ĐorĐe ĐuriĆ

IZDAVAČ

Novinsko-izdavačka radna organizacija »Školske novi-ne«, Zagreb, Braće Kavurića 40

Biblioteka: PROSVJETNI RADNICI PISCI

Knjiga 28PROZA — Knjiga 3

UrednikAnte Selak

RecenzentiMilan NožinićDr Vjera Rašković-Zec

Naslovna strana i ilustracijeSrećko Planinić

LektorJasna Penzar

Grafički urednikDuško Slatković

KorektorMia Plemenčić

TisakNIŠRO »Varaždin«

ĐORĐE ĐURIĆ

ŠKOLSKE NOVINE — ZAGREB, 1986.www.krajinaforce.com

Oni su nas poslali ovamo da ovdjeumremo. Prema tome je jasno da namje glavni zadatak — da ostanemo živi!

Dr Antun Barac, u zapisimaiz logora Stara Gradiškawww.krajinaforce.com

Opomena

U drugom svjetskom ratu poginulo je pedeset mi-lijuna ljudi. Medu njima je trideset milijuna civila.Jugoslavija je imala milijun sedam stotina tisuća po-ginulih, od kojih preko milijim i dvjesta tisuća civila.Taj je rat nemilosrdno uništavao ljudske živote. Naj-više ih je stradalo u novom izumu nacista: u koncen-tracionim logorima. U njima je, kažu svjetski naučnici,bilo zatočeno dvadeset šest milijuna, a ubijeno je go-tovo dvadeset milijuna ljudi. I u našoj su zemljinacisti osnovali desetine koncentracionih logora smrti:Jasenovac, Banjica, Begunje, Zabjelo, Skoplje, Rab,Sarajevo, Banja Luka, Niš, Stara Gradiška, Celje,Mamula, Cetinje, Bitola ...

Jugoslaveni su deportirani u fašističke logore ši-rom Evrope: u Italiji, Austriji, Njemačkoj, Poljskoj,Norveškoj. Najveći koncentracioni logor na tlu našedomovine bio je Jasenovac, u kojem je umoreno okosedam stotina tisuća ljudi.

Tom stravičnom gradu smrti pripadao je i USTAŠ-KI LOGOR STARA GRADIŠKA koji se nalazio 38 ki-lometara nizvodno od Jasenovca, na lijevoj obali Save.

Logor je nastao od bivše kaznionice i postojao jeod travnja 1941. do konačnog oslobođenja, tj. do krajatravnja 1945. godine.

7www.krajinaforce.com

Teško je točno reći koliko je ljudi bilo zatočenou toj stravičnoj tamnici, ali pouzdano se zna da jeumoreno oko osamdeset tisuća muškaraca, žena i djece.

Po toj brojci, logor Stara Gradiška ubraja semedu najveće koncentracione logore u porobljenojEvropi.

U tom su logoru ustaše svoje žrtve uništavali gla-đu, teškim uvjetima života, koljačkim nožem, metkom,otrovnim plinom, maljem ... Logor Stara Gradiška spe-cifičan je po masovnom, stradanju žena i djece.

U vrijeme ofenzive na Kozaru, u proljeće i ljeto1942. godine, Stara Gradiška je bila tamnica i grobni-ca desetinama tisuća stanovnika Potkozarja i Kozare,Slavonije, Banije i Korduna. Tu su glađu i bolešćuumorene tisuće mališana, čije su se majke i bake nat-čovječanski borile za njihove živote. Tu su strijeljanenemoćne starice i bolesnice, tu je Sava gutala leševenedužnih, odnoseći mrtve razrede na daleku posmrtnuplovidbu.

U Staroj Gradiški i danas postoji čuvena »Kula«,stravična zgradurina, opasana visokim zidovima, u ko-j o j su nemoćne majke pokušavale spasiti svoju djecuod sigurne smrti.

Teško je u povijesti naći prokletije kule od tegrozne lađe, koja je plovila na tisućama smrti i uplo-vila u povijest zločina i u sjećanje preživjelih logora-ša kao strava i užas, kao najružniji san i ožiljak nalicu ljudskog morala.

Tu su »Kulu« suzama zalile majke umirućih mali-šana; one su je proklele, a njihova će kletva živjetivječno u majkama buduće djece, čiju slobodu trebastalno paziti i dobro čuvati, jer opet može doći naj-crnji mrak i opet može stići zločinačka kama, po od-rasle i po djecu nedužnu, baš kao u bivšoj tamnici nalijevoj obali rijeke.

Vječno će ostati zapisano da se u Staroj Gradiški,u tom paklu kraj rijeke, dogodio strašan zločin nadčovjekom, nad nemoćnim, nad djecom koja su tek ro-đena, koja su počela hodati i izgovarati prve riječi,

kretati u život — a stigla pred lice crne smrti, kojuje čovjek-nečovjek, fašistički sluga, ubojica, suprotsta-vio životu i slobodi. Ostat će vječno prokleta »Kula«,gnijezdo smrti i grobnica strašna. Ni preko praha nje-zinih temelja nikada neće izrasti trava zaborava, jermajke vječno pamte gubitak djece.

No, i u tom paklu rađale su se iskre nade i otpora.I tu se borilo za život i ideale. I tu su traženi tajan-stveni putovi spasa. Tu su osuđena ljudska bića srci-ma osvjetljavala najcrnji mrak, nastojeći pobijeditismrt.

Neka i ovo skromno djelo bude mali spomenikvelikoj žrtvi koju su logoraši Stare Gradiške stavilina žrtvenik slobode!

Neka zazvoni kao hvala našim majkama i bakama,koje su srcem štitile naše živote, držeći nas i u snuza ruku, da nas dželati ne bi oteli i odveli u smrt.

I neka bude još jedan dokaz i opomena čovjeku:da slobodu treba brižno njegovati i odlučno čuvati.

Autor, bivši logoraš

U Zagrebu, svibnja 1985.

8 9www.krajinaforce.com

Poglavlje prvo

U Mladenov prozor zrakama je pokucalo proljetnosunce, koje je dječaka zvalo da ustane i pođe s kra-vama u široke livade kraj rijeke. No, Mladen je spa-vao i bezbrižno sanjao o izletu na more. Bio jeučenik četvrtog razreda osnovne škole, i njihova uči-teljica Anka je s učenicima pripremala izlet na Jad-ransko more, o kojem su djeca učila mnogo iz knjigaali još nitko nije lupio rukom po njegovom valu niokusio kako je morska voda slana. Zbog toga niječudno što je Mladen ovog nedjeljnog jutra sanjao oplavim prostranstvima beskrajnog mora, koje je nakarti označeno plavom bojom, a karta visi u razreduo čavlu, koji je jednom ispao i more je palo na glavunemirnom Peri. Perina glava nije ostala mokra, i mo-re se nije razlilo.

Mladen je stajao kraj obale pravog mora i spre-mao se da skoči s kamena, jer je htio pokazati kakoi dječaci čije je selo daleko od mora, znaju odličnoskakati naglavce u morsku vodu. On je od svih pas-tira znao najbolje skakati u valove rijeke. Ni je biloprave skakaonice, već su dječaci skakali s krive vrbe,koja je rasla nagnuta nad vodu.

Prije nego se uspio baciti s kamena, majka ga jepomilovala po kosi i prekinula njegovo prvo kupanjena moru.


— Ustani, sine! Vrijeme je da ideš s kravama napašu. Branko je već otišao.

Mladen se protegnuo nekoliko puta, i skočio skreveta. Brzo se umio i krenuo u staju, gdje su gačekale krave. On ih odveza, zagrlivši prethodno svaku.Naročito je volio Šarovu. Ona je bila najjača od svihkrava u selu. Kad bi u proljeće prvi put istjerali kra-ve u livade, nastajao bi pravi boj. Najpri je su se pro-tivnice ogledale i ljutile jedna na drugu, a onda jedošlo do megdana. Čulo se udaranje rogova i mukkoji je pratio borbu. Šarova je uvijek izlazila kao po-bjednica. Taj je svoj uspjeh mogla zahvaliti naročitojtehnici. Krenula bi na prednje noge i tako izdržalasnažni nalet svake protivnice. Kad se protivnica umo-rila, ona je brzo ustajala i prelazila u napad. Nikadnije rasparala trbuh nijednoj kravi, bilo jo j je dovoljnovidjeti kako poražena bježi. Ona bi odustala od go-njenja i otišla mirno pasti, otresajući se, kao da je nanjoj nešto bilo. Mladen bi cvjetao od sreće. Osjećaose kao da je i on najjači od svih pastira. A to nije bio,iako se o njegovoj okretnosti pričalo u selu.

Majka je otvorila vratnice i krave su izlazile nacestu. Mladen je u ruci nosio malu pritku, mada i'enerado tukao svoje krave. Učiteljica im je zadala danapamet nauče pjesmicu o moru, pa je ponio knjigu,jer je htio pjesmicu naučiti prije podne, kako bi seposlije podne mogao igrati svatova. Sve je već bilodogovoreno. Određeni su mladenci, djever i djeveruša,kumovi, sagrađene su kuhinje, stolovi, a kuharice suse brinule za hranu. Svatova je trebalo biti mnogo.Ženio se bogat momak i uzimao djevojku iz boljekuće, a tada su uvijek veliki svatovi. Slavlje traje ne-koliko dana. Mladen je jednom bio u takvim svatovi-ma i toliko se najeo raznih vrsta kolača da mu jecijelu noć bilo zlo. Dječaci i djevojčice su se dogovo-rili da će s kravama otići kraj šumice koja se zvalaZelenka. Krave će pasti, a oni će slaviti Brankovusvadbu. Tamo im je bilo najljepše, jer su imali i vodeiz izvora koji su prije toga lijepo uredili. Vrbovimprućem su ga opleli i iza pruća nabili zemlju. Voda

12

je bila hladna i bistra. Ponekad su se tu i potukli spastirima iz susjednog sela Brđana, jer su im oniznali zagaditi izvor.

Razmišljajući o veselom popodnevu, Mladen je pre-šao prugu i gledao kako iz daljine dolazi vlak. Lokomo-tiva je visoko bacala stup dima i stizala ga, jer putdalje vodi uz prugu, a onda zavija ulijevo. Vlak je biokrcat vojnicima u zelenoj uniformi. Bili su to Nijemci.Oni su prošlog proljeća s tenkovima ušli u selo. Izanjih su stigli ustaše. Ustaše su, drugog dana nakon do-laska, iz sela odveli dvanaest mladića, za koje se višenikad ništa nije čulo, a l judi su govorili da će se vra-titi. Mladen zastane l izbroji vagone. Bilo ih je raznihvrsta. U jednima su bili mladi veseli vojnici iz dalekezemlje, u drugima topovi i kamioni. Jedan vojnik bacimu dvi je prazne kut i je od konzerve. On ih ponese, jerće trebati u svatovima, za kuhanje. Vlak odjuri u su-sret suncu, a Mladen skrenu lijevo, u livade. Nije od-mah otišao među druge pastire. Htio je u miru naučitipjesmicu. Već je sinoć znao dvije kitice. Sjeo je i glas-no čitao, a onda ponavljao stih po stih. Pamtio je brzo.On je uvijek najlakše učio ujutro. Tako je rekla uči-teljica, i on je slušao. Po tome je također vidio daučiteljica mnogo zna i da je treba slušati. Eto, po-godila je i to da je najlakše pamtiti ujutro.

Krave su marljivo pasle sočnu travu, mašući kat-kada repom. Sunce se kosom stazom penjalo sve više.Mladen je naučio pjesmicu. Dva puta je stao kao predrazredom i recitirao naglas. Išlo je dobro. Mislio jekako će kraj morske obale, za mjesec dana, recitiratilijepe stihove, a onda skočiti u plaivu vodu i probatije li uistinu slana.

U džepu je uvijek nosio mali nožić. Volio je re-zuckati drvo a pravo je majstorstvo postigao u ručnomradu u školi. Napravio je lijepa seljačka kola, koja jedivno izrezbario. To je poklonio učiteljici Anki, kojuje volio. Ona ih je stavila u svoju sobu, i to je dječakubilo milo. Sada je odrezao vrbovu granu, debljine pr-sta, i pravio sviralu. U proljeće kolaju sokovi, pa sevrbina kora lako skida ako je prije toga izudaraš. Ta-


da svi pastiri uživaju u pravljenju truba i svirala, pauvečer iz daljine selo čuje dolazak krava i pastira. Po-sao mu je dobro išao od ruke. Svirala je bila brzo go-tova i zasvira sitnim glasom. Ako je svirala od debljegrane, glas joj je krupniji. Ova je bila piskutava. Da-vala je nekakav plačni glas, kao da je vrba plakalašto joj je Mladen odrezao mladunče, njenu granu, kojabi brzo rasla, rasla, rađajući nove sitne grančice. Svi-rajući, Mladen se sjeti one noći kad su odvodili mla-diće iz sela. Tada je čuo kako djeca plaču, sitno — kaosvirala. I on je dobio šamar od jednog smrknutogustaše, koji je izbacio sve iz ormara, a Mladen jemorao, s rukama dignutim gore, stajati i gledati pre-tres kuće. Srce mu je strašno udaralo, a suze tekleniz lice. Nije ih smio brisati, pa su se slijevale nizvrat i škakljale. To je za njega bila prva ratna noć,koje će se dugo sjećati. Odveli su mu strica Niku, ko-jega od tada nije vidio.

14

Poglavlje drugo

Krave su već bile žedne, i Mladen krene k rijeci— da ih napoji. Tamo će se opet naći sa svim drugovi-ma i čuti ima li kakvih novosti u vezi s popodnevnimsvatovima. Sviralu je stavio u džep kaputa koji jenosio preko ramena. Iz daljine je ugledao drugovekojima se radovao. Već po navici, krave siđoše nizpadinu obale i odoše k vodi. Pile su bistru rječnu vodu,a Mladen ode k dječacima. Oni su sjedili u hladustare žute vrbe. Tu su često kovali planove za svojeigre, dok su krave bile site i mirne. Tako je bilo i sa-da.

— Ti si opet vrijedan, kad nosiš knjigu — reče ne-mirni Pero, na čiju je glavu u školi palo more.

— Učio sam pjesmicu, da se poslije podne moguigrati — odgovori veselo Mladen.

— To je pametno. U svatove ne valja ići zamišljeni neveseo — dobaci Branko.

Razgovor je dalje tekao spontano i brzo, kao štoto biva kod dokonih pastira u širokim livadama, kadkrave miruju u hladu vrba.

Mladen je ispričao drugovima kako je kraj njegaopet prošao vlak njemačkih vojnika. Sigurno su otišliu Bosnu, jer se tamo vode borbe o kojima im njihovaučiteljica nikada nije smjela ništa reći. Kao da se bo-


jala nečega. U selu se šaputalo da u šumama postojineka vojska čiji vojnici imaju kapu s tri roga, a nanjoj crvenu zvijezdu. Dječaci su slušali takve priče,ali nikad nisu imali prilike vidjeti bar jednog vojnikaiz šume. Čuli su da ih zovu partizanima. Ta im je riječbila nepoznata, ali je, baš zato, krila u sebi nešto čud-no, tajanstveno.

— Moj tata kaže da se partizani bore protiv Nije-maca, koji su došli izdaleka i oteli našu zemlju — rečePero.

— Neko veče su u našoj kući nešto šaputali, amene su otjerali spavati — ispriča Branko.

Dječaci su zaključili da se od njih nešto krije.Znači, postoji nešto što je opasno. Po selu se pričaloda su ti vojnici iz šume, na pruzi prema Bosni, sru-šili jedan most, pa je nastradao vlak u kojem je pu-tovala njemačka i ustaška vojska. Kažu da je bilo mno-go mrtvih i ranjenih, da je jednom njemačkom oficiruodnijelo nos pa je jaukao i, onako bez nosa, bježao,vičući nešto na svom nerazumljivom jeziku. Tada supartizani pripucali iz obližnjeg šumarka. Stradalo jemnogo vojnika, a neke su zarobili i odveli u šumu.

— Mene zanima kakva je to crvena zvijezda nakapama s tri roga, svijetli li ona samo po noći, ili ipo danu — odvaži se i mali Slavko, koji je rijetkonešto pitao.

Odgovorio mu je Mladen:— Ma nije to prava zvijezda, već nešto fcao značka.

Može biti od crvenog platna. Kud si ti zapeo na pravezvijezde?

Branko je čuo od roditelja, koji su dobri s nekimau gradu, da se na izlet neće moći, jer more sadanije naše. Njega su uzeli Talijani. Osim toga, opasnoje putovati, jer vlak može nastradati. Roditelji ne bidjecu pustili i da se može, jer su ratna vremena.

— A ja sam već sanjao kako se kupam u moru —reče jedan mali.


Mladen nije ispričao svoj san. Preduhitrio ga jetaj dječak.

— Nama je učiteljica rekla da su Mlečani nekadavladali našim morem, a da su ih Hrvati otjerali i moreje sada naše. Eno ga d na onoj karti u razredu. Kakobi sada došli ti Talijani i opet uzeli naše more, i tobaš sada kad smo mi htjeli na izlet? — odvažno rečemali Stevo iz četvrtog razreda.

Dječaci su još prilično dugo vodili učen razgovor0 moru i tim vražjim Talijanima, koji su pokvarilinjihov izlet. Jedan je pastir ispričao da je njegov djedčesto pripovijedao o nekakvom ratu kad je on bio voj-nik u Italiji. Djed je uvijek svoju priču završavao ve-selo, tvrdeći da su ti Tali jani jeli žabe i mačke. I dje-čaci su se nasmijali toj priči, a mali Jovo mudro za-ključi:

— Onda su trebali doći u naš kraj. Ovdje ima mno-go žaba, jer je kraj močvaran. A i mačaka ima napre-tek. Moj ih tata uvijek mora bacati u potok. Mačkaomaci bar troje. Žaba ima toliko da bi se nahranilacijela talijanska vojska. U proljeće ih je milina čuti,kad počnu svoju pjesmu u livadama i jarcima.

— Možda će i doći, kad pojedu žabe u kraju uzmore. Tamo nema mnogo žaba. Kakvi su ti ljudi? Dami ih je vidjeti — zaželio je Miloš. Ovi Nijemci su kaoi naši. Samo nema crnih l judi. Svi su bi jel i . Val jdakod njih nema sunca.

Jutro je već odmicalo. Trebalo je ići kući.

.Dječaci su ogladnjeli. Krave su mirovale u hladu.Prije polaska kućama, detaljno su se dogovorili o po-slijepodnevnoj igri. S djevojčicama je mladoženja sveugovorio. Kažu da će biti pravih kolača. Stevo će doni-jeti usnu harmoniku, pa će se i plesati. Za mladenceje sagrađena koliba, koja je lijepo uređena. Pred ko-libom će biti svatovi. Miloš je zadužen da održi zdra-vicu, jer u svatovima netko uvijek mora mladencimazaželjeti sreću. Očekivali su zabavu i igru kakve većdavno nije bilo. Samo moraju paziti da im tko ne po-kvari veselje. Ima i zlobnika. Bojali su se susjeda iz

18

Brđana. Mogli bi oni doći na izvor pa sve otkriti, i na-stala bi svađa, a slabi su svatovi u kojima se netko po-tuče.


Poglavlje treće

Uvjereni da će poslijepodne biti veselo, dječaci suistjerali krave iz hladovine i pošli kućama. Preko li-vada, gdje put nije ograđen, išli su svi zajedno. Bilisu raspoloženi. Vrbe su im lagano mahale granama, akrave repovima. Branko je zatrubio u svoju velikutrubu. Glas trube čuo se daleko iznad mirne površinerijeke. I ostali dječaci počeše svirati u svirale i tru-be. To su radili često. No sada je orkestar bio naj-brojni j i . Mladen je svirao u malu sviralu, ko ja je opetpiskutavo zaplakala. Njen se glas ni je čuo od glasovatruba i većih svirala, ali Mladen ga je odlično čuo.Opet mu se učini da je taj glas sličan plaču djece onenoći kad je stajao u uglu sobe, s rukama gore. Spremioje stoga sviralu u džep i gazio prašinu po putu. Na-puštali su livade. Bližili su se pruzi, koja ide uporedosa selom.

Već su izdaleka ugledali da se na pruzi netko miče.Bilo je sumnjivo. Kad su došli bliže, primijetili su voj-nike koji su bili raspoređeni na svakih pedesetak me-tara jedan od drugoga. Ležali su i držali oružje, kojeje cijevima gledalo selo. Kuće su bile stotinjak me-tara udaljene od pruge, pa se s uzvišenog nasipa moglolako gađati ciljeve na cesti i u baščama. Selo je, očito,bilo opkoljeno ustaškom satnijom koja je sinoć do-šla. Ustaše su zanoćili u školi i domu, a rekli su daujutro kreću dalje. Ljudi su se pribojavali noći, jer su

20

mislili da se može dogoditi nešto slično kao lanjskogproljeća. Bojazan je bila tim opravdanija što su iz su-sjednog sela partizani noću odveli neke ljude koji subili glavne ustaške vođe. Pričalo se da su to učinili bašoni partizani koji su srušili most na pruzi. Ljudi sustrahovali da se ne desi zlo.

Vojnici su ležali na pruzi, pogledavajući pastirekako mirno ulaze u klopku. Mladen je potjerao ikravebrže. Bojao se. Slušao je od nekih ljudi da ustaše ubi-jaju i djecu, ali još u to nije vjerovao. Ipak je išaobrže. Kad je bio na prelazu preko pruge, upita ga je-dan ustaša, čija se puška blistala na suncu:

— Jesi li gladan, mali? Sigurno ćeš se slatko na-jesti kod kuće. Samo jedi. Ja ću te čuvati.

Mladen nije ništa odgovorio, jer mu je smijehnepoznatog čovjeka bio čudan. Tako se smiju ljudikad se nekome rugaju.

Krave su prelazile prugu, a pastiri su bili ozbiljni,kao do maločas nisu svirali u trube i svirale, kao dase nisu dogovarali za igru svatova poslije podne. Držalisu u rukama trube i svirale i žurili kućama, osjećaju-ći nešto teško na srcu. Vjerojatno je Mladen zaboraviosvoj san o moru, a ne bi mogao recitirati ni naučenupjesmu. Nešto ozbiljno i sumorno ovi srca tih bezbriž-nih dječaka. Do sada su bili veseli kao ptice u Zelenki,nestašni kao vjetrovi u livadama kraj rijeke, a raslisu brzo kao žute vrbe od čijih su grana pravili trubei svirale. Po glavi su im se vrtjele razne misli o usta-šama. Možda su došli po njih? Sigurno su iznenadiliselo, pa nitko neće moći pobjeći.

Možda su roditelji već bili uhapšeni, možda susvezani...? Zašto nitko od roditelja nije došao prednjih — to je bio običaj, jer su se roditelji bojali pre-laza preko pruge. Bilo je mnogo vlakova, a nije bilobranika. Jednom je tako stradala jedna djevojčica, kadje išla iz polja.

Mladenova je majka stajala u vratnicama i doče-kala sina. Krave su, po navici, otišle u staju, a Mladen


ih je svezao i pošao u kuću. Skinuo je košulju, a ondaizašao van i prao se. Sunce je bilo jako, pa je godilaustajala voda. On često nagrabi vode u korito, a ondase pere kad mu je vruće. Majka ga pozva na doručak.Volio je na vrhnju pržena ja ja i mlijeko. To mu jemajka nedjeljom uvijek priređivala. Tako je bilo i sa-da. Otac i mlađi brat su bili u vrtu. Nakon što se po-češljao, Mladen sjede za sto i počne doručkovati. No,nije stavio ni jednu kašiku u usta, a u dvorište uđenaoružan ustaša. Mladen ga ugleda kroz prozor i ostavikašiku.

Ustaša je ušao u kuću i zapitao:— Tko je ovdje kućedomaćin?

Majka je iz bašte pozvala oca. On je išao polako,jer nije znao o čemu se radi. Čim je stigao, ustaša jeoštro zapovjedio:

— Za pet minuta spakujte najnužnije stvari i kre-nite svi sa mnom na preslušavanje. Ponesite hrane zadva dana, jer se prije nećete vratiti. Kuću zaključajte!

Majka je zaplakala. Mladen se stisnuo uz nju.Otac je odmah zaključio da ih t jera ju nekuda, kao štosu već učinili s nekim selima. No nadao se da će ihpoštedjeti, jer je ovdje zimus izvršeno pokrštavanjecijelog sela. Došao je svećenik bez brade i držao pre-davanje o novoj vjeri, a onda je jedne nedjelje biloprekrštavanje. Ljudi su se smijali, a u sebi su i daljevoljeli svoje svece i boga, vjerujući da će im pomoći.Mladenova baka se i dalje prije jela i spavanja krstilas tri prsta, ali je najpri je pogledala gleda li je netko.Iako je bila prekrštena, vjerovala je u stare molitve,koje je uvijek čitala pred ikonom svetog Đurđa.

Stanovništvu je rečeno da ostane mirno kod kućei da ih nitko neće dirati.

— Od sada ste štićeni našim pravednim zakonima izakonima naše svete vjere i blagošću božjom, koji svevidi i pomaže onima -koji su u teškoćama — rekao jepop na javnoj propovijedi u domu, kad je prekrštava-nje bilo gotovo.

22

Sjećajući se tih riječi, Mladenov otac je gajio na-du da će sve svršiti dobro. Sigurno je posrijedi ne-kakva istraga, i oni će se vratiti kućama. Uostalom,moraju ih pustiti i ranije, radi stoke koju treba hra-niti. No, majka je uporno pakovala velike zavežljaje,jer je predosjećala da se neće vratiti i da je ustašalagao.

Bila je smetena. Čas je zavežljaj zavezala, čas iznjega nešto vadila. Bilo jo j je žao ostaviti stvari kojeće trebati.

Ona je čvrsto vjerovala da se više neće vratiti inaći sve na mjestu. Ustaša se derao, a mlađi je sinpočeo plakati. Čvrsto je stisnuo oca za ruku i gledaoustašu. Konačno su stvari bile spakovane. U zavežlja-jima je bila najnužnija preoblaka za ukućane, a udvi je torbe je majka stavila hranu. Na brzinu je ski-nula s tavana suhog mesa, stavila kruh i pet suhih si-reva. U malu je košaricu stavila dvadesetak sirovih jaja.Ona i otac su uzeli zavežljaje a Mladen je nosio torbus hranom. Bila je to naprtnjača koja se stavlja naleđa. Ranko je nosio košaricu s jaj ima. Kuću su za-ključali. No majka je još jednom otključa, jer nijebila zatvorila prozor. Ustaša je postao nestrpljiv.

Usred dvorišta rastao je mladi dud. Njega su proš-log proljeća zasadili otac i Mladen. Lijepo je napre-dovao. Mladen ga pogleda, kao da se htio s njim za-uvijek oprostiti. Sjeti se tada svojih dragih krava.Otrči u staju i plačući zagrli svaku od njih. Suze sumu tekle niz lice dok se opraštao od Šarove. Ona gaje pogledala svojim lijepim očima i liznula po kosi.To je često činila. Mladen je jecao i teško izišao van.Ustaša je već pošao po njega. Prošao je kraj duda irukom, mokrom od suza, dodirnuo dudovo stablo.Možda je htio reći doviđenja. Nije ni slutio da će ion i dud imati sličnu sudbinu u danima koji su dola-zili.

Izašli su iz dvorišta i krenuli na cestu. Njihovaje kuća bila na odvojku puta prema pruzi. Bila jeosamljena, pa nisu znali kako je u selu. No, odmahje sve postalo jasno. Čuli su jauk. Cesta je bila puna


muškaraca, žena i djece. Svi su bili natovareni zavež-ljajima, torbama, košarama, a neka su djeca u rukamanosila kruh i posuđe. Žene su jaukale glasno, kao kadide sprovod. Dječaci su šmrcali, a djevojčice plakale,zajedno s majkama. Mladen je sve dobro gledao. Uzaplakanoj koloni opazio je svoje drugove, s kojimaje malo prije došao iz livada. Tu su bili Branko, Pero,Niko, i svi ostali. Svaki je nosio neki tovar. Sa stranesu išle ustaše i požurivali narod. Neki su prostačkipsovali, a drugi su oštro vikali. Muškarci su bili oz-biljni. Čudili su se svemu, a najviše sebi. Bilo im jekrivo što su vjerovali ustaškim vlastima, kad su go-vorile da nikome ne smije biti ništa. Bili su iznenađe-ni. Bježanje je bilo nemoguće. Do stanice je trebalopola sata hoda. Žene su popuštale u plaču, već su seumorile. Žuljali su ih tovari, ali nije se smjelo stati.Ustašama se žurilo.

— Tata, kuda idemo — pitao je mali Ranko.— Idemo na stanicu. Ne boj se, vratit ćemo se —

odgovorio je otac da umiri sina.— Zašto idu svi iz našeg sela? — nastavljao je

Ranko.— Ne znam ni ja. Sve će nam reći.— Hoćemo li se vratiti do poslije podne? Treba

krave tjerati na pašu!— Ne boj se ti za krave. Sve će biti dobro.

Desetak minuta prije stanice, nov talas jauka osvojikolonu. Čim je čelo kolone počelo jaukati, jauk seprenosio dalje, a za časak se cestom vukla kolonasuza. Čelo kolone je na cesti susrelo nekoliko stotinakola koja su išla u suprotnom pravcu. Kola su bilaprazna. Svi su zaključili da zauvijek idu od svojihkuća, a ovi idu pljačkati imovinu. Žene su imale pra-vo kad su trpale mnogo stvari. Seljaci u kolima susjedili i mirno promatrali kolonu koja nekamo odlazi.Stariji ljudi su bili šutljivi i ozbiljni, a neki mladićisu dobacivali razne pogrdne riječi:

— Jeste li nam ostavili ključeve?— Odoste vi besplatno na vožnju.

24

— Što plačete kad idete na izlet?— Čuvat ćemo mi vaše kuće, ne bojte se!— Ala vas je lijepo vidjeti. Cigani!

Neki su i psovali i vrijeđali na različite načine.Jedna je starija žena u koloni pala. Digli su je a je-dan ustaša naredi seljaku iz kolone da je preveze dostanice. Ovaj se bunio, jer se bojao da će ugrabitimalo plijena. Namjeravao je ući u neku bogatiju kuću,gdje je lovina veća i gdje se može naći raznih vrijed-nih sitnica. No, baba mu pokvari plan. Seljak okrenukola i odveze iznemoglu ženu. Opsovao jo j je oca imajku, a jednom ju je drškom svog biča udario podrebra, uz povik:

— Zbog tebe ću, kujo, loše proći, ali ćeš i tizbog mene. Evo ti pod rebra. Tu se ne pozna, a boli.

Ona je jeknula i nemoćno ležala na daskama. Nastanici je izbaci iz kola na travu i kasom potjera ko-nje, da stigne ostale koji su bili već dosta daleko.


Poglavlje četvrto

Pretovarena i umorna, kolona je stigla na prostorpred željezničku stanicu. Narod je sjedio na travi.Čekali su što će se dalje odigrati. Svi su slutili. No,u nekima je t in ja la slabačka nada da će se vratitikući, nakon što se nešto dogodi. Što je to nešto, nitkonije znao. Oko mase su postavljene jake straže. Nazelenom tjemenu protuavionskog skloništa p r i j e t i o jeteški mitraljez. Njegova je cijev budno pazila na pokre-te l judi. Mrki crni ustaša još se ni je nasmijao. Ležao jekod oružja, spreman da otvori vatru. Niega su svinajviše gledali, jer je bio najopasniji. Hiljade smrtije nanizano na redeniku njegovog oružja. Nitko višeni je glasno jaukao. Babe su šmrcale, a djeca znati-željno gledala. Mladen je bio na rubu gomile. Sjedioje i u džepu kaputića stiskao malu sviralu, kao da jehtio sačuvati bezbrižne dane djetinjstva i igre. Ni je niosjećao da je gladan, ali majka se sjetila da bi mogaojesti. Ponudila mu je sira, kruha i malo mesa. Dječakje odbio. Kraj njega u travi ležao je ustaša i držaocijev puškomitraljeza. Iako je Mladen vidio već mnogovojnika i raznog oružja, nije imao prilike izbliza raz-gledati puškomitraljez. Cijev je gledala pravo u njegai ubrzavala mu tok misli. Nije čudo da u tim mislimanije bilo mjesta za doručak. Tko bi pred cijevi mi-traljeza tražio doručak i bio bezbrižan!

26

Sunce se sve više penjalo zenitu, a sudbina ljudije još uvijek bila nepoznata. Veo straha obavio je ovoselo bez kuća, ovaj skup osuđenih ljudi. U takvim jesituacijama najgora baš neizvjesnost. Što se sprema,kuda će s njima, da li će kući ili nekuda dalje — nijese moglo pogoditi. Djeca su bila žedna, ona najmanjasu plakala i tražila jesti. Navala na bunar bila je veli-ka. U posudama i bocama l judi su donosili vodu. Us-taša je pazio na svaki pokret.

Jednoličnost prekinu kompozicija vlaka koji jeaolazio. Izdaleka se čula, a onda pokazala lokomotiva.Vukla je dugu zmiju crvenih vagona. Vlak je uspora-vao i, malo zatim, stao pred stanicom. Masa narodagledala je u crvene vagone na čij im je malim prozori-ma bila spletena bodljikava žica. Svi su pomislili isto— da će tim vlakom biti prevezeni u Srbiju, jer su jošlani tako iseljena pojedina sela. Ta je misao zabrinulasvakoga, ali u isto je vrijeme djelovala i kao ohrabre-nje. Ljudi su čuli da u Srbiji nisu nikoga ubili i dase tamo živi prilično dobro. Nekima su znanci i rođacipisali i pozivali ih da sami bježe k nj ima.

Nagađanje dobi prvog svjedoka i prvu potvrdu.Ustaše su brzo otvarali vagone sa strane koja je bilado stanice. Znači da će u njih trpati ljude. Ipak, ni-kome nije bilo jasno zašto ih sada tjeraju, kad su ihprekrštavali na vjeru koja će ih, prema riječima pro-povjednika, štititi u nevolji. Zar nije rečeno da nikomeneće ništa biti, da će ih štititi pravedni zakoni . . . Ko-načno, ako će nekamo odvesti muškarce, kao one lani,kuda i zašto t jeraju žene, starce i nejaku djecu? Osvemu su razmišljali l judi, i našli jedini izlaz u Srbiji.Neki su se sjećali leševa što su plivali rijekom, nekisu čuli poneku vijest o logorima smrti, ali ipak senije pomišljalo na najgore, jer oni su se osjećali ne-dužnima.

Dolazak vlaka smirio je narod. I kad su govorili,ljudi su šaputali. Sve je postalo tiho. Približavao sevažan trenutak, neki čas rješenja, a takvi su časoviobično tihi i tajanstveni. No, ova muzika tišine, slutnjei očekivanja bila je teška za svakog člana buduće eks-


pedicije u nepoznato. U tišini glasnije udaraju srca,a misli nemirno prorade ćelijama mozga i udaraju usljepoočnice. Očekivanja smrti su teška, a neizvjesnostubija, razara nevine ljude i stare bake, koje nikad nisuotišle dalje od prvog grada, kamo su u košarama no-sile na prodaju sir i vrhnje. Sada su i bake postalevažne. I njih čuvaju mitraljezi, kao i malu djecu, kojatek jedva raspoznaju majčinu dojku iz koje dolazi svaradost životnih trenutaka. I njih čuva onaj ozbiljnimitraljezac. Tu su i dječaci s livada, trubači i sviračis obala rijeke, svatovi sa Zelenke. Ostala je njihovaZelenka, ostali su svatovi. Mlada iz bolje kuće nijeimala sreću da se u igri udaje za dobrog momka, aMiloš neće zaželjeti mladencima sreću. Tamo kraj šu-mice i dalje teče bistra voda, iz izvora koji su uredilidječaci, a ovdje teku mutni trenuci očekivanja. Svesu promijenili ovi ljudi s oružjem i slovom U na ka-pama.

Mladen je znao da su ustaše zli l judi. To je za-ključio još one noći, prošle godine, ali i prije mjesecdana kad su pred gostionicom mučili četiri Cigana.Cigani su pili za stolom, kad su ušli ustaše. Uz psovkei pogrde, svezali su ljudima ruke na leđa, a onda ihtako objesili na odeblju granu stare kruške. Obješenisu jaukali od boli i znojili se, a ustaše su ih tukli icerekali se. Narod je iz skrivenih kutaka gledao dotada nepoznatu sliku. Mladen je s nekoliko dječakaizbliza posmatrao ova zvjerstva i čudio se. Zaključioje da su ustaše najopasniji ljudi i vojnici, o kakvimamu nije govorila njegova učiteljica, iako je dosta znaoo zvjerstvima Turaka.

Ustaški oficir u li jepoj uniformi popne se na uz-visinu kraj teškog mitraljeza i glasno zapovijedi:

— Neka se odmah na lijevu stranu izdvoje svimuškarci stariji od šesnaest godina!

Komanda u narodu izazva jauk. Žene su grlilemuževe, majke sinove, sestre braću, a djeca se opraš-tahu od očeva. Odjednom nestade one tišine koja sebila uselila u ljude. Svima postade jasno da su pos-

28 www.krajinaforce.com

Ijednji put zajedno. Žene su bezobzirno cviljele, dječjiglasovi bijahu prodorniji od svih. Mladen i Raniko suzagrlili oca, koji je i sam plakao.

Koliko je u jednom trenu bilo poljubaca zalivenihsuzama! Koliko uzdaha i strepnji! Koliko pozdrava isavjeta! Koliko najljepših želja na rastanku! Kolikozlih slutnji crnih maštanja!

Sve se odvijalo brzo, jer su ustaše uredovali. Prvahrpica ljudi već je stajala s lijeve strane, a djeca sujoš jednom trčala dragom tati ili bratu u zagrljaj, dabi ih za čas, mrki stražar otjerao.

Ustaška je straža već stajala između muškaraca ižeua i djece. No, i uz to su žene kraj n j ih poneštodovikivale i dobacivale hrane ili neki odjevni predmet.Počelo je postrojavanje. Muškarce su svrstavali u čet-verored, a zatim je počeo ulazak u vagone sa žicom.Počeli su od zadnjeg vagona.

Jauk je pratio ukrcavanje. Divlje su i bez obzirajaukale žene i plakala djeca. Vagoni su se punili brzo.Ustaše su cijevima pušaka požurivali spore. Jedan in-valid nije brzo mogao u visoki vagon, i ustaša ga jecipelom udario u trbuh. Čovjek je zastenjao i pao nazemlju. Dvojica ustaša su ga ubacila u vagon. Bila jeto strašna opomena starcima da moraju biti hitri j i iokretniji. Žene su to gledale i jaukale. Plač je postaojoš jači i prodorniji kad su svi muškarci bili u vago-nima, a zatim vrata zatvorena. Samo su se iza žicevidjele glave zatvorenika.

Glavni je posao bio gotov. Ostale su još žene idjeca. Žene su mislile da će one s djecom kući, jerje glavni cilj ustaša bio da uhvate muškarce i da ihnekamo odvedu. No prednji vagoni vlaka bili su praz-ni. To je navodilo na pomisao da će i njih tjerati uvagone.

Tako je i bilo.

Ustaški oficir ponovno izdade komandu da sadažene i djeca, po redu, ulaze u vagone. Bilo je jasnoda povratka kućama nema. Sa ženama je bilo teže.

30

One su imale mnogo stvari. Zavežljaji, košare, torbe idruga prtljaga smetala je prilikom ulaska u vagone.

Zbog premalo prostora, u vagone su krcali mnogožena i djece. Nije bilo mjesta ni da se stoji. Gazili supo stvarima i gužvali se u tijesnim vagonima. One kojinisu bili ukrcani, ustaše silom utjeraše u vagone. Toje još više pojačalo gužvu. Kraj vlaka nije bilo nikoga,osim ustaša koji su zatvarali i zaključavali vrata.

