Download - Seminarski Rad-Amedeo Modigliani
SVEUČILIŠTE U MOSTARUFILOZOFSKI FAKULTETODJEL ZA POVIJEST UMJETNOSTI
Amedeo Modigliani
seminarski rad iz
Uvod u povijest umjetnosti
Mostar, 18. listopada 2012.
Sadržaj:
1.UVOD……………………………………………………………………………………1
2.ŽIVOT I DJELO…………………………………………………………………………3
3.PARIZ……………………………………………………………………………………4
4.DELTA…………………………………………………………………………………...5
5.MONTPARNASSE……………………………………………………………………... 6
6.AKTOVI………………………………………………………………………………… 8
7.1918.-1919. ; JUG FRANCUSKE I POVRATAK U PARIZ…………………………... 9
8.PRIVATNI ŽIVOT……………………………………………………………………...10
9.ZAKLJUČAK…………………………………………………………………………...12
10.LITERATURA…………………………………………………………………………13
1.UVODAmedeo Modigliani, talijanski slikar i kipar, bio je boem u pravom smislu te riječi.
Pored izvanrednog umjetničkog talenta ta činjenica ga je zasigurno najviše obilježila.
Ovisnost o alkoholu, opojnim sredstvima, teška bolest s kojom se baš i nije trudio boriti,
ljubavne veze, te prerana smrt unose u njegov život veliku dozu tragedije. Smatram da je i
zbog toga doživio zasluženu slavu, ako ne za života onda barem u današnje vrijeme. Publika
počinje suosjećati s umjetnikom, postaje znatiželjna, te želi saznati što je on stvorio unatoč
teškoj sudbini koja ga je pratila cijeloga života. Njegova umjetnost me se dojmila prije svega
zbog portreta. Fasciniralo me to što oči na portretima često prikazuje potpuno jednobojno,
crno, gotovo potpuno nerealno, promatrač ima dojam da su očne duplje prazne,da očiju uopće
nema, ali ipak su oči to što određuje njegove likove. To je prvo što promatrač primijeti na
njegovim slikama. Na taj način vjerojatno želi ostaviti svoju intimu za sebe, ne želi je dijeliti s
javnošću. Izdužuje lica i vratove, ističući najočitije osobine modela, ili ih proširuje, kao što je
slučaj kod njegovog portreta Pabla Picassa.
Modigliani slika ljude u svakodnevnim položajima, što znači da na neki način želi
prikazati svakodnevicu svojih suvremenika. Svi njegovi prikazi odišu jednostavnošću, ne
trudi se da svoje modele smjesti u neki poseban ambijent, ne pridaje previše važnosti
pozadini, što u prvi plan dovodi model koji slika, što i je smisao i cilj njegova rada. U
Modiglianijevoj umjetnosti očaravajuće je još i to što se trudi nanositi što tanje slojeve boje, a
ipak uspijeva postići kontrast, igru svjetla i sjene. Aktovi koje slika gotovo su svi slični po
formi, vjerojatno zbog utjecaja kubizma pod kojim je Modigliani bio. Između ostalog je, za
vrijeme školovanja kod slikara Guglielma Michelia, doživio i utjecaj impresionizma.
Život mu je bio jako kratak, ali bez obzira na to jako turbulentan. Obilježilo ga je
njegovo talijansko i židovsko podrijetlo, što mu u to vrijeme nije baš služilo na čast, iako ga je
on bio itekako svjestan i nikad ga nije zanijekao. Ipak, ono što je unijelo najviše optimizma u
njegov život bila je njegova velika ljubav, Jeanne Hebuterne. Ona ga je prihvatila onakvog
kakav je, s mnoštvom mana, što je ipak umjetniku priuštilo mir pred smrt. S njom je imao
kćer, za koju se nakon njegove i Jeannine smrti brinula njena obitelj. Jeanne je u vrijeme kad
je Amedeo bio na samrti bila trudna u 9. mjesecu. Nekoliko dana nakon njegove smrti Jeanne
je usmrtila sebe i nerođeno dijete skokom s balkona kuće njenih roditelja. Amedeo joj nije
mogao priuštiti život kakav je znao da zaslužuje, ali joj je ipak odao počast, i pokazao
divljenje i ljubav na svojim portretima.
