Etika

velv.hr/~ccoh

ccoh@velv.hr

ETIKA je filozofska refleksija o moralu

Naziv ETIKA - od grčkoga ethos, običaj, navika, karakter, prebivalište, ozračje

MORAL - skup nepisanih i pisanih pravila koja upravljaju ljudskim djelovanjem.

Moralno djelovanje pretpostavlja moralnost – ostvarenje univerzalnih moralnih načela

Aristotel: «Nikomahova etika» - činidba je odnos među ljudima, tvorba među stvarima.

Način spoznaje tvorbe je umijeće. Ono se dade obuhvatiti pravilima koja se mogu naučiti i koja se uvijek primjenjuju na isti način

Način spoznaje činidbe je razboritost. Ona se ne da se naučiti ni iz knjige, ni iz jednog postupka

Moralna dilema

Vremenski stroj vas je prebacio u 1944. u Berlin 20. srpnja.

Toga su dana general Claus Schenk von Stauffenberg i pokušali atentat na Hitlera. Hitler je preživio atentat zahvaljujući činjenici da su atentatori uspjeli staviti u funkciju samo jednu od dviju bomba

I, zamislite da upravo vi znate kako treba uglaviti detonator da bi i druga bomba eksplodirala.

U tom bi slučaju Hitler sigurno poginuo, što bi sačuvalo živote milijuna ljudi koji su inače poginuli u logorima i na bojištu tijekom posljednje godine rata.

Biste li sudjelovali u atentatu? Zašto?

Mogući odgovori:

Sudjelovanje u atentatu opravdano zato što će se time postići dobar cilj,

Dužnost nam nalaže da zaštititimo nevine ljude.

Sudjelovanje u atentatu neopravdano zato što time kršimo Hitlerovo pravo na život,

Dobar čovjek nikada neće počiniti ubojstvo.

Sve nas se to uopće ne tiče jer naši interesi nisu ugroženi.

1. dobro je ono djelovanje koje je na opću korist

2. dobro je ono djelovanje koje nam nalaže dužnost

3. dobro je ono djelovanje koje poštuje tuđa prava

4. dobro je ono djelovanje koje je u skladu s vrlinama

5. dobro je ono djelovanje koje promiče moje vlastite interese

MOGUĆE SU RAZLIČITE ETIČKE KONCEPCIJE

Etika načela - istražuje moralna načela po kojima trebamo djelovati

Etika vrline - stavlja naglasak na naše ponašanje, na to da li imamo ili nemamo predispozicije za djelovanje

Konsekvencijska etika - usmjerava se na konsekvencije, odnosno posljedice našeg djelovanja

VII.

Etika načela

Uz Immanuela Kanta zastupa je i John Locke

zagovarao ideju da ljudi imaju neka bezuvjetna prava koja nas obvezuju i koja pri našem djelovanju moramo poštivati.

Ta prava nisu stvar nečije dobre volje. Ona proizlaze iz prirodnoga zakona, stoga ne ovise o tome hoće li ih drugi ljudi priznati ili ne.

Ljudi ih stječu samim činom rođenja, odnosno činjenicom da su ljudi.

Locke navodi tri takva temeljna prava:

pravo na život,

pravo na slobodu

pravo na imetak.

Te tri stvari, život, slobodu i imetak, Locke naziva property, što, znači vlasništo i svojstvo.

Dakle, život, sloboda i imetak su svojstveni, odnosno navlastiti čovjeku, što znači da su ona dio njegove neotuđive ljudske prirode.

Locke je temeljna pravâ o kojima govori razumio isključivo negativno.

Moje pravo na život za njega znači da me nitko ne smije ubiti, ali ne i da mi netko mora pomoći da preživim, ili da me netko mora izvući iz smrtne opasnosti.

Isto vrijedi i za moje pravo na slobodu i na imetak: nitko nema moralnu obvezu osloboditi me iz zatočeništva, niti mi ima obvezu nešto dati.

Tako tumačena prava od nas zahtijevaju samo jedno: da druge, ako ne ugrožavaju naša prava, pustimo na miru! To je, zacijelo, nužan uvjet moralnosti. No, je li i dovoljan? Ako jest, to bi značilo da mirne savjesti možemo proći pokraj osobe ozlijeđene u prometnoj nesreći ili koja skapava od gladi.

