Frederik Forsajt

Obmanjivač

Hladni je rat trajao četrdeset godina. Službeno ga je dobio Zapad. Ipak je to imalo i svoju cijenu. Ovu knjigu posvećujem svima onima koji su svoj život proveli u sjeni. Ali, dragi moji, to su bili dani! Prolog U ljeto 1983. tadašnji je šef SIS-a*( Secret Intelligence Service. U

ovom su prijevodu, zbog razumljivih razloga, sve kratice dane u originalu. Op. pr.), britanske Tajne obavještajne službe odobrio, usprkos protivljenju u vlastitim redovima, otvaranje novog odjela.

Otpor je potekao uglavnom od već čvrsto ukorijenjenih odjela, jer su skoro svi oni imali, po svim stranama svijeta, svoja teritorijalna lena, dok je novi odjel trebao imati široku jurisdikciju koja bi prelazila mnoge tradicionalne granice.

Sila koja je vodila njegovu stvaranju imala je dva izvora. Jedan je od njih bio uskipjelo raspoloženje u Westminsteru i Whitehallu, a napose u konzervativnoj vladi, raspoloženje koje je uslijedilo poslije Ianjskog uspjeha u Falklandskom ratu. Usprkos vojnoj pobjedi, iza te su epizode ipak zaostale one spetljane, gdjekad pače i pogrdne rasprave na temu Kako je moguće da su nas argentinske snage generala Galtierija mogle tako iznenaditi iskrcavanjem u Port Stanleyju?

Ta se međuodjelna rasprava gnojila tako preko godinu dana, pa se neizbježno svela na optužbe i protuoptužbe na nivou mismovamreklineniste. Lord Carrington, ministar vanjskih poslova, osjetio se pozvanim podnijeti ostavku. Nekoliko godina kasnije slična će kavga zahvatiti i Ameriku, a nakon uništenja aviona Pan Americana kraj Lockerbieja, pri čemu će jedna agencija tvrditi da je poslala upozorenje, a druga da ga nikad nije primila.

Drugi je poticaj bilo dolazak Jurija V. Andropova na prijestolje moći, na mjesto generalnog sekretara komunističke partije Sovjetskoga Saveza. Andropov je petnaest godina bio predsjednik KGBa i favorizirao je svoju staru agenciju. Njegova je vladavina izazvala pravi polet sve agresivnije špijunaže i provođenja aktivnih mjera protiv Zapada, sve dakako u režiji KGBa. Bilo je poznato da Jurij Andropov visoko cijeni, među aktivnim mjerama, Iansiranje dezinformacija to jest širenje malodušja i demoralizacije pomoću laži, utjecajnih agenata, osobnoga blaćenja i sijanja, podmetnutim neistinama, nesloge među Saveznicima.

Gospođa Thatcher, koja je baš tada zaradila od Sovjeta dodijeljeni naslov Željezne lady, prihvatila je gledište da se ta igra može igrati i u dvoje, te je dala naslutiti da ne bi problijedila na pomisao da bi i britanska obavještajna služba mogla Sovjetima prirediti malu uzvratnu utakmicu.

Novi je odjel dobio pompozni naslov Obmanjivanje, dezinformiranje i psihološki rat. Razumije se da je taj naslov smjesta bio skraćen na Ode i Psi, pa onda i samo na Opsi.

Bio je imenovan i novi odjelni predstojnik. Baš kao što su čovjeka zadužena za opremu nazvali Komorom, čovjeka na čelu Pravne službe Advokatom, tako je i novoj glavi Opsija neki kantinski mudrijaš prikrpio nadimak Obmanjivača.

Gledajući unatrag, a dragocjena sposobnost za to je mnogo raširenija od sposobnosti gledanja unaprijed, šefa bi se agencije, sir Arthura, moglo doista pokuditi a što će se kasnije i dogoditi, zbog njegova izbora, jer za glavu odjela nije postavio stožernoga karijerista navikla na oprez, što se i traži od valjanog javnog službenika, nego bivšeg agenta terenca, spuknuta iz Istočnonjemačkog odjela.

Taj čovjek je bio Sam McCready, i odjel je vodio punih sedam godina. No ništa dobro ne traje vječno. Koncem proljeća 1990. u srcu se Whitehalla održao sljedeći razgovor...

U predvorju se ureda, s uvježbanim smiješkom na licu, iza svog pisaćeg stola digao mladi suradnik.

—Dobro vam jutro, sir Mark. Stalni me dotajnik zamolio da vas smjesta uvedem.

Otvorio je vrata privatnoga ureda Stalnoga dotajnika Ureda za Commonwealth i inozemstvo, pa kroz njih uveo gosta, i za njim ih zatvorio. Stalni dotajnik sir Robert Inglis je ustao i pozdravio ga smiješkom dobrodošlice.

—Mark, stara kuko, kako mi je drago što te vidim. Teško da bi čovjek mogao postati, pa makar i sasvim nedavno,

šefom SISa da prethodno nije razvio izvjesnu dozu opreza prema takvim izljevima topline, napose kad je riječ o razmjerno stranom čovjeku koji se prema tebi očito kani odnositi kao brat po krvi. Sir Mark je stisnuo zube i duševno se pripremio za težak razgovor.

Kad su sjeli, najviši javni službenik Foreign Officea otvorio je izgrebanu, crvenu arhivsku kutiju na svojemu stolu, pa izvukao kožnati fascikl, upadljiv zbog crvenog dijagonalnog križa napetog od ugla do ugla.

— Obišao si svoje Postaje i sad ćeš mi, ne dvojim, iznijeti svoje dojmove? rekao je.

— Naravno, Roberte kad dođemo do toga. Iza strogo povjerljivog dosjea slijedila je crvena knjiga u mekim

koricama, povezana plastičnim, crnim spiralnim uvezom. — Pročitao sam, otpočeo je sir Robert Inglis, tvoj prijedlog SIS

u devedesetim, a u vezi s posljednjim spiskom želja obavještajnog koordinatora. Čini se da si mu vrlo temeljito udovoljio svim željama.

— Hvala, Roberte,— rekao je sir Mark.— Mogu li onda računati na podršku Foreign Officea?

Diplomatov bi smiješak na kakvom američkom kvizu pokupio sve nagrade.

— Dragi moj Mark, s onim bitnim u tvom prijedlogu nema baš nikakvih problema. Ali ima tu i nekoliko detalja koje bih volio s tobom malo pročešljati.

Dakle tu smo, pomislio je šef SISa. — Mogu li, recimo, pretpostaviti, da je te dodatne postaje u

inozemstvu, a koje ti predlažeš, odobrilo ministarstvo financija, te da su potrebna sredstva već prošvercana u nečiji proračun?

Obojica su dobro znala da proračunska sredstva za rad Tajne obavještajne službe ne dolaze isključivo iz Foreign Officea. Iz njegova proračuna dolazi, zapravo, tek mali njihov dio. Stvarne troškove Tajne

službe koja se, za razliku od američke CIAe, pravi manjom od bubice, dijele zapravo sva vladina ministarstva. Oni su raspoređeni čitavim dijapazonom, ne zaobilazeći čak ni skoro nevjerojatno Ministarstvo zemljoradnje, ribarstva i prehrane vjerojatno s obrazloženjem da bi i ono jednoga dana moglo poželjeti da dozna koliko bakalara IsIanđani vade iz Sjevernog AtIantika.

Baš zato što proračun SISa svoja sredstva crpi tako široko i skriva to tako duboko, Foreign Office ga i ne može pritisnuti prijetnjom da će mu, ako mu ne izađe u susret, skresati budžet. Sir Mark je klimnuo glavom.

— Tu neće biti problema. Koordinator i ja samo se vidjeli s Riznicom, objasnili im svoje stavove prethodno raščišćene s Uredom kabineta, pa su nam poslali pare, sve strpano u proračune za istraživanje i razvoj najmanje sumnjivih ministarstava.

— Sjajno, ozario se stalni dotajnik,— možda od srca, a možda i ne. — Daj da se onda okrenemo nečemu što spada u moj djelokrug. Ne znam kako ti stojiš s kadrovima, ali mi bismo mogli imati problema s ljudima, jer će doći do proširenja službe zbog kraja hladnoga rata i oslobođenja srednje i istočne Evrope. Znaš što mislim?

Sir Marku je to bilo sasvim jasno. Očit slom komunizma, koji se odigrao u protekle dvije godine, mijenjao je diplomatsku kartu svijeta, i to brzo. Diplomatska je služba vrebala na nove prilike po čitavoj srednjoj Evropi i Balkanu, nadajući se čak i miniambasadama u Litvi, Estoniji i Letoniji, u slučaju da se ove izbore za neovisnost od Moskve. On je, govoreći o širenju diplomatske službe dok hladni rat leži u mrtvačnici, zapravo želio zaobilazno reći da se s položajem kolega u Tajnoj službi dogodilo baš obratno. Sir Mark nije padao na te fore.

— Baš kao i vama, ni nama ne preostaje nego da vrbujemo nove ljude. No ako to novačenje načas i zaboravimo, ostaje nam ipak obuka koja traje šest mjeseci do časa kad u Century House uvedemo novog čovjeka i pošaljemo iskusnog agenta na službu u inozemstvu.

Diplomat je zaboravio na smiješak i gorljivo se nagnuo prema sugovorniku.

— Dragi moj Mark, baš je to krv i meso onoga o čemu sam s tobom htio razgovarati. O dodjeli mjesta u našim ambasadama, i kome ih dati.

Sir Mark se nacerio u sebi. Taj gad udara ravno u muda. Ako Foreign Office Tajnu službu i nije mogao pritegnuti s proračunske strane, uvijek mu je ostajao jedan as na kojeg je mogao zaigrati. Većina obavještajnih agenata u inozemstvu svoj posao obavlja pod okriljem ambasade. Zbog toga diplomatska služba postaje njihovim domaćinom. Tko ne dobije posao kao kamuflažu, toga ne mogu ni poslati.

— I kako ti općenito gledaš na budućnost, Roberte? upitao je dotajnika..

— U budućnosti mi, bojim se, naprosto nećemo moći ponuditi posao nekima od tvojih... slikovitijih službenika. Onima koji su očito demaskirani. Mjesto operativca s posjetnicom. U doba hladnog rata to je bilo prihvatljivo, u novoj će Evropi to biti žive kurje oči. Doživjet će ih kao uvredu. Siguran sam da ti je to jasno.

Obojica su znala da se agenti u inozemstvu dijele u tri kategorije. Ilegalni agenti nisu zaklonjeni ambasadom, i oni se sir Roberta Inglisa i ne tiču. A oni koji služe u ambasadi su ili deklarirani ili nedeklarirani.

Deklarirani obavještajac, ili operativac s posjetnicom, jest onaj čija je funkcija široko poznata. U prošlosti su takvi operirali u ambasadi, milina Božja. Kroz čitav komunistički i treći svijet, disidenti, nezadovoljnici i svi ostali koji bi to samo poželjeli, znali su kome da dođu i izliju pred njim sve svoje jade, kao pred ocem ispovjednikom. To je vodilo do bogate žetve informacija i pribavilo nekoliko spektakularnih prebjega.

A stariji je diplomat sad zapravo htio reći da diplomacija takve više ne želi, i da za njih neće ostaviti mjesta. On je bio odan ideji održavanja lijepe tradicije smirivanja svakoga tko nije rođen kao Britanac.

— Shvatio sam te, Roberte, i to jako dobro, ali ja ne mogu, a niti to želim, početi svoj mandat šefa SIS-a čistkom starih agenata koji su nas služili tako dugo, tako dugo i tako vjerno.

— Nađi im onda neko drugo mjesto, predložio mu je sir Robert. Srednja i Južna Amerika, Afrika...

— A ne mogu im ni reći da se pakuju za Burundi, bar dok ne budu zreli za penziju.

— Onda kancelarijski posao. Tu kod kuće. — Misliš na takozvane neatraktivne poslove?— rekao je šef.—

Većina ih to ne bi prihvatila. — Onda se moraju javiti za prijevremenu mirovinu,—

odgovorio je diplomat glatko. Potom se opet nagnuo prema sugovorniku. — Mark, mili moj, o ovome nema pogađanja. Budi siguran da ću stvar predati Petorici mudraca, i pobrinuti se da i sam budem jedan od njih. Mogli bismo pristati na sasvim pristojnu otpremninu, ali...

Petorica mudraca su bili stalni dotajnici ministarstva kabineta, ministarstva vanjskih poslova, ministarstva unutrašnjih poslova, ministarstva obrane i ministarstva financija. Ta su petorica zajedno raspolagala silnom moći u vladinim kuloarima. Oni su, između ostalog postavljali ili preporučivali premijeru da ih postavi, što je skoro isto, šefa SIS-a i generalnog direktora Službe sigurnosti i M.1.5. Sir Mark je zbog toga bio duboko nesretan, ali je i sam jako dobro shvaćao realnost moći. Morat će popustiti.

— Onda dobro, ali će mi trebati smjernice o postupku. Time je zapravo želio reći da će mu, radi njegova položaja među

vlastitim ljudima, trebati nekakva viša naredba. Sir Robert Inglis je bio širokogrudan mogao si je to i priuštiti.

— Smjesta ćemo ti ih poslati, — odgovorio je. — Pozvat ću ostale Mudrace na razgovor, pa ćemo postaviti nova pravila za novi splet okolnosti, i zato ti predlažem da, prema novim pravilima koja ćeš dobiti, pokreneš obradu onoga što pravnici zovu egzemplarnim slučajem, i tako stvoriš primjer iz prakse.

— Egzemplarni slučaj? Primjer iz prakse? Ma o čemu ti to?— upitao je sir Mark.

— O presedanu, dragi moj Mark. O samo jednom presedanu koji bi onda djelovao na čitavu grupu.

— O grešnom jarcu? — To je nelijepa riječ. Jer teško da možemo žrtvom nazvati

nekoga koga prije vremena pošaljemo u velikodušnu mirovinu. Izaberi jednoga agenta čije će rani odlazak ostali prihvatiti bez gunđanja, pozovi ga na razgovor i tako stvori svoj presedan.

— Jednoga agenta? Imaš li pritom koga na pameti?

Sir Robert je skupio dlanove u šiljak i zapiljio se u strop. — Mislim, ovaj, da bi za to bio prikladan Sam McCready

predložio bih njega. Naravno. Obmanjivača. Sve od njegova nedavnog iskazivanja

žustre, iako neodobrene, inicijative prije tri mjeseca na Karibima, sir Mark je bio svjestan toga da Foreign Office u Samu McCreadyju vidi Džingiskana puštenog s Ianca. Što je zapravo čudno. Za takvog... zgužvanog momka.

Sir Marka su prevezli preko Temze i vratili ga u njegovu centralu, Century House, u duboko kontemplativnom raspoloženju. Bilo mu je jasno da viši javni službenik u Foreign Officeu odlazak Sama McCreadyja nije samo predložio već da je to bezuvjetno zatražio. S Markova pak gledišta, on jedva da je i mogao izabrati teži zahtjev.

Godine 1983, kad je Sam McCready bio izabran za glavu Opsi odjela, sir Mark je bio zamjenik kontrolora, McCreadyjev suvremenik, i po rangu samo za stepenicu viši. Njemu se taj mušičavi agent, koji nije zarezivao nikoga i ništa, a kojega je sir Arthur postavio na to novo mjesto, bio vrlo svidio, ali se on, napokon, svidio i skoro svima ostalima.

Nedugo poslije toga sir Marka su bili poslali na tri godine na Daleki istok tečno je govorio mandarinski, a kad se 1986. vratio, promovirali su ga u šefova zamjenika. Sir Arthur je otišao u mirovinu, i novi je šef uskočio u još vruće sedlo. A njega je prošlog siječnja naslijedio sir Mark.

Prije nego što je krenuo za Kinu, sir Mark je, baš kao i svi ostali, spekulirao da Sam McCready neće biti duga vijeka. Obmanjivač je bar je tako o tome sudila tradicijska mudrost bio dijamant isuviše kvrgav a da bi se lako uklopio u unutrašnju kućnu politiku Century Housea.

Kao prvo, tog dotepenca koji je želio djelovati na njihovim ljubomorno čuvanim teritorijima nijedan od regionalnih odjela nije baš obasipao ljubaznostima. Očekivale su se svađe oko međa, kakve bi mogao razriješiti samo bogomdani diplomat, dok je McCready, ma koliki inače bili njegovi drugi talenti, od toga bio daleko kao nebo od zemlje. A kao drugo, pomalo rogobatni Sam teško da se mogao

uklopiti u svijet besprijekorno skrojenih viših službenika, uglavnom proizvoda britanskih ekskluzivnih javnih škola.

Sir Mark je međutim, vrativši se, na svoje iznenađenje otkrio da Samu McCreadyu cvjetaju sve poslovične ruže. Činilo se da je kod svojih ljudi uspio steći zavidnu i totalnu lojalnost, te i od najtvrdokornijih teritorijalnih šefova izvući, i to bez i najmanje uvrede, najraznovrsnije ustupke.

On je znao govoriti šatrom drugih terenskih agenata, pa bi od njih, kad bi se vratili kući na odmor i došli na razgovor, znao skupiti čitavu enciklopediju informacija, među njima i mnoštvo takvih koje mu nikad ne bi otkrili da su mu, držeći se osnovnog pravila konspiracije, pričali samo ono što je trebao znati.

Znalo se da on zna popiti pivo s tehničkim osobljem, s ljudima žuljevitih ruku na kakvo drugarstvo viši službenici nisu mogli baš uvijek računati pa od njih ponekad dobiti i vrpcu sa snimljenim telefonskim razgovorom, tuđe pismo ili lažnu putnicu*( Hrvatska riječ za internacionalizam pasoš je putnica nakaradnu je putovnicu očito smislio neki umišljeni neznalica, koji mora mrcvariti jezik kad slučajno ne može ljude. Ako nekoga smeta homonim, prisjetimo ga da nije jedini u jeziku pa ne znan zašto bi samo tu smetao. Op. pr.), dok su druge odjelne glave i dalje samo ispisivale formulare.

Sve to, kao i druge iritantne slabosti, recimo sklonost traženju rupa u pravilima i nestajanju kad mu se svidi, teško da su mogle privoljeti establišment da se u nj zaljubi. Pa ipak, odgovor na pitanje što ga je to sačuvalo na njegovu mjestu bio je sasvim jednostavan, on je isporučivao robu, on je dobavljao traženi proizvod, on je vodio pogon koji je izazivao stalno obnavljanje KGB-ove zalihe pilula protiv gastritisa, i tako je on opstao... sve do sada.

Sir Mark je uzdahnuo, izišao iz svog Jaguara u podzemnoj garaži Century Housea, pa se odvezao dizalom do svog ureda na najvišem katu. Trenutno nije trebao učiniti baš ništa. Sir Robert Inglis će održati sastanak s kolegama pa donijeti novi pravilnik, smjernice koji će omogućiti nevoljnom šefu da kaže, teška srca no iskreno. Ne preostaje mi drugo.

Dok iz Foreign Officea stignu te smjernice, a zapravo diktat, trebalo je, međutim, pričekati sve do početka lipnja, što je dopustilo sir Marku da u svoj ured pozove svoja dva zamjenika.

— Ovo je zajebano do daske, rekao je Basil Gray. Možeš mu lupiti kontru?

—Ovaj put ne, — odgovorio je šef. — Inglis je u to čvrsto zagrizao a, kao što vidite, uz njega su i preostala četvorica mudraca.

Dokument što ga je bio dao dvojici svojih zamjenika da ga temeljito prouče bio je pravi uzor jasnoće i neoborive logike. On je najprije ukazao na činjenicu da će 3. listopada Istočna Njemačka, nekoć najžilavija i najefikasnija istočnoevropska i komunistička država, doslovce prestati postojati. U istočnom, Berlinu više neće biti ambasade, Zid je već i sada farsa, dok se SSD, zastrašujuća tajna policija, već bezglavo povlači, a sovjetske snage napuštaju zemlju. Područje koje je nekad zahtijevalo veliki angažman londonskog SIS-a, sad će se pretvoriti u mrtvi, a možda i nikakvi rukavac.

Osim toga, nastavljao je dokument, u Čehoslovačkoj vlast preuzima onaj fini gospodin Vaclav Havel, pa će agenti njihove špijunske službe, takozvanog StB-a, uskoro moći samo predavat vjeronauk. Ako tome pribrojimo još i slom komunističke vlasti u Poljskoj, Mađarskoj i Rumunjskoj, kao i njezin očito skori raspad u Bugarskoj, onda nam mora, bar u najopćenitijim crtama, biti jasno što slijedi.

— Pa mislim, uzdahnuo je Timothy Edwards, mora se priznati da u Istočnoj Evropi više nismo angažirani kao što smo bili, i da tu imamo višak radne snage. Sasvim su u pravu.

— Baš lijepo od tebe što se slažeš,— rekao je šef. Basila je Greya bio promaknuo on osobno, i to je bilo prvo što

je učinio kad su ga u siječnju postavili za šefa. Timothyja Edwardsa je zatekao. Znao je da ga Edwards upravo očajnički želi naslijediti nakon tri godine baš kao što je znao da nema ni najblaže namjere da ga u tom smislu preporuči. Ne zato što bi Edwards bio glup. Daleko od toga bio je upravo briljantan, ali...

— Oni, međutim, nisu spomenuli druge opasnosti, — progunđao je Gray. — Ni riječi o međunarodnom terorizmu, usponu narkokartela, privatnim vojskama baš kao ni jedne riječi o proliferaciji.

Baš tu tezu, da se izvori opasnosti u svijetu mijenjaju a ne smanjuju, sir Mark je bio izložio i u svojoj studiji SIS u devedesetim godinama, a koju je sir Robert Inglis pročitao i očito odobrio. Na vrhu

je svega bila proliferacija diktatori, od kojih neki i sumanuto neuravnoteženi, koji skupljaju silne oružne arsenale i to ne samo ratne viškove, kao u staro doba, nego i visoku tehnologiju i najmoderniju opremu, rakete, kemijske i bakteriološke bojne glave, pa si osiguravaju čak i pristup nuklearnoj tehnologiji. Dokument što ga je sad imao pred sobom podmuklo je preskočio sva ta pitanja.

— I što sad biva? upitao je Timothy Edwards. — Što biva? odgovorio je šef blago. — Predviđamo seobe

pučanstva, našega pučanstva. Koje se iz Istočne Evrope vraća u domovinsku bazu.

Pritom je mislio da se stari ratnici hladnoga rata, veterani koji su vodili operacije, provodili aktivne mjere, vodili mreže domorodačkih agenata iz ambasada istočno od Željezne zavjese, da se svi oni vraćaju kući na bijeli hljeb. Na njihovo će mjesto, naravno, doći drugi, no bit će to mlađi ljudi za čije se pravo zanimanje neće ni znati, i koji će se neopaženo umiješati među osoblje ambasade, da ne bi uvrijedili tek iznikle demokracije iza Berlinskoga zida. Novačenje će se, dakako, nastaviti šef mora voditi svoju službu. Pritom, međutim, ostaje problem veterana. Kamo s njima? Na koje je pitanje postojao samo jedan odgovor, na pIandovanje.

— Morat ćemo napraviti presedan, — rekao je sir Mark. —Jedan presedan, koji će otvoriti put glatkom umirovljenju svih ostalih.

— Mislite na nekog određenog? — upitao je Gray. — Sir Robert Inglis misli. Sam McCready. Basil Gray se zapiljio u nj preko stola i pritom razjapio usta. — Šefe, pa ne možete znogirati Sama. — Nitko njega ne nogira, — odgovorio je sir Mark. Njegove su

riječi bile samo jeka Inglisova glasa. — Jer teško da možemo žrtvom nazvati nekoga koga prije vremena pošaljemo u velikodušnu mirovinu.

Upitao se koliko je ruku stiskalo onih trideset rimskih srebrnjaka.

— To je, dakako, žalosno, zato što svi mi volimo Sama, — rekao je Edwards. — Ali šef mora misliti na službu koju vodi.

— Baš tako. Hvala ti, Timothy, — rekao je sir Mark. I dok je sjedio tako, sad je po prvi put shvatio zašto neće

preporučiti Timothyja Edwardsa da ga jednog dana naslijedi. On sam

kao šef čini to što se mora naprosto zato što se mora, ali će to učiniti s gnušanjem. A Edwards će to učiniti radi napredovanja u karijeri.

— Morat ćemo mu ponuditi tri različita posla, upozorio ga je Gray. — Možda izabere koji od njih.

Gray se u duši iskreno nadao da će se dogoditi baš to. — Moguće, — progunđao je sir Mark. — Što ste to imali na umu, šefe? — upitao je Edwards. Sir Mark je otvorio fascikl, a to što je bilo u njemu, bilo je plod

sastanka sa šefom personalnog. — Na raspolaganju nam stoji mjesto Zapovjednika škole za

obuku, Ravnatelja upravnoknjigovodstvenog sektora i Ravnatelja središnjeg arhiva.

Edwards se tanušno nasmiješio, i pomislio To bi moralo upaliti. Dva tjedna potom subjekt je svih tih konferencija kružio svojim

uredom dok je Denis Gaunt, njegov zamjenik, smrknuto zurio u list pred sobom.

— Daj, Sam, pa nije sve ni tako loše, — rekao je. — Hoće da ostaneš. Ti samo mijenjaš posao.

— Netko me želi najuriti, — odgovorio je McCready odrješito. London je tog ljeta malaksavao pod toplinskim valom. Prozor je

bio otvoren i obojica su svukla sakoe. Gaunt je bio u elegantnom plavom modelu iz Turnbull Assera, McCready je bio u konfekcijskom sakou iz Viyelle, već vunastom od prečestoga pranja. Osim toga se bio i krivo zakopčao, tako da mu je odijelo visjelo nahero. Na pauzi za gablec, pomislio je Gaunt, neka će tajnica opaziti pogrešku pa je ispraviti uz mnogo coktanja. Čini se da cure po Century Houseu jedva čekaju da Samu McCreadyju naprave nekakvu uslugu.

Gaunta je to zbunjivalo, ta priča s McCreadyjem i damama. Ta je priča, zapravo, zbunjivala sve redom. On, Denis Gaunt, sa svoja je 183 centimetra od šefa bio viši za dva palca. Bio je plavokos, pristao i neoženjen, a u odnosu s damama, nipošto stidljiva ljubičica.

Šef njegova odjela bio je srednje visine, srednjega stasa i prorijeđene smeđe kose, obično raščupane, a odjeća mu je uvijek bila kao da je u njoj spavao. Znao je da je McCready pred nekoliko godina obudovio, da se nije ponovno oženio, jer mu je očito bilo draže da živi sam u svom stančiću u Kensingtonu.

Pa ipak je morao postojati netko, razmišljao je Gaunt, tko mu redi stan, čisti ga i pere rublje. Vjerojatno kakva domaćica. Ipak ga to nitko nije nikada pitao, niti je on to ikad ikome rekao.

— Svakako bi trebao prihvatiti jedan od tih poslova, — rekao je Gaunt. — Time bi im izmakao tlo pod nogama.

— Denis, — odgovorio je McCready blago, — ja nisam učitelj, ja nisam knjigovođa, a nisam ni posrani knjižničar. Natjerat ću te gadove da me makar saslušaju.

— To bi moglo promijeniti situaciju, — složio se Gaunt. — Komisija se ne mora nužno složiti s odlukom.

Saslušavanje je stranaka u Century Houseu počelo, kao i uvijek, u ponedjeljak ujutro, i održavalo se u konferencijskoj dvorani, kat ispod šefove sobe.

Predsjedavao je zamjenik šefa Timothy Edwards, besprijekorno odjeven kao i uvijek u crno Bladesovo odijelo s koleškom kravatom. Njemu su slijeva i zdesna sjedili kontrolor tuzemnih operacija i kontrolor zapadne polutke. Na jednom je kraju prostorije sjedio ravnatelj personalnog, a do njega mladić iz arhive, pred kojim je bila velika hrpa fascikala.

Sam McCready je ušao zadnji i sjeo na stolac nasuprot stolu. U pedeset i prvoj godini života još je bio vitak i čio. Što se ostaloga tiče, bio je od onih koji uglavnom prolaze nezapaženo.

Zbog toga je u svoje doba i bio tako dobar, tako prokleto dobar. Zbog toga, ali i zbog onoga u glavi.

Pravila su im svima bila poznata. Ako otkloniš tri neprivlačna posla, imaju pravo zatražiti od tebe odlazak u prijevremenu mirovinu. Ali dotični ima pravo zatražiti da ga saslušaju, može pokušati ishoditi iznimku.

Sam McCready je doveo, da bi govorio u njegovo ime, Denisa Gaunta, deset godina mlađega od sebe, a kojeg je prije pet godina uzvisio do Broja dva, odmah ispod sebe. Računao je da će Denis, sa svojim blistavim smiješkom i kravatom s koledža, s njima znati bolje nego on.

Svi ljudi u prostoriji dobro su se poznavali i bili na ti, što je vrijedilo čak i za arhivara. Tradicija Century Housea, možda baš zato što je to bio tako zatvoren svijet, bila je da svatko svakome govori ti,

od čega je bio izuzet samo šef kojeg su u lice zvali sir ili šefe, a iza leđa gazda i još kojekako.

Vrata su se zatvorila i Edwards je kašljucanjem zatražio tišinu. — No dobro. Sastali smo se ovdje da proučimo Samovu molbu

da se odstupi od naredbe Glavnog ureda, no koja nipošto nije i žalba na postupak. Slažete se?

Svi su se složili. Tako je utvrđeno da se Sam McCready ni na što ne žali, jer su se pravila strogo poštovala.

— Denis, pretpostavljam da ćeš ti govoriti u Samovo ime? — Da, Timothy. SIS je u njegovu sadašnjem obliku utemeljio jedan admiral, sir

Mansfieid Cumming, pa su stoga mnoge kućne tradicije iako ne i familijariziranje nosile daleku pomorsku aromu. A jedna je od njih glasila da čovjek na saslušavanje može dovesti kolegu da govori u njegovo ime.

Izjava je ravnatelja personalnog bila kratka i nije okolišala. Uprava je izrazila želju da Sama McCreadyja s Opsija prebaci na novu dužnost. On nije prihvatio nijednu od tri ponuđene. Što se svodi na izbor prijevremene mirovine. McCready sad moli, ako već ne može nastaviti posao kao glava Opsija, da ga vrate na teren ili bar u odjel koji se bavi terenskim operacijama. No nijedno takvo mjesto nije slobodno. Sve je dakle jasno.

Na to je ustao Denis Gaunt. — Čujte, pravila su nam svima poznata. Ali svi znamo i kako

stoje stvari. Istina jest da je Sam zamolio da ga ne prebacujete u školu za obuku, u knjigovodstvo ili arhiv. Zato što je on operativac i po instinktu i po obuci, i to jedan od najboljih, ako ne i najbolji.

— O tome nema spora, — promrmljao je inspektor zapadne polutke. Edwards ga je prostrijelio pogledom upozorenja.

— A bit je svega, — glasio je Gauntov prijedlog, — da Služba, ako to samo želi, vjerojatno Samu može naći posao u Rusiji, Istočnoj Evropi, Sjevernoj Americi, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, i ja predlažem da se to Služba i potrudi učiniti, zato što...

Prišao je arhivaru i uzeo fascikl. — Zato što mu preostaju još samo četiri godine da se u pedeset

petoj povuče u punu mirovinu...

— Ponuđena mu je obilna otpremnina, — presjekao ga je Edwards, — mogli bismo reći čak i vrlo velikodušna.

— Zato što je, — nastavio je Gaunt, — on služio godinama, i to vjerno, prolazeći kroz neugodne, a gdjekad i krajnje opasne situacije. Nije tu riječ o novcu, nego o tome je li se Služba spremna malo potruditi za jednoga od svojih.

On, dakako, nije imao ni pojma o razgovoru što se prošlog mjeseca odigrao između sir Marka, odjelnoga šefa, i sir Roberta Inglisa u Foreign Officeu.

— Volio bih da razmotrimo nekoliko slučajeva što ih je Sam riješio u proteklih šest godina. Počevši od ovog...

Čovjek o kojemu je bila riječ zurio je ravnodušno sa svojeg stolca u dnu sobe. Nitko od nazočnih nije mogao ni slutiti koliki se bijes i očaj kriju iza vjetrom išibanog lica.

Timothy Edwards je pogledao na ručni sat. Nadao se da se taj slučaj može riješiti za jedan dan. Sad je u to počeo sumnjati.

— Mislim da se svi sjećamo tog slučaja, — rekao je Gaunt. — Priče o pokojnom sovjetskom generalu Jevgeniju Pankratinu...

Ponos i krajnje predrasude Glava prva Svibanj 1983. Ruski je pukovnik iz sjene istupio polako i oprezno, iako je

vidio znak i prepoznao ga. Svi susreti sa svojim britanskim kontrolorom bili su opasni i trebalo ih je, koliko je to moguće, izbjegavati. Ali je ovaj bio zatražio sam. Jer je želio nešto reći, nešto zatražiti, nešto što nije mogao povjeriti poruci kakve je ostavljao u mrtvom poštanskom sandučiću. Olabavljeni oluk na krovu barake uz prugu zamlatarao je i zaškripao na zapuhu vjetra pred zoru. Pukovnik se okrenuo, ustanovio što je to proizvelo zvuk, pa se opet zapiljio u krpicu mraka kraj okretnog postroja za lokomotive.

— Sam? — zazvao je tiho.

Ali je sve to budno motrio i Sam McCready. On je tu bio već čitav sat vremena, tu u mraku napuštenog ranžirnog kolodvora u vanjskom predgrađu Istočnog Berlina. Rusa je već vidio, ili, bolje reći, čuo kako dolazi, no ipak je i dalje čekao, eda bi se uvjerio gibaju li se još pokoje noge kroz prašinu i šutu. Bez obzira koliko to puta čovjek ponovno učinio, ona čvornata kugla na dnu želuca nikada ne nestaje.

U dogovoreni sat, uvjerivši se da su sami i bez neželjena društva, Sam je noktom palca frknuo šibicu, tako da je samo kratko pIanula i zamrla. Rus je to opazio pa izronio iza stare barake za održavanje lokomotiva.

Obojica su imala razloga da se drže tmine, jer je jedan bio špijun, a drugi izdajica.

McCready je izišao iz tame, tako da ga Rus vidi, pa zastao na trenutak da bi se vidjelo kako je i on sam, pa tek onda nastavio.

— Jevgenij. Dragi moj, koliko je vremena prošlo. Na pet koraka vidjeli su se sasvim jasno, pa utvrdili da se ne

radi o zamjeniku, da nema podvale. A to je uvijek bila opasnost koja je prijetila pri susretu licem u lice. Rusa su mogli i uhvatiti, slomiti ga na preslušanju, pa tako omogućiti KGBu ili istočnonjemačkom SSD-u da sad postavi klopku najvišem britanskom obavještajcu. A netko je mogao i uhvatiti Rusovu poruku, pa je tako i on mogao upasti ravno u zamku, nakon čega bi slijedila duga mračna noć preslušavanja i napokon metak u potiljak. Majka Rusija nije imala milosti prema svojoj izdajnički nastrojenoj eliti.

McCready ga nije zagrlio, pa čak se ni rukovao. Nekom je to inventaru potrebno ljudski dodir, smirenje što ga donosi kontakt. Jevgenij Pankratin, pukovnik Crvene armije, pridijeljen GSFG-u, bio je, međutim, od onih hladnih uznosit, zatvoren, arogantno samouvjeren.

Njega su najprije zamijetili u Moskvi 1980 a učinio je to oštrooki ataše u britanskom veleposIanstvu. Diplomatska dužnost, uljudan, banaIan razgovor, i onda nenadana pogana opaska na račun vlastitoga društva. Diplomat se ničim nije odao, i nije rekao ništa. Ali je zapamtio i izvijestio. Mogući kandidat. Dva mjeseca kasnije uslijedio je prvi oprezni pokušaj. Pukovnik Pankratin se nije ničim obavezao, ali to nije ni odlučno odbio. Što mu je pribavilo pozitivne

poene. Onda su ga premjestili u Potsdam, u ono što su u NATO-u zvali Group Soviet Forces Germany, Sovjetske snage u Njemačkoj, ili GSFG, u armiju od 22 divizije, s ukupno 330 000 ljudi, koja je istočne Nijemce držala u kmetstvu, marionetu Honeckera na vlasti, istočne Berlinčane u strahu i NATO u stanju spremnosti na razorni proboj preko srednjonjemačke ravnice.

Tad je slučaj preuzeo McCready bio je to njegov teren. Godine 1981. osobno je pristupio Pankratinu i tako ga regrutirao. Bez puno priče, bez izljeva najdubljih osjećaja, koje bi trebalo slušati uz izraze odobravanja... Naprosto izravan novčani zahtjev.

Ljudi domovinu svojih otaca izdaju zbog mnogih razloga zbog povrijeđenosti, ideologije, zato što ih je zaobišlo promaknuće, zbog mržnje prema samo jednom rukovodiocu, zato što se stide svojih bizarnih spolnih sklonosti, zbog straha da će ih osramoćene poslati kući. Kod Rusa je razlog obično duboka razočaranost korupcijom, ili su to laži i nepotizam što ga vide oko sebe. Pankratin je, međutim, bio pravi plaćenik on je naprosto želio novac. Jednog će se dana izvući iz svega toga, bio mu je rekao, no kad se to dogodi, želi biti bogat. A ovaj je istočnoberlinski susret u zoru zakazao zato da bi povisio ulog.

Pankratin je posegnuo pod kišni ogrtač pa izvadio debelu smeđu kuvertu i pružio je McCreadyju. Dok je McCready skrivao zamotak pod radničku vjetrovku, pukovnik mu je bez emocija opisao što je u njemu. Imena, mjesta, vremenski raspored, stupanj spremnosti pojedinih divizija, operativne naredbe, pokreti, razmještaj, modernizacija naoružanja. Pri tome je, naravno, ključno bilo ono što je Pankratin znao reći o SS20, strašnom sovjetskom projektilu srednjega dometa na pokretnoj Iansirnoj rampi, od kojih je svaki imao tri nezavisno navođene nuklearne bojne glave naciljane na britanske i evropske gradove. Prema Pankratinu, ti su se projektili selili u šume Šaške i Turingije, bliže granici, pa su sad svojim dometom opisivale luk od Osla preko Dublina sve do Palerma. A na Zapadu su goleme mase poštenih no naivnih ljudi pošle za socijalističkim parolama tražeći od svojih vlada da se, u znak dobre volje i miroljubivosti, same liše obrane.

— To, naravno, košta, — rekao je Rus. — Naravno.

— Dvjesto tisuća funti sterlinga. — Dogovoreno. — Ništa, dakako, nije bilo dogovoreno, ali je

McCready znao da će njegova vlada već negdje naći taj novac. — To nije sve. Koliko sam shvatio, već sam određen za

promaknuće. U generalbojnika i premještaj. Vraćam se u Moskvu. — Čestitam. A u kojem to svojstvu, Jevgenij? Pankratin je zastao da bi to što kaže bolje sjelo. — Doravnatelj, PIanska komisija oružanih snaga, Ministarstvo

obrane. McCready je bio duboko dojmljen. Imati svog čovjeka u srcu

Frunzeove 19, u Moskvi to se ni sa čim nije dalo usporediti. — A kad se izvučem, želim imati svoju stambenu zgradu. U

Kaliforniji. Dokumenti na moje ime. Možda u Santa Barbari. Čuo sam da je tamo baš lijepo.

— I jest, složio se McCready. A ne bi radije živio u Britaniji? Mi bismo te pazili.

— Ne, hoću malo sunca. Kalifornijskog i milijun američkih dolara na svom računu.

— Stan možemo srediti, — rekao je McCready — i milijun dolara. Ako je proizvod pravi.

— Ne stan, Same. Čitavu zgradu stanova. Da živim od stanarine.

— Jevgenij, ti od mene tražiš između pet i osam milijuna američkih dolara. Nisam baš siguran da moji imaju toliko. Čak i za tvoj proizvod.

Busovi su zubi bljesnuli kratkim smiješkom ispod vojničkoga brka.

— Kad se nađem u Moskvi, proizvod koji ti donesem nadići će i tvoje najluđe snove. Pa ćeš stvoriti taj novac.

— Daj, Jevgenij, da prvo pričekamo na tvoje promaknuće. Onda ćemo razgovarati o stambenoj zgradi u Kaliforniji.

Rastali su se poslije pet minuta, Rus da bi se vratio, u odori, svom pisaćem stolu u Potsdamu, a Englez da bi kliznuo kroz Zid do stadiona u Zapadnom Berlinu. Njega će na kontrolnom punktu Charlie temeljito pretražiti. Smeđa omotnica će prijeći preko Zida drugom,

sigurnijom ali sporijom rutom. Tek kad omotnica opet bude kod njega u Zapadnom, vratit će se avionom u London.

Listopad 1983. Bruno Morenz je pokucao na vrata i ušao odazvavši se na

žovijalni Herein. Njegov je šef bio sam u sobi, u svom važnom okretnom kožnom naslonjaču i za svojim važnim pisaćim stolom. Sad je u šalici od koštanog porcuIana odmjereno miješao svoju prvu današnju pravu kavu, koju je preda nj položila brižna Fraulein Keppel, uredna usidjelica koja se skrbila za sve njegove legitimne potrebe.

Baš kao i Morenz, i Herr Direktor je pripadao naraštaju koji se još sjećao konca rata i poratnih godina kad su se Nijemci morali zadovoljiti kavom od cikorijina ekstrakta, i kad su do prave kave mogli doći samo američki okupatori i gdjekad koji Britanac. Ali više nije bilo tako. Dieter Aust je svakog jutra uživao u svojoj kolumbijskoj kavi. Kojom nije ponudio i Morenza.

Obojica su već pregurala pedesetu, ali je tu prestajala svaka sličnost. Aust je bio nizak, punačak, lijepo i ošišan i odjeven i bio je predstojnik čitavog kölnskog ureda. Morenz je bio viši, kršan, već pomalo prosijed. Ali je zato hodao pogrbljeno i pomalo se gegao, bio je nezgrapan i neuredan u odijelu od tvida. On je, osim toga, bio civilni službenik nižeg do srednjeg ranga, koji nikad ne bi ni pomišljao na mjesto Direktora, niti poželio vlastiti važni ured s Fraulein Keppel, koja bi mu svakoga dana, prije nego što se prihvati posla, u šalici od koštanog porcuIana donosila kolumbijsku kavu.

Prizor u kojem vidimo šefa kako u svoj ured na razgovor poziva sitnog službenika tog se jutra vjerojatno odigravao u mnogim uredima po čitavoj Njemačkoj, ali profesionalno područje te dvojice teško da se moglo ponoviti na mnogo drugih mjesta.

Baš kao ni razgovor koji je uslijedio. A to zato što je Dieter Aust bio glava kölnske podružnice Zapadnonjemačke tajne obavještajne službe, skraćeno BND-a. *( Bundesnachrichtendienst. Op.pr.)

Glavni se stožer BND-a zapravo bio smjestio u objektu pozamašno debelih zidova odmah kraj seoceta Pullach, desetak kilometara južno od Münchena, na rijeci Isaru u južnoj Bavarskoj, što možda može izgledati čudno izabrano, ako znamo da je glavni grad savezne republike od 1949. bio Bonn, stotine milja dalje na Rajni. Iza

toga stoje povijesni razlozi. Njemačku špijunsku službu postavili su zapravo Amerikanci, kako bi suzbili nastojanja novog neprijatelja, Sovjetskog Saveza. Za glavu su nove službe postavili Reinharda Gehlena, negdašnjeg ratnog šefa njemačke špijunaže, i ta je organizacija u početku bila znana naprosto kao Gehlen Org. Amerikanci su željeli da on djeluje baš iz njihove okupacijske zone, a to je slučajno bila baš Bavarska i jug.

Gradonačelnik Kölna Konrad Adenauer u to je doba bio prilično nepoznat političar. Kad su Saveznici 1949. osnovali Saveznu Republiku Njemačku, Adenauer je, kao njezin prvi kancelar, za glavni grad izabrao skoro nevjerojatni Bonn, oko dvadeset pet kilometara Rajnom od Kölna. Skoro su sve savezne ustanove bile poticane da se presele tu, ali je Gehlen izdržao pritisak, pa je tako novoimenovana BND ostala u Pullachu, gdje tako stoji do današnjega dana. Ipak BND ima svoje filijale u svim Landovima, to jest pokrajinskim glavnim gradovima savezne republike, i jedna je od najvažnijih baš ta u Kölnu. To je zato što je Köln, iako nije glavni grad Sjeverne Rajne Vestfalije, nego je to Dilsseldorf, ipak najbliži Bonnu, a on je, kao glavni grad republike, živčano središte državne uprave. On je osim toga i pun stranaca, a BND je, za razliku od sestrinske agencije, kontrašpijunaže, takozvanog BfV-a, silno zainteresiran za inozemnu špijunažu.

Morenz je prihvatio Austov poziv i sjeo pa se upitao u čemu je to ako jest pogriješio. Odgovor je glasio ni u čemu.

— Dragi moj Morenz, ne kanim ići oko kere pa na mala vrata. Aust je nježno obrisao usta čistom platnenom maramicom. Sljedeći tjedan naš kolega Dorn odlazi u mirovinu. To vam je, naravno, poznato. Njegove će dužnosti preuzeti njegov nasljednik. On je, međutim, mnogo mlađi, upoznaje se s dužnostima, pazite što vam velim. Među njima je, međutim, i jedna za koju bi trebao čovjek zrelijih godina, i ja bih volio da je preuzmete baš vi.

Morenz je klimnuo glavom kao da ga je shvatio. A nije. Aust je skupio punačke prste u piramidu i zagledao se kroz prozor, pa smotao crte lica u izraz žaljenja zbog slabosti svojih bližnjih. Pažljivo je birao riječi.

— Ova zemlja stalno prima goste, strane uglednike koji, na kraju dana ispunjena pregovorima i službenim sastancima, osjećaju

potrebu da se malo rastresu... zabave. Razumije se da naša razna ministarstva rado organiziraju posjete otmjenim restoranima, koncertima, operi i baletu. Pratite me?

Morenz je klimnuo glavom. Sve jasno kao pekmez. — Među njima nažalost imamo i takvih, obično iz arapskih ili

afričkih zemalja, ponekad i iz Evrope, koji nam sasvim odlučno daju znati da bi im više odgovaralo žensko društvo. Plaćeno žensko društvo.

— Callgirle, — rekao je Morenz. — Jednom riječju, da. Mislim, umjesto da važne inozemne

goste dovodimo u situaciju da se moraju raspitivati kod hotelskih portira i taksista, ili loviti robu po crveno osvijetljenim izlozima Horn Strassea, ili se izlagati opasnostima po barovima i noćnim klubovima, nama je draže naprosto im predložiti da nazovu izvjesni telefonski broj. Vjerujte mi, dragi moj Morenz, da se to tako radi u svim prijestolnicama svijeta. Mi u tome nismo nikakva iznimka.

— Mi držimo callgirle? — upitao je Morenz. Aust je ostao šokiran.

— Držimo? Naravno, ne. Mi ih ne držimo. Mi ih ne plaćamo. To čine klijenti. A niti, što moram posebno naglasiti, iskorištavamo išta od materijala do kojega dođemo, a koji bi se mogao ticati navika ponekog od uglednika koji nam je došao u goste. Takozvanu medenu klopku. Naše su ustavne odredbe i pravila sasvim jasni i ne smiju se kršiti. Medene klopke prepuštamo Rusima i... — njušnuo je, —Francuzima.

Dohvatio je sa stola tri tanka fascikla pa ih pružio Morenzu. — Tu su tri djevojke. Razni fizički tipovi. Molim vas da to

preuzmete zato što ste zreli, oženjeni muškarac. Samo ih držite na oku, očinski ih nadgledajte. Pobrinite se da redovito odlaze na preglede, i da se dotjeruju. Vodite računa jesu li nekamo otputovale, da nisu bolesne, ili na odmoru. Jednom riječju, jesu li raspoložive.

I sad najhitnije, na kraju. Povremeno bi vas mogao telefonski nazvati Herr Jakobsen. Ništa zato ako mu je glas na telefonu svaki put drukčiji uvijek će to biti Herr Jakobsen. U skladu s posjetiteljevim ukusom, a s kojim će vas upoznati Jakobsen, izabrat ćete jednu od njih tri, utvrditi vrijeme posjeta, pobrinuti se da u tom trenutku bude

slobodna, pa će vas onda Jakobsen opet nazvati da vas upita za mjesto i vrijeme, a što će on prenijeti posjetitelju. Poslije toga sve prepuštamo callgirli i klijentu. Nije to zapravo nikakav težak posao. Neće vam smetati pri obavljanju drugih dužnosti.

Morenz se nesigurno digao na noge, s fasciklima u ruci. Ma super, pomislio je odlazeći iz ureda. Trideset godina vjernoga rada za Službu, pet godina do mirovine, i sad moram biti dadilja droljama za strance koji bi rado s nekim u slami proveli noć.

Studeni 1983. Sam McCready je sjedio u zamračenoj sobi, duboko na donjem

katu podruma Century Housea u Londonu, stožera Britanske Tajne obavještajne službe ili SIS-a ili, kako je novine krivo zovu, M.l.6, interno zvane naprosto Tvrtka. Gledao je u žmirkavi ekran na kojem se skupljena snaga ili dio nje Sovjetskoga Saveza beskonačno valjala preko Crvenoga trga. U SSSR-u vole svake godine na tom trgu održati dvije goleme parade jednu Prvoga svibnja, a drugu na dan proslave Velike oktobarske socijalističke revolucije. Potonja se održava 7. studenog, a danas je osmi. Kamera se otklonila od tenkova i njihove grmljavine, pa zašvenkala nizom lica na Lenjinovu mauzoleju.

Uspori, rekao je McCready. Tehničar kraj njega prešao je rukom preko komandi pa se švenkanje usporilo. Zli imperij, kako će ga predsjednik Reagan kasnije nazvati, bio je sličniji gerijatriji. Na studenom vjetru ovješena su se ostarjela lica skoro izgubila u ovratnicima kaputa, zavrnutima tako da im gornji rubovi sežu sve do sivih građanskih šešira ili krznenih šubki.

Sam generalni sekretar čak ni nije bio tu. Jurij V. Andropov, predsjednik KGB-a od 1963. do 1978 koji je preuzeo vlast koncem 1982 nakon i predugo odgađane smrti Leonida Brežnjeva, sad je i sam umirao na rate u klinici Politbiroa u Kuncevu. U javnosti se nije pojavio sve od kolovoza, a nikad se više neće ni pojaviti.

Ali je zato na tribini bio Černjenko koji će za nekoliko mjeseci naslijediti Andropova, i to s Gromikom, Kirilenkom, Tihonovim i Suslovim, partijskim teoretičarom riblje spljoštene glave. Ustinov, ministar obrane, bio je umotan u svoj maršalski mundir okićen s toliko

medalja da bi mu već i one same dostajale kao zaklon od vjetra od brade do pojasa. Malo je tu bilo ljudi dovoljno mladih za ozbiljan posao među njima su bili Grišin, moskovski partijski šef, te Romanov, gazda Lenjingrada. Sasvim po strani bio je i najmlađi među njima, još u vanjskom krugu, muškarac nabijene građe, neki Gorbačov.

Kamera se podigla pa izoštrila na grupici časnika iza maršala Ustinova.

— Čekaj malo, — rekao je McCready. Slika se sledila. — Daj mi ovoga, trećeg slijeva. Možeš pojačati? Malo primaknuti?

Tehničar je preletio preko pulta pa izoštrio oprezno i fino. Grupa se časnika sve više primicala. Neki su ispali iz kadra. Onaj na kojeg je McCready pokazao otišao je previše udesno. Tehničar je odvrtio tri-četiri sličice unatrag, dok ga nije dobio u strogi centar, pa mu se nastavio primicati. Časnik je bio napola zaklonjen generalom Strategijskih raketnih snaga, ali je imao brk, neuobičajen među sovjetskim časnicima, i to je bila još jedna potvrda. Epolete su mu na šinjelu govorile Generalbojnik.

— Crnoga mi vraga, — prošaptao je McCready. Uspio je, i on je tu. Okrenuo se ravnodušnom tehničaru. — Jimmy, kako da dovraga nabavimo stambenu zgradu u Kaliforniji?

— Mislim da, dragi moj Sam, najkraći odgovor, — rekao mu je Timothy Edwards dva dana kasnije, — glasi nikako. Jer ne možemo. Ja znam da je to gadno, ali ja sam to protjerao i kroz šefa i one koji drže ruku na kesi, i odgovor glasi da je on za nas pretežak.

— Ali proizvod je neprocjenjiv, — usprotivio se McCready. —Taj čovjek više nije ni zlato. On je gromada čiste platine.

— Nesporno, — odgovorio mu je Edwards glatko. On je od njega bio čitavo desetljeće mlađi, pucao je na visoko i raspolagao priličnim privatnim imetkom. Tek izišao iz tridesetih, a već je Pomoćnik šefa. Većina je njegovih vršnjaka sretna ako može voditi inozemnu postaju, ushićena ako upravlja odjelom, i čezne da se uspne do ranga kontrolora. A Edwards je još samo kat ispod najvišeg.

— Ali, slušaj, — rekao je, — šef je bio u Washingtonu. Spomenuo je tog tvoga, čisto za slučaj da bude promaknut, i naši rođaci dobivaju njegov proizvod otkako si ga doveo, i uvijek su mu se

jako veselili, i čini mi se da bi ga i sad rado preuzeli, kao i pare i sve ostalo.

— On je ćudljiv i osjetljiv. On mene poznaje. Možda ne bude htio raditi ni za koga drugog.

— No daj, Sam. Ti ćeš prvi priznati da je on plaćenik. On će poći za novcem. A mi ćemo ipak dobiti proizvod. Molim te, pobrini se za urednu primopredaju.

Zastao je i bljesnuo svojim najneodoljivijim smiješkom. — Usput rečeno, šef bi te rado vidio. Sutra ujutro, u deset.

Vjerujem da ne kršim pravila ako velim da mu je na umu nova zadaća. Stepenica više, Sam. Pogledajmo istini u oči, ponekad sve ispadne najbolje. Pankratin se vratio u Moskvu, zbog čega ćeš teže doći do njega a Istočnu si Njemačku pokrivao strašno dugo vremena. Američka rodbina je spremna preuzeti posao, a tebe će promaknuti, što si debelo zaslužio. Možda dobiješ odjel.

— Ja sam operativac, — rekao je McCready. — A da prije poslušaš što bi ti to šef htio reći? — predložio mu

je Edwards. Dvadeset četiri sata kasnije Sam McCready je postao glavom

Odea i Psija. A CIA je preuzela generala Jevgenija Pankratina komuniciranje, vođenje i plaćanje.

Kolovoz 1985. Tog je ljeta u Kölnu bilo vruće. Oni koji su to mogli, poslali su

ženu i djecu na jezera, u brda, u šume ili čak vile na Mediteranu, da bi im se kasnije i sami pridružili. Bruno Morenz nije imao vikendicu. On je na svom poslu i dalje bio postojani kositreni vojnik. Plaća mu nije bila velika, a bilo je malo vjerojatno da će mu ikad i narasti, budući da su ga od mirovine u pedeset petoj dijelile još samo tri godine, pa je daljnje promaknuće bilo krajnje nevjerojatno.

Sjedio je na otvorenoj terasi kafića pa iz visoke čaše pijuckao točeno pivo, pri čemu je razlabavio kravatu, a sako prebacio preko naslona stolice. Nitko ga u prolazu nije ni pogledao. Već je bio odbacio zimski tvid u korist pamučnog odijela koje je, ako je to moguće, bilo još bezobličnije. Sjedio je zgrbljen nad svojim pivom, pa

bi povremeno protjerao ruku kroz gustu sijedu kosu sve dok je tako nije sasvim raščupao. On je bio čovjek nimalo tašt na svoj vanjski izgled, jer u suprotnom bi, zacijelo, protjerao češalj kroz kosu, obrijao se malo bolje, glatko uz kožu, namirisao se kakvom pristojnom kolonjskom vodom jer je, napokon, bio u gradu koji ju je izmislio te kupio elegantno, dobro skrojeno odijelo. Osim toga bi i bacio košulju s pomalo iskrzanom manžetom i ispravio ramena. Tada bi ispao prava autoritativna pojava! Ali on nije patio od osobne taštine.

Ali je zato imao svoje snove. Ili bolje, nekad ih je imao. Jednom, i to davno. Ali mu se oni nisu ispunili. U pedeset drugoj godini života, oženjen, i kao otac dvoje odrasle djece, Bruno Morenz je sumorno motrio prolaznike na ulici. Patio je, a da to ni sam nije znao, od onog što Nijemci zovu Torschulsspanik. Ta riječ u drugim jezicima ne postoji, a znači Panika pred zatvaranjem vrata.

Iza fasade krupnog srdačnog muškarca, koji je pošteno radio svoj posao, na kraju mjeseca podizao skromnu plaću i svake se večeri vraćao kući, u zagrljaj obitelji, krio se duboko nesretni Bruno Morenz.

Bio je okovan u braku bez ljubavi, zakovan za svoju ženu Irmtraut, ženu upravo volovski glupu i s figurom povećeg krumpira, a koja je, kad su godine iscurile, čak prestala i jadikovati nad njegovom malom plaćom i promaknućima koja ne dolaze. O njegovu je poslu znala samo da radi za nekakvu državnu agenciju koja se bavi javnim službama, a od njezina je znanja manje bilo samo njezino zanimanje. Ako je i bio tako zapušten, ako su mu manžete i bile iskrzane i odijelo kao vreća, krivac je tome bila djelimice i Irmtraut koju je i to prestalo zanimati. Njihov je stančić u bezličnoj ulici u Porzu držala manjeviše u redu, a večera će mu biti na stolu deset minuta nakon što stigne kući, napol skorena ako zakasni.

Njegova kći Ute okrenula je leđa obim roditeljima praktički čim je završila školu, pa se zagrijala za kojekakve ljevičarske ideje pa je on, sve zbog Utina politiziranja, morao u uredu proći pravo rešetanje, a danas je živjela kao ilegalni stanar u Dusseldorfu s nekakvim hipicima koji su samo nabijali po gitari iako Bruno nikad nije uspio otkriti kojim hipicima. Njegov sin Lutz je još bio kod kuće, vječno otromboljen pred televizorom. Bio je to pristali junoša koji je pao na svakom ispitu na kojem se dosad pojavio, pa je grdio i naobrazbu i

svijet koji je po njoj cijenio čovjeka, i sada se, umjesto da uči, počeo šišati i odijevati kao punk, što je bio njegov osobni protest protiv društva, ali se pritom jako čuvao da ne prihvati nijedan posao koje mu je to društvo bilo spremno ponuditi.

Bruno je pokušao recimo, vjerovao je da je zaista pokušao. Učinio je sve što je mogao, takav kakav jest. Radio je marljivo, plaćao poreze, izdržavao obitelj kako je najbolje znao i umio, i malo vidio od života. A za tri godine, za samo trideset šest mjeseci, oni će ga poslati u mirovinu. U uredu će se održati mala svečanost, Aust će održati govor, potom će kucnuti čaše iskričava vina i ode on. U što? Imat će tada svoju mirovinu i ušteđevinu od svog drugog posla koje je, pod najrazličitijim pseudonimima, brižljivo pohranio na mnoštvo malih do srednjih računa diljem Njemačke, i tu će se naći dovoljno, zapravo više no što bi itko pomislio, ili naslutio, dovoljno da si kupi mjesto u staračkom domu, a prije učini ono što zaista želi...

Iza svoje prijazne fasade, Bruno Morenz je bio i vrlo tajnovit čovjek. On nikad ni Austu niti ikome u Službi nije rekao baš ništa o tom svom drugom poslu jer je to i tako bilo strogo zabranjeno, pa bi ga zbog toga odmah najurili s posla. A Irmtraut nije nikada pričao ni o kakvom svom poslu, a niti o svojim tajnim ušteđevinama. Ali nije to bilo njegov stvarni problem bar kako je on na to gledao.

Njegov je pravi problem bio što je želio biti slobodan. Želio je ponovno početi život, a onda mu se, kao na mig, ukazalo i kako. A to zato što se Bruno Morenz, dobrano već u srednjim godinama, bio zaljubio. Od repa do glave, do grla i preko grla. A najljepše je u svemu bilo da se Renate, prekrasna, ljupka, mlada Renate, u nj zaljubila koliko i on u nju.

I tu, u tom kafiću, tog ljetnog popodneva, Bruno je napokon donio odluku. Učinit će to reći će joj sve. Reći će joj da kani napustiti Irmtraut, koja neće oskudijevati ni u čemu, i prijevremeno se povući u mirovinu, i napustiti taj posao i povesti je sa sobom u novi život sa sobom, u kućici iz snova, u kojoj će zajedno živjeti na njegovom zavičajnom sjeveru uz obalu.

Pravi je problem Bruna Morenza bio, iako on to nije vidio, da nije samo kročio prema žestokoj krizi srednjih godina, nego da je u

njoj već bio preko guše. A budući da on to nije vidio, i budući da mu je pretvaranje bilo profesija, onda to nije vidio ni nitko drugi.

Renate Heimendorf je imala dvadeset šest godina, bila je visoka metar i sedamdeset, i bila je skladno građena brineta. Kad joj je bilo osamnaest godina, postala je ljubavnicom i igračkom bogatog poslovnog čovjeka triput starijeg od sebe, i ta je veza potrajala pet godina. Kad se ovaj srušio mrtav od srčanog udara, vjerojatno izazvanog pretjerivanjem u jelu, pilu, cigarama i Renate, otkrilo se da se prilično bezobzirno zaboravio pobrinuti za nju u svojoj oporuci, a osvetoljubivoj udovici, dakako, nije bilo ni u primisli da to ispravlja.

Djevojka je ipak uspjela temeljito opljačkati njihovo skupo namješteno ljubavno gnijezdo, pa se prodajom tih stvari, skupa s nakitom i sitnicama koje joj je dao kroz sve te godine, skupila sasvim lijepa okrugla suma.

Ipak joj to nije bilo dovoljno da se povuče to joj nije bilo dovoljno da nastavi sa životom na koji se već bila navikla, a kojega se nije kanila odreći za volju nekakvog tajničkog mjesta i bijedne plaćice, i tako se odlučila upustiti u poslove. Vješta u izmamljivanju svojevrsnog uzbuđenja iz predebelih, sredovječnih muškaraca bez kondicije, otkrila je da zapravo postoji samo jedan posao kojim se može baviti.

Tako je dugoročno iznajmila stan u mirnom i uglednom Hahnwaldu, predgrađu Kölna, staloženom i punom zelenila. Kuće su bile od solidne pune opeke ili kamena, gdjekad preuređene u stanove poput onog u kojem je sad živjela i radila. Bila je to kamena trokatnica, s po jednim stanom na katu. Njezin je bio u prizemlju. Nakon što se uselila, obavila je neke pregradnje.

Stan je imao dnevnu sobu, kuhinju, kupaonicu, dvije spavaonice, predvorje i hodnik. Dnevna je soba bila lijevo od predvorja, a kuhinja je bila kraj njega. Iza njih, s lijeve strane hodnika koji je iza predvorja skretao udesno, bila je jedna spavaonica i kupaonica. Veća je spavaonica bila na kraju hodnika, tako da je kupaonica bila između dvije spavaonice. Malo prije one veće, stajao je dva metra široki ugrađeni ormar, koji je uzeo nešto od prostora kupaonice.

Ona je spavala u manjoj spavaonici, dok joj je veća, na kraju hodnika, bila zapravo radna soba. Osim što je preuredila ormare, potrudila se i zvučno izolirati glavnu spavaonicu, i to komadima pluta kojima je obložila unutrašnje zidove, a koje je poslije prikrila dekoracijama i papirnim tapetima, a isto tako i dvostrukim staklima na prozorima i debelim tapecirom s unutrašnje strane vrata. Iz sobe nisu mogli prodrijeti zvukovi koji bi uznemirili ili alarmirali susjede, što se zapravo i htjelo postići. Tu sobu, s njezinim neobičnim dekorom i opremom, Renate je uvijek držala zaključanu.

U ormaru u hodniku stajala je samo normalna zimska odjeća, a i nekoliko kišnih ogrtača. U drugim ormarima u radnoj sobi krila se bogata zbirka egzotičnog rublja, kao i čitav niz haljina koje su predstavljale sve od školarke, sobarice, nevjeste i konobarice, pa do dadilje, bolničarke, odgojiteljice, učiteljice, stjuardese, policajke, nacističke Bundmadchen, čuvarice konclogora i vođe pIaninki a uz to su tu bili i uobičajena kožna i plastična oprema, kao i visoke čizme, kape i maske.

U kredencu je bila manja zbirka odjeće za mušterije koje sa sobom nisu donijele ništa, primjerice odjeća izviđača, školarca i rimskoga roba. U kut su bili zgurani klupa za mučenje i klade, dok su u škrinji bili lanci, lisičine, remenje i bičevi potrebni za scene vezivanja i kažnjavanja.

Renate je bila dobra kurva ili bar uspješna. Mnoge su joj mušterije navraćale redovno. Budući da je u njoj bilo nešto glumačko a što svaka kurva mora imati Renate je mogla savršeno uvjerljivo ući u mušterijinu maštariju. Pa ipak bi dio njezine svijesti uvijek ostajao odvojen od toga, pa bi promatrao, zapažao, prezirao. Ništa je od čitavog tog posla nije diralo njezin je privatni ukus, u svakom slučaju, bio sasvim drukčiji.

Bila je u toj igri već tri godine i za dvije se kanila povući iz posla, pa se još jednom očistiti na zaista temeljit način, i na račun svog kapitala raskošno poživjeti negdje daleko.

A tog se popodneva na vratima začulo zvonce. Bila je ustala kasno, i još je bila u negližeju i kućnom ogrtaču. Namrštila se, mušterija bi došla samo kad je naručena. Pogled kroz špijunku na ulaznim vratima otkrio je, kao pogled u akvarij sa zlatnom ribicom,

raščupanu prosijedu kosu Bruna Morenza, njezina zaštitnika iz Ministarstva vanjskih poslova. Uzdahnula je, na svoje lijepo lice stavila blistavi smiješak ekstatične dobrodošlice, i otvorila vrata.

— Bruno, ljubaviiiii... * * *

Dva dana kasnije Timothy Edwards je izveo Sama McCreadyja

na ručak u Brooks Club na londonskom St Jamessu. Od nekoliko gentlemanskih klubova, kojih je Edwards bio član, Brookss mu je, kad je riječ o ručku, bio najdraži. Tu su uvijek postojali dobri izgledi da možeš naletjeti na Roberta Armstronga, vladina tajnika, i s njim izmijeniti nekoliko riječi, a za nj se cijenilo da je vjerojatno najutjecajniji čovjek u Engleskoj, a pouzdano znalo da je predsjednik Petorice mudraca, ljudi koji će jednoga dana odabrati novog šefa SIS i podnijeti ga Margaret Thatcher na odobrenje.

I baš je za kavom u knjižnici, pod portretima regentskih gizdelina iz arheološkog društva Dilettanti, Edwards napokon prešao na konkretno.

— Kao što sam ti već rekao dolje, Sam, svi se tome jako vesele, ali zaista, zaista jako. Ali Sam, sad nastupa nova era. Era u kojoj bi lajtmotiv lako mogla postati fraza sve po knjizi. A onaj stari stil, traženje rupa i pregledavanje kroz prste morao bi biti, kako da kažem... suzbijen?

— Suzbijen je baš prava riječ, — složio se Sam. — Odlično. A sad, listanjem se kroz dosjee otkrilo da ti još

držiš, dopuštam čisto na ad hoc bazi, još nešto inventara koji je zapravo izgubio i svrhu i smisao. Stare prijatelje, vjerojatno. Nema problema, ukoliko nisu na osjetljivom položaju... i ako Firma baš ne bi imala prevelikih problema ako ih otkriju njihove gazde...

— Kao recimo? — upitao je McCready. U tome je bila ta nevolja s izvještajima oni ostaju, tu u dosjeu. Čim nekom platiš da ti nešto obavi, nastaje izvještaj o plaćanju. Edwards se najednom okanio okolišanja.

— Poltergeist. Sam, nije mi jasno kako smo mogli to tako dugo previđati. Poltergeist je redoviti nameštenik BND-a. Bit će vraga i

sotone ako Pullach ikad otkrije da je u fušu radio za tebe. To je apsolutno protiv svih pravila. Mi nikad, ponavljam nikad ne angažiramo službenike prijateljskih agencija. To je daleko u outu. Skini nam ga s vrata, Sam. Obustavi mu isplatu. Smjesta.

— On je kolega, — odgovorio je McCready. Skupa smo već cijelu vječnost. Otkad su zidali Berlinski zid. Onda nam je bio dobar, radio je za nas opasne poslove, kad su nam trebali takvi ljudi.

— Bili smo uhvaćeni na prepad, nismo imali nikoga, ili ih bar nismo imali dovoljno, ljudi koji bi mogli tako lako prelaziti preko. Sam, o ovom nema pogađanja.

— Ja mu vjerujem. On vjeruje meni. On me ne bi ostavio na cjedilu. Tako se nešto ne kupuje. To traje godinama. Mali honorar je neznatna cijena.

Edwards je ustao, izvadio rupčić iz rukava i s usana obrisao porto.

— Skini nam ga s vrata, Sam. Bojim se da ću to morati izreći kao naredbu. Poltergeist otpada.

* * * Na kraju tjedna bojnica Ljudmila Vanavskaja je uzdahnula,

protegnula se i zavalila u stolici. Bila je umorna. Bila je to duga plovidba. Dohvatila je kutiju sovjetskog Maribora, pa opazila punu pepeljaru i pritisnula zvonce na stolu.

Iz predsoblja je ureda došao mladi desetnik. Nije mu se obratila, već samo vrškom prsta pokazala na pepeljaru. On ju je žurno maknuo, izišao iz ureda i za nekoliko se časaka vratio s čistom. Klimnula je glavom. On je izišao još jednom i za sobom zatvorio vrata.

Nije bilo razgovora, nije bilo klepetanja. Bojnica Vanavskaja je djelovala na ljude. Nekad davno, neki su mladi bikonje iznad besprijekorno izglačane vojne košulje i tijesne zelene suknje znali opaziti sjajnu, kratko podšišanu plavu kosu, pa okušati sreću. Nema teorije. U dvadeset i petoj se udala za pukovnika, što je bio potez u interesu karijere, pa se tri godine potom od njega i razvela. Njegova je karijera zapela, njezina uzletjela. U trideset i petoj godini života nije više nosila odoru, već samo strogo, po mjeri krojeno odijelo ugljeno

sivkaste boje, a ispod njega bijelu bluzu i na vratu lepršavu leptir kravatu.

Neki su još i sad mislili da je dobra za prevrnuti sve dok ih ne bi zahvatio plotun tih ledenih plavih očiju. Bojnica je Vanavskaja u KGB-u, a ne u nekakvoj organizaciji liberala, uživala glas fanatika. Fanatika rastjelovljenog.

A njezin se fanatizam odnosio na posao i izdajice. Bila je potpuno odana stvari komunizma, ideološki čista od svake dvojbe, i bila se sasvim posvetila svom samoinicijativnom proganjanju izdajica. Mrzila ih je hladnom strašću. Uspjela je izmudrijati premještaj iz Druge glavne direkcije, gdje su mete bili poneki buntovni pjesnik ili radnik koji se previše žali, premještaj iz Druge u Treću direkciju, zvanu i Direkcijom oružanih snaga. Ovdje su izdajice, ako ih ima, bile višega ranga i mnogo opasnije.

Taj premještaj u Treću direkciju, a koji joj je namjestio njen suprug i pukovnik u zadnje dane njihova braka, kad joj se još očajno trudio ugoditi, doveo ju je do ove anonimne uredske zgrade uz Sadovaju Spaskaju, moskovsku kružnu ulicu a isto tako i do ovog stola i dosjea što je sad ležao otvoren pred njom.

U taj su dosje uložene dvije godine rada, iako ga je morala utiskivati između ostalih zaduženja, i tek su joj tada oni gore počeli vjerovati. Dvije godine provjeravanja i kontrolnog provjeravanja, moljakanja drugih odjela da surađuju, dvije godine u stalnoj borbi sa smotanošću onih jebivjetara iz Vojske, koji uvijek jedan drugom drže štangu dvije godine koreliranja sitnih mrvica informacija, i to tako sve dok se nije počela pojavljivati slika.

Posao i vokacija bojnice Ljudmile Vanavskaje bili su pronalaženje krivinaša, subverzivaca i, povremeno, stopostotnih izdajica u kopnenoj vojsci, mornarici i ratnom zrakoplovstvu. Gubitak dragocjene državne imovine zbog kriminalnog nemara bio je zaista gadost, nedostatak strasti u vođenju afganistanskoga rata bio je gori, no dosje je na njezinu stolu pričao sasvim drukčiju priču. Bila je uvjerena da negdje iz vojske namjerno cure informacije. A taj od koga cure bio je visoko, prokleto visoko.

Na najvišem papiru fascikla pred njom ležao je popis od osam imena. Pet ih je već bilo prekriženo. Uz dva su bili upitnici. Ali joj se

pogled stalno vraćao na osmo. Podigla je slušalicu i rekla broj, pa su je spojili s tajnikom generala Šaljapina, šefa Treće direkcije.

— Izvolite, drugarice bojnice. Razgovor u četiri oka? Bez ikoga? Jasno... Problem je samo što je drug general na Dalekom istoku... Do utorka ništa. Onda dobro, znači u utorak.

Bojnica Vanavskaja je spustila slušalicu i namrštila se. Četiri dana. No dobro, ako je čekala dvije godine, može pričekati još i ta četiri dana.

— Mislim da sam uspio sve dovesti na svoje mjesto, rekao je

Bruno Renati, s upravo dječjom radošću, sljedećeg, nedjeljnog jutra. Imam dovoljno za potpunu kupovinu i još mi ostaje malo za dekoriranje i opremanje. To je krasan mali bar.

Bili su u krevetu njezine privatne spavaonice bila je to milost koju mu je povremeno ukazivala, zato što je on mrzio njezinu radnu spavaonicu baš kao i njezin posao.

— Pričaj mi opet, zagugutala je ona. Volim slušati o tome. On se široko nasmiješio. Vidio ga je samo jednom, ali je smjesta

na nj pao, i to potpuno. Bilo je to baš ono što je oduvijek želio, i baš na mjestu o kakvom je sanjao, kraj otvorene pučine gdje je zrak, zbog britkih vjetrova sa sjevera, stalno svjež i krepak. Zimi je, naravno, studeno, ali zato postoji centralno grijanje koje će možda trebati popraviti.

— OK. Bar se zove Lantern Bar, a cimer mu je stari brodski fenjer. Stoji na otvorenom gatu, baš na lučkoj obali Bremerhavena. S gornjih se prozora vidi more sve do otoka Mellum ako sve pođe dobro, mogli bismo ljeti uzeti jedrilicu, pa do njega i odjedriti.

A tu je i staromodni mesingani bar, mi ćemo stajati iza njega i posluživati piće a gore lijep i uredan stančić. Ne velik kao tvoj, ali udoban, ili će bar biti kad ga popravimo. Već sam se dogovorio za cijenu platio kaparu. Sve će biti gotovo koncem rujna. A onda te vadim iz svega ovog.

Ona se jedva suzdržala da ne prasne u glasan smijeh. — Ne mogu dočekati, ljubavi. Bit će nam prekrasno... Hoćeš još

jednom pokušati? Možda ti ovaj put uspije.

Da je Renate bila drukčija osoba, ona bi tog starijeg muškarca ostavila na fin način, objasnila mu kako ne želi da je itko vadi iz svega ovog, najmanje pak radi nekakvog sumornog i vjetrom metenog gata u Bremerhavenu. Ipak ju je silno zabavljalo da mu produžuje iluziju, eda bi mu jad na kraju bio što veći.

Jedan sat nakon onog razgovora u Kölnu, crna limuzina marke Jaguar sišla je s autoceste M3 i potražila mirnije hampshirske putove, nedaleko sela Dummer. Bio je to osobni automobil Timothyja Edwardsa, a za voIanom je bio njegov šofer iz Službe. Otraga je bio Sam McCready, kojeg su pozvali i otrgli od uobičajenih nedjeljnih radosti u njegovu stanu u Abingdon Villasu, u Zapadnom Londonu, a to je učinio telefonski apel šefova pomoćnika.

— Žalim, Sam, ali nema alternative. Vrlo je hitno. Kad je stigao poziv, on je baš uživao u dugoj, dubokoj i vrućoj

kupki, dok je glazbena linija svirala Vivaldija, a nedjeljne su novine bile veličanstveno rasute po čitavom podu dnevne sobe. Imao je taman vremena da na sebe nabaci sportsku košulju, samtaste hlače i jaknu, i već je na vratima bio John, nakon što je iz voznoga parka digao Jaguara.

Limuzina je zavila na pošljunčani prostor ispred pozamašne georgijanske ladanjske kuće i zaustavila se. John je obišao auto da otvori stražnja desna vrata, ali ga je McCready prestigao. Nije volio da oko njega skakuću.

— Rekli su mi, gospodine, da vam poručim da su iza kuće na terasi, — rekao je John.

McCready je prešao pogledom preko kućerine. Timothy Edwards se prije deset godina oženio vojvodinom kćeri, a vojvoda je bio dovoljno uviđavan da već na početku srednjih godina otegne papke i svojim dvama potomcima, novom vojvodi i lady Margaret, ostavi pozamašno imanje. Nju je dopalo oko tri milijuna funti. McCready je procijenio da je otprilike polovica toga bila uložena u taj prvoklasni primjerak hampshirskih nekretnina. Obišao je kuću i stigao do terase pod kolonadama sa stražnje strane.

Tu je bila grupa od četiri pletene ležaljke. Tri su bile zauzete. Malo je podalje bio bijeli stolić od lijevanog željeza, postavljen za

troje. Lady Margaret će očito ostati u kući. i neće ručati. Neće ni on. Dvojica su muškaraca ustala iz pletenih naslonjača.

— O, Sam, — rekao je Edwards, — drago mi je što si uspio doći.

Sad si ga nasrao, pomislio je McCready. A što sam drugo i mogao?

Edwards je pogledao McCreadyja i upitao se, i to ne po prvi put, zašto je taj krajnje nadareni kolega silom htio doći u hampshirsku ladanjsku kuću odjeven kao da je ovaj čas vrtlario, pa makar i ne mislio ostati dugo. Sam je Edwards bio u blistavim sportskim cipelama, smeđim hlačama izglačanim oštro kao britva, i u jakni preko svilene košulje i vratne marame.

McCready mu je uzvratio pogled i zapitao se zašto Edwards stalno gura rupčić u lijevi rukav. Bila je to navika iz vojske, a potekla još iz konjičkih regimenti, zato što su na svečanim večerama konjanički časnici nosili tajice tako pripijene uz tijelo, da bi rubac zguran u džep hlača mogao u damama pobuditi misao da su na sebe stavile mrvicu previše parfema. Ali Edwards nije nikad bio u konjaništvu, pa niti i u jednoj drugoj regimenti. On je u Službu došao s Oxforda.

— Mislim da ne znaš Chrisa Appleyarda, — rekao je Edwards kad je visoki Amerikanac pružio ruku. Izgledao je štavljeno, kao pravi teksaški kravar. A zapravo je bio Bostonac. A taj je štavljeni izgled dobio od Camelsa koje je palio jednu na drugoj. Lice mu nije bilo prepIanulo, nego samo lagano zapečeno. Zato su i ručali vani, pomislio je Sam. Edwards nije želio da mu Canalettove slike pokrije nikotinom.

— Mislim da ne, — rekao je Applevard. — Drago mi je što sam vas upoznao, Sam. Znam na kakvom ste glasu.

McCready je za nj znao tko je i po imenu i po fotografijama zamjenik ravnatelja, evropski odjel, CIA. Žena, koja je sjedila u trećoj stolici, nagnula se i pružila ruku.

— Bok, Sam, kako si ovih dana? Claudia Stuart, još u četrdesetim i još ljepotica. Izdržala je

njegov pogled i zadržala mu ruku mrvicu duže nego što je bilo potrebno.

— Dobro, hvala, Claudia. Baš dobro. Njezine su oči rekle da mu ne vjeruje. Nijedna žena ne voli

vjerovati da se muškarac, kojemu je jednom ponudila da s njom podijeli postelju, ikad potpuno oporavio od tog doživljaja.

Prije podosta godina, u Berlinu, Claudia se bila baš jako zagrijala za Sama McCreadyja. Spoznaja da nije došla ni do čega zbunjivala ju je i ispunjala nemoćnim bijesom. Tada još nije znala za Samovu ženu May.

Claudia je radila za zapadnoberlinsku podružnicu CIA-e on je bio gost. Nikad joj nije rekao što tu radi. Kasnije je doznala da je vrbovao tadašnjeg pukovnika Pankratina. Baš ga je ona kasnije i preuzela.

Edwardsu nije promakao govor njezina tijela. Upitao se što stoji iza toga, i ispravno pogodio odgovor. Nikad se nije prestao pitati što to žene nalaze na Samu. Bio je tako... zgužvan. Pričalo se da mu nekoliko djevojaka u Century Houseu rado ravna kravatu, zašiva dugmad, pa i više od toga. Njemu je to bilo neobjašnjivo.

— Čula sam za May, žao mi je, — rekla je Claudia. — Hvala, — odgovorio je McCready. May, tako draga, puna

ljubavi i ljubljena. Njegova žena. Tri godine kako je umrla. May, koja je bdjela kroz sve te duge noći u onim prvim danima, koja je uvijek bila uza nj kad bi se preko Željezne zavjese vratio kući, May koja nikad nije ništa pitala, i nikad se ni na što žalila. A skleroza multipleks zna napredovati sporo i opako. U njezinu je slučaju bila brza. Nakon godine dana već je bila u kolicima, a dvije godine potom otišla. Od tada živi sam u njihovu stanu u Kensingtonu. Hvala Bogu da im je sin bio na koledžu, da su ga pozvali kući samo na sprovod. Tako nije vidio očev bol i očaj.

Onda se pojavio batler jer tu mora biti i nekakav batler, pomislio je McCready pa na poslužavniku donio još jednu visoku šampanjsku čašu. McCready je zadigao obrvu. Edwards je nešto šapnuo batleru u uho, i on se vratio s kriglom piva. McCready je otpio. Promatrali su ga. Lager. Buteljirano. Strana marka. Uzdahnuo je. Bilo bi mu draže gorko tamno pivo, na sobnoj temperaturi, puno mirisa škotskoga slada i kentskoga hmelja.

— Sam, imamo problem, rekao je Appleyard. — Claudia, ti mu reci.

— Pankratin, — rekla je Claudia. — Sjećaš ga se? McCready je pažljivo promatrao svoje pivo i kimnuo glavom. — U Moskvi smo s njim radili uglavnom preko poruka. Na

sigurnoj udaljenosti. Jako malo kontakata. Fantastičan proizvod, i basnoslovne pare. Ali skoro bez osobnih susreta, i sad nam je poslao poruku. Vrlo hitnu.

Uslijedila je tišina. McCready je podigao pogled i zagledao se u Claudiju.

— Veli da se dočepao neregistriranog primjerka ratne knjige sovjetske vojske. Čitav ratni raspored. Za čitavo zapadno bojište. Nama to treba, Sam, treba nam kao kruh.

— Onda je uzmite, rekao je Sam. Ovaj se put ne može poslužiti mrtvom poštanskom škrabicom.

Veli da je prevelika. Ne bi ušla. Previše upadljivo. Predat će je samo nekom koga poznaje i kome vjeruje. On hoće tebe.

— U Moskvi! — Ne, u Istočnoj Njemačkoj. Uskoro kreće na inspekcijski

obilazak. Potrajat će tjedan dana. Primopredaju bi volio izvršiti daleko na jugu, u Turingiji, uz samu bavarsku granicu. Put će ga odvesti na jug i zapad kroz Cottbus, Dresden, KarlMarxStadt pa dalje do Gere i Erfurta. Onda se u srijedu uvečer vraća u Berlin. Volio bi stvar predati u utorak ili u srijedu ujutro. Ne poznaje teren. Želio bi to napraviti na kakvom proširenju. To mu još jedino fali, ostalo je sve ispIanirao, kako će šmugnuti i to obaviti.

Sam je gucnuo pivo i podigao pogled na Edwardsa. — Timothy, jesi li im objasnio? — Dotakao sam se, odgovorio je Edwards i okrenuo se

gostima.— Čujte, morao bih vam objasniti da Sam zapravo i ne može poći. To sam već rekao... To sam već rekao šefu, i on se slaže. Sama je SSD već ocrnila.

Claudia je zadigla obrvu. — To znači, ako me još jednom uhvate, da više neće biti

komforne zamjene preko granice.

— Oni će ga ispitati i strijeljati, dodao je Edwards nepotrebno. Applevard je zviznuo.

— Dečki, to je protiv pravila. Sigurno si im dobro isprašio buhe. — Svatko radi kako najbolje zna i umije, — rekao je Sam

tužno.— No usput rečeno, ako ja ne mogu poći, ima netko tko može. Timothy i ja smo o njemu raspravljali prošli tjedan u klubu.

Edwards se skoro zagrcnuo svojom čašom Kruga. — Poltergeist? Pankratin veli da će pristupiti samo onom koga

poznaje. — On poznaje Poltergeista. Ne sjećaš se što sam ti pričao, kako

mi je jednom davno pomogao? Još onda, osamdeset prve, kad sam ga tek uveo, Poltergeist ga je morao tetošiti dok ja nisam došao. On mu je zapravo simpatičan. On će ga i opet prepoznati, i pristupiti mu. On nije glup.

Edwards je poravnao svilu na vratu. — Jako dobro, Sam. Samo još jednom i to je zadnji put. — Stvar je vrlo opasna, i ulog je visok. Hoću da ga pošteno

nagradite. Deset tisuća funti. — Odobreno, — odgovorio je Applevard bez oklijevanja.

Izvadio je iz džepa list papira. — Tu su detalji koje mi je poslao Pankratin, a odnose se na uspostavljanje kontakta. Potrebna su dva alternativna mjesta. Prvo i rezervno. Možeš li nam javiti u roku od dvadeset četiri sata koje si odmorište izabrao? Mi ćemo mu ih prenijeti.

— Ja Poltergeista ne mogu prisiliti da pođe, — upozorio je McCready. — On je slobodnjak, nije na plaći.

— Pokušaj, Sam, molim te, pokušaj, — rekla je Claudia. Sam je ustao.

— Usput rečeno, taj utorak koji je to datum? — Sutra tjedan dana, — rekao je Appleyard. — Još osam dana. — Isuse Kriste, — rekao je McCready.

Glava druga Sam McCready je većinu sutrašnjega dana, ponedjeljka, proveo

zapiljen u specijalke i fotografije. Otišao je do starih prijatelja, koji su još ostali u Istočnonjemačkom odjelu i zamolio ih za nekoliko usluga. Oni su branili svoj teritorij, ali su mu ipak udovoljili on je za to imao ovlasti i nisu bili tako glupi da glavu Odea i Psija pitaju što mu je to na pameti.

Do sredine popodneva već je imao dva mjesta koja bi mogla štimati. Jedno je bilo zaklonjeno odmorište odmah kraj istočnonjemačke autoceste broj sedam, koja vodi s istoka na zapad, usporedno s cestom E40. Manja cesta povezuje industrijski grad Jenu s pastoralnijim Weimarom, a potom i s razlivenim predgrađima Erfurta. Prvo odmorište koje je izabrao bilo je odmah kraj Jene, sa zapadne strane. Drugo je bilo na istoj cesti, ali na pola puta između Weimara i Erfurta, niti tri milje od sovjetske baze u Nohri.

Ako se u utorak ili srijedu ruski general, u svom inspekcijskom obilasku, nađe igdje između Jene i Erfurta, od oba će ga sastajališta dijeliti samo kratak put. U pet je sati McCready predložio svoj izbor Claudiji Stuart u američkoj ambasadi na Grosvenor Squareu. U virginijski stožer CIA-e u Iangleyju, otišla je šifrirana poruka, oni su to odobrili i proslijedili poruku Pankratinovu kontroloru u Moskvi. Informacija je završila u mrtvom poštanskom sandučiću iza olabavljene cigle na Novodjevičjem groblju, sutradan rano ujutro, a general Pankratin ju je pokupio na putu za svoje ministarstvo četiri sata kasnije.

U ponedjeljak, prije zalaska sunca, McCready je poslao šifriranu poruku glavi SIS-ove postaje u Bonnu, i on ju je pročitao, uništio, digao slušalicu i nazvao lokalni broj.

Bruno Morenz se te večeri kući vratio u sedam. Bio je usred

večere kad se žena nečega sjetila. Nazvao te zubar. Doktor Fischer. Morenz je podigao glavu i zagledao se u već slijepljeno meso i

pred sobom. Uuuh. Veli da bi ti morao pogledati plombu. Sutra. Da mu dođeš, i ako

možeš, u šest u ordinaciju.

Zatim se vratila večernjem kvizu na televiziji, i sasvim mu se predala. Bruno se nadao da mu je poruku prenijela savršeno točno. Njegov zubar nije bio doktor Fischer, i postojala su samo dva bara u kojima bi ga McCready želio sresti. Jedan su zvali ordinacija a drugi klinika. A šest je značilo u podne, u pauzi za gablec.

U utorak ujutro McCready je rekao Denisu Gauntu da ga odveze

na Heathrow, na avion koji će ga u Köln dovesti baš u vrijeme doručka.

— Vraćam se sutra uvečer, — rekao je. — Daj mi malo pripazi na dućan.

A u Kölnu je, samo s torbom za spise, brzo prošao kroz carinsku i pasošku kontrolu, uzeo taksi i ispao pred Operom malo iza jedanaest. Četrdeset je minuta lutao trgom, pa se odšetao Kreuzgasseom sve do žurne pješačke trgovinske ulice Schildergasse. Zastao je pred mnogim izlozima, nakon čega bi se naglo okrenuo, ušao u mnoge dućane na prednja, a izišao na stražnja vrata. U pet do dvanaest, kad se uvjerio da mu nije izrastao rep, skrenuo je u usku Krebsgasse i krenuo prema staromodnoj pivnici, napola u drvu, i sa zlatnim slovima u gotici. Zbog prozorčića od zamračenog stakla unutrašnjost joj je bila mračna. Sjeo je u nišu u najdubljem uglu, naručio krčag rajnskoga piva i počekao. Pet minuta kasnije u stolicu nasuprot njemu uklizio je pozamašan lik Bruna Morenza.

— Stari moj, dugo se nismo vidjeli, — rekao je McCready. Morenz je klimnuo glavom i gucnuo pivo. — Kojim dobrom, Sam? Sam mu je rekao. Potrajalo je deset minuta. Morenz je zavrtio

glavom. — Sam, meni su pedeset i dvije. Još malo pa penzija. Imam ja i

svoje pIanove. U stara je to vremena bilo drukčije, uzbudljivo. A sada se, iskreno, tih guzana s druge strane čak pomalo i bojim.

— Bojim ih se i ja, Bruno. No ja bih išao, kad bih mogao. Ali sam ocrnjen. Ti si čist. Brz posao ujutro prijeko, uvečer natrag. Čak ako prvi pokušaj i ne upali, vraćaš se sutra, sredinom popodneva. Nude deset tisuća funti, gotovina.

Morenz se zapiljio u nj.

— To je hrpa love. Sigurno ima i drugih koji bi je rado vidjeli. Zašto ja?

— On te poznaje. Ti mu se sviđaš. Vidjet će da nisam ja, ali se neće povući. Nije mi drago što te moram na taj način moliti, ali učini to radi mene. Ovo je zadnji put, kunem se. U ime dobrih starih vremena.

Bruno je ispio svoje pivo i ustao. — Moram se vratiti... dobro, Sam. Tebi za ljubav. Za ljubav

dobrih starih vremena. Ali onda, kunem ti se, ja ispadam. Zauvijek. — Imaš moju riječ, Bruno. Nikad više. Vjeruj mi. Neću te

ostaviti na cjedilu. Dogovorili su sljedeći sastanak, sljedeći ponedjeljak u zoru.

Bruno se vratio u svoj ured. McCready je pričekao deset minuta, pa se odšetao do stajališta taksija na Tunistrasse i uzeo taksi za Bonn. Ostatak je dana, kao i srijedu, proveo raspravljajući s bonskom postajom o svojim potrebama. Posla je bilo jako puno, a vremena ni izbliza toliko.

* * * A dvije vremenske zone dalje, u Moskvi, bojnica Ljudmila

Vanavskaja, odmah je nakon gableca obavila onaj razgovor s generalom Šaljapinom. On je sjedio za svojim stolom, smrknuti sibirski seljak obrijane glave, i iz njega su zračili moć i lukavstvo. Sjedio je i pažljivo čitao njezin dosje. Kad je bio gotov, gurnuo ga je prema njoj.

Samo indicije, rekao je. Volio je podređene tjerati da brane svoje tvrdnje. U dobra stara vremena, a general Šaljapin je u tom poslu bio još od tada, to što je bilo pred njim bilo bi sasvim dovoljno. U Ljubljanki bi se uvijek našlo mjesta za još jednog. Ali vremena su se promijenila i još se mijenjaju.

— Za sada, druže generale, — priznala je Vanavskaja. Ali ih je zato puno. Ti su projektili SS20 u Istočnoj Njemačkoj od prije dvije godine Jenkiji su za njih doznali prebrzo.

— U Istočnoj Njemačkoj sve vrvi od špijuna i izdajica. Amerikanci imaju satelite, RORSAT-e...

— Pokreti flote Crvena zastava iz sjevernih luka. Ti gadovi iz NATOa uvijek doznaju...

Šaljapin se nasmiješio strasti mlade žene. On kod svojih ljudi nikad nije prezirao gorljivost zbog nje su, napokon, i bili tu.

— Možda je negdje nešto i procurilo, dopustio je on. Ili čak i na nekoliko mjesta. Nemar, brbljanje, i hrpa sitnih agenata. Ali vi mislite da je tu riječ o jednom čovjeku...

— Ovom. Nagnula se prema njemu i lupila po fotografiji na vrhu dosjea.

— Zašto? Zašto on? — Zato što je on uvijek bio na poprištu. — U blizini, ispravio ju je on. — U blizini. Negdje okolo, u istoj armijskoj zoni. Uvijek

slobodan. General Šaljapin je opstao već mnoge godine, a kanio ih je

preživjeti još nekoliko. Prošlog je ožujka shvatio da će se prilike promijeniti. Poslije smrti Černjenka, još jednog gerijatrijskog slučaja, Mihail Gorbačov je bio izabran brzo i jednoglasno. On je bio mlad i žestok, i mogao je potrajati poprilično. On je želio reforme, i već je počeo čistiti partiju od najupadljivijih mrtvih naplavina.

Šaljapinu su pravila bila poznata. Čak i generalni sekretar može odjednom izazvati neprijateljstvo najviše jednog od tri stupa sovjetske države. Ako se okomi na partijsku staru gardu, onda između njega i vojske, kao i KGB-a, moraju cvjetati ruže. Nagnuo se preko stola i upro zdepastim prstom u porumenjelu bojnicu.

— Ja ne mogu, samo na temelju ovog, narediti uhićenje visokog stožernog časnika u ministarstvu. Ne još. Nešto čvrsto, treba mi nešto čvrsto, samo jedna mala mrva.

— Dopustite da ga stavim pod nadzor, — založila se Vanavskaja.

— Pod neupadljiv nadzor. — U redu, druže generale, pod neupadljiv nadzor. — Onda se slažem, drugarice bojnice. Dat ću vam ljude. * * *

— Samo nekoliko dana, Herr Direktor. Mali predah na račun godišnjeg odmora. Volio bih na nekoliko dana odvesti ženu i sina. To je vikend, pa još ponedjeljak, utorak i srijeda.

Bilo je to u srijedu ujutro, a Dieter Aust je bio u velikodušnom raspoloženju. Osim toga je, kao dobar državni službenik, znao da njegovi ljudi imaju prvo na ljetni godišnji odmor. Uvijek ga je čudilo što Morenz koristi tako malo godišnjih odmora. Možda si ih nije mogao priuštiti.

— Dragi moj Morenz, naše su dužnosti u Službi teške i naporne. Zato je Služba, kad je riječ o odmorima, uvijek velikodušna. Pet dana nije nikakav problem. Možda bi bilo bolje da ste nas obavijestili malo ranije... ali da, sve je u redu, zamolit ću Fraulein Keppel da prepravi rasporede.

Te večeri, kod kuće, Bruno Morenz je rekao ženi da ide pet dana na službeni put.

— Samo preko vikenda, i onda još ponedjeljak, utorak i srijeda, — rekao je. — Herr Direktor Aust želi da ga pratim na putu.

— Baš lijepo od njega, — rekla je ona nosa zabijena u TV. Morenz je zapravo kanio provesti dugi, raspojasani i romantični

vikend s Renate, ponedjeljak posvetiti Samu McCreadyju i čitav dan primanju uputa, pa u utorak pretrčati preko granice u Istočnu Njemačku. Čak i ako bude morao, čekajući na drugi sastanak, prenoćiti u Istočnoj Njemačkoj, ipak će se u srijedu vratiti na Zapad, pa može voziti čitavu noć da se na vrijeme vrati kući i u četvrtak pojavi na poslu. A onda će predati zahtjev za mirovinu, odraditi još rujan, pa prekinuti sa ženom i otići s Renate u Bremerhaven. Sumnjao je da će to Irmtraut jako pogoditi ona je već jedva i opažala njegovo postojanje.

* * * U utorak je bojnica Vanavskaja pretrpjela prvi ozbiljni

neuspjeh, izgovorila vrlo nedamski ekspletiv, pa tresnula slušalicom. Njezina je nadzorna ekipa već bila na svojemu mjestu, spremna za početak slijeđenja vojnoga cilja. Ipak je prije svega morala ugrubo znati kakve su njegove rutine i uobičajeno dnevno kretanje. Da to

otkrije, stupila je u vezu s jednim od nekoliko uhoda Treće direkcije KGB-a u GRU-u, vojnoj obavještajnoj organizaciji.

Iako se KGB i njegov vojni analog GRD ljube kroz kamiš, ipak baš nema puno dilema glede toga tko je tu pas, a tko rep i tko kime maše. KGB je daleko moćniji, i tu je svoju nadmoć još više pojačao poslije početka šezdesetih, kad je pukovnik GRU-a Oleg Penkovski otpjevao toliko sovjetskih vojnih tajni i tako stekao naslov najštetnijeg sovjetskog prebjega svih vremena. Poslije toga je Politbiro dopustio KGB-u da u GRU infiltrira desetke svojih ljudi, iako su oni nosili vojne odore i s vojnicima se družili i danju i noću, u srcu su od glave do pete bili kagebeovci. Pravi su agenti GRU-a znali koji su to, pa su ih ostracirali koliko je god to bilo moguće, što baš nije uvijek bilo lako.

— Jako mi je žao, drugarice bojnice, — rekao joj je mladi kagebeovac iz GRU-a preko telefona. Putni je nalog tu preda mnom. Vaš čovjek kreće sutra u obilazak glavnih garnizona u Njemačkoj. Da, tu je i njegov putni raspored.

Prije nego što je spustila slušalicu, on joj ga je izdiktirao. Ona je na trenutak utonula u misli, a onda i sama podnijela zahtjev za posjet stožeru Treće direkcije u Istočnom Berlinu. Dok se ratificirala sva papirologija, protekla su i dva dana. Na vojni aerodrom u Potsdamu krenut će u subotu ujutro.

* * * Bruno se u petak potrudio zgotoviti poslove što je brže mogao,

tako da može što ranije pobjeći iz ureda. Budući je znao da će, čim se sredinom tjedna vrati, podnijeti molbu za umirovljenje, ispraznio je čak i neke ladice. Posljednji mu je posao bilo sređivanje malog uredskog sefa. Papiri koji su njemu prolazili kroz ruke bili su tako niske razine povjerljivosti da je u nj rijetko kada išta i stavljao. Ladice su se na njegovu stolu mogle zaključati, vrata su se ureda uvijek zaključavala preko noći, a čitava je zgrada bila pod sigurnom stražom. Pa ipak je probrao neke papire i spremio ih u blagajnu. A na njezinu dnu, ispod svih papira, ležao je njegov službeni automatski pištolj.

Walther PPK je bio nečist. Nikad ga nije ni bio uzeo u ruke nakon obaveznog probnog pucanja na streljani u Pullachu prije mnogo godina. On je, međutim, bio tako prašnjav, da je pomislio kako bi ga trebao očistiti prije nego što ga sljedeći tjedan vrati. A pribor za čišćenje je držao kod kuće u Porzu. i tako ga je u deset do pet stavio u bočni džep svog sakoa od krepa i otišao.

U liftu, dok se spuštao prema pločniku, pištolj ga je tako žestoko lupao o bok, da ga je zataknuo za pojas i preko njega zakopčao jaknu. Nasmiješio se na pomisao da će ga sad prvi put pokazati Renate. Možda mu onda povjeruje koliko je važan njegov posao, iako to i nije bitno. Jer ga je voljela i tako i tako.

Prije nego što će se odvesti u Hahnwald, svratio je u kupovinu u centar grada malo dobre teletine, svježeg povrća, boca pravog francuskog klareta. Priredit će im finu malu kućnu večericu volio je raditi u kuhinji. Na kraju je kupio i veliku kitu cvijeća.

Svoj je Opel kadett parkirao kao i uvijek jedan ugao prije njezine ulice, a ostatak prešao pješice. Nije je nazvao telefonom iz automobila. Ovaj će je put iznenaditi. S cvijećem. Njoj će se to svidjeti. Čak je, i kad se približio veži, kroz nju izišla neka dama, tako da se nije morao najaviti ni zvoncem. Sve bolje i bolje, bit će to pravo iznenađenje. Imao je ključ od njezina stana.

Ušao je sasvim tiho da iznenađenje bude još ljepše. U predsoblju je bilo tiho. Već je otvorio usta da je zazove Renate, ljubavi, to sam ja... kad je začuo kako je prasnula u smijeh. Nasmiješio se. Sigurno gleda nekakvu komediju na televiziji. Zavirio je u dnevnu sobu. U njoj nije bilo nikoga. Ponovno se začuo smijeh, ovaj put s kraja hodnika, iza kupaonice. Najednom je shvatio da možda ima klijenta, i zaprepastio se nad vlastitom glupošću. Nije nazvao da provjeri. A onda je shvatio da, ako je s klijentom u radnoj spavaćoj sobi, ne bi ništa čuo, jer bi vrata bila zatvorena, a soba je dobro zvučno izolirana. Već je htio zazvati i po drugi put, kad se nasmijao još netko, i to muškarac. Morenz je iz predsoblja stupio u hodnik.

Vrata su radne spavaonice bila odškrinuta nekoliko centimetara, i procjep je bio napola zagrađen velikim vratima ormara, koja su također bila otvorena, dok su kaputi bili prosuti po podu.

— Kakva šupčina, — rekao je muški glas. — i on stvarno misli da ćeš se za nj udati?

— Ma ne zna on ni gdje mu je dupe, gdje mu je glava. Zatreskan je do ušiju. Daj ga vidi.

Njezin glas. Morenz je spustio cvijeće i robu iz dućana pa krenuo hodnikom.

Bio je naprosto zbunjen. Polako je zatvorio vrata ormara da može proći, pa vrškom cipele gurnuo vrata spavaonice.

Renate je sjedila na rubu kingsize kreveta s crnim plahtama i pušila travu. Zrak je bio prožet kanabisom. Na krevetu se baškario Morenzu sasvim nepoznat muškarac, vitak, mlad, mišićav, u trapericama i kožnoj motociklističkoj jakni, i on i ona su opazili gibanje kraj vrata i sišli s kreveta, muškarac jednim skokom, pa se dočekao na noge iza Renate. Lice mu je bilo opako a plava kosa prljava. U privatnom je životu Renate voljela ono što zovu sirovinom, a ovaj, njezin stalni dečko, bio je sirov da siroviji nije ni mogao biti.

Morenzov se pogled prikovao za video zapis što je treperio na televizoru s druge strane kreveta. Pri ljubovanju nitko sredovječan ne izgleda baš jako dostojanstveno, a još manje kad ljubovanje samo bezuspješno pokušava. A sad je Morenz na televizoru gledao svoj vlastiti lik, sa sve jačim osjećajem očaja i stida. Na filmu je s njim bila i Renate, i povremeno mu gledala preko leđa i prema kameri pravila prezrive geste. Sad je bilo jasno što je izazvalo sav taj smijeh.

Renate je ispred njega bila skoro gola, ali se brzo pribrala od iznenađenja. Lice joj je rumeno od bijesa. Kad je progovorila, nije to učinila njemu poznatim glasom bilo je to krijestanje piljarice.

— Koji ti kurac radiš tu? — Htio sam te iznenaditi, — promrmljao je on. — Aha, stvarno si me iznenadio do jaja. A sad odjebi. Vraćaj se

kući svojoj posranoj vreći krumpira u Porzu. Morenz je duboko udahnuo. — Eto što me najviše boli, — rekao je. — To što si mi mogla

reći. Nisi me trebala pustiti da iz sebe pravim takvu budalu, i još mi pomagati u tome. Zato što sam te stvarno volio.

Njezino se lice sasvim izobličilo. Riječi su prezira iz nje naprosto izletjele.

— Pustiti te? Nije tebi za to trebala ničija pomoć. Zato što jesi budala. Debela stara budala. U krevetu i izvan njega. A sad odjebi.

I tad ju je udario. Ne šakom bila je to pljuska po obrazu. Nešto je u njemu puklo, i on ju je udario. Izgubila je ravnotežu. On je bio krupan muškarac, i udarac ju je bacio na pod.

Što je onda htio učiniti onaj plavi, to Morenz nije nikad uspio zaključiti, i tako je već kanio otići. Ali je makro posegnuo pod jaknu. Činilo se da je naoružan. Morenz je iz pojasa potegao svoj PPK. Mislio je da je osigurač spušten. Trebao je biti. Želio ga je prestrašiti, da podigne ruke i pusti ga da ode. Ali je makro nastavio izvlačiti pištolj. Morenz je pritisnuo otponac. Možda je Walther i bio prašan, ali je ipak opalio.

Na strelištu Morenz ne bi znao pogoditi ni vrata hambara. A na strelištu nije bio već godinama. Pravi strijelci vježbaju skoro svakodnevno. Početnička sreća. Jedincati je metak s pet metara pogodio makroa ravno u srce. Čovjek se trznuo, a na licu mu se pojavio izraz nevjerice. No, da li po nervnom refleksu ili ne, desnica mu se nastavila dizati, stežući Berettu. Morenz je opalio još jednom. Renate je izabrala baš taj trenutak da se digne s poda. Drugo ju je zrno pogodilo u potiljak. Za vrijeme prepirke tapecirana su se vrata sama od sebe zatvorila iz sobe očito nije izišao ni najsitniji zvuk.

Morenz je nekoliko trenutaka ostao stajati, zagledan u dva trupla. Osjećao se tupo, i vrtjelo mu se u glavi. Napokon je izišao iz sobe i za sobom zatvorio vrata. Nije ih zaključao. Već se spremao zakoračiti preko zimske odjeće u predsoblju, kad mu je najednom, čak i u tom smućenom stanju, palo na um da se zapita zašto je odjeća vani. Pogledao je u ormar i opazio da su leđa ormara labava. Povukao je taj labavi dio prema sebi...

Bruno Morenz je u stanu proveo još petnaest minuta, pa izišao. Sa sobom je ponio kasetu na kojoj je bio snimljen, stvari iz dućana, cvijeće, kao i crnu platnenu putnu torbu koja nije bila njegova. Kasnije si nije mogao objasniti zašto je to učinio. Dvije je milje od Hahnwalda, stvari iz dućana, vino i cvijeće, bacio, svaku stvar zasebno, u kante za smeće uz cestu. Potom je vozio još skoro čitav sat, bacio videotraku i pištolj u Rajnu sa Severinskog mosta, pa skrenuo prema Kölnu, deponirao platnenu torbu i napokon se vratio kući u Porz. Kad je u

devet i pol ušao u dnevnu sobu, njegova to žena nije ničim prokomentirala.

— Moj je put s Herr Direktorom odgođen, — rekao joj je. Umjesto sutra, krećem u ponedjeljak rano ujutro.

— O, baš lijepo, — odgovorila je ona. Ponekad je pomišljao da bi se jedne večeri mogao vratiti iz

ureda i reći Danas sam skoknuo do Bonna i ustrijelio kancelara Kohla, našto bi ona rekla O, baš lijepo.

Napokon mu je napravila večeru. Nije bila jestiva, pa je nije ni pojeo.

— Idem van, nešto popiti, — rekao joj je. Ona je izvadila još jednu čokoladicu, drugu punudila Lutzu, pa su se oboje vratili gledanju televizije.

Te se večeri napio, i to sam. Opazio je da mu se ruke tresu i da ga svako malo probija znoj. Pomislio je da to dolazi ljetna prehlada. Ili gripa. On nije bio psihijatar, a nije mu ni odlazio. Tako mu nitko nije rekao da je već sigurno krenuo prema totalnom slomu živaca.

* * * Te je subote bojnica Vanavskaja stigla na BerlinSchonefeld, pa

su je neoznačenim kolima prebacili u stožer KGB-a za Istočni Berlin. Smjesta je provjerila gdje se sada nalazi čovjek kojega uhodi. Bio je u Cottbusu, išao je prema Dresdenu, okružen vojnicima, u vojnom konvoju, izvan njezina dohvata. U nedjelju će stići u KarlMarxStadt, u ponedjeljak u Zwickau, u utorak u Jenu. Njena ovlaštenja za slijeđenje nisu obuhvaćala i Istočnu Njemačku. Ona su se mogla i proširiti, no to bi tražilo dodatnu papirologiju. Stalno ta prokleta papirologija, pomislila je ljutito.

* * * Sutradan se Sam McCready vratio u Njemačku i jutro proveo u

savjetovanju sa šefom bonnske postaje. Uvečer je preuzeo isporuku BMW-a i papira, pa se odvezao u Köln. Odsjeo je u hotelu Holiday Inn na aerodromu, gdje je uzeo sobu na dva dana i platio unaprijed.

U ponedjeljak u zoru, Bruno Morenz je ustao mnogo prije

svojih i tiho izišao iz kuće. U Holiday Inn je stigao oko sedam u to vedro, rano rujansko jutro, pa se pridružio McCreadyju u njegovoj sobi. Englez je od sobne podvorbe za obojicu naručio doručak, a kad je konobar otišao, razvio golemu autokartu Njemačke, kako Zapadne, tako i Istočne.

— Najprije da prijeđemo rutu, — rekao je. — Sutra ujutro ti krećeš odavde u četiri. To je duga vožnja, zato nikamo ne žuri, razbij put u etape. Kreni cestom E35 kraj Bonna, Limburga i Frankfurta. Ona se veže na E41 i E45, kraj Wurzburga i Nurmburga. Sjeverno od Nurmburga skrećeš lijevo na E51 kraj Bayreutha i voziš do granice, i onda je tu prijelaz, kraj Hofa. Granična postaja na mostu preko Saale. Tu nema više od šest sati vožnje. Tu bi trebao biti oko jedanaest. Ja ću tu stići prije tebe, i sve motriti iz zaklona. Nije ti dobro?

Morenz se znojio, čak i bez sakoa. — Tu je strašno vruće, — rekao je. McCready je pojačao

klimatizaciju. — Poslije granice voziš ravno na sjever, sve do Hermsdorfer

Kreuza. Tu skreni lijevo na E40 koja vodi na zapad. Kod Mellingena siđi s autoceste i kreni prema Weimaru. Kad se nađeš u gradu, pronađi autocestu broj sedam i opet kreni na zapad. A na četiri milje od grada, desno od ceste, nalazi se odmorište...

McCready je izvadio veliku, jako povećanu fotografiju tog dijela ceste, snimljenu avionom s velike visine, ali sa strane, jer je avion pritom još ostao u bavarskom zračnom prostoru. Morenz je razabrao malo odmorište, nekoliko kućica, čak i stabla koja su bacala sjenu na krpicu šljunka određenu za prvi sastanak. McCready ga je pažljivo i pedantno proveo kroz proceduru koje se mora držati, te ga uputio i kako će provesti noć ako prvi susret propadne, kao i gdje da pokuša ostvariti drugi, rezervni sastanak s Pankratinom. Sredinom jutra su napravili stanku za kavu.

* * *

Tog jutra je na posao u stan u Hahnwaldu Frau Popović stigla u devet sati. Ona je bila čistačica, jugoslavenska gastarbajterica, i tu je dolazila svaki dan između devet i jedanaest. Imala je svoj ključ i od kućnih vrata i od stana. Znala je da Fraulein Heimendorf voli spavati do kasna, pa bi si zato uvijek sama otvorila vrata i krenula ne od spavaonice, nego od drugih prostorija, tako da gazdarica može ustati u deset i pol. Tek bi tada spremila gazdaričinu spavaonicu. U zaključanu sobu na kraju hodnika nije još nikad ušla. Gazdarica joj je rekla, i ona je to prihvatila, da je to spremište namještaja. Ona nije imala pojma kakvim se poslom bavi njezina poslodavka.

Tog je jutra krenula od kuhinje, pa nastavila s predsobljem i hodnikom. Usisavala je prašinu po hodniku sve do vrata na njegovu kraju, kad je najednom na podu uz vrata zaključane sobe opazila nešto za što je povjerovala da je smeđi svileni kombine. Pokušala ga je podići, ali to nije bio svileni kombine, nego velika smeđa mrlja, sasvim suha i tvrda, i činilo se da je došla ispod vrata. Zacoktala je nezadovoljno, jer će je sad morati strugati, a to je dodatni posao, pa pošla po kantu s vodom i četku. Radila je tako četveronoške, i pritom nehotice lupila o vrata. Ona su se na njezino iznenađenje pomaknula. Pritisla je kvaku i otkrila da nisu zaključana.

Mrlja se još opirala njezinim pokušajima da je očisti, pa je pomislila da bi se to curenje moglo ponoviti, i tako je otvorila vrata da vidi što to curi. Nekoliko sekundi kasnije već se vrišteći sjurila niza stube i počela silovito lupati po vratima stana u prizemlju, i tako dozvala umirovljenoga knjižara koji je tu stanovao. On nije otišao gore, ali je nazvao broj 110 i zatražio policiju.

Taj je poziv u policijskom Prasidiumu na Waidmarktu bio zabilježen u 9.51. Na poprište je najprije stigao, u skladu s nepromjenjivom rutinom svih njemačkih policijskih snaga, Streifenwagen, ili policijski automobil, s dva uniformirana stražara. Njihov je posao bio da utvrde je li zaista počinjen zločin, a poziv je očito spadao u tu kategoriju, te da potom alarmiraju odgovarajući odjel. Jedan je od dvojice ostao dolje s Frau Popović, koju je smirivala knjižarova vremešna žena, a drugi se popeo gore. On nije ništa dirao, nego je samo pošao hodnikom i pogledao kroz napol otvorena vrata, zviznuo od zaprepaštenja, pa se vratio dolje i nazvao s knjižareva

telefona, i nije morao biti Sherlock Holmes da shvati da je to posao za Odjel za ubojstva.

U skladu s propisanom procedurom, najprije je pozvao hitnu pomoć, za koju se u Njemačkoj uvijek pobrinu vatrogasci. Potom je nazvao policijski Prasidium i zatražio Leitstelle, ili telefonsku centralu Krvnih zločina. Rekao je telefonistici gdje se nalazi, što je našao, i zatražio još dvojicu uniformiranih. Poruku su zatim prenijeli do Mordkommissiona ili Ekipe za umorstva, uvijek zvanu i Prva K, na desetom i jedanaestom katu ružne, funkcionalne, zelene betonske zgrade što je zahvaćala čitavu jednu stranu trga Waidmarkt. Direktor je Prve K za taj posao odredio jednog komesara i dva pomoćnika. Zapisnik će kasnije pokazati da su u stan u Hahnwaldu stigli u 10.40 ujutro, baš kad je odlazio liječnik.

On je trupla bio pogledao pažljivije od uniformiranog policajca, potražio znakove života, a da pritom nije dotakao ništa drugo, pa otišao sastaviti službeni izvještaj. Komesar, koji se zvao Peter Schiller, susreo ga je na stubama. Schiller ga je poznavao.

— Što imam? — upitao ga je. Liječnikov posao nije bio da utvrđuje uzrok smrti, nego da naprosto utvrdi da je ona nastupila.

— Dva leša. Muški i ženski. Odjeven i gol. — Uzrok smrti? upitao je Schiller. — Vatreno oružje, čini se. Sve će se vidjeti na obdukciji. — Vrijeme? — Ja nisam patolog. Dobro, jedan do tri dana, rekao bih. Rigor

mortis je već jasno nastupio. To je, usput rečeno, neslužbeno. Ja sam obavio svoj posao, i odoh ja.

Schiller se s jednim asistentom popeo na kat. Drugi je pokušao dobiti i dobio izjave Frau Popović i knjižara. Po ulici su se počeli skupljati susjedi. Pred zgradom su već bila tri službena automobila.

Baš kao i njegov uniformirani kolega, i Schiller je tiho zviznuo kad je ugledao ono u glavnoj spavaonici. Renate Heimendorf i njezin makro još su ležali kako su pali, a glava skoro gole žene bila je kraj vrata ispod kojih je krv procurila u hodnik. Makro je bio na drugom kraju sobe, gdje se skljokao i leđima naslonio na televizor, dok mu je na licu još bio izraz zaprepaštenja. Televizor je bio isključen. Na

krevetu s plahtama od crne svile još su bila udubljena zaostala iza dva tijela koja su nekoć na njemu ležala.

Oprezno gazeći, Schiller je otvorio mnoge ormare i ladice. — Kurva, rekao je. — Callgirla, što li već. Pitam se znaju li to

oni dolje. Pitat ćemo. Zapravo će nam trebati svi stanari. Počni praviti popis imena.

Zamjenik komesara, Wiechert, već je htio otići kad je rekao: — — Tog sam tipa već negdje vidio... Hoppe. Bernhard Hoppe.

Pljačka banke, čini mi se. Težak tip. — O, sjajno, — rekao je Schiller ironično. — Samo nam je još

to trebalo. Gangsterski obračun. U stanu su bila dva telefona, ali se Schiller, čak ni s rukavicama,

nije poslužio nijednim. Na njima bi mogli biti otisci. Sišao je i poslužio se knjižarevim telefonom. Prije nego što je to učinio, na kućna je vrata postavio dva uniformirana stražara, još jednog u predsoblje, i četvrtog pred vrata stana.

Nazvao je svog šefa, Rainera Hartwiga, direktora Ekipe za umorstva, pa mu rekao da bi ta priča mogla imati veze i s gangsterskim svijetom. Hartwig je zaključio da bi mu najpametnije bilo o svemu obavijestiti svojega šefa, predsjednika kriminalne policije ili Kriminalamta, poznatog i kao KA. Ako je Wiechert bio u pravu, i ako truplo na podu zaista pripada gangsteru, onda će se trebati posavjetovati i sa stručnjacima iz drugih odjela, primjerice s Pljačke i Reketa.

U međuvremenu je pak Hartwig poslao Erkennungsdienst, ili Forenzičku ekipu, jednog fotografa i četiri daktiloskopičara. Sad će kroz mnoge sate stan biti njihov i samo njihov, sve dok za analizu ne uzmu sve do zadnjeg otiska i krpice, do zadnjeg vlakna i čestice koja bi mogla biti zanimljiva. Hartwig je osim toga s drugih dužnosti skinuo još osmoricu. Očito će biti mnogo kucanja na vrata u traganju za svjedocima koji su vidjeli čovjeka ili ljude kako odlaze ili dolaze.

Zapisnik će kasnije pokazati da su forenzičari stigli u 11.31 ujutro i da su ostali skoro osam sati.

* * *

U taj je sat Sam McCready spustio drugu šalicu kave i smotao kartu. Bio je pažljivo proveo Morenza kroz oba sastanka s Pankratinom na Istoku, pokazao mu najnoviju fotografiju sovjetskog generala i objasnio mu da će on biti u vrećastoj terenskoj uniformi ruskoga desetnika kopnene vojske, da će mu lice zakrivati vojnička platnena šiltkapa, te da će se voziti u terenskom vozilu GAZ. Tako će to urediti Rus.

— On nažalost očekuje da će se naći sa mnom. Moramo se naprosto nadati da će svejedno stupiti u kontakt, jer će te prepoznati, sjetiti te se još iz Berlina. A sad, o autu. Tu je dolje, na parkiralištu. Poslije ručka ćemo se malo provozati, čisto da se navikneš. To je BMW-ova limuzina, s wurzburškim registarskim pločicama. Zato što si ti rodom iz Rajnske oblasti, ali sad živiš i radiš u Wurzburgu. Kasnije ću ti dati čitavu pokrovnu priču o tebi i dokumente koji je potkrepljuju. Automobil s tim registarskim pločicama stvarno postoji, i to je zbilja crni BMW. Ali ovo je Tvrtkin auto. On je već nekoliko puta prešao kroz pogranični prijelaz na Saalskom mostu, pa se nadamo da su se na nj već i privikli. Vozač je svaki put bio drugi, zato što su to službena kola. Uvijek su ga vozili u Jenu, navodno da tamo posjete Zeissovu tvornicu, i uvijek je bio čist. Ali se sad pojavila mala razlika. Pod akumulatorom je plitki pretinac, skoro nevidljiv, ukoliko ga baš ne tražiš, i dovoljno je velik za knjigu koju ćeš dobiti od Smolenska.

U skladu s pravilom da nitko ne smije znati više nego što mora, Morenz nije nikad doznao kako se Pankratin zapravo zove.

On nije znao čak ni to da je ovaj uznapredovao do čina generalbojnika, te da je sada stacioniran u Moskvi. Kad ga je zadnji put vidio, Pankratin je bio pukovnik u Istočnom Berlinu, a konspirativno mu je ime bilo Smolensk.

— Idemo na ručak, — rekao je McCready. Dok ju jeli ručak koji su naručili u sobu, Morenz je halapljivo

pio vino, a ruka mu se tresla. —Siguran si da ti je dobro? upitao je McCready. Jesam. Ta prokleta ljetna prehlada, znaš? I malo sam nervozan.

Što je prirodno. McCready je kimnuo glavom. Živci koji rade nešto su sasvim

prirodno. Kad je riječ o glumcima pred izlazak na pozornicu, i

vojnicima pred bitku, i agentima pred ilegalni odlazak bez diplomatske zaštite u Sovblok. Pa ipak mu se Morenzovo trenutno stanje nije ni najmanje sviđalo. Rijetko je kada vidio takvu živčanu rastrojenost. Ali kako s Pankratinom nije mogao stupiti u vezu, i kako su mu do prvog susreta preostala još samo dvadeset četiri sata, znao je da ne može puno birati.

— Idemo dolje, do automobila, rekao je. U Njemačkoj se malo što može dogoditi a da za to ne dočuju

novine, a to je bilo tako i 1985. dok je Njemačka još bila Zapadna Njemačka. Veteran je i as kriminalističke reportaže u Kölnu bio i ostao Guenther Braun iz Kölner StadtAnzeigera. Sad je ručao sa svojom vezom u policiji, koja mu je spomenula da je u Hahnwaldu u tijeku premetačina. Braun je stigao pred kuću sa svojim fotografom, Walterom Schiestelom, malo prije tri. Pokušao je doći do komesara Schillera, ali je on bio gore, i javio mu da ima posla, te uputio Brauna na tiskovni ured Prasidiuma. Kao da je to nešto. Braun je odlučio po taj uškopljeni bilten svratiti kasnije. A sad se počeo raspitivati. Potom je zavrtio nekoliko brojeva, i tako je početkom večeri, dobrano prije krajnjeg roka za prva izdanja, već imao svoju priču, i to dobru. Radio i TV će, dakako, pred njim biti u velikoj prednosti, bar što se tiče obrisa, ali je on znao da će on imati i unutrašnju priču.

A gore je forenzička ekipa već bila gotova s truplima. Fotograf je iškljocao leševe iz svih zamislivih kutova, a osim toga je snimio i dekor prostorije, krevet, golemo zrcalo iznad uzglavlja, opremu u ormarima i škrinjama. Oko leševa su bile kredom povučene crte, a onda su bili strpani u vreće i otpremljeni u gradsku mrtvačnicu, gdje se patolog forenzičar već prihvatio posla. Detektivi su tražili vrijeme smrti i zrna i to smjesta.

U čitavom je stanu nađeno devetnaest vrsti otisaka ili djelomičnih otisaka. Tri su već bila eliminirana. Bili su to otisci pokojnika i Frau Popović, koja je sad bila u Prasidiumu, a njeni otisci pažljivo spremljeni u dosje. Ostalo ih je, znači, još šesnaest.

— Vjerojatno klijenti, — promrmljao je Schiller. — Ali jedni su i ubojičini? — glasila je Wiechertova sugestija. Čisto sumnjam. Meni to izgleda prilično profi. Vjerojatno je

imao rukavice.

Glavni problem, razmišljao je Schiller, nije nedostatak motiva, nego to što ih je previše. Je li žrtva trebala biti prostitutka? Ogorčena mušterija, bivši muž, osvetoljubiva žena, poslovna rivalka, pobješnjeli raniji makro? Ili je ona stradala slučajno, a pravi je cilj bio makro? Potvrđeno je da je riječ zaista o Bernhardu Hoppeu, bivšem robijašu, pljačkašu banaka, gangsteru, vrlo gadnom i stvarno podzemnom tipu. Sređivanje računa, neposlovno ponašanje u poslovima s drogom, konkurencija koja nudi zaštitu? Slutio je da će to biti tvrd slučaj.

Izjave stanara i susjeda govorili su da nitko nije znao za tajno zanimanje Renate Heimendorf. Da, neka su joj gospoda dolazila u goste, no to su uvijek bili vrlo pristojni ljudi. Nije bilo nikakvih noćnih zabava, niti puštanja preglasne glazbe.

Kad bi forenzički tim obradio neki dio stana, onda bi se on mogao po njemu muvati i premiještati stvari. Schiller je otišao do kupaonice. U njoj je nešto bilo čudno, ali nikako da shvati što. Odmah poslije sedam forenzička je ekipa bila gotova, pa su mu se javili da odlaze. Proveo je jedan sat njuškajući po stanu kojem su već izvadili crijeva, dok je Wiechert stalno cvilio kako bi rado nešto večerao. U osam i deset Schiller je slegnuo ramenima i rekao dosta za danas. Rad će na slučaju nastaviti sutra u centrali. Zapečatio je stan, ostavio jednog uniformiranog u predsoblju za slučaj da se netko vrati na poprište zločina i to se zna dogoditi pa se vratio kući. Ali ga je u tom stanu još nešto mučilo. On je bio vrlo inteligentan mladi detektiv, obdaren zamjetnom sposobnošću opažanja.

* * * McCready je potrošio popodne na završno davanje uputa Bruni

Morenzu. — Ti si Hans Grauber, pedeset jedna godina, oženjen si, troje

djece. Poput svih ponosnih obiteljskih ljudi i ti sa sobom nosiš fotografije svoje obitelji. Evo ih tu, na odmoru. Heidi, tvoja žena, skupa s Hansom juniorom, Lottom i Ursulom, koju svi zovete Uschi. Radiš za BKI Optičko staklo u Wurzburgu oni stvarno postoje, i auto je stvarno njihov. Sreća je što si se i sam svojedobno bavio optičkim staklom, tako da ti u slučaju potrebe njihov žargon neće biti stran.

Imaš dogovoren sastanak s direktorom inozemne prodaje u Zeissovoj tvornici u Jeni. Tu je i njegovo pismo. Taj je papir stvaran, a stvaran je i čovjek. Potpis izgleda kao njegov, ali je zapravo naš. Sastanak je sutra u 3 popodne. Ako sve prođe dobro, možda naručiš Zeissove precizne leće i još se iste večeri vratiš na Zapad. Bude li potrebno o svemu još malo raspraviti, možda budeš morao i prenoćiti. To ti velim samo za slučaj da te granični stražari počnu pitati za svu tu masu detalja.

