Biografija

Dario Džamonja je rođen 18. januara 1955. godine u Sarajevu.

Cijeli život bio je glavni akter svojih najčešće tužnih priča, koje su prodirale u samu suštinu

njegovog bića kao i vremena i rodnog grada.

Umro je 15. oktobra 2001. u Sarajevu.

Bibliografija:

1. Priče iz moje ulice. Oslobođenje. Sarajevo, 1980.

2. Zdravstvena knjižica. Svjetlost. Sarajevo, 1985.

3. Drugo izdanje. Veselin Masleša. Sarajevo, 1987.

4. Priručnik. Svjetlost. Sarajevo, 1988.

5. These days, 1989.

6. Dirty laundry, 1990.

7. Prljavi veš. Autorovo izdanje. Sarajevo, 1991.

8. Pisma iz ludnice. Slobodna Bosna. Sarajevo, 2001.

9. Ptica na žici. Buybook. Sarajevo, 2002; - 2. dopunjeno izdanje. Buybook. Sarajevo, 2003.

10. Priče - Dario Džamonja. Pressing. Sarajevo, 2003.

IN MEMORIAM: DARIO DŽAMONJA (1955.-2001.)

NADZEMALJSKI SVIJET

Ima li iko, u Sarajevu, da nije proplakao, da mu se srce nije skamenilo, onoga dana kada u

novinama iziđe obavijest da se ispisao iz živih - Dario Džamonja? Evo sam se, krupnih

petnaest minuta, trudio da nađem riječi koje će kazati šta treba da se rekne - a da ne

upotrijebim riječ: umro. Pa mi, ipak, nadošlo rješenje: ovih se dana ISPISAO IZ ŽIVIH - naš

Daco. Stvari su, po zemaljskim mjerilima, u samome početku, krenule naopako: ubio se

njegov otac, ubio se njegov stric, majka otišla u Holandiju, zauvijek (onoliko koliko

"zauvijek" traje), a Dario ostao sa bakom i djedom, u ulici Jezero, na broju 11. Kasnije, ta se

ulica zvala po izvjesnoj, čestitoj, Kati Govorušić, i kućna se brojka mijenjala, svašta se

mijenjalo, samo se sudbina nije dala promijeniti, nego izišla onakva kakva je naumila da

iziđe. Eno, tamo, žive Igbale (Daco je nju zvao: "Igbo!"), prve mu komšinice, pa bi možda

ona, bolje od mene, znala opričati njegov život sa djedom Petrom. I baka brzo otišla s ovog

svijeta, pa ostali sami, jedan sa drugim, čovjek od deset, i čovjek od - devedeset godina!

Cio je život zapravo - osnovna škola umiranja. Nekome je dato da to brzo i odmah shvati, a

nekome drugome da to isto - nikada - zanikad - ne shvati i ne uzme u mozak. Takve, kojima

nikad ništa od suštine ne dopire do mozga, a svašta im je na pameti, Dario je, potpuno trajno i

tačno, nazivao - papcima. Vidite li da u tome Dacinom rezonu ne postoji geografija, biologija,

nacija, politika, pa - ni književnost. Da je Dario sam odlučivao o svojoj sudbini, možda nikada

ne bi odabrao književni posao, koji je odabrao njega. Nego bi, sa svojom rajom iz Fisa,

smisao svog života tražio u sportu ili muzici. Pa, našo-ne-našo. Stalno pripravan na vijest o

njegovoj, mogućoj, skoroj smrti - vrisnuh iz sveg glasa kad mi je dojaviše. TOLIKO SMRTI

ova duša ne može izdržati, pa hoće, sama, da pobjegne iz tijela u kojem je zatečena i -

zatočena! Šta o tome da se govori? Šta o Dariju, o čijem bi se životu moglo stotinu romana

napisati, jerbo je on stigao samo mrvu od toga u svoje knjige metnuti - a napisao ih je deset,

svaka bolja od bolje, svaka ljepša od ljepše?

Zovnulo me, ja se odazvao - da kazujem neke riječi, iznad rupe u koju će se, za koju sekundu,

spustiti sanduk u kojemu ležaše ono šta smrt ostavi od čovjeka, kad ga uzme. O, moj Dario!

Kažem, onima što me zovnuše, kako je Dario SIN PUKA, i kako su tri frtalja od njegovih

hiljada drugara, sasvim vanknjiževna raja. I kako moraju smisliti koji će od tih ljudi, nevještih

govorenju uza me stajati i kako-tako izgovoriti neku lijepu o Dariju rečenicu. Jedva

utragasmo telefonski broj Memnuna Idžakovića, čovjeka uz čije se ime obavezno dodaje ono

"legenda", što i jeste - legenda rukometa, legenda Sarajeva, jednostavno: legenda, a živ. Što

nikako nije zanemarljivo. (Sarajevo, uz ostale svoje vrline, ima i jednu takvu: ne "jebe"

nikoga ni dva odsto, dok isti ne krepa!) Da će stvari krenuti sasvim naopako, vidjelo se

prostim okom, zaredali novinari da uzmu intervjue od Darija Džamonje. Pa zar se stvarno

morala vidjeti Smrt na njegovome licu, da bismo vidjeli njegovu ljudsku i književnu veličinu?

Bilo kako bilo, probdijem noć, da sastavim neke smislove, da ih skrojim u neke rečenice, da

nad mrtvim Dacom ne govorim "izglave". Skupilo se, tamo na Barama, mnogo lijepa svijeta.

Ne znaš koji su ljepši: oni što ih vidiš, na Zemlji, ili onih što ih ne vidiš, pod zemljom. A ja se

odjenuo onako kako priliči toj prilici: crno, crno, crno... Imam dakle crni sako, u njemu džep,

u džepu - govor. Da ne govorim "izglave" kad Memnun (neka mu je hiljadu puta hvala!)

izgovori šta je trebalo, i pokaza KUTIJU OD CIPELA, u kojoj je naš Daco čuvao pisma,

razglednice, fotografije, uspomene... Meni dođe ružno. Dođe mi ružno da čitam napisani

govor, pa počnem onako kako nisam htio, na način od kojeg sam bježao. Reknem, vadeći

naočale iz prokletog sakoa: "Dario bi najviše volio da ja, sada, ovdje, razbijem ove cvikere, da

pocijepam ovaj papir, što sam ga svunoć piso, pa da vam govorim sasvim privatne stvari: o

tome kako je Daco, u februaru, moga mlađeg brata ispratio na Bolji svijet onom novinskom

čituljom, posljednji pozdrav, a potpisao se rečenicom: Vozdra, Edo, vidimo se uskoro! Kako

je, u subotu, telefonom, zvao moju kuću, da pita "đe Avdo", a iz kuće mu glas odgovorio

istinito: "Negdje u Sarajevu!" Našto se on, otamo, sa drugog kraja telefonske žice, nasmijao

tako gromoglasno da ne može u mozak stati činjenica kako je to subota, uoči ponedjeljka,

jutra ponedjeljkovog, u kojemu je preminuo. Taj njegov smijeh, i mogućnost smrti, bili su

jedno od drugog udaljeni svemirskim, kosmičkim daljinama. Ali, na grobnome mjestu,

odlučim da poštujem Dacino, sarajlijsko, poštovanje konvencija. Pa ipak, pomalo plačući,

pročitam šta sam napisao:

Dragi Dario,

Niko, ama baš niko, koji je ovdje došao, nije došao da se od tebe - rastavi. Svi smo došli, da

se sa tobom sastavimo. Znao si u tančine opisivati NEVOLJU KROZ KOJU SE MORA

PROĆI, i znao si da nam ne možeš i ne smiješ tek tako pobjeći, otići i uteći.

Nikada nisi niti volio niti pokazivao - plač. Ali, pusti nas da plačemo. Nikada nisi volio

pokazivati suze. Ali, pusti nas da ih ne krijemo. Nikada nisi pisao "sentimentalne" priče, a

svaka nas je oplakivala. Nikada nisi od života "pravio šegu", kao što je znao činiti od nas, ali

si od svega znao napraviti - humor! Pitali su jednom jednoga od čega se, "uopće uzevši",

sastoji to ČUDO TALENTA, a on im, bez imalo zadrške, odgovorio: "Čitajte Darija

Džamonju. Čudo talenta!"

A jedna je stvar, sine moj, zbog toga vrlo "zafrkana": da nas je neko, u ono doba, hiljadu puta

zapitao: Hoćete li baš tim, književnim, poslom da se bavite?" - mi bismo mu sto hiljada puta

rekli: "Da, mi hoćemo da pišemo!" A da smo - daj il ne daj, Bože - znali kako se preskupo,

vlastitom kožom, u vlastitome životu, skupo i preskupo, svako slovo plaća, da nijedna

rečenica, a kamoli knjiga, ne može biti sastavljena ni skrojena dok se krvavim životom ne

plati, da li bismo na to pitanje drukčije odgovorili? Ti, znam te, Dario, ne bi! Nego bi reko.

"Neka košta šta košta!"

Hajdemo se, sine moj, odmoriti od razgovora. Kako smo lijepo znali sjedjeti i šutjeti, kad god

nam je tako srce zahtijevalo! Sam si mi, jedared, kazao: "Ko ne zna šutjeti, ne zna ni

govoriti!", zato molim sve prisutne, tvoje i moje prijatelje - a ovdje ti je, Daco, više braće

nego prijatelja - da mrvu šutnje učinimo, prije nego što mrve zemaljske spustimo u tvoj i naš

NADZEMALJSKI SVIJET."

