Pas ima svoj duševni život, koji se osniva na njegovim urođenim nagonima, stečenim spoznajama, školovanju, te rezultatima vlastitog razmišljanja. Glavni su mu nagoni samo-održavanje, te održavanje roda, kao i u svih drugih životinja, pa i čoveka. On može nekoga voljeti, mrziti, biti žalostan, radostan, ljubomoran, itd.

Čovek stiče svoje spoznaje pomoću svojih 5 cula, od kojih su najvažniji vid i sluh, jer njima prima i vrlo daleke dojmove i spoznaje. Pas ima također isti broj cula, ali se pojedina razlikuju u intenzitetu i važnosti od ljudskih. Čovek se oduševljava lepim umjetninama, krajevima, bojama i slično. Iako pas ima jačinu vida jednaku čoveku, njega navedeno ne zanima, ali ga interesira sve što je u pokretu i na to skreće veliku pažnju. Potrčat će za biciklistom, kolima pa i autom, oštro na njih lajati, iako mu nisu ništa skrivili. Pas čuje vrlo dobro, primijeti svaki sušanj u šumi, čuje i daleke zvukove, ali to se uho ipak razlikuje od čovječjeg, on, naime, čuje i ultrazvučne zvukove, koji su za ljudsko uho gotovo nečujni. Mnogi psi ne podnose glazbu, počnu cviljeti i nastoje se udaljiti što dalje od nje.

Njuh je osjetilo u kojem se pas najviše razlikuje od čoveka, i to ne samo po intenzitetu, koji je mnogostruko jači nego u čoveka. Zanimaju ga stupovi i uglovi, gdje su mokrili ili se zadržavali drugi psi, tu on mnogo toga pročita. Privlači ga smrad strvine i izmetina, on će se kod njih ne samo zadržavati nego se po njima i povaljati kako bi što dulje uživao u tom mirisu, koji mu je primamljiv. Mirisi cigareta, alkohola, kave i raznih parfema su mu ogavni. Okus i opip ne razlikuju mu se mnogo od čovekova, on osjeća hoda li po glatkom podu, ledu ili po hrapavu tlu, takođe je li što hladno ili vruće, slano, kiselo, slatko itd. 

Prema okolini u kojoj živi i kreće se, on steče spoznaju i navike što mu se dopušta i što može raditi, a isto tako i obratno. On želi raditi ono što mu je ugodno, a izbjegava ono što mu je neugodno. Umjetnost školovanja psa jest upravo u tome da sve ono što želimo psa naučiti udesimo tako da mu to bude spojeno s ugodnim.

Pas ne razume ljudske reči. Ako mu mi kažemo bezbroj puta »sedni, sedni«, on neće sjesti, jer nas ne razume, ali ako mu mi uz reči »sedni« blago pritisnemo stražnjicu k zemlji, nekoliko puta to ponovimo i uz to ga pohvalimo, on će na tu našu zapovijed sjesti. Sve drugo što želimo psa naučiti mora se osnivati na takvu postupku. Što smo psa više naučili, to više reči razume i svaku daljnju vježbu lakše shvaća i brže nauči. Ton ljudskih reči dobro razumije, točno razlikuje ton našeg ukora i ton pohvale, bili oni izrečeni na kojem god jeziku.

Psi imaju svoj »govor«, iako su mu izražajne mogućnosti ograničene. On će cviljeti ako ga što zaboli, veselo lajati kada mu je što ugodno (izlaz na šetnju, dolazak gospodara), režati i bijesno lajati na neprijatelja, na tragu divljači će štektati itd. Odgovarat će ako se na drugom kraju sela oglasi drugi pas. Je li taj njegov lavež izraz simpatije, prijateljstva, neprijateljstva, solidarnosti, to samo on razume.

Ljubav prema gospodaru u njih je maksimalno razvijena. Nisu retki opisi kako je pas danima ležao na grobu svoga gospodara, kako je od žalosti prestao jesti, pa je uginuo. I ako nerazumni gospodar isprebija psa, on će opet k njemu, istina sa strahom u očima,

ali i unatoč svemu s neograničenom privrženošću. Između sebe imaju psi prijatelje, neprijatelje, pa i ljubavi i izvan vremena parenja. S prijateljem će se poigrati, na neprijatelja režati, ljubav će izraziti lizanjem po gubici i veselim mahanjem repom. U jednom broju »Lovačkog vjesnika« u Zagrebu opisano je kako je jedan pas u okolici Zagreba, koji je bio vezan na lancu, ostavljao svojoj prijateljici dio svoje hrane. Ukućani, misleći da on ostavlja hranu jer je ima previše, smanjili su mu obrok za onoliko koliko je ostavljao, no on je opet ostavljao prijateljici znatan dio tog smanjenog obroka, po kojeg je ona dnevno dolazila i veselo je promatrao kako jede.