Amedeo Modigliani je osoba koja je pozornost plijenila prije svega svojim načinom
života, a tek poslije svojim radom. U njegovom slučaju to su dva potpuno različita pojma,
koja zapravo nemaju puno zajedničkog. Za razliku od njegovog života umjetnost mu je
začuđujuće smirujuća, a to prikazuje Modiglianija kakav je zapravo bio, ili kakav se trudio
biti.1
1 J. Modigliani: Modigliani bez legende, Firenca, 1958.
2.ŽIVOT I DJELOAmedeo Modigliani rođen je u Livornu 12. srpnja 1884. godine. Bio je najmlađe od
četvero djece. Njegov otac Flaminio bio je poduzetnik, majka Eugenia mu je bila podrijetlom
iz Francuske. Od nje je i naslijedio sklonost ka lijepom i umjetnosti. 1883. godine obitelj
Modigliani pogađa ekonomska kriza i doživljavaju bankrot. Njegova majka uzdržava obitelj
malim prihodima od podučavanja. Upravo u vrijeme kad ih je pogodila kriza rodio se
Amedeo. Bio je jako blizak s djedom, Isaacom. On ga je prvi vodio na izložbe i u muzeje, bio
mu je najbolji i gotovo jedini prijatelj tijekom djetinjstva. Kad je 1894. Isaac umro Amedeo je
jako patio, što je ostavilo dubok trag na njega i njegovu umjetnost. Obitelj mu se polako
oporavlja od bankrota i šalje ga u Ginnasio, gdje je trebao studirati klasiku. Ubrzo nakon toga,
1898. javljaju se prvi problemi sa zdravljem, koji će Amedea pratiti cijeli život. Bio je
bolestan nekoliko tjedana, tada počinje čitati Dantea i njegovu Božanstvenu komediju. Dante
mu postaje omiljeni pisac, a njegov rad ovjekovječio je i u nekoliko svojih slika. Bolest je
prošla i Amedeo sljedeće dvije godine pohađa studio Guglielma Michelia. 1900. opet ga
pogađaju zdravstveni problemi, tuberkuloza. Liječnici mu nisu davali šanse da će preživjeti.
Majka odvodi Amedea u južnu Italiju gdje su posjetili Napulj i Capri. Tu će on prvi put doći u
dodir s antičkom umjetnošću, prije svega s antičkom skulpturom.2
Slika 1 Primjer Modiglianijevog kiparskog umijeća. Očit je utjecaj klasične antičke umjetnosti, trokutast nos, ovalno izduženo lice, izdužen vrat, stilizirana kosa. To je rezultat Amedeovog izučavanja klasike, i ono što će kasnije učiniti njegove slike prepoznatljivima. Oči kao da su zatvorene, ali zapravo nisu, nego očiju nema, kao što ih kasnije neće biti ni na njegovim slikama.
2 J. Modigliani: Modigliani bez legende, Firenca, 1958.
3.PARIZ
1902. godine, u dobi 17 godina Amedeo se upisao na Akademiju lijepih umjetnosti u
Firenci. Njegova želja za stvaranjem i umjetnosti već je tada bila ogromna. Posjetio je Carraru
i počeo istraživati klesarstvo, što je postalo jedna od njegovih velikih strasti, kojom će se
baviti do odlaska u Pariz 1906. godine.
Pariz početkom 20.st. bio je središte svijeta umjetnosti. Avangarda je u to vrijeme
mijenjala svrhu i smjer umjetnosti. Modigliani se prvo smjestio u Montmartre, gdje je neko
vrijeme živio i radio u okruženju budućih divova svjetske likovne umjetnosti i književnosti,
uključujući Picassa i Braquea, koji su tu ''izumili'' kubizam. Picasso je tu naslikao jedno od
najvećih djela moderne umjetnosti „Djevojke iz Avignona“. Modigliani je zasigurno doživio
utjecaj takvog okruženja u kojem je kubizam na neki način predstavljao revoluciju. Prije
kubizma najdublji trag na Amedea ostavila je umjetnost Henri de Toulouse-Lautreca i
Edvarda Muncha.
Slika 2 Rad s početka Modiglianijeve karijere, U njemu se vidi utjecaj Toulouse- Lautreca. Modigliani od njega ''preuzima'' finoću i nenaglašenost linija, što je u potpunoj suprotnosti s njegovim kasnijim radovima u kojima prevladava naglašenost prije svega geometrije, a zatim i linija i boje. (1907.)