Jako je malo vjerojatno da bi granični stražari sve to provjeravali u Zeissu. SSD bi to mogao učiniti, ali sa Zeissom posluje toliko zapadnih poslovnih ljudi, da jedan više neće izazvati nikakvu sumnju, i tako, tu su ti putnica, ženina pisma, poništena ulaznica iz wurzburške opere, kreditne kartice, vozačka dozvola, hrpa ključeva, među kojima i ključ za BMW, vrećasti kišni ogrtač sve što treba.

Nosit ćeš samo torbu za spise i putnu torbicu. Dobro pogledaj aktovku i sve što je u njoj. Sigurnosna se bravica otvara brojevima tvog dana rođenja, 5. travnja 1934 dakle 5434. Svi su dokumenti u vezi s tvojom namjerom da za svoju tvrtku kupiš Zeissove proizvode. Potpis ti je Hans Grauber, i to tvojim rukopisom. Odjeća i toaletni pribor, sve je to originalna roba kupljena u Würzburgu, isprana i rabljena s oznakama würzburške praonice. A sad, stari moj, idemo nešto i večerati.

* * * Dieter Aust, ravnatelj kolnskoga biroa BND-a, tog je dana

propustio večernje vijesti. Bio je vani na večeri. Zbog toga će mu kasnije biti žao.

U ponoć je McCreadyja Range Roverom pokupio Kit Johnson, čovjek za vezu iz SIS-ove postaje Bonn. Odvezli su se zajedno ispred Morenza do rijeke Saale u sjevernoj Bavarskoj.

Bruno Morenz je ostao u McCreadyjevoj sobi, naručio od sobne podvorbe viski, pa ga popio i previše. Nemirno je odspavao dva sata, pa ustao kad je budilica kraj uzglavlja zazvonila u tri. U utorak, u četiri ujutro, otišao je iz Holiday Inna, pokrenuo BMW i krenuo kroz mrak prema autocesti što je vodila na jug.

U isti se sat u Kölnu, kraj svoje usnule žene, probudio Peter

Schiller i shvatio što ga je to u stanu u Hahnwaldu toliko zbunjivalo. Digao je slušalicu, pa probuđenom i bijesnom Wiechertu rekao da ga u sedam čeka u kući u Hahnwaldu. Njemački policajci pri vršenju istrage moraju imati pratnju.

* * * Bruno Morenz je malo uranio. Malo južnije od granice ubio je

dvadeset pet minuta u restoranu benzinske postaje u Frankenwaldu. Nije pio ništa alkoholno, samo je naručio kavu. Ali je zato napunio priručnu bočicu.

Tog utorka ujutro, u jedanaest manje pet, Sam McCready se s Johnsonom sakrio među borove na brežuljku južno od rijeke Saale. Range Rover su parkirali u šumi, podalje od pogleda. S granice šume dolje se jasno vidjela carinarnica i pola milje puta ispred njih. Iza nje je bio procijep u brdima, a kroz taj su se procijep vidjeli krovovi istočnonjemačke carinarnice pola milje dalje.

Budući da su Istočni Nijemci svoju kontrolu izgradili duboko u svom teritoriju, vozač će se naći u Istočnoj Njemačkoj čim izađe iz zapadnonjemačke granične postaje. Potom slijedi dvostruki kolnik između visokih, žičanih ograda. A iza ograde su stražarske kule. Između stabala, pomoću jakog dvogleda, McCready je vidio graničare koji su kroz prozore dvogledima motrili Zapad. A vidio je i strojnice. Taj je pola milje dugački prolaz kroz Istočnu Njemačku bio postavljen zato da svakoga tko bi se probio kroz istočni granični prijelaz, mogu, prije nego što stigne do Zapada, sasjeći na komade između žičanih ograda.

U dvije minute do jedanaest McCready je opazio crni BMW kako ležerno prolazi kroz ležernu zapadnonjemačku kontrolu. Potom je zabrujao u koridor i krenuo prema državi pod nadzorom SSD-a, najprofesionalnije i najozloglašenije tajne policije istočnoga bloka.

Glava treća Utorak — Kupaonica, sigurno kupaonica, rekao je komesar Schiller

malo iza sedam, dok je snenog i ne baš previše entuzijastičnog Wiecherta vodio u stan.

— Meni izgleda sve u redu, — progunđao je Wiechert. A dečki s forenzičkog su i tako sve počistili.

— Oni su tražili otiske, a ne mjere, rekao je Schiller. Vidi taj ormar u prolazu. On je širok dva metra, istina?

— Tako nešto. — Jedan kraj ide točno do vrata kurvine spavaonice. A vrata su

ravna sa zidom i zrcalom iznad uzglavlja, i sad, ako su vrata kupaonice s druge strane ugrađenog ormara, što iz toga zaključuješ?

— Da sam gladan, — rekao je Wiechert. — Daj ušuti. Vidi, kad uđeš u kupaonicu i okreneš se desno,

morao bi ugledati dva metra zida. Jer je toliko širok taj ormar vani, istina? Probaj.

Wiechert je ušao u kupaonicu i pogledao desno. — Jedan metar, rekao je. — Točno, i baš me to zbunilo. Između zrcala iza umivaonika i

zrcala nad krevetom razlika je taj jedan metar prostora koji nedostaje. Schiller je čitavih pola sata pipkao po ugrađenom ormaru sve

dok nije pronašao bravu od vrata, lukavo skrivenu u rupi od čvora u borovim daskama. A kad su se leđa ormara okrenula na šarkama, Schiller je u mraku razabrao sklopku. Pritisnuo ju je olovkom i tako upalio unutrašnje svjetlo, usamljenu stropnu žarulju.

— Vrag te jebi, — rekao je Wiechert, koji je sve to ugledao preko njegova ramena. Tajna je komora bila duga tri metra, koliko i kupaonica, no široka samo metar. Taman dovoljno. Desno im je bila stražnja strana ogledala nad krevetom u susjednoj prostoriji, jednosmjerno zrcalo kroz koje se odavde vidjela čitava spavaonica. Na sredini zrcala, na stalku i okrenuta prema spavaonici, stajala je

videokamera, najsuvremeniji model koji je sigurno mogao dobiti sliku visokog razlučenja čak i pri snimanju kroz staklo i pri prigušenom svjetlu, i oprema je za snimanje zvuka bila najbolje marke. Čitav je zid na drugom kraju bio, od poda do stropa, prekriven policama, i na svakoj je bio red kutija s videokasetama. Svakoj je na hrptu bila etiketa, a na svakoj etiketi broj. Schiller je natraške izišao iz komore.

Telefon je bio upotrebljiv, zato što su forezničari jučer s njega već skinuli sve otiske. Nazvao je Prasidium i smjesta dobio vezu s Rainerom Hartwigom, direktorom Prvoga K.

— Sranje, — rekao je Hartwig kad je čuo detalje. — Dobro si to izveo. Ostani gdje jesi. Šaljem ti dva daktiloskopičara.

* * * Bilo je 8.15. Dieter Aust se baš brijao. U sobi je na televiziji bio

jutarnji program. Jutarnje vijesti. Sve se čulo i iz kupaonice. Dvostruko mu je ubojstvo u Hahnwaldu na jedno uho ušlo i na drugo izišlo, no onda je spiker rekao:

Jedna od žrtava, otmjena prostitutka Renate Heimendorf... Baš se tada direktor kolnskoga BND-a ljuto porezao po

rumenom obrazu. Deset minuta kasnije već je bio u svom autu, i jurio prema uredu, u koji je uranio skoro čitav sat. To je jako smelo Fraulein Keppel, koja je uvijek stizala sat prije njega.

— Taj broj, — rekao je Aust, — taj broj za kontakte preko vikenda, koji nam je Morenz dao. Mogu ga dobiti?

Kad ga je okrenuo, signal je javio da je telefon iskopčan. Provjerio je kod telefonistice u Crnoj šumi, omiljenom rekreacijskom području, no ona mu je rekla da je telefon izgleda u kvaru. On nije znao da je jedan od McCreadyjevih ljudi iznajmio vikendicu, pa skinuo slušalicu i zaključao je. Ne nadajući se puno, Aust je nazvao Morenzov kućni broj u Porzu, i s iznenađenjem otkrio da govori s Frau Morenz. Zacijelo su se ranije vratili kući.

— Mogu li, molim vas, dobiti vašega muža? Ovdje direktor Aust, iz ureda.

— Ali on je s vama, Herr Direktor, objasnila mu je ona strpljivo. Na službenom putu. Izvan grada. Vraća se sutra kasno navečer.

— O, da, jasno, hvala vam, Frau Morenz. Spustio je slušalicu i zabrinuo se. Morenz mu je lagao. Što mu

je to bilo na pameti? Vikend s curom u Crnoj šumi? Moguće, ali mu se svejedno nije sviđalo. Nazvao je Pullach preko zaštićene linije i porazgovarao s doravnateljem Direkcije za operacije, odjela za koji su radili obojica. Doktor Lothar Herrmann je bio leden. Ipak ga je pažljivo saslušao.

— Ubijena prostitutka, i njezin makro. Kako su ubijeni? Aust je pogledao u StadtAnzeiger na stolu. — Vatrenim oružjem. — Ima li Morenz i svoj osobni pištolj? — upitao je glas iz

Pullacha. — Ja... ovaj... mislim da ima. — Tko mu ga je dao, gdje i kada? — upitao je doktor

Herrmann, pa dodao — Nije važno, sigurno ga je imao. Ostanite gdje jeste, ja ću vas nazvati.

Za deset minuta već je opet bio na telefonu. — Ima Walther PPK, službeni model. Odavde. Prije nego što

smo mu ga dali testirali smo ga na streljani i u laboratoriju. Prije deset godina. Gdje je sada?

— Trebao bi biti u njegovoj osobnoj blagajni, rekao je Aust. — I je li je? — upitao je Herrmann hladno. — Provjerit ću pa vas nazvati, — odgovorio je sad već gadno

smotani Aust. Imao je ključ koji otvara sve blagajne na njegovu odjelu. Pet minuta kasnije opet je razgovarao s Herrmannom.

— Nema ga, — rekao je. — Naravno, mogao ga je odnijeti i kući.

— To je najstrože zabranjeno. Dakle laganje nadređenom, pa ma zbog kojeg razloga. Mislim da će biti najbolje da dođem u Köln. Dočekajte me, molim, na sljedećem avionu iz Münchena. Bez obzira što se dogodilo, ja preuzimam stvar.

Prije nego što je krenuo iz Pullacha, doktor Herrmann je obavio tri telefonska razgovora. Na temelju njega tri će policajca iz Crne šume

otići do navedene vikendice, ući u nju pomoću gazdina ključa, te tamo ustanoviti da je s telefona dignuta slušalica, no da u krevetu nitko nije spavao. Uopće ne. Baš će tako izvijestiti. A doktor Herrmann je sletio u Kölnu u pet do dvanaest.

* * * Bruno Morenz je uvezao svoj BMW u kompleks betonskih

zgrada istočnonjemačke granične kontrole, i tu su mu mahnuli da skrene u stranu. Kraj vozačeva se prozora pojavio stražar u zelenoj odori.

—Aussteigen, bitte. Ihre Papiere. Morenz je izišao i pružio mu putnicu. Ostali su stražari okružili

kola, što je sve bilo sasvim normalno. — Otvorite motor, molim, i prtljažnik. Otvorio je oboje oni su krenuli u pretraživanje. Zrcalo na

kotačima podvuklo se pod auto. Jedan je cijedio oči na motoru. Prisilio se da ne gleda u nj dok je proučavao akumulator.

— Razlog boravka u Demokratskoj Republici Njemačkoj? Vratio je pogled na čovjeka pred sobom. Plave oči iza naočala

bez okvira zurile su ravno u njega. Objasnio mu je da ide u Jenu, na razgovore u povodu kupovine leća od Zeissa ako sve bude u redu da će se vratiti još večeras ako ne, onda će se s direktorom vanjske trgovine sastati sutra ujutro. Savršeno hladna lica. Mahnuli su mu da uđe u carinarnicu.

Sve je to sasvim normalno, govorio je samome sebi. Neka sami potraže papire, rekao mu je McCready. Nemoj im nuditi previše. Prekopali su mu aktovku, proučili pisma razmijenjena između Zeissa i BKI u Würzburgu. Morenz se nadao da su marke savršene i pisma dobro frankirana. Bili su. Zatvorili su mu torbe. On ih je vratio u auto. Pregled automobila bio je gotov. U blizini je stajao stražar s golemim njemačkim ovčarom. Kroz prozor su ga gledala dvojica u građanskom odijelu. Tajna policija.

— Želimo vam ugodan boravak u Demokratskoj Republici Njemačkoj, — rekao je graničar s najvišim činom. Ali se nije držao kao da to misli ozbiljno.

U tom se trenutku začuo krik, a potom i nekoliko povika iz kolone automobila s druge strane betonske pregrade, iz kolone koja je odlazila iz GDRa. Svi su se okrenuli na peti da vide što je to bilo. Morenz je već bio za voIanom. Užasnuto je gledao u to što se zbiva.

Na čelu kolone bio je plavi kombi. Zapadnonjemačke tablice. Straga su iz njega dva stražara izvlačila mladu djevojku, jer su je otkrili skrivenu ispod poda, u tijesnoj niši napravljenoj baš za tu svrhu. Djevojka je vrištala. Djevojka zapadnonjemačkog mladića koji je vozio kombi. Njega su izvukli u krug njuški pasa, koji su već zatezali uzice, i cijevi ručnih strojnica. On je podigao ruke, bijel kao smrt.

— Dajte je pustite, govnari, — dreknuo je. Netko ga je raspalio u trbuh. Mladić se presavio.

— Los. Idite, — odsjekao je stražar kraj Morenza. Otpustio je spojku i BMW je poletio naprijed. Izišao je iz barijera i zaustavio se pred Narodnom bankom da promijeni DEM u bezvrijedne OSTmarke po kursu jedan-jedan, i tako dobije žig o razmjeni. Bankovni je blagajnik bio potišten. Morenzu su se tresle ruke. Kad se vratio u auto, pogledao je u retrovizor i ugledao djevojku i mladića. Vukli su ih u betonsku zgradu, i još su vrištali.

Krenuo je na sjever, obilno se znojeći, jer su mu sad živci bili sasvim otišli bio je zapravo već pregorio, i na okupu su ga držale još samo godine obuke, i uvjerenje da svog prijatelja McCreadyja ne smije ostaviti na cjedilu, iako je znao da je kombinacija vožnja-alkohol u GDRu najstrože zabranjena, dohvatio je bočicu s rakijom i potegao. Bolje, mnogo bolje. Vozio je ravnomjerno. Ni prebrzo, ni presporo. Pogledao je na sat. Imao je vremena. Podne. Sastanak je u četiri popodne. A udaljen je još samo dva sata vožnje. Ali taj strah, taj strah koji ga je grizao, strah agenta u crnoj misiji, kojega, ako ga uhvate, čeka deset godina robovskoga rada, taj strah je i dalje djelovao na živčani sustav ionako već u ruševinama.

McCready ga je vidio kako ulazi u koridor između graničnih postaja, pa ga izgubio iz vida. On nije vidio incident s djevojkom i mladićem. Zbog obline je brijega na istočnonjemačkoj strani vidio samo krovove, kao i veliku zastavu s čekićem, šestarom i klasovima koja se vijorila nad njima. Malo prije dvanaest, u daljini je uspio razabrati crni BMW što je vozio prema Turingiji.

Straga je u Range Roveru Johnson imao nešto nalik na kovčeg. Unutra je bio radiotelefon, no s malom razlikom. On je mogao primati i odašiljati poruke u obliku ljudskog govora, ali isprevrtane, i komunicirati s GCHQ*( Government Communications Headquarters. Op. pr.) ili britanskim Dražavnim telekomunikacijskim centrom kraj Cheltenhama u Engleskoj ili s Century Houseom u Londonu, ili bonskom postajom SIS-a. Uređaj je izgledao kao običan mobilni telefon, i imao je tipke s brojevima za nazivanje. McCready je zatražio da ga ponesu kako bi ostao u vezi s bazom, i mogao je obavijestiti da je Poltergeist sigurno stigao kući.

— Prošao je, zamijetio je McCready Johnsonu. — Sad još možemo samo čekati. Da javim Bonnu ili Londonu? — upitao je Johnson.

McCready je odmahnuo glavom. — Oni tu više ne mogu ništa, — odgovorio je. — Nitko više ne

može učiniti ništa. Sad je sve na Poltergeistu. * * * U stanu u Hahnwaldu dvojica su daktiloskopičara bila gotova s

tajnom komorom i već su se spremala otići. U prostoriji su pokupili tri vrste otisaka.

— Spadaju li u one jučerašnje? — upitao je Schiller. — Nemam pojma, — odgovorio je glavni daktiloskopičar.—

Moram provjeriti u laboratoriju. Javit ću vam. A sad možete unutra. Schiller je ušao i prešao pogledom preko redova kaseta u dnu

prostorije. Ni po čemu se nije moglo zaključiti što je u njima, jer su na hrptovima imale samo brojeve. Uzeo je jednu nasumce, otišao u glavnu spavaonicu i ubacio je u video. Pomoću daljinskog upravljača uključio je televizor i rekorder, pa pritisnuo dugme Play. Sjeo je na rub svučenoga kreveta. Dvije minute kasnije je ustao i isključio televizor, sad već kao jako potresen mladić.

— Donnerwetter nochmal, — prošaptao je Wiechert, koji je stajao na vratima i žvakao pizzu.

Senator iz BadenWurttemberga možda je i bio samo provincijski političar, ali je bio dobro poznat u čitavoj državi zbog

čestog pojavljivanja na televiziji, gdje je pozivao na povratak na stare moralne vrijednosti i zabranu pornografije. Njegovi su ga birači vidjeli u mnogim pozama kako gladi djecu po glavi, ljubi bebe, otvara crkvene svečanosti, obraća se konzervativnim damama. Oni ga vjerojatno ipak nisu nikad vidjeli kako gol puže po podu s bodljikavim psećim ovratnikom, dok ga za uzicu vodi mlada žena na visokim štiklama i s jahaćim bičem u ruci.

— Ostani tu, — rekao je Schiller. — Nikamo ne odlazi, da se nisi ni maknuo. Vraćam se u Prasidium.

Bila su dva sata. Morenz je pogledao na sat. Bio je već daleko odmakao na zapad

od Hermsdorfer Kreuza, velikoga križanja gdje autocesta sjever-jug, što vodi od Berlina do rijeke Saale, prelazi autocestu istok-zapad, od Dresdena do Erfurta. Dobrano je uranio. Želio je na odmorište na kojem se trebao sastati sa Smolenskom stići u četiri manje deset, nikako ranije, jer bi bilo sumnjivo da tu ostane dugo parkiran u zapadnonjemačkom automobilu.

Zapravo je svako zaustavljanje izazivalo radoznalost. Zapadnonjemački su poslovni ljudi u pravilu vozili ravno do svog odredišta, gdje bi obavili posao i odmah se vratili. Bolje da samo vozi. Odlučio je proći kroz Jenu i Weimar sve do erfurtskog odvojka, tu lijepo napraviti krug, pa se vratiti prema Weimaru. Tako će ubiti vrijeme. Na traci za pretjecanje kraj njega je prošao bijeli Wartburg Narodne policije, urešen dvama modrim svjetlima i divovskom sirenom na krovu. Dva su ga uniformirana prometna policajca pogledala s bezizražajnim licem.

Čvrsto se držao za voIan, boreći se sa sve jačom panikom. Znaš i sam, stalno mu je govorio neki podmukli glasić, sve to je klopka. Smolensk je provaljen. Tebi su namjestili zasjedu. Oni te čekaju. A sad samo provjeravaju, zato što si prošao odvojak.

Daj ne budi glup, nukao ga je staloženi dio uma. A onda bi pomislio na Renate, pa bi se strahu pridružio crni očaj, i očaj bi prevladao.

Čuj, blesane, govorio je um, učinio si nešto glupo. Nije to bilo namjerno. Ali si sačuvao glavu. Leševe neće otkriti tjednima. A do tada ti više nećeš biti ni u Službi, ni u zemlji, nego ćeš sa svojom

uštedom biti vani, u zemlji u kojoj će te ostaviti na miru. U miru. Jer ti sada želiš još samo to, mir. Da te puste na miru. A oni će te ostaviti na miru zbog onih traka.

Automobil VOPO-a je usporio i sad su ga pažljivo promatrali. Počeo se znojiti. Strah je počeo rasti i prevladavati. On nije mogao znati da su mladi policajci ludi za autima, i da još nisu vidjeli novu BMW-ovu limuzinu.

Komesar Schiller je proveo pola sata s direktorom Prve K, ili Komisije za umorstva, u opisivanju svega što je pronašao. Hartwig se ugrizao za usnu.

— Bit će tu teških sranja, —rekao je. — Je li već počela ucjenjivati, ili joj je to trebao biti mirovinski fond? To ne znamo.

Podigao je slušalicu pa su ga spojili su forenzičkim laboratorijem Erkennungsdiensta.

— Hoću fotografije izvađenih zrna, i otiske, od jučer i one od jutros, za jedan sat u mom uredu. Potom je ustao i okrenuo se Schilleru.

— Idemo. Vraćamo se. Htio bih taj stan pogledati i osobno. I zapravo je baš direktor Hartwig našao notes. Zašto bi netko bio

tako tajnovit da skriva notes u sobi koja je već i tako bila tako dobro skrivena, to njemu nije nikako išlo u glavu. Ali je on bio zalijepljen trakom ispod najniže police s video kasetama.

* * * Pokazat će se da je popis bio ispisan rukom same Renate

Heimendorf. Očito je bila riječ o vrlo bistroj ženi, i očito je čitav pogon bio njezino maslo, sve do vješte prerade originalne sklopke u daljinski upravljač nedužna izgleda, a kojim se kamera iza zrcala mogla ukapčati i iskapčati. Dečki s forenzike su ga vidjeli u spavaonici, ali su mislili da je rezervni za televizor.

Hartwig je preletio imena u notesu, označena brojevima koji su odgovarali onima na hrptovima videokaseta. Neka su mu bila poznata, neka ne. Pretpostavljao je da ona nepoznata pripadaju ljudima iz drugih pokrajina, ali važnima. Među poznatima je otkrio dva senatora, narodnog zastupnika iz vladajuće stranke, jednoga novčara, jednoga

bankara mjesnog, tri industrijalca, nasljednika velike pivovare, suca, slavnoga kirurga i širom zemlje poznatu televizijsku ličnost. Osam je imena zvučalo anglosaksonski Britanci? Amerikanci? Kanađani? a dva francuski. Ostala je prebrojao.

Osamdeset i jedno ime, rekao je. Osamdeset i jedna vrpca. Isuse, ako su i druga imena kao ova koja su mi poznata, onda tu ima futera da se sruši nekoliko pokrajinskih vlada, možda i sam Bonn.

— To je čudno, — rekao je Schiller. — Jer je tu samo šezdeset jedna traka.

Sad su ih obojica još jednom prebrajala. Šezdeset jedna. — Velite da ste tu digli tri vrste otisaka? — Da, gospodine. Ako pretpostavimo da dvije pripadaju Heimendorfovoj i

Hoppeu, onda je treća vjerojatno ubojičina. A nešto mi baš ljuto govori da je on tih dvadeset traka odnio sa sobom. Idemo, idemo s tim do predsjednika. Ovo nadilazi umorstvo, i to pozamašno.

Doktor Herrmann je baš bio pri kraju ručka sa svojim podređenim Austom.

— Dragi moj Aust, za sad mi još zapravo ne znamo ništa. Ali naprosto imamo razloga za zabrinutost. Policija bi mogla na brzinu uhititi i optužiti nekog gangstera, a Morenz bi se mogao vratiti na vrijeme nakon griješnog vikenda provedenog sa curom negdje drugdje, a ne u Crnoj šumi. Moram reći da bi za njegovo trenutno bacanje s posla, uz gubitak mirovine, trebalo nešto više od puke sumnje. Ali ovog časa ja želim samo da mu uđete u trag. I želio bih, ako se javi, da mu se k ženi doseli agentica. Nađite neki izgovor. Pokušat ću otkriti dokle su došli s policijskom istragom. Znate u kojem sam hotelu. Nazovite me ako o njemu bude kakvih vijesti.

* * * Sam McCready je sjedio na stražnjem dijelu Range Rovera, na

toplom suncu i visoko iznad rijeke Saale pa iz termosice pijuckao kavu. Johnson je spustio slušalice. Bio je razgovarao s Cheltenhamom, golemom državnom prislušnom postajom na zapadu Engleske.

Ništa, rekao je, sve normalno. Nikakvog pojačanog radijskog prometa niti u jednom sektoru, ni Ruskom, ni SSD-ovom, ni Narodne policije. Čista rutina.

McCready je pogledao na sat. Četiri manje deset. Bruno bi sad trebao biti na putu prema odmorištu zapadno od Weimara. Rekao mu je da urani pet minuta, i da, ako se Smolensk ne pojavi, ne čeka duže od dvadeset pet minuta. Tada ga treba otpisati. Pred Johnsonom se držao mirno, ali mu je čekanje bilo mrsko. To je uvijek bilo najgore od svega, čekati agenta da se vrati preko granice. Mašta je izvodila nestašluke i stvarala čitave hrpe svega što mu se moglo dogoditi, a vjerojatno nije. Po stoti je put proračunao vremenski pIan. Pet minuta na odmorištu. Rus mu predaje robu deset minuta da Rus ode. U četiri i petnaest polazak. Pet minuta da prebaci priručnik ispod jakne u pretinac pod akumulatorom jedan sat i četrdeset pet minuta vožnje oko šest bi im se trebao naći na vidiku... Još šalica kave.

* * * Arnim von Starnberg, predsjednik kölnske policije, sa

smrknutom je ozbiljnošću slušao izvještaj mladoga komesara. Uz njega su još bili i Hartwig iz Komisije za umorstva i Horst Fraenkel, predsjednik čitavog Kriminalamta. Oba su visoka službenika smatrala da moraju doći izravno njemu. Kad je čuo pojedinosti, složio se da su postupili ispravno. Taj slučaj nije bio samo veći od umorstva bio je veći i od Kölna. Već je odlučio proslijediti ga još više. Mladi je Schiller završio.

— O ovom ćete, Herr Schiller, šutjeti kao grob, — rekao je von Starnberg. I vi i vaš kolega, pomoćnik komesara Wiechert. O tome vam ovisi karijera, jesmo li se razumjeli? Okrenuo se Hartwigu. Isto se odnosi i na ona dva daktiloskopičara koji su vidjeli sobu s kamerom.

Otpustio je Schillera i okrenuo se drugim detektivima. — Dokle ste zapravo došli? Fraenkel je kimnuo Hartwigu, i ovaj je izvadio mnoštvo velikih,

sitnozrnatih fotografija. —Mislim, Herr Prasident, imamo zrna kojima su ubijeni

prostitutka i njen prijatelj. Sad još samo treba pronaći pištolj iz kojeg

su ispaljena ta zrna. Lupio je po dvije fotografije. Samo dva zrna, po jedno u svakog. Kao drugo, otisci prstiju. U komori s kamerom našli smo tri vrste. Dvije potječu od prostitutke i njezina makroa. Vjerujemo da treći pripadaju ubojici. A vjerujemo i da je baš on ukrao dvadeset nestalih kaseta.

Nitko od njih trojice nije mogao znati da je zapravo nestala dvadeset jedna kaseta. Morenz je dvadeset prvu, onu svoju, bacio u Rajnu još u petak naveče, a on nije bio uveden u notes zato što on nikad i nije bio potencijalna žrtva ucjenjivanja, nego se s njim samo poigravala čisto radi vlastitog zadovoljstva.

— A gdje je preostala šezdeset jedna vrpca? — upitao je von Starnberg.

— U mojoj osobnoj blagajni, — rekao je Fraenkel. — Molim vas, neka mi ih smjesta donesu. Nitko ih ne smije

vidjeti. Kad je ostao sam, predsjednik von Starnberg je počeo nazivati.

Tog se popodneva odgovornost za rješavanje slučaja uspinjala hijerarhijskom ljestvicom brže nego majmun uz drvo. Köln je predao slučaj pokrajinskom Kriminalamtu u pokrajinskoj prijestolnici Düsseldorfu, koji ga je smjesta predao saveznom Kriminalamtu u Wiesbadenu. Video kasete su jurile iz grada u grad u limuzinama pod jakom stražom. U Wiesbadenu su na trenutak zastale dok se stariji civilni službenik pokušavao domisliti kako da to veli ministru pravosuđa u Bonnu a koji je bio sljedeći na ljestvici. Do tada su već uspjeli prepoznati šezdeset i jednog seksualnog atletu, sve koliko ih je bilo. Polovica je bila naprosto imućna ostala je polovica bila i bogata i čvrsto ukorijenjena u establišment. I što je još gore, u sve je bilo upleteno i šest što senatora što narodnih posIanika, kao i dva visoka državna službenika i jedan general kopnene vojske. Ali to su ipak bili samo Nijemci. Jer bila su tu i dva strana diplomata stacionirana u Bonnu, jedan saveznik u NATO-u, dva strana političara u gostima, kao i službenik Bijele kuće, blizak Ronaldu Reaganu.

Ipak je od popisa onih koji su u međuvremenu identificirani još gori bio popis onih čiji su zapisi o nestašlucima nestali. Među njima su bili jedan najviši pripadnik najužega kruga zapadnonjemačke vladajuće stranke, pa još jedan federalni parlamentarni zastupnik,

sudac apelacijskog suda, još jedan visoki časnik oružanih snaga ovaj put Ratnog zrakoplovstva, onaj pivski magnat kojega je Hartwig odmah zamijetio, kao i mladi i perspektivni ministar. A uz njih je tu bila i ponosita krema trgovine i industrije.

— Zločestim se biznismenima možemo slobodno smijati,— prokomentirao je to viši detektiv u Saveznom kriminalističkom uredu u Wiesbadenu. — Ako propadnu, sami su si krivi. Ali se ta kučka specijalizirala za establišment.

Koncem popodneva, čisto za volju procedure, o svemu je obaviještena i interna služba sigurnosti, BfV. Ne o svim imenima, nego su je samo uputili u povijest istrage i stupanj napretka. Zvuči ironično, no tada je, kad je sve to počelo, BfV bio stacioniran u Kölnu. Međuodjelni memorandum o tom slučaju sletio je na stol višeg kontraobavjestajca Johanna Prinza.

* * * Bruno Morenz se polako valjao prema zapadu autocestom broj

sedam. Sad je bio četiri milje zapadno od Weimara, i jednu milju od velike bijele sovjetske vojarne u Nohri. Stigao je do zavoja, i tu je bilo odmorište, baš kako mu je McCready i bio rekao. Pogledao je na sat osam do četiri. Cesta je bila prazna. Usporio je i skrenuo na odmorište i tu se zaustavio.

U skladu je s uputama izišao iz auta, podigao poklopac prtljažnika i izvadio alat. Otvorio je kutiju i položio je kraj prednjeg vanjskog kotača da je vide prolaznici. Onda je otvorio bravicu poklopca motora i podigao ga. U želucu ga je zapekla kiselina. Iza proširenja i s druge strane bilo je i stabala i grmlja. U mašti je već vidio agente SSDa kako čuče i čekaju na dvostruko hapšenje. Usta su mu bila suha, ali mu se zato znoj niz leđa slijevao u potocima. Njegova je krhka rezerva snage bila pred slomom, spremna da pukne kao prenapeta elastična traka.

Dohvatio je ključ, prave veličine za taj posao, pa turio glavu u motorni prostor. McCready mu je pokazao kako da olabavi maticu koja povezuje cijev za vodu s hladnjakom. Iz spoja je pomalo kapala

voda. Odložio je taj ključ i uzeo drugi očito krive veličine i onda njime počeo uzalud pokušavati ponovno stegnuti maticu.

Otkucavale su minute. On je jalovo prčkao po motoru. Pogledao je na sat. Četiri i šest minuta. Gdje si dovraga? upitao se. I onda, skoro iznenada, začulo se sitno drobljenje šljunka pod kotačima kraj njega se zaustavilo neko vozilo. Njemu je glava i dalje ostala dolje. Rus će mu prići i reći svojim nepravilnim njemačkim Ako imate problema, možda vam ja mogu pomoći malo boljim alatom. Nakon toga će mu ponuditi plitku drvenu kutiju za alat, koju će izvaditi iz džipa. Sovjetski će ratni raspored biti u koricama od crvene plastike, ispod mašinskih ključeva...

Već nisko sunce najednom je zaklonila nečija sjena koja mu je prilazila. Na šljunku su zaškripale čizme. Čovjek je bio kraj njega, iza njega. Nije rekao ništa. Morenz se uspravio. Automobil istočnonjemačke policije bio je parkiran pet metara dalje. Kraj otvorenih je vozačevih vrata stajao policajac u zelenoj odori. Drugi je bio kraj Morenza, i zurio u BMW-ov otvoreni motor.

Morenzu je došlo da povrati. Želudac mu je zapumpao kiselinu u sustav. Osjetio je kako mu popuštaju koljena. Pokušao se uspraviti i umalo se spotaknuo. Policajac ga je pogledao u oči.

— Ist was los? — upitao je. Naravno da je to bila varka, uljudnost koja je trebala prikriti

slavodobitnost, pitanje je li sve u redu, iza kojeg su trebali uslijediti krikovi i povici i uhićenje. Morenzu se učinilo da mu se jezik prilijepio za nepce.

— Čini mi se da gubim vodu, — odgovorio je. Policajac je gurnuo glavu u motor i pogledao hladnjak. Onda je Morenzu iz ruke uzeo ključ, pa se pognuo i dohvatio drugi.

— Ovaj će biti dobar, — rekao je. Morenz ga je uzeo i zategnuo maticu. Kapanje je prestalo.

— Krivi ključ, — rekao je policajac. Pogledao je u BMW- ov motor. Činilo se da zuri ravno u akumulator.

— Schon wagen, — rekao je. — Lijep auto. Gdje mislite odsjesti?

— U Jeni, rekao je Morenz. Moram se ujutro vidjeti sa Zeissovim direktorom za vanjsku trgovinu. Kupujem njihove proizvode za svoju kompaniju.

Policajac je s odobravanjem kimnuo glavom. — Mi u GDRu imamo lijepih proizvoda, — rekao je. To nije

bila istina. Istočna je Njemačka imala samo jednu tvornicu koja je proizvodila opremu po zapadnim standardima, i to je bio Zeiss.

— I što radite tu? — Htio sam pogledati Weimar... Goetheov spomenik. — Onda vozite u krivom smjeru. Weimar je tamo. Policajac je pokazao niz cestu iza Morenza. Kraj njih se

provezao zelenosivi sovjetski GAZ. Njegov vozač, očiju zaklonjenih platnenom kapom, pogledao je Morenza, i pogledi su im se na trenutak sreli, a onda je opazio parkirani automobil VOPO-a, i produžio. Propalo. Smolensk mu nakon ovog neće prići.

— Da. Krivo sam krenuo kad sam izišao iz grada. Baš sam gledao gdje bih se mogao okrenuti, kad sam opazio da se pokazivač vode ponaša čudno.

VOPO-vci su ga gledali dok je pravio puni zaokret, a zatim su ga otpratili do Weimara. Skinuli su mu se na ulazu u grad. Morenz je nastavio do Jene i odsjeo u hotelu Crni medvjed.

U osam sati, na svom brežuljku iznad rijeke Saale, Sam McCready je spustio dvogled. Zbog sumraka koji se spuštao nije se više vidjela ni istočnonjemačka granična postaja niti cesta iza nje. Osjećao se umorno, iscijeđeno. Nešto je pošlo po krivu tamo iza minskih polja i naoštrene žice. Možda i nije ništa važno, pukla guma ili prometna gužva... Ali nije baš vjerojatno. Možda njegov čovjek u ovom času ipak vozi na jug, prema granici. Možda se Pankratin nije pojavio na prvom sastanku, možda nije uspio dobiti džip, možda nije mogao pobjeći... Čekanje je uvijek bilo najteže, čekanje dok ne znaš što je to pošlo po krivu.

— Vratimo se na cestu, — rekao je Johnsonu. — Odavde se i tako više ništa ne vidi.

Postavio je Johnsona na parkiralište frankenwaldske benzinske stanice, sa strane kojom se vozi na jug, no koja je u sjevernom smjeru okrenuta prema granici. Johnson će tu sjediti čitavu noć, i čekati da se

pojavi BMW. McCready je pronašao nekog kamiondžiju koji je išao na jug, objasnio mu da mu se auto pokvario i ovaj ga je prebacio deset kilometara južnije. Sišao je na odvojku za Münchberg, propješačio milju do gradića i odsjeo u Braunschweiger Hofu. U torbi je imao mobilni telefon, za slučaj da ga Johnson nazove. Naručio je taksi za 6 ujutro.

* * * Doktor Herrmann je u BfV-u imao svoju vezu. Prije mnogo

godina, kad je radio na skandalu Guenthera Guillaumea, kad je privatni tajnik kancelara Willyja Brandta bio raskrinkan kao istočnonjemački špijun, njih su se dvojica upoznala i počela surađivati. Tog popodneva u šest, doktor Herrmann je nazvao u BfV u Kölnu i zamolio da ga spoje.

— Johann? Ja sam, Lothar Herrmann... Ne, nisam. Tu sam u Kölnu. O, rutina, znaš... Nadao sam se da te mogu pozvati na večeru. Sjajno. Mislim, vidi, ja sam kod Doma. A da se nađemo u baru? Oko osam? Baš mi je drago.

Johann Prinz je spustio slušalicu i upitao se što je to Herrmanna dovelo u Köln. Obilazak trupa? Možda...

Herrmann i Prinz su sjedili za stolom u kutu i naručivali. Do sada su samo nježno parirali. Kako ide? Dobro... Za koktelom od račića Herrmann se primaknuo još malo.

— Možda da su ti ispričali taj slučaj s prostitutkom.. Prinz se iznenadio. Kad je prije BND doznao? On je fascikl

vidio tek u pet. Herrmann mu je telefonirao u šest i već je bio u Kölnu. — Da, — odgovorio je. — Dosje sam dobio danas popodne. Sad se Herrmann iznenadio. Zašto bi netko protuobavještajnoj u

Kölnu proslijedio obično dvostruko umorstvo? Očekivao je da će Prinzu, prije nego što ga zamoli za uslugu, morati sve ispričati.

— Odvratno, — promrmljao je kad je stigao bifstek. — I sve odvratnije, — složio se Prinz. — Bonn ne bi nimalo

volio da te seksi trake plutaju okolo.

Herrmannovo je lice ostalo nepomično, ali mu se želudac preokrenuo. Seksi trake? Blagi Bože, kakve seksi trake? Odglumio je blagu iznenađenost i natočio si još vina.

— Zar je dotle došlo? Očito me nije bilo u uredu kad su stigli zadnji detalji. Bi li me uputio?

Što je Prinz i učinio. Herrmann je sasvim izgubio tek. Miris u nosu nije mu bio miris klareta nego skandala kataklizmičkih razmjera.

— Ali i dalje nikakve niti, — promrmljao je tužno. — Ne baš puno, — složio se Prinz. — Prvoj K je rečeno da sve

ljude skine sa svih drugih slučajeva i prebaci ih na ovaj. Potraga je, dakako, za pištoljem i vlasnikom tih otisaka. — Lothar Herrmann je uzdahnuo.

— Pitam se je li krivac mogao biti stranac? — glasilo je njegovo mišljenje. Prinz je pokupio zadnje ostatke sladoleda i spustio žličicu. Široko se nasmiješio.

— A, sad mi je jasno. Za slučaj se zainteresirala i naša vanjska obavještajna služba?

Herrmann je nehajno slegnuo ramenima. — Dragi moj prijatelju, mi se obojica bavimo u biti istim

poslom. Štitimo svoje političke gazde... Kao i svi viši državni službenici, i ova su dvojica o svojim

političkim gazdama imala mišljenje s kojim su ih, vrlo mudro, tek rijetko kad upoznavali.

— Mi, naravno, imamo i nešto svog materijala, — rekao je Herrmann. — Otiske prstiju stranaca koji su nam privukli zanimanje... Ali, vaj, nismo dobili i kopije otisaka koje traže naši prijatelji u KA...

— Možeš zatražiti službeno, — upozorio ga je Prinz. — Da, ali molim, zašto preplašiti zeca koji te vjerojatno neće

odvesti nikamo? A sad, neslužbeno... — Ne volim tu riječ baš nikako, — rekao je Prinz. — Ništa manje nego ja, ali... tu i tamo... zbog dobrih starih

vremena. Imaš moju riječ, ako išta iskopam, to smjesta ide i tebi. Udružena nastojanja dviju službi. Dajem ti riječ. Ako ništa drugo, od toga ne može biti štete.

Prinz je ustao. — Dobro, za ljubav starih dana. Još samo ovaj put.

Kad je otišao iz hotela, upitao se kog to vraga Herrmann zna, ili sluti, a da on o tome nema pojma.

* * * U Braunschweiger Hofu u Münchbergu, Sam McCready je

sjedio za šankom. Pio je sam i zurio u tamne obloge. Bio je zabrinut, i to duboko. Stalno se iznova pitao je li smio Morenza poslati prijeko. Jer s njim nešto nije bilo u redu. Ljetna prehlada? Ipak više kao gripa. Ali od toga nisi nervozan. A stari je prijatelj bio tako nervozan. Otišli mu živci? Ne, ne starom Bruni. On je to obavio već toliko puta. i bio je čist bar koliko je to McCreadyju bilo poznato. Pokušao se opravdati. Nije bilo vremena da nađe nekog mlađeg, i Pankratin se ne bi pokazao pred nepoznatim licem. A na kocki je bio i Pankratinov život. Da nisu poslali Morenza, ostali bi bez sovjetskog ratnog rasporeda. Nije imao što birati... Pa ipak nije se mogao ne brinuti.

A stotinjak kilometara sjevernije, Bruno Morenz je sjedio za šankom hotela Crni medvjed u Jeni. I on je bio pijan, i sam, i svega mu je bilo i previše.

Preko ulice je vidio glavni ulaz stoljetnog Schillerova sveučilišta. Pred njim je bilo poprsje Karla Marxa. Spomen ploča je govorila da je on tu 1841. predavao filozofiju. Kamo sreće da se pritom srušio mrtav. Onda nikad ne bi otišao u London i napisao Daš Kapital, pa Morenz ne bi morao prolaziti kroz svu tu bijedu tako daleko od kuće.

Utorak U jedan u noći u hotel Dom je stigla zapečaćena smeđa kuverta

za doktora Herrmanna. On je još bio budan. U kuverti su bile tri velike fotografije. Na dvjema su bila dva 9-milimetarska zrna, a na trećoj komplet otisaka palca, prsta i dIana. Odlučio je da ih ne pošalje elektronski u Pullach, nego da ih ujutro donese sam. Ako se sitne ogrebotine na obodu zrna, a i otisci prstiju, slažu, onda bi se mogao naći u velikoj dilemi. Kome reći, i koliko. Kad bi se samo taj gad Morenz pojavio... U devet je ujutro uhvatio prvi avion natrag za München.

U deset se bojnica Vanavskaja u Berlinu ponovno raspitala gdje

je čovjek kojega slijedi. Rekli su joj da je u garnizonu kraj Erfurta. U šest popodne kreće za Potsdam. A sutra leti natrag za Moskvu.

A s tobom, gade, letim i ja. U jedanaest i pol Morenz je ustao od stola u kafiću gdje je

ubijao vrijeme i krenuo prema autu. Osjećao se strašno mamurno. Kravata mu je bila razvezana, a tog jutra nije mogao ni pomisliti na susret s britvom. Sive su mu čekinje pokrivale obraze i bradu. Uopće nije izgledao kao poslovni čovjek koji u konferencijskoj dvorani Zeissa treba raspravljati o lećama. Oprezno se izvezao iz grada, i krenuo na zapad prema Weimaru. Do odmorišta je bilo još pet kilometara.

Bilo je šire od onog jučerašnjeg, i ležalo u sjeni lisnatih bukava s obje strane ceste. Među drvećem, s druge strane ceste, bila je kafeterija Muhltalperle. Nigdje nikoga. Nije baš vrvjelo od gostiju. Parkirao je na odmorištu u pet do dvanaest, pa izvadio pribor s alatom i opet digao poklopac motora. U dvanaest i dvije minute na šljunak se dovezao terenac GAZ i stao. Čovjek koji je iz njega izišao imao je na sebi ovješenu pamučnu terensku uniformu i čizme do koljena. Imao je kaplarske oznake i platnenu kapu nabijenu na oči. Krenuo je prema BMW-u.

— Ako imate problema, možda vam ja mogu pomoći malo boljim alatom, rekao je on. Zamahnuo je drvenom kutijom i položio je na blok motora. Musavim je noktom palca otfrknuo kvačicu. Unutra je bio čitav metež ključeva.

— I onda, Poltergeist, kako ide? — promrmljao je. Morenzu su se opet osušila usta.

— Dobro, — odgovorio mu je on šaptom. Povukao je ključeve ustranu. Ispod njih je ležao priručnik u crvenim koricama. Rus je uzeo ključ i pritegao olabavljenu maticu. Morenz je izvadio knjigu i gurnuo je pod lagani kišni ogrtač, i lijevom je rukom zabio pod pazuh. Rus je vratio ključeve i zatvorio kutiju.

— Sad moram ići, — promrmljao je. — Dajte mi deset minuta da se izgubim, i pokažite zahvalnost. Možda nas netko gleda.

Uspravio se, mahnuo desnom rukom i krenuo prema svom džipu. Motor mu je još radio. Morenz se podigao i mahnuo za njim.

— Danke, — doviknuo mu je. Džip se odvezao, natrag prema Erfurtu. Morenz je osjetio slabost. Morao je nešto popiti. Kasnije će stati i gurnuti priručnik u pretinac ispod akumulatora. Ali je sad morao nešto popiti. S priručnikom čvrsto pod pazuhom, spustio je poklopac motora, ubacio alat u prtljažnik, zatvorio ga i ušao u auto. Bočica s pićem je bila u pretincu za rukavice. Izvukao ju je i potegao duboko i slatko. Pet minuta kasnije, s obnovljenim samopouzdanjem, okrenuo je auto natrag prema Jeni. Opazio je još jedno odmorište, već iza Jene, malo prije odvojka za cestu koja vodi do autoceste prema granici. Tu će stati i sakriti priručnik.

Do sudara čak nije ni došlo njegovom krivicom. Južno od Jene, u predgrađu Stadtroda, s bočne je ceste doskakutao Trabant, baš kad se našao između golemih i gnusnih zgrada stambene četvrti. Skoro je stao u zadnji čas, ali su mu refleksi oslabili. Mnogo jači BMW zgužvao je stražnji kraj istočnonjemačkog automobilčića.

Morenz se uspaničio skoro trenutno. Je li to stupica? Je li vozač Trabanta zapravo SSDovac? Čovjek se iskobeljao iz kola, blenuo u razbijeni stražnji kraj i poletio prema BMW-u. Lice mu je bilo usiljeno i opako, a oči srdite.

— Ma što to, vole, radiš?! — dreknuo je. — Posrani zapadnjaci, vozite kao luđaci...

Na suvratku mu je sakoa bila mala okrugla značka Ujedinjene socijalističke komunističke stranke. Partijac. Morenz je lijevu ruku stisnuo čvrsto uz tijelo da mu ne ispadne priručnik, pa je izišao i potražio u džepu snop maraka. OST maraka, naravno nije mogao ponuditi Deutschmarke, to bi bio još jedan prekršaj. Oko poprišta su se počeli skupljati ljudi.

— Čujte, nemojte se ljutiti, — rekao je. — Platit ću vam štetu. Ovo bi moralo biti više nego dovoljno. Ali sad mi se stvarno jako žuri...

Ljutiti je Istočni Nijemac pogledao novac. Snop je bio baš podebeo.

— Nije stvar u tome, — rekao je. — Na taj sam auto čekao četiri godine.

— To se može popraviti, — rekao je netko iz publike. — Ne, ne može, — rekao je oštećeni i povrijeđeni. — Morat ću

ga poslati natrag u tvornicu. Mnoštvo je sad već brojalo dvadesetak ljudi. Život je u

industrijskom stambenom predgrađu bio tako dosadan. A na BMW se isplatilo baciti pogled, i baš je tada stigao policijski automobil. Rutinska patrola, ali se Morenz počeo tresti. Iz auta su izišli policajci. Jedan je od njih pogledao štetu.

— Dade se popraviti, — rekao je. — Želite li podnijeti zahtjev za naknadu štete?

Vozač Trabanta je već počeo popuštati. — Mislim... Drugi je policajac prišao Morenzu. — Ausweis, bitte, — rekao je. Morenz je desnom rukom

izvukao putnicu. Ruka mu se tresla. Policajac mu je pogledao ruku, oči kao sarme, neobrijanu bradu.

Malo ste popili, — rekao je. — Njušnuo je i potvrdio slutnju. — Dobro, idemo u stanicu. Dajte, uđite u kola...

Pogurao je Morenza prema policijskim kolima, u kojima je motor još bio upaljen. Vozačeva su vrata bila otvorena, i tada se Bruno Morenz napokon raspao. Priručnik mu je još bio pod rukom. U policijskoj stanici će ga otkriti tako i tako. Divlje je zamahnuo desnicom prema natrag, pogodio policajca pod nos, slomio mu ga i oborio ga na zemlju. Onda je uskočio u policijski auto, silovito ga ubacio u prvu i krenuo. Bio je okrenut u krivom smjeru, na sjever prema Jeni. Drugi policajac, ošamućen, uspio je iz pištolja ispaliti četiri metka. Tri su promašila. Automobil VOPO-a, divlje vijugajući, nestao je iza ugla. Iz rupe, koju mu je na rezervoaru izbušio četvrti metak, curilo je gorivo.

Glava četvrta Dva su VOPO-vca bila tako ošamućena onim što se dogodilo da

su reagirali vrlo sporo. Ništa ih ni u njihovoj obuci ni u njihovom ranijem iskustvu nije pripremilo za takav oblik građanske

neposlušnosti. Čovjek ih je javno udario i ponizio pred masom ljudi, i sad su bili izvan sebe od bijesa. Prije nego što su i shvatili što dalje, došlo je do poprilične pucnjave.

Nepovrijeđeni je policajac ostavio svog kolegu razbijena nosa na poprištu i krenuo prema policijskoj postaji. Nisu imali vokitokije, jer su se u stanicu javljali radijem u automobilu. Pozivi gomili da im daju telefonirati bili su dočekani slijeganjem ramena. Radnička klasa u GDR-u ne posjeduje telefone.

Partijac sa slupanim Trabantom upitao je može li ići, na što ga je Slomljeni Nos uhitio uz pomoć pištolja, jer je postao sklon vjerovanju da je u toj uroti sudjelovalo sve živo.

Njegov kolega, koji je krenuo pješice prema Jeni, opazio je da mu u susret dolazi Wartburg, pa mu je mahnuo da stane također uz pomoć pištolja, te zapovjedio šoferu da ga odveze ravno u policijsku postaju u centru Jene. Kilometar dalje opazili su kako im u susret dolazi policijski automobil.

VOPO u civilnom Wartburgu očajnički je počeo mahati kolegama da stanu, pa im objasnio što se dogodilo. Njihovim su se radijem javili u bazu, objasnili narav nekoliko počinjenih zločina, nakon čega im je rečeno da se smjesta jave u policijsku centralu. U međuvremenu će na mjesto sudara biti posIana druga patrolna kola. Poziv u jensku centralu bilo je zabilježen u 12.35. Ali je on bio zabilježen i mnogo milja dalje, visoko u brdima Harza, s druge strane granice, u britanskoj prislušnoj stanici s konspirativnim imenom Archimedes.

* * * U jedan sat popodne, doktor je Herrmann, vrativši se za svoj

pisaći stol u Pullachu, podigao slušalicu i preuzeo očekivani poziv iz balističkog laboratorija BND-a u susjednoj zgradi. Laboratorij se smjestio kraj oružarnice i streljane, a prilikom izdavanja oružja nije samo zapisivan serijski broj i zamoljeno za potpis, nego bi se, lukavo, prije toga u zatvorenoj prostoriji ispalilo dva metka, nakon čega su ispaljena zrna pokupljena i pohranjena.

Tehničaru bi, u nekom savršenom svijetu, bilo draže da je dobio stvarna zrna izvađena iz mrtvaca u Kölnu, ali se morao zadovoljiti i fotografijama. Užlijebljene se cijevi međusobno razlikuju u sitnim detaljima, pa prilikom ispaljivanja metka svaka na zrnu ostavlja sićušne ogrebotine, takozvana polja. Ona su kao otisak prsta. Tehničar je usporedio polja na uzorcima ispaljenima iz Walthera PPK pri izdavanju još prije deset godina, s poljima na fotografijama koje je dobio, a o čijem porijeklu nije imao ni najblažeg pojma.

Savršeno slaganje? Jasno, rekao je doktor Herrmann. Nazvao je daktiloskopski laboratorij jer BND čuva i potpuni komplet otisaka svojih službenika, a i drugih koji privuku njegovo zanimanje gdje je dobio isti odgovor. Duboko je uzdahnuo, pa još jednom posegnuo za slušalicom. Tu se više ništa nije dalo učiniti morat će potražiti generalnog direktora osobno.

Potom je uslijedio jedan od najmučnijih razgovora čitave njegove karijere. Generalni je bio upravo opsjednut efikasnošću svoje agencije i njezinom slikom u javnosti, i to kako u bonskim kuloarima moći tako i unutar zapadnog obavještajnog svijeta. A vijesti koje mu je donio Herrmann bile su šaka u nos. Poigrao se mišlju da naprosto izgubi pohranjena zrnca i Morenzove otiske, ali ju je ubrzo odbacio. Morenza će policija uhvatiti prije ili kasnije, laboratorijski će tehničari morati svjedočiti od toga će skandal postati još gori.

BND u Njemačkoj odgovara samo Kanzleramtu, Uredu kancelara, i generalni je znao da će prije ili kasnije prije prije nego kasnije onamo morati poći s novostima, i toj se perspektivi nije nimalo veselio.

— Nađite ga, zapovjedio je Herrmannu. — Nađite ga brzo i pokupite mu te vrpce. — Kad se Herrmann okrenuo da pođe, generalni, koji je tečno govorio engleski, svemu je dodao još jednu opasku.

— Doktore Herrmann, Englezi imaju poslovicu na koju vam s krećem pažnju. Thou shalt not kili, yet need not strive officiously to keep alive.

Poslovicu je izrekao na engleskom. Doktor Herrmann je razumio da ona otprilike znači Ne ubij, ali to ne znači i da moraš... održavati na životu. Zbunila ga je samo riječ officiously. Kad se vratio

u svoj ured, pogledao je u rječnik i zaključio da bi se to vjerojatno najbolje moglo prevesti kao unnotig nepotrebno. U čitavoj svojoj karijeri u BND-u nikad nije čuo jasniju aluziju. Nazvao je središnji arhiv u personalnom.

— Pošaljite mi biografiju našeg službenika Bruna Morenza,— zapovjedio je.

* * * U dva je sata Sam McCready još bio na obronku na kojem su on

i Johnson stajali još od sedam, lako je slutio da je prvi susret kraj Weimara propao, ipak se nikad ne zna Morenz je mogao stići i u zoru. Ali nije stigao. McCready je ponovno prešao čitav vremenski raspored druge varijante sastanak u dvanaest, odlazak u dvanaest i deset, sat i tri četvrt vožnje Morenz bi se mogao pojaviti svakoga časa. Još je jednom podigao dvogled prema dalekoj cesti preko granice.

Johnson je baš čitao mjesne novine što ih je kupio na benzinskoj stanici u Frankenwaldu, kad mu je diskretno zaćurlikao telefon. Podigao je slušalicu, poslušao, pa je pružio McCreadyju.

— GCHO, — rekao je. — Tebe traže. Bio je to McCreadyjev prijatelj, i javljao se iz Cheltenhama. — Slušaj, Sam, — rekao je glas, mislim da znam gdje si.

Nedavno je nedaleko od tebe došlo do velike gužve u radioprometu. Možda bi trebao nazvati Archimedesa. Oni znaju više od nas.

Veza se prekinula. — Daj mi Archimedesa, — rekao je McCready Johnsonu. —

Dežurnog časnika, istočnonjemački odjel. — Johnson je počeo utipkavati brojeve.

Sredinom 1950ih britanska je vlada, preko svoje Rajnske armije, kupila ruševni stari dvorac visoko u gorju Harz, nedaleko od lijepog povijesnog gradića Goslara. Harz je zapravo Ianac gusto pošumljenih pIanina kroz koje vijugavo prolazi istočnonjemačka granica, ponegdje brdskim obronkom, ponegdje stjenovitom sutjeskom. To je omiljeno mjesto na kojem bjegunci iz Istočne Njemačke iskušavaju sreću.

Britanci su obnovili Schloss Löwenstein, službeno kao odmaralište u kojem će vojni orkestri vježbati svirku, i tu su varku

podupirali stalni zvuci vježbanja koji su dopirali iz dvorca, snimljeni na vrpcama i pojačani zvučnicima. Kad su, međutim, popravljali krov, inženjeri su iz Cheltenhama instalirali i vrlo osjetljive antene, koje su se godinama stalno usavršavale ugradnjom sve suvremenije opreme, lako bi mjesne njemačke odličnike povremeno pozivali na prave koncerte komorne i vojne glazbe orkestara koje bi za tu zgodu prebacili avionom, Löwenstein je zapravo bio predstraža Cheltenhama, a konspirativno mu je ime bilo Archimedes. Posao im je bio prisluškivanje beskrajnih radijskih ruskih i istočnonjemačkih brbljarija s druge strane granice. Tu se vidi prednost pIanina, jer visina osigurava savršen prijem.

— Da, upravo smo proslijedili poziv u Cheltenham, — rekao je dežurni časnik kad je McCready izgovorio svoju vjerodajnicu, — i vele da možete razgovarati izravno.

McCready je razgovarao nekoliko minuta, no kad je spustio slušalicu, bio je sasvim blijed.

— Policija je u Jeni popizdila do daske, — rekao je Johnsonu.— Čini se da je kraj Jene došlo do sudara. S južne strane. Zapadnonjemački auto nepoznate marke udario je u Trabanta. Zapadni je Nijemac tresnuo jednog od VOPO-vaca koji su došli na uviđaj i odvezao se u njihovu automobilu, miloga ti Boga. To, naravno, baš ne mora biti naš čovjek.

Johnson ga je u tome podupro, ali u to nije vjerovao ništa više od McCreadyja.

— I što ćemo sada? — upitao je. McCready je sjeo na stražnji kraj Range Rovera, i zabio lice u

dlanove. — Čekat ćemo, — rekao je. — A što nam drugo i preostaje?

Ako uhvate još štogod, Archimedes će nas nazvati. U taj se sat crni BMW već bio uvezao u jensku policijsku

postaju. Nitko nije ni razmišljao o otiscima prstiju jer su znali koga žele uhititi. U međuvremenu su nekako skrpali VOPO-vca s oštećenim nosom, i sad je davao dugi iskaz, baš kao i njegov kolega. Vozača Trabanta su priveli i ispitali, baš kao i desetak prolaznika. Na stolu je zapovjednika policijskog okruga ležala putnica na ime Hansa Graubera, dignuta s ceste, gdje ju je ispustio VOPO slomljena nosa.

Drugi su detektivi pregledavali sve stvari nađene u torbi za spise i putnoj torbici. Doveli su i Zeissova direktora vanjske trgovine, i on je tvrdio da nikad nije ni čuo ni za kakvog Hansa Graubera ali da je, da, već poslovao s BKI-jem iz Würzburga. Kad su mu pod nos stavili njegov krivotvoreni potpis na preporučenom pismu, izjavio je da zaista izgleda kao njegov, ali da on to ne može biti. Za nj je to bio tek početak ružnog sna.

Budući da je putnica bila zapadnonjemačka, komandant je Narodne milicije rutinski nazvao mjesni ured SSD-a. Oni su došli za deset minuta, i rekli da taj auto žele odšlepati u svoju glavnu garažu u Erfurtu. i prestanite na njemu ostavljati svoje otiske. A hoćemo i sve stvari što ste ih našli u autu. Kopije svih izjava svjedoka. Smjesta.

Pukovnik je VOPO-a znao tko je tu pravi gazda. Stasisovo naređenje, tvoje izvršenje. Crni je BMW na svom trajleru u glavnu garažu SSDa u Erfurtu stigao u 4.30 popodne, i mehaničari su se tajne policije smjesta prihvatili posla. Pukovnik VOPO-a je morao priznati da je SSD imao pravo. Jer ništa se tu nije slagalo. Zapadni bi Nijemac vjerojatno platio masnu kaznu zbog vožnje u pijanom stanju Istočnoj je Njemačkoj tvrda valuta uvijek bila dobrodošla. Sad su ga čekale godine robijanja. Zašto je pobjegao? No, bez obzira na razloge zbog kojih je Stasis htjela njegov auto, njegov je posao bio da nađe bjegunca. Zapovjedio je svim policijskim automobilima i pozornicima pješacima da otvore četvore oči, vrebajući na Graubera i ukradeni policijski automobil. Opis i njega i njih prenijet je radijem svim jedinicama sve do Apolde sjeverno od Jene i zapadno sve do Weimara. Mediji nisu bili zamoljeni da pozovu građane u pomoć. Građanska je pomoć policiji u policijskoj državi rijedak luksuz. Ali je zato Archimedes jasno čuo grozničavo radiokomuniciranje.

* * * U 4 popodne doktor Herrmann je nazvao Dietera Austa u Köln.

Nije mu rekao kakvi su nalazi laboratorijskih proba, pa čak ni što je sinoć dobio od Johanna Prinza. Aust to nije morao znati.

— Volio bih da porazgovarate s Frau Morenz, i to osobno,— rekao je. — Operativka je s njom? Odlično, neka i ostane. Ako dođe

policija da razgovara s Frau Morenz, nemojte se protiviti, ali me obavijestite. Pokušajte iz nje izvući nekakvu nit, kamo je mogao otići, nekakvu vikendicu, stan kakve cure, rodbinsku kuću bilo što. Ako vam da nekakvu nit, neka za tim pođu svi koje imate. Javite mi sve što nađete.

— On u Njemačkoj nema nikakve rodbine, — rekao je Aust, koji je već prošao Morenzovu prošlost, opisanu u osobnom dosjeu, — osim žene, sina i kćeri. Čini mi se da mu je kći hipik, i da živi ilegalno u Düsseldorfu. Poslat ću nekoga da je obiđe, čisto za svaki slučaj.

— Učinite to, — rekao je Herrmann i spustio slušalicu. Na temelju nečega što je vidio u Morenzovu dosjeu poslao je šifrirani signal tipa blitz Wolfganu Fietzavu, BND-ovu agentu među osobljem njemačke ambasade na Belgrave Squareu u Londonu.

* * * U pet je sati zapijukao telefon postavljen na stražnji kraj Range

Rovera. McCready je podigao slušalicu. Mislio je da će to biti London ili Archimedes. Ali glas je bio prigušen, slabašan, kao da se sugovornik guši.

— Sam, to si ti, Sam? McCready se ukočio. — Da, — odrezao je, — to sam ja. — Oprosti, Sam. Tako mi je žao. Sve sam zabrljao... — Jesi OK? — upitao je McCready žurno. Morenz je rasipao

dragocjene sekunde. — Samo K. Da, K kao Kaput. Sa mnom je gotovo, Sam. Nisam

je htio ubiti. Jer sam je volio, Sam. Volio... McCready je tresnuo slušalicom i prekinuo vezu. Nitko nije

mogao iz Istočne Njemačke telefonirati u Zapadnu. Istočni su Nijemci ukinuli svaku komunikaciju. Ali je zato SIS na području Leipziga imao sigurnu kuću, i u njoj agenta, Istočnoga Nijemca, koji je radio za London.

Trebalo je samo iz Istočne Njemačke nazvati taj broj, pa bi se poziv, kroz relejnu opremu, smjesta prebacio na satelit, a s njega opet na Zapad.

Pozivi su, međutim, smjeli trajati samo do četiri sekunde, ne više, kako Istočni Nijemci ne bi mogli triangulirati pozivni telefon i locirati sigurnu kuću. A Morenz se razbrbljao punih deset sekundi. McCready to nije znao, no SSD-ova je prislušna služba u trenutku prekida veze već stigla do leipziškog područja. Još šest sekundi, pa bi otkrili i sigurnu kuću i njezina stanara. Morenzu je bilo rečeno da se tim brojem može poslužiti samo u krajnjoj nuždi, a i tada samo najkraće.

— Pukao je, — rekao je Johnson. — Prolupao. — Isusa ti boga, plakao je kao malo dijete, — odsjekao je

McCready. — Doživio je potpuni živčani slom. Reci mi nešto što ne znam. Što mu, dođavola znači ono Nisam je htio ubiti..

Johnson se zamislio. — On je iz Kölna? — To znaš. Johnson to zapravo i nije znao. Znao je samo da je McCreadyja

pokupio iz Holiday Inna u kölnskoj zračnoj luci. I nikad nije vidio Poltergeista. Nije ni trebao. Dohvatio je mjesne novine i pokazao drugi vodeći članak na prvoj stranici. Bila je to reportaža Guentera Brauna, prenesena iz njegovih kölnskih novina, i sad preštampana u Nordbayerischer Kurieru, sjevernobavarskom listu, tiskanom u Bayreuthu. Reportaža je kao izvor imala naveden Köln, a naslov je glasio PROSTITUTKA i MAKRO UBIJENI U PUCNJAVI U LJUBAVNOM GNIJEZDU. McCready ga je pročitao, spustio ga i zagledao se prema sjeveru.

— O, Bruno, ubogi moj prijatelju, što si to učinio? Pet je minuta potom nazvao Archimedes. — Čuli smo, — rekao je dežurni časnik, — baš kao,

pretpostavljam, i svi ostali. Jako mi je žao prolupao, je li? — Da čujem najnovije, — rekao je Sam. Spominju ime Hans Grauber, rekao je Archimedes. Dignuta je

uzbuna u čitavoj južnoj Turingiji. Pijanstvo, napad na policajca, krađa policijskog automobila. Njegov je auto, je li, bio crni BMW? Odvezli su ga u glavnu garažu SSD-a u Erfurtu. A čini se da je zaplijenjena i sva ostala oprema i predana Stasisu.

— Kad se točno dogodio sudar? — upitao je Sam. Dežurni se časnik raspitao kod nekoga.

— Prvi je poziv u jensku policiju stigao iz patrolnih kola u prolazu. Na vezi je očito bio onaj VOPO-vac koji nije dobio po nosu. Poslužio se frazom prije pet minuta. Zapisano u 12.35.

— Hvala, — rekao je McCready. U osam sati u erfurtskoj garaži, jedan je mehaničar otkrio

šupljinu ispod akumulatora. Oko njega su još tri mehaničara obrađivala ono što je još ostalo od BMWa. Sjedala i tapecirung bili su mu razbacani posvuda po podu, kotači su mu bili skinuti i gume izvrnute. Ostala je još samo šasija, i baš je u njoj otkriven tajni pretinac. Mehaničar je dozvao čovjeka u građanskom odijelu, bojnika SSD-a. Obojica su pregledala šupljinu, i bojnik je kimnuo glavom.

— Ein Spionwagen, — rekao je. Špijunski auto. Posao se nastavio, iako se još malo što moglo učiniti. Bojnik je pošao na kat i nazvao istočnoberlinsku centralu Državne službe sigurnosti. Bojnik je znao koga treba nazvati potražio je odmah Abteilung II, Spionage Abwehr, odjel kontrašpijunaže. Tu je stvar preuzeo pukovnik Otto Voss, sam ravnatelj Abteilunga. Njegova je prva zapovijed bila da mu u Istočni Berlin dopreme apsolutno sve što ima ikakve veze sa slučajem, druga je bila da se dovedu i potanko ispitaju svi koji su na BMW ili njegova vozača bacili makar i jedan pogled i to sve otkako su ušli u zemlju, počevši od pograničnih čuvara na rijeci Saale. Time će kasnije biti obuhvaćeno i osoblje hotela Crni medvjed, policajci u patroli koji su razgledavali BMW dok su uza nj vozili po autocesti, a posebno će pažljivo biti ispitana ona dvojica koja su pokvarila prvi sastanak, kao i oni kojima je neznanac ukrao automobil.

Vossova je treća naredba bila apsolutna zabrana svakog daljnjeg spominjanja tog događaja preko radija ili nezaštićenih telefonskih linija. Kad je s tim bio gotov, dohvatio je interni telefon i dobio vezu s Abteilungom VI. Granični prijelazi i zračne luke.

* * * U 10 sati uveče, Archimedes je i zadnji put nazvao McCreadyja.

— Bojim se da je sve gotovo, — rekao je dežurni časnik. — Ne, nisu ga još uhvatili, ali hoće. Čini se da su u erfurtskoj garaži nešto otkrili. Bio je gust radiopromet, šifriran, između Erfurta i Istočnog Berlina. Totalni prekid klepetanja preko radiovalova. I da, svi su granični prijelazi stavljeni u stanje potpune pripravnosti straže podvostručene, reflektori na granici rade prekovremeno. Sve što ide. Žalim.

Čak i s padine, McCready je vidio da su se u proteklom satu farovi automobila u Istočnoj Njemačkoj prorijedili. Zacijelo su ih satima držali pod reflektorima, milju od njih, i pretraživali sve automobile i kamione tako temeljito da se ne bi provukla ni muha.

U deset i trideset, na vezi se pojavio Timothy Edwards. — Vidi, svima nam je jako žao, ali to je kraj, — rekao je. —

Sam, smjesta se vrati u London. — Još ga nisu uhvatili, moram ostati tu. Možda mu još mogu

pomoći. Nije još sve gotovo. — Vikao ti koliko te volja, to je gotovo, — bio je uporan

Edwards. A ima tu i još ponešto o čemu bismo morali porazgovarati. Pritom gubitak paketa nije ono najmanje. Naši američki rođaci, najblaže rečeno, baš ne vrište od veselja. Molim te, ukrcaj se na prvi avion iz Münchena ili Frankfurta, odakle prije polijeće.

Ispalo je da je to Frankfurt. Johnson ga je kroz noć odvezao do aerodroma. Već jako umoran, mladić je nakon toga Range Rover s čitavom opremom vratio u Bonn. McCready je ukrao nekoliko sati sna u Sheratonu na aerodromu, i sutradan sjeo u prvi avion, te sletio, zbog jedne satne zone razlike, malo poslije osam. Dočekao ga je Denis Gaunt, koji ga je i odvezao ravno u Century House. Dosje je s uhvaćenim radioporukama pročitao u autu.

* * * Bojnica Ljudmila Vanavskaja tog je četvrtka ustala rano i, kako

nije bilo gimnastičke dvorane, kondicione vježbe izvela je u vlastitoj sobi u KGB-ovoj vojarni. Znala je da njen avion polijeće tek oko podneva, pa je kanila svratiti u centralu KGBa i zadnji put provjeriti itinerer čovjeka za kim se dala u lov.

Znala je da se prošle večeri vratio u konvoju iz Erfurta u Potsdam, te da je tu prespavao u časničkom hotelu. U podne su se oboje morali istim avionom vratiti iz Potsdama u Moskvu. On će sjediti naprijed, na jednom od sjedala rezerviranih, čak i u vojnim avionima, za vlasti, za povlaštene. Ona će pak izigravati skromnu stenografkinju iz goleme sovjetske ambasade na Under den Lindenu, pravom središtu moći u Istočnoj Njemačkoj. Neće se upoznati, on je možda i neće opaziti, ali će se zato, čim uđu u sovjetski zračni prostor, naći pod prismotrom.

U osam je ušla u zgradu KGBa skoro kilometar od ambasade, pa krenula prema Uredu za telekomunikacije. Oni će nazvati Potsdam i provjeriti je li se pIan leta promijenio. Dok je čekala na informaciju, naručila je kavu i sjela za stol s mladim poručnikom, koji je očito bio jako umoran i stalno je zijevao.

— Budni cijelu noć? — upitala je. — Aha. Noćna smjena. Švabe su čitavu noć zujale kao muhe

bez glave. Nije ju titulirao zato što je bila u građanskoj odjeći, a ime kojim

je nazvao Nijemce bilo je pogrdno. Ali Rusi su uvijek takvi. — Zašto? upitala je. — O, uhvatili su zapadnonjemački auto, i u njemu našli tajni

pretinac. Misle da su se u njemu vozili njihovi agenti. — Tu u Berlinu? — Ne, dolje kod Jene. — A gdje je Jena... zapravo? — Čuj, ljubavi, moja je šihta gotova, i sad idem malo ubiti oko. Slatko mu se nasmiješila, otvorila torbicu i bljesnula

legitimacijom u crvenom ovitku. Poručnik je prestao zijevati i problijedio. Bojnica iz Treće direkcije to je zbilja gadno, i tako joj je pokazao na zidnoj karti u dnu kantine. Pustila ga je da ode, i ostala zagledana u kartu. Zwickau, Gera, Jena, Weimar, Erfurt... svi na jednom potezu, potezu kojim je išao konvoj čovjeka kojeg je lovila. Jučer... Erfurt. A Jena dvadeset kilometara dalje. Blizu, blizu i preblizu.

Deset minuta kasnije sovjetski ju je bojnik upućivao u način rada Istočnih Nijemaca.

— Sad bi to već trebalo biti u njihovom Abteilungu II, rekao je. Tamo je pukovnik Voss. Otto Voss. On će to voditi.

Dohvatila je službeni telefon, pripomenula svoj čin i tako si osigurala razgovor s pukovnikom Vossom u stožeru SSD-a u Lichtenbergu. U deset.

* * * U devet sati po londonskom vremenu, McCready je sjeo za stol

u konferencijskoj dvorani kat ispod šefova ureda u Century Houseu. Claudia Stuart mu je sjedila sučelice i prijekorno ga gledala. Chris Appleyard, koji je doletio u London da bi sovjetski ratni raspored osobno ispratio do Iangleyja, samo je pušio i zurio u strop. Činilo se da je njegov stav to je Britančeva stvar. Sam si zakuhao, sam se i vadi.

Timothy Edwards je sjeo na čelo stola, kao nekakav arbitar. Na dnevnom je redu bila samo jedna neizgovorena točka procjena štete. Suzbijanje štete, ako je to uopće moguće, doći će na red kasnije. Nikome nije trebalo objašnjavati što se dogodilo svi su pročitali dosje s uhvaćenim porukama i izvještaje o stanju stvari.

— No dobro, — rekao je Edwards, — čini se da je taj vaš Poltergeist pukao po šavovima i zeznuo misiju. Da vidimo dade li se iz tog rusvaja još išta spasiti...

— Za kog si ga vraga uopće i slao, Sam? — upitala je Claudia ogorčeno.

— To znaš i sama. Zato što si ti htjela da se taj posao obavi,— odgovorio je McCready. — Zato što to nisi mogla obaviti sama. Zato što je sve bilo navratnanos. Zato što to nisam mogao obaviti ja. Zato što je Pankratin htio baš mene osobno. Zato što je Poltergeist bio jedina prihvatljiva zamjena. Zato što je on i sam pristao poći.

— Ali sada se čini, — zavukao je po teksaški Appleyard, — da je on upravo bio ubio svoju curu, i da je već bio na rubu živaca. Ništa niste opazili?

— Ne. Djelovao mi je malo nervozno, ali pod kontrolom. Nerviranje je tu sasvim normalno do neke mjere. On mi nije pričao ništa o tome u što se privatno uvalio, a ja nisam vidovnjak.

— U svemu je najgadnije to, — rekla je Claudia, — što je vidio Pankratina. Kad ga Stasis ščepa i uzme u obradu, propjevat će. Izgubit ćemo i Pankratina, a Bog zna koliko će nam nevolje donijeti njegovo ispitivanje u Ljubjanki.

— Gdje je Pankratin sada? — upitao je Edwards. — Prema rasporedu, on se upravo u Potsdamu ukrcava u vojni

avion za Moskvu. — Ne možeš doći do njega i upozoriti ga? — Kvragu, ne. Kad sleti, ide na tjedan dana odmora. S

prijateljima iz armije na ladanje. Mi mu ne možemo poslati šifru upozorenja sve dok se ne vrati u Moskvu ako se vrati.

— Što je s ratnim rasporedom? — upitao je Edwards. — Mislim da ga je Poltergeist preuzeo od njega, — rekao je

McCready. Privukao je svu pažnju. Applevard je prestao pušiti. — Zašto? — Vrijeme, — rekao je McCready. — Sastanak je bio u

dvanaest. Pretpostavimo da je s odmorišta otišao u dvanaest i dvadeset. Sudar se dogodio u dvanaest i trideset. Deset minuta i deset kilometara dalje, s druge strane Jene. Da je priručnik već bio zgurao u pretinac pod akumulatorom, vjerujem da bi čak i u tom stanju prihvatio kaznu za vožnju u pijanom stanju, proveo noć u ćeliji, platio globu. VOPO-vci najvjerojatnije tad ne bi rigorozno pregledali automobil. Osim toga, da je priručnik ležao u BMWu, vjerujem da bi kroz uhvaćene poruke do nas doprla bar slutnja ushita od strane policije. SSD bi nazvao u roku od deset minuta, ne dva sata. Vjerujem da ga ima sa sobom, možda pod jaknom. Eto zašto nije smio u policijsku postaju. Zato što bi pri uzimanju krvne probe morao skinuti sako. I zato je pobjegao.

Uslijedilo je nekoliko trenutaka tišine. — Sve se stalno vraća na Poltergeista, — rekao je Edwards.

iako su sad već svi znali kako se on stvarno zove, ipak im je bilo draže operativno i konspirativno ime. — On mora biti negdje. Kamo bi mogao poći? Ima li u blizini prijatelja? Sigurnu kuću? Išta?

McCready je odmahnuo glavom.

— U Istočnom Berlinu postoji sigurna kuća. On je zna iz starih dana. Pokušao sam je dobiti. Nema kontakta. Ali na jugu on ne zna nikoga. Tamo čak nikad nije ni bio.

— Bi li se mogao sakriti u šumu? — upitala je Claudia. — Nije to takvo područje. Nije to Harz sa svojim gustim

šumama. Otvorene brežuljkaste oranice, gradovi, sela, seoca, seoska imanja...

— Nigdje mjesta za sredovječnoga bjegunca koji je prolupao, — prokomentirao je Applevard.

— Onda smo ga izgubili, — rekla je Claudia. — Njega, ratni raspored i Pankratina. Čitavu priču.

— Bojim se da je tako, — rekao je Edwards. — Narodna će se policija poslužiti taktikom zasićenja. Cestovne barijere po svim ulicama i stazama. Kako nema skrovišta, bojim se da će ga uhvatiti do podneva.

S tom je sumornom opaskom sastanak i zaključen. Kad je Amerikanac otišao, Edwards je zaustavio McCreadyja na vratima.

— Sam, znam da je beznadno, ali ostani još na tome, može? Zamolio sam Cheltenham, istočnonjemačku sekciju, da pojača prisluškivanja i da te obavijeste čim nešto doznaju. Kad uhvate Poltergeista, a sigurno hoće, želim to doznati istoga časa. Morat ćemo nekako umilostiviti naše rođake, iako sam Bog zna kako.

Kad se vratio u svoj ured, McCready se pun dubokog malodušja bacio u stolac. Podigao je slušalicu s vilice i zagledao se u zid.

Da je volio piti, sad bi posegnuo za bocom. Da već prije mnogo godina nije prestao pušiti, sad bi dohvatio kutiju.

Strašno je pogriješio, i to mu je bilo jasno. Štogod da pričao Claudiji o pritisku kojem su ga bili podvrgli, odluka da se pošalje Morenz bila je, napokon, samo njegova, i to kriva.

Ostao je bez ratnog rasporeda, i vjerojatno razotkrio Pankratina. Bio bi se jako iznenadio da je doznao kako je on jedini čovjek u zgradi koji te gubitke smatra manje važnim od jedne druge odgovornosti.

Za njega je najgore od svega bilo da je poslao prijatelja u sigurno uhićenje, ispitivanje i smrt, a zato što je propustio opaziti znakove upozorenje koji su mu sada, i prekasno, bili upravo blistavo

jasni. Morenz nije bio u stanju krenuti. Ali je otišao da ne ostavi svog prijatelja Sama McCreadyja na cjedilu.

Obmanjivač je sada shvaćao, prekasno, da će ostatak svojih dana, u sitne noćne sate, kad san neće nikako htjeti na oči, tim očima gledati ispijeno lice Brune Morenza u onoj hotelskoj sobi...

Pokušao je otjerati osjećaj krivice, i okrenuo misli pitanju što se zbiva u ljudskoj glavi kad doživi potpuni živčani slom. On osobno nikad nije vidio tu pojavu. Kakav je Bruno Morenz sada? Kako će reagirati na situaciju u kojoj se našao? Logično? Suludo? Nazvao je psihijatarskog savjetnika Službe, eminentnog terapeuta poznatog pod ne baš jako uvaženim imenom Glavoder. Doktora AIana Carra uspio je pronaći u njegovoj ordinaciji u ulici Wimpole. Doktor Carr je rekao da čitavog jutra ima silnoga posla, ali da će se McCreadyju rado pridružiti na ručku kako bi mogli obaviti ad hoc konzultacije. McCready je dogovorio sastanak u jedan, u hotelu Montcalm.

* * * Točno u deset bojnica Ljudmila Vanavskaja je ušla na glavna

vrata centrale SSD-a u Normannenstrasse 22, nakon čega su je odveli na treći kat, na kojem se smjestio Abteilung II, Spionage Abwehr. Pukovnik Voss ju je već čekao. Uveo ju je u svoj privatni ured i ponudio joj stolicu pred pisaćim stolom. Onda je sjeo i naručio kavu. Kad je poslužitelj otišao, uljudno ju je upitao

— Što mogu učiniti za vas, drugarice bojnice? Bio je radoznao što je to izazvalo taj posjet u dan koji će za nj

očito biti ekstremno pun posla. Zahtjev je, međutim, došao od generala, zapovjednika KGB-a, a pukovniku je Vossu bilo sasvim jasno tko svira a tko pleše u Demokratskoj Republici Njemačkoj.

— Vi ste preuzeli slučaj u oblasti Jene, — rekla je Vanavskaja. Zapadnonjemački agent koji je pobjegao poslije sudara i iza sebe ostavio automobil. Bih li mogla čuti sve pojedinosti do kojih ste došli?

Voss je dodao detalje kojih nije bilo u izvještaju koji je Ruskinja već vidjela.

— Pretpostavimo, — rekla je Vanavskaja kad je on završio, —da je taj agent, Grauber, stigao ovamo da nešto ostavi ili preuzme... Je

li u automobilu, u tajnom pretincu, pronađeno išta što je možda donio ili pokušao iznijeti?

— Ne, ništa. Svi su njegovi privatni papiri bili čista kulisa. Pretinac je bio prazan. Ako je nešto donio, onda je to već i isporučio. Ako je nešto želio preuzeti, očito u tome nije uspio...

— Ili je to odnio sa sobom. — Moguće, da. To ćemo doznati kad ga ispitamo. Smijem li vas

upitati za razlog vašeg zanimanja za taj slučaj? Vanavskaja je pažljivo odvagnula riječi. — Postoji mogućnost, samo šansa, da se slučaj na kojemu radim

preklapa s vašim. Iza svog savršeno ravnodušnog lica, Otto Voss je osjetio da ga

sve to počinje zabavljati. Dakle ta lijepa ruska lasica sumnja da je taj Zapadni Nijemac možda stigao na istok da uspostavi vezu s ruskim izvorom, a ne istočnonjemačkim izdajicom. Zanimljivo.

— Imate li ikakva razloga povjerovati, druže pukovniče, da je Grauber trebao stupiti i u osobnu vezu, a ne samo opslužiti mrtvu poštansku škrabicu?

— Mi vjerujemo da je ovamo stigao radi osobnog sastanka,— odgovorio je Voss. — Iako je do sudara došlo jučer u dvanaest i trideset, on je zapravo preko granice prešao u utorak u jedanaest. Da je trebao samo ostaviti paket ili ga pokupiti iz mrtve škrabice, za to mu ne bi trebala dvadeset četiri sata. Obavio bi to u utorak do noći. On je, međutim, s utorka na srijedu prenoćio u Jeni, u Crnom medvjedu. Mi vjerujemo da je ovamo došao zbog osobne primopredaje.

Vanavskoj je zapjevalo srce. Osobni susret, negdje u području Jena-Weimar, vjerojatno negdje uz cestu, i to uz cestu kojom je skoro u isto vrijeme putovao čovjek kojega lovi. S tobom se trebao susresti, stoko.

— Jeste li identificirali Graubera? — upitala je. — To mu zacijelo nije pravo ime.

Prikrivajući slavodobitnost, Voss je otvorio dosje i predao joj fotorobota. Crtač je portret napravio uz pomoć dva policajca iz Jene, i dva policajca iz patrole koji su Grauberu zapadno od Weimara pomogli da pritegne maticu, kao i osoblja Crnoga medvjeda. Bio je

jako dobar. Onda joj je Voss bez riječi pružio veliku fotografiju. Dva su portreta bila skoro identična.

— Zove se Morenz, — rekao je Voss. — Bruno Morenz. Čovjek koji je proveo karijeru kao službenik BND-a, stacioniran u Kölnu.

Vanavskaja se iznenadila. To je, dakle, zapadnonjemačka operacija. A ona je oduvijek pretpostavljala da bi njen čovjek mogao raditi za CIA-u ili Britance.

— Još ga niste uhvatili? — Ne, drugarice bojnice. Priznajem da me iznenadilo toliko

čekanje. Ali ćemo ga uhvatiti. Policijski je automobil pronađen napušten, sinoć kasno. Izvještaj veli da mu je rezervoar benzina bio probušen. Nakon što ga je ukrao mogao je voziti još najviše deset do petnaest minuta. Pronašli su ga tu, kraj Apolde, malo sjevernije od Jene. Što znači da naš čovjek ide pješice, a imamo savršen opis visok, kršan, prosijed, u zgužvanom kišnom ogrtaču. Nema dokumenata, izgovor mu je rajnski, tjelesno baš nije u formi. Stršat će kao nabijeni palac.

— Voljela bih prisustvovati ispitivanju, — rekla je Vanavskaja. Nije bila mimoza. Već ih se nagledala.

— Ako je to službeni zahtjev KGB-a, ja ću mu, naravno, udovoljiti.

— Biti će, — rekla je Vanavskaja. — Onda ne odlazite daleko, drugarice bojnice. Jer uhvatit ćemo

ga, i to vjerojatno do podneva. Bojnica Vanavskaja se vratila u zgradu KGB-a, otkazala let iz

Potsdama i preko zaštićene linije nazvala generala Šaljapina. On se složio.

* * * Točno u podne Antonov 32, transportni avion sovjetskog ratnog

zrakoplovstva, digao se iz Potsdama i krenuo prema Moskvi. Na njemu su bili general Pankratin i drugi viši časnici kopnene vojske i ratnog zrakoplovstva na povratku u Moskvu. Nekoliko je mlađih

časnica bilo straga, među vrećama s poštom. Ali u njemu nije bilo tajnice iz ambasade u tamnom odijelu, na letu kući.

* * * — On će biti, — rekao je doktor Carr nad predjelom od dinje i

avokada, — u, kako mi to zovemo, disociranom ili pomračenom stanju, u stanju fuge.

Pažljivo je poslušao McCreadyjev opis bezimenog čovjeka koji je očito pretrpio težak živčani slom. On nije doznao, a nije ni pitao, ništa o misiji u kojoj je taj čovjek bio, niti o tome gdje je do sloma došlo znao je samo da se to dogodilo na neprijateljskom teritoriju. Konobar je maknuo prazne tanjure i donio ribu list, priređenu bez kostiju.

— Disociranost od čega? — upitao je McCready. — Od stvarnosti, naravno, — odgovorio je doktor Carr. — To je

jedan od klasičnih simptoma tog sindroma. On možda već i sad pokazuje znakove samoobmane prije konačnog sloma.

Itekako, pomislio je McCready. Obmanjujući sebe da se prelijepa kurva stvarno u nj zaljubila, i da se nakon dvostrukog umorstva može izvući.

— Fuga, sole meuniere, — nastavio je doktor Carr, — dok je na vilicu nabadao podatnu ribu list, — znači bijeg. Bijeg od stvarnosti, napose grube, neugodne stvarnosti. Ja mislim da bi sad taj vaš čovjek mogao biti u stvarno lošem stanju.

— Što će on zapravo učiniti? — upitao je McCready. — Kamo će poći?

— Otići će do skrovišta, negdje gdje će se osjetiti sigurnim, negdje gdje će se moći sakriti, gdje će svi problemi nestati i ljudi ga ostaviti na miru. Možda se čak vrati u djetinje stanje. Jednom sam imao pacijenta koji se, shrvan problemima, povukao u krevet, smotao u fetalni položaj, zabio palac u usta i ostao tako. I iz toga više nije mogao izaći. Djetinjstvo, shvaćate. Zaštićenost, sigurnost. Bez problema. Usput rečeno, list je sjajan. Da, može još malo meursaulta... Hvala.

Što je sve jako lijepo, pomislio je McCready, samo što Bruno Morenz nema skloništa u koje bi pobjegao. Rođen i odrastao u Hamburgu, stacioniran u Berlinu, Münchenu i Kölnu, on kraj Jene ili Weimara nije mogao imati mjesto za skrivanje. Natočio je doktoru još vina i upitao:

— Što ako nema skloništa u koje bi se mogao zavući? — Onda će nažalost samo lunjati u smetenom stanju,

nesposoban da sam sebi pomogne. Prema mom iskustvu, ako ima nekakav cilj, onda bi mogao djelovati logično, s ciljem da dođe do njega. Ali, bez cilja... Doktor je slegnuo ramenima. Ulovit će ga. Vjerojatno ga dosad već i jesu. Najkasnije do noći.

Ali nisu. Tijekom čitavog popodneva u pukovniku Vossu rasli su nervoza i nemoćni bijes. Preko dvadeset četiri sata, već skoro trideset policija i tajna policija na svakom uglu i cestovne barikade u području Apolda-Jena-Weimar a veliki je, poljuljani, bolesni, smeteni, dezorijentirani Zapadni Nijemac naprosto ispario.

Voss je čitavu noć šetao po svom uredu u Normannenstrasseu Vanavskaja je sjedila na rubu vojničkog kreveta u odjelu za samice vojarne KGB-a ljudi su sjedili zgrbljeni nad radijskim primopredajnicima u Schloss Löwensteinu i Cheltenhamu na svim su cestama i putovima u južnoj Turingiji baterijskim svjetiljkama zaustavljali automobile.

* * * McCready je u svom uredu u Century Houseu ispijao čitav

potok crne kave. Pa ipak... ništa. Bruno Morenz je naprosto nestao. Glava peta Bojnica Vanavskaja nije mogla zaspati. Pokušala je, ali je sad

samo ležala budna u tami i pitala se kako je to zaboga moguće da Istočni Nijemci, koje bije glas da svoj narod tako efikasno drže u zaptu, mogu izgubiti čovjeka kakav je Morenz u području od trideset puta trideset kilometara. Da se nije povezao autostopom? Ukrao

bicikl? Ili se skutrio negdje u kanalu? Kog to vraga ti VOPO-vci uopće rade?

Do tri je ujutro došla do uvjerenja da tu nešto nedostaje, nekakav sitni komadić slagalice o suludom čovjeku u bijegu, koji na tom sitnom području što vrvi od Narodne policije ipak uspijeva izbjeći da ga otkriju.

U četiri je ustala i vratila se u ured KGB-a, gdje je uznemirila noćnu smjenu zahtjevom da je zaštićenom linijom spoje s centralom SSD-a. Kad ju je dobila, obratila se pukovniku Vossu. On uopće nije ni otišao iz ureda.

— Ta Morenzova slika, — rekla je, — je li nova? — Od prije možda dvije godine, — odgovorio je Voss donekle

zbunjen. — Odakle vam? — Iz HVA, — odgovorio je Voss. Vanavskaja mu je zahvalila i

spustila slušalicu. Pa naravno, iz HVA ili Haupt Verwaltung Aufklarunga,

istočnonjemačke inozemne obavještajne službe, koja se, zbog očitih lingvističkih razloga, specijalizirala za stvaranje mreža u Zapadnoj Njemačkoj. Njezina je glava bio legandarni generalpukovnik Marcus Wold. Prema njemu je poprilično poštovanje osjećao čak i KGB, koji se prema satelitskim obavještajnim agencijama odnosio s notornim prezirom. Marcus Wolf Mischa. Zapadnim je Nijemcima zadao nekoliko briljantnih udaraca, napose kad je uspio angažirati privatnog tajnika kancelara Brandta. Vanavskaja je nazvala i probudila mjesnu glavu Treće direkcije i postavila svoj zahtjev, pozivajući se pritom na ime generala Šaljapina. To je upalilo. Pukovnik je rekao da će vidjeti što može učiniti. Nazvao ju je za pola sata. Čini se da general Wolf ustaje s kokošima može je primiti u svom uredu u šest.

Tog je jutra u pet sati kriptografski odjel GCHQ-a u Cheltenhamu dovršio dekodiranje posljednjih materijala iz mase manje važne papirologije što se skupila u zadnja dvadeset četiri sata. U tom prevedenom obliku, ti će dokumenti, vrlo sigurnim kopnenim linijama, biti posIani raznim primaocima neki će otići u SIS u Century Houseu, neki M.1.5 na Curzon Streetu, neki pak Ministarstvu obrane u Whitehallu. Mnogi će biti kopirani, zato što bi mogli biti zanimljivi

dvjema, pače i svim trima adresama. Hitni se izvještaji obrađuju mnogo brže, ali su zato sitni jutarnji sati zgodno vrijeme za sIanje manje važnog materijala u London tada su linije manje opterećene.

Među tim je materijalima bio i signal posIan u srijedu uveče iz Pullacha službeniku BND-a u zapadnonjemačkoj ambasadi. Njemačka je, naravno, bila i ostala dragocjen i poštovan britanski saveznik. To što je Cheltenham uhvatio i dešifrirao povjerljivu poruku svog saveznika vlastitoj ambasadi, ne treba se shvatiti nimalo osobno. Njihova je šifra nedavno bila diskretno razbijena. Nije to ništa neprijateljsko, čista rutina. Ova je pak poruka otišla u M.1.5 i NATO-ovu odjelu u Century Houseu koja je obavljala svu koordinaciju obavještajnih poslova s britanskim saveznicima s iznimkom CIAe, kojoj je dodijeljen vlastiti odjel za vezu.

I baš je šef NATO-ova odjela prvi Edwardsu skrenuo pažnju na to koliko je nezgodno da se McCready službenikom savezničkog BND-a služi kao svojim osobnim agentom. Šef je NATO-ova odjela, međutim, McCreadyju ostao prijatelj. Kad je tog jutra u deset vidio brzojav, odlučio je s njim upoznati i svog prijatelja Sama. Tek tako, za svaki slučaj... Ali to nije stigao učiniti sve do podneva.

* * * U šest sati, bojnicu su Vanavskaju uveli u ured Marcusa Wolfa,

dva kata iznad ureda pukovnika Vossa. Veliki meštar istočnonjemačkih špijuna nije volio uniforme, i sad je bio u dobro skrojenom tamnom odijelu. Osim toga mu je čaj bio draži od kave, pa je iz londonskog Fortnum Masona naručivao posebno dobru mješavinu. Ponudio je sovjetsku bojnicu šalicom čaja.

— Druže generale, ta srazmjerno nova fotografija Bruna Morenza. Došla je od vas.

Mischa Wolf ju je gledao netremice preko ruba svoje šalice. On je u zapadnonjemačkom establišmentu imao svoje izvore, svoje ljude, no on to svakako neće potvrditi toj strankinji.

— Možete li mi slučajno pribaviti primjerak Morenzove biografije? — upitala ga je. Marcus Wolf je razmislio o zahtjevu.

— Za što vam to treba? — upitao je tiho.

Ona mu je objasnila, i pritom prekršila nekoliko pravila. — Znam da je to samo sumnja, — rekla je. — Ništa konkretno.

Osjećaj da tu nešto fali. Možda nešto iz prošlosti. Wolf je to odobrio. Volio je lateralno razmišljanje. Neki od

njegovih najvećih uspjeha potekli su iz dubokog unutrašnjeg osjećaja, iz slutnje da neprijatelj negdje ima nekakvu Ahilovu petu, i da je samo treba naći. Ustao je, prišao arhivskom ormariću, pa izvukao snop od osam listova. Bez riječi. Bila je to životna priča Bruna Morenza. Iz Pullacha, ona ista koju je u utorak uveče čitao Lothar Herrmann. Vanavskaja je zadivljeno uzdahnula. Wolf se nasmiješio.

Ako je Marcus Wolf imao nekakav specijalitet u svijetu špijunaže, onda to nije bilo podmićivanje i ucjenjivanje visokih zapadnonjemačkih djelatnika iako se i to ponekad znalo izvesti, nego postavljanje uštogljenih usidjelica besprijekornoga života i temeljito provjerenih od službe sigurnosti, za tajnice takvim glavonjama. On je shvaćao da povjerljiva tajnica vidi sve što i njezin gazda, a gdjekad i više od toga.

Tijekom godina, Zapadnu je Njemačku zaljuljao čitav niz skandala, kad je privatne tajnice ministara, javne službenike i vojne dobavljače uhitio BfV ako mu nisu uspjeli tiho zbrisati na Istok. Tako je on shvaćao da će Fraulein Ermute Keppel jednoga dana morati povući iz kölnskoga BND-a i vratiti je u njezinu ljubljenu Demokratsku Republiku Njemačku. A do tada će ona i dalje dolaziti u ured sat prije Deitera Austa, gdje će kopirati sve zanimljivo, uključujući i osobne dosjee svih službenika. Ona će ljeti nastaviti užinati u tihom parku, gdje će svoje sendviče od salate jesti uštogljeno precizno, i preostalim mrvicama hraniti golubove, da bi na kraju praznu vrećicu bacila u obližnju košaru za smeće. Iz koje će je nekoliko trenutaka kasnije izvaditi gospodin koji je s psom izišao u šetnju. Zimi će pak užinati u toplom kafiću, ali novine će bacati u kantu za smeće kraj vrata, otkud će ih vaditi jedan ulični pometač.

A kad dođe na istok, Fraulein Keppel će biti dočekana s državnim počastima, i osobno će je pozdraviti ministar sigurnosti Erich Mielka, a možda čak i sam šef partije Erich Honeker, a čekat će je i kolajna, državna mirovina i udobni starački dom kraj jezera Furstenwalde.

Razumije se da čak ni Marcus Wolf nije bio vidovnjak. Ni on nije mogao znati da će 1990. Istočna Njemačka prestati postojati, da će Mielke i Honecker biti svrgnuti i optuženi, da će on sam otići u mirovinu i posvetiti se, za masan honorar, pisanju memoara, te da će Fraulein Erdmute Keppel svoje staračke dane provesti u Zapadnoj Njemačkoj, na mirnome mjestu mnogo neudobnijem od obećanoga stana u Firstenwaldeu.

Bojnica Vanavskaja je podigla pogled. — On ima sestru, — rekla je. — Da, — rekao je Wolf. — Mislite da ona možda nešto zna? — Vjerojatnost je mala, — rekla je Ruskinja, — ali ako bih je

mogla posjetiti... — Ako dobijete dopuštenje od svojih pretpostavljenih, —

obzirno ju je upozorio Wolf. — Vi, na žalost, ne radite za mene. — Ali ako ga dobijem, trebat će mi nekakva kulisa. Ni ruska, ni

istočnonjemačka... Wolf je smjerno slegnuo ramenima. — Ja imam i nekoliko legendi, spremnih za upotrebu. Naravno,

i to spada u naš čudan zanat... U 10 sati ujutro, u zračnoj je luci BerlinSchonefeld kroz

proceduru prolazio avion Poljskog aerotransporta, let LOT 104. Bio je zadržan deset minuta kako bi se Ljudmila Vanavskaja mogla ukrcati. Kao što joj je Wolf već bio rekao, njezin je njemački bio upotrebljiv, ali ne dovoljno dobar da prođe kao materinji. A u Londonu će sresti malo ljudi koji govore poljski. Imala je dokumente koji su je predstavljali kao poljsku učiteljicu u posjetu rodbini. Poljska je imala mnogo slobodniji režim.

Poljski je avion sletio u jedanaest, zaradivši jedan sat zbog razlike u vremenskim zonama. Bojnica Vanavskaja je kroz pasošku i carinsku kontrolu prošla za manje od pola sata, obavila dva telefonska razgovora iz javne govornice u šalterskoj dvorani drugog terminala i odvezla se taksijem do londonskog kvarta Primrose Hill.

* * *

U podne je na stolu Sama McCreadyja zapijukao telefon. Baš je bio spustio slušalicu nakon ponovnog razgovora s Cheltenhamom. Odgovor je glasio još ništa. Četrdeset osam sati i Morenz je još bio u bijegu. Sad je na telefonu bio čovjek odozdo, iz NATO-ova odjela.

— S jutarnjom je poštom stigla i nekakva notica, — rekao je. Možda nije ništa, ako jest, baci u smeće. Ipak ću ti je poslati po kuriru.

Brzojav je stigao pet minuta kasnije. Kad ga je pročitao i ugledao označeno vrijeme, McCready je glasno opsovao.

U tajnom svijetu obično savršeno funkcionira pravilo da ne smiješ znati više nego što moraš. Ljudima koji nešto ne moraju znati da bi mogli obaviti svoj posao, obično se to nešto i ne kaže. Tako se šteta, nastala zbog curenja informacija, bilo namjernog, bilo zbog brbljavosti, može svesti na razumnu mjeru. Ponekad to, međutim, ima i svoju nezgodnu stranu. Neka informacija koja bi mogla promijeniti tijek zbivanja naprosto se ne proslijedi zato što nitko ne zna koliko je ona važna.

* * * Prislušnoj je stanici Archimedes u gorju Harz, kao i

osluškivačima Istočne Njemačke u Cheltenhamu bilo rečeno da bez odlaganja McCreadyju proslijede sve što dobiju. Riječi Grauber i Morenz su bile posebno označene kao ključevi koji osiguravaju trenutni prolaz. Pritom nitko nije ni pomislio da u istom smislu upozori i ljude koji su prisluškivali savezničke diplomatske i vojne komunikacije.

Na poruci što ju je sada držao u ruci stajala je oznaka vremena 4.22 utorak popodne. A glasila je

Exp Herrmann Pro Fietzau Najhitnije. Potražite gospođu A. Farquarson, rođenu Morenz,

vjerojatno u Londonu. Pitati je li u zadnja četiri dana čula ili vidjela brata. Stop.

Nikad mi nije rekao da ima sestru u Londonu. Nikad mi nije rekao da je uopće ima, pomislio je McCready. i počeo se pitati što mu još sve njegov prijatelj Bruno nije rekao o svom prošlom životu.

Izvukao je s police telefonski imenik i potražio pod imenom Farquarson.

Na svu sreću, to ime baš i nije bilo tako često. Da je bilo Smith, bila bi to sasvim druga priča. U imeniku je bilo četrnaest Farquarsona, ali nigdje nikakve gđe A. Krenuo ih je redom nazivati. Od prvih sedam, njih pet je reklo da tu nema nikakve gospođe A. Farquarson. Dva mu se nisu odazvala. Kod osmog je imao sreće telefon je bio na ime Roberta Farquarsona. Javio mu se ženski glas.

— Da, ovdje gospođa Farquarson. Slutnja njemačkog izgovora? — Znači li to gospođa A. Farquarson? — Da. — Glas joj je bio defetistički. — Oprostite što smetam, gospođo Farquarson. Ja sam iz

emigracijskog odjela na Heathrowu. Da slučajno nemate brata koji se zove Bruno Morenz?

Duga stanka. — Je li tu? Na Heathrowu? — To vam, gospođo, nisam slobodan kazati. Ukoliko mu vi

niste sestra. — Da, ja sam Adelheid Farquarson. Bruno Morenz je moj brat.

Mogu li ga dobiti? — Žao mi je, ali ovog časa još ne. Hoćete li biti na toj adresi za,

recimo, petnaest minuta? Jako je važno. — Da, bit ću tu. McCready je nazvao u garažu, naručio auto i šofera i sjurio se

niza stube. Bio je to veliki stanatelijer, na vrhu solidne edvardijanske vile

zavučene iza Regents Park Roada. Uspeo se gore i pritisnuo zvonce. Gospođa Farquarson ga je pozdravila odjevena u slikarsku kutu, i uvela ga u pretrpani atelijer sa slikama na stalcima i skicama rasutima po podu.

Bila je to lijepa žena, prosijeda kao i njen brat. McCready bi joj dao blizu šezdeset godina, nešto više nego Bruni. Ona je napravila malo mjesta, ponudila mu da sjedne i mirno mu pogledala u oči. McCready je na susjednom stolu opazio dvije šalice za kavu. Obje su

bile prazne. Dok je gospođa Farquarson sjedala, uspio je dotaknuti jednu. Šalica je još bila topla.

Što mogu učiniti za vas, gospodine... Jones. Volio bih vam postaviti nekoliko pitanja u vezi s vašim

bratom, Herr Brunom Morenzom. — Zašto? — Neki imigracijski problemi. — Vi mi lažete, gospodine Jones. — Zaista? — Da, moj brat ne dolazi ovamo. A kad bi to i poželio, ne bi

imao problema s britanskom imigracijskom službom. On je zapadnonjemački građanin. Vi ste policajac?

— Ne, gospođo Farquarson. Ali sam zato Brunov prijatelj, i to dugogodišnji. Znamo se od pamtivijeka. Molim vas da mi vjerujete, zato što je to istina.

— U nevolji je? — Da, bojim se da jest. Želio bih mu pomoći, samo ako mogu.

Ali to nije lako. Što je učinio? — Čini se da je u Kölnu ubio ljubavnicu, i pobjegao. Meni je

poslao poruku. Rekao je da to nije želio učiniti, i onda nestao. Ustala je i prišala prozoru, pa se zagledala u kasno ljetno lišće

Primrose Hill Parka. — O, Bruno. Ludo jedna. Siroti, preplašeni Bruno. Okrenula se prema njemu. — Ovdje je bio čovjek iz njemačke ambasade. Jučer ujutro.

Prije je nazvao, u srijedu uvečer, dok sam bila vani. Nije mi rekao to što ste mi rekli vi samo je pitao jesam li se čula s Brunom. Ali se nisam čula. I ne mogu pomoći ni vama, gospodine Jones. Vi vjerojatno znate više od mene, ako je do vas došla njegova poruka. Znate li kamo je otišao?

— U tome i jest problem. Mislim da je prešao granicu. Otišao u Istočnu Njemačku. Sad je negdje na području Weimara. Vjerojatno je otišao prijateljima. Ali koliko je meni poznato, on još nikad u životu nije bio u Weimaru.

Ostala je zbunjena.

— Kako to mislite? Pa tamo je živio dvije godine. McCreadyju je lice ostalo mirno, ali se ukočio od prepasti. — Oprostite. Nisam znao. Nikad mi nije pričao. — Ne, a jasno mi je i zašto. Jer mu je bilo ružno. Bile su to

dvije najnesretnije godine njegova života. Nikad nije pričao o tome. — Mislio sam da ste vi iz Hamburga, da ste se tu rodili i odrasli. — I jesmo, tamo smo živjeli. Sve do 1943. Tada su zrakoplovi

RAF-a uništili Hamburg. Veliko bombardiranje i ognjena oluja. Čuli ste za to?

McCready je kimnuo glavom. Njemu je tada bilo pet godina. Royal Air Force je izbombardirao središte Hamburga tako žestoko da su pIanuli siloviti požari. Ti su požari počeli srkati zrak iz okolnih predgrađa, tako da je stvoren pobješnjeli pakao s temperaturom tako visokom da je željezo poteklo kao voda a beton praštao kao bombe. Taj je pakao meo gradom, pretvarajući u paru sve što mu se našlo na putu.

— Bruno i ja smo te noći postali siročići. — Zastala je i zapiljila se, ali ne u McCreadyja nego mimo njega, i pred njenim su očima opet bili plamenovi što su bjesnili kroz grad u kojem se rodila, spaljujući u pepeo njezine roditelje, prijatelje, suškolarce, sve orijentire njezina života. Nakon nekoliko se trenutaka trgnula iz sanjarenja i nastavila priču onim svojim tihim glasom, u kojem se sačuvala još lagana slutnja njemačkog izgovora. — Kad je to bilo gotovo, vlasti su preuzele brigu o nama i evakuirale nas. Meni je bilo petnaest godina, Bruni deset. Razdvojili smo se. Mene su dodijelili obitelji kraj Gottingena. Bruna su poslali nekom seljaku kraj Weimara.

Poslije rata sam ga potražila, i Crveni križ nam je pomogao da se opet nađemo. Vratili smo se u Hamburg. Ja sam se brinula za nj. Ali je on jedva ikad i spominjao Weimar. Ja sam počela raditi u kantini britanskoga NAAFI-ja, da ga mogu izdržavati. Vremena su, znate, bila jako teška.

McCready je kimnuo glavom. — Da, žao mi je. Ona je slegnula ramenima. — Bio je rat. No bilo kako bilo, 1947. sam upoznala britanskog

narednika. Roberta Farquarsona. Uzeli smo se i došli živjeti ovamo.

On je umro prije osam godina. Kad smo 1948. odlazili iz Hamburga, Bruno i ja, Bruno je uspio dobiti posao u tvrki za izradu optičkih leća. Od tada sam ga vidjela svega tričetiri puta, i nijednom u zadnjih deset godina.

— To ste rekli i čovjeku iz ambasade? — Herr Fietzau? Ne, on me nije pitao ništa o Brunovu

djetinjstvu. Ali sam zato ispričala gospođi. — Gospođi? — Otišla je pred samo sat vremena. Ona je iz mirovinskog

odjela. — Mirovinskog? — Da. Ona je rekla da se Bruno još bavi optičkim staklom, i to

za tvrtku BKI u Würzbergu. Čini se, međutim, da je vlasnik BKI zapravo britanski Pilkington Glass, a budući da se Bruno približava mirovini, njoj su trebale pojedinosti iz njegova života da mu može izračunati punu mirovinu. Nju nisu poslali Brunovi poslodavci?

— Čisto sumnjam. Vjerojatno zapadnonjemačka policija. Bojim se da i oni traže Bruna, ali ne da mu pomognu.

— Žao mi je. Sigurno sam bila jako glupa. — Vi to niste mogli znati, gospođo Farquarson. Dobro je

govorila engleski? — Da, savršeno. S pomalo krivim izgovorom, vjerojatno

poljskim. McCready je malo dvojio otkud je ta dama došla. Za Brunom

Morenzom su se pognali i drugi lovci, i to mnogi, ali su samo McCready i jedna druga grupa znali za BKI iz Würzberga. Ustao je.

— Napregnite mozak i pokušajte se sjetiti svega onog, makar toga bilo i malo, što vam je rekao poslije rata. Postoji li itko, uopće itko, kome bi pošao u trenutku nevolje? Da potraži zaklon?

Ona se zamislila dugo i duboko. — Spominjao je jedno ime, nekoga tko je prema njemu bio

dobar. Svoju pučkoškolsku učiteljicu. Fraulein... o, kvragu... Fraulein Neuberg... Ne, sad sam se sjetila, Frӓulein Neumann. Tako je. Neumann. Ona je, naravno, sigurno već mrtva. Bilo je to prije četrdeset godina.

— Još samo jedno, gospođo Farquarson. Jeste li to ispričali i gospođi iz staklarske tvrtke?

— Ne, tek sam se sada toga sjetila. Rekla sam joj samo to da je Bruno nekoć, kao evakuirano dijete, proveo dvije godine na seoskom imanju petnaestak kilometara od Weimara.

Kad se vratio u Century House, McCready je iz istočnonjemačkog odjela posudio weimarski telefonski imenik. U njemu je bilo nekoliko Neumanna, ali je samo pred jednim stajao Frl, kratica za Fraulein. Usidjelica. Mlada djevojke ne bi, bar u Istočnoj Njemačkoj, mogla imati svoj stan i telefon. Zrela usidjelica, zaposlena žena, to bi mogla. Šanse za pogodak su bile slabe, vrlo slabe. Mogao bi nazvati kojeg od istočnonjemačkih mjesnih agenata preko Berlinskog zida. Ali je Stasi bila posvuda, svuda su bili njezini mikrofoni. Samo jedno pitanje jeste li vi nekoć bili učiteljica dječačića Morenza, i je li se on pojavio? moglo bi zeznuti sve.

Njegov ga je sljedeći korak odveo u posjet odjelu Century Housea specijaliziranom za pravljenje vrlo neautentičnih osobnih isprava.

Nakon toga je nazvao British Airways, no oni mu nisu mogli pomoći. Ali je zato Lufthansa mogla. Jedan je njihov avion letio u 5.15 za Hannover. Zamolio je Denisa Gaunta da ga odveze natrag na Heathrow.

I najmudrije smišljeni pIanovi miševa i ljudi, kako bi to rekao onaj škotski pjesnik, ponekad na koncu ispadnu nalik na pseći doručak. Avion poljskog aerotransporta za Varšavu preko Istočnog Berlina trebao je poletjeti u 3.30. Kad je, međutim, pilot uključio letne sustave, upalila se crvena lampica. Otkrilo se da je riječ o samo jednom neispravnom solenoidu, ali je to odgodilo let do šest. U čekaonici je bojnica Ljudmila Vanavskaja pogledala na ekran s informacijama o polijetanju, pročitala napomenu o odgađanju uzlijetanja zbog tehničkih razloga, tiho opsovala i vratila se svojoj knjizi.

McCready je već izlazio iz ureda kad je zazvonio telefon. Trenutak je bio u nedoumici da li da je javi, pa na kraju zaključio da bi trebao. Možda je nešto važno. Bio je to Edwards.

— Sam, netko me ima na zubu. Slušaj, Sam, ti nemaš, u smislu apsolutno nemaš, moje dopuštenje da odeš u Istočnu Njemačku. Je li to jasno?

— Apsolutno, Timothy, da ne može biti jasnije. — Odlično, — rekao je pomoćnik šefa i spustio slušalicu. Gaunt

je mogao čuti i glas s druge strane žice i njegov odgovor. McCreadyju se Gaunt sve više sviđao. On je u njihov odjel

došao pred samo šest mjeseci, ali se već pokazao kao inteligentan i pouzdan suradnik koji zna držati jezik za zubima. Dok su se probijali kroz Hogarth Roundabout, presjecajući mnoge uglove u gustom prometu ljudi što su se u petak popodne vraćali kući, na putu prema cesti za Heathrow, odlučio je načeti temu.

— Sam, znam sam da si se našao u gustim situacijama, u kakvima nije bila ni ovčareva desna ruka, ali ti si u Istočnoj Njemačkoj ocrnjen, i gazda ti je zabranio da odeš tamo.

— Zabraniti je jedno, — rekao je McCready, — spriječiti je drugo.

Dok su išli kroz izlaznu čekaonicu Drugog terminala da uhvate Lufthansin avion za Hannover, on nije bacio ni pogled na bodru mladu ženu sa sjajnom plavom kosom i prodornim plavim očima što je sjedila i čitala niti dva metra od njega. A ni ona, kad je prošao kraj nje, nije podigla pogled na tog muškarca srednjeg stasa i prilično zgužvanog, s prorijeđenom smeđom kosom i u sivom kišnom ogrtaču.

McCreadyjev je avion poletio na vrijeme i sletio u Hannover u osam sati po mjesnom vremenu. Bojnica Vanavskaja je otišla u šest i u devet sletjela na Istočni Berlin Schonefeld. McCready je unajmio automobil i provezao se kroz Hildesheim i Salzgitter do svog odredišta u šumi kraj Goslara. Vanavskaju je dočekao automobil KGB-a i odvezao je u Normannenstrasse 22. Tu je morala pričekati sat vremena da je primi pukovnik Otto Voss, koji je imao zatvoreni sastanak s državnim ministrom sigurnosti Erichom Mielkeom.

* * * McCready je svom domaćinu bio telefonirao iz Londona. On ga

je dočekao na kućnim vratima svog pozamašneg doma, lijepo

preuređene lovačke kuće izgrađene na prostranoj padini s koje je danju pucao daleki pogled preko duge doline zaodjevene četinarima. Niti deset kilometara dalje svjetla su Goslara svjetlucala u mraku. Da dan već nije zgasnuo McCready bi mogao vidjeti, daleko na istoku, na dalekom vrhuncu Harza, krov visokog tornja. Bilo bi ga moguće pobrkati s lovačkom kulom, ali on to nije bio. Bio je to vidikovac, ali mu namjena nije bila lov na veprove, nego na ljude. Čovjek kojemu je McCready došao u goste odlučio je svoje ugodne umirovljeničke dane provesti na vidiku one granice na kojoj je nekoć stekao imetak.

Na mom se domaćinu već vide godine, pomislio je McCready dok ga je ovaj uvodio u drvetom obloženu dnevnu sobu urešenu veprovskim glavama i jelenjim rogovima. U kamenom je kaminu pucketala jarka vatra u brdima je čak i početkom rujna već bilo studeno.

Čovjek koji ga je pozdravio u međuvremenu je nabio dosta kila njegovo se nekoć mršavo tijelo zaokružilo, i dalje je, naravno, bio nizak, a zbog okruglog crvenog lica, na kojim se dizala sijeda kosa nalik na američki sladoled, izgledao je bezazlenije no ikad. i taj je dojam trajao sve dok mu se ne bi pogledalo u oči. Lukave oči, prepredene oči, koje su vidjele i previše, i sklopile mnogo pogodbi o životu i smrti, i živjele u kanalima i preživjele. Maligno dijete hladnoga rata, nekoć neokrunjeni kralj berlinskog podzemlja.

Kroz dvadeset godina, od podizanja Berlinskoga zida 1961. pa sve do odlaska u mirovinu 1981 Andre Kurzlinger je bio Grenzeganger doslovce čovjek koji ide preko granice, čovjek koji prelazi granicu. Baš mu je Zid pribavio imetak. Prije nego što je izgrađen, Istočni Berlinčani koji su željeli pobjeći na Zapad, naprosto bi došli u Istočni Berlin i prešli u Zapadni. A onda, u noći od 21. na 22. kolovoza 1961 veliki su betonski blokovi uvaljeni na svoja mjesta, i tako je Berlin postao podijeljeni grad. Mnogi su pokušali preskočiti preko Zida nekima je to i uspjelo.

Druge su odvukli u suzama i poslali na dugogodišnju robiju. Treći su pokošeni strojnicama na žici, gdje bi ostali visjeti kao zerdavi, sve dok ih ne bi odsjekli. Za većinu se prelaženje Zida svodilo na jedincati pokušaj. Za Kurzlingera, koji se do tada bavio samo trgovinom na crno i gangsterajem, to se pretvorilo u profesiju.

On je izvodio ljude za novac. Prelazio je preodjeven na najrazličitije načine, ili bi slao emisare, i dogovarao cijenu. Neki su plaćali u istočnim markama hrpom OST maraka. Za taj novac je Kurzlinger kupovao jedino troje što je vrijedilo u Istočnom Berlinu mađarske kovčege od svinjske kože, češke ploče klasične glazbe i kubanske cigare. Ta je roba bila tako jeftina da je Kurzlinger, čak i unatoč visokim troškovima njezina švercanja na Zapad, uspijevao izvući veliku dobit.

Drugi su prebjezi pristajali da mu plate u njemačkim markama kad stignu na Zapad i nađu posao. Tek su se malobrojni predomišljali. Kurzlinger je bio vrlo pedantan u utjerivanju dugova pritom se nekoliko njegovih krupnih ortaka brinulo da ga ne varaju.

Pričalo se i da radi za zapadnu obavještajnu. To nije bila istina, iako bi povremeno znao izvući ponekog i za račun CIA-e ili SIS-a. Pričalo se i da je kao ruka i rukavica i sa SSD-om i KGB-om to baš nije bilo jako vjerojatno, s obzirom na to koliku je štetu napravio Istočnoj Njemačkoj. Izvjesno je međutim podmitio toliko graničnih čuvara i komunističkih službenika da im se više ne sjeća ni broja. Za nj se pričalo i da službenika sklonog mitu njuši na sto koraka.

Iako je njegov teren bio Berlin, ipak je on imao svoje kanale i duž čitave granice između Istočne i Zapadne Njemačke, a koja se protezala od Baltika do Čehoslovačke. Kad se napokon s lijepim imetkom povukao u mirovnu, odlučio se nastaniti u Zapadnoj Njemačkoj, ali ne u Zapadnom Berlinu. Ipak se više nije mogao odmaknuti od granice. Njegovo je imanje bilo niti deset kilometara daleko granične crte, visoko u gorju Harz.

— I tako, Herr McCready, prijatelju moj Same, koliko je vremena prošlo.

Stajao je okrenut leđima prema vatri, umirovljeni gospodin u baršunastom smokingu, daleko od onog malog uličara zvjerskoga pogleda koji je 1945. ispuzao iz ruševina i počeo, za Lucky Strikes, Jenkijima dovoditi cure.

— I ti u mirovinu? — Ne, Andre, ja za svoju koricu kruha još moram raditi. Nisam,

znaš, bio pametan kao ti.

Kurzlingeru se ovo svidjelo. Pritisnuo je zvonce, i sluga je u kristalnim čašama donio oporo vino Mosel.

— I onda, — upitao je Kurzlinger, gledajući plamenove kroz vino, — što jedan starac može učiniti za silnu špijunsku službu Njezina Veličanstva?

McCready mu je rekao. Starina je nastavio zuriti u vatru, ali je napućio usne i odmahnuo glavom.

— Nisam ja više u tomu, Sam. Mirovina. Zato mi sad i daju mira. I jedni i drugi. Ali znaš, lijepo su me upozorili kao štu su, vjerujem, i tebe. Ako opet počnem, bacit će se na mene. Brza operacija, preko granice pa natrag, i tako će me srediti, tu u mom domu. I misle to sasvim ozbiljno. U svoje sam im doba, znaš i sam, napravio dosta štete.

— Znam, — odgovorio je McCready. — Osim toga, vremena se mijenjaju. Nekoć, u Berlinu, da,

mogao sam prijeći. Čak sam i na selu imao svoje prolaze. Ali svi su ti prolazi na kraju otkriveni, i zatvoreni. Mine koje sam dezaktivirao, u međuvremenu su zamijenili. Čuvari koje sam potplatio dobili su premještaj znaš da na toj granici nikad nisu dugo držali iste čuvare? Stalno su ih zamijenjivali. Moje su se veze sve ohladile. Sad je već prekasno.

— Ja moram prijeko, — rekao je McCready polako. — Zato što je s druge strane jedan naš. On je bolestan, i to teško. Ali ako ga uspijem izvući, to će vjerojatno dokrajčiti karijeru čovjeka koji sad vodi Abteillung II. Otta Vossa.

Kurzlinger se nije ni pomaknuo, ali su mu se oči najednom jako ohladile. Prije mnogo godina, i McCready je to znao, Kurzlinger je imao prijatelja. Vrlo bliskog, vjerojatno najbližeg što ga je ikad imao. Uhvatili su ga kad je prelazio preko Zida. Pričalo se kasnije da je digao ruke na predaju. Voss je, međutim, svejedno pucao u nj. Prvo kroz oba koljena, pa kroz oba lakta, pa kroz oba ramena. Napokon u želudac. Mecima s mekim vrhom.

— Idemo nešto pojesti, — rekao je Kurzlinger. — Upoznat ću te sa svojim sinom.

Lijep plavokos mladić od tridesetak godina koji im se pridružio za stolom nije mu, jasno, bio sin. Ali ga je Kurzlinger, naravno, bio

posinio. Povremeno bi mu se nasmiješio, i njegovo bi ga posvojče zadivljeno pogledalo.

— Siegfrieda sam doveo s Istoka, — rekao je Kurzlinger, da nečim počne razgovor. — On nije imao kamo i tako... sad živi tu sa mnom.

McCready je nastavio jesti. Slutio je da to nije sve. — Jesi li ikad čuo, — upitao je Kurzlinger dok su jeli grožđe,

— za Arbeitsgruppe Grenzen? Itekako jest. Granična radna ekipa. Duboko u srcu SSD-a,

daleko od svih Abteilunga i njihovih oznaka rimskim brojevima, radila je mala jedinica specijalizirana za krajnju bizarnost.

U većini zgoda, kad bi Marcus Wolf želio na Zapad prošvercati agenta, obavio bi to preko neutralne zemlje, gdje bi agent za boravka stekao svoju novu legendu lažnu životnu priču. SSD i HVA su, međutim, ponekad željeli preko granice prebaciti i nekoga da obavi crnu operaciju. Tada bi Istočni Nijemci sami probili rupu u svom obrambenom pojasu prema Zapadu. Većina je takvih rupa bila iskopana od zapada prema istoku, radi izvlačenja ljudi koji nisu smjeli otići. Ali kad bi SSD poželio da se rupa probuši za njezine potrebe, za taj bi posao poslala stručnjake Arbeitsgruppe Grenzen. Ti bi inženjerci, radeći u mrkloj noći jer su granicu nadzirali i zapadnonjemački graničari, iskopali rupe ispod bodljikave žice, probili usku stazu kroz minska polja, pazeći da pritom ne ostave nikakva traga.

Ipak, tako bi kroz mine nastao dvjestometarski prolaz. Stvarni bjegunci vjerojatno bi pritom bili uhvaćeni u reflektorske snopove i pokošeni mitraljezima, i onda je, napokon, tu bila još i ograda na zapadnoj strani. AGG bi je ostavio naizgled nedirnutom, samo bi presjekao rupu za agenta i iza njega je opet zatvorio. U tim noćima, kad su oni prebacivali nekoga na zapad, reflektori su bili okrenuti na drugu stranu, a prolaz kroz mine obično bi bio gusto obrasao travom, napose koncem ljeta, i ta bi se trava do jutra ispravila, i tako izbrisala svaki trag nogu u trku.

Kad su to radili Istočni Nijemci, u tome su im pomagali vlastiti graničari. Probijanje preko toga bilo je nešto sasvim drugo, jer tada nije bilo njihove suradnje.

— Sigfried je nekad radio za AGG, — rekao je Kurzlinger. — Sve dok i sam nije klisnuo kroz vlastitu rupu. Stasis ju je, naravno, smjesta zatvorio. Sigfriede, naš bi prijatelj htio na drugu stranu. Možeš li pomoći?

McCready se upitao je li dobro procijenio tog čovjeka. Nadao se da je tako. Kurzlinger je mrzio Vossa zbog onoga što je učinio, a bol čovjeka za njegovom ubijenom ljubavi ne smije se potcjenjivati.

Sigfried se na trenutak zamislio. — Bio je jedan prolaz, — rekao je napokon. — Sam sam ga

prokopao. On je bio za mene, tako da ga nisam spomenuo u izvještaju. Ali sam na koncu izišao drugim putem.

— I gdje je taj? — upitao je McCready. — Nedaleko odavde, odgovorio je Sigfried. Između Bad Sachsa

i Ellricha. Dohvatio je kartu i pokazao na dva gradića na jugu Harza, Bad

Sachs u Zapadnoj Njemačkoj i Ellrich u Istočnoj. — Mogu li ti vidjeti dokumente koje nosiš? — upitao je

Kurzlinger. McCready mu ih je predao. Sigfried ih je pomno pregledao.

— Dobri su, — rekao je, — ali će ti trebati i željeznički pasoš. Imam ga ja. Još vrijedi.

— Koje je vrijeme najzgodnije za polazak? — upitao je McCready.

— Četiri sata. Pred zoru. Noć je najcrnja, a stražari su već umorni, pa rjeđe prelaze reflektorima preko oranice. Trebat će nam i maskirna odjeća, za slučaj da nas ipak uhvate snopom. To bi nam moglo spasiti glave.