U Sarajevu, tad i tad...

Abdulah Sidran

Čvrsta odluka

Djed je prošao kroz hodnik onim svojim lelujavim korakom i ušao u kuhinju. Objesio je šešir

na vješalicu, razlabavio čvor na kravati i svalio se na tvrdu sećiju.

Baka nije prekidala s kuhanjem ručka. Samo ga je pogledala ispod oka i nastavila da miješa

zapršku za "ajnpren" čorbu.

Nešto je i progunđala, ali ja nisam uspio da čujem šta.

Prišao sam djedu i razvezao mu pertle na cipelama, a kada sam pošao da mu skinem cipele i

da mu izmasiram tabane, on je samo bezvoljno i umorno odmahnuo rukom i rekao:

"Neće trebati danas, sine. Ni danas ni nikada više."

Baka je značajno rekla:

"Hm!"

Ja sam privukao štokrlu do sećije i uzeo djedovu toplu ruku, ruku koja nikad u životu nije

podigla ništa teže od pera, čaše i špila karata, ali koja je, svejedno, izgledala kao ruka svakog

običnog hercegovačkog težaka: kvrgava, debelih prstiju, prošarana modrim žilama...

Djed je izvukao svoje prste iz mojih šaka, pomilovao me po glavi i rekao:

"Gotovo je!"

Ja sam pogledao prvo u njega i nastojao odgonetnuti šta bi to moglo biti gotovo, a kako su

njegove oči bile sklopljene, okrenuo sam se i pogledom potražio odgovor od bake.

Baka ništa nije rekla. Ponovila je ono "Hm!" od maloprije. Može biti malo značajnije.

Djed je teško disao, hvatao se za prsa i masirao se oko srca, tako da je najlonska košulja

šuštala pod njegovim prstima...

"Sine, gotovo je", ponovio je moj djed: "Ja ću sada umrijeti."

Htio sam da ga nešto upitam, ali sam se predomislio, jer sam znao od ranije: kad moj djed

nešto kaže - onda je to rečeno.

Uvijek sam pažljivo slušao sve što mi je djed pričao i govorio, upijao sam i pamtio svaku

njegovu riječ i bespogovorno mu vjerovao.

Pričao mi je kako je sa nekim Hanibalom na slonovima prelazio Alpe, a ja sam ga slušao

razgoračenih očiju i poluotvorenih usta, zamišljao svog djeda kako uspravno, kao i uvijek,

sjedi na slonu, u jednoj ruci mu štap, a u drugoj "cigaršpic" sa zapaljenom "Primorkom",

slonovi se kližu po snježnim padinama i uskim stazama provalija, a mom djedu se ni šešir ne

pomjera s glave...

Pričao mi je kako je tako, na slonovima, došao čak do Rima, a ljudi su tad govorili: "Pero ante

portas!" - što je značilo da je moj djed stigao.

Pričao mi je kako je u prvom svjetskom ratu prelazio Karpate, po najvećem mrazu, kako su

mu noge promrzle i kako ga je rum spasio od smrzavanja, kako je bio mitraljezac, a kada sam

se ja interesovao da li je ikad ikoga ubio, on mi je rekao da je siguran da nije, jer je svaki

metak koji je imao ispalio u nebo...

Znao mi je reći, kad bih posegnuo za njegovim zlatnim "Pelikanom", kojeg je dobio na

poklon kad je išao u penziju:

"Žena i naliv-pero se ne daju ni najboljem prijatelju!"

Ja sam tada priželjkivao onaj dan kada ću i ja imati naliv-pero ili ženu, i kad ću moći, kad

neko dođe da mi ih uzme, svečanim glasom da ponovim djedove riječi:

"Žena i naliv-pero..."

Učio me je da nikada, nikada ne lažem. Naveo mi je samo dva slučaja kad se mora slagati: da

nikad prostitutki ne smijem reći da je prostitutka i bolesniku koliko je bolestan.

Ja nisam znao šta znači ono prostitutka, ali sam znao šta znači biti bolestan. To je ona ljepota

kad ne moraš da ideš u školu, kad ti je dopušteno da se po cijeli dan izležavaš u krevetu i

okrećeš dugmad na radiju, kad ti kuhaju mlijeko sa šećerom, kad piješ slatki sirup protiv

kašlja i kad svi dolaze da te vide, stavljaju ti hladne ruke na čelo i donose ti narandže i

"bronhi" bombone.

Povukao sam baku za kecelju i rekao joj:

"Dedo će umrijeti", a ona se obrecnula na njega (i to mi se u tom trenutku učinilo jako ružno s

njene strane):

"Ajde šuti, budalo stara, pjana. Ne plaši mi dijete."

Djed nije ništa odgovorio i ja sam bio siguran da je već počeo da umire.

Bilo mi je teško i bio sam jako tužan. Iako sam bio sasvim malen, imao sam sasvim jasnu

predstavu o tome šta smrt, zapravo znači: to je kad neko ode iz naše kuće i više se nikad ne

vrati. Čak ga više nikad ne sretneš na ulici. Tako je bilo i sa mojom majkom.

Izašao sam iz kuće i sjeo na stepenice preko puta. Naišao je moj najbolji drug Mise, a ja sam

mu ispričao sve kako je bilo. Mise je odmah vidio da sam ja jako tužan i nije htio više ništa da

me zapitkuje.

Pozdravio se sa mnom:

"Dobro onda... Vidimo se kad ti umre djed."

Prijalo mi je to da sjedim na stepenicama, na suncu, da brojim vrapce i golubove na

krovovima i banderama i u mislima ih skidam vazdušnom puškom koju će mi jednog dana,

kao što je i obećao, kupiti djed, a onda sam se sjetio da od toga neće ništa biti, jer će on

umrijeti, a i da nije fer s moje strane da se bavim takvim mislima, dok on unutra, na sećiji,

umire...

Ušao sam unutra i sklupčao se pored djedovih nogu. Htio sam da budem pored njega u tim

odsudnim časovima. Znao sam da mu ne mogu ništa pomoći, kad je on već donio tako čvrstu

odluku (Kad moj djed nešto kaže - onda je to rečeno!) da umre, ali osjećao sam da mi je

mjesto tu, uz njega...

Tako sam i zaspao...

Prenuo sam se iz sna i prepao sam se da je djed već umro, a da sam ja prespavao njegovu

smrt, što si nikad ne bih mogao oprostiti, ali sam vidio kako mu se od hrkanja pomjera sijedi

brk i to me je malo umirilo.

Bake nije bilo u kuhinji. Čuo sam je kako s nekim priča u hodniku.

Prepoznao sam glas čika Rajka, djedovog najboljeg prijatelja, i ako sam do tada imalo

sumnjao (a nisam!) da će mi djed umrijeti, sada sam bio više nego sto posto siguran:

"I čika Rajko je čuo da umire, pa je došao da se oprosti s njim", proletjele mi je kroz glavu.

Čika Rajko je ušao u kuhinju, pomilovao me po glavi, a onda krepkim glasom viknuo:

"Pero, šta je majka mu stara? Mi te čekamo na partiju, a ti spavaš sve u šesnaest!"

Na to je moj djed skočio, bunovno se obazreo oko sebe, počeo da zakopčava košulju i priteže

kravatu.

"Prevarilo me je", rekao je, zagladio kosu češljem, vratio češalj u džep, opipao se po sakou da

provjeri jesu li mu tu cigarete, dohvatio šešir i izašao s čika Rajkom na ulicu.

Ja sam već tada trebao naučiti da više nikad i nikom ne vjerujem, ako ne želim da budem

tužan, ali, svejedno, ja vjerujem, vjerujem često i uvijek ležim pored nekog, sklupčan i

tužan...

Smrt je za nas bila sudbina, a za njih samo dobro obavljen posao

Sreo sam Tihu na Titovoj ulici. Oči su mu bile zakrvavljene, a lice podbuhlo...

Taman sam zaustio da ga pitam: "Gdje si to zaglavio sinoć?", tumačeći njegov izgled teškim

mamurlukom, ali me je preduhitrio spustivši mi ruku na rame:

"Moj mali, načeli su nas!"

(Bez obzira što sam skoro četrdesetogodišnjak, što sam uveliko oženjen i što sam otac jednog

djeteta, u našoj raji sam uvijek ostao 'mali' jer smo se počeli družiti u gimnaziji, a ja sam bio

mlađi par godina, što je u doba puberteta predstavljalo ogromnu razliku.)

Nisam shvatio šta hoće da kaže... On je nastavio, kao da teškim maljem odvaljuje svaku riječ

iz duše:

"Ubili su Hamića!"

Hamić je bio više nego naš prijatelj. Imao je malu radnju za sito-tampu (koju je za rata

pretvorio u besplatnu menzu za izbjeglice i gradsku sirotinju) u koju smo redovno svraćali na

kafu, na "čašicu razgovora", kad god nam je trebala pomoć - novčana, ili kad smo osjećali

bilo kakav teret na srcu - od bračnih problema do nevolja na poslu, jer Hamić je bio čovjek

koji je za svakoga i o svakome nalazio dobru riječ, a, koliko se sjećam, ne znam da je iko ikad

rekao nešto ružno o njemu.