Jedan od umjetnika na kojeg se Modigliani ponajviše ugledao bio je Paul Cezanne,
preteča kubizma. Kubisti su temeljili svoja djela na razlaganju ljudskog lika, kao i svega
ostalog što se u prirodi može naći, na geometrijske likove. Geometriji je pridavano puno više
pažnje nego samom značenju slike. Modigliani je i sam bio fasciniran tim ''rastavljanjem''
likova, ali ipak ne toliko da bi i sam to pokušao. On je zapravo radio suprotno, sve te
geometrijske likove koji se javljaju u bilo kojem liku sklapao je u skladne cjeline. Od
različitih pravaca u umjetnosti uzimao je ono što mu je odgovaralo, a onda to na samo njemu
svojstven način povezivao, tvoreći tako jedne od najsentimentalnijih portreta i aktova u
umjetnosti. U Modiglianijevoj umjetnosti skulptura je ono iz čega on crpi inspiraciju za svoje
slike. Njegova rana istraživanja s kamenom u Carrari ostavljaju dubok trag u njemu. Slika i
skulptura u ovom slučaju ne mogu jedna bez druge. Slika crpi snagu iz skulpture, i obrnuto;
ovisne su jedna o drugoj.
4.DELTA
1907. godine Modigliani je upoznao Paul Alexandrea, koji će dugo godina biti jedini
kolekcionar Amedeove umjetnosti. Paul je iznajmio kuću u blizini klinike u Montmatreu, koja
je uskoro postala poznata kao „Delta“. Nudila je povoljan smještaj i prostor za rad mnogim
umjetnicima. Paul Alexandre i Amedeo postali su jako dobri prijatelji, sve do početka Prvog
Svjetskog rata, nakon kojeg se više nikada neće sresti. U Delti je živio i Constantin Brancusi,
kojega je s Amedeom 1909. godine upoznao Paul Alexandre. Brancusi i Amedeo postaju jako
bliski, jer su imali puno toga zajedničkog, prije svega ljubav prema kamenu i skulpturi.
Njihov rad u početku je bio jako sličan, ponajprije što se tiče oblika i geometrije. Brancusi je
ipak bio više posvećen istraživanju apstrakcije, dok je Modigliani bio previše posvećen
ljudskom tijelu da bi ga mogao do kraja apstrakcijom raščlaniti. Zato on 1914. odustaje od
kiparstva i vraća se slikanju, možda i zbog krhkog zdravlja koje nije dopuštalo napore, a koji
su prisutni u kiparstvu.
Slika 3 (Karijatida, 1913.) Karijatide su staroj Grčkoj bile plesačice na Artemidinim svečanostima. U arhitekturi se naziv karijatide koristi za ženske kipove koji zamjenjuju stup. Očito da je lik karijatide na slici geometrijski određen, svaki dio tijela je zaseban oblik, i jasno su ograničeni jedan od drugoga. Tim razgraničenjem gubi se nosivost i snaga. Na taj način u prvi plan dolaze oblici od kojih je izgrađen lik. Na gornjem dijelu tijela izražena je simetričnost tijela. Modigliani je u ovoj slici došao najbliže apstrakciji nego na bilo kojem svom drugom radu.
5.MONTPARNASSE
Početkom 20.st. Pariz je bio središte umjetničkog svijeta, a unutar njega se posebno
isticao Montparnasse. Nekakvo mitsko značenje koje je grad poprimio u to doba privlačio je
mnoštvo likovnih i književnih umjetnika u Pariz. Još jedan razlog za to je politička situacija,
jer su mnogi zbog svoje nacionalnosti ili vjere tražili utočište za koliko-toliko miran život.
Epicentar umjetničkog djelovanja u Parizu bio je Montparnasse, gdje je stvoreno
najznačajnije umjetničko blago Pariza, ali i Francuske. Umjetnici koji su djelovali u tom
razdoblju nazivali su sebe „Ecole de Paris“,ili „Pariška škola“. Poneki su smatrali da je
umjetnost koja je tada nastajala kontradiktorna s dotadašnjom akademskom tradicijom. Važno
je napomenuti da ti umjetnici nisu imali kolektivni stil, nego je svatko radio na svoj način, i
tako utjecao na druge. Raspon njihovog djelovanja jako je velik, toliko da su od njih potekli
kubizam i fovizam, a najznačajniji umjetnici među njima bili su: Picasso, Chagall, Mondrian,
Soutine, Foujita, i naravno Amedeo Modigliani. Portreti koje je Modigliani naslikao u
razdoblju od 1914.-1916. godine uglavnom su portreti njegovih suvremenika iz
Montparnassea.