Iza žica zaključano, razdvojeno i uplakano, seloje čekalo na svoje dugo putovanje u nepoznato.


Poglavlje peto

Dan je odmicao, l judi su nagađali kamo će krenu-ti. Mladen je stajao na zavežljaju kraj prozora i takodobivao svježeg zraka kojega će uskoro bit i sve ma-nje. Odjednom na cesti ugleda veliku gomilu stokekoju su gonili ljudi. Spazi svoju Šarovu i ostale kravekako polako idu cestom, dižući prašinu. Osmatrači sprozora vijest su javil i u svim vagonima. Žene su opetjaukale, kao da su se nat jecale koja će više izdržati.Za kravama je kretala kolona kola. Sada nisu bilaprazna. Ormari, stolovi i ostalo pokućstvo iz napušte-nih kuća ispunili su do malo pr i je prazna koia. Seloje, znači, ostalo pusto. Zar se to uopće više može na-zvati selom, zar to nije pustinja ko ju će obilaziti samomačke, tražeći uzalud domaćice da im u zdjelice ulijumlijeka. Pasa odavno nema. Njih su već ranije gos-podari morali pobiti. Stanovništvo se nalazi u vlakuneizvjesnosti, stoku tjeraju nekud, stvari odvoze nepoz-nati ljudi, a same kuće ne čine selo. Ono je današnjimdanom prestalo postojati. Gospodar kuća i staja pos-tat će pustoš i praznina. One će se useliti u dragekutke, gdje je život pjevao pjesmu. Putovima i stazamaizđikat će visoka trava, jer neće biti stopa. Paučina ćezaplesti ugiove kuća, jer neće biti vrijednih ruku do-maćica da ih skinu. Prozori će u noći ostati mračni,jer ničija ruka neće upaliti sv jet i l jke koje se izdalekavide. Umrlo je selo ovog proljetnog dana, kad je sunce

sjalo veselo kao jučer, a srca plakala kao nikada. Prviput će doći večer bez glasa dječaka, bez truba i svira-la, bez svjetla i 'koraka.

Tišinom će tugovati selo za seljanima, a čudit ćese visoki jablan na raskršću, jer neće vidjeti znanihprolaznika. Oni su u vagonima koji ih odnose u sus-ret stradanjima.

Vlak je predvečer krenuo.

Sada je postalo jasno da odlaze u Srbiju. To sevidjelo po pravcu puta. Ta je činjenica načas malosmirila narod. Oni koji su stajali kraj prozora, ugle-dali su opustjelo selo. Zbog toga u vagonima nastadekomešanje. Svi su htjeli još jednom pogledati znanekrovove. Gurali su se i smjenjivali na prozorima, avlak je ubrzao vožnju i uskoro nestao iza okuke.

Selo je ostalo pusto. Zapravo, cijeli je vlak bioputujuće selo. Razgovori su vođeni o dva pitanja. Nijebilo jasno zašto su odvojeni muškarci, ako se putujeu Srbiju. Prilikom ranijeg iseljavanja nisu dijelili muš-karce od porodica, i bilo je više prostora. Žene subile nepovjerljive. One su sve manje vjerovale da od-laze u Srbiju, a neka, još nejasna, opasnost uzimala jesve više maha.

Druga tema bila je posvećena djeci. Majke su većsada imale teškoće s malom djecom. Uskoro je za-prijetila opasnost da u vagonima zavlada smrad. Vodenije bilo, plač djece, smrad i uzdasi — to je ono štoje ispunjavalo svaki vagon žena i djece. Kod muška-raca je bilo mirnije. Oni su bili potpuno uvjereni daput ne vodi u Srbiju, već u neki poznati logor, čije suime znali čim je vlak krenuo. Preostala je slabašnanada da će ih otpremiti u neki radni logor.

I tako vlak putuje, a noć polako pokriva ravnicuuz rijeku. Promiču sela, mostovi i stanice, a neizvjes-nost raste i pojačava strah. Nijedan vagon nije otva-ran. Straže su budno čuvale otvore vagona. Vlak jestao samo nekoliko puta i odmah krenuo dalje. Najednoj je stanici kompoziciju čekala buka i pjesma,


po kojoj se odmah znalo da je pjevaju ustaše. Vlak jestajao. Vani su se čuli glasovi. Djeca su u vagonimaplakala, a maj'kama su već klonule ruke umorne oddržanja dojenčadi. Probudili su se i oni koji su za-drijemali. Vlak se pretvorio u uho. Svi su osluškivaline bi li po nekom podatku otkrili namjere ustaša. Ali,to im nije pošlo za rukom. Saznali su jedino gdje senalaze. To su otkrili stražari kroj prozora, a željezni-čar Marko je već ranije pogodio sve stanice. Stigli suu čuveni logor kraj rijeke, logor Jasenovac. O njemusu kružile strašne priče, od kojih se l judima kosadiže. Jezovita je bila priča jednog starca, koji je prijenekoliko mjeseci pobjegao iz tog gnijezda smrti. Tuje priču znao veći broj l judi u cijelom kraju. Sada jeopet prepričavan sadržaj starčevih kazivanja. No, mno-gi ljudi svjesno nisu htjeli u njih v jerovat i . Starac jenegdje daleko, a njegove riječi ovdje žive. One potre-saju srca l judi u vagonima. Ako je tako, onda spasanema — ako se ne umiješa svemoć božja i ne ostvarepropovjednikove ri ječi koje je izgovorio prilikom po-krštavanja.

Ljudi su zamišljali kolute žice, mrke stražare iskelu o ko jo j je pričao stari Mile. Ono o Ciganima istarom Raji koji je donio violinu i morao svirati doksu koljači maljevima ubijali njegovu čergu.

... Bila je mjesečina kao dan. Odvezli su ih ske-lom, a Rajo je strasno svirao nad rijekom. Bio je topredsmrtni koncert svirca či ja je violina hil jade putarađala divne zvuke i uzdrmala srca mnogih na sajmo-vima i u svatovima. Kad su stigli na odredište, počelaje strašna tragedija. Goli do pasa, ustaše su maljevimaubijali Cigane. Ciganke su vrištale i zvale gospodinaboga u pomoć, ali on se preko mjesečevih zraka, sa-mo smijao i gledao. Rajo je bio okrenut leđima, dane vidi što se dešava. No, morao je svirati. Kad susitni glasovi Cigančića stravično propištali. Rajo seokrenuo i violinom udario stražara po glavi. Istog jetrena pao pokošen. Bacili su ga u rijeku, koja je od-nijela čergu, Raju, strune i zvuke violine. I mjesec jeizgledao krvav — kao koljači. Rijeka je hladnokrvno i

34

bez uzbuđenja, na valovima odnosila tjelesa. U tomje času Mile, koji je bio logoraš i već nekoliko putagledao ovakve scene, skočio u rijeku kraj skele. On jebio skelar, pa su ga i ovdje za to koristili. Bacio seu valove i plivao. Bilo mu je svejedno što će se dogo-diti. Plivao je nečujno i brzo. Bio je više pod vodomnego nad vodom. Stotine metaka zviznulo je kraj nje-ga, ali nijedan ga nije pogodio. Isplivao je daleko ugrmlju iva, koje su ga podsjetile na njegovu kućukraj rijeke. Bila je noć, a on je očekivao potjeru. Zbogtoga je polako prešao preko puta u livade, a onda, zatri noći stigao kući, ispričao ljudima najstrašniju pri-ču o mjesečini i Ciganima, i otišao u partizane. Pričase brzo proširila krajem, a ljudi su je nadopunjavalii mijenjali — prema mašti i rječitosti. Eto, sada jepriča starog Mile putovala vlakom. Ona je pojačalastrah. Smrt je hodala iza zatvorenih vrata, a nad vago-nima se smijao isti mjesec, kao i one noći kad jeRajo odsvirao svoju posljednju pjesmu.

Kasno u noć otkopčani su vagoni u kojima su biliodrasli muškarci, a zatim je vlak krenuo dalje. Ženenisu znale da je vlak sada kraći već su mislile da idalje svi putuju zajedno. Naravno, nikakve veze nijebilo, jer vagoni nisu otvarani, a straže su bile budne.U vagonima i e bilo strašno. Mala djeca su se onečisti-la, pa je jako smrdjelo. Pomoći nije bilo. Mladen jedugo stajao kraj prozora, ali morao je svoje mjestoprepustiti drugima. Nekim ženama nije bilo dobro.Povraćale su. Mnogi su spavali sjedeći, a da ni saminisu znali kako su našli toliko mjesta. Vlak je ipakbio budan. Putnici su nešto očekivali.

Sada je svima bilo lakše. Znali su da putuju u Sr-biju, jer su prošli najveći i najstrašniji logor koji jeikada postojao u ovom dijelu svijeta.


Poglavlje šesto

Nakon izvjesnog vremena vlak je stao. Svi su o-čekivali da će krenuti dalje, ali prevarili su se. Gala-ma kraj vagona postajala je sve jača. To su bile stra-že. Počeli su otvarati vrata. Kod svakog je vagonaizdana naredba da svi što pri je izađu napolje. Svježije zrak zapljusnuo izmučene žene i djecu. Mladen ug-leda velik loptasti mjeces, koj i se zaustavio visoko nanebu i promatrao kako se prazne vagoni. Sada onobasjava i njegovo selo, njegov mali dud, livade ižute vrbe. No, u isto vrijeme mjesec je gledao kakosu očevi i braća tjerani u velike peći ciglane. Pećisu bile prilično zagrijane i služile su za odabiranjejačih ljudi. Svi oni koji su pali u peći, bili su odmahubijeni, jer ih se nije isplatilo hraniti. Za rad nisubili. Zdravije i jače otjerali su u barake.

Za nekoliko minuta vlak je bio prazan. Tek susada svi vidjeli da nema zadnjih vagona. Zbog toganije čudno što je jauk odjednom proparao tišinumajsike noći, što je mjesec morao otići dalje. Znači,nema više zajedničkog života. Vječni rastanak je do-šao tako brzo, mnogo ranije nego su očekivali. Ženesu jaukale i nalijetale na stražare, vrišteći.

— Gdje su naši dragi i mili?— Kuda ste s njima?— Sigurno su ih pobili, mila majko moja!

36

Svatko je u jauku spominjao imena svojih nesta-lih. Ličilo je to na pogreb, kada nekoga ispraćaju nagroblje i nariču, spominjući sve dobro što je učinio.No ustaše su se smijali i rugali tužnim srcima žena,majki, djece, braće i sestara.

— Otišli su na brijanje, šišanje i kupanje. Ujut-ro ćete biti zajedno s njima!

— Što blejite kao ovce?— Njima se neće ništa dogoditi. Na sigurnom su

mjestu!

Masa svijeta bila je na prostoru pred malom sta-nicom. Stražara je bilo mnogo. Kada je oficir htio iz-dati neku zapovijed, pucanj je izazvao uzbunu. Malozatim još nekoliko. Sve je to bilo u blizini. Ubrzozatim dovedoše jednu ženu. Bila je bez marame. Dugepletenice vis jele su niz grudi, košulja j o j je bila pode-rana, a iz lijevog ramena jo j je tekla krv. Bila je iz-bezumljena. Derala se iz svega glasa:

— Moje jedino dijete ste ubili. S kim ću sada,sirota, živjeti . Joj, Stevane, sunce moje rano. Ubili ste,krvnici . .. Ubijte i mene . . .

Ustaša je čvrsto držao ženu koja se otimala i no-gama udarala stražara. Uslijedio je brz dogovor us-taša. Oficir je stao na uzvišeno mjesto i objasnio:

— Ova žena nema povjerenja u našu sigurnost.Htjela je pobjeći, ali su je uhvatili. Zbog primjeradrugima, a u ime naših zakona, izričem da se bjegu-nicu kazni smrću strijeljanjem. Kaznu treba izvršitiodmah, kako bi ona primjerno djelovala.

Svi su gledali. Ni glasa se nije moglo čuti togčasa. Mjesečina je i dalje bila kao dan. Ustaše odgu-raše ženu pred narod, zatim je položiše potrbuške nazemlju. Svi su zanijemili. Oficir priđe ženi, otkopčafutrolu i izvadi revolver. Žene sakriše oči rukama, aoficir hladnokrvno tri puta opali ženi u glavu. Ženase nekoliko puta trgnu i ostade na mjestu. Krv jezalila travu i malo prosijede kose ubijene majke kojaje maločas naricala za jedinim sinom. Muž jo j se nije


vratio iz prvog rata, a ona je othranila Stevana. Zbogtoga nije čudo što su joj popustili živci u tako teškimčasovima.

Dvojica ustaša odvukoše les, i tek tada žene zajau-kaše. Iz daljine je tutnjao brzi vlak. Brujali su motorikamiona koji su dolazili pred stanicu. Bilo ih je mno-go-

Ukrcavanje je išlo doista brzo. Kako se koji ka-mion napunio, kretao je u noć. Nekuda su odvodilinarod. Tutnjali su mostovi, promicala sela i usamlje-no drveće kraj puta. Strašna neizvjesnost, kao kamenastijena, pritisnu zarobljenike. Srca su snažno udaralaa kamioni su jurili vijugavom bijelom cestom... Da liu susret smrti?! Tko je mogao znatd što koga čeka nakraju prve vožnje kamionima.

Kamione je negdje dočekivala velika grupa stra-žara. Oni su psovali i požurivali žene i djecu da brzoizlaze. Nitko nije znao gdje su. Sijalice su obasjavalevelika ulazna vrata kroz koja su prolazili. S obje stra-ne stajao je po stražar. Svaki je u ruci držao korbač,spleten od tanke žice. Ulazili su u velike zidane staje,koje su bile niske i dugačke. Unutra je bila prostrtaslama i šaš. Žene, prestravljeni putnici, u jasle su os-tavljale zavežljaje i torbe, a onda tražile nužnike. Nekesu vrlo brzo zaspale na prostirci od slame. Mjesta je bilodosta. Oko staja je bio visok zid, a na njemu tri redabodljikave žice. To je nekada bila ekonomija kaznioni-ce, koja je sada pretvorena u logor za žene i djecu.Mnogi su s kanticama i lončićima pošli potražiti bu-nar, ali nisu ga našli. Vodovod nije radio, a bunaranije bilo u ovom dijelu. Iako su bili žedni, nisu seusudili tražiti vode.

U stajama nije bio potpun mir. Spavalo se naprekide. Neki su u snu govorili. Te su noći snovi bilinemirni. Smrt one žene, nestali muškarci i neizvjes-nost — svakoga su potresli. Mala su djeca naviklanoću dobivati hranu. Sada su se naizmjenično, premanavikama, budila i tražila majčina prsa. Sitni dječjiglasovi budili su zaspale, a majke su se mašale rukomu njedra i, umorne, dojile djecu. Nitko nije bio tako

38

otporan i izdržljiv kao majke čija su djeca bila mala.One su pokazivale nevjerojatnu snagu, kao da im jepomagalo neko nadnaravno biće. Naviknuta na red ikupanje, mnoga djeca nisu odmah zaspala već su pla-kala. Taj je plač prodirao u srce Mladena. I on se sje-ti svoje svirale i njenog glasa koji je piskutavo pla-kao, kao da je slutio neku nesreću. Nije mogao ni jestini spavati. Mali Ranko je zaspao u majčinom zagrlja-ju, ali nemirno se bacao i nešto mrmljao.

U uglu je kašljala bolesna žena. Kašalj je u odre-đenim vremenskim razmacima navaljivao, kao sat kojizvoni u istim razmacima. Miloš je bio tik uz vrataZaspao je i sanjao o zdravici u svatovima. Mogao jebar u snu reći ono što je zapamtio od starih nazdra-vičara kad mu se ženio stric.

Dolazila je zora. Mjesec se spremao da suncu pre-da dužnost posmatrača. Obzorje je mirisalo svježinomproljeća. No ni je se čulo kukurikanje pijetlova, jer suoni ostali daleko. Tko zna tko će ih jutros nahranitiu dalekom selu .. .


Poglavlje sedmo

Poslije ustajanja, narod je prestrašen hodao podvorištu koje je bilo ograđeno visokim zidom. Vanse nije moglo. Na ulaznim je vratima stajao mlad, go-tovo golobrad ustaša. Na leđima je imao pušku, a udesnoj ruci korbač kojim se poigravao, lupkajući posjajnoj čizmi. U ovom su logoru stražari iz bala sije-na vadili tanku žicu i od nje pleli korbače.

Zgužvan i pospan, Mladen je dobro razgledao sta-je. Osjećao je da se rodilo sunce, ali još ga ni je vidio.S njim su bili mali Ranko i Miloš. Ranko je htio pitivode koje ovdje nije bilo. Stražar nikoga ni je pustioiz kruga.

— Da mi je malo vode! Zašto ne daju vode?— Kasnije, braco — tješio je Mladen brata.

Miloš je htio sve vidjeti. Zavirivao je u druge dijelovestaje i svugdje ugledao ponekog druga ili drugaricu.Sa svakim se pozdravljao. On još nije do kraja osjetiotežinu položaja, iako je bio utučen i žalostan.

Ubrzo iza toga nastade graja. Došao je ustaškioficir i naredio da svi sa stvarima stanu u redove.Provodit će se popis.

Žene su na brzinu spakovale zavežljaje i s djecomstale u red. Uskoro se formirala dugačka kolona obi-

telji. U krugu zavlada tišina. Ustaški oficir je stao prednarod i izdao kratko naređenje:

— U redu, i bez gužve, porodica za porodicom ne-ka prilazi onom stolu gdje će se vršiti popis. U istovrijeme, neka svi pripreme za predaju novce, nakit,satove, noževe i druge stvari. Sve količine hrane tako-ter se moraju predati. Svaka utaja povlači za sobomsmrtnu kaznu.

Pregled i popis počne. Za dugačkim stolom sjedilaje ustaška komisija s nekim debelim knjigama. Svakamajka je rekla ime i prezime, dala podatke za djecu,a zatim predala nakit, hranu i novce. Ustaše su pre-gledali zavežljaje i džepove. Sumnjali su.

Iza stola je rasla hrpa oduzetih stvari. Bilo jenajrazličitijih predmeta, od suhog mesa do starih no-ževa, koje su kovači pravili od kosa. Svaki oduzetipredmet komisija je popisala. Ženama je objašnjenoda će sve dobiti nazad.

Pred komisijom je stajala Miloševa majka. Pre-dala je krojačke nožice, kuhinjski nož, šećer, suhomeso i igle. Ustaša je zapita ima li novaca, a onaodgovori da je odnio muž. Ustaše se nisu olako za-dovoljili s njenim odgovorom.

Počeo je pretres. Nisu našli ništa. No, jedan us-taša u zavežljaju pronađe klupko domaćeg seljačkogkonca. To mu klupko bi sumnjivo. Naredi ženi da od-motava konac. Ona pocrveni i poče moliti da joj vje-ruju. To još više pojača sumnju. Majka je odmota-vala konac, a Miloš je plakao. Bojao se za majkukoju je vrlo volio. Kad je klupko postalo sasvim ma-leno, ustaša ga uze od žene i ugleda novčanice. Majkaje u noći, dok su svi spavali, sakrila novac. Premotalaje malo klupko konca na novčanice. Sada je nad njomlebdjela opasnost. Ustaša ciknu kao bijesan i počneženu tući po glavi i tijelu korbačem od žice. Kad godbi udario, žena je jeknula, a na licu joj se pokazalacrvena krvava pruga. Pucala je koža, vrištao Miloš,bješnjeli ustaše, a narod strahovao. To je strahova-nje bilo opravdano, zbog govora oficira, koji je zapori-


jetio smrtnom kaznom. I zaista. Ustaše potjerašc na-rod u stranu, a ženu doguraše prema drugom zidu.Ona je bila napola mrtva. Njena iscijepana bluza bilaje sva krvava, lice izbrazdano crvenim prugama. Palajoj marama s glave, a dugačka kosa rasula po rame-nima, pala na oči. Miloš je vrištao iz sveg glasa i dr-žao majku za suknju.

— Ne dam moju mamu, ne dam moju mamu .. .Joj, mama, m a m a . . . Nemojte tući moju milu maj-ku . . . Nemojte, nemojte, joj .. .

Žena je pala u prašinu i ležala nepomično. Milošj o j se baci na grudi, ali ga mladi ustaša otrgnu odmajke i baci. Dječak zaglavinja i sruši se kao mrtav.No opet se podignu i pojuri prema majci . Vikao jedivlje, nerazumljivo, snažno i prodorno.

Ustaša zatvori Miloša u s ta ju , podiže ženu i pri-sloni je uza zid. U masi nastade ta jac. Trenuci oče-kivanja. Smrt nad polumrtvom ženom.

Miloš u sta j i vrišti, lupa nogama da razbije vrata.Ne uspi jeva. Tada laktom razbi s taklo, nastojeći seizvući napolje. Nije mogao, jer otvor je bio malen.

Oslonjena na zid, žena je čekala sudbinu. U n j o jje skršena snaga, umro je otpor. S njom je gotovo.No u trenu, baš kad je oficir htio nešto reci, ona po-jur i u pravcu staje, vičući:

— Miloše, sunce moje rano, gdje si. Majka ćetebe spasiti . . . Nije dovršila rečenicu.

Snažne ruke dvojice ustaša umirišc je kra j zida.Oficir se nasmija i reče:

— Još ste divlji, neposlušni. No za koj i čas ćeteimati prilike vidjeti kako mi školujemo one koj i neslušaju naređenja. Gledajte! Ovo je poučno, a u istovrijeme zabavno. Ova je žena vrlo dosjetljiva i bistra.Dobro se sjetila klupka konca. Zbog toga zaslužuje iposebnu smrt. Gledajte dobro!

On priđe bliže ženi, a jedan ustaša mu dodadekomad drveta. Lijevom rukom zgrabi ženu za dugu

42

kosu, a desnom snažno udari drvetom po njenoj gla-vi. Za tren prsnu glava. On obrisa ruku u ženinu blu-zu, a onda povuče mrtvo truplo prema sredini kruga.Žene i djeca sakriše rukama oči, da ne vide najstraš-niji prizor u životu. No, oficir se htio poigrati s njima.Naredi da svi ponovo, po redu, krenu naprijed i dasvatko obavezno pogleda mrtvu ženu. To je bilo mr-tvo kretanje kolone; jezivo, neopisivo, nezaboravno,nešto što ovi mirni seljaci nisu mogli ni zamisliti.

Kreće kolona, gledaju suzne oči, udaraju srca,prepuna bola . . .

— Tako! A da ne mislite da smo mi, izabranivojnici, koji smo ovdje zato da pravimo red, da vasučimo kako se živi — bez srca, bez milosti — dopus-tit ćemo onom malom da pogleda majku, da se oprostis njom, jer i mi imamo djecu koja vole svoje majke.On je imao nesreću da mu je majka bila neodgojena.

Dvojica dovedoše dječaka. On kriknu nekim po-sebnim glasom, koji nitko i nikad više neće moćiponoviti. Istrže se iz ruku pratilaca i padne na mrtvomajčino tijelo. Plakao je tišinom. Očima. Srcem. Po-kretima. Cijelim bićem.

Krvavog, mokrog od suza i izmučenog, odvedošega nazad u staju, a dva grobara donesoše veliku bijeluplahtu i odnesoše drugu žrtvu.

Ni riječi u krugu. Tišina i koraci. Strah. Čuju sekucaj i srca i udarci trepavica. Kolona se pomiče pre-ma komisiji koja pije kavu i obavlja započeti posao.Više nije bilo sumnje da svi predaju sve. Miloš jeležao na slami i plakao. Valjao se i uzalud dozivaomajku. Njeno tijelo je već primila mirna rijeka i od-nijela prema svojem ušću. Otputovala je Miloševamajka unepovrat, a plače ranjeno dječakovo srce. Mi-loš postaje čovjek. Odjednom. Skokovito. Preskačegodine, ostavlja igre, zdravice sa Zelenke i svatove ulivadama. S njim se već druži smrt, krvnik mu seuvukao u sjećanje, a majčin lik nikad neće moći za-boraviti. S njim je krenuo u dalji život.


Poglavlje osmo

Mladenova je majka predala sve: hranu, novce,nož, igle . . . Mirno je odgovarala na pitanja komisije.Uz rub stola stajao je Mladen, držeći za ruku Ranka.Gledao je veliku hrpu predanih predmeta. Na stoluje još stajao kuhinjski sat koji ga je često budio zvo-njavom. Ovog se časa prisjeti jednog jutra kad susvi njegovi bili u polju, a majka je navila sat da pro-budi Mladena, jer je morao u školu. Sat je uistinuzvonio, ali on je dalje spavao. Probudilo ga je sunce,kad je zasjalo u prozor. Zakasnio je u školu i svi sumu se smijali kad je ispričao kako nije čuo sat. Otom je čak napisao mali sastavak, kao domaću zadaću.On je uvijek volio ponešto pisati. Njegovi su sastavcibili redovito najbolji u razredu, a jednom je čak do-bio i nagradu za sastav s naslovom Moje žute vrbe.

Rastanak sa satom uzbuđivao je Mladena više ne-go nestanak drugih predmeta i novca. Ta mala napravakao da kucanjem požuruje dan, kao da ne da životuda prestaje, doziva sunce i laste iz dalekog kraja . . .A sada ga uzimaju pred neljudima koji ubiše Miloševumajku. Oni ubijaju i kucaj sata, a to znači i život.

— A što si zinuo u taj sat, mali Cigančiću? —upita ustaša Mladena. On ne odgovori ništa, samo udžepu jače stisnu malu sviralu od vrbove grane.

— Imaš li nešto u džepu?

44

— Nemam ništa — reče dječak.

Ustaša ustade i poče opipavati njegove džepove.U lijevom džepu hlača nađe malu sviralu. Izvadi jeiz džepa i cinički reče:

— Je li ovo čarobna sviralica koja će te spasiti?A Cigančiću?

Mladen ne odgovori, a ustaša baci sviralu u pra-šinu kraj stola i stade na nju teškom vojničkom ci-pelom. Dječak je samo gledao, a onda mu oči ovlažišesuze, koje su se, malo zatim, valjale niz lice. Napra-vio je on mnogo takvih svirala, mnoge je bacio ili suse osušile, ali ova sviralica s piskutavim dječjim gla-som bila je značajnija od svih. To je svirala rastankasa zelenim livadama kraj rijeke, sa žutim olistalimvrbama — njegovim dragim vrbama, prijatelj ima idrugovima iz dana djetinjstva.

Zgažena je svirala -- djelo pastirevih ruku, a jošjučer je tako bezbrižno svirala u dječjem orkestru.Sad leži smrvljena u prašini. Njeni dijelovi izgledajukao spomenik nasilja ovih ljudi—neljudi, koji sumaločas za sva vremena usadili tugu u Miloševo iMladenovo srce, koji su zgazili njihove igre, zaklalibezbrižne dane, oteli valove rijeke, posjekli žute vrbe,nekud odnijeli vijugave staze djetinjih stopa, ružamau začetku oteli sunce . . . Daleko teče rijeka i vjetrićnjiše nabrekle grane krošnjatih vrba. Još suzi onagrana od koje je napravljena svirala, a ovdje me-đu ovim gladnim zidinama, vlada smrt, nasilje pro-slavlja obijestan pir i plaće tuga u dječjim srcima...

Zgazili su sviralu i obilježili gaženje djetinjstva,koje još nije otpjevalo svoje pjesme djetinjih srca,već korača stazama mraka i smrti. Kao zmija otrov-nica, tuga se smotala u klupko svakog srca i svojimledenim bićem ubija toplu i daleku nadu koja je ma-glovita i neznatna, ali ipak postojana.

A iza zida teče rijeka i nosi ribama hranu. Većje daleko mrtva Miloševa majka i zgažena radost dje-tinjstva do jučer bezbrižnih dječaka.


Kolona postaje sve manja, hrpa otetih predmetasve veća. Sunce se polako penje po vječnoj stazi, kaoda želi priviriti da vidi šta se ovdje događa. Njegovezrake podsjećaju na život i minule dane.

46

Poglavlje deveto

Milošu su otvorili zatvorenu stajsku prostoriju.No on n i je ustajao. Ležao je nepomično na l i j e v o j rucii gledao u ugao staje u kojem su pauci pleli predivomreže. Nije htio govoriti. No, kad je k njemu prija-teljski došao Mladen, Miloš skide pogled s tvornicepaukovih niti i pogleda druga. Tim mu se pogledomzahvalio za posjet.

— Bit ćeš s nama. Od sada smo braća. Ustani daoperemo tvoju krvavu kosu i očistimo odijelo. Mamaće paziti na nas. Ona kaže da si od danas član našeobitelji.

Miloš je i dalje govorio samo mutnim pogledom.Bez riječi ustade i pođe za drugom. Gledao je neo-dređeno u ljudska bića koja su ležala ili hodala postajskim prostorijama.

Mladenova majka mu je češljem vadila zgrušanukrv iz kose koju je kvasila. Dala mu je drugu košuljui postupala s njim kao da je Mladen ili Ranko. Jošpažljivije. Njeno je srce od danas postalo dvostrukosrce jedne majke.

Miloš, Mladen i Ranko ležali su na slami. Majkaje sjedila kraj njih i razgovarala sa ženama. Najvišese govorilo o daljoj sudbini, koju su svi slikali cr-nim bojama.


— Ja mislim da će nas sve ubiti, kad su namoduzeli stvari i hranu — tvrdila je jedna žena.

— Ja opet mislim da ćemo mi na nekakav rad —odgovara druga.

— Kakav rad s djecom?— Oni će nas u rijeku.— Gdje su naši muževi?— Ja ipak vjerujem da ćemo ostati živi — tvrdo

reče Mladenova majka.— Ti vjeruješ u nemoguće. Od života više ni spo-

mena ... Tako su tekli razgovori tog toplog i sunča-nog dana u staji logora kraj rijeke. Sunce je već bilovisoko. Zidovi nisu mogli zaustaviti hod njegovihzraka.

Podne je. Djeca su gladna, a hrane više nema. Nivode. Na ulaznim vratima stoji stražar i samo se smi-je na traženja žena i djece da im dadu bar vode. Ipakje mladi oficir obećao vodu.

Četiri čovjeka, bolje reći kostura, donijela su dvi-je kante vode. To je bilo premalo. Nasta gužva okokanti. Svi su htjeli zgrabiti čašu vode za djecu. Ugužvi se proli voda iz jedne kante, a oficir naredi lo-gorašima da odnesu kante s vodom.

— Kad ste svinje, više nema vode. Crknite odžeđi.

O jelu ni govora. Djeca su navikla na ručak paočekuju hranu, ali nje nema. Dječaci su nestrpljivi.Izlaze u krug i gledaju na kapiju. Uzalud. Miloš iMladen šeću kraj, zida kraj kojega je ubijena Miloševamajka. Još se vidi trag krvi kud su vukli mrtvu ženu.Miloš gleda i šuti, a suze teku. Sunce suši krv i takobriše tragove zločina.

— Gle, Miloše, kliknu Mladen, samo da svratiMiloševu pažnju s nedavnog zločina.

Na stajskom zidu u potkrovlju nekoliko las-ta-vičjih gnijezda. Lastavice dolijeću i odlijeću. Veselolete svoje životne letove. Ne sputavaju ih zidovi. One

48

imaju krila, a dječaci stoje i gledaju. Njihove dragelaste slave život, a oni se susreću s tragovima smrtii zločina. Nijedan ne govori ništa, ali sigurno je daistog časa gledaju gnijezda u potkrovljima svojih sta-ja, u hodnicima kuća, na školi, domu.. . Svud ih jebilo. Tko zna jesu li laste sada tamo, u pustom i da-lekom selu?

Treće je jutro svanulo kao i prethodna dva. Usta-janje je bilo rano. Svi su očekivali nešto novo. Moždasu svi mislili na odlazak, ili na drugi obrok hrane.Do sada su davali samo jednom dnevno hranu, najlo-šije kvalitete, i bez kruha. Već su na pomolu bileveće krize, naročito kod dojenčadi. Majke nisu imalehrane, pa nisu mogle ni dojiti djecu. Pomanjkanjevode još je više pogoršavalo situaciju. I dalje su no-sači — kosturi donosili u kantama vodu, ali nikadje ni je bilo dovoljno za gladne i žedne logoraše.

Oko devet sati pojavio se mladi oficir koji je ubioMiloševu majku. Naredio je da svi spreme stvari ida stanu u red pred stajom. Na redu je bio pokret.Nitko nije ni slutio kamo će krenuti. Bilo je onihkoji su očekivali izlazak iz okvira zidova, a drugi susmatrali da je došao kraj. Miloš je čitavo vrijemegledao oficira kako korbačem od žice udara po sjaj-nim čizmama. Bio je to isti onaj korbač kojim je pr-vog logorskog jutra tukao njegovu mamu. Gledao gaje dječak i nešto smišljao. Htio se osvetiti za krvsvoje majke, za užasne časove straha, za ove praznedane, za uvrede i glad. Nije to bio dječak s livadakraj rijeke, pastir što s teletom dijeli hranu iz torbei poljubi kravu u cvjetasto čelo. Postajao je čovjeks ranjenim srcem, sa željama za osvetom. Htio je ubitizlikovca. I to baš tu, pred svima. To nije okrutno.Sjećao se predavanja drage učiteljice Anke, koja imje znala pričati o hajducima i uskocima, kako su seoni osvećivali Turcima za nedjela, kako su naroduvraćali oteta dobra. A zar ovdje nije bilo potrebe zaosvetom. Bilo je, i mali je logoraš upravo na to mi-slio, gledajući ubicu najdražeg bića. Miloš bi sada mo-gao biti strašan, a nije dao dječacima da ubiju leptira


ili mladog ptića u gnijezdu. Tukao se s vršnjacimaiz gornjeg dijela sela, kad su praćkama ubijali golu-bove i vrapce.

Mlađem je htio razgovarati s drugom, ali ovaj ni jebio za razgovor. Suviše je bio zauzet promatranjemoficira. Htio je vidjeti svaki detalj. Čak je primijetiokrupne žile na ruci, brazgotinu na licu, prsten, onožuto slovo na k a p i . . . sve ga je zanimalo.

Oficir je također promatrao sakupljanje naroda.Bio je nestrpljiv i požurivao je, prijeteći. Njegove suprijetnje djelovale, jer je sjećanje bilo svježe. Laga-nim korakom obilazi kolonu i gleda, a pred njegovimse pogledom sakrivaju oči logoraša.

Miloš ne skriva oči. Gleda zlikovcu ravno u oči.Ovaj to primijeti i zastane kraj dječaka. Nasmija se ireče:

— Jesi li se umirio, mali? Ne tuguj, jer nisi mno-go izgubio. Ti ćeš na primjeru svoje majke mnogonaučiti. Red je osnovna stvar, a svi naši zakoni zasni-vaju se na očuvanju najstrožeg reda, bez kojega nemanapretka. Zar nije tako, dragoviću?

Dječak ne reče ništa, ne trepnu, ne maknu se, ato dirnu silnika. On to shvati kao prkos, kao nagovje-štaj snage, kao rađanje bune.

— Što si se ukočio kao kip? Ne boj se. Mi smomilostivi prema svakom tko je dobar. I mi smo l judi.I ja imam sina koji me svaki dan dočekuje kod kuće.

Miloš je šutio, kao mrtve usne majke. Bio je hla-dan kao tuga u vlastitom srcu, j ak kao mržnja. Daima moć, da mu je bog saveznik, a učili su ga da jebog svemoćan, on bi znao što treba učiniti.

Oficir je htio prekinuti dječakovu šutnju, ali nijeimao vremena.

50

Poglavlje deseto

Oči su logoraške ugledale mali park. Bijela cesta.Crkva. Neke kuće. Sve tako obično, a opet čudno. Nijeto selo s onim raskršćem i jablanima na kojima susaborovale ptice i vjetrovi pokazivali svoju moć. Nisutu ni oni niski krovovi kuća s pijetlovima, sa šaramana pročeljima, s malim prozorima i zavjesama od pla-tna na kojima su vezovi pričali o dugim noćima dje-vojačkih bdjenja uz slabo svjetlo petrolejki, o bogat-stvu života i ljepoti prirode. Nije tu bilo ljudi ni po-gleda. Sve je nekako mirno. Mrtvo. Hladno. Sve kaoda vreba na uplašenu šarenu kolonu i obećava gole-ma iznenađenja.

Samo stražari. Puščane cijevi. Sablje smrtonosne.Pijuci korbača i rafali psovki. Neki čudan jezik. Sa-mljeveni i pomiješani govori raznih krajeva. Nekobrašno prijetnje i straha. Otrov neljudski, upućen že-nama i djeci pitomog sela uz rijeku. Koraci i sjenke.Tišina i pokoji vrisak uplašenog djeteta. Korbač nalicu. Popucala koža i krv na vrelom dlanu. Pucanj iz-nad glava. Vrtlog koji guta kolonu i pokreće njenočelo prema sivom visokom zidu, na čijim uglovimastražarnice streme prema nebu.

Koraci -kolone i Škripa vrata.Možda je to ulaz u pakao. A možda iza zida ima

malo blagosti i nježnosti... ? Možda će poslije ulaska


u kuću nepoznatu biti vode spasilice, da utaži žeđ do-šljaka, čiji su bunari i u vrijeme najžešćih suša imalidovoljno vode. Možda će sunce razumjeti poglede dje-ce i pročitati bore na licima majki. Možda će nebesauslišiti molitve zabrinutih baka. Možda će jednom, bašsada, sve biti razjašnjeno. Možda će iza zida netkoreći da po pravdi, ljudskoj i božjoj, selo ima pravoda živi, da se vode napije, da djeci podari mlijeka amajkama pravo da umire svoje golubove, č i ja su ja tazarobljena pod komadom neba i na komadiću zemlje— gdje za život nema mjes ta .

Fijukne bič i kolona ubrza korak.

Otrovnim jezikom propišti psovka i rodi novubrigu.

Bljunu puščana cijev — moguću smrt i strah.

U prašini stope. Ispisane stranice his tor i je bivšegsela.

Zapis o strahu i smrti.

Psovka i pr i je tn ja . Ždri je lo sivog zida guta kolonu.

Kakva kuća na vidiku. Kakvo dvorište bijelo.

Zgrada kao divovska lađa, nasukana na žalustradanja.

Mladenu se učini da je kuća prema kojoj kora-čaju veća od svih kuća u njegovom selu. Veća od svihkuća zajedno. Čudno. A tako mali prozori. I vrata supremalena za tako veliku kuću. Samo su nešto širaod običnih. Od onih u školi, u seoskom domu.

A dvorište neobično. Nigdje u njemu travke, ni-gdje znaka da nešto slobodno živi. Po zemlji pužumršavi kosturi djece. Vuku se na koljenima. Pomažuse rukama da bi krenuli prema vratima kroz kojaulazi kolona novih stanovnika, susjeda budućih i mo-gućih prijatelja, u čijim torbicama možda ima pokojikomadić, ili samo mrva kruha.

Oči. Širom otvorene. Znatiželjne oči djece. Rado-znali pogledi žena. Neke bake i majke. Unuci. Sela.

52

Kolone prikovane na bijeloj bestravnoj zemlji, po ko-jo j sunce sipa vrelinu i okiva preostale snage stanov-nika iza zida.

Jauk se ote nekoj ženi. Lelek kao nagovještaj zla.I korbač progovori. Jauk dobi pomoć i posta pjesma.Kao pozdrav onima koji pužu prema koloni, tražećipogled ohrabrenja i malo ljubavi. Kao pjesma kojomse potvrđuje nesreća i tjera nada. Kao govor nad ra-kom otvorenom.

Stražari su djelovali brzo. Po nekom već ustalje-nom redu. Očito, znali su što i kako treba učiniti dabi selo — kolona postalo selo za zemlju prikovano.

Nemilosrdno su mlatili one koj i su znatiželjno do-čekali kolonu. Tukli su korbačima i nogama, puškamai psovkama, rukama i pri jetnjama. Gazili su i gurali.Bacali klupka dječj ih tijela. A mali su kosturi svojat i je la pokušavali okretati prema koloni. I, čudno, nisuplakali.