Zato je Tiho nastavio:

"Načeli su nas, i to od glave."

Stajali smo nasred ulice, zaklonjeni od snajperske paljbe betonskim blokom na kojem je

sprejom bilo napisano "PINK FLOYD" - jasna aluzija na mračnu pjesmu, koja kaže "...all in

all, you are just another brick in the wall..." - i plakali.

Ljudi su prolazili pored nas i ne obazirući se, jer u Sarajevu nije bilo ništa neobično vidjeti

odrasle ljude kako, usred bijela dana, bez ikakvog zazora, gorko plaču na ulici.

Još jučer sam razgovarao sa Hamićem i predložio mu da se preseli u moj stan, jer je sigurniji

od njegove kuće, koja se nalazila na obroncima Trebevića, blizu vatrene linije. Odbio je zbog

majke, starice, koja je ostala sama u kući kada su njegovi mlađi rođaci mobilisani.

Prva granata je pogodila komšijinu kuću. Nimalo iznenađujuće od njega, Hamić je u pola noći

potrčao u pomoć kada ga je druga granata stigla na ulici i presjekla na pola.

Sve dotadašnje patnje, strahovi, izblijedili su pred osjećajem totalne bespomoći, jer prvi put je

neko stvarno blizak meni poginuo, što je značilo da ga više nikad neću vidjeti, stisnuti mu

ruku, čuti njegov glas: "Znam da mi Muslimani baš i nismo sveci, ali, brate, nismo ovo

zaslužili..."

Pogibije, ranjavanja nepoznatih ili poznatih ljudi do tada sam doživljavao kao sticaj loših

okolnosti, kao zlu sreću i potiskivao osjećaj da sam i ja (kao i svaki drugi u Sarajevu) na

strašnoj lutriji smrti i da samo čekam dan kada će moj broj biti izvučen - a sa svakim

slijedećim danom moje šanse za "dobitak" su postajale veće.

Iako mjesto Hamićeve dženaze nije bilo oglašeno u novinama (jer smo se bojali velikog

okupljanja, što bi moglo "isprovocirati" novo granatiranje), na malom groblju, stotinjak

metara iznad njegove kuće, bilo je više od stotinu ljudi.

Prvi put od početka rata imali smo priliku da vidimo naš grad onako kako ga gledaju naše

ubice kroz vizire svojih minobacača i nišane snajpera - ležao je kao na dlanu, okupan suncem

i blještav i golim okom su se mogli pročitati natpisi na prodavnicama i raspoznati ljudi na

ulicama...

Prvi put smo mogli sagledati obim razaranja: odozgo, činilo se da je svaka druga kuća bez

krova, a neka najvažnija zdanja u gradu (Pošta, Vijećnica, Skenderija, Energoinvest...) bila su

samo skeleti, ulice uz obale Miljacke zakrčene olupinama izgorjelih automobila i tramvaja...

Sviju nas je potresla tiha jeza od saznanja da smo na milosti i nemilosti dobre ili zle volje

nekog za obaračem PAM-a, snajpera ili za minobacačkim postoljem... Kao potvrda naših

misli, iz brezovog šumarka, iza brežuljka koji su držali lokalni Srbi, začulo se dovikivanje:

"Čuli smo da je Hamić poginuo. Nismo mi pucali, majke mi. To su oni papci iz Srbije..."

Hamićev rođak Nedžad je u trenutku htio poletjeti u pravcu glasa, ali su ga nečije ruke

zadržale, pa je samo u nemoćnom bijesu psovao: "Jebaću vam majku četničku, kadli-tadli. I

tebi, Dragane, majku jebem u sisu!"

Dragan je samo doviknuo: "Požurite sa dženazom, jer ćemo uskoro morati da odradimo našu

smjenu."

To je značilo da će uskoro neko u Sarajevu ostati bez krova nad glavom, "da će nečija majka

zakukati", da neko više nikad neće zaigrati fudbal ili vidjeti film, da će pločnici Sarajeva opet

biti ljepljivi od krvi...

Vraćali smo se u grad u malim skupinama šutnje, ali vjerujem da je svako od nas osjećao isti

tamni oblak prijetnje iznad naših glava, jer smrt je za nas bila sudbina, a za njih samo dobro

obavljen posao.

P.S.

Priča je prvi put objavljena u "Progressiv" magazinu u Madisonu, 1994. godine.

Iz nekih, samo njima znanih razloga, zadnji dio rečenice je izbačen iz originala.

Prijatelji

Bili su zajedno od ranog jutra. Prvo su otrčali do ciglane gdje su, iza leđa čuvara, maznuli

dvije svježe, još nepečene cigle. Zamijesivši ih s vodom dobili su gustu, ljepljivu masu. Baš

onakvu, kakva je dobra za gađanje.

Teškim kuglicama gline su zasuli ploču sa imenom ulice sve dok se više ni slovo nije moglo

pročitati.

Koza, stariji i zrikav deran, uze kamenčić između nožnih prstiju i baci ga podaleko. Mlađi,

Žile, pokuša to isto, ali ne uspije da ga baci ni čestit metar.

Da bi nekako opravdao svoj neuspjeh reče:

- Hako može najdalje od sve raje.., a zatim doda:

- Ja ne mogu zato što sam lomio palac.

Hodali su po parku, čupali travu bosim nogama, duvali jedan drugom maslačak u lice i kosu,

smijali se i tobož tukli, provjerili da li je njihov "bunker", napravljen u gustom grmlju, još

uvijek netaknut i neotkriven od druge raje.

To mjesto im je služilo kao skrovište gdje su mogli da puše svoje prve cigarete kupljene na

komad, a naveče, da neprimijećeni iz njega posmatraju ljubavne parove na klupama. U njemu

su krojili planove o budućim avanturama, krili svoje drvene mačeve i strijele i lukove...

Kada su se umorili od jurcanja, sjedoše na kameni zid.

Koza predloži:

- Ajmo maznut nešto iz zelenare?

Žile samo slegnu ramenima. Nije mu se mililo.

Sjedili su neko vrijeme šuteći, a onda se javi Žile. Tek tako. Da nešto kaže:

- Znaš li koji je najbrži auto na svijetu?

- ROJS-ROJS!

- E, vala, nije. "Plava ptica" je najbrži. A i ne kaže se ROJS-ROJS, nego ROLS-ROJS.

Kozi ne bi drago što ga Žile, mlađi, ispravlja. Šutio je, razmišljao nešto, a onda lukavo škiljeći

svojim zrikavim okom najednom upita Žileta:

- Kako ti je stara?

Žile se trže:

- U bolnici je.

- Otkud znaš da je u bolnici? Što joj nikad ne odeš u posjetu?

- Nije ovdje u bolnici. U Beogradu je.

- Dobro, a kad će se vratiti?

- Treba skoro. Ne znam.

- Oš da ti ja kažem kad će se vratiti?

- Otkud ti? Kada? Kada to?

- Kad se i moj stari vrati iz Njemačke!

- A kad će se tvoj stari vratiti? Kakve on ima veze s mojom starom?

- Moj stari se neće nikada vratiti. Nikad.

- Šta lupaš budalo? Otkud ti znaš? Baš me briga za tvog starog! Moja stara će se vratiti, a

uostalom - idem iduće nedjelje u Beograd da je posjetim... - slaga Žile.

Koza se kratko nasmije, pa reče:

- Lažeš!

Žiletu su se oči već punile suzama i on povika:

- Ne lažem! Ne lažem! To tebi za inat idem. A ti idi svom starom u Njemačku.

Koza ga pogleda, pa kad mu vidje suze u očima, bi mu krivo što je ovaj razgovor ikako i

počinjao, pa prekide sve ono što je smislio u glavi da kaže Žiletu: kako se njegov stari neće

vratiti, kao ni Žiletova majka, iz prostog razloga što nije postojao ni Beograd ni Njemačka, što

su oboje bili mrtvi, davno su pokopani. Nema ih više. "Glina". Samo njih djecu to foliraju.

Skoči sa zida i viknu:

- Ko zadnji do zelenare: šupak!

Otrčaše niz ulicu.

Žile je trčao preko volje. Nešto mu se trgalo u duši.

Moj djed

Moj djed je bio ovakav kako ga i opisujem. I ja sam ovakav kako sebe opisujem.

Ova priča će ostati zabilježena u istoriji književnosti kao najslabije plaćena.

Objavio sam je 1978. godine u "Glasu omladine" i dobio dvadeset i osam hiljada dinara.

Starih, razumije se.

Danas sam ostao sam. Umro mi je djed. U stvari, umro je prije sedam dana, ali tek danas sam

dobio "obavijest" od bolnice da je umro i kako je umro i zašto je umro. Kao da me to

interesuje i kao da to nešto mijenja.

Poslali su mi lijepo obavještenje; sve je precizno i tačno napisano. Po njima: sve je u

najboljem redu.

"Bolesnik se po drugi put radi istih tegoba liječi u ovoj ustanovi, a prethodni put je verificiran

bronhitis spatičnog tipa, ventilatorna insufijencija, a ranije je takođe radi istih tegoba liječen

na internim klinikama u Sarajevu, ali su tegobe skoro stalno perzistirale, tj. th. nije imala

efekta na tegobe koje bolesnik navodi. Prilikom prošlog liječenja predloženo je klimatsko

liječenje na moru, ali bolesnik nije upućivan, pa je ponovno radi istih tegoba zatražio prijem.