OSNOVNA MORALNA NAČELA

Načela su ishodišna pravila etičkog ponašanja, sheme i obrasci koji predstoje kodeksima i pravilima

Pravila koja mogu nanijeti štetu ili korist nisu načelna pravila već naprosto pravila.

Načela nikad ne mogu biti štetna, ako su pravilno definirana i pravilno procijenjena.

Covey: "stavljanje težišta na načela mnogo jače utječe na ponašanje nego stavljanje težišta na samo ponašanje

UPRAVLJANJE SAMO ZA PROFIT JE KAO IGRANJE TENISA S POGLEDOM UPERENIM U TABELU REZULTATA, A NE NA LOPTICU

Blanchard, Peal

Covey: načela su nam intuitivno već poznata i postoje duboko negdje u nama

Načela ne govore što moramo činiti; ona pružaju način razmišljanja tako da mi znamo što nam je činiti

Ne moramo naučiti stotinu novih postupaka, tražiti uvijek nove tehnike – potreban je temeljni okvir osnovnih načela

moralna načela su nepromjenljiva poput zakona gravitacije

ako ih kršimo nećemo proći nekažnjeno; ako ih slijedimo postajemo ljudski djelotvorni

moralno djelovanje, kao ni priroda, ne priznaje prečace, kampanjstvo, “lakirovke”, surogate

Kao umno, odnosno slobodno biće, čovjek je u

mogućnosti da bira reakcije na određene podražaje,

čak u toj mjeri da povratno djeluje na same podražaje

dostojanstvo ljudske osobe koje se potvrđuje kroz njenu fizičku, emocionalnu i intelektualnu neovisnost

međuzavisnost u zajednici, gdje sloboda jedne osobe ograničava, ali i obogaćuje slobodu druge

pravo na privatno vlasništvo, ali ono koje je ograničeno općom namjenom dobara

načelo supsidijarnosti - sudjelovati u odlučivanju - ako ne na onim višim razinama onda na nižim, a svakako na osobnoj razini

Univerzalna načela uključuju i one koji su van gospodarskih procesa, jer gospodarstvo je samo jedan vid ljudske djelatnosti

Ne može se cjelokupno ljudsko bivanje svesti samo na proizvodnju dobara i usluga

Oni koji proizvode moraju misliti i na opće dobro i na one koji mu doprinose

Ne smiju biti isključeni ni oni koji su zbog raznih razloga onemogućeni da daju neki znatniji doprinos – načelo solidarnosti

Da bi moralno načelo imalo moć da djeluje na našu volju mora biti autonomno

Izricanje zahtjeva moralnog načela ne može biti izricanje nekog sadržaja pa ma koko on poželjan bio, već samo izricanje forme djelovanja - kategoričkog imperativa

DJELUJMO PO ONIM PRINCIPIMA ZA KOJE MOŽEMO HTJETI DA SVI DRUGI PO NJIMA DJELUJU

Ljudi instinktivno vjeruju onima čiji karakter počiva na ispravnim načelima

tehnika je nevažna u odnosu na povjerenje,

koje je posljedica naše pouzdanosti

u dužem periodu

Vrlina nije jedan slučajan postupak. Ona je prisutna u postupcima koje stalno iznova činimo, tako da oni postanu navika.

Navike su poput užeta, svaki dan istkamo po jednu nit i uže postaje neprekidljivo

VRLINE

Aristotel: Kako nastaje vrlina (krepost) Krepost može biti razumska i moralna.

Razumska krepost ima uglavnom i nastanak i porast na temelju pouke, pa joj stoga treba iskustva ivremena

Moralna krepost nastaje navikavanjem, od čega joj potječe i samo ime ‘moralni karakter’ [ēthos], nastalo malom izmjenom riječi ‘navika’ [ethos].

ni jedna od moralnih kreposti ne nastaje u nama po naravi, jer se ni jedna od stvari koje su po naravi ne može preinačiti navikavanjem.

Tako, na primjer, kamen, koji se po naravi giba prema dolje, ne može se naviknuti da se giba prema gore, pa makar ga tkogod na to privikavao bacajući ga prema gore i bezbroj puta.

kreposti ne nastaju u nama ni po naravi ni protiv naravi, nego smo mi po naravi stvoreni tako da ih primamo, dok se one usavršavaju navikavanjem.