— Mama, oni ne plaču. A, gle kako ih tuku —šapnu .Mladen majc i .

Mati samo jače stisnu dječakovu ruku. Nije us-pjela izust i t i r i ječi odgovora niti naći misao da objas-ni ono što je v idjela. Jednostavno, takvo nešto nijemoglo u njenu misao, u njeno poimanje, u dušu.

— Mama, pogledaj ! Onaj se mali ne miče. Moždani je živ? — opet će dječak.

— Živ je, živ — prozbori konačno majka. Tek to-liko da nešto kaže.

Kad je posljednji u koloni prošao kroz vrata, čel-ni stražar, nekakav sitni čovjek s malo bradice, stadena stepenice što vode u zgradu. Podigao je ruku u ko-jo j su svi vidjeli žičani korbač. Očekivali su neko sa-općenje, naredbu.

— Sada ste na sigurnom. Ovo je odsada vaše seloi vaša zajednička kuća. Naša vlast će se brinuti o va-ma. Od vas tražimo poslušnost. Za svaki prekršaj, zaodbi janje naredbe, za povredu reda, kažnjavat ćemopravedno, po zakonu.


Pogledajte ove zidove i ne pomišljajte na poku-šaj bijega. Jer, oni koji su pokušali saznali su da je tonemoguće, i stigla ih je naša kazna.

Pogledajte jednog od njih i pamtite!

U pratnji dvojice mladih stražara, prema ženamai djeci dolazilo je mladić, još dječak. Bio je gol, izmr-cvaren i mršav. Na njegovoj goloj glavi naglašeno suse isticale uši, koje su izgledale kao da su dvostrukoveće od običnih. Dječakove su ruke bile raširene i pri-kovane za dasku.

Točno se vidjelo: ruke, duga bijela daska, čavlii krv.

Kao Isus Krist. Raspet a živ. I hoda.

Vrisak u koloni. A zatim tišina. Kao da je nekatajanstvena sila svima oduzela riječ i suze, pokret iuzdah. Sve postade led. Santa koja čeka da krene.

Stražar privede Raspetog Dječaka, Isusa Krista,na uzvisinu — da bi ga svi mogli vidjeti. Da bude pri-mjer. Da rodi strah. Da slika uđe u svačije oko i zago-spodari srcima svih logoraša.

— Pogledajte. Ovaj je pokušao bježati. Po pra-vilima ove kuće, kažnjen je. Možda to i nije pravakazna. Ima i gorih. Postao je Izbavitelj, kao Isus. Onsve vas izbavlja moguće napasti. On vas na vrijemeuči. On je spasilac. A možda će postati svetac.

Pročitajte što piše na ovoj dasci!

Čitajte!

Ne čujem kako čitate!

Možda ste svi nepismeni? Ne, vi znate čitati, jerste u selu imali školu!

No, neka mali Izbavitelj najprije sam pročita štovam poručuje!

Da čujem, Isuse Penjaču! Kad si htio prepuzatizid, valjda možeš i čitati!

54

Raspeti Dječak nije pokazivalo nikakvog znaka dashvaća da se naredba odnosi na njega. Stajao je i ši-rom otvorenih očiju gledao masu svijeta. Kao da i ni-je živ. Kao da se ne nalazi kraj opasnog stražara čijuje ruku i srce već upoznao u vrijeme raspeća. Stajaoje kao brončani dječak u parku kraj fontane.

Ustaša zamahnu korbačem. Stotine očiju ne trep-će. Žica otvori krvotok Raspetog Dječaka. Crvena nitukrasi dječakovu ruku i dio tijela. Ali, mališa ne pis-nu. Njegova se figura samo savi prema zemlji. Pokrenuse daska s natpisom. Svi su očekivali da će mališanpasti, ali on osta na nogama. I kako se sagnuo, stražarjoš jednom zaora brazdu po njegovoj koži. A zatimjoš jednom, i onda ga zgrabi za bradu i uspravi.

— Sad čitaj, kopilane majmunski! Čitaj ili ćešpostati svetac bez prava na uskrsnuće.

Dječak opet ne izusti riječ. Postao je kip. Spome-nik u parku maloga grada u koji je Miloš često s maj-kom gospođama odnosio sir i mlijeko i znatiželjnozavirivao u svaki kutak gospodskih kuća.

— Vidite, on i sada ne sluša. Poučno, zar ne?Dirljivo! Isus prkosi ljudskim zakonima! No, moždanetko od vas može prvi naglas pročitati ovaj natpis?Da čujem!

Ti, musavko, dođi!Ustaša pokaza na ovisokog dječaka kovrčave ko-

se. On se valjda najviše isticao, pa ga je zbog togaizabrao.

Dječak u prvi mah nije razumio da se stražareveriječi odnose na njega. Ostao je uz majku i gledao.

— Ti, ti ! Sto buljiš?Drugi ustaša priskoči i dječaka izvede i postavi

pred Raspetog Dječaka.— Kako se zoveš?— Kuzman — odgovori dječak.— Imaš ružno ime. Znaš li čitati?— Znam. Završio sam opetovnicu.— Onda čitaj. Ali, glasno. Da svi čuju!


Dječak je već dugo znao što piše na glatkoj povr-šini daske pa nije ni trebao gledati u slova. Jedno-stavno je izgovorio riječi: U raj se ide samo krozvrata.

— Takav stas, a slabi glas! naruga se ustaša. Glas-nije. Da svi čuju! — U raj se ide samo kroz vrata! —glasno pročita dječak.

— Bravo! Bravo! Sad mi se sviđaš. Od tebe bismomogli napraviti malog ustašu. Marš!

Dječak hitro otrča do majke, a ustaša ponovonaredi:

— Sad da vas čujem! Na znak moje ruke počniteuglas čitati! Glasno, i kao jedan!

— U raj se ide samo kroz vrata!— Glasnije!— U raj se ide samo kroz vrata!— Jače, da se čuje do neba!— U raj se ide samo kroz vrata!— U raj se ide samo kroz vrata!— U raj se ide samo kroz vrata !

Bila je to neobična priredba na ulazu u tamnicu.Izvođači su stajali kao skamenjeni. Recitirali su čud-ne riječi, koje nisu potpuno razumjeli, ali osjećali suduh prijetnje, stravičnost poruke.

— Kakav raj, majko? — priupita Mara svojumajku.

— Ne znam, dušo.— On se ruga.— Da. Ruga se Dječaku koji ni je uspio pobjeći

i prijeti svima nama da ne pomišljamo na bijeg.— Onda je ovo pakao, a iza zida, valjda, taj raj !— Možda!— Kakav tamo može biti raj?— Raj je dio zemlje gdje njih nema!

Mali kosturi su i dalje polako izvodili svoje po-krete. Nastojali su prići bliže došljacima. Neki su

56

dječaci došli sasvim blizu i znatiželjno ispitivali novestanovnike pakla od kuda su. Nije ih smetalo što subili kažnjavani batinom, korbačem ili nogom. Naviklisu na ovakve dolaske i priredbe pred ulazom u čudo-višnu zgradurinu.


Poglavlje jedanaesto

Miloš je šuteći išao kraj oficira. Opazio je kakosu ga stražari na izlazu pozdravili . To je bio prvivojnički pozdrav koji je Miloš vidio. Mrzio je stra-žare i žarko želio da kraj njega nestane oficir . Tadabi on mogao biti slobodan kao ptica. Odmah bi pošaotražiti grob drage majke. No, to su bil i samo snovi,želje nesretnog dječaka.

Ušli su u hodnik omanje zgrade, pred k o j o m jetakođer sta jao vojnik s puškom i nožem na n j o j . Ion pozdravi. Dječak i oficir uđoše u kancelariju.

Oficir sjedne na stolicu, pogleda Miloša i reče:— Sjedi. Od danas ću ja voditi računa o tebi.

Dječaku nije bilo jasno zašto ga ovaj zlikovac po-ziva i nudi mu stolicu, izjavljuje da će voditi o njemuračuna, kad mu je na najsuroviji način ubio m a j k u iostavio ga samog. Šutio je i nije sjeo. To je ubojicuuzrujavalo, ali bio je uporan i smiren. Prišao je Milo-šu i pogladio ga po kosi, koja još nije bila sasvimčista od majčine krvi. Milošu se zgadi to milovanjei on napravi korak nazad, a oficir planu i, derući se,divljački dječaku opali šamar.

— Svinjo pokojne srpske krmače!

58

Od strašnog udarca dječak padne na pod. Potečemu krv iz nosa. On se polako pokuša dignuti, brišućirukavom krvavi nos. Pri pogledu na krv, ustaša sejoš više razbjesni i snažno čizmom udari Miloša urebra. On jeknu i ponovo padne. Oficir ga zgrabi iotvori vrata, a zatim nemoćno tijelo izbaci u hodnik.

— Odnosite ovu svinju među one životinje. I tajne zna ispustiti ni riječi. I to će biti neprijatelj našegpokreta!

U istom času pritrčaše dvojica mladih ustaša iuzeše Miloša svaki za jednu ruku. Odvukli su ga dokapije i ubacili u logorski krug.

Stražar zatvori vrata i Miloš se na trenutak osjetislobodnim, iako je bio među zidovima jednog od naj-zloglasnijih logora za žene i djecu. Nije ustajao. Sje-dio je i brisao krvavi nos. Nije ni plakao. Osjećao sekao pobjednik nad silnim koljačem. Razbjesnio ga je,pokvario mu plan, ali osjećao je strahovitu bol namjestu gdje ga je oficir udario čizmom.

Pred dječakom se ukaza suncem obasjana raskoš-na i tužna logorska slika. Žuti kosturi. Sitne i štapi-ćaste dječje ruke i noge. Gladne prilike logoraša sjedeil i se kreću po ograničenom prostoru, u kojem caru-je glad.

Poneki su skinuli dronjke i marljivo traže i tu-caju uši. To im je bilo glavno zanimanje pred smrt.I oni su imali priliku ubiti uši, prije nego sami osjetehladan zagrl ja j smrti. Tko bi u toj gomili kandidatasmrti našao Mladena, Ranka, njihovu majku i selo.Miloš ipak s naporom ustade i krenu u potragu, gle-dajući pažljivo svakog logoraša. Svi su mu dječaci bilislični: mršavi, blijedi, iscrpljeni, tužni. Nigdje osmje-ha ili nasmijanih očiju. Visoka zgrada, zvana »Kula«,stremi ka suncu i oblacima, a zidovi prekidaju pogle-de u svijet. Na svakom uglu zidova stražarnica. Stra-žar osmatra krug, a na suncu bljeska njegov mitra-ljez.Gomila raznih predmeta, okićena logorašima. Njih suizradile ruke zatvorenika koji su ovdje provodili za-tvorske dane. Žene i djeca su se zavlačili pod stolove


da nađu bar malo hlada. Prvo putovanje logorskimkrugom izgledalo je Milošu dugo, dugo, a nigdje Mla-dena.

U jednom kraju kruga ugleda dječaka koji senečim zanimao. Priđe mu bez riječi. Sjedne da se od-mori, i vidje čim se bavi. Male koščate ruke su nakamenu, drugim kamenom, tucale neku već davno isu-šenu kost, zatim je koštano brašno prstima prinosioustima. Miloš je zinuo od čuda, ali ne reče ni riječi.Dalje je gledao i divio se spretnosti dječaka koji jesavjesno radio svoj posao, ne prosipajući ni komadićstucane kosti.

— Može li se to jest i? — upita konačno.— Još kako. I ti ćeš početi, ali više nećeš naći

kosti.— Jesi li dugo ovdje?— Više od mjesec dana. Mnogi su već umrli. Ne

daju nam hrane.— A otkuda si?— Ispod planine. Ona je tamo.

Dječak pokaza u jednom pravcu preko zida.

Miloš je nastavio t raganje za svoj ima. Mladenovase porodica smjest i la na suprotnoj strani od ulaza.Miloš ih je našao kako leže pod starim stolom. Mla-den je prvi opazio druga. Viknuo inu je , a Miloš seveselo nasmijao, kao da je sreo majku. Bio je sretanšto više ni je sam. Uvukao se odmah pod stol, da sesakrije od ubitačnog sunca k o j e nema nimalo sami-losti prema ovom najgušće naseljenom naselju, većbaš iznad njega pali svom žestinom i, zajedno s gladi,dokončava živote.

— Zašto su te zvali?Miloš ispriča sve što je bilo, i posebno naglasi da ni jehtio govoriti s oficirom.

Majka je pažljivo pratila dječakovo izlaganje, azatim ga toplim riječima ohrabri.

60

Poglavlje dvanaesto

Ovdje je bio samo jedan bunar. Vodu su vukli ved-rom. To je išlo sporo, pa se dugo moralo čekati uredu da se dobi je malo vode. Uz to, svi nisu ni imaliposuda. Mladenova je majka imala samo jednu plavukant icu, u ko jo j je Mladen svakog j u t r a nosio u č i t e l j i -ci ml i jeko. Ona ga je ponekad uvela u l i j epo uređenusobu, a jednom je čak slušao i radio. O tom je kasnijepričao svim dječacima iz razreda. No oni mu nisu vje-roval i da ga je učitel j ica uvela u sobu.

Ranko je bio i gladan i žedan. On to ni je znao skri-vati. Tražio je jesti, a hrane n i je bilo, niti su je davali.Miloš predloži da ode s Mladenom po vodu. Majka sebojala da ih pusti same. ali na kraju pristade. Ona ćečuvati Ranka.

Dječaci krenuše k bunaru.

Svud iste slike: kosturi, ovijeni žutom kožom. Je-dan dječak marljivo iz košulje vadi uši. Kad pronađekoju veliku, stavi je u praznu kuti ju od šibica. Već ihje imao velik broj. Mladen i Miloš priđu k njemu, davide kako on to radi. Dječak šuteći nastavi posao.

— A zašto ih skupljaš? — priupita radoznali Mla-den.

— Ne znam ni sam. Ovako mi je zabavnije. Kaoda se igram.


Hoćeš li ih na kraju ubiti? — dodade Miloš.Hoću. To je bolje mego da ih mučim kao one

mene. Moram radi drugih. Bar da ima netko tko bi sesa mnom natjecao. Na meni ih ima najviše. Svaki danih tražim, a njih sve više. Već ih ima po zemlji.

— Ti si već dugo ovdje? — upita Mladen.— Nisam. Ovdje se ne može ostati dugo. Ne daju

jesti. Samo nekad pure. Malo nas ubije glad, malo sun-ce, malo uši. Nekoga ubiju i oni.

— Kako dugo nisi jeo?— Tri dana ništa, osim nekoliko listova.— Otkud listovi?— Pođite sa mnom. Vidjet ćete. Treba samo priče-

kati. Dječak uze širi kamenčić i na njega iz kuti je is-trese hrpicu živih malih stvorova, pa ih drugim kame-nom počne ubijati. Od toga se dječacima zgadi, a onhladno nastavi razgovor.

— Vi ste novaj l i je. Evo, probajte. Treba sve zna-ti. Na sve se naučiti. Moj tata je bio bogati trgovac, aja sam ovdje zadužen da umirem od gladi i svaki dantucam uši. Koliko sam ih već ubio!

Mladen odbi da pokuša ubiti preostala gadna stvo-renja. Miloš uze kamenčić i, prvi put u životu, prignje-či desetak ušiju. One su pucketale i postajale ljepljivamasa.

Dječak povede Mladena i Miloša prema drugojstrani logora. Usput su razgledali još neviđeni dio »Ku-le«. Na jednom mjestu uza zid okupila se veća grupažena i djece. Plakali su, ali tiho. Ovdje je bilo zabra-njeno jaukanje. To su svi brzo naučili. Dječaci sepridružiše, da vide što je tamo. Ugledali su za ove pri-like posve uobičajen prizor. Mrtvo dijete pod bijelimpokrovom. Majka plače i ljubi blijede obraze koščatedjevojčice, a dječak, vjerojatno braco, sjedi u prašinii šmrca. Miloš i Mladen su bili uzbuđeni. Mekano Mla-denovo srce odmah proplaka. Miloš osjeti vlagu uočima, dok dječak odmahnu rukom i mirno, posveneuobičajeno za dječaka njegovih godina, reče:

62

— Još jedna sretnica. Više neće biti gladna. Višeod polovice moga razreda već je otišlo rijekom. Kreni-mo. Grobari će skoro doći i bit će svemu kraj.

— A 'kuda će s malom?— Odnijet će je grobari i baciti u rijeku. To rade

logoraši. Odrasli. Bar da sam ja grobar. Sigurno bihpobjegao.

Išli su polako i razgovarali. Dječak se predstavio.Ime mu je bilo Slavko. Rodom je iz sela preko rijeke.Otac mu je bio trgovac. Trgovao je stokom. Imali sudvije kuće, bogatstvo. Slavko je već pošao u gimnazi-ju, kad je buknuo rat. Oca su jedne noći ubili za sto-lom u kući. Jeo je, a oni su došli. Jedan mu je nare-dio da donese novce. On je rekao da ih nema. Ondasu mu prijetili. Drugi je zavukao ruku u očev džep iizvukao novčanik i zlatan sat. Otac je sjedio i odbioda pođe s njima u noć. Na to su mu opalili tri metkau grudi. Pao je na sto, a glava mu je nemoćno klonulau tanjur iz kojeg je večerao. Stariji je brat već pobje-gao kroz prozor u šumu. Spasio se. Njega i majku sudoveli ovamo. Najpri je u staje, a onda u »Kulu«.

Slavko je pričao mirno i bez uzbuđenja, kao da muje srce postalo tvrdo — kao logorska zemlja na kojojje stajao.

— Tko je u »Kuli«? Možda je ona prazna? — upitaMladen.

— Prazna? Kako prazna? Unutra su logoraši, kaoi mi. Nema mjesta za sve, pa smo zato vani. Možemoposlije otići pogledati, da vidite ćelije s mnogo potpisa.Tu su nekad, prije rata, zatvarali robijaše. No, sad smostigli na mjesto kuda sam vas poveo. Gledajte. Ondjesu iskopane zahodske jame. Vidite li one gole grane,zabodene u zemlju. Opet će donijeti granja da ga zabo-du okolo. To čekaju ovi dječaci i djevojčice, da se do-mognu svježeg lišća. Hrane možda neće biti još neko-liko dana. Sjednimo i čekajmo. Kad zabodu granje, svijuriš. Ako ne možete jesti, grabite za mene.

Sjeli su i nastavili razgovor. Upoznali su se dobro.Među njima je postojala velika razlika, po izgledu i


iskustvu. Slavko je bio toliko mršav da su mu se raza-birale sve kosti. Noge su mu bile tanke kao štapići, aMladen i Miloš još nisu oslabili, jer su tek stigli.

— Tamo je moje selo — pokaza Slavko. Ovdje jeodmah rijeka, a tamo se, s »Kule«, vidi planina. Plavise u daljini. U njoj se vode borbe. I moj je braco tamo.Kažu da će naši jednom razoriti ove zidine i nas oslo-boditi.

Mladen je htio skoknuti po vodu, ali dječak gazamoli da još malo sačeka, pa će mu pomoći zgrabitilišća, a onda će zajedno po vodu. Za nekoliko trenutakauskomeša se gomila djece. Logoraši su donosili grane.Slavko hitro ustade i pozove nove drugove.

Pet mršavih muškaraca, koje je pratio jedan usta-ša, nosilo je granje. Zabadali su ga oko iskopanog ka-nala. Išlo je teško, jer je zemlja bila suha. Djeca su segomilala sve bliže, a ustaša ih je nekoliko puta tjerao,mašući korbačem. No, nije mogao ništa učiniti.

Kad je posao bio gotov, ustaša je otišao s logo-rašima, i začas je nastao juriš na grane. U tren oka ihnije bilo. Ustaša je znao za to. Čak je zastao i s uživa-njem gledao kako se gladne dječje ruke otimaju za liš-će. Njemu je bilo sasvim svejedno da li će grana bitiili neće.

Mladen nije bio za ovakvu otimačinu. Ni je ugra-bio ni lista. Bio je već blizu uspjehu, ali je jedna dje-vojčica u onom metežu pala u jamu i molila da jo j po-mognu. Svi su bili suviše zauzeti poslom, a Mladen jeiz nečisti izvukao crnooku djevojčicu, koja je plačućipobjegla. Miloš i Slavko su ugrabili prilično lišća. Toje za Miloša bilo novo i značajno iskustvo, i još jedanuspješno položen ispit odkad je ovdje.

Slavko je slatko jeo lišće. Najprije ih je nekolikostisnuo skupa, savio i zatim žvakao.

— Ovako se osjeti slast lista, okus, sok. Mladen iMiloš nisu mogli jesti, iako ih je Slavko nekoliko putanudio da uče, jer je dobro sve znati i moći.


Obrok je bio gotov. Išli su po vodu. Mladen je no-sio kanticu. No, dugačak rep ga je obeshrabrio. Slavkoje brzo stao iza jedne žene i čekao da stignu na red.On je sve primao onako kako jest. Za njega to čeka-nje nije značilo ništa novo.

Dočekao je. Zagrabio je vedro vode, napio se br-zo, dao dječacima, a onda napunio kantu za Ranka iMladenovu majku. Nije ga smetalo što su iza njega dru-gi vikali. On zna da se to tako mora, da i on viče nadruge. Znao je red među ovim zidovima. Uopće, on jedječake naučio mnogo čemu. Njegovo će im iskustvokasnije često pomoći.

Majka je bila zabrinuta. Ranko je uporno plakaoza kruhom. Zatim se napio vode i smirio. Dječaci sumajku upoznali sa Slavkom, koj i sjede s nj ima krajRanka. Nastavljen je razgovor. Slavko im ispriča svojusudbinu i podijeli niz savjeta.

66

Poglavlje trinaesto

Tek četvrtog dana su dijelili hranu. Ranko nijeustajao. Plakao je dnevno po nekoliko sati. Majka jebila zabrinuta. Ni sama ni je znala zašto, ali ipak sepotajno, kao nekom čudu, nadala spasu, iako je za tobilo sve manje izgleda. Prema prilikama koje su vlada-le oko nje, mogla je očekivati najgore. Ponekad bi sepojavile crne slutnje i teške misli, ali ona ih je uvijekodbacivala, kao nešto što dolazi da je straši. Po priro-di je bila optimistički raspoložena, i to joj je pomagalo.

Ranko je, ipak, nagovještavao nesreću. Njegov sla-bi dječji organizam nije dugo mogao podnijeti teškoćei glad. A sunce je i dalje palilo, kao da šalje plamenuosvetu među ove nedužne ljude. Majka je pokušalasmisliti nešto kako bi spasila sina. Nije mogla spavatiod one noći kad je čula krikove s druge strane zida.

U kasno doba noći uvijek su se s druge stranečuli užasni i bolni krikovi ljudi. Kažu da su tamo mu-čili muškarce prije smrti. Noćna tišina. Logor spava.Odjednom krik rani noć, uzdrma neusnula srca, strahdobije krila i zavlada krugom. Zaklan je san svakemajke. Tišina je potpuna. Kao da smrt korača krajnogu logoraša. Čuju se udarci trepavica... Opet su ne-koga zaklali. Nečije oči više ne gledaju lijepu mjeseči-nu. Opet se prolila krv i rijeka dobila zaklani tovar, aribe svježe meso.


Te su noći postale strašila, otimači snova i ljud-skog mira. Gore od sunčanih dana, kad se glad osjećajače, kad žuti kosturi na zemlju bacaju nakazne sjene.A baš kad je ljepota mjesečine tako očita, smrt se činijoš mnogo, mnogo strasnijom.

Majka je slutila nešto, čekala nešto i slušala Ran-kovo disanje na svojem krilu,

Po jelo su otišli dječaci.

Slavko je Milošu i Mladenu postao velik drug. Uvi-jek su bili zajedno. Sada su sva trojica s ta ja l i u redui čekali hranu. Bili su prilično daleko. S njihovog sta-novišta bilo je skoro nevjerojatno da će uspjet i dobitibar malo hrane. No Slavko nije bio za razgovor. Znaoje da treba strpljenja i da se ono isplati, jer malo pu-re produžava život organizma za nekoliko dana. Njego-va je majka bila ovisna samo o njegovoj pomoći.

Miloš je slijedio njegov put, a Mladen je u početkuteže podnosio teškoće. Postao je razdražljiv i nestrp-ljiv.

U redu nije bilo dosadno. Dvojica logoraša su nadugom komadu drveta donijela veliki kazan, iz kojegse pušila vruća pura. Djeca i žene su s posuđem pri-lazili i čekali da im kuhar uspe siedovanje. Bilo jemnogo žena bez posuđa. One su primale hranu u ko-mad tkrpe ili maramu, a dječaci su puru uzimali u ka-pe i šešire. Mladen je imao plavu kanticu, Miloš zele-nu šalicu, a Slavko je hranu primao u svoju gimna-zijsku kapu.

Kraj kazana je stajao ustaša s korbačem i puškom.Nemilosrdno je tukao svakoga tko se pokušao gurati.Dječaci su bili blizu. Prvi je dobio Slavko, zatim Miloši zadnji Mladen. Mladenu se često moralo nešto dogo-diti, pa i prilikom prvog logorskog obroka. On je imaosamo kanticu, a htio je dobiti jelo i za brata i majku.

— Molim za nas troje — rekao je molećivim gla-som.

— Možda za petoro, ciganska bagro prokleta? —odrezao je kuhar, i tresnuo velikom kuhačom dječaka

68

po glavi. Pura se slijepila Mladenu za kosu, a udaracje bio popraćen i zviždukom ustaškog korbača. Sve seto odigralo brzo.

— Prilazi ovamo. I nikad više ništa ne govori kodkazana!

Kuhar mu je ipak nasuo više hrane nego Milošu iSlavku. Mladen odluči da majci ništa ne kaže o bati-nama, jer bi ona plakala. I ovako je imala mnogo mu-ke s Rankom.

Vrelom vodom polivene mekinje od kukuruzovogbrašna dobro su prijale. Bili su to trenuci sreće. MaliRanko je jeo tako brzo da je izgledalo da će sve sampojesti. To je bilo samo prividno. Ubrzo je prestaojesti. Nije pojeo ni polovicu hrane. Tek tada su počelijesti Mladen i Miloš, a maj,ka je govorila da nije glad-na.

Slavko je ubrzo došao. Ponudio se da ode po vode,jer se sada do nje može brzo. Logoraši čekaju hranuili jedu, i on vjeruje da će uspjeti.

Zaista, vratio se brzo. Bio je vrlo snalažljiv i okre-tan. Mladen i Miloš su ga priznavali kao neslužbenogvođu, starješinu. O tome nikada nisu razgovarali, alito je bilo jasno. Nije ih smetalo, jer su vidjeli da jeSlavkovo iskustvo značajno, da pomaže, pa je, prematome, valjalo ići njegovim putem.

Slavkova se majka stalno bojala za njega. No,sva su tri dječaka odlazila k njoj i dugo sjedili i razgo-varali o minulim danima, kad su s torbama odlaziliu školu. Sjećali su se svojih doživljaja i veselih zgo-da. Njih je, kao i kod svakog đaka, bilo mnogo. Bez-broj.

Uspon na »Kulu« najviše je privlačio dječake.Slavko je bio vodič. Majka je Milošu i Mladenu branilada idu u zgradu. Bojala se da ustaše ne dođu odvoditilogoraše iz ćelija, i da ne odvedu i njih. No oni suipak krenuli da upoznaju život i pod krovom strašne»Kule«. Penjali su se uz dosta uske stepenice, susreću-ći strašno mršave prilike žena i djece. U zgradi su bili


logoraši koji su već duže vrijeme u logoru. Grobari suiz ćelija odnosili najviše mrtvih, a upadi pijanih ustašabili su česta pojava. Znali su noću ući u jednu od ćelijai činiti razne zločine. Uživali su u mučenjima. Tako suu jednoj ćeliji dugo sjedili na jednoj mladoj ženi.Ona se nije smjela pomicati, jer bi je jedan od njihsvaki put bocnuo nožem u rebro. Dvije djevojke suu mraku zadavili maramama. Sutradan su došli groba-ri i odnijeli leševe, a da nitko ništa nije pitao o uz-roku smrti. Žalbi nije bilo. Taj su zakon svi znali.

Dječaci su zavirivali u ćelije i lutali dugim hodni-kom. To im nije bilo dosta. Popeli su se baš na »Ku-lu«. Gore se nije smjelo. No, kako stražari s osma-tračnica nisu mogli osmatrati gore, dječaci su se o-hrabrili i popeli. Slavko je i ranije odlazio gore, i pro-matrao daleku plavu planinu preko rijeke.

— Pogledajte. Eno, tamo je moje selo. Ispod oneplave planine, tamo se vode borbe.

I zaista. Pred dječacima neobično lijepa slika. Mir-mo teče rijeka. Zelena polja. Krošnjata stabla. Sela nadrugoj obali. A tamo daleko — plavi se planina. Prvislobodni pogledi iz tamnice. Tvrdi dječak Slavko za-plaka za selom, za bratom i ocem, za slobodom djeti-njih stopa.

Rijeka teče i nemilo pali sunce. Dječaci leže i gle-daju.

Osjećali su neku čudnu sigurnost. Nisu ni pomiš-ljali na to da bi mogao doći koji od ustaša. To sadanije bilo važno. Oni su ležali potrbuške i maštali. Go-vorili su više tišinom nego riječima.

Slavko je bio u svom selu preko rijeke. Zaboravioje na sve oko sebe.

— Tamo je negdje moja kuća. Imao sam bicikl.Ostao je u drvarnici, nedavno sam ga dobio od tatena poklon. Ništa nije ljepše nego stazom juriti na bi-ciklu. To je raj ... Prava sreća.

Maštao je i govorio više sam za sebe, a zatim jeplakao, kao mali Ranko za koricom kruha.

70

Mladen i Miloš su šutke promatrali daleku i lije-pu sliku, i uplakanog druga. I oni su živjeli na poljimasjećanja, ali je Mladena sve više obuzimao strah štoće biti s Rankom. O tom je sve češće mislio, ali ni skim nije razgovarao. Ranko je bio na izmaku snaga.Sve je manje plakao i rjeđe je tražio jesti. Vode jepio dosta. To su bili rđavi znaci. Majka je nestajalaod brige i gladi. Rijetko je spavala.

Ranko se u snu trzao i ječao. Vrisnuo bi tako glas-no, da su ga dječaci redovito čuli. Kao da je život unjemu pokušavao oživjeti, kao da je kovao snagu zaprodužetak. Disao je sve teže. Bio je napola mrtvac.

— Ne znam što da radim s Rankom. On će si-gurno umrijeti. To bi ubilo moju majku, a i ja bihumro od žalosti — reče Mladen.

— Nešto bi trebalo smisliti — prihvati razgovoruplakani Slavko.

On je i sam bio uvjeren da mališan neće dugoizdržati. Htio je pomoći. Ali, to je bilo gotovo nemo-guće. Ipak, Slavko je obećao da će sutra nešto predlo-žiti.


Poglavlje četrnaesto

Za Mladenovu je majku nastupila kritična noć.Ranko je izgledao kao mrtvac. Ni je spavao ni plakao.Ležao je i tek neznatno davao znakove života. Brižnakao i uvijek, majka je poduzimala sve što je moglada spasi sina. Imala je vode, od neke je žene dobilanekoliko kocki šećera, sinu je zavijala glavu vlažnimomotačem. Nešto je šaptala. Molila. Plakala. Tugovala.

Plakala je tiho, da ne djeluje razdražujuće na dje-čake koji nisu spavali. Iznad logora je s jao pun mje-sec. Izgledao je savršeno miran i nepokretan, kaostarac. Kao da se namjerno duže zadržavao baš nadotvorom logorskih zidina, kao da je htio vidjeti širo-kogrudnu rijeku, čije dubine nesebično uzimaju mrtvei odnose daleko, daleko. Ili je htio pomoći Rankovojmajci da spasi dječakovo srce.

Mladen i Miloš su opet otišli po vodu, samo da mo-gu svratiti na dogovor s iskusnim Slavkom. Našli su gakako leži na leđima. Ruke je stavio pod glavu i proma-trao mjesečinu, a njegove uvijek nemirne misli lutalesu nekud izvan zidova.

Dječaci su sjeli kraj njega. On se mije iznenadio.Kao da ih je očekivao, upita:

— Je li Ranku još teško?— Majka stalno plače. To znači da je vrlo teško.

72

Ona je dosta čvrsta. Što da radimo? — tiho reče Mla-den.

— Razmišljao sam. Smislio sam plan koji se možeostvariti ako Ranko ostane živ do sutra, i ako glavnigrobar pristane na moj prijedlog.

— Reci što si smislio — požuri ga Miloš. Majka jesama kraj njega i moramo brzo nazad.

Htio je još nešto reći, ali poznati krikovi preki-nuše riječi. Dolazili su iza zida. Dječacima se činiloda su odmah tu, kraj njih. Tamo je opet netko napredsmrtnim mukama. Smrt je u akciji. Krikovi pa-raju tišinu mjesečine i pojačavaju rad srca.

Kako je tek Rankovoj majci!

Dvojica ustaša ušli su u krug. Idu kraj logorašai nešto veselo pričaju. Inače, nigdje glasa. I bolesni neječe. Čuju se koraci i krikovi iza zida.

Mjesec bilježi nešto, namršti čelo i laganim kora-kom odlazi stazama svemira.

Kad su ustaše došli do budne trojke, dječaci suse umirili. Zatvorili su oči. Slavko je ipak pogledaoza njima. Htio ih je izbliza vidjet i . Zatim nastaviše raz-govor.

— Poznam glavnog grobara. Onog hromog čovje-ka koji prati logoraše kada svaki dan odnose mrtve.On ima rodbine u mom selu. Prije rata je radio uovoj kaznionici kao baštovan. Rat ga je tu i zatekao.Ustaše su mu dali novo zanimanje. Nije ga mogao od-biti, jer bi ga ustaše ubili, a on ima ženu i pet kćeri.

Svi kažu da je dobar čovjek. U početku ni je imaomnogo posla, a sada svakodnevno sahranjuje u valoverijeke desetke i više mrtvih. Odavde odnosi umrle, atamo, otkuda se čuju krikovi, ima više posla. Tamo iubijaju. U našem su selu pričali da je grobar u po-četku sanjao strašne snove. Progonili su ga mrtvi. Jed-nom — tako bar pričaju — sanjao je strašan san. Ka-ko je on sam negdje u pustom kraju, a za njim jurei progone ga hiljade dječjih očiju i srca. Kud god


je pokušao bježati, oni za njim. Ne može se nigdje sklo-niti od sjaja mrtvih očiju. Bilo ih je plavih, crnih kaougarak, zelenih, smeđih. .. Preznojavao se i bježao.Odjednom se našao pred strašnim ponorom. Oči suga stizale, a srca su krvarila i jurila. Bacio se u po-nor i nestao u njegovim mračnim dubinama.

Probudio se na podu kraj kreveta. Izgledao je —kažu — kao lud. Nije mogao doći k sebi. Htio jeskočiti u rijeku, ali ga je žena odgovarala i tješila.Tada je uzeo bocu s rakijom i pio dok ni je opet, mr-tav pijan, zaspao na podu.

Od tada uvijek pije, čudan je, i rijetko razgovaras l judima, pa čak i s djecom. Iz našeg kraja je otišaodavno, ali ga je poznavao moj otac. Ime mu je Grga.

Mladen i Miloš su slušali ovu priču o grobaru, alinije im bilo jasno kako će on pomoći Rankovoj majci .No, dovitl j ivi Slavko nastavi svoju priču:

— Nitko osim grobara Grge ne može spasiti Ran-ka. Pokušat ću s njim. Možda uspijemo.

— Ali, kako ćeš pokušati kad te on ne poznaje —upadne Mladen, kojem se žurilo zbog majke.

— Pokušat ću ovako: Napisat ću pismo i stavitiGrgi u ruku kad ujutro sa svojom grupom dođe pomrtve. U pismu ću mu predložiti da odnese Ranka kaoda je mrtav, a onda da ga skloni i spasi. To je opasno,ali nadam se da će stari pristati kad pročita da samja sin trgovca kojega on dobro poznaje.

— To si odlično smislio, Slavko, ali ja sumnjamda će Šepo ili Grga pristati — bio je Mladenov zaklju-čak.

— Možda i hoće — tiho reče Miloš, mada ni samnije vjerovao.

— Sada na spavanje. Ja ću ujutro rano napisatipismo. Papir već imam. Vi sve objasnite majci. Onamora pristati, i onako je kraj. Ranko ne može dugo.Laku noć! Čuvajte se susreta s ustašama!

— Laku noć! — šapnuše iznenađeni dječaci i na-pustiše druga.

74

Išli su polako, nečujno kao i mjesec u dalekimvisinama. Majka je bila uzbuđena zbog njihova dužegodsustva. Na krilu je držala bolesnog sina. Jednu jeruku stalno držala na njegovom srcu. Strepila je daono ne prestane kucati.

— Čuvajte se, sinovi moji! Opasno je noću hoda-ti. Bili su ovdje. Kao da su nekoga tražili.

Dječaci se zavukoše na svoja mjesta, da spavaju.No san dugo nije htio biti njihov drug. Bježao je.Možda je tome kriva noć, ili možda planovi onog dje-čaka s druge strane rijeke. Obojica su razmišljali.Svaki na svoj način. Nikako im nije bilo jasno kakr»se Slavko sjetio načina za mogući spas bolesnog Ran-ka.

— Mladene, Slavko će uspjeti. On je hrabar i pa-metan.

— Teško mi je vjerovati. Ali . . . možda . . .

Ušutjeli su i teško zaspali. Majka je ostala nastraži ljubavi i strepnje. Rankovo se srce sve slabijejavljalo.


Poglavlje petnaesto

S prvim zrakama sunca ustao je i Slavko. Sinoćje smislio pismo grobaru Grgi, kojega su, zbog hro-mosti, ustaše zvali Šepo. Našao je komadić papira iolovku, sjeo uza zid i pisao na koljenu. Prvi put jepisao poslije posljednjeg školskog dana. Morao je bit ioprezan. Mogao je naići koj i ustaša i tražit i papir.Tada bi sve propalo, a on bi stradao. Možda i Šepo,a Ranku ne bi bilo spasa.

Nije mu išlo. Bio je uzbuđen. Morao je žuriti .Zbog toga odluči da se popne na »Kulu« i tamo nas-tavi pisanje.

Logoraši su još ležali. Tu i tamo, neki su hodalipo krugu. Bili su to mahom dječaci kao i on.

»Kulu« je pozlatilo sunce. Pogled u daljinu načasodvede Slavkove misli sa sadržaja pisma. No, znao jeua mora žuriti. Zato se smiri i napisa:

Dragi čiča Grga!

Svaki dan vidim Vas kako odnosite mrtve. Znamda je to težak i tužan posao za Vaše dobro srce. Htiosam Vas pozdraviti, ali sam se bojao. Sada Vam pi-šem ovo pismo, jer moram. Ne ljutite se. Ja sam Slav-ko Peškir, iz sela preko rijeke. Tamo i Vi imate rođa-ka. Vi poznajete moga tatu. Njega više nema. Molim

76

Vas da pokušate spasiti jednog dječaka, koji će umri-jeti ako mu ne pomognete. On leži nedaleko od mjestagdje ću vas čekati. Ime mu je Ranko, a prezime Gru-bić. Vi biste trebali učiniti ovo:

Kad večeras s pomoćnicima dođete po mrtve, uz-mite i dječaka i odnesite u plahti kao mrtvaca. U Vasne sumnjaju. Mali više ne govori niti plače. Iste ve-čeri ga prevezite preko rijeke u selo Vrbnik, i potra-žite moju tetku, Mariju Podunavac. Sve jo j objasnitei zamolite neka čuva dječaka. Kad budemo slobodni,majka će Vas nagraditi. Čekamo Vas večeras. Ja ćuimati zasukan lijevi rukav košulje, da me prepoznate.Ne l jut i te se, i spasite dječaka. Molim Vas, u imemajke i moga oca.