U toku daljeg liječenja skoro iste tegobe, na sve terapije sa bronhodilatatorima, antibioticima,

kardiotonicima stanje bez promjene, objektivno nije imao znake kardijalne dekompenzacije,

ali su astmatične forme tegobe stalno prisutne uz stalnu disponiju naročito pri naporu, pojačan

kašalj. SE je stalno visoka. Pregledni snimak pluća je pokazao u odnosu na prethodni pri

ranijem boravku isto stanje. Pored ovih tegoba se žalio na tegobe od strane prostate, učestalu

bol, na mokrenje itd. Bolesnik je nakon dva dana lakih diaričnih tegoba, naglo exitirao,

najvjerovatnije se radilo prema kliničkoj slici o infarktu miokarda, jer je exitirao naglo u roku

od par minuta sa tegobama koje su karakteristične za ovakvu smrt, tj. infarkcije miokarda, a i

što je moguće očekivati obzirom na dosadašnji tok bolesti, kao i na dob bolesnika."

Slijede potpisi dvojice ljekara.

Nigdje ne piše da sam ja sada ostao potpuno sam.

I

Kažem, djeda sam sahranio prije pet dana. Po svim propisima. Čak sa tri popa. Da je mogao

da vidi tu lakrdiju, vjerovatno bi ga srce po drugi put izdalo pri pomisli da ta tri lešinara za

dva minuta uzeše dvjesto hiljada. Njegovih para.

Davno je on prestao vjerovati u boga, sreću, zadovoljstvo, sinove, unuke, prijatelje, ženu,

klupu u parku, jutarnju kafu, "Oslobođenje", rakijicu ili malo vino kod "Lovca", "Kinoteku" u

kojoj je gledao američke melodrame i grcao u suzama, kao da to što se dešavalo na ekranu

nije samo razvodnjena verzija njegovog vlastitog života; koji je bez suze priveo kraju.

Prestao je vjerovati u boga jer to mu je nalagao njegov racionalni preferansaški duh po kojem

je ostao i dan-danas legenda u gradu, doduše, među starijim ljudima koji već hlape, sreće

nikad nije ni imao u životu kao ni u kartama (jer nije bio i nije htio da bude kockar, što

podrazumijeva i pokvarenost, pohlepu, vjerovanje u boga, sreću...). Zadovoljstvo se izgubilo s

godinama, sinovi su ga iznevjerili; sva četvorica su se ubila, a jedini unuk je na najboljem

putu da to i sam učini. Žena se razboljela i nakon smrti trećeg sina se propila, zapustila kuću,

pala u bezgraničnu apatiju u koju je htjela uvući i njega. To joj nikad nije pošlo za rukom jer

on o njima nikada nije govorio kao o mrtvima nego kao o ljudima koji su jednom napravili

grešku u životu, odigrali pogrešnu kartu, pali na kontri; i oni rijetki prijatelji koji su mu ostali,

kao da su se bojali njegove starosti, kao ogledala, izgužvanog mantila, progorjelih najlon

košulja, prljavih maramica, i njegove luđačke vjere da ne smije i ne može umrijeti dok od

mene ne napravi čovjeka.

Tako smo živjeli: on je imao mene, ja njega. Na kraju me je prevario. On se izvukao. Ja sam

ostao sam.

II

Bilo nam je interesantno dok smo živjeli zajedno. Ja sam se trudio da mu ukradem pare, a on

se trudio da ih što bolje sakrije. Na kraju, ja bih mu ih obično ukrao, odlazio u kafanu i

napijao se do besvijesti, vraćao se kući i njega optuživao da je on kriv što ja pijem, da u meni

kola njegova zla krv, da ja ne mogu ništa protiv toga. On me je gledao i mahao glavom.

Tako sam mu davao materijal za razmišljanje i mogućnost da nečim ispuni svoje besmisleno

vrijeme.

Djed je bio lake ruke što se tiče para samo u nekim slučajevima. Kada bi mi zatrebalo para,

recimo, za farmerke ili cipele, otišao bih kod njega i zamolio ga. Tada bi nastajalo beskrajno

natezanje. (Njemu nije išlo u glavu kako neko može dati pedeset hiljada za cipele koje će

nositi tri mjeseca, kad je on svoje platio pet hiljada a, evo, nosi ih već osmu godinu. Farmerke

je smatrao nečim nepristojnim.) Tu je bio uporan, i koliko god sam molio, preklinjao,

obećavao, prijetio, dobivao glumljene, a na kraju i prave histerične napade, nije pomagalo. On

je ostajao tvrd.

Tek, jedan dan izgubih dobru lovu na kartama. Kako nisam imao da platim odmah, založih

gramofon. Sav očajan sam otišao kod djeda, jedinog čovjeka koji bi me mogao izvući iz bule.

Preklinjao sam ga da mi da para. On je pitao za šta mi trebaju. Kako mu nisam spominjao ni

farmerke, ni cipele, ni košulje, on je bio uporan i insistirao da mu kažem za šta su mi potrebne

pare, pa da će mi ih tek onda dati. Već potpuno iznerviran dreknuo sam:

"Zijanio sam na kartama!"

On se nimalo nije zbunio (kao što sam ja to očekivao) nego mi je odmah postavio slijedeće

pitanje:

"Šta si igrao?"

Tu se meni upališe lampice i ja, iako sam izgubio na pokeru, slagah da sam igrao preferans.

"Po koliko poen?", pitao je dalje.

"Tri banke", odgovorih.

"Koliko partija?", pitao je dalje.

"Pet."

On me sumnjičavo gledao:

"Od koliko ste počinjali partiju?"

"Od sto", odgovorih.

On onda zatvori oči i poče nešto računati u sebi, a onda klimnu glavom, izvadi novčanik, dade

mi pare i sasvim mirno reče:

"Pa, ja! Kad čovjeka stane karta, može toliko izgubiti."

Još mi je održao govor kako ne trebam igrati kad ne znam, i sve u tom smislu. Na kraju izvadi

špil karata iz ladice i još mi pokaza neke finese u igri. Ostade zamišljen miješajući karte, a ja

požurih da podignem gramofon.

Kasnije sam taj trik sa kartama koristio kad god bi mi zatrebalo para. Uvijek se dešavalo isto.

Nakon kraćeg ispitivanja vadio je novčanik i davao mi onoliko koliko sam mu tražio.

Drugi način da mu iskamčim pare sam takođe slučajno otkrio. Jednom mu zatražih lovu i već

se spremih da mu do najsitnijih detalja ispričam izmišljenu partiju kad me on iz čista mira

upita:

"Da ti, mali, nisi nešto zabrljavio s curom?"

U prvi mah mi ne bi jasno šta on pod onim "zabrljavio" misli i počeh grozničavo razmišljati

šta da mu odgovorim. On tu moju šutnju protumači kao znak potvrde i kajanja, pa blago reče:

"Dobro, de. Svakom to može da se desi. Ali, pazi ubuduće. Zar ne znaš, sine, da ima sredstava

da ne dođe do toga?"

Tek tada shvatih da on misli da mu tražim pare za pobačaj i dođe mi da prasnem u smijeh.

Dobio sam pare, a i kasnije sam ih uvijek dobivao kad god bih "zabrljao". Klimao je glavom

sa nekim veselim prekorijevanjem i laćao se novčanika.

Možda je tada mislio o svojoj gladnoj mladosti, još gladnijim studentskim danima u Beču,

ratovima, neprestanom seljakanju, brizi da porodici obezbijedi kruh i krov nad glavom,

školu... Možda mu je bilo drago da njegov unuk, kao što to stariji ljudi kažu, "tjera kera"...

Ja jedno znam: da sam uistinu imao onoliko ljubavnih doživljaja koliko sam puta od njega

dobio pare za izmišljene abortuse, mogao bih se hvalisati.

III

Dedo, je, po vlastitom priznanju, pio od svoje dvadesete godine. Doduše optuživao je rat kao

uzrok, jer, veli, teško bi živu glavu izvukao sa Karpata da nije bilo ruma. Smrznuo bi se, kaže.

Ne bih rekao da je bilo baš tako, elem neise.

Pio je punih šezdeset godina, ne računajući vrijeme provedeno po bolnicama, pa se opet za

njega ne može reći da je bio pijanac. Ja ga nikada nisam vidio pijanog. Znao je biti, ono što se

kaže, "cvrcnut", ali nikada pijan. Imao je svoju mjeru, a ona je bila najviše litra vina i porcija

prženih sardela, ili tri deca rakije i deset deka sira. A, evo kako se desilo da je prestao piti:

Jednog dana ga vidjeh kako ide prema kući u onom stanju koje sam opisao kao "cvrcnuto" i

požurih prije njega, uđoh kroz prozor u njegovu kuću (stanovao je u prizemlju) i sakrih se na

ormar. Htio sam da vidim gdje će danas sakriti novčanik (Zbog mene ga nikada nije krio na

istom mjestu.), pa kad zaspi uzeti onoliko koliko je dopuštalo trenutno stanje njegovog

novčanika, a onda se opet neopaženo izvući kroz prozor. Savršen zločin.

