom preko Male Neretve, i produžio cestom do Metkovića, pritom slijedeći tok rijeke Neretve i mnogobrojne voćnjake limete, mandarina i šipka.

Iako su svi ovi agrumi bili još zeleni, i nažalost nezreli, ipak sam za probu uzeo nekoliko mandarina, ako ne zbog ičeg drugog, onda zbog vitamina C.

Zanimljivo je spomenuti kako u ovom kraju vlada veliki kontrast između pretežno sivih i krševitih okolnih planina; zelene, voćnjacima bogate neretvanske doline i modre i hladne Neretve.

...Grad Opuzen nalazi se 12 kilometara uzvodno od ušća rijeke Neretve.

U dolini rijeke Neretve, koja se također naziva i Zelenom dolinom, nalaze se tri grada: Metković, Opuzen i Ploče.

Grad Metković koji se prvi put spominje 1442. godine, grad Opuzen koji je naziv dobio po tvrđavi Fort Opus koju su Mlečani sagradili 1684. i grad Ploče koji je najmlađe gradsko naselje koje je sustavno izgrađivano tek poslije 1945. godine, iako se prvi put spominje 1387. pod imenom Porto Tolero.

Počevši od Opuzena, rijeka Neretva račva se u dvanaest rukavaca, koji su raj za sportske ribolovce.

Opuzen je poznat po uzgoju kvalitetnog povrća i voća, u prvom redu mandarina i kivija.

Povijest Opuzena seže u razdoblje prvih dana Dubrovačke Republike gdje se spominje kao otok Posrednica, trgovište solju i emoprij. Postoji nekoliko pretpostavki o nastanku imena Opuzen od kojih je napozatija ona po kojoj je Opuzen dobio naziv po tvrđavi Fort Opus koju su Mlečani sagradili 1684. godine na ruševinama ostataka pentagonalne kule pod nazivom Koš, čiji bedem i danas krasi stari dio grada.

Središte starog dijela grada predstavlja klasični rimski forum - pjaca, sa župnom crkvom sv. Stjepana, koja je sagrađena na mjestu nekadašnje kapelice i crkvice nastradale u požaru, a kasnije početkom turskih osvajanja i dolaskom izbjeglica iz Čitluka (današnje Gabele) koji su sa sobom donijeli i kip svog zaštitnika, crkva poprima današnji naziv i dograđena je 1883. godine u neoklasicističkom stilu.

Prema jednoj teoriji, ime mjesta došlo je od već spomenute utvrde Forte Opus. Nestankom utvrde i vojničkog logora koji je bio u blizini, nestala je riječ Forte pa je ostao samo Opus kojem je dodan sufiks – en, i s tim je formuliran današnji oblik imena Opuzen.

Druga vjerodostojnija pretpostavka govori kako se u imenu Opuzen ne krije latinski, već hrvatski korijen. Otok Posrednica na kojem leži današnji Opuzen nosilo je ime Opus, kako je to vidljivo iz Coronelijevih karata Neretve.

No, još prije Jakov Petar Lukarić (Luccari) naziva utvrdu Koš Opusena.

Otok je nastao od mulja kojeg je rijeka nanosila i taložila te je bio sklizak, tj. opuzljiv. Na tom mjestu strateški važnom sagrađena je utvrda Koš upravo zbog nepristupačnosti. Blato i močvara omogućavali su relativno maloj posadi da dugo odolijeva raznim napadačima, pa je kao i nešto udaljenija Kula Norinska i ova tvrđava imala visoke bedeme, ali su upravo radi takvog sastava tla kroz stoljeća postupno tonuli sve dublje, pa danas naziremo samo njihove ostatke.

Zbog nepristupačnosti tog dijela toka rijeke Neretve, narod ga je nazvao Opuzina ili Opuz, što je ostalo i u današnjoj terminologiji pučkog govora Neretvanske doline. Mletački naziv Forte Opus značio bi utvrda Opus ili Opuz, tj. utvrda postavljena na mjestu Opuz.

Posebno važni kulturni događaji vezani za grad Opuzen i okolicu, a istovremeno povezani s turističkom ponudom grada jesu "Opuzensko lito" i festival zabavne glazbe "Melodije hrvatskog juga" (od 1994.).