Slika 4 (Paul Guillaume, 1916.) Mladi pariški trgovac umjetninama, predstavljao je mnoge umjetnike
koji su djelovali u Montparnasseu.
Od 1914. predstavljao je i Modiglianija. On se kod Guillaumea prvi put sreo s Afričkom umjetnosti. I na ovoj slici oči su ono što prvo primjećujemo, samo što u ovom slučaju oči nisu jednake boje. Na slici je neobično to što se u pozadini javlja ime modela, to su činili još i van Gogh i Gauguin, vjerojatno po uzoru na stare Egipćane. Kod Modiglianija je Vjerojatnije da je to preuzeo od
Kubista.
Iako Modigliani slika gotovo samo poznanike, nikad se ne upušta u dublju analizu
njihove osobnosti. Taj dojam dobivamo ponajprije zbog načina na koji slika oči, možda zato
da jednostavno zadrži određenu distancu prema promatraču, a možda želi pokazati da te oči
gledaju u suprotnom smjeru od normalnog, tj. da gledaju u unutrašnjost čovjeka. Iako je
Modigliani dolaskom u Pariz sklopio mnoga prijateljstva uvijek je na neki način bio
usamljenik. Nikad se nije upuštao u bilo kakve akademske rasprave niti mu je to bilo
potrebno, ali uvijek je bio u toku. Teško bi bilo reći je li on moderan ili staromodan. Istina je
da se ponajviše bavi portretima, što je jako stara grana slikarstva, ali to radi na potpuno nov i
samo njemu svojstven način. Način na koji pojednostavljuje oblike, a potom ih opet spaja u
cjelinu je nov, samo njegov, zato bi ipak više pripadao modernoj umjetnosti.3
6.AKTOVI
Slobodni način života koji je bio raširen u Montparnasseu učinio je akt jako
popularnim. Modigliani je svojim aktovima stekao odličnu reputaciju, a naslikao ih je trideset
i pet. Upravo zbog popularnosti aktova u to vrijeme bilo ih je lako prodati,što je naravno
olakšavalo život umjetniku. Za razliku od portreta Modiglianijevi aktovi su puno slobodniji i
opušteniji i do izražaja dolazi opuštanje od njegovog dotadašnjeg stila. Modiglianijevi aktovi
bili su šokantni za to vrijeme. Iz razloga što je akt kroz povijest uvijek imao neku funkciju i
značenje. Kod Modiglianija nema značenja ni funkcije, to je jednostavno prikaz nage žene
koja zauzima čitavo platno i njoj je posvećena sva pažnja. Slikar je u neposrednoj blizini, ne
trudi se previše oko pozadine, a to je ono što je izazivalo zgražanje u to doba, jer ti aktovi
zaista nisu bili ništa više od prikaza nage žene. Jedina izložba koja je bila organizirana za
Modiglianijeva života bila je prekinuta upravo zbog aktova. Modiglianija često uspoređuju s
umjetnicima manirizma, jer su i oni svojim slikama kršili pravila klasične umjetnosti.
Omiljeni su mu bili Botticelli, Titian i Correggio. On je bio svjestan sličnosti između njihovih
3 S. Fraquelli: Modigliani and his models, London, 2006.
i svojih slika, jer su likovi na njihovim portretima imali karakteristično duge vratove, baš kao
i njegovi.4
Slika 5 (1916.) Modigliani uspijeva ostvariti svoj cilj, da naslika svoje slike što tanjim slojevima boje. Žena je u opuštenom i prirodnom položaju. Jedinstvena je, jer su gotovo svi ostali aktovi slikani u sličnim položajima. Vanjske linije su snažne, imamo dojam da je žena nalijepljena na pozadinu. Kao ni na ostalim slikama nema suvišnih detalja, žena je u prvom planu i radi se samo o njoj.
7.1918.-1919. ; JUG FRANCUSKE I POVRATAK U PARIZ
Leopold Zborowsky 1918. poziva Modiglianija i Jeanne, uz još nekoliko umjetnika, na
jug Francuske. Amedeovo zdravlje tada je već bilo jako narušeno, a u Parizu. Amedeo je tu
slikao portrete lokalne radničke klase i nekoliko puta Jeanne. Odabir radničke klase za temu
svojih slika ima najviše veze s njegovom fascinacijom ljudima, dok socijalna tematika nema
veze s njegovom umjetnošću. 1919. godine Modigliani se vraća u Pariz; boravak na Azurnoj
obali zapravo mu je samo pogoršao zdravstveno stanje i ovisnost. Počinje slikati ulja na
platnu i to portrete triju najvažnijih žena u tom periodu života: Jeanne, Hanka, Leopoldova
žena i Lunia Czehowska. Zborowski je Amedeoa predstavljao iz svog stana, radije nego iz
galerije. Ostao mu je odan prijatelj do smrti, trudeći se da mu svaki dan osigura sredstva za
život.