Mislio sam da će on, s obzirom na svoje stanje, odmah leći da spava. Al' kamen. On prvo uze

"Oslobođenje", pročita ga od prve do posljednje strane (Ustvari, od posljednje do prve, jer

starci novine listaju odzada, od smrtovnica, kao da se boje da jednog dana ne ugledaju svoju

vlastitu sliku i pročitaju svoje ime.), onda isto tako i "Politiku", i na kraju "NIN".

Ja sam se već bio ukočio na ormaru i proklinjao svoju genijalnu ideju. On na kraju odloži

novine, skide se, izvadi novčanik iz džepa i strpa ga u njedra, a zatim leže. Ali, nikako da

čvrsto zaspi; svaki moj pokret na ormaru bi ga trgnuo iz sna.

Meni više dosadi to neudobno čučanje i ja skočih s ormara, a u drugom skoku se nađoh na

ulici.

Sutradan ga zatekoh u kafani, u "Lovcu", gdje drugo, kako pije sok. Vjerovatno prvi u

njegovom životu. Upitah:

"Dedo, šta je to s tobom? Što to piješ sok?"

On mi duboko potresen odgovori:

"Ja, mali, više ne smijem da pijem."

"Je l' ti to doktor zabranio?", upitah.

"Nije doktor. Dobio sam delirijum tremens."

Tek sada mi je bio šah.

"Jučer mi se učinilo, dok sam ležao, kako ti skoči sa ormara i izleti kroz prozor."

Zabrinuto je klimao glavom.

"Ne, ne smijem ja više piti."

Jedva savladavajući smijeh, rekoh:

"Ma, kakav delirijum tremens. Uostalom, zašto bih ti se baš ja pričinio?"

"Ti, ti. Ko bi drugi? Rekli su meni moji prijatelji doktori da se čovjeku u delirijum tremensu

pričinjava ono što mu je najgore u životu", zaključi i nastavi da srče sok koji mu očito nije

prijao.

IV

I, tako. Danas sam ostao sam. Nemam više kome ni da se pričinjavam.

Posjeta dobrostojećim rođacima

Lebdi srebrna glava moje bake u kolutovima dima. Luster u obliku cvijeta s pet latica prosipa

svjetlost po sobi.

Pod njom mutno sjaje srebrni servisi, iz kristalnih čaša prosipaju se smaragdi i rubini

mirišljavih likera.

Važno, kao dva stražara, pored prozora se podbočile palme u zeleno lakiranim saksijama.

Toplota iz kaljeve peći budi težak, slatkast i gust miris tek uglačanog parketa.

U posjeti smo dobrostojećim rođacima.

Naslonio sam glavu na bakino koščato rame, igram se s burmom na njenoj vreloj, hrapavoj

ruci. Sanjiv sam od toplote i jela koja nisam navikao da jedem.

Najradije bih da ja i baka već sada krenemo kući, ali ne, ovo, kao svako drugo veče

provedeno kod rođaka, ima svoj strogo utvrđeni red: Poslije ruske salate, torti, likera, crne

kafe, žene, po bog zna koji put, mijenjaju iste recepte za kolače; muškarci, zavaljeni u fotelje,

važno pretresaju političku situaciju u zemlji i u svijetu... A onda na tapet dolazi moj dedo.

Na neki način treba nam naplatiti ovaj praznik za oči i stomak. Nakon kratkog zastoja, svu tu

toplu, naoko prijatnu atmosferu, cijepa oštar, leden glas za koji ne mogu utvrditi kome

pripada, jer misao je ista u svakoj glavi, i kao da je svi u isti mah izgovaraju:

- Ružo, što ti to suprug večeras nije došao? Možda je suviše prefin za naše društvo?

U tom trenutku moj dedo je negdje u kafani, sa kartama u rukama i igra svoju treću partiju

preferansa ili pored bokalića meke rakije i deset deka sira sluša laži tenora promuklog glasa,

slikara koji za svoje slike mogu još samo dobiti piće, propalih arhitekata i nepoštenih

trgovaca. Za ovakve porodične skupove on ne mari.

Dižem se i idem u klozet jer ne želim da čujem odgovor moje bake.

Dok sjedim u velikom, čistom klozetu (veći je od naše kuhinje), pjevam u sebi trudeći se da

spriječim da mi do svijesti dopru glasovi koji dolaze iz sobe.

Svejedno, do mene, kao lavež donesen vjetrom, dopiru odlomci rečenica:

- Ma, pusti ga, karta...

- ... ja sam mu lijepo govorila...

- Niko pametniji od njega...

- ... kad je tako, tako mu i treba...

- Žao mi je samo onog djeteta...

- ... a zna doletjeti kad mu nešto zatreba...

- Kad je trebalo o tome misliti...

- Bože moj, bože moj...

- E, svašta...

- ... on i njegovo društvo...

- Prošle zime sam mu sve lijepo sredio...

- ... evo, šta meni sad fali?

- Dobro de. I ja nekad poigram...

- Ljudi moji, ljudi moji...

Dok silazimo niz stepenice, na pola puta nas zaustavlja glas i jedna ruka nam pruža komad

reform-torte zavijen u salvetu, uz neizbježnu primjedbu:

- Evo, recite da smo to njemu poslali.

Baka oprezno pipa štapom po zaleđenoj ulici prigrlivši me uza se. U daljini se začu sirena

automobila i ona se uplašeno sklanja i čvršće me steže.

Dižem glavu i vidim da joj lice blista na mjesečini.

- Je l' to plačeš bako?

- Ma, jok sine. Što bi plakala? To je od zime...

Vraćamo se kući pritisnuti ogromnim, surovim, jednookim nebom. Razmišljamo o nečemu.

Velika pobjeda

Za Seju su jedni pričali da je sin nekog šofera, koji je u prolazu kroz Sarajevo ostavio

"uspomenu" njegovoj majci, drugi su "pouzdano" znali da je on sin direktora preduzeća u

kojem je, kao kuharica, radila Sejina majka Dinka, a koji je nešto zabrljao, i to "politički",

treći su se kleli da je Sejin otac neko iz komšiluka, koga svi dobro znaju...

Bilo kako bilo, tih godina malo smo se razlikovali jedni od drugih: rasli smo na istoj hrani

(crnoj, miješanoj marmeladi iz drvenih sanduka, zelenom zejtinu, koji se još uvijek prodavao

iz "refuze", užinama koje smo dobijali u školi - gumastim krofnama i bezukusnom čaju,

"ajnpren" čorbi, puri i popari...), isto se oblačili (zimi: šareni džemperi od ostataka vune,

prugaste pidžame ispod pantalona koje su se pravile od prevrnutih očevih, gojzerice mazane

lojem da ne bi propuštale vodu, vunene čarape koje smo kupovali od seljaka koji su

nepogrešivo određivali veličinu mjereći ih obimom naših šaka... a ljeti, još jednostavnije:

radije bosi, nego u "zepama", u kojima su se noge "kuhale", u crnim, fiskulturnim gaćicama,

atletskim majicama...)

Sejo se ipak malo razlikovao od ostalih. (Kao i sva djeca koja rastu bez očeva). Hodao je

nekako postrance, često crvenio bez vidljiva razloga, a očima je više gledao u sebe nego oko

sebe...

Ta godina je počela burno.

Prvo je bio razbijen izlog "Sporta" u našem komšiluku i iz njega su ukradene tri vazdušne

puške i nekoliko velikih, lovačkih noževa.

Mi smo znali da su to uradila raja iz Nuzurove ulice, ali nam ni na pamet nije padalo da to

kažemo milicionerima koji su nas ispitivali, prijetili nam da će nas poslati u popravne

domove, pokušavali nas kupiti raznim obećanjima...

Mi, raja iz Jezero ulice, nismo mogli dopustiti da oni iz Nuzurove budu u prednosti u odnosu

na nas, pa smo obili blagajnu kina "Radničkog univerziteta" i pokupili sve blokove karata, i

"običnih" (na kojima su bili naznačeni redovi i sjedišta) i "finansijskih" (sa cijenom).

To je bilo premalo da poravnamo račune, pa smo još obili i bife kina "Sutjeska" i iznijeli po

tri velike, plastične kese "kiki" i "bronhi" bombona.

I raja iz Nuzurove je znala da je to djelo naših ruku, ali ni oni, naravno, nisu nikad uperili prst

u bilo koga od nas kad su njih ispitivali.

Od tih krađa nismo imali nikakve koristi: oni se nisu smjeli šepuriti sa svojim puškama i

noževima, a mi nismo mogli upotrijebiti one karte za kino, jer su poslije krađe štampane nove,

u drugoj boji.

Kese sa bombonima smo sakrili u mojoj šupi, ispod ćumura, jeli dok nam "kiki" i "bronhi"

nisu počeli izlaziti na uši i na nos...

Tako je prošlo ljeto, a s jeseni su počele da se dešavaju promjene u našim životima.

U izlozima "komisiona" su se počele pojavljivati prave farmerke "Super Rifle" i "Roy

Rogers", plavi i zeleni šuškavi mantili i vindjake, žvakaće gume u obliku cigareta, tranzistori

sa slušalicom za uho...

Trebalo je vremena i truda, moljakanja, plača, obećavanja, dok bi se naši roditelji odlučili da

nam kupe farmerke, tu "nepristojnu odjeću", koja je, uz to, bila i nezamislivo skupa.

Kad bismo ih već iskamčili, onda kao da smo se takmičili ko će im prije "dohakati": trljali

smo ih ribaćim četkama i komadima cigle da bi što prije izblijedjele, izvlačili rese po

rubovima nogavica...