Još su jedan sat raspravljali o pojedinostima. — Shvatite, Herr McCready, — rekao je Sigfried, — prošlo je

pet godina. Možda se i ne sjetim gdje je to bilo. Na mjestu gdje sam prosjekao put kroz minska polja ostavio sam nit za pecanje. Možda je i ne pronađem. Ako ne uspijem, vraćamo se. Ići kroz minsko polje a bez poznavanja staze koju sam prosjekao to je sigurna smrt. A možda su je moji bivši kolege pronašli i zatvorili. U tom se slučaju vraćamo ako još možemo.

— Shvatio sam, — rekao je McCready, — i jako sam vam zahvaIan.

Potom su krenuli, Sigfried i McCready, u jedan sat u noći, u sporu, dvosatnu vožnju kroz brda. Kurzlinger je stajao na pragu.

— Pazi mi na dečka, — rekao je. — Činim to samo zbog onog dečka kojeg mi je Voss oteo prije toliko godina.

— Ako prođete, — rekao je Sigfried dok su se vozili,— propješačite deset kilometara do Nordhausena. Zaobiđite Ellrich tu ima stražara, i psi će lajati. Iz Nordhausena se odvezite vlakom na jug sve do Erfurta, pa autobusom do Weimara. U oba ćete se slučaja voziti s radnicima.

Tiho su se provezli kroz usnuli gradić Bad Sachs i parkirali se u predgrađu. Sigfried je zastao u mraku s kompasom i malom džepnom svjetiljkom. Kad je uhvatio orijentire, zaronio je u borovu šumu i krenuo na istok. McCready je pošao za njim.

* * * Četiri sata prije toga bojnica Vanavskaja se suočila s

pukovnikom Vossom u njegovu uredu. Prema riječima njegove sestre, u području Weimara mogao se

sakriti na jednome mjestu. Potom mu je ispričala o evakuaciji Bruna Morenza za vrijeme

Drugog svjetskog rata. — Imanje? — rekao je Voss. — Koje imanje? Tu ih je na

stotine. — Nije mi znala reći ime. Zna samo da je na petnaestak

kilometara od Weimara. Napravite obruč, pukovniče. Dovedite vojsku, i još danas, on je naš.

Pukovnik Voss je nazvao Abteilung XIII, službu obavještavanja i osiguranja Državne narodne armije ili NVA. Iz njezina su stožera na Karlshorstu zazvonili telefoni, i prije zore su na jug, prema Weimaru, krenuli kamioni.

Obruč je zatvoren, rekao je Voss u ponoć. Vojska će krenuti iz Weimara, i pročešljavati sektor po sektor, prema van sve do obruča. Pretražit će sva imanja, svaku konjušnicu, hambar, ostavu, štalu i

svinjac, sve dok ne stignu do obruča udaljenog petnaest kilometara. Mogu se samo ponadati, drugarice bojnice, da ste u pravu. Jer smo angažirali zaista velik broj ljudi.

U sitne je sate i on svojim osobnim automobilom krenuo na jug. S njim je pošla i bojnica Vanavskaja. Pročešljavanje je trebalo početi u zoru.

Glava šesta Sigfried je ležao potrbuške na rubu drvoreda i proučavao tamne

obrise stotinu metara dalje, gdje je počinjala Istočna Njemačka. McCready je ležao kraj njega. Bilo je to te subote u 3 ujutro.

Prije pet godina, također noću, Sigfried je sebi prosjekao rupu od podnožja posebno visokog bora na istočnoj strani, a prema sjajnoj bijeloj stijeni visoko na padini na zapadnoj strani. Nevolje je bila u tome što je uvijek očekivao da će tu stijenu gledati s istoka, u blijedom odsjevu prije svanuća. Nije bio predvidio da bi jednoga dana mogao krenuti u suprotnom smjeru. Sad je stijena bila visoko iznad njega, zaklonjena drvećem. Vidjeti se mogla samo iz točke duboko u ničijoj zemlji. Procijenio je položaj tog mjesta kako je najbolje znao i umio, propuzao zadnjih deset metara Zapadne Njemačke i počeo tiho cvikati žičanu ogradu.

Kad je izrezao rupu, Sigfried je dozvao McCreadyja podignutom rukom. Sad je on ispuzao iz zaklona i krenuo prema žici. Posljednjih je pet minuta proveo u proučavanju promatračnica istočnonjemačkih graničara, kao i metenja reflektorskih snopova. Sigfried je poziciju izabrao dobro na pola puta između dva stražarska tornja. Dodatna je prednost bila što je ljetni rast stabala proširio neke njihove grane još malo nad minsko polje tako je jedan reflektor bio bar djelimice zaklonjen tim dodatnim rastom. U jesen će ih doći potkresati, ali se to još nije dogodilo.

Drugi je reflektor imao jasan pogled na njihovu pIaniranu stazu, ali je čovjek iza njega očito bio umoran, ili mu je bilo dosadno, jer bi se on na kraju putanje znao ugasiti i na nekoliko minuta. A kad bi se opet upalio, uvijek je bio okrenut u suprotnom smjeru. Potom bi opet

krenuo prema njima, pa se vratio i ugasio. Ako njegov operater nastavi u istom stilu, bit će upozoreni nekoliko sekundi unaprijed.

Sigfried je trznuo glavom i propuzao kroz rupu. McCready je pošao za njim, vukući za sobom vreću od jute. Nijemac se okrenuo i vratio prosječenu žicu na njezino mjesto. Sad se mogla opaziti samo izbliza, a graničari nikad ne bi prelazili prugu da pogledaju žicu ako nisu već unaprijed opazili prosjek. Ni njima se nisu milila minska polja.

Želja je vukla da tih stotinu metara uzorane zemlje, sad već gusto obrasle, osim travom, i neobično visokim čičcima i koprivom, naprosto pretrče, ali su tu mogle biti i žice povezane sa zvučnim alarmima. Sigurnije je bilo puzati. Pa su zapuzali. Na pola su puta od lijevog reflektora bili zaklonjeni drvećem, ali se tada upalio desni. Obojica su se sledili u svojim zelenim odijelima i zabili lice u zemlju. Obojica su zacrnili ruke i lice, Sigfried pastom za cipele a McCready nagorjelim čepom, jer je to s druge strane mogao lakše oprati s lica.

Blijedo se svjetlo izlilo po njima, na trenutak zastalo, vratilo se i opet ugasilo. Deset je metara dalje Sigfried pronašao žicu i dao McCreadyju znak da je potrbuške zaobiđe. Još četrdeset metara pa su se našli u minskom polju. Tu su čičci i trava bili visoki do prsa. Nitko nije ni pokušao orati minsko polje.

Nijemac se osvrnuo. Visoko iznad krošanja McCready je opazio bijelu stijenu, mrlju bljedila na tamnoj pozadini borove šume. Sigfried je zakrenuo glavu i usporedio položaj divovskoga stabla s položajem stijene. Bio je deset metara desno od linije. Ponovno je zapuzao, ovaj put rubom minskoga polja. Kad je zastao, počeo je nježno pipkati kroz visoku travu. Nakon dvije minute McCready ga je začuo kako je izdahnuo psikavo, trijumfalno. Kažiprstom je i palcem držao tanki flaks. Nježno je povukao najlonsku nit. Ako se s druge strane otpusti, onda je to kraj misije. Ali se flaks napeo i izdržao.

— Pođite za flaksom, prošaptao je Sigfried. On će vas provesti kroz minsko polje sve do prokopa ispod žice. Staza je malo šira od metra. Kad se vraćate?

— Za dvadeset četiri sata, — odgovorio je McCready. — Ili četrdeset osam. Prije nego što od podnožja velikog stabla krenem na ovu stranu, dat ću znak malom baterijom. Pobrinite se da ograda

ostane otvorena. Ako me nema ni nakon četrdeset osam sati, zaboravite. Znači da se neću ni vratiti.

Zapuzao je na trbuhu i nestao u minskom polju, ne baš sasvim skrivenom visokom travom i korovom. Sigfried je pričekao da se reflektorski snop još jednom prelije preko njega, i onda se pužući vratio na zapad.

McCready je nastavio kroz mine, tragom najlonske niti. Povremeno bi je zatezao da provjeri je li još ravna. Znao je da zapravo neće vidjeti nikakve mine. Nisu to bile velike tanjuraste mine koje mogu u zrak baciti čitav kamion. Bile su to male, protupješačke mine, napravljenje od plastike, koje ne reagiraju na detektore metala, s kojima su bjegunci već pokušavali proći, ali bezuspješno. Mine su bile zakopane i aktivirale su se na pritisak. Ne bi eksplodirale kad bi na njih nagazio zec ili lisica, ali su na težinu ljudskoga tijela bile dovoljno osjetljive, i bile su dovoljno opake da čovjeku raznesu nogu, utrobu, da mu istrgnu pluća. Često i ne bi ubile smjesta, nego bi ranjeni bjegunac urlao čitavu noć sve dok u zoru ne bi došli graničari s vodičem, da pokupe truplo.

McCready je pred sobom ugledao uzdignute prave valove žice s oštricama, no to je već bio kraj minskoga polja. Flaks ga je bio doveo do plitkog udubljenja ispod žice. Okrenuo se na leđa, jutenom vrećom gurnuo žicu prema gore i odgurnuo se petama. Sve centimetar po centimetar zapuzao je ispod spleta žica. Nad sobom je ugledao svjetlucave britvice zbog kojih je takva žica bila toliko bolnija od bodljikave.

Pojas je žice bio širok deset metara, a visok dva i pol. Kad je izišao s istočne strane, otkrio je da je najlonska nit zavezana za kolčić skoro izvaljen iz zemlje. Još samo jedan potez, i on bi se otkinuo, pa bi se moralo odustati od čitavog prelaženja. Prekrio ga je debelim pokrovom borovih grančica, zapamtio da se nalazi točno ispred pogolema bora, pružio pred sebe kompas i otpuzao dalje od ograde.

Zapuzao je prema orijentiru na 90 stupnjeva, sve dok nije došao do staze. Tu je skinuo kombinezon, obavio ga oko kompasa. Stazom bi mogli naići psi i nanjušiti odjeću, pa ju je sakrio u šumi, ispod borovih iglica desetak metara daleko od staze. Na rubu je staze prelomio granu

iznad visine glave i ostavio je da visi na komadiću kore. Nitko je drugi neće opaziti, ali on hoće.

Na povratku će morati pronaći stazu, slomljenu granu, i opet se dokopati kombinezona i kompasa. Skretanje za 270 stupnjeva dovest će ga opet do divovskog bora. Okrenuo se i pošao na istok. U hodu je pamtio svaki orijentir srušena stabla, naslagane klade, okuke i zavijutke. Nakon skoro dva kilometra izbio je na cestu i pred sobom ugledao zvonik luteranske crkve u Ellrichu.

Zaobišao je selo, u skladu s primljenim uputama, pa pošao kroz polja pokošena žita sve dok nije presjekao cestu za

Nordhausen, osam kilometara dalje. Tek je bilo prošlo pet. Nastavio je držeći se ruba ceste, spreman da se baci u jarak ako bi iz ijednoga smjera naišlo vozilo. Južnije se nadao da će mu otrcana radnička vjetrovka, samtaste hlače, čizme i šiltkapa, kakvu nose toliki njemački zemljoradnici, pomoći da izbjegne pomniji pregled. Ovdje je, međutim, zajednica bila tako malena da se svi međusobno poznaju. Nije mu zaista sad trebalo da ga netko pita kamo ide, još manje otkud je došao. Iza njega su bili samo Ellrich i granica, i samo je od tamo i mogao doći.

Pred Nordhausenom mu se nasmiješila sreća. Preko plota ispred zamračene kuće ugledao je bicikl naslonjen na stablo. Zahrđao ali upotrebljiv. Odvagnuo je rizik u koji se upušta krađom, nasuprot prednostima što ih bicikl ima pred nogama kad treba prevaliti poduži put. Ako za pola sata ne otkriju da je nestao, onda se to isplati učiniti. Uzeo ga je, prošao s njim pješice stotinjak metara, a onda ga uzjahao i odvezao se na kolodvor. Bilo je pet do šest. Prvi vlak za Erfurt dolazi za petnaest minuta.

Ne peronu je bilo nekoliko desetaka radnika koji su čekali da krenu na jug, na posao. Izvadio je novac, kupio kartu, i tad je u stanicu puckajući ušao vlak staromodna parnjača, ali na vrijeme. Navikao na funkcioniranje britanskih prigradskih linija, zbog ovog je bio posebno sretan.

Predao je bicikl u teretni vagon i zauzeo mjesto na drvenoj klupi. Vlak je stao u Sonderhausenu, Greussenu i Strassfurtu, i onda se u 6.41 dovezao u Erfurt. Podigao je bicikl i nagazio na pedale kroz

ulice prema istočnim predgrađima, sve do početka autoceste broj sedam za Weimar.

Malo iza pola osam, nekoliko kilometara istočno od grada, iza njega se pojavio traktor. Za sobom je vukao ravnu prikolicu, a za voIanom je bio stariji muškarac. Bio je u Erfurtu odvezao šećernu repu i sad se vraćao na imanje. Starac je usporio i stao.

— Steig mal rauf, — doviknuo je nadglasavajući brundanje trošnoga motora koji je rigao crni dim. McCready mu je zahvalno mahnuo rukom, bacio bicikl na platformu, pa se i sam popeo. Buka im je motora branila da razgovaraju, što je bilo dobro, jer McCready, unatoč tome što je tečno govorio njemački, ipak nije bio verziran u dijalektu Donje Thuringie. No stari je seljak bio sasvim zadovoljan i sisanjem prazne lule i vožnjom. Petnaestak kilometara od Weimara McCready je ugledao zid vojnika.

Bili su na cesti, nekoliko desetaka njih, a proširili su se i preko polja na lijevo i desno. Kroz stabljike kukuruza vidio je njihove kacige. Desno je vodila seoska oputina. Uz nju su redom stajali vojnici, međusobno razmaknuti desetak metara, okrenuti prema Weimaru. Traktor je usporio pred pregrađenom cestom, te napokon stao. Narednik je doviknuo vozaču da isključi motor. Starac mu je odviknuo, i rekao otprilike Ako ga sad zaustavim, tko će ga više pokrenuti? Jedino ako me vi, dečki, malo pogurate. Narednik je malo razmislio o tome, slegnuo ramenima i gestom od starca zatražio papire. Pogledao ih je, vratio mu ih i stigao do McCreadyja koji je sjedio na prikolici.

— Papiere, — rekao je. McCready mu je pružio legitimaciju. U njoj je pisalo da je on Martin Hahn, poljoprivredni radnik, a bila je izdana u weimarskom upravnom području. Narednik, gradsko dijete iz Schwerina na sjeveru, najednom je njušnuo.

— Što je to? — upitao je. — Šećerna repa, — odgovorio je McCready. Nije sam rekao da

je stopist na traktoru, i nitko ga to nije ni pitao. Nije upozorio ni da je prikolica, prije šećerne repe, nosila

mnogo sočniji teret. Narednik je nafrnjio nos, vratio papire i mahnuo traktoru da produži. Iz Weimara je prema njima dolazio mnogo zanimljiviji kamion, a njemu je rečeno da se koncentrira na čovjeka

prosijede kose i rajnskog izgovora, koji želi izaći iz prstena, a ne na smrdljivi traktor koji u nj želi ući.

Traktor je stigao do seoskoga puta, pet kilometara od grada i tu ga je seljak isključio. McCready je skočio s prikolice, povukao bicikl na tlo, zahvalno mahnuo starom, pa nagazio na pedale prema gradu.

Od predgrađa pa nadalje, stalno se držao jarka, da izbjegne kamione što su rigali vojnike u zelenosivim odorama Narodne državne vojske, ili NVA. S njima je bio izmiješan i priličan broj svijetlije zelenih odora Narodne policije ili VOPO-a. Na uglovima su stajali grozdovi weimarskih građana i radoznalo pratili što se to zbiva. Neki su tvrdili da je to sigurno vojna vježba nitko se tome nije usprotivio. U vojsci se događaju i manevri. Bilo je to nešto normalno, iako baš nije bilo uobičajeno u centru grada.

McCready Je poželio pIan grada, ali nije mogao sebi dopustiti da ga vide kako ga razgledava. On nije turist. Svoj je put zapamtio prema karti posuđenoj iz istočnonjemačkog odjela u Londonu, a koju je proučio u avionu za Hannover. U grad je ušao Erfurtstrasseom, pa se zaputio ravno prema staroj gradskoj jezgri, sve dok se nada nj nije ustobočilo Narodno kazalište. Asfalt se pretvorio u kaldrmu. Skrenuo je lijevo u Heinrich Heine Strasse i produžio za Karl Marx Platz. Tu je sjahao i počeo gurati bicikl, oborene glave, dok su kraj njega u oba smjera jurili automobili VOPO-a.

Na Rathenau Platzu je potražio Brennerstrasse, i našao je na drugom kraju trga. Koliko se sjećao, Bockstasse je trebala biti desno, i bila je. Broj četrnaest je bila stara zgrada, koja je već dugo vapila za popravkom, kao otprilike i sve drugo u Herr Honeckerovu raju. Boja i žbuka već su otpadali, a imena su na osam zvonaca bila izblijedila. Ipak je uspio razabrati, uz stan broj tri, jedincato ime Neumann. Progurao je bicikl kroz velika kućna vrata, ostavio ga u veži popločanoj kamenom i krenuo gore. Na svakom su katu bila po dva stana. Broj tri je bio još jedan kat više. Skinuo je kapu, poravnao sako i pozvonio. Bilo je deset do devet.

Neko se vrijeme nije ništa dogodilo. Nakon dvije minute začulo se povlačenje nogu i onda su se vrata polako otvorila. Fraulein Neumann je bila jako stara, u crnoj haljini, sijeda i oslonjena na dva

štapa. McCready je procijenio da se već primakla devedesetoj. Ona je podigla pogled i rekla

— Ja? On se široko nasmiješio, kao da ju je prepoznao. — Da, to ste vi, Fraulein. Kako ste se promijenili. Ali ne više od

mene. Sigurno me se ne sjećate. Martin Hahn. Ja sam prije četrdeset godina bio vaš đak.

Ona ga je gledala tupo, svijetloplavim očima kroz naočale sa zlatnim okvirom.

— Slučajno sam se našao u Weimaru. Ja sam, znate, iz Berlina. Tamo živim. Pa sam se upitao jeste li još tu. Našao sam vas u telefonskom imeniku. Pa sam mislio, možda vas nađem. Mogu li ući?

Ona se odmaknula i on je ušao. Mračni hodnik, pljesniv od starosti. Ona ga je odvela, zibajući se na artritičnim koljenima i gležnjevima, do dnevne sobe s prozorima okrenutim na ulicu. Pričekao je da ona sjedne, pa sjeo i sam.

— I tako, ja sam vam bila učiteljica, u staroj osnovnoj školi u Heinrich Heine Strasse. Kad je to bilo?

— Mislim, sigurno 43. ili 44. Onda smo morali otići zbog bombardiranja. Iz Berlina. Ja sam ovamo bio evakuiran s ostalima. Sigurno je to bilo u ljeto 43. Ja sam bio u razredu s... ah, tko bi se sjetio... dobro, sjećam se Bruna Morenza. On je bio moj par.

Ona se na trenutak zagledala u nj, pa se digla na noge. Ustao je i on. Odgegala se do prozora i pogledala na ulicu. Ulicom je protandrkao kamion pun VOPO-vaca. Svi su sjedili uspravno, a za pojasom su im u koricama bili mađarski pištolji AP9.

— Stalno nekakve uniforme, — rekla je tiho, skoro sebi u bradu. Prvo nacisti, pa sad komunisti, i stalno uniforme i pištolji. Prvo Gestapo, pa sad SSD. O, Njemačko, što smo to učinili da smo zaslužili i jedne i druge?

Okrenula se od prozora. — Vi ste Britanac? Molim vas, sjednite? McCready je bio sretan da to može učiniti. Shvatio je da ta

starica, unatoč svojoj dobi, ima um oštar kao britva. — Zašto ste izrekli tu krajnje neobičnu tvrdnju? — upitao je on

indignirano. Ali ona nije nasjela tom glumljenom bijesu.

— Tri razloga. Kao prvo, sjećam se svih dječaka koje sam podučavala u toj školi za vrijeme rata i poslije, i među njima nema nikakvog Martina Hahna. Kao drugo, škola nije bila na Heinrich Heine Strasse. Heine je bio Židov nacisti su izbrisali njegovo ime sa svih ulica i spomenika.

McCreadyju je došlo da samog sebe raspali nogom u tur. Trebao je znati da je ime Heinea, jednog od najvećih njemačkih pjesnika, vraćeno tek poslije rata.

— Ako počnete vrištati, ili dignete uzbunu, — rekao je tiho, —ja vam neću učiniti ništa nažao. Ali će oni doći po mene, odvesti me i strijeljati. Pa vi sad birajte.

Ona se opet dogegala do svog naslonjača i sjela, i onda se, na način jakih ljudi, počela prisjećati.

— Godine 1934. bila sam profesorica na Humboldtovu sveučilištu u Berlinu. Najmlađi profesor, i jedina žena među njima. A onda su na vlast došli nacisti. Ja sam ih prezirala. i to sam i govorila. Valjda sam imala sreću, jer me nisu poslali u logor. Ali su oni bili milostivi, pa su me poslali da tu seljačkoj djeci držim razrednu nastavu.

— Poslije rata se nisam vratila na Humboldt. Djelimice zato što sam smatrala da djeca ovdje imaju pravo na poduku kakvu bih mogla pružiti i zlatnoj mladosti u Berlinu djelimice i zato što nisam željela naučavati ni komunističku verziju laži. I zato, gospodine Špijune, ja neću dići uzbunu.

— No ako me oni ipak uhvate, i ja im velim za vas? Ona se sad po prvi put nasmiješila. — Dragi moj mladiću, kad čovjek ima osamdeset osam godina,

onda ti ne mogu učiniti ništa više od onoga što ti je dobri Bog i tako namijenio, i to vrlo skoro. Zašto ste došli?

— Bruno Morenz. Da li ga se sjećate? — O, da, kako da ne. Je li u nevolji? — Da, Fraulein, i to grdnoj. On je tu negdje, nije daleko. Došao

je u misiji zbog mene. I sad se razbolio, u glavi. Potpuni slom. I on se krije negdje izvan grada, i potrebna mu je pomoć.

— Ta policija, svi ti vojnici. Tu su zbog Bruna?

— Da. Ako ja stignem prvi, možda mu pomognem. Možda ga izvučem na vrijeme.

— Zašto ste došli do mene? — Njegova sestra u Londonu, ona mi je ispričala nešto malo o

dvije ratne godine što ih je proveo ovdje. Samo da je bio vrlo nesretan, i da mu je jedini prijatelj bila njegova učiteljica Fraulein Neumann.

Ona se neko vrijeme zibala naprijednatrag. — Ubogi Bruno, — rekla je napokon, — ubogi prestrašeni

Bruno. Uvijek se tako bojao, i vike i bola. — Zašto se plašio, Fraulein Neumann? — Potjecao je iz socijaldemokratske hamburške obitelji. Otac

mu je poginuo za bombardiranja, ali je zacijelo pred smrt u svom domu o Hitleru rekao nešto ne baš jako pohvalno. Bruna su dodijelili seljaku u okolici grada, brutalnom čovjeku koji je osim toga i puno pio. A bio je, povrh svega, još i gorljivi nacist. Jedne je večeri Bruno zacijelo rekao nešto što je naučio od oca. Seljak je skinuo remen i izmlatio ga. Žestoko. Poslije toga se to ponovilo još mnogo puta. Bruno je mnogo puta bježao od kuće.

I gdje se tada skrivao, Fraulein? Molim vas, gdje? — U štaglju. Jednom mi je zgodom i pokazao. Ja sam otišla do

seljaka da mu objasnim neke stvari. Na kraju je sjenokoše bio štagalj, podalje od kuće i drugih štagljeva. Bruno je u balama sijena na tavanu izbušio rupu. Tu bi se zavukao i pričekao da seljak padne u svoj uobičajeni pijani san.

— I gdje je točno bila ta farma? — U zaselku Marionhainu. Ja mislim da je još tu. To su bila

samo četiri imanja skupljena zajedno. Sve je to sada kolektivizirano. Marionhain leži između dva sela, Obera i Nieder Grünstedta. Krenite cestom prema Erfurtu. Sedam kilometara dalje skrenite lijevo na seoski put. Tu je i putokaz. Imanje su nekad zvali Mullerov salaš, ali to se sada sigurno promijenilo. Vjerojatno je samo označeno brojem. Ali ako je još tu, potražite štagalj udaljen oko dvjesto metara od drugih, na kraju livade. Mislite da mu možete pomoći?

McCready je ustao. — Ako je tu, Fraulein, mogu pokušati. Kunem se da ću

pokušati, i hvala vam na pomoći.

Na vratima se okrenuo. — Rekli ste da ste zbog tri razloga pomislili da sam Englez, ali

ste mi naveli samo dva. — O, da. Odjeveni ste kao zemljoradnik, a rekli ste da dolazite

iz Berlina. U Berlinu nema seoskih imanja. Što znači da ste špijun, i da radite ili za njih... zabacila je glavu prema prozoru pred kojim je protutnjao još jedan kamion, ili za drugu stranu.

Mogao sam biti i agent SSD-a. Starica se nasmiješila. — Ne, Mister EngIander, ja se sjećam britanskih časnika iz

1945 nakratko prije nego što su došli Rusi. Bili ste previše pristojni. Seoski se put odvajao baš kako je gospođa bila i rekla, lijevo,

prema potezu bogatog poljoprivrednog zemljišta između autoceste broj sedam i Autobahna E40. Mali je natpis rekao OBER GRUNSTEDT. Odvezao se cestom na biciklu do kilometar dalekog križanja. Tu se put razdvajao. Lijevo je ležao Nieder Grunstedt. Okruživao ga je zid zelenih uniformi. S obje su mu strane ležala polja neobrana kukuruza, metar i pol visoka. Pognuo se nad guvernal, nagazio na pedale i odjurio desno. Obišao je Ober Grunstedt i ugledao još užu cestu. Niti kilometar dalje razabrao je krovove skupine seoskih kuća i štagalja, izgrađenih u turinškom stilu sa strmim krovovima, silno visokim sljemenima te vratima visokim i širokim da se u četvrtasta ograđena dvorišta mogu uvoziti vozovi sijena. Marionhain.

Želio je izbjeći prolazak kroz zaselak. Tu bi moglo biti seljaka koji bi u njemu smjesta prepoznali stranca. Sakrio je bicikl u kukuruz i uspeo se na humak da bolje vidi. Desno je ugledao usamljeni visoki štagalj, napravljen od opeke i crno okatranjenih greda, odmaknut od glavne skupine. Pogurio se u kukuruzima i počeo se okolo zaseoka probijati prema njemu. Na horizontu je plima zelenih uniformi krenula od Nieder Grunstedta.

* * * Tog je jutra radio i doktor Lothar Herrmann. Od onog brzojava

Fietzau u njemačkoj ambasadi u Londonu, a na koji je dobio odgovor kojim svoju istragu nije pomakao ni za korak, trag se nestalog Bruna

Morenza hladio sve više. On subotom obično nije radio, ali mu je sad trebalo nešto da mu skrene misli sa škripca u kojem se našao. Sinoć je večerao s generalnim direktorom, i nije mu bilo nimalo lako.

Povodom ubojstva u Heimendorfu nitko još nije bio uhićen. Policija još nije čak ni poslala tjeralicu za nekim s kim bi željela porazgovarati. Sve je izgledalo kao da su u pitanju jednog kompleta otisaka prstiju i dva ispucana pištoljska metka pritjerani do zida.

Velik je broj vrlo uvažene gospode, kako iz privatnog, tako i javnog sektora, bio pozvan na diskretan razgovor, na kraju kojeg bi u pravilu bili rumeni od neugode. Ipak su svi bili spremni na određenu suradnju. Davali su otiske, predavali pištolje radi testiranja, pribavljali alibije. Plod je svega toga bio... ništa.

Generalni je direktor iskazivao žaljenje, no ipak je bio neumoljiv. Službino odbijanje suradnje traje već i predugo. U ponedjeljak će ujutro on, generalni, otići do kancelarova ureda na razgovor s državnih tajnikom, čovjekom odgovornim, bar na političkom nivou, za BND. Bit će to vrlo mučan razgovor i on mu se, generalni, baš ne veseli. Ne veseli baš nimalo.

Doktor Herrmann je otvorio debeli dosje o zagraničnom radioprometu, a koji je pokrivao razdoblje od srijede do petka. Zamijetio je kako je toga, po svemu sudeći, bila vražja hrpa. Među VOPO-vcima je na području Jene došlo do nekakve frke. Onda mu je pogled pao na rečenicu izgovorenu između patrolnog automobila VOPO-a i centrale u Jeni. Krupan, prosijed, rajnski izgovor... Zamislio se. To mu je zazvučilo poznato...

Ušao je pomoćnik i pred gazdu stavio depešu. Ako Herr Doktor silom želi raditi i subotom ujutro, onda se može upoznati i s tekućim prometom. Depeša je bila znak dobre volje službe unutrašnjeg osiguranja, ili BfV-a. Ona je naprosto govorila da je neki oštrooki službenik u hannoverskoj zračnoj luci opazio izvjesno lice kako ulazi u Njemačku avionom iz Londona, a pod imenom MaitIand. Budući da je bio budan, BfVovac je pogledao u arhivu i proslijedio njegovu identifikacuju u glavnu centralu u Kolnu. Koln ju je proslijedio u Pullach. Taj MaitIand je zapravo bio gospodin Sam McCready.

Doktor Herrmann je to doživio kao uvredu. Krajnje je neuljudno da viši službenik savezničke službe u NATO-u ulazi u zemlju

nenajavljen, i neobično. Osim ako... pogledao je uhvaćene poruke iz Jene i depešu ih Hannovera. Ne bi se usudio, pomislio je. A onda je drugi dio njegove svijesti rekao o, da, itekako bi se usudio. Doktor Herrmann je digao slušalicu i izdao potrebne naredbe.

* * * McCready je izišao iz zaklona kukuruzišta, osvrnuo se lijevo i

desno, pa prešao onih nekoliko metara trave koliko ga je dijelilo od štaglja. Dok je ulazio, vrata su zaškripala na zahrđalim stožerima. U tamu su brizgali snopovi svjetla iz desetka pukotina u daskama, i otkrivali ples trunja prašine u zraku i zgrbljene sjene starih kola i kolica, konjske orme i zahrđalih korita. Podigao je pogled. Gornji je kat, do kojeg se dolazilo okomitim ljestvama, bio zatrpan sijenom. Uspeo se uz ljestve i tiho zazvao.

— Bruno. Odgovora nije bilo. Prošao je kraj nabacanog sijena i pogledom

potražio znak poremećaja. Na kraju je štaglja ugledao djelić materijala kišnog ogrtača kako viri između dvije bale. Nježno je podigao jednu od njih.

Bruno Morenz je ležao na boku u svom skrovištu. Oči su mu bile otvorene, ali se nije ni pomaknuo. Kad je u njegovu rupu prodrlo svjetlo, Bruno se trznuo.

— Bruno, to sam ja. Sam. Tvoj prijatelj. Bruno, daj me pogledaj.

Morenz je skrenuo pogled prema McCreadyju. Lice mu je bilo posivjelo i neobrijano. Već tri dana nije ništa ni okusio, a pio je samo ustajalu vodu iz bačve. Pogled mu je bio rasplinut. Dok je tako zurio u McCreadyja, pokušavao je izoštriti sliku.

— Sam? — Da, Sam. Sam McCready. — Sam, nemoj im reći da sam tu. Neće me naći ako im ti to ne

kažeš. — Nikad im neću reći, Bruno. Nikada. Kroz pukotinu je u daskama opazio vrstu zelenih odora kako se

kroz kukuruzište primiče Ober Grunstedtu.

— Bruno, daj pokušaj sjesti. Pomogao je Morenzu da se uspravi u sjedeći položaj i nasloni

leđima na bale sijena. — Bruno, moramo požuriti. Pokušat ću te izvući odavde. Morenz je tupo odmahnuo glavom. — Ostanimo tu, Sam. Tu smo sigurni. Ovdje me nitko nikad

neće naći. Ne, pomislio je McCready, pijani te seljak ne bi našao. Ali pet

stotina vojnika bi. Pokušao je podići Morenza na noge, ali to je bilo beznadno. Naprosto je bio pretežak. Noge mu nisu radile. Kad mu je spleo šake preko prsa, osjetio je izbočinu pod lijevom mišicom.

Pustio ga je da opet padne u sijeno. Morenz se opet sklupčao. McCready je shvatio da ga nikad ne bi uspio odvesti natrag do granice kraj Ellricha, provesti ga ispod žice i preko minskoga polja. S njim je bilo gotovo.

Kroz pukotinu, preko klipova kukuruza što su blistali na suncu, zelene su odore dolazile u rojevima preko farmi i štagljeva Ober Grünstedta. Marionhan je sljedeći.

— Bio sam kod Fraulein Neumann. Sjećaš se Fraulein Neumann? Ona je divna.

— Da, divna. Ona možda i zna da sam tu, ali im neće reći. — Nikad, Bruno. Nikada. Rekla je da si sigurno napravio

zadaću. Htjela bi je ispraviti. Morenz je otkopčao kišni ogrtač pa ispod njega polako izvukao

debeli priručnik u crvenim koricama. Na plastičnom je ovitku bio zlatni srp i čekić. Kravata mu je bila razvezana, a košulja raskopčana. Oka vrata mu je na komadiću lika visio ključ.

— Žedan sam, Sam. McCready je iz vanjskoga džepa izvadio srebrnu priručnu

bočicu i pružio mu je. Morenz je pohlepno popio viski. McCready je pogledao kroz pukotinu. Vojnici su bili gotovi s Ober Grunstedtom. Neki su krenuli seoskom cestom, drugi su se razvili u lepezu preko polja.

— Sam, ja ostajem tu, rekao je Morenz. — Da, — rekao je McCready, — ti ostaješ tu. Zbogom, stari

druže, i slatko spavaj. Nitko te više ničim neće povrijediti.

— Nikad više, — promrmljao je on i zaspao. McCready je već htio ustati, kad je na Morenzovim prsima opazio odbljesak ključa. Polako mu je skinuo uzicu s vrata, zabio priručnik u torbu, kliznuo niz ljestve i klisnuo u kukuruze. Dvije se minute potom zatvorio obruč. Bilo je podne.

Trebalo mu je dvanaest sati da se vrati do divovskog bora na granici kraj sela Ellrich. Presvukao se u kombinezon i pričekao pod krošnjama do tri i pol. Onda je sitnom baterijom triput bljesnuo prema bijeloj stijeni s druge strane granice i podvukao se pod žicu, pa propuzao preko minskoga polja i preorane pruge. Kraj ograde ga je dočekao Sigfried.

Dok su se vozili prema Goslaru, pogledao je ključić što ga je uzeo od Bruna Morenza. Bio je čeličan, a straga mu je bilo ugravirano FLUGHAFEN KӦLN. Nakon krepkog se doručka pozdravio s Kurzlingerom i Sigfriedom pa se odvezao na jugozapad, a ne na sjever u Hannover.

* * * Te subote, u jedan popodne, vojnici su napokon stupili u vezu s

pukovnikom Vossom, koji je stigao u štapskim kolima, praćen damom u civilnoj odjeći. Uspeli su se ljestavama i pregledali truplo u slami. Obavljena je temeljita pretraga, štagalj je skoro rastavljen na dijelove, ali nigdje ni traga ni glasa nikakvom pisanom materijalu, nekmoli pak debelom priručniku. Ali oni, napokon, i nisu znali što zapravo traže.

Vojnik je iz mrtvačevih ruku teškom mukom izvukao srebrnu bočicu i predao je pukovniku Vossu. On ju je njušnuo i promrmljao Cijanid. Bojnica Vanavskaja ju je uzela i okrenula. Straga je pisalo HARRODS, LONDON. Potom se poslužila vrlo nedamskim izrazom, iako je pukovnik Voss tek ovlaš vladao ruskim, ipak mu se učinilo da je to zazvučalo kao Jebo majku.

Nedjelja McCready je u kölnsku zračnu luku ušao u podne, te je dobrano

uranio na avion u jedan.

Kartu Hannover-London promijenio je u Köln-London, potvrdio rezervaciju i odlunjao do čeličnih ormarića za prtljagu sa strane šalterske dvorane. Izvadio je čelični ključić i ubacio ga u ormarić broj četrdeset sedam. Unutra je bila crna platnena torba koju je izvukao.

— Hvala vam što ste mi izvadili torbu, Herr McCready. Okrenuo se. Tri metra od njega stajao je zamjenik šefa Direkcije

za operacije BND-a. Malo podalje stajala su dva krupna gospodina. Jedan je proučavao nokte, drugi strop, kao da traži pukotine.

— O, doktore Herrmann, baš mi je drago što vas opet vidim. Koje vas je to dobro dovelo u Köln?

— Torba... ako izvolite, gospodine McCready. On ju je predao. Herrmann ju je proslijedio jednome od svojih.

Mogao si je priuštiti srdačnost. — No dajte, gospodine McCready, mi Nijemci smo gostoljubiv

svijet. Dopustite mi da vas otpratim do aviona. Sigurno ga ne želite propustiti.

Krenuli su prema pasoškoj kontroli. — Jedan moj kolega... natuknuo mu je Herrmann. — Više se neće vratiti, doktore Herrmann. — O, siroti čovjek. No možda je tako i bolje. Stigli su do pasoške kontrole. Doktor Herrmann je izvukao

legitimaciju, bljesnuo njome pred nosom imigracijskog službenika, i brzo su ih propustili. Prije polijetanja aviona, ispratili su McCreadyja sve do njegovih vrata.

— Gospodine McCready. Okrenuo se u vratima. Herrmann se napokon nasmiješio. — I mi znamo slušati zagranično klepetanje. Sretan put,

gospodine McCready. Pozdravite mi London. Vijesti su u London stigle s tjedan dana zakašnjenja. Generala

Pankratina su premjestili. Ubuduće će zapovijedati kompleksom vojnih kaznioničkih logora u Kazahstanu.

* * * Claudia Stuart je tu vijest doznala od svog čovjeka u

moskovskoj ambasadi. Ona se i dalje valjuškala u panegiricima koji su

po njoj pljuštali odozgo dok su vojni analitičari proučavali kompletan sovjetski ratni raspored, i bila je spremna da se prema svom sovjetskom generalu odnosi filozofski. Jer, kao što je zamijetila Chrisu Appleyardu u komesarijatu, Sačuvao je i kožu i čin. Bolje i to nego rudnici olova u Jakutiji. Što se pak tiče nas, mislim, to nam je ovakvo rješenje jeftinije od stambene zgrade u Santa Barbari.

Interludij Izlaganje se nastavilo i sutradan ujutro, u utorak. Timothy

Edwards je bio sama pristojnost najformalnijega tipa, ali se potajno molio Bogu da se na čitavu tu priču što prije stavi točka. Imao je on, baš kao i dva kontrolora među kojima je sjedio, i svojega posla.

— Hvala vam što ste nas podsjetili na događaje iz 1985 — rekao je, — iako mislim da bi se moglo reći da s obavještajnog gledišta ta godina danas predstavlja jedno drukčije, pače i iščezlo doba.

Denis Gaunt nije padao na te fore. Znao je da ima pravo podsjetiti na one epizode iz karijere šefa svojega odjela koje želi, eda bi komisiju uvjerio da ponuka šefa na promjenu odluke. Znao je da su izgledi da Timothy Edwards podnese takvu preporuku prilično mršavi, ali će na kraju zasijedanja ipak odlučiti većina, i on je zapravo želio apelirati na dva kontrolora. Ustao je, prišao službeniku Arhiva i zamolio ga za sljedeći dosje.

Samu McCreadyju je bilo vruće i sve dosadnije. Za razliku od Gaunta, znao je da su mu šanse mršave kao držak metle. Na komisiji je inzistirao iz čiste želje da lupi kontru. Zavalio se i pustio misli da odlutaju. Štogod Denis Gaunt rekao, bit će to nešto što već otprije zna.

Prošlo je već toliko vremena, čitavih trideset godina, što ih je proveo u malom svijetu Century Housa i Tajnoj obavještajnoj službi, skoro čitav njegov radni vijek. Pitao se kamo bi i mogao poći ako ga sada izguraju. A pitao se, i to ne po prvi put, kako je uopće i dospio u taj čudni, sjenoviti svijet. Ništa u njegovu rođenju u okrilju radničke klase nije najavljivalo da bi jednoga dana mogao postati višim službenikom SIS-a.

* * * Rodio se u proljeće 1939 iste godine kad je izbio Drugi svjetski

rat, kao sin mljekara u južnom Londonu. A oca se sjećao tek maglovito, u nekoliko sleđenih bljeskova.

Kao beba je, skupa s majkom, nakon pada Francuske 1940 bio evakuiran iz Londona, u doba kad je Luftwaffe počeo svoje dugo toplo ljeto napada na britansku prijestolnicu. Poslije toga su se, bar mu je tako pričala mati, u jesen 1940. vratili u malu kuću s terasom u siromašnom ali urednom Norbury Streetu, ali mu je tada otac pošao u rat.

A bila je tu i slika roditelja s vjenčanja nje se sjeća sasvim jasno. Ona je bila u bijelom, s vjenčićem, a krupni muškarac kraj nje bio je vrlo ukočen i doličan u crnom odijelu i s karanfilom u zapućku. Slika je stajala iznad kamina, u srebrnom okviru kojeg je ona svaki dan gIancala. Poslije je na drugom kraju okvira svoje mjesto dobila i druga slika, fotografija krupnog nasmijanog muškarca u uniformi, i s naredničkim prugama na rukavu.

Majka je svakog dana odlazila od kuće, pa hvatala autobus za Croydon, gdje je prala stepenice i hodnike imućnim pripadnicima srednje klase. Osim toga donosila je kući i rublje na pranje sjeća se, iako jedva, kako je kuhinjica bila stalno puna pare dok bi mati prala čitavu noć da bi ujutro bila gotova.

Jednom je zgodom, a to je zacijelo bilo 1944 u kuću došao krupni nasmiješeni muškarac, pa ga digao u vis, a on je vrištao. Onda je opet otišao da se pridruži snagama koje su se iskrcale na normandijskim plažama i pogine u napadu na Caen. Sam se sjeća kako je mati tog ljeta puno plakala, i kako joj je on želio nešto reći, ali nije znao što, pa se na kraju i sam rasplakao, ni sam ne znajući zašto.

Sljedećeg je siječnja počeo ići u predškolu, tako da mati može svaki dan u Croydon, a da ga ne mora prepustiti brizi tetke Vi. Što je bilo baš šteta, jer je tetka Vi vodila trgovinu slatkiša u ulici i puštala bi ga da namoči prst u šerbet i onda ga obliže. Bilo je to baš onog proljeća kad su po Londonu počele pljuštati njemačke rakete V1, ispaljivane s rampi u Nizozemskoj.

Vrlo se jasno sjeća tog dana, malo prije svog šestog rođendana, kad je u školu došao čovjek u odori civilne zaštite, s limenim šeširom na glavi i s plinskom maskom što mu se zibala o boku.

Uslijedio je zračni napad, i djeca su jutro provela u podrumu, što je bilo mnogo zabavnije od nastave. Nakon što je odsviran svršetak uzbune, vratili su se u razred.

Onda je taj čovjek nešto šaptom porazgovarao s glavnom tetom, i onda ga je ona odvela za ruku iz učionice u svoju sobu iza razreda, i tu mu dala kolačić sa sjemenkama. On je tu pričekao, onako malen i sav smeten, sve dok nije došao onaj dobri čovjek iz Dr Barnardosa i odveo ga u sirotište. Poslije su mu rekli da više nema ni slike u srebrnom okviru ni fotografije krupnog, nasmiješenog muškarca s naredničkim prugama.

Na Barnardosu mu je išlo dobro, i prošao je sve ispite, pa kad je završio školu, pošao je u vojsku kao vojnički pripravnik. Kad je navršio osamnaestu, poslali su ga na Malaju, gdje se po džungli vodio neobjavljeni rat između Britanaca i komunističkih terorista. Bio je pridružen Obavještajnom korpusu kao pisar.

Jednoga je dana otišao svom pukovniku i nešto mu predložio. Pukovnik, časnik od karijere, na ovo je smjesta odgovorio Dajte to napišite, što je on i učinio.

Protuobavještajci su, uz pomoć mjesnih Kineza, uhvatili jednog od terorističkih vođa. McCready je predložio da se kroz kineske krugove pusti vijest da zarobljenik pjeva kao kanarinac, i da će ga izvjesnoga dana prebaciti iz Ipoha u Singapur.

Kad su teroristi napali konvoj, otkrilo se da je furgon iznutra oklopljen, te da ima puškarnice i skrivene strojnice na tronošcima. Kad je sa zasjedom bilo gotovo, u grmlju je ostalo šesnaest poginulih Kineza komunista, dvanaest ih je bilo teško ranjenih, a ostale su počistili malajski skauti. Sam McCready je ostao na dužnosti u Kuala Lumpuru još godina dana, nakon čega se demobilizirao i vratio u Englesku. Prijedlog što ga je napisao svom pukovniku zacijelo je bio arhiviran, ali ga je zacijelo i netko pročitao.

Baš je čekao u redu na Burzi rada tad se to još nije zvalo Centar za zapošljavanje kad ga je netko potapšao po mišici, i sredovječni ga muškarac u sakou od tvida i sa smeđim građanskim šeširom pozvao na

piće o obližnji pub. Nakon dva tjedna i još tri razgovora, već je bio regrutiran za Tvrtku. Od tada pa do danas, kroz trideset godina, Tvrtka je bila njegova obitelj, jedina što ju je imao u životu...

Začuo je svoje ime i trgnuo se iz snatrenja. Mogao bi i pripaziti, podsjetio je samoga sebe ta riječ je o tvojoj karijeri.

Ime mu je izrekao Denis Gaunt, s debelim fasciklom u ruci. — Vjerujem, gospodo, da bismo mogli u korist mog štićenika

razmotriti i niz događaja godine 1986 a koji bi već i sami po sebi opravdavali zahtjev da se prijevremeno umirovljenje Sama McCreadyja još jednom razmotri. Riječ je o događajima koji su počeli, bar koliko se nas tiču, jednog proljetnog jutra u Salisburškoj dolini...

Cijena nevjeste Glava prva Daleko desno, nad prugom pošumljena zemljišta, znanog pod

imenom Fox Covert, još je visjela slutnja magle, najavljujući dolazak toplog i bistrog dana.

Na brdašcu koje je dominiralo brežuljkastim krajem, a koje su naraštaji vojnika znali pod imenom Frog Hill, mješovita je družina časnika zauzela mjesto radi promatranja skorašnjih manevara kopnene vojske koja će simulirati boj snaga na nivou bataljona dva podjednako jaka protivnika. Na objema će stranama biti britanski vojnici, no zbog diplomatskih razloga podijeljeni ne u Britance i neprijatelja nego u Plave i Zelene. Zbog uvažavanja nekih od časnika koji su promatrali s brežuljka, bila je promijenjena čak i uobičajena oznaka jedne skupine kao Crvene.

Preko poteza brisanog prostora na sjevernom rubu Salisburijskoga polja, toli obljubljena u britanskoj vojsci, jer je zbog svoje sličnosti Srednjonjemačkoj ravnici, na kojoj bi se lako mogao voditi Treći svjetski rat, upravo savršen teren za manevre, sad su bili raspršeni suci koji će na koncu odrediti ishod bitke. Ljudi danas neće uistinu umirati danas će se na to samo pripremati.

Iza hrpice časnika bila su vozila koja su ih ovamo dopremila nekoliko stožernih automobila i mnogo veći broj manje udobnih džipova obojenih maskirnim prugama. Posilni iz intendantske čete postavili su poljske kuhinje da priprave nužni slijed zaparenih lončića čaja i kave, koje će od njih tražiti čitavog dana, te počeli razmotavati hladnu užinu od narezaka.

Časnici su miljeli okolo ili samo stajali u kojekakvim pozama i bavili se aktivnostima svojstvenima svim časnicima promatračima na svijetu. Neki su proučavali karte zaštićene plastičnim pokrovom, po kojima će se kasnije praviti oznake flomasterima, koje će na kraju izbrisati. Drugi su jakim dvogledima proučavali daleki teren. Treći su se pak smrtno ozbiljno savjetovali.

U sredini je hrpice stajao najviši britanski general, zapovjednik Južne vojne oblasti. Kraj njega je stajao njegov osobni gost, najstariji general među gostima. Između i malo iza njih stajao je bistri mladi prevoditelj, netom došao iz jezične škole, koji je obojici u uši mrmljao simultani prijevod.

Britanska je družina časnika bila veća i brojila malo više od trideset ljudi. Svi su se držali smrtno ozbiljno, kao da su svijesni i neobičnosti i važnosti događaja. Osim toga su se držali i pomalo oprezno, kao da se ne mogu otresti dugogodišnjih navika. Jer bila je to prva godina perestrojke, i makar su sovjetski časnici već bili pozvani da promatraju britanske manevre u Njemačkoj, tek su se sad po prvi put našli u srcu Engleske kao gosti britanske vojske. Stare navike ne umiru lako.

Rusi su bili smrtno ozbiljni koliko i Britanci, a možda i više. Bilo ih je sedamnaest, i svi su bili pažljivo odabrani i provjereni. Nekolicina ih je govorila engleski sasvim upotrebljivo, i to priznavala, petorica su engleski govorila savršeno i pretvarala se da uopće nije tako.

Vladanje engleskim nije, međutim, bio najvažniji kriterij pri njihovu izboru. Najvažnija je bila stručnost. Svi su sovjetski časnici bili stručnjaci na svom području i dobro upoznati s britanskom opremom, taktikom i strukturom vojske. Nije im bilo naređeno da samo slušaju što im se priča, još manje da u to i povjeruju zadaća im je, naprotiv, bila da sve marljivo izuče, ne dopuste da im išta

promakne, te izvijeste koliko su zapravo Britanci dobri, kakvom se opremom i kako služe, te što su im slabe točke, ako ih imaju.

Stigli su sinoć, nakon dana provedena u Londonu, uglavnom u vlastitoj ambasadi. Prva večera u časničkom restoranu u vojnoj bazi Tidworth bila je prilično formalna, makar i malo napeta, no sve je prošlo bez incidenta. Vicevi i pjesme doći će kasnije, vjerojatno druge ili treće večeri. Rusi su bili svjesni toga da su među njima sedamnaestoricom bar petorica koja motre ostale, a vjerojatno i jedan drugog.

Nitko to nije spomenuo britanskoj družini, baš kao što ni Britanci nisu smatrali za shodno pripomenuti da se među njihovom tridesetoricom nalaze četvorica promatrača iz protuobavještajne službe. Možda i zato što su britanski promatrači ovamo došli ne da motre na svoje zemljake, nego samo na Ruse.

Rusku su družinu tvorila dva generala, jedan je bio, sudeći po oznakama, general motoriziranog pješaštva, drugi oklopnih divizija zatim jedan pukovnik iz glavnog stožera pa jedan pukovnik, jedan bojnik i jedan satnik iz vojne obavještajne, svi deklarirani, što će reći da nisu skrivali pripadnost vojnoj obavještajnoj jedan pukovnik padobranaca ispod čije se otvorene terenske bluze vidio trokut plavobijelo isprugane majice, što je bila znak raspoznavanja Specsnaga ili Specijalnih jedinica te po jedan pukovnik i satnik iz pješaštva i oklopljenih. Uz ovo je tu bio i dopukovnik iz operativnog stožera, a uz njega i bojnik i dva satnika kao i pukovnik i bojnik, obojica vezisti.

Sovjetska vojna obavještajna služba poznata je pod kraticom GRU, i tri su deklarirana GRU-ovca nosila odgovarajuće oznake. Samo su oni znali da njoj pripadaju i bojnik-vezist i jedan od satnika iz operativnog stožera, koji su bili nedeklarirani. To nisu znali ni Britanci ni preostali Rusi.

Britanci opet nisu našli za shodno reći Rusima da je oko časničkog restorana u Tidworthu postavljeno dvadeset operativaca iz Službe sigurnosti koji će tu i ostati sve dok sovjetska delegacija ujutro trećega dana ne poleti iz Londona za Moskvu. Ti su promatrači sad njegovali travnjake i lijehe s cvijećem, posluživali kod stola i gIancali mesing. Kroz noć bi se smjenjivali, i naizmjence pod prismotrom

držali restoran, s motrišta rasutih u širokom krugu. Kao što je to prije nekoliko dana, na dogovoru u ministarstvu, šef glavnoga stožera rekao zapovjedniku Južne zone Stvarno ne bismo voljeli izgubiti nijednog od tih guzana.

Ratna je igra počela po pIanu u devet sati ujutro i nastavila se čitav dan. Padobranski desant, što ga je izveo Drugi bataljun padobranskoga puka, izvršen je neposredno poslije užine. Bojnik drugog padobranskog našao se uz sovjetskog pukovnika padobranaca, koji je sve to promatrao s najoštrijim zanimanjem.

— Kao što vidim, — zamijetio je Rus, — vi još dajete prednost pješačkom bacaču od dva palca.

— Vrlo korisno oruđe, — složio se Britanac, — djelotvorno i vrlo pouzdano.

— Slažem se, — rekao je Rus polaganim, krivo izgovorenim engleskim. — Služio sam se njima u Afganistanu.

— Zaista, i ja na FalkIandima, — napomenuo je bojnik iz Drugog padobranskog, i pritom pomislio, iako to nije i izrekao Razlika je samo u tome što smo mi na FalkIandima dobili rat po kratkom postupku, dok vi u Afganistanu pušite grdne batine.

Rus si je dopustio mračni smiješak. Britanac mu je odgovorio na isti način. Svinja, pomislio je Rus, sigurno sad misli kako nas praše u Afganistanu.

Obojica su se nastavila smiješiti. Nijedan nije mogao znati da će za dvije godine izuzetni novi generalni sekretar u Moskvi zapovjediti da se čitava sovjetska vojska povuče iz afganistanske avanture. Bili su to, međutim, tek prvi dani, a stare navike ne umiru lako.

Te je večeri atmosfera za stolom u vojarni Tidworth bila opuštenija. Poteklo je vino, na stolu se pojavila i votka, koja se u britanskoj vojsci rijetko pije. Preko jezične je barijere digao glavu i šaljivi element. Rusima je takt udarao najstariji general, onaj od motoriziranog pješaštva. On se duhovito našalio u prevođenom razgovoru s britanskim generalom, pa su se opustili. Bojnik iz operativnog stožera je poslušao britanskog tenkista i skoro prasnuo u smijeh prije nego što je shvatio da on engleski ne bi smio baš nimalo razumjeti, nego da mora pričekati na prijevod.

Bojnik iz Drugog padobranskog našao se kraj deklariranog majora sovjetske vojne obavještajne, ili GRU. Pomislio je kako bi trebao malo vježbati svoje natucanje ruskim.

— Gavaritepoanglijski? — upitao je. Rus je bio oduševljen. — Očenj maljenko, — odgovorio je, pa se vratio svom

klimavom engleskom. — Bojim se, mnogo malo. Trudim se kod kuće s knjigama, ali dobro baš ne.

— Sigurno bolje nego moj ruski, — odgovorio je padobranac.— Usput, ja sam Paul Sinclair.

— Molim, jako žao, — odgovorio je Rus. Pružio mu je ruku.— Pavel Kučenko.

Večera je sjajno uspjela i završila pjesmama u baru prije nego što su dvije časničke družbe u jedanaest sati odmarširale u svoje sobe. Mnogi bi od njih bili sretni da su se sutra ujutro mogli ostati izležavati ali su posilni dobili naredbu da se u sedam ujutro pojave sa šalicama čaja.

* * * A zapravo se bojnik Kučenko probudio već u pet, i sljedeća dva

sata proveo nečujno sjedeći pred čipkastim zavjesama što su pokrivale prozore njegove samačke sobe. Sjedio je uz pogašena svjetla i proučavao cestu što je tekla ispred časničkog restorana, a prema glavnom ulazu što se otvarao prema cesti za Tidworth. U polutami vrlo ranog jutra opazio je, ili bar povjerovao da je opazio, tri čovjeka, i procijenio da bi to mogli biti promatrači.

A opazio je i da se točno u šest sati pukovnik Arbuthnot pojavio na glavnim vratima restorana skoro točno ispod njega, i krenuo na, po svemu sudeći, uobičajeno jutarnje kondicijsko trčanje. Imao je razloga povjerovati da je to redovita navika jer je jučer ujutro opazio da je vremešni pukovnik učinio savršeno isto.

Pukovnika Arbuthnota nije bilo teško uočiti jer lijevu ruku nije imao od ramena. Izgubio ju je prije podosta godina u ophodnji s domorodačkim vojnicima u onom čudnom i već napol zaboravljenom ratu u brdima Dhofara, u pohodu na koji su krenuli Britanske specijalne snage i omanski vojnici, eda bi spriječili komuniste da

revolucijom sruše omanskog sultana i steknu vlast nad Hormuškim tjesnacem. Osjećajna mu je vojna komisija dopustila da ostane u vojsci, i tako je postao glavni intendant u tidworthskom časničkom restoranu. Sad je svako jutro, da bi ostao u formi, trčao svojih osam kilometara, niz cestu i natrag, i već je postao dio okoliša, tako u bijeloj trenirci s kapuljačom i plavim trakama, i s labavim lijevim rukavom uredno sa strane prikačenim za tkaninu. Bojnik Kučenko ga je već drugo jutro zamišljeno promatrao kako odlazi na trčanje.

Drugi je dan ratnih igara prošao bez incidenta, te su se napokon svi časnici obje države složili da su suci pošteno dosudili pobjedu Zelenima, koji su napokon zbacili Plave s njihovih položaja na Frog Hillu i osigurali Fox Covert od protunapada. Treća je večera prošla jako veselo, s mnoštvom zdravica, a kasnije i Kalinkom, popraćenom burnim pljeskom. Izveo ju je mladi ruski satnik iz operativnog stožera koji nije bio špijun, ali je zato imao lijep bariton. Ruska se grupa treba sutra skupiti u glavnom predvorju poslije doručka u 9 ujutro, i ukrcati se u autobus za Hearthrow. Autobus će doći iz Londona s dva člana ambasade, i oni će ih provesti kroz zračnu luku. Dok se pjevala Kalinka, nitko nije ni opazio da je u sobu pukovnika Arbuthnota, koja nije bila zaključana, ušao netko tko je iz nje, minutu poslije, jednako tiho i izišao, te se potom pridružio društvu za barom došavši iz smjera muškog nužnika.

Sutradan ujutro, u deset do šest, niza stube je časničkog rastorana zakaskala prilika u bijeloj trenirci s kapuljačom i plavim vrpcama, te s praznim lijevim rukavom zakopčanim sa strane, pa produžila prema glavnom ulazu. Priliku je opazio promatrač kroz staklo prozora na gornjem katu obližnje zgrade, udaljene dvjesto metara. To što je opazio odmah je i pribilježio, ali nije poduzeo ništa.

Na ulazu je iz stražarnice izišao desetnik straže i odsalutirao pojavi dok se provlačila ispod brklje. Budući da trkač na glavi nije imao časničku kapu, nije ni mogao propisno uzvratiti pozdrav, ali je zato digao ruku na odzdrav, pa se okrenuo u uobičajenom smjeru i potrčao prema Tidworthu.

U šest i deset desetnik je podigao pogled, zabuljio se i okrenuo svom naredniku.

— Upravo sam vidio pukovnika Arbuthnota kako je prošao,— rekao je.

— Pa? — upitao je narednik. — Dvaput, — rekao je desetnik. Narednik je bio umoran.

Obojici im je za dvadeset minuta dolazila smjena. Doručak je već čekao. Slegnuo je ramenima.

— Sigurno je nešto zaboravio, — rekao je. Zbog te će opaske požaliti. Kasnije, pred stegovnim sudom.

* * * Nakon što je pretrčao skoro kilometar, bojnik Kučenko se sakrio

među drveće kraj ceste, pa se izvukao iz ukradene trenirke i sakrio je duboko u grmlje. Kad se vratio na cestu, bio je u sivim fIanelskim hlačama i sakou od tvida, te košulji s kravatom. S ruhom su mu u neskladu bile samo Addidasove tenisice. Slutio je, iako u to nije mogao biti siguran, da sad kilometar iza njega trči ozlovoljeni pukovnik Arbuthnot, koji je rasuo deset jalovih minuta na traženje trenirke, sve dok nije zaključio da ju je zacijelo njegov posilni uzeo na pranje i poslije je nije vratio. Sad je nosio rezervnu, i još nije bio opazio da mu nema ni košulje, kravate, sakoa, hlača i para tenisica.

Kučenko je mogao lako ostati ispred britanskog pukovnika sve dok se ovaj ne okrene i pođe natrag, ali mu je taj trud prištedio automobil koji mu je došao s leđa i zaustavio se kad mu je mahnuo.

— Jako mi je žao, — rekao je, — ali mi se pokvario auto. Eno tamo. Pa sam se upitao ne bi li mi mogli pomoći u garaži u North Tidworthu?

— Još je malo rano, — odgovorio je vozač, ali vas mogu odvesti. Uskačite.

Padobranskog bi bojnika možda i zapanjilo što Kučenko najednom tako dobro vlada engleskim. Pa ipak se još osjećao strani izgovor.

— Niste baš otuda, ha? — upitao je vozač da pokrene razgovor. Kučenko se nasmijao.

— Ne. Ja sam iz Norveške. Obilazim vaše britanske katedrale.

Kučenka je susretljivi vozač u deset do sedam iskrcao u središtu snenoga gradića North Tidwortha. Potom je nastavio prema Marlboroughu. Vozač nikad neće doznati ni za jedan razlog da taj događaj spomene, a za nj ga nitko nikad neće ni upitati.

U centru je grada Kučenko potražio telefonsku govornicu pa točno u minutu do sedam, ubacivši novčić od 50 penija, nazvao izvjesni broj u Londonu. Veza se uspostavila kad je telefon zazvonio peti put.

— Molio bih vas gospodina Rotha, gospodina Joea Rotha, — rekao je Kučenko.

— Da, na telefonu Joe Roth, — odgovorio je glas s druge strane žice.

— Šteta, — rekao je Kučenko. — Mislim, stvarno sam se nadao da ću moći razgovarati s Chrisom Hayesom.

* * * U svom malom no otmjenom stanu u Mayfairu, Joe Roth se

ukočio, a sva su mu se profesionalna ticala ispružila kao da se upalilo crveno alarmno svjetlo. Probudio se tek pred dvadeset minuta, još je bio u pidžami, neobrijan, punio je kadu vodom i kuhao si prvu današnju kavu. Upravo je prolazio kroz dnevnu sobu, ušavši iz kuhinje, s voćnim sokom u jednoj i kavom u drugoj ruci, kad je zazvonio telefon. Bilo je još rano, čak i za njega, a on nije bio od onih koji spavaju do kasna, unatoč tome što njegovo mjesto Pomoćnika direktora za javne poslove američkoj ambasadi, ni pola kilometra odavde na Grosvenor Sguareu, nije od njega tražilo da se na posao javi prije deset.

Joe Roth je radio za CIA-u, ali nije bio i glava londonske postaje Kompanije. Ta je čast pripadala Wiliamu Carveru, a Carver je potpadao pod Odjel za zapadnu polutku, kao i sve druge glave postaja. Kao takav, Carver je bio deklarirani, što je značilo da su svi kojima je to nešto značilo znali što je on i kakvim se poslom bavi. Carver je normalno sjedio, i to po službenoj dužnosti, na sjednicama britanskog Glavnog obavještajnog odbora, službenog predstavnika Kompanije u Londonu.

Roth je stigao iz Ureda za specijalne projekte, iz biroa osnovanog prije samo šest godina, a koji se trebao baviti kako mu govori i samo ime projektima i aktivnim mjerama koje Iangley smatra toliko osjetljivima da je bolje da glava postaje poslije može tvrditi kako je nedužna čak i pred američkim neprijateljima.

Svi službenici CIA-e, bez obzira na kojem odjelu radili, imaju jedno pravo i jedno operativno ili profesionalno ime. Pravo je ime, u prijateljskim ambasadama, zaista pravo Joe Roth je zaista Joe Roth, i kao takav i naveden u diplomatskom popisu. Samo što je on, za razliku od Carvera, nedeklarirani, osim pred sićušnim najužim krugom od trojice-četvorice britanskih kolega u Tajnoj obavještajnoj službi. A i njegovo je profesionalno ime isto tako poznato samo toj nekolicini, kao i nekim kolegama u Americi. A kad ti ga netko hitne preko telefonske žice i to u 7 sati ujutro, i kad to još učini glas nebritanskog izgovora, to onda svakako zvuči kao alarmno zvonce.

— Jako mi je žao, — rekao je oprezno, — ali ste dobili Joea Rotha. S kim to razgovaram?

— Slušajte me pažljivo, gospodine Roth ili gospodine Hayes. Ja sam Pjotr Aleksandrovič Orlov, i pukovnik sam KGB-a...

— Čujte, ako je to neki vic... — Gospodine Roth, to što sam vas nazvao vašim operativnim

imenom za vas nije nikakav vic. A moj prelazak na stranu SAD-a, nije vic za mene. A baš vam to i nudim. Želim u Ameriku i to brzo. Još malo i bit će mi nemoguće vratiti se svojoj strani. Neće prihvatiti nikakve isprike. Ja posjedujem golemu količinu informacija od velike vrijednosti za vašu agenciju, gospodine Roth. Morate brzo donijeti odluku, ili se vraćam dok još nije kasno...

Roth je brzo žvrljao na notesu što ga je dohvatio s klupskoga stolića u dnevnoj sobi. Poslije se sjetio kako je pritom mislio Isuse, da Sam čuje ovo, popucale bi mu sve vijuge. Na notesu su još bili rezultati pokera što ga je sinoć igrao sa Samom McCreadyjem. Vratio se razgovoru.

— Gdje ste vi zapravo sada, pukovniče? — U telefonskoj govornici gradića kraj Salisburijskog polja,—

odgovorio je glas. U gramatičkom je pogledu njegov engleski bio skoro savršen. Samo je izgovor bio očito stran. Rotha su naučili kako

da razlikuje strane izgovore i određuje im mjesto. Ovaj je bio slavenski, vjerojatno ruski. Još se pitao hoće li se pokazati da je to bio samo još jedan od šašavih McCreadyjevih viceva, hoće li najednom preko telefona na nj pohrliti salve smijeha. Kvragu, nije bio čak ni prvi travnja. Bio je treći.

— Tri sam dana, — rekao je glas, — bio s družbom sovjetskih časnika koji su pratili britanske vojne manevre na Salisburijskom polju. Odsjeli smo u vojarni Tidworth. Tu sam došao pod maskom bojnika Pavela Kučenka iz GRU-a. Izišao sam prije sat vremena. Ako se ne vratim za jedan sat, neću se više uopće ni moći vratiti.

— Trebat će mi pola sata da se vratim. Gospodine Roth, imate trideset minuta da mi kažete svoju odluku.

— Dobro, pukovniče. Neka bude po vašem zasada. Volio bih da me nazovete za petnaest minuta. Linija će biti slobodna. Tada ćete dobiti svoj odgovor.

— Petnaest minuta, i onda se vraćam, — rekao je glas i slušalica se spustila.

Rothove su misli udarile u trk. Imao je trideset devet godina i u Agenciji je proveo dvanaest godina, i još mu se nikad nije dogodilo nešto takvo. Ali, ljudi znaju u Agenciji provesti i čitav svoj radni vijek a da nikad i ne nanjuše sovjetskog otpadnika. Pa ipak je on za njih znao, svi su za njih znali, sve su terenske operativce i kroz obuku i kroz predavanja stalno učili da budu spremni na mogućnost da im pristupi sovjetski otpadnik.

Znao je da se oni, poslije početnih, probnih pokušaja, većinom odlučuju za prelazak. Obično dolaze nakon dugog razmišljanja i pripremanja. Ljudima koji operiraju na zadanom području, a za koje se zna da su iz Agencije, šalju poruke Želio bih se naći s vama, pa da razmotrimo uvjete. Obično se od potencijalnog otpadnika traži da ostane na svome mjestu i pribavi rijeku informacija, i tek mu se tada dopusti da napokon prijeđe. Ako odbije, bar ga se nuka da donese punu torbu dokumenata. Količina koju požanje prije prelaska, ili je donese sa sobom, odredit će njegov položaj, nagradu, život kojim će živjeti. U njihovu se to zanatu zove cijena nevjeste.

Ponekad, ali samo ponekad, netko se znade i, kako se veli, došetati. Otpadnik se naprosto pojavi, nakon što je za sobom spalio sve

mostove, pa se više ne može vratiti. Tad se i nema što puno misliti onda ga ili prihvatiš ili odbaciš u izbjeglički logor. Potonje se rijetko kada radi, čak i u slučaju prilično neupotrebljivog otpadnika najnižeg nivoa, primjerice mornara trgovačke mornarice ili redova, koji zaista nemaju što ponuditi. To se obično čini samo ako detektor laži neposredno poslije bijega pokaže da je zapravo riječ o dezinformacijskom agentu. Tada ga Amerika odbija prihvatiti. Kad se takvo što dogodi, Rusi naprosto pregrizu govno, pa izvade agenta iz izbjegličkog logora i vrate ga kući.

Roth je znao da je KGB jednom zgodom preuzeo prebjega iz izbjegličkog logora i poslije ga likvidirao. Zato što je ovaj pao na poligrafskom testu iako je govorio istinu. Stroj je njegovu nervozu protumačio kao laž. Vrag ti i takvu sreću. Naravno, bilo je to u stara vremena danas su detektori laži mnogo bolji.

A sad je pred njima bio čovjek koji je za sebe tvrdio da je pukovnik KGB-a, i želio je naprosto došetati. Bez najave. Bez cjenjkanja. Bez torbe pune svježih dokumenata o KGB-ovim rezidentima iz njegova najnovijeg područja, i prelazi na njihovu stranu ni na Srednjem istoku ni u Latinskoj Americi, nego od svih mjesta baš u srcu Engleske, i to Amerikancima, a ne Britancima. Ili se već javio njima? Pa su ga odbili? Rothove su misli letjele preko svih tih mogućnosti, a sekunde su otkucavale.

Sedam i pet, znači dva i pet u Washingtonu. Svi još spavaju. Morao bi nazvati Calvina Baileyja, šefa specijalnih projekata, svojega šefa. Koji sad nesumnjivo spava u Georgetownu. Ali vrijeme... nije bilo vremena. Otvorio je ormarić u zidu i razotkrio privatno računalo. Preletio je preko tipki i brzo se ubacio u centralnu memoriju duboko ispod ambasade na Grosvenor Squareu. Ubacio je računalo u šifrirani mod pa upitao memoriju da razmisli o KGB-ovim službenicima za koje Zapad zna. Potom je upitao Tko je Pjotr Aleksandrovič Orlov?

U svijetu tajnih službi među najčudnije pojave spada skoro klupski ugođaj koji u njemu vlada, i među pilotima vlada ista vrsta drugarstva, no njima se to dopušta. Isti je slučaj i s padobrancima, kao i Specijalnim snagama.

Profesionalci su skloni poštovati kolegu, čak i preko barijera rivalstva, oporbe, pače i izravnog neprijateljstva. U Drugom svjetskom

ratu lovački piloti Luftwaffea i RAF-a rijetko su se kada mrzili, prepuštajući takve osjećaje zalupancima i civilima. Profesionalci će svoje političke gazde i birokrate služiti vjerno, ali će kriglu piva radije strusiti s drugim sudionikom u skrovitoj vještini, pa čak i ako mu je on protivnik.

U svijetu tajnih službi pažljivo se prati koga protivnik taj tjedan uzima u obradu. Promaknuća i premještaji u savezničkim, rivalskim ili naprijateljskim agencijama pomno se prate i bilježe. U svakoj će prijestolnici KGB-ov rezident vjerojatno znati tko su britanski i američki šefovi postaja i obratno. Tako je jednom u Dar-es Salaamu, na nekom koktelu, šef KGB-a, s viskijem i sodom prišao SIS-ovom šefu postaje.

— Gospodine Child, — izgovorio je svečanim glasom, — vi znate tko sam ja, i ja znam tko ste vi. Težak je taj naš kruh. Pa bismo se morali upoznati.— Pa su u to ime i popili.

Glavno CIA-ino računalo u Londonu izravno je povezano s Iangleyjem, Virginia, pa su, reagirajući na Rothov upit, sitni strujni krugovi krenuli kroz popis CIA-i poznatih službenika KGB-a. Bilo ih je tu na stotine potvrđenih i vjerojatnih. Ti su podaci potjecali uglavnom od samih otpadnika, zato što je jedno od područja za koje su ispitivači posebno živo zainteresirani kod novopridošlih otpadnika, svakako pitanje tko je danas tko, tko je premješten, tko maknut a tko promaknut. Znanje raste sa svakim novim prebjegom.

Ruth je znao da su Britanci u protekle četiri godine u tom pogledu bili više nego susretljivi, i da su pribavili na stotine imena, od kojih su mnoga bila nova, dok su druga potvrđivala ranije slutnje. Britanci su svoje znanje pripisivali djelimice uhvaćenim porukama, djelimice umnoj analizi, no djelimice i prebjezima poput Vladimira Kuzičkina, čovjeka iz Direkcije za ilegalni rat, a kojeg su prošvercali iz Beiruta. Kad god bi Iangleyjska baza podataka dobila neku originalnu informaciju, ne bi časila ni časak. Na Rothovu su malom ekranu zabljeskala zelena svjetla.

PJOTR ALEKSANDROVIČ ORLOV. KGB. PUKOVNIK. VJEROJATNO JE PROTEKLE ČETIRI GODINE PROVEO U TREĆOJ DIREKCIJI. VJEROJATNO SE ZAMASKIRAO KAO BOJNIK GRU-a U GLAVNOM STOŽERU ORUŽANIH SNAGA U

MOSKVI. RANIJE POZNATI POLOŽAJI CENTAR ZA PIANIRANJE OPERACIJA U MOSKVI i PRVA GLAVNA DIREKCIJA ZA ILEGALNI RAD U JAZENOVU.

Kad je stroj stigao do kraja svojega znanja o čovjeku koji se zvao Orlov, Roth je zviznuo i isključio ga. Zadaća je Treće direkcije KGB-a, ili Direkcije oružanih snaga, bila da budno motri na njihovu lojalnost. Kao takvu, nitko je nije volio, no ipak su je svi morali trpjeti. Njezini su se ljudi obično infiltrirali u oružane snage prerušeni u časnike GRU-a ili vojne obavještajne. Tako su mogli stalno biti posvuda, i postavljati pitanja i sve nadzirati, i to uz prihvatljivo objašnjenje. Ako se Orlov zaista četiri godine prodavao za bojnika GRU-a u PIanskom stožeru oružanih snaga sovjetskog Ministarstva obrane, onda je on enciklopedija na dvije noge. A to onda objašnjava i zašto se našao među sovjetskim časnicima pozvanima da, u skladu s nedavno sklopljenim sporazumom između NATO-a i Varšavskog ugovora, na Salisburijskom polju promatraju britanske ratne igre.

Pogledao je na sat. Sedam i četrnaest. Nema više vremena da nazove Iangley. Šezdeset sekundi da donese odluku. Preveliki je to rizik, reći mu da se vrati u časnički restoran, uvuče se u svoju sobu i pričeka da mu britanski stjuard donese šalicu dobrog čaja. Pa nek se potom vrati na Heathrow i u Moskvu. Pokušaj ga uvjeriti da zbriše na Heathrowu, da dobiješ vremena za nazivanje Calvina Baileyja u Washington. Zazvonio je telefon.

— Gospodine Roth, pred govornicom je autobus. Prvi jutarnji. Mislim da u vojarnu u Tidworth vozi civilno osoblje zaduženo za spremanje i čišćenje. Mogao bih se vratiti taman na vrijeme, budem li morao...

Roth je duboko udahnuo. To s tobom govori tvoja karijera, momče, baš preko tog telefona.

— OK, pukovniče Orlov, — uzimamo vas. Sad ću nazvati svoje britanske kolege i za pola ste sata na sigurnom...

— Ne. — Glas je bio grub, i nije trpio protivljenja. — Došao sam samo Amerikancima. Želim se što prije pokupiti odavde u Ameriku. Samo tako, gospodine Ruth. Samo tako, i nikako drukčije.

— Ma mislim, pukovniče...

— Ne, gospodine Ruth, želim da me pokupite baš vi osobno. Za dva sata. Pred kolodvorom u Andoveru. Potom me vozite u bazu USAF-a Upper Heyford. i ukrcate me na transportni avion za Ameriku. To je jedina pogodba na koju pristajem.

— Dobro, pukovniče. Dogovoreno. Doći ću po vas. Rothu je trebalo deset minuta da nabaci odjeću za ulicu, dohvati

putnicu, CIA-inu legitimaciju, novac i ključeve od automobila i sjuri se niza stube do auta u podrumskoj garaži.

Petnaest minuta nakon što je spustio slušalicu, polako se ubacio na Park Iane i udario na sjever prema Marble Archu i Bayswater Roadu, jer mu je ta ruta bila draža od prtljanja kroz Knightsbridge i Kensington.

U osam je već prešao Heathrow, pa skrenuo južno na M25, pa onda na jugozapad cestom M3, koja se potom spojila s A303, i krenula za Andover. Pred kolodvorom se našao u devet i deset. Pred kolodvor se ulijevala rijeka automobila koji bi iskrcali putnike i već se za nekoliko sekundi izgubili. Putnici su žurili u kolodvorsku šaltersku dvoranu. Samo se jedan čovjek nije ni pomakao. Imao je na sebi sako od tvida, sive hlače i tenisice. Naslonio se na zid i pregledavao jutarnje novine. Roth mu je prišao.

— Mislim da ste vi čovjek s kojim se moram naći, — rekao je tiho. Čitatelj je podigao pogled. Hladne sive oči, lice tvrdih crta, otprilike četrdesetpetgodišnjaka.

— Ovisi o tome imate li legitimaciju, — odgovorio je ovaj. Bio je to isti onaj glas s telefona. Roth mu je pružio svoju CIA-inu iskaznicu. Orlov ju je pregledao i kimnuo glavom. Roth je pokazao prema svom autu, kojemu je motor i dalje radio, i koji je pregradio put još nekolicini automobila iza sebe. Orlov se osvrnuo, kao da se zadnji put pozdravlja sa svijetom kakvog je do sada poznavao, i onda je bez riječi ušao u auto.

Roth je javio dežurnom časniku u ambasadi neka upozori Upper Heyford da dolazi s gostom. Trebala su im još skoro dva sata da presijeku to seosko područje i stignu do baze USAF-a u Oxfordshireu. Roth se odvezao ravno do njezina zapovjednika. Uslijedila su dva telefonska razgovora s Washingtonom, a onda je Iangley raščistio stvar s Pentagonom, a ovaj je izdao zapovijedi zapovjedniku baze. Redoviti

avion što je taj dan u tri popodne poletio iz Upper Heyforda za bazu Air Forcea Andrews u MaryIandu, tako je dobio još dva putnika.

Dogodilo se to pet sati nakon što je nastala velika proizvodnja prirodnoga gnojiva na liniji LondonTidworth. Mnogo prije polijetanja izbila je upravo imperijalna kavga između britanske vojske, Ministarstva obrane, Službe sigurnosti i ruske ambasade.

Sovjetska se čeljad oko osam skupila na doručku u časničkom restoranu, sad već s britanskim kolegama čavrljajući sasvim opušteno. Oko osam i dvadeset već ih je bilo šesnaestak. Opažen je izostanak bojnika Kučenka, ali to nije izazvalo nikakvu uzbunu.

Desetak minuta prije devet, šesnaest se Rusa ponovno skupilo, ovaj put u glavnom predvorju i s prtljagom, i tada je ponovno uočen izostanak bojnika Kučenka. U njegovu su sobu poslali stjuarda s molbom da požuri. Autobus je već bio pred vratima.

Stjuard se vratio i rekao da u bojnikovoj sobi nema nikoga, ali da su mu stvari još tu. Potom se gore uspelo posIanstvo od dva britanska i dva ruska časnika, s namjerom da ga potraži. Oni su utvrdili da je u krevetu netko spavao, da je ručnik u kupaonici vlažan, te da je, po svemu sudeći, sva Kučenkova odjeća na broju, što je upućivalo na zaključak da bi morao biti negdje u blizini. Potom je pretražena kupaonica na kraju hodnika samo su dva ruska generala dobila vlastite kupaonice, ali je potraga završila neuspjehom. Pregledani su i zahodi, ali ni u njima nije bilo nikoga. Sad su već lica dvojice Rusa, među kojima je bio i jedan pukovnik GRU-a, izgubila sve tragove dobrodušnosti.

I Britanci su se počeli brinuti. Obavljena je temeljita pretraga zgrade, ali sve uzalud. Britanski je obavještajni satnik zbrisao na razgovor s nevidljivim promatračima iz Službe sigurnosti. Zapisnik je pokazao da su to jutro na trčanje pošla dva časnika u trenirkama, no da se vratio samo jedan. Panično je nazvan glavni ulaz. Noćna je knjiga pokazala da je kroz njih izišao samo bojnik Arbuthnot, no da se on i vratio.

Da se razriješi taj problem, iz kreveta su digli desetnika straže. On je ispričao kako je pukovnik Arbuthnot dvaput izišao, no kad su ovoga suočili s tim iskazom, gorljivo je zanijekao da je izišao kroz glavni ulaz, pa se nakon toga vratio i još jednom izišao. Pretraga je

njegove sobe pokazala da mu nedostaje bijela trenirka, a uz nju još i sako, košulja, kravata i hlače. Nakon toga je obavještajni satnik stupio u žurni razgovor šaptom s najstarijim britanskim generalom, koji se na ovo silno uozbiljio i zamolio najstarijega Rusa da s njim pođe u njegov ured.

Kad je ruski general izišao, bio je bijel od bijesa i zatražio je da mu smjesta daju štapska kola koja će ga odvesti do njegove ambasade u Londonu. Vijest se brzo proširila među preostalom petnaestoricom Rusa, koji su na ovo postali ledeno nepristupačni. Bilo je to u deset sati. Počela su telefoniranja.

Britanski je general iz kreveta digao šefa stožera u Londonu, i podnio mu potpun izvještaj o nastaloj situaciji. Još je jedan izvještaj o stanju krenuo od najstarijeg promatrača njegovim nadređenima u stožeru Službe osiguranja na londonskom Curzon Streetu. Odatle je smjesta proslijeđen zamjeniku generalnog, koji je u tome odmah naslutio prste TSAR-a*( Engl. those Šhits Across the River. TŠAR je inače

car.), što je prijateljska kratica kojom Služba sigurnosti ponekad označava Tajnu obavještajnu službu. A znači Ta govna preko rijeke.

S južne strane Temze, u Century Houseu, pomoćnik šefa Timothy Edwards primio je poziv iz Curzon Streeta, ali je mogao zanijekati da SIS s tim ima ikakve veze. Kad je spustio slušalicu, pritisnuo je dugme na pisaćem stolu i dreknuo

— Recite, molim vas, Samu McCreadyju da se smjesta naslika tu.

* * * U podne se ruski general, u društvu pukovnika GRU-a, već bio

zatvorio sa sovjetskim atašeom u sovjetskoj ambasadi u Kensington Palace Gardensu. Ataše se prodavao za pješačkog generalbojnika, ali je zapravo imao isti čin u GRU-u. Nitko od njih trojice nije znao da je bojnik Kučenko zapravo pukovnik Orlov iz KGBa jer je to znanje bilo ograničeno na svega nekoliko viših časnika u Glavnom stožeru oružanih snaga u Moskvi. Zapravo bi sva trojica, da su to znala, osjetila veliko olakšanje, malo toga ruske vojnike toliko veseli kao kad se KGB uprasi. Oni su mislili da su u Londonu izgubili bojnika GRU-a, i stoga su jako strepili pred očekivanom reakcijom Moskve.

U Cheltenhamu, u Državnom telekomunikacijskom stožeru,

glavnom državnom prislušnom centru, opažen je nagli grozničavi porast radioprometa između ambasade i Moskve, kako u diplomatskim, tako i u vojnim šiframa, o čemu je podnesen i primjeren izvještaj.

U vrijeme je užine sovjetski ambasador Leonid Zamjatin poslao žestoki prosvijed britanskom Foreign Officeu, u kojem je Britance optužio za otmicu, te zatražio da mu se smjesta omogući razgovor s bojnikom Kučenkom. Prosvijed je smjesta odskočio od Foreign Officea i odskakutao svim tajnim agencijama, koje su jednoglasno pokazale ljiljanski bijele ruke i odgovorile ali on nije kod nas.

Mnogo prije podneva bijesu se Rusa pridružila podjednako jaka nedoumica Britanaca. Način na koji je Kučenko još su ga tako zvali izveo svoj bris bio je u najmanju ruku bizaran. Otpadnici ne bježe samo zato da bi u kakav bar otišli na pivo oni imaju skrovište, obično već unaprijed pripremljeno. Da je Kučenko banuo u kakvu policijsku postaju bilo je i takvih slučajeva mjesna bi policija smjesta obavijestila London. Budući da su sve britanske agencije tvrdile da su nevine, morala se dopustiti mogućnost da su to izvele druge agencije udomljene na britanskom tlu.

Bili Carver, šef CIA-ine postaje u Londonu, našao se u nemogućem položaju. Roth je morao iz zrakoplovne baze nazvati Iangley eda bi dobio odobrenje za let USAF-ovim avionom, a Iangley je obavijestio Carvera. Carveru su bila poznata pravila angloameričkog sporazuma o takvim pitanjima Amerikanci bi postupili krajnje uvredljivo kad bi iz Engleske Britancima ispred nosa prošvercali Rusa a da im to i ne kažu. Carvera su, međutim, upozorili da oteže sve dok avion MATS-a*( Military Air Transport Service, dakle Služba zračnog transporta US Air Forcea. Op.pr. U ovom su prijevodu, zbog razumljivih razloga, sve kratice dane u originalu. Op. pr.) ne izađe iz britanskog zračnog prostora. Zaklonio se iza varke da ga čitavo jutro ne mogu naći, pa zatražio hitan sastanak s Timothyjem Edwardsom u tri popodne, što mu je i odobreno.

Carver je zakasnio sjedio je u svom automobilu tri ulice dalje sve dok preko radiotelefona u kolima nije doznao da je MATS-ov avion poletio. U trenutku kad je ugledao Edwardsa bilo je već tri i

deset i američki je mlažnjak već izišao iz Bristolskog kanala i letio južno od Irske, sljedeća postaja MaryIand.

Kad se našao oči u oči s Edwardsom, Carver je već bio primio potpun izvještaj od Rotha, koji mu je iz zračne baze u London donio USAF-ov teklić. Roth je objasnio da mu nije preostalo drugo nego da Kučenka Orlova nakon nula sekundi razmišljanja ili uzme ili vrati i da je ovaj apsolutno htio prijeći samo Amerikancima.

Carver se želio time poslužiti tako da iz svega izvadi uvredljivi žalac za Britance. Edwards je već odavno provjerio kod McCreadyja, pa je jako dobro znao tko je zapravo Orlov američka banka podataka kojoj se Roth obratio malo poslije 7 ujutro bila je prije svega SIS-ova porijekla. Edwards je, posve privatno, znao da bi i on, kad bi mu se ukazala zgoda da ščepa takvu lovinu, postupio baš kao i Roth, ali se svejedno nastavio držati hladno i uvrijeđeno. Nakon što je formalno primio Carverov izvještaj, smjesta je obavijestio vlastito Ministarstvo obrane, Foreign Office i sestrinsku službu, Sigurnost. Kučenko nije vidio nikakve potrebe da svima govori da se taj čovjek zapravo zove Orlov bar za sada je sad već bio na suverenom američkom teritoriju i izvan svake britanske vlasti.

Sat kasnije u Foreign Office na King Charles Streetu stigao je ambasador Zamjatin, nakon čega su ga smjesta uveli u ured samog ministra za inozemne poslove, lako je bio došao s nakanom da objašnjenje primi skeptično, privatno je ipak bio spreman povjerovati sir Geoffreyju Howeu, kojeg je poznavao kao vrlo čestita čovjeka. Poprativši svoju gestu čitavom predstavom neprekidnog zgražanja, Rus se vratio u ambasadu i sve ispričao Moskvi. Sovjetsko je vojno posIanstvo kasno uvečer odletjelo kući, duboko potišteno mišlju na beskrajna ispitivanja koja ga zacijelo čekaju.

* * * U samoj je Moskvi bjesnila vatrena svađa između KGB-a, koji

je optužio GRU da nije pokazao dovoljno budnosti, i GRU-a, koji je optuživao KGB što im je među ljude ubacio izdajicu. Ispitali su i Orlovljevu ženu, koja je bila silno smućena i stalno tvrdila da je

nedužna, a isto su tako ispitali i Orlovljeve kolege, nadređene, prijatelje i kontakte.

* * * U Washington je ravnatelja Centralne obavještajne agencije

srdito nazvao državni tajnik, koji je od sir Geoffreyja Howea primio brzojav pun izraza najdubljeg žaljenja na ovakvo postupanje. Kad je spustio slušalicu, ravnatelj je preko pisaćeg stola pogledao dvojicu pred sobom. Jedan je bio njegov zamjenik zadužen za operacije, a drugi šef Specijalnih projekata Calvin Bailey. Obratio se potonjem.

— Taj vaš mladi gospodin Roth. Ovim je stvarno dirnuo u osinjak. Velite da je postupio po vlastitom nahođenju?

— I jest. Koliko sam shvatio, Rus mu nije dao vremena da pođe redovitim kanalima. Bilo je uzmi ili ostavi.

Bailey je bio tanak, usukan muškarac, ne baš sklon stvaranju prisnih privatnih prijateljstava u Agenciji. Ljudi su ga smatrali uznositim i hladnim. Ali je pošteno radio svoj posao.

— Britance smo stvarno jako uzrujali. Biste li vi prihvatili isti rizik? — upitao je ravnatelj obavještajne.

— Nemam pojma, — odgovorio je Bailey. — Nećemo znati dok ne popričamo s Orlovim. Ali stvarno popričamo.

Ravnatelj je kimnuo glavom. U svijetu tajnih operacija, baš kao i u svima ostalima, pravilo je jednostavno. Ako sve staviš na kocku, i ako ti to donese bogate dividende, onda si bistro momče, subinom predodređeno za najviše službe. Ako te kocka izda, uvijek ti preostaje prijevremena mirovina. Ravnatelj je želio istjerati stvari na čistac.

— Preuzimate odgovornost za Rotha? Pa što bude? — Da, — odgovorio je Bailey, — preuzimam. Što je učinjeno,

učinjeno je. Sad moramo vidjeti što smo dobili. Kad je avion MATS-a sletio u Andrewsu odmah iza šest

popodne po washingtonskom vremenu, uz pistu ga je čekalo već pet Agencijinih automobila. Prije nego što su opslužitelji stigli iskrcati dva putnika, koje nitko od njih nije prepoznao niti će ih ikad više vidjeti, oni su već pod pratnjom bili izvedeni iz aviona i uvijeni u limuzine zamračenih prozora što su čekale avion. Bailey je upoznao Orlova,

hladno se naklonio i pobrinuo da Rusa učahure u drugi auto. Okrenuo se Rothu.

— Joe, dajem ga tebi. Ti si ga doveo, ti ga i ispitaj. — Ja nisam ispitivač, — rekao je Roth. — To nije moja

specijalnost. Bailey je slegnuo ramenima. — On je tražio baš tebe. Ti si ga izvukao. On je tvoj dužnik.

Možda s tobom bude opušteniji. Imat ćeš čitavu podršku prevoditelje, analitičare, stručnjake za sva područja kojih se dotakne, i naravno, poligraf. Kreni od poligrafa. Odvedi ga na Ranč tamo te već čekaju, i, Joe želim sve po redu. Kako dolazi, smjesta stiže meni, samo za moje oči, samo u moju ruku. Dogovoreno?

Roth je kimnuo glavom. Još prije sedamnaest sati, dok je na sebe, u jednoj spavaonici u Engleskoj stavljao bijelu trenirku, Pjotr Orlov, alias Pavel Kučenko, bio je pouzdani sovjetski časnik s domom, ženom, karijerom, domovinom. A sad je bio zavežljaj, paket, skutren na stražnjem sjedalu limuzine u tuđoj zemlji, sudbinski predodređen da iz njega istisnu sav sok, do zadnje kapi, i sigurno je osjećao, baš kao i svi ostali, prve ubode sumnje a možda i panike. Roth se okrenuo da uđe u auto i sjedne kraj Rusa.

— Joe, još samo nešto. Ako se ustanovi da je Orlov, koji od sada nosi konspirativno ime Minstrel, nekakav nene, ravnatelj će se pobrinuti da mi zavrne muda. Otprilike pola minute nakon što ja to učinim tebi. Sretno ti bilo.

Ranč je bio i ostao CIA-ina sigurna kuća, originalna farma u konjogojskom kraju južne Virginije. Ne baš predaleko od Washingtona, Ranč je bio utonuo u gustu šumu, te ograđen mrežastom i drvenom ogradom. Do njega se dolazilo dugom prilaznom cestom, a čuvale su ga ekipe vrlo čilih mladića koji su u Quanticu s odlikama prošli obuku u baratanju oružjem i borbi golim rukama.

Orlova su uveli u ugodni dvosobni apartman smirujućih boja, s kupaonicom i uobičajenim dodacima dobroga hotela, televizorom, videom, kasetofonom, naslonjačima, malim stolom za jelo. Potom je bila poslužena hrana, njegov prvi obrok u Americi, i Joe Roth ga je pojeo s njim. Za leta preko oceana obojica su se složila da jedan

drugog zovu Peter i Joe. Sad se činilo da će se njihovo poznanstvo produžiti.

— Neće baš uvijek biti lako, Peter, — rekao je Roth gledajući kako se Rus gomba s velikim hamburgerom. Možda je pritom pomislio na neprobojne prozore koji se ne daju otvoriti, jednosmjerna zrcala u svim sobama, snimanje svake riječi izgovorene u apartmanu i rigorozno ispitivanje koje slijedi. Rus je kimnuo glavom.

— Sutra ćemo, Peter, morati početi. Morat ćemo razgovarati, ali stvarno razgovarati, i morat ćemo te podvrgnuti poligrafskom ispitivanju. Ako ga prođeš, morat ćeš mi ispričati... toliko toga. Zapravo sve. Sve što znaš ili slutiš. Mnogo puta zaredom.

Orlov je spustio vilicu i nasmiješio se. — Joe, mi smo svoj život preživjeli u čudnom svijetu. Ne

moraš... potražio je pravi izraz, uljepšavati riječi. Ako se želim izvući, ja moram opravdati rizik u koji sam te uvalio. Vi to zovete cijenom nevjeste, da?

Roth se nasmijao. — Da, Peter, baš nam to treba. Cijena nevjeste. * * * Tajna obavještajna služba u Londonu nije bila baš sasvim

neaktivna. Timothy Edwards je od Ministarstva obrane brzo doznao kako se zove nestali čovjek Pavel Kučenko. Njegova je osobna baza podataka brzo otkrila da je to maskirno ime pukovnika Pjotra Orlova iz Treće direkcije KGB-a. A tada je dozvao Sama McCreadyja.

— Pritisnuo sam naše američke rođake što sam jače mogao. Duboko smo uvrijeđeni, zgražanje na svim nivoima te priče. Bili Carver je duboko povrijeđen on smatra da je time njegovoj poziciji ovdje nanesena velika šteta. Ipak će pritisnuti Iangley da nam pošalje čitavu priču, kako bude ispadala. Želio bih stvoriti malu ekipu koja će pogledati Orlovljev proizvod kad stigne do nas. Volio bih da ti preuzmeš zapovjedništvo nad njom... poda mnom.

— Hvala, rekao je Obmanjivač. Ali ja bih pucao na više. Tražio bih pristup. Moguće je da Orlov zna i ponešto specifično za nas. A to

možda ne bi imalo visoko mjesto na Iangleyjevoj listi. Volio bih imati pristup, osobni pristup do Orlova.

— To bi moglo biti teško, — zamislio se Edwards. —Vjerojatno su ga uskladištili negdje u Virginiji. Ali mogu pitati.

— Na to imaš puno pravo, — nije se dao McCready. — U zadnje doba dali smo im vraški dobrih proizvoda.

Misao je ostala visjeti u zraku. Obojica su znali otkud je u zadnje četiri godine došla većina proizvoda. A bio je tu i sovjetski ratni raspored što su ga Iani predali Iangleyju.

— I još nešto, — rekao je Sam, — volio bih provjeriti Orlova. Spomenkom.

Edwards se oštro zagledao u McCreadyja. Spomenak je bio britanski inventar, Rus koji je radio za SIS, no postavljen na tako visoko i osjetljivo mjesto, da su samo četvorica u Century Houseu znali tko je on, a jedva desetak ljudi je znalo da on uopće i postoji. Ljudi kojima je bio poznat njegov identitet bili su sam šef, pa Edwards, kontrolor sovbloka i McCready, njegova veza, čovjek koji ga je Vodio.

— Je li to mudro? — upitao je Edwards. — Mislim da je opravdano. — Budi oprezan. * * * Sutradan ujutro jedan je crni automobil bio sasvim jasno

parkiran na dvostrukoj žutoj crti i prometni policajac nije nimalo oklijevao da mu napiše kazneni tiket. Baš ga je bio ispisao i ugurao u polietilensku omotnicu te postavio pod brisač, kad je iz obližnje trgovine izronio vitak i lijepo odjeven muškarac u sivom odijelu, pa opazio tiket i počeo se buniti. Scena je bila tako svakodnevna da je nitko nije zamijetio, čak ni na londonskoj ulici.

Promatrač bi izdaleka vidio samo normalno gestikuliranje vozača, kao i neumoljivo slijeganje ramena prometnoga policajca. Vozač je povukao policajca za rukav i natjerao ga da dođe iza automobila i pogleda pločice. Kad je to i učinio, prometni je policajac kraj registarske pločice opazio i rječiti medaljon CD, oznaku

pripadnosti diplomatskom zboru. Ona mu je očito bila promakla, no ni sad se nije dao dojmiti. Strani diplomati možda i jesu imuni na globu, ali ne i na tiket. Krenuo je od njega.

Vozač je istrgnuo tiket ispod brisača i mahnuo njime prometnom policajcu ispod nosa. Policajac mu je postavio pitanje. Da bi dokazao kako je stvarno diplomat, vozač je prekopao džep pa izvadio legitimaciju, i natjerao policajca da je pogleda. Policajac ju je preletio pogledom, pa još jednom slegnuo ramenima i otišao. Obuzet bijesom, vozač je ljutito zgužvao tiket i ubacio ga u auto, pa tek onda ušao u nj i odvezao se.

Promatrač međutim ne bi mogao opaziti papirić zataknut u legitimaciju, a na kojem je pisalo ČITAONICA, BRITISH MUSEUM, SUTRA U 14.00. Baš kao što ne bi opazio ni da je vozač milju dalje izravnao tiket i pročitao poruku na reversu PUKOVNIK PJOTR ALEKSANDROVIČ ORLOV PREBJEGAO AMERIKANCIMA. ZNATE LI ŠTO O NJEMU?

Obmanjivač je upravo stupio u vezu sa Spomenkom. Glava druga Tretman ili obrada otpadnika silno se mijenja od slučaja do

slučaja, i to ovisno o njegovu emotivnom stanju te običajima agencije domaćina koja provodi ispitivanje. Jedini je zajednički nazivnik u svemu tome da je uvijek riječ o osjetljivom i složenom poslu.

Otpadnika najprije treba smjestiti u okoliš koji mu, makar i ne djelovao prijeteći, prijeći da pobjegne, i to počesto za njegovo vlastito dobro. Dvije godine prije Orlova, Amerikanci su pogriješili u slučaju Vitalija Určenka, još jednoga koji se došetao. U pokušaju da stvore ugođaj normalnosti, odveli su ga na ručak u restoran u Georgetownu, Washington. A čovjek se predomislio i pobjegao kroz prozor muškog zahoda, vratio se u sovjetsku ambasadu i predao. Od toga baš nije imao koristi vratili su ga avionom u Moskvu, brutalno ispitali i strijeljali.

Otpadnika, osim od moguće sklonosti samouništenju, valja zaštititi i od moguće osvete. SSSR, a napose KGB, notorno ne praštaju

ljudima koje smatraju izdajicama, i nastoje ih svakako uloviti i, ako je moguće, likvidirati. Što je viši rang otpadnika, gora je i izdaja, a visoki časnik KGB-a smatra se najgorim. Jer je KGB kremine kreme kremar i njezini ljudi uživaju sve povlastice i raskoš u zemlji gdje mnogi žive kruha gladni. Odbaciti takav stil života, najrazmaženiji što ga SSSR uopće može ponuditi, znači pokazati nezahvalnost kakva zaslužuje i samu smrt. A Ranč je, očito, nudio baš takvu sigurnost.

Glavni je faktor komplikacija mentalno stanje samog otpadnika. Nakon prvog, adrenalinom prožetog, juriša na Zapad, kod mnogih se razviju simptomi premišljanja. A onda im napokon prosine sva golemost toga koraka, spoznaja da više nikad neće vidjeti ni ženu, ni obitelj, ni prijatelje, ni domovinu. To može dovesti do depresije, kao nakon higha kod uživatelja droge.

Da bi se to suzbilo, mnoga ispitivanja kreću od ležernog pregleda otpadnikova prošlog života, od potpune biografije, od rođenja i djetinjstva pa nadalje. Pripovijedanje o ranim godinama opis majke i oca, prijatelja iz škole, klizanja zimi u parku, ladanjskih šetnji ljeti umjesto da stvara samo još veću nostalgiju i depresiju, obično djeluje smirujuće. A pritom se bilježi sve, baš sve do zadnje geste i pojedinosti.

Ispitivači se, između ostalog, uvijek oštro zanimaju i za motivaciju. Zašto ste odlučili prijeći? Riječ otpadništvo nikad se ne izgovara. Ona predmnijeva nevjeru a ne razumnu promjenu pogleda na život.

Ponekad otpadnik laže o svojim razlozima. Može, recimo, reći da se duboko razočarao zbog korupcije, cinizma i nepotizma sustava kojemu je služio i ostavio ga iza sebe. Kod mnogih je to pravi razlog zapravo daleko najučestaliji. Ali ne uvijek istinit. Zna se dogoditi i da je otpadnik pružio prste u škrabicu, pa sad zna da ga čeka stroga kazna KGB-a. Ili zna da tek što ga nisu pozvali u Moskvu, gdje bi bio stegovno kažnjen zbog spetljanog ljubavnog života. Ili pravi razlog može biti degradacija, ili mržnja prema šefu. Agenciji domaćinu mora biti sasvim jasno zašto je taj čovjek zapravo prebjegao. Sve isprike treba saslušati pažljivo i s razumijevanjem, čak i kad se zna da su lažne, i sve ih zabilježiti. Jer čovjek o svojim motivima može lagati

zbog taštine, ali to ne mora nužno značiti i da će lagati o onim pravim, tajnim obavještajnim podacima. Ili možda ipak..

Drugi neistine pričaju zbog taštine, jer žele povećati svoju važnost u ranijem životu, uljepšati je da se dojme domaćina. Ali sve će se provjeriti prije ili kasnije domaćini će doznati pravi razlog, stvarni status. Ali se u prvo vrijeme sve sluša s velikim zanimanjem. A pravo će unakrsno ispitivanje, nalik onom u sudnici, doći kasnije.

Kad se napokon zadre u područje tajnih podataka, postavljaju se stupice. Postavljaju se mnoga i premnoga pitanja na koja ispitivač već zna odgovor. A sve ako ga i ne zna, zato su tu analitičari koji čitave noći rade na vrpcama, i koji će to ubrzo ustanoviti kolacioniranjem i unakrsnim provjeravanjem. Otpadnika je, napokon, bilo puno, i stoga zapadne agencije raspolažu golemim obiljem znanja o KGB-u, GRU-u, sovjetskoj kopnenoj vojsci, mornarici i zračnim snagama, pa čak i o Kremlju obiljem iz kojeg mogu crpiti podatke.

Ako se otkrije da otpadnik počinje lagati i o onome što je, zbog svog deklariranog položaja, morao znati, on smjesta postaje sumnjiv. On možda laže da se napravi važan, da stvori dojam ili zato što mu ta informacija nikad nije bila dostupna, ali mu je draže tvrditi da je bila ili zato što je zaboravio ili...

Nije lako lagati agenciji domaćinu kroz dugo i naporno ispitivanje. Pitanja se mogu nizati mjesecima, pače i godinama, ovisno već o opsegu onoga što je otpadnik ustvrdio, no što se po svemu sudeći jedno s drugim ne slaže.

Ako se nešto što novi otpadnik veli, ne slaže s onim za što se vjeruje da je istina, moguće je i da istina baš nije sasvim istina. Zbog toga analitičari ponovno provjeravaju originalni izvor. Moguće je da su sve vrijeme bili u krivu, a da novi otpadnik ima pravo. Onda se ta tema napušta sve dok traju provjere, ali joj se kasnije vraćaju. Stalno iznova.

Počesto otpadnik ne shvaća važnost neke sitne informacije koju je pribavio, i ne pridaje joj neko osobito značenje. Za njegova domaćina ta naizgled bagatela može, međutim, biti nestali komadić mozaika koji mu izmiče već toliko vremena.

Između pitanja na koja se odgovori već znaju dolaze i ona na koja su istiniti odgovori zaista dragocjeni. To je zlatna žila. Može li

nam taj novi otpadnik reći išta što još ne znamo, i ako može, koliko je to važno?

U slučaju pukovnika Pjotra Aleksandroviča Orlova, CIA je u roku od četiri tjedna došla do zaključka da je slučajno nabasala na golemi grumen čistoga zlata. Njegovi su proizvodi bili fantastični.

Kao prvo, on je već od samog početka bio vrlo miran i hladan. Ispričao je Joeu Rothu priču o svom životu od rođenja u skromnoj brvnari kraj Minska, neposredno nakon rata, pa sve do dana kad je zaključio, a bilo je to prije šest mjeseci u Moskvi, da više ne može trpjeti društvo i režim koje je sve dublje prezirao. Nikad nije nijekao da je sačuvao duboku ljubav prema majci Rusiji, te je prema spoznaji da ju je zauvijek ostavio za sobom pokazao sasvim normalne emocije.

Izjavio je da se njegov brak s Gaijom, uspješnom kazališnom redateljicom u Moskvi, već tri godine može samo zvati brakom, pa je, s očekivanim gnjevom, priznao da je imala nekoliko pustolovina s lijepim mladim glumcima.

Prošao je tri odvojena testa detektorom laži, a u vezi s njegovim porijeklom, karijerom, privatnim životom i političkim unutrašnjim preokretom. A onda je počeo otkrivati informacije zaista prvoga reda.

Kao prvo, njegova je karijera bila vrlo raznovrsna. Zahvaljujući tome što je četiri godine proveo u Trećoj direkciji ili Direkciji oružanih snaga, i što je radio u centralnom pIanskom stožeru u glavnom stožeru kopnene vojske, predstavljajući se kao bojnik GRU-a Kučenko, Orlov je stekao široko znanje o dugom nizu viših vojnih časnika, o tome kakvi su oni kao ljudi, baš kao i o dispoziciji divizija sovjetske kopnene vojske i ratnog zrakoplovstva, te mornaričinim brodovima na moru i navozima.

On im je pribavio fascinantan pogled u poraze što ih je Crvena armija pretrpjela u Afganistanu, ispričao im o neslućenoj demoralizaciji ondje stacioniranih sovjetskih vojnika, kao i sve većem razočaranju Moskve u afganistanskog marionetskog diktatora Babraka Kamala.

Prije nego što je počeo raditi za Treću direkciju, Orlov je bio zaposlen u Direkciji za ilegalni rat, odjel u okviru Prve glavne direkcije odgovorne za vođenje ilegalnih agenata širom svijeta. Ilegalci su najtajniji od svih agenata, jer oni špijuniraju vlastitu zemlju

ukoliko su njezini građani ili pak žive u stranoj zemlji, ali najstrože skriveni. To su agenti koji ne uživaju diplomatsku zaštitu, i kod kojih raskrinkavanje i hvatanje ne povlači samo neugodno proglašavanje za personu non gratu i istjerivanje iz zemlje, nego i mnogo bolniju terapiju sastavljenu od hapšenja, brutalnog ispitivanja i ponekad pogubljenja.

lako su njegova znanja o ilegalcima bila četiri godine zastarjela, u pomoć je priskočilo njegovo očito enciklopedijsko pamćenje, pa je sad počeo razdirati same one mreže na čijem je postavljanju i vođenju sudjelovao, i to poglavito u Srednjoj i Južnoj Americi, svojoj negdašnjoj zoni djelovanja.

Kad se pojavi otpadnik s kontroverznim informacijama, onda se među službenicima agencije domaćina stvaraju dva tabora jedni vjeruju novom otpadniku i podržavaju ga, dok se drugi protive i sumnjaju. U povijesti je CIA-e najpoznatiji takav slučaj bio slučaj Golicina i Nosenka.

* * * Godine 1960. Anatolij Golicin je prebjegao, pa se potrudio

upozoriti CIA-u da KGB stoji iza skoro svega što je poslije Drugog svjetskog rata pošlo stranputicom. Za Golicina nije bio infamije pred kojom bi KGB ustuknuo, pa čak ni takve na kojoj već ne radi. To je bila muzika za uši tvrde strane u CIA-i, a na čijem je čelu stajao šef protuobavještajne službe James Angleton, koji je svoje šefove već godinama upozoravao na manje-više to isto. Golicin je postao mnogohvaljena zvijezda.

U studenom 1963. predsjednika Kennedvja ubio je, po svemu sudeći, Lee Harvey Oswald, ljevičar čija je žena bila Ruskinja, čovjek koji je jednom bio prebjegao u SSSR i ondje poživio preko godinu dana. U siječnju 1964. prebjegao je Jurij Nosenko, koji je izjavio da je bio Oswaldov voditelj u Rusiji. Po njegovim tvrdnjama, KGB je zaključio da je Oswald upravo nesnosan i s njim je prekinuta svaka veza, te Rusi stoga s atentatom na Kennedyja nemaju baš ništa.

Na ovo je Golicin, a uz podršku Angletona, smjesta napao svojega zemljaka, koga su ispitali zaista krajnje žestoko, ali on

svejedno nije želio promijeniti svoju priču. Ta je rasprava rascijepila Agenciju u dva tabora, i tako je to ostalo godinama, a odjek se grmljavine čuo još desetljećima. Ovisno o tome kako glasi odgovor i tko je u pravu, tko u krivu, karijere se stvaraju i lome, jer je upravo aksiomatski točno da će se karijere ljudi što stoje iza velikog uspjeha najednom početi uzdizati.

U slučaju Pjotra Orlova nigdje se nisu suprotstavile tako neprijateljske frakcije, i tako je sva slava pala na glavu glave Ureda za specijalne projekte, koji ga je i doveo, to jest na Calvina Baileyja.

Sutradan nakon što je Joe Roth u Virginiji počeo svoj život s pukovnikom Orlovim, Sam McCready je tiho ušao kroz portal British Museuma, smještenog u srcu Bloomsburyja, i krenuo prema njegovoj velikoj kružnoj čitaonici pod kupolom.

S njim su bila još dva mlađa muškarca jedan je bio Denis Gaunt, prema kojem se McCready odnosio sa sve većom vjerom i pouzdanjem, a drugi se zvao Patten. Nitko iz te pomoćne ekipe neće Spomenku vidjeti lice posao mogu obaviti i bez toga, a moglo bi biti opasno. Njihov je posao bio da naprosto dokoličare kraj ulaza, listaju odložene novine i brinu se da šefa odjela ne uznemirava nitko nepozvan.

McCready je krenuo prema stolu za čitanje s više strana okruženom knjižnim policama i uljudno upitao je li slobodno, čovjeka koji je tu već sjedio. Čovjek je, nadvit nad svezak iz kojeg je povremeno vadio bilješke, bez riječi pokazao na stolicu sebi nasuprot i nastavio čitati. McCready je šutke čekao. Odabrao je knjigu i nakon nekoliko časaka jedan mu ju je knjižničar donio i bez riječi se udaljio. Čovjek s druge strane stola i dalje je sjedio pognute glave. Kad su ostali sami, McCready je progovorio.

— Kako ste, Nikolaj? — Dobro, — promrmljao je čovjek i u blok unio bilješku. — Ima novosti? — Drugi nam tjedan dolazi posjet. U Rezidenciju. — Iz moskovske centrale? — Da. General Drozdov glavom. McCready se nije odao nijednim znakom. Nastavio je čitati

svoju knjigu, a usne su mu se jedva i pomakle. Nitko izvan enklave

zatvorene knjižnim policama nije mogao čuti tiho mrmljanje, a u nju nitko neće ući. Za to će se pobrinuti Gaunt i Patten. Ali ga je ime ipak zapanjilo. Taj Drozdov, nizak i zdepast muškarac, tako zapanjujuće sličan pokojnom predsjedniku Eisenhoweru, bio je glava Ilegalne direkcije, i rijetko se kada odvaživao izvan SSSRa. To što dolazi u lavlju jazbinu u Londonu bilo je krajnje neobično i moglo je biti neobično važno.

— Je li to dobro ili loše? upitao je. — To ne znam, — odgovorio je Spomenak. — Ali je sasvim

sigurno neobično. On nije moj izravni šef, ali ne bi mogao doći ako to nije prethodno raščistio s Kričkovim.

General Vladimir Kričkov, od 1988. predsjednik KGB-a, bio je glava Prve glavne direkcije, koja je pokrivala inozemnu obavještajnu službu.

— Hoće li s vama razgovarati o svojim ilegalcima ubačenim u Britaniju?

— Sumnjam. On voli svoje ilegalce voditi izravno. Ovo ima nekakve veze s Orlovim. To je zasmrdjelo do neba. Protiv dva GRU-ovca u delegaciji već je pokrenuta istraga. U najboljem će slučaju završiti pred vojnim sudom zbog nemara. Ili možda...

— Postoji li možda još koji razlog njegova dolaska? Spomenak je uzdahnuo i sad po prvi put podigao oči. McCready

mu je uzvratio pogled. On se tijekom godina s tim Rusom sprijateljio, stekao prema njemu vjeru i povjerenje.

— To je samo osjećaj, — rekao je Spomenak. — Možda samo provjerava Rezidenciju. Ništa konkretno, samo miris u zraku. Možda nešto sluti.

— Nikolaj, ovo ne može potrajati vječno, i to nam je jasno. Prije ili kasnije kockice će se početi slagati. Previše toga curi, previše je podudarnosti. Možda biste se već željeli izvući? Mogao bih to srediti. Samo recite.

— Ne još. Uskoro, možda, ali ne još. Toliko bih još toga mogao poslati. Ako stvarno krenu londonsku postaju razlagati na dijelove, onda će biti jasno da su nešto nanjušili, i to na vrijeme. Na vrijeme da se izvučem. Ali ne još. Usput, nemojte presresti Drozdova. Ako u nešto sumnja, to će za njega biti samo još jedna kap.

— Bit će bolje da mi kažete u kom obliku dolazi, čisto zato da na Heathrowu ne dođe do incidenta, — rekao je McCready.

— Kao švicarski poslovni čovjek, — rekao je Rus. — Iz Züricha, British Airways, utorak.

— Pobrinut ću da ga sasvim puste na miru, — rekao je McCready. — Išta o Orlovu?

— Ne još, — odgovorio je Spomenak. — Znam za nj, ali se nikad nismo upoznali. Ipak me iznenadilo što je prebjegao. On je bio među najprovjerenijima.

— Kao i vi, — rekao je McCready. Rus se nasmiješio. — Naravno. Svatko ima svoj ukus. Vidjet ću što mogu učiniti.

Zašto vas on zanima? — Ništa konkretno, — odgovorio je McCready. — Kao što

rekoste, nešto se njuši u zraku. To kako je došao, ne dajući Joeu Rothu vremena da provjeri. Kad mornar skoči s broda, to je normalno. Za pukovnika KGB-a to je čudno. Mogao je sklopiti i bolji posao.

— Slažem se, — rekao je Rus. — Učinit ću što mogu. Rusov je položaj u ambasadi bio tako osjetljiv da su osobni

susreti bili opasni, pa stoga i rijetki. Sljedeći je dogovoren u malom i otrcanom kafiću u Shoreditchu, u londonskom East Endu, početkom travnja.

Na kraju travnja, generalni je direktor Centralne obavještajne imao u Bijeloj kući sastanak s Predsjednikom. U tome nije bilo ničeg neobičnog, jer su se oni sastajali krajnje redovito, i to ili nasamo ili u društvu drugih članova Nacionalnog vijeća za sigurnost. Ovom se prilikom, međutim, Predsjednik o CIA-i izražavao neobično laskavo. Zahvalnost što ju je mnoštvo agencija i departmana upućivalo Agenciji, a zbog informacija što su dotjecale s Ranča u južnoj Virginiji, doprla je napokon i do Ovalnog ureda.

Šef CIA-e je bio tvrd čovjek kojemu je početak karijere sezao sve do dana OSS-a*( Office of Strategic Services, američka obavještajna organizacija u Drugom svjetskom ratu, bavila se uglavnom padobranskim ubacivanjem špijuna. Op. pr.) u Drugom svjetskom ratu, i bio je odani kolega Ronalda Reagana. On je, osim toga, bio i vrlo pravedan, pa nije vidio razloga da pred glavom Specijalnih projekata, zaslužnom za pribavljanje pukovnika Orlova, prešuti opće pohvale. Kad se vratio u Iangley, pozvao je Calvina Baileyja.

Bailey je ravnatelja zatekao uz panoramske prozore koji su pokrivali skoro čitavu jednu stranu njegova ureda na najvišem katu zgrade CIA-ina glavnog stožera. Zurio je prema dolini gdje je poplava zelenih krošanja, olisnatilih u proljeće, napokon zaklonila zimski pogled na rijeku Potomac. Kad je Bailey ušao, ravnatelj se okrenuo sa smiješkom od uha do uha.

— Što da ti velim? Čestitke su sasvim na mjestu, Cal. Ministarstvo mornarice uživa, veli neka samo nastavi slati. Meksikanci su oduševljeni pokupili su mrežu od sedamnaest agenata, s kamerama, komunikacijskim primopredajnicima, sve što ide.

— Hvala, — odgovorio je Calvin oprezno. On je bio poznat kao vrlo oprezan čovjek, nesklon prepuštanju otvorenom izražavanju ljudske topline.

— Činjenica je, — rekao je generalni, — da svi znamo da Frank Wright koncem godine odlazi u mirovinu. Trebat će mi novi zamjenik za operacije. Pa mislim, Calvine, možda, možda ipak mislim da znam tko bi to trebao biti.

Baileyjev je smrknuti, zastrti pogled bljesnuo rijetkim smiješkom zadovoljstva. Direktor se CIA-e uvijek postavlja po političkoj liniji, i to je tako već tri desetljeća. Pod njim su dvije glavne grane Agencije Operativna, kojemu na čelu stoji doravnatelj operacija, te Obavještajna analitička kojoj na čelu stoji doravnatelj. To su najviši položaji kojima profesionalac može razumno težiti. Operativni je zadužen za čitavu onu stranu Agencije koja je bavi prikupljanjem informacija, dok je obavještajni zadužen za analiziranje sirovih informacija i njihovu preradu u prezentabilne i upotrebljive obavijesti.

Nakon što mu je predao tu kiticu cvijeća, generalni se okrenuo prizemnijim stvarima.

— Čuj, riječ je o tim Britancima. Kao što znaš, Margaret Thatcher je bila tu.

Calvin Bailey je kimnuo glavom. Prisno prijateljstvo između britanske premijerke i američkog predsjednika svima je bilo dobro poznato.

— Sa sobom je dovela i svog Christophera... — Šef je CIA-e spomenuo ime tadašnjeg šefa britanskog SIS-a. Imali smo nekoliko zaista dobrih seansi. Donio nam je nekoliko zaista dobrih proizvoda.

I sad smo, Cal, njihovi dužnici. Dugujemo im uslugu. Volio bih izravnati račune. Ipak imaju i dva prigovora. Vele da su nam vrlo zahvalni za sve Minstrelove proizvode što im ih šaljemo, ali upozoravaju da je, što se tiče sovjetskih agenata koji djeluju u Engleskoj, materijal dosad bio vrlo koristan, ali da su sva imena konspirativna. Bi li se Minstrel mogao sjetiti ijednog stvarnog imena, ili položaja na kojima stoje... nešto po čemu bi prepoznali neprijateljskog agenta u vlastitom toru?

Bailey se zamislio. — To smo ga već pitali, — odgovorio je. — A Britancima smo

poslali sve što ih se makar i izdaleka tiče. Pitat ću ga još jednom, neka Joe Roth vidi može li se prisjetiti nekog stvarnog imena. OK?

— Odlično, odlično, — rekao je generalni, — no sada još samo jedno. Oni stalno mole da im omogućimo pristup. Tamo prijeko. Ovaj sam im put spreman pustiti na volju. Mislim da možemo otići tako daleko.

— Bilo bi mi draže da ostane tu. Tu je na sigurnom. — Ma možemo ga držati na sigurnom i tamo. Vidi, možemo ga

staviti u američku bazu. Upper Heyford, Lakenheath, Alconbury. U bilo koju. Onda ga oni mogu vidjeti, pod našim nadzorom razgovarati s njim, i onda ga vraćamo.

— To mi se ne sviđa, — rekao je Bailey. — Cal... — U glasu se generalnog naslutio čelik. — Već sam

pristao. Ti se samo pobrini da se tako i dogodi. Calvin Baily se odvezao na Ranč da osobno porazgovara s

Joeom Rothom. Razgovarali su u Rothovom apartmanu nad središnjom verandom rančerske kuće. Baily je svog podređenog našao u umornom i povučenom raspoloženju. Ispitivanje prebjega je zamoran posao, jer zahtjeva duge razgovore, nakon čega slijede duge noći razrade sutrašnje strategije ispitivanja. Opuštanja obično nema na jelovniku, a kad otpadnik, kao što to često biva, s glavnim ispitivačem uspostavi i osobni odnos, onda mu nije lako dati slobodan dan i zamijeniti ga nekim drugim.

— Washington je zadovoljan, — rekao mu je Baily — i više nego zadovoljan, ushićen. Sve što veli savršeno se slaže. Raspored snaga u sovjetskoj kopnenoj vojsci, mornarici i zrakoplovstvu, što

potvrđuju i drugi izvori, poglavito satelitski. Stupanj naoružanja, stanje bojne spremnosti, ona afganistanska ujdurma Pentagonu je to čisti med. Dobro si to obavio, Joe. Stvarno dobro.

Pred nama je još dug put, — odgovorio je Roth. — Toliko toga još treba doći. Sigurno toga ima još. Taj je čovjek živa enciklopedija. Fenomenalno pamćenje. Ponekad zapne kod nekog detalja, ali ga se obično sjeti prije ili kasnije. Ali...

— Ali što? Vidi, Joe, on sad ruši duge godine strpljivog KGB-ova rada u Srednjoj i Južnoj Americi. Naši prijatelji dolje zatvaraju mrežu za mrežom. Sve je u najboljem redu. Znam da si umoran. Samo nastavi.

Potom je nastavio i ispričao Rothu o aluziji što ju je generalni izrekao o skorom ispražnjenju mjesta doravnatelja za operacije. On nije bio od onih koji se vole povjeravati, ali nije vidio razloga da svom podređenom ne dade isti onakav poticaj kakav je njemu dao generalni.

— Ako ovo prođe, Joe, ostat će još jedno prazno mjesto, šef Specijalnih projekata. Moja će preporuka imati veliku težinu. A preporučit ću tebe, Joe. Volio bih da to znaš.

Roth je bio zahvaIan, ali nije pao u ekstazu, i činilo se da nije samo premoren. Nešto mu se vrzmalo po glavi.

— Stvara li probleme? — upitao je Baily. — Je li dobio sve što želi? Treba li mu žensko društvo? Ili tebi? Dolje ste stvarno u zabiti. Prošlo je već mjesec dana. Ali to se da srediti.

Znao je da je Roth razveden i samac. Agencija je imala upravo legendarnu stopu razvoda. Kao što vele u Iangleyju to je dio posla.

— Ne, to sam mu već ponudio. Samo je odmahnuo glavom. Skupa vježbamo. To pomaže. Trčimo kroz šumu sve dok više ne može ni stajati na nogama. Nikad nisam bio u takvoj formi. Stariji je ali čiliji, i baš me to muči, Calvine. On nema nijedne mane, nijedne slabosti. Da se napije, počne jebati u mozak, ili postane cmoljav od misli na domovinu, da izgubi živce...

— Jesi li ga pokušao isprovocirati? — upitao je Baily.— Izazivanje bijesa, izboja sputanih osjećaja kod prebjega, zna ponekad funkcionirati kao oslobađanje, kao terapija. Bar prema onom što vele kućni psihijatri.

— Da. Podbadao sam ga da je štakor, da je okrenuo kabanicu. Ništa. Samo me zabio u zemlju i nasmijao mi se. Onda je nastavio s, kako on to veli, poslom. Razjebava KGB-ov inventar po svim meridijanima i paralelama. On je totalni profesionalac.

— Zbog toga i jest najbolji od svih što smo ih ikad imali, Joe. Samo nemoj zeznuti. i budi sretan.

— Calvine, nije to ono što me najviše kolje. Kao čovjek mi se sviđa. Čak ga i poštujem. Nikad nisam mislio da ću poštovati otpadnika. Ali tu je još nešto. On nešto pred nama taji.

Calvin Baily se najednom stišao i sasvim umirio. Poligrafski testovi ne govore tako. — Ne, ne govore. Zato i nisam siguran jesam li u pravu.

Naprosto to osjećam. Da tu ima i nečeg o čemu ne govori. Baily se nagnuo prema njemu i oštro mu se zagledao u oči. O

pitanju što će ga sada postaviti ovisilo je prokleto mnogo toga. — Joe, postoji li ikakva mogućnost, prema tvom dobro

odvagnutom mišljenju, da bi on, unatoč svim testovima, mogao biti lažan, da nam ga je KGB podmetnuo?

Roth je uzdahnuo. To što ga je mučilo napokon je izbilo na površinu.

— Ne znam. Ne mislim tako, ali ne znam. Što se mene tiče, ostaje deset posto sumnje. Osjećam odnekud iznutra da on pred nama nešto skriva. A ne mogu otkriti, ako je zaista tako, zašto.

— Onda to otkrij, Joe. Otkrij, — rekao je Calvin Baily. Nije trebao istaknuti da će, ako u pukovniku Pjotru Orlovu ima imalo laži, dva službenika CIA-e završiti ravno u kanti za smeće. Ustao je.

— Joe, ja privatno mislim da je to besmislica..Ali učini to što moraš.

Roth je Orlova zatekao u dnevnoj sobi. Ležao je na sofi i slušao svoju omiljenu glazbu. Unatoč tome što je bio praktički zatočenik, ipak je Ranč bio opremljen kao vrlo otmjen ladanjski klub. Osim što je svakodnevno trčao u šumi, okružen četvoricom mladih atleta iz Quanticoa, imao je i slobodan pristup u gimnastičku dvoranu, saunu i bazen, a na raspolaganju su mu stajali i odličan kuhar i dobro opremljen bar kojim se služio samo štedljivo.

Nedugo nakon dolaska priznao je da su mu najviše po ukusu pjevači balada iz šezdesetih i s početka sedamdesetih godina. Do sada se Roth već bio privikao da svaki put kad posjeti Rusa s kasetofona začuje Simona i Garfunkela, Seekerse, kao i polagane, medne Resleyjeve tonove.