4 F. Russoli: Katalog Modiglianijeve izložbe, Milano, 1958.
Slika 6 (1918.) Naglasak je na mladosti, boja na licu, rumeni obrazi i istaknute usne imaju zadaću da izraze mladost koja je puna života, iako ponovno zbog očiju slika poprima sjetan ton. Djevojka ima izdužen vrat i jednobojne oči, karakteristično za Modiglianija. Rupčić u crnoj kosi kao da leprša, još jedan pokazatelj mladenačke snage.
8.PRIVATNI ŽIVOTBeatrice Hastings bila je s Modiglianijem u ljubavnoj vezi dvije godine, od 1914. do
1916. godine. Bila je novinarka, kritičarka avangardne umjetnosti. Na polju umjetnosti imala
je mnogo zajedničkog s Amedeom, iako je na ljubavnom planu između njih bilo jako
turbulentno. Tijekom dvije godine njihove veze bila mu je glavni model. Naslikao je četrnaest
njenih portreta. Promjene njihovog odnosa vidljive su u različitim načinima na koje
Modigliani prikazuje Beatrice u tim portretima.
Slika 7 (1916.) Oštre i uglate linije se kreću paralelno preko lica, sve do njegove lijeve strane, koja čini vertikalnu os slike zajedno s vratom. Pozadina je iste boje kao i sjene na njenom licu. Ta sivkasto plava koja je prisutna i u očima daju dojam da je hladna i isprazna. Slika je nastala 1916. godine, pred kraj njihove veze.
Druga važna žena u Amedeovom životu bila je Jeanne Hebuterne. Studirala je
umjetnost, a upoznali su se 1917. Njeni portreti koje je Amedeo naslikao odgovarali su
njegovim sklonostima prema manirizmu. Počeli su živjeti skupa, ostali su odani jedno drugom
do kraja života, unatoč Amedeovim pijanstvima i raskalašenošću. Jeanne mu je rodila kćer
Jeanne Modigliani, koja je autorica mnogih biografija o svom ocu.5
5 M. Secrest, Modigliani,a life, New York, 2011.
Slika 8 (1918.) Slika odiše određenom elegancijom i profinjenošću. Taj dojam dobivamo zbog zavojitog oblika tijela i ovalnog lica. Na slici su čak i oči naglašenije, što je pomalo čudno, ali u svakom slučaju slici daje dodatnu čar i obogaćuje osobnost. Možda se slikar kod ovakvih portreta i više trudio, da bi pokazao Jeanne svoju privrženost. Na slici se osjeti povezanost između slikara i modela, to se ne može izbjeći. Ali da nije
toga Jeannini portreti vjerojatno ne bi bili ni približno ovako osjećajni.
9.ZAKLJUČAK
Amedeo Modigliani umro je 24. siječnja 1920. godine od tuberkuloze. Dva dana
nakon toga Jeanne je ubila sebe i nerođeno dijete. Priča o njegovom raskalašenom životu ne
može se usporediti s pričom o njegovom umjetnošću, koja je bila odmjerena, kontrolirana i
skladna. Područje kojim se Modigliani bavi seže od arhaičnog pa do modernog. Glavni
predmet njegova zanimanja su ljudi, slikanje ljudi, bez ikakvog socijalnog ili psihološkog
promišljanja. Može se reći da je Amedeo Modigliani svoju umjetnost posvetio samo ljudskoj
ljepoti, koju je u svojim djelima i tražio cijeli život.
Slika 9 (1919.) Jedini autoportret umjetnika. Čak i u svom slučaju oči boji u karakteristično crno. To ga udaljava od promatrača, kao i to što su leđa djelomično okrenuta. Potez je brz i kratak. Posljednja slika koju je umjetnik naslikao.
10.LITERATURA
- J. Modigliani: Modigliani bez legende, Firenca, 1958.
- S. Fraquelli: Modigliani and his models, London, 2006.
- F. Russoli: Katalog Modiglianijeve izložbe, Milano, 1958.
- M. Secrest: Modigliani,a life, New York, 2011.