Slavko Peškir

Pismo je bilo gotovo, ali ono najteže je tek do-lazilo. Kako ga predati Šepi — da nitko ne primijeti.A ako s njima — kao što se nekad dešava — dođeustaša, b i t će sve kasno, i Ranko će o t i ć i u valoverijeke .. .

Razmišljao je Slavko i pošao da dječacima pro-čita pismo. Našao ih je s majkom. Ranko je polakoumirao. Slabašno se t i je lo borilo da produži život, amajka je, zajedno s njim tiho nestajala.

Odmamio ih je prema »Kuli«, polijegali su i slu-šali naj neobični je i najznačajnije pismo u životu. Slav-ko je u njihovim očima postajao tajanstveni junak okojem su slušali od učiteljice koja je znala lijepo pri-čati bajke. Ovo je za njih bila bajka u stvarnosti.Nisu morali zamišljati čudotvorne mačeve, spasonosnoorlovo pero, dvorce u oblacima. Sve je bilo pred nji-ma. Ovaj mali junak — dječak iz sela preko rijeke,vodi borbu da nadvlada smrt, koja je dosad sve po-bjeđivala.

— Slavko, druže moj! Ti si čarobnjak! — kliknuMladen i poljubi mršavo dječakovo lice, plačući odsreće pri pomisli da će Ranko biti spašen.

— Možda uspijemo — šapnu Miloš, gledajući neo-dređeno u daljinu, preko mirne površine rijeke.


— A sada, vas dvojica k majci. Ja idem na stra-žu. Moram čekati Šepu.

Bez riječi siđoše s »Kule«, na stepenice po kojimasu se skoro četveronoške vukle prikaze dječaka i po-neke djevojčice. Glad im je oduzela mogućnost nor-malnog hoda. To su najčudesnije slike o strahotama.Te dječje noge, ti štapići od prstiju, te gladne oči,žuta koža, pogledi. Mravinjak kandidata smrti. Straho-ta i sramota ljudskog roda. Dječaci, djevojčice idu ususret smrti. Vodi ih glad.

Dječaci su prvi put vidjeli Slavka uzbuđena. Zasu-kavši rukav svoje košulje, šetao je nestrpljivo krajmjesta gdje je ležala majka s bolesnim Rankom. Čekaoje grobara Sepu.

Mladen i Miloš su, ispod jednog stola, promatralihoće li Slavko uspjeti grobaru dati pismo. Majka seu mislima opraštala od sina. Složila se s prijedlogomdječaka, jer bi inače ispratila mrtvoga sina. Ovako,još postoj i nada.

Velika ulazna vrata su se otvorila. Dolazila je gro-barska ekipa. Četiri mršava logoraša, jedan ustaša iŠepo. Slavkovo srce samo što ne iskoči. Ustaša ni jeobavezno išao s ekipom, ali ovaj put je došao. Slavkose bojao. No, nije htio odustati. Desetak koraka, i bitće kod njega. On je bio blijed. Rukav je zasukaozato da ga grobar već sada zapamti, kako bi predvečermogao lakše naći mjesto i Ranka.

Prođe ustaša, za njim logoraši, a posljednji jeišao hromi Grga. Nije gledao okolicu. Oborio je pog-led zemlji. Slavko smože snage i reče:

— Ciko Grga! Primite i pročitajte!Starac se nije ni snašao, a već je u lijevoj ruci stiskaokomad papira koji mu dade nepoznati dječak. Čudiose, ali je papir, zbog opreza, brzo strpao u džep iotišao na svakodnevni posao. Bilo je dosta mrtvih.Naročito u ćelijama u kojima su bili logoraši koji suranije došli.

78

Mladen i Miloš su sve gledali. Bojali su se zaSlavka. Majka nije ništa vidjela. Ona je imala dostauzbuđenja. Spremala se za rastanak sa sinom.

Blijed kao krpa, uzbuđen i prestrašen, ali ipakradostan zbog uspjeha, Slavko leže do dječaka. Oniga poljubiše i zagrliše.

Zajedno su plakali.

Dan je bio beskrajno dug i vruć do besvijesti.Najstrašnije čekanje za majku i dječaka. Ranko jebio miran — kao nešto čega nema. Smrt je krugomkupila svoj plijen i čekala Grginu ekipu.


Poglavlje šesnaesto

Grobari su obično dolazili u suton. No, tog danakao da su nešto zakasnili, ili se to dječacima samočinilo.

Već se rodio mjesec. Miran je kao Ranko. Stra-žari i čeka ishod započete akcije. Vrata se otvaraju.Dolaze nosači mrtve djece. S njima je jedan mladiustaša, kojega su dječaci izdaleka vidjeli i prepoznali.To nije bilo teško. Bio je nezgrapno građen, a njegovekrupne i previše izbuljene oči izgledale su kao svjetlana kamionima. Spadao je u red na jokrutni j ih bati-naša u cijelom logoru. Hvalio se da je doktor, speci-jalist, koji na poseban način prisil java logoraše daotkrivaju tajne. Noć je za njega bila ljepša od dana.Kad mjesec bjelinom okupa zemlju, on voli romantikuzalivenu krvlju, popraćenu muzikom predsmrti.

I baš je večeras on morao doći da nadzire gro-bare. Slavko se prestraši, ali stade na svoje mjestos jednim zasukanim rukavom. Ustaša progovori ne-koliko riječi sa stražarom. Grobari produžiše. Još iz-daleka Šepo spazi dječaka čije je pismo čitao nekoli-ko puta i odlučivao da neće ništa učiniti, pa opet dahoće, i tako više puta. Sad su mu misli grozničavoradile i srce tuklo. Nije znao što da učini. A do Slavkaje bilo još samo desetak koraka. Ipak, odluka pada:Pokušati.

80

Priđe stolovima gdje je ležao Ranko. Sagrm sebez riječi i raširi grobarsko platno, da u njega staviživog dječaka. Ostali stadoše. Jedan grobar htjedeuzeti mrtvaca. Šepo mu zapovijedi da ostane na mjestu.On brzo zavi dječaka i smota platno. Pođe, a za njimstiže ustaša. Krenuli su dalje.

Dječaci su pratili grobarsku ekipu do izlaza izlogora. To su činili svi oni čiju su djecu odnijeli.Majke su naricale, a stražar prijetio.

Rankova majka nije ustala. Zarila je glavu u dla-nove i tiho plakala. U njoj se razgorijevala vatra na-danja, doduše sporo i bez mnogo uvjerenosti u spas.Ipak je zamišljala daleki čas, kad će u nekom selukraj rijeke sresti svoga sina. Možda neće dugo čekati!

Kada su se vrata zatvorila, dječaci pođoše na-»Kulu«. Htjeli su ostati sami, da razgovaraju i pogle-daju rijeku i njenu drugu obalu.

— Uvjeren sam da će Šepo spasiti Ranka — šapnuSlavko.

— Ne vjerujem.— Moramo vjerovati svi, a ti, Mladene, najviše!— Kako će on uspjeti da ne baci Ranka u rijeku?

Morat će ga živoga baciti u vodu . . .

Mladen zaplaka za izgubljenim bratom koji je,možda, već mrtav. Slavko je jedini ovog časa mogaopomoći svom drugu. On je imao posebnu moć ubje-đivanja a Mladen ga je slušao i bio uvjeren da se svemora ostvariti kako on zamisli. Gledali su mjesečinui rijeku. U daljini se nazirala obala spasa i budilamaštu gladne trojke.

U međuvremenu, ekipa grobara odmicala je pre-ma mjestu na koje su svakodnevno bacali smežuranei ukočene dječje kosture. Šepo je išao zadnji. Naokoje izgledao miran, ali osjećao se strašno. 2ivi dječak,zavijen u plahtu, klatio mu se na leđima, ne dajućinikakve znakove života. Veče je bilo mirno, samo senegdje u gostionici čula razularena pjesma ustaša. I


ta je pjesma odigrala važnu ulogu u rješavanju sudbi-ne živog mrtvaca. Mladi je ustaša volio piti i bančiti,pa mu se dešavalo da često, i za vrijeme službe, skreneu gostionicu — da rumom očisti dušu, kako je samgovorio. To učini i sada.

— Šepo! — zovnu on Grgu. Bacite kopiladiju uvodu i odvedi ove tamo. Desi li se nešto, pogledajovaj nož. On pokaza na kratak nož, kojim je prere-zao mnogo vratova.

— U redu, gospodine! Sve će biti po zapovijedi— odahnu Šepo, sretan zbog odlaska koljača.

Ustaša brzim koracima nestade u polumraku mjese-čine. Oni produžiše uskim putem prema rijeci. To jebio prilazni put, kojim su redovno odnosili mrtve. Sobje strame rasle su vrbe i ive. Krošnje su na putbacale sjene, šarajući ga čudnim šarama.

Stigli su. Skrenuli su lijevo, u grmlje. Tu je obalamalo uzvišena, a jedna se kriva vrba nagnula nadvodu. Rijeka teče mirno. Nigdje nikakvog šuma nisvjedoka ove sahrane na mjesečini. Samo dobri starilutalica bilježi u svoje mjesečevo pamćenje koliko jerazreda djece mrtvim skokom skočilo s vrbe u mirnedubine pitome rijeke. Kao da žali, navukao je na licenešto tamniji oblačić, koj i mu sakri bjelinu. Šepozapovijedi:

— Čuli ste. On bi me ubio da koji pokuša bijeg,a vas bi opet uhvatili. Moju bi djecu poklao. Zbogtoga vas molim da budete uz mene. Budite svjedoci.Imam u plahti živog dječaka.

Grobare osinu grom iznenađenja. Oni spustišesvoje mrtve terete, naviknuti na ove grozne čine. Šepobrzo odmota Ranka i položi ga na plahtu. Dječak jetek slabo disao. Život je još malo pomicao pluća, aoči su izgledale kao da su mrtve. . . Jedan grobardonese u stisnutim dlanovima vode i poli dječaka policu. Dali su mu umjetno disanje. Šepo iz unutarnjegdžepa izvadi malu plosnatu bočicu, odvi njen čep idječaku uli par kapi mlijeka. Male se usne polakopomakoše. Osjetile su tekućinu.

82

Šqpo se prestraši dječakovih kretnji. Kao da semrtvac pomakao. Ranko je povukao par gutljaja mli-jeka i dalje nepomično ležao, dok su grobari s vrbebacali mrtve.

Bilo ih je pet. Tri djevojčice i dva dječaka. Ba-čeno tijelo prvog dječaka uzbuni tišinu rijeke. Onanabora svoje mjesečinom uljepšano lice i objeručkeprihvati novog putnika. Još četiri udarca o vodu, isahrana završi. Odoše dječaci s djevojčicama na pos-ljednji izlet na mrtvoj splavi. Mjesec gleda i bilježi, aRankovo srce još polako udara i grobaru Šepi nago-vještava nove teškoće.

Savjet grobarske ekipe odluči. Dječaka će ostavitiu grmu kraj rijeke, ali dalje od ovog mjesta, jer ova-mo ponekad ustaše dolaze noću i likvidiraju žrtve.šepo će odvesti grobare u logor, a onda će otići kući.Ženi ne smije ništa reći, osim da ima noćni posao.Kad se sve smiri, sjest će u čamac i doći po Ranika.Odveslat će na drugu obalu i odnijeti dječaka na ugo-voreno mjesto.

Smjestili su Ranka i zavili u plahtu. Zatim suotišli. Šepo je dobio želju da se napije i legne spavati,ali nije smio, dok ne pokuša spasiti dječaka. Žurilomu se. Zamolio je logoraše da nikome ne pričaju odogađaju, jer tko zna kako se za to može saznati. Ulogoru je najbolje šutjeti. Ponekad i zidovi imajuuši.


Poglavlje sedamnaesto

Kad se vraćao iz logora, Šepo navrat i u gostionicuda se jav i ustaši. Našao ga je za stolom, kako u druš-tvu svojih kolega lumpa. Bio je dobre vol je. Ostali subi l i pi jani.

— Šepavi! Dođi malo. Ti si naš. Da n i j e tebe,okolo bi već smrdjelo od onih mrtvih gadova.

On priđe stolu i stojeći ispi ponuđenu čašu. Bioje uzbuđen, ali dobro odglumi ravnodušnost i mir.

— I tebe bi trebalo kasnije zaklati, da ne pričaškoliko si ih bacio s krive vrbe — reče n a j p i j a n i j i . Os-tali se nasmijaše, a Šepo ode bez pozdrava.

Šepina je žena primijetila da j o j je muž posebnouzbuđen. Nije bio isti. Zbog toga je nastojala neštosaznati, iako nije vjerovala u uspjeh. Šepo je neradogovorio. Njegova je žena vrlo malo znala o zanima-nju svoga muža. Više je nagađala i čula od drugih.On je samo šutio.

— Zašto si večeras tako uzbuđen?— Ništa. Nisam uzbuđen.— Uvijek od mene nešto kriješ. Što se dogodilo?— Opet počinješ. Ništa se nije dogodilo.— Znam, osjećam. Vidim po tebi. Reci mi, mo-

lim te.

84

— Pusti me na miru. Boli me glava.— Hoćeš li rakiju?— Daj jednu.

Žena natoči i molećivim tonom nastavi razgovor.— Tako smo dugo zajedno, a ti od mene sve ta-

jis.

Prije nisi bio takav. Reci mi. Možda ću ti pomoći.— Ne možeš mi ništa pomoći. Pusti me na miru.

To mi je najpotrebnije.— Ali, Grga. Molim te.

Ona priđe k njemu i toplo ga zagrli. Grga većdugo nije osjetio nešto nježnije. Ta ga nježnost smek-ša. Postade pitomiji, mekši.

— Natoči mi još jednu rakiju.

Ona natoči, gledajući muža ravno u oči.— Molim te. Reci. Nešto se događa s tobom.— Događa. Sigurno.— Pa reci, da i ja znam. Mi moramo dijelit i zlo

i dobro.— Natoči još jednu.

Žena nali čašicu. Grga je iskapi na dušak. Ma-lo se ohrabri i odluči da ženi ispriča slučaj s dječa-kom.

— Reci. Brzo. Molim te.— Nali još jednu.

Kad je ispio i tu čašicu, Grga ispriča ženi sve ovečerašnjem slučaju.

Žena mu se baci u naručje i zaplaka. Drhtala je odstraha.

— Vidiš da nisam trebao ništa pričati. Ti to nemožeš razumijeti.

— Hoću, i već razumijem. Naslućivala sam, alinisam znala.

— Bolje da nisi znala. Gadit će ti se moje ruke kojesvakodnevno u rijeku bacaju mrtvu djecu.

— Ne. Neće mi se gaditi. Samo se bojim.— Natoči još jednu, molim te.

85

Lwww.krajinaforce.com

Iza čašice, on nastavi razgovor. Postajao je sveuzbuđeniji. Blijedo je lice odavalo napetost živaca.

— Možda si primijetila da svaki dan sapunomdugo i pažljivo perem ruke u toploj vodi. Ipak osje-ćam da su ovo grobarski prsti, da mirišu na smrt, daznaju sve tajne onih dječaka i djevojčica.

— Smiri se, molim te.— Lako je to reći. Ali treba moći zaboraviti onaj

vrisak majki kad odnosimo njihovu djecu. Treba moćizaboraviti one dječje oči. . .

I njemu pođoše suze. Naslonio se na ženu i drh-tao, a ona ga je tješila.

— Ne smiješ biti takav. Znaš da moramo spasitionog dječaka. Moraš biti razborit i hladnokrvan. Jaću ti pomoći.

— Znam. Zbog toga i nisam trebao ništa pričati.Pogledaj van, je li sada malo tamnije. Moram čekatipovoljno vrijeme.

— I ja ću s tobom. Moramo spasiti dijete. Sadidemo večerati. Ona pogleda kroz prozor. Još je bilamjesečina. U daljini se čula neka razularena pjesma.

To su koljači slavili završetak dana.

Poglavlje osamnaesto

Već je minula ponoć kad je Grga sa ženom oti-šao na obalu rijeke. Išli su oprezno, kroz grmlje. Sveje bilo mirno. Mjesečina se umorila, a došla je tamakao saveznik spasiocima. Malo su išli, pa stali. Osluš-kival i su. Nigdje šuma. Stigoše do mjesta gdje je biovezan čamac. Grga ga odveza, a zatim uđoše. Čamacje klizio nizvodno. Za kratko vrijeme bili su blizukrive vrbe. Grga dovesla do obale i sveza čamac. Ženaje ostala u njemu. Nije bila sama. S njom je bio njenstrah, ali i silna želja da spasi dijete.

Grga u mraku sigurno pronađe zamotanog dje-čaka. Uzbuđen kleknu i osjeti život. Ponese ti jeloprema čamcu. Išao je polako. Čulo se pucketanje sit-nih grančica pod nogama. Negdje daleko čuo se pu-canj. Za čas još tri. Grga je stao i osluškivao, iakonije bilo vremena za razmišljanje. Sve treba učinitiprije zore, a ona dolazi rano.

Ušao je u čamac i stavio dječaka. On je sasvimtiho disao.

— Ti dobro znaš selo.— Znam.— Ako se bojiš, idem ja.— Ne. Tebe mogu tražiti. Sama ću.— Hrabro. Sijeci. Odmah desno.


— Odlazi.— Idem.

On joj stisnu ruku i nestade u šiblju. Sjeo jei slušao. Nigdje glasa. Čuo se lagani šum rijeke. Ča-mac se udaljavao koso nizvodno. Grgi se nije išlo kući.Najradije bi ostao na straži.

Otišao je kad je iz vida izgubio čamac. Išao jeuzvodno.

Bio je opterećen strašnim mislima, koje su gaodvele kući. Ušao je polako. Djeca su spavala. Sjeoje za stol i u mraku ispijao rakiju. Htio je zaustavitigrozničavu rijeku misli. No ona je postajala brža, kri-vudavi ja . . .

Ako naiđe na ustaše preko rijeke? Ako je uhvate?Ako mali umre? Ako se ne snađe u selu gdje sigurnoima ustaša . .. Ako .. . Trebao sam ići sam. Znam pri-lazni put u njihov vrt .. . Kad bi me i uhvatili, bilobi mi svejedno. I ovako ne živim. Ovo je mučenje . . .

Zaspao je oslonjen o stol. Prazna boca svjedočilaje o teškim časovima grobara Grge.

Žena je uspješno prešla rijeku. I to brzo. N i j e seviše toliko plašila. Privezala je čamac za stablo i uze-la Ranka. Ustanovila je da on još živi. Brzo izađe naobalu i krenu u selo. Do prvih kuća bilo je blizu hi-ljadu metara. Trebalo je ići preko livada. Znala jedobro pravac. Povremeno je zastaiala i osluškivala.Nigdje nikakvog glasa, osim poznatih šumova noćnihptica. Ohrabrena dosadašnjim uspjehom, išla je hrab-ra žena i stiskala u naručju dijete, kao da je njezino.Kad je bila blizu kuće, stade. Bojala se ustaške patro-le ili slučajnog susreta. Nije čula ništa. Skrenu uli-jevo i zađe u područje bašči. Po jednoj visokoj kroš-nji znala je da ide dobrim smjerom. U tom je selubila mnogo puta kod svoje ujne, koja je kasnije od-selila u grad.

U dvorištu kuće Slavkove tetke vladao je mir. Kat-kad se čula perad, ili udarci u staji. To se stokasmještala i lupala o pod. Žena priđe prozoru i kucnu.

88

Nitko se ne javi. Nije smjela jako udarati, jer nijeznala ima li u blizini ustaša. Pokuša opet, ali bezuspjeha. Kolebala se što da radi. Ipak udari jače ipozva tihim glasom:

— Marija! Ne boj se!

Čula je da se netko u kući miče. Znala je da seljudi boje otvarati, jer su takva vremena. A noć je.Zločina ima mnogo. Nečije se lice pokaza na staklu,a zatim zaškripi prozor.

— Tko je? Sto tražite?

Muški glas je drhtao u mraku. Domaćin je biouzbuđen.

— Otvorite vrata. Brzo. Ne bojte se. Idem. od va-ših. Sa mnom je dječak.

Na te riječi domaćin brzo otvori vrata i žena stovarom uđe u mračnu sobu.

Ustala je i Mari ja, Slavkova tetka. Drhtala je ubijeloj košulji.

— Ja sam s onu stranu. Moj muž radi u logoru,kao grobar. Ovdje je mali Ranko. Umire od gladi ibolesti. Spašavamo ga. Šalje me vaša sestra.

Marija zaplaka. Muž htjede upaliti svjetlo, no že-na ga preduhitri.

— Čekaj. Moram zastrijeti prozor.

Pri slaboj svjetlosti petrolejke odmotaše mališanai položiše na krevet. Učini im se da je mrtav. Marijau prvi tren nije znala što da radi. Osjećala je da jeRanko u opasnosti, ali da postoji nada u spas.

Nakon obavljenog posla oko njega, žena ispričasve o sebi, o svom mužu i načinu kako je spašavanRanko. Domaćini su plakali, pogledajući maloga. Ženaodbi nagovor da ostane ovdje i da ujutro ode kući.Dogovorila se o stalnom održavanju veze, a zatim nes-tade. Išla je istim putem k rijeci. Noć je i dalje bilamirna, tajanstvena i pogodna za ovakva djela.


S dosta je napora svladavala snagu rijeke. Kadje išla na ovu obalu, bilo je znatno lakše. Sada jeutrošila dvostruko vremena da stigne na drugu stranu.

Čamac je privezala na isto mjesto, a zatim krenu-la kući. Još malo, i bit će sve u redu. No, kod pri-laza cesti začuje glasove i korake ljudi. Brzo legne utravu. Bila je zaklonjena od pogleda, a sama je mogladobro osmatrati cestu.

Četvorica ustaša prolazili su u pravcu logora. Bilisu prilično bučni, raskalašeni. Očito je da su bili pi-jani. Razgovarali su o nekoj koljačkoj akciji.

— Ipak smo ga trebali dovesti. Što će nam reći.— To je moja stvar. Reći ću da je pokušao bje-

žati.— Jasno. Vi isto to.— Bilo bi glupo da smo ga vodili ovamo, kad ga

i onako čeka moj nož.— Za one druge nitko ni riječi. To je bio doda-

tak.Prošli su kraj nje i nestali u mraku. Ona dopuza

do ceste i pogleda za njima. Nije ih vidjela. Prijeđena drugu stranu, i za nekoliko trenutaka uđe u kućukoja nije bila zaključana.

Naslonjen na ruke, za stolom je spavao Grga.Žena ga probudi. On se trgnu, kao da ga je netkoudario. Zatim ustade i pođe napolje.

— Izvolite, gospodine!— Grga! To sam ja, šapnu žena. Kuda ćeš. Jedva

ga zadrža. Tada on dođe k sebi i pokori se ženinomglasu. Legli su brzo.

Jutro su dočekali budni.

U pričanju i strahu.

90

Poglavlje devetnaesto

Dječaci su rano ujutro bili na »Kuli«. Osmatralisu i razgovarali o ozbiljnim stvarima. Bijelom cestomišla je voj&ka u zelenim uniformama. Utegnuti i dobronaoružani vojnici gazili su prašinu i odlazili nekud, aSlavko je tvrdio da odlaze na drugu stranu rijeke, gdjese pobunio narod i osvećuje one koji su ovdje. Mladeni Miloš su vjerovali, jer Slavko sve zna.

— A otkud ti sve znaš, Slavko? — upita Mladen.— Naše je selo pomagalo partizanima, a mnogi su

u planini. Jednom će doći i po nas, ali ne znam hoće-mo li preživjeti ovu prokletu glad.

— Ne mogu oni ništa silnoj vojsci — dodaje Mi-loš.

— Mogu. Oni su složni, jaki. K njima ne idu 'kukaviče. Samo pravi 'borci:

— Otkud im puške?— Otimaju od ovih što odlaze cestom.— Ima M iih 'mnogo?— Svaki dan sve više. Kao u gori lista.— Ja sam mislio da Nijemcima ne može nitko

ništa. Imajiu topove.— Ima i za njih lijeka. Ja sam vidio naše iz pla-

nine.— Pa 'kakvi su?— Pogledajte! gotovo kliknu Mladen.

Dječaci primijetiše da u pravcu logorskih vratadolazi mnogo žena i djece. Prate iih ustaše. Dječaci br-


zo potrčaše niz stepenice. Legli su kraj Mladenovemajike i čekali nove logoraše. Majka još nije prestalaplakati. Samo šuti, plače i leži. Zabrinuta je. Ponekadje obiđu žene iz sela. Mnoge su već ostale bez djece,pa su razumjele njenu bol.

Kad su se ponovno otvorila vrata, kolona novihstupi u krug strašne tamnice. Stotine žena, djece, sta-rica, majki s djecom u naručju. Bosa i gladna kolona.Izbezumljeno su gledali novo mjesto tamnovanja. Do-lazili su iz staja gdje su svi morali provesti izvj,esnovrijeme. Nemaju stvari. Sve im je oduzeto. Po njiho-vom se izgledu vidjelo da su izmučeni više nego kadsu dolazili seljaci iz Mladenova sela.

Dječaci su pratili svaki pogled straže i promatralipnidošlice. Jedva su čekali čas da mogu razgovarati snjima. Naročito j.e Slavko bio znatiželjan. On predložida im se približe. Majka ih je molila da ostanu.

Kad i posljednji iz kolone uđoše, stražar zatvorivrata, a isti onaj oficir koji je ubio Miloševu majku,stade pred postrojene logoraše. Miloš ga p r i m i j e t i ibrzo, kao po komandi, ustade i pođe bliže. Majka ni jestigla ništa reći, a on je već bio blizu kolone. Stajaoje uza zid i gledao. Nešto silno i neobjašnjivo vukloga je da pogleda u oči ubojici svoje majke, da onakositan, malen, gladan — prkosi. Htio bi se osvetiti. Ine trepće.

Oficir stade pred narod i započne govor:— Od sada ćete biti ovdje, među zidovima. Tu ni-

kome ne pada napamet da pokušava bježati. Pogle-dajte oko sebe. Gore su mitraljezi. Čuvamo vas dobrood svih napasti. Ovamo neće moći oni vaši golaći izplanine. Vama se neće ništa dogoditi. To vam jamčinaša ustaška vlast. Nećete ništa raditi. Zauzmite mjestapo volji i čuvajte red. Ako se desli da netko umre, javi-te grobarima. Oni dolaze dva puta dnevno. Sve žalbeunaprijed se odbijaju. Takav je propis. Žalbi nema.Mi o vama vodimo računa.

Da'kle, sretan boravak u novoj kući!

92

Milošu snažno udana srce. Gleda koljača, slušanjegove riječi, koje ga udaraju kao maljevi. U misili-ma zamišlja sliku mrtve majke. Osjeća njenu -krv,vidi pogled, čuje krik. Bund se u njemu čovjek. Zbogtoga i istojii ovdje.

Narod se počeo razilaziti i zauzimati mjesta u vru-ćem krugu. Čudno su gledali već domaće logoraše. Sveje bilo nekako mirno za ovoliku masu svijeta.

Dvije su žene među sobom vodile postariju ženu,koja jednom nogom nije mogla stati na zemlju. Očitojo j je bila slomljena. To je vidio mladi ustaša. Potrčik njima i gumu ih, psujući. Žene skoro padoše, a jed-na se od njih okrenu i prilično oštro odgovori:

— Zar ne vidiš da je ženi slomljena noga?To je bio izazov. Ustaša upotrijebi batinu od žice. Pu-cala je koža jadne žene. Rukama je sakrivala lice, abatinaš je udarao po prstima. No žena ne zaplaka. Onje gurnu. Žena padne, ali opet se podiže i viknu:

— Ubi! Ubi! I ti ćeš jednom doći na red!Ustaša je udario još nekoliko puta, a zatim ode, pri-jeteći da će doći večeras.

Trojka dječaka, odmah po odlasku ustaša, pođe dauspostavi vezu s novopridošlima.

— Hej! Dođi ovamo! — pozvaše jednog slabašnog,ali povisokog dječaka.

On priđe k njima i zatraži vode. Oni mu dadoše.Pio je brzo, kao da se boji da će mu oduzeti lončić.Obrisa rukavom usta i neprimjetno se nasmija. Znakda mu je voda dugo nedostajala.

— Otkud ste došli?— Otuda — mali pokaza rukoon.— Ispod planine? — priupita Slavko.— Da. Bježali smo s našima. Uhvatili su nas

mnogo.— Pa gdje su ostali.— Mnoge su zaklali. I moju baku. — mali zapla-

ka.


— A vas su dotjerali ovamo?— Ne. Bdio nas je svuda. Tukli su i tjerali. Tko

je pao, tamo su ga ubili. Jednu ženu rasjekli. 'Vikalaje.

— Jeste lr bili u stajama?— Tri dana. Zatvorili su nas. i nisu dali vode.

Tukli su i psovali. Rekli su da će nas sve pobiti, jersu naši očevi tamo.

— Gdje?— U partizanima. Ovu je .riječ izgovorio šapatom.— Ima li ih mnogo?— Mnogo. Puna planina. Osvećuju sela.— Jesu M vam oduzeli stvari?— Sve. Neke su tukli kad su nešto našli. Jednu

su ženu nekud odveli. Više se nije vratila. Kažu da jeu zatvoru i da će se vratiti. Tu su joj djeca.

— Imaš li lonoic?— Kod mame je. A gdje se može naći vode? Ta-

mo nije bilo.— Uzmi lončić i pođu s nama. Čekamo te. Sva

su četvorica s posudama išli čekati vodu. Red je biodug. Najviše 'Su čekali novi.

Cijeli je logor čuo najnovije vijesti o prilikama iz-van zidova. Silna je vojaka išla na planinu. Htjeli supokoriti partizansku vojsku. Narod je bježao ispredNijemaca i ustaša. Mnoge su uhvatili. Sela su palili iubijali koga su stigli. Velika je grupa dotjerana u ovajlogor. Gladovali su u bježanju i kasnije.

Logor je bio prepun. Tešiko je bilo naći mjestagdje bi se moglo smjestiti nove. Hranu su dijelili po-sldje nekoliko dana. Glad je rušila žene, a naročitomlađu djeou. Stanuje su bake nemoćno ležale i čekalesmrt. Najteže je bilo s malom djecom. U noći se čuoočajan plač. Majčina prsa nisu mogla davati mlijeka.Presahniula su, jer nije bilo. hrane. Zbog toga su gro-bari najčešće odnosili dojenoad. Majke su saikrivaledjecu od jakog sunca, davale -im prazne dojike, vara-jući same sebe da će im sinovii !i kćeri ostati na životu.


Kad bi dobile hranu, ne bi jele. Čuvale su puru za dje-cu, dajući im po komadić i malo vode, ne bi li ih takoodržale na životu.

Glad nije bila samilosna. U goste je redovno dozi-vala smrt. Ona je dolazila i šetala po logorskom krugu.Brižljivo je i uporno uzimala one čija srca više nisumogla kucati.

Najizdrž'ljiv'ije su bile bake. Svoje obroke hranedavale su unučićima. Govorile su da je za njih i takodošao kraj. Nevjerojatno je koliko su dugo mogle bitibez hrane i vode, i kako su to mirno podnosile. Onenajstarije i iznemogle nisu dugo izdržale. Odnijeli suih Grgi ni čistaci.

Slavko, Mladen i Miloš su vrlo brzo upoznali novedrugove. Čuli su mnogo priča, iz kojih je Slavko uvijekzaključivao nešto čemu su se dječaci čudili.

— Kad u planinu ide tako velika vojska, tamo imamnogo naših. U to sam siguran.

— Bit će borbe. Hoće li naši izdržati?— Njima pomaže planina i sav narod je uz njih.

I djeca će im pomoći.— Bar da mogu preskočiti zidove i rijeku! — za-

želi Miloš.— Da sam lastavica! — reče Mladen i pogleda pre-

ko zida u plavu visinu.

Mlada majka Mica iz Mladenovog sela spretno,i svjesna opasnosti, sakrila je malo brašna. Imala jemalog sina. Dijete je prije odlaska u logor bilo jedroi zdravo, a Mica je, zajedno s mužem, veselo čekaladan kada će mali prohodati. Već prvih dana kad sudošli na vlast, ustaše su otjerali mnoge muškarce, ameđu njima i Slavka, Macinog brata, koji je vrlo voliomaloga. Mioin muž je bio negdje zarobljen, kad jevojska kapitulirala pred Nijemcima.

Mališan je prvih dana imao dosta hrane, ald kasni-je je prsima majike zavladala praznina. Plalkao je islabio. Majka je jasno uvidjela da je došao kraj. No,

još je pokušavala naći izlaz. Znala je da će dijete bezhrane umrijeti'. Zbog toga je u jednom kutu logora za-mijesila tijesto i razvuikla ga u taraku 'krpicu, koju jesušila ma suncu. Oko nje su se skupili mnogi dječacii djevojčice. Ona im je .dala nekoliko komadića suhogtijesta. Oni su dolazili i pružali gladne prstiće. No,Mica je morala hranu čuvati za sina.

Donijela je vode i djetetu davala mrvicu tijesta,pa malo vode. Dječja su usta najprije negodovala, alikasnije su uzimala hranu. Majka Mica je bila sretna.No, njenoj je sreći uskoro došao kraj. Nije više imalabrašna. Mališan je plakao i tražio hranu. Po čitavu noćje Mica bdjela i pazila, no pomoći nije bilo. Dječakovje glas postajao sve slabiji, dok napokon nije potpunonestao. Mališan je zatvorio oči. Ležao je na lijevojstrani, ispruživši prstiće.

Mica je l jubila mrtve obraze, oči, prstiće i nari-cala da se daleko čulo. Skupljali su se mahom dje-čaci, jer su oni najslobodnija. Došao je i Mladen sdrugovima. On je bio M i čin susjed i ponekad se igraos njenim sinom. Ljuljao ga je u kolijevci. I sada ga jeuzeo na ruke i plakao. Tiho i osjećajno, kao za bra-tom, za kojega nije bio siguran da još živi. Slavko nijerekao ni riječi, a Miloš je samo gledao mrtvo dijetei sjećao se majke.

Tiho su curile suze niz njegovo ozbiljno lice. Micase nije mogla smiriti. Uporno je glasno plakala, oče-kujući grobara da jo j odnese mrtvoga sina.


Poglavlje dvadeseto

Slavko je zasukao rukav i čekao grobara. Moždaće mu donijeti vijest o spašavanju malog Ranka. Usebi je samo polovično vjerovao da je dječak živ, ahje Mladenu govorio kako je malome dobro i kako ćega njegova tetka sigurno dobro hraniti i čuvati . Uop-će, on je uvijek hrabrio svoje drugove, pa čak i ondakad je sam osjećao da ga hvata strah ili sumnja.

— Što misliš, Slavko? Hoće li Šepo donijeti v i j e s t iod Ranka?

— Vjerujem da hoće.— A kako će nam to moći reći?— On će već naći način. Možda će nam baciti pis-

mo.— A ako ne javi ništa?— Opet ćemo ga čekati. Siguran sam da ga je

spasio.— Ja se bojom za Ranka.— Siguran sam da je živ.

Razgovor između Slavka i Mladena prekinuo jedolazak grobara. S njima je, d ovaj put, bio jedanustaša. Pričaju da je on bio najstrašniji koljač. Mogaoje začas zaklati desetak Ijiudi. Prvi put mu je, kažu,bilo teško. No, kad je naučio, išlo je lako. Uvijek sejavljao dobrovoljno, da likvidira veće grupe. Nisu ga

98

uzimala za rješavanje pojedinačnih slučajeva. Nije imaostrpljenja za ispitivanja. Samo je vrebao žrtvu i jedvačekao čas da je zaikolje. O njemu su pričali stravičnepriče. Tako se šaputalo da je poslije klanja pio onolikorakija koliko je zaklao ljudi.

I sada je išao s grobarima. Njegov je britki nožvisio o opasaču, spreman da stupi u akciju.

Slavko osta na mjestu. Čekao je vijest. Htio jepod svaku cijenu saznati šta se dogodilo s Rankom.Grobari su dolazili sve bliže. Mladen i Miloš su se ma-lo bojali. Šepo je već izdaleka opazio Slavka. No, izanjega je išao ustaša. Zbog toga on samo pogleda Slav-ka i mahnu glavom. To je znak da je sve u redu. Slav-ko n i j e bio zadovoljan. Pojurio je prema njemu i od-važno rekao:

— Ciko! Ovdje ima jedan dječak. Umro je jutrosrano.

Šepo stade. Ustaša također. Jedan grobar ode i uzeMicinog sina. Šepo priđe da mu pomogne. Kraj nje-ga je stajao i Slavko. Razumjeli su se. Starac dječakugurnu u ruku pismo i ode. Slavko ih isprati. Ustašaspazi kako Slavko ima zasukan jedan rukav pa gaupita:

— Imaš li ti, mali cigane, sve kotačiće u glavi? Za-što imaš taj rukav zasukan?

— Zaboravio sam ga odsukati — mirno odgovoridječak. U ruci je čvrsto stegao pisamce i gorio od željeda ustaša ode.

Dječaci nisu mogli dulje čekati i slušati kako plačuMica i druge žene. Odjuriše na »Kulu«.

Kad legoše, Slavko otvori pismo i poče čitati:

»Malj. je kod tetke. Sve je bilo dobro. Kasnije ćujaviti kako mu je, kad dobijem vijesti. Ništa se nebojte.«

Od tih riječi Mladen i Miloš zaplakaše, a zatimim se i Slavko pridruži.


Dječaci su gledali jedan drugoga i šuteći plakali.Mladen predloži da brzo odu d jave majci radosnuvijest.

Obrisali su suze i sdšli ndz stepenice. Nije ih za-nimalo ništa drugo osim da što prije stignu majci.Našli su je kako leži i šuti. U isti mah klekoše kraj nje,a Mladen je zagrli i kroz suze reče:

— Mama! Naš Ranko je kod Slavkove tetke. Živje. Dobro mu je. Tu je pismo, kod Slavka.

Majika uze pisamce i pročita. Zagrlila je Slavkai sasvim tiho plakala.

— Zar si ti zaista spasio mog Ranka? Ne moguvjerovati.

— Nisam ja, nego grobar Šepo. On je glavni.Ostalo smo nas trojica uradili.

Sve četvoro je uživalo u sreći zbog spašenog dje-čaka. Dugo su razgovarali, a majka je stalno grlila Slav-ka, jer on je bio spasilac koji je našao izlaz i iz zi-dom opasane »Kule« i pakla punog straha i smrti.

Dječaci su poslije razgovora otišli Slavkovoj majcii (ispričali joj novost kojoj se ona silno radovala. Onaje samo ležala i čekala šta će se dogoditi. Najviše sebojala za Slavka.

Uvijek ga je savjetovala da bude s njom, da sečuva, ali on je bio vječno u društvu sa svojim drugo-vima. Sada je majka sve zaboravila. Uvidjela je da jenjen sin odigrao važnu ulogu u spašavanju malogaRanka. Ponosila se njim i htjela to nekome reći.

Poglavlje dvadeset i prvo

Nakon nekoliko uzastopno jednakih dana, u kruguse ipak nešto desilo. Bilo je jutro. Umorni, gladni iiscrpljeni logoraši ležali su na svojim mjestima. Hilja-de njih. Kroz vrata je ušla jedna desetina ustaša. Lo-goraša su očekivali najgore.

Ustaše su se razišli po krugu i zapovijedali da svistanu u red. jer će se obaviti važan posao. Polako ibez riječi, žene i djeca su stajal i u redu i čekali. Pro-stor je bio suviše malen za tako velik broj žena i djece.