Kad je te večeri ušao, sobu je ispunjao čisti djetinji glas Mary Hopkins. Čula se jedna od njezinih najpoznatijih pjesama. Orlov se na sofi ispravio kao opruga, a na licu mu se pojavio smiješak zadovoljstva. Pokazao je na kasetofon.

— Sviđa ti se? Poslušaj... Roth je poslušao. To su bili dani, prijatelju moj, i mislili smo da nikad neće proć... — Aha, nije loše, — odgovorio je Roth koji je više volio

tradicionalni, konvencionalni džez. — Znaš što je to? — Ta britanska cura? — rekao je Roth. — Ne, ne. Ne pjevačica, nego pjesma. Ti misliš da je to

britanska melodija, da. Možda od Beatlesa. — Valjda, — odgovorio je Roth, pa se i sam nasmiješio. — Krivo, odgovorio je Orlov trijumfalno. To je stara ruska

pjesma. Dorogoj dljinoj da nočkoj lunoj. Dugom cestom po mjesečini. Nisi to znao?

— Ne, zbilja nisam. Živahna je pjesmica istekla do kraja i Orlov je isključio vrpcu. — Ti bi htio još razgovarati? — upitao je Orlov. — Ne, odgovorio je Roth. — Samo sam svratio da vidim je li s

tobom sve u redu. A sad idem u krpe. Bio je to dug dan. Usput rečeno, uskoro se vraćamo u Englesku. Neka i Britanci dobiju šansu da s tobom malo popričaju. Nemaš ništa protiv?

— Orlov se namrštio. — Moj je uvjet bio da dođem tu, i samo tu. — Ma sve je u redu, Peter. Ostat ćemo samo kratko, i to u bazi

američkog Air Forcea. Što znači da ćemo u svakom praktičnom smislu ostati u Americi. Tu ću biti i ja da te štitim od velikih zločestih Britanaca.

Orlov se nije nasmiješio dosjetci.

Roth se uozbiljio. — Peter, postoji li neki razlog zbog kojeg se ne želiš vratiti u

Englesku? Nešto što bih ja trebao znati? Orlov je slegnuo ramenima. — Ništa određeno, Joe. Samo duboki unutrašnji osjećaj. Što

sam dalji od SSSRa, to se osjećam sigurnije. — Ništa ti se u Engleskoj neće dogoditi. Dajem ti riječ. Ideš u

krevet? — Ostat ću još malo. Čitati, slušati glazbu, — odgovorio je Rus. Svjetlo je, međutim, u Orlovljevoj sobi ostalo gorjeti do pola

dva u noći. Kad je udarila KGB-ova ekipa za likvidaciju, bilo je već nekoliko minuta do tri.

Orlovu su kasnije ispričali da su najprije na rubu imanja dvojicu stražara ušutkali snažnim samostrelima, pa potom neopaženi prešli preko travnjaka sve do stražnje strane kuće, i ušli kroz kuhinju.

Roth i Orlov, gore na katu, naprije su začuli strojničke rafale iz donjeg predvorja, nakon čega je uslijedila brza lupa nogu uza stepenice. Orlov se probudio kao mačka, i za niti tri sekunde ustao iz postelje i prešao preko dnevne sobe. Otvorio je vrata što su gledala na odmorište i bacio kratak pogled na noćnog stražara iz Quantica koji je upravo skretao s odmorišta i kretao niz glavno stubište. Uto je prilika u crnom kombinezonu i pod skijaškom maskom, na pola puta uza stube, ispustila kratak rafal. Amerikanac ga je primio u prsa. Samo je potonuo uz ogradu, a čitava mu je prednja strana bila oblita krvlju. Orlov je zalupio vratima, okrenuo se i požurio prema spavaonici.

Znao je da se prozori ne daju otvoriti tako se nije dalo pobjeći. A nije imao ni oružja. U spavaću je sobu ušao baš u trenutku kad je čovjek u crnom iz hodnika protrčao kroz vrata, s Amerikancem za petama. Prije nego što je zalupio vrata spavaonice, Orlov je još vidio kako se KGB-ov atentator okreće i raznosi Amerikanca za leđima. To je ubojstvo Orlovu dalo vremena da gurne zasun.

Bio je to, međutim, tek kratki predah. Nekoliko trenutaka potom meci su raznijeli bravu, a udarac noge otvorio vrata. U mračnom svjetlu što se žarilo iz hodnika iza dnevne sobe, Orlov je ugledao KGB-ovca. Ovaj je odbacio ispražnjenu strojnicu pa iz pojasa potegao

automatski pištolj Makarov 9 mm. Nije vidio lice iza maske, ali je zato razumio rusku riječ i prezir s kojim je bila izrečena.

Spodoba u crnom objema je rukama uhvatila Makarov, uperila ga Orlovu ravno među oči i prosiktala

— Predatelj. Izdajica. Na noćnom je ormariću bila pepeljara od brušenog stakla.

Orlovu ona nije nikad zatrebala zato što je, za razliku od većine Rusa, bio nepušač. No ipak je još bila tu. U zadnjoj gesti prezira smeo ju je s ormarića i zavitlao prema glavi ruskog ubojice, i pritom krikom odvratio na krik

— Pada! Gad. Čovjek u crnom je iskoračio ustranu i tako izbjegao teški

stakleni izradak što mu je poput kose poletio prema licu. Taj ga je pokret stajao djelića sekunde. U tom je vremenu vođa ekipe osiguranja iz Quantica zakoračio u dnevnu sobu pa iz teškog Colt.44 Magnuma ispalio dva metka u crna leđa u dovratku spavaće sobe. Rus je poletio naprijed, a prsa su mu prsnula u kovitlac krvi koja je poškropila plahte i pokrov na krevetu. Orlov je zakoračio i čovjeku u padu udarcem noge izbio iz ruke Makarova, no za tim nije bilo nikakve potrebe. Nitko još nije zaustavio dva Magnumova zrna i produžio borbu.

Kroll, jer tako se zvao čovjek koji ih je ispalio, prošao je kroz dnevnu sobu i stigao do vrata spavaonice. Bio je bijel od gnjeva i sav zapuhan.

— Dobro ste? — odrezao je. Orlov je kimnuo glavom. — Netko je sve zajebao, — rekao je Amerikanac. — Bila su dvojica. Pokosili su mi dva čovjeka, možda i još koga vani.

Ušao je i Joe Roth, sav potresen, i još u pidžami. — Isuse, Peter, molim te, oprosti. Moramo se maknuti otuda.

Smjesta. Brzo. — Kamo ćemo? — upitao je Orlov. — Čini mi se da si rekao da

je ovo sigurna kuća. — Bio je blijed, ali miran. — Aha, samo očito ne dovoljno sigurna, i ne više. Pokušat ćemo

otkriti i zašto. Kasnije. Daj se obuci. Pakuj svoje stvari. Kroll, ostanite s njim.

Samo dvadeset milja od Ranca nalazila se baza kopnene vojske. Iangley je već sve dogovorio sa zapovjednikom kopnene vojske. U

roku od dva sata Roht, Orlov i ostatak ekipe iz Quantica već su zaposjeli čitav kat samačkog vojnog hotela. Vojna je policija opasala čitav blok. Roth se nije čak ni želio onamo odvesti cestom otišli su helikopterom, pa su se spustili ravno na travnjak časničkoga kluba i probudili sve živo.

Tu su se smjestili tek privremeno. Prije nego što se spustila noć, bili su se preselili u drugu CIA-inu sigurnu kuću, smještenu u Kentuckyju i mnogo bolje zaštićenu.

Dok je Roth-Orlovljeva grupa bila u bazi kopnene vojske, Calvin Baily se vratio na Ranč. Želio je čuti potpuni izvještaj. Prije toga je već bio telefonski razgovarao s Rothom i čuo njegovu verziju događaja. Najprije je saslušao Krolla, ali je od svega ipak najviše želio čuti iskaz Rusa u crnoj skijaškoj masci koji je Orlovu gurnuo cijev pod nos.

Mladi časnik Zelenih bereta baš je trljao zapešće gdje ga je Orlov bio udario nogom i u padu mu izbio pištolj iz ruke. Krv za specijalne efekte već su bili odavno otrli s njega, a on se već bio presvukao iz crnog kombinezona, i maske koja je sprijeda imala samo rupe za oči, te maknuo remenje sa sitnim nabojima i vrećicama realistične krvi koja je briznula preko čitavog kreveta.

— Presuda? — upitao je Bailey. — Pravi je, — odgovorio je časnik koji je maločas tako tečno

govorio ruski. — Ili to, ili ga uopće i nije briga hoće li živjeti ili umrijeti. U što sumnjam. Jer većini nije svejedno.

— Nije posumnjao? — upitao je Baily. — Ne, gospodine. Gledao sam ga ravno u oči. Povjerovao je da

će umrijeti. Ali se ipak nastavio boriti. Pravi momak. — Postoji li još koja mogućnost? — upitao je Baily. Časnik je

slegnuo ramenima. — Samo jedna. Da je bio lažnjak, i da je pomislio da će ga

likvidirati njegovi, onda bi u tom smislu nešto i viknuo. Pod pretpostavkom da mu je stalo do glave, to je jedan od najhrabrijih momaka što sam ih sreo u životu.

— Meni se čini, — rekao je Baily Rothu kasnije preko telefona, — da smo dobili svoj odgovor. On je u redu, i to je službeno. Pokušaj

ga natjerati da se sjeti imena zbog Britanaca. U utorak letite prijeko, posebnim vojnim avionom. U Alconbury.

Roth je s Orlovom proveo dva dana u njihovom novom domu, a utrošio ih je na prelaženje razbacanih detalja koje mu je Rus već bio pribavio, i koje je razmotrio za dana provedenih u Ilegalnoj direkciji. Bili su to podaci o sovjetskim agentima ubačenim u Britaniju. Budući da se Orlov bio specijalizirao za Srednju i Južnu Ameriku, Britanija mu nije bila prva briga. Ipak je nemilice cijedio pamćenje ali se mogao sjetiti samo konspirativnih imena. A onda mu se, na kraju drugoga dana, nešto vratilo u sjećanje.

Građanski službenik Ministarstva obrane u Whitehallu. Ali mu se novac stalno isplaćivao na račun u MidIand banci na Corydon Hight Streetu.

— To baš i nije nešto, — rekao je čovjek iz Službe sigurnosti, M.1.5, kad su mu prenijeli vijesti. Sjedio je u uredu Timothyja Edwardsa u stožeru njemu sestrinske službe, SIS-a. Možda se već odavno odselio. Ili otvorio račun na lažno ime. Ali možemo pokušati.

* * * Vratio se u Curzon Street u Mayfairu i pokrenuo mašineriju.

Britanske banke nemaju pravo na apsolutnu povjerljivost, ali one ipak ne žele reći pojedinosti o privatnim računima svakome tko dođe s ceste. Jedna od institucija s kojom su uvijek, po slovu zakona, dužne surađivati, jest Služba tuzemnih prihoda.

Tuzemni prihodi su pristali na suradnju, pa je stoga obavljen povjerljiv razgovor s direktorom MidIanda u Croydonu, vanjskom predgrađu južnoga Londona. On je na tom poslu bio nov, ali se to nije moglo reći i za njegovo računalo.

Sad je riječ preuzeo čovjek iz Službe sigurnosti, koji je sjedio s pravim inspektorom Tuzemnih prihoda. On je imao popis svih civilnih službenika koji su unatrag deset godina bili zaposleni u Ministarstvu obrane i mnogim njegovim filijalama. Na njegovo iznenađenje, lov je brzo urodio plodom. Samo je jedan civilni službenik iz Ministarstva obrane imao račun u MidIandu na Croydon High Streetu. Poslali su po

ispis njegovih računa. Čovjek ih je imao dva, pa ipak je i dalje živio na jednome mjestu. Imao je tekući račun, a također i visoku štednju.

Tijekom godina na njegov je štedni račun bilo isplaćeno ukupno 20 000 funti, i to je uvijek činio on osobno, u gotovini i prilično redovito. A zvao se Anthony Milton Rice.

Na konferenciji te večeri u Whitehallu bili su ravnatelj i njegov zamjenik, zadužen za M.1.5, kao i pomoćnik komesara Metropolitanske policije, zadužen za specijalni ogranak. M.1.5 u Britaniji ne može uhititi nikoga. To smije samo policija. Kad Služba sigurnosti želi nekoga pokupiti, onda se ta čast prepušta Specijalnom ogranku. Sastanku je predsjedao predsjednik Glavnog obavještajnog odbora. On je i prvi počeo postavljati pitanja.

— Tko je zapravo taj gospodin Milton Rice? — Zamjenik ravnatelja, zadužen za M.1.5 — pogledao je u

bilješke. — Civilni službenik drugog razreda zaposlen u odjelu za

nabavu. — Prilično nizak rang? — Ipak je posao osjetljiv. Oružni sustavi, pristup procjeni

djelovanja novih oružja. — Mmmmm, — zamislio se predsjednik, — i što biste onda

htjeli? — Stvar je u tome, Tony, — rekao je generalni ravnatelj, — da

za početak imamo jako malo. Neobjašnjene isplate na njegov račun tijekom više godina. To nije dovoljno ni da ga uhitimo, a kamoli osudimo. On može tvrditi da stalno ulaže u konje, kladi se na hipodromu, i da tako dolazi do gotovine. Ali bi, naravno, mogao i priznati. Kao što bi mogao i ne priznati.

Policajac je kimnuo glavom u znak slaganja. Bez priznanja bi se morao vraški namučiti da uvjeri Kraljevsko javno tužilaštvo čak i da pokrene postupak. A sumnjao je da će se čovjek koji je prokazao Milton Ricea, bez obzira tko on bio, ikada pojaviti na sudu kao svjedok.

— Voljeli bismo ga najprije nadzirati, — rekao je generalni ravnatelj. Od jutra do mraka. Ako stupi u vezu s Rusima, onda ga imamo u torbi, s priznanjem i bez njega.

Tako je i dogovoreno. Promatrači, elitni tim agenata M.1.5, koje su sve zapadne službe smatrale najboljim pratiocima na svijetu, bar kad to rade na vlastitom terenu, bili su upozoreni da Anthonyja Milton Ricea, kad se sutradan ujutro približi Ministarstvu obrane, omotaju u nevidljiv nadzor koji će trajati dvadeset četiri sata na dan.

Anthony MiltonRice, poput tolikih ljudi s redovitim poslom, imao je i redovne navike. Bio je to čovjek rutine. Radnim bi danom točno u deset do osam odlazio iz svoje kuće na Addiscombeu, pa bi pješice prevalio pola milje od East Croydon Stationa, ukoliko baš ne bi pljuštalo, u kojem bi slučaju taj neoženjeni civilni službenik sjedao na autobus. Svakog bi dana ulazio u isti prigradski vlak, pokazao mjesečnu kartu, pa se odvezao do Londona, gdje bi sišao na Victoria Stationu. Odatle bi slijedila kratka vožnja autobusom niz Victoria Street do Parliament Squarea. Tu bi sišao i prešao Whitehall i stigao do ministarstva.

Ujutro nakon one konferencije o njemu, Milton Rice je učinio savršeno isto. Nije ni opazio družbu crnih mladića koji su se ukrcali na Nordwood Junctionu. Zamijetio ih je tek kad su ušli u vagon bez odjeljaka, zbijeni s ostalim prigradskim putnicima. Tada su se začuli krikovi žena i uzbuđeni povici muškaraca, jer su ti pubesceni, zabavljeni orgijom ležerne pljačke i premlaćivanja, takozvanom obradom, počeli pročešljavati vagon pa ženama otimati torbice i nakit, a od muškaraca noževima zahtijevati lisnice i prijetiti svakome tko bi im prigovorio, a otpor da i ne spominjemo.

Kad je vlak pišteći ušao u sljedeću postaju, ta je gomila od dvadesetak mladih huligana, i dalje bijesno vrišteći na čitav svijet, izišla iz vlaka i raspršila se, i to tako što je preskočila preko ograde i nestala u ulicama oko Crystal Palacea, te za sobom ostavila histerične žene, grdno uzdrmane muškarce i nemoćno bijesnu Transportnu policiju. Nitko nije uhićen, ta je sablazan učinjena i prebrzo i sasvim nepredvidljivo.

Vlak je zadržan, što je izazvalo pravu pometnju u prigradskom redu vožnje, jer su za njim zaostali i drugi, no Transportna je policija morala ući u vlak i uzeti izjave. Kad su prišli putniku u blijedosivu kišnu ogrtaču, zadrijemalom u uglu, i potapšali ga po ramenu, čovjek se polako srušio na pod. Kad je ispod srušenog tijela prokapala prva

krv od tankog uboda bodežom u srce, uslijedili su daljnji krikovi. Gospodin Anthony Milton Rice je bio zaista i temeljito mrtav.

Ivans Cafe, lokal primjerenog imena za sastanke s Rusima, bio se smjestio u Crondall Streetu u Shoreditchu. Sam McCready je, kao i uvijek, stigao drugi, iako je vani na ulici bio prvi. Razlog je tome bio jednostavan ako jednoga od njih dvojice slijede, onda će prije slijediti Spomenka negoli njega. Tako bi uvijek ostao sjediti pola sata u automobilu, i promatrao bi kako Rus dolazi na sastanak, a onda bi si uzeo još petnaest minuta da vidi je li tom inventaru iz sovjetske ambasade nenadano narastao rep.

Kad je McCready ušao u Ivans, na šanku je uzeo šalicu čaja i odlutao na drugu stranu prostorije, tamo gdje su dva stola stajala jedan uz drugi. Spomenak je sjedio za onim u kutu, zadubljen u čitanje Sporting Lifea. McCready je razmotao svoj Evening Standard i dao se na proučavanje.

— Kako je dobri naš general Drozdov? — upitao je tiho, a glas mu se izgubio u zamornom klepetanju kafića i pištanju čajnika.

— Ljubazan i zagonetan, — odgovorio je Rus, proučavajući formu konja u 3,30 u Sandownu. — Bojim se da nas provjerava, doznat ću više ako se Klinija odluči za posjet, ili ako moj Klinijaš postane hiperaktivan.

Klinija je KGB-ov odjel za unutrašnju kontrašpijunažu i sigurnost, i zadužena je ne toliko za špijunažu koliko za provjeravanje drugih KGB-ovaca i potragu za unutrašnjim rupama iz kojih cure podaci.

— Jeste li ikad čuli za nekoga tko se zove Anthony Milton Rice? — upitao je McCready.

— Ne. Nikada. Zašto? — Niste ga vodili iz Rezidencije? Civilnog djelatnika u

Ministarstvu obrane? — Nikad čuo. Nikad mi nijedan njegov proizvod nije dospio u

ruke. — Mislim, on je mrtav. Prekasno je da bi ga se pitalo tko ga je

vodio. Ako je itko. Jesu li ga mogli voditi izravno iz Moskve kroz Ilegalnu direkciju?

— Ako je radio za nas, to je jedino objašnjenje, — promrmljao je Rus. — On nikad nije radio za nas u PR liniji. Ona nema veze s londonskom postajom. Kao što sam već rekao, nikad nismo u rukama imali čak ni neki njegov proizvod. Zacijelo je komunicirao s Moskvom preko voditelja smještenog tu negdje vani, izvan ambasade. Zašto je umro?

McCready je uzdahnuo. — Ne znam. Pa ipak je znao, ako sve to nije krajnje neobična slučajnost, da

je netko zacijelo sve namjestio. Netko tko je znao kakva mu je bila rutina, mogao je reći huliganima za njegov redoviti vlak, opisati im kako izgleda... i onda ih isplatiti. Moguće je i da Milton Rice nije uopće radio za Ruse. Zašto onda denuncijacija? Otkuda taj neobjašnjivi novac? Ili je možda Milton Rice zaista špijunirao za Moskvu, ali preko veze, nepoznate Spomenku, a koja je opet izravno informirala Ilegalnu direkciju u Moskvi. A general Drozdov je ovaj čas bio u gradu. A on vodi ilegalce...

— Netko ga je prokazao, — rekao je McCready. — Nama, i onda je ubijen.

— Tko ga je prokazao? — upitao je Spomenak. Promiješao je čaj iako nije baš nimalo kanio piti tu slatku, mliječnu smjesu.

— Pukovnik Pjotr Orlov, — rekao je McCready tiho. — Ah, — promrmljao je Spomenak tiho. — Tu imam nešto za

vas. Pjotr Aleksandrovič Orlov je lojaIan i poslu odan časnik KGB-a. Njegovo je otpadništvo lažno kao novčanica od tri dolara. On je umetnut, on je agent za dezinformiranje, i jako je dobro pripremljen, i jako je dobar.

To bi nam moglo, pomislio je McCready, stvoriti velike probleme.

Glava treća Timothy Edwards je slušao vrlo pažljivo. McCreadyjevo je

pričanje i procjenjivanje situacije potrajalo pola sata. Kad je završio, Edwards ga je mirno upitao

— I ti sasvim vjeruješ Spomenku? McCready je to pitanje očekivao, iako je Spomenak za Britance

radio četiri godine, sve otkako je u Danskoj prišao SIS-ovcu i ponudio mu usluge unutrašnjeg agenta, ipak se sve to zbivalo u svijetu sjena i sumnji. Uvijek je postojala mogućnost, pa ma kako daleka, da bi Spomenak mogao biti dvostruki agent, i da njegova vjernost još pripada Moskvi. Bilo je to upravo ono za što je optužio Orlova.

— Prošle su četiri godine, — rekao je McCready. — Kroz protekle su četiri godine Spomenkovi proizvodi bili provjeravani po svim poznatim kriterijima, i sasvim su čisti.

— Da, naravno, — odgovorio je Edwards glatko. — Nažalost, ako bi i jedna riječ o tome procurila do naših susjeda, oni bi rekli upravo obratno da naš čovjek laže, a njihov je pravi. Priča se da se Iangley upravo do ušiju zaljubio u tog Orlova.

— Ne mislim da bi im trebalo reći za Spomenka, — odvratio je McCready. On je na svaki način želio zaštititi Rusa u ambasadi u Kensington Palace Gardensu. — Osim toga, Spomenak misli da mu vrijeme možda već istječe. Instinkt mu govori da u Moskvi raste sumnja da im negdje cure informacije. Ako se u to i uvjere, onda je samo pitanje vremena kad će zanimanje usmjeriti na londonsku postaju. Kad Spomenak napokon izađe na čistac, onda i mi možemo pred našom rodbinom otvoriti srca. U ovom bi trenutku, međutim, bilo vrlo opasno proširivati krug onih koji to znaju.

Edwards je napokon donio odluku. — Sam, potpuno se slažem. Ali zbog ovog moram razgovarati

sa šefom. On je jutros u vladi. Uhvatit ću ga kasnije. Ostani u vezi. Pauzu za ručak je Edwards proveo jedući mršavi obrok sa šefom

sir Christopherom u njegovu kompleksu ureda na najvišem katu. Za to vrijeme malo podalje, u bazu USAF-a Alconbury, smještenu malo sjevernije od trgovišta Huntingdon u kotaru Cambridgeshire, sletjela je vojna verzija Grummanova Gulfstreama III. Avion je poletio u ponoć iz baze Air National Guarda u Trentonu, New Jersey, a putnici su mu stigli iz Kentuckyja i ukrcali se pod okriljem noći i podalje od zgrada zrakoplovne baze.

Izabravši baš Alconbury, Calvin Bailey je postupio dobro. Ta je baza bila dom 527. eskadrile USAF-a, takozvanih Agresora, čiji su

piloti letjeli lovcima F5, s vrlo posebnom životnom zadaćom. Zvali su se Agresori zato što je F5 imao konfiguraciju sličnu ruskom Migu29, pa su Agresori igrali ulogu sovjetskih lovaca pri vježbanju avionskih dvoboja, napadajući američke i britanske jahače na mlazu. Oni su sami stalno proučavali sve sovjetske taktike zračne borbe, i u njima se silno izvijestili, a osim toga su se toliko uživjeli u svoju ulogu da su u zraku međusobno govorili samo ruski. Ako su im topovi i rakete i bili prepravljeni da pogađaju i promašuju samo elektronički, sve je ostalo oznake, skafanderi, manevri i žargon bilo čisto rusko.

Kad su Roth, Orlov, Kroll i ostali sišli s Grummana, bili su odjeveni u skafandere eskadrile Agresora. Prošli su nezapaženo i uskoro bili zatvoreni u ljusku dodijeljene im prizemnice, odvojene od ostalih zgrada, te opremljene sobama za stanovanje i kuhinjom, konferencijskom dvoranom i mikrofonima proviđenom sobom, namijenjenom saslušavanju pukovnika Orlova. Roth je porazgovarao sa zapovjednikom baze, i britanska je ekipa dobila dopuštenje da sutradan u nju i uđe. A onda je američka družina, pomalo pobrkana dnevnog ritma zbog leta kroz satne zone, pošla uhvatiti malo sna.

McCreadyjev je telefon zazvonio u tri popodne, i tad je Edwards izrazio želju da se opet nađu.

— Prijedlog primljen i prihvaćen, — rekao je Edwards. — Mi i dalje tvrdimo da Spomenak govori istinu i da su Amerikanci dobili dezinformatora. No ako i jest tako, ipak ostaje još jedan problem mi još ne znamo zašto je on tu. Čini se da u ovom času on još daje dobar proizvod, zbog čega će nam naši rođaci teško povjerovati, tim više što se šef složio da ne smijemo odati kako Spomenak i postoji, a kamoli tko je on, i onda, kakav je tvoj prijedlog što da radimo s tim?

— Daj ga meni, — odgovorio je McCready. — Dobili smo pravo pristupa. Sad možemo postavljati pitanja. Za nj je zadužen Joe Roth, a njega znam. On nije glup. Možda uspijem pritisnuti Orlova, i to ljuto, prije nego što Roth krikne dosta. Možda uspijem posijati sjeme sumnje. Da rođaci počnu razmišljati i o mogućnosti da on i nije to za što se prodaje.

— Dobro, — rekao je Edwards. — Preuzmi.

Potrudio se da to zazvuči kao njegova osobna odluka, kao vlastiti velikodušni čin. Ali je stvarnost njegova ručka sa šefom, koji možda koncem godine odlazi u mirovinu, bila vrlo teška.

Ambiciozni pomoćnik šefa, koji se gordio sjajnim privatnim odnosima s CIA-om, držao je na umu da bi mu jednoga dana pohvale njegova rada iz Iangleyja mogle itekako pomoći prilikom imenovanja za šefa.

Za vrijeme ručka Edwards je bio predložio mnogo manje vještog, no zato i mnogo manje abrazivnog ispitivača od Sama McCreadyja, a koji bi se pozabavio neugodnom Spomenkovom denuncijacijom CIA-ina novoga blaga.

Njegov je prijedlog bio odbijen. Sir Christopher, nekadašnji njegov kolega na terenu, uporno je tražio da se za Orlova zaduži Obmanjivač, kojega je bio osobno postavio.

McCready je sutradan rano ujutro krenuo automobilom prema Alconburyju. Vozio je Denis Gaunt. Edwards je odobrio McCreadyjev zahtjev da na preslušavanjima Rusa sjedi i Gaunt.

Na stražnjem je sjedalu bila dama iz M.1.5. i Služba je sigurnosti hitno zatražila da na susretima s Rusom i ona ima nekoga svoga, zato što će usko specifično i vrlo važno ispitivanje zahvatiti i područje sovjetskih agenata koji djeluju u Britaniji i protiv nje, što je zaista posao za M.1.5. Alice Daltry je imala trideset i koju, bila je zgodna i vrlo bistra, i činilo se da je preplavljena strahopoštovanjem prema McCreadyju. U njihovom tijesnom, zatvorenom svijetu, unatoč načelu da nitko ne treba znati više nego što mora, ipak su procurile glasine o Ianjskom slučaju Pankratin.

Auto je imao i zaštićeni telefon. Izgledao je kao običan automobilski telefon, samo malo veći, ali se mogao prebaciti na šifrirani mod radi komuniciranja s Londonom. Lako je moguće da se u razgovoru s Orlovim pojave i neka pitanja koja će trebati provjeriti u Londonu.

Najveći je dio puta McCready samo sjedio i šutio, i kroz vjetrobran zurio u krajolik što mu se u rano jutro razvijao pred očima, zadivljen, tko zna po koji put, ljepotom engleskog kasnog proljeća.

Misli su mu još jednom preletjele preko svega što mu je Spomenak bio ispričao. Prema Rusovim riječima, on je prije nekoliko

godina imao nekakve marginalne veze s prvim fazama pripreme operacije obmanjivanja, koje bi Orlov mogao biti konačni plod. Konspirativno joj je ime bilo projekt Potemkin.

Ironično ime, pomislio je McCready, slutnja KGB-ova crnog humora. Operacija, skoro sasvim sigurno, nije dobila ime po oklopnjači Potemkin, pa čak ni po maršalu Potemkinu, po kojemu je imenovana oklopnjača, nego prema Potemkinovim selima.

Prije mnogo je godina ruska carica Katarina Velika, jedan od najbezobzirnijih diktatora u dugoj ruskoj povijesti patnje, krenula u posjet novoosvojenom Krimu. U strahu da kraljica ne vidi promrzle, nabijene mase u ledenim kolibama, njezin glavni ministar Potemkin ispred nje je poslao tesare, fasadere i ličioce da izgrade i obojaju prelijepe fasade čistih i solidnih koliba s čijih će joj prozora mahati nasmiješeni seljaci. Kratkovidna se stara kraljica silno razveselila zbog tog prizora seoske sreće, i tako se i vratila u svoj dvor. Kasnije su radnici skinuli fasade, iza kojih su opet ostale bijedne straćare. Ta je obmana kasnije nazvana Potemkinovim selima.

Cilj im je CIA, bio mu je rekao Spomenak. Ipak nije znao točno tko bi trebao biti žrtva, niti kako će se udarac izvesti. Taj projekt nije izravno vodio njegov odjel, nego je od njega bila samo zatražena pomoć u sporednim stvarima.

Ali to je zacijelo Poltergeist, koji je napokon operacionaliziran, bio mu je rekao. A dokaz će toga biti dvojak. Nikakva informacija što će je pribaviti Orlov neće nikada izazvati veliku i nepopravljivu štetu sovjetskim interesima, i kao drugo, opazit ćete kako će u CIA-i doći do silne demoralizacije.

U ovom trenutku do potonjeg još sasvim sigurno nije došlo, pomislio je McCready. Njegovi američki prijatelji, koji su se još oporavljali od nedvojbenih neugodnosti koje im je donio slučaj Určenko, sad su se najednom našli u oblacima, poglavito zahvaljujući svom novostečenom inventaru. On se odlučio koncentrirati na drugo područje.

Na glavnom ulazu u zračnu bazu, McCready je pokazao legitimaciju ne na pravo ime i preko internog telefona zatražio Joea Rotha. Roth se pojavio nekoliko minuta kasnije u džipu Air Forcea.

— Sam, kako mi je drago što te opet vidim.

— Baš lijepo je što si se vratio, Joe. Stvarno si si uzeo komad dopusta.

— Hej, oprosti. Nije mi preostalo drugo, nisam ni imao prilike objasniti. Bilo je ili zgrabiti tipa i zbrisati ili ga zauvijek odbaciti.

— Ma sve u redu, — odgovorio je McCready ležerno, — sve je već objašnjeno, i zaglađeno. Ali da ti predstavim dvoje svojih kolega.

Roth je pružio ruku u auto i rukovao se s Gauntom i Daltryjevom. Bio je opušten i srdačan. Nije predviđao nikakve probleme i bilo mu je drago što će Britanci s njim podijeliti plijen. Od zapovjednika je straže dobio propusnice za čitavo društvo, pa su se u koloni odvezli na drugi kraj baze do izoliranog bloka u kojem se bila smjestila CIA-ina ekipa.

Poput mnogih vojnih zgrada, ni ova nije bila dragulj arhitekture, ali je bila funkcionalna. Čitavom je dužinom bila podijeljena jedincatim hodnikom, iz kojeg su vodila vrata u spavaonice, u blagovaonicu, kuhinje, zahode i sobe za konferencije. Zgradu je okruživalo desetak policajaca Air Forcea s puškama koje nisu skrivali od pogleda.

McCready se, prije nego što je ušao, osvrnuo na sve strane. Opazio je da on i dvoje njegovih kolega ne privlače pažnju, ali da zato mnogi pripadnici USAF-a u prolazu radoznalo zure u krug naoružanih stražara.

— Uspjeli su postići samo to, — promrmljao je Gauntu, — da svaka ekipa KGB-a već dvogledom zna naći pravo mjesto.

Roth ih je odveo do prostorije u središtu bloka. Prozori su joj bili zatvoreni a rolete spuštene jedino je svjetlo bilo ono električno. U njezinu su središtu naslonjači tvorili ugodnu grupu oko klupskoga stolića ukrug zidova bili su postavljeni stolci s naslonom za one koji će hvatati bilješke.

Roth je srdačnom gestom pozvao britansku družinu da zauzme naslonjače i naručio kavu.

— Idem po Minstrela, — rekao je, — ukoliko ne želite malo otpuhnuti.

McCready Je odmahnuo glavom. — Daj, Joe, bolje da odmah počnemo.

Kad je Roth izišao, McCready je kimnuo glavom Gauntu i Daltryjevoj da zauzmu stolce uza zid. Poruka je bila gledaj i slušaj, i pazi da ti ništa ne promakne. Joe Roth je vrata ostavio otvorena. Hodnikom je do njih doprla prijemčiva melodija pjesme Bridge Over Troubled Waters. Svirka je prestala kad je netko isključio kasetofon.

Muk. Onda se Roth vratio. Uveo je u sobu nabijenog, žilavog

muškarca u tenisicama, hlačama i džemperu. — Sam, da ti predstavim pukovnika Pjotra Orlova. Pjotr, ovo je

Sam McCready. Rus se zagledao u McCreadyja bezizražajnim pogledom. Za nj

je već bio čuo. Do tada je većina viših službenika KGB-a već bila čula za Sama McCreadyja. Ali on to nije odao nijednom gestom. McCready je, ispružene ruke, prešao preko saga u sredini sobe.

— O, dragi moj pukovniče Orlov. Kako se veselim što vas vidim, — rekao je s toplim smiješkom.

Poslužena je kava, a onda su posjedali, i to McCready sučelice Orlovu, s Rothom kraj sebe. Na obližnjem se stoliću počela vrtjeti vrpca magnetofona. Na klupskom stoliću nije bilo mikrofona. Oni bi samo odvraćali pažnju. Magnetofonu neće ništa promaći.

McCready je počeo blago, laskavo, i držao se tog tona čitav prvi sat. Orlovljevi su odgovori bili tečni i laki. Ali nakon prvog sata, McCready je počeo bivati sve zbunjeniji, ili se tako bar činilo.

— Sve je to sjajna, prekrasna roba, — rekao je. — Mene, međutim, muči jedan mali problem. Dali ste nam samo konspirativna imena. Tako negdje u Foreign Officeu imamo agenta Wildfowla a imamo i agenta Kestrela koji je možda djelatni časnik u mornarici, no možda za nju radi i kao civil. Moj problem je, vidite, pukovniče, da nemamo ništa što bi dovelo do detekcije i uhićenja.

— Gospodine McCready, kao što sam vam već toliko puta objasnio, što se tiče Britanije i Amerike, moj je rad u Ilegalnoj direkciji završio prije četiri godine. Ja sam se specijalizirao za Srednju i Južnu Ameriku. Nisam imao pristupa dosjeima agenata u Zapadnoj Evropi, u Britaniji i Americi. Oni su bili iznimno dobro zaštićeni, kao što su, vjerujem, i tu.

— O, naravno, kako sam glup, — odgovorio je McCready. — Ali sam ja pritom više mislio na razdoblje što ste ga proveli u pIanskom. Koliko ja to shvaćam, to obuhvaća i pripremanje lažnih priča, legendi za ljude koje treba infiltrirati ili samo zavrbovati. A također i sustava za uspostavljanje veze, za prenošenje informacija... plaćanja agenata. Tu se radi i o bankama na koje će im se plaćati, o sumama koje im se isplaćuju, o samom isplaćivanju, o operativnim troškovima pojedinih agenata. A sve ste to kao... zaboravili.

— U PIanskoj sam bio još prije nego u Ilegalnoj direkciji,— odvratio je Orlov. — Prije osam godina. Bankovni su računi bili osmerocifreni brojevi, i nemoguće ih se svih sjetiti.

U glasu mu se osjetila zlovolja. Ovo ga je počelo gnjaviti. Roth se namrštio.

— Pa čak niti jednog broja, — rekao je McCready kao da naglas razmišlja. — Čak niti jedne banke.

— Sam. Roth se uplašeno nagnuo prema njemu. — Na što to smjeraš?

— Samo pokušavam ustanoviti hoće li išta što je pukovnik Orlov u proteklih šest tjedana rekao tebi ili meni, nanijeti krupnu i nepopravljivu štetu sovjetskim interesima.

— Ma o čemu vi to? — Izgovorio je to Orlov, već na nogama, bjelodano ljut. — Satima sam vam i satima detaljno izlagao o sovjetskom vojnom pIaniranju, ratnom rasporedu, nivou naoružanja, stupnju spremnosti, ključnim ljudima. O detaljima afganistanske priče. O mrežama u Srednjoj i Južnoj Americi koje su u međuvremenu već i demontirane. A sad se prema meni odnosite tako, kao prema... zločincu.

I Roth je već bio na nogama. — Sam, može li samo nekoliko riječi? U četiri oka. Vani. Krenuli su prema vratima. Orlov je opet sjeo i neutješno se

zapiljio u pod. McCready je ustao i pošao za Rothom. Daltry i Gaunt su ostali za svojim stolićima, nepomični. Mladi CIA-š kraj magnetofona isključio je spravu. Roth se nije zaustavio sve dok nisu stigli do otvorenog travnjaka izvan zgrade. Tada se okrenuo McCreadyju.

— Sam, ma kog to vraga radiš?

McCready je slegnuo ramenima. — Pokušavam utvrditi je li Orlov bona fide, — odgovorio je. —

Ta zbog toga i jesam tu. — Daj da s tim budemo apsolutno načisto, — procijedio je Roth

kroza zube. — Ti ovdje nisi, doslovce nisi, zato da procjenjuješ Minstrelov bona fide. To je već učinjeno. Učinili smo to već mi. Bezbroj puta, i uvjerili smo se da je pravi, da čini sve što može da bi se svega prisjetio. Ti si ovdje zbog ustupka koji je napravio naš generalni, da i ti dobiješ nešto od Minstrelova proizvoda, i to je sve.

McCready se sneno zagledao u valovita polja mladoga žita iza ograde baze.

— I što misliš, Joe, koliko taj proizvod zaista vrijedi? — Vrijedi mnogo. Baš kao što je rekao, sovjetski raspored

vojnih snaga, tko je na kojemu mjestu, novo naoružanje, pIanovi... — Što se sve može promijeniti, — promrmljao je Sam, — i to

vrlo i brzo i lako. Pod pretpostavkom da znaju što ti priča. — I Afganistan, — rekao je Roth. McCready je ušutio. Svom

kolegi iz CIA-e nije mogao reći što mu je prije dvadeset četiri sata u onom kafiću rekao Spomenak, ali ipak kao da je unutrašnjim uhom jasno čuo mrmljanje glasa kraj sebe.

— Joe, taj novi čovjek u Moskvi, taj Gorbačov. Vi o njemu još znate jako malo. Ali ja ga poznajem. Kad je bio došao ovamo, posjetiti gospođu Thatcher, prije nego što je postao generalni sekretar, kad je bio još samo član Politbiroa, ja sam se brinuo za njegovo osiguranje. Razgovarali smo. On je neobičan, vrlo otvoren, vrlo iskren. Ta perestrojka o kojoj govori, ta glasnost. Znaš li, prijatelju, što to znači? Za dvije godine, do 1988. ili 1989 svi ti vojni detalji neće više značiti ništa. On neće napasti preko Srednjonjemačke nizine. On će zaista pokušati restrukturirati čitavo sovjetsko gospodarstvo i društvo. U tome on, naravno, neće uspjeti, ali će pokušati. Povući će se iz Afganistana, povući će se iz Evrope. Sve to što Orlov danas priča Amerikancima za dvije će godine biti dobro samo za arhivu. Ali Velika laž, kad se pojavi, e, to će biti važno. Za čitavo desetljeće, prijatelju. Pričekaj samo na Veliku laž. Ostatak u KGB-u smatraju sitnom žrtvom. Oni dobro igraju šah, moji bivši kolege.

— A, agenti špijunske mreže u Južnoj Americi, — rekao je Roth. — Do sto đavola, kako se samo vesele Meksiko, Čile i Peru. Već su iskopali desetke sovjetskih agenata.

— Sve samo lokalna pomoćna radna snaga, — odgovorio je McCready. — Među svima njima nijednog pravog Rusa. Umorne, poderane mreže, pohlepni agenti, informatori najnižega ranga. Potrošna roba.

Roth ga je gledao netremice. — O Bože, — dahnuo je, — ti misliš da je on lažnjak? Ti

vjeruješ da je on dvostruki? Sam, otkud ti samo to? Imaš li neki izvor, neki inventar, za koji mi ne znamo?

— Ni govora, — odvratio je McCready bez oklijevanja. Nije volio lagati Rothu, ali zapovijed je zapovijed. CIA je zapravo stalno primala sve Spomenkove proizvode, ali zamaskirane i pripisane sedmorim različitim izvorima.

— Ja bih ga samo volio malo pritisnuti. Jer mislim da on o nečemu šuti. Joe, ti nisi glup. i vjerujem da si i ti, u dubini srca, stekao isti dojam.

Ta je strelica pogodila točno u cilj. Jer je u najtajnijem kutu srca Roth mislio upravo to. Kimnuo je glavom.

— U redu. Sad ćemo ga malo potjerati. On napokon, ovamo i nije došao na ljetovanje. Ali je žilav. Idemo natrag.

Nastavili su u četvrt do dvanaest. McCready se vratio na pitanje o sovjetskim agentima u Britaniji.

— Jednog sam vam već odao, — rekao je Orlov. Ako ga uspijete pronaći. Čovjeka koga zovu agentom Juno. Onoga koji je imao račun u Croydonu, u MidIandu.

— Ušli smo mu u trag, — rekao je McCready ravnodušnim glasom. — On se zove, ili bolje rečeno, zvao se, Anthony Milton Rice.

— Dakle, tu smo, — rekao je Orlov. — Kako to misliš... zvao se? — upitao je Roth. — On je mrtav. — Nisam znao, rekao je Orlov. — Prošlo je već nekoliko

godina. — To je samo još jedan od mojih problema, — rekao je

McCready tužno. — On nije umro prije nekoliko godina. Nego je

umro jučer ujutro. Ubijen je, likvidiran, samo sat prije nego što smo ga trebali okružiti nadzornom ekipom.

Uslijedila je zapanjena tišina. A onda je Roth već bio na nogama, još jednom, apsolutno pobjesnio. Još su se jednom, u roku od dvije minute, našli izvan zgrade.

— Ma je li ti to mene jebeš, Sam? — zaurlao je. — Mogao si mi reći.

— Želio sam vidjeti kako će Orlov reagirati, — odgovorio je Sam otvoreno. — Mislio sam, kad bih ti rekao, da bi mu možda ti prenio vijesti. Jesi li mu vidio reakciju?

— Ne, jer sam gledao tebe. — Uopće je nije bilo, — odgovorio je McCready. — Čovjek bi

očekivao da će ostati zgromljen. Da će se čak i zabrinuti. S obzirom na to što to predmnijeva.

— On ima čelične živce, — rekao je Roth. — On je totalni profi. Ako ne želi ništa pokazati, onda to i ne pokazuje. Je li to, usput rečeno, uopće istina? Je li mrtav? Ili je to bila samo podvala?

— O, Joe, mrtav je, i to sto posto. Na putu ga je na posao nožem probo netko iz adolescentske bande. Mi to zovemo obradom, vi to zovete haračenjem. Što nam sad stvara novi problem, zar ne?

— Moglo je procuriti i s britanskoga kraja. McCready je odmahnuo glavom. — Za to nije bilo vremena. Da se pripremi takvo ubojstvo, treba

vremena. Do njegova smo stvarnog identiteta došli tek preksinoć, i to nakon dvadeset četiri sata detektivskog posla. A oni su ga sredili jučer ujutro. Nije bilo vremena. Reci mi što radite s Minstrelovim proizvodima?

— Najprije Calvinu Bailyju, izravno, ručno. Potom analitičarima. Pa mušterijama.

— Kad je Orlov proizveo taj proizvod o špijunu u našem Ministarstvu obrane?

Roth mu je rekao. — Pet dana, — zamišljeno je rekao McCready. — Dok je stiglo

do nas. To je malo vremena... — Daj se sad malo na trenutak isključi... usprotivio se Roth.

— Što otvara tri mogućnosti, — nastavio je McCready. Ili je riječ o zaista neobičnoj slučajnosti, no u našem si poslu ne možemo priuštiti da u njih previše vjerujemo. Ili je to procurilo negdje između tebe i čovjeka na teleprinteru. Ili je sve bilo već unaprijed izrežirano. Hoću reći, ubojstvo je bilo pripremljeno za sasvim određen sat u sasvim određen dan. Određen broj sati prije toga, Orlovu je najednom proradilo pamćenje, i prije nego što su dobri momci uspjeli postaviti svoju predstavu, prokazani je agent već bio mrtav.

— Ne vjerujem da to nama negdje u Agenciji curi, — odgovorio je Roth kroza zube, — a ne vjerujem ni da je Orlov lažnjak.

— Zašto onda ne izađe s istinom na sunce? Ali da mu se vratimo, — predložio je Sam blagim glasom.

Kad su se vratili, Orlov je bio potišten. Vijest da je britanski špijun kojeg je on prokazao bio tako lako likvidiran očito ga je uzdrmala. McCready je promijenio ton i obratio mu se vrlo blago.

— Pukovniče Orlov, vi ste stranac u stranoj zemlji, i sigurno se brinete za svoju budućnost, i zato, čisto da se osigurate, nešto od svega zadržavate za sebe. Mi to razumijemo, i ja bih učinio isto da se nađem u Moskvi. Svima nama treba nekakvo osiguranje. Ali me, ovaj tu Joe informirao da je vaš položaj u Agenciji već tako visok da vam više ne treba nikakvo osiguranje, i zato, možete li nam ponuditi još koje stvarno ime?

U prostoriji je zavladala potpuna tišina. Orlov je polako kimnuo glavom. Uslijedio je opći izdisaj.

— Peter, — počeo ga je Roth vabiti, — sad je već stvarno čas da s njima izađete na čistac.

— Remjanc, — rekao je Pjotr Orlov, — Genadij Remjanc. Rothova je to skoro vidljivo razdražilo. — Mi znamo za Remjanca, rekao je i podigao pogled na

McCreadyja. — Predstavnik Aeroflota u Washingtonu. To mu je kulisa. FBI ga je otkrio i skupio još prije dvije godine, i od tada radi za nas.

— Ne, — rekao je Orlov i podigao pogled. — Varate se. Remjanc nije dvostruki. To što ste ga raskrinkali, dogovoreno je u Moskvi. On vam se namjerno otkrio. Njegov je prelazak na vašu stranu lažnjak. Sve što vam on daje pažljivo je iskrojeno u Moskvi.

Jednog će dana popravak te štete Ameriku stajati milijune. Remjanc je bojnik KGB-a iz Ilegalne direkcije. On u kontinetalnom dijelu SAD-a vodi četiri odvojene sovjetske mreže i zna sva imena.

Roth je zviznuo. — Ako je to istina, onda je to prava zlatna žila. Ako je istina. — To se može doznati samo na jedan način, — predložio je

McCready. — Pokupi Remjanca, napuni ga pentonalom, i vidi što će iz njega ispasti, i čini mi se da bi već bilo vrijeme ručku.

— To su dvije sjajne ideje u roku od deset sekundi, — priznao je Roth. — Dečki, moram odmah u London da popričam s Iangleyjem. Daj da napravimo stanku od dvadeset četiri sata.

Joe Roth je izravnu vezu s Calvinom Bailyjem dobio u osam popodne po londonskom vremenu, a u tri po washingtonskom. Roth je bio zakopan u šifrantskoj sobi duboko ispod američke ambasade na Grosvenor Squareu Baily je bio u svom uredu u Iangleyju. Glasovi su im bili jasni, ali pomalo prigušeni, zbog svih onih šifrantskih tehnologija kojima su morali biti podvrgnuti da bi sigurno prešli preko AtIantika.

— Jutro sam proveo s Britancima u Alconburyju, — rekao je Roth. — Njihov prvi susret s Minstrelom.

— I kako je prošlo? — Slabo. — Zezaš se. Nezahvalni gadovi. Što nije bilo u redu? — Calvine, ispitivač je bio Sam McCready. On nije

antiamerikanac i nije budala, i on misli da je Minstrel lažnjak, da su nam ga uvalili.

— Mislim, glupo da ne može gluplje. Jesi li mu rekao kroz koliko je testova Minstrel prošao? i da smo se uvjerili da je OK?

— Da, i to detaljno. Ali on i dalje tjera svoje. — Je li ponudio i kakav dokaz za tu svoju fantaziju? — Ne. Nego je rekao da je to rezultat britanske analize

Minstrelova proizvoda. — Isuse, to je suludo. Minstrelov je proizvod ovdje u roku od

samo šest tjedana bio super. A što to McCreadyju nije po volji?

— Prešli smo tri područja. Za Minstrelov vojni proizvod veli da ga Moskva može čitavog promijeniti, pod uvjetom da znaju što nam Minstrel priča, što sigurno znaju ako su ga sami poslali.

— Sranje. Dalje. — O Afganistanu,šuti. Ali ja znam Sama. Čini mi se da zna

nešto što ja ne znam, ali neće reći što je to. Sve što znam o njemu bilo je pretpostavljam. Izdaleka je naznačio kako Britanci vjeruju da bi se Moskva mogla vrlo brzo povući iz Afganistana. Da bi, ako se to dogodi, sve te Minstrelove priče o Afganistanu bile dobre samo za arhivu. Imaš li ijednu takvu analizu?

— Joe, mi nemamo nikakva dokaza da bi se baćuške mogle povući iz Kabula, ni uskoro ni nikada, i s čim to još nije zadovoljan gospodin McCready?

— Veli kako misli da su sovjetske mreže, skupljene u Srednjoj i Južnoj Americi zapravo premorene rekao je baš poderane i da je sve to lokalna pomoćna radna snaga, među kojom nema nijednog pravog Rusa.

— Vidi, Joe, Minstrel je razbio tucet mreža što ih Moskva vodi u četiri zemlje. Naravno da su agenti mjesni ljudi. Njih su ispitali, priznajem na ne baš jako ugodan način. Naravno da su svi bili vođeni iz sovjetskih ambasada. Tucet je osramoćenih ruskih diplomata posIano kući. On je dolje uništio mnoge godine KGB-ova rada. McCready kenja.

— U jednom je ipak u pravu. Minstrel je dosad Britancima o sovjetskim agentima u zemlji dao samo konspirativna imena. Ništa po čemu bi se mogao identificirati i jedan iz ruskog inventara tu. Osim jednog. A taj je mrtav. Čuo si za to?

— Naravno. Trula sreća. Kakva bijedna koincidencija. — Sam misli da to nije koincidencija. On misli da je ili Minstrel

znao da je to određeno za izvjestan dan, pa ga identificirao taman prekasno da ga Britanci ščepaju, ili da nam negdje curi.

— Glupost jedno, glupost drugo. — On se prikIanja prvome mišljenju. Misli da Minstrel radi za

moskovsku centralu. — Je li ti gospodin Sam Premudri McCready topogledno

ponudio i kakav čvrsti dokaz?

— Ne. Upitao sam ga sasvim određeno ima li u Moskvi kakav inventar koji je prokazao Minstrela. On veli da ne. Veli da su to samo njegovi proanalizirali proizvod.

Uslijedila je poduža šutnja, kao da je Baily utonuo u misli. Što je i učinio.

— Ti u to vjeruješ? — Iskreno govoreći, ne. Mislim da laže. Slutim da imaju

nekoga o kome mi ne znamo ništa. — Zašto onda Britanci ne izađu s istinom na sunce? — Nemam pojma, Calvine. Ako i imaju inventar koji je

prokazao Minstrela, oni ga i dalje niječu. — Dobro, Joe, a sad slušaj. Reci Samu McCreadyju, to mu je od

mene, da se ili razveže ili da zaveže. S Minstrelom smo dobili pravi zgoditak i ne pada mi na pamet pustiti da sve to zezne nekakovo rezuckanje iz Century Housea. Svakako ne bez čvrstih dokaza, ali mislim stvarno čvrstih. Joe, jesmo se razumjeli?

— Jasno i glasno. — Još jedno čak i ako su im otkucali da je Orlov lažnjak, to bi

bila standardna praksa moskovske centrale. Moskva ga je izgubila, mi smo ga dobili, Britanci su spustili nosove. Naravno da bi Moskva rado pustila da procuri do Britanaca da je naš trijumf šupalj i beskoristan. A Britanci bi spremno zagrizli u tu podvalu jer se jedu što Minstrel nije došao njima. Ako mene pitaš, to je britansko upozorenje čista dezinformacija. Ako imaju nekog svog, onda taj njihov laže. Naš je na svome mjestu.

— Dobro, Calvine. Ako se to opet pojavi, mogu to reći Samu? — Apsolutno. To je Iangleyjevo službeno mišljenje, i spremni

smo ga braniti. Nijedan se do njih dvojice nije potrudio prisjetiti da je sad uz

dokazivanje Orlovljeve nevinosti vezano i napredovanje njihovih karijera, trenutno u očitom usponu.

— Sam je ipak uspio u jednom, — rekao je Joe Roth. Navalio je na Minstrela kao divlji morao sam ga dva puta izvući iz sobe ali ga je zato natjerao da izIane novo ime. Genadij Remjanc.

— Remjanc je naš, — odvratio je Baily. — Njegov mi proizvod već dvije godine dolazi na stol.

Roth je nastavio pa otkrio što mu je Orlov bio rekao kako je Remjanc zapravo ostao vjeran Moskvi, a prenio mu je i McCreadyjevo mišljenje da bi se čitava priča najlakše dala raščistiti tako da dignu Remjanca i slome ga. Baily je šutio. Te napokon rekao Možda.

— Još ćemo razmisliti o tome. Razgovarat ću s Operacijama i FBIem. Ako se na to odlučimo, bit ćeš upoznat. U međuvremenu drži McCreadyja podalje od Minstrela. Daj im obojici da malo predahnu.

Joe Roth je sutradan ujutro pozvao McCreadyja da mu se pridruži na doručku, i McCready je taj poziv prihvatio. Doručak je bio u Rothovu stanu.

— Ne brini zbog ovoga, — rekao je Roth. — Znam da u blizini ima dobrih hotela, i Ujak Sam si može priuštiti doručak za dvojicu, ali ja pripravljam tako opake doručke. Sok, jaja na šunki, vafli, kava odgovara?

McCready se nasmijao preko telefona. — Bit će sasvim dosta i sok i kava. Kad je stigao, Roth je bio u kuhinji, s pregačom preko košulje, i

sad je ponosno demonstrirao svoj talent za jaja na šunki. McCready Je popustio pred slabošću pa se ipak poslužio.

— Sam, volio bih da razmotriš svoje mišljenje o Minstrelu, — rekao je Roth uz kavu. — Sinoć sam razgovarao s Iangleyjem.

— S Calvinom? — Aha. — Njegova reakcija? — Tvoj ga je stav jako rastužio. — Rastužio se moju guzicu, odgovorio je McCready. Kladim se

da se u vezi mene poslužio sasvim lijepim staromodnim anglosaksonskim jezikom.

— Dobro, jest. Nije ga razveselilo. Pa je smislio da ti, što se Minstrela tiče, damo jedan velikodušno dugi odmor. Imam i poruku. Iangleyjevo je gledište ovo skupili smo Minstrela, pa se Moskva ljuti ko vrag, i sad ga pokušava diskreditirati i to tako da London vješto kljuka pričom kako je Minstrel zapravo podvaljen. To je Iangleyjevo mišljenje. Žao mi je, Sam, ali u ovom si se slučaju prevario. Orlov govori istinu.

— Joe, ni mi tu nismo baš totalni idioti. Mi zaista ne bismo samo tako nasjeli na dezinformaciju nekog tipa koji se pojavio post festum. Kad bismo imali informaciju iz izvora koji ti ne smijem odati, a što nemamo, onda bi ona svakako bila starija od Orlova prelaska na našu stranu.

Roth je spustio kavu i ovorenih se usta zagledao u McCreadyja. Taj ga iskovrljani jezik nije obmanuo ni na sekundu.

— Isuse, Sam, to znači da ti ipak imaš neki inventar negdje u Moskvi. Za ime Isusa, s istinom na sunce.

— Ne mogu, — odgovorio je Sam, — a osim toga ga i nemamo. A i da ga imamo, to ti sasvim sigurno ne bismo rekli.

Strogo govoreći, nije čak ni lagao. — Onda mi je žao, Sam, ali Orlov ostaje. Jer je dobar. Naše je

gledište da taj vaš čovjek taj koji ne postoji naprosto laže i da zapravo grdno vozaju ne nas, nego vas i to je službeno. Orlov je, za ime Boga, prošao tri poligrafska ispitivanja, i to je dovoljan dokaz.

Umjesto da mu odgovori, McCready je iz džepa na prsima izvukao ceduljicu i stavio je pred Rotha. A na njoj je pisalo

Otkrili smo neke Istočnoevropljane koji mogu pobijediti poligraf kad im se svidi. Amerikanci u tome baš nisu jako vješti zato što su odgojeni da govore istinu, i kad lažu, to nije teško otkriti. Ali smo zato otkrili da mnogi Evropljani... mogu nadmudriti poligraf a da ne trepnu okom... U tom dijelu svijeta postoje ljudi koji su čitav život lagali sad o ovom sad o onom, pa su se stoga u tome toliko izvijestili da mogu bez muke proći poligrafsko ispitivanje.

Roth je frknuo i dobacio mu papirić. — Neki prepametni akademičar iza kojeg ne stoji iskustvo

Iangleyja, — rekao je. — To je zapravo, — odgovorio mu je McCready blago, — prije

dvije godine izrekao Richard Helms. Richard Helms je bio legendarni direktor Centralne

obavještajne. Roth je ostao šokiran. McCready je ustao. — Joe, Moskva je oduvijek čeznula za jednim da se Britanci i

Jenkiji potuku kao pas i mačka. A baš prema tome i idemo, a Orlov je u zemlji tek nepunih četrdeset osam sati. Daj malo razmisli o tome.

A u Washingtonu, šef CIAe i FBIa su se složili da se na pitanje koliko je istinita Orlovljeva izjava o Remjancu, može odgovoriti samo ako ga pokupe. PIaniranje je obavljeno dok su Roth i McCready zajedno doručkovali, i kasnije kroz dan, a hapšenje je bilo određeno za predvečer, kad Remjanc bude kretao iz Aeroflotova ureda u središtu Washingtona, oko pet popodne po mjesnom vremenu, dugo nakon što se u Londonu već spusti mrak.

* * * Rus je iz zgrade izišao malo poslije pet i krenuo pločnikom, pa

presjekao pješačku ulicu zaputivši se prema mjestu gdje je bio parkirao auto.

Aeroflotov je ured bio sve vrijeme pod nadzorom, i Remjanc je bio nesvjestan šestorice agenata FBIa koji su mu, svi naoružani, prišli s leđa baš u trenutku kad je prelazio pješačku stazu. Agenti su ga kanili uhititi u trenutku kad uđe u auto. Tada se to dade obaviti brzo i diskretno. Nitko to neće ni opaziti.

Ulica je bila napravljena od niza staza položenih između zapuštenih travnjaka posutih smećem, kao i raznih klupa namijenjenih dobrim građanima Washingtona da sjede na suncu i jedu zapakirane užine. Gradski oci nisu mogli znati da će taj mali park postati sjecište hrpe dilera drogom i njihovih mušterija. Na jednoj su klupi, baš dok je Remjanc prelazio pješačku ulicu na putu prema parkiralištu, neki crnac i Kubanac ugovarali posao. Oba su dilera u blizini imala svoje ljude iz osiguranja. Tuča je počela Kubančevim bijesnim krikom, nakon čega je ustao i potegao nož. Jedan je od crnčevih tjelohranitelja izvukao pištolj i oborio ga metkom. Iz obje bande najmanje su ih osmorica potegla oružje i zapucala na protivnike. Nekoliko u sve to neupletenih civila, koji su se slučajno našli u blizini, zavrištalo je i razbježalo se. Agenti FBI-a, na trenutak zapanjeni nenadanošću svega, reagirali su u skladu s obukom u Ouanticu, pa se bacili na tlo, zavrtjeli i potegli pištolje.

Remjanc je dobio samo jedan metak omekšanog vrha u potiljak i prevalio se naprijed. Njegova je ubojicu smjesta ustrijelio agent FBI-a. Obje su se bande, i crnačka i kubanska, smjesta raspršile u

suprotnim smjerovima. Čitava je pucnjava trajala samo sedam sekundi, a iza nje su ostala dva mrtva, jedan Kubanac i Rus, ubijeni ukriženom vatrom.

Američki se način rada jako osIanja na tehnologiju, zbog čega ih ponekad kritiziraju ipak, kad tehnologija dade sve od sebe, ne mogu se zanijekati plodovi.

Oba su trupla sklonjena u najbližu mrtvačnicu, i tu je stvar u svoje ruke uzeo FBI. Pištolj iz kojeg je pucao Kubanac otišao je na forenzičku analizu, ali ona nije urodila nikakvim tragom. Bila je to češka Zvijezda, kojoj je bilo nemoguće odrediti porijeklo, i vjerojatno uvezena iz Srednje ili Južne Amerike. Kubančevi su otisci prsta urodili plodnijom žetvom. Otkrili su da se čovjek zvao Gonzalo Appio, i da ga FBI već ima u dosjeu. Dijagonalna kompjuterska provjera brzo je otkrila da je poznat i Agenciji za borbu protiv droge, kao i policijskoj službi Metro Dade, koja je pokrivala i Miami.

Bio je poznat kao diler i ubojica po narudžbi. Ranije je u životu bio jedan od Marielitosa, onih Kubanaca koje je Castro tako velikodušno oslobodio kad je iz luke Mariel poslao na Floridu sve kriminalce, psihopate, pederaste i niže oblike života koji su mu zakrčili zatvore i ludnice, i uvalio ih Americi koja je nasjela, pa ih primila.

Jedino što za Appija nije nikad bilo dokazano, bila je slutnja FBIa da je on zapravo revolveraš DGI-a, kubanske tajne policije pod vlašću KGB-a. To se nagađalo na temelju vjerovanja da je sudjelovao u ubojstvu dva istaknuta i vrlo efikasna radiourednika koji su iz Miamija djelovali protiv Castra.

* * *

FBI je proslijedio dosje u Iangley, gdje je on izazvao veliku

zabrinutost. Sam je šef Operacija, Frank Wright, mimoišao Bailyja i nazvao Rotha u London.

— Joe, mi to moramo znati. Brzo i smjesta. Ako britanske rezerve prema Minstrelu imaju ikakva temelja, mi to moramo znati. Skidaj rukavice, Joe. Detektor laži, sve to. Na noge, Joe, i pronađi zašto sve stalno ide kako ne treba.

Prije nego što je krenuo za Alconbury, Roth se još jednom sastao sa Samom McCreadyjem. U sastanku baš nije bilo puno veselja. Bio je ljut i ogorčen.

— Sam, ako nešto znaš, mislim nešto stvarno, moraš s tim izaći na sunce. Smatrat ću te odgovornim ako tu grdno pogriješimo samo zato što prema nama nisi bio otvoren. Mi smo s tobom bili. Sad s istinom na sunce, što to imaš?

McCready je gledao u prijatelja potpuno prazna lica. Isuviše je često igrao poker a da bi dopustio da mu se na licu vidi išta što nije želio. Bio je u nedoumici. Privatno bi Joeu Rothu rado rekao za Spomenka, dao mu te njegove čvrste dokaze, pa da izgubi vjeru u Orlova. Spomenak je, međutim, hodao po zaista vrlo napetoj žici, koju je sovjetska protuobavjestajna tanjila nit po nit, pa će je uskoro i presjeći, i to čim zagrizu na pravo mjesto i uvjere se da im u Zapadnoj Evropi nešto curi. On nije smio, nije se usudio, razotkriti da Spomenak uopće i postoji, a kamoli mu još odati i rang i mjesto.

— Sad si se našao pred problemom, Joe, — rekao je. Ali za nj ne krivi mene. Otišao sam najdalje što sam mogao. Mislim da ćemo se obojica složiti da je ono s Milton Riceom moglo biti slučajno, ali oba slučaja ne.

— Moglo bi i ovdje nešto curiti, rekao je Roth i smjesta to požalio.

— Ni slučajno, — odgovorio je McCready hladno. — Jer bismo onda morali znati gdje i kada da udarimo u Washingtonu. A nismo znali. To znači da ih ili Orlov otkriva prema prethodnom dogovoru, ili da curi na vašoj strani. Ti znaš što ja mislim, mislim da je kriv Orlov. Usput rečeno, koliko ljudi na vašoj strani ima pristup Orlovljevim proizvodima?

— Šesnaestero, — odgovorio je Roth. — Isuse. Mogli ste to staviti i u oglas u The New York Times. — Ja, dva pomoćnika, tehničar koji upravlja magnetofonom,

analitičari, skupi se toga. FBI je znao da treba pokupiti Remjanca, ali ne i za Milton Ricea. Šesnaestero će doznati za obojicu vremenom. Bojim se da nam se negdje olabavio šaraf vjerojatno na nižem nivou, kakav pisar, šifrant, tajnica.

— A ja mislim da imate prebjega lažnjaka.

— Što god da bilo, ja ću to otkriti. — Mogu se i ja pridružiti? — upitao je Sam. — Žalim, stari, ovaj put ne. Sad je to čisti CIA-in posao. Kućna

stvar. Vidimo se, Sam. Čim se Roth vratio u Alconbury, pukovnik Pjotr Orlov je opazio

promjenu u držanju ljudi oko sebe. Za nekoliko je trenutaka nestalo šaljive familijarnosti. Osoblje CIA-e u zgradi počelo se držati distancirano i formalno. Orlov je strpljivo čekao što će dalje biti.

Kad je Roth zauzeo svoje mjesto sučelice njemu u sobi za ispitivanje, dva su pomoćnika ugurala stroj na kotačima. Orlov je na nj bacio pogled. Već ga je vidio. Poligraf. Pogled mu se vratio na Rotha.

— Nešto nije u redu, Joe? — upitao je tiho. — Da, Peter, nešto baš gadno nije u redu. Potom je Roth kroz nekoliko kratkih rečenica informirao Rusa o

fjasku u Washingtonu. U Orlovim je očima nešto zatreperilo. Strah? Osjećaj krivice? Stroj će to otkriti.

Dok su mu tehničari namiještali diskove na prsa, zapešća i na čelo, Orlov se nije nimalo bunio. Roth nije upravljao strojem, za taj je posao tu bio tehničar ali je zato jako dobro znao pitanja što ih je želio postaviti.

Poligraf izgleda kao elektrokardiograf što ga nalazimo u svakoj bolnici, a tako i radi. On bilježi otkucaje srca, puls, znojenje sve simptome što ih opažamo kod čovjeka koji pod pritiskog govori laži, a mentalni se pritisak stvara već i samim doživljajem testiranja.

Roth je, kao i uvijek, počeo jednostavnim pitanjima koja su tu zato da se utvrdi normalno reagiranje, i fino je pero lijeno crtalo po papiru što je tekao iz stroja, blago se dižući i spuštajući. Orlov je tako bio testiran već tri puta, i u sva se ta tri navrata kod njega nisu pojavili opazivi simptomi čovjeka koji laže. Roth ga je ispitivao o njegovu porijeklu, o godinama provedenima u KGB-u, o njegovu prelasku na njihovu stranu, o informacijama što ih je dao do sada. A onda su na red došla ona teška.

— Jeste li vi dvostruki agent koji radi za KGB? — Ne. Pero je i dalje polako plovilo goredolje. — Jesu li informacije koje ste nam do sada dali bile istinite?

— Da. — Postoji li i neka zadnja, ključno važna informacija, koju nam

niste iznijeli? Orlov je šutio. Uhvatio se za rukohvate naslonjača. — Ne. Fino je pero divlje zavrludalo nekoliko puta gore i dolje, pa se

opet smirilo. Roth je pogledao tehničara i ovaj je potvrdno kimnuo glavom. Roth je ustao, prišao stroju, bacio pogled na papir i rekao tehničaru da ga isključi.

— Žao mi je, Peter, no ovo je bila laž. U prostoriji je zavladala tišina. Petorica su se zapiljila u Rusa,

koji je gledao u pod. Napokon je podigao pogled. — Joe, prijatelju, mogu li s tobom razgovarati? Nasamo? Ali

stvarno nasamo. Bez mikrofona, samo ti i ja? Bilo je to protiv pravila, a i riskantno. Roth je razmislio o tome.

Zašto? Što je želio reći taj zagonetni čovjek koji je sad prvi put pao na testu detektorom laži, a što nije smjelo čuti čak ni provjereno osoblje? Naglo je kimnuo glavom. A kad su ostali sami, nakon što je isključena sva tehnologija, Roth je rekao:

— Dakle? Rus je uzdahnuo duboko i polako. — Joe, jesi li se ikad upitao zašto sam baš tako prešao na vašu

stranu? Tako brzo? Što ti nisam dao ni prilike da pitaš u Washington? — Da, pitao sam se. A pitao sam i tebe. Iskreno govoreći, nikad

nisam bio baš sasvim zadovoljan objašnjenjem. Zašto si baš tako prešao na našu stranu?

— Zato što nisam želio završiti kao Volkov. Roth se uspravio kao da ga je netko udario šakom u trbuh.

Svatko tko se bavi tim zanatom znao je za katastrofalni slučaj Volkov. Početkom rujna 1945. Konstantin Volkov, službeno sovjetski vicekonzul u Istambulu, pojavio se u britanskom generalnom konzulatu i rekao zapanjenom službeniku da je on zapravo zamjenik šefa KGB-a u Turskoj, i da želi prebjeći. Ponudio se da će razotkriti 314 sovjetskih agenata u Tuskoj i 250 u Britaniji. A od svega je najvažnije bilo to što je rekao da u Foreign Officeu dva britanska

diplomata rade za Ruse, a isto tako i još jedan na vrlo visokom mjestu u britanskoj Tajnoj obavještajnoj službi.

Vijest je bila posIana u London, a Volkov se vratio u svoj konzulat. U Londonu je stvar bila predana šefu Ruskog odjela. Taj je agent poduzeo potrebne korake i odletio u Istambul. Volkova su zadnji put vidjeli u debelim zavojima, kad su ga gurali na sovjetski transportni avion za Moskvu, gdje je i umro nakon jezive torture u Ljubjanki. Britanski je šef Ruske sekcije stigao prekasno što nije nikakvo čudo, jer je baš on obavijestio Moskvu iz svoje londonske baze. Zvao se Kim Philby, i baš je on bio taj sovjetski špijun kojeg su Volkovljevi dokazi trebali raskrinkati.

— I što mi zapravo time hoćeš reći, Peter? — Došao sam na tvoju stranu baš tako zato što sam znao da se u

tebe mogu pouzdati. Zato što ti nisi dovoljno visoko. — Dovoljno visoko za što? — Dovoljno visoko da budeš on. — Nije baš da te slijedim, Peter, — rekao je Roth, iako ga je

itekako slijedio. Rus je progovorio polako i jasno, kao da se oslobađa dugo

skrivanog bremena. — KGB u CIA-i već sedamnaest godina ima svog čovjeka, i

vjerujem da se do sada uspeo već jako visoko. Glava četvrta Joe Roth je ležao na vojničkom krevetu u svojoj sobi u

izoliranoj zgradi na aerodromu Alconbury, i pitao se što sad dalje. Zadaća koja mu se pred šest tjedana činila fascinantnom, za koju je vjerovao da će mu u jednom skoku unaprijediti karijeru, upravo se pretvorila u noćnu moru.

Kroz četrdeset godina, sve otkako su je stvorili 1948 CIA je bila opsjednuta jednom opsesivnom brigom kako spriječiti da se u nju infiltrira sovjetska krtica. Zbog toga su bile utrošene milijarde dolara na protuobavještajne mjere opreza. Sve je osoblje bilo neprestano

provjeravano, podvrgavano ispitivanju detektorom laži, ispitivano, i onda opet rešetano i rešetano.

I to je funkcioniralo, iako je Britance početkom pedesetih grdno uzdrmala izdaja Philbyja, Burgessa i Macleana, Agencija je ostala čista. Dok je slučaj Philby i dalje brujao, dok je taj izbačeni britanski SIS-ovac spajao kraj s krajem u Beirutu sve do konačnog odlaska za Moskvu 1963 Agencija je ostajala neokaljana.

Kad je početkom šezdesetih Francusku potresao slučaj Georgesa Paguesa, a Britaniju još jedan, ovaj put slučaj Georgea Blakea, u CIA-u i dalje nitko nije mogao prodrijeti. Kroz sve je to vrijeme na čelu protuobavještajne grane Agencije, Ureda za sigurnost, stajao sasvim izniman čovjek, James Jesus Angleton, tajnoviti samotnjak opsjednut samo jednom mišlju, za koju je živio i disao kako održati Agenciju čistom od sovjetske infiltracije.

Napokon je Angleton postao žrtva vlastitih ukorijenjenih sumnji. Jer je počeo vjerovati da se, unatoč svim njegovim naporima, u CIA-i stvarno ugnijezdila krtica lojalna Moskvi. Usprkos svim provjerama i rešetanjima, on je na kraju postao uvjeren da se izdajica ipak nekako uspio uvući. Čini se da je razmišljao ovako Ako krtice i nema, onda je treba biti. Dakle je i mora biti, dakle je i ima. Lov na naslućenog Sašu trošio je sve više i truda i vremena.

Paranoidni ruski prebjeg Goljicin, koji je KGB smatrao krivcem za sve zlo na pIanetu, s ovim se složio.

Bila je to glazba za Angletonove uši. Lov na Sašu se pojačao. Počele su se širiti glasine da mu ime počinje s K. Službenicima koje je zadesilo takvo ime razbucan je čitav život. Jedan je od gnušanja podnio ostavku drugi su bili otpušteni zato što nisu mogli dokazati svoju nedužnost, što je možda bio razuman potez, ali ne baš jako dobar za moral, koji se srozao. Taj se lov nastavio još deset godina, od 1964. do 1974. Napokon je direktoru Williamu Colbyju sve to dodijalo, i tako je Angletona nježno odgurao u mirovinu.

Ured za sigurnost prešao je u druge ruke. On je i dalje bio dužan štititi Agenciju od sovjetske penetracije, ali je to sad činio u tišem i manje agresivnom tonu.

Ironično je da Britanci, kad su se oslobodili ideoloških izdajica starije generacije, u svojoj obavještajnoj zajednici nisu pretrpjeli više

nijedan špijunski skandal. A onda se, izgleda, njihalo zanijelo na drugu stranu. Amerika, sve do konca četrdesetih tako slobodna od izdajica, najednom ih je počela proizvoditi na buljuke, no u njoj to nisu bili ljudi vođeni ideologijom, nego ništarije spremne izdati domovinu za novac. Boyce, Lee, Harper, Walker i napokon Howard, koji su djelovali iz same CIA-e i izdavali američke agente koji su radili u svojoj rodnoj Rusiji. Howard, kojeg je prokazao Určenko prije svojeg bizarnog drugog prebjega, ovaj put u suprotnom smjeru, ipak je, prije nego što su ga stigli uhititi, uspio zbrisati u Moskvu. Nakon tih slučajeva, Howardove izdaje i Určenkova povratka, a oba su se odigrala Iani, Agencija je ostala prilično zajapurena lica.

Ali sve je to bilo ništa prema mogućim posljedicama onoga što je tvrdio Orlov. Ako je to istina, onda bi već i sam taj lov na čovjeka mogao razbucat! Agenciju. Ako je to istina, onda bi već sama procjena štete potrajala godinama, a novo raspoređivanje agenata, prepravljanje šifri, stranih mreža i savezništava potrajalo bi desetljeće i stajalo milijune. A i ugledu bi Agencije bila nenesena silna šteta, od koje se ne bi oporavila godinama.

Pitanje što je bjesnilo Rothu kroz glavu, dok je noć prolazila u bacakanju po krevetu, glasilo je ovako Kome se, kvragu, mogu obratiti? Napokon je, pred samu zoru, donio odluku, ustao, obukao se i stavio stvari u torbu. Prije nego što je krenuo, pogledao je Orlova, koji je spavao kao zakIan, i rekao Krollu:

— Daj mi ga pazi. Nitko unutra, nitko van. Taj je čovjek upravo postao nevjerojatno dragocjen.

Kroll nije shvaćao zašto je to tako, ali je ipak kimnuo glavom. On je bio od onih koji izvršavaju naredbe i nikad ne pitaju zašto. Ili, riječima pjesnika njegovo je samo da izvrši ili umre.

Roth se odvezao u London, zaobišao veleposIanstvo, pa otišao u svoj stan i uzeo putnicu na tuđe ime. Osigurao si je jedno od zadnjih mjesta u avionu privatnog britanskog prijevoznika, pa odletio do Bostona, da bi na aerodromu Logan presjeo na Nationalov avion za Washington. Unatoč tome što je uštedio pet sati, kad se unajmljenim automobilom uvezao u Georgetown bio je već sumrak. Parkirao je i pošao do kraja K Streeta, skoro do zemljišta Georgetown Universityja.

Kuća koju je potražio bila je lijepa zgrada od crvene opeke, koja se od ostalih kuća u blizini razlikovala samo silnim sustavom osiguranja koji je stalno motrio drugu stranu ulice i sve prilaze kući. Presreli su ga kad je prelazio ulicu, na putu prema ulazu, i tad je bljesnuo CIA-inom propusnicom. Na vratima je zatražio da ga primi čovjek zbog kojeg je došao, ali su mu rekli da gospodin baš večera, pa ga zamolili da mu pošalje poruku. Nekoliko minuta kasnije uveli su ga u kuću i odveli do knjižnice obložene drvetom i prožete mirisom u kožu uvezanih knjiga i slutnjom cigare. Sjeo je i pričekao. Onda su se otvorila vrata i kroz njih je ušao direktor Centralne obavještajne.

Iako on baš nije običavao u svoju privatnu kuću primati mlađahne i relativno niske službenike CIA-e, osim kad bi ih sam pozvao, sad je sjeo u debeli kožni klupski naslonjač, dao Rothu znak da mu sjedne sučelice i tiho zamolio da mu objasni smisao tog posjeta. Roth mu je sve pažljivo ispričao.

Generalni je imao već preko sedamdeset godina, što je bila neobična starost za taj položaj, ali je i on sam bio vrlo neobičan čovjek. U Drugom je svjetskom ratu služio u OSS-u, pa je prebacivao agente u Francusku i zemlje Beneluksa pod nacističkom okupacijom. Poslije rata, kad je OSS raspušten, vratio se privatnom životu, pa je od oca preuzeo malenu tvornicu i iz nje izgradio golemi konglomerat. Kad je stvorena CIA, kao nasljednica OSS-a, Allen Dulles, njen prvi direktor, pozvao ga je da mu se pridruži, ali je on to otklonio.

Mnogo godina kasnije, već kao bogataša i velikog sponzora Republikanske stranke, opazio ga je i sebi priključio bivši glumac, trenutno u velikom političkom usponu, koji se upravo natjecao za mjesto kalifornijskog guvernera. Kad je Ronald Reagan osvojio predsjedničko mjesto, svog je pouzdanog prijatelja zamolio da preuzme CIA-u.

Ravnatelj je bio katolik, već dugo udovac, strogi moralni puritanac, a po hodnicima Iangleyja poznat pod imenom žilavog starog gada. On je znao nagraditi i nadarenost i inteligenciju, ali je njegova strast bila vjernost. Imao je mnogo dobrih prijatelja koji su završili u mučionicama Gestapoa zato što ih je netko izdao, i izdaja je bila jedino što on nije trpio ni pod kojim okolnostima. Prema izdajici je osjećao

mržnju iz same dubine utrobe. Za njih, prema njegovu uvjerenju, nije moglo biti milosti.

Pažljivo je saslušao Rothovu priču, zagledan u plinsko ognjište s lažnim kladama, u kojem u ovako vrućoj noći nije gorjelo ništa. Ničim nije odao to što osjeća, osim možda stezanjem mišića oko čeljusti s dubokim, kožnatim podbratkom.

— Došli ste ravno ovamo? — upitao je kad je Roth završio. — Niste ni s kim razgovarali?

Roth mu je objasnio kako je u svoju rođenu zemlju došao poput lopova u noći, s lažnom putnicom, i zaobilaznim putem. Starac je kimnuo glavom i on se sam jednom zgodom bio tako uvukao u Hitlerovu Evropu. Ustao je i u čašu si natočio konjak iz kristalne boce na antiknom zidnom stoliću, pa zastao i umirujuće potapšao Rotha po ramenu.

— Dobro ste to obavili, dečko moj, — rekao je. Ponudio je Rotha konjakom, no on je odmahnuo glavom. — Sedamnaest godina, veliš?

— Prema Orlovu. Svi moji nadređeni, uključujući i Franka Wrighta, već su toliko u Agenciji. Nisam znao kome da se drugom obratim.

— Naravno. Generalni se vratio do svog naslonjača pa sjeo i izgubio se u

mislima. Roth ga nije prekidao. Napokon je stari rekao: — To je zacijelo netko iz Ureda za sigurnost. Ali ne šef. Nema

sumnje da je on potpuno vjeran, ali je on tu već dvadeset pet godina. Poslat ću ga na odmor. A imamo i jednog jako bistrog mladog čovjeka koji radi kao njegov zamjenik. Bivši pravnik. Sumnjam da je s nama duže od petnaest godina.

Generalni je dozvao pomoćnika, nakon čega je ovaj obavio nekoliko telefonskih razgovora. Tako je bilo potvrđeno da zamjenik šefa osiguranja ima četrdeset jednu godinu i da je u Agenciju došao s prava prije petnaest godina. Pozvali su ga da dođe iz svog doma u Alexandriji. Zvao se Max Kellogg.

— Sreća njegova da nikad nije radio pod Angletonom, rekao je ravnatelj. — Jer mu ime počinje s K.

Max Kellogg, smeten i zabrinut, stigao je odmah poslije ponoći. Kad je stigao poziv, već se spremao poći u krevet, i zapanjio se kad je na telefonu začuo glas samog ravnatelja.

— Ispričajte mu sve, — rekao je ravnatelj. Roth je ponovio priču. Pravnik je sve to saslušao ne trepnuvši okom, ništa ne propustivši, ne postavivši nikakvo dodatno pitanje, i ne praveći pritom nikakve bilješke. Na koncu je upitao ravnatelja

— Ali zašto baš ja, gospodine? Harry je u gradu. — Vi ste kod nas samo petnaest godina, odgovorio je ovaj. — Ah. — Odlučio sam Orlova Minstrela, ili kako ga već zovete do

daljnjeg zadržati u Alconburyju, — rekao je ravnatelj. Tamo je vjerojatno siguran, pače i sigurniji, nego tu. Joe, dajte malo zavlačite te Britance. Recite im da je Minstrel upravo izašao s nekim novim informacijama, no zanimljivim samo za SAD. Recite im da će opet dobiti pristup čim to provjerimo. Pogledao je na sat. — Ujutro letite... danas ujutro redovitim avionom ravno u Alconbury. Svi su udarci dopušteni. Već je prekasno za igru po pravilima. Za to je već prekasno. Ulog je previsok. Orlov će to shvatiti. Rastavite ga na dijelove. Želim čitavu priču. Želim doznati dvije stvari, i to brzo. Je li to istina, i ako jest, tko? Od sada pa nadalje vas dvojica radite za mene, i samo za mene. Izvještavajte me izravno. Bez kraćenja. Bez pitanja. Samo ih adresirajte na mene. Na ovom ću kraju ja sređivati stvari.

Starcu se u očima ponovno pojavio borbeni plamen.

* * * Dok su u Grummanu letjeli iz Adrewsa u Alconbury, Roth i

Kellogg su pokušali bar malo odspavati. Kad su stigli, još su bili umorni i izmučeni. Prelet u smjeru zapad-istok uvijek je najgori. Obojica su se na svu sreću klonila alkohola i pila samo vodu. Tek su malo zastali da se umiju i iščetkaju, pa smjesta produžili u sobu pukovnika Orlova. Kad su ušli, Roth je s kasetofona začuo poznatu melodiju Arta Garfunkela.

Primjereno, pomislio je Roth smrknuto jer smo došli da s tobom još jednom popričamo. Ali ovaj put neće biti zvuka tišine.

Orlov je, međutim, bio sama suradnja. Kao da je rezignirano prihvatio činjenicu da je odao i zadnji komadić svog dragocjenog osiguranja. Cijena je nevjeste sad bila ponuđena do kraja. Jedino je pitanje bilo hoće li ona biti prihvatljiva prascima.

— Nikad nisam doznao kako se zove, — rekao je on u sobi za ispitivanje. Kellogg je odlučio da se mikrofoni i magnetofoni isključe.

Donio je sa sobom svoj vlastiti kasetofon, kojemu je još i pomagao vlastoručnim bilješkama. Nije želio da se od te vrpce napravi ijedna kopija, niti da nazočan bude još itko od CIA-inih ljudi. Tehničare su poslali van. Krali i još dvojica sad su čuvali prolaz iza vrata koja su u međuvremenu napravili nepropusnima za zvuk. Posljednji je posao tehničara bio da očiste sobu od skrivenih mikrofona i proglase je čistom. Novi ih je režim načisto zbunio.

—.Kunem vam se da je tako. Znali su ga samo kao agenta Sparrowhawka, a njega je osobno vodio sam general Drozdov.

— Gdje je i kada zavrbovan? — Vjerujem da je to bilo u Vijetnamu 68. ili 69. — Vjerujete? — Ne, znam da je to bilo u Vijetnamu. Ja sam bio u pIanskoj, i

dolje smo imali veliki pogon, uglavnom u Saigonu i okolo njega. Mjesna su radna snaga bili Vijetnamci naravno, Vijetkongovci ali imali smo i svoje. Jedan je izvijestio da mu je Vietkong doveo nekog nezadovoljnog Amerikanca. Onda ga je naš rezident kultivirao, i okrenuo ga na našu stranu. Koncem 1969. general Drozdov je osobno otišao u Tokyo da razgovara s Amerikancima. Baš je tada i dobio konspirativno ime Sparrowhawk.

— Otkud to znate? — Trebalo je srediti aranžmane, postaviti komunikacijske veze,

prebaciti sredstva. Za to su zadužili mene. Tako su pričali čitav tjedan. Orlov se prisjetio banaka u koje su

godinama bila prebacivana sredstva, kao i mjeseca ako već ne i samih dana kad su obavljeni ti transferi. Kako su prolazile godine, tako su rasle i svote, vjerojatno zbog promaknuća i sve boljeg proizvoda.

— Kad sam se preselio u Ilegalnu direkciju i došao izravno pod Drozdova, moja se veza sa slučajem Sparrowhawk nastavila. Ali se sad više nisam bavio bankovnim transferima. Sad se moj rad odnosio

više na operativni dio posla. Kad bi nam Sparrowhawk odao nekog agenta koji radi protiv nas, ja bih o tome izvijestio odgovarajući odjel, obično Izvršno djelovanje, zadužen za takozvane vlažne poslove, pa bi oni likvidirali neprijateljskog agenta ako ne bi bio na našem teritoriju, ili ga pokupili ako bi bio. Tako smo sredili četiri Kubanca koji su radili protiv Castra.

Max Kellogg je sve to bilježio, i onda čitavu noć vrtio vrpce. Na kraju je rekao Rothu:

— Mora postojati samo jedna karijera koja se uklapa u sve te tvrdnje. Ja ne znam čija bi to bila, ali će to dokazati dosjei. Sad samo treba sve pregledati. Tu će trebati sati i sati provjeravanja. To mogu obaviti samo u Washingtonu, u Središnjem arhivu. Moram se vratiti u Ameriku.

Odletio je sutradan, proveo pet sati s generalnim u njegovoj otmjenoj kući u Georgetownu, a onda se zatvorio sa zapisima. Imao je carte bIanche, prema osobnoj šefovoj zapovijedi. Nitko se Kelloggu nije usudio uskratiti ništa. Usprkos svoj tajnovitosti, Iangleyjem su se počele širiti glasine. Nešto se sprema. Počelo se pričati kako to ima nekakve veze s unutrašnjim osiguranjem. Moral je počeo padati. Takve se stvari nikad ne daju sasvim zatajiti.

* * * Na Golders Hillu u Sjevernom Londonu nalazi se mali park,

dodatak mnogo većom Hampstead Heathu, u kojem je čitava menažerija jelenova, koza, pataka i druge divljači. Tu se McCready sastao sa Spomenkom onog dana kad se Kellogg avionom vratio u Washington.

— Stvari se u ambasadi ne razvijaju baš najbolje, — rekao je Spomenak. — Čovjek iz Klinije, po naredbi iz Moskve, počeo je tražiti godinama stare dosjee. Mislim da je počela istraga službe sigurnosti, vjerojatno po svim našim ambasadama u zapadnoj Evropi. Prije ili kasnije istraga će se suziti na londonsku ambasadu.

— Možemo li ičim pomoći? — Vjerojatno. — Predložite, — rekao je McCready.

— Moglo bi mi pomoći kad bih im mogao dati nešto zaista korisno recimo kakvu dobru vijest o Orlovu.

Kad agent tajno promijeni gospodara, bilo bi krajnje sumnjivo da iz godine u godinu ne pribavlja baš nikakvu informaciju. Zbog toga mu njegovi novi gazde obično dadu kakvu autentičnu informaciju da je pošalje kući i dokaže kako je pravi momak.

Spomenak je McCreadyju već bio dao stvarna imena svih sovjetskih agenata u Britaniji za koje je znao, što znači većine njih. Britanci ih, jasno, nisu sve digli to bi odalo igru. Neki su bili udaljeni od povjerljivog materijala, ne upadljivo nego polako, u sklopu administrativnih promjena. Neki su bili promaknuti, no tako da se više nisu bavili tajnim pitanjima. Nekima su na stol dolazili materijali tako isfrizirani da su Rusima donosili više štete nego koristi.

Spomenku je bilo dopušteno čak i da zavrbuje nekoliko novih agenata, i tako Moskvi dokaže svoju vrijednost. Jedan je od njih bio službenik u Središnjem arhivu samoga SIS-a, čovjek iz dna duše odan Britaniji, no koji će odmah izbrbljati sve što čuje. Moskva se jako razveselila i zbog toga što je uspio zavrbovati agenta Wolverinea. Bilo je dogovoreno da će Wolverine preksutra Spomenku predati kopiju prvopisa memoranduma, pisanog rukom Denisa Gaunta, a u smislu da je Orlov sada čvrsto zatvoren u Alconburyju, te da su Amerikanci progutali i udicu, i flaks i plovak, a da isto vrijedi i za Britance.

— Kako ide s Orlovim? — upitao je Spomenak. — Sve ide vrlo tiho, — rekao je McCready. — S njim sam bio

samo pola dana, i nisam došao ni do čega. Ipak vjerujem da je preko Joea Rotha posijao sjeme sumnje, i tamo i u Londonu. On se vratio u Alconbury, opet popričao s Orlovim, a onda s lažnim pasošem naprosto odjurio u Sjedinjene. Misli da ga nismo vidjeli. Žurio se kao da su mu svi vrazi za petama. Nije se više pojavio, bar ne u nekoj regularnoj zračnoj luci. Možda je vojnim avionom doletio izravno u Alconbury.

Spomenak je prestao bacati mrvice patkama i okrenuo se McCreadyju.

— Od tada su razgovarali s vama, pozvali vas da se opet prihvatite ispitivanja?

— Ne. A prošao je već čitav tjedan. Potpuna tišina.

— Onda je izvalio Veliku laž, onu zbog koje je i došao. Eto zašto se CIA tako zatvorila u sebe.

— Imate li pojma što bi to moglo biti? Spomenak je uzdahnuo. — Da sam ja general Drozdov, razmišljao bih kao pravi KGB-

ovac. A KGB je oduvijek hlepio za dva cilja. Jedan je bio izazvati veliki rat između CIA-e i SIS-a. Jesu li se već počeli tući s tobom?

— Ne, vrlo su pristojni. Samo nerazgovorljivi. — Onda je riječ o onom drugom. Drugi im je san razderati CIA-

u iznutra. Uništiti moral. Dići kolegu protiv kolege. Orlov je nekoga prokazao kao KGB-ova agenta u CIA-i. To će biti vrlo uspješna optužba. Već sam vas upozorio Potemkin je dugo pIanirana akcija.

Kako ćemo ga otkriti ako nam oni ne kažu? Spomenak je krenuo prema svom automobilu. Okrenuo se I

doviknuo preko ramena — Potražite čovjeka prema kojem se CIA najednom ohladila.

To će biti on, i bit će nedužan. Edwards je ostao zapanjen. — Dati Moskvi da dozna da se Orlov sad nalazi u Alconburyju?

Ako to Iangley otkrije, izbit će rat. Ma za koga boga da to učinimo? — To je samo test. Ja Spomenku vjerujem. Uvjeren sam da je

pravi. Ja u nj imam povjerenja, i mislim da je Orlov lažnjak. Ako Moskva ne reagira, ako ne pokušava ničim nauditi Orlovu, to je onda dokaz. U to će povjerovati čak i Amerikanci. Naravno da će se ljutiti, ali će u svemu tome ipak vidjeti logiku.

— A što ako slučajno napadnu i ubiju Orlova? Hoćeš li ti to reći Calvinu Bailyju?

— Ne, neće, — rekao je McCready. — Oni to neće učiniti, kao što poslije noći dolazi dan.

— Usput rečeno, i on dolazi ovamo. Na odmor. — Tko to? — Calvin. Sa ženom i kćeri. Na stolu ti je dosje. Volio bih da

mu Tvrtka pruži malo gostoljubivosti. Nekoliko večera s ljudima s kojima bi se volio naći. On je kroz sve te godine bio dobar britanski prijatelj. To je najmanje što možemo učiniti.

McCready je mrzovoljno otklipsao niza stube i pogledao u dosje. Denis Gaunt mu je sjeo sučelice.

— On obožava operu, — rekao je McCready, čitajući iz dosjea. — Mislim da bismo mu mogli nabaviti karte za Covent Garden, Glyndebourne ili slično.

— Isuse, a ja ne mogu u Glvndebourne, — rekao je Gaunt zavidno. — Tamo imaju listu čekanja od sedam godina.

Ta veličanstvena ladanjska palača u srcu Sussexa, podignuta usred brežuljkastih travnjaka i u čijem se sklopu nalazi jedna od najboljih opernih kuća u zemlji, bila je i ostala željkovana poslastica u ljetno veče za sve ljubitelje opere u zemlji.

— Voliš operu? — upitao je McCready. — Naravno. — Odlično. Onda Calvinu i gospođi Bailey možeš, dok su

ovdje, izigravati majku kvočku. Nabavi karte za Garden i Glyndebourne. Pozovi se na Timothyjevo ime. Pokaži rang, udari njime o stol. Ovaj bijedni posao ima i neke lijepe strane, iako neka me vrag odnese ako sam vidio ijednu.

Krenuo je na ručak. Gaunt je dohvatio dosje. — Kad treba doći? — upitao je. — U roku od tjedan dana, — doviknuo mu je McCready s vrata.

—Nazovi ga. Reci mu što mu možeš srediti. Pitaj ga što mu je najdraže. Ako smo se već prihvatili posla, obavimo ga kako treba.

* * *

Max Kellogg se zatvorio u arhiv i u njemu poživio deset dana.

Njegova je žena u Alexandriji govorila da je na putu i u to vjerovala. Kellogg je zatražio da mu donose hranu, ali je preživljavao hraneći se uglavnom kavom i prekomjernim dozama king sizea s filterom.

Dva su mu arhivara stajala na isključivom raspolaganju. Oni nisu znali ništa o njegovu istraživanju, nego su mu samo donosili željene dosjee, jedan za drugim. Iz fascikala davno zakopanih, jer se smatralo da će u budućnosti biti od male koristi i relevancije, sad su se iskapale fotografije. Poput svih tajnih agencija, ni CIA nije nikad ništa bacala, pa ma koliko da bilo opskurno i zastarjelo nikad se ne zna hoće

li jednoga dana zatrebati neki sićušni detalj, neki sitni fragment novinskog izreska ili fotografije. A sad su zatrebali mnogi.

Negdje na pola tog istraživanja u Evropu su bila hitno posIana dva agenta. Jedan je posjetio Beč i Frankfurt, drugi Stockholm i Helsinki. Oba su nosila dokumente agenata Uprave za borbu protiv droga, kao i osobno pismo američkog ministra financija, koji je molio banke da im izađu u susret. Zgromljene mišlju da ih je netko možda zlorabio za pranje novca, glavne su banke u tim gradovima sazvale konferencije svojih direktora i otvorile dosjee.

Blagajnici su pozvani sa svojih pultova, pa im je pokazana fotografija. Rečeno im je o kojim je datumima i računima riječ jedan se blagajnik nije mogao sjetiti preostala su trojica kimnula glavom. Agenti su uzeli fotokopije računa, položenih svota, obavljenih transfera. Potom su uzeli uzorke potpisa, i to raznih imena, radi grafološke analize u Iangleyju. Kad su dobili to po što su došli, vratili su se u Washington i stavili svoje trofeje Maxu Kelloggu na stol.

U početnoj skupini od preko dvadeset CIA-inih službenika koji su u relevantnom razdoblju služili u Vijetnamu a Kellogg je proširio razdoblje da bi obuhvatio i po dvije godine s obje strane datuma što ga je naveo Orlov prvi je tucet bio brzo eliminiran. A onda su počeli otpadati i drugi, sve jedan po jedan.

Oni ili nisu bili u pravom gradu u pravo vrijeme, ili nisu mogli odati neku informaciju naprosto zato što im je bila nepoznata, ili se nisu mogli pojaviti na nekom sastanku zato što su u tom času bili na drugom kraju svijeta. Svi osim jednoga.

Prije nego što su se agenti iz Evrope vratili kući, Kellogg je znao da je našao svog čovjeka. Dokazi su iz banaka to samo potvrđivali. Kad je bio spreman, kad je sve imao pred sobom, ponovno je krenuo prema kući generalnog u Georgetownu.

* * *

Tri dana prije nego što je on krenuo, Calvin Bailey je s

gospođom i kćeri Clarom poletio iz Washingtona u London. Bailey je volio London bio je zapravo žestoki anglofil. Povijest ga je toga grada ispunjavala povjerenjem.

Volio je obilaziti stare zamkove i dostojanstvene palače izgrađene u prohujalo doba, i lutati hladnim klausterima drevnih opatija i sjedišta učenosti. Instalirao se u apartmanu u Mayfairu, što ga je CIA zakupila za uglednike u gostima, unajmio auto i odvezao se u Oxford, ali je pritom zaobišao autoceste i zavijugao sporednim cestama, ručao u The Bullu u Bishamu, gostionici čije su hrastove grede položene još prije rođenja Elizabete Prve.

Druge je večeri njihova boravka Joe Roth svratio na piće. Sad se prvi put sreo s upadljivo ružnom gospođom Bailey i Clarom, stidljivom osmogodišnjakinjom s ravnim pramenovima crvenkaste kose, naočalama i črbavim zubima. On se još nikad nije upoznao s obitelji Bailey njegov šef baš nije bio od onih koje čovjek povezuje s krevetskim pričama i roštiljadama na travi. Ipak se činilo da je ledenost Calvina Baileyja malo omekšala, iako Roth ne bi znao reći treba li to zahvaliti odmoru sred opera, koncerata i umjetničkih galerija, kojima se toliko divio, ili očekivanom promaknuću.

Želio je Baileyju reći kakvu je napetost stvorila Orlovljeva bomba, ali su zapovijedi generalnog bile neumoljive. Za to nitko nije smio znati, čak ni Calvin Bailey, šef Specijalnih projekata bar za sada.

Kad se ili pokaže da su Orlovljeve optužbe lažne, ili ih potvrde čvrsti dokazi, najviši će ešalon službenika koji vode CIA-u osobno o svemu izvijestiti sam generalni. Do tada, tišina. Pitanja će mu postavljati, ali on ni na jedno ne smije odgovoriti, a još manje je dopustivo govoriti bez poticaja, i tako je Joe Roth lagao.

Rekao je Bailyju da preslušavanje Orlova napreduje, ali da se tempo usporio. Naravno da je proizvod kojeg se Orlov najjasnije sjećao, već bio iznesen. Sad se sve svodi na izvlačenje iz njegove memorije sve sitnijih i sitnijih pojedinosti. Dobro surađuje, i Britanci su s njim zadovoljni. Već prijeđena područja sad se opet prelaze i prelaze. Za sve se to hoće mnogo vremena, ali svako ponovno prelaženje nekog područja donosi još nekoliko sitnih detalja sitnih ali dragocjenih.

Dok je Roth pijuckao svoje piće, na vratima se pojavio Sam McCready. S njim je bio Denis Gaunt, i sad su ponovno obavljena upoznavanja. Roth se morao i silom diviti radu svog britanskog kolege. McCready je bio besprijekoran, dok je čestitao Bailyju na

zaista sjajnom uspjehu s Orlovim i iznosio jelovnik prijedloga koje je smislio SIS da Bailyju uljepša posjet Britaniji.

Baily se silno razveselio ulaznicama za opere u Covent Gardenu u Glyndebourneu. To će biti vrhunac obiteljskog dvanaestodnevnog posjeta Londonu.

— I onda natrag u Sjedinjene? upitao je McCready. — Ne. Brzi posjet Parizu, Salzburgu i Beču, pa kući, —

odgovorio je Baily. McCready je kimnuo glavom, i Salzburg i Beč imaju opere, i spadaju u vrhunce operne umjetnosti u čitavom svijetu.

Večer je ispala upravo sjajno. Preteška gospođa Baily valjala se i točila piće Clara se prije spavanja došla predstaviti.

Upoznali su je s Rothom, Gauntom i McCreadyjem, koji joj se iskosa nasmiješio. Ona mu se bojažljivo odsmijehnula nije prošlo ni deset minuta, a on ju je već zabavljao mađioničarskim trikovima.

Izvadio je iz džepa novčić, frknuo ga u vis i uhvatio. Ali kad mu je Clara otvorila stegnutu šaku, nije ga više bilo. A onda ga je on izvadio iz lijevog uha. Curica je vrištala od veselja. Gospođa se sva ozarila.

— Gdje ste to samo naučili? — upitao je Baily. — To je samo jedan od mojih javnijih talenata, odgovorio je

McCready. Roth je sve to gledao i šutio. U sebi se agent CIA-e zabrinuto

pitao bi li McCready mogao postići da isto tako lako nestanu i optužbe što ih je iznio pukovnik Orlov. U što je dvojio.

McCready je uhvatio njegov pogled i pročitao mu misli. Lagano je odmahnuo glavom. Ne sad, Joe, ne još. Zatim je opet vratio zanimanje na sad mu već sasvim odanu curicu.

Tri su gosta otišla poslije devet sati. Na pločniku je McCready promrmljao Rothu:

— I onda, Joe, kako istraga? — Ma sereš, — odgovorio je Roth. — Daj pripazi malo, — rekao je McCready. — Taj te vodi

ravno na rajske dveri. Vukući te za nos. — Sam, to i mi mislimo za tebe. — Koga je otkucao?

— Odbij, — odbrusio je Roth. — Od sada pa nadalje, Minstrel je potpuno stvar Kompanije. Ti s tim nemaš nikakve veze.

Okrenuo se i hitro se udaljio prema Grosvenor Squareu.

* * * Dvije noći kasnije, Max Kellogg je sjedio s generalnim u

njegovoj knjižnici, pred svojim dosjeima i bilješkama, kopijama bankovnih izvoda i fotografijama, i razgovarao s njim.

Bio je nasmrt umoran, iscrpljen bremenom posla za čije bi obavljanje normalno trebao čitav tim i dvaput toliko vremena. Pod očima su mu bili crni podočnjaci.

Generalni je sjedio s druge strane starog masivnog hrastovog stola sa šest nogu što ga je dao postaviti između sebe i gosta, da ponese svu tu papirologiju. Starac je sjedio zgrbljeno u svom baršunastom smokingu, svjetlo mu je blistalo na ćelavoj i naboranoj glavi, a ispod obrva oči su mu motrile Kellogga i žmirkale nad podastrtim dokumentima poput očiju prestarjela guštera. Kad je Kellogg napokon završio, ravnatelj je upitao

— Ne može biti nikakve sumnje? Kellogg je odmahnuo glavom. — Minstrel nam je pribavio dvadeset i sedam mogućih dokaza.

Dvadeset šest se slaže. — Svi neizravni? — Neizbježno. Izuzmemo li svjedočenje tri bankovna

blagajnika. Oni su ga identificirali razumije se, prema fotografijama. — Može li se netko osuditi samo na temelju neizravnih dokaza? — Da, gospodine. Jer će se naći i presedani i sve će biti obilno

dokumentirano. Da bi se osudio ubojica, ne mora se uvijek naći leš. — Nije potrebno priznanje? — Ne nužno, i sasvim mu se sigurno ne treba ni nadati. Riječ o

vrlo lukavom, vještom, žilavom i vrlo iskusnom operativcu. Ravnatelj je uzdahnuo. — Pođite kući, Max. Pođite kući svojoj ženi. i nikome ni riječi.

Kad vas opet zatrebam, poslat ću po vas, i ne vraćajte se na posao dok vam ne javim. Napravite stanku. Odmorite se.

Mahnuo je rukom prema vratima. Max Kellogg je ustao i otišao. Starac je pozvao pomoćnika i naredio mu da pošalje šifrirani brzojav, samo za vaše oči Joeu Rothu u Londonu. A glasio je naprosto SMJESTA SE VRATITE. ISTIM PUTEM. JAVITE Ml SE. ISTO MJESTO. A bio je potpisan šifrom koja će reći Rothu da to dolazi izravno od njega.

* * *

Te su se ljetne noći nad Georgetownom produbile sjene, baš kao

što su se produbile i sjene u starčevim mislima. Generalni je sjedio sam i razmišljao o davnim danima, o prijateljima i kolegama, o sjajnim mladim muškarcima i ženama što ih je poslao preko AtIantskog bedema, a koji su na ispitivanju podlegli na mukama zbog nekog informatora, izdajice. U to doba nije bilo isprika, nikakvih Maxova Kellogga da prosiju dokaze i stvore neoborivu dokumentaciju, i u to doba nije bilo milosti nije je bilo za informatora. Zagledao se u fotografiju pred sobom.

— Huljo, — rekao je tiho, — ti dvostruko premazana izdajnička huljo.

* * *

Sutradan je u ured Sama McCreadyja u Century Houseu ušao

kurir i na stol mu položio kuvertu iz šifrantske sobe. McCready je imao posla dao je znak Denisu Gauntu da je otvori. Gaunt ju je pročitao, pa zazviždao i proslijedio je. Bio je to zahtjev CIA-e iz Iangleyja ZA BORAVKA U EVROPI CALVIN BAILY NE SMIJE IMATI PRISTUPA POVJERLJIVIM INFORMACIJAMA.

— Orlov? — upitao je Gaunt. — Imaš moj glas, — odgovorio je McCready — i kog vraga da

sad ja radim da ih razuvjerim? U tom pogledu nije donio nikakvu odluku. Umjesto toga je

preko mrtvog sandučića poslao poruku Spomenku i zatražio da se neodložno nađu.

U vrijeme ručka je rutinskom bilješkom Aerodromske straže, pododjela M.1.5, bio obavješten da je Joe Roth još jednom krenuo iz Londona u Boston, i ovaj put na istu lažnu putnicu.

Te iste večeri, nakon što je pri prelasku AtIantika zaradio pet sati, Joe Roth je sjedio za istim onim masivnim hrastovim stolom u ravnateljevoj kućerini. Generalni mu je sjedio sučelice, a Max Kellogg zdesna. Stari je bio smrknut, Kellogg samo nervozan. U svojoj kući u Alexandriji, protekla je dvadeset četiri sata, između sinoć i sadašnjeg dolaska na telefonski poziv da se vrati u Georgetown, uglavnom proveo spavajući. Sve je dokumente ostavio kod direktora, ali su sad svi opet bili pred njim.

— Počnite opet, Max. Od početka. Baš onako kako ste mi ispričali.

Kellogg je bacio pogled na Rotha, namjestio naočale i dohvatio list s vrha hrpe.

— U svibnju 1967. Calvin Baily je bio posIan u Vijetnam kao provincijski službenik, ili G12. Evo mu i dužnosti. Bio je pridijeljen, kao što vidiš, programu Phoenix. Za nj si već čuo, Joe.

Roth je kimnuo glavom. — U jeku vijetnamskog rata, Amerikanci su pokrenuli operaciju

kojom su željeli suzbiti drastično djelovanje Vijetkonga na mjesno stanovništvo pomoću sadističkih i javnih atentata na pomno probrane ljude. Ideja je bila da se protiv terorista primijeni protuteror, da se identificiraju i eliminiraju aktivisti Vijetkonga. To je bio takozvani program Phoenix. Nikad nije utvrđeno koliko je tako ljudi osumnjičenih za pripadnost Vijetkongu posIano Tvorcu bez suda i dokaza. Neki su spominjali brojku od 20000, CIA je govorila o 8000.

Pitanje koliko je osumnjičenih stvarno pripadalo Vijetkongu još je problematičnije, jer se među Vijetnamcima uskoro ustalila praksa denunciranja ljudi koji su se nekome zamjerili nečim. Ljudi su bili denuncirani na temelju obiteljskih sukoba, kIanskih ratova, svađa oko zemlje, čak i dugova koje u slučaju vjerovnikove smrti nikad neće trebati vraćati.

Obično bi denunciranog predali vijetnamskoj tajnoj policiji i vojsci, takozvanom ARVN-u. Ispitivanja kojima su bili podvrgavani i

načini na koji su bili ubijani stavljali su na kušnju čak i istočnjačku domišljatost.

Bilo je tu i mladih Amerikanaca, netom došli iz Sjedinjenih, koji su dolje vidjeli i ono što od nikog ne bismo mogli tražiti da gleda.

Neki su otišli, neki su zatražili profesionalnu pomoć. Jednom se od njih u glavi dogodio preokret, pa je prihvatio filozofiju ljudi protiv kojih se došao boriti. Taj se čovjek zvao Calvin Baily, i okrenuo se onako kako se George Blake okrenuo u Koreji. Mi o tome nemamo dokaza, zato što se to dogodilo u ljudskoj glavi, ali indicije koje slijede čine tu pretpostavku savršeno razložnom.

On je, kako vjerujemo, u ožujku 1968 doživio presudni doživljaj. Bailey je u selo My Lai stigao samo četiri sati poslije pokolja. Sjećate se My Laija?

Roth je još jednom kimnuo glavom. Bio je to dio njegove mladosti. Svega se sjećao i predobro.

— Na dan 16. ožujka 1968. jedna je američka pješačka četa naišla na seoce zvano My Lai, u kojem su se, kako se sumnjalo, krili simpatizeri Vijetkonga. Zbog čega su zapravo izgubili vlast nad sobom i prolupali kasnije je objašnjeno tek nepotpuno. Počeli su pucati kad na svoja pitanja nisu dobili odgovor, i kad je to jednom počelo, nije prestalo sve dok najmanje 450 nenaoružanih civila, muškaraca, žena i djece, nije ostalo ležati u razderanim hrpama. Trebalo je proći punih osamnaest mjeseci da glasi o tome procure do Amerike, i, skoro u dan, tri godine da poručnika Williama Calleyja osudi vojni sud. Ali je Calvin Bailey na poprište stigao četiri sata poslije i sve to vidio.

— Ovdje je njegov izvještaj iz tog vremena, — rekao je Kellogg i pružio nekoliko listova papira, — napisan vlastitom rukom. Kao što se jasno vidi, ovo je pisao netko grdno potresen. Čini se da je taj doživljaj Baileyja nažalost pretvorio u komunističkog simpatizera.

Šest mjeseci kasnije Bailey je javio da je zavrbovao dva rođaka Vijetnamca, Nguyen Van Troca i Vo Nguyen Gana, i infiltrirao ih u Vijetkongovu obavještajnu mrežu. Bio je to veliki udarac, prvi od mnogih. Bailey je, prema vlastitim riječima, tu dvojicu vodio dvije godine. Prema Orlovu je bilo baš obratno. Oni su vodili njega. Vidi ovo.

Pružio je Rothu dvije fotografije. Na jednoj su bila dva Vijetnamca, snimljena na pozadini džungle. Jednom je lice bilo prekriženo, što je značilo da je već mrtav. Na drugoj fotografiji, snimljenoj mnogo kasnije i na verandi sa stolicama od trske, bila je družba vijetnamskih časnika koje su upravo posluživali čajem. Stjuard je gledao u kameru i smiješio se.

— Taj što poslužuje čajem, kasnije je završio kao čovjek iz čamca, izbjeglica, u kampu u Hong Kongu. Ta mu je fotografija bila jako draga, ali su se Britanci zainteresirali za tu grupu časnika i uzeli mu je. Pogledaj ovog, stjuardu s lijeva.

Roth je pogledao. Bio je to Nguven Van Troc, deset godina stariji, no isti on. Nosio je epolete višeg časnika.

— On je sad zamjenik šefa vijetnamske protuobavještajne službe, — rekao je Kellogg. — Stvar je jasna.

— Dalje imamo Minstrelovu tvrdnju da je Baily odmah tu u Saigonu prešao na stranu KGB-a. Minstrel je kao KGB-ova rezidenta za Saigon naveo danas već pokojnog poslovnog čovjeka iz Švedske. Mi smo još od 1980. znali da taj čovjek nije to za što se izdaje, i švedska je protuobavještajna već odavno razbila njegovu fasadu. On nikad nije došao iz Švedske, što znači da je vjerojatno došao iz Moskve. Baily se s njim mogao naći kad poželi.

Dalje, Tokyo. Minstrel veli da je te iste, 1970. godine onamo otišao sam Drozdov, i preuzeo Bailyja, te mu nadjenuo ime Sparrowhawk. Mi ne možemo dokazati da je Drozdov bio tamo, ali je Minstrel u pogledu datuma bio u dlaku precizan. A u te je dane tamo bio i Baily. Evo njegove naredbe o premiještanju preko Air Americe, naše vlastite zrakoplovne linije. Sve se slaže. On se 1971. vratio u Ameriku, kao odani agent KGB-a.

Nakon toga je Calvin Baily služio na dva mjesta u Srednjoj i Južnoj Americi, i još na tri u Evropi, na kontinentu koji je posjetio već toliko puta dok se dizao u hijerarhiji, i na koji je toliko puta došao u leteće posjete istaknutim položajima.

— Dajte se poslužite pićem, Joe, — progunđao je generalni.— Ovo je sve gore i gore.

— Minstrel je naveo četiri banke preko kojih je njegov odjel u Moskvi izdajici prebacivao novac. Čak je točno naveo i datume tih

transfera. Tu su četiri računa, po jedan u svakoj od navedenih banaka u Frankfurtu, Helsinkiju, Stockholmu i Beču. Tu su priznanice, riječ je o velikim svotama, i to u gotovini. Sve isplate u roku od mjesec dana nakon otvaranja računa. Četvorici smo blagajnika pokazali fotografiju trojica su u njemu prepoznala čovjeka koji je otvorio taj račun. Ovu fotografiju.

Kellogg je gurnuo Rothu fotografiju Calvina Bailyja. On se zapiljio u njegovo lice kao u lice potpunoga stranca. Da ne povjeruješ. S njim je jeo, s njim je pio, poznavao mu je obitelj. Lice na fotografiji tupo mu je uzvratilo pogled.

— Minstrel nam je dao pet informacija u posjedu KGB-a do kojih nikad ne bismo mogli doći. Kao i vrijeme kad su došli do njih. Svaka je od tih informacija bila poznata samo Calvinu Bailyju i još nekolicini.

Čak i Bailyjevi trijumfi, udari koji su mu namaknuli promaknuća, bili su mu servirani iz Moskve, bile su to prave žrtve KGB-a kojima su željeli ojačati položaj svog čovjeka među nama. Minstrel navodi četiri uspješne operacije pod Bailyjevim vodstvom, i ima pravo. Samo što on tvrdi da je sve četiri odobrila Moskva, a strah me je, Joe, da je u pravu.

Riječ je, dakle, od dvadeset i četiri precizna podatka što smo ih izvukli iz Orlova, i od njih se slaže dvadeset jedan. Ostaju, dakle, još tri, i to mnogo novija. Joe, kad te je Orlov onaj dan nazvao u London, kako ti se obratio?

— Hayes, — odgovorio je Roth. — To je tvoje profesionalno ime. Otkud mu? Roth je slegnuo ramenima. — Napokon dolazimo i do dva skorašnja ubojstva agenata koje

je spomenuo Orlov. Baily ti je rekao da Orlovljev proizvod daješ prvo i izravno njemu u ruke, istina?

— Da. Ali to je sasvim normalno. Bio je to projekt Specijalnih operacija, i to je trebao biti jako ozbiljan materijal. Normalno da je to želio prvi pogledati.

— Kad je Orlov pokazao prstom na onog Britanca, Milton Ricea, to je prvo stiglo do Bailyja?

Roth je kimnuo glavom.

— A Britancima pet dana kasnije? — Da. — I Milton Rice je bio mrtav prije nego što su Britanci i mogli

do njega. Ista priča i s Remjancem. Jako mi je žao, Joe, ali ovo ne pušta vodu. Dokaza je naprosto previše.

Kellogg je zatvorio zadnji fascikl i ostavio Rotha da zuri u materijal pred sobom u fotografije, bankovne izvatke, avionske karte, zapovijedi o premještaju. Bilo je to kao slagalica, složena, u kojoj ne fali nijedan komadić. Čak je i motiv, ti strašni doživljaji u Vijetnamu, bio sasvim logičan.

Generalni je zahvalio Kelloggu i otpustio ga i zagledao se preko stola.

— Što ti veliš, Joe? — Znate da Britanci misle da je Minstrel lažnjak? — rekao je

Roth. — Već kad sam prvi put došao ovamo rekao sam vam kako London na to gleda.

Generalni je to odbacio nervoznim zamahom ruke. — Dokazi, Joe. Zatražio si od njih čvrste dokaze. Jesu li ti dali

ijedan? Roth je odmahnuo glavom. — Jesu li rekli da u Moskvi imaju inventar na visokom

položaju, i da je on prokazao Minstrela? — Ne, gospodine. Sam McCready je to zanijekao. — Onda je sve to sranje kroz gusto granje, — rekao je ravnatelj.

— Nemaju nikakva dokaza, nego nam samo, kao svaki gubitnik, zavide što Minstrela nisu sami ščepali. A tu su dokazi, Joe. Stranice i stranice njih.

Roth se tupo zapiljio u papire. Shvatiti da si tako tijesno surađivao s čovjekom koji je uporno i s podlim nakanama kroz duge godine izdavao vlastitu zemlju, bilo je kao da ti je netko otkinuo komad tijela. Osjetio je mučninu. Tiho je upitao:

— I što biste željeli da učinim, gospodine? Generalni je ustao i ushodao se svojom otmjenom knjižnicom. — Ja sam direktor Centralne obavještajne agencije. Kojeg je na

to mjesto postavio sam predsjednik. Kao takvom, zadaća mi je štititi ovu zemlju kako najbolje znam i umijem. Od svih njezinih neprijatelja,

i onih vanjskih, i onih unutrašnjih. Ja ne mogu i neću otići predsjedniku i reći mu da tu dolje imamo još jedan veliki skandal, u usporedbi s kojim su sve ranije izdaje, sve od Benedicta Arnolda, puke petparačke priče. Ne mogu to napose nakon nedavnog niza prekršaja pravila sigurnosti.

I ne mislim ga izložiti divljanju medija ni ismijavanju stranih država. Tu ne može biti ni govora ni o hapšenju ni o suđenju, Joe. Suđenje je održano tu, presuda je donesena, osudu trebam donijeti ja, i neka mi se Bog smiluje.

— I što biste željeli da učinim? — ponovio je Roth. — U posljednoj analizi, Joe, ja bih se mogao prekaliti i ne gristi

se zbog izigranog povjerenja, izdanih tajni, gubitka povjerenja, uništenog morala, novinarskih lešinara, smijuljenja stranih država. Ali ja ne mogu iz glave istjerati slike provaljenih agenata, udovica i siročića. Za izdajicu može biti samo jedna presuda, Joe.

On se više neće vratiti ovamo, nikada. Niti će ovu zemlju više ikad okaljati nogama. On se predaje vanjskoj tami. Vratit ćeš se u Englesku prije nego što on stigne brisnuti u Beč i odatle preko granice u Mađarsku, što je nedvojbeno kanio učiniti sve otkako je Minstrel prešao na našu stranu, i učinit ćeš to što se mora.

— Ali, gospodine, ja baš nisam siguran da bih to mogao učiniti. Ravnatelj se nagnuo preko stola i rukom Rothu podigao bradu

tako da mu se zapiljio u oči. Njegove su bile tvrde kao opsidijan. — Učinit ćeš to, Joe. Zato što ti to naređujem ja kao direktor,

zato što ja kroz našeg predsjednika govorim u ime ove zemlje, i zato što ćeš to učiniti za domovinu. Vrati se u London i učini što se mora.

— Da, gospodine, — odgovorio je Joe Roth. Glava peta Parobrod se odmaknuo od Westminsterskog gata točno u tri i

krenuo na ležerni put niz Temzu prema Greenwichu. Uz ogradu se poredala gomila japanskih turista, a kamere su im zaškljocale kao prigušena rafalna paljba, bilježeći slike Houses of Parliament što su se klizeći odmicale sve dalje.

Kad se brod približio sredini rijeke, čovjek u svijetlosivom odijelu tiho je ustao i odšetao se do krme gdje je zastao kod ograde i zagledao se u uskipjelu brazdu. Nekoliko minuta kasnije jedan je drugi muškarac, ovaj u laganom ljetnom kišnom ogrtaču, ustao s druge klupe pa mu se pridružio.

— Kako je u ambasadi? upitao je McCready tiho. — Ne baš najbolje, — odgovorio je Spomenak. — Potvrđena je

sama činjenica da je pokrenuta velika protuobavještajna operacija. Do sada je prosijano samo ponašanje nižeg osoblja. Ali temeljito. Kad se otkrije da su oni čisti, žarište će se potrage pomaknuti naviše prema meni. Pokrivam tragove kako znam i umijem, ali ima tu i ponečeg, recimo gubljenja čitavih dosjea, što može donijeti više štete nego koristi.

— Što mislite, koliko još imate? — U najboljem slučaju nekoliko tjedana. — Budite oprezni, prijatelju. Griješite uvijek u stranu opreza.

Mi apsolutno ne želimo imati još jednog Penkovskog. Početkom 1960ih, pukovnik Oleg Penkovski iz GRU-a radio je

za Britance dvije i pol briljantne godine. Sve do tada, pa i mnogo godina poslije toga, on je bio daleko najdragocjeniji sovjetski agent što su ga ikad uspjeli zavrbovati, i najštetniji za SSSR. Kroz to je kratko vrijeme predao preko pet tisuća najtajnijih dokumenata, što je svoju kulminaciju doživjelo 1962. u ključno važnoj obavijesti o sovjetskim raketama na Kubi, u informaciji koja je omogućila predsjedniku Kennedyju da protiv Nikite Hruščova majstorski odigra partiju. Ali je on ostao i kad mu je isteklo vrijeme, iako su ga nukali da se izvuče, on je silom želio ostati još nekoliko tjedana, no tad su ga raskrinkali, ispitali, osudili i strijeljali. Spomenak se nasmiješio.

— Ništa ne brinite, nikakav Pankovski. Ne opet. A kako je kod vas?

— Nije dobro. Mi vjerujemo da je Orlov prokazao Calvina Bailyja.

Spomenak je zviznuo. — To je visoko. Vidi, vidi. Calvina Bailey glavom. Dakle on je

bio cilj projekta Potemkin. Sam, morate ih uvjeriti da su u krivu, da Orlov laže.

— Ali kad ne mogu, — rekao je McCready. — A pokušao sam. Zagrizli su udicu.

— Morate pokušati opet. Jer se ovdje radi o životu. — Ne mislite valjda... — O, da, stari druže, itekako mislim, — odgovorio je Rus.—

Ravnatelj je strastven čovjek. Ne vjerujem da on sebi može priuštiti još jedan veliki skandal, veći od svih ostalih zajedno, i to u ovoj fazi predsjednikove karijere. On će izabrati opciju osiguravanja šutnje. Zauvijek. Ali to, dakako, neće upaliti. On će misliti da to nikad neće izbiti na vidjelo. Ali mi znamo da hoće, zar ne? Jer će se uskoro početi širiti glasine, a to zato što će se KGB pobrinuti da se počnu širiti. Oni su u tome pravi majstori.

Zvuči ironično, no Orlov je već dobio igru. Ako Bailyja uhite i izvedu pred sud, uz golem štetni publicitet, on dobiva. Ako Baileyja ušutkaju, i pukne bruka, moral u CIA-i će pasti kao nikad, pa je opet dobio. Ako Bailyja izbace bez penzije, on će dokazivati da je nevin, i taj će se spor vući godinama. Orlov opet dobiva. Morate ih odgovoriti.

— Već sam pokušao. Oni i dalje misle da je Orlovljev proizvod silno dragocjen i čist. Oni mu vjeruju.

Rus se zagledao u zapjenjenu vodu za krmom dok je kraj njih klizila DockIand Redevelopment Area, tad još samo masa kranova i djelomično srušenih ruševnih skladišta.

— Jesam ii vam ikad rekao za svoju teoriju pepeljare? — Ne, —odgovorio je McCready, — mislim da niste. — Kad sam predavao na KGB-ovoj školi, govorio sam

učenicima neka uzmu kristalnu pepeljaru i razbiju je na tri komada. Ako nađu samo jedan komad, onda znaju samo da imaju komad stakla. Ako pronađu dva, onda znaju da imaju dvije trećine pepeljare, ali u njoj ne mogu ugasiti cigaretu. Da bi se dobila čitava i upotrebljiva pepeljara, moraju se imati sva tri dijela.

— I? — I tako sve što je Orlov pribavio čini samo jedan od dva dijela

čitavog niza pepeljara. On Amerikancima nikad nije dao čitavu pepeljaru. Nešto zaista tajno što SSSR ljubomorno čuva godinama i nipošto ne želi odati. Recite im neka Orlova stave na lakmus, i on će

zakazati. Ali ja, kad izađem, ja ću donijeti čitavu pepeljaru i tad će mi vjerovati.

McCready se nad tim duboko zamislio, i napokon upitao — Može li Orlov znati ime Petog čovjeka? Spomenak je razmislio. — Skoro sigurno, iako ga ja ne znam, — odgovorio je. — Orlov

je u Ilegalnoj direkciji proveo godine i godine. Ja nisam. Ja sam uvijek bio u PR liniji, djelovao sam iz ambasada. Obojica smo bili u Spomensobi to je standardni dio obuke. Ali je samo on mogao vidjeti Crnu knjigu. Da, on će znati to ime.

* * *

Duboko u srcu kuće na Trgu Dzierzvnskoga 2, središtu KGB-a,

leži Spomensoba, svojevrsno svetište u toj bezbožnoj zgradi, a u njoj se čuva spomen na velike preteče današnjeg naraštaja KGB-ovaca. Među velečasnim portetima što tu vise nalazimo i slike Arnolda Deutscha, Teodora Malyja, Anatolija Gorskog i Jurija Modina, slijed vrbovatelja i kontrolora najpogubnijeg špijunskog kruga što ga je KGB ikad stvorio među Britancima.