Od svih stvari koje imamo po naravi prvo stječemo njihove mogućnosti, a poslije pokazujemo djelatnosti (kao što je bjelodano u slučaju osjetila,

jer osjetila ne stječemo time što često gledamo ili često slušamo, nego smo ih dapače imali prije nego smo ih upotrijebili, a nismo ih zadobiliuporabom).

Dočim kreposti (vrline) stječemo prije svega kada ih provodimo u djelo, upravo kao i u ostalim umijećima.

Jer štogod treba učeći činiti to čineći učimo, kao što gradeći postajemo graditelji a citarači svirajući citare; isto tako, čineći pravedna djela postajemo pravedni, činećiumjerena djela postajemo umjereni te čineći hrabra djela hrabri

Zakonodavci navikavajući ih čine građane dobrima, i to je želja svakomu zakonodavcu, te oni koji toga ne poluče promaše, i u tome se razlikuje dobar politički poredak od lošega

po istim uzrocima i po istim sredstvima svaka krepost i nastaje i propada, ali slično i svako umijeće. Naime iz citaranja postaju i dobri i loši citarači. A primjereno tome i graditelji i svi ostali.

Po dobroj gradnji postat će dobri graditelji, a po lošoj loši. Ako ne bi bilo tako, nitko ne bi trebao učitelja, nego bi se svi rađali ili dobri ili loši.

Tako je i s krepostima. Svojim djelovanjem u ophođenju s drugim ljudima postajemo pravedni ili nepravedni

a svojim djelovanjem u pogibelji, navikavajući se na strah ili samopouzdanje, bivamo hrabri ili strašljivi.

Isto je tako i sa željama i srdžbama: jedni ljudi postaju umjereni i blagoćudni, drugi neobuzdani i rasrdljivi, ponašajući se na jedan ili na drugi način u tim okolnostima.

Jednom riječju: iz jednakih okolnosti nastaju jednaka stanja (karaktera).

Stoga djelatnosti moraju imati određena svojstva. Jer razlike u stanjima proizlaze iz razlika tih svojstava. Nije naime mala razlika da li je tkogod od mladosti naviknuo na ovakva ili onakva stanja, nego je ta razlika vrlo velika, štoviše ona je sve što je važno

ULJUDNOST

Uljudnost je početak i vanjska forma svake vrline.

Ona nije ono bitno u vrlini, a niti može biti zamjena za nju.

Vezana je s bontonom – pravilima lijepog ponašanja. U poslovnom svijetu je od posebnog značaja – omogućuje bolju komunikaciju i provedbu poslovnih zadataka

RAZBORITOST

Razboritost je preduvjet svake vrline.

Ona vodi računa o mogućim posljedicama djelovanja. Razboritost znači djelovati s prepoznavanjem i uvidom.

Ona nas osposobljava odlučiti što je dobro a što zlo u konkretnim situacijama.

Prema Aristotelu razboritost nam omogućuje izbor među neumnim krajnostima; ona je način spoznaje onog što u određenoj situaciji treba učiniti

MUDROST

Mudrost je uvid u cjelinu svega što jest.

Određuje koje želje treba zadovoljiti i s kojim sredstvima (Epikur).

Čuva moral od fanatizma.

Mudar poslovni čovjek zna da ne zna, i oprezan je u očitovanju svog mišljenja ili ulaženja u posao ili investiciju.

HRABROST

Hrabrost je suprotnost kukavičluku, lijenosti i ljigavosti Po Aristotelu nalazi se između kukavičluka i lude odvažnosti.

Nije znanje nego odlučivanje, nije mišljenje nego djelovanje

Pretpostavlja jakost volje. Postoji samo u sadašnjosti: ovdje i sada, a ne sutra i negdje.

Pokazuje se jednako velika u izbjegavanju kao i savladavanju opasnosti, u biranju kako borbe tako i bijega.

UMJERENOST

UMJERENOST određuje mjeru u željama. Brine za puno uživanje.

Omogućuje nam da postanemo gospodari užitaka.

Omogućuje intenzitet užitka ako je ovaj prisutan, a zamjenjuje ga ako ga nema

PRAVEDNOST

PRAVEDNOST je vrlina odnosa prema drugima.

Ona je vrednija i važnija nego blagostanje ili uspješnost i ne smije biti žrtvovana niti onda kada bi to koristilo većini.