Kad su ustaše provjerili da su svi logoraši vani,oficir nešto zapovijedi ustašama i oni počeše provo-diti smotru i izdvajati sve starije žene i bolesnice. Od-vajali su ih na drugu stranu. Starice su se ljubile i o-praštale s kćerima, unucima, sestrama i drugom rod-binom. Znale su da će ih nekamo otjerati. Ustaše ni-su imali samilosti i nisu čekali da se svi izljube i ru-kuju. Tjerali su nervozno i brzo.

Grupa starijih žena brzo je rasla. Neke su bile to-liko bolesne da su ih odnosili na drugu stranu. Tamosu ležale na zemlji, očekujući odlazak. Neke su pla-kale, neke mahale dragoj rodbini, a neke su samo šu-tjele i promatrale.

— Što se ti kriješ? — dzdera se ustaša na jednupostariju ženu, koja je htjela ostati.


— Ja sam još mlada, a nemam s kim ostaviti u-nulku. Majka joj je umrla.

— Ne boj se, stara. Mi ćemo se brinuti za unuiku,a tebi će biti mnogo bolje tamo kuda odlaiziš.

— Nemojte me odvajati od djeteta! — plakala ježena i čvrsto grlila djevojčicu.

— I ja idem s mojom bakom, ciko! Pustite me!

No, dvojica ustaša odvojiše djevojčicu od starice,koju otjeraše u red na suprotnoj stranu.

Još su neke žene htjele ostati, ali su ustaše teme-ljito obavili svoj posao. Oficir je važno šetao i gledaokako teče izvršavanje zadatka. Kad je provjerio kakoje posao završen, obrati se ostalim logorašima:

— Mi o svima vama vodimo računa, a osobitomoramo biti pažljivi prema starijima. Zbog toga ćemoove starice i bolesne odvesti na sigurno mjesto. Boles-nice će u bolnicu, a ostale će u dom, gdje će im bitilijepo. Kasnije ćete se svi naći na jednom mjestu. Tovam jamči naša ustaška vlast, koju štiti i sam bog.

Logoraši različito protumačiše ove riječi. Neki supovjerovali da će starice na sigurnije i bolje mjesto,a da će se bolesnicama pružiti liječnička pomoć, doksu drugi tumačili da su te riječi ruganje, jer će svestarice biti strijeljane, a one riječi o kasnijem sastankuznače da će ih sve pobiti. Bilo je i drugih tumačenja.

Oficir naredi ostalima da se raziđu, i postrojišcstarice. Bilo ih je nekoliko stotina. Nisu ih popisivali.Naredili su im da sjednu. One to učiniše. Već je palilosunce, pa su neke žene, od dugog stajanja, pale. Nekesu tražile vode, ali stražar nije dopuštao da odlaze nabunar.

Slavko povede dječake bliže staricama. Gledali suih i tiho razgovarali! o događaju.

— Sve će biti strijeljane! -- poraženo ustvrdi Slav-ko.

— To i ja mislim —dodade Miloš.— Možda i neće. Nisu ništa 'krive — pokuša š

nadom Mladen.

102

— A zar je moja majka bila kniiva, a zar smo ininešto .krivi. Ne .radi se o krivima. Oni ubijaju (prave— objasni Miloš.

— Zar su mala djeca nešto (kriva, moj Mladene?Što je i kome kriv Ranko? Reci!

— Ne znam. Ipak ne mogu vjerovati da će ubititoliko žena — usprotivi se Mladen.

Stražar je presjekao započeti razgovor i potjeraoih dalje od starica. Ali oni su se pomakli samo neko-liko koraka i sjeM. Zanimalo ih je što će se dogoditis bakama. Šutjeli su i gledali.

Iza zida su zabrujali kamioni. Logor živnu. Išče-kivanje. Dječaci su znali da dolaze po starice.

Vrata se o tvoriš e i grupa bučnih ustaša uđe ukrug. Jedan zapovijedi:

— Krečimo! Svi u kamione! Brzina!

Starice su ustajale •: odlazile, praćene jaucima ro-đaka, a naročito piskom djece. Odlazile su one divnei nježne bake koje su uvijek znale udovoljiti djeci,bez negodovanja pomagale svima, odricale se hraneu korist mlađih. Odlazile su, i svi su znali, ili bar slu-t i l i , da ih nikada više neće vidjeti.

Jauk. Oproštaj pun bola. Vječni rastanak. Odla-zak u nepoznato. Vrata se zatvoriše. Tajna. Nagađa-n j a . Crne slutnje. Masa stoji i gleda u okvir vrata.Sluša. Čuju se motori. Baike odlaze u smrt.


Poglavlje dvadeset i drugo

Ravna, bijela cesta. Četiri kamiona starica. Usta-še su ih nabacali jednu na drugu, tako da su se nekeveć ugušile, pritisnute težinom svojih drugarica. Nasvakom kamionu nekoliko stražara. Neki pjevaju ikatkad udare po koju staricu, koja jekne ili padne.Brekću mašine. Bijela cesta. Ravnica. Sunce kao lopta.Usput se vide ljudi, susreću kola. Zelena polja, kao pro-strto platno. Prošli su kroz široka žičana vrata i ušliu nepoznati logor kraj rijeke. Visoki koluti žice nisuskrivali vidokrug. Velika grupa stražara okupi se okokamiona iz kojih su izlazile starice. Stražari u ka-mionima su vikali, tjerali i psovali žene da brže izlaze.

— Gle ove stare svinje! Izvalila se na suncu kaokrmača. Ustani, životinjo! — derao se stražar i noga-ma udarao ženu koja se nije micala.

— Smrvit ću ti glavu svinjsku!A žena je mirno ležala. Bila je mrtva. Ustaša je zgrabii bijesno tresnu na zemlju. Ču se tup udarac i talasjauka među ženama.

— Što blejite kao ovce? — izdera se neki, jošgolobradi, stražar i korbačem od žice počne tući ne-sretne žene.

— Ovdje ćete ostati do večeri, a tada krećemodalje. Izvinite na lošem putovanju. Bilo je tijesno ivruće. No večeras će svima biti ugodno. I što je naj-

104

važnije, neće biti tresenja. Putovat ćemo brodom. Kadstignete na mjesto, nećete imati nikakvih briga.

Starice su šutjele i slušale. Razmišljale su o naju-daljenijem putu, ali više ih je morila briga kako ćecijeli dan sjediti na vrelom suncu. Nijedna se nije usu-dila pitati.

Jedan ustaša je stražario i pazio bake, da ne binekamo odlazile.

— Smijemo li u onu baraku, gospodine? — upitakonačno jedna.

— Jasno je rečeno da se ne smije! Što dosađuješ,stara?

— A može li se dobiti vode?— Vode ćete imati do grla. Strpite se malo.— Samo malo vode. Mi ćemo same donijeti.— Ni riječi više! — prodera se stražar.

Izgubivši svaku nadu da će dobiti vode, starice sesmjestiše na zemlju. Sjedile su u grupicama i uglav-nom šutjele. Neke su tiho razgovarale.

— Ne vjerujem da ćemo dobiti vode.— Ni ja.— Ja mislim da tu nećemo ostati•— A ja znam da će nas pobiti.— Ovo je onaj logor gdje su ostali naši odrasli

muškarci.— Imaš pravo.— Pitat ćemo ovog stražara.— Taj ništa neće reći.— Možda i ne zna.— Treba probati.— Možda su naši blizu.

Razgovor je tekao brže od rijeke koja je nečujnoproticala tu, nedaleko od žena, odlazila tamo otkudsu one dovezene. Njene su obale podsjećale na onooteto im selo i zavičajne livade.


I noć se primicala kao nemoćna starica. Žene su ječekale dugo, dugo. A ona polaka, nečujna kao tuga.

Vitorog mjesec je promatrao skelu i čudne stareputnice, izmučene žeđu i glađu, željne svojih dragih,koji su ostali daleko, u okvirima logorske »Kule«. Pu-tuju dobre starice i promatraju vodu. Slušaju šumo-ve noći i psovke stražara. Umire u njima vjera u ljep-ši život, lagali su im. Oživjele su priče o skeli i Cigani-ma. Putuju u mislima preko tihe rijeke, gdje nemasvjedoka. Čeka ih jednaka smrt. Grozna smrt. Jedno-stavna smrt. Kako se uzme. Likvidacija u ovom časui ne djeluje kao grozna smrt, zaboravlja se zamah krv-nika maljem, bljesak noža na mjesečini, pljusak tijelau ri jeku, krikovi ne djeluju tako stravično, iako para-ju noć do zvijezda. Jednostavno, smrt posta je izlaz,spasilac, ona kolje eno grozno s t a n j e polaganog umira-nja, tjera glad, onemogućuje djelovanje hi l jada u s i j u .Smrt se nasmije trenutak prije udarca mal ja, pokažebijele zube, okićene živim zjenama ljudskih oči ju, aonda sve postane ništa . . . I glad, i batine, i suze, i du-ga čekanja i sunce što ruši, i komad kruha jednom uosam dana . . . Sve nestane.

Vitorog mjesec između oblaka baza hladnokrvno idostojanstveno, kao da iz nebeskih dalj ina ne vidi ni-šta. Umiru srca nježnih baki. Ribe pr imaju tovaremrtvaca, ri jeka postaje gušća, mnogo vrednija, naselje-nija. Mrtva tjclesa formiraju čergu ko ja odlazi, pu-tuje, plovi u nepoznate daljine. Bake postaju putnicimrtvih svjetova. Ako se koja zaustavi u plićaku ili vr-bitku, to biva privremeno pristajanje u luku trenutka,namjenski stoj da se mrtvim očima razgleda krajolik,da se mogućim živim svjedocima predadu zaklane po-ruke i tajne, da se poruči:

»Mi smo bili ljudski rod. I vi ste l judi, ako jeste.I one su smatrali ljudima, a oni to nisu. Ne dajte ljude.Udrite, ljudi, neljude! Ne dajte unuke, one drage maledjevojčice, mališane! Ne dajte, ljudi! Gledajte, l judizbog neljudi, i spasa ljudi!«

106

U takvim lukama zastane po koja baka, očita po-ruku i nabuhli tovar krene dalje, ne mogavši ispričaticijelu priču o noći i mjesečini, o skeli i malju, o nožui koljaču bez košulje.

Putuju mrtve bake između naseljenih obala, gdjejoš mnogo ljudskih nogu gazi prašinu krvave zemlje.

Putuju, putuju!


Poglavlje dvadeset i treće

Njih trojica su sjedili na »Kuli«. Vi jećali su. Imalisu o čemu razgovarati, ali na jzaniml j iv i j i je bio Milo-šev prijedlog. On je bio opasan, a to znači i privlačan.Miloš je postajao sve razdraženiji. Slabio je. Popuštalesu mu noge, pa se često u hodu služio i rukama. To jestravično djelovalo na njegove drugove i Mladenovumajku. Nije li to znak polaganog umiranja? — pomi-šljala je majka. Strahovala je, a dječaci su osjećali daje s njihovim drugom sve teže. I noću Miloš n i j e radoišao leći. Najradije bi odlazio blizu kapije i gledao. Sjeobi na zemlju, na koljena naslonio ruke i gledao. Pogledmu se nekako umirio, uvijek bio usmjeren u jednompravcu. Kad bi dobili hranu, nije jeo brzo, kao ranije.Kao da nije bio gladan

Slavko bi uvijek razgovor odvodio na neku veselijutemu. Pričao bi o školi u svom selu, o krađi jagoda uučiteljevoj bašči, o pucanju iz pušaka nabijača, o dje-čaku kojem su u školi podmetnuli j a je na koje jesjeo, a bojao se požaliti učiteljici. ..

No, Miloša nisu zanimale priče. Najradije je raz-govarao o ustašama i majci. Izgleda da je tek sadau pravom smislu proživljavao one teške trenutke maj-čine smrti.

Njegov je prijedlog zapanjio i darovitog Slavka, aMladen se tako prestrašio da je molio Miloša da pre-stane s pričom. Dječak je ipak ispričao svoju zamisao.

108

— - Ovdje možemo postaviti veliki kamen. Evo, ov-dje. Vi ćete biti kod majke, a ja ću ležati kraj kame-na i čekati. Kad on naiđe, srušit ću kamen i brzinomnestati među logorašima. Dok oni stignu, ja ću se iz-gubiti. To moramo uraditi da ubojica ne ostane ne-kažnjen.

Oči su mu se zažarile nekim čudnim sjajem. Uvjer-ljivo je ubjeđivao da on osobno, baš on, mora ubitioficira koji je ubio njegovu majku.

— Miloše! prigušeno vrisnu Mladen.— Njega moram ubiti!— To je nemoguće — utvrdi Slavko.— Moguće je i ja ću to postići. On će dolje u

prašini ležati mrtav, kao i moja majka!— Oni bi te uhvatil i i ubili.- — Ubili bi hi l jadu drugih, pored tebe.— Ako budu h t j e l i druge ubijati, ja ću se javiti.— Miloše, molim te, ćuti!— Zašto se vi bojite?!— Ne bojimo se, ali je tvoj prijedlog opasan i ne-

ostvarljiv.— Ja ću ga sam ostvariti. Odlazite od mene! Sam

ću!— Nemoj biti takav, Miloše! Da se nešto može

učiniti mi bismo s tobom — uvjeravao ga je Slavko.— Znam da se to može i hoću! Moram osvetiti mo-

ju milu majku! Gledajte. Kamen ću namjestiti i če-kati. On mora doći. Hodat će polako kao jučer, a ja ćupustiti kamen. Zapravo, kamen ću otisnuti ranije negošto on naiđe, jer bi inače promašio. Sve sam izračunao.A kad ga tresne. Tresne. Tresne. Tresne . . . Istog časaće se izvaliti mrtav. Svi će logoraši vidjeti njegov mo-zak. Uh! Možda on i nema mozga? Mora imati . . .

Pričao je kao da je sam, a dječaci su ga slušalii drhtali. Vjerovali su da s Milošem nije u redu.

— Sad idemo po vode. Majke su žedne — predložiSlavko.


—• Vi idite, a ja ostajem!— Ne. Idemo zajedno. Poslije ćemo razmisliti i svi

nešto pokušati — uvjeravao ga je Slavko.

Dječak pristade. Sva trojica pođoše po posude; dastanu u red i dočekaju vodu.

iMajke su bile zabrinute za svoje vječno odsutnedječake. Uvijek su strepile hoće li se vratiti.

— Mladene, Miloše, nemojte tako dugo ostajati.Moramo biti zajedno. Priča se da ćemo l mi uskoro zabakama. Njih su smjestili u domove, a sada će doćipo nas. Kažu da je to jedan ustaša rekao nekim žena-ma. Zato moramo biti zajedno, da nas ne bi iznenadili.

Dječaci su gledali bli jedo majčino lice i vjerovalida ona n i j e ništa ćula, već tako govori da bi ih držalauza sr.

— Mi ćemo ostati ovdje. Gdje oni imaju toliko do-mova za sve nas — odsječno reče Miloš.

— Imaju, imaju. Sigurno ćemo uskoro odavde -pr ihvat i Mladen.

— Ne vjerujem u priče. Zašto bi oni nas dovodiliovamo, ako će nas kasnije slati u nekakve domove.Bake su već mrtve. Znam to — reče Miloš, gledajući uvisinu.

110

Poglavlje dvadeset i četvrto

Deseto jutro p o s l i j e onog dana kad je grobar Šepoodnio malog Ranka, dječaci su s jedi l i nedaleko odulaznih vrata. Miloš je bio zamišljen. Čudno i neodre-đeno je gledao u visoki zid, kao da je pokušavao izmje-riti njegovu v is inu. Nakon kratke stanke, on prvi za-počne razgovor.

— Čuli ste da su neki logori ograđeni žicom. To jemnogo bolje. Bar se može vidjeti okolica.

— Kažu da ima i takvih logora oko kojih je elek-trična žica — nastavi Slavko.

— Zašto im to treba?— Kad bi netko pokušao bježati, ubila bi ga struja

— stručno objasni Slavko,— Ipak je to bolje nego ovaj zid. Ne može struja

ubiti poglede a zid ih prekida.— Kako je sada vani? izusti i Mladen jednu re-

čenicu.— Livade su za košnju.— Tko naše kosi?— Nitko.— Šteta.— Koliko je visok ovaj zid? — upita Miloš.— Mislim, osam metara.— Možda i deset.


-— Uz njega se ne može popeti?— Ne može. Pričaju da je jedan logoraš pokušao

pobjeći, tamo, na onom kraju, ali ga je pri samomvrhu spazio ustaša i otvorio vatru. Ubio ga je, a zatimsu ga mrtvoga objesili na neki križ i ostavili da visinekoliko dana.

— Zašto su ga objesili?

Da zastraši ostale. Na vrat su mu objesili natpisi tjerali ostale da čitaju.

— Tako su i nas dočekali s onim jadnim dječakomkojega su prozvali Isusom.

— Zar nitko nije pobjegao iz ovog logora?— To se ne zna. Vjerujem da nije.— Što misliš ti, Mladene?— Zid je visok, a mnogo straža.— Ne slažem se — odlučno reče Miloš.— Zašto tako misliš?— Evo zašto. Kad je mrkla i kišna noć, stražari ne

vide, i tad se može pobjeći na ovu stranu — Miloš po-kaza rukom zid prema rijeci.

— Ti ne znaš, Miloše, da oni imaju jače sv jet lokad je kiša.

— I straže su tad pojačane.— Ipak se može pobjeći. Glavno je da čovjek ni je

vezan.

Razgovor je prekinut. Otvarala su se vrata. Ubrzoiza toga ušla je grobarska ekipa. Šepo je opet bio nazačelju. Ustaša je ostao kod staražara. Šepo to iskoris-ti i dođe bliže dječacima. Sagnu se kao da je htio iz-vaditi kamenčić iz ljetne cipele i iz ruke na zemljuspusti komadić papira. Pogleda dječake i ode. Trojkaje sve primijetila, ali dječaci nisu htjeli odmah uzetipismo. Vjerovali su da je stigla vijest s onu stranurijeke. Jedino nisu znali kakve su vijesti.

— Stiglo je pismo — progovori Mladen.— Oprezno. Ostanite sjediti, ja ću ga podići —

reče Slavko. On pođe nekoliko koraka. U ruci je držao

112

kapu, koja mu ispade na mjestu gdje je starac ostaviopismo. Slavko se prignu i diže kapu i pismo. Čvrstoje držao u ruci nepoznanicu, ne znajući je li u njojradosna ili tužna vijest. Možda javljaju da je Rankomrtav?

Dječak se okrenu i glavom dade znak ostaloj dvo-jici da ga slijede. Mladenu bi čudno zašto Slavko ideprema ulazu u »Kulu«, a ne prema mjestu gdje jemajka. Ipak pođe bez riječi.

Penjali su se stepenicama. Miloš i Mladen stigošeSlavka.

— Zašto nismo išli mojoj majci, da joj pročitamopismo?

— To ne bi valjalo. Moramo najprije znati trebali joj pismo ili ne čitati.

— Zašto joj ne bismo pročitali pismo0

— Moj Mladene! Ako javljaju nešto lijepo, oudaćemo majci dati da čita, a ako pišu da je Ranko mrtav,onda će pismo ostati samo naša tajna. Moramo saču-vati majku.

— Slavko, brate moj! — kliknu Mladen i poljubiSlavka.

Na zgužvanom komadiću papira pisalo je:»Dragi moji!

Ranko je živ. Već mu je mnogo bolje. Počeo jehodati i razgovarati. Pije dosta mlijeka. Skoro će oz-draviti. On pita kad ćete doći.

Čuvajte se. Mi smo dobro. U livadama je visokatrava. Često je nevrijeme. S planine jako grmi.

Puno pozdrava od svih nas«

Kad Slavko završi čitanje, čulo se samo tiho šmrcanje.Svi su plakali, a najviše Mladen.

Majku su pronašli kako se češlja. Nije ni primije-tila kad su došli. Obradovala se kad ih je ugledala.Svaki njihov povratak činio joj je posebno zadovoljs-tvo. Bojala se da im se što ne desi. Kad oni sjedoše


kraj nje, ona primijeti da su uzbuđeni i uplakani. Tojoj se učini neobičnim. Navikla je da su oni, i uzteškoće vedri. Jedino je Miloš u posljednje vrijemešutljiv i zamišljen.

— Mama! — prvi reče Mladen. Dođi bliže, podstol.

— Što je, sine?— Stiglo pismo od našega Ranka! Evo!

Dječak majci pruži papir i leže na neke dronjke iglasno zajeca.

— Ranko, sunce moje rano . . . plakala je majka.Suze su tekle, brzo, brzo i jedna drugu hvatale pripadu.

Nekoliko puta majka je čitala pismo, prigušivalajecaje, i nije vjerovala. Sve usrkivala suze, gutala inapokon gotovo izmucala:

— Zar se može od mrtvaca postati živo čeljade?Ranko živ?

— Slavko, ti si najdraže dijete na svijetu! Volimte kao Mladena, Miloša i Ranka. Da tebe ni je bilo . . .umro bi moj mili Ranko. Ovako je živ. Ranko moj!Slavko moj! Svi ste vi moji!

Potom je tiho plakala, a dječaci su među sobom solakšanjem tiho razgovarali.

— Kad izađemo odavde, Ranko će nas čekati i is-pričati kako mu je bilo.

— Ne vjerujem da on išta o tome zna.— Sigurno ne zna. On je onog dana izgledao kao

mrtvac.— Vidiš da još i sada ne može hodati.— Ako skoro završi rat, moramo nešto lijepo uči-

niti za grobara.— On je mogao stradati. Da su ga uhvatili, ubili

bi ga.— I on ima petero djece. Što bi bilo s njima?— Hrabar je i dobar, a neki kažu da bi ga rado

ubili, da je i on ustaša.

114

— Ja u td fie vjerujem' -— utvrdi Slavko.— Ni ja — reče Mladen.— Sigurno nije ustaša — prene se majka. — Us-

taša nikad ne bi spasio dijete.

Oni samo ubijaju.

Još su dugo tekli ovakvi razgovori. Majka je htjelasvima oko sebe da povjeri da je spašen Ranko, ali jojje Slavko savjetovao da šuti. Može reći samo povjerlji-vima. Mogli bi slučajno ustaše saznati, a tada bi svistradali. Ubili bi grobara, njih a i za Rankom bi traga-li i možda ga ščepali. .. Poslušala je Slavka i radostu n j e d r a zakl jučala.


Poglavlje dvadeset i peto

Mladen se vrlo rano probudio. Negdje iza zida sečulo puškaranje, pa je većina logoraša bila budna. Bilaje to mala uzbuna. Svi su navikli na razna iznenađe-nja, ali pucnjava je uvijek izazivala čudne osjećaje.Pomišljalo se na skoru smrt ili oslobođenje. Naročitosu žene iz sela s druge strane rijeke bile uvjerene daće doći njihovi iz šume i osloboditi sve logoraše.

Miloša nije bilo. Njegovo je mjesto bilo prazno.Majka nije opazila kad je dječak nestao. To uzbudiMladena, jer se bojao da se njegovom drugu nije do-godilo nešto ružno. Tim više što se Miloš već danimaponašao veoma čudno.

— Idem ga tražiti.— Nemoj ići sam. Pozovi Slavk?— To sam i mislio.— Molim vas da se čuvate.— Ne boj se, mama. Kad sam sa Slavkom, siguran

sam.— Ipak, budite oprezni.— Hoćemo.

Mladen je našao Slavka kako spava. Njegova jemajka sjedila i razgovarala s jednom ženom iz svogsela. Mladenov dolazak ih trgnu.

— Dobro jutro!— Dobro jutro, Mladene. Što si tako uranio?

116

— A tako, ne spava mi se.— Slavko baš dobro spava. Lakše mu je podnositi

glad.— Pa i njemu je već dosta spavanja.— Nemoj ga dirati. Neka se naspava.— Dobro, dobro. Neću.

On je to rekao samo zbog majke, a tražio je načinkako da probudi svog vođu — Slavka. Sjede kraj nje-ga. Htio mu je šapnuti u uho vijest o Milošu, ali nijemogao od majke.

— Što vele kod vas o ovom pucanju? — priupitamajka.

— Pa, ovaj, baš ništa. Vele da je neka vježba.— Neki pričaju da to ubijaju logoraše, i da će i

na nas doći red.— To sigurno nije istina. Kud bi oni s itolikim

svijetom.— E, moj sinko! Za mrtve svuda ima mjesta.

Mladen je već polako dirao druga, ali on se ne pro-budi. Dječak kihnu, izazovno. Opet ništa. Tad Mladenkriomice uštipne Slavka za ruku i ovaj otvori oči, pro-tegnu se i okrenu na drugu stranu. Mladen to iskoristii glasno reče:

— Toliko pucaju, a Slavko ništa ne čuje.— Čuo sam ja kad su noćas počeli — promrmlja

nenadano Slavko.— O, pa ti si se probudio — živnu Mladen.— Nego. Ti misliš da ja nisam tebe čuo kako si

s majkom razgovarao o zrelim lubenicama . .. !— Baš si ti prava lubenica! Ustani. Idemo po vo-

de.— Ja bih još malo odspavao.— Molim te, ustani.— Što je? Da se nije nešto desilo — šapatom upita

Slavko.— Nestao Miloš.

Slavko odmah skoči i pođe. Majci reče da ide po vodu.Uze lončić i zabrza. Mladen ga je jedva slijedio.


Poglavlje dvadeset i peto

Mladen se vrlo rano probudio. Negdje iza zida sečulo puškaranje, pa je većina logoraša bila budna. Bilaje to mala uzbuna. Svi su navikli na razna iznenađe-nja, ali pucnjava je uvijek izazivala čudne osjećaje.Pomišljalo se na skoru smrt ili oslobođenje. Naročitosu žene iz sela s druge strane rijeke bile uvjerene daće doći njihovi iz šume i osloboditi sve logoraše.

Miloša nije bilo. Njegovo je mjesto bilo prazno.Majka nije opazila kad je dječak nestao. To uzbudiMladena, jer se bojao da se njegovom drugu nije do-godilo nešto ružno. Tim više što se Miloš već danimaponašao veoma čudno.

— Idem ga tražiti.— Nemoj ići sam. Pozovi Slavk?— To sam i mislio.— Molim vas da se čuvate.— Ne boj se, mama. Kad sam sa Slavkom, siguran

sam.— Ipak, budite oprezni.— Hoćemo.

Mladen je našao Slavka kako spava. Njegova jemajka sjedila i razgovarala s jednom ženom iz svogsela. Mladenov dolazak ih trgnu.

— Dobro jutro!— Dobro jutro, Mladene. Što si tako uranio?

116

— A tako, ne spava mi se.— Slavko baš dobro spava. Lakše mu je podnositi

glad.— Pa i njemu je već dosta spavanja.— Nemoj ga dirati. Neka se naspava.— Dobro, dobro. Neću.

On je to rekao samo zbog majke, a tražio je načinkako da probudi svog vođu — Slavka. Sjede kraj nje-ga. Htio mu je šapnuti u uho vijest o Milošu, ali nijemogao od majke.

— Što vele kod vas o ovom pucanju? — priupitamajka.

— Pa, ovaj, baš ništa. Vele da je neka vježba.— Neki pričaju da to ubijaju logoraše, i da će i

na nas doći red.— To sigurno nije istina. Kud bi oni s tolikim

svijetom.— E, moj sinko! Za mrtve svuda ima mjesta.

Mladen je već polako dirao druga, ali on se ne pro-budi. Dječak kihnu, izazovno. Opet ništa. Tad Mladenkriomice uštipne Slavka za ruku i ovaj otvori oči, pro-tegnu se i okrenu na drugu stranu. Mladen to iskoristii glasno reče:

— Toliko pucaju, a Slavko ništa ne čuje.— Čuo sam ja kad su noćas počeli — promrmlja

nenadano Slavko.— O, pa ti si se probudio — živnu Mladen.— Nego. Ti misliš da ja nisam tebe čuo kako si

s majkom razgovarao o zrelim lubenicama... !— Baš si ti prava lubenica! Ustani. Idemo po vo-

de.— Ja bih još malo odspavao.— Molim te, ustani.— Što je? Da se nije nešto desilo — šapatom upita

Slavko.— Nestao Miloš.

Slavko odmah skoči i pođe. Majci reče da ide po vodu.Uze lončić i zabrza. Mladen ga je jedva slijedio.


— Čekaj da ti kažem, Slavko.— Što ćeš reći ti meni, mogu i ja tebi.— Kako? Ne razumijem te.— Lijepo. Probudili ste se, a Miloša nigdje. Je li

tako?— Jest. Kako si pogodio?— Teško je to pogoditi. Ja znam gdje je on!— Otkud ti možeš znati kamo je nestao?— Iz kruga ne može. Znači, negdje je među logo-

rašima ili gore.— Sigurno je gore.

Obojica su išli žurno. Nije se smjelo gubiti vrijeme.Može Miloš nešto nepromišljeno uraditi, i stradati.

— Miloš najvjerojatnije priprema osvetu o kojojstalno priča. Znaš ti njega.

— Znam, Mladene, i razumijem. Tko zna što bis-mo mi radili da smo na njegovom mjestu.

— To ne znam. Vjerujem da je to strašno.— Više nego strašno. Sjećaš li se one slike?— Sjećam. Nemoj o njoj pričati.— Valjda se ne bojiš mrtve žene?— Ne bojim, al i . . .— Moraš biti hrabar, sve vidjeti, ne bojati se . . .— Bar da sam kao ti!— Bit ćeš, druže.

Slavko je još uvijek bio izdržljiv i brz. S priličnolakoće išao je uz stepenice. Vjerojatno mu je briga zadobrim drugom davala posebnu snagu. Mladen ga jeslijedio, ali bilo mu je znatno teže. Posljednjih je danačesto molio da zastanu i odmore se. Ponekad bi legaoi satima ležao nepomičan, bezvoljan. Majka je bila za-brinuta. Vidjela je da glad prijeti da joj oduzme sina.

— Lakše, Slavko!— Još malo. Požuri.

Na »Kuli« je bio prilično širok ravan prostor, skojeg se vidjelo izvan zidina. To je bilo opasno mjesto,


Tresao ga je, vukao za noge, ali dječak je spavao.Slavku bi lakše kad se uvjeri da je Miloš živ. No,brinula ga je dvoumica: Kako Miloš živ može biti takonepomičan? A kako ga izvući iz hodnika? Kako ga na-govoriti da pristane izaći . . .? !

Prislonio je uho uz Miloševo. Jasno se čulo dadječak živi a to je bilo najvažnije. Primijetio je sadda se dječak jednom rukom drži za izbečeni dio ka-mena.

— Miloše! Čuješ li?Drmao ga je jako. Miloš se poče micati. Slavko nasta-vi posao. Dječak malo otvori oči i onda zbunjeno krik-nu:

— Joj! Došao si!— Ne viči, Miloše! To sam ja. Slavko. Tu je i Mla-

den!— Čekao sam dugo, dugo, a sada je došao red

da ti vidim mozak!

Buncao je svoju staru priču o prosutom mozguoficira — ubojice. Okrenu se i zgrabi kamen da ga svisine gurne na krug.

— Ne!Skoro kriknu Slavko i zgrabi Miloša za ruku. Bilo jetijesno, mračno i opasno. Mladena kroz cijelo tijeloprođe jeza.

— Pusti me! On je moj. On mora biti mrtav . . .— Ne viči! Sve se može čuti dolje!— Neću vas slušati. Vi se bojite. Kukavice ste! Ja

ću njega!— Idemo van da se dogovorimo kako ćemo izvesti

tvoju zamisao. Ovako se ne može. Ti s ove visine nemožeš dolje na zemlji pogoditi čovjeka.

— Mogu. Lijepo 'se vidi. Pusti me. Izlazi van.— Hoću da ti prvi izađeš. Ti 'si mlađi i moraš

slušati. Starije treba poslušati.— Neću. Idi napolje. Čuvaj se ti, a ja nemam za

koga. S kim ću se sastati ako me i puste kući. Nikoganemam. Samo mrtvu majku u srcu.

122

Plakao je, polako i, na kraju, ipak pristao da izađevan. Da Slavko nije bio uporan, Miloš bi ostao prisvom naumu.

U hodniku je ostao kamen. Oni su opet bili na o-kupu.

— Reci nam, Miloše, ikad si nestao s ležaja?— Nisam ni spavao. Čim ste vi zaspali, otišao sam

i našao kamen u onom uglu. Ima ih još. Vukao samga gore, teško. Puno puta mi je ispao, a jednom mi jestukao prst. Evo!

— Kako te nitko nije vidio?— Neki su me vidjeli, ali nitko nije ništa pitao.

Mučio sam se dugo i uspio.•— Zar si ti zaista mislio baciti kamen?— Sigurno! Dugo sam smišljao, tražio 'mjesto, i

našao ga. Tamo je najzgodnije. Nitko me ne vidi, a jaimam pregled. Moram uspjeti.

— Zašto si zaspao?— Gledao sam, gledao. Nikoga nije bilo. Uhvatio

me drijem i zaspao sam. Sanjao sam o velikom kazanumlijeka i žganaca.

— Druže moj! Čuj moj savjet!— Sigurno ćeš opet reći da se to ne može!— Poslušaj malo!— Žedan sam. Idemo po vode!— Odmah. Samo čuj! Predlažem da se zakunemo

da ćemo uvijek biti zajedno. Sve što budemo htjeliučiniti, činit ćemo po dogovoru i zajedno. Je li ti pravo?

- Jest.— I tebi, Mladene?— I meni.— Čim da se ja zakunem kad nemam majke, a

mi smo se kod krava uvijek kleli majkom.— Nećemo spominjati majke. Predlažem da svi za-

jedno izgovorimo ove riječi:


»Tko se bude samovoljno odvajao od drugova, ne-ka se pretvori u gadnoga ustašu, od kojega nema većeživotinje!«

— Je li vam pravo?— Jest. Slažemo se. Bolje je biti mrtav nego se

pretvoriti u zvijer.

Legli su tako da su im glave bile okrenute jednadrugoj. Na Slavkov znak izgovoriše jednom riječi zaprobu, a drugi put je bila prava zakletva. Poljubiše se.Milovalo ih je sunce, tamo daleko plavila se planina akraj zidina tekla mirna rijeka.

— Od sada smo družina. Četa. Reče Mladen.— Ja sam čuo da se kaže trojka — prihvati Slavko.— Neka bude trojka — dodade Miloš, koji se malo

smirio.— Najbolje je da se zovemo zakleta trojka —

predloži inicijativni Slavko.— lako je'— Sada idemo majci javit i da smo našli Miloša,

a onda idemo po vodu.— Ipak nemojte misliti da ja odustajem od svog

plana — upozori Miloš drugove.— Prestani. To ćemo kasnije, i zajedno.

Silazili su oprezno. Jutro je . Sunce najavl ju je vrućdan, a to je vrlo opasno za logor koji se nalazi namalom prostoru. Vode ima malo, uši se povampire, aglad ruši. Nastupalo je neugodno ljeto, čija će vrućinapomoći zločincima da ubi ja ju što više žena i djece.

124

Poglavlje dvadeset i šesto

Majka je bila uzbuđena. Čekala je, čekala. Oči jo jse zasjaše suzama kad opazi svu trojicu kako idu knjoj-

— Stigli ste! Znala sam ja da vas nitko ne možerastaviti — gotovo kliknu majka.

— Miloš nije mogao spavati, pa je otišao rano ušetnju — u šali reče Slavko.

Njegove su riječi bile upozorenje drugovima daništa ne govore o onom što se događalo na »Kuli«.

— Djeco moja! Čula sam kako narod priča da bidanas mogli nekuda otići iz ovih zidova. Zato, nemojtenikuda ići.

— Nemaju oni kuda s nama.— Možda i imaju. Što ti znaš — reče Slavko.— Tu jedna žena priča da su nekim ženama odu-

zeli djecu, a njih poslali na radove.— Mama, da znaš. Od danas ćemo nas trojica biti

uvijek zajedno-— To mi je milo.— Dogovorili smo se.— Ja mislim da bi trebali dovesti Slavkovu maj-

ku k nama, da budemo na okupu.


Svi prihvatiše te Mladenove riječi. Dječaci odose pomajku, koja je već bila toliko oslabila da je jedvahodala. Ona se složila s tim da ide k novoj drugarici.

Seoba je bila vrlo lagana, jer ništa nisu imali osimjedne stare šarenice.

— Kad su naša djeca uvijek zajedno, bolje je dasmo i mi — umjesto dobrodošlice reče Mladenova maj-ka.

— Pa da. To je najbolje — reče Milja i leže krajstola na zemlju.

— Prije rata nikad nisam bila s ovu stranu rije-ke, a ni u snu nisam sanjala da ću doći u ovu tamnicu— nastavi razgovor Mladenova majka.

Dječaci odoše u red, čekati vodu. Vrućina ih jeopominjala da treba rano krenuti.

Zapalilo sunce nad logorskim krugom. Peče. Prži.Ruši. A vode ima malo. Već nekoliko dana nisu dijelilihranu. Mrtvih ima sve više. Situacija se znatno pogor-šala, baš zbog velikih vrućina. Još uvijek stižu novi, d?popune prazna mjesta umrlih logoraša. U noćima sečešće čuju krikovi. Među ženama se šire razni glasovii najstrašnije priče o skoroj sudbini. Ima i takvih ka-zivanja koja su više nego čudna, s obzirom na situaci-ju. Zar je moguće povjerovati jednoj staroj, koja uporno, pomoću zrnaca graha, svakom proriče sreću, a podtom riječju svi smatraju izlazak na velika vrata, u slo-bodu.

Gori sunce nad logorskim krugom. Čini se da sezaustavilo i stoji na jednom mjestu. Visi na čudnojniti i peče. Zaduženo da pomaže ubojicama. Znači daje u službi mračnih sila. Žene i djeca kao snoplje ležepo utabanoj zemlji, iz koje isijava vrućina sunčanihzraka. Zidovi u ovim trenucima izgledaju još strasniji.

Zakleta dječačka trojka na okupu. Spavaju pod sto-lom. Svladao ih umor. Sve rjeđe odlaze na »Kulu«, aviše vremena provode uz majke. Miloš u snu mnogopriča o svojoj nakani. Bunca. Juriša. Jednom je dugoplakao. Kaže da je sanjao kako je kamen pogodio ubo-

1.26

j icu i razmrskao mu glavu. Kriknuo je na ležaj u i pro-budio se. Majka ga je Mladenova uzela u naručje. Slav-ko je također bio budan. Dugo su smirivali dječaka,a on je drhtao i dugo plakao.

I Slavko više nije bio onako energičan i svemoguć.Izdale su ga noge. Svaki bi čas sjedao na zemlju, apri ponovnom ustajanju pomagao se rukama. Nekadje i puzao. To nije bilo ništa novo. On je samo upotpunja-vao redove takvih dječaka i djevojčica. Kad bi čekaou redu za vodu, obično bi se uhvatio za nekoga predsobom i čučao. Polako je mijenjao mjesta i uvijek sti-zao na cilj. U sličnoj situaciji bio je i Miloš, dok je,za čudo, Mladen imao najviše snage. Tome se nitkonije nadao, jer je on bio najnježniji.

— Idemo malo na »Kulu« — predloži Mladen.- Bolje je pred noć. Sad je strašna vrućina.

— Slažem se sa Slavkovim prijedlogom — reče Mi-loš.

— Imam vam nešto važno ispričati.— O čemu se radi?— Ispričaj ovdje.— Neću da čuju majke.— Onda možemo poći. Samo se bojim da neću

moći uz stepenice. Nije mi dobro. Noge kao da nisumoje — požali se Slavko.

Ranije ovaj hrabar i dos jet l j iv dječak nikad nijehtio naći bilo kakvo opravdanje koje bi spriječilo iz-vršenje zamisli. Bili su to znakovi da je uistinu one-moćao.

— Možeš H ti, Miloše?— Mislim da mogu.

Ustali su, uzeli posudu za vodu i pošli. Posude suim služile kao izgovor majkama, koje su sve više pazi-le na kretanje svojih sinova. Sada nisu mogle ništa reći,jer je vode trebalo.