Vrbovanje se odvijalo uglavnom unutar grupe mladih studenata na sveučilištu Cambridge sredinom i koncem tridesetih godina. Svi su oni očijukali s komunizom, baš kao i mnogi drugi koji su ga se kasnije okanili. Petorica to, međutim, nisu učinila, nego su nastavila služiti Moskvi tako briljatno da ih ondje još i danas znaju pod imenom Petorica veličanstvenih ili Pet zvijezda.

Jedan je od njih bio Donald Maclean, koji je otišao s Cambridgea da bi služio u Foreign Officeu. On se koncem četrdesetih našao u britanskoj ambasadi u Washingtonu, i bio je zaslužan za prenošenje Moskvi stotina tajni o novoj atomskoj bombi, a koje je Amerika dijelila s Britanijom.

Drugi je u Foreign Officeu bio Guy Burges, pijanac koji je palio čik na čiku i pobješnjeli homoseksualac kojemu je nekako i predugo uspijevalo postići da ga ne izbace. On je radio kao teklić i posrednik između Macleana i njihovih moskovskih gospodara. Obojica su

napokon raskrinkana 1951 ali su dobili mig i tako uspjeli izbjeći uhićenje, pobjegavši u Moskvu.

Treći je bio Anthony Blunt, također homić, vrhovni intelektualac i lovac na talente za Moskvu. On je osim toga znao izrabiti i svoj drugi talent, a to je bio talent za povijest umjetnosti, pa se uspeo do kuratora kraljičine privatne zbirke umjetnina, pa i do viteškog naslova. Baš je on 1951. otkucao Burgessu i Macleanu da im se sprema hapšenje. Nakon što je vrlo uspješno i silno drsko uspio izmigoljiti iz čitavog niza istraga, napokon su ga ipak razotkrili, oduzeli mu plemićki naslov i degradirali ga, no to se dogodilo tek 1980ih.

Od svih je njih, međutim, najuspješniji ipak bio Kim Philby, koji je ušao u SIS i uspeo se sve do šefa Sovjetskog odjela. Bijeg Burgessa i Macleana 1951. upro je prstom i u njega njega su ispitali, ali on nije ništa priznao. Ipak su ga izbacili iz Službe, da bi napokon 1963. iz Beiruta konačno otišao za Moskvu.

U Spomensobi vise slike sve četvorice. Ali tu je i peti portret, iako samo kao crni kvadrat. Stvarni se identitet Petog čovjeka može naći samo u Crnoj knjizi. A razlog je jednostavan.

Zbunjivanje i demoraliziranje protivnika jedan je od glavnih ciljeva rata tajnih službi, a isto tako i razlog što stoji iza zakašnjelog osnivanja OD odjela, na čijem je čelu stajao McCready. Britanci su sve od početka pedesetih znali da je u tom davno zavrbovanom krugu postojao i Peti čovjek, no nikad nisu uspjeli dokazati tko je on zapravo. A sve je to bila voda na Moskvin mlin.

Kroz sve te godine, na veliku Moskvinu radost, ta je zagonetka gnječila britansku obavještajnu službu, potpomagana još i gladnim medijima i čitavim nizom knjiga.

Preko tucet službenika koji su služili dugo i vjerno potpalo je pod sumnju, što se završilo propašću karijera i rasapom života. Glavni je osumnjičeni bio pokojni sir Roger Hollis, koji se uspeo do mjesta generalnog direktora M.5. On je postao ciljem jednog drugog čovjeka opsjednutog poput Jamesa Angletona, to jest Petera Wrighta, koji je na kraju stekao imetak na zamorno dosadnoj knjizi u kojoj je još jednom iskvocao svoju egocentričnu jadikovku nad malom penzijom istom kao i sve druge i svoje uvjerenje da je Peti čovjek bio Roger Hollis.

Sumnja je pala i na druge, primjerice dva Hollisova zamjenika, pa čak i na duboko rodoljubivog lorda Victora Rothschilda. Sve je to bila čista pljeva, ali je zagonetka ostala. Je li Peti čovjek još živ, možda još u službi, na visokom mjestu u državnoj upravi ili obavještajnoj službi? Ako je zaista tako, to bi bila katastrofa. Čitava će se priča napokon smiriti tek kad napokon uspiju razotkriti tog Petog čovjeka, zavrbovanog prije toliko godina. KGB je, naravno, tu tajnu ljubomorno čuvao punih trideset pet godina.

— Recite Amerikancima neka od Orlova zatraže ime, — rekao je Spomenak. On vam ga neće dati. Ali ja ću ga otkriti i donijeti ga kad prijeđem na vašu stranu.

— Tu se javlja problem vremena, — rekao je McCready. — Koliko se još dugo možete održati?

— Još najviše nekoliko tjedana, možda i manje. — Oni možda i ne budu čekali, ako šef CIA-e bude reagirao

kako ste predvidjeli. — Zar ih baš nikako drukčije ne možete nagovoriti da još malo

zadrže ruku? — upitao je Rus. — Mogao bih. Ali za to moram imati vaše odobrenje. Spomenak ga je poslušao nekoliko trenutaka. Pa zakimao

glavom. — Ako vam se taj Roth svečano zaprisegne, i ako mu vi

vjerujete da će tu riječ i održati. Onda da. Kad je Joe Roth sljedećeg jutra izišao iz aerodromske zgrade,

nakon leta iz Wasrangtona koji je potrajao čitavu noć, bio je smućen zbog promjene satne zone i u ne baš najboljem raspoloženju.

Ovaj je put u avionu bilo teško, i nije mu bilo ni najmanje do smijeha kad mu je u uho progovorila karikatura irskoga glasa.

— Vrhunsko im jutro želim, gospodine Casey, i dobro se vratili. Okrenuo se. Uz bok mu je stajao Sam McCready. Taj je gad

očito čitavo vrijeme znao za njegovu putnicu na Casey, i sigurno je pregledao popis putnika iz Washingtona da bi dočekao pravi avion.

— Uskači, — rekao je McCready kad su stigli na pločnik.— Odbacit ću te to Mayfaira.

Roth je slegnuo ramenima. Zašto ne? Pitao se što još McCready zna ili bar sluti. Britanski je agent održavao razgovor na nivou

čavrljanja sve dok nisu ušli u predgrađe Londona. A kad su došle ozbiljne teme, dogodilo se to bez najave.

— Kako je generalni reagirao? — upitao je. — Ma o čemu ti to? — No daj, Joe, Orlov je prokazao Calvina Bailyja. To je sranje,

pa na kup. Ne uzimaš to valjda ozbiljno? — Sam, ovo ti je bilo metar od cilja. — Mi smo u Centuryju dobili pisamce. Vele držite Baileyja

podalje od svog povjerljivog materijala. Znači da je sumnjiv, i kažeš da to nije zato što ga je Orlov optužio da je sovjetski agent?

— Sve je to čista rutina, Isusa ti boga. Zato što je previše šarao sa strane.

— Je moja guzica, — odgovorio je McCready. — Calvin je možda sposoban za svašta, ali da bi dizao suknje... Pokušaj još jednom.

— Sam, nemoj me gnjetati. Da sve zbog prijateljstva ne odeš predaleko. Već sam ti rekao odsad su to samo još Kompanijina posla. Odbij.

— Joe, za milost Božju. To je otišlo predaleko. To se otrglo iz ruke. Orlov laže i ja se bojim da ćeš učiniti nešto strašno.

Joe Roth je izgubio živce. — Zaustavi auto, — dreknuo je. — Zaustavi taj prokleti auto. McCready je zavio Jaguarom do pločnika. Roth je pružio ruku i

otvorio vrata. McCready ga je uhvatio za mišicu. — Joe, sutra, u dva i trideset. Moram ti nešto pokazati. Pokupit

ću te ispred kuće u dva i trideset. — Nestani, — rekao je Amerikanac. — Samo nekoliko minuta tvog vremena. Tražim li previše? U

ime starih vremena, Joe, za stara vremena. Roth je izišao iz auta, pa zakrenuo niz pločnik i pogledom,

potražio taksi. Pa ipak je sutradan, u dva i pol, bio na pločniku ispred zgrade u

kojoj je stanovao. McCready je pričekao u Jaguaru da Roth uđe, pa je bez riječi krenuo. Prijatelj mu je bio ljut i sumnjičav. Put je potrajao jedva malo više od petsto metara. Roth je mislio da ga vozi u njegovu

ambasadu, jer su došli tako blizu Grosvenor Squareu, ali se McCready zaustavio u Mount Streetu, jednu ulicu dalje.

Negdje na polovici Mount Streeta nalazi se Scotts, jedan od najboljih londonskih ribljih restorana. Točno u tri iz njega je izišao dotjeran muškarac u svijetlosivom odijelu pa zastao korak od nadstrešnice. Niz ulicu je polako prišla crna limuzina iz sovjetske ambasade da ga pokupi.

— Dvaput si me upitao imamo li inventar u moskovskom KGB-u, — rekao je McCready tiho. — Ja sam to zanijekao, i pritom baš nisam sasvim lagao. Jer on nije u Moskvi, nego tu u Londonu. Upravo ga gledaš.

— Ne vjerujem vlastitim očima, — prošaptao je Roth. Pa to je Nikolaj Gorodov. On je šef čitave proklete KGB-ove rezidenture u Britaniji.

— Glavom i bradom, i on radi za nas, i tako to već četiri godine. A ti si dobio sav njegov proizvod, prikrivena porijekla, ali čist. A on veli da Orlov laže.

— Dokaži, — rekao je Roth. — Uvijek veliš neka Orlov dokaže. Sad dokaži ti. Dokaži da je on stvarno vaš.

— Ako se Gorodov prije nego što uđe u auto desnom rukom počeše po lijevom uhu, onda je naš, — rekao je McCready.

Crna je limuzina stala pred nadstrešnicu. Gorodov nije nijednom pogledao prema Jaguaru. Samo je podigao desnu ruku, pružio je preko prsa, potegao se za lijevu ušnu resicu i ušao. Auto iz ambasade zapreo je motorom i udaljio se.

Roth se nagnuo i zabio lice u ruke. Nekoliko je puta duboko udahnuo pa digao glavu.

— Moram reći generalnom, — rekao je. — Osobno. Vraćam se avionom.

— Nema teorije, — odgovorio je McCready. — Ja sam Gorodovu dao riječ, a i ti prije deset minuta meni svoju.

— Moram to reći generalnom. Inače je kocka bačena. Sad više nema povratka.

— Onda oteži. Možeš naći i drugi dokaz, ili bar razlog za odlaganje. Želio bih ti ispričati što je to teorija pepeljare.

Ispričao je Rothu što mu je Spomenak prekjučer rekao na parobrodu.

— Pitaj Orlova neka ti kaže kako se zove Peti čovjek. On to zna, ali ti neće reći. Ali Spomenak će ga otkriti i donijeti sobom kad prijeđe na našu stranu.

— I kad će to biti? — Uskoro. Najviše nekoliko tjedana. Moskva sumnja. Mreža se

zatvara. — Tjedan dana, — rekao je Roth. Bailey za tjedan dana polazi

za Salzburg i Beč. Ne smije stići do Beča. Direktor vjeruje da kani klisnuti u Mađarsku.

— Pobrini se da ga zbog hitnog posla pozovu da se vrati. Da se vrati u Washington. Ako posluša, to opravdava daljnje odlaganje. Ako odbije, onda ja stupam na scenu.

Roth je razmislio o prijedlogu. — Pokušat ću, rekao je. Ali prvo idem u Alconbury. A sutra,

kad se vratim, ako Orlov ne kaže kako se zove Peti čovjek, brzojavit ću generalnom i reći samo da su Britanci pribavili nove dokaze da Orlov možda laže i zatražiti da Bailyja smjesta pozovu u Iangley. Za probu. Mislim da bi mi ravnatelj popustio bar toliko. To znači nekoliko tjedana odgode.

— Sasvim dovoljno, stari prijatelju, — rekao je McCready — i više nego dovoljno. Spomenak će do tada već prijeći na našu stranu i onda pred šefom možemo sasvim otvoriti karte. Vjeruj mi.

Roth je u Alconbury stigao tik poslije sutona. Orlova je zatekao

u njegovoj sobi, kako leži na krevetu, čita i sluša glazbu. Bio je iscrpio Simona i Garfunkela. Kroll im je rekao da je ekipa tjelohranitelja već uspjela zapamtiti svaku riječ prvih dvadeset hitova na toplisti i prešao na Seekerse. Kad je Roth ušao, isključio je Morningtown i sa širokim smiješkom skočio s kreveta.

— Vraćamo se u Sjedinjene? — upitao je. — Ovdje mi je već i dodijalo. Čak je i Ranč bolji od ovog, unatoč opasnostima.

Od života bez prilike za malo vježbanja već je počeo nabijati kile. Njegov je spomen Ranča bio vic. Neko vrijeme, nakon tobožnjeg pokušaja atentata, Roth se nastavio pretvarati da je to zaista bilo djelo

KGB-a, te da je Moskva pojedinosti o Ranču zacijelo doznala od Určenka, koji je ondje bio ispitan prije nego što se ludo vratio KGB-u. Onda je ipak priznao Orlovu da je sve to bila CIA-ina varka da vide kako će reagirati. Orlov se spočetka ljutio — O, gadovi, mislio sam da mi je došao smrtni čas dreknuo je ali se kasnije čitavom incidentu počeo smijati.

— Uskoro ćemo, — rekao je Roth, — tu biti gotovi s poslom. Te je noći večerao s Orlovim i spomenuo mu Spomensobu u

Moskvi. Orlov je kimnuo glavom. — Naravno da sam je vidio. U nju dovode sve nove radnike. Da

vide heroje i dive im se. Roth je skrenuo razgovor na Petoricu veličanstvenih. Dok je

žvakao odrezak, Orlov je odmahnuo glavom. — Četiri, — odgovorio je. — Samo četiri slike. Burges, Philby,

Maclean i Blunt. Četiri zvijezde. — Ali je tu i peti okvir, i u njemu samo crni papir? — natuknuo

mu je Roth. Orlov je usporio žvakanje. — Da, — priznao je i progutao zalogaj. — Okvir, ali bez slike. — Znači da je postojao i Peti Čovjek? — Očito. Rothov ton ležernog razgovora nije se promijenio, ali je ipak

preko vrha vilice pažljivo promatrao Orlova. — Ali vi ste bili bojnik u Ilegalnoj direkciji. Sigurno ste vidjeli

ime u Crnoj knjizi. U Orlovljevim je očima nešto zabljeskalo. — Nikad mi nisu pokazali nikakvu Crnu knjigu, rekao je

ravnodušnim galsom. — Peter, tko je bio Peti Čovjek? Molim vas, njegovo ime. — To ja zaista ne znam, prijatelju. Kunem vam se. — Opet se

nasmiješio, onim svojim širokim i privlačnim smiješkom. — Želite me zbog toga staviti na detektor laži?

Roth mu je uzvratio smiješak, ali je pomislio Ne, Peter, jer mi je jasno da ga možeš pobijediti kada to želiš. Odlučio se ujutro vratiti u London i brzojavom zamoliti odgodu kao i opoziv Bailyja u Washington. Kao provjeru. Ako je preostao i jedan sićušni djelić

sumnje, a on ga je sada, unatoč Kelloggovim pulverizirajućim argumentima ipak počeo nazirati on neće izvršiti naredbu, pa čak ni za ljubav generalnog i procvata vlastite karijere. Neke su cijene naprosto previsoke.

* * *

Sutradan su ujutro došle čistačice. Bile su to mjesne dame iz

Huntingtona, iste koje su pospremale i ostatak baze. Svaka je bila provjerena od službe sigurnosti i imala propusnicu da uđe u kordonom ograđeno područje. Roth je doručkovao u blagovaonici, sjedeći nasuprot Orlovu, i pokušao nadglasati buku rotirajuće glačalice što je vani laštila hodnik. Prodorni se bruj stroja dizao i spuštao dok se glava za poliranje nije prestajala vrtjeti.

Orlov je otro kavu s usana, rekao kako mora do nužnika i otišao. U kasnijem životu Roth se više nikad neće ismijavati s pričama o šestom ćutilu. Nekoliko trenutaka nakon što je Orlov otišao, Roth je opazio promjenu tona stroja za glačanje poda. Izišao je na hodnik da pogleda što je bilo. Glačalica je stajala sama, četke su se okretale, a motor joj je ispuštao samo jedan, visoki cvil.

Tu je čistačicu bio opazio kad je ulazio na doručak bila je to tanka dama u kombinezonu od tiskanog platna, s uvijačima u kosi i maramom preko njih. Bila je odstupila da ga propusti, pa nastavila kulučenje ne podižući oči. A sad je više nije bilo. A na kraju hodnika vrata su se zahoda još lagano zibala.

Roth je dreknuo Kroll koliko ga grlo nosi i poletio niz hodnik. Žena je bila na koljenima, nasred muškog zahoda, a oko nje su na sve strane bili rasuti plastična kanta s deterdžentom i krpe. U ruci je imala Sig Sauer s prigušivačem, dotad skriven u krpama. Na drugom su se kraju prostorije otvorila vrata kabine i kroz njih je izišao Orlov. Poklekla je atentatorica podigla pištolj.

Roth nije govorio ruski, ali je ipak znao nekoliko riječi. Iz dubine je grla dreknuo Stoi. Žena se okrenula na koljenima. Roth se bacio na pod, začuo se tihi puč i Roth je kraj glave osjetio udarni val. Još je bio na pločicama kad je za leđima začuo razorni prasak i osjetio

kako u nj tuku novi valovi reverberacija. Zatvoreni prostor zahoda baš nije pravo mjesto za ispaljivanje 44 Magnuma.

Iza njega je u dovratku stajao Kroll i objema rukama držao Colt. Za drugim metkom nije bilo nikakve potrebe. Žena je ležala na leđima na pločicama, a rascvjetale crvene mrlje krvi kao da su se natjecale s ružama njezine kute. Kasnije će otkriti da je prava čistačica ostala kod kuće u Huntingtonu, vezana i začepljenih usta.

Orlov je još stajao na vratima kabine, sasvim bijel. — Opet igre, — dreknuo je. — Sad mi je već dosta tih CIA-inih

igara. — Nikakve igre, — rekao je Roth, kad se polako podigao. —

Ovo nije bila igra. Bio je to KGB. Orlov je još jednom pogledao tamnocrvenu baricu što se širila

pločicama, i shvatio da to nije hollywoodska imitacija. Ne ovaj put. Rothu su trebala dva sata da Orlovu i ostatku ekipe osigura

slobodan povratak u Ameriku i trenutno prebacivanje na Ranč. Orlov je krenuo drage volje, i sa sobom ponio svoju dragocjenu zbirku balada. Kad se transporter MATS-a digao i krenuo prema Sjedinjenim, Roth je sjeo u kola i krenuo prema Londonu. Bio je silno ljut i ogorčen.

Za sve je ovo djelimice krivio i sebe. Morao je znati da se poslije razotkrivanja Bailyja Alconbury više neće moći smatrati sigurnim skrovištem za Orlova. Ipak mu je uplitanje Britanaca zadalo toliko posla da je to smetnuo s uma. Svi griješe. Pitao se zašto Baily nije javio Moskvi da ranije udesi ubojstvo Orlova, prije nego što KGB-ov pukovnik i dođe u priliku da ga imenuje. Možda se nadao da ga Orlov nikad neće ni spomenuti, da ne posjeduje tu informaciju. Bailey je pogriješio. Svi griješe.

Da je riječ bila i o kome drugom, Roth bi bio 100 posto siguran da Britanci griješe i da Orlov govori istinu, no budući da je taj netko bio McCready, Roth je ipak bio spreman dopustiti šansu od 5 posto da prijatelj ima pravo i da je Baily nedužan. Lopta je sad ležala čvrsto na McCreadyjevu terenu.

Kad je stigao do ambasade, već je znao što mu je činiti. Ako je zaista želio nečim poduprijeti svoju tvrdnju da je Gorodov stvarni otpadnik a Orlov lažnjak, te da je stoga Baily čist, nedužan čovjek

kojem su opako i lukavo podmetnuli krivicu, onda će moći učiniti samo jedno. McCready mora smjesta izvući Gorodova, da bi Iangley s njim mogao razgovarati izravno i jednom za svagda sve staviti na svoje mjesto. Prišao je portirnici da nazove McCreadyja u Century House. Kraj njega je u hodniku prošao njegov šef postaje.

— O, usput rečeno, rekao je Bili Carver, upravo je nešto stiglo, ljubaznoću Centuryja. Čini se da naši prijatelji u Kensington Palace Gardensu rade veliko pospremanje. Njihov rezident Gorodov jutros je odletio u Moskvu. To ti je na stolu.

Roth nije nazvao. Ostao je sjediti za pisaćim stolom. Bio je ošamućen. Događaji su mu, osim toga, dali za pravo, i njemu i generalnom i Agenciji. U srcu je osjetio čak i malo žaljenje za McCreadyja. Misao da si bio u krivu, da te je netko četiri godine tako temeljito vukao za nos, sigurno djeluje kao razoran udarac. Što se pak tiče njega, on je osjetio nekakvo čudno olakšanje, i to usprkos svemu što još sigurno leži pred njim. U njemu više nije bilo sumnje, ali ni trunčice. Ta su dva jutrošnja događaja pomela i posljednju. Generalni je imao pravo. Što se mora, mora se.

I dalje mu je bilo žao McCreadyja. Dolje u Centuryju sigurno ga čereče, pomislio je.

I čerečili su ili bolje, činio je to Timothy Edwards. — Žao mi je što ti to moram reći, Sam, ali to je potpuni prokleti

fijasko. Upravo sam razgovarao sa šefom, i objavljena mudrost glasi da mi sad moramo početi ozbiljno razmišljati o mogućnosti da je Spomenak sve vrijeme bio sovjetski podmetak.

— Nije bio, — odgovorio je McCready odlučno. — Tako ti veliš, no čini se da svi raspoloživi dokazi upućuju na

zaključak kako je sasvim moguće da su naši američki rođaci sve shvatili dobro, a mi da smo nasamareni. Znaš li kakve su moguće posljedice toga?

— Mogu si misliti. — Morat ćemo ponovno razmisliti o svemu što nam je taj

prokleti Spomenak dao kroz sve te četiri godine, sve ponovno vrednovati. To je siIan posao, i što je još gore, sve su to dobivali i naši rođaci, pa ćemo im morati kazati da i oni o svemu tome još jednom

razmisle. Procjenjivanje će štete potrajati godinama. A osim toga, to je silno neugodno. Šef nije zadovoljan.

Sam je uzdahnuo. Uvijek je to bilo tako. Kad je Spomenkov proizvod bio med u ustima, onda je za nj bila zaslužna cijela Služba. A sad je za sve kriv bio samo Obmanjivač.

— Je li ti ičim dao naslutiti da se kani vratiti u Moskvu? — Ne. — Kad je trebao prekinuti i prijeći na našu stranu? — Za dva, tri tjedna, — rekao je McCready. — Kad bi situacija

postala beznadna, trebao mi je javiti i preskočiti preko ograde. — Ali, eto, nije. Nego se vratio kući. Vjerojatno dobrovoljno.

Aerodromska je straža javila da je kroz Heathrow prošao bez ikakve prisile, i sad moramo pretpostaviti da mu je pravi dom ipak Moskva.

— A tu je i ta prokleta priča s odavanjem Alconburyja. Koji ti je vrag bio? Rekao si da je to proba. Mislim, Orlov ju je prošao sa zlatnom kolajnom. Gadovi su ga pokušali ubiti. Imamo silnu sreću da nije poginuo nitko osim atentatora. To je jedino što ne smijemo reći rođacima. Nikada. To zakopaj.

— Ja i dalje ne vjerujem da je Spomenak bio mućak. — A zašto sad pak ne? Pa vratio se u Moskvu. — Vjerojatno zato da nam donese zadnji kovčeg dokumenata. — Vraški opasno. Onda je lud. S obzirom na svoj položaj. — Istina. Možda pogreška. Ali je on takav. Prije mnogo mi je

godina obećao da će mi, prije nego što prijeđe, donijeti još jednu, veliku zadnju pošiljku.

— Imaš li i kakvih dokaza za toliku slijepu vjeru? — Unutrašnji osjećaj. — Unutrašnji osjećaj, — otfrknuo je Edwards. — To je ko i

ništa. — Kolumbu nije bilo. Nemaš ništa protiv da razgovaram sa

šefom? — Molba samom caru, ha? Samo izvoli. Ne vjerujem da ćeš

time išta promijeniti. Ali je promijenio. Sir Christopher je pažljivo saslušao njegov

prijedlog, pa upitao: —A što ako je ipak vjeran Moskvi?

— Onda ću to doznati u sekundi. — Mogu te pokupiti, — rekao je šef. — Ne vjerujem. Čini se da gospodinu Gorbačovu ovog časa nije

do diplomatskog rata. — Neće ga ni imati, — odgovorio je šef odrješito. — Sam, ti i

ja smo skupa prošli već popriličan put. Još od Balkana, kubanske raketne krize, prvih dana Berlinskoga zida. Bio si tada vraški dobar, i takav si i ostao. Ipak sam, Sam, možda pogriješio što sam te doveo u glavni ured. Ovo je posao za terensku ekipu.

— Spomenak neće vjerovati nikom drugom, i ti to znaš. Šef je uzdahnuo. — Istina. Ako ide itko, ideš ti. To je to? — Žalim, da. Šef je o tome razmislio. Gubitak Spomenka bio bi razoran

udarac. Ako postoji i desetinka šanse da je McCready u pravu i da Gorodov ipak nije podmetak, Služba bi ga morala pokušati izvući. Ali politički otpad velikog skandala, kad bi Obmanjivača uhvatili u Moskvi krvavih ruku, sigurno bi ga uništio. Uzdahnuo je i okrenuo od prozora.

— Dobro, Sam. Možeš ići. Ali ideš sam. A ja o svemu ne znam ništa. Od sada znaš u se i u svoje kljuse.

I tako se McCready pripremio da ode pod tim uvjetima. Samo se nadao da gospodin Gorbačov za njih ne zna. Trebala su mu tri dana da skroji svoje pIanove.

Drugoga je dana Joe Roth nazvao Calvina Bailyja. — Calvine, sad sam se vratio iz Alconbunja. Mislim da bismo

morali razgovarati. — Naravno, Joe, samo dođi. — Zapravo i nije neka velika stiska. Ne bi imao ništa protiv da

te sutra pozovem na večeru? — Ah, ovaj, mislim, jako lijepo od tebe, Joe. Ali Gwen i ja

imamo prilično zbijen dnevni raspored. Danas sam ručao u Gornjem domu.

— Stvarno? — Aha. Sa šefom glavnog stožera.

Roth je ostao zapanjen. Baily je u Iangleyju bio ledeno distanciran, skeptičan. A pusti ga u London, pa se pretvara u dijete u slastičarnici. A i zašto ne? Još šest dana, pa je na sigurnom, preko mađarske granice.

Calvine, znam jednu čudesnu staru gostionicu na Temzi, u Etonu. Služe savršene morske specijalitete. Vele da je ovamo, čamcem na vesla, Anne Boleyn dolazila na tajne sastanke s Henrikom VIII.

— Zaista? Tako stara?... Dobro, Joe, vidi, sutra smo navečer u Covent Gardenu. Četvrtak je slobodan.

— Dobro. U četvrtak, Calvine. Dogovoreno. Bit ću u osam pred tvojim stanom. Dakle u četvrtak.

Sutradan je Sam McCready dovršio pripreme i prespavao, lako moguće, svoju zadnju noć u Londonu.

* * *

Ujutro su raznim avionima u Moskvu došla tri čovjeka. Prvi je

bio rabi Birnbaum. On je stigao Swissairom iz Zuricha. Službenik na pasoškoj kontroli u Šerementjevu je bio iz Graničarske direkcije, mladić kukuruznožute kose i ledenih plavih očiju. Dugo se zagledao u rabina, pa skrenuo zanimanje na putnicu. Pasoš je bio američki, i njegova vlasnika oglašavao za izvjesnog Normana Birnbauma, starog pedeset šest godina.

Da je službenik bio stariji, možda bi se sjetio dana kad je u Moskvi, pa i u čitavoj Rusiji bilo mnogo ortodoksnih Židova koji su izgledali baš kao rabi Birnbaum. Bio je to tusti muškarac u crnom odijelu, bijeloj košulji i s crnom kravatom. Imao je punu prosijedu bradu. Nad licem mu je bio crni klasični šešir, a oči su mu bile zamaskirane naočalama tako debelim da su se iza njih rasplinjavale zjenice. Niz oba su mu se obraza ispod šešira spuštali vijugavi sivi uvojci. Lice je na pasošu bilo savršeno isto, samo bez šešira.

Viza je bila uredna, a izdao ju je sovjetski generalni konzulat u New Yorku. Službenik je opet podigao pogled.

— Svrha vašeg posjeta Moskvi? — Posjet sinu i kratak boravak. On radi tu u američkoj

ambasadi.

— Trenutak, molim vas, — rekao je službenik. Ustao je i povukao se. Kroz staklena se vrata vidjelo kako se savjetuje s višim službenikom, a ovaj proučava putnicu. Ortodoksni su rabini rijetki u zemlji u kojoj je posljednja rabinska škola ukinuta prije nekoliko desetljeća. Mlađi se službenik vratio.

— Pričekajte, molim vas. — Dao je znak sljedećem u redu da prođe.

Zazvonili su telefoni. Netko je u Moskvi pogledao u popis diplomata. Viši se službenik vratio s pasošem i nešto šapnuo mlađem. Očito je u Gospodarskom odjelu američke ambasade bio naveden i neki Roger Birnbaum. U diplomatskom popisu, međutim, nije bilo navedeno i da mu je otac umirovljenik, da živi na Floridi, i da je sinagogu zadnji put vidio prije dvadeset godina, na sinovu barmitzvahu. Mahnuli su rabinu da prođe.

Na carini su mu još pregledavali torbu. U njemu je bila uobičajena presvlaka košulja, čarapa i gaćica, zatim još jedno crno odijelo, pribor za kupanje i primjerak Talmuda na hebrejskom. Carinik ga je prolistao bez razumijevanja. Pa propustio rabina.

Gospodin Birnbaum se autobusom Aeroflota odvezao u središte Moskve, i pritom privukao nekoliko radoznalih i veselih pogleda. Iz zgrade se terminala odšetao do Hotela National na Manježnom trgu, ušao u pisoar i ostao uz školjku dok svi drugi nisu otišli, pa kliznuo u kabinu.

U boci s kolonjskom vodom bilo je alkoholno otapalo za ljepilo. Kad je izišao iz kabine, još je bio u crnom sakou, ali su mu preokrenute hlače bile u nekoj srednjoj nijansi sivog. Šešir mu je bio u torbi, skupa s bujnim obrvama, bradom i brkovima, košuljom i kravatom. Kosa mu više nije bila prosijeda nego kestenjasta, a torzo mu je bio pokriven limunskožutim džemperom dubokog izreza, dotad skrivenim pod košuljom. Neopaženo je izišao iz hotela, sjeo u taksi i iskrcao se pred vratima britanske ambasade, na ograđenoj obali nasuprot Kremlju.

Pred vratima su, na sovjetskom teritoriju, čuvala stražu dva milicionera iz MVD-a, pa zatražila dokumente. Pokazao im je britansku putnicu i počeo se glupavo smješkati mladom stražaru ambasade. Mladom je milicioneru bilo neugodno, pa mu ju je brzo

vratio. Iziritirano je počeo gestikulirati očito homoseksualno nastrojenom Englezu, i pritom ekspresivno podigao obrve prema kolegi. Nekoliko sekundi kasnije Englez se izgubio kroz vrata.

Ustvari rabi Birnbaum nije bio ni rabin ni Amerikanac ni homić. Pravo mu je ime bilo David Thornton, a bio je jedan od najboljih šminkera britanskoga filma. Nije isto praviti šminku za kazalište i za film, zato što je svjetlo na pozornici blještavo, a udaljenost od publike znatna, i na filmu je svjetlo jarko, ali kamera zna snimati i u vrlo krupnom pIanu, tek nekoliko centimetara od lica. Zbog toga filmska šminka mora biti mnogo suptilnija, mnogo realističnija. David Thornton je godinama radio za Pinewood Studios, gdje je stalno bio jako tražen. A on je, osim toga, pripadao i onom korpusu stručnjaka iz kojega britanska Tajna služba tako zapanjujuće dobro crpi kad god se za tim ukaže potreba.

Drugi je čovjek došao British Airwaysom izravno iz Londona. Bio je to Denis Gaunt, i bio je savršeno sličan samome sebi, samo što mu je kosa bila prosijeda i što je izgledao petnaest godina stariji. Nosio je tanku torbu za spise, diskretno Iancem vezanu za lijevi zglavak, a također i veliku plavu kravatu s motivom hrta, znakom pripadnosti službi Kraljičinih glasnika.

Sve zemlje imaju diplomatske kurire koji provode život prenoseći dokumente od ambasade do ambasade i kući. Oni su obuhvaćeni Bečkim protokolom kao diplomatsko osoblje i njihova se prtljaga ne pregledava. Gauntova je putnica bila na tuđe ime, ali je bila britanska i savršeno valjana. Pokazao ju je, i onda zamahom ruke bio oslobođen formalnosti.

Dočekao ga je Jaguar iz ambasade i smjesta ga u nju i odvezao. Stigao je sat poslije Thorntona. Sad mu je mogao predati sve alate šminkerskog zanata, koje je donio u svojoj torbi.

Treći je došao Sam McCready, i to avionom Finnaira iz Helsinkija, i on je imao valjanu britansku putnicu na lažno ime, a i on se bio prerušio. Ipak je na vrućini koja je vladala u zrakoplovu nešto krenulo krivo.

Rumenkasta mu se vlasulja bila malo nakrivila i ispod nje se pokazao pramen tamnije kose. Ljepilo koje mu je držalo kut

podjednako rumenkasta brka malo se otopilo, tako da mu se iznad usne odlijepio komadić dlaka.

Službenik pasoške kontrole zagledao se u sliku u putnici, pa u čovjeka pred sobom. Lice je bilo isto, i kosa, i brkovi i sve. Nijedan zakon ne brani nošenje vlasulje, čak ni u Rusiji mnogi to ćelavci rade. Ali odlijepljeni brk? i ovaj se službenik pasoške kontrole, ne onaj koji je vidio rabija Birnbauma, jer je Seremetjevo velika zračna luka, također posavjetovao s pretpostavljenim, i ovaj je pogledao kroz zrcalo prozirno samo s jedne strane.

Iza tog istog zrcala nekoliko je puta škljocnula kamera, pa su krenule zapovijedi i mnogi su ljudi iz stanja pripreme prešli u stanje potpune spremnosti. Kad je McCready izišao iz šalterske dvorane, na nj su već čekala dva neoznačena Moskviča i njega je pokupio automobil britanske ambasade, ranga nižeg od Jaguarova, pa ga do nje i odvezao u pratnji dva vozila KGB-a koja su sve to dojavila svojim pretpostavljenima u Drugoj glavnoj direkciji.

Slike su tog čudnog posjetitelja već sredinom popodneva stigle u Jasenevo, centralu KGB-ove Inozemne obavještajne službe, Prve glavne direkcije. Završile su na stolu zamjenika šefa, generala Vadima V. Kirpičenka. On ih je pogledao, pročitao pridodani izvještaj o vlasulji i rubu brka, pa ih odnio dolje u fotografski laboratorij.

Vidite možete li mu skinuti vlasulju i brkove, zapovjedio je. Tehničari su se prihvatili posla sa zračnim kistom. Kad je ugledao gotov proizvod, skoro se glasno nasmijao.

— Mislim, neka me vrag nosi, — promrmljao je. — Pa to je Sam McCready.

Obavijestio je Drugu glavnu direkciju da od sada trag preuzimaju njegovi, i izdao naredbe.

— Dvadeset četiri sata od dvadeset četiri sata. Ako s kim stupi u vezu, pokupite ih obojicu. Ako pokupi mrtvu poštu, pokupite ga. Ako prdne prema Lenjinovu mauzoleju, pokupite ga.

Spustio je slušalicu i još jednom pročitao pojedinosti iz McCreadyjeve putnice. Prema njoj je bio stručnjak za elektroniku iz Londona, na putu preko Helsinkija, koji je došao pročešljati ambasadu i očistiti je od prislušnih sprava, što je bio redovit posao.

— Ali kog ti vraga zapravo radiš tu? — upitao je sliku što ga je gledala sa stola.

A u ambasadi na obali Moskve, McCready, Gaunt i Thornton su večerali sami. Ambasador baš nije bio oduševljen što je dobio takva tri gosta, ali je zahtjev došao iz Vladina ureda, koji ga je uvjeravao da će taj poremećaj trajati samo dvadeset četiri sata. Što se, međutim, tiče Njegove Ekscelencije, što se prije te grozne špijunčine maknu, utoliko bolje.

— Nadam se da će upaliti, — rekao je Gaunt uz kavu. — Rusi sjajno igraju šah.

— Istina, — odgovorio je McCready trezveno. — Ali ćemo sutra vidjeti koliko su vješti u trikovima s tri karte.

Glava šesta Jednog toplog srpanjskog jutra točno u pet do osam, neoznačena

se limuzina Austin Montego polako izvukla kroz ulaz britanske ambasade u Moskvi i mostom se preko Moskve povezla prema centru grada.

Prema izvještaju KGB-a, za voIanom je bio Sam McCready, i bio je sam. Sad su mu rumenkasta vlasulja i brkovi bili besprijekorno na svome mjestu, i savršeno vidljivi promatračima iza vjetrobrana nekoliko njihovih automobila. Tada su bile snimljene i slike teleobjektivima, a tijekom dana napravljeno ih je još nekoliko.

Britanski se agent oprezno provezao kroz Moskvu, a zatim i iz grada, sve do Parka tehničkog napretka na sjeveru. Putem se nekoliko puta pokušao otresti eventualnog repa, ali mu to nije uspjelo. Nije ga čak ni opazio. KGB je imao šestora kola, i ona su se stalno pretjecala i smjenjivala, tako da nikad nijedna nisu za Montegom ostala duže od nekoliko stotina metara.

Nakon što je ušao u golemi park, SIS-ovac je izišao iz auta i nastavio pješice. Dva su KGB-ova vozila ostala spremna nedaleko od parkiranog Montega. Posada ostala četiri izišla je iz automobila i raspršila se među znanstvenim izlošcima, tako da je Englez na kraju bio sa svih strana obavijen nevidljivim zaslonom.

Kupio je sladoled i većinu vremena proveo sjedeći na klupi. Pretvarao se da čita novine i često pogledavao na sat, kao da čeka nekoga da se pojavi. Nije se pojavio nitko osim neke stare dame koja ga je upitala koliko je sati. On joj je bez riječi pokazao sat, ona ga je očitala, zahvalila mu i otišla.

Nju su smjesta pritvorili, pretražili i ispitali. Do sljedećeg se jutra KGB uvjerio da je riječ o staroj dami koja je samo poželjela znati koliko je sati. Priveli su i sladoledara.

Malo poslije dvanaest, londonski je agent iz džepa izvadio sendvič i polako ga pojeo. Kad je s tim bio gotov, bacio je omot u košaru za smeće, kupio još jedan sladoled i opet sjeo.

Kanta za smeće zadržana je pod prismotrom, ali nitko iz nje nije izvadio omot, sve dok nije stigla higijeničarska ekipa parka s kolicima da je isprazni. Prije nego što su to mogli učiniti, omot je uzeo KGB i podvrgao ga intenzivnoj forenzičkoj analizi. Na njemu su pokušali otkriti nevidljiva slova, mikrotočke, mikrofilm skriven među slojevima papira. Ništa nije nađeno. Ostali su, međutim, tragovi koji su svjedočili o kruhu, maslacu, krastavcima i jajima.

Još mnogo prije toga, malo iza jedan popodne, londonski je agent ustao i otišao iz parka svojim automobilom. Njegov prvi sastanak očito nije uspio. Potom je očito pošao na drugo, rezervno mjesto, u deviznu trgovinu berjosku. Dvojica su agenta KGB-a ušla u dućan i počela lunjati između polica da vide je li Englez među ekskluzivnu robu, što se nudila strancima, ostavio kakvu poruku ili je između nje digao. Da je nešto kupio, smjesta bi ga po zapovijedi uhitili, pod pretpostavkom da se u kupljenoj robi nalazi poruka i da mu je dućan poslužio kao mrtvi poštanski sandučić. On, međutim, nije kupio ništa, i tako su ga pustili na miru.

Kad je izišao iz dućana odvezao se natrag do britanske ambasade. Iz nje je izišao deset minuta kasnije, ovaj put na stražnjem sjedalu Jaguara koji je vozio šofer ambasade. Kad je Jaguar izišao iz grada i krenuo prema zračnoj luci, vođa je promatrača proslijeđen izravno generalu Kirpičenku.

— Sad se približava šalterskoj dvorani, druže generale. — Nije ostvario nikakav kontakt? Baš nikakav?

— Ne, druže generale. Nije razgovarao baš ni s kim, osim s nekom starom damom i sladoledarom. Njih smo oboje priveli. Novine i omot od sendiča što ih je bacio sad su u našem posjedu. Osim ovoga, ništa drugo nije ni taknuo.

To je otkazana misija, pomislio je Kirpičenko. Ali će se vratiti. A mi ga čekamo.

On je znao da McCready, pod krinkom tehničara britanskog Foreign Officea, posjeduje diplomatski pasoš.

— Pustite ga nek putuje, — rekao je. — Pazite da se na aerodromu o nekog ne očeše. Ako toga ne bude, provedite ga kroz čekaonicu odlazaka i ispratite do aviona.

Kasnije će general pregledati fotografije što ih je teleobjektivom snimila njegova ekipa, zatražiti veću lupu, pogledati još jednom, uspraviti se lica rumena od bijesa i zaurlati:

— Stoko glupa, pa to nije McCready! Tog jutra u osam i deset iz ambasade je izišao Jaguar, kojeg je

vozio Barry Martins, šef moskovske postaje SIS-a, i smireno krenuo prema staroj četvrti Arbatu, uskih ulica obrubljenih otmjenim kućama davno iščezlih imućnih trgovaca. Za repom mu se stvorio samo jedan Moskvič, no i to je bila čista rutina. Britanci su te agente KGB-a koji su ih slijedili posvuda po Moskvi, radeći tako jedan od dosadnijih poslova u životu, zvali igračima s klupa. Jaguar se besciljno vozikao Arbatom, a čovjek za voIanom se povremeno zaustavljao uz pločnik da pogleda na kartu grada.

U osam i dvadeset iz ambasade je izišla Mercedesova limuzina. Za njezinim je voIanom bio šofer ambasade u plavom sakou i sa šiltkapom. Nitko nije pogledao straga, pa tako nitko nije ni opazio još jednu priliku, zgurenu uz sam pod i pokrivenu dekom. Za auto se zakačio još jedan Moskvič.

Kad je ušao u četvrt Arbat, Mercedes je prošao kraj parkiranog Jaguara. U tom se trenutku Martins, koji je i dalje proučavao kartu grada, napokon odlučio, pa se odmaknuo od pločnika i zauzeo prostor između Mercedesa i Moskviča koji ga je slijedio. Sad se konvoj sastojao od Mercedesa, Jaguara i dva Moskviča, tim redom.

Mercedes je ušao u usku, jednosmjernu ulicu, a za njim i Jaguar, kojemu je motor najednom počeo zakazivati, pa se zakašljao, poskočio

i zaustavio se. Dva su Moskviča zapela iza njega, i iz njih su se prosuli agenti KGB-a. Martins je otpustio zaporac poklopca motora, izišao i podigao ga. Najednom su ga sa svih strana okružili ljudi u kožnatim jaknama i počeli prosvjedovati.

Mercedes se udaljio niz ulicu i zakrenuo za ugao. Moskovljani, koje je to očito zabavljalo, počeli su se skupljati na uskim pločnicima i slušati kako vozač Jaguara govori vođi KGB-ove ekipe Ma čujte, dobri moj čovječe, ako mislite da tog prdonju možete natjerati da radi, samo izvolite.

Moskovljane ništa ne zabavlja kao kad čekisti naprave zbrku. Jedan se od KGB-ovaca vratio u auto i prihvatio se radija.

Nakon što je izišao iz Arbata, David Thornton, koji je sjedio za voIanom Mercedesa, predao se vođstvu Sama McCreadyja koji je, sad bez ikakve maske, i sasvim nalik samome sebi, izronio ispod deke i počeo mu davati upute.

Dvadeset minuta kasnije, na samotnoj cesti zaklonjenoj stablima i u središtu Parka Gorkog, Mercedes se napokon zaustavio. Otraga mu je McCready oderao pločicu CD učvršćenu samo štipalicama, i novu registarsku ploču, već premazanu jakim ljepilom, nalijepio na britansku. Thornton je to isto učinio sprijeda. McCready je iz prtljažnika dohvatio Thorntonovu torbicu sa šminkom i uspeo se na stražnje sjedalo. Thornton je tvrdu plavu šiltkapu zamijenio ruskom kapom od crne kože i vratio se za voIan.

U devet sati i osamnaest minuta pukovnik Nikolaj Gorodov je izišao iz svog stana u ulici Šabolovskog, pa se pješice zaputio prema Trgu Dzierzvnskoga i sjedištu KGB-a. Bio je iscrpljen i blijed razlog mu se uskoro pojavio za leđima. Iz veže su iskrsla dvojica i bez lažnog skanjivanja zauzela položaje iza njega.

Prešao je dvije stotine metara kad se pločniku primakao crni Mercedes i s njim uhvatio korak. Začuo je pisak spuštanja električnog prozora, a onda mu se na engleskom obratio poznati glas

— Dobro jutro, pukovniče. Idete li u mom smjeru? Gorodov je zastao i zapiljio se. Pred njim je, uokvireno

prozorom i zaklonjeno stražnjim zavjesama od dvojice KGB-ovaca na ulici, bilo McCreadyjevo lice. Gorodov se zapanjio, ali mu se na licu nije pojavio izraz trijumfa.

To je, pomislio je McCready, baš izraz koji sam i želio vidjeti. Gorodov se pribrao, i rekao dovoljno glasno da ga čuju KGB-

ova njuškala — Hvala, druže, lijepo od vas. I onda je on ušao u auto, a auto odjurio. Dvojica su KGB-ovca

zastala tri sekunde i trka je bila unaprijed izgubljena. A zastali su zato što su na Mercedesovim pločicama bila slova MOĆ i još dvije brojke.

Krajnje ekskluzivne pločice MOĆ imali su samo članovi Centralnog komiteta, a teško da bi se našao redov KGB-a dovoljno hrabar da zaustavi komitetskog glavonju. Ipak su zapisali broj i grozničavo žurno preko voki-tokija javili u centralu.

* * *

Martins je bio dobro izabrao. Te su registracijske pločice na

Mercedesu pripadale kandidatu Politbiroa, koji se u tom trenutku nalazio na Dalekom istoku, negdje kraj Habarovska. Trebala su im četiri sata da ga nađu i doznaju da on ima Čajku, a ne Mercedes, i da je ona sigurno garažirana u Moskvi. No tad je već za sve bilo prekasno Mercedes se do tada već bio vratio u britansku ambasadu, gdje je Union Jack prpošno lepršao na koplju.

Gorodov se zavalio u sjedalo, svjestan da je sada za sobom definitivno spalio sve mostove.

— Ako si ti dugogodišnja sovjetska krtica, ja sam mrtav čovjek,— zamijetio je McCready. Gorodov se nad tim zamislio.

— A ako si ti dugogodišnja sovjetska krtica, odgovorio je, onda sam ja mrtav.

— Zašto si se vratio u Moskvu? — upitao je McCready. — Zbog zabune, kako se ispostavilo, — odgovorio je Gorodov.

— Bio sam ti nešto obećao, pa otkrio da to ne mogu otkriti u Londonu. A kad ja nekom dam riječ, običavam je i održati. A onda me Moskva pozvala da se vratim na hitne konzultacije. Da sam se oglušio, morao bih smjesta prijeći na Zapad. Ničim nisam mogao opravdati svoj nedolazak, svoj ostanak u ambasadi. Pa sam mislio da mogu doći na tjedan dana, otkriti to što trebam, nakon čega će mi dopustiti da se vratim u London.

Samo, kad sam došao, najednom sam shvatio da je već prekasno. Na mene je već pala duboka sumnja, u mom stanu i uredu bili su mikrofoni, svuda su me počeli slijediti, zabranili su mi da idem u Jasenovo, premjestili su me na besmislen posao u moskovskoj centrali. No usput rečeno, imam nešto za tebe.

Otvorio je torbu za spise i pružio McCreadyju tanki dosje. U njemu je bilo pet listova papira, svaki s fotografijom i imenom. Pod prvom je slikom pisalo DONALD MACLEAN, a pod drugom GUY BURGESS. Obojica su već bila mrtva i pokopana u svojoj pomajci Moskvi. Na trećem je listu bilo prikazano poznato lice i ime Kima Philbyja, tada još živog u Moskvi. Četvrti je imao tanko, asketsko lice i ime Anthony Blunt, ime čovjeka koji je osramoćen živio u Engleskoj. McCready se okrenuo petoj stranici.

Fotografija je bila vrlo stara. Na njoj je bio tanki mladić divlje valovite kose i s velikim naočalama, zbog kojih je izgledao kao sova. Ispod fotografije su bile dvije riječi. JOHN CAIRNCROSS. McCready se zavalio i uzdahnuo.

— Crnoga ti vraga, kud baš on. Ime mu je bilo poznato. Cairncross je za vrijeme rata i poslije

njega bio visoki državni činovnik, visoki usprkos tome što je bio tako mlad. On je služio u nizu svojstava kao privatni tajnik ministru ratne vlade lordu Hankeyju u radioobavještajnoj u Bletchley Parku, u državnoj riznici i War Officeu. Koncem je četrdesetih imao pristup nuklearnim tajnama. Početkom pedesetih je potpao pod sumnju, ali nije ništa priznao, pa su ga samo diskretno otpustili. Ništa se nije moglo dokazati, pa mu je stoga bilo dopušteno da se preseli u FAO* ( Food and Agriculture Organization, Organizacija za hranu i poljodjelstvo

Ujedinjenih naroda. Op. pr.) u Rimu. Godine 1986. živio je u Francuskoj kao umirovljenik. Peti Čovjek. Spomenak je izvršio obećanje. Bio je to kraj tridesetpetogodišnjeg lova i više neće trebati optuživati nedužne ljude.

— Sam, — upitao je Gorodov blago, — a gdje mi to zapravo idemo?

— Moj mi horoskop govori, — odvratio je McCready, da bih danas trebao putovati na Zapad. A i tebi tvoj.

Thornton se još jednom parkirao među stablima u Parku Gorkoga, zamijenio mjesto s jednim od onih straga i prihvatio se posla. Drugi je ostao sjediti sprijeda, pretvarajući se da je šofer. Nikome ne bi palo na um da se petlja s limuzinom člana Centralnog komiteta, sve da je i vidi. Viši članovi Partije stražnji prozor automobila uvijek zastiru unutrašnjim zavjesicama, a te su sad bile povučene. Thornton je svoga klijenta, ljude koje je šminkao uvijek je zvao klijentima, obrađivao u svjetlu sunca što se cijedilo kroz zavjese.

Najprije je na nj navukao tanku potkošulju, koja se dala napuhati da bi vitkiji muškarac dobio stameni obujam rabija Birnbauma. Potom su došli bijela košulja, crne hlače, kravata i sako. Thornton mu je pričvrstio bujnu prosijedu bradu i brkove, u istu mu boju obojao i kosu, pa mu na sljepoočice pričvrstio i vijugave vitice ortodoksnog rabina. Kad je svemu dodao crnu ručnu torbu, rabi Birnbaum je bio ponovno stvoren upravo onakvim kakav je stigao prethodnoga dana. Jedina je razlika bila u tome što je to sad bio drugi čovjek. Napokon je automobil ponovno pretvoren u vozilo britanske ambasade.

Rabina su iskrcali na ulazu u Hotel National, gdje je krepko ručao, sve platio američkim dolarima, pa se poslije ručka taksijem odvezao na aerodrom. Dali su mu kartu za popodnevni let za London, a na njoj je pisalo i da presijeda za New York.

Thornton je vratio auto u kompleks britanske ambasade, s drugim klijentom straga, zgrbljenim pod tepihom. Tu se skoro smjesta ponovno prihvatio posla, i to s identičnom rumenkastom vlasuljom i brkom, temeljnim kremama, bojilima, obojenim kontaktnim lećama i mrljama za zube. Deset minuta nakon što se Denis Gaut, onako vruć i svrabljiv pod rumenkastom vlasuljom što ju je za ljubav KGB-a nosio čitav dan, dovezao natrag u svom Montegu, prema aerodromu se u Jaguaru zaputio drugi čovjek, no njega je ovaj put vozio pravi šofer. Za manje od sat vremena i samog je Thorntona, preobražena u Kraljičina teklića, Berry Martins odvezao na Šeremetjevo.

Rabin je privukao uobičajene radoznale poglede, ali su mu papiri bili u redu, pa je za petnaest minuta prošao kroz formalnosti i našao se u čekaonici. Sjedio je i čitao Talmud, i povremeno nerazumljivim mrmorom mrmljao molitve.

Čovjek s rumenkastom vlasuljom i brkovima, do vrata je čekaonice bio skoro dopraćen, toliko je mnogobrojna bila KGB-ova ekipa koja ga se trudila spriječiti da ne preda ni ne primi poruku ili paketić.

Posljednji je stigao kraljičin teklić, s torbom za spise prikačenom za lijevo zapešće. Ovaj je put Thorntonova dragocjena radna kutija bila u njegovoj torbi nije mu je nitko morao nositi, zato što njegovu torbu nitko neće pretraživati.

Denis Gaunt je ostao u ambasadi. On će biti eksfiltriran tri dana kasnije, kad u Moskvu dođe drugi SIS-ovac predstavljajući se kao teklić, da bi Gauntu predao pasoš na isto ime Mason. U precizno identični trenutak dva će Masona proći kroz kontrolu na različitim točkama šalterske dvorane, a British Airwaysu će biti javljeno da oba Masona ukrca na jednu kartu.

Tog su se popodneva, međutim, putnici za London ukrcali na vrijeme i avion je BA-a napustio britanski zračni prostor u 515. Nedugo poslije toga rabin se teško podigao na noge, prišao odjelu za pušače i rekao čovjeku s rumenkastom vlasuljom i brkovima

— Nikolaj, prijatelju, sad si na Zapadu. Potom je za obojicu naručio šampanjac, kao i za kraljičina

glasnika. Podvala je uspjela zašto što je McCready bio opazio da su on, Gaunt i Gorodov svi otprilike iste visine i građe.

Zahvaljujući dobitku vremena zbog leta na zapad, na Heathrow su se spustili malo poslije sedam. Tu ih je već čekala ekipa iz Century Housea, koju je obavijestio Martins iz Moskve. Čim su izišli iz aviona, okružili su ih sa svih strana i naprosto oteli.

Timothy Edwards je napravio poseban ustupak pa dopustio McCreadyju da te večeri Nikolaja Gorodova odvede u svoj stan u Abindgon Villasu.

— Žao mi je, pukovniče, ali pravo ispitivanje treba početi već ujutro. U tu je svrhu pribavljena vrlo udobna ladanjska kuća. Imat ćeš sve što poželiš, to ti jamčim.

— Hvala. Shvaćam, — odgovorio je Gorodov. Kad je, na McCreadyjev telefonski poziv, stigao Joe Roth, bilo

je tek prošlo deset. U predvorju je zatekao dva SIS-ova teškaša i zatom

još dvojicu pred vratima skromnog McCreadyjeva stana, i to ga je iznenadilo.

McCready se odazvao na zvonjavu na vratima, i pojavio u hlačama i puloveru, i s čašom viskija u ruci.

— Hvala ti, Joe, što si došao. Upadaj. Tu je netko s kojim te već odavna želim upoznati. Ne možeš ni shvatiti koliko.

Poveo ga je u dnevnu sobu. Čovjek kraj prozora se okrenuo i nasmiješio.

— Dobro vam veče, gospodine Roth, — rekao je Gorodov. — Lijepo da smo se napokon upoznali.

Roth je zastao kao oduzet. A onda se svalio u naslonjač i prihvatio viski koji mu je ponudio McCready. Gorodov je sjeo nasuprot Rothu.

— Bit će bolje da to ti ispričaš, — rekao je McCready Rusu. —Ti to znaš bolje od mene.

Rus je pijuckao viski i razmišljao odakle da počne. — Projekt Potemkin je počeo prije osam godina, — rekao je. —

Sama je ideja potekla od nekog mlađeg časnika, ali ju je general Drozdov uzeo pod svoju. Tako je to postala samo njegova beba. Cilj mu je bio denuncirati nekog visokog CIA-ina službenika, prikazati ga kao sovjetski podmetak, ali na način tako uvjerljiv i s tolikim mnoštvom naizgled neoborivih dokaza da im se nitko razuman ne uzmogne oprijeti.

Dugoročni je cilj bio posijati godine svađa u Agenciji i tako uništiti moral ljudstva na čitavo desetljeće i upropastiti njezine odnose sa SIS-om u Britaniji.

U prvo doba za cilj nije uzet nitko određen, ali nakon što ih je razmotreno pol tuceta, izbor je pao na Calvina Bailyja. Za to su govorila dva razloga. Jedan je bio da on, koliko nam je poznato, zbog svog osobnog držanja nije baš jako obljubljen u Agenciji. Drugi je bio njegovo služenje u Vijetnamu, a to je prikladno mjesto za vrbovanje.

Calvina Bailyja su u Vijetnamu registrirali kao agenta CIA-e čisto rutinski. Vama je poznato da svi mi pokušamo identificirati tuđe radnike, a kad u tome uspijemo, onda pažljivo pratimo njihovo gibanje i napredovanje po ljestvici promaknuća. Ponekad izostanak

promaknuća može posijati nezadovoljstvo, što se opet dade iskoristiti za lukavo vrbovanje. Mislim, to vam je poznato, svi to radimo.

Baš kao i CIA, ni KGB ništa ne baca. Svaka sićušna mrvica informacija, svaki fragment, sve se to brižljivo čuva i pohranjuje. U Drozdovljevu je slučaju do preokreta došlo dok je on ponovno pregledavao materijal što smo ga dobili od Vijetnamaca nakon konačnog pada Saigona 1975. Većina je vaših papira bila spaljena, no u općoj su zbrci neki preživjeli. Jedan je od njih spomenuo nekakvog Nguyen Van Troca koji je radio za Amerikance.

Taj je papir za Van Troca značio kraj. Pokupili su njega i rođaka mu jer nisu uspjeli pobjeći. Rođaka su pogubili, ali je Van Troc, nakon što su ga mnoge mjesece brutalno ispitivali, bio napokon posIan u sjevernovijetnamski robovski radni logor, i tu ga je Drozdov i našao, još živa 1980. On je na mukama priznao da je u Vijetkongu radio za Calvina Bailyja.

Hanojska je vlada pristala na suradnju i tako smo uredili fotoseansu. Van Troca su doveli iz logora, ugojili ga dobrom hranom, pa odjenuli u uniformu pukovnika hanojske obavještajne službe. Zatim je snimljen kako pije čaj s drugim časnicima odmah nakon invazije Kambodže. Pritom su čaj posluživala trojica, sve agenti Hanoja, i zatim su oni bili posIani na Zapad, skupa sa svojim fotografijama. Nakon toga je Van Troc likvidiran.

Jedan se od stjuarda počeo predstavljati kao čovjek iz čamca, pa se tom fotografijom počeo dičiti pred svakim britanskim časnikom u Hong Kongu koji ju je samo htio pogledati. Napokon su je konfiscirali i poslali u London kako je i bilo pIanirano.

— Mi smo njezinu kopiju poslali u Iangley, — rekao je McCready, — čisto kao znak pažnje. Činila nam se bezvrijednom.

Drozdov je već tada znao da je Baily nekad bio uključen u Program Feniks, nastavio je Gorodov priču. Opazio ga je naš rezident u Saigonu, čovjek koji se predstavljao kao Šveđanin, uvoznik pića za strance u Saigonu. A Drozdov je doznao i da je Baily bio u My Laiju, jer je svjedočio na suđenju onom mladom časniku. Vi se u Americi prema službenim spisima odnosite vrlo otvoreno, i KGB ih halapljivo čita.

No bilo kako bilo, to se učinilo zgodnim scenarijem za Bailyjevu promjenu strane. Njegov je posjet Tokyju 1970. bio opažen i zabilježen čisto rutinski. Drozdov je trebao samo uputiti Orlova da veli kako je i on, sam Drozdov, u određeni datum bio u Tokyju da preuzme vođenje renegata američke CIA-e, a kad ste vi usporedili, gle isti datumi. Razumije se da Drozdov 1970. i nije bio tamo. To je dodano kasnije.

Od tog trenutka pa nadalje, dokazi su se protiv Bailyja strpljivo slagali, sve ciglu po ciglu. Pjotr Orlov je još oko 1981. bio izabran za dezinformacijskog agenta sve odonda on samo trenira i uvježbava. Určenko pak, koji se ludo vratio, pred smrt je pribavio dragocjene informacije o tome kako se vi Amerikanci odnosite prema prebjezima. Tako se Orlov mogao pripremiti da izbjegne stupice, pobijedi poligraf i svaki put vam kaže baš to što ste željeli čuti. Ne previše, no ipak dovoljno da se kod provjere slaže.

Nakon što je Drozdov izabrao Bailyja za žrtvu, Baily je bio podvrgnut detaljnom istraživanju. Gdje god da pošao, to se stalno bilježilo. Nakon što je dobio viši čin, pa počeo putovati po Evropi i drugdje, posjećujući isturene postaje, počela je igra s bankovnim računima. Kad bi Bailyja opazili u nekom evropskom gradu, smjesta bi otvorili račun, i to uvijek na ime koje bi on sam mogao izabrati, recimo na prezime svoje udate sestre, ili bake po majci.

Drozdov je pripremio i glumca, Bailyjeva dvojnika, koji bi isti čas doletio i otvorio te račune, tako da bankovni blagajnik kasnije može prepoznati Bailyja kao svoga klijenta. Kasnije su na te račune polagane velike svote, uvijek u gotovini, i to je uvijek činio čovjek s jakim srednjoevropskim izgovorom.

Informacije do kojih se došlo kroz mnoštvo raznih izvora nesmotren govor, prisluškivanje radioveza, telefona, iz tehničkih publikacija a neke su vaše američke tehničke publikacije nevjerojatno otvorene sve su one bile pripisivane Bailyju. Snimali su se se čak i razgovori u vašoj ambasadi u Moskvi jeste li to znali? Niste? Mislim, o tom potom.

Drozdov je zapravo samo promijenio datume. Tajna obavještenja do kojih smo došli tek početkom osamdesetih, Orlov je

stavio u sredinu sedamdesetih i pripisao ih Calvinu Bailyju. Sve su to bile laži, ali lukave, i naravno da ih je Orlov sve zapamtio.

Svi trijumfi KGB-a protiv CIA-e bili su pripisani Bailyju. Njemu su pripisane i operacije CIA-e koje su se izjalovile, i datumi su uvijek bili mijenjani tako da se činilo da smo informacije dobili prije nego što smo to objektivno mogli, mislim bez izdajice u redovima CIA-e.

Ali do prije dvije godine, Drozdovu je i dalje falilo nešto. Trebao mu je unutrašnji trač iz Iangleyja, trebali su mu nadimci za koje se znalo samo u zgradi, vaše profesionalno ime Hayes, gospodine Roth. Onda je Edward Howard prebjegao Rusima, i tako je Drozdov dobio sve što mu treba. On je sad mogao navesti čak i dotad nepoznate Bailyjeve uspjehe i uvježbati Orlova da veli kako su oni ostvareni s odobrenjem KGB-a eda bi se omogućilo napredovanje agenta Sparrowhawka. Razumije se da ti uspjesi nisu postignuti zato što ih je odobrila Moskva za njih se marljivim trudom pobrinuo sam Baily.

I onda je, napokon, Orlovu bilo dopušteno da prijeđe na našu stranu, i to na način toliko bizaran da je poslije mogao tvrditi da bi ga, da je to izveo na neki drugi način, Sparrowhawk zaustavio i izdao. Zbog istog je razloga morao prijeći Amerikancima, a ne Britancima. Zato što bi ga Britanci ispitivali o drugim temama.

I onda je on prokazao dva KGB-ova agenta, koji su odmah potom bili likvidirani. Sve je to bilo unaprijed dogovoreno. Ali je izgledalo kao da u Washingtonu nešto curi, kao da netko u Moskvu šalje detalje ispitivanja. Kad je mušterija bila spremna da zagrize, on je napokon izišao s vijestima o sovjetskoj krtici visoko u redovima CIA-e. Ili nije?

Roth je kimnuo glavom. Izgledao je smlavljeno. — Taj pokušaj ubojstva Orlova u Alconburyju. Zašto? — upitao

je. Drozdov se želio preko mjere osigurati. Ali on, naravno, nije

znao za mene. Želio je samo na hrpu baciti još jedan dokaz. Ubojica je bio jedan od najboljih, vrlo opasna dama. Dobila je zadaću da rani, ne da ubije i onda da pobjegne.

U prostoriji je zavladala tišina. Joe Roth se zagledao u piće, i ustao.

— Moram ići, — rekao je kratko. McCready ga je ispratio do hodnika pa niza stube. U predvorju

je Amerikanca potapšao po ramenu. — Razvedri se, Joe. Kvragu, svi mi u toj igri ponekad griješimo,

i moja je Tvrtka u prošlosti napravila pravih krasota. Pogledaj na to sa svijetle strane. Možeš se vratiti u ambasadu i brzojaviti generalnom da je sve ispalo dobro. Da je Baily čist.

— Mislim da ću odletjeti i to mu reći osobno, — promrmljao je Roth i otišao. McCready ga je ispratio do ulaza u zgradu, zbunjen prijateljevom šutnjom.

Kad se McCready vratio do svojih vrata, dva su se tjelohranitelja razmaknula da ga propuste pa za njim zatvorila vrata. U dnevnoj je sobi zatekao Gorodova kako sjedi i zuri u Evening Standard što ga je, čekajući na nj, bio preletio pogledom. Bez riječi mu ga je gurnuo preko stola i pokazao na niz pasusa na petoj stranici.

Policijski su ronioci iz Temze kod Teddington Locka danas izvukli tijelo američkog turista. Prema riječima službenoga glasnogovornika, vjeruje se da je leš dospio u vodu jučer uvečer negdje kod Etona. Pokojnik je identificiran kao izvjesni Calvin Baily, američki državni službenik na dopustu u Londonu.

Prema izjavi američke ambasade, gospodin Bailey je bio u Etonu na večeri s prijateljem, drugim tajnikom ambasade. Nakon večere gospodin Bailey je osjetio slabost i otišao udahnuti malo zraka. Prijatelj je ostao i sredio račun. Kad je izišao, da se pridruži gospodinu Bailyju, nije ga više mogao naći. Nakon što je pričekao sat vremena, pretpostavio je da se gospodin Baily odlučio u London vratiti sam. Kad je telefonska provjera pokazala da se to nije dogodilo, prijatelj je nazvao etonsku policiju. U mraku je organizirana pretraga, ali bez rezultata.

Danas je ujutro glasnogovornik etonske policije rekao kako je gospodin Baily, po svemu sudeći, krenuo u šetnju nasipom, pa se u mraku okliznuo i pao u rijeku. Gospodin Bailey nije znao plivati. Gospođa Gwen Bailey nije mogla dati nikakvu izjavu. Ona je i dalje pod sedativima u stanu što su je iznajmili ona i njen muž.

McCready je spustio novine i zagledao se u vrata. O, gade, prošaptao je, o, ubogi prokleti mali gade.

Joe Roth je poletio u Washington već prvim jutarnjim avionom i

smjesta otišao do kuće u Georgetownu. Tu je predao ostavku s rokom od dvadeset četiri sata. Od generalnog je otišao kao mudriji i kažnjeni čovjek. Ali prije nego što je otišao, imao je još jednu molbu. Generalni mu ju je odobrio.

Roth je te noći na Ranč stigao jako kasno. Pukovnik Orlov je još bio budan, sam u svojoj sobi, i igrao šah s

minikompjuterom. Bio je dobar, ali je kompjuter bio bolji. Kompjuter je igrao bijelim figurama Orlov je imao druge, no te nisu bile crne, nego tamnocrvene. Kasetofon je svirao album Seekersa iz 1965.

Kroll je ušao prvi, pa zakoračio ustranu i zauzeo položaj kraj zida. Roth je ušao za njim i za sobom zatvorio vrata. Orlov je u nedoumici podigao pogled.

Kroll se zapiljio u nj, pogleda prazna i lica bez izraza. Pod lijevim mu je pazuhom bila kvrga. Orlov je počeo shvaćati i upitno pogledao Rotha. Nitko nije progovorio ni riječi. Roth ga je samo gledao vrlo hladnim pogledom. Orlovljeva se zbunjenost povukla, i na njezino je mjesto došla rezignirana spoznaja. Nitko nije progovorio ni riječi.

Sobu je ispunjao čisti, bistri glas Judith Durham. Zbogom mi ostaj, ljubavi moja vjerna, ovo je posljednji

rastanak naš... Krollova je ruka krenula u stranu, prema kasetofonu. Jer karnevalu je ovom došao kraj... Krollov je prst udario prema off dugmetu i u sobu se vratila

tišina. Orlov je izgovorio samo jednu rusku riječ, skoro jedinu sve otkako je stigao u Ameriku. Rekao je Gdo? Što znači Tko?

Roth je rekao — Gorodov. Bio je to kao udarac u trbuh. Orlov je zatvorio oči i u nevjerici

zavrtio glavom. Zagledao se u šahovsku ploču pred sobom i položio vršak

kažiprsta kralju na krunu, i povukao. Crveni se kralj nagnuo ustranu i pao. Time šahisti objavljuju predaju. Cijena je nevjeste bila prihvaćena

i plaćena, ali vjenčanja neće biti. Crveni se kralj još jednom prevrnuo i ostao ležati.

Kroll je potegao pištolj. — Idemo, — rekao je. Tada je pukovnik Pjotr Aleksandrovič Orlov, vrlo hrabar čovjek

i rodoljub, ustao i krenuo u tamu u susret Svemogućem koji ga je stvorio.

Interludij — Mislim reći, Denis, sve je to jako lijepo, i zaista krajnje

impresivno, — rekao je Timothy Edwards kad se komisija ponovno sastala u srijedu ujutro.

— Ipak se moramo upitati Hoće li se u budućnosti ikad više pojaviti potreba za tako sjajnim talentom?

— Timothy, nisam baš siguran da sam te shvatio, — odgovorio je Denis Gaunt.

Sam McCready je sjedio zavaljen u svojem stolcu, koliko mu je god to dopuštao uspravni naslon, i puštao ih da i dalje zvrndaju. Pričali su o njemu kao da se on već pretvorio u komad namještaja, temu diskusije u klubu za zabavu kad se ljudima već poslužuje porto.

Pogledao je van u bistro modro nebo ljetnoga dana s druge strane prozora. Vani je bio čitav svijet, jedan drugi svijet, u koji će uskoro morati ući, i u kojem će se morati probijati bez pomoći male družine kolega, obavještajaca među kojima je proživio najveći dio svog zrelog života.

Pomislio je na svoju ženu da je živa zacijelo bi poželjela da se s njom povuče negdje u mir, da pronađe kakvu kolibu kraj mora u Devonu ili Cornwallu. Ponekad je sanjao i o vlastitom ribarskom čamcu, kako se ziba u luci kamenih zidova, siguran od zimskih oluja, kako čeka da ga izvede na ljetno more da donese kući večeru od bakalara ili iverka ili skliske, sjajne skuše.

U tom je on snu bio samo gospodin McCready iz kuće iznad luke, ili samo Sam, dok pije pivo u udobnosti mjesne gostionice, s ribarima i lovcima na rakove iz grada. Bio je to, naravno, samo san,

koji bi mu ponekad dolazio u mračnim, kišom pometenim uličicama Češke ili Poljske, dok bi čekao na sudar ili motrio mrtvi poštanski sandučić da bi vidio je li ga netko stavio pod prismotru, prije nego što će mu prići i posegnuti za porukom u njemu.

Ali May više nema, i on je sam na svijetu, zaštićen samo čahurom drugarstva tog najmanjeg od svih malenih svjetova, tim drugim ljudima koji su odabrali da služe domovini i provedu život na sjenovitim mjestima na kojima uništenje ne dolazi u bljesku slave, nego u bljesku baterije u lice i lupi vojničkih cokula po kaldrmi. Sve je on to preživio, ali je znao da neće preživjeti i mandarine.

Osim toga, bio bi strašno sam, živeći tako sasvim sam dolje na jugozapadu, daleko, daleko od drugih ostarjelih bojnih konja koji piju svoj džin u Klubu Specijalnih snaga na kraju Herbert Crescenta. Poput većine ljudi koji su život proveli u Službi, i on je u srcu bio samotnjak, koji je nerado stjecao nove prijatelje, nalik starom liscu kojemu su draži poznati guštici od otvorene ravnice.

— Time sam naprosto mislio reći, — govorio je Timothy Edwards, da dani uvlačenja i izvlačenja u Istočnu Njemačku pripadaju prošlosti. U listopadu će Istočna Njemačka i stvarno prestati postojati pa i danas još postoji samo po imenu, i odnosi su se sa SSSR-om promijenili do neprepoznavanja neće više biti otpadnika, već samo uvaženih gostiju...

Crnoga ti vraga, pomislio je McCready, ovaj je stvarno na to pao. A što će se dogoditi, ti betonglavo, kad na Moskvu udari glad, i kad se tvrda struja baci na opsjednutog Mihajla Gorbačova? Ma nije važno, vidjet ćeš i sam...

Pustio je da mu misli odlutaju i pomislio na sina. Bio je to dobar dečko, fin momak, tek izišao iz koledža i pun želje da postane arhitekt. Dobro za njega. Imao je i lijepu plavu curu s kojom je živio čini se da to danas svi rade... jer lijepoj curi više ne treba vjenčani list, i Dan ponekad dolazi da ga obiđe. To je lijepo. Ali dečko ima svoj život, karijeru kojoj treba težiti, prijateljstva koja treba sklopiti, gradove koje treba obići i pogledati, i on se nadao da će ti gradovi biti svijetliji i sigurniji od onih što ih je sam vidio.

Bilo mu je žao što sa sinom, dok je bio mali, nije provodio više vremena, bilo mu je žao što se nije imao kada s njim valjati po tepihu u

dnevnoj sobi i čitati mu priče prije spavanja, i prečesto je to prepuštao May zato što je on bio na nekoj granici Bogu iza nogu, i zurio u bodljikavu žicu, i čekao da kroz nju propuže njegov agent, ili osluškivao automobilske sirene koje će mu reći da tog čovjeka više nitko nikad neće vidjeti.

Bilo je toliko toga što je učinio, i vidio, i toliko gradova u kojima je bio, da o svemu tome zapravo i nije mogao razgovarati s mladićem koji ga i dalje zove tata.

— Vrlo sam ti zahvaIan, Timothy, za prijedloge, koji su na neki način, pretekli moje.

Denis Gaunt je pošteno radio posao, natjerao je te gadove da ga slušaju, i pritom u govoru stjecao sve više samopouzdanja. Bio je to valjan čovjek, rođen za šefa kakvog ureda, ali dobar.

— To je zato, — nastavio je Gaunt, — što Sam shvaća kao i svi mi ostali da ne možemo živjeti u prošlosti, i stalno ispočetka prežvakivati hladni rat. Bit je da postoje i druge opasnosti koje prijete našoj zemlji, a koje su u stalnom porastu. Proliferacija oružja visoke tehnologije silno nestabilnim tiranima Trećeg svijeta svima nam je sasvim jasno što to Francuska prodaje Iraku i naravno terorizam.

I kad smo već kod toga... od arhivara je uzeo kožni fascikl i otvorio ga, dopustite mi da vas podsjetim na slučaj koji je počeo u travnju 1986 a završio, ako irsko pitanje uopće ikad dođe kraju, koncem proljeća 1987. Takvi će se slučajevi vjerojatno zbivati i dalje i Tvrtkina će zadaća biti da ih suzbija opet. Otarasiti se Sama McCreadyja? Iskreno, gospodo, to bi bilo vrlo glupo.

Kontrolori Zapadne hemisfere i Tuzemnih operacija na ovu su zakimali glavama, a Edwards ih je propalio pogledom. Bilo je to slaganje kakvo mu je najmanje trebalo. Ipak je Gaunt bio prijazan dok je iščitavao događaje u travnju 1986. koji su pokrenuli slučaj koji je zauzeo najveći dio proljeća 1987.

Na dan 16. travnja 1986. lovci s američkih nosača u zaljevu

Sidra i lovci bombarderi doletjeli iz britanskih baza, raznijeli su privatni stan pukovnika Gaddafija kraj Tripolija. Zonu spavanja čestitog pukovnika pogodio je lovac uzletio s američkog nosača Exeter, s pozivnim znakom Iceman 4.

Gaddafi je preživio napad, ali je dobio živčani slom. Kad se oporavio, zakleo se na osvetu, ne samo Americi nego i Britaniji, zato što smo dopustili taktičkim bombarderima F111 da polete iz naših baza u Upper Heyfordu i Lakenheathu.

Početkom proljeća 1987. napokon smo doznali kako Gaddafi kani izvršiti osvetu nad Britanijom, i slučaj je predan Samu McCreadyju...

Žrtva rata Glava prva Otac Dermot O’Brien je poruku iz Libije primio rutom

normalnom za takav prvi kontakt, dakle poštom. Bilo je to savršeno obično pismo, i da ga je itko otvorio što se

nije dogodilo, jer Republika Irska ne čita tuđu poštu u njemu ne bi našao ništa zanimljivo. Žig je govorio da je došlo iz Geneve, kako je uistinu i bilo, a znak je kraj marke govorio da njegov pošiljalac radi za Svjetski koncil crkava, kako to uistinu nije bilo.

Otac O’Brien ga je našao u svom pretincu u glavnom predvorju kraj refektorija, jednoga jutra početkom proljeća 1987 nakon što je poslije doručka izišao. Preletio je preko još četiri na se naslovljena pisma, ali mu se pogled vratio na ono iz Geneve. Na stražnjem mu je preklopcu bila lagana oznaka olovkom koja je govorila da se ne smije otvarati javno niti ostavljati okolo.

Svećenik je prijazno kimnuo glavom dvojici kolega koji su upravo ulazili u refektorij pa se vratio u svoju sobu na katu.

Pismo je bilo otipkano na uobičajenom peliru zračne pošte. Tekst je bio topao i prijateljski, i počinjao je s Dragi moj Dermote... a napisan u tonu kojim se jedan stari prijatelj obraća drugom, a obojica se bave pastoralnim radom, iako je Svjetski koncil crkava protestantska organizacija, nikakav površni promatrač ne bi vidio ništo neobično u tome da luteranski klerik piše prijatelju koji je slučajno

katolički svećenik. Bili su to dani opreznog ekumenizma, napose na međunarodnom polju.

Prijatelj iz Geneve želio mu je sve najbolje, uzdao se da je u dobrom zdravlju i čavrljao o djelovanju Koncila u Trećem svijetu. Meso je bilo u trećem pasusu spisa. Pošiljalac je rekao kako se njegov biskup sa zadovoljstvom sjeća ranijeg susreta s ocem O’Brienom, te da bi ga volio sresti ponovno. Pismo je završavalo jednostavno tvoj dobri prijatelj Harry.

Otac O’Brien je zamišljeno spustio pismo i zagledao se kroz prozor preko zelenih polja kotara Wicklow prema Brayu i, iza njega, sivim vodama Irskoga mora. Vode su zakIanjali valoviti brežuljci, pa su čak i tornjevi Braya bili mutni i daleki, gledani iz stare kurije u Sandymountu u kojoj se smjestila centrala njegova reda. Ipak je po zelenim livadama blistalo sunce, po livadama koje je ljubio tako žestoko, tako žestoko, zapravo, koliko je mrzio velikog dušmana preko mora.

To ga je pismo zaintrigiralo. Prošlo je toliko vremena, skoro dvije godine, otkako je bio posjetio Tripoli da bi ga ondje osobno primio pukovnik Moamar Gaddafi, Veliki vođa libijske Jamahariye, Čuvar Allahove riječi, čovjek u pismu nazvan biskupom.

Bila je to rijetka i vrlo pogodna prilika, no unatoč cvjetnoga govora, tihoga glasa i ekstravagantnih obećanja, iz svega na koncu nije ispalo ništa. Ni novac, ni oružje za irsku stvar. Na kraju se sve završilo velikim razočaranjem, i čovjek koji je dogovorio sastanak, Hakim alMansour, šef inozemnog odvjetka libijske tajne službe Mukhabarata, čovjek koji se sad potpisao kao Harry, bio je pun isprika.

A sad ovo, taj poziv, jer to je bilo baš to. Iako nije bio predložen nikakav termin za susret s biskupom, otac O’Brien je znao da to nije ni potrebno. Harry je mislio neodložno. Iako Arapi, kad im dođe, znaju otezati godinama, kad te Gaddafi ovako pozove, onda ideš dakako, ukoliko želiš uživati u njegovoj velikodušnosti.

Otac O’Brien je dobro znao da je njegovim pouzdanim prijateljima koji rade na zajedničkoj stvari ta velikodušnost itekako potrebna. Priliv sredstava iz Amerike je opao, stalni pozivi dublinske vlade, ljudi koje je otac O’Brien smatrao izdajicama, iseljenicima da ne šalju ni novac ni oružje, napokon su urodili plodom, i zbog toga ne

bi bilo mudro oglušiti se na poziv iz Tripolija. Ali će problem biti pronaći valjanu ispriku da nakon tako kratkog vremena ponovno krene na put.

U savršenom svijetu, otac O’Brien bi si priuštio nekoliko tjedana odmora. Pred samo se tri dana vratio iz Amsterdama, službeno sa seminara o Ratu protiv neimaštine.

Za boravka u Evropi uspio je zbrisati iz Amsterdama i, pomoću sredstava što ih je ranije usalamurio u Utrechtu, unajmio na dugi rok i pod lažnim imenima dva stana jedan u nizozemskom gradu Roermondu, drugi u Zapadnoj Njemačkoj, u Münsteru. To će kasnije postati sigurne kuće za mlade junake koji će otići onamo da krenu u rat na mjestu gdje se tome neprijatelj najmanje nada.

Putovanje je za Dermota O’Briena bio staIan dio života. Njegov se red marljivo zanimao misionarskim i ekumenskim poslom, a on je bio njegov međunarodni tajnik. Bila je to savršena kulisa za ratovanje. Ne ratovanje protiv neimaštine, nego protiv Engleza koji su bili njegov i život i životni poziv sve otkako je u Derryju prije toliko godina držao razbijenu glavu onoga mladića na samrti, i kad je vidio britanske padobrance kako trče ulicom, i kad je izgovorio molitvu za umirućeg, i napravio još jedan zavjet, privatni, o kojem ni njegov biskup ni njegov red nisu znali ništa.

Od tada je samo pothranjivao i brusio svoju duboko usađenu mržnju prema tim ljudima preko vode, i baš je tada i ponudio svoje usluge irskoj stvari. Ponuda je bila dočekana objeručke, i on je kroz deset godina bio glavni međunarodni sređivač za Provizornu IRA-u. Ubirao je priloge, prebacivao s jednog tajnog računa na drugi, nabavljao lažne putnice, brinuo se za sretan dolazak i spremanje Semtexa i nagibnih upaljača.

Uz njegovu su pomoć bombe u Regents Parku i Hyde Parku raznijele mlade vojne svirače i konje uz njegovu su pomoć naoštreni vijci na kočiji kosili ulicom pred Harrodsom, pa porili utrobe i otkidali udove. Žalio je što je to nužno, ali je znao da je pravedno. Čitao je izvještaje u novinama i sve to gledao, s užasnutom braćom, u televizijskoj sobi samostana a onda bi otišao, kad bi ga pozvao kolega posvećen radu u župi, i mirne duše odslužio misu.

Njegov je problem tog proljetnog jutra neočekivano riješio jedan mali oglas u Dublin Pressu, koji je još ležao odložen na krevet u kojem ga je čitao dok je pio svoj jutarnji čaj.

Ta mu je soba služila kao ured, a imao je i vlastiti telefon. Nazvao je dva broja, i na drugom ga je dočekao topli poziv da se pridruži skupini koja uskoro kreće u duhočašće najavljeno u novinama. Onda je otišao potražiti svog priora.

— Potrebno mi je to iskustvo, Frank, — rekao je. — Dok sam u uredu, telefon ne prestaje zvoniti. Treba mi malo mira, i vremena za molitvu. Ako se možeš snaći bez mene, rado bih pošao.

Prior je bacio pogled na itinerer i kimnuo glavom. — Pođi s mojim blagoslovom, Dermote, i dok si tamo, moli za

sve nas. Do hodočašća je ostalo još tjedan dana. Otac O’Brien je znao da

ne treba potražiti Vojno vijeće pa i od njega zatražiti dozvolu. Ako se vrati s novostima, utoliko bolje. Ako ne, onda ga je bolje time ne gnjaviti. Poslao je pismo u London, i doplatio za žurnu, cjelodnevnu dostavu. Znao je da će do libijskog Narodnog biroa, što je libijski izraz za ambasadu, stići u roku od tri dana. To će Tripoliju dati vremena da obavi sve pripreme.

Hodočašće je počelo misom i molitvom u irskom svetištu Knock, a odatle su krenuli na aerodrom Shannon i ukrcali se u unajmljeni mlažnjak koji ih je prebacio u Lourdes na pribrežju francuskih Pirineja. Tu je otac O’Brien zbrisao iz gomile laika oba spola, svećenika i redovnica, ljudi koji su pošli u hodočašće, i ukrcao se u mali unajmljeni avion koji je na nj već čekao u lurdskoj zračnoj luci. On ga je četiri sata kasnije iskrcao u Valletti, na Malti, gdje su ga preuzeli Libijci. Njihov je neoznačeni poslovni mlažnjak sletio u malu vojnu bazu kraj Sirte samo dvadeset četiri sata nakon što je taj irski redovnik poletio sa Shannona. Tu ga je već čekao Hakim alMansour, uglađen i otmjen kao i uvijek.

Zbog toga što se morao hitno vratiti u Lourdes i svojoj hodočasničkoj družini, nije se sastao s pukovnikom Gaddafijem. To zapravo nikad i nije bilo u pIanu. Ta je operacija bila povjerena alMansouru, da je obavi sam. Njih su dvojica razgovarala u odvojenoj sobi u bazi, pripravljenoj samo za njih, i opasanoj alMansourijevim

osobnim čuvarima. Kad su s tim bili gotovi, i nakon što je Irac uspio uhvatiti nekoliko sati sna, opet je poletio, ovaj put prema Malti i Lourdesu. Bio je vrlo uzbuđen. Ako to što je doznao ikad urodi plodom, bit će to veliki preokret za irsku stvar.

Hakim alMansour je svoj osobni razgovor s Velikim Vođom obavio tri dana kasnije. Bio je pozvan, kao i uvijek, da se smjesta javi u stan u kojem je Gaddafi boravio taj dan. Nakon Ianjskog bombardiranja libijski se vođa češće no ikad selio iz stana u stan, i provodio sve više vremena u pustinji, na sat vožnje od Tripolija.

Gaddafi je taj dan bio, kako je to alMansour potajno zvao, u beduinskom raspoloženju, jer se baškario na hrpi jastuka u velikom i kićenom šatoru u svom pustinjskom logoru, i bio odjeven u bijeli kaftan. Činio se tromim kao i uvijek, dok je tako slušao izvještaje dvojice nervoznih ministara koji su pred njim sjedili prekriženih nogu. Ministrima, odraslima u gradu, očito bi bilo mnogo draže sjediti za pisaćim stolom. Ali ako je hir Velikoga Vođe htio da čuče na jastucima položenima na sag, onda će tako i sjediti.

Kad je alMansour ušao, Gaddafi ga je pozdravio gestom, zapravo pozivom da mu sjedne sa strane i pričeka svoj red. Kad je otpustio ministre, Gaddafi je popio gutljaj vode i zatražio izvještaj o napredovanju posla.

Mladi je službenik podnio izvještaj bez kićenja i pretjerivanja. Poput svih drugih oko libijskoga vođe, i on je prema Moamaru Gaddafiju osjećao izvjesno strahopoštovanje. Taj je čovjek bio zagonetka, a ljudi prema zagonetki uvijek osjećaju strahopoštovanje, napose ako ta zagonetka jednim zamahom ruke može odrediti da te smjesta smaknu.

AlMansour je znao da mnogi stranci, napose Amerikanci na najvišem nivou, vjeruju da je Gaddafi lud. On je, međutim, znao da u Moamaru Gaddafiju nema baš nimalo ludila. Duševno poremećen čovjek ne bi mogao preživjeti osamnaest godina vršeći vrhunsku i neupitnu vlast nad turbulentnom, rascjepkanom i divljom zemljom.

On je, zapravo, bio lukav i vješt politički operativac, i on je znao napraviti pogrešku, i trčati za vlastitim iluzijama, napose iluzijama o svijetu izvan svoje zemlje i svom položaju u tom svijetu. On je iskreno vjerovao da je samotna superzvijezda, da se nalazi u

samom središtu svjetske pozornice. On je stvarno vjerovao da njegove dugačke, nepovezane govore milijuni masa izvan njegovih granica primaju s obožavanjem, pa ih je pozivao da zbace svoje vođe i prihvate njegovu neizbježnu supremaciju u posIanju pročišćenja islama, a na koji ga je posao potakla poruka što ju je osobno primio od Allaha. Nitko se iz njegove neposredne okoline nije usudio osporiti te tvrdnje.

Unutar libijskih je granica on, međutim, bio neosporen i praktički neosporiv. On se uzdao u savjete uskoga kruga vjernih i prisnih prijatelja. Ministri su dolazili i odlazili, ali je njegov privatni unutrašnji krug, sve dok nekog ne bi osumnjičio za izdaju, uvijek imao pristupa njegovu uhu i raspolagao stvarnom moći. Malo je njih znalo išta o tom čudnom mjestu koje se zove inozemstvo. Ali za nj je stručnjak bio Hakim alMansour, jer su ga odgojile britanske javne škole. AIMansour je znao da je Gaddafi prema njemu slab. Za to je svakako imao valjana razloga, jer je šef inozemnog odjela Mukhabarata u mlađim danima dokazao svoju vjernost osobno pogubivši tri Gaddafijeva politička protivnika u njihovim evropskim skrovištima.

Ipak je s beduinskim diktatorom trebalo rukovati oprezno. Neki su to radili ulagujući mu se do neukusa. AlMansour je slutio da Gaddafi ta laskanja rado sluša, ali da ih ipak prima sa zrnom soli. Njegov je pristup bio pun poštovanja, ali on nije lakirao istinu. On je istinu pažljivo artikulirao i sasvim je sigurno nije nudio cijelu to bi bilo ravno samoubojstvu ali slutio je da Moamar Gaddafi, skriven iza sanjalačkog smiješka i skoro feminiziranih gesti, ipak želi čuti istinu.

Tog je dana u travnju 1987. Hakim alMansour rekao svom vođi za posjet irskog redovnika i ispričao mu što su razgovarali. Dok su razgovarali, jedan je iz Gaddafijeve osobne liječničke ekipe, koji je čitavo vrijeme na stolu u kutu miješao neki napitak, prišao vođi i ponudio mu malu šalicu. Libijski je vođa progutao napitak i mahnuo liječniku da ode. Čovjek je spakirao medikamente i nekoliko trenutaka potom izišao iz šatora.

Iako je već prošla čitava godina otkako su američki bombarderi razorili njegovo privatno stanište, Moamar Gaddafi se još nije posve

oporavio, i dalje je povremeno patio od noćnih utvara i posljedica visokoga tlaka. Doktor mu je bio dao blagi sedativ.

— Podjela materijala polapola je li prihvaćeno? — upitao je. — Svećenik će prenijeti taj uvjet, — odgovorio je alMansour.

— Uvjeren sam da će se Vojno vijeće složiti. — I u pitanju američkog ambasadora? — I u tome. Gaddafi je uzdahnuo, i to kao čovjek na čija je pleća svaljeno i

preveliko breme svjetskih briga. — Nije to dosta, — rekao je sneno. — Trebalo bi toga još. U

srcu Amerike. — Potraga se nastavlja, ekscelencijo. Ali problem ostaje isti. U

Britaniji postoji Provizorna IRA koja će za vas izvršiti vašu pravednu osvetu. Na vaš će nalog jedni nevjernici uništiti druge. Bila je to blistava zamisao...

Ideja da se Provizorna IRA iskoristi kao oruđe Gaddafijeve osvete Britaniji zapravo je potekla iz glave alMansoura, ali je Gaddafi do sada povjerovao da je zamisao bila njegova, da ga je na nju nadahnuo sam Allah. AlMansour je nastavio:

— U Americi, na žalost, ne postoji autohtona mreža protivnika koja bi se dala iskoristiti na isti način. Potraga se nastavlja. Oruđe vaše osvete na koncu će se ipak naći.

Gaddafi je nekoliko puta kimnuo glavom, pa dao znak da je razgovor gotov.

— Pobrini se za to, — tiho je promrmljao.

* * * Skupljanje informacija je čudan posao. Rijetko se kada jednim

udarcem dođe do svih odgovora, a još se manje tako riješe svi problemi. Ali traganje za jedinstvenim, čudesnim rješenjem je Amerikancima jedinstveno svojstvena odlika. Slika se najčešće pojavljuje kao slagalica složena pažljivo, sve komadić po komadić. Obično se zadnjih desetak komadića nikad i ne nađe, dobar će analitičar obavještajnih podataka razabrati sliku i iz mozaika fragmenata.

Ponekad opet sami komadići i ne potječu iz proučavane slagalice, nego iz neke druge. Ponekad su i sami komadići neistiniti, i oni se nikad ne slažu zajedno tako uredno kao u slučaju prave slagalice, gdje se vijugavi rubovi na svakom komadiću i u svakom slučaju poklapaju s drugima.

U Century Houseu, domu britanske Tajne obavještajne službe, postoje ljudi, pravi stručnjaci za slagalice. Oni rijetko kada i odlaze od svojih pisaćih stolova komadiće im donose terenski agenti, skupljači informacija. Analitičari ih pokušavaju složiti. A pred kraj travnja u Century House su stigla dva komadića nove slagalice.

Jedan je došao od onog doktora Libijca koji je bio u šatoru kad je Gaddafi popio lijek. Taj je čovjek nekoć imao sina kojeg je silno ljubio. On je baš studirao u Engleskoj, gdje je želio postati inženjerom, kad mu je prišao Mukhabarat i rekao mu da će, ako voli svog oca, za Velikog Vođu izvršiti zadatak. Bomba koju su mu dali da je postavi eksplodirala je prije vremena. Otac je dobro prikrio svoju bol, i primao izraze sućuti, ali mu se cijelo srce ispunilo mržnjom, pa je sve informacije, koje je mogao naslutiti iz svog položaja na dvoru Moamara Gaddafija proslijeđivao Britancima.

Svoj izvještaj o polovici razgovora, što ju je čuo u šatoru prije nego što ga je Gaddafi otpustio, doktor nije poslao britanskoj ambasadi u Tripoliju, zato što je ona bila pod prismotrom i noć i dan. Umjesto toga ga je bio poslao u Cairo, kamo je stigao tjedan dana kasnije. Iz Caira je izvještaj munjevito posIan Londonu, gdje su ga smatrali dovoljno važnim da ga smjesta proslijede do vrha.

— Što će on to učiniti? — upitao je šef kad su mu rekli. — Čini se da je ponuđen bogat dar eksploziva i oružja za IRA-

u, rekao je Timothy Edwards, koji je taj mjesec bio promaknut od pomoćnika šefa u njegova zamjenika. — To se bar čini jedinim mogućim objašnjenjem uhvaćenog razgovora.

— Kako je učinjena ta ponuda? — Očito preko irskog svećenika što je doletio u Libiju. — Znamo li kojeg? — Ne, gospodine. A možda uopće i nije pravi. Mogla bi to biti i

kulisa za nekog iz Vojnog vijeća. Čini se, međutim, da je ponuda potekla od Gaddafija.

— Istina. Dakle sad moramo otkriti tko je taj tajanstveni klerik. Reći ću Boksu, neka vide imaju li što. Ako je na sjeveru, onda je njihov. Ako je na Jugu ili negdje drugdje, onda ga preuzimamo mi.

Boks Petsto je ime, u kućnom slengu, odjela M.1.5, ili britanske Službe sigurnosti, odjela za kontrašpijunažu, zaduženog za protuterorizam u Sjevernoj Irskoj kao britanskom teritoriju. SIS je imao mandat za prikupljanje informacija i izvođenje ofanzivnih protušpijunskih operacija na drugim mjestima, što je uključivalo i Republiku Irsku, takozvani Jug.

* * *

Šef je taj isti dan ručao s kolegom, generalnim direktorom M.5.

Treći je čovjek za stolom bio predsjednik Glavnog obavještajnog odbora njegov će posao biti da na sve to upozori kabinet vlade. Dva dana kasnije jedna je operacija M.1.5 urodila drugim komadićem slagalice.

U njoj nije bilo ništa predvidljivo bio je to naprosto jedan od onih sretnih pogodaka koji povremeno olakšavaju život. Mladi pripadnik IRA-e, s puškama u prtljažniku, najednom je naletio na neočekivanu cestovnu prepreku iza koje su stajali pripadnici Kraljevskog ulsterskog redarstva. Tinejdžer je jedan trenutak oklijevao, pomislio na puške u automobilu, koje bi mu zajamčile nekoliko godina robije u zatvoru Maze, pa se pokušao silom probiti kroz barijeru.

Što mu je umalo i uspjelo. Da je bio iskusniji, možda bi i uspio. Kad su ukradena kola najednom poletjela naprijed, narednik i dva redarstvenika na barikadi morali su se baciti u stranu. Ali je zato četvrti policajac, koji je stajao duboko u pozadini, podigao pušku i ispalio četiri metka u auto koji se počeo naglo ubrzavati. Jedan je od njih momčiću odnio tjeme.

On je bio samo teklić, ali je IRA ipak zaključila da zaslužuje potpuni sprovod sa svim vojnim počastima. Sprovod se održao u zavičajnom selu mladog pokojnika, mjestašcu u južnom Armaghu. Ucviljenu je obitelj tješio Gerry Adams, predsjednik Sinn Feina, koji ju je i zamolio za uslugu. Bi li dopustili da službu, umjesto seoskog

župnika, vodi svećenik gost, kojeg bi predstavili kao dugogodišnjeg obiteljskog prijatelja? Obitelj, sastavljena redom od tvrdokornih republikanaca, i kojoj je drugi sin služio doživotnu zbog ubojstva, na ovo je pristala bez krzmanja. Tako je obred uzorito izveo otac Dermot O’Brien.

Malo je poznata činjenica da sprovodi članova IRA-e u sjevernoj Irskoj pružaju vođama IRA-e učestalu i dobrodošlu priliku da se sastanu i vijećaju. Čitav obred vrlo strogo kontroliraju IRA-ini otvrdnuli momci. Svi su žalobnici do zadnjega, muškarci, žene i djeca, obično gorljivi pobornici IRA-e. U nekim malim selima Južnog Armagha i Fermanagha, kao i Južne Tyrone, čitava su sela, do zadnjeg stanovnika, sastavljena od njihovih fanatičnih simpatizera.

Iako se ceremonija često prati TV kamerama, šefovi IRA-e, koje gomila zakIanja čak i od pokušaja čitanja s usana, ipak mogu šaptom održavati svoje konferencije, pIanirati, odlučivati, prenositi informacije ili dogovarati buduće operacije, što nije baš uvijek laka zadaća ljudima izvrgnutima stalnom nadzoru. Kad bi se britanski vojnik ili pripadnik Kraljevskog ulsterskog redarstva pokušao i približiti pogrebnoj povorci, to bi bio znak za početak nereda ili bi čak i završilo njegovim ubojstvom, što su događaji već potvrdili. Zbog toga je straža držana pomoću kamera Long Tom, ali one obično ne uspijevaju detektirati rečenice promrmljane iz kuta usana. Tako se IRA zakIanjala iza navodne svetosti smrti, da u njezinoj sjeni pIanira daljnje pokolje.

Kad su Britanci za ovo doznali, nisu časili časa da se ubace u igru. Netko je jednom rekao da je engleskom gentlemanu u životu najvažnije naučiti kako precizno odrediti trenutak kad to treba prestati biti, i tako su Britanci počeli u lijesove stavljati skrivene mikrofone.

Uveče uoči tog sprovoda u Ballycraneu, dva su vojnika Specijalne zračne službe, na tajnoj misiji u građanskoj odjeći, provalila u mrtvačnicu gdje je prazan lijes već čekao na sutrašnji dan. Truplo je, u skladu s irskim običajima, još ležalo u dnevnoj sobi obiteljske kuće malo podalje niz ulicu. Jedan je od vojnika bio stručnjak za elektroniku, a drugi je bio vješt stolar. Za manje od sat vremena mikrofon je već bio ugrađen u drveno tijelo lijesa. Proživjet će kratak

život, jer će se još prije podneva sutrašnjega dana naći dva metra pod zemljom.

Sutradan su SIS-ovci, dobro skriveni na padini iznad sela, budno pazili na sprovod, i fotografirali sva prisutna lica objektivom nalik na cijev bazuke. Drugi je čovjek pratio zvukove što ih je odašiljala sprava usađena u drvo lijesa, dok se ovaj kroz seoske ulice kretao prema crkvi. Sprava je zabilježila čitavu pogrebnu službu, a onda su vojnici vidjeli kako je lijes izišao iz crkve i krenuo prema otvorenom grobu.

Svećenik je, dok mu se reverenda nadimala na jutarnjem vjetru, intonirao zadnje riječi i bacio malo zemlje na lijes koji se spuštao. Udarci zemlje o daske bili su tako glasni da se vojnik trznuo. Nad otvorenim je grobom otac Dermot O’Brien stajao kraj čovjeka za kojeg su Britanci znali da je zamjenik zapovjednika stožera IRA-ina Vojnog vijeća, i onda su, oborene glave i skrivenih usana, počeli mrmljati.

Sve što su rekli ostalo je na vrpci na obronku. A odatle je pošlo do Lurgana, pa do zračne luke Aldergrove, i napokon u London. Bila je to čisto rutinska operacija, ali je urodila čistim zlatom. Otac O’Brien je Vojno vijeće sasvim detaljno izvijestio o ponudi pukovnika Gaddafija.

— Koliko? — upitao je sir Anthony, predsjednik Glavnog obavještajnog odbora, dva dana kasnije u Londonu.

— Dvadeest tona, Tony. To je ponuda. Generalni direktor odjela M.1.5 zatvorio je dosje kojeg je

njegov kolega upravo pročitao i vratio ga u svoju torbu za spise. Tu nije bila i vrpca. Sir Anthony je imao i previše posla pisani je magnetogram bio sasvim dovoljan.

Vrpca je u M.1.5 u Londonu bila već duže od dana, i tu su na njoj užurbano radili. Kakvoća zvuka, neizbježno, nije bila dobra. Kao prvo, mikrofon se napinjao da čuje riječi kroz pola centimetra drveta, a kad je počeo razgovor, već su ga spuštali u grob. Kao drugo, bilo je tu mnoštvo vanjskih zvukova plač teroristove majke u blizini, šumor oštroga vjetra preko otvorenoga groba i kroz svećenikove lepršave halje, kao i pucnjevi IRA-ine počasne garde u crnim skijaškim kapama za cijelo lice, koja je u zrak ispalila tri plotuna ćoraka.

Radijski bi urednik tu traku proglasio smećem. Ona, međutim, nikad nije ni bila namijenjena emitiranju. Osim toga je tehnologija elektroničkog popravljanja zvuka silno uznapredovala. Stručnjaci za zvuk počeli su oprezno brisati pozadinske šumove, podizati izgovorene riječi u drugi frekvencijski mod i odvajati ih od svega ostalog. Glas službujućeg svećenika i čovjeka iz Vojnog vijeća kraj njega ne bi nikad dobili nagradu za govorništvo, ali se sada to što su govorili dalo razabrati sasvim jasno.

— A uvjeti? — upitao je sir Anthony. O njima nema dvojbe? — Ni najmanje, — odgovorio je generalni. — Među tih će

dvadeset tona biti uobičajene strojnice, puške, granate, minobacači i raketni bacači, pištolji, vremenski upaljači i ručni bacači vjerojatno češki RPG7. Uz ovo još dvije metričke tone Semtexa H. Pola se od toga mora utrošiti za bombašku kampanju u matičnoj Britaniji, a koja predmnijeva i atentate na odabrane ljude, među kojima i američkog ambasadora. Libijci su očito na tome ustrajali jako čvrsto.

— Bobby, volio bih da sve to predaš SIS-u, — rekao je sir Anthony napokon, — i bez međuodjelnog rivaliteta, ako je moguće. Potpuna suradnja, od početka do kraja. Čini se da bi ovo mogla biti prekomorska operacija s golubom listonošom. Iz Libije ravno za neki zaljev Bogu iza nogu, na irskoj obali, pa će to biti inozemna operacija. Želim da s njima surađujete na svaki mogući način, od tebe pa nadolje.

— Nije u pitanju, — odgovorio je generalni, — i hoćemo. Prije nego što se sputila noć, šef SIS-a i njegov zamjenik

Timothy Edwards otišli su na dugu i iscrpnu konferenciju u centralu sestrinske službe na Curzon Streetu. Šef je iznimno bio spreman priznati da bi morao, bar djelomično, spojiti informaciju iz Ulstera s izvještajem libijskog doktora. U normalnoj situaciji ni divlji konji iz njega ne bi mogli izvući ni najmanje priznanje glede SIS-ova inozemnog inventara, ali situacija nije bila ni najmanje normalna.

On je zatražio suradnju, i dobio je koliko želi. M.1.5 će pojačati nadzor, kako fizički tako i elektronički, tog čovjeka iz IRA-ina Vojnog vijeća. Dokle god otac O’Brien bude boravio na sjeveru, isto će vrijediti i za njega. A kad se vrati u Republiku Irsku, preuzet će ga SIS. Također će se podvostručiti i nadzor nad još jednim čovjekom spomenutom u razgovoru kraj groba, čovjekom dobro poznatom

britanskim sigurnostnim snagama, no koji još nikad nije bio ni optužen a niti se našao iza brave.

Šef je zapovjedio svojim mrežama u Republici Irskoj da budno paze na povratak oca O’Briena, da mu, ako se vrati, prikvače rep i da, što je najvažnije, smjesta obavijeste London ako zrakom ili morem krene u strane krajeve. Mnogo će ga lakše pokupiti na evropskom kontinentu.

Kad se vratio u Century House, šef je dozvao Sama McCreadyja.

— Daj to zaustavi, Sam, rekao je napokon. — Zaustavi pošiljku na izvoru u Libiji ili u tranzitu. Tih dvadeset tona ne smije proći.

Sam McCready je sjedio satima u zamračenoj kino dvorani i gledao film snimljen na sprovodu. Dok je vrpca prikazivala čitavu službu u crkvi, vani je preko groblja šarala kamera, pa uhvatila šačicu IRA-inih stražara čija je briga bila da se nitko ni ne približi. Svi su se dali prepoznati po crvenim vunenim maskama.

Kad je kroz crkveni portal počela izlaziti procesija i krenula prema otvorenom grobu, i kad se pojavio i kovčeg, kojeg su nosila šestorica pod maskama, McCready je zamolio tehničara da sinkronizira zvuk i sliku. Ništa ni izdaleka sumnjivo nije bilo izrečeno sve dok svećenik nije stao, oborene glave, kraj groba i uz bok čovjeka iz IRA-ina Vojnog vijeća. Svećenik je u jednom času podigao glavu da ponudi riječi utjehe mladićevoj ucviljenoj majci.

— Zaustavi. Primakni. Pojačaj. Kad je lice oca O’Briena ispunilo ekran, McCready se na

dvadesetak minuta zapiljio u nj, da mu zapamti svaku crtu, i da ga od sada može svugdje prepoznati.

Pročitao je transkript dijela vrpce na kojem je svećenik izvijestio o svom posjetu Libiji, pa to učinio još mnogo puta. Kasnije je ostao sam u svom uredu i zagledao se u fotografije.

Na jednoj je od njih bio Moamar Gaddafi. Ispod časničke kape prosipala mu se voluminozna crna kosa, a usta su mu, usred rečenice, bila napol otvorena. Drugi je bio Hakim alMansour, i na slici je izlazio iz auta u Parizu, u elegantno krojenom odijelu iz Savile Rowa, uglađen, civiliziran, s engleskim kao drugim materinjim jezikom, no sposoban i da tečno govori francuski, školovan, šarmantan,

kozmopolitski nastrojen i vrlo smrtonosan. Treći je bio šef stožera IRA-ina Vojnog vijeća, i baš je govorio na javnom mitingu u Belfastu, ovaj put u svojoj drugoj ulozi, kao čovjek koji poštuje zakone, u ulozi odgovornog savjetnika mjesne vlasti iz političke stranke Sinn Fein. Bila je tu i četvrta slika. Ta je pripadala čovjeku koji je uz grob bio spomenut kao onaj kojemu će Vojno vijeće vjerojatno povjeriti vođenje operacije, a kojeg je otac O’Brien trebao preko pisma upoznati s Hakimom alMansourom i toplo mu ga preporučiti. Britanci su znali da je on nekad bio zapovjednik IRA-ine Južnoarmaghske brigade, no da je sad maknut s mjesnih dužnosti i postavljen za vođu Specijalnih projekata. Bio je to čovjek vrlo inteligentan, vrlo iskusan i nemilosrdni ubojica. A zvao se Kevin Mahoney.

McCready je satima zurio u fotografije, u pokušaju da stekne nekakvo znanje o mozgovima iza tih lica. Ako želi pobijediti, mora svoj um nekako prilagoditi njihovima. Do sada su oni u prednosti. Oni vjerojatno znaju ne samo što će učiniti, nego i kako će to izvesti, i kada. On je znao samo prvo, ali ne i drugo i treće.

Ipak je imao i dvije prednosti. Znao je što im je na umu oni nisu znali da on zna, i on je njih mogao prepoznati, a oni njega ne poznaju. Ili mu alMansour ipak zna lice? Libijac je nekad radio za KGB Rusi su poznavali McCreadyja. Jesu li javili Libijcu kako izgleda Obmanjivačevo lice?

Šef nije bio spreman prihvatiti rizik. — Žao mi je, Sam, ali naprosto ne dolazi u obzir da pođeš sam.

Ma da postoji šansa i od samo jedan posto da ti imaju lice u dosjeu, odgovor je svejedno ne. Ništa osobno. Ali tebe ne smiju ni pod kojim uvjetom dobiti živog. Ne mogu ni zamisliti još jedan slučaj Buckley.

Williama Buckleyja, CIA-ina šefa beirutske postaje, Hezbollah je zarobio živog. Umro je polako i na jeziv način. Ti su fanatici napokon poslali CIA-i i video kasetu, skupa sa zvučnim zapisom, dokument o tome kako su ga oderali živog, i naravno da je progovorio, naravno da je sve ispričao.

— Morat ćeš naći nekog drugog, — rekao je šef — i neka ga Bog čuva.

I tako je McCready krenuo kroz dosjee, iz dana u dan, naprijed i natrag, prosijavajući i sortirajući, razmatrajući i odbacujući. Napokon je našao i ime, mogućeg čovjeka, i odnio ga Timothyju Edwardsu.

— Ma ti si lud, Sam, — rekao je Edwards. Pa znaš da je to totalno neprihvatljivo. M.1.5 ga mrzi iz dna duše. Pokušavamo s njima uspostaviti suradnju, a ti mi donosiš tog... prevrtljivca. Dođavola, pa on je doslovce renegat, čovjek koji je ugrizao ruku koja ga hrani. Nikad ga nećemo angažirati.

— U tome i jest stvar, — rekao je Sam tiho. Edwards je promijenio ploču.

— On i tako nikad ne bi radio za nas. — Možda hoće. — Reci mi samo jedan razlog. McCready ga je rekao. — Mislim, — rekao je Edwards, — koliko vidim po dosjeu, on

je totalni autsajder. Njegovo je angažiranje zabranjeno. Apsolutno zabranjeno. Je li to jasno?

Sasvim, rekao je McCready. — S druge pak strane, — dodao je Edwards, — ti ćeš vjerojatno

ipak poslušati svoje instinkte. Kad je McCready izišao iz ureda, Edwards je gurnuo ruku pod

stol i ugasio skriveni kasetofon. Zanemarimo li zadnju rečenicu, on se pokrio. Tako se stvaraju duge i blistave karijere.

McCready, kojemu je taj kasetofon otkucao jedan stari prijatelj, inženjer koji ga je postavio, promrmlja dok je odlazio hodnikom

— Dobro, šupčino, sad je možeš početi prekrajati. On o Provizornoj IRA-i nije imao nikakvih iluzija. Ti novinari

po tabloidima koji irske teroriste obično prikazuju kao hrpu tupih idiota kojima se ponekad posreći, naprosto ne znaju o čemu govore.

Možda je tako i bilo u stara vremena, koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih, kad je rukovodstvo IRA-e bilo sastavljeno od hrpe sredovječnih ideologa u trenčkotima, koji su nosili pištolje maloga kalibra te u garažama u zabitnim ulicama pravili bombe od umjetnog vrtnog gnojiva. Bili su to dani kad ih se moglo pokupiti i izbaciti iz tračnica. Ali, kao što to obično biva, političari su sve krivo shvatili, podcijenili opasnost, prihvatili tezu da su bombaši samo

izdanak pokreta za građanska prava. No, ti su dani već odavno otišli u nepovrat. Do sredine osamdesetih IRA je sazrela, i postala sasvim vjerojatno najefikasnijom terorističkom organizacijom na svijetu. Oni su posjedovali četiri kvalitete bez kojih nijedna teroristička grupa ne može preživjeti dvadeset godina, kao što se dogodilo njima. Kao grupa, oni su imali rezervoar plemenske podrške, mladost iz koje je tekla stalna bujica novih boraca koji će stupati u cipele poginulih i otišlih strpanih u zatvor, lako oni vjerojatno nikad nisu raspolagali s više od 150 aktivnih terorista na terenu, i vjerojatno ne više od dvaput toliko aktivnih simpatizera, spremnih da im ponude sigurne kuće, mjesta za skrovišta oružja i tehničku podršku i makar su izgubili preko stotinu ljudi koji su poginuli i nekoliko stotina otišlih, iz zalupane republikanske zajednice na sjeveru i jugu stalno su dolazili novi borci da zauzmu njihovo mjesto. Njihov je rezervoar boraca bio nepresušiv.

Kao drugo, na jugu su imali sigurnu jazbinu, Republiku Irsku, iz koje su kretali u operacije na području sjevera pod britanskom vlašću, lako su mnogi stalno živjeli na sjeveru, jug im je stalno stajao na raspolaganju, jug na koji je terorist, za kojim je bila raspisana tjeralica, mogao uvijek šmugnuti i u njemu se izgubiti. Da se šest kotara Sjeverne Irske pretvorilo u otok, Britanci bi sredili IRA-u još pred mnogo godina.

Kao treće, oni su bili odani ideji i bezobzirni, i svojemu zvjerstvu nisu postavili nikakvu gornju granicu. Tijekom godina, starci s konca šezdesetih bili su polako izguravani, ti ljudi koji su i dalje gorjeli idealističkim žarom za ideju ponovnog ujedinjenja pod demokratskom vlašću, pretvaranja njihova otoka u jedincatu Ujedinjenu Irsku. Na njihovo su mjesto došli zagriženi fanatici, lukavi i vješti, školovani i dovoljno inteligentni da zamaskiraju okrutnost, i taj je novi soj bio odan ideji Ujedinjene Irske, to da, ali samo pod njihovom vlašću i prema načelima marksizma, no tu je odanost još trebalo skrivati pred američkim donatorima gotovine, i napokon, oni su uspjeli uspostaviti staIan dotok novca, životnu krv terorističkih i revolucionarnih kampanja. U davne dane, novac se dobivao skupljanjem priloga po bostonskim barovima, ili ponekim prepadom na mjesnu banku. Sredinom osamdesetih Provizorni su već stekli vlast nad mrežom točionica u razmjerima čitave države, a bavili su se i

zaštitarskim reketom i normalnim kriminalnim djelatnostima koje su im donosile goleme godišnje prihode za podupiranje njihovih kampanja terora, i baš kao što su naučili što je novac, tako su naučili i što je to unutrašnja sigurnost, pravilo da nitko ne treba znati više nego što mora, kao i strogu podjelu resora. Stari dani, kad su previše pili i previše pričali, odavno su već prohujali.

Oružje im je, međutim, bilo Ahilova peta. Imati novca za kupovinu je jedno. Transformacija novca u strojnice M60, minobacače i ručne bacače, kao i rakete zemljazrak, bila je nešto sasvim drugo. Imali su oni i svojih uspjeha i svojih poraza. Pokušali su izvesti mnoge operacije dopreme oružja iz Amerike, ali je FBI obično bio brži. Nešto su oružja dobivali i iz komunističkog lagera, preko Čehoslovačke, na što bi KGB s odobravanjem kimnuo glavom. Ipak, nakon dolaska gospodina Gorbačova, sovjetska spremnost za potpomaganje terora na Zapadu naglo je splasnula i na kraju se sasvim izgubila.

McCready je znao da im treba oružje i ako im ga netko ponudi, oni će po nj poslati najbistrije i najbolje svoje ljude. Takve su bile njegove misli dok je svojim automobilom izlazio iz gradića Crickladea, da bi potom preko neoznačene granice kotara prešao u Gloucestershire.

* * *

Prepravljeni je štagalj bio baš gdje su mu rekli, zguran na kraju

sporedne ceste, stara kamena zgrada u cotswoldskom stilu, a koja je nekoć udomljivala sijeno i stoku. Tko god da ga je pretvorio u tihu ladanjsku kuću, učinio je to s mnogo truda i valjano. Bio je okružen kamenim zidom urešenim kolskim kotačima, a vrt se šarenio od proljetnoga cvijeća. McCready se provezao kroz vrtni ulaz i zaustavio pred vratima od masivnog drveta. Lijepa mlada žena, koja je upravo plijevila lijehu sa cvijećem, spustila je košaricu i uspravila se.

— Dobar dan, — rekla je. — Došli ste zbog saga? Tako on, dakle, usput prodaje i sagove. Možda je informacija da

mu se knjige ne prodaju baš najbolje bila sasvim istinita. — Ne, nažalost ne, — odgovorio je. — Zapravo sam svratio do

Toma.

Smiješak joj je izblijedio i u oči joj se zavukao trunak sumnje, kao da je već viđala takve ljude kako ulaze u život njezina muža, i kao da je znala da to sluti na zlo.

— Sad baš piše. U šupi na kraju vrta. Bit će gotov za otprilike sat vremena. Možete li pričekati?

— Naravno. Poslužila ga je kavom u svijetloj dnevnoj sobi sa cicanim

zavjesama, pa su pričekali. Razgovor je zapinjao. Nakon jednog sata začuli su korake kroz kuhinju. Ona je poskočila.

— Nikki... Na vratima se pojavio Tom Rowse, i stao. Smiješak mu nije

zatreperio, ali mu je pogled uhvatio McCreadyja i postao jako oprezan. — Ljubavi, ovaj te je gospodin došao posjetiti. Pa smo te

pričekali. Jesi li za kavu? On je nije ni pogledao, jer mu se oči nisu maknule s gosta. — Naravno, kava bi bila super. Ona je otišla. McCready se predstavio. Rowse je sjeo. Dosje je

govorio da su mu trideset tri godine. Ali nije ništa rekao o tome da izgleda neobično čilo. Nije ni trebao.

Tom Rowse je bio bojnik u regimenti Specijalne zračne službe. Iz vojske je otišao prije tri godine, oženio se s Nikki i kupio trošni štagalj, zapadno od Crickladea. Preuredio ga je sam, vjetreći svoj bijes kroz duge dane sred opeka i morta, greda i rogova, prozora i vodovodnih cijevi. Grubu je ledinu prekopao u uredni travnjak, položio cvjetne lijene, sazidao zid. To je radio danju noću je pisao.

Trebao je to, naravno, biti roman publicistika bi se protivila Zakonu o službenoj tajni. Pa ipak, čak i u formi romana, njegova je prva knjiga izazvala zgražanje u Curzon Streetu, sjedištu M.1.5. Knjiga je govorila o Sjevernoj Irskoj, gledano kroz oči tajnoga borca, i u njoj je bagatelizirao napore M.1.5 u borbi protiv špijunaže.

Britanski establišment zna ostati zapanjujuće lojaIan ljudima koji su mu ostali vjerni baš kao što je i vrlo osvetoljubiv prema ljudima za koje vjeruje da su se okrenuli protiv njega. Tom Rowse je svom romanu našao izdavača, i on je doživio skromni uspjeh, bar za prvi roman nepoznatog autora. Zato je izdavač naručio drugu knjigu, onu na kojoj je baš radio. Ipak su iz Curzon Streeta procurile vijesti da

je Tom Rowse, bivši bojnik SIS-a, bio otpadnik, izvan svih granica, te da ga nitko ni na koji način ne smije ni dirnuti, pristupiti mu ili ikako pomoći. On je to znao, i živo mu se frigalo. On je sebi, s tom novom kućom i novom ženom, stvorio novi svijet.

Nikki ih je poslužila kavom, osjetila ugođaj i otišla. Ona je Rowseu bila prva žena, ali on njoj nije bio prvi muž. Prije četiri godine Rowse je, čučeći iza kombija na opakoj ulici Zapadnog Belfasta, promatrao kako se Nigel Guaid polako gega, poput kakvog divovskog oklopljenog raka, prema crvenom Fordu Sierri stotinjak metara niz cestu.

Rowse je slutio da se u prtljažniku krije bomba. Posao je mogla obaviti i kontrolirana eksplozija, ali su glavonje odozgo željele, ako je to ikako moguće, bombi skinuti upaljač. Britancima je bio poznat identitet skoro svakog IRA-inog bombaša u Irskoj, a svaki od njih ostavlja svoj potpis način na koji je složio bombu. Ako bomba rukne, onda ona raznese i potpis, ali ako joj uspiju skinuti upaljač i sačuvati je, ona predstavlja pravu riznicu informacija. Otkud je došao eksploziv, kakvo je porijeklo inicijalnog eksploziva, detonatora, možda se otkriju čak i otisci prstiju. No obično se i bez njih dođe do identiteta ruku koje su je sklopile.

I tako je Quaid, njegov prijatelj od školskih dana, krenuo naprijed, uvijen u oklop tako da je jedva hodao, da otvori prtljažnik i pokuša dezaktivirati uređaj protiv petljanja po bombi. U tome nije uspio. Poklopac je otvorio, ali je bomba bila nalijepljena trakama s njegove donje strane. Quaid je pogledao dolje, pola sekunde prekasno. Kad je svjetlo udarilo u fotoćeliju, bomba je eksplodirala, i unatoč svem onom oklopu, otkinula mu glavu.

Rowse je počeo tješiti mladu udovicu. Tješenje je preraslo u simpatiju, a simpatija u ljubav. Kad ju je zaprosio, ona mu je postavila jedan uvjet. Da odu iz Irske, a on da ode iz vojske. Kad je ugladala McCreadyja, nešto je naslutila, zato što je takve ljude već viđala. Tako tihe, uvijek tako tihe. Baš je jedan takav tog dana i došao po Nigela i zamolio ga da krene u tu opaku ulicu u Zapadnom Belfastu. Dok je njezin čovjek razgovarao s tim tihim, ona je ljutito po vrtu kopala korov.

McCready je govorio deset minuta. Rowse ga je slušao. Kad je stariji završio, bivši je vojnik rekao:

— Pogledajte van. McCready je to i učinio. Bogata se zemlja stirala sve do obzora.

Pjevale su ptice. — Tu sam počeo novi život. Daleko od tog smeća, od tog ološa.

Ja više nisam u tome, McCready. Ja sam vani. Zar vam to Curzon Street nije rekao? Pobrinuo sam se da postanem nedodirljiv. Novi život, žena, dom koji nije beznadno truljenje u irskoj močvari, čak i skromni prihodi od knjiga. Za kog bih se vraga vraćao?

— Treba mi čovjek, Tom. Čovjek koji je sve to prošao. Iznutra. Čovjek koji se po Srednjom istoku može kretati s dobrom kulisom. Lice koje ne poznaju.

— Potraži drugog. — Ako to upali, onda će ta metrička tona SemtexaH, tu u

Engleskoj, razdijeljena u pet stotina paketa od pod dva kilograma, stvoriti još stotinu Nigela Quaidsa i još tisuću Mary Feeney. Tom, ja pokušavam spriječiti da to stigne.

— Ne, McCready. Ne ja. Za kog vraga i bih? — I oni su sa svoje strane odredili čovjeka. Nekoga koga,

vjerujem, poznaješ. Kevina Mahoneyja. Rowse se ukočio kao da ga je nešto pogodilo. — I on će biti tu? — upitao je. — Mi vjerujemo da će on biti glavni. Ako ne uspije, to će ga

uništiti. Rowse je dugo gledao u krajolik. Ali je pritom vidio jedan drugi

krajolik, tamnije zelen i slabije obrađivan i prostor pred benzinskom crpkom i sitno tijelo kraj ceste, koje je nekad bilo djevojčica, koje se nekad zvalo Mary Feeney. Ustao je i izišao. McCready je začuo tihe glasove i Nikkin plač. Rowse se vratio i počeo spremati stvari u torbu.

Glava druga Rowseovo je upućivanje u slučaj potrajalo čitav tjedan, a za to

se pobrinuo McCready osobno. Nije dolazilo u obzir da bi Rowsea

pripremao u Century Houseu, a još manje u Curzon Streetu. McCready je posudio jednu od tri tihe ladanjske kuće na niti sat vožnje od Londona, a koje je SIS držao baš za takve svrhe, pa poslao da mu iz Carvera dopreme informativni materijal.

Među materijalom je bilo pisane građe, ali je tu bio i film, većinom vrlo nejasan, snimljen s velike daljine, ili kroz rupicu na boku kombija, ili kroz grančice grmlja na velikoj udaljenosti. Lica su, međutim, bila prilično jasna.

Rowse je pogledao film i preslušao vrpcu o onom prizoru na groblju na Ballycraneu prije tjedan dana. Pomno je proučio lice irskoga svećenika koji je odigrao ulogu glasnika, kao i čovjeka iz Vojnog vijeća što je stajao kraj njega. Ali kad bi preda nj položili fotografije, jednu uz drugu, pogled mu se stalno vraćao na hladno no pristalo lice Kevina Mahoneyja.

Prije četiri godine on je skoro ubio tog IRA-inog strijelca. Mahoney je bio u bijegu, i operacija kojoj je cilj bio da mu uđu u trag potrošila je tjedne i tjedne strpljivog tajnog rada. Napokon su ga pomoću operacije obmanjivanja uspjeli namagarčiti, pa se iz svog skrovišta kraj Dundalka u Južnoj Irskoj odvažio doći u Sjevernu Irsku. Vozio ga je drugi pripadnik IRA-e, pa su kraj Moire zastali na benzinskoj postaji da napune rezervoar. Rowse je vozio iza njega, daleko iza njega, po obavijestima što ih je dobivao od promatrača duž ceste i na nebu. Kad je čuo da je Mahoney stao da natoči gorivo, odlučio mu je prići.

U trenutku kad je stigao pred benzinsku postaju, IRA-in je vozač već bio napunio spremnik i vratio se u kola. S njim nije bilo nikoga. Rowse je na trenutak pomislio da je izgubio lovinu. Rekao je svom partneru da pokriva vozača i izišao iz automobila, i baš dok se zabavljao benzinskom crpkom, otvorila su se vrata zahoda i kroz njih je izišao Mahoney.