Ipak, od svih kulturnih i sportskih priredbi nastalih u opuzenskoj radionici, zasigurno je jedna od najatraktivnijih sportskih manifestacija uopće "Maraton lađa".

Taj sportski spektakl - veslanje 22,5 km dugim tokom Neretve osmišljen je upravo u Opuzenu od članova opuzenske udruge KUUNGO - (Kulturno umjetničke udruge Neretvanski gusari Opuzen), postao je sveneretvanski sportski događaj koji plijeni atraktivnošću. Svake godine u utrci sudjeluje oko 35 lađa koje stižu iz doline Neretve i svijeta.

Grad Opuzen je među prvima u Dalmaciji prije više od dvjesto godina (otvorena 18. svibnja 1798.) imao osnovnu školu, koja je iznjedrila mnoge intelektualce. Danas u Opuzenu osim osnovne ponovno djeluje i srednja škola (koja je ukinuta sedamdesetih godina) sa smjerovima poljoprivredni tehničar i komercijalist. U Opuzenu je također dostupno i pohađanje fakulteta u obliku ogranka sveučilišta Split.

...Nakon nekih šest sati hoda kako sam krenuo iz Neuma, stigao sam u grad Metković, dom vatrenih rukometaša i hladne Neretve.

Pokušavajući pronaći prostorije turističkog ureda ovog grada, koji je već nekoliko godina (čini se trajno) zatvoren, ušao sam u glavni gradski park pokraj riječke obale i ušao u najpoznatiji gradski hotel i restoran Narona, gdje sam od ljubaznog konobara dobio kvalitetno tiskanu turističku knjižicu o gradu Metkoviću na poklon.

Uz to, jedan me je njihov gost častio i kolom, a gospođa što radi u kuhinji mi je složila dva obilata sendviča.

Nekoliko sati potom, dok sam još bio u prostoriji restorana, proveo sam u razgovoru sa restoranskom ekipom, a naročito sa jednim srednjoškolcem Tonijem, koji je ovdje radio kao konobar na školskoj stručnoj praksi.

Od njega sam naučio kako se igra jedna od one dvije popularne dalmatinske kartaške igre, Trešete.

Za uzvrat, ja sam njega naučio neku svoju kartašku igru, koju sam otkrio putem.

Na odlasku iz restorana, Toni mi je poklonio još i 20 kuna.

Tako da sam opet, dva dana zaredom, u Neumu i Metkoviću, naletio na vrlo gostoljubive domaćine koji žele pomoći siromašnom putniku-avanturistu; i to bez da sam prije toga ikoga išta pitao ili molio.

Večer sam proveo odmarajući se u gradskom parku uz šetalište pokraj Neretve, a nedaleko glavnog riječkog tzv. Lučkog mosta.

A noć sam prespavao na udaljenom dijelu riječne šetnice, na klupi (po običaju), i to ni dvadeset metara ispred policijske postaje.

72. Knez Domagoj, princ Neretve...

Subota, 01. rujna 2012. - Dan LXXXV.Dionica: Metković - Vid - Vrgorac

...Geografski smještaj Metkovića, te otvorenost doline Neretve prema moru, svrstava ga u mediteranske gradove sa svim utjecajima koje mediteranski civilizacijski i klimatski krug donosi.

Smješten na samoj granici dvaju nekadašnjih svjetova, Venecije i Osmanlijskog imperija, Metković je ipak sačuvao svoju pripadnost hrvatskom nacionalnom biću.

Delta Neretve od Metkovića do ušća sa sjevera i sjeveroistoka omeđena je ograncima dinarskih planina, a s juga podgradinsko-slivanjskim brdima.

Na zapadu, Delta je otvorena moru i nalazi se pod njegovim stalnim utjecajem. U jesen se more polagano hladi, oslobađa toplinu i time produžuje ljeto, a u proljeće je obrnuto, ohlađeno more spriječava zagrijavanje zraka iznad kopna. U gornjem području Delta je otvorena prema prodiranju suhih vjetrova ljeti, a hladnih zimi i u proljeće.