Iznemogle žene i djeca pritisnule zemlju. Leže ičekaju. Većina ih je našla neki zaklon. U krugu je


bilo cijelo stovarište raznih stolarskih proizvoda pred-ratnih kažnjenika. Prema bunaru je bio okrenut du-gačak red onih što čekaju vodu. Među njima je bilonajviše dječaka — kostura, poneka djevojčica i žena.Neki su sjedili, a zatim su se, četveronoške, pomicali,drugi su čučali, a samo su najjači mogli stajati.

— Idemo najprije na »Kulu«, a zatim ćemo u redza vodu.

— Ja sam žedan — reče Miloš.— Sad i tako nećeš dobiti vode.— Kasnije će red biti manji.— Idemo gore.Penjali su se polako. Slavko se na svakoj trećoj

stepenici odmarao. Išao je teško. Poslije se penjao po-moću ruku, ali nije dao Mladenu da mu pomogne. Os-tao je uporan, kao i uvijek.

— Mogu i ja sam. To mi je od vrućine.— Daj mi ruku. Bit će ti lakše.— Ne.Nastavio je penjanje do vrha. Izgleda da ga je sa-

mo jaka volja držala, noge su otkazivale

Na »Kuli« je sunce još jače peklo. Vrućina je bilanesnosna, a cigla vruća kao u peći. Dječaci legoše, kaouvijek ovdje, i Mladen počne najavljenu priču.

— Kad sam sinoć išao po vodu, svratio sam kodnaših. Tamo su se mnogi okupili, a strina Mara jepričala da je čula od nekoga da će uskoro svu djecuoduzeti od majki i nekuda odvesti. Poslije će majkeotjerati na radove. Kaže da su to već jednom uradili.Djecu su zatvorili u nekakve sobe i podavili plinovima.Veli da su ustaše tako slavili nešto u vezi sa svojimvođom. Ona nije znala reći što je to bilo. To sam vamhtio reći — da se dogovorimo.

— Što mi tu možemo, moj Mladene?— Ne znam, ali htio sam da znate.— To nije ništa novo. Ja znam da su oni već

odvajali majke od djece. Čuo sam da su sva ta djecamrtva, a da žene negdje rade vrlo teške poslove.

128

— Znači da bi nas mogli ubiti?— Ja sam opet čuo da veću djecu daju ustaškim

ženama koje nemaju djece, i da ih one uče kao svojudjecu — reče i Miloš što je čuo.

— I to je moguće, ali nema toliko ustaških ženabez djece da bi mogle uzeti ovoliko dječaka i djevoj-čica.

— Moja će majka umrijeti od tuge kad čuje damora i bez mene ostati, a ni za Ranka nije sigurna dali još živi. Šepo nije više donosio nikakve vi jesti . . .

— Sve su to priče. Nemojte u njih vjerovati. Tkomože znati kako će se sve odigrati — opet ih je hrab-rio Slavko.

— Ipak, nešto mora biti, ili ćemo svi umrijeti.Hrane ne daju, vode ima malo, a uši više ničim ne mo-žemo istrijebiti.

— Bolje je da idemo po vodu.— Ja ne mogu nikuda, dok se ne odmorim —

reče Slavko.— Onda idem ja donijeti vode, a vi ležite — po-

nudi svoju uslugu Mladen.— Mogu i ja — reče Miloš.— Ti ostani sa Slavkom.


Poglavlje dvadeset i sedmo

Dok su dječaci razgovarali o onim pričama pologoru i nagađali što se može dogoditi, otvorila su sevelika ulazna vrata. Kroz njih su u krug ulazili ustaše.Išli su u redu, naoružani. Vodio ih je oficir, ubicaMiloševe majke.

Oficir naredi da jedinica stane, nešto objasni us-tašama, i oni pođoše svaki na svoju stranu. Dvojicasu odmah rastjerali red onih što su čekali vodu i na-ređivali da se sve porodice postroje i budu spremne zapolazak.

U času nasta živost. Naredba je izazvala različitaraspoloženja, ali većina je logoraša očekivala da če ihpustiti. Strijeljanja ne može biti, jer s tr i je l ja ju običnonoću, a sad je skoro sredina dana.

— Gotovo je. Svi idemo za bakama.— Idemo mi kućama. Vidjet ćeš, kumo.— Kakvim kućama. Oni vide da mi presporo umi-

remo, a treba im mjesta za druge, pa će nas se brzoriješiti.

— To je nemoguće. Gdje mogu pobiti toliki narod?

Tako su tekli logoraški razgovori. Neke su porodi-ce već stajale pred vratima. Nadali su se da će prvibiti pušteni.

130

Mladen je pošao niz stepenice »Kule«. Stigao jedo hodnika, i tu naišao na ustašu koji je išao iz ćelijatjerati žene i djecu. Čim spazi dječaka da silazi s»Kule«, stade. Osinu pogledom Mladena i oštro reče:

— Otkuda ovo kopile? Gdje si bio?— Molim, ovaj, stajao sam ovdje.— Lažeš. Bio si gore, štene!

Ustaša zamahnu da udari Mladena, ali ovaj se iz-miče i počne bježati. Ustaša ga u nekoliko koraka stižei snažno udari po glavi. Dječak zaglavinja i pade. Ko-trljao se nekoliko stepenica, a onda umirio. Ustašapriđe bliže, zgrabi ga za kosu i izvuče u hodnik, bašna mjestu gdje su se susreli. Pusti glavu da tresne opod, i pođe dalje. Mladen je izgubio svijest. Ostao jeležati, a njegovi drugovi su gore čekali vodu.

Majke su bile zabrinute. Tražile su dječake u redukod bunara, ali tamo ih nije bilo, jer je ustaša ras-tjerao sve vodare. No, dječaci nisu došli nazad, a trebabrzo u red.

— Što da radimo, majko moja!— Kud bi oni mogli? Slavko, sunce moje rano!

Žene su polako pakovale stvari, a ustaša ih je tjerao.Žurio je da u svom dijelu logora potjera sve, jeroficir traži da se zadaci izvršavaju na vrijeme i točno.S njim nije bilo šale.

— Što se toliko spremaš ti, strina. Pazi da ti niš-ta ne ostane od silnog bogatstva. Hajde već jednom.

— Odmah, gospodine.

Pošle su bez djece. Suze su curile niz lica jadnihmajki. Zar da ostanu bez dječaka? Zar da ih baš sadane mogu naći, kad se nekud odlazi?

Mladenova majka, prestravljena potrča prema us-taši i reče:

— Ja imam dva sina, gospodine, a sada ih nema.Nekuda su otišli. Moram ih naći.

— Marš, svinjo, u red! Izdera se ustaša i korba-čem od žice opali je po rukama.


— Joj! — vrisnu majka i stisnu ruke na grudi,a ustaša još jednom zamahnu, ali majka izmače. Izruke joj poteče krv. Žica je sasjekla kožu.

Sve su to gledale žene i držale djecu za ruke.Neke su već postrojene posjedale na zemlju, a djecudržale na krilu. Red se brzo formirao. Jedna djevoj-čica, skoro gola, obilazi žene i svaku pita za majku.

— Đe je moja majkica? Đe ću ja nju naći? Mojumaj kiču!

Mala je izgledala kao da je sišla s uma. Kosa jo jdavno nije češljana, a platnena košuljica poderana, no-ge kao štapići, oči utonule, a usne ponavljaju uvijekisto:

— Đe je moja majkica?Svi koji su prolazili iz ćelija na krug, vidjeli su

onesviještenog Mladena, ali nitko ni je obraćao pažnjuna dječaka.

Slavko je zaspao na suncu, koje ga je svladalo iprijetilo da ga i smrtno uspava. Miloš je razmišljao oMladenovim pričama, jer je u nj ih vjerovao. No, znaoje da za njim nema tko plakati, pa mu bi lakše.

Dugačak red žena i djece. Čekaju komandu za po-kret. Sunce je već mnoge posjelo na zemlju. Palinemilosrdno i uporno. Ustaše hodaju oko svi jeta,spremni da svakog časa upotrijebe korbač i l i oružje.Njihovi pogledi prate svaki pokret.

Oficir stade pred narod i zapovjednički, hladno,reče:

— Porodica po porodica neka ide u redu. Majkeneka drže djecu za ruke, da znamo čija su. Nikakvograzdvajanja ne smije biti. Strogo zabranjujemo udru-živanje porodica ili primanje djece bez majke u sastavdruge porodice. Prekršitelji će biti kažnjeni!

Stražar otvori vrata. Začu se komanda za pokret.Nasta talasanje naroda. Kreću u nepoznato. Majkečvrsto drže mališane za ruke, ili ih nose na rukama.

132

Poneka majka jedno dijete drži na leđima, a drugou naručju.

Pred logorskim zidom stajale su pojačane straže.Uza zid je od dasaka podignuta mala pozornica, a nanjoj stoje nekakvi ljudi. Neki su u civilnom, neki uvojničkom odijelu. Jedan je ustaša išao na čelu kolonei tako određivao smjer. Svi su trebali proći kraj po-zornice, da ih komisija dobro vidi. Nitko iz kolonenije znao o čemu se radi.

Komisija je pažljivo pogledala svaku porodicu, ajedan debeli Nijemac rukom je pokazivao kuda će tkoposlije razgledanja. Jedni su odvajani na lijevu, drugina desnu stranu. Žene s većom djecom, koja su moglahodati, odvajane su na desno. Majke s malom i nemoć-nom djecom na lijevo. Rastanci su bili brzi, pa nijebilo vremena za duga opraštanja ili plakanja. Mladivojnici su odvajali porodice, a kolona je nailazila pri-lično brzo.

Slavkova i Mladenova m a j k a idu same. Onaj de-beli Nijemac pokazao je rukom prema desnoj strani.Nije ih ni gledao. No, istog časa Mladenova majkapođe prema komisi j i i sva zaplakana zamoli:

— Imam dva dječaka ali negdje su se izgubili. Mo-lim vas, pustite me da ih potražim.

— Što hoće ova žena, upita Nijemac tumača.— Traži dozvolu da ide naći sinove.— Gdje su j o j ?— Negdje su nestali.— Iz logora nestali? — priupita Nijemac.— Da, gospodine.— Pobjegli?— Ne znam, gospodine.

Zastoj je zainteresirao onog zloglasnog oficira, kojiodmah priđe komisiji.

— O čemu se radi, gospodo?— Ova žena traži svoje dječake. Kaže da su nes-

tali.


— Nikud nisu mogli nestati. Treba nastaviti, a mićemo ih pronaći.

Nijemac se složi, i žene otjeraše na desnu stranu,gdje je već bilo mnogo žena s odraslijom djecom.

— Ali ja neću nikuda bez djece! Neću! Ubijte me!— vriskala je Mladenova majka.

— Ubili ste mi djecu, ubijte i mene!

Stražar nije reagirao. Smijao se ženi koja je većbila izvan sebe. Slavkova majka je samo tiho plakalai nadala se da će njen sin ipak doći.

134

Poglavlje dvadeset i osmo

Kao poslije teškog sna, Mladen otvori oči. Zaigrajumu u očima neke mračne s jene, i on opet klonu.N i g d j e glasa. Prazan hodnik. On sam. Čudno se osje-ćao, a nikako da se dosjeti o čemu se zapravo radi igdje su njegovi drugovi. Ipak, smože toliko snage dazaviri u ćelije kraj hodnika. Tamo praznina. Nigdje živeduše. U jednoj sobici mrtav dječak i nekakve krpe.Dječak pogleda mrtvaca, jer mu se učini poznat, ondapojuri niz stepenice, a da ni sam n i j e znao zašto ikamo ide. Bio je opet lagan i sposoban za napore. GO-JI ilo ga je nešto neobjašnj ivo, što se samo ponekad učovjeku rodi. Na jednoj stepenici se okliznu i pade.Vozio se nekoliko narednih stepenica a onda stade nanoge i za čas izađe iz zgrade. Ogleda s e . . . I ovdjepusto. Nije znao što da radi. Kroz glavu su mu groz-ničavo jurile misl i , ali nikako nije bio u stanju odgo-netnuti što se zbiva i zašto je logor pust.

Kad ugleda stražara, povuče se unutra i odluči:treba naći drugove, a oni su ostali na »Kuli«, sjetio se.Sjetio se toga da je naletio na ustašu i dobio udarac.

Nađe Slavka kako potrbuške spava, a Miloš jesjedio kraj njega.

— Gdje ti je voda?— Nema danas vode! Nešto se strašno događa. Bu-

di druga.


— Što se događa?— Budi Slavka, pa ću ti reći.— Budi ga sam, ako uspiješ. Ja sam već pokušao.— Slavko! Slavko! Šaputao je Mladen i drmao

dječaka, a on nije davao nikakvih znakova da čuje.— Zdrmaj ga jače. Ovako neće biti ništa.— Slavko! Ustani! Brzo!— Povuci ga za kosu.

Slavko je bio blijed i znojan. Legao je na ruku.Ipak otvori oči i pokuša sjesti, ali opet leže. Očito gaje savladalo sunce. Nije mogao ustati. To shvati Mla-den i posta nestrpljiv.

— Čuj, Slavko! Slušaj! Nešto se dogodilo. Mora-mo brzo dolje.

— Ne može se ništa dogoditi, druže! — tiho od-govori Slavko.

— Može. Logor je prazan. Nikoga nema ni u ćeli-jama. Ja sam bio u nesvijesti. Ležao sam dolje na hod-niku. Požurite!

— Ja neću nikuda dok se ne odmorim i popijeničašu vode.

— Moraš!— Ne mogu!— Slavko, druže, naš. Ti si bio uvijek jači od nas.

Pokaži i sad da si jak.— Ne mogu. Noge me izdale.— Mi moramo naći naše majke. One ništa ne zna-

ju o nama.— Moramo dolje — pridruži se i Miloš.

Pošli su. Mladen nije bio siguran da može slijeditisvoga druga, koji ga zadivi odlučnošću i snagom. Slav-ko osjeti neku čudu slabost i sjedne.

— Ne mogu. Vi idite, pa poslije dođite po mene.— O tom ni govora. Zakleli smo se da ćemo sve

raditi zajedno, a sada je vrijeme da to i pokažemo. Di-ži se, Slavko!

136

Ove riječi promijeniše u Slavkovim očima sliku onježnom i mekanom dječaku koji je znao lijepo govo-riti o mjesečini, o majkama, a nekad nije mogao do-nijeti vode. Podiže se i pođe, ali vidjelo se da nećemoći dugo.

— Miloše, drži s druge strane. Moramo ga odvestimajci.

— Pustite me, molim vas!— Miloše, drži ovako kao ja, a ti ruku iza njegovog

vrata. Moramo sići dolje i naći naše majke.— Ja ću doći. Ne mučite sebe. Ja ću doći kad

zahladi.— Nema vremena za čekanje! I dosta o tome.

Silazili su polako, odmarajući se nakon svakih pet-šestprijeđenih stepenica.

Izašli su u krug. Sunce opet zaslijepi njihove oči.Slavko se držao za dječake i klonuo glavom. Stražarse iznenadi kad v i d j e dječačku trojku kako se pribli-žava izlaznim vratima.

— Otkud vi? Brzo ovamo!Dječaci malo zastadoše, da se Slavko odmori, a ondapriđoše bliže us taš i koj i ih je znatiželjno gledao.

— Otkud ovi sveti apostoli? Sigurno ste se negdjesakri l i?

— Mi smo, ovaj, ovaj, malo spavali — odgovoriMiloš.

— Zašto drž i te ovog?— Bolestan je.— Onda ga ostavite ovdje, a vi požurite za osta-

lima. Oni su blizu.— Mi nećemo sami. To nam je brat.— Kakav brat. To je mrtvac.— Živ je on i zdrav, ali ga je sunce previše opek-

lo.

Stražar svirnu u pištaljku. K njemu dođe još jedan us-taša, kojem stražar nešto reče, a ovaj priđe dječacima.

— Gdje ste vi, svinje, bili?


— Pa ovaj, molim, gospodine, bili smo tamo.— Gdje ti je to tamo? Pokaži!— Pa gore. Spavali smo, a sada nikoga nema.— Znači, vi lažete. Za mnom!

On ih povede u zgradu, jer je htio da mu pokažu mjes-to gdje su uspjeli ostati poslije pretrage cijelog krugai ćelija.

— Sad pokažite gdje ste ležali?Dječaci se samo pogledaše. Nijedan ne reče ni riječi.Bojali su se, jer je ustaša u ruci imao žičani korbać.

— Odgovarajte!— Mi smo bili tamo, gore. Znate . . .— Slušajte vi, kopiladijo! Ako upotrijebim lijek?— Pa, mi snio zapravo tamo ostali spavati — reče

neodređeno Mladen, a to tako raspali ustašu, da od-luči kazniti dječaka.

— Čuj ti, svinjo lažl j iva! Klekni!

Mladen kleknu na kameni pod i zažmiri, a ustašamu po golim tabanima opali nekoliko batina.

Dva . . . t r i . . . četiri. . .

Vrišt i dječak, pucaju tabani. Slavko gleda, a Mi-loš plače, i konačno progovori.

— Mi smo bili, ovaj, gore!Miloš je imao najbolju namjeru, to jest htio je pre-kinuti muke svog dragog druga i pobratima.

— Znači, vi ste se penjali gore, na »Kulu«?— Ovaj, samo smo danas bili gore.— A čuli ste da će svaki logoraš bi t i ubi jen, ako

se nađe gore!— Samo smo, eto, jednom bili.

Ustaša nije više tukao Mladena, jer mu je postalojasno da su dječaci mogli otići jedino na »Kulu«, dru-gačije nisu mogli ostati.

— A sada požurite za mnom! Brzo!— Ne možemo brže.— Ne govori ništa! Idemo,

138

Mladen i Miloš su gotovo morali nositi Slavka.— Njega treba i tako ostaviti. On će u dječji dom.

Tamo će mu biti lijepo.— Ne. On će s nama.— Mi ćemo ga ponijeti.— To i jest najgore. Vi ne znate kamo idemo.— Ja idem s njima. Mogu ja hodati.

Slavko nesigurno prohoda.— Morat ćete se i onako rastati.— Nećemo. Moramo zajedno! Čekaju nas naše

majke.


Poglavlje dvadeset i deveto

Komisija je imala još malo posla. Ustaša je doveotrojicu dječaka. Oni su išli polako. Slavko ipak n i j eizdržao. Miloš i Mladen su ga vodili između sebe, a onih je držao rukama oko vrata. Slavko je glavu opus-tio prema zemlji, što je očito govorilo o njegovom sta-nju. Njegovi drugovi su se bojali da će ih konačnorazdvojiti. To bi bio najveći gubitak, jer su postalinerazdvojni, a Slavko je bio neslužbeni vođa, koji jesve mogao. Uspio je spasiti maloga Ranka.

— Izvolite, gospodine satnice! Našao sam još ovedječake.

— A gdje su se zadržali?— Na »Kuli«.— Zar su se usudili posli je naše zapovi jedi?

- Da, gospodine!Ofiiciru zaigraše mišići na licu. Planu na dječake.

— A gdje ste vi, kopiladijo, bili?Oni ne rekoše ništa. Stajali su nepomično i gledali ko-misiji u oči. Slavko je također podigao glavu i stajao,oslonjen na drugove.

— Zar ne znate govoriti?Trojka ni sada ne progovori riječi. Skamenili su se ičekali.

— Zašto ste sami? Gdje su vam majke?

140

— Tamo — rukom pokaza Mladen.— Možete li stajati na jednoj nozi?— Možemo — opet brzo odgovori Mladen.— Zašto držite toga u sredini?— Od vrućine mu je pozlilo.— Pustite ga!

Mladen i Miloš ne poslušaše nalog. Držali su druga istajali.

— Komu ja govorim? Pustite ga!Ustaša priđe dječacima i razdvoji ih. Slavko je malostajao, zatim klonu na koljena i onda leže u prašinu.Nije mogao stajati. Oficir naredi:

— Ovaj neka ide majci — pokaza na Mladena —a ovaj neka ostane ovdje. On nema majke.

Miloš ga samo pogleda i čvrsto stisnu Mladena zaruku. Obojici udarise suze. Kao po dogovoru, priđuSlavku i podignu ga iz prašine.

— Razdvojite ih. Nemamo vremena da se igramo!

Ustaša pođe da izvrši zadatak, ali se u razgovorumiješa Nijemac, koji je s interesom promatrao dje-čake.

— Što je s ovim deranima?— Oni su se popeli na »Kulu« i gore ostali dok

smo mi ove pregledali i birali.— A imaju li majke?— Imaju.— Gdje su im?

Oficir naredi tumaču da ispriča kako je Miloševa maj-ka utajila novac i za primjer strijeljana, a druga dvo-jica imaju majke.

Tumač prevede naredbu. Nijemac naredi da se do-vedu njihove majke, što stražar, bez pogovora, odeizvršiti.

— Samo, gospodine, ovaj ne može na rad, jer ćei tako umrijeti. On neka ostane — preko tumača ofi-cir saopći Nijemcu.

— Pričekajte.


Stigle su majke. Plakale su i grlile svoje dječake.

Kad to vidje, Nijemac upita:— Zar nisu ove žene majke svoj trojici dječaka?— Ne, gospodine!

Oficir naredi da Mladenova majka stane s Mlade-nom.

Slavkova da pridrži svoga sina.

Miloš je ostao sam. Nije plakao. Zbog posebne že-lje za osvetom, Miloš je čvrsto stajao na slabim no-gama i ubojici gledao pravo u oči.

— Vodite ovog s majkom, ovog bolesnog odvojite,a ovaj neka ostane kod mene.

Ustaša počne tjerati Mladenovu majku i Mladenau kolonu koja če nekuda otići, zatim razdvoji Slavkaod majke, koja nije dala dječaka od sebe. Ustaša si-lom ote dječaka i baci ga na zemlju, a ženu povedeza Mladenom. Miloš je stajao. Gledao je nepomično,kao da se ništa ne događa. Malo zatim priđe k Slavkui podiže ga. Mladen pobježe ustaši i pritrča drugovima.Opet su držali Slavka, a oficir poče psovati.

Nijemca je zabavljala ova scena, i opet započnerazgovor. Izgleda da inu se nije žurilo. Dapače, bilomu je drago što bahati satnik ne može slomiti voljudječaka.

Dolazeći češće u dodir s oficirom, stekao je dojamda je vrlo nezgodan.

— Pozovite dječake bliže! — naredi tumaču.— Nemamo vremena — umiješa se oficir.— Još ćemo stići. Vi se uvijek žurite, gospodine

satnice.

On je to rekao takvim glasom da je bilo jasno dase ruga njemu, nesimpatičnom oficiru, s kojim je iz-vršavao iste zadatke.

142

Mališani su stajali pred komisijom i gledali. Nije-mac ih pogleda, zatim baci pogled na satnika, a ondareče:

— Da li si ti mali bolestan? Tumač prevede, aSlavko kimriu glavom.

— Njemu je samo malo pozlilo od vrućine — brzoreče Mladen.

— Ti šuti — prekide ga oficir.— A gdje je tvoja majka? -— Nijemac se obrati

Milošu.— Ubio je ovaj. Miloš hrabro rukom pokaza na

oficira.— Da li biste vi htjeli zajedno ići?— Svuda! složno odgovoriše mališani.— Kako ćeš ti bez majke?— Njihove majke su moje majke. Imam dvije —

nastavi Miloš.

Nijemac se još uvijek naslađivao, a satniku je znojprobijao ćelo. No, ništa nije mogao učiniti.

— Neka svi ovi dječaci idu zajedno, tamo.Nijemac pokaza rukom prema koloni.

— Ali bolesne ne smijemo slati — žustro odgovo-ri satnik.

— Ovdje ja odlučujem. Ne miješajte se u mojposao. Jasno?

— Jasno, gospodine doktore! — pokorno odgovorisatnik.

Sva trojica dječaka s majkama odoše u kolonu istadoše na mjesto gdje su one prije stajale same. Na-rod je gledao događaje pred komisijom. Svi su mislilida će majka ostati bez Slavka i Miloš ostati u logoru.

Komisija je završila posao. Nijemac je sjeo u au-tomobil i otišao na ručak. Ustaše su jedan dio porodi-ca tjerali nazad, među zidove, dok su ostali čekali nasuncu.


Poglavlje trideseto

Oficir se pred svojim potčinjenima osjećao poni-ženim i osramoćenim. Bio je l jut . Za svaku se sitnicuderao na ustaše, koji su znali zbog čega je tako.

— Ove brzo t jera j te u štale. Na posao! — I jut i toje izdavao naredbe i otišao u kancelariju.

Nitko ni je znao što će se dogoditi poslije ovograzdvajanja. Proradila je mašta, rascvjetale se želje,ali više nije, kao ranije, bilo ut ješni j ih pretpostavkiSamo su rijetki pojedinci tvrdili da će svima za ko j idan biti dobro.

— Čula sam da idemo u naša sela, kupiti sijeno.— I ja tako mislim.— Netko mora pokupiti sijeno, a skoro će početi

žetva.— Idemo mi u logor — gdje se mnogo radi a

malo jede.— Tamo ćemo pocrkati kao stoka.— Ja opet mislim, žene, da mi idemo daleko, u

svijet.— To neće biti. Zašto bi oni vodili djecu?— Pa djeca mogu raditi.— Ne trebaju njima djeca, kad imaju odraslih . . .

Tako su tekli razgovori među onima koje je komisijaizabrala i izdvojila od ostalih.

144

Oficir nije mogao dugo izdržati. Stalno su mu Uušima zvonile riječi: ovdje ja odlučujem! Htio je po-kazati dječacima, ženama i ustašama da je on glavni,da naređuje kako hoće — i da tako mora biti.

— Zar on meni smije tako govoriti? Ja sam lomiorebra i iznudio stotine priznanja, a on meni tako. Ov-dje ja odlučujem.

Razgovarao je sa svojim mislima, povrijeđen ibijesan. Nikako nije mogao priznati da je onaj doktori\ijemac stariji od njega u ovom logoru, gdje svi drhtečim se c n pojavi.

— Dovedi mi onu trojicu dječaka. Odmah!

Ustaša stade mirno, pozdravi i ode u štalu po dje-čake koji su bili presretni što im je uspjelo da ostanuskupa. Majke su tek kasnije plakale zbog sreće. Bilesu već izgubile svaku nadu, pogotovo Slavkova majka,koja je mislila da će Slavko morati ostati u logoru.

— Vas trojica, pođite sa mnom! Brzo!— Kuda ih opet gonite?— Idemo i mi s n j ima!— Tko će vas nešto pitati? Idemo!

Mladen i Miloš moradoše pomoći Slavku koji nijemogao hodati. On je već bio legao na kameni pod izatvorio oči.

— Požurite, gospodo s »Kule«. Idemo opet gore— požurivao ih je ustaša, jer je htio brzo zadovoljitisvog razjarenog satnika.

Ušli su u kancelariju. Oficir je sjedio za stolom ipušio cigaretu. Pogleda dječake i reče:

— Možeš ići.

Ustaša brzinom nestade. Satnik ustade od stola istade kraj dječaka.

— Sad ste u mojim rukama. Nema o-nog bijelogdebelog Švabe. Ja sam vaš gospodar. Razumijete li?Unosio im se u oči, želeći na njima iskaliti nemoćnibijes.


— Ja sam šef. Ja, i nitko drugi!

Dječaci nisu ništa progovorili. Stajali su. Srca suim snažnije udarala, jer su očekivali da će se dogoditinešto strašno.

— Vi želite biti zajedno?— Da, gospodine — prvi izusti Mladen.— Dobro. To se mora poštivati, jer tako vam je

rekao gospodin doktor. Je li tako?Brzo je šetao po sobi i bacao l jutite poglede. Go-

vorio je sam, i nešto smišljao.— U redu. Bit ćete zajedno. Postat ćete kapetani

lađa na rijeci. Stari će vas Šepo unaprijediti u kapeta-ne, a onda plovite sve do Crnoga mora. Gledajte ovo!

Dječaci pogledaše. Oficir }e u ruci držao mali nož,koji je s obje strane imao oštricu.

— Ovim ću vam najpri je prerezati vratove a ondaneka vas Šepo odnese na Savu, pa plovite, plovite. Je-ste li čuli, osmatrači s »Kule«?

Očito se naslađivao na djeci. Nad nj ima je sipaobijes, osvećivao se Nijemcu i htio, bar dječacima, po-kazati da je on gospodar života ovih nedužnih l judi.

— Što ste se stisli, junačine? Dođi ti! čuješ li?Dođi! Neću te odmah zaklati. Samo ću te malo nare-zati, da te poznam, jer se brzo mijenjaš od kada si uovoj najsigurnijoj kući na svijetu. No?

Miloš se nije micao. Oficir ga zgrabi 'za kosu isnažno privuče ik sebi. Dječak posrnu, ali zadrža se nanagama. Satnik sjede na stolicu i položi dječaka pre-ko koljena. Prinese mu nož na grkljan i sasvim malopovuče oštricom. Miloš se trgnu i pade ,na pod. Izrane mu je tekla krv.

Dječakova ruka instinktivno uhvati ozlijeđeni diovrata, i on osjeti krv. Potrčao je k drugovima i opetstao na svoje mjesto.

— Ne sviđa ti se? Hoćeš li da najprije zakoljemovog bolesnika? A?

146

Miloš ne odgovori ništa, a oficir ga iruikom tresmupo licu, i to tako snažno da dječak padne i ostade le-žati u uglu sobe. Iz vrata mu je tekla krv.

Dođi sad ti, bolesni!

Slavko polako i oprezno priđe oficiru. (Usput jepogledao na Miloša koji se nije pomicao. Mladen jepazio na pokret oficirove ruke, jer je svakog časa oče-kivao da će zasjati bodež. No satnik povuče dječaka ksebi i reče:

— Ti si zdrav. Prija ti zrak u ovom ljetovalištu.Je li?

— Nisam bolestan.— Znam da nisi. To ti izvodiš vragolije.— Malo me boli glava.— A noge te dobro slušaju?— Da.— U redu. Vidjet ćemo. Stani ovdje. Stavi desnu

preko lijeve i stoj na l i jevoj nozi. No!

Slavko pokuša ponoviti pokazanu radnju, ali nijemu uspjelo. Njegovo lagano tijelo bilo je preteško zaobje a kamoli za jednu nogu. Noga popusti i dječakpade.

— Ostaješ ovdje, a majka neka ide. S njom ćeš sesastati na onom svijetu.

— Mogu ja, gospodine. Gledajte.

Satnikove strašne riječi o rastanku s majkom da-doše neku tajanstvenu snagu Slavkovoj nozi i ona iz-drža tijelo. Stajao je dok satnik nije rekao dosta.

— Vidim da si zdrav. A zašto si onda glumio bo-lesnika?

— Ovaj, nisam. Malo mi se mračilo, od vrućine, odsunca.

— Svinja si ti mala. Uzmi vode i poli onoga.

Slavko uze pehar i poče mokrom rukom trljatiMiloša po čelu. Ovaj otvori oči i poče dolaziti k sebi.


No, nije se odmah mogao dići. Iz nareza na vratu jošje pomalo tekla krv.

— Je li ti sad dobro, tužibabo?

Miloš nije ni pogledao u krvnika, ali osjećao jeda su riječi upućene njemu.

— Ne čuješ dobro? Morat ću ti malo istrugatiušesa. Digni se! Pomozite mu!

Kad se Miloš uspravio, satnik ponovo dobi voljuda ga udari i usmrti. Nije mu mogao oprostiti hrabrostpred komisijom. Strašno ga je peklo što je mališanrekao da je on ubio njegovu majku.

— Ti ćeš ostati kod mene, da te naučim lijepomponašanju, a onda ću te poslati na dugu plovidbu. Za-branit ću ribama da te diraju. Od sada si pod mojomkomandom, a vas dvojica možete ići.

— Mi nećemo bez našeg druga! — reče Mladen.— Ti si isto hrabar? Tome sam kriv samo ja. Dođi

bliže!

Mali priđe, a satnik opet izvadi bodež i prinese gadječakovu vratu.

— Vidiš li? Ovim ću ti rastaviti glavu od ti jela, paonda mudruj!

— Zar ćeš ti meni reći neću?

Pljusnu Mladena tako snažno da ovaj odleti dovrata, koja su zazvonila od udarca dječakove glave.Mladen se uhvati za lice i na dlan ispljunu krv i je-dan zub. Držao ga je čvrsto u ruci, aLi nije pustio nisuze.

— Je li dosta? Možda mali odvokat želi još?— I ja neću bez Miloša! Mi smo braća — odlučno

reče Slavko, ne skidajući pogled s oficira.— Onda sva trojica ostajete ovdje. Majke neka

idu, a vas ću ja smjestiti kamo treba!

Satnik pođe prema vratima da zovne stražara kojije trebao odvesti dječake i zaključati u jednu sobu,


gdje je satnik već mnoge nakon mučenja ubio, ali utaj se čas otvoriše vrata i ponovno uđe onaj doktorNijemac, s još jednim oficirom.

Satnik stade mirno i pozdravi.— Što ovi dječaci rade ovdje? — upita Nijemac.— Ispitujem ih.— Zbog čega?— Hoću znati gdje su se zadržali?— Da li ste ih tukli?— Ne.— A od čega su ova dvojica krvavi?

Satnik samo stade mirno i ne reče ništa. Liječnikpogleda Milošu narezani vrat i Mladenu ozlijeđeno licei zub u ruci.

— Zabranjujem vam da bilo što poduzimate pro-tiv ovih dječaka koji su izabrani za radni logor. Akosaznam još bilo što, predložit ću vas za kaznu. Nare-đenja se moraju poštivati! Je li jasno? Ovdje ja od-lučujem!

— Jasno, gospodine!

Liječnik naredi da se dječacima operu krvaveglave i da ih odvedu majkama.

Miloš j Mladen htjedoše pomoći Slavku, ali on od-bi i pođe sam. Vidio je da su njegovi drugovi dobilibatina i da su sada slabiji od njega. Išli su polako ibez riječi. Ustaša im nije ništa rekao, jer je čuo kakoje Nijemac postupio s oficirom. Odveo je mališane uštale, zatvorio vrata i vratio se.

Dolazak dječačke trojke uzbudi logoraše. Bilo jeto veliko iznenađenje. Svi su mislili da nikad više nećevidjeti Slavka, Miloša i Mladena.

— Došli ste ...!

Dvije su majke grlile svoja tri sina i zalijevale ihsuzama. Njihovoj nadi još jedanput narastoše krila. Aveć su bila slomljena.

150

Poglavlje trideset i prvo

Pod dudom su postavili deset stolica. Kraj svakeje stajao po jedan izmučeni mršavi logoraš. Bili su tobrijači, koji su došli šišati sve logoraše koji morajubiti uređeni, kako bi mogli krenuti na put.

Izdana je naredba. Ženama će skratiti duge kose,a djecu će ošišati do gole glave. Žene su plakale, jersu naučile na pletenice i marame, a sada je došlovrijeme da moraju ostati bez kosa.

— Njima trebaju kose za četke.— I ja sam čula.— Imat će ih dosta.

Žene su razgovarale i prilazile stolicama, sjedalei gledale kako brijači režu kosu.

Miloš, Slavko i Mladen stajali su u redu i čekalida ih brijači ošišaju. Slavko je imao najdužu kosu.

Kad Slavko sjede na stolicu, pogleda u oči bri-jaču. On je bio stariji čovjek. Imao je dugo lice i uto-nule plave oči. Ruka mu je lagano podrhtavala. Slav-ko odluči da s njim razgovara.

— Ciko, da li ste i vi logoraš?— Jesam.— Dugo?


— Dugo.— Zašto nas šišaju?— To je dobro. Znači da vas neće ubiti. Vi idete

u Njemačku na prisilni rad, a ostale će ubiti.— Kad odlazimo?— Uskoro. Gotovo je. Sretno, sine!— Hvala — prošaputa dječak i rukom pogladi

svoju golu glavu.

Svi su logoraši morali skinuti svoja odijela, okupa-ti se, a na izlazu iz prostorije gdje su se kupali, dobi-vali su odjeću u kojoj će kasnije krenuti na put. Dje-čaci su išli zajedno. Prvi je bio Mladen. Jedan mu jelogoraš dobacio odjeću. Dječak produži dalje, i tektada vidje šta je dobio. U ruci je držao ženske zelenegaće i crvenu bluzu s dugim drvenim dugmetima. Mo-rao je obući. Drugo se ništa nije moglo učiniti. Bluzamu je bila široka, a gaće su vrlo ružno stajale na mr-šavom tijelu. Slavko i Miloš su bili bolje sreće. Onisu dobili muške kratke hlače, Miloš žensku bluzu, aSlavko šarenu majicu.

Kad su svi bili ošišani, okupani i obučeni, počeloje fotografiranje. Došao je red i na Mladenovu majku.Ona je pozvala Mladena i Miloša, i stala pred aparat.Nije imala marame na glavi, a tako se čudno osiećalabez duge kose. Onako ošišan, slab i čudno obučen,slijeva je stao Mladen ,a zdesna Miloš. Fotograf senasmijao i brzo obavio posao. No, u taj mah se poja-vio jedan ustaški oficir kojega logoraši nisu poznavali.Ugledao je Mladenovu majku s djecom, i zaželio da ion snimi Mladena, ali samog. Smijao se grohotom inamještao dječaka, a zatim snimio. Majci je bilo vrloteško gledati kako se ovaj nečovjek naslađivao nadunakaženim dječakom.

— Kako ti je ime, mali?— Mladen — odgovori dječak.— Koliko imaš godina?— Jedanaest,.— Jesii li se ikada ranije slikao?

152

— Jednom u školi.— Ovako lijepo odijelo nisi imao — smijao se.— Nisam. — Mladen pogleda svoje jadno ruho.

Zaplakao je.— Zbog čega plačeš?

Dječak nije odgovorio. Držao je čvrsto majčinuruku i osjećao da je silno povrijeđen, da mrzi oficirakoji se nad tuđom nesrećom može tako slatko smijati.

— Bit će to krasna slika! Objesit ću je u mojusobu. Moj će mali Buco uživati kad mu je pošaljem.On je star koliko i ti. Hajde. Ne plači.

Zatim su ustaše logoraše otjerali u poseban dio lo-gora, koji je bio malo po strani. Bila je to oveća zgra-da, na kat. U nju su smjestili žene i djecu. Pred zgra-dom su rasla tri duda. Oko nje n i ie bio zid, nego nekaniža ograda. Okolo su stajali stražari, spremni da pu-caju kad bi netko pokušao bježati. Palilo je vrelosunce. Zbog toga su logoraši rijetko izlazili. To su či-nil i jedino dječaci, a žene su mahom ležale na podu usobama i međusobno razgovarale o dal joj sudbini. Jed-no je bilo jasno: kući se neće! Ta je činjenica žalostilabrižne domaćice koje su sve dosad, pa još i sad potaji-ce nosile nadu da će stići na vrijeme u žetvu i kosid-bu.

Na ulazu je stajao mlad ustaša. Bio je to još golo-bradi dječak, s fesom na glavi. Imao je živahne kret-nje i rado je vikao na djecu, koja su često prilazila doograde i gledala na cestu. Dudovi su sazrijevali i zvalidječje ruke da ih stresu, ali to je bilo strogo zabranje-no.

— Hej, derani! Ako koji pokuša dirati dudove,pucam. Gledajte. Skinuo je pušku i pokazao kako sepuca. Očito je i on još bio momčić iz nekog sela, i samželjan igara, ali mu je vrijeme prerano donijelo ovudužnost s puškom. I nije čudno što se s tom puškomtako bahato ponaša pred gladnim dječacima.

— Smijete uzeti samo one dudove koji padnu nazemlju. Tko bude brži, više će jesti.


ftJK.

Ispod stabala su ležali mršavi dječaci d čekali dapadne koji zreli dud. Dan je bio strahovito vruć. Nimalo vjetra da lakim daškom donese svježine ili dauzdrma dudove grane i strese zrelih plodova.