Rowse je za pojasom, straga, nosio SIS-ov Browning s trinaest metaka, skriven pod radničku platnenu vjetrovku. Otrcana mu je vunena kapa pokrivala skoro čitavu glavu, a nekoliko mu je dana slobodnog rasta čekinja zamagljivalo lice. Izgledao je baš kao irski radnik, što mu je i bila maska.

Kad se Mahoney pojavio, Rowse se bacio u čučanj kraj benzinske crpke, potegao pištolj, zauzeo položaj ciljanja s dvije ruke i dreknuo Mahoney ni makac.

Mahoney je bio brz. Još dok je Rowse potezao pištolj, on je već pružio ruku prema svojemu. Rowse ga je po zakonu smio dokusuriti na licu mjesta. Sad mu je žao što nije. Ali je umjesto toga još jednom viknuo:

— Baci pištolj ili si mrtav. Mahoney je već bio potegao pištolj, ali mu je on još bio uz bok.

Pogledao je čovjeka napola skrivenog iza benzinske crpke, ugledao Browning i shvatio da ne može pobijediti. Odbacio je Colt.

U tom su se trenutku na betonskoj platformi zaustavile dvije stare dame u Volkswagenu. One nisu imale pojma što se to zbiva, ali su se uvezle ravno između Rowsea kraj benzinske crpke i Mahoneyja kraj zida. Njemu je to bilo dovoljno. Pao je kao kamen i dohvatio pištolj. Njegov mu je partner želio poletjeti u pomoć, ali je kraj njega bio Rowseov pomoćnik, s pištoljem uperenim kroz prozor automobila ravno u sljepoočicu.

Rowse nije smio pucati zbog dvije dame koje su ubacile motor u prazni hod i sad su sjedile i vrištale. Mahoney je izišao iza Volkswagena, krišom krenuo iza parkiranog kamiona i već je bio na cesti. U trenutku kad je Rowse prešao kamion, Mahoney je već bio nasred ceste.

Postariji vozač Morris Minora nagazio je na kočnice da izbjegne čovjeka u trku. Mahoney je zadržao Morrisa između sebe i Rowsea, izvukao starog za ovratnik iz auta, oborio ga na zemlju udarcem Colta, uskočio na vozačevo mjesto i odvezao se.

U automobilu je bila i putnica. Djedica je poveo unučicu u cirkus. Rowse je stajao na cesti i gledao kako se otvaraju lijeva vrata, i kako iz njih izlijeće dijete. S ceste je začuo tanki vrisak, vidio je kako malo tijelo udara u cestu, i kako ga udara kombi koji je naletio baš u tom trenutku.

— Da, — rekao je McCready tiho, — mi znamo da je to bio on. Usprkos osamnaestorici svjedoka koji su tvrdili da je u to doba bio u baru u Dundalku.

— Ja i danas ponekad pišem njezinoj majci, — rekao je Rowse.

— Pisalo joj je i Vojno vijeće, — odgovorio je McCready. Izrazili su žaljenje. Rekli su da je ispala slučajno.

— On ju je izbacio, — rekao je Rowse. — Vidio sam mu ruku i on će zaista biti zadužen za ovo?

— Bar tako vjerujemo. Mi ne znamo hoće li se transport obaviti kopnom, morem ili zrakom, niti gdje će se teret pojaviti. Ali mislimo da će on zapovijedati operacijom. Čuo si vrpcu.

McCready je uputio Rowsea u njegove lažne priče. Imat će dvije, ne jednu. Prva će biti prilično prozirna. Uz malo sreće, njegovi će ispitivači prodrijeti kroz tu laž i otkriti drugu priču. Bude li opet sreće, tom će se drugom maskom i zadovoljiti.

— Odakle da počnem? — upitao je Rowse, kad se tjedan počeo primicati kraju.

— A odakle bi želio početi? — upitao je McCready. — Svatko tko istražuje međunarodni šverc oružjem za svoj

sljedeći roman, vrlo će brzo otkriti da su dvije evropske baze za tu vrstu posla Antwerpen i Hamburg, — odgovorio je Rowse.

— Istina, — rekao je McCready. — Imaš li ikakvu vezu i u jednom od ta dva grada?

— U Hamburgu znam jednoga, — rekao je Rowse. — On je opasan, lud, ali možda ima veze s međunarodnim podzemljem.

— A zove se? — Kleist. Urlich Kleist. — Isuse, Tome, pa ti poznaješ i neke vrlo čudne gadove. — Jednom sam mu spasio guzicu, — rekao je Rowse. — U

Mogadishu. Tada još nije bio lud. To je postao tek kasnije, kad mu je netko pretvorio sina u drogeraša. Mali je od toga i umro.

— O, da, — rekao je McCready, — to bi moglo upaliti. Dobro, dakle Hamburg. Ja ću biti s tobom, čitavo vrijeme. Ti me nećeš vidjeti, a neće ni zli momci. Ali ja ću biti tamo, negdje u blizini. Ako nešto zagori, ja ću biti u blizini, s dvojicom tvojih bivših kolega iz regimente. S tobom će sve biti u redu ako se stvari zakuhaju, evo nas. Povremeno ću ipak morati s tobom dolaziti u vezu, da me možeš redovito izvještavati kako ide.

Rowse je kimnuo glavom. Znao je da je to laž, ali lijepa laž. McCreadyju će trebati njegove redovite vijesti da SIS, ako Rowse

naglo ode s ovog pIaneta, može znati dokle je dogurao. Zato što je Rowse posjedovao kvalitetu toliko omiljenu šefovima špijuna. Bio je potrošna roba.

Rowse je u Hamburg stigao sredinom svibnja. Stigao je sam i prošao neopažen. Znao je da su McCready i dva pazitelja pošli prije njega. Nije ih vidio, ali ih nije ni tražio. Shvatio je da bi ih vjerojatno prepoznao, da ih vidi s McCreadyjem, ali nije znao kako se zovu. Ali to i nije bilo važno oni su poznavali njega i njihov je posao bio da ostanu u blizini, ali nevidljivi. Bila je to njihova specijalnost. Obojica zacijelo tečno govore njemački. Oni će biti u hamburškoj zračnoj luci, na ulicama, kraj njegova hotela, samo će ga motriti i javljati McCreadyju, koji će ostati u pozadini.

Rowse je zaobišao luksuzne hotele poput Vier Jahrzeitena i AtIantika, te izabrao skromniji hotel kraj željezničkog kolodvora. Unajmio je u Avisu mali auto i nastojao ostati u okvirima skromnoga budžeta, sasvim u skladu s umjereno uspješnim romansijerom koji obavlja istraživanja za svoju sljedeću knjigu. Nakon dva je dana pronašao Ulricha Kleista, koji je radio u luci, gdje je upravljao viličarom.

Kad ga je Rowse zazvao, krupni je Nijemac baš bio isključio stroj i silazio iz kabine. Kleist se naglo okrenuo, spreman da se brani, no onda je prepoznao Rowsea. Na kršnom mu se licu pojavio široki smiješak.

— Tom, Tom, stari moj druže. Zagrlio je Rowsea kostolomnim medvjeđim zagrljajem. Kad ga

je napokon pustio, odstupio je i zagledao se u negdašnjeg vojnika Specijalnih snaga, kojeg je zadnji put vidio prije četiri godine, a upoznao 1977 u somalijskoj zračnoj luci, vrućoj kao pećnica. Rowse je tada imao dvadeset četiri godine, a Kleist je bio šest godina stariji. Sad se, međutim, činilo da ima više od svojih četrdeset godina, izgledao je mnogo stariji.

Na dan 13. listopada 1977. četiri su palestinska terorista otela Lufthansin avion što je letio od Mallorce za Frankfurt, skupa s osamdeset šest putnika i peteročlanom posadom. Stalno praćen od raznih država, zarobljeni je mlažnjak sletio redom u Rimu, Larnaci,

Bahrainu, Dubaiju i Adenu, prije nego što se napokon smirio, potrošivši gorivo, u Mogadishu, otužnoj prijestolnici Somalije.

Tu su na taj avion, nekoliko minuta poslije ponoći u noći od 17. na 18. listopada, izvršile juriš zapadnonjemačke specijalne snage, GSG9, napravljenje po uzoru na britanski SAS, kod kojeg su i prošle glavninu obuke. Bio je to i prvi izlet u inozemstvo jurišnih trupa pukovnika Ulricha Wegenera. Oni su bili dobri, jako dobri, ali su s njim ipak pošla još dva narednika SAS-a. Jedan je od njih bio Tom Rowse bilo je to prije nego što je dobio časnički čin.

Razlog da se povedu Britanci bio je dvojak. Oni su imali puno iskustva sa skidanjem hermetički zatvorenih vrata aviona u djeliću sekunde oni su, osim toga, znali i baratati omamljujućim granatama britanske izrade, koje su svojim trostrukim djelovanjem trebale paralizirati teroriste kroz one dvije ključne sekunde. Jedno je djelovanje bio bljesak, koji zasljepljuje golo oko, drugo je bio udarni val koji izaziva dezorijentaciju, a treći tresak koji potresa mozak kroz bubnjiće i izaziva paralizu reakcija.

Nakon uspješnog oslobađanja aviona, kancelar Helmut Schmidt je postrojio svoje ratnike i svima im u ime zahvalne nacije podijelio kolajne. A dva su Britanca isparila još prije nego što su se stigli pojaviti novinari i političari.

Iako su ta dva narednika SAS-a na poprištu bila samo u svojstvu tehničkih savjetnika a britanska je laburistička vlada u tom smislu bila neumoljiva ono što se stvarno dogodilo izgledalo je otprilike ovako. Britanci su se prvi uspeli ljestvama, prišavši odostraga i ispod aviona eda ih teroristi ne bi opazili, i skinuli stražnja vrata za putnike.

Budući da je u mraku kao u rogu bilo nemoguće mijenjati mjesta na vrhu aluminijskih ljestvica, SAS-ovci su prvi prošli kroz otvor i bacili granate za omamljivanje. Potom su se odmaknuli i pustili ekipu GSG9 da prođe i dovrši posao. Prva su dva Nijemca bili Uli Kleist i još jedan vojnik. Oni su upali u središnji prolaz i rasprostrli se po podu kako im je bilo naređeno, te uperili puške naprijed, gdje su, kako su im rekli, trebali biti teroristi.

A oni su tu zaista i bili, kraj prednje pregrade, gdje su dolazili k sebi nakon eksplozije. Zohair Yussef Akache, alias kapetan Mahmoud, koji je već bio umorio Lufthansinog kapetana, Jurgena Schumanna,

počeo se dizati sa strojnicom u ruci. Kraj njega se na noge počela uspravljati i jedna od dviju žena koje su bile s njima, Nadia Hind Alameh. U jednoj joj je ruci bila granata, a druga je već krenula prema upaljaču. Uli Kleist to nikad prije nije obavio iz neposredne blizine, pa je tako Rowse stupio u prolaz iz zahodskog prostora i obavio to u njegovo ime. Potom je ekipa GSG9 dovršila posao, pa raznijela drugog muškog terorista, Nabija Ibrahima Harba te ranila drugu ženu, Suheilu Saleh. Sve je to potrajalo osam sekundi.

Deset godina kasnije Uli Kleist je stajao na suncu u hamburškoj luci i široko se smiješio vitkome mladiću koji mu je preko glave bio ispalio ta dva metka, u tijesnoj kabini putničkog aviona, prije toliko vremena.

— Kojim dobrom, Tom, ti u Hamburgu? — Pođi sa mnom na večeru, pa ću ti reći. Jeli su jako ljuta mađarska jela u čardi smještenoj u postranoj

ulici Sankt Paulija, poprilično daleko od sjajnih svjetala i visokih cijena Reeperbahna, pa sve to sprali Bičjom krvi. Rowse je pričao, Kleist slušao.

— Ja, zaplet mi se sviđa, — rekao je napokon. — Ali još nisam pročitao nijednu tvoju knjigu. Preveli su ih na njemački?

— Ne još, — odgovorio je Rowse. Moj se agent nada da će ishoditi njemački ugovor. To ne bi bilo loše Njemačka je veliko tržište.

— Dalo bi se, dakle, živjeti od pisanja trilera? Rowse je slegnuo ramenima. — Dobijem bar za stanarinu. — A za taj novi, o teroristima i švercerima oružja i s Bijelom

kućom, već si mu našao naslov? — Ne još. Nijemac se zamislio. — Pokušat ću doći do nekih informacija, ali samo u literarne

svrhe, dobro? — Nasmijao se i tucnuo po nosu, kao da veli To, dakako, nije čitava priča, ali svi mi moramo od nečega živjeti.

— Daj mi dvadeset četiri sata, popričat ću s nekoliko prijatelja. Da vidimo, možda znaju gdje bi mogao naći tako nešto, i tako, otkako si se demobilizirao, i nije ti baš išlo tako loše. Meni... ne baš.

— Čuo sam za tvoje muke, — rekao je Rowse.

—Ach, dvije godine u hamburškom zatvoru. Superica. Još dvije godine, i bio bih glavni. Pa ipak, nije mi žao.

Kleist je bio razveden, ali je imao sina. Dečku je bilo samo šesnaest godina kad ga je netko navukao prvo na kokain, pa na krek. Momčić se predozirao i umro. Uli Kleist je pobjesnio i postao prilično nesuptiIan. Otkrio je kako se zovu kolumbijski veledobavljac i njemački distributer, ljudi zaslužni za pošiljku koja mu je ubila sina, pa je ušao u restoran u kojem su baš večerali i obojici raznio glavu. Kad je došla policija, Kleist se nije čak ni opirao. Sudac stare škole, koji je imao svoje poglede na švercere drogom, nije se oglušio na tvrdnju obrane da je Kleist bio jako izazvan, pa mu je dao četiri godine. Odslužio je dvije i prije šest mjeseci izišao iz zatvora. Pričalo se da mu je glava već ucijenjena. Za što se Kleistu živo frigalo. Neki su govorili da on nije pri sebi.

Rastali su se u ponoć i Rowse se taksijem vratio u hotel. Čitavim ga je putem pratio neki na motoru. Taj je dvaput progovorio nešto u vokitoki. Kad je Rowse platio taksi, iz sjena je izronio McCready.

— Nije ti izrastao rep, — rekao je. — Bar ne još. Jesi za jedno prije spavanja?

Popili su pivo u noćnom baru kraj kolodvora i Rowse ga je izvijestio o svemu.

— On vjeruje da je tvoja priča o skupljanju građe čista tandaramandara? — upitao je McCready.

— Sluti. Bravo, nadajmo se da će to proširiti okolo. Sumnjam da ćeš doći

do pravih opakih momaka u tom scenariju. Ali se zato nadam da će oni doći do tebe.

Rowse je zamijetio nešto u smislu da se osjeća kao sir u mišolovci, pa sišao s barske stolice.

— Ako je mišolovka dobra, — odgovorio je McCready dok je za njih izlazio iz bara, — miš neće ni taknuti sir.

— Ja to znam, i ti to znaš, no daj to reci siru, — odvratio je Rowse i povukao se u postelju.

S Kleistom se našao sutradan uvečer. Nijemac je odmahnuo glavom.

— Malo sam se raspitao okolo, — rekao je, — ali to što si spomenuo, za Hamburg je presofisticirano. Takav se materijal pravi u državnim laboratorijima i tvornicama oružja. Toga nema na crnoj burzi. Ali postoji jedan, ili se bar tako šapće.

— Tu u Hamburgu? — Ne, u Beču. Tamo je ruski vojni ataše izvjesni bojnik Vitalij

Karjagin. Kao što ti je nedvojbeno poznato, Beč je glavni izlaz za češkog proizvođača Omnipola. Njima je dopušteno da najveći dio izvoza obave na svoj račun, ali za neke stvari i za neke kupce najprije moraju dobiti dozvolu Moskve. A agent preko koga idu te dozvole je baš taj Karjagin.

— Zašto bi mi on pomogao? — Priča se da voli živjeti. On je, naravno, GRU-ovac, ali čak i

sovjetski vojni obavještajci posjeduju neke privatne sklonosti. Čini se da voli cure, skupe cure, one kojima treba davati skupe darove. Zbog toga i on sam prima darove, u gotovini, u kuverti.

Rowse je razmislio o tome. Znao je da je korupcija u sovjetskom društvu više pravilo nego iznimka, ali bojnik GRU-a koji prima lovu? Svijet oružja je vrlo bizaran sve je moguće.

— Usput rečeno, — rekao je Kleist, — hoće li... u tom tvom romanu. Hoće li unutra biti i IRA?

— Zašto pitaš? — odgovorio je Rowse. On je uopće nije spomenuo.

Kleist je slegnuo ramenima. — Ovdje imaju jednu postrojbu. S bazom u baru koji vode

Palestinci. Povezani su s drugim terorističkim grupama na međunarodnom pIanu, i s kupovanjem oružja. Hoćeš ih vidjeti?

— Za miloga Boga, zašto? Kleist se nasmijao, za nijansu preglasno. — Moglo bi biti veselo, — rekao je. — A ti Palestinci, oni znaju da si jednom otpirio četvoro

njihovih? — upitao je Rowse. — Vjerojatno. U našem svijetu svatko zna svakog. A napose

neprijatelje. Ali ja ipak odlazim piti u njihov bar. — Zašto? — Zabavlja me. Vući tigra za rep.

Ti si stvarno lud, pomislio je Rowse. — Mislim da bi trebao otići, — rekao je McCready, kasnije iste

večeri. Možda bi mogao nešto doznati, nešto vidjeti. A mogli bi i oni vidjeti tebe, pa se upitati zašto si tu. Ako se raspitaju, doći će do priče o istraživanju za roman. Oni u to neće povjerovati, nego će zaključiti da zapravo kupuješ oružje za američke potrebe. Glas će se proširiti. Što mi i želimo. Popij nekoliko piva i ostani miran. A onda se udalji od tog ludog Nijemca.

McCready nije našao za shodno da mu veli kako taj bar dobro poznaje. Zvao se Mausehohle ili Mišja rupa, a uporno su se širile glasine da je tu prije godinu dana bio raskrinkan neki njemački tajni agent, koji je radio za Britance, te da su ga ustrijelili u sobi na katu. Izvjesno je bilo samo da je čovjek nestao bez traga. Njemačka policija nije imala dovoljno materijala da izvrši raciju, a njemačkoj je protuobavještajnoj službi bilo draže da Palestince i Irce ostavi gdje jesu. Kad bi razbili centralu, time bi se postiglo samo to da je ponovno osnuju negdje drugdje. Glasine su se, međutim, i dalje uporno širile.

Sutradan je uvečer Uli Kleist isplatio taksista na Reeperbahnu i poveo Rowsea Davidstrasseom, pokraj ulaza u Herbertstrasse, zatvorena čeličnim vratima, a gdje su kurve po čitav dan i noć sjedile u izlozima, pokraj vrata pivnice i zatim dolje sve do kraja, gdje je Elba blistala na mjesečini. Skrenuo je desno u Bernhard Nochtstrasse i nakon dvije se stotine metara zaustavio pred okovanim vratima od masivnog drva.

Pritisnuo je diskretno postavljeno zvonce sa strane i na vratima se ustranu pomaknula sitna rešetka. Pogledalo ga je oko, zatim je unutra uslijedilo savjetovanje šaptom, i vrata su se otvorila, i vratar i čovjek u smokingu kraj njega bili su Arapi.

— Dobro veće, gospodine Abdallah, — rekao je Kleist veselo na njemačkom. — Žedan sam i rado bih nešto popio.

Abdallah je kratko pogledao Rowsea. — O, on je u redu, prijatelj, — rekao je Kleist. Arapin je

kimnuo portiru, i ovaj je širom rastvorio vrata i pustio ih unutra. Kleist je bio krupan, ali je portir zato bio upravo masivan, čovjek obrijane glave s kojim očito nije bilo šale. Prije mnogo godina, u libanonskim logorima, on je bio utjerivač za PLO. Što je, u neku ruku, i ostao.

Abdallah ih je obojicu odveo do stola, pucnuo prstima i dozvao konobara, te mu na arapskom zapovjedio da se pobrine za goste. Dvije prsate barske djeve, obje Njemice, maknule su se sa šanka i sjele s njima za stol. Kleist se nacerio.

— Rekao sam ti. Nema problema. Sjedili su i pili. Kleist bi povremeno zaplesao s jednom od cura.

Rowse se igrao čašom i pregledavao prostoriju. Usprkos tome što se smjestila u otrcanoj ulici, Mišja je rupa bila raskošno urešena, glazba je bila živa i piće nerazvodnjeno. Čak su i djevojke bile zgodne i lijepo odjevene.

Klijentela su bili uglavnom Arapi inozemci i Nijemci. Djelovali su imućno, i kao da im je jedina briga bila da se dobro provedu. Rowse je došao u odijelu samo je Kleist ostao u avijatičarskoj vjetrovki od smeđe kože i debeloj majici. Da nije bio to što jest, i da nije uživao takvu reputaciju, gospodin Abdallah bi ga lako moguće isključio zbog odjeće.

Izuzmemo li zastrašujućeg vratara, Rowse nije nigdje vidio ni znaka da bi ovo bilo išta drugo doli svratište za poslovne ljude spremne za rastanak s hrpom love u nadi, skoro sigurno propaloj, da će kući odvesti koju od barskih cura. Većina je pila šampanjac. Kleist je naručio piće.

Iznad šanka je stajalo zrcalo koje je dominiralo čitavim prostorom za sjedenje. Bilo je to jednosmjerno poluprozirno zrcalo iza njega je bio šefov ured. Kraj zrcala su stajala dvojica i gledala u dvoranu.

— Tko je taj? — upitao je jedan tiho oštrim, zamrljanim izgovorom Belfasta.

— Nijemac, zovu ga Kleist. Dolazi povremeno. Jednom bio u GSG9. Nije više, sad je vani. Odgulio dvije za umorstvo.

— Ne taj, — rekao je prvi čovjek, — onaj drugi, onaj s njim. Britanac.

— Nemam pojma, Seamus. Naprosto je upao. — Otkrij, rekao je prvi čovjek. Čini mi se da sam ga negdje već

vidio. Došli su kad je Rowse otišao u zahod. Poslužio se pisoarom i

baš je brisao ruke kad su ušla ta dvojica. Jedan je prišao pisoaru,

zastao pred njim i poigrao se šlicem. To je bio onaj krupniji. Onaj mršaviji, pristaliji Irac ostao je kraj vrata. Iz džepa sakoa izvadio je mali drveni klinac, bacio ga na pod i rubom stopala gurnuo pod vrata. Nitko ih neće smetati.

Rowse je taj pokret opazio u zrcalu, ali se napravio kao da ništa nije vidio. Kad se onaj krupniji okrenuo od pisoara, bio je spreman. Okrenuo se, izbjegao prvi udarac malja njegove goleme šake koji mu je išao ravno u glavu, pa ga ritnuo ravno u onu osjetljivu tetivu ispod koljena.

Krupnjak je bio uhvaćen na prepad, pa je prostenjao od bola. Lijeva mu je noga popustila, pa mu se glava spustila na nivo pojasa. Rowseu je koljeno poletjelo silovito i pronašlo točku na čeljusti. A onda je pred njim već bio škrgut razbijenih zuba i fini pršac krvi iz razbijenih usana. Osjetio je kako mu se iz nabijenoga koljena bol diže sve do prepona. Tuča je bila završena njegovim trećim udarcem, kad su četiri kvrge njegove šake udarile čovjeka u dno grla. Potom se okrenuo čovjeku kraj vrata.

— Samo polako, prijatelju, — rekao je čovjek koji se zvao Seamus. — Htio je samo razgovarati s tobom.

Smiješak mu je bio širok, ma prava sila od ljudine, koji je kod cura sigurno stvarao čuda. Pogled mu je ostao hladan i napet.

Quesfce gui se passe? — upitao je Rowse. Kad je ušao u klub, predstavio se kao Švicarac u prolazu.

— Pustite to, gospodine Rowse, — rekao je Seamus. — Kao prvo, na čelu vam piše da ste Britanac. Kao drugo, slika vam je na poleđini knjige, koju sam pročitao s velikim zanimanjem. Kao treće, vi ste prije nekoliko godina bili SAS-ovac u Belfastu. Sad sam se sjetio gdje sam vas to vidio.

— I što onda? — odgovorio je Rowse. — Ja više nisam u igri, odavno. Sad živim od pisanja romana, i to je sve.

Seamus O’Keefe je razmislio. — Može biti, priznao je. — Kad bi Britanci u moj pub odlučili

poslati tajnog agenta, teško da bi izabrali čovjeka s facom nalijepljenom na toliko knjiga. Ili možda ipak?

— Mogli bi, — odgovorio je Rowse, — ali ne mene. Zato što ja za njih više nikad ne bih radio. Naši su se putevi zaista razišli.

— To sam i ja čuo, dakako. Onda dobro, SAS-ovac, idemo nešto popiti. Ali pravo piće. Za stara vremena.

Udarcem je noge izbio klinac ispod vrata i otvorio ih. Onaj se krupnjak na podnim pločicama digao na sve četiri. Rowse je prošao kroz vrata. O’Keefe je zastao i šapnuo krupnjaku nešto u uho.

U baru je Uli Kleist još bio za stolom. Djevojke su otišle. Kraj njegova su stola stajali šef i golemi vratar. Kad je Rowse prošao, zadigao je obrvu. Da mu je Rowse rekao, on bi se tukao, iako su izgledi bili nemogući. Rowse je odmahnuo glavom.

— Sve u redu, Uli, — rekao je. — Samo mirno. Idi kući. Vidimo se.

O’Keefe ga je odveo do svog stana. Pili su Jameson s vodom. — Pričaj mi o istraživanju, SAS-ovče, — rekao je OKeefe tiho. Rowse je znao da su u hodniku još dvojica, i da ih je dovoljno

pozvati. Nema potrebe za još nasilja. Ispričao je O’Keefeu obrise zapleta svog sljedećeg romana.

— Znači, ne o dečkima u Belfastu? — rekao je OKeefe. — Ne mogu dvaput furati isti zaplet, — rekao je Rowse. —

Izdavač to ne bi dopustio. Ovaj je o Americi. Pričali su čitavu noć, i pili. Rowseu je, bar što se tiče viskija,

glava bila od kamena, a i bolje da je tako. O’Keefe ga je pustio tek u zoru. U hotel se vratio pješice, da iz glave istjera viskijeve pare.

Drugi su pak obrađivali Kleista u napuštenom skladištu kamo su ga odveli nakon što je Rowse otišao iz kluba. Krupni ga je portir držao, a drugi se Palestinac služio raznim alatima. Uli Kleist je bio tvrd čovjek, ali su Palestinci o bolu učili u južnom Beirutu. Kleist je skupio svu snagu, ali je ipak progovorio prije zore. Kad se diglo sunce, pustili su ga da umre. Bilo je to željkovano oslobođenje. Onaj Irac iz muškog zahoda sve je to promatrao i slušao, i povremeno mu brisao krvava usta. O’Keefe mu je bio zapovjedio da dozna sve što Nijemac zna o Rowseovu boravku u Hamburgu. Kad je sve bilo gotovo, javio je sve što je doznao. Šef IRA-ine postaje na to je kimnuo glavom.

— I mislio sam da tu nije riječ samo o romanu, — rekao je. Kasnije je poslao brzojav čovjeku u Beču. Riječi su u njemu bile brižno odvagnute.

Kad je Rowse izišao iz O’Keefeova stana i pješice, kroz grad koji se budio, krenuo prema kolodvorskom hotelu, jedan se od njegovih pazitelja tiho ubacio iza njega. Drugi je držao stražu kod napuštenog skladišta, ali se nije umiješao.

Rowse je za ručak pojeo veliku pečenu kobasicu s obiljem slatke njemačke gorčice. Kupio ju je u Schnellimbissu, štandu na uglu gdje pripremaju ukusne kobasice za prizalogajiti ljudima kojima se žuri. Dok ju je jeo, iz kuta se usana obratio čovjeku što je sjedio do njega.

— Misliš da ti je OKeefe povjerovao? — upitao je McCready. — Možda jest. Objašnjenje je prilično uvjerljivo. Pisci trilera,

napokon, moraju ponekad istražiti čudne stvari na čudnim mjestima. Ali vjerojatno i sumnja. On nije glup.

— Što misliš, je li ti i Kleist povjerovao? Rowse se nasmijao. — Ne, ne Uli. On vjeruje da sam ja renegat, da sam postao

plaćenik, i da sad tražim oružje za nekog klijenta. Bio je previše pristojan da mi to kaže, ali na tu priču o skupljanju građe za roman on sasvim sigurno nije nasjeo.

— Ah, — rekao je McCready. — Možda nam se sinoć zaista posrećilo. Zaista si postigao da te opaze. Da vidimo hoćeš li u Beču otkriti još koji trag. Usput rečeno, već si rezervirao mjesto za avion sutra ujutro. Plati gotovinom na aerodromu.

* * *

Avion za Beč letio je preko Frankfurta i uzletio na vrijeme.

Rowse je bio u Club klasi. Nakon polijetanja, stjuardesa im je podijelila novine. Kako je let bio tuzemni, među njima nije bilo engleskih. Rowse je njemački jedva mucao i uspijevao dešifrirati naslove. Ali onaj koji je prekrivao skoro čitavu donju polovicu naslovne stranice Morgenposta nije ni trebalo dešifrirati.

Lice na slici imalo je zatvorene oči i bilo okruženo smećem. Naslov je glasio UBOJICA KRALJEVA DROGE PRONAĐEN MRTAV Podnaslov je rekao da su tijelo pronašla dva smetlara kraj kante za smeće u prolazu kraj luke. Policija je to ubojstvo smatrala

gangsterskim obračunom iz osvete. Rowse, međutim, ipak nije bio tako glup, a slutio je i da je intervencija SAS-ovih pazitelja možda mogla spasiti njegova prijatelja Nijemca.

Ustao je i zaputio se prolazom do nužnika Economy Classa. Negdje pri repu aviona bacio je novine u krilo zgužvanog muškarca što je čitao dodijeljeni mu magazin.

— Gade, — prosiktao je.

* * * Ponešto na Rowseovo iznenađenje, bojnik se Karjagin na

njegov poziv u sovjetsku ambasadu odazvao već od prvog pokušaja. Rowse mu se obratio na ruskom.

Vojnici SAS-a, a napose njegovi časnici, moraju biti stvorovi obdareni mnogim talentima. Kako se osnovna SAS-ova borbena postrojba sastoji od svega četvorice ljudi, od njih se očekuje zaista široka svestranost. Od te četvorice, svi moraju sjajno poznavati medicinu, svi moraju znati baratati radijem, a svi zajedno moraju poznavati nekoliko jezika, uz, dakako, sve raznovrsne borilačke vještine. Kako je njihova regimenta, osim što je obavljala svoje omiljene poslove u okviru NATO-a, djelovala i na Malaji, u Indoneziji, Omanu te Srednjoj i Južnoj Americi, najpoželjniji su jezici uvijek bili malajski, arapski i španjolski. Za ulogu u okviru NATO-a, najomiljenije je bilo poznavanje naravno ruskog, i jednog do dva saveznička jezika. Rowse je govorio francuski, ruski i irski gelski.

Da potpuni stranac nazove bojnika Karjagina u ambasadu, to i nije bilo tako čudno, ako ne smetnemo s uma njegovu usputnu zadaću da drži na oku bujicu molbi što su se slijevale u Omnipol, izlaz za češko oružje.

Državne su se molbe slale Husakovoj vladi u Prag. One ga nisu brinule. Druge, iz mnogo sumnjivijih izvora, stizale su u vanjski ured Omnipola, smješten u neutralnom Beču. Karjagin bi ih sve pregledao. Neke bi odobrio, neke bi poslao u Moskvu, da tamo odluče, na treće bi pak smjesta stavio veto. Pritom ipak nije rekao Moskvi da se na njegov sud moglo utjecati i velikodušnim bakšišem. Pristao je da se te večeri s Rowseom nađe u Sachersu.

Nije izgledao kao karikatura Rusa. Bio je uredan, njegovan, obrijan i nosio dobro skrojeno odijelo. A bio je i dobro poznat u tom slavnom restoranu. Glavni ga je konobar odveo do stola u kutu, podalje od orkestra i žamora glasova drugih gostiju. Sjeli su i naručili schnitzel sa suhim austrijskim crnim vinom.

Rowse mu je objasnio da skuplja informacije za svoj sljedeći roman. Karjagin ga je uljudno slušao.

— Ti američki teroristi... — rekao je kad je Rowse završio. — Fiktivni teroristi, — rekao je Rowse. — Naravno, ti fiktivni američki teroristi, što oni traže? Rowse mu je pružio otkucani list papira što ga je izvadio iz

unutrašnjeg džepa. Rus je pročitao popis, zadigao obrvu i vratio mu ga. — Nemoguće, rekao je. — Razgovarate s krivim čovjekom.

Zašto ste se obratili baš meni? — Jedan mi je prijatelj u Hamburgu rekao da ste vi krajnje

dobro obaviješteni. — Dopustite mi da promijenim pitanje Zašto ste se obratili

ikome? Zašto sve ne izmislite? Pa, na koncu konca, sve je to samo roman?

— Zbog autentičnosti, — odgovorio je Rowse. — Moderni romansijer ne smije nešto shvatiti krivo. Danas ne možete obmanuti čitatelje nečim nad čim će se cerekati i osmoškolac.

— Bojim se, gospodine Rowse, da ste svejedno došli na krivo mjesto. Na popisu su vam i artikli koji naprosto ne spadaju u klasu konvencionalnog naoružanja. Minirane aktovke, bombe usmjerenog djelovanja... to socijalistički blok naprosto ne daje. Zašto se u... u svom romanu... ne poslužite jednostavnijim oružjem?

— Zato što teroristi... — Fiktivni teroristi, — promrmljao je Karjagin. — Dakako, fiktivni teroristi, očito... hoću reći, oni koje mislim

staviti u knjigu... zato što oni kane napraviti diverziju koja bi zahvatila i Bijelu kuću. Za to nisu dovoljne samo puške kakve se mogu dobiti u svakoj teksaškoj oružarnici.

— Ali ja vam tu ne mogu pomoći, — rekao je Rus i obrisao usne. — Danas je zavladala glasnost. Oružje tipa mina s umjerenim djelovanjem, koje su i tako američka roba i ne mogu se dobiti...

— Ali postoji i njihova istočna kopija, — rekao je Rowse. — Nju može dobiti samo država od države, a i tada samo za

legitimne obrambene svrhe. Moja država nikad ne bi ni pomislila da nekom pribavi takav materijal, niti bi prijateljskoj državi odobrila njegovu isporuku.

— Primjerice Čehoslovačkoj. — Kao što rekoste, primjerice Čehoslovačkoj. — Pa ipak se to oružje pojavljuje u rukama izvjesnih

terorističkih grupa, — rekao je Rowse. — Recimo Palestinaca. — Moguće, ali ja nemam ni najblažeg pojma kako, — rekao je

Rus, i već htio ustati. — A sad, ako dozvolite... — Znam da puno tražim, — rekao je Rowse, — ali sam za svoje

traganje za autentičnošću odvojio i neka skromna istraživačka sredstva.

Zadigao je kut preklopljenih novina što su ležale na trećoj stolici kraj stola. Između stranica je počivala tanka bijela kuverta. Karjagin je sjeo, izvadio kuvertu i pogledao na njemačke marke u njoj. Zamišljeno se zagledao u njih, pa gurnuo kuvertu u unutrašnji džep sakoa.

— Kad bih bio na vašemu mjestu, i kad bih želio doći do izvjesnog materijala za prodaju američkim teroristima sasvim fiktivnim, naravno možda bih mogao otići do Tripolija i zatražiti razgovor s izvjesnim pukovnikom Hakimom alMansourom. A sad stvarno moram bježati. Lijep vam pozdrav, gospodine Rowse.

— Do sada sve po loju, — rekao je McCready dok su stajali jedan uz drugog u nužniku otrcanog bara kraj rijeke. Dva su narednika SAS-a potvrdila da još nijedan od njih nije dobio rep, jer da nije tako, taj se sastanak ne bi ni odigrao. — Mislim da bi trebalo poći.

— Što ćemo s vizom? — Libijski Narodni biro u Slieni vjerojatno bi bio najbolji. Ako

ti daju vizu bez odlaganja, to znači da su te već najavili. — Misliš da bi Karjagin javio Tripoliju? — upitao je Rowse. — O, mislim da da. Zašto bi ti inače savjetovao da pođeš

onamo? Da, Karjagin nudi svom prijatelju alMansouru priliku da te pogleda, i da malo dublje provjeri tu tvoju smiješnu priču. Sad već više nitko ne vjeruje u tu priču o skupljanju građe za roman. Prešao si preko prve prepreke. Sad zli momci počinju pomišljati da si renegat, i

da pokušavaš na brzaka okrenuti lovu radeći za nekakvu mračnu družbu američkih luđaka. AlMansour će, naravno, tražiti mnogo više od toga.

Rowse je odletio iz Beča u Rim a odatle na Maltu, dva dana kasnije.

— Nema potrebe da ih jurnjavom srušiš s nogu, — rekao je McCready. Rowse je Narodnom birou podnio molbu za vizu radi posjeta Tripoliju. Kao razlog je naveo prikupljanje građe za knjigu o zapanjujućem napretku što ga je ostvarila Narodna Jamahariva. Viza mu je stigla za dvadeset četiri sata.

Sutradan se Rowse ukrcao na avion Libijskog arapskog aerotransporta koji je letio iz Luge za Tripoli. Kad su se iza blistavog plavog Mediterana pojavile okernosmeđe obale Tripolitanije, Rowse je pomislio na pukovnika Davida Stirlinga i druge, Paddy Mayne, Jocka Lewisa, Reillvja, Almondsa, Coopera i ostale, prve SAS-ovce odmah nakon formiranja grupe, ljude koji su napadali i uništavali njemačke baze duž te obale više od desetljeća prije njegova rođenja.

A pomislio je i na McCreadyjeve riječi u zračnoj luci Luga, dok su dva pazitelja čekala u autu.

— Žao mi je, ali Tripoli je jedino mjesto na kojem te ne mogu pratiti. Tu gubiš našu podršku. Kad se nađeš tamo, bit ćeš prepušten samome sebi.

Baš kao i njegovi prethodnici iz 1941 od kojih neki još leže pokopani tu u pustinji, i on će otkriti da će u Libiji biti potpuno sam.

Avion se nagnuo na krilo i počeo spust prema zračnoj luci Tripoli.

Glava treća U prvi se čas činilo da neće biti problema. Rowse je sjedio u

dnu kabine, pa je iz aviona izišao među posljednjima. Krenuo je za drugim putnicima niza stube i stupio na blještavo sunce libijskoga jutra. S terase-vidikovca moderne bijele aerodromske zgrade, par ga je ravnodušnih očiju odabrao i onda se na njemu, dok je prelazio preko asfalta prema vratima Dolazaka, na trenutak zaustavio dvogled.

Nakon nekoliko sekundi ruka je odložila dvogled i onda se začulo nekoliko mirnih riječi promrmljanih na arapskom.

Rowse je ušao u klimatiziranu hladnoću terminala pa zauzeo mjesto na koncu repa ljudi što su čekali na pregled putnica. Crnookim službenicima za imigraciju nije se žurilo baš nimalo, nego su polako pregledavali sve stranice svih putnica, pa se svakom putniku zagledali u lice i dugo ga uspoređivali s fotografijom u putnici, a pritom pogledavali i u priručnik što su ga čuvali pod stolom, izvan pogleda. Vlasnici libijskih putnica stajali su u odvojenom redu.

Kraj su repa tvorila dvojica američkih naftnih inženjera, koji su letjeli u odjelu za pušače, a sad su bili iza Rowsea. Rowseu je trebalo dvadeset minuta da stigne do pasoškoga pulta.

Carinik u zelenoj odori uzeo mu je putnicu, pogledao je, pa zirnuo u neku bilješku ispod pulta. Ne promijenivši izraz, podigao je pogled i kimnuo nekom iza Rowsea. Netko ga je povukao za lakat. Okrenuo se. Još jedan u zelenoj odori, samo mlađi, uljudan no odlučan. Malo podalje stajala su dva naoružana vojnika.

— Biste li, molim vas, pošli sa mnom, — rekao je mladi carinik prihvatljivim engleskim.

— Nešto nije u redu? — upitao je Rowse. Ona su dva Amerikanca zamukla. U diktaturama, vađenje putnika iz repa za putnice najednom prekida svaki razgovor.

Mladi carinik njemu s boka pružio je ruku pod pult i uzeo Rowseov putnicu.

— Ovuda, molim, — rekao je. Dva su mu se vojnika primakla odostrag, svaki uz jedan lakat. Carinik je išao naprijed, Rowse ga je slijedio, a vojnici su išli na kraju. Skrenuli su iz glavne šalterske dvorane i krenuli dugim bijelih hodnikom. Pri njegovu kraju, lijevo, carinik je otvorio vrata i dao Rowseu znak da uđe. Vojnici su se postavili s obje strane vrata.

Časnik je pošao za Rowseom i zatvorio vrata. Bila je to bijela, gola soba s rešetkama na prozorima. U sredini joj je stajao stol, i uza nj dvije, sučelice postavljene stolice, i više ništa. Na zidu je visio portret Moamara Gaddafija. Rowse je sjeo na jednu stolicu časnik je sjeo njemu sučelice i dao se u pomno razgledavanje putnice.

— Nije mi jasno što nije u redu, — rekao je Rowse. — Vizu mi je jučer izdao vaš Narodni biro u Slieni. Valjda je u redu?

Časnik je samo napravio mlitavi znak rukom, koji je Rowseu rekao da ušuti. Što je on i učinio. Zazujala je muha. Prošlo je pet minuta.

Rowse je čuo kako mu se iza leđa otvaraju vrata. Mladi je časnik podigao pogled, pa skočio na noge i pozdravio po vojnički. A onda je, bez ijedne riječi, izišao iz sobe.

— I tako, gospodine Rowse, napokon ste stigli. Glas je bio dubok i moduliran, a engleski je bio kakav se može

naučiti samo u kojoj od boljih britanskih javnih škola. Rowse se okrenuo. Nije dopustio da mu se na licu pojavi i trag prepoznavanja, no slike je tog čovjeka gledao satima dok ga je McCready pripremao za misiju.

— On je okretan, i visoko obrazovan našom zaslugom, — bio mu je rekao McCready. — Osim toga je sasvim bezobziran i vrlo smrtonosan. Čuvaj se Hakima alMansoura.

Libijski šef Inozemne obavještajne bio je mnogo mladolikiji nego na slikama, jedva stariji od samoga Rowsea. Trideset tri, pisalo je u dosjeu.

* * *

Godine 1969. Hakim alMansour je bio petnaestgodišnji školarac

koji je pohađao javnu školu Harrow kraj Londona, kao sin i nasljednik silno bogatog dvorjanina i povjerenika libijskoga kralja Idrisa.

Baš je te godine družina radikalnih mladih časnika, na čelu s nepoznatim pukovnikom beduinskog porijekla, koji se zvao Gaddafi, izvela državni udar dok je kralj bio u inozemstvu, i tako ga srušila. Potom su smjesta objavili osnivanje Narodne Jamahariye, socijalističke republike. Kralj i njegova svita sklonili su se, s pozamašnim bogatstvom, u Genevu i zatražili od Zapada pomoć za povratak na vlast. Nisu je dobili.

Mladi je Hakim bio oduševljen preokretom zbivanja u domovini, o čemu njegov otac nije znao ništa. On je već bio osudio i oca i čitavu njegovu politiku, zato što su samo godinu dana prije toga

njegovu mladu maštu zapalili neredi i skororevolucija radikalnih studenata i radnika u Parizu. Nije nepoznat slučaj da se strastvena mladost okreće radikalnoj politici, pa je tako i taj harrowski školarac doživio obraćenje svom dušom i tijelom. Brzopleto je počeo bombardirati libijsku ambasadu u Londonu zahtjevima da mu se dopusti odlazak s Harrowa i povratak u domovinu, eda bi se uključio u socijalističku revoluciju.

Njegova su pisma primana na znanje, njegovi zahtjevi odbijani. Jedan je diplomat, međutim, pobornik staroga režima, o svemu dojavio alMansouru starijem u Genevi. Nakon toga je uslijedila plamena svađa između oca i sina. Dječak se nije htio odreći svojih ideala. Sa sedamnaest godina, zato što su mu presušila sredstva, Haikim alMansour je morao prije vremena otići s Harrowa. Godinu se dana skitao po Evropi i pokušao uvjeriti Tripoli u svoju lojalnost, ali je stalno nailazio na odbijanje. Godine 1972. je tobože promijenio poglede, pomirio se s ocem, pa se u Genevi pridružio dvoru u izgnanstvu.

Dok je boravio tu, doznao je za detalje urote većeg broja bivših časnika Britanskih specijalnih snaga, novčano potpomognutih od financijskog kancelara kralja Idrisa. Njezin je cilj bio izvođenje protuudara kojim bi se srušio Gaddafi, a započeo bi se komandoskim napadom na libijsku obalu s broda Leonardo da Vinci, koji bi isplovio iz Genove. Cilj je napada bila provala u glavni zatvor u Tripoliju, takozvani Tripolski Hilton, i puštanje na slobodu svih poglavica pustinjskih kIanova koji su podržavali kralja Idrisa i gnušali se Moamara Gaddafija. Oni bi se potom raštrkali na sve strane, podigli svoja plemena i srušili uzurpatora. Hakim alMansour je smjesta čitav taj pIan razotkrio libijskoj ambasadi u Parizu.

Ustvari je čitav taj pIan već bila otkucala američka CIA koja će zbog toga kasnije požaliti, a talijanske su snage, na američki zahtjev, onemogućile njegovu provedbu. Ipak je alMansouru njegova gesta privrijedila dug razgovor u pariškoj ambasadi.

On je već bio naizust naučio većinu Gaddafijevih smušenih govora i popamtio njegove ćaknute ideje, i njegovo je oduševljenje na službenika s kojim je razgovarao ostavilo dojam dovoljno dubok da

mladom gorljivcu pribavi put kući. Dvije godine kasnije bio je dodijeljen obavještajnoj služi ili Mukhabaratu.

Gaddafi se osobno upoznao s mladim čovjekom i za nj se vezao, pa ga unaprijedio i više nego što bi odgovaralo njegovim godinama. Između 1974. i 1984. alMansour je za Gaddafija u inozemstvu izveo čitav niz vlažnih poslova, jer je bez muke prolazio kroz Britaniju, Ameriku i Francusku, gdje su jako cijenili njegovo tečno vladanje jezicima i uglađenost, ali isto je tako prolazio i kroz teroristička gnijezda Srednjega Istoka, gdje bi se pretvarao u potpunog Arapina. On je osobno izveo tri atentata na Gaddafijeve političke protivnike u inozemstvu, te se čvrsto povezao s PLO-om, i tako postao bliskim prijateljem i štovateljem Abu Hassana Salameha, pIanera i mozga Crnoga rujna, kojemu je i tjelesno vrlo sličio.

Samo ga je jaka prehlada spriječila da se pridruži Salamehu u njegovoj igri skvoša u zoru onoga dana 1979. kad je izraelski Mossad napokon uspio pronaći čovjeka koji je smislio pokolj njihovih atletičara na münchenskoj olimpijadi i raznio ga na komade. Telavivska kidon ekipa nije nikad doznala kako je bila blizu tome da jednom bombom odnese dvije slične ptičice.

Godine 1984. Gaddafi ga je promaknuo u vođu svih inozemnih terorističkih operacija. Dvije godine kasnije američke su bombe svele Gaddafija na nervnu ruševinu. Gaddafi je želio osvetu, i alMansourov je posao bio da mu je i pribavi i to brzo. Britanski dio posla nije bio nimalo problematičan ljudi iz IRA-e, koje je privatno smatrao životinjama, uzorat će u Britaniji trag krvi i smrti samo ako budu imali čime. Problem je bio pronaći ljude koji će to isto učiniti u Americi. A sad se tu stvorio taj mladi Britanac, koji je možda bio renegat, a možda i ne...

— Moja viza je, ponavljam, savršeno u redu, — rekao je Rowse indignirano, — pa smijem li onda pitati što se to zbiva?

— Naravno, gospodine Rowse, a odgovor je jednostavan. Mi vam ne dopuštamo da uđete u Libiju.

AlMansour je prešao na drugi kraj sobe i zagledao se kroz prozor u hangare za održavanje zrakoplova,

— Ali zašto? — upitao je Rowse. — Ovu su mi vizu izdali jučer, i savršeno je u redu. A ja bih želio samo skupiti građu za neke dijelove svog sljedećeg romana.

— Molim vas, gospodine Rowse, poštedite me zapanjene nedužnosti. Vi ste bivši vojnik Britanskih specijalnih snaga, koji se prividno posvetio pisanju. A sad se najednom stvorite tu i velite kako u svojoj sljedećoj knjizi želite opisati našu zemlju. Iskreno da vam velim, čisto sumnjam da će vaš opis moje zemlje biti jako laskav, a naš libijski narod, avaj, ne posjeduje vaš britanski smisao za samosprdanje. Ne, vi gospodine Rowse, ne možete ostati. Idemo, otpratit ću vas natrag do aviona.

Uzviknuo je na arapskom neku zapovijed, i vrata su se otvorila. Ušla su dva vojnika. Jedan je dohvatio Rowseovu torbu. AlMansour je sa stola dohvatio putnicu. Drugi je vojnik odstupio i pustio civile da prođu.

AlMansour je poveo Rowsea raznim hodnicima i izveo ga na sunce. Libijski je putnički avion stajao spreman za polijetanje.

— Moja torba, — rekao je Rowse. — Već je ukrcana, gospodine Rowse. — Smijem li znati s kim sam to razgovarao? — upitao je

Rowse. — Ma ni slučajno, dragi moj druškane. Zovite me naprosto...

gospodin Aziz. A sad, kamo ćete sada poći nastaviti sa skupljanjem građe?

— Nemam pojma, — odgovorio je Rowse. Čini mi se da sam stigao do kraja puta.

— Onda malo predahnite, — rekao je alMansour. — Uzmite si kratki odmor. Zašto ne biste odletjeli na Cipar? Krasan otok. Ja osobno u ovo doba godine dajem svaku prednost hladnom zraku gorja Troodos. Odmah kraj Pedhoulasa u dolini Marathassa nalazi se dražesni stari hotelčić zvan Apollonia. Mogu vam ga preporučiti. Tamo odsijedaju tako zanimljivi ljudi. Sretan vam put, gospodine Rowse.

Sretni je slučaj htio da ga je jedan od narednika SAS-a opazio kako prolazi kroz zračnu luku Luga. Nisu mu se nadali tako skoro. Obojica su spavala u istoj sobi u aerodromskom hotelu, smjenjujući se

u dvorani za dolaske, tako da su četiri sata bili na dužnosti, a četiri slobodni. Čovjek koji je bio dežuran baš je čitao sportski magazin kad je opazio Rowsea kako izlazi iz carinarnice, s kovčegom u jednoj, i torbom u drugoj ruci. Ne podigavši glavu, pustio je Rowsea da prođe i opazio kako prilazi blagajni ispod znaka Cyprus Airwaysa. Potom je preko zidnog telefona probudio kolegu. A kolega je digao McCreadyja u njegovu hotelu.

— Kvragu, — opsovao je McCready. — Za kog se vraga vratio tako brzo?

— Pojma nemam, gazda, — rekao je narednik, — ali mi Danny veli da se raspituje na šalteru Cyprus Aira.

McCready se nad svime ljutito zamislio. Bio se nadao da će Rowse ostati u Tripoliju nekoliko dana, te da će ga zbog njegove maskirne priče o traženju sofisticiranog oružja za hrpu fiktivnih američkih terorista na koncu uhititi, nakon čega će ga ispitati sam alMansour. Sad se, međutim, činilo da su ga izbacili. Ali zašto Cipar? Da se Rowse nije oteo vlasti? Morao je nekako doći do njega i otkriti što se dogodilo u Tripoliju. Ali Rowse nije uzeo sobu ni u jednom hotelu, gdje bi mu se moglo potajno prići i primiti izvještaj o stanju zbivanja. On nastavlja put. Možda misli da ga sad već nadziru zli momci...

— Bili, — rekao je preko linije, — reci Dannyju da ostane uz njega. Kad se horizont očisti, otiđi do blagajne Cyprus Aira i pokušaj otkriti kamo to lete. Onda rezerviraj mjesto za nas dvojicu za isti avion, i još dva za sljedeći, za slučaj da ne stignem na vrijeme. Stižem čim stignem.

U to je večernje doba dana promet bio silno gust, i u času kad je McCready stigao u zračnu luku Luga večernji je avion za Nicosiju već bio otišao i sa sobom odnio Rowsea i Dannyja. Sljedeći polijeće tek sutra. Sad je i McCready uzeo sobu u obližnjem hotelu. U ponoć ga je nazvao Danny.

— Zdravo, striko. Sad sam u aerodromskom hotelu u Nicosiji. Strina je već u krevetu.

— Sigurno je umorna, — rekao je McCready. — Je li hotel u redu?

— Aha, sjajan. Dobili smo super sobu. Šesto deset.

— O, jako mi je drago. Kad stignem, vjerojatno ću i ja odsjesti tu. I kako vam je dosad?

— Super. Strina je za sutra unajmila auto. Mislim da idemo u brda.

— O, pa to je krasno, — rekao je McCready srdačno svom nećaku s druge strane istočnog Mediterana. — A da rezervirate sobu i za mene? Pridružit ću vam se čim stignem. Laka ti noć, mali moj.

Spustio je slušalicu. — Guzan sutra ide u brda, — rekao je smračeno. — Kog je to

vraga doznao za te stanke u Tripoliju? — To ćemo doznati sutra, gazda, — odgovorio je Bili. —

Danny će ostaviti poruku na uobičajenomu mjestu. Budući da nikad nije vidio nikakva smisla u gubljenju vremena

prikladnog za krepko spavanje, Bili se okrenuo i za pola minute zaspao. U njegovu poslu čovjek nikad ne zna kad će to sljedeći put moći učiniti.

McCreadyjev avion iz Luge dotakao je pistu zračne luke ciparske prijestolnice malo poslije jedanaest, jer je izgubio sat vremena zbog promjene satne zone. Držao se podalje od Billa, iako su izišli iz istog aviona i istim se autobusom odvezli do aerodromskog hotela. McCready se smjestio u baru pri ulazu, a Bili pošao u sobu 610.

Unutra je baš bila sobarica. Bili joj je kimnuo glavom i nasmiješio se, objasnio da je zaboravio britvicu, pa pošao u kupaonicu. Danny je svoj izvještaj ostavio zalijepljen s donje stranice vodokotlića. Izišao je iz kupaonice, još jednom kimnuo sobarici, podigao britvicu što ju je izvadio iz džepa, i u odgovor bio nagrađen smiješkom. Potom se spustio dolje.

Primopredaju su obavili u muškom zahodu kraj predvorja. McCready se povukao u kabinu i pročitao izvještaj.

Zapravo je bolje da Rowse nije ni pokušao uspostaviti kontakt. Prema Dannyjevu izvještaju, nedugo nakon što se Rowse pojavio iz carinarnice u Lugi, za njim je krenuo i njegov rep, žućkasti mladić u žućkastosmeđem odijelu. Libijski je agent pokrivao Rowsea sve dok avion Cyprus Airwaysa nije poletio za Nicosiju, ali se nije i ukrcao. Drugi je rep, vjerojatno dozvan iz libijskog Narodnog biroa u Nicosiji, već čekao u nicosijskoj zračnoj luci i slijedio Rowsea sve do hotela,

gdje je u auli proveo noć. Rowse je možda opazio obojicu, ali to ničim nije odao. Danny je opazio obojicu, i ostao duboko u pozadini.

Rowse je zamolio recepciju da mu unajmi auto za sedam ujutro. Mnogo kasnije i Danny je učinio isto. Rowse je osim toga zatražio i kartu otoka i posavjetovao se s recepcionerom glede najbolje rute do Troodosa.

U posljednjem je pasusu izvještaja Danny javio da će iz hotela otići u pet, parkirati se na mjestu odakle se vidi jedini izlaz iz parkirališta, i pričekati da se Rowse pojavi. On nije mogao znati hoće li libijski rezident pratiti Rowsea čitavim putem u brda ili ga samo ispratiti. On će ga se sam držati što bliže bude mogao, pa će nazvati recepciju kad se Rowse negdje usidri a on uspije doći do javne govornice, i zatražit će gospodina Meldruma.

McCready se vratio u aulu i s jednog od javnih telefona kratko nazvao britansku ambasadu. Nekoliko trenutaka kasnije već je razgovarao sa SIS-ovim šefom postaje, što je bio važan položaj s obzirom na britanske baze na Cipru i blizinu Libanona, Sirije, Izraela i palestinskih uporišta preko mora. McCready je svog kolegu poznavao još iz zajedničkih dana u Londonu, pa je uskoro dobio što je tražio neoznačeni automobil s vozačem koji tečno govori grčki. Stići će za manje od sat vremena.

Poziv je za gospodina Meldruma stigao u dva i deset. McCready je preuzeo slušalicu iz ruke recepcionera. Još jednom je to bila rutina stric-nećak.

— Halo, mali moj, kako je? Kako mi je drago što te čujem. — Bok, striko. Strina i ja smo svratili na ručak u krasan hotel,

visoko u brdima kraj sela Pedhoulasa. Zove se Apollonia. Mislim da bi mogla tu i ostati, tako je lijepo. S autom je bilo problema, pa sam ga odvezao u garažu u Pedhoulasu koju vodi gospodin Demetriou.

— Nije važno. A kako masline? — Nema tu maslina, striko. Samo voćnjaci jabuka i višanja.

Masline rastu samo dolje u ravnici. McCready je spustio slušalicu i krenuo prema zahodu. Bili je

pošao za njim. Pričekali su da se udalji jedini drugi gost, pogledali da nema koga u kabinama, pa porazgovarali.

— Gazda, je li s Dannyjem sve u redu?

Naravno. Slijedio je Rowsea sve do hotela visoko u gorju Troodosu. Čini se da je Rowse odlučio odsjesti. Danny je u selu, u garaži kod Demetrioua. Tu će nas čekati. Libijski rep, onaj maslinaste kože, ostao je dolje kad se uvjerio da je Rowse krenuo kamo treba.

Auto će tu biti uskoro. Hvataj torbu i kreći. Čekaj nas pola milje dalje.

Pola sata kasnije auto se gospodina Meldruma stvarno pojavio bio je to Ford Orion izgreban na nekoliko mjesta, kakva su na Cipru jedino i mogla biti neobilježena kola. Vozač je bio budni mladi pripadnik nicosijske postaje. Zvao se Bertie Marks i tečno je govorio grčki. Pokupili su Billa iz hladovine stabla uz cestu i krenuli prema brdima na jugozapadu. Bila je to duga vožnja. Prije nego što su ušli u slikovito selo Pedhoulas, srce proizvodnje višanja na gorju Troodos, već se počeo spuštati i sumrak.

Danny ih je čekao u kafiću preko puta garaže. Siroti gospodin Demetriou još nije uspio popraviti unajmljeni automobil Danny je sabotažu izveo tako da osigura pola dana popravljanja.

Pokazao je na Hotel Apolloniju pa su on i Bili profesionalnim okom, u sve slabijem svjetlu, pregledali okoliš. Odlučili su se na padinu brda s druge strane doline, nasuprot sjajnoj terasi hotelskog restorana, podigli torbe i nečujno nestali u višnjiku. Jedan je od njih ponio i vokitoki što ga je Marks donio iz Nicosije. Drugi će ostati kod McCreadyja. Dva su SIS-ovca u selu pronašli manju i manje pretencioznu tavernu pa u njoj uzeli sobe.

* * *

Rowse je stigao u vrijeme ručka nakon ugodne i ležerne vožnje

od aerodromskog hotela. Pretpostavljao je da ga slijede SAS-ovi pazitelji, a izvjesno se tome i nadao.

Prošlo se veče na Malti namjerno vukao kroz pasoške i carinske formalnosti. Svi su ih putnici, osim jednoga, obavili prije njega. Zaostao je samo onaj žućkasti mladić iz libijskog Mukhabarata. Baš je tada shvatio da mu je Hakim alMansour prikvačio rep. U malteškoj šalterskoj dvorani nije pogledom tražio narednike SAS-a, i nadao se da mu neće pokušati prići.

Tripolski se rep nije ukrcao na avion za Nicosiju, pa je pretpostavio da ga tamo već čeka drugi. A tako je i bilo. Rowse se ponašao savršeno prirodno i spavao slatko. Opazio je da mu se Libijac otkvačio na cesti što je vodila od kompleksa nicosijske zračne luke, i nadao se mu je negdje za leđima neki SAS-ovac. Nije se nimalo žurio, ali se nijednom nije osvrnuo niti pokušao uspostaviti kontakt, jer je u brdima mogao biti postavljen drugi Libijac.

U Apolloniji je ostala jedna slobodna soba, pa ju je uzeo. Možda se to alMansour pobrinuo da bude, no možda i ne. Bila je to udobna soba iz koje je pucao zgromljujući pogled preko doline na padinu prekrivenu višnjama tek izašlim iz cvata.

Ručao je lagano ali krepko mjesni janjeći lonac, sprao ga niz grlo laganim crnim vinom Omhodos, poslije čega je došlo svježe voće. Hotel je zapravo bio stara gostionica, no temeljito restauriran i moderniziran, a nešto mu je bilo i dodano, kao primjerice ta prigrađena terasa podignuta na stupove nad dolinom, stolovi su bili postavljeni široko razmaknuto pod ispruganom ceradom. Od gostiju koji su u njemu bili, malo ih se pojavilo na ručku. U kutu je, sam za stolom, sjedio postariji muškarac gavranski crne kose koji se konobaru obraćao mumljavim engleskim, kao i nekoliko parova, očito Ciprana, koji su možda naprosto svratili na ručak. Kad je ušao na terasu, s nje je upravo izlazila vrlo lijepa mlada žena. Rowse se okrenuo da je pogleda bila je zaista od onih za kojima se glava sama okreće, a s onakvom grivom kukuruznozlatne kose skoro sigurno nije bila Ciparka. Opazio je, dok ga je jedan od tri konobara vodio k njegovu stolu, kako je sva trojica ispraćaju kIanjanjem punim divljenja.

Poslije ručka je otišao u svoju sobu i malo otkunjao. Ako je alMansourova komplicirana aluzija značila da je u igri, on je sad mogao još samo gledati i čekati. Učinio je sve što mu je rečeno. Sad su na potezu, ako ga uopće bude, bili Libijci. Pritom se samo nadao, ako stvarno zagusti, da će ipak odnekud dobiti podršku.

* * *

U trenutku kad se probudio iz drijema, njegova je podrška već

zaista bila na svome mjestu. Dva su narednika pronašla malu kamenu

kolibu među višnjama na obronku nasuprot hotelskoj terasi. Kad su pažljivo uklonili jedan kamen iz zida što je gledao na dolinu, dobili su krasan otvor za promatranje hotela s udaljenosti od šest stotina metara. Njihovi jaki dvogledi primakii su terasu na udaljenost od svega šest metara.

Sumrak se već počeo produbljivati kad su nazvali McCreadyja i uputili ga kako da s druge strane brda priđe njihovu skrovištu. Marks je vozio prema uputama, najprije iz Pedhoulasa, a zatim dvjema koloderinama sve dok nisu pred sobom na putu ugledali Dannyja.

McCready je izišao iz kola pa krenuo za Dannyjem zavijutkom brda i nestao u višnjiku, tako da su mogli prići kolibi a da se to s druge strane doline i ne opazi. Bili je predao McCreadyju svoj noćni dalekozor, koji je pojačavao sliku.

Na terasi su se počela paliti svjetla, prsten obojenih žarulja ovješen rubom prostora za večeravanje, a na svakom je stolu bila svijeća u malom svijećnjaku.

— Za sutra će nam, gazda, trebati odjeća cipranskog seljaka, — promrmljao je Danny. — Ne možemo se ovako odjeveni dugo skitati brdom.

McCready je zabilježio u pamćenje da sutra ujutro pošalje Marksa u selo, udaljeno nekoliko milja, da kupi platnenu bluzu i hlače, u kakvima su vidjeli seljake da rade uz cestu. Uz malo sreće, u toj ih kolibi nitko neće uznemiravati, u svibnju je već kasno za prskanje cvata i još rano za berbu. A koliba je bila očito napuštena, i krov joj se napol urušio. Posvuda je bila prašina uza zid je bilo prislonjeno nekoliko motika i trnokopa slomljenih držala. Narednicima SAS-a, koji su znali ležati tjednima među promočenim otpadom obronaka u Ulsteru, tu je bilo kao u hotelu s četiri zvjezdice.

— Bome, — promrmljao je Bili, nakon što je prihvatio dvogled, — sočan komadić. Proslijedio je dalekozor McCreadyju.

Mlada je žena na terasu ušla iz dubine hotela. Ozareni ju je konobar odveo do njezina stola. Na sebi je imala jednostavnu no elegantnu bijelu haljinu, odjevenu na zlaćanu opaljenost. Plava joj je kosa padala na ramena. Sjela je i očito naručila piće.

— Dajte, dečki, mislite na posao, — progunđao je McCready. — Gdje je Rowse?

Narednici su se nacerili. — O, da, on. Red prozora iznad terase. Treći prozor desno. McCready je zakrenuo dalekozor. Ni na jednom prozoru nisu

bile navučene zavjese. Iza nekoliko su gorjela svjetla. McCready je ugledao priliku, golu no s ručnikom oko pasa, kako izlazi iz tuškabine i prolazi kroz sobu. Bio je to Rowse. Do sada sve u redu. Ali se još nije pojavio nijedan od zlih momaka. Na terasi su još dva gosta zauzela mjesta bucmasti levantinski poslovni čovjek s blistavim prstenjem na objema rukama, te postariji muškarac koji je sjedio sam u kutu terase i proučavao jelovnik. McCready je uzdahnuo. U njegovu je životu bilo užasno puno čekanja, no on ga je i dalje mrzio iz dna duše. Vratio je dalekozor i pogledao na sat. Sedam i petnaest. Pričekat će još dva sata prije nego što se s Marksom vrati u selo na večeru. A narednici će bdjeti čitavu noć. To im je od svega išlo najbolje izuzmemo li nasilno fizičko djelovanje.

* * *

Rowse se obukao i pogledao na sat. Sedam i dvadeset.

Zaključao je sobu i spustio se na terasu da prije večere nešto popije. A na obzoru se sunce već spustilo ispod gorja, kupajući drugu stranu doline gustom tminom, dok je silhueta brda bila briljantno osvijetljena iz pozadine. Paphos na obali još će čitav sat, zahvaljujući suncu, uživati u toploj večeri kasnog proljeća.

Na terasi je bilo troje ljudi onaj debeljko mediteranska izgleda, onaj stari s neuvjerljivo crnom kosom i žena. Ona mu se okrenula leđima, zagledana u prizor s druge strane doline. Rowseu je prišao konobar. Rowse je kimnuo glavom prema stolu uz ženin, uz balustradu terase. Konobar se nacerio i požurio mu izvršiti želju. Rowse je naručio grčki liker ouzo i vrč mjesne izvorske vode.

Dok je sjedao, ona ga je pogledala postrance. On je kimnuo glavom i promrmljao Veče. Ona mu je odgovorila kimanjem glave i nastavila zuriti u sve mračniju dolinu. Stigao je i ouzo i on se zagledao u dolinu. Nakon nekog je vremena rekao:

— Mogu li vam predložiti zdravicu? Ona se iznenadila.

— Zdravicu? Pokazao je čašom prema gorju nalik stražarima ogrnutima u

sjene, koji su ih okruživali sa svih strana, kao i prema prosutom blistavonaračastom smiraju iza njih.

— Spokoju, i nebeskoj ljepoti. Ona mu je odgovorila polusmiješkom. — Spokoju, — rekla je ona i otpila gutljaj suhog bijelog vina.

Konobar je donio dva jelovnika. Za odvojenim su stolovima oboje proučavali menije. Ona je naručila brdsku pastrvu.

— Ne mogu ni ja naručiti ništa bolje. Meni isto, molim vas, — rekao je Rowse konobaru. Konobar se udaljio.

— Večerate sami? — upitao je Rowse tiho. — Da, sama, odgovorila je ona oprezno. — I ja također, — rekao je on — i to me brine, jer sam ja

bogobojazan čovjek. Ona se zbunjeno namrštila. — Kakve to veze ima s Bogom? — On je shvatio da joj izgovor

nije britanski. U glasu joj se osjećalo prigušeno unjkanje. Amerikanka? Pokazao je preko terase.

— Pogled, mir, pIanine, sunce na umoru, veče. On je sve to stvorio, ali sigurno ne zato da bi čovjek večerao sam.

Ona se nasmijala i bljesnula čistim bijelim zubima na sunčano zlatnom licu. Pokušaj ih nasmijati, govorio mu je tata one vole da ih se nasmijava.

— Mogu li vam se pridružiti? Samo na večeri? — Zašto ne? Samo na večeri. Dohvatio je čašu, pa promijenio stol i sjeo joj sučelice. — Tom Rowse, — rekao je. — Monica Browne, — odgovorila je ona. Pričali su bili su to uobičajeni sitni razgovori. On joj je objasnio

da je pisac umjereno uspješnog romana, te da se bavi terenskim istraživanjem za svoju sljedeću knjigu, koja će se baviti levantinskom i srednjoistočnom politikom, i tako je zaključio dovršiti svoju turneju istočnim Sredozemljem kratkim predahom u ovom hotelu, koji mu je bio preporučio prijatelj zbog dobre kuhinje i mira.

— A vi? — upitao je.

— Ništa tako uzbudljivo. Ja uzgajam konje. Bila sam tu da kupim tri čistokrvna pastuha, i sad se trebaju srediti svi izvozni papiri, i tako... — Slegnula je ramenima. — Treba nečim ubiti vrijeme. Pa sam mislila da će mi biti ljepše tu nego da se kuham u luci.

— Pastusi? Na Cipru? — upitao je on. — Ne, u Siriji. Prodaja godišnjaka u Harni. Čista arapska grla.

Najbolja. Je li vam poznato da su svi trkaći konji u Britaniji krajnji potomci tri arapska konja?

— Samo tri? Ne, nisam znao. Ona je konjima bila upravo oduševljena. Doznao je i da je udana

za mnogo starijeg bojnika Erica Brownea, te da zajedno posjeduju i vode rasplodnu konjušnicu u Ashfordu. Porijeklom je inače iz Kentuckyja, i baš je tu stekla znanje o punokrvnim grlima i konjskim trkama. On je pak Ashford poznavao tek izdaleka znao je da je to gradić u Kentu na putu od Londona za Dover.

Stigle su i pastrve, ukusno ispečene na roštilju, na vatri od drvenog ugljena. Poslužene su s mjesnim suhim bijelim vinom iz doline Marathassa. A u hotelu, iza vrata što su se otvarala na terasu, u bar su ušla trojica muškaraca.

— Koliko ćete još morati čekati? — upitao je Rowse. — Na pastuhe?

— Mogli bi stići svaki čas, bar se tako nadam, i brinem se zbog njih. Možda sam trebala ostati s njima u Siriji. Tako su strašno jogunasti. U prijevozu postaju jako nervozni. Ali je moj transportni agent tamo jako dobar. Javit će mi kad stignu, pa ću ih ja osobno prevesti u Britaniju.

Ljudi u baru su popili svoje piće, pa su ih izveli na terasu do stola. Rowse je uhvatio slutnju njihova izgovora. Podigao je prema ustima mirnu ruku i u njoj vilicu s pastrvom.

— Reci tom svom da donese još rundu istog, — rekao je jedan od došljaka.

A s druge je strane Danny rekao tiho — Gazda. McCready je poskočio na noge i prišao malom otvoru u

kamenom zidu. Danny mu je predao dalekozor i odmaknuo se. McCready je izoštrio sliku i ispustio dug uzdah.

— Ma svega ti, — rekao je. Vratio je dogled. Vi nastavite, a ja se vraćam s Marksom da nadzirem ulaz u hotel. Bili, ti pođi sa mnom.

U tom je trenutku na obronku bilo već tako mračno da su se mogli vratiti do parkiranog automobila bez straha da će ih netko vidjeti s druge strane doline.

* * *

A na terasi je sve Rowseovo zanimanje i dalje zaokupljala

Monica Browne. Jedan mu je pogled rekao sve što je trebao znati. Dva Irca koje još nikad nije vidio. A treći, i očito vođa grupe, bio je Kevin Mahoney.

Rowse i Monica Browne otklonili su desert i naručili kavu. S njom su dobili male ljepljive slatkiše. Monica je odmahnula glavom.

— Nije dobro za figuru, nije dobro uopće, — rekla je. — A vašoj se ne bi smjelo nipošto nauditi, jer stvarno ruši s

nogu, — rekao je Rowse. Ona je smijehom odbila kompliment, ali joj očito nije bio mrzak. Nagnula se prema njemu. U odsjaju je svijeće Rowseu upao kratak ali vrtoglav pogled u udubinu između njenih punih njedara.

— Poznajete te ljude? — upitala je zainteresirano. — Ne, nikad vidio, — odgovorio je Rowse. — Jedan od njih stalno pilji u vas. Rowse se se nije želio okrenuti i pogledati ih, ali nakon te bi

opaske bilo sumnjivo to ne učiniti. Mračno no pristalo lice Kevina Mahoneyja bilo se zalijepilo za njega. Kad se okrenuo, Mahoney se nije potrudio skrenuti pogled. Pogledi su im se susreli. Rowse je poznavao taj pogled. Zbunjenost. Nelagoda. Kad ti se čini da si čovjeka već negdje vidio, ali ne znaš gdje da ga smjestiš. Rowse se opet okrenuo Monici.

— Ma kakvi. Potpuni neznanci. — Onda su to vrlo nepristojni neznanci. — Prepoznajete im izgovor? — upitao je Rowse. — Irski, — odgovorila je ona. — Sjeverni irski. — Gdje ste to naučili prepoznavati irske izgovore? — upitao je.

— Na konjskim trkama, naravno. Taj ih je sport pun. Ali sada, bilo je zaista lijepo, Tom, ali ćete mi oprostiti što se sad moram povući.

Ustala je. Rowse je učinio isto, i osjetio kako mu se leteće sumnje povlače.

— Slažem se, — odgovorio je. — Bila je to prekrasna večera. Nadam se da ćemo opet jesti zajedno.

Potražio je neki znak želje da je otprati, ali ga nije bilo. Imala je trideset i koju, bila je svoja žena i nimalo glupa. Da je to željela, sigurno bi mu dala neki sitan znak. Ako ga nema, bilo bi glupo sve pokvariti. Uputila mu je blistav pogled i počistila se s terase. Rowse je naručio još jednu kavu, pa se okrenuo od irskog trija I zagledao preko mračnih pIanina. Uskoro ih je čuo kako se povlače u bar i svom viskiju.

— Rekao sam vam da je tu čarobno, — rekao mu je za leđima duboki, kultivirani glas.

Hakim alMansour, lijepo odjeven kao i uvijek, kliznuo je u slobodnu stolicu i gestom naručio kavu. S druge strane doline Danny je položio dalekozor i uzbuđeno progovorio u vokitoki. McCready ga je poslušao u Orionu parkiranom uz cestu, malo podalje od Apollonijina glavnog ulaza. Nije vidio Libijca da ulazi, ali je on možda u hotelu bio već satima.

— Drži me u toku, — rekao je Dannyju. — Zaista jeste, gospodine Aziz, — odgovorio je Rowse hladno,

— i zaista jest. Ali ako ste željeli razgovarati sa mnom, zašto ste me izgnali iz Libije?

— O, molim vas, ne izgnali, ironično je zaunjkao alMansour. Samo smo vas odbili primiti. A, eto, razlog je bio što sam želio s vama razgovarati sasvim privatno. Čak i u mojoj domovini postoje neke formalnosti, zapisnici koje treba napraviti, radoznalost pretpostavljenih koju treba zadovoljiti. A tu... ništa osim mira i tišine.

A i prilika, pomislio je Rowse, da se obavi tiha likvidacija, te da se ciparskim vlastima prepuste sva objašnjenja o britanskom lešu.

— Dobro, — odgovorio je on, — onda vam moram zahvaliti što ste se ljubazno odazvali mojoj molbi za pomoć u skupljanju građe.

Hakim alMansour se tiho nasmijao.

— Mislim da bi već bilo vrijeme da prekinemo s tom glupošću, gospodine Rowse. Vidite, prije nego što su ga izvjesne... životinje... oslobodile bijede, vaš je pokojni prijatelj Herr Kleist postao vrlo komunikativan.

Rowse se, ogorčen od bijesa, okrenuo prema njemu. — Novine vele da su ga ubili dileri, za osvetu zbog onog što im

je učinio. — Nažalost, ne. Ljudi koji su mu učinili to što su mu učinili

zaista dilaju i drogu. Ali oni poseban entuzijazam pokazuju za postavljanje bombi na javna mjesta, poglavito u Britaniji.

— Ali zašto? Zašto bi se te proklete Irčine toliko zanimale za Ulricha?

— Pa i nisu, dragi moj Rowse. Njih je zanimalo da otkriju kojim ste vi to zapravo poslom u Hamburgu, pa su pomislili da bi to vaš prijatelj mogao znati. Ili bar naslutiti. Kako je i bilo. Čini se da je on mislio da vaše lupetanje o fiktivnim američkim teroristima prikriva sasvim drukčije namjere. Ta informacija, skupa s daljnjim porukama što smo ih primili iz Beča, dovela me do uvjerenja da bi s vama možda bilo zanimljivo porazgovarati. Čemu se srdačno nadam, gospodine Rowse za vaše se dobro iskreno nadam da je zaista tako, i sad je nastupio trenutak za razgovor. Ali ne tu.

Iza Rowsea su se pojavila dvojica. Bili su krupni i maslinaste boje kože.

— Mislim da bismo se trebali malo provozati, rekao je alMansour.

— Je li to vožnja bez povratka? — upitao je Rowse. Hakim alMansour je ustao.

— To će u velikoj mjeri ovisiti o tome hoćete li mi moći na zadovoljavajući način odgovoriti na nekoliko jednostavnih pitanja, — odgovorio je on.

* * *

McCready je već čekao na auto, jer ga je o svemu obavijestio

Danny s druge strane doline, kad je Rowse najednom izronio iz ulaza Apollonije i izišao na cestu. Vidio je kako se automobil Libijaca, s

Rowseom na stražnjem sjedalu između dva krupnjaka, udaljava od hotela.

— Gazda, da li ga slijedimo? — upitao je Bili sa stražnjeg sjedala Oriona.

— Ne, — odgovorio je McCready. — Slijediti bez farova bilo bi, na tim vrtoglavim serpentinama, ravno samoubojstvu. A farovi bi odmah izdali čitavu igru. AlMansour je dobro izabrao teren. Ako se vrati, reći će nam što je bilo. Ako ne... Dobro, onda je bar napokon upao u igru. Mamac je uzet na ispitivanje. Ujutro ćemo znati je li prihvaćen ili odbačen. Usput, Bili, možeš li neopazice upasti u taj hotel?

Bili je napravio lice kao da ga je netko teško uvrijedio. — Gurni mu to pod vrata, — rekao je McCready i pružio

naredniku turističku brošuru.

* * * Vožnja je potrajala čitav sat. Rowse se s mukom prisiljavao da

se ne osvrće. Ipak se u dva navrata, nakon što je vozač Libijac svladao oštru okuku, Rowse ipak uspio osvrnuti i pogledati put kojim su došli. Iza njih nije bilo pokretne lepeze farova drugog automobila. Vozač se dvaput zaustavio kraj ceste, utrnuo svjetla i pričekao pet minuta. Nitko ih nije mimoišao. Tik pred ponoć stigli su napokon do povelike vile i provezli se kroz vrata od kovanog željeza. Rowsea su istresli i progurali kroz vrata, koja je otvorio još jedan Libijac teške kategorije. Uz alMansoura, to je bilo pet na jednoga. Šanse mu baš i ne bi bile neke.

A bio je tu i još jedan, koji ih je čekao u velikoj dnevnoj sobi u koju su ga gurnuli, masivno građen i jake čeljusti, trbonja od blizu pedeset godina, i brutalna, ogrubjela lica i velikih crvenih šaka. On očito nije bio Libijac. Rowse ga je zapravo prepoznao, iako to baš ničim nije odao i njegovo je lice bilo u McCreadyjevoj Galeriji hulja, i on mu ga je pokazao kao lice koje bi jednoga dana mogao ugledati ako pristane uroniti u svijet terorizma i Srednjeg istoka.

Frank Terpil je bio CIA-in renegat, i Agencija ga je najurila 1971. Ubrzo potom on je dogravitirao svom pravom i vrlo isplativom

pozivu u životu počeo je Idi Aminu iz Ugande pribavljati opremu za mučenje, a uz nju terorističke trikove i stručno znanje. Do trenutka kad je ugandsko čudovište srušeno i razbijen njegov jezivi Državni istražni biro, on je ipak tog Amerikanca uspio upoznati s Moamarom Gaddafijem. Od tog se doba Terpil, ponekad u društvu s Edwinom Wilsonom, još jednim renegatom, specijalizirao za pribavljanje širokog izbora terorističke opreme i tehnologije najekstremnijim grupama po Srednjem istoku, no pritom je i dalje ostao sluga pokorni libijskog diktatora.

lako on u tom trenutku već petnaest godina nije imao nikakve veze sa zapadnim obavještajnim svijetom, u Libiji su ga i dalje smatrali američkim stručnjakom. Njemu je sasvim odgovaralo prikrivanje činjenice da je koncem 1980-ih bio već sasvim ispao iz štosa.

Rowseu su rekli da sjedne na stolicu posred sobe. Skoro je sav namještaj bio pokriven, zaštićen od prašine. Vila je očito bila ljetnikovac neke imućne obitelji koja ju je zimi zatvarala. Libijci su je naprosto prisvojili preko noći, i zato Rowseu i nisu povezali oči.

AlMansour je skinuo pokrov i profinjeno sjeo u stolicu tapeciranu brokatom. Nad Rowseom je visjela jedincata žarulja. AlMansour je kimnuo Terpilu i ovaj se dogegao do Rowsea.

— Dobro, mali, da popričamo. Ti obilaziš Evropu i tražiš oružje, i to vrlo specijalno. Koji ti je to vrag na pameti?

— Skupljanje građe za novi roman. Objasnio sam to već deset puta. Riječ je o romanu. To mi je posao, ja od toga živim. Pišem trilere. O vojnicima, špijunima, teroristima fiktivnim teroristima.

Terpil ga je pljusnuo jednom, ne baš jako, ali tako da bude jasno da toga ima još, i to puno.

— Dosta sranja, — rekao je, ali bez ljutnje. — Ja ću na kraju ipak doći do istine, ovako ili onako. Pa možda bi bilo bolje da do nje dođemo bezbolno meni je svejedno. Za koga ti zapravo radiš?

Rowse je pustio da se priča o oglasu odvije polako, kako su ga bili uputili, kao da se ponekad sjeća točno, a ponekad kao da mora prekapati po sjećanju.

— Koji magazin? — Soldier of Fortune.

— Koji broj? — Travanj... Svibanj, Iani. Tako je, svibanj, a ne travanj. — I što je pisalo u oglasu? TRAŽI SE STRUČNJAK ZA ORUŽJE, EVROPSKO

PODRUČJE, ZA ZANIMLJIV ZADATAK... tako nešto. Ponude pod broj.

— Bljezgarije. Ja ga stalno primam. U njemu nema takvog oglasa.

—Bio je. Možete provjeriti. —O, i hoćemo, — promrmljao je alMansour iz kuta sobe. Sve je

to bilježio tankim zlatnim perom po Guccijevu notesu. Rowse je znao da Terpil blefira. Jer takav se oglas bio stvarno

pojavio na stupcima Soldier of Fortunea. McCready ga je bio našao, i s nekoliko poziva prijateljima u CIA-i i FBI-u osigurao, ili se bar Rowse tome žarko nadao, da istraga ne dovede do nekakvog oglašivača koji bi zanijekao da je ikad primio ikakav odgovor od gospodina Thomasa Rowsea iz Engleske.

— I tako ste mu otpisali. — Aha. Čisto i jasno. Ponuda pod broj. Poslao biografiju,

stručno područje. Upute za odgovor, ako ga bude. — A te su bile? — Mali oglas u londonskom Daily Telegraphu. Izrecitirao je

tekst. Uspio ga je zapamtiti. — I oglas se pojavio? i uspostavili ste kontakt? — Aha. — Kada? Rowse mu je rekao. Prošlog listopada. McCready je pronašao i

njega. Bio ga je izabrao nasumce, i bio je to savršeno autentičan mali oglas nekog nedužnog britanskog građana, ali s tekstom koji je mogao poslužiti. Ljudi su iz Telegrapha pristali izmijeniti dokumentaciju, tako da izgleda kao da ga je platio netko iz Amerike, i to gotovinom.

Ispitivanje se nastavilo. Telefonski poziv iz Amerike nakon što je on stavio još jedan oglas u The New York Times, i taj je bio otkriven nakon mnogo sati istraživanja pravi oglas u kojem je naveden stvarni telefonski broj u Britaniji. Istodobno je promijenjen i Rowseov broj, kojeg nema u imeniku, da bi se poklopio s tim.

— Čemu toliko obilaženje samo zato da bi se uspostavila veza? — Smatrao sam da mi je potrebna diskrecija, u slučaju da je

čovjek koji je dao onaj prvi oglas lud. A osim toga i da ga se dojmi moja tajanstvenost.

— I je li je? — Očito. Taj na telefonu mi je rekao da mu se svidjelo.

Dogovorili smo sudar. Kada? Prošlog studenog. Gdje? Georges Cinq u Parizu. Kako je

izgledao? — Mladolik, dobro odjeven, školovana govora. Nije se prijavio

u hotelu. Provjerio sam. Rekao je da se zove Galvin Pollard. Sigurno lažnjak. Jupijski tip*( Young, upwardlymobile professional Yuppie. Op.pr.).

— Što to? — Mlad, štreber, profesionalac, — ironično je zavukao

alMansour. — Ispao si iz štosa. Terpil je pocrvenio. Naravno da se s tim izrazom već sreo, ali ga

je zaboravio. — I što je rekao? — Rekao je da predstavlja grupu ultraradikalnih ljudi kojima se

tu već popela Reaganova uprava, njezino neprijateljstvo prema Sovjetima i Trećem svijetu, a napose upotreba američkih aviona i trošenje porezničkog novca da bi se bombardirale žene i djeca, kao Ianjskog travnja u Tripoliju.

— I dao vam je popis svega što traži? — Da. — Taj popis? Rowse ga je preletio pogledom. Bila je to upravo kopija onoga

što je pokazao Karjaginu u Beču. Rus je očito imao sjajno pamćenje. — Da. — Mine s usmjerenim djelovanjem, za miloga Boga. Semtex H.

Aktovke s minama iznenađenja. Pa to je sve visoka tehnologija. Za kog će im vraga to?

— Rekao je da njegovi žele lupiti. Ali stvarno lupiti. Spomenuo je Bijelu kuću, i Senat. Senat mu je, čini se, posebno zapeo za zub.

Pustio je da novčanu stranu posla silom izvuku iz njega. Račun u Kreditanstaltu u Aachenu s pola milijuna dolara. Zahvaljujući

McCreadyju, takav je račun zaista i postojao, redatumiran u odgovarajuće razdoblje. A tajnost banaka i nije tako velika. Libijci to mogu provjeriti, ako samo požele.

— I zašto ste se u to uopće upleli? — Zbog 20 posto provizije. Stotinu tisuća dolara. — Sića. — Ne za mene. — Vi, ne zaboravite, pišete trilere. — Koji se baš i ne prodaju. Usprkos izdavačevu vješanju na sva

zvona. Pa sam htio okrenuti koji bob. — Bob? — Šiling, — promrmljao je alMansour. — Britanski ekvivalent

za zelembaće i salatu. U četiri ujutro Terpil i Alconbury održali su vijeće. Tiho su

porazgovali u susjednoj sobi. — Je li moguće da u Sjedinjenim postoji radikalna grupa

spremna da napravi krupnu diverziju na Bijelu kuću i Senat? — upitao je alMansour.

— Naravno, — odgovorio je Amerikanac, koji je inače mrzio svoju domovinu. — U tolikoj zemlji svakakvi luđaci hodaju ulicom. Isuse, jedna mina usmjerenog djelovanja u torbi za spise na travnjaku Bijele kuće. Možete li to zamisliti?

AlMansour je to mogao. Mina s usmjerenim djelovanjem jedno je od najrazornijih protupješačkih oružja što ih je ikad smislio ljudski um. Ona ima oblik diska, a kad se aktivira, skače u vis i iz oboda šalje tisuće čeličnih ležajnih kuglica, sve u visini pojasa. Brza kosa tih projektila može prosjeci kroz stotine ljudi. Kad bi se detonirala na kolodvoru prigradske željeznice, malo bi ih, od tisuće u gužvi, ostalo živih. Zbog toga je prodaja takvih mina pod strogim američkim vetom. Ali se uvijek dadu napraviti i replike...

U četiri i pol obojica su se vratila u dnevnu sobu. Iako to Rowse nije znao, te su mu se noći bogovi odlučili nasmiješiti. AlMansour se morao s nečim pojaviti pred svojim vođom, i to neodložno, kako bi zadovoljio njegovo uporno tražnje osvete protiv Amerike Terpil je svom gazdi morao dokazati da ga oni još uvijek trebaju kao savjetnika u pitanju Amerike i Zapada. Na koncu su obojica povjerovala zbog

onog istog razloga zbog kojeg i inače većina nas vjeruje povjerovali su zato što su željeli povjerovati.

— Sad možete ići, gospodine Rowse, — rekao je alMansour blago. — Mi ćemo, naravno, sve provjeriti, i ostajemo u vezi. Ostanite u Apolloniji dok ne pošaljem nekog da vas potraži.

Dva teškaša koji su ga dovela, sad su ga i vratila, i iskrcala pred hotelskim vratima, pa se odvezla. Kad je ušao u sobu, upalio je svjetlo, jer zora još nije uznapredovala dovoljno da osvijetli njegovu zapadnu sobu. A s druge je strane Bili, koji je bio na smjeni, aktivirao vokitoki i probudio McCreadyja u njegovoj hotelskoj sobi u Pedhoulasu.

Rowse se sagnuo i digao nešto sa saga u sobi. Bila je to brošura koja je pozivala turiste da posjete povijesni manastir Kykko, i pogledaju zlatnu ikonu Bogorodice. Kraj toga je olovkom bilo dopisano samo jedno 10.00.

Rowse je namjestio budilicu na tri sata spavanja. — Jebi se, McCready, — rekao je i otplovio. Glava četvrta Kykko, najveći samostan na Cipru, utemeljili su u dvanaestom

stoljeću bizantski carevi. Pritom su dobro izabrali mjesto, s obzirom, dakako, na činjenicu da redovnici život provode u izolaciji, meditaciji i samoći.

Golemo zdanje uzdiže se visoko na vrhuncu zapadno od doline Marathassa, na položaju toliko zabitnom, da do njega vode samo dvije ceste, po jedna s obje strane. Napokon se, ispod samostana, te dvije ceste spajaju u jedincatu stazu što vodi uzbrdo prema samostanskim vratima.

Baš kao i bizantski carevi, i McCready je dobro izabrao mjesto. Danny je ostao u kamenoj kolibi s druge strane doline, preko puta hotela, odakle je motrio zastrte prozore sobe u kojoj je spavao Rowse, dok se Bili, na motoru koji mu je u mjestu pribavio Marks, koji je govorio grčki, odvezao prije njih do Kykkoa. Do zore se narednik SAS-a već bio dobro sakrio među borove iznad jedincate staze što je vodila u samostan.

Vidio je kako dolazi i sam McCready, kako ga dovozi Marks, i nastavio motriti tko bi još mogao doći. Da se pojavio itko od irskoga trija, ili auto Libijaca kojemu su zabilježili broj, McCreadyja bi alarmirali pomoću tri piska upozorenja na vokitokiju pa bi on ispario. Toga je, međutim, svibanjskoga jutra, uzbrdo klipsala samo uobičajena rijeka turista, većinom Grka i Ciprana.

Te je noći šef postaje u Nicosiji u Pedhoulas poslao mlađeg suradnika s nekoliko poruka iz Londona i trećim vokitokijem. Sad su ih imala oba narednika, a i McCready.

U osam i pol Danny je izvijestio da se Rowse pojavio na terasi i pojeo lagani doručak, pecivo i kavu. Od Mahoneyja i njegova dva prijatelja nigdje ni traga ni glasa, baš kao ni od Rowseova sinoćnjeg komada suknje, i niti jednog drugog gosta u hotelu.

— Izgleda mi umorno, — rekao je Danny. — Nitko nikome nije obećao praznike, — odrezao je McCready

sa svog sjedišta u dvorištu samostana tridesetak kilometara dalje.

* * * Rowse je krenuo u devet i dvadeset. Denny je o tome uredno

izvijestio. Rowse se izvezao iz Pedhoulasa, provezao se kraj velike obojane crkve Arhanđela Mihaela koja je dominirala brdskim selom, pa skrenuo na sjeverozapad na cestu za Kykko. Danny je nastavio motriti hotel. U devet i pol u Rowseovu je sobu ušla sobarica i razgrnula zavjese. To je Dannyju jako olakšalo život. Druge su zavjese na fasadi okrenutoj dolini bile navučene. Unatoč suncu koja ga je tuklo u oči, narednik je ipak bio nagrađen za svoj trud kad je Monica Browne počela raditi svoje desetminutne vježbe disanja, i to sasvim gola ispred prozora.

— Bolje nego u Južnom Armaghu, — promrmljao je zahvalni veteran.

U deset do deset Bili je dojavio da mu se Rowse našao na vidiku, te se počeo uspinjati strmom i vijugavom stazom prema Kykkou. McCready je ustao i ušao unutra, diveći se silnom trudu koji je te masivne stijene iznio tako visoko na pIaninski vrhunac, kao i vještini majstora koji su obložili freske zlatnim listićima, pa ih obojili

u skrlet i plavet, i tako uresili unutrašnjost prožetu slatkastim vonjem tamjana.

Rowse se našao pred slavnom zlatnom ikonom Djevice. Vani je Bili provjerio da Rowseu nije izrastao rep, pa je McCreadyju poslao dva dvostruka piska, koja su se oglasila u unutrašnjem džepu višega agenta.

— Čini se da si čist, — promrmljao je McCready kad se Rowse pojavio kraj njega. To što su razgovarali tiho nije bilo nimalo čudno svuda uokolo i drugi su turisti razgovarali šaptom, kao da se boje poremetiti mir svetišta.

— Dakle, da počnemo od početka, — rekao je McCready. —Ako me sjećanje ne vara, bio sam te otpratio na aerodrom Valletta, otkud si krenuo na vrlo kratak posjet Tripoliju. Od tada pa nadalje, molim lijepo, svaki detalj.

Rowse je počeo od početka. — O, upoznao si se dakle s prekaljenim Hakim alMansourom,

— rekao je McCready nakon nekoliko minuta. Jedva sam se i usudio ponadati da će se osobno pojaviti na aerodromu. Čini se da mu je Karjaginova poruka iz Beča stvarno nadražila maštu. Dalje.

Dijelove je Rowseove priče McCready mogao potvrditi na temelju opažanja, kako vlastitih, tako i svojih narednika primjerice onog žutolikog mladoga agenta koji je slijedio Rowsea do Vallette i ispratio ga do aviona za Cipar, te drugog agenta u Nicosiji koji mu se prikvačio sve dok nije krenuo u brda.

— Jesi li vidio moja dva narednika? Dvojicu tvojih bivših kolega?

— Ne, nikada. Bio sam uvjeren da ih ni nema, — rekao je Rowse. Obojica su se zagledala u Madonu koja im je uzvraćala pogled svojim mirnim i sažalnim očima.

— O, oni su itekako tu, — rekao je McCready. — Jedan je ovog časa vani, pazi da tebe i mene nitko ne slijedi. Zapravo prilično uživaju u tvojim pustolovinama. Kad sve bude gotovo, možete skupa na piće. Ali još ne, i tako... nakon što si stigao u hotel...

Rowse je zabrzao sve do trenutka kad je prvi put ugledao Mahoneyja i njegova dva zemljaka.

— Čekaj čas, ta cura. Tko je ona?

— Ma čisto ljetno poznanstvo. Amerikanka, uzgajivačica trkaćih konja tu čeka na dolazak tri arapska pastuha što ih je prošli tjedan kupila u Siriji, na sajmu godišnjaka u Siriji. Monica Browne. S e. Ma nema problema, samo mi pravi društvo za večerom.

— Jesi li siguran? — Da, Sam, sasvim siguran. Čisti civil. A slučajno i jako

zgodan. — To smo opazili, — promrmljao je McCready. — Dalje. Rowse je ispričao kako je došao Mahoney, a spomenuo je i

sumnjičave poglede što ih je bacao preko terase, a koje je uhvatila njegova nova znanica.

— Misliš da te je prepoznao? Još tamo od benzinske pumpe? — Nije mogao, — rekao je Rowse. — Imao sam vunenu kapu

nabijenu na oči, lice mi je bilo prekrito čekinjama, i još sam se bio napol sakrio iza benzinske pumpe. Ne, on bi se tako zapiljio u svakog Engleza čim bi čuo izgovor. Znaš i sam koliko nas sve mrzi.

— Možda. Dalje. McCreadyja je najviše zanimala baš nenadana pojava Hakima

alMansoura i ispitivanje u dugu noć u rukama Franka Terpila. Desetak je puta prekinuo Rowsea eda bi si razjasnio sićušne sitnice. Obmanjivač je sa sobom donio tvrdo ukoričenu knjigu o ciparskim bizantinskim crkvama i manastirima. Dok je Rowse govorio, on je u nju unosio obilne bilješke, pišući preko grčkog teksta. Njegova olovka, međutim, nije ostavljala nikakav trag slova će izbiti tek kasnije, kad se nanesu kemikalije. Za svakog prolaznika on je bio samo turist koji je bilježio to što vidi oko sebe.

— Dosad sve u redu, — rekao je McCready zamišljeno. — Čini se da njihova operacija sIanja oružja stoji, da samo čeka na zapovijed kreni. Kad se Mahoney i alMansour nađu u istom hotelu na Cipru, to je ipak previše, i ne može značiti ništa drugo. Sad još treba samo doznati kada, gdje i kako. Kopnom, morem, zrakom? Otkuda do kuda. i prijevoznika. Kamion, teretni avion, teretni brod?

— Siguran si da će nastaviti? Da neće sve opozvati? — Siguran. Nije bilo nikakve potrebe da to veli Rowseu. On to i ne treba

znati. Ali je stigla i druga poruka od doktora Libijca koji je liječio

Moamara Gaddafija. Kad dođe čas, bit će to isporuka u nekoliko paketa. Nešto oružja za baskijske separatiste u Španjolskoj, za ETA-u. Još nešto za francuske ultraljevičare oko Action Directe. Onda još jedna pošiljka za malobrojne ali letalne belgijske teroriste, CCC. Zatim veliki dar za njemačku Frakciju Crvene armije, od kojeg će nedvojbeno bar polovica biti utrošena na barove u koje zalaze američki vojnici, i više od pola pošiljke ide IRA-i.

Dojavljeno je da će jedna od IRAinih zadaća biti ubojstvo američkog ambasadora u Londonu. McCready je slutio da će IRA, zbog zabrinutosti za svoje skupljanje priloga u Americi, za taj posao unajmiti drugoga, vjerojatno Nijemce iz Frakcije, nasljednike grupe Baader Meinhof, koja se, doduše, osipa brojem, ali je i dalje smrtonosna i spremna obaviti ugovorni posao u zamjenu za oružje.

— Jesu li te pitali gdje bi želio da ti isporuče oružje za američku terorističku grupu, ako pristanu na prodaju?

— Da. — I ti si im rekao? — Bilo gdje u zapadnoj Evropi. — PIanovi za njihovo prebacivanje u Evropu? — Rekao sam im što si mi rekao. Ja ću odvesti pošiljku, ionako

prilično malenu obujmom, gdje god da je isporuče, ali to mora biti unajmljena, samo meni poznata garaža. Vratit ću se s kamperskim kombijem ili prikolicom, s tajnim pretincima u zidovima. Zatim ću se njime povesti na sjever kroz Dansku, pa onda trajektom do Švedske, i zatim Norveškom sve do jednog od mnogih teretnjaka što plove za Kanadu. Bit ću samo još jedan turist koji je odmor proveo na fotosafariju.

— To im se svidjelo? — Terpilu jest. Rekao je da je to čisto i bistro. AlMansour je

prigovorio da ću pritom morati prijeći nekoliko državnih granica. Ja sam ga upozorio na činjenicu da u ljetnoj sezoni kamperske kućice teku diljem Evrope, i da na svakoj etapi mogu reći da na sljedećem većem aerodromu kupim ženu i djecu koji trebaju doletjeti. On je nekoliko puta potvrdno kimnuo glavom.

— Dobro je. Mi smo povukli svoj potez. Sad još trebamo samo pričekati i vidjeti jesi li ih uvjerio, i hoće li njihova strast za osvetom

nad Bijelom kući prevagnuti nad prirodnim oprezom. Znalo se dogoditi.

— Što se sad zbiva? — upitao je Rowse. — Vraćaš se u hotel. Ako progutaju američki pIan i u pošiljku

ubace i tvoj paket, alMansour će te potražiti, ili osobno ili preko kurira. Doslovno izvrši njegove upute. Ja ću ti prići da mi podneseš izvještaj samo ako pučina bude čista.

— A ako ne? Ako ne progutaju? — Onda će te pokušati ušutkati. Vjerojatno će zamoliti

Mahoneyja i njegove dečke da obave taj posao kao znak dobre volje. Tako ćeš dobiti svoju priliku da središ Mahoneyja. A i narednici će biti u blizini. Oni će uskočiti da te izvuku živog.

Hoće vraga, pomislio je Rowse. Tako bi se razotkrila upletenost Londona u čitavu priču. Irci bi se raštrkali, i onda bi im čitava pošiljka stigla drugom rutom, u drugo vrijeme i na drugo mjesto. Ako alMansour krene na nj, izravno ili neizravno, bit će prepušten samome sebi.

— Hoćeš alarmno piskalo? — upitao je McCready. — Da nas možeš pozvati da dotrčimo?

— Ne, — odgovorio je Rowse kratko. — To ne bi imalo nikakva smisla. Jer nitko ne bi došao.

— Onda se vrati u hotel i čekaj, — rekao je McCready — i pokušaj se ne iscrpiti previše s prelijepom gospođom Browne. S e. Možda će ti još zatrebati snage.

Zatim je otplovio u gomilu, i on je privatno znao da, u slučaju ako Libijci ili Irci navale na Rowsea, ne bi nikako smio intervenirati. Ali je zato odlučio da, ako ta libijska lisica nije povjerovala Rowseu, dovede daleko veću ekipu promatrača koji će Mahoneyja držati na oku. Kad on krene, krenut će i pošiljka oružja za Irce. Sada kad je pronašao Mahoneyja, taj je IRA-in čovjek bio bolji trag do pošiljke.

Rowse je dovršio obilazak samostana, izronio na blistavo sunce i potražio svoj auto. Bili ga je, iz svoje jazbine pod borovima na brdu, a pod grobnicom pokojnog predsjednika Makariosa, opazio da ide, pa upozorio Dannyja da se njihov čovjek vraća. McCready je otišao deset minuta kasnije, s Marksom za voIanom. Na putu nizbrdo pokupili su

ciparskoga seljaka što je stajao kraj puta i tako Billa vratili u Pedhoulas.

Petnaest minuta nakon početka četrdesetminutne vožnje, McCreadyjev je vokitoki zakrčao i vratio se u život. Bio je to Danny.

— Mahoney i njegovi upravo su ušli u njegovu sobu. Sad ga prekopavaju. Ne ostavljaju ni kamen na kamenu. Da izađem na cestu i upozorim ga?

— Ne, — odgovorio je McCready. — Stoj gdje jesi i ostani u vezi.

— Ako požurim, možda bismo ga mogli prestići, — predložio je Marks.

McCready je pogledao na sat. Bila je to prazna gesta. Nije čak ni izračunao milje i brzinu do Pedhoulasa.

— Prekasno, — rekao je. — Nikad ga nećemo dostići. — Siroti stari Tom, — rekao je Bili otraga. Sam McCready je na ovo izgubio živce, što nije običavao činiti

pred podređenima. — Ako zeznemo stvar, ako taj tovar govana prođe, onda će biti

siroti stari kupci u Harrodsu, siroti stari turisti u Hyde Parku, sirote stare žene i djeca po čitavoj posranoj zemlji, dreknuo je.

Zavladala je tišina i potrajala čitavim putem do Pedhoulasa.

* * * Rowseov je ključ još visio na svojoj kuki na recepciji. Uzeo ga

je sam na recepciji nije bilo nikoga i zaputio se gore. Brava je na vratima bila neoštećena Mahoney ju je otvorio ključem i vratio ga na recepciju. Ali su vrata bila otključana. Rowse je pomislio da to možda sobarica još pravi krevete, pa je ušao ravno unutra.

Kad je ušao, čovjek iza vrata jako ga je gurnuo i on je zateturao. Vrata su se s treskom zatvorila, a put je do njih zagradio onaj stameni. Fotografije teleobjektivom što ih je snimo Danny bile su još pred zoru preko kurira posIane u Nicosiju, odakle su ih faksirali u London na identifikaciju. Taj nabiti je bio Tim O’Herlihy, ubojica iz Derryjske brigade, a onaj mišićavi, žućkastosmeđi, bio je Eamonn Kane, iznuđivač iz Zapadnog Belfasta. Mahoney je sjedio u jedinom

naslonjaču, leđima okrenut prozoru, na kojem su zavjese bile povučene da propuste blještavo svjetlo.

Bez ijedne riječi, Kane je dograbio posrnulog Engleza, zavrtio ga i prilijepio uza zid. Vješte su mu ruke hitro prešle preko košulje kratkih rukava i niz nogavice hlača. Da je sa sobom imao piskalo koje mu je McCready bio ponudio, sad bi ga otkrili i tako bi se igra završila tu i sada.

Soba je bila u kaosu, sve su ladice bile izvučene i ispražnjene, a sadržaj je ormara bio razbacan na sve strane. Rowseu je jedina utjeha bila da sa sobom nije ponio ništa što jedan pisac na istraživačkom putovanju ne bi trebao imati bile su tu bilježnice, sinopsis romana, turističke karte, brošure, portabl pisaći stroj, odjeća i toaletni pribor. Pasoš mu je bio u stražnjem džepu hlača. Kane ga je upecao i dobacio Mahoneyju. Mahoney ga je brzo prolistao, ali mu on nije rekao ništa što već otprije nije znao.

— No dobro, SAS-avče, možda mi sad kažeš za koj’si kurac tu. Na licu mu je bio njegov uobičajeni šarmantni smiješak, ali mu

on nije dopirao i do očiju. — Nemam pojma o čemu to govorite, — rekao je Rowse

indignirano. Kane je zamahnuo šakom i potkačio Rowsea u solarni pleksus.

Mogao ga je izbjeći, ali mu je O’Herlihy bio s leđa, a Kane sa strane. Šanse bi mu bile nikakve čak i bez Mahoneya. Ti ljudi nisu nedjeljni vjeroučitelji. Rowse je zastenjao i presavio se, naslonio se na zid i teško zadahtao.

— A, ne znaš? A, ne znaš? — rekao je Mahoney i ne ustajući. Mislim, normalno ja imam druga izražajna sredstva, osim riječi, da objasnim što mislim, ali ću zbog tebe, SAS-avče, napraviti iznimku. Jedan moj prijatelj u Hamburgu prepoznao te pred dva tjedna. Tom Rowse, bivši bojnik u Specijalnoj regimenti Zračnih snaga, široko poznati fan irskoga naroda, koji voli postavljati neka vrlo čudna pitanja, i koji je dva puta bio na Smaragdnom otoku*( Emerald Isle, tj.

Irska. Op. pr.), i sad se najednom stvori nasred Cipra baš kad se ja i moji prijatelji hoćemo pošteno u miru odmoriti. Zato, još jednom, što radiš tu?

— Vidi, — rekao je Rowse. — Dobro, bio sam u Regimenti. Ali sam otišao. Nisam to više mogao podnijeti, i sve sam ih razotkrio, gadove. Prije tri godine. Ja više nisam u tome, ni izdaleka. Britanski se establišment ne bi na mene ni popišao da me živoga peku. Sad živim od pisanja romana. Trilera. To je sve.

Mahoney je kimnuo O’Herlihvju. Udarac straga zahvatio ga je po bubrezima. Rowse je kriknuo i pao na koljena. Unatoč slabim izgledima, mogao im je uzvratiti, i srediti bar jednoga, a možda i dvojicu, prije nego što i sam zadnji put padne. Ali je pretrpio bol i srušio se na koljena. Unatoč Mahoneyjevoj aroganciji, ipak je slutio da je šef terorista zbunjen. Zacijelo je sinoć, prije nego što se odvezao, opazio kako Rowse razgovara s Hakimom alMansourom.

Rowse se vratio s te seanse koja je potrajala čitavu noć. A Mahoneyju je alMansour svakog časa trebao učiniti jako veliku uslugu. Ne, taj IRA-š sad nije za njega smrtonosan ne još. On se to samo zabavlja.

— Ti meni lažeš, SAS-avče, a to mi se ne sviđa. Tu sam priču na temu samo-skupljam-građu već čuo. Vidiš, mi Irci smo vrlo literaran narod. A neka od tvojih pitanja nisu bila baš nimalo literarna. Dakle, što radiš tu?

— Trileri, — prohripao je Rowse. — Trileri danas moraju biti točni. Ne možeš se izvući na mutna uopćavanja. Pogledaj Carrea, CIancyja misliš da oni ne istraže sve do zadnjeg detalja? Danas se to može samo tako.

— Ma nemoj? A izvjesni gospodin preko širokih voda, s kojem si sinoć razgovarao. Skupa pišete knjigu?

— To je samo između nas dvojice. Idi pitaj njega. — O, i jesam, SAS-avac. Još jutros, preko telefona, i on me

zamolio da te držim na oku. Da je do mene, dao bih dečkima da te bace s gore vrlo visoke. Ali me moj prijatelj zamolio da te držim na oku. Što ću i činiti, i danju i noću, sve dok ne odeš. Ali me on zamolio samo za to, i zato, čisto između nas, evo ti ipak još nešto za dobra stara vremena.

Kane i O’Herlihy su se zagegali prema njemu. Mahoney je samo gledao. Kad su Rowseu popustile noge, on se srušio na pod i savio da zaštiti donji trbuh i genitalije. Sad je bio prenizak za dobar

udarac šakom, pa su se poslužili nogama. Obujmio je glavu da mu ne oštete mozak, i osjetio kako mu vršci cipela udaraju leđa, ramena, prsa i rebra, i osjetio je kako ga guši val boli, sve dok mu se na svijest, nakon šuta u potiljak, nije spustila milostiva tama.

Došao je k sebi kao ljudi koji su doživjeli prometnu nesreću najprije je polako postao svjestan da nije mrtav, a onda je postao svjestan i bola. Ispod hlača i košulje čitavo mu je tijelo bilo samo jedan veliki bol.

Ležao je na trbuhu i neko je vrijeme samo proučavao šare na tepihu. Onda se prevrnuo bila je to pogreška. Prešao je rukom preko lica. Na obrazu pod lijevim okom bila je oteklina, no bilo je to inače manjeviše isto ono lice koje brije već godinama. Pokušao je sjesti, ali se trgnuo. Pleća mu je poduprla ruka koja mu je pomogla da se podigne u sjedeći položaj.

— Što se to tu, kvragu, dogodilo? — upitala je. Monica Browne je klečala kraj njega, podupirući ga lijevom

rukom. Hladni su prsti njezine desnice dotakli kvrgu ispod njegova lijevog oka.

— Baš sam prolazila i vidjela da su vrata odškrinuta... Kakva slučajnost, pomislio je, pa odbacio tu misao. — Valjda sam se onesvijestio i nabio pri padu, — rekao je. — A sobu si razlupao prije ili poslije toga? Osvrnuo se. Sasvim je zaboravio na izvrnute ladice i rasutu

odjeću. Ona mu je raskopčala košulju. — Isuse, to se zove pad, — bilo je sve što je rekla. Onda mu je

pomogla da ustane i odvela ga do kreveta. Sjeo je na nj. Ona ga je gurnula prema natrag, podigla mu noge i okrenula na madrac.

— Čekaj tu, — rekla je sasvim nepotrebno. Imam u sobi neku mast.

Vratila se već za koji trenutak, zatvorila za sobom vrata i hitro okrenula ključ. Raskopčala mu je pamučnu košulju Sea IsIand i kliznula mu je s ramena, zacoktala jezikom pri pogledu na sivkaste masnice, koje su već počele postajati ugodno plave, i urešavale mu torzo i rebra.

Osjetio se bespomoćno, no čini se da je ona znala što radi. Otvorila je bočicu i nježni su prsti utrljali pomast u natučena mjesta. Peklo je. Pa je rekao

— Au. — Od toga će ti biti bolje, nateklina će splasnuti, prije će nestati

modrica. Okreni se. Lagano mu je utrljala još pomasti u masnice na ramenima i

leđima. — Kako to da sa sobom nosiš mast? — promrmljao je. — Da li

svi koji s tobom večeraju na kraju završe ovako? — To je za konje, — rekla je ona. — Puno ti hvala. — Daj ne kvocaj, djeluje i na ljude s konjskom pameću. Okreni

se. Što je on i učinio. Ona je stajala nad njim, a zlatna joj je kosa

padala na ramena. — Tukli su te i po nogama? — Posvuda. Raskopčala mu je hlače, potegla zatvarač pa ih svukla bez puno

priče. Bio je to posao ne sasvim nepoznat mladoj ženi kojoj muž puno pije. Uz jednu oteklinu na desnoj cjevanici, bilo je tu i pol tuceta modrikastih područja na bedrima. Utrljala je u njih pomast. Nakon što bi malo zapeklo, osjećaj bi se pretvorio u čisti užitak. Vonj ga je podsjetio na dane kad je u školi igrao ragbi. Ona je zastala i spustila bocu.

— Je li i to oteklina? — upitala je. On je spustio pogled na atlet-gaćice. Ne, to nije bila oteklina. — Hvala Bogu, — promrmljala je. Onda se okrenula i

posegnula za zatvaračem na leđima krem haljine od sirove svile. Svjetlo što se cijedilo kroz zavjese ispunjalo je sobu slabim, hladnim sjajem.

— Gdje si to naučila kako se postupa s masnicama? — upitao je.

Nakon batina i masaže osjećao se nekako supijano. Ili mu je bar tako bilo u glavi.

— Tamo u Kentuckyju, moj je mali brat bio džokej amater, — rekla je ona. — Nekoliko sam ga puta skrpila.

Njezina je krem haljina kliznula na pod i kao da se pretvorila u lokvu. Nosila je sićušne gaćice Jenet Reger. Na leđima joj nije bilo vrpce grudnjaka. Usprkos punoći njedara, grudnjak joj nije ni bio potreban. Okrenula se. Rowse je progutao slinu.

— Ali ovo, — rekla je, — nisam naučila ni od kakvog brata. Kroz glavu mu je proletjela misao na Nikki doma u

Gloucestershireu. Nikad to prije nije učinio, ustvari otkako se oženio s njom. Ali, promislio je, ratniku ponekad treba utjeha, i ako mu je netko ponudi, ne bi je bilo ljudski odbiti.

Kad ga je objašila, on je prema njoj pružio ruke, ali ga je ona uhvatila za zapešća i pritisla ih u jastuk.

— Leži mirno, — prošaptala je. — Ti si jako bolestan i ne smiješ ništa raditi.

Ipak joj je za sat vremena bilo jako drago što joj je dokazao da je imala krivo.

Malo prije četiri, Monica je ustala, prišla prozoru i odgrnula zavjese. Sunce je već bilo prošlo zenit i sad se već spuštalo prema brdima. A na drugoj je strani doline narednik Danny izoštrio sliku i rekao Gromovi, Tome, e baš si prasac.

Avantura je potrajala tri dana. Konji nisu stizali iz Sirije, baš kao ni poruka za Rowsea od Hakima alMansoura. Ona je redovito zvala svog agenta na obali, ali je odgovor uvijek bio Sutra, i tako su se šetali brdima, pravili piknike visoko iznad višnjika, tamo gdje rastu četinari, i ljubovali na borovim iglicama.

Doručkovali su i večeravali na terasi, dok su Danny i Bili sve to šutke promatrali s druge strane doline, a Mahoney i njegovi kolege ga sa šanka strijeljali pogledima.

McCready i Marks su ostali u svom pansionu u selu Pedhoulas dok je McCready pošao organizirati još nekoliko ljudi iz ciparske postaje i još nekoliko s Malte. Sve dok Hakim alMansour ne stupi u vezu s Rowseom, kad će se vidjeti je li njihova pripremljena priča prihvaćena ili ne, ključ su im bili Irac Mahoney i dvojica njegovih kolega. Oni su vodili taj IRA-in pothvat dokle god su tu, operacija još nije došla u transportu fazu. Ona su dvojica SAS-ovih narednika bila

podrška Rowseu ostatak će pripadnika IRA-e držati na oku obdan i obnoć.

Sutradan nakon što su se Rowse i Monica prvi put poševili, McCreadyjeva je ekipa već bila na svome mjestu, raspršena po brdima, i sa svojih promatračnica pokrivala sve ceste što su vodile na poprište ili s njega.

Telefonski su se razgovori s hotelom prisluškivali i snimali. Slušači-promatrači bili su se začahurili u drugom, obližnjem hotelu. Nekoliko je tih pridošlica govorilo grčki, ali su na sreću turisti tu bili dovoljno česti da još desetak njih ne pobudi nikakvu sumnju.

Mahoney i njegovi nisu nikad ni izlazili iz hotela, i oni su čekali na nešto, na posjet, telefonski poziv ili poruku po živom tekliću.

Trećeg je dana Rowse ustao, kao i obično, odmah poslije svanuća. Monica je nastavila spavati, i tako je Rowse od konobara na vratima prihvatio tacnu s jutarnjom kavom. Kad je podigao lončić s kavom da si nalije prvu šalicu, ispod njega je ugledao smotani papirni podložak. Stavio ga je između šalice i tanjurića, natočio si kavu i otišao u kupaonicu.

Poruka je bila jednostavna KLUB ROSALINA, PAPHOS, 11 UVEČE. AZIZ. Tu se pojavljuje problem, pomislio je dok je puštao vodu za

komadićima poruke u zahodskoj školjci. Neće biti nimalo lako istisnuti Monicu iz slike tih nekoliko sati koliko mu treba da ode do Paphosa i vrati se, i to usred noći.

Problem se riješio sam oko podneva kad se sudbina uplela u obliku Monicina agenta, koji je nazvao i rekao da će tri pastuha te večeri stići iz Latakije u luku Limassol, te da je moli da bude prisutna, da nadzire njihovo žigosanje i smještanje u štalu kraj luke.

Kad je otišla, Rowse je u četiri sata olakšao život svojoj pomoćnoj ekipi jer se odšetao do sela Pedhoulasa pa nazvao šefa Apollonije da mu veli kako večeras mora u Paphos na večeru, i zamoli ga da mu kaže koji je put najbolji. Tu su poruku uhvatili prislušnici i proslijedili je McCreadyju.

Za klub Rosalina se ustanovilo da je zapravo kasino usred staroga grada. Rowse je ušao u nj malo prije jedanaest i uskoro ugledao tanku, elegantnu figuru Hakima alMansoura kako sjedi za

jednim od stolova za rulet. Stolica je do njega bila slobodna. Rowse je kliznuo na nju.

— Dobro vam veče, gospodine Aziz, kakvo ugodno iznenađenje.

AlMansour je dostojanstveno nakrivio glavu. Fafes vos jeux, uzviknuo je krupje. Libijac je stavio nekoliko skupih žetona na kombinaciju viših brojeva. Kolo se zavrtjelo, a usplesala je bijela kuglica izabrala da padne u pregradak broj četiri. Libijac nije pokazao nikakvu zlovolju kad mu je krupje pomeo žetone. Od tog bi jednog bacanja kakav libijski seljak mogao čitav mjesec živjeti s čitavom obitelji.

— Lijepo od vas što ste došli, — rekao je alMansour podjednako dostojanstveno. — Imam za vas novosti, i to dobre, razveselit ćete se kad ih čujete. Uvijek je tako lijepo donositi dobre vijesti.

Rowse je osjetio olakšanje. Nadu je već budila i sama činjenica da je Libijac poslao poruku a ne zapovijedio Mahoneyju da Engleza zauvijek izgubi među brdima. Sad je sve izgledalo još bolje.

Gledao je kako Libijac gubi još jednu hrpu žetona. On je bio sasvim imun na napast kockanja, pa je kolo ruleta smatrao najglupljim i najdosadnijim artefaktom što ga je ljudski um ikad izumio. U kockanju se, međutim, s Arapima mogu mjeriti još samo Kinezi, pa je čak i hladnoga alMansoura upravo opčinjalo okretanje kola.

— Sretan sam što vam mogu reći, — rekao je alMansour ulažući nove žetone, — da je naš veličanstveni vođa odlučio udovoljiti vašim zahtjevima. Oprema koju tražite bit će vam isporučena kompletna. Eto. Kako ćete na to reagirati?

— Ja sam presretan, — rekao je Rowse. — Siguran sam da će ga moji... naručitelji znati... valjano upotrijebiti.

— Čemu se moramo žarko nadati. To je, kako to velite vi britanski vojnici, i bio cilj vježbe.

— A kako biste željeli da izvršimo plaćanje? — upitao je Rowse.

Libijac je na ovo samo prezrivo odmahnuo rukom. — Prihvatite to, gospodine Rowse, kao dar Narodne

Jamahariye.

— Ne mogu vam reći koliko sam vam zahvaIan. Siguran sam da će to biti i moji naručitelji.

— U što sumnjam, jer ste ludi ako im kažete. A vi niste glupi. Možda i jeste plaćenik, ali niste budala, i tako, budući da sad nećete skupiti proviziju od sto tisuća dolara, nego pola milijuna, možda biste je željeli podijeliti sa mnom? Da kažemo fiftififti?

— Za financiranje borbe, naravno. — Naravno. Mnogo vjerojatnije za financiranje mirovine, pomislio je

Rowse. Gospodine Aziz, onda smo se pogodili. Kad uspijem iz klijenata

istjerati novac, pola odmah ide vama. — I ja se nadam, — promrmljao je alMansour. Ovaj je put

dobio i krupje je prema njemu gurnuo hrpu žetona. Unatoč svojoj uglađenosti, ipak se vidno razveselio. Moja je ruka jako duga.

— Možete mi vjerovati, — rekao je Rowse. Mislim, dragi moj momak, ovo je bilo uvredljivo... u našem

svijetu. — Ipak moram doznati što je s pošiljkom. Gdje je preuzimam.

Kada. I hoćete. Uskoro. Tražili ste luku u Evropi. Vjerujem da se to

dade srediti. Vratite se u Apolloniju i ja ću vas vrlo brzo potražiti. Ustao je i pružio Rowseu preostalu hrpu žetona. — Ne izlazite iz kasina još petnaest minuta, — rekao je. — Na,

uživajte malo. Rowse je pričekao petnaest minuta, pa unovčio žetone. Bilo mu

je draže da njima Nikki kupi nešto lijepo. Izišao je iz kasina i krenuo prema autu. Zbog uskoće ulica

Staroga grada parkirati se bilo teško čak i kasno noću. Njegov je auto bio dvije ulice dalje. Pritom nije ni opazio Dannyja i Billa, koji su bili u vežama na oba kraja ulice. Kad je prišao autu, neki je starac u plavoj kuti i sa šiltkapom vrbovom metlom meo smeće iz kanala.

— Kali spera, — zakriještao je stari pometač. — Kali spera, — odvratio je Rowse, i zastao. Taj je starac bio

jedan od onih koji, napokon izgubivši borbu sa životom, po čitavom svijetu obavljaju niske poslove. Prisjetio se snopa novčanica što ga je

dobio od alMansoura, pa izvukao krupnu banknotu i gurnuo je starcu u džep na prsima.

— Dragi moj Tome, — rekao je pometač, — oduvijek sam znao da si dobroga srca.

— McCready, ma kog to vraga radiš tu? — Nastavi zveckati ključevima i reci mi što je bilo, — rekao je

McCready gurajući metlu. Rowse mu je ispričao. — Odlično, — rekao je McCready. — Sluti mi na brod. Što

vjerojatno znači da tvoj mali teret priključuju onom mnogo većem za IRA-u. Tome se bar moramo nadati. A ako tvoj naprosto pošalju kao poseban teret drugom rutom i u drugom kontejneru, onda smo gdje smo i bili. Onda nam ostaje Mahoney. Ali kako je tvoj teret jedva za jedan kombi, vjerojatno će sve zapakirati zajedno. Slutiš li koja luka?

— Ne, samo Evropa. — Vrati se u hotel i radi što ti kaže, — zapovjedio je McCready. Rowse se odvezao. Danny je na motociklu pošao za njim da se

uvjeri kako Rowse osim njega nema pratioca. Deset minuta kasnije stigao je i Marks, s autom i Billom, da pokupi McCreadyja. Dok su vozili natrag, on je sjedio straga i razmišljao.

Taj brod, ako bude brod, neće imati libijsku registraciju. To bi bilo isuviše očito. Vjerojatno unajmljeni teretnjak s kapetanom i posadom koji ne postavljaju pitanja. Takvih na istočnom Sredozemlju ima na desetke, a Cipar je omiljena zemlja za registriranje brodova.

Ako ga unajme na otoku, on će najprije morati svratiti u neku libijsku luku da preuzme oružje, koje će vjerojatno zakopati ispod savršeno normalnog tereta, primjerice sanduka s maslinama i datuljama. S njim će vjerojatno krenuti i IRA-ina ekipa. Kad odu iz hotela, od vitalne je važnosti da ih netko prati do utovarne obale, da se zabilježi ime broda, a radi kasnijeg presretanja.

PIan je bio da brod, kad ga označe, prati podmornica na periskopskoj dubini. Ona je čekala spremna i uronjena u vodama oko Malte. RAF-ov će Nimrod iz britanske zračne baze u Akrotiri na Cipru uputiti podmornicu prema teretnjaku, pa se izgubiti.

Podmornica će obaviti ostatak posla sve dok ga površinski brod Kraljevske mornarice ne uzmogne presresti u Engleskom kanalu.

Trebalo mu je ime broda, ili bar njegova odredišna luka. Dobije li ime luke, njegovi će mu prijatelji iz Lloydsove obavještajne lako pronaći koji su brodovi rezervirali vez u toj luci i za koji dan. Time će se suziti broj brodova. Kad bi samo Libijci to rekli Rowseu, ne bi im više trebao ni Mahoney.

Poruka je Rowseu stigla dvadeset četiri sata kasnije, i to preko telefona. Nije to bio alMansourov glas, nego jedan drugi. Kasnije će on McCreadyjeve inženjere odvesti do libijskog Narodnog biroa u Nicosiji.

— Vratite se kući, gospodin Rowse. Uskoro ćete biti obavješteni. Vaše će masline stići brodom u evropsku luku. S detaljima dolaska i primopredaje bit ćete upoznati u osobnom susretu.

McCready je u svojoj hotelskoj sobi proučio uhvaćenu poruku. Da alMansour nije u nešto posumnjao? Da nije prozreo Rowsea, ali se odlučio na dvostruki blef? Da je naslutio tko su Rowseovi stvarni poslodavci, shvatio bi da su pod prismotrom i Mahoney i njegova družina. Dakle, zapovjedio je Rowseu da se vrati u Englesku, kako bi Mahoneyju skinuli promatrače s vrata? Moguće.

Za slučaj da to nije samo moguće, nego i zaista tako, McCready je odlučio zaigrati na obje kombinacije. On će s McCreadyem krenuti za London, ali će promatrači ostati s Mahoneyjem.