I ovo je razlog stvaranju različitih mikroklima, pa u prostoru od Metkovića skoro do Opuzena zimske su temperature za stupanj, dva niže, što je odlučujuće da u tom gornjem dijelu teže uspijevaju agrumi (zimsko izmrzavanje).

Ljeto je ovdje dugo, toplo i suho, a zima je blaga i kišna.

Prema arheološkim nalazima na brdu Predolcu, neposredno do grada, život je u njemu otpočeo još u pretpovijesno doba. Pretpostavlja se da su prvi poznati žitelji u donjem toku Neretve bili helenizirani Iliri Daorsi, koje su kasnije potisnuli ratoborni Ardijejci i Delmati. O njima svjedoče mnogobrojne gradine i kamene gomile na okolnim brdima.

U četvrtom stoljeću pr. Kr. stari Grci počeli su kolonizirati jadranske otoke i obalu, pa su zbog zgodna položaja utemeljili emporij (luku), tri kilometra sjeverozapadno od Metkovića. Bila je to u antici daleko poznata Narona, današnji Vid. Njezini su žitelji trgovali s Ilirima u unutrašnjosti, prodavajući im oružje, posuđe, nakit i odjeću. Dobar strateški i komunikacijski položaj Narone uvidjeli su i Rimljani, koji su blizu nje podigli vojni tabor za ratovanje protiv Ilira.

Narona je vjerojatno za cara Augusta postala kolonija (Colonia Iulia Narona) i upravno središte (conventus Naronitanus). Devedesetih godina 20. st. u središtu Vida otkopani su ostaci hrama na

glavnome trgu (Augusteum), u kojemu je pronađeno 16 kipova bogova i božica, svi bez glava (zbog kršćanske osvete), među kojima se ističe gotovo tri metra visoki kip divinizirana Augusta u carskoj odori.

Kako je Narona bila biskupijsko središte, u njoj je pronađeno više starokršćanskih bazilika, od čega je vrijedna spomena dobro očuvana krstionica u bazilici na mjestu današnje crkve sv. Vida.

U ranom srednjem vijeku. Poneretavlje su naselila slavenska i hrvatska plemena. Od Cetine do Neretve uzdiže se čuvena Paganija, zemlja nekrštenih gusara, kako nas u 10. st. izvješćuje bizantski car Konstantin Porfirogenet. Mlečani su jedno vrijeme plaćali Neretvanima danak za slobodnu plovidbu uz njihovu obalu.

Vjeruje se da je hrvatski knez Domagoj podrijetlom bio Neretvanin. Mletački kroničar zove ga "pessimus dux Slavorum".

U 14. st. u dolinu Neretve spustili su se bosanski vladari, ponajprije Stjepan II. Kotromanić, pa kralj Tvrtko, zatim herceg Stjepan Vukčić Kosača, knezovi Radivojevići-Jurjevići-Vlatkovići...

Na puk smjerni nalegoše krajem 15. st. i Turci.

I danas na ulazu u Metković nauzgor stoji moćna Norinska kula, o kojoj pjeva Andrija Kačić Miošić.

Ulogu Narone preuzela je luka Drijeva, vjerojatno na desnoj obali Neretve blizu današnje Gabele.

Drijeva su bila veliko trgovište svakojake robe, od sukna i voska do soli i začina, ali i robova. Često se spominje u zapisima dubrovačkih notara. Blizu Drijeva na povijesnu pozornicu u 15. st. stupa i Metković, doduše kao maleno naselje bez velika značenja. Vjerojatno su njegov rast usporili Turci koji osvajaju Poneretavlje.

Za njihove vlasti (1494. – 1685.) Metković se ne spominje. Na zemljovidu prvi ga je zabilježio mletački kartograf G. Gastaldi 1570. godine. Glavna uloga bila je namijenjena susjednoj Gabeli, te Opuzenu i Kuli Norinskoj. Ta dva stoljeća ispunjena su čestim sukobima Turaka i Mlečana. Požarevačkim mirom 1718. utvrđena je granica između Turske carevine i Mletačke Republike.