Jedini Sejo u cijeloj raji nije imao farmerki. Njegova mati sve da je i htjela (a htjela je!) nije

mogla odvojiti toliko para, i on je odjednom počeo da odudara od nas, odjednom nam je

počelo smetati to što nema oca, odjednom smo otkrili da je siromašan, odjednom nam je

počelo smetati što živi s majkom u jednoj sobici bez vode i klozeta?!

Prisjećali smo se svih naših "podviga" i zaključili da on nikada nije učestvovao u njima,

prepričavali sve tuče s rajom iz Nuzurove i ispalo je da njega ni tu nikad nije bilo, zaključili

da je kukavica, da ga treba izbjegavati, da ne zaslužuje da bude naša raja...

Izbjegavali smo ga (u početku diskretno, a kasnije sve otvorenije i otvorenije), na njegova

pitanja gdje idemo odgovarali nekim neodređenim mumlanjem i namigivanjem.

Surovo smo uživali u tome da ga vidimo kako crveni u licu kako mu suze udaraju na oči i

kako se oborene glave udaljava od nas.

Naše rivalstvo sa rajom iz Nuzurove je i dalje trajalo, a vrhunac je dostiglo kad su se u sali

Druge gimnazije počeli prikazivati filmovi.

Sala se nalazila na "neutralnom" terenu i skoro svaka projekcija se završavala tučom.

Mi smo jedno vrijeme bili jači, ali smo s uznemirenjem primili vijest da se u Nuzurovu,

uskoro, iz Popravnog doma, vraća Stanko...

Te večeri se prikazivao "Brod ludaka" i mi smo, kao i uvijek, "čoporativno", krenuli u kino.

I Sejo je bio s nama, ali kako na njega više niko nije obraćao pažnju, nismo ni registrovali da

na sebi ima nove farmerke i zelenu, talijansku, vindjaku sa rajsfešlusom...

Još za vrijeme predstave, u kino se uvukao jedan klinac iz naše raje i javio nam da nas oni iz

Nuzurove čekaju napolju i da je s njima Stanko.

Nije nam bilo baš lako pri duši kad smo to čuli, ali smo odlučili da odmah izađemo napolje,

da ne čekamo kraj filma (film je ionako bio dosadan, "psihički") i da se što prije suočimo s

onim što se nije dalo izbjeći.

Još izdaleka smo vidjeli Stanka, s cigaretom u ustima, nehajno oslonjenog na drvo, okruženog

svojom rajom.

Izašli smo u hladno veče i krenuli kroz park.

Primicali smo im se i znali smo da će sve sada ići već prema ranije utvrđenom scenariju:

najmanji iz njihove raje će se zaletjeti prema nama, pljunuti nekoga, neko će pokušati da ga

dokači nogom, a onda će početi opšta gungula.

Međutim, desilo se nešto neuobičajeno. Prvi nam je prišao Stanko. Stajao je ispred nas i

mjerkao nas podsmješljivim pogledom. (U Domu se bio raskrupnjao i narastao - ili se nama to

samo činilo).

A, onda je prišao Seji, koji je stajao s kraja, dohvatio ga za džep vindjake i otrgao ga...

To mu je bila prva greška.

Druga greška mu je bila kada je Seji, koji je stajao kao ukopan, okrenuo leđa i krenuo

samozadovoljno prema svojoj raji...

Čuli smo Sejin životinjski krik. Stanko se na taj krik pokušao okrenuti, ali je već bilo kasno:

Sejina šaka ga je pogodila u vrat, a odmah potom mu je Sejo pao na leđa, oborio ga na zemlju,

dohvatio za kosu i počeo mu udarati glavom o zemlju jednom rukom, a drugom rukom mu u

okrvavljena usta gurao šljunak sa staze...

Stanko je nesposoban da se brani, a njegova se raja, vidjevši šta se dešava s njim, odmah

razbježala i nama je preostalo još samo to da ih ispratimo s nekoliko kamenica u leđa...

Jedva smo skinuli Seju sa poluonesviješćenog Stanka i morali smo ga držati kad se Stanko

jedva osovio na noge i teturajući nestao u parku...

Te večeri smo do kasno ostali na ulici, ispod ulične svjetiljke, prepričavajući našu, Sejinu

veliku pobjedu, ali Sejo nije bio među nama.

Sjedio je kod kuće, gledao kako njegova majka bezuspješno pokušava da zakrpi veliku

poderotinu na vindjaki i plakao...

Zašto sam sve ovo ispričao?

Zato što i ja gledani na svaki preživljeni dan svog života kao na neku veliku pobjedu, a

poderotine na mojoj duši sve su veće i niko ih ne može zakrpiti.

Krivac

Ma, znam ja: otkako sam na ovaj svijet progledao - uvijek sam ja za nešto kriv. Ono nije da

sam ja neko nevinašce, ali ne treba ni prećerivati.

Još ko klinac, sjećam se: raja igraju lopte na ulici, razbiju nekom prozor, a ono ti mom starom

dođu da plati. Ko biva, samo sam ja to mogao uraditi. Doduše, moj stari ih nije jebavo ni za

suhu šljivu, mislim, što se tiče plaćanja, ali zato bi mene vazda prebio kad bi se naloko pa se

odjednom sjetio toga.

Ja kukam: "Šta sam ti sad skrivio? - a on će: "Znaš ti bolje od mene šta si skrivio. Ne

cmizdri!" - pa udri.

Tako i u školi. Neki levati obili hemijski kabinet i pokupili sve neke pizdarije: epruvete, lupe,

mikroskope, šta li? Opet ja kriv.

Kažem: "Pa ljudi, nisam ni bio u školi taj dan", a direktorica će: "Svejedno, da si bio, i ti bi

bio među njima."

Ono bili neki pederi, gospodska djeca, sinovi nekih političara, budžovana - njima ništa, a

mene, ni kriva ni dužna, frk iz gimnazije. I to za mnom poslali karakteristike da se nisam više

mogao ni u šumarsku školu upisat sve i da sam htio. A kamoli gdje drugo.

Nemam ti ja šta o tome pričat. To je njegova stvar. Ja ne znam šta tog Envera toliko kolje u

životu i šta mu je toliko dokurčilo pa toliko pije? Žena? Djeca? Familija? Poso? Biće najprije

- sve zajedno.

Ali nije lako ni piti kad ti za to bog nije dao talent. Ima on i dobre volje i para da pije, ali

nema s kim, šta ćeš, pod stare dane mu prahnulo da obilazi kafane. Nikog živog on ne zna. Ni

raju ni konobare. On bi da se nekako približi, prišlepa, pa zovne piće prvom frajeru do sebe.

Bezbeli, naleti na nekog krkana koji odmah skoči ko guja ljuta:

"Koji ti meni kurac imaš zvati piće?" - i eto ti frke.

Onda ga ja vadim. Ne može bez mene ni u halu da ode. Ujutro me traži da mu pravim društvo

sve dok se ne oleši, a kad se oleši, oleši se toliko da ne smije svojoj kući ni priviriti. U neko

doba zvoni meni na vrata.

Balavi, slini, navije gramofon do daske, arlauče, podivlja pa počne razbijati sve što mu dođe

pod ruku: čaše, flaše, tanjire, gasi čikove po podu, po zidovima, piša u lavabo, povraća gdje

stigne - sve ono što u svojoj kući ne bi ni u snu uradio.

A šta mu mogu?

Naspem mu još dvije pa mu kažem:

"Ajd na eks!", on ih mlatne pa se svali da spava, onesvijesti se... Kad se probudi iz kome

nema pojma gdje je, vidim da mu je nezgodno zbog mene, a i počne ga fatati strah: valja mu

sada ženi na oči.

Onda se opet zapije, pa ga ni lasom ne možeš ufatiti kad počne šalabajzati po gradu.

A, kurva jedna, kad se istrijezni, kad skrha lovu, podvije rep, skupi se zadnji jado, pa ženi

pred noge. Ona da mu jebe oca, majku, ludu, a on samo šuti, uvuče glavu u ramena, kaže:

"Sreo Dacu!"

To mu je sva vadiona.

Ma jebo njegovu ženu, ali njena sestra radi u mom preduzeću. Ko biva - neka šefica. Ma,

kako se ne bi bojo? Nisam jednom najebo. Šta ja znam... Znam, ispadne li neko sranje, ko da

gledam - ja ću biti kriv.

Ne znaš ti šta mi je Enver ljetos napravio? Al' nemoj ovo nikome...

Otišla mu žena na službeni put, taman ti se potrefio i neki državni svetac, Prvi maj valjda, kod

njega prazan stan... Enver, možeš misliti, poludio od sreće i rahatluka, ko da si ga pustio s

lanca. Žene mu nema, djeca kod njenih... Prazan stan... a njegov stan, to ti nije više ni stan - to

su halvati... da se izgubiš u njima...

Sazvo Enver raju. Navukli mu pića u količinama, napravili zalihe da imamo preko praznika

kad radnje budu zatvorene. Navukli i mezeta, kupili dvije teleće glavuše, frižider pun svega, a

još kod njega ima muzike da ti pamet stane...