Rowse je odlučio to Monici reći ujutro. U hotel se, iz kasina u Paphosu, vratio prije nje. Ona je iz Limassola stigla u tri ujutro, zajapurena i ushićena. Njezini su pastusi bili u krasnom stanju, sad su smješteni u konjušnici kraj Limassola, rekla mu je dok se skidala. Trebalo je još samo srediti granične formalnosti pa da ih prebaci u Englesku.

Rowse se probudio rano, ali ga je ona već bila pretekla. Bacio je pogled na prazno mjesto u krevetu, pa pošao hodnikom pogledati u njezinu sobu. Na recepciji su mu predali poruku, kratko pisamce u hotelskoj kuverti.

— Dragi Tom, bilo je lijepo, ali je sad gotovo. Ja sam otišla, vraćam se svom mužu, svom životu i svojim konjima. Misli lijepo o meni, kao što ću i ja o tebi. Monica.

Uzdahnuo je. Dvaput je nakratko pomislio da bi ona mogla biti i nešto više no što se čini. Ali kad je pročitao pisamce, shvatio je da je

na početku bio u pravu bila je naprosto civil, i on je imao svoj život sa svojom ladanjskom kućicom i svojom spisateljskom karijerom i svojom Nikki, i najednom ju je baš žestoko poželio.

Dok se vozio u zračnu luku Nicosia procijenio je da bi njegova dvojica pazitelja morala biti negdje iza njega, i bili su. Ali ne i McCready. Preko šefa postaje u Nicosiji uspio je pronaći komunikacijski avion Royal Air Forcea koji je letio za Lyneham u Wiltshireu, a kojim će stići prije negoli redovnim letom British Airwaysa, i već je bio njemu.

Malo prije podneva Rowse je pogledao kroz prozorčić i opazio kako pod krilom kližu zelene mase gorja Troodos. Pomislio je na Monicu, i Mahoneyja koji i dalje drži šank da se ne sruši, kao i na alMansoura, pa mu je postalo drago što se vraća kući. Ako ni zbog čega drugog a ono zato što će zelena polja Gloucestershirea biti za tri koplja sigurnija od vjestičjega lonca Levanta.

Glava peta Rowse je sletio odmah poslije ručka, zahvaljujući vremenu što

ga je zaradio leteći s Cipra na zapad. McCready ga je pretekao za čitav sat, iako to Rowse nije znao. Kad je izišao iz kabine aviona na most što je vodio do terminala, elegantna mlada žena u odori British Airwaysa podigla je karton na kojem je pisalo G. ROWSE.

On se predstavio. — O, na aerodromskim vas informacijama čeka poruka, odmah

iza carine, — rekla mu je ona. On joj je zahvalio, iako zbunjen, pa krenuo prema pasoškoj

kontroli. Nije javio Nikki da dolazi, jer ju je želio iznenaditi. A poruka je glasila SCOTTS. OSAM UVEČE. JASTOZI. JA PLAĆAM!

Opsovao je. To znači da neće stići kući prije jutra. Auto mu je bio na dugoročnom parkiralištu kad se ne bi vratio, nema sumnje da bi ga se superefikasna Tvrtka potrudila odvesti i vratiti ga njegovoj udovici.

Sjeo je na aerodromski autobus, uzeo svoj auto i prijavio se u jednom od aerodromskih hotela. Imao je vremena da se okupa, obrije,

malo odspava i presvuče u odijelo. Budući da je namjeravao popiti mnogo dobroga vina, ako Tvrtka plaća, odlučio se taksijem dovesti do londonskog West Enda, i iz njega se na isti način odvesti.

Ali najprije je nazvao Nikki. Ona je bila oduševljena, a glas joj je bio vrištav od smjese olakšanja i veselja.

— Je li sve u redu, ljubavi? — Da, ja sam dobro. — I sve je gotovo? — Da, istraživanje je gotovo, ostalo je još samo nekoliko detalja

koje mogu riješiti i tu u Engleskoj. A kako si se ti provela? — O, super. Sve je super. Pogodi što se dogodilo? — Iznenadi me. — Dva dana nakon što si otišao, došao je neki čovjek. Rekao mi

je da u Londonu namiješta veliki stan za kompaniju, da traži sagove, i kupio je sve, sve što imamo. Platio u gotovini. Tisuću i šesto funti. Ljubavi, sad imamo love ko pljeve.

Rowse je čvrsto uhvatio slušalicu i zagledao se u Degasovu reprodukciju na zidu.

— Taj kupac, otkud je on? — Gospodin Da Gosta? Iz Portugala. Zašto? — Crnokos, maslinaste boje kože? — Da, valjda. Arapin, pomislio je Rowse. Libijac. Što znači, dok je Nikki bila

u štaglju, gdje drže sagove, koji su im dodatni izvor prihoda, netko je ušao u kuću i vjerojatno na telefon ugradio prislušni uređaj. Gospodin alMansour se očito voli osigurati sa svih strana. Da je kojim slučajem, a vrag ga je tentao, iz Beča, Malte ili Cipra, samo jedanput nazvao Nikki i rekao nešto što nije trebao reći, bio bi zeznuo i sebe i misiju.

— Dobro, rekao je veselo, baš me briga tko je i otkud je došao. Ako je platio gotovinom, onda je najljepši na svijetu.

— Kad se vraćaš kući? — upitala ga je ona uzbuđeno. — Sutra ujutro. Eto me oko devet. U vrhunskom se ribljem restoranu u Mount Streetu pojavio u

osam i deset, pa su ga odveli do Sama McCreadyja za stolom u kutu. McCready je volio stolove u kutu. Tako je svaki gost mogao sjediti leđima prema zidu, pod pravim kutom prema onom drugom, pa je bilo

lakše razgovarati nego da sjede jedan kraj drugog, a ipak su obojica vidjela čitav restoran. Nikad ne okreći leđa, rekao mu je pred mnogo godina jedan od časnika koji su ga obučavali, a kojeg je kasnije izdao George Blake pa se u KGB-ovoj ćeliji za ispitivanje oprostio sa životom. McCready je najveći dio života proveo okrenut leđima zidu.

Rowse je naručio jastoga i uz njega umak neuberg. McCready je svog želio hladnog i s majonezom. Rowse je pričekao da vinski konobar obojici natoči po čašu Mersaulta i ode, pa tek onda spomenuo tajanstvenog kupca sagova. McCready je prožvakao zalogaj jastoga benbecula, progutao ga i rekao naprosto

— Kvragu. — Jesi li, prije nego što sam počeo prisluškivati hotelski telefon,

puno zvao Nikki s Cipra? — Nisam uopće, — odgovorio je Rowse. — Moj je prvi poziv

bio iz hotela Post House prije nekoliko sati. — Dobro. Dobro i loše. Dobro da ti se nije i nehotice nešto

omaklo s jezika. Loše što alMansour ide tako daleko. — Ide on i pet kopalja iznad toga, — odgovorio je Rowse.

Nisam baš siguran, ali mislim da mi se bio prikvačio motocikl. Honda. Na dugotrajnom parkiralištu gdje sam preuzeo auto, a i u Post Houseu. Nisam ga vidio iz taksija za London, ali je promet bio jako gust.

— Munje i gromovi, — rekao je McCready s puno osjećaja u glasu. — Mislim da si u pravu. Na kraju je šanka jedan par koji stalno gleda kroz procjep, i to gledaju nas. Nemoj se okretati, samo jedi dalje.

— Muškarac i žena, mladoliki? — Da. — Prepoznaješ ijedno? Mislim da da. Ili bar muškarca. Okreni glavu i pozovi vinskog

konobara. Vidi možeš li ga pritom pogledati. Ravna kosa, spušteni brkovi.

Rowse se okrenuo da dozove konobara. Par je bio na kraju šanka koji je od glavne blagovaonice bio odijeljen paravanom. Rowse je prošao intenzivnu antiterorističku obuku. Što znači da je prorovao na stotine fotografskih albuma, od kojih se mnogi nisu odnosili na IRA-u. Okrenuo je glavu.

— Znam ga. Njemački pravnik. UltraradikaIan. Nekad branio tipove iz BaaderMeinhofa, poslije i sam postao jedan od njih.

— Naravno. Wolfgang Ruetter. A cura? — Ne. Ali Frakcija Crvene armije ima mnogo pratilja. Novo

lice. Opet alMansourovi promatrači? — Ne ovaj put on bi uzeo svoje ljude, ne njemačke radikale.

Oprosti, Tom, sam bih sebe nogom u tur. Zato što ti alMansour nije na Cipru stavio rep, zato što sam se toliko trudio provjeriti da si prošao sve Libijčeve ispite, na trenutak sam smetnuo s oka tog prokletog paranoidnog psihopata Mahoneyja. Ako to dvoje za šankom pripada Frakciji Crvene armije, onda su po njegovu poslu. Mislio sam da tu neće biti vruće, i nažalost pogriješio.

— I što ćemo sad? — upitao je Rowse. — Već su nas vidjeli skupa. Ako to procuri, gotovo je s

operacijom, a i s tobom. — Ne bi ti mogao biti moj agent, moj izdavač? McCready je odmahnuo glavom. — Neće ići, — odgovorio je. — Ako odem na stražnja vrata,

više im od toga i ne treba. Ako izađem na prednja kao normaIan gost, to ti je ziher da će me fotografirati, i tu će fotografiju negdje u Istočnoj Evropi i identificifati. Nastavi razgovarati prirodno, ali me poslušaj. Evo što ćeš učiniti.

Za vrijeme kave, Rowse je dozvao konobara i zamolio ga da mu pokaže put do zahoda. Unutra je sjedila žena, kako je McCready i mislio. Napojnica je bila više nego velikodušna bila je upravo sablažnjiva.

— Za samo jedan telefonski poziv? Ma nema frke, šefe. Poziv Specijalnom odjelu Metropolitanske policije, osobni

poziv McCreadyjevu prijatelju, obavljen je dok je McCready potpisivao kupon kreditne kartice. Čim je on pozvao da plati, djevojka je izišla iz restorana.

Kad su Rowse i McCready izišli pod osvijetljeni portal, djevojka se već bila napola sakrila u uličici kraj prodavaonice peradi malo dalje niz ulicu. Njezin je objektiv uhvatio McCreadyjevo lice, pa je dvaput brzo škljocnula. Nije bilo fleša, ali su svjetla na ulazu bila sasvim dovoljna. McCready je opazio pokret, ali to nije ničim odao.

Obojica su polako krenula prema McCreadyjevu parkiranom Jaguaru. Iz restorana je izišao Ruetter i prišao svom motociklu. Dohvatio je kacigu sa sjedala i stavio je na glavu, pa spustio vizir. Djevojka je izišla iz uličice pa iza njega objahala motocikl.

— Sad imaju to po što su došli, — rekao je McCready. — Sad bi mogli svakog časa odlepršati. Nadajmo se samo da će ih radoznalost još malo zadržati.

McCreadyjev je telefon u automobilu zaćurlikao. Odazvao se. Na drugom je kraju bio njegov prijatelj iz Specijalnog odjela. McCready ga je uputio u situaciju.

— Teroristi, vjerojatno naoružani. Battersea Park, kraj Pagode. Spustio je slušalicu i pogledao u retrovizor. Dvije stotine metara, još su iza nas.

Izuzme li se napetost, bila je to vožnja bez događaja sve do širokog prostranstva Battersea Parka, koji se normalno zatvara i zaključava pri zalasku sunca. Kad su prišli Pagodi, McCready je pogledao na oba kraja ceste. Ništa. Ništa neobično jer su na McCreadyjev telefonski poziv park bili opet otvorili.

— Diplomatska zaštita, sjećaš se vježbi? — Aha, odgovorio je Rowse i dohvatio ručnu. — Idemo. Rowse je žestoko povukao kočnicu a McCready divlje

zaokrenuo Jaguara. Stražnji se kraj automobila zanio u krug, a gume zavrištale od negodovanja. Za dvije se sekunde limuzina okrenula i pošla suprotnim smjerom. McCready je krenuo ravno na dolazeći jedincati far motocikla. Dva neoznačena, parkirana automobila u blizini uključila su farove i njihovi su motori najednom oživjeli.

Ruetter je skrenuo da izbjegne Jaguar i u tome uspio. Moćna je Honda skrenula s ceste, prešla preko rubnika i našla se na parkiralištu. Skoro je promašila klupu, ali samo skoro. Rowse, koji je sjedio na suvozačevu mjestu, uspio je baciti samo jedan pogled na motocikl koji je izvodio saltomortale, razbacujući svoje putnike po travi. Ostali su automobili zakočili i iskrcali trojicu policajaca.

Ruetter je bio ošamućen, ali inače nepovrijeđen. Uspravio se u sjedeći položaj i posegnuo pod jaknu.

— Naoružana policija. Ni makac, — rekao je glas kraj njega. Ruetter se okrenuo i pogledao u cijev službenog 357 Smith Wessona. Lice se nad njime smiješilo, i Ruetter je gledao film Dirty Harry, i odlučio nikom ne osvjetlati dan. Povukao je ruku. Straga je stajao narednik Specijalnog odjela i s obje ruke držao Webley uperen Nijemcu u čelo. Njegov je kolega ispod motociklističke jakne izvukao Walther P.38 Parabellum.

Djevojka je bila u nesvijesti. Krupni muškarac u svijetlozelenom sakou krenuo je od automobila prema McCreadyju. Komandir Benson, Specijalni odjel.

— Što si to našao, Sam? Frakcija Crvene armije. Naoružan, opasan. — Djevojka nije naoružana, — rekao je Ruetter razgovjetno, na

engleskom. — Ovo je skandal. Komandir Specijalnog odjela izvadio je iz džepa maleni pištolj,

prišao djevojci, utisnuo joj ga u desnu šaku, pa ga ubacio u plastičnu vrećicu.

— Sad je bila, — rekao je blago. — Ja prosvjedujem, — rekao je Ruetter. — Ovo je flagrantno

kršenje naših građanskih prava. — Zaista je tako, — odgovorio je komandir tužnim glasom. —

Što si htio, Sam? — Imaju moju sliku, možda i znaju kako se zovem. A i vidjeli

su me s njime. Zabacio je glavu prema Rowseu. Ako to procuri, na londonskim bi ulicama moglo biti puno tuge i žalosti. Zadržite ih, incommunicado. Nikakva traga, nema pojavljivanja. Zacijelo su se u sudaru silno povrijedili. Možda zatvorska bolnica?

— Odjel stroge izolacije, ne bih se čudio. Što ako su mili siročići u komi, a sa sobom nemaju dokumenata? Trebat će nam tjedni da ih identificiramo.

— Ja sam Wolfgang Ruetter, — rekao je Nijemac. — Ja sam advokat iz Frankfurta i želim vidjeti svog ambasadora.

— Čudno koliko čovjek do srednjih godina izgubi sluha, — potužio se komandir. — U auto s njima, dečki. Čim ih uspijem identificirati, naravno, morat ću ih dovesti pred sud. Ali to će potrajati. Sam obavještavaj me o svemu.

U pravilu, a prema Zakonu o sprječavanju terorističkih čina, čak i naoružani i identificirani pripadnik terorističke grupe, kad ga uhite u Britaniji, ne može biti zadržan duže od sedam dana, a da se ne pojavi pred sudom. Ipak sva pravila povremeno imaju i iznimku, čak i u demokraciji.

Dva su se neoznačena policijska automobila odvezla. McCready i Rowse su ušli u Jagurar. Morali su izaći iz parka da ga opet mogu zaključati.

— Kad sve ovo bude gotovo, — upitao je Rowse, hoće li doći po mene ili po Nikki?

— To još nikad nisu učinili, — odgovorio je McCready. —Hakim alMansour je profesionalac, i zato on, baš kao i ja, prihvaća da u ovoj igri ponekad dobivaš, ponekad gubiš. Slegnut će ramenima i posvetiti se novoj operaciji.

Mahoney je pun trikova, ali kroz dvadeset godina IRA je udarala samo na vlastite informatore i nosioce najviših funkcija. Ja zaista vjerujem da će se vratiti u Irsku da se pomiri s IRAinim Vojnim vijećem. Oni će ga, ako ništa drugo, upozoriti da se kloni misija osobne osvete. Zato izdrži još samo nekoliko dana.

Rowse se sutradan ujutro odvezao u Gloucestershire da ponovno u svoje ruke uzme uzde vlastitog života i pričeka na obećano javljanje Hakima alMansoura. Kad jednom primi informaciju glede odredišta broda s oružjem, kad dozna mjesto i vrijeme, tu će vijest samo proslijediti McCreadyju tako je bar on to bio zamislio. SIS će na temelju toga odvrtjeti film unatrag i pronaći brod, identificirati ga u Sredozemlju pa ga pokupiti u istočnom AtIantiku ili Engleskom kanalu, skupa s Mahoneyjem i ekipom. Sve će biti vrlo jednostavno.

Poruka je stigla sedam dana kasnije. U dvorište je Rowseova doma upuzao crni Porsche, i iz njega je izišao mlad muškarac. Osvrnuo se oko sebe po zelenoj travi i cvjetnim lijehama na suncu konca svibnja. Bio je crnokos, mrke puti, i dolazio je iz suše, oporije zemlje.

— Tom, — zazvala je Nikki, — imaš gosta. Tom je došao oko kuće, iz stražnjega vrta. Nije dopustio da mu i

trunak izraza pokvari masku uljudne radoznalosti na licu, ali je tog

čovjeka ipak prepoznao. Bio je to rep koji ga je slijedio iz Tripolija do Vallette i onda ga prije dva tjedna ispratio do aviona za Cipar.

— Da? — upitao je. — Gospodin Rowse? — Da. — Donosim vam poruku gospodina Aziza. Govorio je engleski

prilično dobro ali oprezno, preoprezno da bi bio tečan. Izrecitirao je svoju poruku kao da ju je naučio napamet.

— Vaš će teret stići u Bremerhafen. Tri sanduka, svi deklarirani kao uredski strojevi. Za isporuku je dovoljan vaš normalni potpis. Gat nula devet. Skladište Neuberg. Rossmannstrasse. Morate ih maknuti u roku od dvadeset četiri sata od prispjeća. U suprotnom će nestati. Je li jasno?

Rowse je ponovio točnu adresu i zabio si je u glavu. Mladić se popeo u kola.

— Još jedno. Kada? U koji dan? — O, da. Dvadeset četvrtog. Stižu u podne dvadeset četvrtog. I onda se odvezao, ostavljajući Rowsea otvorenih usta. Nekoliko

minuta kasnije već je jurio u selo da nazove s javnog telefona, nakon što se još jednom uvjerio da nema repa. Njegov je telefon još imao prislušni uređaj, potvrdili su mu stručnjaci, ali će to tako morati ostati još neko vrijeme.

— Kako to kvragu misliš dvadeset četvrtog? — pobjesnio je McCready po deseti put. — Pa to je za tri dana. Tri prokleta dana.

— Mahoney je još na starome mjestu? — upitao je Rowse. Odvezao se u London na McCreadyjevo inzistiranje, da bi se s njim našao u jednoj od Tvrtkinih sigurnih kuća, stanu u Chelseu. Rowse se još nije mogao sigurno dovesti do Century Housea jer je on službeno još bio persona non grata.

Da, još podupire šank u Apolloniji, i dalje okružen svojom ekipom, i dalje čeka na glase od alMansoura, i dalje okružen mojim promatračima.

On je već bio zaključio da tu postoje samo dvije mogućnosti. Ili Libijci lažu to za dvadeset četvrtog, što bi trebala biti još jedna provjera Rowsea, da vide hoće li policija izvršiti raciju u skladište Neuberg. U kojem će slučaju alMansour imati vremena skrenuti brod

prema nekoj drugoj luci. Ili su možda budalu napravili iz njega, McCreadyja. Mahoney i njegova ekipa bili su možda samo varka, a da to ni sami nisu znali.

Jedno je ipak bilo sigurno za tri dana u Bremerhafen ne dolazi nikakav brod s Cipra, via Tripoli ili Sirta. Dok se Rowse vozio prema Londonu, McCready se posavjetovao s prijateljem u Dibben Placeu, u Colchesteru, središtu obavještajnog Lloydsa. Čovjek je bio nepopustljiv.

— Da bi se otplovilo, recimo, iz Paphosa u Tripoli ili Sirtu, za to treba čitav dan. Uzmimo jedan dan za utovar, ili prije jednu noć. Dva dana do Gibraltara i onda još četiripet do sjeverne Njemačke. Najmanje sedam dana, vjerojatnije osam.

Znači da je to ili provjera Rowsea, ili je brod s oružjem već na moru. Prema tom čovjeku iz Lloydsa, da bi pristao u Bremerhafenu dvadeset četvrtog, brod bi se sad morao nalaziti negdje zapadno od Lisabona, i trebao bi ploviti na sjever, već negdje u visini rta Finisterre.

U Lloydsu su pregledana imena brodova koji su trebali pristati u Bremerhafenu dvadeset četvrtog, a koji su isplovili iz neke sredozemne luke. Zazvonio je telefon. Bio je to Lloydsov stručnjak za brodske rute.

— Nema nijednog, rekao je. — Dvadeset četvrtog se iz Mediterana ne očekuje ništa. Očito su vas krivo obavijestili.

I to do daske, pomislio je McCready. U Haikimu alMansouru je naišao na drugog velikog meštra te igre. Okrenuo se Rowseu.

Izuzememo li Mahoneyja i njegovu družbu, je li u tom hotelu bio još itko tko je makar i zasmrdio na IRA-u?

Rowse je odmahnuo glavom. — Žao mi je, ali to znači povratak fotografskim albumima,

rekao je McCready. Listaj ih i onda opet listaj. Ako u njima nađeš neko lice, uopće išta, što si opazio za svog boravka u Tripoliju, na Malti ili Cipru, odmah mi javi. Ostavljam te s njima. Sad imam hitnog posla.

Nije se čak ni posavjetovao s Century Houseom glede traženja američke pomoći. Vremena je bilo premalo za redovite kanale. Otišao

je do CIA-ina šefa postaje na Grosvenor Squareu. To je i dalje bio Bili Carver.

Mislim, vidi, ne znam baš, Sam. Prebaciti satelit baš i nije tako lako. Zar to ne možeš riješiti Nimrodom?

Nimrodi Royal Air Forcea mogli su snimiti, i to s visokim razlučivanjem, brod na moru, ali oni lete tako nisko da i sami postaju vidljivi. A kako ne lete visoko, moraju napraviti mnogo preleta da pokriju velike površine oceana.

McCready je razmišljao dugo i teško. Da je znao da je pošiljka prošla i da je već čvrsto u rukama IRA-e, ne bi časio časa obavijestiti CIA-u kakva opasnost prijeti njihovu ambasadoru u Londonu, a prema izvještaju onoga liječnika Libijca iz Gaddafijeva šatora.

Tjednima je, međutim, njegova jedina briga bila da naprosto spriječi prolazak pošiljke oružja. Sada je, međutim, jer mu je zatrebala CIA-ina pomoć, bacio bombu.

Bili Carver je iskočio iz naslonjača kao na mlazni pogon. Obojica su znala da bi time nastala ne samo katastrofa zbog ubojstva američkog ambasadora na britanskom tlu, nego i da su Charles i Carol Price bili najpopularniji američki emisari u nekoliko desetljeća. Gospođa Thatcher nikad ne bi lako oprostila organizaciji koja bi dopustila da se Charlieu Priceu nešto dogodi.

— Dobit ćeš taj svoj kurčevi satelit, — rekao je Carver, ali neka te crni vrag odnese ako me ubuduće ne obavjestiš ranije.

Bila je već skoro ponoć kad se Rowse umorno vratio na album broj 1, album starih dana. Sjedio je s fotostručnjakom Century Housea. Bili su postavljeni projektor i ekran, kako bi se mogle projicirati fotografije, i pritom praviti promjene na licima.

Malo prije jedan Rowse je najednom zastao. — Taj, — rekao je. — Možeš ga staviti na ekran? Lice je ispunilo skoro čitav zid. — Ne budi glup, rekao je McCready. — On je izvan svega već

godinama. Prošlo svršeno, s druge strane brda. Lice im je uzvratilo pogled umorne oči iza naočala debelih

okvira, željeznosiva kosa nad skupljenim obrvama. — Skini mu naočale, — rekao je Rowse. — Stavi mu smeđe

kontaktne leće.

Tehničar je napravio preinake. Naočale su nestale, oči su promijenile boju iz plave u smeđu.

— Koliko je stara ta fotografija? — Desetak godina, rekao je tehničar. — Postaraj ga za toliko. Prorijedi mu kosu, dodaj bore, stavi mu

podbradak. Tehničar je učinio kako mu je rečeno. Sad bi mu se naizgled

dalo sedamdeset godina. — Promijeni mu kosu u gavranski crnu. Boja za kosu. Prorijeđena prosijeda kosa postala je potpuno crna. Rowse je

zviznuo. — Sjedio je sam u kutu na terasi, — rekao je, — u Apolloniji.

Nije ni s kim razgovarao, držao se sam za sebe. — Stephen Johnson je bio šef stožera IRA-e, one stare IRA-e,

prije dvadeset godina, — rekao je McCready. — Okanio se čitave te organizacije prije deset godina nakon plamene političke prepirke s novom generacijom. Sad mu je šezdeset pet godina. Za ime Božje, sad prodaje poljodjelske strojeve u kotaru Clare.

Rowse se nacerio. — Nekad je bio as, onda se posvadio, s gnušanjem otišao, zna

se da je sada na ledu, nedodirljiv za ljude iz establišmenta možda te podsjeća na nekog poznatog?

— Ponekad, mladi gospodine Rowse, vi znate biti čak i napola pametni, — priznao je McCready.

Nazvao je prijatelja u irskoj policiji, Gardi Siochani. Službeno bi kontakti između irske Garde i njezina britanskog analoga, kad je riječ o borbi protiv terorizma, trebali biti formalni ali distancirani. A zapravo su ti kontakti među profesionalcima počesto i topliji i prisniji nego što bi to željeli političari malo tvrđe linije.

Ovaj put je, nekako u vrijeme doručka, s adutima najednom izišao čovjek iz irskog Specijalnog odjela, kojeg su probudili u njegovu domu u Ranelaghu.

— Sad je na godišnjem, — rekao je McCready. — Prema onom što veli mjesna Garda, uhvatio ga je golf, pa sad povremeno odlazi na golfiranje, obično u Španjolsku.

— Južnu Španjolsku?

— Moguće. Zašto? — Sjećaš se slučaja Gibraltar? Obojica su ga se sjećala i predobro. Trojicu IRA-inih ubojica,

koji su kanili u Gibraltar postaviti golemu bombu, odvela je SAS-ova ekipa na brzinu ali zato solidno. Teroristi su na Stijenu stigli kao turisti s Coste del Sol, a španjolska je policija, a isto tako i protuobavještajna služba, bila krajnje uslužna.

— Stalno se šuškalo da je postojao i četvrti, no da je on ostao u Španjolskoj, — prisjetio se Rowse. — A područje je Marbelle upravo posijano igralištima golfa.

— Guzonja, — dahnuo je McCready. — Stari guzonja. Opet se aktivirao.

Negdje sredinom jutra McCready je primio poziv od Billa Carvera, pa su otišli do američke ambasade. Carver ih je primio u glavnoj dvorani, potvrdio njihov dolazak potpisom, pa ih odveo u svoj ured u podrumu, gdje je bila instalirana i soba za gledanje fotografija.

Satelit je dobro obavio svoj posao, dok se tako lagano ljuljao visoko u svemiru nad istočnim AtIantikom, sa svojim kamerama Long Tom usmjerenim prema dolje kako bi u jednom prolazu zahvatio prugu oceana uz portugalsku, španjolsku i francusku obalu, široku stotinu milja.

McCready je postupio prema savjetu veze u Lloydsu, pa zatražio da se prouči pravokutnik mora od Lisabona na sjeveru pa sve do Biskajskog zaljeva. Neprekidni kaos fotografija što je pljuštao kroz prijamnu postaju Državnog ureda za izviđanje kraj Washingtona, bio je usitnjen u individualne portrete svih brodova koji su plovili tim četverokutom.

— Ta ptičica može fotografirati sve veće od plutajuće limenke Cole, — zamijetio je Carver ponosno. — Da počnemo?

U tom je četverokutu bilo više od stotinu dvadeset brodova. Skoro su polovicu činili ribarski brodovi. McCready ih je isključio, iako im se možda vrati kasnije. Bremerhafen ima i ribarsku luku, ali samo za brodove s njemačkom registracijom, i kad bi se pojavila strana ribarica, pa počela iskrcavati ne ribu nego raznovrsni teret, to bi izgledalo čudno. Stoga se usredotočio na teretnjake i nekoliko velikih i

luksuznih privatnih jahti, a zanemario je i četiri putnička linijaša. Tako se popis smanjio na pedest i tri.

Zamolio je da mu, jednog po jednog, povećavaju male metalne opiljke na golemim prostranstvima voda, sve dok svaki nije ispunio ekran. Prisutni su ih pregledavali sve detalj po detalj. Neki su išli u krivom smjeru. Na sjever, prema Engleskom kanalu, išao je trideset jedan.

U dva i pol je zaustavio nizanje slika. — Taj čovjek, — rekao je tehničaru Billa Carvera. — Onaj što

stoji na kraku mosta. — Možete ga približiti? — Bit će, — odgovorio je Amerikanac. Teretnjak je bio fotografiran kraj rta Finisterre sinoć malo prije

zalaska. Neki se mornar zabavljao nekim rutinskim poslom na pramčanoj palubi, dok je drugi čovjek stajao na kraku mosta i promatrao ga. Na McCreadyjeve i Rowseove oči brod je na ekranu počeo rasti i rasti, no razlučivanje se nije gubilo. Kljun i krma broda izgubili su se s ekrana, a usamljeni je ljudski lik sve više rastao.

— Kako je visoko ta ptičica? — upitao je Rowse. — Stotinu i deset milja, — odgovorio je tehničar. — Ljudi, to se zove tehnologija, — rekao je Rowse. — Uhvati registarsku pločicu, sasvim čitko, — rekao je

Amerikanac ponosno. Taj je teretnjak bio na preko dvadeset kadrova. Kad je čovjek s

kapetanskog mosta ispunio skoro čitav zid, Rowse je zatražio da ih sve puste pri istom povećanju. Kad su slike zabljeskale, učinilo se da se čovjek miče, poput onih nalijepljenih likova u viktorijanskom biografu.

Okrenuo se od mornara i zagledao u more. Onda je skinuo kapu sa šiltom i protjerao ruku kroz rijetku kosu. Možda je iznad njega zakružila kakva morska ptica. No bilo kako bilo, podigao je lice.

— Zaustavite, — viknuo je Rowse. — Bliže. Tehničar je povećao lice sve dok se napokon nije počelo

rasplinjavati. — Vidi vraga, — prošaptao je Sam McCready preko Rowseova

ramena. — To je on. Johnson.

U njega su s ekrana zurile umorne stare oči pod tankom, gavranski crnom kosom. Onaj stari iz kuta terase Apollonina restorana. Prošlo svršeni.

— Ime broda, — rekao je McCready, treba nam ime broda. Ime mu je bilo na pramcu, a satelit je, dok se spuštao prema

sjevernom korizontu, i dalje snimao, i tako je tu bio i jedan snimak pod oštrim kutom koji je uhvatio ime kraj sidra. Regina IV. McCready je dohvatio telefon i nazvao svog čovjeka u obavještajnoj Lloydsa.

— Ne može biti, — rekao je čovjek kad je nazvao pola sata kasnije. — Regina IV ima preko deset tisuća tona i sad je uz obalu Venezuele. Očito ste nešto krivo vidjeli.

— Nema zabune, — rekao je McCready. — Ima oko dvije tisuće tona i plovi na sjever, sad je kod Bordeauxa.

— Ne odustajem, — odgovorio je veseli glas iz Colchestera. — Kani li ona nešto zločesto?

— Skoro sigurno, — rekao je McCready. — Nazvat ću vas opet, — rekao je čovjek iz Lloydsa. Što je i

učinio, skoro sat kasnije. McCready je to vrijeme utrošio uglavnom na telefoniranje nekim ljudima baziranim u Pooleu, Dorset.

— Regina, — rekao je čovjek iz Lloydsa, je vrlo često ime. Baš kao i Stella Maris. Zato poslije imena i stavljaju rimske brojeve. Da bi ih međusobno razlikovali. Tako je slučaj htio da postoji i Regina VI, registrirana u Limassolu, a za koju se vjeruje da je trenutno na vezu u Paphosu. Oko dvije tisuće tona. Kapetan Nijemac, posada ciparski Grci. Novi vlasnik pokrovna kompanija registrirana u Luxemburgu.

Libijska vlada, pomislio je McCready. Bila je to jednostavna podvala. Izađi iz Sredozemlja kao Regina VI kad se nađeš na AtIantiku prebojiš samo jedan broj iza broja i nacrtaš drugi ispred njega. Vješte ruke mogu promijeniti brodske papire, tako da se slažu. Tako bi agenti u Bremerhafenu deklarirali potpuno besprijekornu Reginu VI, s teretom uredskih strojeva i raznoraznim teretom iz Kanade, i tko bi provjeravao da Regina IV sad zapravo plovi uz venezuelsku obalu?

* * *

U zoru trećega dana kapetan se Holst zagledao kroz prednje prozore svojega mosta u more što se polako osvjetljavalo. Raketa što je prsnula u nebo ravno pred provom, bljesak što je na trenutak ostao visjeti u zraku i zatim polako zalepršao padajući prema moru, nisu se mogli krivo protumačiti. Smeđa. Raketa broda u nevolji. Ali kad bi se zagledao kroz polusvjetlo, na milju-dvije pred sobom mogao je razabrati i još nešto, žuto treperenje vatre. Zapovjedio je strojarnici da prebaci na pola snage, pa podigao slušalicu te iz kreveta dozvao jednog od putnika dolje. On mu se pridružio niti minutu kasnije.

Kapetan Holst je bez riječi pokazao kroz vjetrobran. Na mirnome moru pred njim pijano se valjala motorna ribarica od 40 stopa. Očito je doživjela eksploziju u strojarnici ispod palube joj se dizala crna mrlja dima, i miješala se s palucanjem narančastog plamena. Nadgrađe joj je bilo nagorjelo i pocrnjelo.

— Gdje smo sada? — upitao je Stephen Johnson. — Na Sjevernome moru, između Vorkshirea i nizozemske

obale, rekao je Holst. Johnson je uzeo kapetanov dvogled i izoštrio ga na maloj

ribarici pred provom. Fair Maid, Whitby, dalo se pročitati na pramcu. — Moramo stati i pomoći im, — rekao je Holst na engleskom.

— To je zakon mora. On nije točno znao što vozi, a nije to ni želio znati. Njegovi su

mu poslodavci izdali zapovijed i popratili je krajnje ekstravagantnom premijom. A financijski su se pobrinuli i za posadu. Sanduke s ciparskim maslinama ukrcali su u Paphosu i one su bile totalno legitimne. Za vrijeme dvodnevnog zaustavljanja u Sirti na libijskoj obali, dio je tereta bio iskrcan pa vraćen. Izgledao je isto. On je znao da se tu negdje zacijelo krije nekakav protuzakoniti teret, ali ga nije opazio, a nije se ni želio oko toga truditi. A da je teret silno opasan dokazivala su već i šestorica njegovih putnika dva s Cipra i još četvorica iz Sirte. Kao i promjena broja čim je prošao Heraklove stupove. A sad se nadao da će ih u roku od dvanaest sati sve skinuti s vrata. Vratit će se kroz Sjeverno more, na moru se opet pretvoriti u Reginu VI, pa se, mnogo bogatiji, mirno vratiti u domicilnu luku Limassol.

I povući se u mirovinu. Godine što ih je proveo vozeći čudne terete, ljude i sanduke, u zapadnu Afriku, bizarne zapovjedi što su mu dolazile od njegovih novih, luksemburških brodovlasnika sve će to postati prošlost. Povući će se u mirovinu u pedesetoj, s dovoljno uštede da sa svojom ženom Marijom, Grkinjom, otvori mali restoran na kakvom grčkom otoku, pa da zajedno u miru dozive svoje dane.

Johnson se očito krzmao. — Ne možemo stati, — rekao je. — Moramo. Svjetlo se popravilo. Vidjeli su kako iz kormilarnice ribarice

izlazi čovjek, nagorio i pocrnio, kako tetura prema pramčanoj palubi, kako, razdiran bolom, pokušava mahnuti, i onda pada na nos.

Iza Holsta se stvorio još jedan borac IRA-e. Na rebrima je osjetio pištoljsku cijev.

— Plovi dalje, — rekao je odrješit glas. Holst nije smetnuo s uma pištolj, ali je pogledao Johnsona. — Ako to učinimo, i njih spasi drugi brod, a što će se dogoditi

prije ili kasnije, oni će nas prijaviti. Pa će nas zaustaviti i priupitati zašto smo to učinili.

Johnson je kimnuo glavom. — Onda ih lupi, — rekao je onaj s pištoljem. — Mi ne stajemo. — Možemo im pružiti prvu pomoć i pozvati nizozemsku obalnu

stražu, — rekao je Holst. — Nitko nam ni neće doći na palubu. Čim se pojavi nizozemski kuter, mi nastavljamo. On će nam zahvalno mahnuti, i o tome više neće ni misliti. To će nas stajati trideset minuta.

— Uspio je uvjeriti Johnsona. Kimnuo je glavom. — Spremi pištolj, — rekao je. Holst je prebacio strojni telegraf na Svom snagom natrag, pa se

Regina brzo zaustavila. Holst je nešto na grčkom zapovjedio kormilaru, pa sišao s mosta i spustio se do spuštene polupalube i pošao prema pramčanoj palubi. Pogledao je odozgo na sve bližu ribaricu i mahnuo kormilaru. Strojevi se se prebacili na Stoj, i Reginu je njezina inercija polako primakla postradaloj ribarici.

— Ahoj, Fair Maid, — zazvao je Hoist ribaricu koja mu je već došla pod provu. Vidio je kako se onaj koji je pao na pramčanu palubu pokušava pomaknuti, ali samo da bi se opet onesvijestio. Fair Maid se

zaljuljuškala uz bok mnogo veće Regine sve dok joj nije došla do srednje polupalube, gdje je razma bila niža. Holst je krenuo svojim brodom i na grčkom doviknuo naredbu mornaru da baci konop na Fair Maid. Ali to i nije bilo potrebno.

Čim je ribarica zaklizila duž Reginine polupalube, onaj je na pramčanoj palubi došao k sebi, pa skočio neobično živo za čovjeka tako gadno ispečena, dohvatio mačka od užadi kraj sebe i prebacio ga Regini preko ograde, i brzo ga čvrsto vezao za bitvu na pramcu Fair Maid. Iz kabine je ribarice sad istrčao drugi pa s krmom učinio isto. Fair Maid je prestala plutati.

Iz kabine su istrčala još četvorica, skočila na krov i onda ravno preko Reginine ograde. Sve se to dogodilo tako brzo i koordinirano da je kapetan Holst imao vremena samo uzviknuti

— Was zum Teufel ist denn das? Svi su oni bili odjeveni jednako, u crne jednodjelne

kombinezone, nazubljene gumene cipele i crne vunene kape i lica su im bila zacrnjena, ali ne od čađe. Vrlo je tvrda ruka udarila kapetana Holsta u pleksus, i on je pao na koljena. Kasnije će reći da još nikad nije vidio pripadnike Specijalnog brodskog eskadrona, što je pomorski ekvivalent Specijalne zračne službe, na djelu, i da ne osjeća nikakvu želju da ih vidi i ubuduće.

Na glavnoj su palubi sad već bila četiri člana posade, svi Ciprani. Jedan im je od ljudi u crnom doviknuo samo jednu naredbu, na grčkom, i oni su se pokorili. Opružili su se po palubi, potrbuške, pa tako i ostali. Što se nije moglo reći i za četiri pripadnika IRA-e koji su se izlili iz bočnih vrata nadgrađa. Svi su imali pištolje.

Dva su bila dovoljno pametna da smjesta uvide kako je pištolj slaba konkurencija strojnom karabinu Heckler Koch MP5, pa su bacili pištolje na palubu i podigli ruke. Dvojica su pokušala zapucati. Jedan je imao sreću dobio je kratak rafal u noge, pa je preživio da ostatak života provede u invalidskim kolicima. Četvrti nije bio tako sretan, pa je pokupio četiri metka u prsa.

Na palubi su se Regine skupila ukupno šestorica u crno odjevenih ljudi. Treći koji se našao na njoj bio je Tom Rowse. Potrčao je prema stubama što su vodila na most. Kad je stigao do kraka, iznutra je izronio Stephen Johnson. Ugledao ga je i bacio je ruke u vis.

— Ne pucaj, SAS-ovac, sve je gotovo, — viknuo je. Rowse je stao ustranu i mahnuo cijevlju male strojnice prema

stubama. — Dolje, — rekao je. Stari je IRA-š počeo silaziti prema glavnoj palubi. Iza Rowsea

se nešto pomaknulo, netko je bio u vratima kormilarnice. On je osjetio taj pokret, napol se okrenuo i dočekao prasak pištolja. Metak ga je okrznuo po suknu kombinezona. Nije bilo vremena da zastane, da vikne. Zapucao je kako su ga bili naučili, dva metka u brzom slijedu, pa onda opet, i tako je za manje od pola sekunde istjerao dva para 9milimetarskih zrna.

Pred očima mu se odvijao ubrzani slijed slika lik u dovratku sva je četiri metka primio u prsa, pa su ga oni odbacili na dovratak, nakon čega je poletio naprijed kao topovska kugla zatim je od lika vidio samo divlji kovitlac kukuruznožute kose i onda je ona već ležala na čeličnoj palubi, sasvim mrtva, a iz usta koja je nekoć ljubio cijedio se tanak potočić krvi.

— Vidi, vidi, — rekao mu je glas sa strane. — Monica Browne. S e.

Rowse se okrenuo. — Gade, — rekao je polako. — Znao si, je li istina? — Nisam znao, ali sam slutio, — odgovorio je McCready. Kad

je pucnjava bila gotova, on se mnogo mirnije, i u građanskoj odjeći, išetao iz ribarice.

— Shvaćaš, Tome, nakon što je s tobom uspostavila vezu, naravno da smo je morali provjeriti. Ona je bila zaista Monica Browne, ali i rođena i odgojena u Dublinu. Njezin ju je prvi brak, u dvadesetoj godini, na osam godina odveo u Kentucky. Nakon što se razvela, udala se za bojnika Erica Brownea, mnogo starijeg ali zato bogatog, i do kojega, u njegovim alkoholnim maglama, zacijelo nije dopro ni trunak slutnje da je njegova mlada žena fanatična pobornica IRA-e, i da, zaista je vodila farmu pastuha, ali ne u Ashfordu, u Kentu, u Engleskoj, nego u Ashfordu, kotar Wicklow, Irska.

Potom se ekipa na dva sata posvetila spremanju. Kapetan Holst je bio više nego raspoložen za suradnju. Priznao je da je na otvorenom moru već došlo do jednog prebacivanja sanduka, i to na ribaricu kraj

rta Finisterre. Rekao je kako se zvala, i McCready je to poslao u London, da proslijede španjolskim vlastima. Ako malo požure, mogli bi presresti oružje za ETA-u još dok je na kočarici. Time se SIS na neki način zahvalio Španjolcima na pomoći u slučaju Gibraltar.

Kapetan Holst se osim toga složio da je do presretanja došlo baš kad se našao u britanskim teritorijalnim vodama. Nakon toga će slučaj biti prepušten pravnicima, jer je pravorijek dobila Britanija. McCready nije želio da pripadnike IRA-e odvedu u Belgiju i tu smjesta oslobode kao oca Ryana.

Dva su trupla donijeli na glavnu palubu i položili jedno do drugog, pa pokrili plahtama iz kabina u krmi. Uz pomoć mornara, ciparskih Grka, sa skladišta su dignute cerade, pa je pretražen teret. To su obavili komandosi SBS-ova*( Special Boat Service Specijalna brodska

služba. Op. pr.) tima. Nakon dva sata, njihov zapovjednik, poručnik po činu, javio se McCreadyju.

— Ništa, gospodine. — Kako to mislite, ništa? — Puno maslina, gospodine. — Ništa osim maslina? — Nekoliko sanduka na kojima piše uredski strojevi. — A unutra? — Uredski strojevi, gospodine, i tri pastuha. Jako su se

uznemirili, gospodine. — Jebi konje, i ja sam se, — odgovorio je McCready mračno.

— Pokažite mi. Potom su on i Rowse pošli s časnikom pod palubu. Poručnik im je priredio turneju kroz četiri brodska skladišta. U

prvom su se japanske kopirke i pisaći strojevi jasno vidjeli kroz razbijene sanduke. U drugom su se iz razbijenih gajbi prosipale ciparske masline. Nijedan sanduk nije ostao netaknut. U četvrtom su bila tri poprilična boksa za konje. U svakom je od njih po jedan pastuh njištao i trzao se od straha.

A McCready je u želucu osjećao nešto, ono grozno nešto, što dolazi od spoznaje da su te namagarčili, naveli na krivi put, i da ćeš za sve to morati platiti i vragu i sotoni. Ako se pojavi samo s tovarom maslina i pisaćih strojeva, London će mu nabiti kožu na šiljak.

U skladištu s konjima s njim je stajao mladi SBS-ovac. Čini se da je znao sa životinjama govorio im je tiho i smirivao ih.

— Gospodine? — upitao je. — Da. — Zašto se prevoze? — O, zato što su arapski. Čistokrvni, za farmu konja, — rekao

je Rowse. — Ne, nisu, — odgovorio je mladi komandos. —To je kljusad

za školu jahanja. Jesu pastusi, ali obična kljusad. Polugama su izvalili daske iz stijenke prvoga boksa. Kad je

otpalo razbijeno drvo, potraga je bila gotova. Između vanjske i unutrašnje stijenke posebno konstruiranih transportnih boksova, preostalo je dobranih tridesetak centimetara prostora, i sad su se pred očima zagledanih ljudi otkrili naslagani blokovi Samtexa H, zbijene vrste raketnih bacača RPG7 i redovi raketa zemlja-zrak, koje se ispaljuju s ramena. Drugi su konjski boksovi urodili teškim strojnicama, streljivom, granatama, minama i bacačima.

— Mislim, rekao je McCready, da bismo sad mogli pozvati mornaricu.

Izišli su iz skladišta i vratili se na toplo jutarnje sunce na glavnoj palubi. Reginu će preuzeti mornarica i odvesti je u Harwich. Ondje će biti i formalno zaplijenjena, a njezina posada i putnici uhićeni.

Iz Fair Maid su ispumpali vodu i tako je, onako tužno nagnutu, uspravili. Dimne bombe za specijalne efekte, koje su stvorile dojam požara, odavno su već bile bačene u more.

Onaj IRAš s raznesenim koljenima, i kod kojeg su komandosi već zaustavili krvarenje grubom ali vještom podvezom, sjedio je siv u licu naslonjen leđima na nepropusnu pregradu i čekao na mornaričkog ranarnika da dođe s fregatom, od njih još dalekom samo milju. Ostala su dvojica bila vezana lisicama za bitvu podalje na palubi, a njihove je ključeve imao McCready.

Kapetan Holst i posada su bez gunđanja sišli u jedno skladište ne ono s oružjem i sad su sjedili među maslinama sve dok im ljudi iz mornarice na spuste ljestve.

Stephena Johnsona su zaključali u njegovoj kabini pod palubom.

Kad je sve bilo gotovo, pet je SBS-ovaca skočilo na krov kabine Fair Maida i nestalo u njoj. Pokrenuo se motor. Dva su se komandosa ponovno pojavila i oslobodila je veza. Poručnik je mahnuo McCreadyju zadnji pozdrav i ribarica se puckajući udaljila. Bili su to tajni ratnici obavili su posao nije bilo nikakve potrebe da čekaju.

Tom Rowse je sjedio, zgrbljenih ramena, na poklopcu skladišta, kraj rasprostrtog tijela Monice Browne. S druge se strane Reginine palube polako primakla fregata, bacila mačke i prebacila prve ljude iz abordažne ekipe. Oni su se posavjetovali s McCreadyjem.

Zapuh je vjetra maknuo kut plahte s lica pod njom. Rowse se zagledao u prelijepo lice, tako mirno u smrti. Vjetar joj je preko čela zanio pramen kukuruznozlatne kose. On je spustio ruku da joj ga makne. Netko je sjeo kraj njega i na ramena mu se spustila ruka.

— Tom, sad je sve gotovo. Ti nisi ništa znao. Za ništa te se ne može ni kriviti. Ona je znala što radi.

— Da sam znao da je to ona, ne bih je ubio, — rekao je Rowse tupo.

— Onda bi ona ubila tebe. To je takav tip čovjeka. Dva su mornara oslobodila dva IRA-ša i povela ih na fregatu.

Dva su bolničara pod nadzorom ranarnika podigla ranjenika na nosila i odnijela ga.

— I što sad biva? — upitao je Rowse. McCready se zagledao u nebo i more i uzdahnuo. Sad stvar preuzimaju pravnici. Pravnici uvijek sve preuzmu, i

sav život i smrt, sve strasti, pohlepu, hrabrost, požudu i slavu svode na dehidrirani žargon svojega zanata.

— A ti? — O, ja se vraćam u Century House i nastavljam, i svake se

noći vraćam u svoj stančić da slušam glazbu i jedem prepečeni grah. A ti ćeš se vratiti Nikki, prijatelju moj, i zagrliti je baš jako, i pisati svoje knjige i zaboraviti sve ovo. Hamburg, Beč, Maltu, Tripoli, Cipar sve to zaboravi. Sve je gotovo.

Kraj njih su proveli Stephena Johnsona. On je zastao da s visoka pogleda dvojicu Engleza. Izgovor mu je bio zbijen kao vriština na Zapadnoj obali.

— Naš dan će doći, — rekao je. Bila je to parola Provizorne IRA-e.

McCready je podigao pogled i zavrtio glavom. — Ne, gospodine Johnson, vaš je dan već odavno prošao. Dva su bolničara natovarila truplo poginulog IRA-ša na nosila i

uklonila ga. — Sam, zašto je to ona učinila? Za kog je to vraga učinila? —

upitao je Rowse. McCready se nagnuo i vratio plahtu na lice Monice Browne.

Bolničari su se vratili da odnesu i nju. — Zato što je vjerovala, Tom. U krivu stvar, naravno. Ali je

vjerovala. Ustao je i za sobom povukao i Rowsea. — Idemo, mali, vraćamo se kući. Pusti to, Tom. Pusti to. Nje

više nema, Tom, otišla je kako je željela, po vlastitoj želji, i sad je ona još samo jedna žrtva rata. Kao što si to i ti, Tom kao što smo to svi mi.

Interludij U četvrtak je izlaganje ušlo u svoj četvrti dan, dan za koji je

Timothy Edwards bio odlučio da će ujedno biti i posljednji. Prije nego što je Denis Gaunt i mogao početi, Edwards ga je odlučio preteći.

Postao je svjestan da su dvojica njegovih kolega za stolom, kontrolori Tuzemnih operacija i Zapadne hemisfere, počela pokazivati mekšanje stavova, spremnost da u slučaju Sama McCreadyja naprave jedinu iznimku i zadrže ga na neku smicalicu.

Nakon zaključenja sastanka u srijedu, Edwardsa su ti njegovi kolege odveli u tihi zakutak bara Century Housea i jasno mu izrekli što misle, te mu predložili da starog Obmanjivača nekako zadrži u službi.

To je, međutim, izrazito odudaralo od Edwardsova scenarija. Za razliku od ostalih, on je znao da tu odluku, da se iz ranog umirovljenja Obmanjivača napravi egzemplarni slučaj iza kojeg će lako slijediti drugi, gura sam stalni dotajnik Foreign Officea, čovjek koji će jednoga dana sjediti u konklavi s četvoricom ostalih i odlučivati tko će biti sljedeći šef SIS-a. Bilo bi glupo iz takvog čovjeka praviti neprijatelja.

— Denis, svi smo mi s velikim zanimanjem slušali tvoja prisjećanja mnogobrojnih Samovih usluga, i svih su nas se ona silno dojmila. Činjenica je, međutim, da se mi danas moramo suočiti s izazovom devedesetih, razdobljem u kojem više izvjesnim... kako da se izrazim?... aktivnim mjerama, preskakivanju prepona utvrđenih procedura, više neće biti mjesta. Moram li te podsjetiti na halabuku što ju je zimus bio digao način djelovanja što ga je u Karibima izabrao naš dragi Sam?

— Ne trebaš, Timothy, ni najmanje, — odgovorio je Gaunt. —Baš sam mislio i sam podsjetiti na tu epizodu, kao moj posljednji primjer Samove neumrle vrijednosti za Službu.

— Onda samo izvoli, — pozvao ga je Edwards, osjećajući olakšanje što će to biti zadnje nagovaranje koje će još morati poslušati prije nego što donese svoju neizbježnu odluku. Osim toga, zaključio je, njegova će se dvojica kolega zacijelo pokolebati u mišljenju kad uvide da je McCreadyjevo vladanje bilo priličnije kakvom kauboju negoli mjesnom predstavniku Njezina Premilostiva Veličanstva. Bilo je sasvim u redu što su juniori Samu priredili salvu ovacija kad se pred Novu godinu vratio u bar zvan Rupa u zidu. Ali je zato on, Edwards, morao prekinuti njegovo slavlje da bi zagladio nakostriješeno perje ScotIand Yarda, Home Officea i zgranutog Foreign Officea, a bio je to interludij kojeg se i sada prisjeća s najneugodnijim čuvstvima.

Denis Gaunt je neodlučno otišao na drugi kraj prostorije, do arhivarova stola, i uzeo pribavljeni dosje. Usprkos onom što je rekao, od svih bi slučajeva baš taj karipski najradije volio mimoići. Bez obzira koliko bilo njegovo divljenje prema šefu svog odjela, ipak je shvaćao da je u tom slučaju Sam itekako prevršio mjeru.

Prisjećao se i predobro svih memoranduma što su odmah iza Nove godine zapljuštali po Century Houseu, kao i dugačkih sastanaka u četiri oka sa šefom, a na koje je McCready bio pozvan sredinom siječnja.

Novi je šef preuzeo Službu samo petnaest dana prije toga, a novogodišnji mu je dar bio detaljan opis Samovih karipskih podviga bačen na stol. Na svu sreću, sir Mark i Obmanjivač ne poznaju se od jučer, i nakon što je ispalio čitav službeni vatromet, šef je, kako se čini, izvadio paket od šest limenki McCreadyjeva omiljenog tamnog

piva, da ih ispiju kao novogodišnju zdravicu i potvrdu obećanja da više neće biti traženja rupa u pravilima. Šest mjeseci kasnije, zbog razloga o kojima je McCready mogao samo nagađati, šef je postao mnogo manje pristupačan.

Gaunt je pretpostavio, dakako pogrešno, da je šef skupljao snagu do ljeta da izgura McCreadyja. On nije imao pojma s kako je zapravo visokog nivoa stigla ta zapovijed.

McCready je to znao. To mu nitko nije ni trebao reći, niti su mu se tražili dokazi. Ali je zato poznavao šefa. Poput svakog dobrog zapovjednika, i sir Mark će ti reći u lice ako si ispao iz stroja, živoga te sažvakati ako smatra da si to zaslužio, pa te čak i najuriti ako se zakuha nešto stvarno gadno. Ali će to učiniti u četiri oka. Ali će se zato kao tigar za svoje ljude boriti s autsajderima. Što znači da je čitava ta priča došla odozgo, i da je i sam šef bio nadglasan.

Kad se Denis Gaunt s dosjeom vratio na svoju stranu sobe, Timothy Edwards je uhvatio McCreadyjev pogled i nasmiješio se.

Sam, ti si zaista prokleto opasan, pomislio je. Upravo si briljantni talent, ali se naprosto više ne uklapaš. Kakva šteta, zapravo. Kad bi se bar malo skockao i malo više poštovao pravila, možda bi se za te još i našlo mjesta. Ali ne sada. Ne sada kad si zaista uzrujao ljude poput Roberta Inglisa. U devedesetim će svijet biti drukčiji, bit će to moj svijet svijet za ljude kakav sam ja. Za tri godine, možda četiri, ja ću sjediti za šefovim stolom, a za ljude kakav si ti i tako više neće biti mjesta. Pa je onda možda bolje, Sam, stari moj, da odeš sada. Do tada ćemo imati sasvim novu družbu agenata bistre mlade dečke koji će raditi što im se kaže, poštovati pravila i koji neće nikoga uzrujavati.

Sam McCready mu je uzvratio smiješak. Timothy, stvarno si prvoklasna guzica, pomislio je McCready.

Ti stvarno misliš da se obavještajni podaci mogu skupljati sastančenjem po odborima, listanjem kompjuterskih ispisa i ljubljenjem Iangleyja u guzicu eda bi se dobila mrvica njihove robe. U redu, nije ni to loše, američko špijuniranje signala, to njihovo elint*(Electronic intelligence. Op. pr.) elektroničko špijuniranje. Najbolje je na svijetu jer imaju tehnologiju, s tim svojim satelitima i prislušnim uređajima. Ali njih je moguće i obmanuti, Timothy, stari moj.

Postoji i nešto što se zove maskirovka, a za što si ti jedva i čuo. To je ruska riječ, Timothy, a znači umjetnost izgradnje lažnih aerodroma, hangara, mostova, čitavih tenkovskih divizija iz šperploča i pleha, i s tim se dadu obmanuti američke Velike ptice, i zato se ponekad moraš spustiti na zemlju, ubaciti agenta duboko u citadelu, zavrbovati nezadovoljnika, angažirati terenskog otpadnika. Iz tebe nikad ne bi ispao nikakav terenac, s tim tvojim klupskim kravatama i ženom aristokratkinjom. Ne bi prošla ni dva tjedna, a KGB bi u koktel, umjesto maslina, stavljao tvoja jaja.

Gaunt je počeo svoje posljednje obrambeno izlaganje, pokušavajući opravdati to što se dogodilo na Karibima, pokušavajući pritom ne izgubiti naklonost dvojice kontrolora koji su sinoć pokazali sklonost da se predomisle i podupru pomilovanje. McCready se zagledao kroz prozor.

Svijet se mijenja, istina ali ne onako kako to sebi zamišlja Timothy Edwards. Svijet, u sjeni zaostaloj iza hladnoga rata, tiho tone u ludilo galama će doći kasnije.

U Rusiji je rekordni urod već ostao na polju zbog manjka strojeva, a ujesen će trunuti kraj kolosijeka zbog nedostatka vagona. Glad će doći u prosincu, možda siječnju, i gurnuti Gorbačova natrag u zagrljaj KGB-a i Vrhovne komande, i oni će mu naplatiti herezu iz ljeta 1990. Godina 1991. neće biti nimalo vesela.

Srednji je istok bure baruta, a Washington se prema najbolje informiranoj agenciji u tom području, izraelskom Mossadu, odnosi kao prema bijednicima, dok Timothy Edwards baš od njega prima migove. McCready je uzdahnuo. Možda je ribarska brodica u Devonu najbolji odgovor. Nek ih vrag nosi sve po broju.

— Sve je to zapravo počelo, — rekao je Gaunt i otvorio dosje pred sobom, — početkom prosinca na jednom otočiću na sjeveru Kariba.

McCready se uz trzaj vratio u stvarnost Century Housea. O, da, Karibi, pomislio je, prokleti Karibi.

Malo sunca* (Naslov originala, A Little Bit of Sunshine, dao bi se, dakako, zbog

neprevedive igre riječi, prevesti i kao Malo Sunshinea. Op. pr.) Glava prva Gulf Lady je doplovila preko bistrog i blistavog mora jedan sat

prije nego što se spustilo sunce. Na provi je sjedio Julio Gomez. Omašnu mu je zadnjicu podupirao krov kabine, noge u mokasinama bile su mu na pramčanoj palubi, i sad je zadovoljno potezao dimove iz debele portorikanske cigare, čije je strašne vonjeve raznosio vjetar po karipskim vodama koje su ih primale bez jadanja.

On je, u tom trenutku, bio zaista sretan čovjek. Deset milja iza njega ležao je onaj silni podmorski ponor na mjestu gdje se velika Bahamska plićina naglo ruši u Santarenski kanal gdje se pišmolj natjerava sa skušom, a tuna lovi palamidu, koja opet lovi iglice, a sve njih povremeno progone gorostasna psina i velika sabljarka.

U izgrebanoj staroj kutiji na krmi, na otvorenoj ribarskoj palubi, ležale su dvije lijepe lovrate, jedna za njega i jedna za kapetana, koji je u tom času držao rudu kormila i vozio kući, u Port Plaisance, svog lovca na krupne ribe.

Te ribe, dakako, nisu bile sav njegov ulov tog dana bila je tu i krasna psina, koju su označili i vratili u ocean, kao i masa manjih palamida, koje su onda iskoristili za meku, kao i žutokrila tuna koju su procijenili na trideset kila prije nego što je zaronila tako žestoko i duboko, da je morao presjeći uzicu, inače bi mu pred očima istrgla štap, a bila su tu i dva velika gofa s kojima se borio po pola sata, i njih je vratio u more, i zadržao samo lovrate, zato što one spadaju u najukusnije ribe tropa.

Julio Gomez nije volio ubijati, na njegovo ga je godišnje hodočašće u ove vode dovelo uzbuđenje što ga stvara psikanje kotura i protjecanje uzice, napregnutost svinutoga štapa i čisto uzbuđenje tog nadmetanja čovjeka koji diše zrak i ribe, tog čudovišno jakog borca. Bio je to prekrasan dan.

Daleko, njemu slijeva, daleko iza Dry Tortugasa, nevidljivog i daleko ispod zapadnog obzora, velika se crvena lopta sunca spuštala

ususret moru, i odašiljala jaru od koje se ljušti koža, no koja bi na koncu popustila pred svježinom večernjega vjetra i dolaska noći.

A pred pramcem Guli Lady, tri milje dalje, čekao je otok. Za dvadeset će minuta već biti na vezu. Gomez je otfrknuo čik debele cigare u uzbibani grob valova i protrljao podlaktice. Usprkos svojoj prirodno crnomanjastoj puti i maslinastoj boji kože, ipak će, kad se vrati u pansion morati na se staviti poštene premaze kreme protiv sunca. Jimmyja Dobbsa za kormilom nisu mučili takvi problemi on se na otoku i rodio i odrastao, on je bio vlasnik tog brodića kojeg je iznajmljivao turistima željnima ribe, i na njegovu tamnu kožu, boje ebanovine, sunce naprosto nije djelovalo.

Julio Gomez je zbacio noge s pramčane palube i s krova kabine skočio na krmu.

Sad ja preuzimam, Jimmy. Da možeš počistiti. Jimmy Dobbs mu je uputio onaj svoj smiješak od uha do uha,

predao mu kormilo, dohvatio kantu i metlu pa počeo kroz izlivnice ispirati riblje ljuske i komadiće utrobe. Najednom se niotkuda stvorilo pol tuceta čigri, pa iz brazde počelo hvatati otpatke. U oceanu ništa ne propada, to jest ništa organsko.

Na Karibima su se, dakako, iznajmljivale i modernije ribarske brodice brodice koje su se čistile crijevima prikvačenim za motor, brodice s koktel-barovima, televizorima pa čak i videorekorderima s hrpama elektroničke tehnologije za traženje ribe i s navigacijskim pomagalima koja bi dostajala za put oko svijeta. Gulf Lady nije imala ništa od toga. Bila je to stara drvena djevojčura preklopne građe, i pokretao ju je dimljivi Perkinsov dizel, ali je zato vidjela više valova no što će ih pametnjakovići s Florida Keysa ikad vidjeti i radarskim skanerom. Sprijeda je imala malenu kabinu, splet oblica i letvica, prožetih ribljim uljem, te otvorenu krmenu palubu s deset držača za štapove kao i jedincatu stolicu za hrvanje s ribom, od hrastovine i kućne izradbe, kojoj su se eventualno mogli dodati i jastuci.

Jimmy Dobbs nije imao silicijskih čipova koji bi za nj tražili ribu nalazio ju je sam, onako kako ga je naučio otac, nalazio očima koje su hvatale i najsitniju slutnju promjene boje mora, mreškanje površine kojeg ne bi trebalo biti, sunovrat brzana daleko, daleko od njih i dubokim unutrašnjim instinktom koji mu je govorio gdje se ovog

tjedna kreću i čime se hrane. Ali ih je bome i nalazio, i to svaki dan. Eto zašto je Julio Gomez za svakog odmora dolazio ribariti baš s njim.

Juliju se sviđao već i sam nedostatak svakog rafinmana na otocima, kao i odsustvo tehnologije na Gulf Lady. On je većinu svog profesionalnog života provodio u baratanju modernom američkom tehnologijom, ukucavanju pitanja u kompjuter, u upravljanju automobilom kroz spleteni promet središta Miamija. Zato je za odmor želio more, i sunce, i vjetar sve to i još ribu, jer je Julio Gomez u životu imao samo dvije strasti, svoj posao i svoje pecanje. Od potonjeg je već potrošio pet dana, i ostaju mu još samo dva, petak i subota. U nedjelju će već morati letjeti kući na Floridu i javiti se na posao s Eddiejem u ponedjeljak ujutro. Ta ga je misao natjerala da uzdahne.

I Jimmy Dobbs je bio sretan. Proveo je lijep dan s klijentom i prijateljem, i sad je imao nekoliko dolara u džepu da svojoj staroj kupi haljinu, kao i krasnu ribu da bude večera za njih dvoje i čitavu bulumentu djece. Što bi mu više od toga, razmišljao je, život i mogao ponuditi?

Pristali su malo poslije pet na škripavi stari drveni ribarski mol koji se trebao srušiti još prije mnogo godina, ali se to, zbog tko zna čega, nikad nije dogodilo. Prijašnji je guverner rekao da će zatražiti od Londona sredstva da sagradi novi, ali su ga onda zamijenili ovim sadašnjim guvernerom, a sira Marstona Moberleyja ribarenje nije zanimalo. Baš kao ni sami otočani, ako je vjerovati birtaškim pričama u Shantytownu, a uvijek im se vjerovalo.

Nastala je uobičajena vreva djece koja su došla vidjeti što se ulovilo, i pomoći iznijeti lovinu. Bilo je to uobičajeno bockanje u pjevnom govoru otočana, dok se Gulf Lady vezivala za noć.

— Sutra si slobodan, Jimmy? — upitao je Gomez. — Može. Ti bi opet? — Po to sam i došao. Vidimo se u osam. Julio Gomez je ponudio mališanu dolar da mu ponese ribu, i sad

su skupa otišli iz luke i zašli u mračne ulice Port Plaisancea*( Doslovce

Naselje Straćara. Op. pr.). Put nije bio dug, jer u Port Plaisanceu nijedan put nije dug. To baš i nije bio neki grad, zapravo više veliko selo.

Bio je to gradić kakve nalazimo na većini manjih karipskih otoka, darmar poglavito drvenih kuća obojenih jarkim bojama, s

krovovima od šindre i povezanih stazama od drobljenih školjaka. Duž morske obale, oko lučice povezane krivudavim molom sazdanim od blokova koralja, i uz koji je svakog tjedna pristajao trgovački parobrod, stajale su velebnije zgrade carinarnica, sudnica i spomenik poginulima u ratu. Sve su one bile izgrađene od blokova koralja, davno isklesanih i slijepljenih mortom.

Dublje su u gradiću bile Gradska vijećnica, mala anglikanska crkva, policijska postaja i glavni hotel zvan Quarter Deck. S iznimkom njih i ružnog skladišta od valovitog lima na jednom kraju luke, zgrade su uglavnom bile drvene. Uz obalu, odmah izvan grada, stajala je guvernerova rezidencija, takozvana Državna kuća, sva bijela i ograđena bijelim zidom, s dva stara topa iz napoleonskih vremena postavljena uz prednja dvorišna vrata, te zastavnom kopljačom posred brižno obrađenog travnjaka punog zelene trave. Preko dana bi na jarbolu lepršao britanski Union Jack, i dok je Julio Gomez prolazio kroz gradić do pansiona u kojem se smjestio, zastavu je baš svečano spuštao policijski redarstvenik u nazočnosti guvernerova ađutanta.

Gomez je mogao odsjesti i u Quarter Decku, ali mu je draža bila domaća atmosfera pansiona gospođe Macdonald. Ona je bila udovica, s kapom sniježnobijele kovrčaste kose, neštedljivo proporcionirana, baš kao i on, a kuhala je brodet od školjaka da umreš za njim.

Skrenuo je u njezinu ulicu, ne obazirući se nimalo na jezive izborne plakate polijepljene po većini zidova i ograda, pa je u sumraku razabrao da mete ulazne stube svog urednog, odvojenog staništa bio je to obred što ga je ponavljala nekoliko puta na dan. Pozdravila je i njega i njegovu ribu svojim uobičajenim ozarenim smiješkom.

— O, mistah Gomez, to je jedna jako dobar riba. — Nama za večeru, gospođo Macdonald, i mislim da će biti za

sve dovoljno. Gomez je isplatio dječaka, koji je odskakutao sa svojim novim

velikim blagom, i uspeo se u svoju sobu. Gospođa Macdonald se povukla u kuhinju da lovratu priredi za roštilj. Gomez se umio, obrijao i presvukao u lagane hlače krem boje i šarenu košulju za plažu, kratkih rukava. Zaključio je da mu sad ne bi nimalo naškodilo jedno jako veliko i jako hladno pivo, pa se vratio u grad, prošetao sve do bara u

Quarter Decku*( Krmena, uzdignuta polupaluba, ispod koje su časničke kajite

mornari su u pramcu. Op. pr.). Bilo je tek sedam sati, ali se noć već bila spustila i grad je već

bio u mraku, osvijetljen tek tu i tamo pokojim odbljeskom s prozora. Gomez je izronio iz postranih uličica i našao se na Parliament Sguareu. U sredini mu je bila uredna, zatvorena hrpica palmi, a tri su mu strane urešavale anglikanska crkva, policijska postaja i hotel Quarter Deck.

Prošao je kraj policijske postaje u kojoj su još gorjele električne žarulje napajane iz gradskog agregata koji je još brujao dolje na obali. Iz te svoje male zgrade od klesanog koralja glavni je inspektor Brian Jones, sa svojim besprijekorno urednim snagama sastavljenim od dva narednika i osam redarstvenika, predstavljao red i poredak u zajednici s najmanjim postotkom zločina na čitavoj zapadnoj hemisferi. Došavši iz Miamija, Gomez se mogao samo čuditi društvu koje, po svemu sudeći, nije poznavalo ni droge, ni bande, ni batinom po glavi, ni prostituciju, ni silovanje, ni pljačku banke jedine na otoku, nego samo pet-šest sitnih krađa godišnje. Uzdahnuo je, prošao ispred zamračene crkve i ušao pod portal Quarter Decka.

Bar je bio lijevo. Sjeo je na stolac u kutu, na drugom kraju šanka i naručio veliko, hladno pivo. Dok riba bude gotova, mogao bi proći i čitav sat, pa će biti vremena da prvom pivu doda i još jedno da mu pravi društvo. Bar je već bio napola pun, no on je bio omiljeno gradsko pojilište za turiste i apatride. Veseli barmen Sam, u svom bijelom sakou, posluživao je noćni izbor rumpunčeva, piva, sokova, kola, daiquirija i sodamiksova, da pomogne sprati ognjene gutljaje ruma Mount Gay.

Bilo je već pet do osam, pa je Julio Gomez posegnuo u džep za šakom dolara da namiri račun. Kad je podigao pogled, najednom je zastao, sav se ukočio i zagledao u čovjeka koji je upravo ušao u bar i sad je na drugom kraju naručivao piće. Nakon dvije sekunde polako se snizio u stolici, tako da ga je tijelo pilca kraj njega zaklonilo od vida. Jedva je i mogao povjerovati vlastitim očima, ali je znao da se nije mogao zabuniti. Ne događa se čovjeku da četiri dana i četiri noći sjedi za stolom nekome sučelice, zuri mu u oči i gleda kako mu one uzvraćaju mržnjom i prezirom, pa da to lice poslije zaboravi, makar i poslije osam godina. Kad provedeš četiri dana i noći u pokušaju da iz

nekog istisneš makar i jednu riječ, i ne dobiješ apsolutno ništa, čak ni ime, tako da mu na kraju moraš sam dati nekakav nadimak, tek toliko da nešto staviš u dosje, ne događa se da kasnije zaboraviš to lice.

Gomez je mahnuo Samu da mu napuni čašu, pa platio sva tri piva i povukao se na sjedalo u kutu, u sjenama. Ako je taj čovjek stigao tu, nije stigao bez razloga. Ako je odsjeo u hotelu, morao je ostaviti ime. Gomez ga je želio doznati. Sjedio je u kutu, gledao i čekao. U devet je taj čovjek, koji je sve vrijeme pio sam, i to samo rum Mount Gay, ustao i otišao. Gomez je izronio iz svog kuta i pošao za njim.

Na Parliament Squareu čovjek se popeo u otvoreni japanski džip, uključio paljenje i odvezao se. Gomez se očajnički ogledao. On sam nije imao nikakvo transportno sredstvo. Ali je zato kraj ulaza u hotel bio parkiran maleni skuter, s ključem ostavljenim u starteru. Opasno se njišući, Gomez je udario za džipom.

Džip je izišao iz grada i mirno produžio obalnom i jedinom cestom, koja je obilazila čitav otok. Do imanja u brdovitoj unutrašnjosti dolazilo se redom individualnim cestama, prašnjavim putovima, što su se spuštali prema toj jedinoj, obalnoj asfaltiranoj cesti. Džip je prošao kraj jedinog drugog stambenog naselja na otoku, domorodačkoga sela zvanog Shantytown, pa onda i kraj travnatog uzletišta.

Nastavio je vožnju sve dok nije stigao na drugi kraj otoka. Tu je cesta tekla duž prostranstva zaljeva Teach, koji je ime dobio po Edwardu Teachu, gusaru Crnobradom, koji je jednom tu bio bacio sidro i obnovio zalihe živeža. Džip je skrenuo s obalne ceste, pa se kratkim puteljkom uspeo do para vratiju od kovanog željeza koja su zatvarala veliko obzidano imanje. Ako je vozač i opazio jedincati krivudavi far koji mu je bio za leđima sve od hotela Quarter Deck, nije to ničim dao znati. Ali ga je sasvim sigurno vidio. Na vratima je iz sjene izišao čovjek i otvorio ih pred džipom, ali je ovaj usporio i zaustavio se. Posegnuo je iznad glave do armaturne zaštite od prevrtanja i s nje skinuo jaku reflektoricu. Kad se Gomez provezao kraj početka odvojka, snop ga je svjetiljke prebrisao, pa se vratio i zadržao ga u svom bljesku sve dok se na cesti nije izgubio iz vida.

Pola sata kasnije Gomez je vratio skuter na njegovo mjesto pred hotelom i pješice se vratio kući. Bio je u dubokim mislima i podjednako dubokim brigama. Doista je vidio koga je mislio da je vidio i shvatio da se nije zabunio. A doznao je i gdje taj čovjek živi. Ali je i sam bio viđen. Mogao se samo nadati da ga nakon osam godina, u tami karipske noći, dok je za nekoliko sekundi prozujao na skuteru, nije uspio i prepoznati.

Gospođa Macdonald se jako živcirala što je na večeru stigao sa skoro dva sata zakašnjenja, pa mu je to i rekla. Ipak je svoga gosta poslužila lovratom, i zagledala se u nj dok je jeo bez teka. Izgubio se u mislima, i izrekao samo jednu opasku.

— Svašta, ljudi moji, — prekorila ga je ona. — Mi tako šta ni na otoku nemamo.

Julio Gomez je svu noć probdio u razmišljanju o svojim mogućnostima. Koliko će taj čovjek ostati na otočju to on, dakako, nije mogao znati. Ipak je pomislio da bi Britanci morali znati da je on ovdje, a napose gdje se točno nalazi. Valjda je to značajno? Mogao bi otići do guvernera, ali što bi on mogao učiniti? Vjerojatno ne postoji nikakav razlog za njegovo uhićenje. On sad i nije na američkom teritoriju. A nije ni vjerovao da bi glavni inspektor Jones sa svojim olovnim vojnicima mogao imati imalo veću težinu od guvernera. Za to bi trebalo imati zapovijed iz Londona, ali bi prije toga zahtjev morao podnijeti Ujak Sam glavom. Mogao bi ujutro telefonirati ali je onda odbacio tu misao. Otočna veza, bar ona za javnu uporabu, bila je staromodna otvorena telefonska linija što je vodila do Nassaua, pa do Bahama i odatle do Miamija. Ništa od toga, ujutro će se morati vratiti na Floridu.

* * *

Iste je večeri u zrakoplovnu luku Miami sletio avion Delta

Airlinesa iz Washingtona. Među putnicima je bio i umorni britanski državni službenik kojeg je njegova putnica predstavljala kao gospodina Franka Dillona. Imao je on i druge dokumente, koje nije trebao pokazati na kraju tuzemnog američkog leta, a koji su pojašnjavali da je on pripadnik britanskog Foreign Officea te molili

svakoga, koga bi se to moglo ticati, da mu u svakom pogledu izađe u susret.

Ni njegova putnica, koju također nije trebao pokazati, baš kao ni drugi njegovi dokumenti, nisu otkrivali da je njegovo pravo ime Sam McCready. To je bilo poznato samo nekim višim članovima CIA-e u Iangleyju, Virginia, u čijem je društvu proveo tjedan prepun seminara na temu uloge obavještajne zajednice slobodnoga svijeta u nadolazećem desetljeću, devedesetim godinama. Tu se naslušao na klaftre profesora i drugih probranih akademičara, od kojih se nijedan ne bi ni slučajno poslužio jednom jednostavnom riječju kad bi to isto mogao izreći i s deset kompliciranih.

McCready je pred aerodromskim terminalom dozvao taksi i zamolio šofera da ga odveze do hotela na Key Biscayneju. Potom je uzeo sobu i za večeru se počastio jastogom, pa se poslije povukao i zaspao dubokim i mirnim snom. Pred njime je bilo, ili se bar tako nadao, sedam dana pretvaranja u prepečenac kraj bazena, mučnog probijanja kroz nekoliko pučkih romana, špijunskih laganica, pri čemu bi ponekad morao čak i podići oči s ledenog daiquirija na ljuljuškave bokove kakve cure u prolazu. Century House je bio na drugom kraju svijeta, i posao je Dezinformiranja, obmanjivanja i psihološkog ratovanja morao ostati u sposobnim rukama njegova novoimenovanog zamjenika Denisa Gaunta. Došlo je i vrijeme, pomislio je dok se rušio u san, da i Obmanjivač malo pocrni.

* * *

U petak ujutro Julio Gomez je otkazao daljnji boravak u

pansionu gospođe Macdonald, ne zatraživši popust na neiskorištena dva dana i uz obilje isprika. Dohvatio je torbu i pošao do Parliament Squarea gdje je sjeo na jedan od dva jedina taksija u gradu i zamolio da ga odveze na uzletište.

Njegova je karta vrijedila za redoviti jutarnji nedjeljni let BWIA-a za Nassau, s presjedanjem za Miami. Iako bi let izravno za Miami bio kraći, takvoga i nije bilo na voznom redu, nego se letjeti moglo samo do Nassaua. U gradu nije bilo putničkog agenta rezervacije su se uvijek pravile izravno na sletištu pa se mogao samo

nadati da avion BWIA polijeće i u petak ujutro. Kad je sjedao na taksi na trgu, nije ni opazio da ga netko promatra.

Na sletištu ga je čekalo iznenađenje. Aerodromska zgrada, jedincata duga baraka, u kojoj je bio carinski pult i skoro ništa drugo, nije bila zatvorena, ali je zato bila skoro napuštena. Jedini je carinik sjedio na jutarnjem suncu i čitao tjedan dana stari Miami Herald što ga je netko, vjerojatno sam Gomez, bio ostavio.

— Ne danas, stari, — odgovorio je on veselo. — Nikad u petak. Gomez je preletio pogledom preko travnatog polja. Pred jedinim

je metalnim hangarom stajao Navajo Chief, kojega je upravo pregledavao čovjek u hlačama od grubog sukna i košulji. Gomez mu je prišao.

— Letite danas? — upitao je Gomez. — Aha, — odgovorio je pilot, zemljak Amerikanac. — Može najam? — Ne bi moglo, — odgovorio je pilot. — To je privatni avion.

Moga gazde. — Kamo idete? Nassau? — upitao je Gomez. — Jok. Key West. Gomezu je zaigralo srce. S Key Westa je mogao za Miami

jednom od čestih redovitih linija. — Bih li kojim slučajem mogao razgovarati s gazdom? — Gospodinom Klingerom. Tu je možda za sat. — Pričekat ću, — rekao je Gomez. Uz zid je hangara pronašao sjenovito mjesto i udobno se

smjestio. Netko je nato izišao iz grmlja, izvukao iz njega motocikl, i odvezao se obalnom cestom.

* * *

Sir Marston Moberley je pogledao na sat, ustao od doručka u

ograđenom vrtu iza Državne kuće pa odšetao do stuba što su vodile do verande i njegova ureda. Ona bi zamorna delegacija mogla stići svakoga časa.

Britanija je od svojih negdašnjih kolonija na Karibima zadržala tek nekoliko. Kolonijalni su dani bili već odavno za njom. Nitko ih

više nije zvao kolonijama ta je riječ postala neprihvatljivom nego su ih danas klasificirali kao Ovisne teritorije. Jedan je od njih bio Monserrat. Drugi je bio Caymansko otočje, poznato po svojim mnogobrojnim i vrlo diskretnim bankovnim aktivnostima za inozemne klijente. Kad je proveden referendum kojim im se nudila neovisnost, stanovnici su tri Caymanska otoka golemom većinom izglasali da ostanu Britanci. Od tada im je bilo ko biku na gmajni, što se ne bi moglo reći i za neke njihove susjede.

Druga su opskurna skupina britanski Djevičji otoci, danas pribježište jahtaša i pecača. A onda je tu i maleni otok Anguilla, čiji su stanovnici podigli jedinu poznatu revoluciju u povijesti kolonijalizma kojoj je cilj bio ostanak pod britanskom vlašću, umjesto amalgamacije s dva susjedna otoka, a prema čijem su ministru predsjedniku gajili vrlo žive i vrlo utemeljene sumnje.

Još su opskurniji od njih otoci Turks i Caicos, na kojima život protječe na svoj pospani način pod palmama i Union Jackom, neuznemiravan švercerima droge, tajnim policijskim snagama, državnim udarima i izbornim huliganstvom. Na svim tim otocima London vlada prilično mekom rukom, a glavna mu je uloga u slučaju tri posljednja pokrivanje godišnjeg proračunskog manjka. U zamjenu za to mještani pristaju da im se Union Jack dvaput dnevno što diže što spušta po kopljači, te da na svojim novčanicama i policijskim kacigama i dalje gledaju insignalije kraljice Elizabete.

U zimi 1989 posljednji su od te grupe bili Barclayji, zbirka od osam otočića što su se smjestili na zapadnom rubu velike Bahamske plićine, zapadno od bahamskog otoka Andros, jugoistočno od Kube i točno na jug od Florida Keys.

Zašto se Barclayi nisu stopili s Bahamima kad je arhipelag stekao nezavisnost, sjećaju se tek malobrojni. Neko je spadalo u Foreign Officeu kasnije izjavilo da su ih možda naprosto previdjeli, no možda je i bio u pravu. Ta sićušna skupina nije imala više od dvadeset tisuća stanovnika od osam otoka samo su dva bila naseljena, glavni se otok i sjedište vlasti dičio imenom Sunshine, a ribe su bile vrhunske.

Ti otoci nisu bili bogati. Privreda je bila nikakva a prihodi još manji. Uglavnom su dolazili od plaća mladih ljudi koji su odlazili u svijet da postanu konobari, sobarice i trčkarala u raskošnim hotelima,

gdje su bili omiljeni među evropskim i američkim turistima zbog svoje sunčano dobre naravi i blistavog smiješka.

Drugi su izvor prihoda bile mrvice od turizma, povremeni lovac na velike ribe koji bi preko Nassaua došao na hodočašće, tarifa na slijetanje zrakoplova, prodaja otočnih vrlo opskurnih poštanskih maraka, kao i jastoga i školjaka jahtašima u prolazu. Ti su im skromni prihodi omogućavali uvoz, preko parobroda što je dolazio jednom tjedno, nekih osnovnih potrepština koje se nisu mogle dobiti iz mora.

Velikodušni im je ocean pribavljao većinu hrane, a za ostatak su se brinuli plodovi šuma i vrtova što su ih obrađivali na obroncima oba brda na Sunshineu, Spyglassa i Sawbonesa.

A onda je, početkom 1989 netko u Foreign Officeu zaključio da su Barclayi zreli za nezavisnost. Ishodna se analiza situacije pretvorila u molbu a potom i u politiku. Britanska se vlada te godine hrvala s golemim trgovinskim deficitom, strmoglavim padom popularnosti u anketama i napetostima zbog podijeljenog raspoloženja prema evropskoj politici. Bagatela stjecanja nezavisnosti jednog opskurnog otočja u Karibima prošla je bez debate.

Tadašnji je guverner, međutim, tome prigovorio, pa je bio primjereno opozvan, a na njegovo je mjesto postavljen sir Marston Moberley. Bio je to visok i tašt čovjek koji se dičio sličnošću s pokojnim glumcem Georgeom Sandersom, a na Sunshine su ga poslali nakon samo jednog razgovara, kojem mu je sve što treba znati pažljivo isricao pomoćnik glavnog tajnika Odjela za Karibe.

Barclayji će morati prihvatiti svoju neovisnost. Kandidati za premijera bit će pozvani da se prijave, a bit će i najavljen dan općih izbora. Nakon što se na demokratskim izborima izabere prvi premijer Barclayja, s njim će i njegovom vladom biti dogovoren pristojni interval recimo tri mjeseca, nakon kojeg će im biti udijeljena, ne, skoro nametnuta puna neovisnost. Zadaća je sir Marstona bila da osigura provođenje tog programa, eda bi se s britanske riznice skinulo još jedno breme. On i lady Moberley na Sunshine su stigli koncem srpnja. Sir Marston se odmah zdušno prihvatio obavljanja svojih zadaća.

Ubrzo se se pojavila i prva dva kandidata za mjesto budućeg premijera. Jedan je bio gospodin Marcus Johnson, imućni mjesni poslovni čovjek i fiIantrop, koji se vratio na svoj zavičajni otok

obogativši se u Srednjoj Americi, i koji je imao rezidenciju na lijepom imanju s druge strane Sawbones Hilla, a osnovao je i Barclayjski savez napretka, te se zarekao da će razviti otoke i njegovim ljudima donijeti obilje. Mnogo grublje tesani, no populistički nastrojeni gospodin Horatio Livingstone, nastanjen dolje u Shantytownu, kojeg je popriličnim dijelom i posjedovao, osnovao je Barclayjski front neovisnosti. Do izbora su preostala još samo tri tjedna, jer su bili zakazani za 5. siječnja. Sir Marstona je veselilo što je već krenula žustra predizborna kampanja, u kojoj su oba kandidata žarko snubili otočane, tražeći njihovu podršku govorima, pamfletima i plakatima na svakom stablu i zidu.

Ipak je u mirisnom ulju sir Marstona bila i jedna uginula muha OZG ili Odbor zabrinutih građana, pod vodstvom onog zamornog čovjeka, velečasnog Waltera Drakea, mjesnog baptističkog župnika, i baš je njihovu delegaciju sir Marston pristao primiti tog jutra u devet.

Bilo ih je ukupno osmero. Jedan je bio engleski vikar, blijedi, isprani i nedjelatni Englez, i bilo mu je jasno da će s njim lako izaći na kraj. Šestoro su bili mjesni uglednici liječnik, dva trgovca, jedan napredni seljak, vlasnik bara i vlasnica pansiona, gospođa Macdonald. Sve su to bili redom postariji ljudi sasvim rudimentarne naobrazbe. Oni se s njim nisu mogli mjeriti ni tečnošću govora ni uvjerljivošću u raspravi. Za svakog će od njih naći bar tucet razloga koji govore u korist neovisnosti.

Marcusa Johnsona, kandidata blagostanja, podržat će i upravitelj sletišta, vlasnici zemljišta u blizini luke Johnson je obećao da će na njezinu mjestu napraviti uspješnu međunarodnu marinu, kao i većina otočkih poduzetnika, koji bi se obogatili razvojem. Livingstone je pak sebi osigurao podršku proletarijata, ljudi bez imovine, kojima je obećao čudesan uspon životnog standarda, a zbog nacionalizacije pokretne i nepokretne imovine.

Jedini je problem bio vođa delegacije, velečasni Drake, krupni crni bik od čovjeka u crnom odijelu, koji je baš brisao znoj s čela. On je bio upravo kompulzivni propovjednik, lucidan i glasan, koji je u kontinentalnoj Americi stekao solidno školovanje. Na suvratku je nosio malu značku u liku ribe, znak ponovno rođenog kršćana. Sir Marston se dokono pitao iz kakvog se on to prijašnjeg stanja ponovno

rodio, ali mu nikad nije palo na um da ga to upita. Velečasni je Drake na guvernerov pisaći stol bacio hrpu papira.

Sir Marston se pobrinuo da za sve ne bude dovoljno stolica, tako da su morali ostati na nogama. Ostao je i on. Tako će sastanak potrajati kraće. Bacio je pogled na hrpu papira.

— Ovo je, guverneru, — zagrmio je velečasni Drake, — peticija. Da, gospodine, peticija. Koju je potpisalo više od tisuću mojih sugrađana. Mi tražimo da se ta peticija pošalje u London, postavi pred samu gospođu Thatcher. Čak i pred kraljicu. Mi vjerujemo da će nas te dame saslušati, čak i ako to ne učinite vi.

Sir Marston je uzdahnuo. Ovo će, izgleda, biti... potražio je svoj omiljeni pridjev... zamornije nego što je mislio.

— Shvaćam, — rekao je. — A što ta vaša peticija traži? — Tražimo referendum, baš onako kako ga je britanski narod

dobio u pitanju Zajedničkog tržišta. Mi zahtjevamo referendum. Ne želimo da nas netko silom tjera u neovisnost. Želimo i dalje živjeti kao i do sada, kako smo oduvijek živjeli. Mi ne želimo da nama vladaju ni gospodin Johnson ni gospodin Livingstone, i apeliramo na London.

* * *

Dolje je na sletnu stazu stigao taksi, i iz njega je izišao gospodin

Barney Klinger. Bio je to oniži, zaobljeni muškarac, koji je živio na popriličnom imanju u španjolskom stilu u Coral Gablesu, odmah kraj Miamija. Fifica koja ga je pratila nije bila ni niska ni zaobljena bila je zgromljujuća i dovoljno mlada da mu bude kći. Gospodin Klinger je na obroncima Spyglass Hilla imao vikendicu, koja mu je služila za povremene diskretne predahe podalje od očiju gospođe Klinger. Kanio je odletjeti do Key Westa, smjestiti curu na redoviti avion za Miami pa proslijediti kući vlastitim avionom, sasvim očito sam, kao umorni poslovni čovjek koji se vraća s poslovnog posjeta na kojem se raspravljalo o nekom starom dosadnom ugovoru. Gospođa Klinger će ga dočekati u Zračnoj luci Miami i opaziti da je sam. Čovjek nikad nije dovoljno oprezan, a gospođa Klinger poznaje nekoliko vrlo vrsnih advokata. Julio Gomez se digao na noge i prišao mu.

— Gospodine, gospodin Klinger?

Klingeru je poskočilo srce. Privatni detektiv? — A tko bi to želio znati? — Molim vas, gospodine, imam jedan veliki problem. Baš sam

tu ljetovao, kad me je nazvala žena. Mali nam je doživio nesreću. Moram se vratiti, zaista moram. A danas ne leti nijedan avion. Nijedan. Ne može se čak ni unajmiti. Pa sam se upitao, biste li me mogli prebaciti do Key Westa? Bit ću vaš doživotni dužnik.

Klinger je oklijevao. Taj bi čovjek ipak mogao biti privatno oko u službi gospođe Klinger. Predao je torbu nosaču i ovaj ju je utovario u prtljažnik Navajoa, a zatim u nj počeo stavljati i ostalu prtljagu.

— Mislim, — rekao je Klinger, — ne znam baš... Skupilo se tu u svemu šestoro ljudi carinik, nosač, Gomez,

Klinger, njegova prijateljica i još jedan koji je pomagao oko prtljage. Nosač je pretpostavljao da taj šesti čovjek pripada Klingerovu društvu, a Klingerovo društvo da je on službenik aerodroma. Pilot je bio izvan dosega glasa, već u kabini, a taksist se olakšavao u vegetaciji dvadesetak metara dalje.

— Bože, dušo, pa to je strašno. Moramo mu pomoći, — rekla je fifica.

— Dobro, — rekao je Klinger. — Samo neka uzleti na vrijeme. Carinik je brzo udario žig na sve tri putnice, a onda su zatvorili

prtljažnik, tri su se putnika uspela, pilot je zaturirao oba motora i tri minute potom Navajo se digao sa Sunshinea s Key Westom upisanim u pIan leta, odredištem dalekim sedamdeset minuta leta.

* * *

— Dragi moji prijatelji, a nadam se da vas mogu tako zvati, —

rekao je sir Marston Moberley, — pokušajte shvatiti i položaj vlade Njezina Veličanstva. U ovom bi trenutku referendum bio krajnje nepriličan, i u administrativnom smislu kompliciran upravo u nemogućoj mjeri.

Sasvim sigurno nije mogao biti visoki diplomat, i to s čitavim nizom položaja u Commonwealthu, a da pritom ne nauči patronizirati.

— Molim vas, objasnite, — zabrundao je Drake, — zašto bi referendum bio kompliciraniji od općih izbora. Mi tražimo pravo da se izjasnimo želimo li uopće te izbore.

Objašnjenje je bilo sasvim jednostavno, ali se nije smjelo izreći. Referendum bi morala platiti državna kasa, dok su kampanje financirali sami kandidati, iako se sir Marston nikad nije raspitao koliko to točno iznosi. Zato je promijenio temu.

— Recite mi, ako zaista tako mislite, zašto i sami ne objavite kandidaturu za premijera. Prema onome što govorite, morali biste pobijediti.

Sedmero se članova delegacije zbunilo. Velečasni Drake ubo je prst, nalik na kobasicu, u njegovu smjeru.

— To, guverneru, znate i sami. Ti kandidati imaju svoje tiskare, svoje sustave javnih općila, čak i voditelje kampanja dovedene iz inozemstva, i ljudima dijele hrpe bakšiša...

— Čekajte, ja za to nemam nikakve dokaze, baš nikakve, — prekinuo ga je guverner, a na licu mu se pojavila nijansa rumenila.

— Zato što ne izlazite iz kuće da vidite što se zbiva, — zagrmio je baptistički pastor. — Ali zato mi vidimo. To se zbiva na svakom uglu. A tu je i zastrašivanje onih koji im se opiru...

— Kad od glavnog inspektora Jonesa primim izvještaj u tom smislu, onda ću nešto i poduzeti, — odrezao je sir Marston.

— Mislim da svađa nema baš nikakva smisla, — molećivo se javio anglikanski vikar. — Bitno je pitanje, sir Marstone, hoćete li poslati našu peticiju u London?

— Naravno da hoću, — rekao je guverner. — To je najmanje što za vas mogu učiniti. No ujedno, bojim se, i jedino. Meni su, nažalost, vezane ruke. A sada, ako mi dopustite...

Potom su izmarširali van, obavivši ono zbog čega su i došli. Kad su izašli iz zgrade, doktor, koji je slučajno bio i stric šefa policije, glasno je upitao

— Mislite da stvarno hoće? — O, naravno, — rekao je vikar. — Ta i sam je rekao da hoće. — Da, površinskom poštom, — zarežao je velečasni Drake. —

U London će stići negdje sredinom siječnja. Moramo se otarasiti guvernera i naći si novog.

— Nažalost, iz toga ništa, — rekao je vikar. — Sir Marston neće podnijeti ostavku.

* * *

U svom neprekidnom ratu protiv invazije narkotika na svoju

južnu obalu, američka je vlast posegnula i za nekim skupim i domišljatim sredstvima nadziranja. Među njih spada i niz tajnih balona usidrenih na zabačenim mjestima u posjedu ili zakupu Washingtona.

U gondolama ispod tih balona visi čitava zbirka radarskih skanera najnaprednije tehnologije i radiomonitora koji pokrivaju čitav karipski bazen od Yucatana na zapadu pa sve do Anegade na istoku, od Floride na sjeveru pa sve do obale Venezuele. Svaki avion, velik ili mali, koji poleti u toj golemoj zdjeli, smjesta biva opažen. Njegov kurs, visina i brzina stalno se mjere i dojavljuju u bazu. Svaka jahta, krstaš, trgovački ili putnički brod koji izađu iz luke, hvataju se i prate nevidljivim očima i ušima visoko na nebu i vrlo daleko. Tehnologija u tim gondolama uglavnom je djelo Westinghousea.

Pipera Navajo Chiefa uhvatio je, odmah po polijetanju s otoka Sunshine, Westinghouse 404. On je bio rutinski praćen na svom putu preko oceana prema Key Westu i na kursu od 310 stupnjeva koji bi ga, kad se u obzir uzme i zanošenje juga, donio ravno na prilazni far Key Westa. On se, međutim, pedeset milja prije Key Westa najednom raspao u zraku i nestao s ekrana. Na mjesto su nesreće smjesta poslali brod američke Obalne straže, ali on nije našao ništa.

* * *

U ponedjeljak se Julio Gomez, detektiv u policiji MetroDade,

nije pojavio na poslu. Njegova partnera, detektiva Eddie Favara, to je silno ozlojedilo. Tog su se jutra obojica trebala pojaviti na sudu, a sad je Favaro morao poći sam. Sutkinja je bila otrovna, i sad je Favaro morao podnijeti sve njezine sarkazme. Koncem se jutra vratio u centralu policije MetroDade na Northwest 14th Streetu 1320 policija je baš bila pred selidbom u svoj novi kompleks u distriktu Doral pa potražio svog nadređenog, poručnika Brodericka.

— Što je s Julijem? — upitao je Favaro. — Danas se nije pojavio u sudnici.

— Mene pitaš? On je tvoj partner, — odgovorio je Broderick. — Nije se javio? — Meni ne, — odgovorio je Broderick. — Ne možeš bez njega? — Nema teorije. On vodi dva slučaja, i oba osumnjičena govore

samo španjolski. Policijski odjel MetroDade, a koji pokriva najveći dio onoga što

ljudi inače zovu Šire gradsko područje Miamija, upošljava, u skladu sa sastavom mjesnog stanovništa, vrlo široku mješavinu rasa. Pola je stanovništa MetroDadea hispanskoga porijekla, i mnogi od njih engleskim vladaju na samo vrlo mucav način. Julio Gomez je bio portorikanskoga porijekla a odrastao u New Yorku, gdje je ušao u policiju. Prije desetak je godina opet migrirao na jug da radi za MetroDade. Tu ga nitko nije zvao ni španjkom ni kakaom. U području takvog rasnog sastava to ne bi bilo nimalo mudro. Njegovo tečno vladanje španjolskim bilo je neprocjenjivo.

Već devet godina partner mu je Eddie Favaro, Italoamerikanac, jer su njegovi djed i baka emigrirali iz Catanije još kao mladenci, u potrazi za boljim životom. Poručnik Clay Broderick je bio crnac, i sad je slegnuo ramenima. Imao je previše posla i premalo ljudi, a usto i repinu nerješenih slučajeva kojih bi se rado bio odrekao.

— Nađi ga, — rekao je. — Pravila su ti poznata. Doista su mu i bila. U MetroDadeu se smatralo, ako s ljetovanja

zakasniš tri dana bez valjana razloga i javljanja, da si time sam sebi dao otkaz.

Favaro je svratio do stana svog partnera, ali tu nije bilo ni traga nikakvom povratku s ljetovanja. Znao je kamo je Gomez otišao uvijek je odlazio na Sunshine pa je zato provjerio popise putnika sinoćnjih aviona iz Nassaua. Aerodromsko je računalo otkrilo rezervaciju i unaprijed plaćenu kartu, ali je pokazalo i da je nitko nije podigao. Favaro se vratio Brodericku.

— Možda mu se dogodila nesreća, — zauzeo se. — Lov na krupnu ribu zna biti opasan.

— Postoje i telefoni, — rekao je Broderick, — a naš mu je broj poznat.

— Možda je u komi. Možda je u bolnici. Možda je zamolio nekoga da telefonira, a njemu se nije dalo. Na tim su otocima ljudi prilično komotni. Mogli bismo bar provjeriti.

Broderick je uzdahnuo. Rado bi se odrekao i nestalih detektiva. — Dobro, — rekao je, — nađi mi broj policije na tom otoku,

kako si ono rekao da se zove? Sunshine? Isuse, kakvo ime. Daj mi broj šefa mjesne policije, pa ću ga nazvati.

Favaro mu ga je našao za pola sata. Bio je tako opskuran da nije bio čak ni naveden u Međunarodnom telefonskom imeniku. Dobio ga je u britanskom konzulatu, koji je opet nazvao Državnu kuću na Sunshineu, i onda ga proslijedio. Zatim je poručniku Brodericku trebalo još pola sata da uspostavi vezu. Imao je sreću, jer je glavnog inspektora Jonesa zatekao u uredu. Bilo je to oko podneva.

— Glavni inspektore Jonesu, ovdje poručnik detektiva Clay Broderick, govorim iz Miamija. Halo? Da li me čujete?... Čujte, mislio sam si da li biste mi kao kolega kolegi napravili uslugu... Jedan je od mojih ljudi bio na ljetovanju na Sunshineu i nije se pojavio. Nadamo se da se nije dogodila nekakva nesreća... Da, Amerikanac. Zove se Julio Gomez. Ne, ne znam gdje je odsjeo. Došao je u lov na krupnu ribu.

Glavni inspektor Jones taj je poziv shvatio krajnje ozbiljno. Možda je njegova policija mala, a ona u MetroDadeu pogolema. Ali će zato pokazati tom Amerikancu da glavni inspektor Jones ne spava na poslu. Odlučio je slučaj preuzeti osobno, pa dozvao redarstvenika i zatražio Iand Rover.

Sasvim je ispravno počeo istragu od hotela Quarter Deck, ali je to ispalo ćorak. Zatim je produžio na ribarski gat i tu zatekao Jimmvja Dobbsa kako radi na svojoj brodici, jer danas nije imao mušteriju. Dobbs mu je ispričao kako se Gomez nije pojavio u petak, kako je bilo dogovoreno, što je bilo vrlo čudno, te da je odsjeo kod gospođe Macdonald.

Gazdarica mu je rekla da je Julio Gomez u petak ujutro odjurio na aerodrom. Jones se potom odvezao do zračne luke i porazgovarao s upraviteljem. Dozvao je carinika, i ovaj je potvrdio da je u petak ujutro gospodina Gomeza sobom povezao gospodin Klinger koji je letio za

Key West. Glavnom je inspektoru Jonesu dao i registarski broj aviona. Jones se Brodericku javio u 4 popodne.

Poručnik Broderick se potrudio nazvati policiju u Key Westu, a ona je provjerila na svom aerodromu. Poručnik je Eddiea Favaroa pozvao malo poslije šest. Lice mu je bilo ozbiljno.

— Eddie, strašno mi je žao. Julio se najednom, u petak ujutro, odlučio vratiti kući. Kako nije bilo redovitog leta, ukrcao se na privatni avion koji je letio za Key West. Koji nikad nije stigao. Avion se srušio s visine od 15 000 stopa pedeset milja od Key Westa. Obalna straža veli da nema preživjelih.

Favaro je sjeo. i zavrtio glavom. — Ne mogu vjerovati. — I ja se silim. Čuj, strašno mi je žao, Eddie. Znam da ste bili

vrlo bliski. — Devet godina, — prošaptao je Favaro. Devet mi je godina

čuvao leđa, i što sad? — Sad sve preuzima mašinerija, — odgovorio je Broderick.

Osobno ću javiti direktoru. Procedura ti je poznata. Ako ne možemo obaviti sprovod, održat ćemo mu spomen. Sa svim počastima. Obećajem.

Sumnja se javila kasnije, noću i sutradan ujutro.

* * * U nedjelju se javio najamni skiper Joe Fanelli, koji je dva mala

Engleza odvezao na pecanje iz marine Budn Marvs na Islamoradi, odmarališta na Florida Keysu, podosta sjeverno od Key Westa. Za sobom su vukli blinker, a šest milja iza Alligator Reefa, na putu prema Humpu, jednom je od dječaka za udicu zagrizlo nešto okrupno. Potom su dva brata, Stuart i Shane, zajedno počeli potezati, kako su se nadali, veliku mačku ili lokardu ili tunu. Kad se lovina pojavila u brazdi, Joe Fanelli se nagnuo iz čamca pa je povukao na palubu. Pokazalo se da su to ostaci prsluka za spašavanje, na kojem se još vidio šablonom ispisan broj aviona kojemu je nekoć pripadao, a uza nj još i tragovi vatre.

Mjesna ga je policija poslala u Miami, gdje je forenzički laboratorij utvrdio da potječe s Navajo Chiefa Barneyja Klingera, te da

tragovi vatre sadrže ostatke ne benzina nego plastičnog eksploziva. Tako je istraga predana Odjelu za umorstva. A on je naprije bacio oko na poslove gospodina Klingera. To što su otkrili navelo ih je na zaključak da je slučaj vjerojatno zašao u slijepu ulicu. Oni, napokon, nisu imali ovlaštenja djelovati na britanskom teritoriju Sunshinea, a malo su vjerovali i da bi lokalna policija mogla doprijeti do dna nečega što je zacijelo bio vrlo profesionalno obavljen posao.

* * *

U utorak ujutro Sam McCready se polako spustio na ležaljku

kraj bazena u Sonesta Beach Hotelu u Key Biscayneu, na stolić kraj sebe položio drugu kavu poslije doručka, i otvorio Miami Herald.

Bez nekog je posebnog zanimanja preletio novine u potrazi za međunarodnim novostima bilo ih je tako malo pa se morao zadovoljiti mjesnim događajima. Drugi se udarni članak bavio novim otkrićima u vezi nestanka malog aviona nad morem jugoistočno od Key Westa prošlog petka ujutro.

Heraldova su novinarska njuškala otkrila ne samo da je avion vrlo vjerojatno raznesen bombom što ju je nosio u sebi, nego i da je gospodin Barney Klinger bio poznat kao neokrunjeni kralj nezakonitog posla preprodaje i pranja ukradenih rezervnih avionskih dijelova na jugu Floride.

Poslije narkotika, to je mutno područje ilegalnog ponašanja vjerojatno najunosnije. Florida upravo vrvi avionima putničkim, teretnim i privatnim. U njoj se također nalaze i neke od najvećih svjetskih kompanija koje se bave legalnim zadovoljavanjem stalne potražnje za novim i obnovljenim rezervnim dijelovima. Tako AVIOL i Instrument Locator Service snabdijevaju doknadnim dijelovima i u svjetskim razmjerima.

Nezakonita se industrija specijalizirala za naručivanje takvih dijelova i njihovu prodaju bez mnogo pitanja drugim djelatnicima obično iz Trećeg svijeta, pa čak i za mnogo opasniju prodaju dijelova kojima je radni vijek već skoro istekao, no pod deklaracijom obnovljenih dijelova pred kojima je još većina njihovih zajamčenih sati rada. U slučaju potonje podvale, papirologija se krivotvori. Kako

se neki dijelovi prodaju i za četvrt milijuna dolara, dobit bezobzirnog prodavača može biti golema. Pojavile su se spekulacije da je netko gospodina Klingera očito poželio ukloniti sa scene.

U najljepšim godinama... promrmljao je McCready i prebacio se na vremensku prognozu. Vrijeme sunčano.

* * *

Poručnik Broderick je tog istog utorka ujutro pozvao Eddija

Favara. Sad je bio još ozbiljniji. — Eddie, prije nego što nastavimo s pripremama za spomen na

Julija, sa svim počastima, morali bismo razmotriti jedan mučni novi faktor. Za kog je to vraga Julio sjeo u avion tako podzemnoga stvora kao što je to bio taj Klinger?

— Htio se vratiti kući, — rekao je Favaro. — Zaista? A što je uopće radio tamo? — Pecao. — Zaista? A kako to da se tamo našao isti tjedan kad i Klinger?

Možda su htjeli popričati o poslu? — Clay, daj me poslušaj. Nema teorije, nema teorije na ovom

svijetu, da je Julio Gomez bio korumpiran. Ja u to neću nikad povjerovati. Samo se htio vratiti kući. Vidio je avion, zamolio je da ga povezu, i to je sve.

— Nadam se da si u pravu, — rekao je Broderick trezveno. — Ali zašto se želio vratiti kući dva dana prije vremena?

— To i mene zbunjuje, — priznao je Favaro. — Volio je to pecanje, čitavu mu se godinu unaprijed veselio. On ga nikad ne bi bez razloga skratio za dva dana. Volio bih otići onamo i otkriti zašto.

— Postoje tri razloga da ne odeš, — rekao je poručnik. — Ovdje imamo i previše posla, tu te trebamo, i svaka je bomba, ako je bombe uopće bilo, bila zacijelo namijenjena Klingeru. Cura i Julio su čista nesreća. Žao mi je, ali će Interna služba morati provjeriti Julijevu financijsku situaciju. To se ne da izbjeći. Ako prije tog petka nikad nije sreo tog Klingera, onda je naprosto riječ o tragičnoj slučajnosti.

— Ja još nisam iskoristio odmor, — rekao je Favaro — i sad bih ga uzeo. Clay, hoću ga smjesta.

— Da, već odavno imaš pravo na odmor, i ja ti ga ne mogu odbiti. Ali kreni tamo, Eddie, pa si prepušten samome sebi. To je britanski teritorij, mi nemamo dozvolu, i molio bih te da mi daš svoj pištolj.

Favaro mu je predao svoj policijski automatski pištolj, izišao iz postaje i krenuo prema banci. Tog je popodneva u tri sletio na aerodrom Sunshinea, platio unajmljeni četverosjed i ispratio ga pogledom kad je poletio natrag za Miami. Onda je zamolio jednog s aerodroma da ga usput poveze do Port Plaisancea. Ne znajući kamo bi drugo, odsjeo je u Quarter Dečku.

* * *

Sir Marston Moberley je sjedio u udobnom naslonjaču u svom

ograđenom vrtu i pijuckao viski sa sodom. To mu je u čitavom danu bio najdraži ritual. Vrt iza Državne kuće nije bio baš velik, ali je zato bio vrlo privatan. Većinom je bio prekriven njegovanom travom, a zidove su mu svojim blistavim bojama urešavale girIande buganvila i žakaranda. Zidovi koji su okruživali vrt s tri strane četvrtu je zauzimala sama kuća bili su visoki dva i pol metra i posuti staklenim krhotinama. U jednom su zidu bila stara čelična vrata, visoka dva metra, no koja se nisu otvorila tko zna od kada. Iza njih je bila uska staza što je vodila u srce Port Plaisancea. Vrata su bila zapečaćena još prije mnogo godina, i s vanjske su strane dva polukružna čelična prstena bila osigurana lokotom veličine omanjeg tanjura. A sve je to već odavna bilo staljeno hrđom.

Sir Marston je uživao u svježini večeri. Njegov je ađutant bio negdje u vlastitim odajama na drugom kraju kuće njegova je žena po nekakvom poslu otišla posjetiti mjesnu bolnicu Jefferson, njegov kuhar-stjuard-batler, sad je zacijelo u kuhinji spremao večeru. Sir Marston je pijuckao viski s uživanjem i skoro se zagrcnuo kad mu je u uši udario krik raskinutog čelika. Okrenuo se. Stigao je reći samo

— Mislim, što vam to zaboga... Ma čujte... Grmljavina ga je prvog pucnja šokirala i ošamutila. Metak je

prošao kroz nabor labave tkanine na rukavu košulje. Potom se zabio u

zid od koraljnih blokova kuće iza njega i pao na stazu, izobličen i iskrivljen. Drugi ga je pogodio usred srca.

Glava druga Usprkos tome što je u vrtu dvaput opalio pištolj, u kući nije

smjesta došlo do reakcije. A u njoj su u taj čas bila samo dvojica. Jefferson je bio dolje u kuhinji i pripravljao voćni punč za

večeru, lady Moberley je bila potpuni trezvenjak pa će kasnije reći da je kuhinju ispunjala buka miksera, koji je zacijelo bio uključen kad se dogodila pucnjava.

Guvernerov je ađutant bio poručnik Jeremy Haverstock, mladi časnik paperjastih obraza posuđen iz Draguna kraljičine garde. On je bio u svojoj sobi na drugom kraju Državne kuće prozor mu je bio zatvoren, a klimatizacija je radila svom snagom. On je, kako će reći, puštao radio i slušao glazbu Radio Nassaua. Ni on nije čuo ništa.

Do trenutka kad je Jefferson došao u vrt da se sa sir Marstonom posavjetuje glede jednog detalja pripremanja janjećih kotleta, ubojica se već očito bio povukao kroz čelična vrata i nestao. Jefferson je stigao navrh stuba što su vodile u vrt i ugledao svojega gazdu kako leži prostrt na leđima i raširenih ruku, baš onako kako ga je bacio drugi hitac, dok mu se preko prsa tamnomodre pamučne košulje još širila tamna mrlja.

Jefferson je u pravi čas pomislio da mu se gazda onesvijestio, pa se sjurio niza stube da mu pomogne. Kad je malo jasnije razabrao rupu na prsima ustuknuo je, na trenutak u nevjerici, a onda je, obuzet panikom, odjurio po poručnika Haverstocka. Mladi je časnik kopnene vojske stigao nekoliko trenutaka kasnije, još u donjim gaćama.

Haverstock se nije prepustio panici. Pregledao je truplo, ali ga nije dirao, te utvrdio da je sir Marston zaista ekstremno mrtav, pa sjeo u stolac bivšeg guvernera da razmisli što sad.

Raniji je zapovjednik o svom podređenom Haverstocku napisao Sjajno porijeklo, ne baš strašno bistar, kao da je časnički konj a ne konjanički časnik. Ipak se čini da u konjaništvu ispravno zaključuju

čemu treba dati prednost, jer je dobar konj nenadomjestiv, dok to niži časnik nije.

Haverstock je sjeo nekoliko koraka od trupla i temeljito razmotrio to pitanje, a Jefferson je s vrha stuba što su vodile na verandu sve to promatrao širom razrogačenih očiju. Niži je časnik zaključio da a pred sobom ima mrtvog guvernera, da je istoga netko ustrijelio i potom pobjegao, te da bi o svemu morao obavijestiti više vlasti. Problem je glasio najviša je vlast guverner, ili je to bar bio. U tom se trenutku kući vratila lady Moberley.

Jefferson je začuo škripu kotača službenog Jaguara na šljunku prednjeg prilaza, pa joj je kroz hodnik poletio u susret. Vijest joj je saopćio na lucidan, pa makar i ne pretjerano taktičan način. Naletio je na nju u predvorju i rekao

— O, lady, guverner je mrtav. Sasvim upucan. Lady Moberley je požurila na verandu i pogledala dolje, i u tom

joj je trenutku Haverstock stepenicama pošao u susret. Pomogao joj je da dođe do svoje sobe i smirio je kad je legla. Bila je više smetena nego shrvana bolom, kao da se boji da bi joj sad Foreign Office mogao mužu od karijere napraviti čisti šmarn.

Nakon što ju je nekako smirio, poručnik Haverstock je poslao Jeffersona da pozove jedinog liječnika na otoku, koji je slučajno bio i jedini mrtvozornik, kao i glavnog inspektora Jonesa. Zapovjedio je smućenom batleru da nikome ništa ne objašnjava, nego da naprosto zamoli obojicu da hitno dođu u Državnu kuću.

Bio je to besplodni zahtjev. Siroti je Jefferson glavnom inspektoru Jonesu vijest ispričao na uhogled tri razrogačena redarstvenika, a doktoru Caractacusu Jonesu pred njegovom gazdaricom. Vijest se počela širiti brzinom šumskog požara još dok su stric i nećak Jones hitali prema Državnoj kući.

Dok je ovaj bio vani, poručnik Haverstock je duboko razmišljao o tome kako da to javi Londonu. Rezidenciju nikad nisu opremili najmodernijim sigurnim komunikacijskim sustavom. Nikad se nije ni pomislilo da bi mogao zatrebati. Osim preko otvorene telefonske linije, guvernerove su poruke u London uvijek išle preko mnogo omašnijeg britanskog Visokog komesarijata u Nassauu, Bahami. Za tu

je svrhu služio vremešni sustav C2. A on je počivao na pomoćnom stoliću u guvernerovu privatnom uredu.

Na prvi je pogled to bio običan teleprinter kakav poznaju, i groze ga se, strani dopisnici diljem svijeta. Veza se s Nassauom uspostavljala tako da bi se utipkao uobičajeni kod, nakon čega bi se pričekala potvrda prijama s druge strane. Teleks bi se potom dao prebaciti na šifrirani mod pomoću druge kutije koja je počivala kraj njega. Tad bi se svaka poruka pred pošiljateljem pojavljivala u čistom obliku na papiru, a isto bi se tako na drugom kraju, u Nassauu, automatski dešifrirala. Između te bi dvije točke postojala samo u šifriranom obliku.

Nevolja je bila samo u tome što je u šifrator trebalo ubaciti grbavi disk već prema danu u mjesecu. Ti su diskovi bili pohranjeni u guvernerovu sefu, a on je bio zaključan. Kombinaciju je sefa znala Myrtle, pokojnikova privatna tajnica, ali nje nije bilo jer je baš otišla u posjet roditeljima na Tortolu na Djevičjim otocima. Dok nje nema, guverner je volio sam slati svoje poruke, i on je znao kombinaciju za otvaranje sefa, Haverstock nije.

Napokon je Haverstock naprosto nazvao Visoki komesarijat u Nassauu preko telefonske centrale i obavijestio ga usmeno. Nakon dvadeset minuta nazvao ga je zažareni prvi tajnik radi potvrde vijesti, pa poslušao njegovo objašnjenje i rekao mu lakonski da zatvori Državnu kuću za svakoga i drži tvrđavu dok iz Nassaua ili Londona ne stigne pomoć. Potom je prvi tajnik radijem u londonski Foreign Office poslao strogo povjerljivu i šifriranu poruku. Tad je već bilo šest popodne, i na Karibima se već mračilo. U Londonu je bilo jedanaest uvečer, pa je poruka proslijeđena noćnom dežurnom časniku. On je pak nazvao najvišeg službenika Karipskoga odjela kući u Chobham, i tad su se zavrtjeli kotači.

Na Sunshineu su se vijesti kroz Port Plaisance proširile u roku od dva sata, i jedan je radioamater, za svog redovnog večernjeg javljanja, to dojavio svom kolegi entuzijastu u Washingtonu. Ovaj je pak, živeći u prijestolnici i imajući puno osjećaja za širu društvenu zajednicu, nazvao Associated Press, koji je sve primio s izvjesnom dozom sumnje, ali je na kraju ipak emitirao depešu koja je počinjala s

Guvernera Britanskog ovisnog područja Karibi, poznatog pod imenom Barclayjski otoci, vjerojatno je večeras ustrijelio nepoznati atentator, kako tvrde nepotvrđeni izvještaji s tog sićušnog arhipelaga...

Ta vijest, koju je napisao zamjenik noćnog urednika, a nakon razgledavanja velike karte još većim povećalom, nastavljala se potom objašnjenjem gdje se ti otoci nalaze i što oni uopće jesu.

U Londonu je Reuters preuzeo priču s rivalova teleksa i pokušao od Foreign Officea dobiti potvrdu, no tad su već nastupili sitni noćni sati. U čik zore Foreign Office je priznao da je primio izvješće u tom smislu, te da su poduzete odgovarajuće mjere.

A u odgovarajuće je mjere spadalo i buđenje pozamašnog broja ljudi rasutih po njihovim domovima u Londonu i okolo njega.

Sateliti u službi američkog Nacionalnog ureda za izviđanja zabilježili su gusti radiopromet između Londona i njegovog Visokog komesarijata u Nassauu, a poslušni su strojevi sve javili Nacionalnoj agenciji za sigurnost u Fort Meadeu. Oni su pak javili CIA-i, koji je već sve znala zato što čita Associated Press. Tehnologija vrijedna oko milijardu dolara uspjela je to otkriti otprilike tri sata nakon što je neki radioamater svojim primopredajnikom vlastite izrade, i smještenim u šupi na padini Spyglass Hilla, to isto rekao svom radiopoznaniku u Chevy Chaseu.

U Londonu je Foreign Office upozorio Home Office, a ovaj je opet probudio sir Petera Imberta, komesara Metropolitanske policije, pa zatražio da onamo smjesta pošalje višeg detektiva. Komesar je probudio Simona Crawshava iz Odjela za specijalističke operacije, koji je opet produžio do komandira koji je vodio Odjel teških zločina.

Komandir je nazvao Ured za pričuve, koji je radio dvadeset četiri sata na dan, i upitao

— Tko je pri ruci? Dežurni narednik Ureda za pričuve pogledao je raspored u New

ScotIand Vardu. Taj je ured u Yardu maleni odjel čija je dužnost praviti popise viših, u kratkom roku raspoloživih detektiva, za slučaj da policija izvan metropolitanskog područja pošalje zahtjev za hitnim pojačanjem. Na vrhu je popisa detektiv koji se mora moći ubaciti u roku od sat vremena. Sljedeći mora biti raspoloživ u roku od šest, i treći u roku od dvadeset četiri sata.

— Glavni detektivski superintendant Craddock, gospodine, — rekao je dežurni narednik. Onda mu je pogled pao na ceduljicu pričvršćenu kraj popisa. — Ne, gospodine, oprostite. On danas u jedanaest mora biti u Old Bailyju radi svjedočenja.

— Tko je sljedeći? — zagunđao je komandir iz svog doma u West Dravtonu, kraj zračne luke Heathrow.

— Gospodin Hannah, gospodine. — A tko je njegov inspektor? — Wetherall, gospodine. — Zamolite gospodina Hannaha da me nazove kući, i to

smjesta, — rekao je komandir, i tako je u gadno, mračno prosinačko jutro, odmah iza četiri u noći, na noćnom ormariću u Croydonu zazvonio telefon i probudio glavnog superintendanta detektiva Desmonda Hannaha. On je poslušao upute iz Ureda za pričuve, i potom, kako je i bio zamoljen, nazvao broj u West Draytonu.

— Bili? Des Hannah. Što je bilo? Poslušao je pet minuta, pa upitao — Bili, a gdje je privragu taj Sunshine? A na otoku je doktor Caractacus Jones pregledao tijelo i

proglasio ga vrlo mrtvim. Na vrt se već spustio mrak, pa je radio uz bateriju. A nije se puno ni dalo učiniti. On je bio liječnik opće prakse, a ne forenzički patolog. On se brinuo za opće stanje zdravlja svojih otočana kako je najbolje znao i umio, a imao je i malu ambuIantu u kojoj je liječio posjekotine i masnice. Zbabio je beba da se više ni ne sjeća koliko, i izvadio deset puta toliko udica. Kao liječnik je mogao izdati umrlicu, a kao mrtvozornik dozvolu za pokop. On, međutim, još nikad nije sjekao mrtve guvernere, pa to nije kanio počinjali ni sada.

Žrtve teških povreda i bolesnike nad kojima je trebalo izvršiti složene operacije, uvijek su otpremali avionom u Nassau, gdje su imali krasnu modernu bolnicu sa svom opremom za operacije i sekcije. A on nije imao čak ni mrtvačnicu.

Baš kad je dovršio pregled, poručnik Haverstock se vratio iz privatnog guvernerovog ureda.

— Naši iz Nassaua vele da će nam iz ScotIand Yarda poslati inspektora, — javio je. — Do tada moramo paziti da sve ostane kako jest.

Glavni inspektor Jones je na ulazna vrata postavio redarstvenika da zadržava znatiželjnike čija su se lica već počela pojavljivati na vrtnim vratima. Pronjuškao je po vrtu i otkrio čelična vrata kroz koja je ubojica očito ušao i izašao. Pri odlasku ih je za sobom povukao, pa to zato Haverstock i nije opazio. Smjesta je i pred ta vrata postavio stražara i zapovjedio mu da nikog ne pušta ni blizu. Na njima bi mogli biti otisci prstiju koji bi mogli zatrebati tom čovjeku iz ScotIand Varda.

A vani, u mraku, stražar je sjeo, naslonio se na zid i smjesta zaspao.

U vrtu je glavni inspektor Jones objavio: — Do jutra se ništa ne smije dirati. Truplo se ne smije micati. — Daj ne budi glup, mali, — rekao je stric. — Pa će ti istruliti.

Već je počeo. Imao je pravo. Na karipskoj vrućini trupla se normalno

pokapaju u roku od dvadeset četiri sata. O alternativi je bolje i ne govoriti. Hrpa je muha već zujala nad prsima i očima mrtvoga guvernera. Sva su trojica razmotrila problem pred sobom. Jefferson se brinuo o lady Moberley.

— Morat ćemo ga prebaciti u hladnjaču, — rekao je doktor Jones napokon. — Ne možemo nigdje drugdje.

Morali su se složiti da je u pravu. Sama je hladnjača, napajana iz gradskog agregata, bila dolje u luci. Haverstock je mrtvaca uhvatio za ramena a glavni inspektor Jones za noge. Dosta teško manevrirajući ponijeli su još mlitavo tijelo uza stube, pa preko dnevne sobe, kraj ureda, te napokon iznijeli u predvorje. Lady Moberlev je izvirila kroz dovratak svoje sobe, vidjela preko ograde stubišta kako joj prolazi pokojni suprug, izustila niz On... on... ona pa se opet povukla.

U predvorju su shvatili da sir Marstona neće moći tako nositi sve do luke. Jedan su trenutak pomislili na prtljažnik Jaguara, ali su ga onda odbacili kao premalen i ne baš jako doličan.

Otkrilo se da se rješenje krije u policijskom Iand Roveru. Straga mu je napravljeno malo mjesta, pa su u nj polako ugurali bivšega guvernera. Pa ipak, čak i kad su ga naslonili straga na naslon prednjih sjedala, noge su mu ipak ostale visjeti preko praga stražnjih vrata. Doktor Jones ga je gurnuo unutra i zatvorio stražnja vrata. Sir

Marstonu je klonula glava kao nekome tko se vraća s vrlo duge i tekuće zabave.

S glavnim inspektorom Jonesom za voIanom i poručnikom Haverstockom do njega, Iand Rover je krenuo kroz luku, a za njim i većina žitelja Port Plaisancea. A onda je sir Marston bio, s malo više ceremonija, položen u ledenicu, gdje je temperatura bila dobrano ispod nule.

Pokojni guverner Njezina Veličanstva na Barclayjskom otočju prvu je noć na drugom svijetu proveo stisnut između velike sabljarke i sjajne crnorepe tune. Ujutro je izraz sva tri lica bio praktički jednak.

Zora je, dakako, u Londonu svanula pet sati prije nego na

Sunshineu. U sedam sati, kad su prvi prsti novoga dana dotakli krovove Westminsterske opatije, glavni se superintendant detektiva Hannah zatvorio s komandirom Braithwaiteom u uredu potonjeg u New ScotIand Yardu.

— Polijećeš malo prije dvanaest redovitom BAovom linijom iz Heathrowa za Nassau, — rekao je komandir. — Karte za prvi razred već su sređene. Avion je već bio pun, pa smo iz njega morali izbaciti jedan par.

— A ekipa? — upitao je Hannah. — Hoće li ona biti u klupskoj ili ekonomskoj klasi?

— A, ekipa, da. Zapravo, Des, dobit ćeš je u Nassauu. Za to će se pobrinuti Foreign Office.