Pravedan je onaj koji od onoga što želi uzima samo onaj dio koji mu pripada, a od onoga što mu ne odgovara svoj čitav dio(Aristotel ).

Ona uključuje čvrstu volju svakome dati njegovo (Spinoza).

VJERNOST

Suprotstavlja se lakovjernoj i egoističnoj kolebljivosti, neodržavanju zadane riječi, perfidnosti, nepostojanosti.

Spremnost poslovanja na obećanje koje nije u potpunosti pokriveno jamstvom. Nikad ne možemo u potpunosti provjeriti točnost svih podataka ili identitet svih subjekata.

Izražavanja stanja u dobroj vjeri – iskazujemo ono stanje koje očekujemo.

Pouzdanost je rezultat poklonjenog povjerenja. Uz nepouzdane suradnike osjećamo se nelagodno – jedno nam govore u lice a drugo iza leđa. Nepovjerenje može razoriti timski rad.

http://www.youtube.com/watch?v=eiL4ziwxhlM&NR=1

NADA

spaja subjektivno željeno s objektivnim okolnostima;

očekivanje da će ono što još nije povoljno postati povoljno.

Bitni i pošteni poslovi sami po sebi, unutarnjom logikom, mijenjaju okolnosti i okruženje i to afirmativno, poput samoorganiziranih sustava:

Pouzdanost daje požrtvovnost i marljivost; optimizam; spremnost za nove izazove

svjesnost čitave situacije u svakom trenutku i svjesnost o mogućnostima nadilaženja situacije;

LJUBAV Svijest o vlastitoj slobodi i njeno korištenje

za druge. Suprotstavlja se mržnji. Uzdiže nas prema drugima i prema nama samima, jer nas oslobađa našeg malog Ja

Milosrđe - dati šansu slabome da bi mogao postati jak.

Zanos– potpuno posvećivanje nekom poslu;

Ljubav je nužno velikodušna. Moguće je poklanjati bez ljubavi, ali je nemoguće voljeti bez darovanja.

Ljubav je ushit bića koje se, u svojoj biti, odvaja naspram ljubljenomu da bi se sjedinilo u njegovoj uzvišenoj svjetlosti

Ushit bez čega ljubav ne postoji i ne preživljuje: ushit mistika spram stvoriteljskog bića ili ushit muškarca spram žene i obrnuto, roditelja spram djece.

Ali i ushit životinje spram mladunčadi ili čak stabla koje godinama priprema svoje cvjetove i plodove.

Ushit je potreban, no ne i dovoljan. On se ne može održati ako ga ne prati odvajanje.

Najsnažniji avion ne može uzletjeti ako nije slobodan od svake spone.

Tako je i sa svakom ljubavlju: ako je ljubavnik sapet ma i jednom tankom niti, ljubav zamire sama od sebe.

Ljubav ima tek jednoga istinskog neprijatelja: egoizam koji krši ushit jer niječe biće Stvoritelja i Osloboditelja.

A G A P EDaje se

Spušta se

Božji put čovjeku

Božja milost

Nesebična

Jer je besmrtna usuđuje se sebe

izgubiti

Bogata je zato velikodušno daje

Čak i kad je okrenuta čovjeku ostaje

bitno Božja ljubav.

Neovisna je o kvalitetama onog kog

ljubi

Ljubi - i tako stvara vrijednosti u

objektu

Ljubite svoje neprijatelje

E R O SČezne

Propinje se

Čovjekov put k Bogu

Čovjekov napor

Sebična

Jer je smrtna grčevito čezne za

besmrtnošću

Siromašna je pa želi posjedovati

Čak i kad je okrenuta Bogu ostaje

bitno ljudska ljubav.

Uvjetovana je kvalitetom onog kog

ljubi.

Prepoznaje vrijednosti u objektu - i

njih voli

Oko za oko, zub za zub

JEDNOSTAVNOST

Vrlina jasnog razmišljanja, spontanosti, prirodnosti, vedre improvizacije. Prihvaćanje sebe kakvi jesmo.

Važno nam je samo postojanje bez dodatka, laži, pretjerivanja.

Jednostavnost je suprotnost dvoznačnosti, kompliciranosti i oholosti.

Ne podnosi okolišanje, snobizam. Ne koristi dokazivanje, lukavo nadmetanje. Ništa se ne prešućuje, da bi se održala umjetna vanjština.