Pas je i ljubomoran. To se najlakše i najčešće vidi u lovačkih pasa. Svaki od njih smatra rezultat lova svojom zaslugom i ako se koji pas previše približi lovini, koja je po završetku lova poredana na zemlji, drugi će navaliti na njega, i to s takvom žestinom da ih je često vrlo teško rastaviti. U psetarni »Jelena« u Surčinu neki je čuvar vrlo volio jednog između povjerene mu skupine od 50 pasa i tu svoju sklonost pokazivao čestim milovanjem. Jednog dana navalili su drugi psi složno na tog psa i rastrgali ga. Rastrgali su i jednoga koji je pokazivao znakove bolesti, polagano hodao, hodajući dremao i slično. Koji je tome razlog ne znam, možda su ga smatrali opasnim za svoje zdravlje ili neprikladnim za svoju družinu. Danko Anđelinović opisao je u svojoj knjizi »Moj Dren« kako je njegov stari oslepljeni pas zdrobio glavu novonabavljenom štenetu, kojega su svi milovali i oko njega se bavili.

Svaki vlasnik psa imao je prilike vidjeti da on i sanja. U snu on će pokretali nogama i poluglasno štektati. San je dokaz da se u njegovu mozgu stvara neka kombinatorika misli i doživljaja.

Da pas misli, evo dva primjera:

Engleski seter, vrlo dobro izvježban (Ia ocjena na jesenskoj utakmici), u lovu na patke, pošto je uz svoga gospodara završio lov, došao je s vlasnikom da donese i susednom lovcu patke koje je laj ubio. Kada je donio sve patke koje su bile vidljive, trebalo je da donese jednu koja je bila daleko oko 150 koraka. Daljina ga ne bi smetala, ali iz vode je virilo bezbroj vršaka panjeva koji su bili nalik na patke. Pas je bio naučen da radi na zapovijed desno, lijevo, napred, natrag. Kako niti ja sam nisam mogao ustanoviti što je patka a što drvo, to je cijela radnja bila otežana, pa sam prestao davati psu zapovijedi. Nato je pas potražio najviši široki panj, na njega se popeo i tražio očima gdje je patka, i kada ju je opazio, donio ju je.

Poenter, u dobi od godinu dana, došao je s mojom obitelji na more. Moja me kćerka sutradan zamolila da se pode sa psom kupati. Dopustio sam. Nakon kratkog vremena vratila se i rekla mi da se ne može kupati jer, čim zapliva, dopliva do nje pas i izvlači je na obalu. Otišao sam sa psom i ja zaplivao. Pas je i po mene doplivao punom brzinom, zahvatio me zubima za nadlakticu i izvukao van. Morao sam mu na plićaku odgovarajućim načinom dokazivati da voda meni ne predstavlja opasnost, no unatoč tome budno me je pratio dok sam plivao i nije trpio da netko skače u vodu u mojoj blizini, pa je jednog kupača čak i ugrizao.

Pas je i kavalir. Mužjak neće nikada napasti ženku, a niti će veliki i jaki pas napasti malenoga i slabog. To je ispod njegova dostojanstva.

To su, eto, neka zapažanja o aktivnosti pasje psihe koliko je mi razumemo, ali ima pojava koje teško možemo sebi objasniti. Postoje, naime, tvrdnje da životinje, ptice i perad predosjećaju velike elementarne nepogode, kao npr. potrese, orkane, poplave i slično, da su stanovito vreme pre toga uznemirene. Na čemu bi se taj predosjećaj osnivao, nepoznato je. Doživio sam i sam jedan takav slučaj, koji ne mogu protumačiti.

Pre prvoga svjetskog rata imao sam brak-jazavčara imenom Suri. Vrlo sam ga volio, nije bio uopće školovan, ali je bio pametan i izvanredno privržen. Kada sam i ja bio mobiliziran, pas je danima ležao pod mojim kaputom koji je visio na klinčanici pričvršćenoj na sobnim vratima i nije se ni od koga dao otjerati. Izlazio je samo zbog svojih potreba. Kada sam nakon nekih šest mjeseci dobio dopust, dolazio sam kući. Kako onda nije bilo autobusa, a i drugi je promet bio zbog dugotrajnog rata neredovit, to sam pješačio kojih 15 km od željezničke stanice prema kući. Noć je bila ljetna, ali vrlo tamna. Nekih tri i po kilometara pred mojim domom začuo sam brzo dahtanje i dok se još nisam snašao, obujmile su nečije noge moju natkoljenicu. To je bio moj Suri. Priljubio je glavu k meni i cvilio od sreće. Bio sam dirnut. Ta 3 i po kilometara dugo smo hodali. Kad sam se blago oslobodio njegovih nogu i pošao nekoliko koraka, opet me je obuhvatio i nisam mogao dalje. To se mnogo puta ponavljalo. Ni danas mi nije jasno kako je taj pas osjetio moj dolazak. Da je bioskitnica, smatrao bih da je bio u skitnji, pa me slučajno osjetio, ali on to nije bio.

Potrebno je da što bolje upoznamo pasju dušu, da ga što je više moguće razumemo, jer je to korist i nama i psu. Samo na taj način možemo prema njemu primijeniti pravilan postupak i način školovanja.