Miloš, Mladen i Slavko ležali su potrbuške, jedando drugoga, i čekali kad će pasti koji plod. Gledali sukako su dječaci hitro skakali ako bi plod pao. Pet —šest pari ruku odjednom je pojurilo da uzme slatkimrvuljak. No sreća je mogla zadovoljiti samo jedno-ga.

Stražar se radovao kad je imao prilike promatra-ti borbu dječaka za jedan dud. On bi se rado umiješaoi riječima davao upute kako treba stalno čučati i bitispreman na skok kad padne plod.

— Oni koji leže ne mogu biti brzi. Treba čučati, ionda brzo skočiti. Hajde! Probajte!

— Danas je strašna vrućina — reče Mladen.— Da bar malo padne kiša.— Trebalo bi vjetra da se najedemo dudova.— Zašto nema vjetra? — opet će Mladen.— Ne znam — odgovori Slavko.— Vjerujete li vi u boga ili nekoga gore — upita

ozbiljno Miloš, i prstom pokaza prema gore.— Nas je naš pop učio molitve i govorio da je bog

na nebu, da ima tri lica i da sve vidi. Ako netko ni jeznao, tukao ga je ravnalom po prstima.

— Naš je rekao da je bog svemoguć — umiješa seSlavko'.

— To smo i mi učili.— Bog je i pravedan.— On kažnjava grešnike.— A zašto smo mi ovdje? Jesmo H nešto krivi?— Što su krivi Ranko i Micin mali?— Ja ne vjerujem u boga. Njega nema. To sam

čuo od jednog dečka u mom selu — reče Slavko.— A ja se bojim tako reći — bojažljivo progovori

Mladen.

154

— Zašto bismo se bojali? Zašto bog ne kažnjavaonoga koji je ubio moju majku?

— Možda će on to kasnije učiniti — dodade Mla-den.

— Kad bi bog bio gore i sve vidio — morao bi si-ći na zemlju i pregledati ovaj logor. Imao bi dostaposla, dok bi napravio reda.

— On ne mora silaziti, jer s visina može sve ure-diti .

— Dobro, Mladene, ti vjeruješ da bog ipak posto-j i . U redu! Ali, ako je on negdje gore, ako sve vidi isve može, ako je milosrdan i pravedan, onda vidi i naspod dudom. Zašto nam ne pomogne. Ne mora namučiniti nešto veliko, ali mogao bi poslati malo vjetra,da uzdrma grane i tako strese dosta dudova.

— Možda njega zbi l ja nema? — sasvim bojažl j ivoreče Mladen, razočaran. Bilo mu je teško izgovoritiove r i ječ i , jer ga je majka učila da se prije jela krstii da ide u crkvu, gdje je pop tako lijepo govorio o dob-rom bogu.

— V i d j e t ćemo kasni je. Ako netko ima gore, moranam pomoći.

— Pomoći će nam oni iz šume, a ne nekakav bog— sigurno ustvrdi Slavko.

— Moja je baka svaki dan molila pred slikom sve-tog Jovana, i rekla da je bog dobar.

— Ne vjerujte u to. Gledajte krošnje. Koliko nanjima ima li jepih dudova. Zašto bog ne zdrma grane,zašto ne pošalje vjetar, pa da svi ovi dječaci osjeteslast, da se ne tuku za jedan dud, koji slučajno padne?Zašto? Odgovorite mi!

— Ti, Slavko, znaš više od nas. Sigurno imaš pra-vo.

— Ti, Mladene, znaš, da su u Brđanima srušilicrkvu a pop nam je rekao da je to božji dom. Zaštobog nije zaštitio svoj dom?! To je morao učiniti, a \nedozvoliti da onaj pijatni Šimun pljuje na ikonu svetogĐurđa.

— To je bila lijepa slika, taj sveti Đurđe . . .


— Kad je zimus došao onaj pop bez brade i svenatjerao da primimo novu vjeru, rekao je da je itekto prava vjera. Morali smo se prekrstiti, ali svejednosu nas otjerali od kuća.

— I bog vas nije zaštitio — iskoristi priliku Slav-ko da ubijedi svoje drugove kako ne treba vjerovati,jer bog neće pomoći. Njega su izmislili bogati, da va-raju siromašne. Tako je rekao onaj mladić pa su gažandari zatvorili i tukli. Slavko je čvrsto vjerovao ute riječi, Miloš također, a Mladen se kolebao. Ipak jetu pod dudovima bog i za njega polako umirao, evo,nikome ne pomaže ni sad kad je tako teško i nijeposlao vjetar da strese krošnje rodnih stabala i takonahrani gladne dječake čije su utonule oči vrebale ičekale da sitni plod padne na zemlju.

Razgovor o dragom bogu, prekinuo je dolazakdvaju njemačkih vojnika. Bili su to mladi i lijepo obu-čeni vojnici bez oružja. Došli su do ograde i promatra-li dječake. Baš su došli u času kad je pao jedan dudoko koga je nastala stiska. Jedan je vojnik imao fo-to-aparat i snimio je scenu. Zatim su nešto razgova-rali, i prišli stražaru. On ih ni je ht io pustiti u logor,ali oni su bili uporni i ušli su među dječake. Rukamasu ih pitali bi li htjeli jes t i . Oko njih su se stiskaligladni mališani, očekujući da će dobiti nešto za jesti.

— Ham! Ham! Nijemac je rukama pokazivao napaket koji je prinosio do usta.

Nedjeljom vojnici često dobivaju suhu hranu zavečeru, pa su i ova dva mladića imali vojničko sledo-vanje u papiru.

Odlučili su da to podijele djeci. Jedan će dijeliti,a drugi snimati, za uspomenu iz ove zemlje, koja jeza njih tako čudna. To su vidjeli u planinskim selima,gdje su izgubili mnogo ratnih drugova.

Nijemci su se dali na posao. Nisu znali ni riječijezika kojim govore djeca, pa su sve morali pokazivatirukama. Dječaci su nakon guranja, i objašnjavanja tkoće biti prvi, stali jedan iza drugoga, i Nijemac odvi pa-

156

pir i poče dijeliti hranu. Drugi je namještao aparat dafotografira. Očigledno je uživao: imat će lijepih snima-ka koje će poslati kući.

Trojka je bila negdje oko sredine reda. Bilo je na-de da će ih zapasti bar zalogaj kruha ili kolača. Takobi se i dogodilo da nije bilo iznenađenja. Naime, je-dan odrpan i vrlo mršav dječak u trenu se izdvojio izreda i dotrčao do Nijemca, zgrabio od njega svu hra-nu i kao vihor nestao u zgradi. Svi su bili zapanjeni,a Nijemac samo sleže ramenima. Htio je djeci rećikako on nije kriv. Onaj drugi je snimio i laj moment,i bio zadovoljan što se sve zbilo baš tako, jer će tajsnimak biti najvredniji u njegovom albumu.

Razočaranje djece bilo je veliko. Propala je nadada će svatko dobiti zalogaj, ali nitko ni je ni pokušaojuriti za dječakom. Tko bi ga pronašao i što bi imaood toga kad je on sigurno već pojeo hranu. Zbog togaje bilo unosnije opet ostati na straži i čekati vjetar ipadanje dudova.

— Taj će se najesti.— Njemu i treba.— Strašno je slab.— I hrabar.— Jesi li ga zapamtio?— Poznao bih ga.— Meni se to sviđa, mada snio ostali gladni.

Slavko nije osuđivao dječaka. Svoje mišljenje bra-nio je tim da će se jedan dobro najesti, a kad bi svijel i ono malo hrane, ne bi ni osjetili.

— Sigurno je dugo u logoru.— Možda je ranije bježao, kad su Nijemci i ustaše

navalili na planinu. Tamo je vladala glad.— Neka mu je prijatno — nasmija se Mladen i

hitro zgrabi dud koji je pao kraj njegove noge.


Poglavlje trideset i drugo

Rodilo se sunce i najavilo vrući dan. Ustaše su vrlorano naredili da svi moraju ustati i biti spremni. Na-javili su da će se dijeliti hrana. Ta vijest unese u zgra-du mnogo živosti i različitih komentara. Sigurno sesprema nešto odsudno. Nešto što će promijeniti životi možda donijeti nešto utjehe i nade.

Počelo je postrojavanje, po porodicama. Formiraose dugi red. Oko žena i djece žurili su stražari i dizalione koji su htjeli sjediti.

— Pripremite posude! Dobit ćete hranu — naredioje oficir.

Miloš je slušao riječi i gledao čovjeka čija je rukaubila najdraže biće na svijetu. Kroz glavu su mu brzi-nom prolazile razne misli. Odlazak je, a on neće vidjetirazmrskanu glavu tog zlikovca. Odlazak je, a majke ne-ma. Odlazak je, a Miloš nikad neće čuti onu milu riječ:sine. Odlazak je, a na »Kuli« ostaje onaj kamen — ne-iskorišten . . . Odlazak je, a ovaj će zlikovac rastužitijoš mnoge dječake i djevojčice. Odlazak je, a Milošima tužnu uspomenu u srcu. Tužnu i crnu sliku jednogdana. Odlazak je, a Miloš ima uspomenu na vratu. Du-gu liniju. Potez krvnikova noža. Odlazak je, a jure mi-sli. Kao puščana zrna. Kao munje. Kao svjetlost. Kaonešto najbrže . . . Odlazak je . . .

158

Mršavi logoraši donose kotlove iz kojih se pušitopla hrana. Kraj njih hrpa kruščića. Rastu oči. Ostva-rit će se dječje želje, najest će se mališani ispod plani-ne i iz sela kraj rijeke, gdje su nekoć mirisali sirevi irode pravile gnijezda na visokim kućama, a u dugimnoćima žabe svojim melodijama uljepšavale život liva-da. Požuri, vrijeme. Zalogaji su sada važni. Nek' sačekasudbina. I ona žena, što je sinoć s nekoliko zrna grahapredskazivala sudbinu, čeka s plavim lončićem da do-bije toliko željeni grah i okruglicu kukuružnjaka . . .

— Sad ćemo se najesti — šapnu Mladen.— Ne smije se mnogo — odgovori Slavko.— Zašto?— Nismo se davno najeli. Bit će nam zlo.— Da mi je bar kruha!— Dobit ćeš.

Kuhari nisu štedjeli. Davali su dosta graha i sva-kome po jedan mali kruh. Čudno. Poslije toliko glado-vanja dosta hrane. I to još graha. Oko'o sjede žene,dječaci i djevojčice i slatko jedu. Jedu. Trenuci rados-ti. Zaboravljaju se brige o onom što će doći.

Nitko ni je ni slutio da su ustaše imale razloga dapodijele tolike količine hrane. Oficir je imao ideja.Dosjetl j iv je. Naredio je da se skuhaju dovoljne količi-ne hrane i da se u kotlove naspe prilično sode za pranje rublja. To je bio njegov izum i poklon na rastanku.Znao je učinak. Svi će se najesti i u vlaku razboljeti, aNijemci sigurno neće htjeti bolesnike, i vratit će ihnazad, a onda ih čeka duga plovidba. Ima dovoljno smr-ti u ovom kraju, gdje sve miriši na rastanak. Ovo jeprokleta zemlja kraj rijeke . ..

Prebrzo se penje sunčana kugla i zagrijava prašinuna putu, a ovuda moraju proći dječji tabani. Sati jure,a kolona čeka znak za polazak. Vijuga cesta i zove sla-bašne noge na put nadanja i neizvjesnosti. Zove putna uzvratni marš do željezničke pruge, otkuda su većjednom došli logoraši. Samo, tada žita nisu bila žutai tako duboke dječje oči, i tako ranjeno Miloševo srce.


I mali Ranko je još bio uz majčine skute. Pali sunce.Ruši. Žita se kupaju u sunčanom sjaju i talasaju žu-tim talasima, a noge otkazuju poslušnost.

Čeka kolona. Okolo bljeskaju bajonete. Naboji suspremni. Možda na rastanku treba pogostiti smrt i na-graditi rijeku još kojim lesom.

Čeka kolona. Padaju djevojčice i dječaci. Prži pra-šina, a sablasno šute visoki zidovi. Oči žele da kroznjih vide one koji ostaju da dočekaju mjesec i noć, iudarac malja, i besvijest, i pljusak u talas rijeke, i putu društvu riba, zastoje u vrbiku . . .

Sablasno šute zidovi, a iznad njih je čisto nebo iotvoreni putovi za hodočašće trijumfalne kraljice smr-ti. Šute sablasno zidovi, a na uglovima redenici i paročiju kraj čelika što je napravljen da ljudima zabraniživot pod sunčanim svodom.

Čeka kolona. Bljeskaju bajunete. Pali sunce. Ruši.Vijuga cesta, spremna da na svim kilometrima zagrlimrtvace, i umorne i bolesne. Jer, njih će biti na ovomposljednjem maršu u neizvjesnost.

160

Poglavlje trideset i treće

— Čujte naredbu! Krećemo na put. Nitko ne smijestati. Kolona mora biti pravilna. Zastajavanje će se pla-ćati smrću. Krečimo!

Te je riječi izgovorio oficir, nasmijao se i rukomdao znak da čelni krenu. Šarena se kolona pokrenu.

— Ja ne mogu — klonu Slavko i pade u prašinu.— Moraš, sine. Samo malo. Dok izađemo.— Mi ćemo ti pomoći.

Miloš i Mladen pomogoše drugu da ustane i krene.Držali su ga i vjerovali da će ustrajati. A majka je nje-gova bila zabrinuta. Pomišljala je da bi Slavka sigurneostavili iza zidova da sada ne može ići. Čelni stražarisu išli prilično brzo. Zbog toga je kolona izgubila pra-vilan oblik i raspored. Rastegla se i postala rijetka.Žestoko sunce učinilo je svoje. Najprije su padala dje-ca. I to masovno. Ni trojka dječaka nije mogla daljeStražari su ih korbačima tjerali, ali pomoći nije bilo.Batine nisu mogle dizati olovne noge. Oficir zbog toganaredi da svi koji padnu ostaju kraj puta i čekaju. Stra-žar izbaci i Slavka iz stroja, ali njegovi se drugovi nisudali. Kad je ustaša silom odnio Slavka i bacio ga utravu, Miloš i Mladen padoše na cestu kao da ne mogrdalje. Stražar ih također ostavi. Majke su vrištale, ahsve se odigralo tako brzo, da se ništa nije moglo učiniti.


Kad kolona malo uzmaknu, Miloš i Mladen dopu-zaše do Slavka, koji je skoro bez svijesti ležao u travi.

— Slavko! Možeš li.— Ne.— Je li ti bolje?— Ne.

Mladen na svoja koljena stavi Slavkovu glavu. Mi-lovao ga je i gledao okolo ne bi li vidio koga s vodom.Nedaleko je bila pokošena livada. Seljak i seljanka išlisu stazom, a Miloš im mahnu rukom da dođu. Ženaprva priđe i vidje dječaka kako teško diše. Ona iz ko-šare izvadi bocu s vodom i okvasi vrelo Slavkovo čelo.Dječak otvori oči, pogledom zahvali dobrim rukama,a zatim uze bocu i poče piti. Pio je velikim gutljajima,ali žena mu oduže vodu, jer je znala da će mu, uzmeli previše, štetiti. Nakon što su i Mladen i Miloš pilivode, žena ode. Muž je već bio nestrpljiv. Bojao seustaša koji su nailazili kraj puta i tu su u blizini za-stajali.

Čekali su kamion.— Bojim se — šaputao je Mladen.— I ja — odgovorio je Miloš.

Ustaše su se sasvim približi l i . Promatrali su dje-čake i nešto razgovarali.

— Slavko je jako bolestan.— Sigurno će ga vratiti.— Neću ja ostati. Mogu ja — skoro nečujno reče

Slavko.— Mi ćemo ti pomoći. Važno je da nas ubace u

kamion.— Sad mi je lakše kad sam pio vode.— Samo se drži.

Cestom su nailazili kamioni. Ustaše su skupljalelogoraše koji su ostali na cesti. Kako se djeca nisu mo-gla sama penjati u kamion, mladi stražari su ih ubaci-vali. Kamioni su se brzo punili, jer su mnoga djecaostala na početku puta. Odrasli su već daleko odmakli.

162

Većina majki je vjerovala da će djeca ostati u logoru,i da će biti strijeljana. Slavkova majka je cijelim pu-tem plakala i predlagala da ostanu.

— Ja dalje neću.— Moramo ići. Oni će djecu dovesti za nama.— Ubit će oni mog Slavka.— Sigurno neće. Ima mnogo djece.— Ali on je bolestan.— I drugi su.Mladenova majka je svim snagama nastojala da

njena drugarica ustraje i sačuva prisebnost u ovim od-sudnim trenucima. Kamion je stigao do trojke. Dječa-ci su ga dočekali spremni. Slavko je nastojao da poka-že kako mu je dobro, iako je jedva stajao.

— Deder, vas trojica! Hajde! Vi možete sami.— Možemo.— Onda brzo!

Mladen i Miloš su pomagali Slavku. To primijetistražar, zgrabi Slavka i povuče ga na cestu. Još jedanustaša mu priteće u pomoć. Uzeli su dječaka svaki zajednu nogu i ruku, i ubacili u kamion.

Slavkovo tijelo u luku poleti zrakom, a zatim tres-nu na neku djevojčicu, koja je bolesna i nemoćna le-žala na podu.

— Joj ! — vrisnu curica, a Slavko brzo pokuša us-tati. Mladen i Miloš su se penjali preko visokih stra-nica kamiona, a jedan mladi ustaša je izgubio strplje-nje i opali šamar Mladenu, čija je bluza zapela za že-ljezo.

— Požuri, blentavo štene! Vučeš se kao prebijen!Dječak od udarca pade nazad, a stražar ga, uz pomoćsvog kolege, zgrabi, kao i Slavka, i baci u kamion kojikrenu dalje.

Opipavši glavu, Mladen se blago nasmija, kad vidjekraj sebe Miloša i Slavka.

— Svi smo. Dobro je.— Imaš li sve zube?


Mladen prijeđe prstom preko zuba i ustanovi daje sve u redu.

— Čvrsti su. Izdržali su.— Nije te jako udario.— Dosta je bilo.

Kamion je zastajkivao i kupio djecu. Već ih je bi-lo mnogo. Stajali su jedan na drugome, gnječili nemoć-ne, ali se drugačije i nije moglo, jer nije bilo prostora.Stražari su još mnogo puta na isti način, ubacivali sla-be djevojčice i dječake. To im je pričinjavalo zadovolj-stvo. Zabavljali su se na poseban način.

— Dosta je! Vozi! — naredi ustaša i kamion pojuri,da stigne kolonu koja je prilično odmakla.

— Evo naših! Gledajte! — viknuo je radosno jedanmali kad je ugledao majke.

— Slavko! Možeš li stati i gledati?— Mogu.

Već su prolazili kraj žena i djece koja su nekakojoš gmizala na nogama. Kamion je dizao prašinu i br-zo jurio, pa dječaci nisu ni stigli vidjeti svoje majke,ali žene su bile utješene. Znale su da će njihova djecas njima. Dječaci su mahali majkama, a one otpozdrav-ljale, iako nisu mogle raspoznavati svoju djecu.

— Sigurno su i naši u autu!— Sigurno.— Možda je moj Slavko ostao, On je bolestan.— Nije ostao. Mladen i Miloš ga neće ostaviti.— Joj! — sanjala sam ružan san.— San nema ništa s ovim. Djeca su zajedno.— Kad bi bar tako bilo!

164

Poglavlje trideset i četvrto

Kamion stade na prašnjavom prostoru pred malomželjezničkom stanicom. Nedaleko odatle neki su ljudiistovarivali ugljen. Čim je kamion stao, zaustaviše selopate, a znatiželjni radnici ugledaše mršave figurelogoraša. Oni su već bili navikli da gledaju logorašekoje su nekuda tjerali, ali nikad još nisu imali prilikeugledati ovakav tovar. Mnogo dječaka i djevojčica namalom prostoru. Nabacani. Zgnječeni. Zgužvani. Slabi.Sablasni. Očiju bez sjaja. Duplje .. . Kosturi.

— Daj kruha.— Nemamo više.— Brzo donesi korice.— Bojim se ustaša.— Bacit ću izdaleka.— Čuvaj se. Pucaju. Gadovi su.— Ne boj se.Mlađi radnik odveza platnenu torbu i izvadi ostat-

ke hrane, priđe bliže djeci i baci hranu među njih.Začudi se kad vidje da se djeca ne otimaju za hranuonako kao što je očekivao.

— Vode nam dajte! — kliknuše dječaci.— Tišina! Ni riječi.— Umiremo od žeđi. Vode.— Pucat ću.


Radnik je već odjurio po vodu. Našao je kantu ilončić i donio vodu. Prišao je slobodno, kao da ga sene tiče ustaša koji čuva ove logoraše. Mnogo ruku op-ruzi se na traženje, a ustaša skide pušku i bez riječiopali iznad radnika u nebo. Ruke se spustiše, a jedandječak već pije vodu.

— Tebi se ne može dokazati? Hoćeš li da ti raz-mrskam glavu.

— Zašto djeca ne.smiju piti vode?— To nisu tvoje brige!— Neka ispi ju ovo.— Gubi se ili . . .

Pucanj propara tišinu. Iznenada. Mladić se uhvatiza ruku kojom je bio zagrabio vode. Lončić pade uprašinu, a čovjek u mišici osjeti nešto hladno.

Miloš nije dobio vode. Cijelo je vri jeme pogledaookolicu i ratovao s mislima.

Njemu se činilo potpuno mogućim da iskoristi ovostanje i pobjegne kraj zgrade, a onda bi lakše umakao.Tu nema zidova. Polje. Uvući se negdje do noći. Ondaprugom do kuće. Ne. Prugu čuvaju. Uz prugu . . . Bje-žati. Bježati. A kuda. S kim ćeš biti. Nemaš više milemajke. Naći ćeš nekoga. Hajde. Ne čeka j . Žuri. Sad. Br-zo. Dok je gužva oko ranjenog mladića . . .

Miloš ogleda staru zgradu koja je bila najbliže. Jošnije bio čvrsto odlučio hoće li bježati ili ne.

— A Mladen? A Slavko? A naša zakletva? Ne smi-jem! Što će ti pomoći zakletva, kad netko u tebe opalimetak? Ako ti iscuri mozak? Ništa od tebe. Ostani!

Uto stiže još jedan kamion, i Miloš prekinu odlu-čivati. Gledao je kako su odvukli mladog radnika. Us-taša nogom prevrnu kantu i u prašinu proli tako dra-gocjenu tekućinu.

Prostor pred stanicom bio je premalen. Zbog togasu dječake preselili s druge strane pruge, na strnište.Tamo su ih postrojili u redove po četiri, izbrojili i na-redili da tako sjednu. Bilo je zabranjeno micanje i

166

ustajanje. Svega dva stražara ostadoše kraj djece, aostali odoše u gostionicu kraj stanice.

— Mi smo jako žedni, gospodine.— I ja sam.— Pustite nas da donesemo vode.— Ne smijem. Naređeno je.— Samo dvojica nek idu, pa ćemo sve napojiti. Oni

ne k sjede.— Kad dođe oficir. Pitajte njega.— Kad će on doći?— To on zna.

Ustaša nije bio strog, ali bojao se pustiti dječakeda odu donijeti vode. I sam je bio žedan. Njegove ko-lege sad piju pivo, a njega su ostavili da se peče nasuncu. Onaj drugi je samo mrko šutio.

— Hoće li doći naše majke?— Idu.— Kuda ćete s nama?— Ne znam ni ja. Daleko.— U Njemačku?— Možda.— Žedni smo.— Znam.

Bilo je teško iščekati na vrelom suncu dok se po-jave majke, izmorene višesatnim maršom po bijelojužarenoj cesti. Četrnaest pješačkih kilometara iskora-čati. Užas. Nadohvat kraja. A dječaci sjede u četvero-redu i čekaju. Mladići s puškama obavljaju svoju duž-nost i ne daju vode.

— Kako bi bilo pokušati bježati? — šapatom sejavi Miloš.

- Kuda?— Svejedno. Ja sam mislio tamo, kraj one zgrade.— Ne smijemo. Uhvatili bi nas i onda... Znaš što

bi bilo.— Ako ostanemo do navečer ovdje, ja ću pokušati.


— Ne smiješ pokušavati.— Zašto? Ja i tako nemam svoje majke. Idem s

vama.— Zar si zaboravio našu zakletvu na »Kuli«?— Nisam. Pamtim je dobro. Do sada sam sve iz-

vršavao, ali sad želim pobjeći. Teško je, Mladene, tvo-joj majci. Muči se i sa mnom.

— Smiješ li tako govoriti?— Vjerujem da je ona dobra, ali, eto, teret sam

joj . Ja ću naći moju baku. Potražit ću i Ranka.— Ni govora o tome! Rekli smo jednom: svi zajed-

no! Tako mora i biti.— Slažem se. Mi smo kao jedan. Nema rastanka.— A i kako bi ti pobjegao?— Pokušat ću puzati prema onom grmiću. Reći ću

da idem za nuždom, a onda ću nestati kroz one kuku-ruze. Nikad me neće uspjeti uhvatiti.

— Baš si dijete, kao da nisi bio među zidovima.Misliš li ti da će oni samo tako dozvoliti tvoj bijeg.

— Pa, pokušat ću.— Strijeljat će te sigurno. Što imaš od toga?— Vi se opet bojite.— Ne vrijedi uvijek biti hrabar. Samo kad treba.— Sad baš treba.— Još je rano. Treba biti strpljiv.— Ne mogu. Nešto me goni na bijeg.

Kraj reda je prolazio ustaša.

Razgovor prestade. Miloš obori glavu i krišom po-gleda grm. U glavi mu je vrelo od misli.

Neki dječaci su se opružili i ležali. Bilo im je teškosjediti u redu. Žeđ je ubijala kao i sunce. Stražari ni-su smjeli sjesti, niti su pokušavali natjerati dječakeda sjede. Sve se nekako umirilo, samo je Miloš poku-šavao uvjeriti drugove da je bijeg moguć upravo sada.

168

Poglavlje trideset i peto

Iza gostionice začu se brektanje motora. To je do-šao oficir, da vidi kakva je situacija s djecom. Motoristje zaustavio mašinu i otišao u gostionicu, a oficir pođeobići djecu. Čim ugleda kako mnogi leže, izdera se nastražare:

— Zašto ste dopustili da tako u neredu leže?— Gospodine satnice! Nismo dopustili. To oni sa-

mi tako.— A zašto ste vi tu! Udrite tu štenad!— Sunce je jako, gospodine .. .— Što! Zar i ti cmizdriš nad ovom stokom! Sra-

mota!— Ne gospodine! Samo kažem. I nama je dosta.— A gdje su ostali?— Ne znam. Tamo su negdje.— Sigurno se rashlađuju pivom. Sad ću ja njima

pokazati. Brzim koracima otišao je u gostionicu, izkoje se čula prosta pjesma. Uđe. Ni glasa. Svi ustaju.Pozdrav. Raport.

— Lijepi ste mi vi vojnici! Marš napolje! Postrojtese!

Bez riječi, ne plativši piće, ustaše izađoše predgostionicu.


— Kako se to postrojavate? Vojnici! Odabranici!Pijanice ste vi, a ne najbolji kadar. Gdje vam je ponos.

— Mi smo, gospodine . . .— Nitko te ništa nije pitao!— Ma, ovaj, gospodine ...— Ni riječi! Slušaj! One štence treba dotjerati u

red. Vidite kako to izgleda. Ovako se ne smije.

Naređeno je da se s djecom počne teška vježba.Vremena je bilo dosta. Žene su bile još daleko.

— Ustani! — naredi oficir.

Djeca su polako ustajala, kao da to nije bila ko-manda. Neki su ležali, kad oficir ciknu kao guja:

— U ove pucajte! Njih treba ubiti. Nek plivaju!Što će oni na radu! Zar to da radi! Gamad!

— Sad ćemo se malo igrati. Dosta je bilo ozbiljnogživota. Vi ste sigurno žel jni igre!

Oficir je uživao kad je mogao izmisliti nešto čimse naslađuje i muči djecu. Smijao se i govorio.

— Među vama ima i brzih. Je li tako?

Nitko ni riječi.— Opet ne znate govorit i? Izabrat će četvoricu

brzih. Povest ćemo ih na trčanje. Čekaj samo da ihnađem. Ima li dobrovoljaca?

Opet ni riječi. Ni pokreta. Tajac.— Nema. Moram birati.

Išao je uz redove i zagledao d ječake i d j e v o j č i c e kojisu, onako slabi, bili sposobni za polazak u smrt, a neu trke.

— O, tu si ti! Divota! Pa ti si tako brz. I sposoban.I hrabar. Ne stidiš se. Izađi.

Miloš nije ni trepnuo, ni t i se pomakao. Samo jegledao. Znao je da će opet biti nešto vrlo ružno. Straš-no. Ovaj će ga progoniti dok ga ne ubije.

— Izađi i ti! Da, da, ti! Komu ja govorim?Slavko zanijemi. Nije očekivao da će opet doći red nanjega da proživi nešto neugodno. Zašto baš njega?

170

Dječaci su stajali i čekali još dvojicu. Oficir pro-nađe dva slabašna dječarca i izvede ih k Milošu i Slav-ku.

— Baš ste krasni! Pravi trkači! E, onda možemopočeti. Gledajte one kukuruze. Vi ćete stati ovdje. Jaću dati znak. Čim opalim iz pištolja, pojurite do ku-kuruza, a onda uberite list i opet k nama. Tko budeprvi, dobit će vode koliko može piti. On će, osim toga,ovim istući po tabanima drugu dvojicu, a zadnjeg ćuja malo zabilježiti.

Pokazao je korbač i nož. Sva su djeca zaprepaštenogledala i sa strepnjom očekivala ishod ove najneobič-nije trke. Mladen je znao da će Slavko u trci biti zad-nji, te u trenu donese odluku; ustade, priđe oficiru ihrabro reče:

— Molim vas, gospodine, pustite da ja trčim mjes-to ovoga.

Pokazao je na Slavka.— A zašto?— Hoću. Volim trčati!— To voli i on. Zašto mu otimaš najveću priliku

da se proslavi? Sjedi, dok te nisam naučio kako sešuti.

— Ja sam brži. Mogu bolje . . .— Šuti!

Mladen ušuti.— Spremni. Ti malo nazad. Pazite na pucanj. Kao

jedan. Nitko ne smije ranije!

Dječaci su čekali znak. Na rubu kukuruza već sustajala dva stražara. Miloš je to primijetio. Umrla jeu njemu nada da pobjegne kroz kukuruze.

Pucanj!

Dječaci pojuriše. Miloš je najbolje počeo. Slavkoostaje zadnji. Nije imao snage. Ona dvojica prate Mi-loša, a bolesni Slavko gleda za njima. Miloš je bio bli-zu zelenog ruba kukuruzom okićenje njive. Još malo.Prati ga jedan mali.


— Ti požuri ili ću te zasaditi u zemlju da rasteš!

Oficir se derao za Slavkom, koji je očito bio predpadom. U glavi mu je šumjelo, noge su postajale slam-ke. U očima — praznina. Pad i mrak.

Miloš prvi na cilju. Gleda: nema druga. Leži. Vukuga. Strašno. Svi gledaju. Sigurno će biti nešto. Nešto.To nešto.

Dovukli su Slavka. On je nemoćan da stane. Ofi-cir se ne dere, a to je znak da je nešto smislio. Djecanijema. Bez glasa. Bez pokreta. Oči. Udarci trepavicaglasniji od srca. Tišina.

— Podignite ovog. Brzo!Ustaša podiže dječaka, ali se pokazivalo da će on opetpasti. Miloš priskoči da ga podupre, a oficir ciknu:

— Pusti ga! Ubiću! Može on sam!Slavko je ostao stajati, ali se jedva održavao na noga-ma.

— Sve je u redu. Ti si pobjednik. To sam i oče-kivao. Ti si veliki trkač. I hrabar si, pa te moram na-graditi. Dođi k meni.

Miloš je stajao i gledao. Znao je: dolazi ono najgo-re. Osveta.

— PriđuPrišao je. Stao. Gledao krvniku u oči. Želio osvetu.

— Jesi li žedan?— Malo.— Dajte mu vode.

Napio se i pružio vodu dječaku do sebe. Ustašazabrani. Vratio je vodu stražaru.

— Čestitam! Prvi si. Sad slušaj ! Znaš li pucati?— Samo iz pračke.— A iz ovoga?

U ruci je držao mali revolver koji se svjetlucao nasunčanim zrakama.

— Ne znam.— Naučit ću te.

172

— Hvala.— Dođi! Primi i ovako. Samo pritisni!

Pokazivao mu je kako se puca. Miloš je gledao i čudomse čudio. Sva djeca su s interesom gledala. Mladen jeslutio nesreću.

— Povuci.

Oficir pritisnu dječakov prst na obarač i revolveropali. Miloš trže ruku. Uplašio se.

— Tako. Sad znaš sam. To je lako. Drži. Pazi.

U Miloševoj ruci revolver. Kraj njega ubojica nje-gove majke. Slavko se bojao da Miloš ne pokuša na-činiti glupost. Pokušat će ubiti oficira, a onda će gaon zaklati, pred svima.

— Ti stani tamo! Brže, bolesnice! I tako nisi zaput.

Crkao bi do granice.

Slavko ni je shvatio o čemu se radi. Gledao je ičekao. Mladen je razumio.

— Dođi!

Povukao je Slavka i stavio ga desetak koraka preddjecu. Ni glasa. Strašna predviđanja!

— Ti si pred onim Nijemcem rekao da sam jaubio tvoju majku. Je li tako?

— Da. Rekao sam. Pitao je.— A jesi li rekao zašto sam je ubio?— Nije pitao.— Trebao si sam reći.— Ne znam zašto.— Ne znaš da je sakrivala novce?

Dječak je zašutio.— Ne znaš govoriti.— Znam.— Onda reci, da sam je ubio, jer je bila kriva.

To ćeš i ti sada učiniti. Bit ćemo jednaki.— Ja nikoga neću ubiti — odlučno reče Miloš.


— Onda ću ja vas obojicu.— Samo mene. Ja nemam majke.— Gledaj! Nišani i opali. On će pasti.

Slavko je stajao. Čekao je. Mladen iskoči iz reda ipriđe oficiru.

— Nemojte, gospodine. To mi je brat. Ne! Majkaće umrijeti od tuge! Ne!

— Odbite ovo štene!

Mladi stražar odbaci Mladena u red. Ovaj padnena zemlju.

— Idemo! Povuci!— Ne mogu!— Moraš!— Ne mogu!— Povuci!— Neću.-— Brzo!— Neću!— Ovako!— Neću!

Strahovit udarac odbaci Miloša u stranu, a zatimnemoćno tijelo padne na zemlju. U redovima djece ta-las. Gibanje. Suze.

— Dignite ga!

Opet je stajao pred krvnikom, ko j i od njega že l istvoriti ubojicu.

— Jesi li se opametio?

Šutio je.— Pucaj! Uzmi!

Šutio je.— Hoćeš li?

Ni riječi. Bez pokreta.— Ubit ću!

174

Ni glasa.

Oficir zaurla. Divlje. Bezumno. Strašno.— Zaklat ću te na rastanku. Zašto da te voze u

daleki svijet da im zagadiš zemlju! Zar mi opet pr-kosiš?

Zgrabio je dječaka za kosu i potegao nož. Strašanvrisak izvi se iz dječjih grla.

— Hoćeš li sada? Govori!

Šutio je Miloš i slušao svoje srce. Oči su mu na-rasle. Velike su. U njima nema suza. Pune su nekesnage. Mržnje. Ljubavi. Želje za osvetom.

— Govori!— Gospodine satnice, dolaze! Već su tu!

Satnik ispusti Miloša, koji pade na zemlju i od-mah ustade, a satnik spremi neokrvavljeni nož. Po-pravi kapu i kosu i pođe prema stanici, gdje je staoautomobil. Dolazili su neki oficiri i onaj Nijemac kojije već jednom spasio Miloša.

— Na mjesto! I ti — naredio je stražar, jer su ofi-ciri dolazili da obiđu djecu.

Slavko i Miloš su opet bili na svojim mjestima.Mladen je uspio stisnuti Miloševu ruku, u znak zahval-nosti za hrabrost.


Poglavlje trideset i šesto

Dva lijepo obučena oficira, te Nijemac i jedanfratar srednjih godina prolazili su kraj djece i tihonešto razgovarali. Nijemac je, izgleda, nešto pitao, ajedan od oficira mu je tumačio. Pokazivao je rukomna stanicu.

Dječake je najviše zanimao fratar. Znali su dafratri dolaze u škole i da u crkvama služe službu, kaoi pravoslavni popovi s bradom, ali ni je im bilo jasnozbog čega je ovaj došao s oficirima, čije je zanimanjetako strašno i bez milosti.

— Ima li među vama bolesnih — upita fratar.

Sve dječje oči pogledaše, ali usta su ostala nije-ma. Nitko se nije javio, iako je bilo dosta bolesnika.

— Znači svi ste zdravi?

Opet nitko ne odgovori. Nijemac je još jednomsam prošao kraj djece i gledao. Zatim uze foto-aparati snimi djecu. Iza toga su svi zajedno otišli u kancela-riju šefa stanice.

— Otišli su — šapnu Mladen.— Slavko, zašto je ovaj pop s njima?— I on je ustaša.— Zar s onim krstom o pasu može biti ustaša?

176

— Ja sam čuo da je on iz onog logora gdje suodrasli. On sveti oružje, a i sam kraj rijeke voli pucatiu ljude.

— Zar je to moguće?— Tako su pričali u našem selu. Rekli su: popovi-

ma ne treba ništa vjerovati. Oni su školovani da lažu.— Tko je to rekao?— Onaj student.— Zar bi ovaj ubio?— Sigurno. I on ima nož.— A bog.— Kakav bog? Jesmo li ono rekli da ga nema.— Rekli smo, ali kažu da ga ima.— Student je pričao da je to laž.— Kako izgleda taj student koji smije tako govo-

r i t i ? Je li jak?

— Lijep je. Nije jak. Lijepo priča. Svira harmoni-ku. Uvijek je veseo. Moja baka kaže da će i u paklusvirati. On kaže da je to lijepo.

— A ti si mu vjerovao?— Mi smo kod krava razgovarali i zaključili da je

sve istina što govori. Pogodio je da su ustaše strašne icki ubi ja ju.

— A djevojčice?— One nisu vjerovale. Bojale su se.— Što ti veliš, Miloše?— Vjerujem Slavku.— Bojiš li se?

— Više ne. Bilo je teško. Ruka mi drhće.— Majke će skoro doći.

Žedni dječaci su razgovarali i čekali majke, kojesu se jedva vukle zmijolikom cestom, dižući prašinu.Daleko im se činilo. Put bez kraja, a na kraju, ipak,čekaju djeca. Ako čekaju?


Približavale Su se mjestu. Na stanicu je došla kom-pozicija crvenih vagona. Na prozorima su isprepletenežice.

Ukoro će utovar, valjda . . .

* * *

U vagonu nije bilo tako tijesno kao u onima kadsu dovoženi u logor. Onaj je Nijemac zahtijevao da bu-de više mjesta. Kad je utovar bio gotov, pregledao jesve vagone i naredio da se zatvore.

Svaki je vagon imao jednog pratioca, koji nije biou vagonu. Ustaše su koristile male kućice za kočniča-re i odatle promatrali vagone. Negdje su se udružiladvojica-trojica. Pijuckali su rakiju i očekivali da kom-pozicija :krene. Sad više nije trebalo naročito straho-vati da će netko pokušati bježati. Vagoni su bili dobrozatvoreni, a na malim prozorima su isprepletene ži-čane rešetke, kroz koje mogu samo znatiželjni pogledi,ruke i želje. Lokomotiva je došla kasnije. To se osje-tilo po udaru koji je potresao kompoziciju. Ubrzo sukrenuli...