Grad pust. Papci, studenti sa strane, otišli kućama... Kafane prazne, eto možeš mislit kad u

tramvajima nema gužve, a možeš da čuješ kako ptice pjevaju... tišina, divota... Ali ono što je

ostalo poznatih u gradu - sve je to za tri dana protutnjalo kroz Enverovu kuću.

Standardna postava smo bili ja, Enver, Munja mucavi, Kokošar i Mahniti Top, a onih letećih

je bilo hipten, svaki dan se mijenjala garnitura...

Počeli mi oštro, muški, po votki. Igramo i karata, da nam prođe vrijeme... ja se petljam oko

muzike...

Znaš, meni je taj gramofon, muzika, ploče, vazda bila bolest. Pogotovo kad se nađe neka

dobra sprava... Ja sam vazda u životu deverao s nekim sklepanim, polomljenim, izdrkanim

gramofonom... Nikad nisam skupio para da kupim nešto pravo, pa kad vidim neku dobru

spravu, mašinu, gramofon - ja svršavam.

Kod Envera "Dual" četeres vati, kad odviješ do daske - malter otpada sa zidova... A ploče...

ploče, ja bih ih mogo samo gledati i prelistavati - ne moram ih ni slušati...

Enver od početka nametnuo žestok tempo, ko da će mu piće negdje uteći... Bezbeli, već

predveče počeo govoriti "kineski" kao "ml ps sašno lje ma stranemž dspa"... Znaš šta to

znači? To ti je cijela priča kako ima nekakav mali pas u njegovom komšiluku, koji strašno

laje, pa njegova sestra ne može da spava... Kad on počne kineski - to znači još dvije pa će biti

duboka koma...

Mi ostali pijemo lagano... već se polako smračuje, a Top se uzjebo, ufatio ga šandoprc.

Navalio: ajmo napolje, ajmo napolje, pa da si bog...

Top inače, kad se napije, ako ne napravi neki skandal, ako se ne pobije, nešto ne usere negdje,

ne smatra ni da je pio...

Munji, opet votka udara direkt u muda i samo zvjera oko sebe ne bi li nešto ubo.

Nemam ni ja ništa protiv toga da se izluftiramo, da povučemo šta ako se nađe, ali s nama je i

Kokošar, a poznato je - kad je on u kombinaciji - tu od pića nema hljeba. Kako? To ti ne znam

reći: ni kako ni zašto, ali tako je! On uvijek nađe načina da zajebe stvar.

Oni odoše... ja ostadoh s Kokošarom. Enver u komi... Kokošar je mogo popit ko mazga, ali bi

u neko doba posto dosadan, pa sam ja u neko doba nabio slušalice na glavu, pustio Mudi

bluze i lagano se prihvatio votke.

Bogami, nije prošlo mnogo, ja se usto da promijenim ploču, a ono vraćaju se Munja i Top.

Čujem ih još na stepenicama kako se smiju. Čujem i ženske glasove. Otvorim vrata: njih

dvojica vuku dvije cure.

Pa, sad da ti kažem... znaš kako ono dobro kaže onaj Crnjanski: da on nikada na ženama nije

tražio ono ružno, pa mu se baš i ne treba vjerovati kad su u pitanju ženske - tako ti i ja.

Ali, brate, ova jedna je bila ko grom, s koje god strane da je okreneš. Sve da si tražio nešto

ružno na njoj - nisi mogao naći... Druga... sasvim pristojna...

Vidim ja odma da su to moderne, emancipovane cure, ne snebivaju se da uđu, odma sjedoše...

Top im donese viski i led iz frižidera - one odma ko u svojoj kući...

U to se i Enver probudio. Čim je ugledao žensko pored sebe (onu dobru) on joj odma pođe

rukom za sisu, ali onako bunovan i pjan, fuli i strovali se na pod.

Ona u vrisku, pođe ustajat, bježat, ali je Top uhvati za ruku, vrati je na kauč, umiri je, okrenu

sve na zajebanciju i bi u redu...

Top natoči Enveru punu čašu votke, kucnu se s njim:

"Živio ti nama gazda, jebem te vazda!", Enver ispi čašu, održa jedan kraći govor o tome šta

mu njegova žena i njena familija rade i opet pade u nesvijest.

Kokošar se, ko i uvijek kad su ženske u pitanju, umirio i šćućurio u ćošku - nit romori nit

govori. Munja zažagrio na onu drugu, a Top se već mazio s onom svojom...

Ona je trusila viski ko da cijelog života ništa drugo nije ni pila i flaša uskoro puče ko da je

nikad nije ni bilo. Votku nije mogla... ko biva, prejaka joj... Nađosmo joj nekakav rum za

kolače i ona ga poče ljuštriti sa koka-kolom...

Top je onu svoju već odvukao u drugu sobu, a Munju ufatilo u neko doba da se tušira pa otišo

u kupatilo, napunio kadu, uzo flašu votke i zaspo u kadi.

Kokošar je i dalje ko mumija sjedio u vrhu stola. U mraku mu samo sijaju oči i ćelavica. Ona

moja se najednom upalila, maznuo je i onaj rum, našla neku cigansku muziku, razgrnula čaše

i flaše sa stola pa opalila čoček...

I u meni je već bila litrica votke, pa mi se više nije činila pristojna... sad mi je već bila dobra

da bolja ne može biti...

Ona se oznojila... skinula košulju i grudnjak, a onda na golo tijelo opet obukla košulju. Ja ne

navaljujem... sjedim ko hadžija - znam da je sve u dure, nema da fali...

Elem, u neko doba, ja ustadoh i pođoh u drugu sobu. Pokazah joj glavom da pođe za mnom...

legao ja, zapalio... Prošlo neko vrijeme, meni se skoro prisovilo, kad uđe ona u sobu, skide

farmerke i leže na mene.. Pita me za Kokošara:

"Ko vam je onaj manijak?"

Ja joj kažem:

"Ma, jebi ga! Junfer!"

Ona se nasmija i reče:

"Vidi se", i poče reanimaciju.

Ona legla po meni, ja samo ležim i puštam nju da radi sve što treba i sve što zna, kad se

najednom otvoriše vrata, zaslijepi me svijetlo, ali nisam trebo ni gledat - znam da je Kokošar.

Jednom rukom se drži za dovratak, koluta očima, jezik mu ispo do brade, otkopčava kaiš na

pantalonama...

Taman da mu kažem:

"Koji ti je, kurac? Pričekaj minut", a on se zatetura prema krevetu i ravno po njoj, ona se

izmače i on pade po meni, dašće, mrak mu pao na oči., oče da mi raširi noge i mrmlja: "U

dure je, u dure je..."

Mislim se: ma kakvo "dure", opalim ga ja štosom... ma nisam ga baš štosom opalio, ali onako

ga puknem malo, bez veze...

Nastala frka. Ona se povukla do zida, pokrila se čaršafom i vrišti. Gurnem Kokošara i on se

strovali sa kreveta, okrenem se prema njoj da je umirim... pođem da je pogladim rukom po

obrazu, a ona, skontala valjda da hoću da je udarim, pa još u veći vrisak...

Otvoriše se vrata druge sobe i uđe Top... žmirka oko sebe:

"Jeste li poludili? Koji vam je bog?" Iza leđa mu se provuče ona njegova i šmugnu prema

vratima napola obučena...

Kokošar ucviko kad je vidio Topa ljutog, ali ova moja nikako da stane s kuknjavom...

Kažem joj: "Oš ti prestat?", a ona opet udari u plač.

Opalim joj ja dva pedagoška šamara - ona se smiri. Ne volim udarit žensko - poslije se vazda

osjećam ko popišan, al nekad ti nema druge, ko da samo to i traže...

Natočim joj čašu ruma, pripalim cigar i dam i njoj. Za to vrijeme se Top ubjeđivao nešto s

onom svojom u hodniku... onda čujem kako se otvaraju i zatvaraju vrata i čujem njene korake

niz stepenice.

Kokošar se namah otrijeznio kad je Top ušao u sobu i rekao:

"Dokle ćeš ti meni svaku jebačinu pokvarit?"

Kokošar se pokupio iste sekunde, a ostali nas troje.

Top donio pivo iz frižidera i sjeo. Ona moja se sad potpuno smirila, ali meni više nije bilo ni

do čega, pa htjedoh i nju da spakujem...

Poče se ona oblačiti, skupljati cipele po sobi, kad ono - nema joj grudnjaka. Traži ga i traži:

nema ga da ga ubiješ.

Kažem:

"Nisi ga ni imala", a ona opet u plač.

Guram joj ja njenu tašnu u ruke i tjeram je prema vratima, a ona zapela, neće da izađe, neće

nigdje bez svog grudnjaka... Veli:

"Izaću napolje i vikat da ste me htjeli silovat!"

Gledam je ja i kontam se u sebi bi li je gurno niz stepenice i zatvorio vrata, ali šta ja znam

kakva je blesača, može nam još i muriju svezat...

Umirim ja nju nekako... kažem joj:

"Jebo te tvoj grudnjak, kad si već zapela da si ga imala... ja ti ga nisam ni skido niti sam vidio

da si ga imala... Kupiću ti sutra drugi..."

Vidim da ni ona više nije sigurna je li ga imala ili nije. Sve smo u sobi pretražili - nije mogo

isparit.

Pošaljem je ja u kuhinju da mi donese pivo... i tek onda primjetim da šepa...