Mlečani su minirali i napustili Gabelu i osnovali neretvansku luku u Metkoviću na predjelu Unka. Metković se našao u kotaru Neretva, na čijem se čelu nalazio nadintendant sa sjedištem u Opuzenu. Naselje se polagano razvijalo, postajući središte poljodjelstva, stočarstva, lova i ribolova.

Sredinom 18. st. Metković je imao oko četiristo duša. Nakon propasti Mletačke Republike za kratkotrajne francuske uprave došlo je do gradnje tzv. Napoleonove ceste (u narodu zvane francuskom i Marmontovom), čime je poraslo strateško i trgovačko značenje Metkovića. Upravo u to doba 1812. postao je općinsko središte za naselja na lijevoj obali Neretve.

Ipak, istinski razvoj Metkovića otpočinje za vrijeme druge austrijske uprave. Lučki ured utemeljen je 1823. kao prva državna ustanova, a 1849. otvara se i poštanski ured. Izgradnjom cesta Mostar - Metković i Mostar - Sarajevo; Metković, čije pučanstvo je naraslo preko tisuću, postaje trgovačko i lučko naselje s razvijenim obrtom i ugostiteljstvom.

Grad se širi od podnožja brda Predolca prema riječnoj dolini. Novosagrađena cesta postala je istodobno glavna gradska ulica.

Val novih političkih promjena nakon autonomaša 1870. doveo je na vlast u Metkoviću narodnjake. Buđenju hrvatske nacionalne svijesti pomoglo je utemeljenje Hrvatske narodne čitaonice, koja će postati stožerom kulturne preobrazbe. U gradu se otvaraju zadruge, bankarske, brodarske i osiguravateljske ispostave.

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. razvoj Metkovića postao je još brži. Obavlja se meliorizacija neretvanskih močvara i regulacija rijeke za sigurniju plovidbu. Nakon puštanja željezničke pruge Metković - Mostar, pa Mostar - Sarajevo, sagrađen je i 1895. željeznički most. Grad se širi i na desnoj obali Neretve.

U Prvom svjetskom ratu i nakon njega gospodarski zamah u Poneretavlju donekle stagnira. Ipak, metkovska luka postaje značajnim trgovinskim središtem (po prometu odmah nakon Sušaka). Prema popisu pučanstva 1931. Metković je imao gotovo tri tisuće žitelja.

Širi se trgovački i ugostiteljski obrt, djeluje Gradska glazba, grad ima dvije kinodvorane, hotel "Zagreb", gradski park, Turističko društvo, carinarnice, duhansku, veterinarsku i zdravstvenu stanicu, pučku i građansku školu i mnoge upravne zgrade. Šaputa se i o postojanju nekoliko javnih kuća, što nije neobično s obzirom na jaki lučki promet.

U Drugome svjetskom ratu, Metković su više puta bombardirali saveznički zrakoplovi, pa je kraj rata dočekao u ruševnu stanju. U doba FNRJ i SFRJ Metković je postupno napredovao na gospodarskom, kulturnom, prosvjetnom i sportskom planu, dok je imao poteškoća u razvoju političke demokracije.

Godine 1971. Matica hrvatska bila je nositelj hrvatskoga političkog proljeća, koje je ugušeno policijskom presijom, pritiscima i zatvorskim kaznama glavnih članova. U velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, Metković je 1991. - 1992. bio više puta bombardiran iz zrakoplova i topničkoga oružja. Glavne borbe za oslobođenje Jadrana i Južne Hrvatske iznijeli su pripadnici 116. brigade Hrvatske vojske. Kroz tu je postrojbu prošlo oko 6500 pripadnika. U zadnjem desetljeću nakon uspostave samostalne Republike Hrvatske, Metković nastavlja svoj urbani rast.

Sredinom 19. stoljeća, (oko 1846.) pojavljuju se prvi planovi za izgradnju željezničke pruge dolinom Neretve, a vezano za povezivanje Sarajeva i Splita preko Travnika. Bio je predviđen ogranak prema Mostaru, te dalje prema moru dolinom Neretve.