SKROMNOST

Skromnošću dajemo do znanja da znamo i priznajemo što sve nismo.

Skromnost znači voljeti istinu više nego sebe, te sebe cijeniti ali ne i pokazivati.

Skromnost je nastojanje našeg Ja da se oslobodi iluzija. Svaka prava spoznaja je pobjeda nad našim narcizmom

ČISTOĆA

Nečisto je sve što se čini nepoštenom namjerom. Svaka sila i prisila je nečista kao i sve što ponizuje, obezvrjeđuje, što nije blago i obzirno.

Ona nije toliko odbacivanje užitka koliko užitak bez laži i prisile,

Prihvaćanje i dijeljenje užitka, koji nas uzdiže i oduševljava.

Čistoća je sposobnost ne vidjeti zlo gdje ga u stvarnosti i nema. Nečisti svuda vide zlo i vesele se zbog toga.

Čisto voljeti znači imati odstojanje, ne posjedovati, ne primijeniti silu, moć, kontrolu.

ISKRENOST To je usklađenost djela i riječi s našim duševnim

životom i s nama samima.

Iskrenost znači govoriti što vjerujemo pa makar se i varamo i vjerovati u ono što govorimo.

Ne htjeti niti druge niti sebe varati. Isključuje pretvaranje i prikazivanje svojih grešaka kao nečeg dobrog.

Nalazi se u sredini između hvalisanja i omalovažavanja, pretjeranog naglašavanja i prešućivanja

Razlikuje ljubav prema sebi od egoizma i velikodušnost od ispraznosti.

DUHOVITOST

Ljubav, radost i humor idu zajedno.

Sarkazam nije vrlina nego oružje upereno na drugoga. Tu nailazimo na zao, ismijavajući, uništavajući smjeh, kojim se izrugujemo, vrijeđamo, ubijamo.

Duhovitost pretvara žalost u veselje, razočaranje u smiješno, očaj u vedrinu.

SUOSJEĆAJNOST

Suosjećajnost je suprotnost tvrdoći, okrutnosti, hladnoći, ravnodušnosti, bezosjećajnosti, egoizmu.

Sudjelovanje u boli i žalosti, u patnji drugoga.

"Brini se za sebe s najmanje mogućom štetom za druge" (Rousseau).

OPRAŠTANJE

Oprostiti ne znači poništiti a niti zaboraviti. Pobjeđuje potrebu za osvetom i potrebu kažnjavanja

Poništava zloću. Nije prestanak borbe protiv zla nego prestanak mržnje. Ne želi mržnji suprotstaviti mržnju, egoizmu egoizam, i sili srdžbu.

Pomaže čovjeku koji je povrijeđen i oštećen, da i sam ne bude zao.

Znači shvatiti, da su drugi zli tako dugo dok su zli, da se drugi varaju dokle se varaju, da je drugima veoma teško djelovati suprotno onome što jesu i odjednom biti dobri, blagi, razumni i tolerantni.

Osuđivati znači očito ne razumjeti ono što osuđujmo, jer kada bismo shvatili ne bi mogli više osuđivati

ZAHVALNOST

Biti zahvalan znači priznati sebe dužnikom, shvatiti da nam je nešto poklonjeno.

To je jeka radosti na doživljenu radost. Ništa nam ne uzima.

To je uzvratni dar bez gubitka, zadovoljstvo za zadovoljstvo, sreća za sreću, uzvraćena radost, uzvraćena ljubav (Spinoza),

U drugome, a ne samo u sebi vidjeti uzrok svoje radosti.

BLAGOST

Smionost bez nasilja, jakost bez tvrdoće. Ne želi uzrokovati a niti uvećati patnju.

Povlačenje, nekorištenje svoje snage, svoje moći, svoje sile.

Ljutiti se kada treba, zbog čega treba, kako dugo treba i ne raditi to češće, duže a niti više nego što treba (Aristotel).

TOLERANCIJA

Ona je suprotnost fanatizmu, sektaštvu, autoritarizmu, netolerantnosti

Ma kako netko bio uvjeren da ima pravo, on mora dozvoliti da nije u stanju to dokazati i da je protivnik jednako uvjeren u svoje stavove i misli.

Ne možemo nekoga prisiliti da misli drukčije nego što misli ili da prihvati kao istinu što smatra neistinom.