— Kud nas voze?— Možda i kući, Idemo prema našem kraju.— Sigurno ćemo prije mraka proći kraj sela.— Da mi je, majko moja, vidjeti bar kuću!— Ako stane, tražit ćemo vode. Možda će otvoriti.— Neće baš tamo stati.— Zašto ne bi?— Ja mislim da mi nećemo često stajati.— Sad je već gotova žetva. Sigurno je netko požeo

i maše.— To nam je svejedno. I tako nećemo jesti svoje

pogače.— Meni bi ipak bilo draže da znam da je sve sre-

đeno.— A baš je ove godine ponijelo.

178

Jednolično udaraju točkovi. Juri vlak u pravcunjihova zavičaja, vidi se. . . Dječaci su sad jači. S višenade. Sad su željniji...

— Ti Miloše, dobro čuvaj to mjesto. Moramo po-gledati kuću i selo.

— Zato sam se i žurio da stanem uz prozor. Samomi je previsoko.

— Stat ćeš na ovo.— Bar da stane!— O tome ni misliti.— Mi smo bliže, a ti, Slavko, dalje od svog sela.— Da.— Vidjet ćeš naše lijepo selo. Kraj ceste. I uz

prugu.

Bilo bi dobro napisati pismo i baciti kraj stanice.— Možemo. To je baš pametno.— A tko će ga pročitati?— Nisu svi uhvaćeni. Možda će ipak netko saznati

gdje smo.— Imate li onu olovku?— Izgubili smo je poslije onog pisma grobaru.— Da potražimo.

Nitko u vagonu nije imao olovke, ni bilo kakvogsredstva za pisanje. Uzalud su tražili. Prijedlog dosjet-ljivih dječaka je ocijenjen kao pametan, ali nije se mo-gao ostvariti. Neke su žene predlagale da se baci ko-mad marame, ili nešto što bi se moglo prepoznati.

Predvečerje lijepog dana. Lokomotiva kao da hoćestići sunce feoje se sprema da, umorno od dnevnogputa, zaspe negdje daleko, najdalje; tamo gdje jošnitko nije bio. Izvija se dim, garav i gust, a udarajutočkovi klop-klop . . . Ravnica, i njive požnjevene. Po-lja zelena kukuruzima. Milo za oči.

Udaraju točkovi. Na prozorima se smjenjuju oči.Gledaju kroz okovane otvore, a srca udaraju, gore odželja da vlak uspori, stane. No, on juri. Juri. Juri. Gutakilometre. Mijenja slike.


•— Tu su ostali naši, sigurna sam.— Može biti. I meni se čini.— Čekaj da ja malo pogledam.— Stajemo.— Idemo i mi k njima.— Ne vjerujem, čekaj malo.

Lokomotiva uspori i zaustavi vlak. Sve se umiri.U vagonima komešanje. Svi bi htjeli vidjeti to mjestogdje su one noći ostali očevi, muževi, braća, djedovi...To je taj pakao kraj rijeke, o kojem se uz pomoć maš-te vezu najčudnije i najužasnije priče.

— Vode nam dajte! — vikale su žene.

Bez odgovora.— Djeca umiru od žeđi!— Nek lipsaju!— Samo malo. Otvorite!— Pucat ću!

180

Poglavlje trideset i sedmo

Palo je sunce iza dalekih strana. Ruke su ostavilesrp i kosu. Loptasti mjesec, onaj dobri znanac iznadokvira logorske kule, opet nad poljima luta. Rodio seuvijek isti. Blijed je i zamišljen. Kao da razmišlja opravcu puta vlaka koji je samo jednom stao. Ili pre-nosi misli Rankove majke u selo kraj rijeke. Moždaprisluškuje kucanje Miloševog srca: ono udara pola-ko, pa jako, pa sve tako. Ili stari skitnica želi pomoćiumornom Slavku.

Mjesec nad poljima. Nad vrbama. Nad uspomena-ma. Nad žitom koje nije požnjeveno. Mjesec nadvlakom bez nade. Nad rijekom koja prima mrtvesplavare i teče u suprotnom smjeru od kretanjavlaka. Mjesec nad selom kojem se približavaju nje-govi stanovnici. Zapleo zrake u grane duda koji je Mla-den s ocem sadio nasred dvorišta. Miluje mu grane,kao što je dječak činio s prstima. Nježno i željno. Daraste. Da bude svjedok. Da priča nakon povratka.

Jablani na raskršću. Dva visoka stražara pružajuzelene ruke u visine i poručuju da je nebo nisko. Pre-malo je prostora. Rode se više tu ne gnijezde. Napus-tile su selo. Ne vole samoću pustoši. Ptice se čudomčude što nema dječaka s praćkama, a livade čekajumale pastire da na pašu potjeraju krave i da sevaljaju po zelenom sagu kraj kanala.


Ravnica. Dlan. Zeleno. Mirisno. Udara vlak. Dim sediže. Oči su spremne. Selo na pomolu. A mjesec svi-jetli. Premalo je prozora. I još žice.

Sve je isto. Cesta. Redovi kuća. Jablani. Voćke.Ograde. Škola. Dom. Sve. Zar baš sve? Nema svjetla.Zar je mjesec jedini određen da svijetli? Da. Za drugogi ne treba osim za pustoš. Ona je u kućama, u stajama.U dvorištima. U oknima. U slomljenom cvijeću i na-puštenim livadama.

Sve je ikratko. I isto. Nigdje ruke na pozdrav. Nig-dje lampe u prozoru. Zakašnjelog težaka na putu, gla-sa. Samo suze. Sve je tužno.

Samo suze. I kratko. Poludjela lokomotiva. Suze.Mnogo suza.

Miloš na prozoru. Misli. Vidi da lokomotiva nemi-losrdno udaljava kompoziciju od rodnoga im sela. Pla-če glasno. Misli okrilatile. Lome im se krila. Dječakih brani i zavija. Zalijeva suzama. Pojačanim udara-njem srca. Krvavog i tužnog.

— Miloše, sjedi. Odmori se.

Ostao je uz prozor.— Vratit ćemo se. Osjećam to.— Nikada.— Sigurno.— Kome da se vratim? Kome?— Bit će živih.— Malo.— Mnogo.— Ne.

Dolazio je grad. Stotine sijalica. Isto ikao i ondakad je s ocem išao posjetiti bolesnu majku. Krijući,ušli su u bolničku sobu. Čudno je mirisalo. Bjelina.Mir. Na krevetu ležala je majka. A sad je više nema.Daleko je otplovilo njeno tijelo . . . Grad na rijekama.Prvi grad u koji je stupila Milo ševa moga. A koliko ćejoš gradova proći.. . .

182

Vlak nije stao. Samo je usporio vožnju peronom.Promicale su skretnice i svjetla, d onda opet ista slika:ravnica .i noćni miris ljeta. U vagonu jedan mrtav dje-čak. Bio je prilično izdržljiv i nije izgledao bolestan.Majka nad njim nariče tužaljku kakvu može roditi je-dino majčino srce.

— On je iz mog kraja — prošapta Slavko.— Čuo sam za njegovog oca — umiješa se jedan

mališan.— Da li si ga poznavao 'ranije — priupita Mladen.— Ne. Zaniječe mališan glavom. Slavko će na to:— Njegova majka je imala djevojčicu. Zvali su je

Srna. Bila je vitka, brza, okretna i uvijek pomalo nas-mijana. Iznad o<ka je imala znak. Pala je s jabuke inabola se na neku suhu granu.

Nju su odnijeli logoraški grobari. Majka je jedvapodnijela gubitak.

— Znači, ona više nema djece?— Nema.— A gdje je njegov tata?— Na našoj planini. Znaš.— On se bori iz šume?— Da.— On će osvetiti svoju djecu.— Ali im neće moći vratiti život.— Da.— Što ćemo s njim?— Mrtve neće dugo voziti.— Zar majka neće moći sahraniti maloga?— Ne.

Vlak je ulazio u veliki grad u kojem, po pričanjužena, živi glavni ustaša koji izmišlja ovo zlo. Žene suhtjele nešto poduzeti, žaliti se.

— Neka nas puste k njemu. On će nam pomoći.— Ženska glavo, gdje bi on nama pomogao, kad je

zapovijedio da nas muče?


Vlak je stao. Stražari su otvarali vagone. Saopća-vali su da će milosrdne sestre dijeliti hranu bolesnici-ma. Iznenađene žene su to shvatile kao dobar znak.

Obučena u bijelo, jedna milosrdna sestra je dije-lila bolesnicima mlijeko a ostali su dobili samo komadkruha. Majka, čiji je sin ležao mrtav, obrati se krozsuze milosrdnoj sestri:

— Mila sestro! Pomozi mi. Sin mi je mrtav. Kakoću ga sahraniti,.

— On se preselio bogu.— Ali, ja bih htjela znati gdje će mu biti grob.— To nije važno. Bog se brine o <njemu.

Sestra je pozvala stražara koji je naredio da semrtvi mječak odnese iz vagona. Dvojica ljudi dođošei bez milosti O'đnesoše dječaka. Ništa nisu pomoglazapomaganja majke. Sve se odigralo tako brzo da maj-ka nije ni stigla išta reći ili zaiskati. Ma gdje će sdjetetom da mu oma na grob dođe...

Stražari su zatvarali vagone. Vikali su. Prijetili iprostački psovali.

Vlak je krenuo dalje. Ostao je grad i sestra kojatvrdi da je mali ispod planine otišao bogu. Cijeli vagonispunjava prodorni jauk nemoćne matere, stražar iz-vana lupa kundakom po vagonu. Žena ne prestaje.Vlak juni. Jedna smrt više, I suze materine...

— Ti si, Slavko pametan. Reci kamo mi idemo?— Izgleda da je onaj brico dobro rekao.— U Njemačku, znači.— Sigurno. Ovo bi trebala b i t i Slovenija.— Poslije dolazi Austrija?— Da. Iza toga Njemačka. Daleko je. Ja sam učio

u gimnaziji nešto o tim zemljama, a naše granice dob-ro znam.

— A kako izgleda granica?— Vidjet ćemot.

184

Poglavlje trideset i osmo

Talas svježeg zraka i svjetlost umijese promjenu uvagonu kad ga otvoriše. Vlak je stajao. Putnici su spa-vali. Tako im je najbrže prošla ova noć putovanja unepoznato. Priče su zamijenjene sanjama. Žene će si-gurno dugo pričati o tome što je koja sanjala i štosnovi znače.

Stajali su dalje od stanice. Nigdje perona. Samokolosijeci. Otvaraju sve vagone. Vjerojatno se ostajeu ovom gradu, kojemu ne znaju ime. Nema ljudi dapitaju, a tko zna možda tu ljudi drugačijim jezikomgovore.

— Koji je ovo grad?— Smrtovnik — odgovori ustaša.— Smrtovnik?— Je li to naša zemlja?— Sva je zemlja vaša.— Je li mi tu ostajemo?— Ne dosađuj!

Izašli su sporo, i, začudo, nitko ih nije psovao nipožurivao. Postrojili su ih na čistini kraj pruge. Ooetsu stajali u redovima. Svaka porodica zasebno. Milošje bio s Mladenom. Ona žena je bila sama. Zbog togaMladenova majka reče:


— Sestro, dođi k nama. Uzmi ovog dječaka.— Žena bez riječi p.riđe i pruži ruku koju Miloš

prihvati i osjeti da je hladna.Jedan je ustaški oficir išao s dvojicom Nijemaca i

brojio logoraše. Nešto je zapisivao i objašnjavao. Izatoga su nekud otišli, a narod je čekao.

— Šta oni sada rade, Slavko?— Ovi su nas brojili.— Zar misle da je netko pobjegao, kao ptica.— Možda.— Sigurno se nisu ni sjetili da je mali umro?— Nije on jedina.— Otkud znaš?— Ti uvijek misliš?— To ni je loše.

Manja jedinica njemačkih vojnika zaustavi se predredovima logoraša. Oficir nešto uzviknu, a vojnici ski-nuše oružje. Narod se zagleda.

— Sad smo njihovi — reče Slavko.— Kako ti to misliš?— Tako. Oni će zamijeniti ove.— Je li to bolje ili gore?— Nisam prorok. Mislim, jednako.— A zašto nas sada preuzimaju Nijemci?— Ovi su se umorili.

Njemački oficir razvodio je svoje vojnike krajstroja. Gdje god je prije stajao ustaša, sada je ostaopo jedan njemački vojnik. Ustaše su odlazili na mjes-to gdje su maločas stajali Nijemci.

Sve je trajalo kratko. Pred dječacima i narodomstajali su drugi vojnici.

— Oni nas ne razumiju. Bar ćemo ih moći psovati— odvali jedna žena.

— Mudri su oni. Sigurno znaju i naš jezik — do-dade druga.

186

— Sigurno bar jedan zna.—• Bolje je ćutati. Možda su i to.

Ustaški oficir naredi svojima »mirno«, i »nadesno«,zatim ustaše odoše. Neki su se još jednom okrenuli dapogledaju -narod.

— Sad se držite Švaba. Oni su med i mlijeko — iz-valio je jedan ustaša.

Njemački vojnici nisu rekli ni riječi, čekali sudalje naređenje, koje je skoro uslijedilo.

Pred stroj je izašao jedan mlad vojnik i govorioje našim jezikom.

— Od sada ste pod komandom Nijemaca, koji ćepreuzeti brigu o vama. Osnova svega je red i rad. Zapokušaj bijega strijeljamo. Krenut ćemo. Uzmite stva-ri!

Išli su ulicama nepoznatog grada. Znatiželjno sugledali oko sebe. Na ulicama nije bilo mnogo ljudi, asvaki je prolaznik bojažljivo promatrao kolonu. Naprozorima su se pokazivale neke glave. Ljudi su htje-li vidjeti koga to Nijemci gone. Već su navikli na tak-ve povorke.

žice i barake. Na ulaznim vratima Nijemac s au-tomatom. On je otvorio vrata. Kraj njega je stajaooficir s vrlo sjajnim čizmama i crnim povezom na oku.U ruci je imao kožni korbač, kojim bi samo katkadudario po čizmi.

— Znači, ostajemo ovdje.— Opet u logor.— Da nisi mislio da će nas Nijemci vratiti kući?— Nisam to mislio, a l i . . .— Nikakav ali neće biti, već samo opet gladovati

j, možda, raditi.— Možda ipak nećemo ostati?— I to je moguće.— Gledajte koliko ima baraka.— I nas je mnogo.


Sve što je tko imao, moralo je ostati vani, predvelikom barakom. To je bila naredba i oproštaj sazadnjim uspomenama, koje su neki vrlo pažljivo ču-vali.

Ulazili su u baraku. Na vratima je svatko dobiosapun i peškir. Išli su na kupanje. U jednoj su sobisvi čekali goli i onda po redu ulazili i kupali se. Svese odvijalo po redu i brzo. Za nepun sat bili su goto-vi. Gole su ih smjestili u druge prostorije barake. Umeđuvremenu, odjeću su odvezli na parenje.

Rublje je zaudaralo i bilo zgužvano. Dječake tonije smetalo. Nije im bilo žao njihove logoraške uni-forme.

Poslije zaprašivanja protiv ušiju, dijeljena je hra-na. Svatko je dobio komadić kukuruznog kruha i malokrumpirove juhe.

Jeli su brzo, kao da nemaju vremena, kao da ćeim netko oteti toliko žuđeni zalogaj.

— Ipak je kruh najvažniji na svijetu — reče Slav-ko svojim drugovima i slatko nastavi večeru.

— Još da ga ima dosta! — uzdahnu Mladen.— Ipak je ovdje bolje — dodade Miloš, zadovoljan

što je konačno dobio hrane i što ne vidi krvnika kojimu je ubio majku.

Nad logor se spustila noć.

U barakama, na tvrdim krevetima od dasaka, spa-valo je ispaćeno selo, snivajući sutrašnji, možebiti bo-lji dan.

188

Poglavlje trideset i deveto

Strašna galama njemačkih vojnika, zvukovi zviž-daljki i lavež pasa prekinuli su snove umornih logo-raša. U barake je ušla prokleta zora.

Sve se odigralo u nekoliko minuta.Vojnici su vikali, lupali po krevetima i podu, po-

žurivali i prijetili. I umorna, iscrpljena, i sinoćnjimdočekom smirena kolona odjednom je oživjela. Unjeno se srce opet useljavao strah od onoga što ćedoći.

Mnogi su sinoć uljuljani lažnim nadama da će svebiti bolje, da će prestati batinanja, ponižavanja, tuče ijauci, da će se živjeti u žicama, ali bez toliko opasnos-ti i straha.

A strah se ipak vratio u zoru, koja je došetala neš-to ranije i pripremala čudan koncert galame i prijet-nje, neizvjesnosti i najave nekog novoga zla.

Majke su hitro budile djecu, nastojeći da na vri-jeme izvrše čudne naredbe vojnika u zelenim i crnimuniformama. Bojale su se da ne zakasne, da ne povri-jede nove gospodare, da ine izazovu korbače u njiho-vim rukama ili ne razbjesne uhranjene vojničke psekoji su pratili pokrete svojih gazda.


— Počelo je — šapnu Mladen svojoj majci i stis-nu toplu ruku.

— Samo požuri — odgovori majka.— Slavko, možeš li? šapnu Miloš svom drugu i po-

žuri prema vratima.— Mogu!

Iz baraka su jurili zbunjeni logoraši. Kao grom izvedra neba, njih je iznenadilo jutarnje buđenje.

Na velikom prostoru između baraka stajao je ofi-cir koji ih je ono sinoć dočekao i sa svojim vojnicimapreuzeo od ustaša.

Vojnici su postrojavali logoraše u četiri reda. Ženesu pomagale djeci da stanu kraj njih. Neke su majkečvrsto stiskale djecu uza se, bojeći se da ih ne odvoje.Stražari su ih odmah razdvajala i postavljali točno pre-ma rasporedu, u četiri reda.

Transport je stajao pod vedrim nebom i gledaokako se rađa rumeno sunce i najavljuje još jedan dan,koji će možda donijeti mnogo iznenađenja i uzbuđenja,poput buđenja kakvog još nisu doživjeli.

Odjednom sve se smirilo. Šut jele su žene, zanije-mila su znatiželjna djeca, bolesni nisu plakali, Nijemciviše nisu galamili, psi nisu lajali.

Sve je stalo, kao da odaje počast rađanju sunčevekugle.

Tišina je ubijala. Njena je sablja sjekla ravno posrcima majki. One su opet slutile moguće rastanke ismrti. One su gledale neku krvavu cestu, po kojoj idekolona i guta njihovu djecu. Slutile su suze i jauke.Slutile su odlaske i nedolaske. Dosanjavale su .nedovr-šene snove, pune krvi i rana i dječjih očiju mrtvih.

Tišina je kosila. Sjekla nadu.

Njeni su rafali postajali sve ljući, razorniji.

Izgledalo je da će se dogoditi nešto strašno.

190

— Zašto su nas tako rano budili i tako brzo istje-rali?

— Zar će opet pakao?— Zar će nam oduzeti djecu?— Zar mukama nije došao kraj?— Zar nema nade i spasa?—• Zar ima gorih zvijeri od zvijeri koje su nas do-

vele u ovaj logor?•— Zar su Nijemci krvoločniji od ustaša?U glavama rojevi misli. Predviđanja i zle slutnje.

Pitanja bez odgovora.

Tišina traje vječnost a tek su nekoliko minutanijemi.

Tišina pjeva svoju jutarnju pjesmu, svoju himnurađanju sunca i najavljuje umiranje nade.

Tišina sije prokletstvo i umnožava majčine brige.

Tišina nadjačava sve sile i otrovom svojim prijeti,kao da stiže srnak svijeta, kao da će sve nestati: i sun-ce, i život, i barake, i vojnici i njihovi uhranjeni psi,u čijim se očima ljeska neka čudesna snaga.

Takvu tišinu selo iz kraja kraj rijeke nikada n i j edoživjelo.

Onda lagani koraci oficira u crnoj uniformi.Jedan, dva, tri. . .Stao je na posebno označeno mjesto,.Popravio je svoj orni povez na lijevom oku.Lupkao je korbačem po sjajno uglancanoj čizmi.Pogledom svog jedinog oka ošinuo je nijemo če-

tveroredo selo.

Jedna žena u prvom credu, baš u ravnini gdje jestajao oficir, pade. Val nemira pokrenu masu logora-ša. Oficir svojim korbačem dade znak i dvojica voj-nika odvukoše onesviještenu ženu. Za njom je potrčaomršavi dječak ali vojnici ga grubo vratiše na mjesto.


Uz oficira je stao jedan mladi vojnik u crnoj uni-formi.

Oficir se obrati logorašima na njemačkom jeziku,a vojnik je lagano prevodio njegove riječi.

Oficirov je glas bio visok, kreštav i uznemirujući,dok je tumač govorio smireno, kao namjerava da pop-ravi utisak koji je izazvao oficirov nastup.

— Vi ste stupili na tlo velikog Njemačkog Raj ha.

Vi ste od sada pod specijalnom komandom našihpolicijskih snaga, koje će se brinuti o vama.

Vi ste pripadnici koncentracionog logora, koji ćevas rasporediti u određene komande.

Od vas se traži pokornost, red i rad!Mi ćemo prema vama biti pravedni d strogi.Za sve prekršaje oštro kažnjavamo.Za neposlušnost i pokušaj bijega, kažnjavamo

smrću.

Neka vam je, na početku, sve jasno!Dakle: pokornost, red i rad!

Oficir je posljednje riječi izgovorio oštro, prijete-ći svojim korbačem, a zatim je, u pratnji vojnika, po-šao ispred prvog reda logoraša.

Hodao je lagano, promatrajući žene i djecu. Zanjim je išao tumač, očekujući da će oficir s mekimrazgovarati. On je, međutim, samo šutio.

Kad je prišao mjestu gdje su stajali Miloš, Mla-den i Slavko, oficir malo zastane. Kao da je htio neštoreći dječacima koji su mirno stajali i gledali novoggospodara, koji im je malo čas deklamirao nekakvenaredbe i pravila, upozorenja i prijetnje.

— Ti! — obrati se oficir Slavku.

Dječak se nije pomaknuo.— Tebi govorim — oficir pokaza na dječaka.

192

Slavko na licu osjeti ikorbač i zbuni se'.— Izađi! Brzo! Oficir povisi ton, a vojnik prevede

njegove riječi.

Dječak istupi i stade pred jednookog.— Ti si iz šume? Bandit? Tvoj otac bandit?

Kad je Slavko čuo prevod, mimo odgovori:— Nisam iz šume. Ja sam iz jednog lijepog sela.— Ti si mali bandit? — nastavi oficir.— Ne razumijem — odgovori Slavko.— Me razumiješ što znači bandit?— Ne razumijem.— Bandit puca na našu vojsku. Ubija.— Ja nikad nisam pucao. Tukao sam se s dječa-

cima koji su ubijali ptice.

Tumač prevede dječakove riječi.

Oficir se blago osmjehnu i nastavi.— Tvoj otac bandit?— Moj je otac mrtav.— Ti si razumio što sam vam rekao?— Mislim da jesam.— Ti nećeš bježati?— Ne.— Ti dobro trčiš?— Mogao sam dobro trčati.— Pazi dobro!

Slavko je pažljivo gledao »to će oficir uraditi, Većje imao gorka iskustva iz logora (kraj rijeke, i zato jeočekivao nešto iružno.

Oficir pogleda vojnika i njegovog ogromnog psakoji je sjedio na zadnjim nogama i čekao naredbu. Za-tim baci svoj korbač, daleko prema žici.

U tom trenu pas ustade. Zauzeo je pripremni stav.

U četveroredu mukla tišina. Samo su logoraškeoči narasle.


Oficir pod viknu Slavku:— Brzo, donesi korbač!

Dječak pođe, ali ga oficir vrati.— Trči! Brzo!

Slavko potrča prema žici, a oficir strogim glasomizdade naredbu ogromnom psu:

— Adler, naprijed!

Pas strašnim skokom dostiže dječaka i obori gana tlo.Pri tom je bijesno režao, kao da će razderati Slavka.

Žene zajaukaše.— Adler, mir! — opet oficir izdade naredbu.

Pas pusti Slavka i stade kraj njega, očekujući no-vo naređenje.

— Dođi ovamo! — naredi oficir Slavku.

Dječak popravi rukav svoje razderane košulje istade pred silnika.

Stao je i gledao u njegov crni povez na oku. Nijeplakao, mada mu je srce strašno lupalo, kao da će is-kočiti iz grudi.

— Vidiš, mali bandit! Tako ćemo svakoga tko bipokušao bježati. Iz naših se ruku ne može. Mi odre-đujemo put kojim ćete ići. Vi morate slušati i raditi!Za vas nema drugog puta.

Oficir je izvodio svoju omiljenu predstavu, nasla-đujući se nad nemoćnim dječakom, strašeći ostale lo-goraše. On je najavljivao što ih čeka u nastavku nji-hova krvavog puta u nepoznato.

Slavko nije skidao pogled s crnog poveza, niti jeičim pokazivao da se oficirove riječi i njega tiču.

Masa logoraša ostala je nijemi zid šutnje.

Nad njima je lebdjela neka nova i drukčija opas-nost.

194

Nju su najavili oficir s crnim povezom na oku, lju-ti pas Adler i vojnici u crnim i zelenim uniformama.

Selo je ušlo u novi pakao.

Stiglo je u ruke izumitelja mučilišta koja su do-bila ime: koncentracioni logori.


Poglavlje četrdeseto

Vlak-crvena zmija, s glavom -koja riga crni dim ivatrene iskre, okovana šarama žica-čuvarica, okićenazelenim vojnicima i pritajenim smrtima njihova oruž-ja odnosi svoje putnike u neka nova prostranstva.

Vijuga između visova gorskih, presijeca zelene do-line, ulazi u garave tunele, penje se i spušta, tutnji iz-među lijepih kuća, na čijim balkonima ima mnogocvijeća. ..

Juri i žuri na strogo određeno odredište, stideći sestati u nekom gradu gdje, možda, ima dobrih ljudi,vode i kruha, mlijeka i lijeka, i malo slobodne zemljeda primi mrtve putnike.

A iza žica, pritajile su suze i tuge, razigrale znati-želje i zle slutnje.

Uz mali prozor, okovan žicama, idežuraju tri paraočiju. Miloš, Mladen i Slavko promatraju nebo i zem-Iju.

Žice im sijeku poglede i ranjavaju slike livada išuma, zelenih krošanja i tamnih krovova.

Zanio ih je niski let jata ptica.

Nad dolinom razigrana krila. Igra — let. Život.— Kao nad mojim livadama kraj rijeke <— posve

tiho progovori Mladen.

www.krajinaforce.com

— Ptice u svim zemljama jednako lete — dodadeMiloš.

— Ako im netko ne odredi pravac, kao nama —opet će. Mladen.

— Ja ipak mislim da ćemo se ovuda i vratiti. Za-to, pamtite slike. Zapamtite što više. Moramo se vra-titi. Čekat će nas naš Ranko!

Polako i odlučno govorio je Slavko. Kao da se za-klinje, kao da naređuje.

— Moramo se vratiti. Moramo!

Šaptao je drugovima, poručivao pticama u letu,javljao livadama i niskom osamljenom oblačiću, koji sepribližavao vrhu planine.

— Moramo se vratiti svojim pticama.

198

BILJEŠKA O PISCU

Darde Burdć rođen je 6. svibnja1929. godine u selu Kinjač'ka, krajSiska.

Ustaše su ga 17. svibnja 1942. go-dine otjerali u koncentracioni logorStara Gradiška, a zatim u Njemač-ku i Poljsku, gdje je proveo punetri godine.

Po zanimanju je profesor.

Sada obavlja dužnost direktora Novinsko-izdavačkeradne organizacije »Radničke novine« u Zagrebu.

Objavio je zbirke pjesama: »Sjećanje«, »Zvijezdene čitaju poruke«, »Jato ornih ptica«, poeme »Besmrt-na kao vječnost«, »Pedeset mrtvih razreda spava« i»Epitaf kraj zelene rijeke«, zbirku pjesama za djecu»Tisuću kišobrana«, roman za djecu »Najdraža izora«,dječji igrokaz »Gdje borovi šume«, knjigu uspomenaiz logora »Evropom između žica« i zbirku priča zadjecu »Zgažena svirala«.

Pjesme su mu objavljene u knjigama »Poleti, pjes-mo«, »Stihovi za najmlađe«, zastupljen je u antologiji


»Zlatna knjiga svjetske poezije za djecu« i u priručni-cima za lektiru učenika osnovnih škola Hrvatske.

Suradnik je listova za djecu »Radost«, »Smib«,»Modra lasta«, »Kurir«, »Galeb«, »Vesela sveska« idrugih.

Objavio je nekoliko brošura, a koautor je priruč-nika »Sisak i banijski kraj«.

200

Milan Nožinić

PLEDOAJE ZA DOBRO, KLETVA NA ZLO

Tek kad čovjek posljednje stranice ovoga djelaiščita, osjetit će olakšanje s kojim je, proputovavšikroz taj pakao kraj rijeke, nagrađen za svoju strep-nju, za strepnju i upitanost da li će tri Velika malajunaka, zatočena sa svojim majkama i bakama, i sto-tinu svojih vršnjaka, u fašističkom logoru uzmoćiopstati na stravično goloj crti smrti, da li će u svojojborbi uspjeti. Upravo tako: čitalac će od prvih doposljednjih stranica ovoga štiva (zajedno s autorom)za pravdu strepiti, on će male junake u njihovojborbi i otporu bodriti, s njima svoju želju i Nadudijeliti i na kraju suza ipak, ipak uspjeti... Štouspjeti? Odrvati se, bar tu nepravdu smrti odložiti...a čežnju i Nadu... !? Dječake, njihove majke i bake,i obdržane vršnjake izvode iz toga pakla kraj rijeke,ali — Nijemci ih transportiraju, ne u Slobodu, zna se,nego nekud (u Njemačku, Poljsku), no u prirodi jedječaka junaka da čežnjom i Nadom snatre da će ovaOdgoda Smrti, možebiti, dospjeti s njima na nekosvjetlije obzorje, da će ih negdje zgranuti Čudo žu-đenoga, Slobode... S ovih nekoliko uvodnih redakaiskazujem i ocjenu kolika je sugestivna snaga ovepripovjetke, njenih slika i metafora, i dimenzija njenehumanističke poruke. A pisac nije imao »lakog« »lite-rarnog« zadatka. Koliko god je žrtvi (junaku) teškopridržavati, čak spašavati Nadu i uspravljati Volju


/a Život u totalnom opkol jenju Smrti, toliko je teškopiscu iz toga paklenog košmara »izsublimirati«, (izlite-rarizirati) tu Nadu i tu Volju, tako da ta paklenskaStvarnost, postupkom umjetničke transpozicije dobijesvoj literarni ekvivalent. A Đorđe Đurić je postigaoto, i ne samo da je to ostvario nego je i onaj pra-davni poriv s početaka pismenosti čovjekove, onaj pj-riv s kojjm se posiže za knjigom a koji bismo moglinazvati pojednostavljeno — Znatiželjom, sublimirao,odnosno transponirao u vrelu, »navijačku«, molidbenuželju čitaočevu da tamo, na kraju, Dobro pobijedi, dasudbina ovih dječaka junaka (i njihovih majki, baka,vršnjaka) neku malu sreću u tom paklu apsolvira.Pa sad, je li to literatura s takozvanom tezom, s tako-zvanom tendencijom, literatura angažirana, pa što?!Neka je i to, kad drukčije i ne može biti! Čitalacće se solidarizirati s autorom koji, uostalom, svojetendencije takozvane — kao i svoje patnje i čežnje —ne skriva, niti bi bilo ljudski (pa ni umjetnički!) dato čini. Autor je jedan od one trojice malih junakavelike žudnje u tom logoru smrti Stara Gradiška,čitalac će to odmah vidjeti i sa simpatijama piscausvojiti i iz toga razloga, samo neće znati, a rado bida dokuči je li on, pisac — Slavko, Miloš, ili, možda,Mladen?! Na istoj će se dakle, duševnoj i duhovnojravni naći čitalac i pisac, a pojačanje ove veze do-lazit će iz saznanja čitaočeva da je ovo djelo tragikei heroike dječaka junaka pisalo zrelo pero, darovitopero, umakano u mastilo suza i dječačkoga sužanj-skoga sna. A samo preo umakano u dječju suzu i pat-nički san moglo je da ispiše ove potresne straniceo snatrcnjima mališana, dok iz žice i logorskih suro-vih zidina gledaju nostalgijom u mliječnu mjesečinu— tamo Izvan, daleki im sjajni mjesec, ponekad lam-pu Nade, ponekad neprijateljski bezdušnu nebeskulutalicu koje se njihova patnja, Dolje, ne tiče; Sunce,oteto im, biva toplo oko materino, a poneki put ne-milosrdna paklenska pržina koja Odozgo, s užarenihnebesa, ub i ja Dolje iscrpljene sužnje, u dosluhu sazlotvorima. Stranice opisa, slike dramatičnih konfron-tacija junaka-žrtava s nemilosrđem, silništvom zlotvora,

202

reljefne su i snažne, mada pisac, osvjetljujući tu panora-mu genocida, reflektore pretežno zadržava na žrtvama--borcima za Život, na zasužnjenim mališanima, dok zlo-čince profilira više kao crne silhuete, ili kao bezdušneautomate — neljude kakvi su, u suštini svog bezdušjai bezumlja, bili. Uostalom, kroz paćeničke svoje suzeovi junaci-žrtve silnike su samo tako i toliko percipi-rali i doživljavali — kao nasrtaj napasti, suzbijajućiih, braneći se od njih kao školjka od hobotnice —stiskanjem srca i zjenica. Dakle, pisac je u tomu pro-našao neku svoju (dječju), čitaocu prihvatljivu mjeru,pa neće biti mjesta »prigovorima« (kakvi se često po-javljaju — iz mode, kad je o ovakvoj literaturi riječ)da je »slikao« »crno-bijelo«(!). Pravo je reći da jeslikao I CRNO I BIJELO ... (i drugo i treće, a to nijemana, nego vrlina ovoga djela osebujne vrijednosti.To je djelo — pledoaje za Dobro, kletva na Zlo. Usvom pledoajeu uspijeva — jer će čitaoci mališanibodriti svoje vršnjake junake ove knjige, i osjećatiza njih kao za svoju braću i u kletvi uspijeva — jerće roditelji sve djece strepiti nad životom malih veli-kih junaka ove knjige kao da strepe za vlastitu dje-cu.(...)


Dr Vjera Rašković-Zec

POŠTENO I LITERARNO USPJEŠNO

Roman je ovo o vremenu prošlom, ratnom, logo-raškom. O logorima u drugom svjetskom ratu mnogoje napisano, ali nikada dovoljno da se užasi rasvijetledo kraja, da se dokumentarnom i literarnom riječjudopre do dna zločina kakvom primjerenog nema upovijesti čovječanstva. Ovaj je roman ipak nešto dru-go i novo, ne samo zato što se bavi logorom smrtina našem terenu, u kojem su i ubojice i ubijani našiljudi, jer se o tome dosta pisalo, nego zato što sujunaci, preciznije rečeno žrtve, DJECA. Dakle, romano logoru, o djeci — za djecu. To mu određuje origi-nalnost i specifičnost.

Roman u prvi mah djeluje simplificirano, svedenna crno-bijelu tehniku, ali činjenica da je namijenjendjeci uvjetuje tu simplifikaciju. U biti se ne radi ocrno-bijeloj polarizaciji, nego o relaciji dobro-zlo. Ulogoru Stara Gradiška takva podjela ljudi i zbivanjajedino je realna i moguća, odnosno nemoguća je bilokakva druga. U logoru su uistinu egzistirali zlikovcina jednoj, i nedužne žrtve na drugoj strani.

Autor je i sam bio dijete-logoraš. Njegove emocije,za svagda urasle u psihološko vrijeme, ostale su du-boko u njemu, jer su utisci iz djetinjstva ono štoizranja i pretače se u književni doživljaj. Često čov-jeka emocije zarobe tolikom snagom da ih ne može

204

adekvatno izraziti. Kad ih prenese na papir, snagaim se gubi, jer je nemoćan da ih adekvatno pretočiu pisanu riječ. To se osobito odnosi na krajnje mučneemocije koje donosi djetinjstvo, proživljeno u logorusmrti.

Smrt djeci nije imanentna, daleka im je i ne-shvatljiva. Nisu opterećena nikakvom mišlju o smrtii umiranju. Stoga je sučeljavanje djeteta i smrti naj-svirepije nasilje nad prirodom i zakonima življenja.O tako kompleksnom psihološkom problemu pisati zadjecu, još k tome uokvireno u konkretne realije vre-mena i logora Stara Gradiška, zaista je težak zadatak.Đorđe Đurić ga je izvršio pošteno i literarno uspješno,koliko se to uopće može.

Riječ je o okvirnoj dokumentarnoj prozi, u kojusu ugrađeni likovi trojice dječaka-logoraša i ljudi kojiih okružuju. Iako je od vremena koje se u romanuevocira proteklo više od četiri decenija, ovakvog štivaza mlade nikada nije previše, ono nikada nije neaktu-alno. Svaka nova generacija djece i mladih mora upo-znati to vrijeme — da se ne bi zaboravilo i ponovilo.

Smatram da vremenska distanca od četrdesetakgodina ide na štetu istine. Naime, u literaturi su serazvila eksperimentiranja i analize koje već odavnotragaju za nekim nijansama, čak i u psihologiji naj-svirepijih zločina i zločinaca. Kad se radi o ubijanjudjece, nema i ne smije biti mjesta nikakvom psiholo-giziranju u odnosu na fašistička divljanja po logori-ma smrti. Psihološka analiza takve vrste otpada, kadlogorašku istinu iznosi netko kome je ta istina nakoži i u duši ostavila neizbrisive tragove.

Daleko je odgojnije djeci pružiti ovakvu prozu igolu istinu o ratnom vremenu nego suvremenu medio-kritetsku konstrukciju i imitaciju, kakve im često pru-žamo, a koje s našim podnebljem, prošlošću i životomnemaju baš nikakve veze.

Ovakvo je štivo djeci uvijek zanimljivo. Spašava-nje malog Ranka iz logora pratit će napetošću kojom


čitaju avanturističke romane, iako je ova proza dalekood bilo kakvog avantur,izma.(. ..)

Ima li išta humanije nego se boriti za život u car-stvu smrti — prema Barčevoj maksimi koja je vrloosmišljeno poslužila kao moto ovom romanu? Taj hu-manizam daje djeci neslućenu snagu da se uspnu nalogorsku »kulu«, tu kotu smrti, i upravo tamo sastaju,unatoč zabrani i prijetnji da će svaki logoraš biti ubi-jen, drzne li se na nju popeti.

Na kraju, po onoj »zao sluga goreg gospodara«,ustaše izručuju logoraše Nijemcima, koji ih odvode ukoncentracioni logor u gradu »Smrtovniku«.

Završetak romana je ipak optimističan, unatoč cr-nom njegovu naslovu i tragici koja je zbijena u cjelo-kupan tekst. Dječaci nastoje dobro zapamtiti put doNjemačke, da bi se njime znali vratiti u slobodnu do-movinu — kad se taj san o slobodi ostvari.

Svako poglavlje romana završava oštrom poantom.Tu literarnu maniru djeca vole i stimulira ih na dalječitanje.

Građa romana je proživljena, što se vidi iz origi-nalnih detalja, na primjer, onaj s klupkom vune ukoje je majka pokušala sakriti nešto novaca.

Ima, mjestimično, i zgusnute, fine simbolike. Takozgažene svirale postaju simbol gaženja djetinjstva, alastavice koje lete svoj životni let, nesputane logor-skim zidovima, u oku djeteta-uznika postaju nedostižanideal slobode.(...)


Za izdavača

Dr Ante Bežen

Lektor

Jasna Penzar

Grafički urednik

Duško Slatković

Korektor

Mio Plemenčić


www.krajinaforce.com

ĐorĐe ĐuriĆ

Documents