Nakon 10-ak godina, javljaju se dva nova prijedloga povezivanja Dalmacije i unutrašnjosti. Predsjednik Poljoprivrednog društva u Zadru, Franjo Borelli, zalaže se za prugu koja bi povezivala Dunav i Dalmaciju u novoj austrijskoj luci, sjeverozapadno od ušća Neretve. Kao drugi prijedlog, Trgovačka komora iz Splita se zalaže za izgradnju pruge od desne obale Dunava preko Sarajeva do Splita.

Zbog nedorađenosti, vlada u Beču odbacuje i odgađa oba prijedloga. Prvim projektom povezivanja ušća Neretve i Bosne i Hercegovine smatra se prijedlog Stefana Turna oko 1869. Pešta je u borbi s Bečom zastupala njeno povezivanje s Rijekom, i tako dugo kočila povezivanje Dalmacije željezničkim prugama.

Ubrzo nakon okupacije BiH, Austro-Ugarska počinje s intenzivnom gradnjom pruga. Bosanski Brod i Zenica povezuju se 1879., a tri godine poslije Zenica i Sarajevo. Nakon toga, Zemaljska uprava u Sarajevu donosi odluku o spajanju Mostara i Metkovića. Prva mjerenja počinju 1879., a u ljeto 1884. počinje gradnja pruge u dužini od 42,4 km. Sav materijal dovozio se preko luke u Metkoviću. Pruga je otvorena i puštena u promet 13. lipnja 1885. Time je luka u Metkoviću prerasla u jednu od najvažnijih luka u Dalmaciji, i prvu luku u Dalmaciji koja je dobila željezničku prugu.

Monarhija nakon toga nastavlja s povezivanjem Mostara i Sarajeva. Pruga dužine 134,7 km građena je u etapama počevši od Mostara. U cijelosti je završena otvaranjem dionice od Konjica do Sarajeva 1. kolovoza 1891. čime je Bosna i Hercegovina bila povezana s lukom u Metkoviću.

Iako je postojala ideja o produljenju pruge do ušća Neretve, ona postaje aktualna 1920-ih, u sklopu projekta povezivanja Beograda preko Sarajeva s novom lukom na moru. Postojali su prijedlozi da ta luka bude u Kleku ili Neumu, ali na kraju je prihvaćeno mišljenje da to bude buduća luka u Pločama.

Tehnički elaborat bio je završen 1936., ali tek nakon prihvaćanja projekta luke u Pločama, 1938. počinju radovi na svim dionicama. Do kraja 1940. bilo je gotovo 80% zemljanih radova, bez mostova i željezničkih postaja. Napadom Njemačke i Italije na Kraljevinu, obustavljaju se svi radovi.

Talijani 1942. dovršavaju izgradnju pruge, a nakon njene kapitulacije, Njemačka obnavlja djelomično oštećenu prugu. Završetkom Drugog svjetskog rata, pruga oštećena povlačenjem Njemačke se opet obnavlja, te se 15. srpnja 1945. pušta u promet cijela dužina pruge od luke u Pločama do Sarajeva.

U sklopu modernizacije željezničke mreže SFRJ, željezničke pruge uskog kolosijeka se mijenjaju normalnim kolosijekom, pa tako i pruga Sarajevo - Ploče. Tako je 5. studenoga 1966. iz Metkovića krenuo zadnji ćiro, a 2. prosinca 1966. uspostavljen je redovni promet na novoizgrađenoj pruzi. Nakon tri godine pruga je u potpunosti elektrificirana, i u to vrijeme bila je najsuvremenija pruga tadašnje države.

Svečanost u povodu 110. obljetnice puštanja u promet pruge Metković - Mostar održana je u Metkoviću 13. lipnja 1995. Na željezničkoj postaji postavljen je spomen stećak, rad akademskog kipara Nikole Vučkovića s uklesanim tekstom: "Na ovo mjesto 13. lipnja 1885. stigao je prvi vlak. Od tada su se smanjile prostorne i civilizacijske razdaljine i ovaj krāj korača naprijed."

Kroz povijest, na području Doline Neretve postojalo je nekoliko luka i naselja oko luka.

Najstarija je Narona, važno prometno središte koje je svoj vrhunac doživjelo u vremenu rimske vladavine. Propašću Zapadnog Rimskog Carstva, gubi se i značaj Narone.