Najednom mi se stislo nešto. Donese ona pivo i sjede kraj mene, a ja i Top počeli igrati

pokera. Pita me ona smeta li mi što me gleda, a ja joj kažem da ne smeta... Gubim ja i još se

zajebajem s njom, kažem joj:

"Vidi kako me je stala karta. Biće da me ljubav hoće...", a ona se jadnica još i zacrveni...

sagnem se i poljubim je u kosu...

Znaš kako mi je bilo nekako... eto, došlo mi da plačem za nju...

Munja se probudio tek ujutro, kad se skroz raskiselio u kadi. Uđe u sobu sav drhteći od zime i

pita:

"Ima li išta popit? Niste valjda sve polokali?"

Ne smeta mu ništa što je skroz gologuz. Kaže mu ona moja:

"De boga ti, skloni mi to čudovište s očiju!", a što jest-jest, Munja je imao spravu da je bilo

strahota pogledati.

Ujutro smo izašli i ne sjećam se više gdje smo kasnije završili...

Ma, kakav grudnjak! Nije mi ni na pamet palo da joj kupim grudnjak, nego znaš šta sam ti

htio ispričat... Znaš, bolan, šta je bilo za jedno mjesec dana?

Slušaj sad: Enverova žena se vratila s puta, sve regularno, a onda jedan dan spremala kuću

nađe ti onaj jebeni grudnjak što smo ga onda onoliko tražili... Gdje ga je našla i gdje ga je

mogla naći kad smo mi sve živo prehorvali - to mi ni dan-danas nije jasno, ali možeš mislit:

safra je ufatila.

Nju ufatila safra, a ona ufatila Envera:

"Malo ti je što ločeš i brukaš i mene i sebe po cijelom gradu - sad si počeo i kurve dovoditi, da

mi se komšije smiju."

A, Enver, kreten... Znaš šta on kaže:

Kaže:

"Daco zaboravio!"

Zato ti i kažem: mene nemoj ništa pitat. Ja ništa ne znam i neću da znam. Eno ti tamo pa pitaj,

ja ti neću ništa reći...

Priča iz tržnice

"Ti ne piješ, Nihade?", upitao sam ga dok smo stajali u beskrajnom redu, sred gužve u

"Markalama", sa spiskom svih mogućih meza koje smo trebali kupiti za noć ovog zadnjeg

dana u godini.

Upitao sam ga to tek tako, da razgovorom prekratimo ove minute "ko godine" čekanja. Činilo

se da se red sprijeda uopšte ne pomjera. Da nije bilo svih onih silnih ljudi iza mene, koji su mi

pružali iluziju da i nisam tako daleko, ja bih već davno digao ruke od ovog zadatka koji mi je

povjeren i bio bih u "Vlašiću", preko puta, na zagrijavanju...

Nihad je odlučno odmahnuo glavom.

To mi se učinilo kao nedovoljan odgovor, pa sam insistirao:

"Ni kapi?!"

On je duboko uzdahnuo i zaustavio da kaže nešto, ali je onda lagano ispustio vazduh kroz nos,

ponovo odmahnuo glavom, prekrstio ruke na grudima i s mirom Bude zagledao se preko

glava ljudi ispred nas, dajući mi na taj način do znanja da je naš razgovor na tu temu završen.

U nekoj drugoj prilici bilo bi mi jasno i shvatljivo da je dalje propitkivanje, u najmanju ruku,

nepristojno, ali večeras je bila Nova godina, slavićemo je zajedno, to nas na neki način veže,

daje mi pravo da budem uporan:

"Nikada, Nihade!?"

Trgnuo se na ovo pitanje, pogledao me preneraženo, kao da sam izustio najgoru psovku ili

uvredu, ali kad je vidio da se iza mojih riječi ne krije ništa drugo osim dosade izazvane ovim

premještanjem s noge na nogu, rekao je:

"Pio sam, ali nije to za mene..."

Bilo mi je krivo što sam počeo ovaj glupi, nepotrebni razgovor, jer sam očekivao da će sad

izložiti istoriju neke svoje bolesti koja ga priječi da pije ili, još gore, da će mi početi pričati

kako je on ranije, nekad, pio nemjerljive količine; neku od onih naivnih, prozirnih priča, koje

ljudi koji nikad nisu pili (kao da se stide toga?!), iskonstruišu u sličnim prilikama...

Ali, Nihad me je pogledao ravno u oči, neka sjena mu je zatamnila lice, a glas mu je postao

mukao:

"Hoćeš da ti ispričam", i ne čekajući da potvrdim, nastavio:

"Prije tri godine... Takođe, za Novu godinu... Isto ovako: gužva, frka, nabavljanje hrane i pića

u zadnji čas, skupljanje para, pravljenje spiskova ko će sve doći i s kim će doći, donošenje

ploča, dogovaranje telefonom...

Dva dana prije toga niti sam imao s kim slaviti, niti me je ko pozvao. Moje društvo se

odalečilo od mene, iz nekih njima poznatih razloga, a koga god sam sreo, govorio mi je, a da

ga to nisam ni pitao, kako neće nigdje ići, kako će Novu godinu dočekati sam, s roditeljima,

uz televizijski program, sa djevojkom...

Meni je bilo svejedno. U stvari, nije mi bilo ovo prvina da ne znam gdje ću, da već sam sebe

zamišljam kako sjedim u kući, ispred televizora... Ali, uvijek bi nešto, u zadnji čas ispadalo...

Tako je bilo i ovaj put: sreo sam Minku...", u jednom dahu mi je to ispričao Nihad, i tek kad je

pomenuo to ime, odmah je brzo dodao:

"Ne znaš je ti!", shvatio sam da mi priča nešto što nikad nikom nije pričao i meni je bilo

neprijatno da slušam dalje, ali on je nastavio:

"Nismo se bili vidjeli od gimnazijskih dana, ali dovoljno je bilo i to jedno veče da mi se učini

da smo sve ove godine proveli zajedno..."

"Neki njeni prijatelji su nas pozvali da slavimo s njima. Sve je bilo dobro da ne može biti

bolje... Osim toga, da sam se ja taj dan, odmah ujutro, napio ko svinja, da sam već u šest sati

bio u onoj fazi - Niko ko ja!

I to bi bilo sve u redu da me u toku večeri nisu uvukli (a nije me, vala, niko uvlačio - jedino

što sam i radio sve vrijeme bilo je traženje povoda za svađu) u neku glupu diskusiju, tipa: Je li

bolji "Željo" ili "Sarajevo"? Te stvari se u normalnim prilikama završe odjednom, zaboravi se

šta se prethodni minut pričalo, ali ovaj put sam ja osjetio da mene vrijeđaju, nipodaštavaju, da

sam ugrožen, da moram da se branim...

Nemam pojma s kim sam se sve svađao i na koji način sam, nakon svega, napustio taj stan.

Znam samo to da me je Minka odvukla do moje kuće, da me umirivala, da je uspjela da me

umiri, da smo spavali zajedno...

Probudio sam se sutradan, oko podne, sam...

Potražio sam cigarete na stolu, zapalio, pokušao da se prisjetim šta se sinoć desilo i uspijevalo

mi je da pohvatam samo neke nepovezane odlomke od kojih se nije dala sklopiti nikakva

cjelina...

Digao sam ruke od toga. Bilo mi je važno da se sjećam ostatka večeri, provedenog s Minkom,

koji je protekao (tako se bar meni činilo) u najboljem redu, a bolio me je kurac šta će ono

društvo misliti o meni.

Onda mi je pogled pao na jedan papirić, na poruku koju mi je Minka ostavila na stolici pored

kreveta.

Uzeo sam taj papir. Tamo je stajalo, kao u silnoj žurbi, naškrabano:

NE ZOVI ME NIKADA

Buljio sam s nevjericom u ta slova, osjećao se kao da me je neko maljem udario, ponovo čitao

naglas...

Uzalud sam pokušavao da se sjetim, da nađem mogući razlog ovakve poruke...

Jedino što sam mogao da se sjetim je taj osjećaj da je sve bilo dobro, ali poruka je bila tu -

jasna i nedvosmislena".

Učinilo mi se da je Nihad završio svoju priču, pa sam rekao nešto što se obično kaže u takvim

trenucima:

"Šta ćeš..." ili "Ima toga...", ali on je nastavio:

"Najgore u svemu tome je bilo što me je obuzeo stid, zbog nečega što sam (očito!) uradio, a

čega se nisam mogao sjetiti...

Minku sam poslije toga nekoliko puta sreo na ulici i bježao sam, krio se od nje, nisam joj

smio pogledati u oči...

Zaustio sam da mu kažem:

"Meni se nešto slično desilo...", pa da na licu mjesta izmislim neku sličnu priču, da pokažem

da ga razumijem, da saosjećam s njim, ali Nihad je gledao pred sebe i pričao sam sebi:

"Poslije jedno pola godine, kada sam raspremao krš po kući, među nekim papirima, računima

za struju i kiriju, našao sam onu Minkinu poruku, onu istu poruku!

Pisalo je:

NAZOVI ME NIHADE..."

Nihad je stajao pred tezgom, stigli smo na red, a prodavač je bio nestrpljiv:

"Narod čeka, a vi se tu zajebavate..."

Nihad se prenuo, bacio pogled na papir koji je držao u ruci i pročitao, doslovce, ono što je

pisalo:

"30 deka pršuta - užičkog (narezati)

pola kg. vrata - suhog..."