Netolerantnost nas čini glupim kao što nas glupost čini netolerantnim.

Ne treba, zbog tolerancije, prestati voljeti istinu.

Poroci

Vezanost

Sve dok čovjek ne napusti začaranost svijetom, sve dok ne spozna unutarnju vrijednost sebe i dok ne postane svjestan onog što bi trebalo da zna, ne može doseći blaženstvo. Vezanost je ovisnost, slabost i uzrok je patnje i bola. Želja je uzrok vezanosti, a ego je uzrok želja.

Vezivanje je prepreka ka duhovnim vrijednostima i ukoliko nasilno, bez znanja, prekidamo vezanosti, ono se vraća.

Veze u odnosima, poput majka – otac - dijete, kao i međusobna privrženost između pojedinaca, važna su za oblikovanje i stvaranje pravog društva.

Problem je taj što današnji način življenja nije sposoban izraziti toplinu, ljubav, i nesebičnu privrženost jer je sve svedeno na

usklađivanje interesima i željama o kojima svi ovise.

Želje i misli raspršuju snage uma i time uzrokuju slabost i gubitak koncentracije.

Naša vezanost, privrženost, stvara zabludu u našim stavovima, izbirljivostima, prosudbama i odlukama u “za” i “protiv”.

Kad se čovjek na nešto navikne, kad postane ovisan o nekim uvjetima, on može i napustiti svjetovno, ali to ne daje nikakvu razliku, ako je privrženost ostala i okrenula se u drugom pravcu.

Odbacivanje nekih stvari ne rješava vezanost, koja i dalje ostaje.

Možemo odbaciti veliku kuću i okrenuti se, vežući se za jednu sobu. Nisu u pitanju stvari već naši osjećaji, naš um koji slijedimo.

Sve o čemu ovisimo, o čemu stalno mislimo, poput briga i ljutnje postaje opterećenje, nesvjesnost i ropstvo zabludama (lanci).

Poroci prema teoriji eneagrama

1. Često bismo htjeli biti cjeloviti i opušteni, trudimo se da to budemo, a kako to ne možemo biti, spadam nas bijes, sve oko sebe osuđujemo i ispravljamo.

2. Trudimo se da budemo ljudi vrlina, suosjećajni, usmjereni na druge, puni ljubavi, a često ispada da zapravo tražimo samo priznanja od drugih. Kroz hinjenu ljubav drugima, manipuliramo.

3. Hoćemo biti uspješni, aktivni, imati jasne ciljeve, a često smo zapravo samo opsjednuti uspjehom, trčimo iz jednog posla u drugi, ne imajući vremena ni za sebe ni za druge.

7.Žudimo za srećom i užitkom, a gušimo se u stalno novim potrebama za novim podražajima i avanturama.

8. Tražimo samostalnost, neovisnost od drugih, a budući da u tome ne uspijevamo, pojačano kontroliramo sve oko sebe pokušavajući im nametnuti svoju vlast i moć.

9. Žudimo za mirom i suživotom s drugima, a u stvari izbjegavamo zdrave konflikte i postajemo mlitavi i tromi.

4. Znamo da moramo biti originalni, jedinstveni, osebujni, tankoćutni a u pokušaju da to budemo često postižemo samo bolesnu čeznutljivost i melankoličnost.

5. Žudimo poput Prometeja za trijeznim promatranjem i znanjem, za proširenjem novih spoznaja, a ispadamo bezobzirni, neosjetljivi na druge, buntovni i usamljeni.

6. Poput Epimeteja, hoćemo podupirati poredak svijeta, lojalno slijedeći njegove zakone koji nam daju sigurnost i, ne znajući, upadamo u zamku njihove sile i moći bez potrebe da im se suprotstavimo.

Zavist

Stanje svijesti, kad ne možemo podnijeti da drugi imaju više, ili jesu po nekim obrascima u nečemu bolji, ljepši, značajniji…

osjećaj manje vrijednosti (inferiornost), jer drugi, ili netko, ima više od nas.

Takvi ljudi ne mogu biti iskreni i spontani, jer je u njima zavist, ljubomora i mržnja, skrivena ili očita,

Uzrok je u pohlepi, u nedostatku ljubavi. Čovjek nije u stanju doživjeti sreću, ako je posesivan.

Požuda

Oholost

Ljubomora

Ljutnja

Taština