U Srednjem vijeku na području današnje Gabele postojala je spomenuta Drijeva, također luka i trgovačko središte. Prvi spomen Drijeve nalazi se u ugovoru Dubrovčana i srpskog župana Nemanje iz 1186. kojim su Dubrovčani osiguravali slobodu trgovanja i rada na Neretvi.

Dolaskom Turaka na ove prostore, Dubrovačka Republika i Turci sklapaju partnerske odnose, a nauštrb Mlečana što je stvaralo česte sukobe. Kandijskim ratom Mletačka Republika širi svoje posjede, pa tako dobiva i ušće Neretve, čime je Drijeva počela gubiti na važnosti, prepuštajući primat novoj luci na području Metkovića.

Prvi zabilježeni lučki promet u Metkoviću datira od 1716. Najstariji položaj luke bio je na današnjem predjelu Metkovića zvanom Unka, na desnoj obali Neretve.

Zbog plitke Neretve, tu su pristajali manji brodovi, a veći su robu iskrcavali nizvodno. Roba se prekrcavala na manje brodove ili u neretvanske lađe koje su mogle ploviti i po plićoj Neretvi. Tadašnji jedrenjaci su se sidrili na ušću Neretve i čekali na povoljan vjetar za plov prema Metkoviću. Koristio se i specifičan način vučenja manjih plovila, tzv. lancanje.

Ukidanjem carinskog sustava i zdravstvenih mjera u graničnim pokrajinama, zabilježen je porast trgovine u Metkoviću, a posebno nakon izgradnje puta Metković-Mostar 1865. Trasa puta je bila na lijevoj obali Neretve, tako da je luka morala promijeniti lokaciju, na područje zvano Pojstružje. Nova luka je mogla primiti veće brodove, a nalazila se blizu raskrižja ceste Metković-Mostar i Napoleonove ceste.

Okupacijom Bosne i Hercegovine, Dalmacija se s Bosnom i Hercegovinom nalazi u zajedničkoj državi. Daljnjom izgradnjom puteva te željezničke mreže, bilježi se rast trgovine i lučkog prometa u Metkoviću.

U vremenu od 1857. do 1860. luka u Metkoviću je bila vodeća među dalmatinskim lukama. Prokopavanjem kanala Kula Norinska - Metković 1885., te melioracijom i gradnjom novog toka Neretve (1881.-1889.) stvaraju se preduvjeti za novu lokaciju luke, opet na desnoj strani Neretve.

Od 1880. do 1883. izgrađena je kamena obala dužine 205 metara. Operativni dio obale u dužini od 370 metara gradi se 1885., a betonska obala u dužini od 480 m gradi se 1912. Izgrađena su i skladišta, čime je desna obala Neretve bila teretna luka, a putnički dio luke ostao je na lijevoj obali.

Povezivanjem Metkovića i Mostara željezničkom prugom, luka je bila na drugom mjestu po prometu među jadranskim lukama, odmah iza Rijeke.

Neodržavanjem plovnog puta, te gradnjom većih i bržih plovila koja nisu mogla doploviti do Metkovića punog tereta, početkom 20. stoljeća promet počinje stagnirati. Tako se 1911. luka u Metkoviću po ukupnom prometu dalmatinskih luka nalazi na zadnjem mjestu. Zbog ograničenog kapaciteta postojećih luka u Metkoviću i Dubrovniku te velikih potreba za izvozom robe iz Bosne i Hercegovine, počinje se razmišljati o izgradnji nove luke koja bi mogla zadovoljiti sve uvjete.

Postojala je ideja o proširenju luke u Metkoviću, ali je ista odbačena zbog nemogućnosti uplovljavanja plovila dubljeg gaza. Nova luka gradi se na prostoru današnjih Ploča. Povezivanje Ploča i Metkovića željezničkom prugom nakon kraja Drugog svjetskog rata početak je opadanja prometa luke u Metkoviću. U nastojanju da opstane, luka u Metkoviću se 1981. integrira i nastavlja poslovati kao dio luke u Pločama. Domovinski rat i uništeno gospodarstvo nakon njega pridonijelo je vrlo niskom prometu luke, koji se danas uglavnom sveo na pretovar cementa, troske i oblovine.

...Lepra (leprozija, guba ili Hansenova bolest), tj. guba, stoljećima je harala Europom, pa i Hrvatskom.

U Dalmaciji je tako svaki veći grad imao svoj leprozorij. Krajem 18. st. guba je iščezla, da bi se iznenada pojavila u 19. st. Najvjerojatnije je došla iz susjedne Bosne, kamo su je donijeli turski vojnici. Početkom 20. st. u Dalmaciji je bilo svega sedam gubavaca.

Da bi se spriječilo širenje bolesti, namjesništvo u Zagrebu naredilo je da se u Metkoviću pronađe mjesto za leprozorij, gdje bi se smjestili svi dalmatinski gubavci.

Svega dva kilometra od grada, u predjelu Pavlovača podignut je 1905. posljednji leprozorij. Uz bolesničke sobe tu je bila i ambulanta i kapelica. Smrću većine bolesnika 1925. leprozorij je ukinut. Zanimljivo je da se u župnom uredu u Metkoviću čuva pinceta kojom je svećenik davao Sv. Pričest bolesnicima.

...Slavni talijanski putopisac Alberto Fortis u svom čuvenom djelu "Put po Dalmaciji" piše i o svom posjetu Neretvanskom kraju 1772. godine. U knjizi pripovijeda o teškom i nezdravom životu u

Neretvi gdje je često harala malarija.

Zbog toga je opravdano nastala izreka "Neretvo od Boga prokleta", a malarija se nazivala, čak i u medicinskim krugovima "Neretvanska bolest". Dalje iznosi jedan zanimljiv podatak, kako mu je jedan Neretvanin rekao da groznica od koje masovno stradaju dolazi od uboda komaraca. Stoga svaki stanovnik ima mali šator kojim se štiti od uboda komaraca.

Zanimljivo, jer je komarac kao uzročnik malarije "otkriven" tek u Indiji 1898.

...Za vrijeme I. sv. rata iznenada je otkrivena vrijednost neretvanske pijavice. Naglo je počeo lov na njih, a cijena im je na svjetskom tržištu vrtoglavo rasla. Početkom 30-tih godina neretvanska pijavica je po kvaliteti zauzimala prvo mjesto na svjetskom tržištu, a vrijednost joj je skočila za sto puta u odnosu prema ostalim pijavicama. Obično su se lovile uranjanjem lovčeve noge i udaranjem štapom po vodi, čime se oponašao pokret toplokrvnih životinja na koje se inače pijavice kupe.

...U ovome gradu i njegovoj okolici rođeno je i djelovalo jako mnogo naših poznatih ličnosti od kojih ću spomenuti samo neke: otac Ante Gabrić, (1915. - 1988.) misionar u Indiji i suradnik blažene Majke Terezije; Patrik Ćavar, rukometni reprezentativac, zlatni olimpijac 1996.; Ivan Čupić, rukometni reprezentativac; Slavko Goluža, izbornik, bivši trener i igrač hrvatske rukometne reprezentacije, dvostruki zlatni olimpijac, 1996. i 2004.; Vladimir Jelčić, rukometni reprezentativac, zlatni olimpijac 1996., rukometni trener; Nikša Kaleb, rukometni reprezentativac, zlatni olimpijac 2004.; Darijo Srna, reprezentativac i kapetan hrvatske nogometne reprezentacije; Igor Štimac, bivši izbornik i reprezentativac hrvatske nogometne reprezentacije, bivši predsjednik Udruge klubova 1. HNL; Matija (Francika) Vuica, modna dizajnerica i pjevačica Gracije; Ivan Slamnig, (1930. - 2001.) pjesnik; Vera Zima, glumica; Branka Bebić Krstulović, miss Hrvatske; Miljenko Grgić alias Mike Grgich, svjetski poznati vinar iz Kalifornije itd.

Od drugih zanimljivosti treba pod obavezno istaknuti Ornitološki rezervat na Neretvi i Ornitološku zbirku u Metkoviću, te činjenicu da su Žudije župe sv. Ilije, najstarije žudije u Hrvatskoj, osnovane 1857. godine.

A tko su ili što su to žudije?

Žudije su čuvari Kristova groba u dane Velikog tjedna, u dalmatinskom tradicijskom običaju uprizorenja događaja oko Isusovog uskrsnuća.

Žudije čine 12 stražara predvođenih zapovjednikom tzv. "judom" kao trinaestim članom. Najčešće su odjeveni u odore rimskih vojnika, a negdje i u odore mornara ili u narodne nošnje.

Uprizorenje počinje na Veliki četvrtak kada žudije izlaze pred oltar, gdje drže stražu izmjenjujući se po četvorica sve do Vazmenog bdijenja u ponoć sa Velike subote na Uskrs, kada prilikom Isusovog uskrsnuća oni popadaju od straha.

...Oko 9 sati ujutro krenuo sam iz Metkovića preko neretvanskog Lučkog mosta do dva kilometra udaljenog naselja Vid sa njegove sjeverne strane.

Prešavši mali most preko pritoka Norin, ušao sam u to malo brdsko naselje na čijem se lokalitetu nalazilo veliko antičko trgovačko naselje Narona, koje je uz naselja Jadar i Salona (današnji Zadar i Solin) bilo najveće na Jadranu u doba Rimskog carstva.

Ono što se još treba spomenuti, a vezano je uz ovaj neretvanski kraj je slavni hrvatski knez Domagoj, veliki vojskovođa neretvanske flote, neumoljivi ratnik i "strah i trepet" svakog Mlečanina

i dušmanina.

Ovaj neuništivi ratnik rođen je na rijeci Neretvi, a uz njega vezane su mnoge legende, tako da ga krasi i naslov "princ Neretve".

Na istočnoj strani Vida nalazi se veliki spomenik "Domagojevi strijelci" posvećen njemu i njegovoj najubojitijoj vojsci.

Na ulazu u Vid nalazi se moderni Arheološki muzej Narona, koji je jedan od jedinstvenih na svijetu, jer se izgrađen točno na mjestu Augustuma, nekadašnjeg svetišta, odnosno hrama posvećenog rimskom caru i samoproglašenom bogu Augustu Oktavijanu.

Prošao sam ulicom pokraj samog hrama, pri tom prateći lijevu stranu naselja, te prošavši kroz antičke bedeme, stigao do makadamske staze koja vodi kroz makiju sve do županijske ceste prema gradu Vrgorcu, najjužnijem gradu Dalmatinske zagore.

Na pola puta pješačenja po makadamu, urezao sam u jednu stijenu inicijale svoj imena i prezimena i datum svog posjeta ovom mjestu, ali su tragovi bili jako slabi, i sumnjam da su se do sada održali na životu.

Sat-dva kasnije prešao sam sa makadama na glavnu asfaltiranu cestu, a ubrzo potom prošao i pokraj velikog gradilišta gdje je u tijeku bila izgradnja nastavka autoceste, popularne Dalmatine, dionice od Vrgorca do Ploča.

U mjestu Pozla Gora opet sam bio lijepo primljen, te sam uz kraći odmor i razgovor bio ponuđen raznim voćem i bocom voćne pive.

Nešto kasnije, dok sam prolazio kroz Veliki Prolog, naselje na visokoj uzvisini, ponovno sam bio počašćen, ovoga puta kolom u jednom kafiću nekoliko metara udaljenog od velike provalije.

Ubrzo potom, stigao sam u grad Tina Ujevića, Vrgorac.

Tek ušavši u grad, nisam uspio stići ni do benzinske postaje, kad me je na pola puta zahvatio onaj tipični ljetni pljusak, praćen jakom grmljavinom.

Uspio sam se skloniti ispod nadstrešnice malog autobusnog kolodvora, na terasi jednog kafića, budući da u cijelom gradu nije bilo niti jedne druge nadstrešnice gdje bi se čovjek mogao skloniti, a kamoli još i sjesti.

Pljusak je trajao oko dva sata, ali je zanimljivo da je već pola sata nakon prestanka kiše, sve bilo suho.

Toliko je bilo vruće, čak i oko pola noći, da nisam imao problema sa pronalaskom suhe klupe u malom i šumovitom parku smještenom u samom centru grada.