Desmond Hannah je njušio veliku psinu. Imao je pedeset i jednu godinu, bio je staromodni hvatač lopova koji se je mučno, sve prečku po prečku od pozornika koji je ljuštio pločnik, provjeravao brave na londonskim ulicama, pomagao starim damama da prijeđu preko ulice i turistima pokazivao put, uspeo sve do ranga glavnog superintendanta. Od mirovine ga je u policiji dijelila još godina dana, nakon čega će mu vjerojatno biti suđeno, kao i tolikima njegova soja, da prihvati manje stresan posao šefa osiguranja u kakvoj velikoj korporaciji.

Shvaćao je da se nikad neće probiti do ranga komandira, sad sigurno više ne, a prije četiri godine bili su ga prebacili u Ekipu za umorstva Odjela za teške zločine, u pretinac koji su zvali grobljem slonova. Uđeš u nj kao jaki bik, a ispadneš kao hrpa kostiju.

On je, međutim, volio pošteno obavljen posao. U svakom slučaju umorstva, pa tako i prekomorskom, detektiv je s njegova odjela trebao očekivati podršku bar četveročlane ekipe terenskog istražitelja, bar u činu narednika narednika za vezu s laboratorijem, fotografa i daktiloskopičara. Forenzički je aspekt mogao biti ključno važan, što je obično i bio.

— Hoću ih tu, Bili. — Neizvedivo, Des. Žao mi je, ali u ovom slučaju plešemo kako

Foreign Office svira. Oni sve to i plaćaju, bar tako vele u Home Officeu. A čini se da gledaju na svaki peni. Visoki komesarijat u Nassauu je uredio da ti forenzičku podršku dade bahamska policija. Uvjeren sam da su jako dobri.

— Post mortem? Rade i to? — Ne, — odgovorio je komandir umirujućim tonom. — Zbog

toga u Nassau šaljemo Iana Westa. Truplo je još na otoku. Čim ga pogledaš, šalji ga u Nassau u vreći za pokojnike, Ian ide za tobom dvadeset četiri sata kasnije. Dok on stigne u Nassau, stići će i truplo, taman na vrijeme da se prihvati posla.

Hannah je zagunđao. Malo je omekšao. Bar će u doktoru Ianu Westu imati jednog od najboljih forenzičkih patologa na svijetu.

— A zašto Ian ne bi došao na taj Sunshine i tamo obavio sekciju? — upitao je.

— Zato što na Sunshineu nemaju mrtvačnicu, — objasnio je komandir strpljivo.

— I gdje je onda truplo? — Ne znam. — Kvragu, dok stignem tamo, napol će se raspasti, — rekao je

Hannah. On nije znao da sir Marston u tom trenutku nije bio napola raspadnut. Bio je tvrd kao kamen. Doktor West ne bi u nj mogao zabiti skalpel.

— Hoću da se balistika obavi ondje, — rekao je. Ako uspijem naći zrno ili zrna, želim da ih Alan dobije. Zrna bi mogla sve spojiti.

— U redu, — popustio je komandir, — reci onima iz Visokog komesarijata da nam ih pošalju u diplomatskoj torbi. A sada, zašto ne bi pojeo jedan pristojan doručak? Auto po tebe dolazi u devet. Tvoj će inspektor imati torbu za umorstva. Čekat će te kod auta.

— A što je s tiskom? — upitao je Hannah na odlasku. — Kao lovački psi, bojim se. Nema još u novinama. Vijest je

puknula u sitne sate. Ali sve su je agencije prenijele. Bog zna otkud im samo tako brzo. Možda na aerodromu bude reptila koji se hoće ubaciti u isti avion.

Malo prije devet, Desmond Hannah se pojavio u unutrašnjem dvorištu s torbom, gdje je Rover već čekao na nj s uniformiranim narednikom za volanom. Pogledom je potražio Harryja Wetheralla, detektiva inspektora s kojim je radio tri godine. Nigdje ga nije bilo. Onda je najednom dojurio mladić od tridesetak godina i crven u licu. Sa sobom je nosio torbu za umorstva, kovčežić s mnoštvom jastučića vate, krpica, kapsula, fijala, plastičnih vrećica, strugalica, bočica, pinceta i sondi, osnovnim alatom zanata otkrivanja, uzimanja i čuvanja materijalnih tragova.

— Gospodin Hannah? — rekao je mladić. — Tko ste vi? — Detektiv inspektor Parker, gospodine. — Gdje je Wetherall? — Nažalost, bolestan. Azijska gripa ili tako nešto. Ured za

pričuve me zamolio da uskočim. Stalno držim putnicu u ladici, za svaki slučaj. Jako mi je drago što radim za vas.

— O, Wetherallu, vrag neka te nosi. Prokleta ti bila duša. Na Heathrow su se odvezli uglavnom šutke. Ili se to moglo reći

bar za Hannaha. Parker To je zapravo isto kao Peter se producirao svojim poznavanjem Kariba. Ondje je već bio dvaput s Club Mediteraneeom.

— Jeste li vi ikad bili na Karibima, gospodine? — upitao je. — Ne, — odgovorio je Hannah i opet utonuo u šutnju. Na Heathrowu su ih već čekali. Pregled je pasoša bio čista

formalnost. Torba za umorstva nije prošla kroz rendgenske skanere, gdje bi izazvala veliko zanimanje. Umjesto svega toga, jedan ih je službenik obojicu proveo oko formalnosti i otpratio ravno u čekaonicu prvog razreda.

Tisak je zaista odavao znakove postojanja, iako Hannah nije vidio novinare sve dok se nisu ukrcali na avion. Dvije agencije koje su imale love na bacanje uspjele su nagovoriti putnike s rezervacijama da

im prepuste svoja mjesta i pođu kasnijim avionom. Drugi su se pokušavali ubaciti u dva aviona što su to jutro letjela za Miami, dok su njihove centrale dogovarale najam aviona iz Miamia za Sunshine. Snimateljske ekipe iz BBC TV-a, Independent TV Newsa i British Satellite Broadcastinga već su kretale za Barclayje, s reporterima na čelu. U gužvu su upale i reportersko-fotografske ekipe pet velikih novina.

U čekaonici je Hannahu prišao zadihani mladi zelembać koji se predstavio tvrdnjom da je iz Foreign Officea. U ruci je imao debeli dosje.

— Skupili smo za vas malo okvirnog materijala, — rekao je i predao mu dosje. Zemljopis, gospodarstvo i stanovništvo Barclayja, te stvari, i naravno, pozadinske informacije o trenutnoj političkoj situaciji.

Hannahu je zastalo srce. Lijepo malo domaće ubojstvo razbistrilo bi se vjerojatno samo od sebe za nekoliko dana. Ali ako je političko... Pozvali su ih da uđu u avion.

Nakon polijetanja nezaustavljivi je Parker uzeo od stjuardese šampanjac i stao s velikim zadovoljstvom odgovarati na pitanja o sebi. Imao je dvadeset devet godina, što je malo za detektiva inspektora, i bio oženjen Elaineom, agenticom za prodaju nekretnina. Živjeli su u novom i pomodnom području Docklanda, sasvim blizu Canary Wharfa. Njegova je strast bio sportski automobil Morgan 44, ali je Elaine vozila Ford Escort GTI.

— Kabriolet, naravno, — rekao je Parker. — Naravno, promrmljao je Hannah. Dobio sam dinkyja*, (Dinky,

tj. double income, no kids, čemu se ponekad dodaje i yet, još ne. Op. pr.)pomislio je dvije plaće bez djece. Taj leti visoko.

Parker je iz škole pošao ravno na sveučilište od crvene opeke i diplomirao, ali tako da je krenuo od PPE politika, filozofija, ekonomija a onda se prebacio na pravo. Odatle je otišao ravno u Metropolitansku policiju, u njoj proveo obaveznu kadetsku godinu u vanjskim predgrađima, poslije čega je pošao na Specijalni kurs Policijskog koledža Bramshill. Odatle je pošao na četiri godine u komesarovu Plansku jedinicu.

Već su bili nad kotarom Cork kad je Hannah zatvorio dosje Foreign Officea i upitao blago:

— A u koliko ste već istraga umorstva sudjelovali? — Mislim, to mi je zapravo prva. Zbog toga mi je i tako drago

što sam jutros bio slobodan. Ali u slobodno vrijeme studiram kriminologiju. Mislim da je jako važno shvatiti kako radi zločinački um.

Desmond Hannah se od čiste bijede okrenuo prozoru. Pred njim su bili mrtvi guverner, skori izbori, bahamski forenzički tim i detektiv žutokljunac koji je želio shvatiti zločinački um. Poslije ručka je zadrijemao i tako prodrijemao čitav put do Nassaua. Čak je uspio zaboraviti i na novinare. Sve do Nassaua.

Sinoćnji agencijski izvještaj Associated Pressa možda je stigao prekasno za britanske novine u Londonu s njihovih pet sati zaostatka, ali ga je zato Miami Herald uhvatio u zadnji čas, trenutak prije nego što su novine stavljene u rotaciju.

* * *

Tog jutra u sedam sati Sam McCready je sjedio na balkonu i

prije doručka pijuckao prvu kavu tog dana i zurio u ažurno more, kad je začuo poznato šuškanje Heralda dok se provlači ispod vrata.

Zatapkao je preko sobe, uzeo novine i vratio se na balkon. AP-ova je priča bila na prvoj stranici, na mjestu s kojeg je radi nje bio dignut jastog-rekorder. Čitava je priča bila samo AP-ova depeša o nepotvrđenim vijestima. Naslov je glasio naprosto UBIJEN BRITANSKI GUVERNER? McCready ju je pročitao nekoliko puta.

Stvarno zločesto, promrmljao je i povukao se u kupaonicu da se okupa, obrije i presvuče. U devet je otpustio taksi pred britanskim konzulatom, ušao i predstavio se kao gospodin Frank Dillon iz Foreign Officea. Morao je pričekati pola sata da dođe konzul, no onda ga je ovaj primio na privatni sastanak. U deset je već imao ono po što je i došao sigurnu liniju do ambasade u Washingtonu. Tamo je dvadeset minuta razgovarao s glavom SIS-ove postaje, kolegom kojeg je poznavao još iz londonskih dana, i kod koga je prošli tjedan i odsjeo dok je pohađao CIA-in seminar.

Kolega stacioniran u Washingtonu potvrdio je priču i dodao još nekoliko pojedinosti, netom stiglih iz Londona.

— Mislio sam da skočim, — rekao je McCready. — Nije baš naša šalica čaja? — izrazio je svoje mišljenje glava

postaje. — Vjerojatno ne, ali bi možda vrijedilo pogledati. Morao bih

posegnuti u neke fondove, i treba mi komunikator. — Sredit ću to s konzulom. Možeš mi ga dati? Sat kasnije McCready je otišao iz konzulata sa snopom dolara,

čiji je primitak uredno potvrdio potpisom, kao i torbom za spise u kojoj je bio portabl telefon sa šifratorom, dometa dovoljno velikog da može sigurno razgovarati s konzulatom u Miamiju i preko njega se spojiti s Washingtonom.

Vratio se u Sonesta Beach Hotel, spakirao, odjavio i nazvao na aerodrom aerotaksi kompaniju. Pristali su poletjeti u dva popodne, i za devedeset ga minuta prebaciti na Sunshine.

I Eddie Favaro je ustao rano. Već je bio zaključio da može krenuti samo od jedne točke od zajednice lovaca na krupnu ribu, dolje u ribarskoj luci. Gdjegod da Julio Gomez inače proveo odmor, veliki je dio sigurno proveo tu.

Kako nije imao transporta, krenuo je pješice. Nije bilo daleko. Na skoro svakom stablu i zidu kraj kojeg je prošao visio je plakat nukajući otočane da glasaju za ovog ili onog kandidata. S plakata su se zarila lica obojice, jednog uglađenog pripadnika gradske polukaste, i drugog krupnog, okruglog i srdačnog.

Neki su bili otrgnuti ili unakaženi, no ne bi znao reći jesu li to učinila djeca ili privrženici protivnika. Svi su bili tiskani vrlo profesionalno. Na skladištu je kraj dokova bila još jedna poruka, grubo ispisana. Glasila je HOĆEMO REFERENDUM. Dok je prolazio kraj nje, dojurio je džip s četvoricom ljudi.

Džip je zaškripao i stao. Sva su četvorica na sebi imala šarene košulje, a na licu tvrd izraz i zakrivajuće crne naočale. Četiri su se crne glave zagledale u poruku, pa se okrenule prema Favaru kao da je tu njegovom krivicom. Favaro je slegnuo ramenima kao da želi reći ja s tim nemam nikakve veze. Četiri su se bešćutna lica zagledala u nj sve

dok nije zašao za ugao. Zatim je čuo kako je džip žestoko zaturirao i odvezao se.

A na ribarskom su molu ljudi raspravljali o istim onim novostima koje su zaokupljale ljude u auli hotela. Jednu je grupicu prekinuo usred razgovora pitanjem tko vozi goste na ribarenje. Jedan je od ljudi pokazao dalje niz mol na čovjeka koji je radio nešto oko broda.

Favaro je čučnuo na mol i postavio svoje pitanje. Pokazao je ribaru sliku Julija Gomeza. Čovjek je odmahnuo glavom.

— O, da, bio je tu prošli tjedan. Ali je išao s Jimmyjem Dobbsom. Eno, ono je tamo Jimmyjev brod, Gulf Lady.

Ali na Gulf Lady nije bilo nikoga. Sjeo je na bitvu i pričekao. Kao i svi policajci, i on je znao što znači strpljenje. Informacija skupljena za nekoliko sekundi spada u TV trilere. U stvarnom životu većina se vremena troši na čekanje. Jimmy Dobbs se pojavio u deset.

— Gospodine Dobbs? — Taj sam. — Haj, ja sam Eddie. Ja sam s Floride. To je vaš brod? Bit će. Tu ste zbog pecanja? — Stvoreno za mene, — rekao je Favaro. — Preporučio mi vas

je prijatelj. — Lijepo od njega. — Julio Gomez. Sjećate ga se? Crnčevo se lice naoblačilo. Posegnuo je u Gulf Lady pa iz štive

izvukao štap. Nekoliko se trenutaka zagledao u poteznu udicu i kuku, pa predao štap Favaru.

— Volite žutorepa kornjača? Tamo na molo ima njih. Tamo na kraju.

Zajedno su otišli do kraja mola, daleko od svačijih ušiju. Favaro se pitao zašto.

Jimmy Dobbs je majstorski zabacio štap i izbacio varalicu preko vode. Zatim je počeo polako namatati, tako da se šarena udica migoljila i okretala ispod površine. Plava se ribica bacila prema udici pa se okrenula.

— Julio Gomez mrtav, — rekao je Jimmy Dobbs sumorno.

— Znam, odgovorio je Favaro — i želio bih otkriti zašto. On je, čini mi se, puno pecao s vama.

— Svaka godine. On čovjek dobar, mnogo fin. — Rekao vam je čime se bavi u Miamiju? — Aha. Jedan put. — Jeste li vi to ikad rekli ikome? — Naja. Vi prijatelj, il kolega? — Oboje, Jimmy. Reci mi, kad si zadnji put vidio Julija? — Baš tu, četvrtak uveče. Bili vani sav dan. Rezervirao mene za

petak ujutro. Nikad se pokazao. — Ne, — odgovorio je Favaro, — jer je bio na uzletištu. Htio je

odletjeti za Miami. U žurbi. Sjeo na krivi avion. Razletio se nad morem. Zašto smo morali doći ovamo da razgovaramo?

Jimmy Dobbs je zakvačio skušu kilaša pa predao drhtavi štap Favaru. Amerikanac je počeo namatati flaks. Bio je neiskusan. Skuša je iskoristila što se flaks na trenutak olabavio, pa se otkvačila s udice.

— Tu neki zli ljudi na otocima, — rekao je jednostavno. Favaro je shvatio da u čitavom gradu njuši nekakav vonj. Bio je to strah. A on je znao što je to strah. Nijednom policajcu iz Miamija nije nepoznata njegova jedinstvena aroma, i u ovaj je raj nekako došao strah.

— Kad je odlazio, je li bio veseo? — Aha. Jedna dobra riba nosio kuća na večera. Bio veseo.

Nema problema. — I kamo je pošao odavde? Jimmy Dobbs se vidno iznenadio. — Do gospođa Macdonald, naravno. On uvijek stajao kod nje. Gospođa Macdonald nije bila kod kuće. Otišla je u kupovinu.

Favaro je odlučio svratiti kasnije. Najprije će pogledati na aerodrom. Vratio se na Parliament Square. Na njemu su bila dva taksija. Oba su vozača bila na ručku. Tu se nije moglo ništa, zato je prešao na drugu stranu trga do Quarter Dečka da i sam nešto pojede. Uzeo je stol na verandi otkud su se vidjeli taksiji. Svuda oko njega bio je isti onaj uzbuđeni bruj kojim je bio prožet i doručak, i pričalo se samo o sinoćnjem ubojstvu guvernera.

— Šalju višeg detektiva iz ScotIand Yarda, — objavio je jedan iz društva kraj Favara.

U bar su ušla dva nova gosta. Bili su krupni i nisu rekli ni riječ. Razgovor je najednom zamro. Poskidali su sve plakate koji su obznanjivali kandidaturu Marcusa Johnsona i zamijenili ih drugima. Na novim je plakatima pisalo GLASAJTE ZA LIVINGSTONEA, NARODNOG KANDIDATA. Kad su s tim bili gotovi, izašli su.

Stigao je konobar pa preda nj stavio ribu s roštilja i pivo. — Tko su ti? — upitao je Favaro. — Izborni pomoćnici gospodina Livingstonea, — odgovorio je

konobar sasvim bezizražajno. — Čini se da ih se ljudi boje. — Ne, gospodine. Konobar se okrenuo, a oči su mu bile sasvim prazne. Favaro je

taj izraz već vidio u sobi za razgovore u centrali MetroDadea. Iza očiju se spuštaju rolete. Poruka glasi nema nikoga doma.

* * *

Jumbo koji je u sebi nosio superintendanta Hannaha i detektiva

inspektora Parkera, dotakao je tlo u Nassauu u tri popodne po mjesnom vremenu. U nj je odmah ušao viši službenik bahamske policije, prepoznao tu dvojicu iz ScotIand Yarda, predstavio se i zaželio im dobrodošlicu u Nassau. Izveo ih je iz kabine prije drugih putnika i ispratio ih niza stube do Land Rovera koji je već čekao na njih. Preko Hannaha su se prelili prvi zapuši toplog, paperjastog vjetra. U svojoj je londonskoj odjeći najednom bio sav slijepljen.

Bahamski je policajac uzeo njihove prtljažne kupone i predao ih redarstveniku, znak da iz prtljage izdvoji njihova dva kovčega. Potom su ih odvezli ravno do salona za odličnike. Tu ih je dočekao gospodin Longstreet, zamjenik britanskog visokog komesara, kao i mlađi službenik Bannister.

— Ja idem na Sunshine s vama, — rekao je Bannister. — Tamo imaju neke probleme s komunikacijama. Čini se da ne mogu otvoriti guvernerov sef. Idem postaviti novi aparat, tako da možete razgovarati s visokim komesarom ovdje preko izravne radiotelefonske veze. Naravno, zaštićene, i naravno, morat ćemo dopremiti truplo kad nam ga mrtvozornik preda.

Djelovao je žustro i djelotvorno. Hannahu se to svidjelo. Potom se upoznao s četveročlanom forenzičkom ekipom, pribavljenom ljubaznoću bahamske policije. Sastanak je potrajao jedan sat.

Hannah je pogledao s prozora dolje na aerodromsku stajanku. Tridesetak metara dalje stajao je unajmljeni deseterosjed, i čekao da njega i njegovu, sad već proširenu, družinu, prebaci na Sunshine. Između zgrade i aviona dvije su snimateljske ekipe već zauzele položaj da uhvate trenutak. Uzdahnuo je.

Kad su sređeni i zadnji detalji, družina je izišla iz salona za odličnike i krenula dolje. Gurnuli su mu krušku pod njušku, otvorile su se novinarske bilježnice.

— Gospodine Hannah, vjerujete li u brzo otkrivanje... je li riječ o političkom umorstvu... ima li sir Marstonova smrt veze s predizbornom kampanjom.

On je samo odmahivao glavom i smješkao se, ali nije rekao ništa. Okruženi bahamskim redarstvenicima, svi su izašli iz zgrade na vruće sunce i krenuli prema zrakoplovu. TV kamere su sve to bilježile. Kad se ukrcala službena grupa, novinari su pohitali prema svojim unajmljenim avionima, koji su bili pribavljeni što mahanjem debelim snopovima novčanica, što rezerviranjem iz londonskih redakcija. Potom su zarulali u neurednom jatu. Bilo je to u četiri i dvadeset pet.

* * *

U tri i trideset mala je Cessna spustila krilo nad Sunshineom i

okrenula se radi završnog prilaženja travnatoj stazi. — Prilična divljina, — dreknuo je pilot Amerikanac čovjeku

kraj sebe. — Lijepo, ali Bogu iza nogu. Hoću reći, tu nemaju ništa. — Fali im tehnologije, — suglasio se Sam McCready. Pogledao

je kroz pleksiglas na prašnjavu pistu pred sobom. Lijevo od nje bile su tri zgrade hangar od valovitog lima, niska baraka s crvenim limenim krovom aerodromska zgrada te bijela kocka nad kojom se vijorila britanska zastava, a to je bila policijska koliba. Pred aerodromskom zgradom neki je čovjek u košulji za plažu kratkih rukava razgovarao s čovjekom u boksačkim gaćicama i majicom. Kod njih je stajao auto. S obje su se strane Cessne digle palme, i maleni je avion lupio o šljunak.

Kraj njih su u bljesku prolazile zgrade, dok je pilot namiještao nosni kotač i dizao zakrilca. Na kraju se piste okrenuo i zarulao natrag.

* * *

— Naravno se sjećam tog aviona. Bilo mi strašno kad sam

poslije čuo da svi siroti poginuti. Favaro je pronašao nosača prtljage koji ju je u petak ujutro

utovario u Navajo Chiefa. Zvao se Ben, i on ju je uvijek tovario. To mu je bio posao. Poput većine otočana i on je bio slobodan i ležeran, iskren i spreman na razgovor. Favaro je izvadio fotografiju.

— Jeste li opazili ovoga? — Naravno. On zamolio vlasnika od avion da ga prebaci u Key

West. — Kako znate? — Stajao tu do mene, — rekao je Ben. — Je li bio zabrinut, je li ga nešto mučilo, je li mu se žurilo? — I vi bi, čovječe. On vlasniku rekao je žena zvala bolesno

dijete im. Cura rekla to strašno, treba čovjeka pomoći. Onda vlasnik kazao prebaciti njega on u Key West.

— Je li još bilo koga u blizini? Ben se na trenutak zamislio. — Samo onaj pomagao koji utovariti kovčege, — rekao je. —

Radi za vlasnika, mislim. — A kako je izgledao, taj što je pomagao tovariti? — Nikad vidio, — odgovorio je Ben. — Crnac, ne iz Sunshine,

šarena košulja, crne naočale. Ništa rekao on. Cessna je zabrujala prema carinarnici. Obojica su zaklonila oči

od leteće prašine. Iz aviona je izišao zgužvani muškarac srednjega stasa, dohvatio iz prtljažnika putnu torbu i torbu za spise, odkoračio, mahnuo pilotu pa krenuo prema baraci.

Favaro se zamislio. Julio Gomez inače ne laže. Ali on nije imao ni ženu ni djecu. Zacijelo se očajnički morao ukrcati na taj avion i stići u Miami. Ali zašto? Poznajući svog partnera, Favaro je tvrdo vjerovao da se Julio Gomez našao u opasnosti. Bomba nije bila namijenjena Klingeru bila je to bomba za Gomeza. Zahvalio je Benu i polako se

vratio do taksija koji ga je čekao. Ušao je u nj, a engleski ga je glas sa strane upitao:

— Znam da puno tražim, no biste li me mogli prebaciti do grada? Na stajalištu nijednog taksija.

Bio je to čovjek iz Cessne. — Naravno, — rekao je Favaro. — Moj ste gost. — Jako lijepo od vas, — rekao je Englez dok je stavljao stvari u

prtljažnik. Za pet minuta vožnje do grada on mu se i predstavio. — Frank Dillon, — rekao je. — Eddie Favaro, — odgovorio je Amerikanac. — Došli ste na

pecanje? — Nažalost ne. Na to se ne palim. Samo mali odmor s malo

mira i tišine. — Neće biti, — odgovorio je Favaro. — Ovdje je zavladao

kaos. Uskoro stiže čitava horda londonskih detektiva, i čitava hrpa novinara. Sinoć je netko ustrijelio guvernera u njegovu vrtu.

— Bože milostivi, — rekao je Englez, kao da ga je to stvarno šokiralo.

Favaro ga je iskrcao pred stepenicama Quarter Decka, otpustio taksi i propješačio nekoliko stotina metara kroz sporedne ulice sve do pansiona gospođe Macdonald. Na drugoj strani Parliament Squarea, s teretne se platforme otvorenoga kamiona krupan muškarac obraćao šutljivoj gomili. Gospodin Livingstone glavom. Favaro je uhvatio bar dio njegova gromkog govorništva.

— I kao što rekoh, braćo i sestre, bogatstvo bi ovih otoka moralo biti i vaše. Vaša bi morala biti riba uhvaćena u moru, vaše bi morale biti kuće onih nekoliko bogatuna koji žive u brdima, vaše bi morale biti...

Masa baš nije bila oduševljena. Sa strane su kamiona stajala ona dvojica krupnjaka koja su za vrijeme ručka u Quarter Deck Hotelu skidala Johnsonove plakate i stavljali svoje. U gomili je bilo još nekoliko takvih da pokrenu klicanje. Klicali su sami. Favaro je produžio. Ovaj je put gospođa Macdonald bila kod kuće.

* * *

Desmond Hannah je sletio u dvadeset do šest. Bio je već skoro mrak. Četiri druga, laganija aviona stigla su jedva na vrijeme da bi poletjela natrag za Nassau prije nego što je svjetlo počelo blijediti. Njihov su teret bili ljudi iz BBC-a, ITV-a, The Sunday Tmesa, a isto tako i Sunday Telegraph te Sabrina Tennant i njezina ekipa iz BSB-a, British Sateilite Broadcasting Company.

Hannaha, Parkera, Bannistera i četiri bahamska policajca dočekali su poručnik Haverstock i glavni inspektor Jones, prvi u krem tropskom odijelu, a potonji u besprijekornoj odori. Zbog prilike da se okrene koji dolar, pojavila su se i oba taksija iz Port Plaisancea i dva mala kombija. Svi su bili smjesta razgrabljeni.

U trenutku kad su formalnosti bile gotove i kavalkada se spustila do Quarter Decka, i to baš u doba ručka, već se bio spustio i mrak. Hannah je obznanio da nema nikakva smisla počinjali istragu pri svjetlu ručnih svjetiljaka, ali je zatražio da se straža kod Državne kuće ostavi preko čitave noći, pa je glavni inspektor Jones, silno dojmljen što radi s pravim glavnim superintendantom detektiva iz ScotIand Yarda, dreknuo potrebne naredbe.

Hannah je bio umoran. Na otocima je možda i bilo tek šest i nešto, ali je na njegovu tjelesnom satu bilo jedanaest uveče, a on je od četiri bio na nogama. Večerao je samo s Parkerom i poručnikom Haverstockom, pa je tako dobio izvještaj iz prve ruke o tome što se zapravo sinoć dogodilo. A onda je otišao u krpe.

Novinari su pronašli bar s nepogrešivom brzinom stečenom praksom. Runde su naručene i konzumirane. Uobičajeno je razigrano bockanje novinarskog staleža na inozemnom zadatku postajalo sve glasnije. Nitko nije ni opazio čovjeka u zgužvanom tropskom odijelu koji je pio sam na kraju šanka i slušao tuđa lupetanja.

— Kamo je otišao odavde? — upitao je Eddie Favaro. Sjedio je za kuhinjskim stolom gospođe Macdonald, a valjana ga je dama posluživala svojim brodetom od školjaka.

— Otišao je u Quarter Deck na pivo, — rekao je. — Je li bio dobro raspoložen?! Njezin je pijevni glas ispunio sobu. — Bog vas blagoslovio, gospodin Favaro, bio on sav sretan.

Dobru ribu za večeru ja priredila njemu. Velio vratit se u osam. Rekla

mu ja nemojte kasniti, lovrata će se pokvariti i osušiti. On se nasmijao i rekao da će se vratiti na vrijeme.

— I je li? — Ne, bome. Zakasnio sat, više nego sat. Riba pokvarila sebe.

A on priča svašta. — Što je to pričao? To... svašta. — On ne rekao puno. Briga gadna grize njega. Onda rekao vidio

škorpiona. Sad vi pojedite juhu tu. To blagoslov Božji tu vama pred. — Favaro se ukočio, a žlica mu je zastala na pola puta do usta. — Je li mislio na nekog određenog škorpiona? Ona se namrštila pokušavajući se sjetiti. — Možda i jest. A možda i nije, — priznala je. Favaro je pojeo juhu, zahvalio joj i vratio se u hotel. Bar je bio

bučan. Pronašao je mjesto na kraju šanka, podalje od gomile novinara. Na zadnjoj je stolici sjedio Englez sa sletišta, koji ga je pozdravio podizanjem čaše, ali nije rekao ništa. Hvala Bogu i na tome, pomislio je Favaro, taj zgužvani Britanac bar je obdaren darom šutnje.

Eddie Favaro je morao razmisliti. Znao je kako je njegov prijatelj i partner poginuo vjerovao je da zna i zašto. Na neki tajanstveni način, na tim rajskim otocima, Julio Gomez je ugledao, ili bar povjerovao da je ugledao, najhladnijeg od svih ubojica s kojim se ijedan od njih ikad sreo.

Glava treća Desmond Hannah se prihvatio posla već sljedećeg jutra, malo

poslije sedam, još dok je hladna rosa ležala na tlu. Polazište mu je bila Državna kuća.

Održao je dug razgovor s batlerom Jeffersonom, koji mu je ispričao kako se guverner običavao svakoga popodneva oko pet sati beziznimno povući u svoj ograđeni vrt da prije zalaska sunca popije viski sa sodom. Upitao ga je koliko je ljudi znalo za taj običaj. Jefferson se namrštio od koncentracije.

— Mnogi, gospodine. Lady Moberley, poručnik Haverstock, ja, tajnica gospođica Myrtle, no ona je kod roditelja na Tortoli. Posjetitelji koji su ga vidjeli. Mnogi.

Jefferson mu je točno opisao gdje je našao truplo, ali je tvrdio da nije čuo pucanj. Kasnije će Hannaha baš to što je batler rekao pucanj uvjeriti da mu je rekao istinu. U tom trenutku, on, naime još nije ni znao koliko je pucnjeva bilo.

Forenzička je ekipa iz Nassaua s Penroseom obrađivala travu, te tražila prazne čahure ispale iz ubojičina pištolja. Pretraživali su duboko, jer su nemarne noge mogle ugaziti sitnu mjedenu čahuru ili čahure u zemlju. Poručnik Haverstock, detektiv inspektor Jones i njegov stric doktor Jones one su večeri, kad se dogodilo ubojstvo, izgazili svu travu, i tako izbrisali i svaku šansu da se nađe upotrebljivi otisak stope.

Hannah je pregledao i čelična vrata u vrtnom zidu dok je daktiloskopičar s Bahama naprašivao čelik u potrazi za mogućim otiscima. Nije bilo nijednog. Hannah je procijenio, ako je ubojica ušao kroz njih, a sve je upućivalo na to da se dogodilo baš tako, te smjesta zapucao, da je onda guverner zacijelo stajao između vrata i koraljnoga zida, pred stubama što su vodile gore u reprezentativni dio zgrade. Ako je ijedan metak prošao kroza nj, taj je morao pogoditi zid. Skrenuo je zanimanje ekipi što je puzala po travnjaku na stazu od lomljenih školjaka što je tekla pri dnu zida. Potom se vratio u kuću da porazgovara s gospođom Moberley.

Guvernerova udovica dočekala ga je u salonu u kojoj je sir Marston bio primio prosvjednu delegaciju Zabrinutih građana. Bila je to tanka, blijeda žena, mišje boje kose i kože požutjele od godina provedenih u tropima.

Jefferson se pojavio s ledenim pivom na tacni. Hannah se trenutak nećkao, no onda ga ipak uzeo. Jutro je, napokon, bilo baš vruće. Lady Moberley se poslužila sokom od grejpfruta. Pogledala je pivo s upravo vučjom gladi. O, Bože, pomislio je Hannah.

Ona, međutim, nije mogla doprinijeti ništa stvarno. Koliko je njoj poznato, njen muž nije imao neprijatelja. Politički je zločin na tim otocima bio nečuven. Da, predizborna je kampanja prouzročila neke male kontroverze, ali sve su to igre demokratskog procesa. Misli ona.

U vrijeme pucnjave ona je bila pet milja daleko u posjeti maloj misijskoj bolnici na padini Spyglass Hilla. Nju je darovao gospodin Marcus Johnson, jako fin gospodin i, od svog povratka na rodne Barclayje prije šest mjeseci, veliki dobročinitelj. Ona je pristala postati pokroviteljicom te ustanove. Vozila se službenim Jaguarom, a za voIanom je bio guvernerov šofer Stone.

Hannah joj je zahvalio i ustao. Vani je bio Parker i kuckao po prozoru. Hannah je izišao na terasu. Parker je bio silno uzbuđen.

— Imali ste pravo, gospodine. Evo ga. Ispružio je desnicu, i na dIanu mu je, grdno iskrivljen, ležao

spljošteni ostatak negdašnjeg olovnog metka. Hannah se tupo zagledao u nj.

— Hvala na ispravnom rukovanju, — rekao je. — A da drugi put probamo s pincetom i plastičnom vrećicom?

Parker je problijedio, pa brisnuo u vrt, vratio zrno na šljunak od drobljenih školjaka, pa otvorio torbu za umorstva i izvadio pincetu. Nekoliko se Bahamićana nacerilo.

Parker je pažljivo podigao zdrobljeni metak pincetom i spustio ga u prozirnu vrećicu.

— A sad umotajte vrećicu u vatu i stavite u staklenu bočicu s čepom na zavrtanje, — rekao je Hannah. Parker je učinio kako mu je rečeno.

— Hvala, a sad to stavite u torbu za umorstva dok to ne pošaljemo balističarima, — rekao je Hannah. Uzdahnuo je. Ovo će biti posao za volove. Počeo je razmišljati ne bi li mu bilo bolje da je došao sam.

Doktor Caractacus Jones stigao je na zahtjev. Hannahu je bilo drago da može razgovarati s kolegom profesionalcem. Doktor Jones mu je ispričao kako ga je iz njegova doma i ambulante preksinoć, malo iza šest, pozvao Jefferson, kojeg je poslao poručnik Haverstock. Jefferson mu je rekao neka smjesta dođe, jer da je netko ustrijelio guvernera. Batler mu pritom nije bio rekao da je guverner smrtno stradao, pa je stoga uzeo liječničku torbu i dovezao se da vidi što može učiniti. Otkrilo se da odgovor glasi ništa.

Hannah je odveo doktora Jonesau ured pokojnog sir Marstona i zamolio ga da, u svojstvu otočkog mrtvozornika, potpiše dozvolu da se truplo još danas popodne otpremi u Nassau na obdukciju.

Na području britanske jurisdikcije sud s najvišim ovlastima nije zapravo Gornji dom, nego mrtvozornički sud. On ima prednost pred svakim drugim. Da bi se truplo sa Sunshinea maknulo na teritorij Bahama, bio je potreban mrtvozornikov nalog. Doktor Jones ga je potpisao bez odgađanja, i tako je to postalo legalno. Tu je dozvolu, na papiru sa zaglavljem iz Državne kuće, otkucao Mannister, čovjek iz Visokog komesarijata Nassau. On je i instalirao novi komunikacijski sustav. Onda je Hannah zamolio doktora Jonesa da mu pokaže tijelo.

Dolje su u luci otvorili ledenicu pa su onda dva redarstvenika glavnog inspektora Jonesa između riba izvukla truplo svog bivšeg guvernera, sad više nalik na smrznutu kladu, pa ga odnijeli u hladovinu obližnjeg skladišta, gdje su ga položili na vrata postavljena na dva kozlića.

Za novinare, kojima se sad pridružila i ekipa CCN-a iz Miamija, a koja je bila cijelo jutro Hannahu za petama, sve je to bio sjajan materijal. Svi su ga isfotografirali. U CNN-ovim jutarnjim vijestima svoje je mjesto dobila čak i sabljarka, guvernerova suložnica u proteklih trideset šest sati.

Hannah je zapovjedio da se zatvore vrata skladišta, kako bi imao mira od novinara, pa onda, kako je najbolje znao i umio, obavio temeljit pregled ukrućenog tijela prekrivenog injem. Njemu je uz bok stajao doktor Jones. Nakon što je pogledao u smrznutu rupu u guvernerovim prsima, opazio je i urednu, kružnu rupu na lijevom rukavu.

Polako je između dva prsta protrljao tkaninu, dok materijal nije postao podatan od topline ruke. Led se rastopio. Na rukavu su bile dvije takve rupe, jedna ulazna i druga izlazna. Ali na koži između nije ostao ni trag. Okrenuo se Parkeru.

— Dva metka najmanje, rekao je tiho. — Drugog nemamo. — Vjerojatno je još u tijelu, — rekao je doktor Jones. — Nedvojbeno, — odgovorio je Hannah. — Ali vrag neka me

nosi ako vidim i traga ulaznoj ili izlaznoj rani. Od te se studeni meso previše skupilo. Pa ipak, Peter, volio bih da se još jednom prijeđe

područje iza mjesta gdje je stajao guverner. Pa opet. Ako je još slučajno tu.

Zapovjedio je da mrtvoga guvernera vrate u ledenicu. Kamere su opet zazujale. Po njemu su zapljuštala pitanja. On se smiješio, kimao glavom i rekao:

— Sve u svoje vrijeme, dame i gospodo. Ovo je tek prvi dan. — Ali smo pronašli metak, — rekao je Parker ponosno. Sve se

se kamere okrenule prema njemu. Hannah je već počeo pomišljati da je ubojica ustrijelio krivog. Ovo se pretvara u tiskovnu konferenciju. Za nju još nije bio raspoložen.

— Izjavu ćete dobiti uvečer, — rekao je. — A sad, natrag na posao. Hvala.

Ugurao je Parkera u policijski Land Rover pa su se vratili u Državnu kuću. Hannah je zamolio Bannistera da nazove Nassau i za sredinu popodneva zatraži avion s nosilima, kolicima, vrećom za pokojnika i dva bolničara. Potom je otpratio doktora Jonesa do njegova automobila. Bili su sami.

— Recite mi, doktore, ima li na ovom otoku ikog tko zaista zna sve što se zbiva i tko poznaje sve koji na njemu žive?

Doktor Caractacus Jones se široko nasmiješio. — To sam ja, rekao je, ali ne, ne bih se usudio pogađati tko bi to

mogao učiniti. A osim toga, ja sam se s Barbadosa vratio prije samo deset godina. Ako želite čuti potpunu povijest ovih otoka, morate posjetiti Missy Coltrane. Ona je... svojevrsna baka Barclayja. Ako želite nekoga tko bi mogao pogoditi tko je to učinio, onda je to ona.

Doktor se odvezao u svom izubijanom Austin Mayfloweru. Hannah se prošetao do doktorova nećaka, glavnog inspektora Jonesa, koji je još stajao kraj svog Land Rovera.

— Volio bih, glavni inspektore, da mi učinite nešto, — rekao je uljudno. — Biste li otišli do aerodroma i pogledali kod carinika. Je li poslije ubojstva itko otišao s otoka? Uopće itko? Osim pilota koji su samo došli, okrenuli se i odletjeli, ni ne sišavši s piste?

Glavni inspektor Jones ga je pozdravio po vojnički i otišao. Jaguar je bio ispred kuće. Šofer Oscar ga je glancao. Parker i ostatak ekipe bili su iza kuće i tražili nestali metak.

— Oscar?

— Izvolte, gospodine. — Bljesnuo je širokim smiješkom. — Poznajete Missy Coltrane? — O, da, gospodine. Fina dama ona. — Znate li gdje živi? — Da, gospodine. Flamingo House, vrh Spyglass Hilla. Hannah je pogledao na sat. Bilo je jedanaest i pol i na zemlju se

spustila teška sparina. — Je li ona u ovaj sat tamo? Oscara je to pitanje vidljivo zbunilo. — Tako jasno, gospodine. — Onda me odvezite do nje, može? Jaguar je izvijugao iz grada pa se počeo uspinjati nižim

padinama Spyglass Hilla, desetak kilometara zapadno od Port Plaisancea. Bio je to stari model Mark IX, danas već klasika, napravljen na staromodan način, prožet mirisom aromatične kože i polirane orahovine. Hannah je sjedio na stražnjem sjedalu i gledao kako klizi krajolik.

Nizinsko je grmlje prepustilo mjesto zelenijem raslinju viših padina. Prošli su kraj malih parcela pod kukuruzom, mangrom i papajama, drvene su kolibe stajale odmaknute od ceste, a ispred njih su bila prašnjava dvorišta po kojima su kljucali pilići. Sitna su smeđa dječica čula kako dolazi auto, pa se verala na cestu da mu frenetično mašu. Hannah im je odmahivao.

Prošli su kraj uredne bijele dječje bolnice, donacije Marcusa Johnsona. Hannah se osvrnuo i ugledao Port Plaisance usnuo na vrućini. Uspio je razabrati skladište crvenoga krova u luci i lednicu do nje, u kojoj je spavao smrznuti guverner, pošljunčano prostranstvo Parliament Squarea, toranj anglikanske crkve i šindru Quarter Deck Hotela. A iza svega toga, s druge strane grada, u vrućem je zraku titrao ograđeni svijet Državne kuće. Zbog čega bi na svijetu, pomislio je, itko želio ubiti guvernera?

Prošli su kraj urednog bungalova koji je nekad pripadao sad već pokojnom gospodinu Barneyju Klingeru, prešli još dvije okuke pa se našli na vrhu brda. Tu je stajala ružičasta vila, takozvana Flamingo House.

Hannah je povukao ručicu zvonca od kovanog željeza kraj vrata pa se začulo tiho zvoncanje. Na zvono se odazvala šiparica, a ispod priproste pamučne haljine virile su joj bose crne noge.

— Rado bih vidio Missy Coltrane, — rekao je Hannah. Ona je kimnula glavom i pustila ga, pa uvela u veliku i zračnu

dnevnu sobu. Otvorena su dvostruka vrata vodila na balkon s kojeg je pucao veličanstven pogled na otok i blistavo modro more što se stiralo sve do Androsa u Bahamima, daleko ispod horizonta.

Prostorija je bila hladna unatoč tome što nije imala klimatizaciju. Hannah je opazio da u nju uopće i nije uvedena struja. Na niskim su stolićima stajale tri patinirane mesingane petrolejke. Kroz otvorena je vrata balkona dolazio osvježavajući lahor i izlazio kroz otvorene prozore s druge strane. Uređenje je prostorije govorilo da u njoj živi starija osoba. Dok je čekao na domaćicu, Hannah se šetkao po sobi.

Na zidu su bile slike, deseci njih, i sve su to bile ptice Kariba, vješto naslikane nježnim akvarelima. Jedini portret koji nije bio ptičji, bila je slika muškarca u paradnoj bijeloj odori britanskog kolonijalnog guvernera. Stajao je i zurio u sobu, prosijede i kose i brka, s preplanulim, naboranim i ljubaznim licem. Lijevu su mu stranu prsa na dolamici prekrivala dva reda minijaturnih kolajni. Hannah je napeo oči i pod uljanom slikom ugledao sitnu etiketu. Na njoj je pisalo SIR ROBERT COLTRANE, VIŠI VITEZ, GUVERNER BARCLAYJSKOG OTOČJA, 1945.53. Na pregibu je desne ruke držao bijelu kacigu, urešenu bijelim pijetlovim perjem ljevica mu je počivala na jabuci mača.

Hannah se skrušeno nasmiješio. Missy Coltrane je zacijelo bila lady Coltrane, bivša guvernerova dama. Krenuo je dalje uza zid i stigao do izložbene vitrine. Iza stakla su bila vojna odličja bivšega guvernera, pričvršćena za napetu tkaninu, onako kako ih je skupila i izložila njegova udovica. Bila je tu tamnocrvena vrpca Viktorijina križa, britanskog najvećeg odlikovanja za hrabrost na bojnom polju, a godina je na njoj bila 1917. Njemu sa strane stajali su Orden za isticanje i Vojni križ. Oko tih kolajni bili su pričvršćeni i drugi artikli što ih je ratnik nosio na svojim pohodima.

— On je bio vrlo hrabar čovjek, — izgovorio mu je čist glas za leđima. Hannah se naglo okrenuo, najednom ispunjen neugodom.

Ona je ušla nečujno, jer gumeni kotači njezine invalidske stolice nisu na pločicama proizveli nikakav zvuk. Bila je sitna i lomna, s kapicom sjajnih sijedih uvojaka i blistavim plavim očima.

Iza nje je stajao sluga koji ju je dogurao iz vrta, tako velik div da je njegov stas izazivao strahopoštovanje. Ona se okrenula prema njemu.

— Hvala, Firestone, dalje ću moći i sama. On je kimnuo glavom i povukao se. Uvezla se još metar u sobu i

dala Hannahu znak da sjedne. Nasmiješila se. — Čudi vas Firestoneovo ime? On je nahoče, nađeno na

smetlištu, u Firestoneovoj gumi. Dakle, vi ste zacijelo glavni superintendant detektiva Hannah iz ScotIand Yarda. Za ove sirote otoke, to je silno visok čin. Čime bih vam mogla pomoći?

— Najprije se moram ispričati što sam vas pred vašom dvorkinjom nazvao Missy Coltrane, — rekao je. — Nitko mi nije rekao da ste vi lady Coltrane.

— Ne više, — odgovorila je ona, — jer sam tu samo Missy. Tako me svi zovu. A i meni je draže. Stare navike teško umiru. Kao što ste možda opazili, ja se i nisam rodila u Britaniji, nego u Južnoj Carolini.

— Vaš pokojni suprug... — Hannah je kimnuo prema portretu, — nekoć je tu bio guverner.

— Da. Upoznali smo se u ratu. Robert je prošao Prvi rat, i nije se trebao vraćati po drugu dozu. Ali se vratio, i opet su ga ranili. Ja sam bila bolnička sestra, i tako smo se zaljubili, vjenčali 1943 i preživjeli deset veličanstvenih godina, a onda je on umro. Među nama je bilo dvadeset pet godina razlike, ali to nije smetalo ni ovoliko. Poslije rata ga je britanska vlada postavila tu za guvernera. Kad je on umro, ja sam ostala. Kad je umro, imao je samo pedeset šest godina. Od zakašnjelih posljedica ratnih rana.

Hannah je izračunao. Sir Robert se zacijelo rodio 1897 i s dvadeset godina dobio Viktorijin križ. Ona bi morala imati šezdeset osam, što je premalo za kolica. Činilo se, međutim, da mu ona tim svojim blistavim plavim očima čita misli.

— Spotaknula sam se i pala, — rekla je. — Prije deset godina. Slomila kralježnicu. Ali zacijelo niste prevalili četiri tisuće milja da raspravljate o nekakvoj starici u kolicima. Čime vam mogu pomoći?

Hannah joj je objasnio. — Činjenica je da nikako ne vidim motiv. Onaj tko je ubio sir

Marstona sigurno ga je jako mrzio. Ali među otočanima ja ne nalazim motiva. Vi ih poznajete. Tko bi to želio učiniti, i zašto?

Lady Coltrane se odvezla do otvorenog prozora i na trenutak se zagledala kroza nj.

— Gospodine Hannah, imate pravo. Ja poznajem te ljude. Tu živim već četrdeset pet godina. Ja volim te otoke, i volim njihove ljude, i nadam se da i oni vole mene.

Okrenula se i pogledala ga. — U svjetskim razmjerima, ti otoci ne znače ništa. Pa ipak se

čini da su ti ljudi otkrili nešto što je promaklo vanjskom svijetu. Otkrili su kako biti sretan. Samo to. Ni bogat, ni moćan, samo sretan.

A sad London želi da dobijemo neovisnost, i pojavila su se dva kandidata da se natječu za vlast gospodin Johnson, koji je vrlo bogat i koji je otocima dao velike svote, bez obzira na motiv, i gospodin Livingstone, socijalist koji želi sve nacionalizirati i podijeliti sirotinji. Što je, naravno, vrlo plemenito. Gospodin Johnson sa svojim planovima za razvoj i blagostanje, i gospodin Livingstone sa svojim planovima za jednakost.

Ja ih poznajem obojicu. Znam ih još dok su bili mali. Sjećam se kako su otišli, još kao mladci, da negdje drugdje pođu za karijerom, i sad su se vratili.

— Vi sumnjate na jednoga od njih? — upitao je Hannah. — Gospodine Hannah, riječ je o ljudima koje su doveli sa

sobom. Pogledajte samo ljude koji ih okružuju. Ti su ljudi nasilni, gospodine Hannah, i otočani to znaju. Bilo je već i prijetnji, premlaćivanja. Možda biste, gospodine Hannah, trebali pogledati svitu tih ljudi...

Dok su silazili s brda, Desmond Hannah je razmišljao o svemu. Naručeni posao? Ubojstvo sir Marstona imalo je sve potrebne odlike. Pomislio je kako će poslije ručka morati porazgovarati s oba kandidata i pogledati njihove svite.

Na vratima Državne kuće Hannahu je netko prepriječio put. Bio je to punački Englez s nekoliko podbradaka iznad kleričkog ovratnika. Kad je Hannah ušao u dnevnu sobu, on je iskočio iz naslonjača. S njim je bio Parker.

— O, šefe, ovo je velečasni Simon Prince, mjesni anglikanski vikar. Donio vam je zanimljive informacije.

Hannah se pitao otkud je Parker samo pokupio tu riječ šefe. Nije je volio. Gospodine bi bilo sasvim primjereno. A kasnije Desmond, ali mnogo kasnije. Možda.

— Ima li sreće s drugim zrnom? — Ovaj, ne, još ne. — Onda će biti bolje da se vratite potrazi, — rekao je Hannah.

Parker je nestao kroz francuski prozor. Hannah ga je zatvorio. — No dobro, gospodine Prince, što biste mi to željeli reći? Quince, rekao je vikar. Zovem se Quince. Sve je ovo bilo tako

potresno. — Zaista. Napose za guvernera. — On, a, da, hoću reći zaista... mislim... to što dolazim s

informacijom o čovjeku u mantiji. Ne znam bih li trebao. Ali sam mislio da bi moglo imati veze.

— A da sud o tome prepustite meni? — predložio mu je Hnnnah blago.

Velečasni se smirio i sjeo. — Sve se to dogodilo sad u petak, — rekao je. Ispričao je priču

o delegaciji Odbora zabrinutih građana i kako ih je guverner dobio. Kad je završio, Hannah se namrštio.

— I što je zapravo rekao? — upitao je on. — Rekao je — ponovio je Quince, — Moramo se otarasiti

guvernera i naći si novog. Hannah je ustao. — Puno vam hvala, gospodine Quince. Smijem li vam

predložiti da o tome ne govorite više nikome, i sve prepustite meni? Zahvalni je vikar otperjao iz sobe. Hannah je razmislio o svemu.

On baš nije obožavao cinkanje, ali će sad morati provjeriti i baptističkoga zmaja ognjenog, Waltera Drakea*( drake je arhaično zmaj.

Op.pr.). U tom se trenutku pojavio Jefferson s jastogovim repom u

majonezi. Hannah je uzdahnuo. Za put četiri tisuće milja od kuće mora valjda postojati i nekakva kompenzacija, i ako sve to plaća Foreign Office... Natočio si je čašu ledeno hladnog Chablisa i počeo.

Dok je ručao, glavni inspektor Jones se vratio s aerodroma. — Baš nitko nije otišao s otoka, — rekao je, bar ne u

posljednjih četrdeset sati. — Ili bar ne legalno, — odgovorio je Hannah. — A sad još

jedna gnjavaža, gospodine Jones. Vodite li registar vatrenog oružja? — Naravno. — Odlično. Biste li ga pregledali i posjetili sve na otoku koji

imaju registrirano vatreno oružje? Tražimo pištolj krupnoga kalibra. Napose pištolj koji se ne može naći, ili je nedavno očišćen, pa se lašti od novoga ulja.

— Novoga ulja? — Nakon pucanja, — rekao je Hannah. — O, da, naravno. — I još samo jedno, glavni inspektore. Ima li velečasni Drake

registrirano vatreno oružje? — Ne. U to sam siguran. Kad je otišao, Hannah je poželio vidjeti poručnika Haverstocka. — Imate li vi slučajno službeni revolver ili automatski pištolj?

— upitao je. — O, mislim, čujte, ta ne mislite valjda... počeo je nadugačko

mladi ađutant. — Palo mi je na um da vam ga je netko možda ukrao,

neovlašteno uzeo ili zamijenio. — O, da, vidim što mislite, stari moj. Zapravo ne. Nemam

pištolj. Nikad ga nisam ni donio na otok. Ali imam ceremonijalni mač. — Da je sir Marstona netko probo, možda bih razmišljao o

vašem uhićenju, — odgovorio je Hannah blago. — Ima li u Državnoj kući uopće ikakvog pištolja?

— Ne, ne koliko mi je poznato. Ali mislim, ubojica je i tako došao izvana, naravno? Kroz vrtni zid?

Hannah je već pri prvom svjetlu pregledao slomljeni lokot na čeličnim vratima. Sudeći po kutu pod kojim su stajale dvije slomljene alke, kao i po otrgnutoj kuki velikog lokota, bilo je bez dvojbe jasno

da se, za takvo kidanje starog čelika, netko morao poslužiti vrlo dugom i vrlo jakom polugom. Ali mu je palo na um i da bi taj razvaljeni lokot mogao biti i varka. To se moglo obaviti satima, pa i danima ranije. Nitko nikad nije provjeravao ta vrata smatralo se da su naprosto zapečena hrđom.

Ubojica je mogao raskinuti lokot i ostaviti vrata u zatvorenom položaju, pa kasnije doći kroz kuću, ubiti guvernera i opet se povući u kuću, i zato treba naći drugi metak, po mogućnosti netaknut, kao i pištolj iz kojeg je ispaljen. Pogledao je u blistavo modro more. Ako je u njemu, nikad ga neće naći.

Ustao je, obrisao usne i izišao potražiti Oscara i Jaguar. Vrijeme da izmijeni koju riječ s velečasnim Drakeom.

* * *

I Sam McCready je sjeo za ručak. Kad je izišao na otvorenu

verandu Quarter Dečka, svi su stolovi bili popunjeni. A na trgu su ljudi u šarenim ljetnim košuljama i zatvorenim crnim naočalama postavljali kamion bez ograde urešen zastavicama i oblijepljen plakatima Marcusa Johnsona. Velikan je trebao govoriti u tri.

Sam se osvrnuo po terasi i ugledao jedinu slobodnu stolicu. Za stolom je već sjedio jedan gost.

— Danas je malo gužva. Mogu li? — upitao je. Eddie Favaro je mahnuo prema stolici.

— Nema problema. — Ovdje ste na pecanju? — upitao je McCready dok je

proučavao kratki jelovnik. — Aha. — Čudno, — rekao je McCready nakon što je naručio ceviche,

sirovu ribu mariniranu sokom od svježih limuna. — Da mi niste rekli, rekao bih da ste murjak.

Nije mu spomenuo dalekometno ispitivanje što ga je sinoć obavio nakon što je Favaroa proučio u baru ništa nije rekao ni o tome da je nazvao prijatelja u Miami, u ured FBI-a, kao ni o odgovoru što ga je primio jutros. Favaro je spustio pivo i zapiljio se u nj.

— A koji ste vi vrag? — upitao je. — Britanski boby?

McCready je s omalovažavanjem odmahnuo rukom. — O, ne, ništa tako glamurozno. Samo državni službenik koji

želi u miru i podalje od svog pisaćeg stola provesti godišnji odmor. — I čemu onda te priče da sam ja murjak? — Ma čisti instinkt. Ponašate se kao oni. Bi li vam bilo teško

reći zašto ste zapravo tu? — A za kog bih to vraga morao? — Zato, — sugerirao mu je McCready blago, — što ste stigli

malo prije nego što su ubili guvernera. A iz zbog ovog. Pružio je Favarou list papira. Bio je to papir sa zaglavljem

Foreign Officea. On je objavljivao da je gospodin Frank Dillon službenik tog ureda i molio svakog kog bi se to moglo ticati da mu, koliko je to moguće, bude od pomoći. Favaro mu ga je vratio i o svemu dobro razmislio. Poručnik Broderick mu je jasno dao do znanja da će, kad se nađe na britanskom teritoriju, biti prepušten samome sebi.

— Službeno sam na godišnjem. Ne, ne pecam. A neslužbeno pokušavam otkriti zašto su mi prošli tjedan ubili partnera, i tko je to učinio.

— Dajte mi ispričajte, — predložio mu je McCready. — Možda vam budem mogao pomoći.

Favaro mu je ispričao kako je poginuo Julio Gomez. Englez je žvakao sirovu ribu i slušao.

— Ja vjerujem da je on na Sunshineu vidio nekoga, no da je i taj vidio njega. Čovjeka kojeg smo u MetroDadeu poznavali pod imenom Francisco Mendes, alias Škorpion.

Prije osam godina na jugu Floride, napose u području MetroDade, izbili su ratovi za teritorij. Prije toga su u to područje kokain dopremali Kolumbijci, ali su ga distribuirale kubanske bande. Onda su Kolumbijci odlučili isključiti kubanske posrednike i početi prodavati izravno potrošačima, i tako su se počeli ubacivati u kubanski teritorij. Kubanci su reagirali i tako je izbio teritorijalni rat. Ubijanja traju sve do danas.

U ljetu 1984 neki je motociklist u crvenobijelom kožnom kombinezonu dojašio na Kawasakiju, zaustavio se pred prodavaonicom žestica u srcu Dadeland Malla, pa iz priručne torbe

izvukao strojnicu Uzi i hladnokrvno u prepuni dućan ispraznio čitav okvir. Troje je ljudi poginulo, četrnaest ih je bilo ranjeno.

U normalnim bi prilikama ubojica pobjegao, ali je dvije stotine metara dalje mladi policajac na motociklu baš pisao kaznu zbog krivog parkiranja. Kad je ubojica odbacio ispražnjeni Uzi i odjurio, policajac je zaprašio za njim, i usput preko radija javio njegov opis i smjer kretanja. Na pola North Kendall Drivea čovjek je na Kawasakiju usporio, zaustavio se, izvukao ispod bluze 9milimetarski pištolj Sig Sauer, nanišanio i pogodio nadolazećeg policajca ravno u prsa. Kad se mladi policajac prekobicnuo i razbio, ubojica je, prema iskazu svjedoka, koji je dobro opisao i motocikl i kombinezon, odjahao u punoj brzini. Lice mu je skrivala kaciga.

lako je Baptistička bolnica bila samo četiri ulice dalje, i makar su s policajcem smjesta odjurili na intenzivnu njegu, ipak je umro još prije jutra. Imao je dvadeset tri godine, a iza sebe je ostavio udovicu i malu djevojčicu.

Njegovi su radiopozivi bili dozvali dva patrolna automobila, i oni su pojurili na poprište. Milju dalje, jedan je od njih ugledao jurećeg motociklista i prisilio ga da skrene tako oštro da je pao s motora. Prije nego što je stigao ustati, već je bio uhićen.

Po izgledu je bio Latinoamerikanac. Slučaj je predan Gomezu i Favaru. Oni su četiri dana i četiri noći sjedili sučelice ubojici i pokušavali iz njega iscijediti bar jednu jedinu riječ. Ali on nije rekao ništa, apsolutno ništa, ni na španjolskom ni na engleskom. Na rukama mu nije bilo tragova baruta, ali je nosio rukavice. Rukavice su, međutim, bile nestale, i makar je policija pretražila sve kante za smeće u tom kraju, nikad ih nije otkrila. Pretpostavljali su da ih je ubojica ubacio u teretni prostor kakvog kamioneta u prolazu. Javni pozivi urodili su Sig Sauerom, ubačenim u susjedni vrt. Bio je to pištolj kojim je ubijen policajac, ali na njemu nije bilo otisaka.

Gomez je vjerovao da je ubojica Kolumbijac jer je ona trgovina žesticama bila kubanski prodajni punkt za kokain. Nakon četiri dana on i Favaro su uhićeniku nadjenuli nadimak Škorpion.

Četvrtog se dana pojavio vrlo skupi advokat, i pokazao meksičku putnicu na ime Francisca Mendesa. Bila je nova i važeća, ali u njoj nije bilo američkog ulaznog žiga. Advokat je dopustio da je

njegov klijent možda ilegalni doseljenik i zatražio puštanje uz kauciju. Policija se tome usprotivila.

Pred sucem, istaknutim liberalom, advokat je ustvrdio da je policija uhitila samo čovjeka u crvenobijelom kombinezonu i na Kawasakiju, ali da to nije onaj pravi na Kawasakiju koji je ubio policajca i ostale.

— Ta je guzica od suca odobrila kauciju, — rekao je Favaro. — Pola milijuna dolara. Za manje od dvadeset četiri sata Škorpion je nestao. Jamac je tih pola milijuna predao uz široki smiješak. Sitnica.

— I vi vjerujete — upitao je McCready. — On nije bio samo kurir bio je jedan od njihovih vrhunskih

pucača. Ili se inače nikad ne bi bacili u toliki trud i trošak da ga izvuku. Ja vjerujem da ga je Julio vidio tu, možda čak i otkrio gdje živi i da se pokušao vratiti kako bi Ujak Sam mogao podnijeti zahtjev za izručenjem.

— Koji bismo odobrili, — rekao je McCready. — Mislim da bismo morali obavijestiti čovjeka iz ScotIand Yarda. Na koncu konca, guverner je ustrijeljen samo četiri dana kasnije. Čak i ako se otkrije da ta dva slučaja nisu povezana, ipak je sumnja dovoljno jaka da pročešljamo otok u potrazi za njim. Otok je malen.

— A ako ga nađete? Kakav je on to zločin počinio na britanskom teritoriju?

— Pa mislim, — rekao je McCready, — za početak ga možete identificirati. To će onda biti optužba dovoljna da ga zadržimo. Glavni superintendant detektiva Hannah je možda iz druge tvrtke, ali nitko ne voli ubojice policajaca. A ako pokaže valjanu putnicu, onda ću je ja, kao službenik Foreign Officea, proglasiti krivotvorenom. To će onda biti drugi razlog da ga zadržimo.

Favaro se široko nasmiješio i pružio ruku. — Frank Dillon, ovo mi se već sviđa. Dajte da odemo do tog

vašeg iz ScotIand Yarda.

* * * Hannah je izišao iz Jaguara i krenuo prema otvorenim vratima

drvene baptističke kapele. Iznutra je dopirala pjesma. Prošao je kroz

vrata i pustio da mu se oči priviknu na slabije svjetlo unutra. Pjesmu je predvodio duboki bas velečasnog Drakea.

Stijeno vječna, za me odvaljena... Uz to nije išla nikakva instrumentalna pratnja, bilo je to čisto

pjevanje. Baptistički je pastor sišao s propovjedaonice i sad je šetao gore-dolje po prolazu, i mahao rukama kao velikim crnim krilima vjetrenjače, te tako poticao pastvu da digne glas u slavu Božju.

Daj mi da ja u tebi se skrijem. Neka krv i neka voda... Pogled mu je pao na Hannaha u vratima, pa je prestao pjevati i

zamasima ruke zamolio tišinu. Tremolirajući su glasovi zamrli. — Braćo i sestre, — zagrmio je pastor, — danas nam je zaista

iskazana velika čast. Pridružio nam se gospodin Hannah, čovjek iz ScotIand Yarda.

Pastva se okrenula u klupama i zagledala u čovjeka na vratima. Većinom su to bili postariji muškarci i žene, no bile su među njima raspršene i mlade matrone i čopor dječice s očima kao lavori.

— Pridruži nam se, brate. Zapjevaj s nama. Mjesta za gospodina Hannaha.

Odmah do njega, golema matrona u tiskanoj haljini s cvjetićima uputila je Hannahu široki smiješak i krenula prema njemu, pa mu pružila pjesmaricu. Hannahu je ona zaista i bila potrebna. Jer je zaboravio riječi. Bilo je to tako davno, i zato su zajedno dovršili zanosnu himnu. Kad je služba bila gotova, pastva je izišla u koloni, i oznojeni je Drake svakog pozdravio na vratima.

Kad je otišao i posljednji, Drake je dao znak Hannahu da pođe za njim u sakristiju, sobicu bočno priključenu crkvi.

— Ne mogu vas ponuditi pivom, gospodine Hannah. Ali bi me veselilo da sa mnom podijelite hladnu limunadu.

Dohvatio je termosicu i natočio dvije čaše. Napitak je mirisao na limun i bio jako ukusan.

— A što bih ja mogao učiniti za čovjeka iz ScotIand Yarda? — upitao je pastor.

— Recite mi gdje ste bili u utorak u pet popodne. — Tu, i držao sam pjevnu misu ispred pedeset valjanih ljudi, —

ponovio je velečasni Drake. — Zašto?

Hannah mu je ponovio opasku što ju je izrekao prošloga petka ujutro na stepenicama Državne kuće. Drake se s visoka nasmiješio Hannahu. Detektiv baš nije bio sitan, ali ga je propovjednik nadvisivao za dva palca.

— O, razgovarali ste s gospodinom Quinceom. Izgovorio je to ime kao da žvače sirovi limun. — Nisam ga spomenuo, — odgovorio je Hannah. — Niste ni trebali. Da, ja sam to bio rekao. Vi mislite da sam ja

ubio guvernera Moberleyja? Ne, gospodine, ja sam čovjek mira. Ja ne nosim pištolj. Ja nikog ne lišavam života.

— Pa što ste onda, gospodine Drake, time mislili reći? — Mislio sam reći kako ne vjerujem da će guverner našu

peticiju proslijediti u London. Mislio sam reći kako bismo trebali ujediniti naša uboga sredstava pa poslati nekoga u London da zamoli za novoga guvernera, takvog koji bi nas razumio i predložio to što ga molimo.

— A to je? — Referendum, gospodine Hannah. Ovdje se zbiva nešto loše.

Među nas su došli stranci, častoljubivi ljudi koji žele upravljati našim poslovima. A nama je dobro ovako kako jest. Bogati nismo, ali smo zadovoljni. Kad bi se napravio referendum, velika bi većina glasala da ostanemo Britanci. Što je u tome tako loše?

— Ništa po mojoj knjizi, — priznao je Hannah, — ali ne određujem ja politiku.

— Ne određuje je ni guverner. Ali bi je on proveo, radi svoje karijere, čak i kad bi znao da je loša.

— On tu nije mogao birati, — odgovorio je Hannah. — On je samo izvršavao naredbe.

Drake je kimnuo u čašu s limunadom. — To su, gospodine Hannah, rekli i oni koji su u Isusa zabijali

čavle. Hannah nije želio da ga razgovor odvuče u politiku ili teologiju.

Pred njim je bilo ubojstvo koje je trebalo riješiti. — Vi baš niste voljeli sir Marstona? — Ne, i neka mi Bog oprosti. — Postoji li koji razlog, osim njegov rad tu?

— On je bio licemjer i preljubnik. Ali ja ga nisam ubio. Bog dao, Bog uzeo, gospodine Hannah. Bog vidi sve, i tako je u utorak uveče gospodina Marstona Moberleyja Bog pozvao k sebi.

— No Bog se rijetko kada služi pištoljem krupnoga kalibra, — odvratio mu je Hannah. Na trenutak mu se učinilo da je u Drakeovu pogledu opazio slutnju uvažavanja. — Rekoste preljubnik Na što ste time mislili?

Drake ga je oštro pogledao. — Vi to ne znate? — Ne. — Myrtle, tajnica koje nema. Niste je vidjeli? — Ne. — To je krupna djevojka, robusna i putena. — Ne dvojim. Ali je ona sad s roditeljima u Tortoli, — rekao je

Hannah. — Ne, — odgovorio je Drake blago, — nego je u Općoj bolnici

Antigua, gdje čeka bebu. — O Bože, — pomislio je Hannah. On ju je znao samo po

imenu, i nije joj vidio sliku. U Tortoli žive i bijeli roditelji. — Je li ona... kako da to velim. — Crna? — prasnuo je Drake. — Da, naravno da je crna.

Krupna, skakutava crnkinja. Sir Marstonu baš po ukusu. A lady Moberley je sve to znala, pomislio je Hannah. Sirota

isprana lady Moberley, dotjerana do pića svim tim godinama u tropima i svim tim domorotkinjama. Nedvojbeno rezignirana. Ili možda ne, možda gurnuta jedan korak previše, baš tom zadnjom kapi.

— U vašem govoru čujem slutnju američkog izgovora, — rekao je Hannah odlazeći. — Možete li mi reći zašto?

— U Americi ima mnogo baptističkih teoloških koledža, — odgovorio je velečasni Drake. — Tamo sam studirao za vikara.

Hannah se odvezao natrag u Državnu kuću. Putem je razmišljao o popisu mogućih sumnjivaca. Poručnik Jeremy Haverstock, koji bi se zacijelo znao poslužiti pištoljem, kad bi ga samo imao, no bez jasnog motiva. Ukoliko baš on nije bio otac Myrtleine bebe, i ukoliko guverner nije zaprijetio da će mu uništiti karijeru.

Lady Moberley, natjerana preko ruba. Puno motiva, ali bi onda trebala imati ortaka koji bi otrgnuo taj katanac na čeličnim vratima. Ukoliko to nije obavljeno lancem na stražnjem kraju Land Rovera.

Velečasni Drake, usprkos svojim tvrdnjama da je čovjek mira. Jer čak i čovjeka mira znaju gdjekad natjerati preko ruba.

Prisjetio se savjeta lady Coltrane da pogleda svitu dva izborna kandidata. Da, učinit će baš to tako, dobro pogledati te pomoćnike u kampanji. No gdje je tu motiv? Sir Marston je igrao njihovu igru, jer je gurao otoke u nezavisnost, pri čemu bi jedan od njih postao premijerom. Ukoliko jedna stranka nije pomislila da on pogoduje drugoj...

Kad se vratio u Državnu kuću, već ga je čekala poplava novosti. Glavni inspektor Jones je pogledao u svoj Registar vatrenog

oružja. Samo šest upotrebljivih komada vatrenog oružja na otoku. Tri su bila u vlasništvu doseljenika, umirovljene gospode, dva Britanca i jednog Kanađana. Sačmarica, kalibra 12, za gađanje glinenih golubova. Jedna puška užlijebljene cijevi, vlasništvo kapetana Jimmyja Dobbsa, za borbu protiv morskih pasa, ako bi ta čudovišta slučajno napala njegov brod. Jedan počasni pištolj, iz kojeg nikad nije ispaljen metak, u vlasništvu još jednog doseljenika, Amerikanca koji se smjestio na Sunshineu. Pištolj je još bio u kutiji sa staklenim poklopcem, nedirnuta pečata. A bio je tu i njegov, zaključan i zatvoren u policijskoj postaji.

— Kvragu, frknuo je Hannah. — Taj koji je pucao iz pištolja, nije ga sigurno imao u legalnom posjedu.

Detektiv inspektor je donio izvještaj o vrtu. Pretražili su ga od kraja na kraj i od vrha do dna. Nigdje drugog metka. Ili se odbio od kosti u guvernerovu tijelu, pa izišao pod drugim kutom i odjurio preko vrtnoga zida i zauvijek se izgubio, ili je, što je vjerojatnije, još u tijelu.

Bannister je donio vijesti iz Nassaua. U četiri će sletjeti avion, što znači za sat vremena, da odnese truplo na Bahame na sekciju. Doktor West bi trebao sletjeti već za koju minutu, pa će čekati u Nassauu da preuzme teret.

A u salonu su bila još i dvojica koja su čekala na nj. Hannah je naredio da pripreme kombi koji će u četiri odvesti truplo na aerodrom. Bannister pak, koji će se skupa s truplom vratiti u Visoku komisiju,

otišao je s glavnim inspektorom Jonesom nadzirati pripreme. Hannah je produžio da se upozna sa svojim novim gostima.

Najprije se predstavio čovjek koji se zove Frank Dillon, objasnio kako se na tom otoku slučajno našao na odmoru, pa ispričao o podjednako slučajnom susretu s Amerikancem na ručku. Izvadio je pismo s preporukom i Hannah ga je proučio s malo zadovoljstva. Bannister iz službenog Visokog komesarijata u Nassauu bio je jedno činovnik iz Langleyja, koji je baš slučajno uživao godišnji odmor, daleko od svijeta, daleko od svega, usred lova na ubojicu podsjeća pomalo na tigra vegetarijanca. A onda se upoznao s Amerikancem, koji je priznao da je i sam samo još jedan detektiv.

Hannahov se stav, međutim, ipak promijenio kad je Dillon ispričao priču koju je trebao ispričati Favaro.

— Imate li sliku tog Mendesa? — upitao je napokon. — Ne, ne kod sebe. — Možemo li je dobiti iz policijske kartoteke u Miamiju? — Da, gospodine. Mogu dati da je pošalju faxom vašim ljudima

u Nassau. — Onda to i učinite, — rekao je Hannah. Pogledao je na sat. —

Morat ću dati da se istraže svi zapisnici o pasošima, tri mjeseca unatrag. Potražiti Mendesa i sva hispanska imena koja su došla na otok. A sad ćete me ispričati, moram ispratiti truplo na avion za Nassau.

— Jeste li kojim slučajem razmišljali i o razgovoru s kandidatima? — upitao je McCready kad su otišli.

— Da, — odgovorio je Hannah, — to mi je sutra prvo. Dok budem čekao na obdukcijski izvještaj.

— Imate li što protiv toga da i ja pođem s vama? — upitao je McCready. — Obećavam da neću reći ni riječi. Ali, naposlijetku, oba su ta ubojstva... politička, zar ne?

— Dobro, — odgovorio je Hannah nakon krzmanja. Pitao se za koga zapravo radi taj Frank Dillon.

Na putu prema aerodromu, Hannah je opazio da je prvi od njegovih plakata bio stavljen na zidove tamo gdje se moglo naći malo mjesta između drugih plakata dvojice kandidata. Po čitavom je Port

Plaissanceu bilo nalijepljeno toliko papira da su ga njime skoro oblijepili.

Službeni plakati, što ih je izradio mjesni tipograf, a po naputcima glavnog inspektora Jonesa, plaćeni su novcem Državne kuće, te su nudili nagradu od 1000 američkih dolara svakome tko javi da je vidio nekoga iza zida Državne kuće u utorak oko pet popodne.

Za običan svijet Port Plaissancea, tisuću je dolara bila zapanjujuća svota. Ona bi trebala izvući nekoga, nekoga tko je vidio nešto ili nekoga. A kako u Sunshineu svatko zna svakoga...

Na aerodromu je Hannah nadzirao ukrcavanje trupla, u društvu Bannistera i četvorice iz bahamskog forenzičkog tima. Bannister će se pobrinuti da se čitava količina njihovih brisova i uzoraka ukrca na večernji avion za London, s kojeg će ga u zoru pokupiti policijski automobil ScotIand Yarda i odvesti u Forenzički laboratorij Home Officera u Lambethu. Nije se nadao da bi se time moglo puno doznati, njemu je trebao samo drugi metak, a taj će izvaditi doktor West kad večeras u Nassau otvori truplo.

Dok je Hannah bio na aerodromu, promaknuo mu je predizborni Johnsonov skup na Parliament Squareu. Djelomično su ga propustili i novinari, novinarski korpus je pratio početak mitinga, ali se onda kraj njih provezao policijski konvoj, pa su krenuli za njim sve do aerodroma.

Skup, međutim, nije promakao i McCreadyju, jer je u to doba sjedio na verandi Quarter Decka.

Na trgu se skupilo slučajno skupljeno mnoštvo od dvjestotinjak duša da posluša obraćanje svog fiIantropskog dobročinitelja. McCready je opazio kako se u mnoštvo umiješalo pola tuceta ljudi u šarenim ljetnim košuljama i s crnim naočalama, pa počelo dijeliti papiriće i zastave na štapiću. Zastave su bile u kandidatovoj plavobijeloj kombinaciji. Papirići su bili dolarske novčanice.

U točno tri i deset, trgom je prebrisao bijeli Ford Fairlane, zacijelo najveći automobil na otoku, i zaustavio se pred govorničkim podijem. Iz njega je iskočio gospodin Marcus Johnson i uspeo se stubama. Podigao je ruke kao boksač kad slavi pobjedu. Uslijedio je pljesak, predvođen tipovima u šarenim košuljama. Zalepršalo je nekoliko zastava.

— I ja vam obećavam, prijatelji, a svi ste vi moji prijatelji... — s brončanog je lica bljesnuo osmijeh reklame za zubnu pastu i kad se napokon oslobodimo, val će prosperiteta zapljusnuti ove otoke. Bit će radnih mjesta u hotelima, u novoj marini, u barovima i kafićima, u novim tvornicama za preradu ribe iz mora, koju ćemo poslije prodavati na kontinent i iz svega će toga poteći blagostanje, i ono će poteći u vaše džepove, prijatelji moji, a ne u ruke ljudi daleko u Londonu...

Govorio je u megafon da mu glas dopre do svih što su se skupili na trgu. A prekinuo ga je čovjek kojemu razglas i nije bio potreban. S druge je strane trga dopro duboki, nepojačani bas, ali je ipak nadglasao političara.

— Johnsone, zagrmio je Walter Drake, — mi te tu ne trebamo. Zašto se ne vratiš otkud si i došao, i sa sobom odvedeš i svoje dvorištarce?

Najednom je zavladala tišina. Zapanjeno je mnoštvo čekalo da se sruši nebo. Nitko još nikad nije Marcusu Johnsonu upao u riječ. Ali nebo se nije srušilo. Bez ijedne riječi, Johnson je spustio megafon i uskočio u auto. Na njegovu zapovijed, automobil je odjurio, a za petama mu je bio drugi automobil s njegovom družinom pomagača.

— Tko je to? — upitao je McCready konobara na verandi. — Velečasni Drake, gospodine, — rekao je konobar. Bio je

upravo smlavljen stahopoštovanjem i prilično uplašen. McCready se zamislio. Takav je glas već negdje čuo, i sad se pokušao sjetiti gdje. A onda ga je smjestio prije trideset godina, za vojnoga roka, logor Catterick u Vorkshireu. Na paradnoj platformi. Vratio se u svoju sobu i preko sigurne veze nazvao Miami.

* * *

Velečasni je Drake batine primio šutke. Bila su četvorica, i

dočekala su ga te noći kad se iz crkve vraćao kući. Tukli su ga bejzbolskim palicama i nogama. Udarali su žestoko, udarali drvenim štapovima čovjeka na zemlji. Kad su bili gotovi, tako su ga i ostavili. Mogao je biti i mrtav. Ne bi ih bilo briga. Ali nije bio.

Pola mu se sata kasnije vratila svijest pa je otpuzao do najbliže kuće. Ustrašena je obitelj pozvala doktora Caractacusa Jonesa, koji je

propovjednika ručnim kolicima prebacio u svoju kliniku i ostatak ga noći krpao.

Desmond Hannah je baš večerao kad je stigao telefonski poziv.

Morao je otići iz hotela do Državne kuće da ga primi. Bio je to doktor West iz Nassaua.

— Čujte, znam da su ga željeli sačuvati, — rekao je forenzički patolog. — Ali je ovaj kao trupac. Smrznut u kamen.

— Mještani su učinili kako su najbolje znali i umjeli, — rekao je Hannah.

— I ja ću, — odgovorio je doktor, — ali će mi trebati dvadeset četiri sata da se guzan odmrzne.

— Molim vas, dajte, molim vas, najbrže što možete, — rekao je Hannah. — Moram dobiti taj prokleti metak.

Glava četvrta Glavni superintendant detektiva Hannah izabrao je da najprije

porazgovara s gospodinom Horatiem Livingstoneom. Nazvao ga je u njegov dom u Shantytownu malo po izlasku sunca, i političar mu se nakon nekoliko trenutaka javio na telefon. Da, bit će mu jako drago da u roku od sat vremena primi čovjeka iz ScotIand Yarda.

Oscar je vozio Jaguar, a detektiv inspektor Parker je sjedio kraj njega. Hannah je bio straga s navodnim Dillonom iz Foreign Officea. Njihova ruta nije prolazila kroz središte Port Plaisancea, jer je Shantytown ležao pet kilometara niz obalu, no s one strane glavnoga grada s koje je bila i Državna kuća.

— Jesu li vaša ispitivanja dovela do kakvog napretka, gospodine Hannah, ili je to neprofesionalno pitanje? — upitao je Dillon uljudno.

Hannah o stanju istrage nikad nije volio razgovarati s kolegama, no činilo se da je taj Dillon zaista iz Foreign Officea.

— Guverner je ubijen jednim metkom kroz srce, ispaljenim pištoljem krupnoga kalibra, — odgovorio je. — Čini se da su ispaljena dva metka. Jedan je promašio i pogodio zid iza njega. Našao sam taj metak i poslao ga u London.

— Grdno iskrivljen? — upitao je Dillon. — Nažalost da. Čini se da je drugi ostao u tijelu. Doznat ću više

kad dobijem rezultate obdukcije iz Nassaua, večeras. — A ubojica? — Čini se da je ušao kroz vrata na vrtnom zidu, kojima je

odvaljen lokot. Upucao ga je s otprilike tri metra, pa se povukao. Čini se.

— Čini se? Hannah je objasnio ideju da je razvaljeni lokot možda i varka

kako bi se skrenula pažnja s mogućnosti da je ubojica došao iz same kuće. Dillon mu se skoro zadivio.

— Nikad se ne bih tome domislio, — rekao je. Auto je ušao u Shantytown, naselje straćara. Kao što mu govori

i samo ime, bilo je to selo s možda pet tisuća stanovnika, a zbijeni su im domovi bili sklepani od dasaka pod krovovima od pocinčanog lima.

S kućama i barovima, za prostor su se borili sitni dućani s povrćem i majicama. To je očito bilo Livingstoneov teritorij nigdje se nisu vidjeli plakati Marcusa Johnsona, no zato su Livingstoneovi bili posvuda.

U središtu Shantytowna, stajala je jedina ograđena zgrada, i do nje se dolazilo njegovom najširom i jedinom ulicom. Zidovi oko kuće bili su od koraljnih blokova, a ulazilo se na jedan kolni ulaz. Iza zidova se vidio krov kuće, jedine katnice u Shantytownu. Glasine su govorile da gospodin Livingstone posjeduje mnoge barove u selu, a od onih koje ne posjeduje da ubire danak.

Jaguar se zaustavio na vratima i Stone je pritisnuo na trubu. Duž čitave ulice stajali su otočani i zurili u blistavu limuzinu, kojoj je na desnom blatobranu vijorio plamenac. Guvernerov auto još nikad nije bio u Shantytownu.

U vratima se otvorio prozorčić, pa je oko pregledalo limuzinu, nakon čega su se vrata rastvorila. Jaguar se zakotrljao naprijed, u prašnjavo dvorište, i zaustavio se kraj verande. U dvorištu su bila dvojica, jedan kod vrata, a drugi je čekao na verandi. Obojica su bila u identičnom blijedosivom safari odijelu. Treći je čovjek u istoj odjeći stajao za prozorom na katu. Kad je auto stao, on se povukao.

Hannaha, Parkera i Dillona uveli su u glavni salon, s namještajem jeftinim ali funkcionalnim, a nekoliko se trenutaka potom pojavio i Horatio Livingstone. Bio je to krupan i debeo muškarac, a lice jake čeljusti bio je urešeno girlandama smiješaka. Iz njega je upravo zračio dobričko.

— Gospodo, gospodo, kakva čast. Molim vas, sjednite. Dao je znak da donesu kavu. Sjeo je u veliki naslonjač, a oči su

mu, malene i nalik na dugmad, letjele s lica na lice, preko sva tri bijelca pred njim. U sobu su ušla još dvojica i sjela iza kandidata. Livingstone je pokazao na njih.

— Moji suradnici, gospodin Smith i gospodin Brown. Ova su dvojica samo kimnula glavom, ali nisu rekla ništa. — A sad, gospodine Hannah, čime vam mogu pomoći? — Vjerojatno vam je poznato, gospodine, da sam ovamo došao

da istražim umorstvo guvernera sir Marstona Bailyja, a koje se dogodilo prije četiri dana.

Livingstonu je smiješak pao s lica, pa je odmahnuo glavom. — Užasno, promrmljao je. Sve nas je to tako duboko potreslo.

Kako fin, kako fin čovjek. — Ja vas nažalost moram upitati što ste radili i gdje ste bili u

utorak u pet popodne. — Bio sam tu, gospodine Hannah, tu među prijateljima, koji će

to i potvrditi. Baš radim na govoru, sutrašnjem, za Udrugu sitnih posjednika.

— A vaši suradnici, i oni su bili tu? Svi redom? — Baš svi. Bilo je to pred sam zalazak sunca. Za taj smo dan svi

bili gotovi. Pa smo se povukli tu, u kuću. — A vaši suradnici, jesu li i oni otočani, Berklijci? — upitao je

Dillon. Hannah mu je uputio iziritirani pogled ta obećao mu je da neće uopće govoriti. Livingstone se široko nasmiješio.

— O, ne, nažalost ne, i ja i moji sunarodnjaci Berklijci tako smo neiskusni u organiziranju predizbornih kampanja. Smatrao sam da će mi trebati administrativna pomoć.. — napravio je široku gestu i još se jednom široko nasmiješio, kao razuman čovjek među razumnim ljudima, pri pripremanju govora, plakata, pamfleta, javnih zborova. —

— Moji su pomoćnici s Bahama. Želite im pogledati putnice? Sve su bile pregledane čim su stigli.

Hannah je zamahom ruke pokazao da to neće biti potrebno. A iza gospodina Livingstonea, gospodin Brown je zapalio veliku cigaru.

— Slutite li vi, gospodine Livingstone, tko je mogao ubiti guvernera? — upitao je Hannah. S debeljkova je lica nestao smiješak i na njemu se pojavio izraz silne ozbiljnosti.

— Gospodine Hannah, guverner nam je svima pomagao na našem putu u nezavisnost, prema konačnom oslobođenju od Britanskoga Carstva. U skladu s politikom Londona. Ni ja ni moji suradnici zaista nismo imali ni najmanjeg motiva da mu naudimo.

Iza njega je gospodin Brown uhvatio cigaru za kraj i jako izduženim noktom mezimca otfrknuo naslagu pepela s vrška, tako da je pao na pod, a da mu žar nije dotakao kožu. McCready je shvatio da je tu gestu već negdje vidio.

— Hoćete li danas održati kakav javni zbor? — upitao je tiho. Livingstoneove su se sitne oči prebacile prema njemu.

— Da, u dvanaest se u luci obraćam svojoj braći i sestrama ribarima, — odgovorio je on.

— Jučer je došlo do nereda, kad se gospodin Johnson obratio ljudima na Parliament Squareu, rekao je Dillon. Livingstone nije pokazao nimalo zadovoljstva što mu je takmacu netko pokvario zbor.

— Ma obični provokator, odrezao je. — I provociranje spada u demokratski proces, — zamijetio je

Dillon. Livingstone se zagledao u nj, i lice mu je ovaj put ostalo bez

izraza. Kroz nabrane podbratke osjećala se ljutnja. McCready je shvatio da je taj izraz već negdje vidio vidio ga je na licu Idi Amina iz Ugande kad bi mu se netko suprotstavio. Hannah ga je prostrijelio pogledom i ustao.

— Gospodine Livingstone, ne bih vam više želio oduzimati vrijeme, — rekao je.

Političar ih je, opet zračeći srdačnošću, ispratio do vrata. Još su ih dva siva safari odijela ispratila do dvorišnih vrata. Drugi ljudi. Što znači da ih je bilo ukupno sedam, računajući i onoga na prozoru na katu. Svi su bili čisti negroidi, s iznimkom gospodina Browna, koji je

bio mnogo bljeđi, s tek četvrtinom crnačke krvi, i koji se jedini usudio zapaliti bez pitanja, čovjek koji je zapovijedao preostalom šestoricom.

— Bio bih vam zahvaIan, — rekao je Hannah u automobilu, da ste pitanja prepustili meni.

— Oprostite, — odgovorio je Dillon. — Čudni ljudi, što vi velite? Pitam se gdje je proveo sve one godine otkako je otišao kao šiparac, sve dok se prije šest mjeseci nije vratio.

— Nemam pojma, — odgovorio je Hannah. Tek će se kasnije, u Londonu, kad bude opet razmišljao o svemu, upitati što je značila ta opaska da je Livingstone otišao sa Sunshinea kao šiparac. To je Missy Coltrane bila rekla njemu, Desmondu Hannahu. U devet i pol su stigli do dvorišnih vrata imanja Marcusa Johnsona na sjevernoj strani Sawbones Hilla.

Johnsonov je stil bio sasvim drukčiji. On je sasvim očito bio bogataš. Vrata od kovanog željeza, što su vodila na prilazni put, otvorio je pomoćnik u psihodeličkoj ljetnoj košulji, i pustio Jaguar da pograbljanim šljunkom produži do kućnih vrata. U vrtu su radila dvojica vrtlara, i njegovala travnjake, cvjetne lijehe i keramičke lonce s geranijima živih boja.

Kuća je bila prostrana, katnica pokrivena zelenim glaziranim crijepom, izgrađena do zadnje cigle i grede od uvezenog materijala. Tri su se Engleza iskrcala pred kolonijalnom verandom sa stupovima, nakon čega su ih uveli. Pošli su za svojim vodičem, drugim pomoćnikom u kričavoj košulji, preko sobe za primanje popločane mramornim blokovima i namještene evropskim i španjolskoameričkim antikvitetima. Mramor krem boje bio je ukrašen sagovima iz Buhare i Kashana.

Marcus Johnson ih je primio na mramornoj verandi po kojoj su bili razbacani bijeli pleteni naslonjači. Ispod verande je ležao vrt, izbrijani travnjaci što su tekli do dva i pol metra visokoga zida. Iza zida je ležala obalna cesta, jedino što Johnson nije mogao kupiti, eda si osigura izravan pristup moru. Na vodama Teachova zaljeva, s druge strane zida, bio je kameni mol što ga je sam dao sagraditi. Kraj njega se ljuljuškao gliser Riva 40. On je, sa svojim spremnicima za dugu plovidbu, mogao u punoj brzini stići do Bahama.

Dok je Horatio Livingstone bio debeo i zgužvan, Marcus Johnson je bio tanak i elegantan. Na sebi je imao besprijekorno odijelo od krem svile. Lice mu je odavalo da je bar napola bijelac, i McCready se pitao je li ikad upoznao oca. Vjerojatno nije. On se uzdigao iz berklijske sirotinje u kojoj je odrastao kao dječak, kojega je odgojila samo majka i to u straćari. Tamnosmeđa mu je kosa bila umjetno poravnana, iz kovrčave u valovitu. Ruke su mu resila četiri teška zlatna prstena, a zubi su mu u blistavom smiješku bili besprijekorni. Ponudio je gostima da izaberu između Dom Perignona i kave Blue Mountain. Izabrali su kavu i sjeli.

Desmond Hannah mu je postavio isto pitanje o tome gdje je bio u utorak oko pet popodne. Odgovor je bio isti.

— Govorio sam oduševljenoj masi od preko stotinu ljudi pred anglikanskom crkvom na Parliament Squareu, — gospodine Hannah. — U pet sam baš završavao govor. Odatle sam se odvezao ravno ovamo.

— A vaša... svita? — upitao je Hannah, posudivši od Missy Coltrane riječ za izborni tim u šarenim košuljama.

— Svi su bili sa mnom, do zadnjeg čovjeka, — rekao je Johnson. Mahnuo je rukom, pa je jedan u šarenoj košulji na stol stavio kavu. McCready se upitao zašto mu, unatoč tome što su mu vrtlari Berklijci, mještani nisu i kućna posluga.

Usprkos prigušenom svjetlu na verandi, šarenokošuljaši nisu nikad skidali zakrivajuće crne naočale.

S Hannahova gledališta, čitav je taj interludij bio ugodan no besplodan. Glavni mu je inspektor Jones već rekao da je, u trenutku kad su u Državnoj kući ispaljeni meci, kandidat Prosperiteta bio na Parliament Squareu. Sam je inspektor stajao na stubama svoje postaje na trgu i sve vidio. Ustao je da krene.

— Imate li danas najavljen i koji drugi javni govor? — upitao je Dillon.

— Da, zapravo, i to dva, oba na Parliament Squareu. — Bili ste tamo jučer u tri. Čini mi se da je došlo do nekog

nereda. Marcus Johnson je bio mnogo nauljeniji od Livingstonea. Ni

slutnje bijesa. Slegnuo je ramenima.

— Velečasni Drake je izviknuo nekoliko grubih riječi. Ali nije ni važno. Ja sam dovršio svoj govor. Siroti Drake, ne sumnjam u njegove dobre namjere, ali je malo luckast. On bi želio da Barclayji ostanu u prošlom stoljeću. Ali napredak mora doći, gospodine Dillon, a s njim i blagostanje. Ja u glavi imam vrlo utemeljene pIanove razvoja naših dragih Barclavja.

McCready je kimnuo glavom. Turizam, pomislio je, igračnice, industrija, malo prostitucije... i što još?

— A sad, ako mi opraštate, moram pripremiti govor... Izveli su ih iz kuće pa su se vratili u Državnu kuću. — Hvala vam na gostoprimstvu, — rekao je Dillon izlazeći. —

Susret s kandidatima je bio krajnje poučan. Pitam se gdje je Johnson u inozemstvu zaradio taj novac.

— Nemam pojma, — odgovorio je Hannah. — Službeno mu je zanimanje poduzetnik. Želite li da vas Oscar odveze do Quarter Decka?

— Ne, hvala. Prošetat ću se. A u baru novinari su tamanili zalihe piva. Bilo je jedanaest sati.

Već im je postajalo dosadno. Prošla su već puna dva dana otkakao su bili pozvani na Heathrow da se navratnanos sprtljaju do Kariba i prate istragu o umorstvu. Jučer su, u četvrtak, snimili sve što se snimiti dalo i intervjuirali sve živo. Ulov je bio mršav lijep snimak guvernera kako izlazi iz lednice, dignut sa svoje postelje među ribama, nekoliko dugih snimaka Parkera kako hoda četveronoške po guvernerovu vrtu mrtvi guverner na odlasku za Nassau u vreći, te Parkerov mali biser pronađeni metak. Ali ništa ni nalik dobrom, čvrstom komadiću vijesti.

McCready se sad prvi put ubacio među njih. Nitko ga nije upitao tko je on.

— Horatio Livingstone danas u dvanaest govori u luci, — rekao je. — Moglo bi biti zanimljivo.

Oni su najednom naćulili uši. — Zašto? — upitao je netko. McCready je slegnuo ramenima. — Jučer je na trgu došlo do teških provokacija, — rekao je. —

Dok ste bili na aerodromu. Svi su se razvedrili. Jedan bi lijepi mali metež bio baš prava

stvar ako ne, onda bar kakva dobra provokacija. Reporterima su već

kroz glavu počeli strujati zamišljeni naslovi. IZBORNO NASILJE PREPLAVILO OTOK SUNSHINE nekoliko dobrih udaraca šakom sasvim bi opravdalo takav naslov. Ili, ako bi Livingstone naišao na neprijateljski doček RAJ NEĆE SOCIJALIZAM. Nevolja je dosad, međutim, bila u tome što stanovništvo nije pokazalo baš nikakvo zanimanje za moguće oslobođenje od Kraljevstva. Dvije novinarske ekipe koje su pokušale sastaviti dokumentarac o reakciji mještana na nezavisnost, nisu još uspjele naći nikoga spremnog za razgovor. Kad bi prema njima krenule kamere, mikrofoni i notesi, ljudi bi se naprosto razbježali. Sad su ipak skupili svoj alat i odbazali prema luci.

McCready je našao vremena da obavi samo jedan telefonski razgovor s britanskim konzulatom u Miamiju preko prenosnog telefona što ga je držao u torbi za spise pod krevetom. Zamolio je da mu na Sunshine u četiri popodne pošalju sedmerosjedni najamni avion. Šanse su bile male, ali se nadao da će upaliti.

Livingstoneova je kavalkada stigla iz Shantytowna u četvrt do dvanaest. Jedan se pobočnik zaderao u megafon

— Dođite i poslušajte Horatija Livingstonea, narodnoga kandidata.

Drugi su postavili dva drvena kozlića i na njih debelu dasku, da bi narodnog kandidata podigli nad narod. U podne je Horatio Livingstone pomoću stepenica izvaljao svoju masu na improviziranu binu. Govorio je u megafon na motki koju je držao jedan u safari odijelu. Četiri su televizijske kamere osigurale povišen položaj oko zborišta, tako da su mogle hvatati kandidata i uz to, ako im se samo ostvare nade, provokatore i tuču.

Snimatelj BSB-a je bio unajmio krov kabine Gulf Lady. Za podršku TVkameri, na leđa je zabacio i fotoaparat s dugačkim teleobjektivom. Kraj njega je stajala i reporterica Sabrina Tennant. McCready se uspeo da im pravi društvo.

— Zdravo, — rekao je. — Bok, — odgovorila je Sabrina Tennant. Nije na nj ni obratila

zanimanje. — Recite mi, — rekao je tiho, — jeste li za priču koja bi vaše

kolege ostavila na suhom?

Sad je na nj obratila pažnju. Snimatelj ga je upitno pogledao izdaljega.

— Možete li tim Nikonom prići blizu, ali zaista blizu, svakom licu u gomili? — upitao je McCready.

— Naravno, — odgovorio je snimatelj. — Mogu im slikati i mandule, samo ako razjape žvale.

— Zašto ne biste napravili portrete svih ljudi u sivim safari odijelima koji pomažu kandidatu, — predložio je McCready. Snimatelj je pogledao Sabrinu. Ona je kimnula glavom. Zašto ne. Snimatelj je otkačio Nikon i počeo ga izoštravati.

— Počnite od bljedolikog crnca koji stoji sam kraj kombija, — rekao je McCready. — Od onog kojega zovu gospodin Brown.

— Što ste to smislili? — upitala je Sabrina. — Uđite u kabinu pa ću vam reći. Tako je i učinila, i McCready joj je pričao nekoliko minuta. — Vi se zezate, — rekla je napokon. — Ne, ni najmanje, i mislim da to mogu i dokazati. Ali ne tu.

Odgovori se kriju u Miamiju. Onda je opet malo govorio. Kad je bio gotov, Sabrina Tennant

se vratila na krov. — Jesi li ih? — upitala je. Londonac je kimnuo glavom. — Po tucet krupnih planova od svakog, iz svakoga kuta. Sedam

ih je na broju. — Dobro, a sad da snimimo čitav zbor. Daj snimi malo i za

pozadinu i rezanje. Znala je da ima već osam kaseta materijala, uključujući i snimke

oba kandidata, glavnoga grada, plaža, palmi, aerodroma dovoljno da se, vještom montažom, napravi sjajan petnaestominutni dokumentarac. Trebala joj je još samo vodeća nit, i ako je taj zgužvani čovjek apologetskog držanja bio u pravu, onda ju je sad i dobila.

Jedini joj je problem bilo vrijeme. Njezina je glavna emisija bila Countdown, predvodnica BSB-ova kanala za dnevna zbivanja, a koji se davao u Engleskoj u nedjelju u podne. Svoj bi materijal morala poslati satelitom iz Miamija najkasnije u subotu u četiri popodne, a to je sutra. Zbog toga je već večeras morala biti u Miamiju. Bio je već skoro jedan sat, što znači da je bila iznimno kratka s vremenom ako se

trebalo vratiti u hotel i prije sumraka iz Miamija naručiti avion za Sunshine.

— Ja slučajno moram ići baš danas u četiri popodne, — rekao je McCready. Zato sam naručio avion iz Miamija. Bit će mi zadovoljstvo da vas povezem.

— Ma tko ste vi, dovraga? — upitala je ona. — Samo turist. Ali poznajem te otoke, i ljude na njima. Vjerujte

mi. Tu više ne može birati ni crni vrag, pomislila je Sabrina. Ako je

to istina, onda se to naprosto ne smije propustiti. Vratila se snimatelju i rekla mu što želi. Veliki je objektiv kamere lijeno zaklizio mnoštvom zastajući tu i tamo. Naslonjen na kombi, gospodin Brown je opazio da je objektiv uperen u njega, pa je ušao u vozilo. Kamera je uhvatila i to.

Detektiv inspektor Jones se javio Desmondu Hannahu negdje u doba ručka. U pasoškoj kontroli na sletištu provjereni su svi ljudi koji su u protekla tri mjeseca posjetili otok. Nitko se od njih nije odazivao na ime Francisco Mendes niti odgovarao opisu tog Latinoamerikanca. Hannah je uzdahnuo.

Sve ako se mrtvi Amerikanac Gomez i nije zabunio, a što je lako moguće, eluzivni se Mendes mogao ubaciti na deset raznih načina. Svakog je tjedna dolazio parni tramper i pritom gdjekad dovozio i ponekog putnika dolje s otoka, a službeni je nadzor luke bio sporadičan. Povremeno bi navraćale i jahte, pa bacale sidra u vale Sunshinea i okolnog otočja, da bi se njihovi gosti i posada sportirali u kristalnim vodama uz koraljno grebenje sve dok ne bi opet podigli jedra i nastavili put. Svatko je mogao brisnuti na obalu i s nje otići. Slutio je da je taj Mendes, ako su ga opazili i ako je to shvatio, zbrisao u vidu lastina repa. Ako je ikad i bio tu.

Nazvao je Nassau, ali mu je doktor West rekao da s autopsijom ne može početi prije četiri popodne, jer će se guvernerovo truplo tek tada vratiti u normalno stanje.

— Nazovite me čim izvadite metak, — požurio ga je Hannah. U dva su se na Parliament Squareu skupili novinari, sad još

nezadovoljniji. Sa stanovišta senzacionalizma, jutarnji je skup bio čista propast. Govor je bio uobičajeni tandaramandara kako treba sve nacionalizirati, nešto što su Britanci odbacili još prije deset godina. A

potencijalni su glasači bili apatični. Sa stanovništa svjetskih vijesti, to je bio materijal koji se u redakciji baca na pod. Ako Hannah uskoro nekog ne uhiti, mislili su svi, onda im je najbolje spakirati se pa kući.

U dva i deset je stigao Marcus Johnson u svom dugom bijelom kabrioletu. Na sebi je imao zelenkastobijelo tropsko odijelo i majicu Sea IsIand, pa se popeo na otvoreni kamion koji mu je služio kao bina. Sofisticiraniji od Livingstonea, on je imao mikrofon i dva zvučnika obješena na obližnje palme.

Kad je počeo govor, McCready se primakao Seanu Whittakeru, slobodnom novinaru koji je za londonski Sunday Express, iz Kingstona na Jamaiki, pokrivao čitavo područje Kariba.

— Dosadno? — promrmljao je McCready. Whittaker mu je uputio pogled.

— Prazna slama, — složio se. — Mislim da se sutra kupim. Whittaker je pisao reportaže, ali i sam pravio slike. Oko vrata

mu je visjela Yashica s teleobjektivom. — Jeste li za priču koja bi vaše kolege ostavila na suhom? Whittaker se okrenuo i zadigao obrvu. — A što vi to znate što nitko ne zna? — Budući da je govorancija utjelovljena dosada, što ne pođete

malo sa mnom pa to otkrijete? Potom su obojica pošla preko trga, ušla u hotel i uspela se u

McCreadyjevu sobu na katu. S balkona su pod sobom vidjeli čitav trg. — Redari, ti ljudi u šarenim ljetnim košuljama i s crnim

naočalama, — rekao je McCready. Možete li im odavde snimiti lica u krupnom pIanu?

— Naravno, — odgovorio je Whittaker. — Zašto? — Učinite pa ću vam reći. Whittaker je slegnuo ramenima. Bio je to stari majstor zanata u

svom je životu dobivao informacije i iz najnevjerojatnijih izvora. Neke bi upalile, neke ne. Namjestio je zoom objektiv pa ispucao dva kolor i dva crnobijela filma. McCready ga je odveo dolje u bar, popio s njim pivo i popričao pola sata. Whittaker je zviznuo.

— Vi to sa mnom iskreno? — upitao je. — Da.

— Možete li to dokazati? Da bi takva priča prošla, morala bi se potkrijepiti navođenjem vrlo pouzdanih izvora, jer bi je inače Robin Esser, urednik u Londonu, bacio u koš.

— Ne tu, — rekao je McCready. — Dokazi leže u Kingstonu. Možete se vratiti još večeras, dovršiti sutra ujutro i poslati u četiri popodne. Što je u Londonu devet. Taman na vrijeme.

Whittaker je odmahnuo glavom. — Prekasno. Posljednji avion Miami-Kingston polijeće u 7.30.

U Miamiju bih morao biti do šest. Preko Nassaua, nema teorije da stignem.

— Mislim, kad smo već kod toga, u četiri polijeće moj avion za Miami za sedamdeset minuta. Bit će mi drago da vas povezem.

Whittaker je ustao da ode spremiti torbu. — Gospodine Dillon, ma tko ste, dođavola? — upitao je. — O, samo čovjek koji poznaje ove otoke, i taj dio svijeta.

Skoro kao i vi. — Bolje, — progunđao je Whittaker i otišao. U četiri je sata na letište stigla Sabrina Tennant sa svojim

snimateljem. McCready i Whittaker su već bili tu. Zračni taksi iz Miamija polako se spustio deset minuta iza punog sata. Kad je već trebao uzletjeti, McCready je objasnio:

— Zaista mi je žao, ali bojim se da ne mogu s vama. U zadnji su me čas nazvali iz motela. Kakva šteta, ali avion je već plaćen. Ne mogu dobiti povrat. Prekasno. Stoga, molim vas, budite moji gosti. Zbogom i sretno.

Whittaker i Sabrina Tennant za čitavog su se leta sumnjičavo pogledavali. Ni on ni ona nisu spomenuli što imaju niti kamo idu. U Miamiju je televizijska ekipa otišla prema gradu Whittaker je presjeo na zadnji let za Kingston.

McCready se vratio u Quarter Deck, izvadio prenosni telefon, programirao ga na zaštićeni mod, pa nazvao čitav niz brojeva. Jedan je od njih bio broj britanskog Visokog konzulata u Kingstonu, i tu je porazgovarao s kolegom, a ovaj mu je obećao da će se poslužiti svojim vezama kako bi mu ishodio odgovarajuće razgovore. Drugi je bio broj centrale DEA-a*( Drug Enforcement Administration op. pr..), Američke uprave za borbu protiv droga, u Miamiju, s kojom je održavao

dugogodišnje veze, zato što je međunarodna trgovina narkoticima bila povezana s međunarodnim terorizmom. Treći je poziv bio upućen šefu CIA-ina ureda u Miamiju. U trenutku kad je bio gotov, imao je valjanog razloga ponadali se da će njegovim novostečenim prijateljima iz medija biti osiguran pristup svim institucijama.

Malo prije šest, narančasta je lopta sunca potonula prema Dry Tortugasu na zapadu i onda je mrak, kao i uvijek u tropima, stigao nevjerojatno brzo. Pravi je sumrak potrajao jedva petnaest minuta. U šest je nazvao doktor West iz Nassaua. Desmond Hannah je preuzeo poziv u guvernerovu privatnom uredu, gdje je Bannister uspostavio zaštićenu vezu s Visokim komesarijatom preko velikih voda.

— Imate metak? — upitao je Hannah požudno. Bez forenzičke podrške, njegova će se istraga ubrzo nasukati. Nekoliko mu je ljudi bilo sumnjivo, ali nije imao očevice, niti očitoga krivca, niti priznanja.

— Nema metka, — odgovorio je daleki glas iz Nassaua. — Kako? — Prošao je skroz kroza njega, — odgovorio je forenzički

patolog. Prije pola sata je dovršio posao u mrtvačnici, i onda smjesta pošao u Visoki komesarijat i nazvao.

— Hoćete li medicinski žargon, ili najhitnije? — upitao je doktor.

— Bitno je dovoljno, — odgovorio je Hannah. — Što se dogodilo?

Bio je samo jedan metak. Taj je ušao između drugog i trećeg rebra, s lijeve strane, pa je prošao kroz mišiće i tkivo, perforirao lijevu pretklijetku i prouzročio trenutnu smrt, pa potom izišao kroz rebra na leđima. Čudi me da niste opazili izlaznu rupu.

— Ja nisam vidio nijednu, — progunđao je Hannah. — Tkivo se bilo tako smrzlo da je zatvorilo obje.

— Mislim, — rekao je doktor West s druge strane žice, — dobra je vijest da u prolazu nije dotakao nijednu kost. Čisti zgoditak, ali tako je ispalo. Ako ga uspijete naći, zrno bi moralo biti netaknuto bez ikakva iskrivljenja.

— Nije skrenulo na kosti? — Nimalo.

— Ali to je nemoguće, usprotivio se Hannah, jer mu je iza leđa bio zid. Pretražili smo zid sve palac po palac. Na njemu nema nikakva traga, osim vrlo vidljive ogrebotine što ga je ostavio onaj drugi metak, onaj koji je prošao kroz rukav. Pretražili smo pošljunčanu stazu pod zidom. Digli smo je i prosijali. Samo jedno zrno, to drugo, i gadno nagnječeno udarcem.

— Mislim, taj je metak sigurno izišao, — rekao je doktor. — Hoću reći metak koji ga je ubio. Onda ga je netko ukrao.

— Je li se mogao toliko usporiti da padne na travu između guvernera i zida? upitao je Hannah.

— Koliko je daleko iza njega bio zid? — Najviše pet metara, rekao je Hannah. Onda ne, bar po meni, — odgovorio je patolog. — Ja nisam

stručnjak za balistiku, ali vjerujem da je oružje bilo pištolj krupnoga kalibra, te da je ispaljen s prsa, s udaljenosti veće od metar i pol. Košulja, shvaćate, nije nagorjela od baruta. Ali vjerojatno ne s više od pet-šest metara. Rana je uredna i čista, zrno je zacijelo prošlo vrlo brzo. Sigurno bi se usporilo prolaskom kroz tijelo, ali ni izbliza dovoljno da padne na zemlju na putu od niti pet metara. Zacijelo je udarilo u zid.

— Ali nije, — usprotivio se Hannah. —Ukoliko ga, naravno, netko nije ukrao. A ako je tako, onda je to učinio netko iz njegova kućanstva. Ima li još što?

— Ne baš puno. Taj je čovjek, u trenutku kad je ustrijeljen, bio okrenut napadaču. Nije se okrenuo.

Ili je bio jako hrabar, pomislio je Hannah, ili, što je vjerojatnije, naprosto nije mogao povjerovati očima.

— I još samo nešto, — rekao je doktor. — Zrno se gibalo uzlaznom putanjom. Ubojica je zacijelo klečao ili čučao. Ako ste mi dobro rekli udaljenost, onda je ispaljeno s visine od sedamdeset do osamdeset centimetara iznad tla.

Kvragu, pomislio je Hannah, zacijelo je otišlo ravno preko zida. Ili je možda udarilo u kuću, ali mnogo više, kraj oluka. Ujutro će Parker morati početi sve ispočetka. S ljestvama. Zahvalio je doktoru i spustio slušalicu. Pun će pismeni izvještaj stići do njega sutra, redovitim letom.

Parker je do sada već bio ostao bez svoje četveročlane forenzičke ekipe iz Bahamske policije, pa je morao raditi sam. Butler Jefferson, skupa s vrtlarom, držao je ljestve dok se nesretni Parker njima uspinjao uz kućni zid iznad vrta u potrazi za otiskom drugog metka. Otišao je sve do oluka, ali nije našao ništa.

Hannah je svoj doručak, kojim ga je poslužio Jefferson, pojeo u dnevnoj sobi. Lady Moberley bi zašla tu i tamo, pa bi namjestila cvijeće, neodređeno se nasmiješila, i onda se opet izgubila. Bilo joj je tako blaženo svejedno hoće li tijelo njezina pokojnog muža, ili što je ostalo od njega, dopremiti na Sunshine i tu ga pokopati ili ga poslati u Englesku. Hannah je stekao dojam da zapravo nikome, počevši od njegove žene, i nije bilo baš jako stalo do gospodina Marstona Moberleyja. A onda je shvatio zašto se drži tako blaženo. Sa srebrnog je poslužavnika s pićem nestala boca votke. Lady Moberley je bila sretna prvi put nakon puno godina.

Desmond Hannah to nije bio. Bio je zbunjen. Što se dalje nastavljao jalovi lov na metak, sve se više činilo da ga instinkt nije prevario. Bila je to interna operacija, a otkinuti je lokot na vratima bio varka. Netko je sišao niza stube dnevne sobe, u kojoj je on sada sjedio, pa obišao posjeloga guvernera, koji je ugledao pištolj i ustao na noge. Nakon što je ispalio hice, napadač je u šljunku kraj zida pronašao metak i uzeo ga. Drugog u tami nije uspio naći, pa je pobjegao da sakrije pištolj prije nego što netko naiđe.

Hannah je dovršio doručak, pa izišao van i pogledao Petera Parkera kraj oluka.

— Ima li sreće? — upitao je. — Ni traga, — odazvao se Parker odozgo. Hannah se vratio do

zida i leđima se okrenuo čeličnim vratima. Sinoć je bio stao na kozlić i preko vrata se zagledao u prolaz iza njih. Između pet i šest u tom je prolazu stalno bilo nekoga. Njime su se kretali ljudi koji su željeli presjeći put između Port Plaisancea i Shantytowna njime su išli i sitni seljaci koji su se vraćali iz grada do svojih kućica razbacanih iza stabala. Za sat vremena njime je prošlo skoro tridesetoro ljudi. Prolaz ni u jednom trenutku nije bio sasvim prazan. U jednom je trenutku njim hodalo sedmero ljudi, u oba smjera. Ubojica naprosto nije mogao

izaći tu a da ga nitko ne opazi. Zašto bi utorak bio dan toliko drukčiji od ostalih? Netko je zacijelo nešto vidio.

Pa ipak se na sve one plakate nitko nije javio. Koji bi se to otočanin odrekao tisuću američkih dolara? Bilo je to čitavo bogatstvo. Pa je dakle... ubojica zacijelo došao iz kuće, kako je i pretpostavio.

Ali te večeri u to doba rešetkasta su vrata ispred Državne kuće bila zatvorena. Ona su se sama zatvarala. Da je netko zazvonio, javio bi mu se Jefferson. Pa ipak nitko nije mogao neopaženo proći kroz dvorišna vrata, i preko pošljunčanog dvorišta, pa kroz kućna vrata, pa kroz predvorje i stubama se spustiti u vrt. To nije mogao biti neki slučajni uljez takovog bi zaustavila kućna vrata. Prozori su u prizemlju bili zatvoreni rešetkama, u španjolskom stilu. A na drugi se način nije moglo ući. Ukoliko neki atlet nije preskočio preko vrtnoga zida i dočekao se na travi... Moguće.

Ali kako je izišao? Kroz kuću? Mogućnost da ga opaze bila je vrlo velika. Ili opet preko zida? Čitav je zid bio pedantno pretražen, ne bi li se našle ogrebotine od veranja, a osim toga su na vrhu bile i staklene krhotine. Van kroz čelična vrata, već ranije otvorena? Još jedna velika mogućnost da te vide. Ne, izgledalo je stvarno kao unutrašnja operacija. Šofer Oscar je jamčio za lady Moberley, koja je bila u bolnici. Tako ostaju još samo bezazleni, velevažni stari Jefferson, i mladi Haverstock iz Garde kraljičinih draguna.

Još jedan bjelački društveni skandal kao onaj slučaj u Keniji prije rata, ili ubojstvo sir Harryja Oakesa? Je li to bio posao za jednog ubojicu, ili su u to možda svi upleteni? i što je motiv? Mržnja, požuda, pohlepa, osveta, politički teror, ili opasnost da bi netko nekom mogao uništiti karijeru? i što ćemo s mrtvim Gomezom? Je li on zaista na Sunshineu ugledao juznoamerickog ubojicu po narudžbi? Ako jest, gdje se u sve to uklapa Mendes?

Hannah je stao leđima uz čelična vrata, napravio dva koraka i pao na koljena. Još previsoko. Legao je na trbuh i oslonio na lakte, tako da su mu se oči našle sedamdesetak centimetara iznad trave. Zagledao se u točku u kojoj je vjerojatno stajao sir Marston, nakon što je ustao iz naslonjača i napravio korak naprijed. A onda je skočio na noge i potrčao.

— Parker, — dreknuo je, — skidajte se s tih ljestava i dođite amo.

Parker je skoro pao s Ijestava, toliko je poklič bio glasan. Nikad još nije vidio da bi se flegmatični Hannah toliko uzbudio. Kad je sišao na terasu, potrčao je stubama u vrt.

— Stanite tu, — rekao je Hannah i pokazao na točku u travi. Koliko ste visoki?

— Sto sedamdeset osam, gospodine. — Nije dosta. Otiđite u knjižnicu i donesite nekoliko knjiga.

Guverner je imao sto osamdeset osam. Jefferson, dajte mi metlu. Jefferson je slegnuo ramenima. Ako bijeli policajac želi pomesti

terasu, što ga briga. Otišao je po metlu. Hannah je postavio Parkera na četiri knjige na mjestu gdje je

nekad stajao sir Marston. Čučnuo je u travu i naperio metlu kao pušku Parkeru u prsa. Metla se dizala u vis pod kutom od dvadeset stupnjeva.

— Sad se maknite. Parker je to učinio i pao s knjiga. Hannah je ustao i prišao

stubama što su vodile uza zid do terase, uspinjale se s lijeva na desno. Još je visjela tu, u svom nosaču od kovanog željeza, kao što je tu visjela i protekla tri dana, a i prije toga. Iz žičane su se košarice, pune ilovače, u kaskadama spuštale blistave geranije. Rasle su tako gusto da se jedva i vidjela košarica iz koje su nicale. Kad je forenzička ekipa obrađivala zid, tu je bujicu cvijeća odmicala s lica.

— Skinite tu košaricu, —rekao je Hannah vrtlaru. — Parker, donesite torbu za umorstva, Jefferson dajte plahtu.

Kad su njegovo djelo rasuli po plahti, vrtlar je samo zaječao. Hannah je vadio cvjetove, sve jedan po jedan, i otresao zemlju s korijenja prije nego što bi ih odložio. Kad je ostala još samo jedna gruda, počeo ju je razdvajati u grumenje veliko kao šaka, i pritom kvrge spatulom lomiti u zrnca, i tu je bio.

Metak ne samo što je kroz guvernera prošao netaknut, nego čak nije ni dotakao žičani kostur košarice. Prošao je između dvije žice i zaustavio se usred ilovače. Bio je u savršenom stanju. Hannah ga je pincetom spustio u plastičnu vrećicu, zatvorio je i ubacio u bočicu s čepom na zavrtanje. Zanjihao se na gležnjevima i ustao.

— Večeras se, mladiću, — rekao je Parkeru, — vraćate u London. S ovim. Alan Mitchell će meni za ljubav raditi i nedjeljom. Sad imam metak. Uskoro ću imati i pištolj. A onda i ubojicu.

Poslije toga u Državnoj kući više nije mogao učiniti ništa. Zamolio je da ga Oscar odveze u hotel. Dok je čekao na šofera, stajao je uz prozor dnevne sobe i gledao preko vrtnoga zida prema Port Piaisanceu, prema uzbibanim palmama i sjajnom moru iza njega. Otok je u jutarnjoj vrućini spavao teškim snom. Spavao ili razmišljao?

To nije raj, pomislio je, nego prokleto bure baruta. Glava peta A u gradu Kingstonu Sean Whittaker je tog jutra doživio

neobičan doček. Sinoć je stigao kasno i pošao ravno u svoj stan. A onda je, ujutro odmah iza sedam, prvi put zazvonio telefon. Bio je to američki glas.

Brojutro, gospodine Whittaker, nadam se da vas nisam probudio.

— Ne, ni slučajno. Tko je to? — Zovem se Milton. Naprosto Milton. Čini mi se da imate neke

fotografije koje biste mi voljeli pokazati. — To će ovisiti o tome tko to traži, — rekao je Whittaker. S

druge se strane žice začuo tihi smijeh. — A zašto da se ne nađemo? Milton je dogovorio sastanak na javnome mjestu, pa su se sat

potom i našli. Amerikanac uopće nije izgledao kao šef podružnice DEA u Kingstonu. Njegovo bi ležerno ponašanje više pristajalo mladom sveučilišnom akademičaru.

— Oprostite što vam to velim, — rekao je Whittaker, no ne bismo li mogli uspostaviti kakav bona fide?

— Pođimo mojim autom, odgovorio je Milton. Odvezli su se u američku ambasadu. Miltonova je centrala bila

izvan ambasade, ali je i u njoj bio persona grata. Bljesnuo je legitimacijom marincu koji je stražario unutra, za pisaćim stolom, pa ga poveo u slobodan ured.

— Dobro, — rekao je Whittaker, — vi ste američki diplomat. Milton ga nije ispravio. Nasmiješio se i zamolio Whittakera da

mu pokaže slike. Pregledao ih je sve, ali mu je jedna posebno privukla zanimanje.

— Vidi, vidi, — rekao je, — dakle sad je tu. Otvorio je torbu za spise, pa izvadio čitav niz dosjea, i među

njima izabrao jedan. Fotografija je na prvoj stranici bila snimljena prije nekoliko godina, teleobjektivom, očito kroz otvor u zavjesi. Ali je čovjek bio isti kao i na toj novoj fotografiji na stolu.

— Želite znati tko je to? — upitao je Whittakera. Bilo je to suvišno pitanje. Britanski je reporter usporedio obje fotografije i kimnuo glavom.

— No dobro, da počnemo od početka, — rekao je Milton pa pročitao što je u dosjeu ne baš sve, no dovoljno. Whittaker je sve to žustro bilježio.

DEA-nac je bio vrlo temeljit. Slijedili su detalji o poslovnoj karijeri, održanim sastancima, otvorenim bankovnim računima, operacijama u kojima je sudjelovao, lažnim imenima kojima se služio, teretima koje je isporučio, profitima koje je oprao. Kad je završio, Whittaker se zavalio.

— Hu, — rekao je. — Mogu vas navesti kao izvor? — Ja baš ne bih kao izvor naveo gospodina Miltona, —

odgovorio je Amerikanac. Dobro obaviješteni izvori iz DEA-a... to bi moralo biti dovoljno.

Ispratio je Whittakera do glavnog ulaza. Na stubama mu je predložio

— A da s ostatkom slika odete do centrale kingstonske policije? Možda otkrijete da vas već očekuju.

Na policiji su ponovno zbunjenog Whittakera odveli do ureda komesara Fostera, koji je sjedio sam u svojoj velikoj klimatiziranoj sobi s pogledom na centar Kingstona. Nakon što je pozdravio Whittakera, komesar je pritisnuo interfon i zamolio komandira Graya da uđe. Tamo im se za nekoliko trenutaka pridružio i šef Odjela za kriminalistička istraživanja. On je sa sobom donio čitav naramak fascikala.

Dva su Jamajkanca proučila Whittakerove slike osmorice tjelohranitelja u šarenim ljetnim košuljama. Usprkos zatvorenim crnim naočalama, komandir Gray nije oklijevao. Otvarao je dosjee i identificirao ih jednog po jednog. Whittaker je sve to bilježio.

— Mogu li vas, gospodo, navesti kao izvor? — upitao je. — Naravno, odgovorio je komesar. Svi oni već imaju dugu

kriminalnu prošlost. Za trojicom još vrijedi tjeralica. Možete me navesti. Mi nemamo što skrivati. Ovo nije nikakav tajni sastanak.

Whittaker je do podne već imao svoju priču. Poslao je slike i tekst uobičajenom londonskom vezom, obavio dug telefonski razgovor s urednikom novosti u Londonu, koji ga je uvjerio da će mu članak sutradan dobiti puno prostora, i nitko ga neće pitati za troškove, za ovo sigurno ne.

* * *

A u Miamiju je Sabrina Tennant odsjela u Sonesta Beach

Hotelu, u skladu sa sinoćnjim savjetom, i primila telefonski poziv malo prije osam u subotu ujutro. Sastanak je zakazan u uredskoj zgradi u središtu Miamija. To nije bilo središte CIA-e u gradu, ali je zgrada bila sigurna.

Uveli su je u ured, i tu ju je dočekao muškarac pa je odveo u televizijsku motrionicu gdje su tri njezine videotrake bile projicirane pred još dvojicom ljudi koji su sjedili u tami, koji se nisu željeli predstaviti i nisu rekli ni riječi.

Nakon projekcije su gospođicu Tennant vratili u onaj prvi ured, poslužili je kavom i na trenutak je ostavili nasamo. Kad joj se pridružio onaj prvi službenik, predložio joj je da ga ubuduće zove Bili i zamolio je za fotografije snimljene jučer na političkom skupu u luci.

Kad je snimao vrpcu, snimatelj se nije koncentrirao na tjelohranitelje Horacija Livingstonea, tako da su oni ispali samo kao periferne figure. Ali su zato fotografije bile portreti u krupnom planu. Bili je otvorio čitav niz dosjea i pokazao joj druge slike istih ljudi.

— A taj, — rekao je, — taj kraj kombija. Kako se predstavlja? — Gospodin Brown, — odgovorila je. Bili se nasmijao.

— Znate li kako se španjolski kaže smeđ?*( Engleski, dakako,

brown. Op. pr.) — upitao je. — Ne. — Veli se Moreno, u njegovu slučaju Hernan Moreno. — Televizija je vizualni medij, — rekla je ona. — Slike bolje

pričaju priču od riječi. Mogu li dobiti te vaše fotografije, da ih usporedim sa svojima?

— Dat ću da vam naprave kopije, — odgovorio je Bili, — a mi ćemo zadržati kopije vaših.

Snimatelj je morao ostati vani u taksiju. Potajno je napravio nekoliko snimaka uredske zgrade. Ali to i nije važno. Mislio je da fotografira centralu CIA-e. A nije.

Kad su se vratili u Sonesta Beach, Sabrina Tennant je raširila fotografije, kako svoje, tako i one koje su joj posudili, što je inače neuobičajeno, iz CIA-ine tajne arhive, raširila ih po velikom stolu posuđene banketne sale, pa je snimatelj iz njih napravio pokretni film. Gospođica Tennat je potom napravila komentar u kameru, sa zidom banketne sale i slikom predsjednika Busha u pozadini, a koju je posudila od ravnatelja. To će biti dovoljno da izgleda kao da je sve to snimljeno u tajnom skrovištu CIA-e.

Kasnije istoga jutra, novinarski je par pronašao samotnu dražicu kraj američke autoceste broj jedan, i tu se Sabrina još jednom obratila kameri, s bijelim pijeskom u pozadini, i uzljuljanim palmama i modrim morem, faksimilom plaže na Sunshineu.

U podne je uspostavila satelitsku vezu s Londonom i poslala zrakom sav materijal BSB-u u London, i ona je također obavila jedan dugi razgovor s urednikom vijesti dok su montažeri već počinjali slagati reportažu. Kad su bili gotovi, ispala je petnaestominutna reportaža koja je stvarala dojam da je Sabrina Tennat otišla na Karibe sa samo jednom zadaćom na umu da raskrinka Horatija Livingstonea.

Urednik je preokrenuo raspored ostalih priloga u nedjeljnom podnevnom izdanju Countdowna, pa je nazvao Floridu.

— To je živa bomba, — rekao joj je. — Sjajan posao, ljubavi. I McCready je imao pune ruke posla. Dio je jutra proveo na

prenosnom telefonu, razgovarajući malo s Londonom, malo s Washingtonom.

U Londonu je pronašao direktora Specijalne regimente zračne službe, koji je odsjeo u vojarni Vojvode od Yorka na Kings Roadu u Chelseu. Prekaljeni je mladi general poslušao McCreadyjev zahtjev.

— Zapravo da, — odgovorio je. — U ovom trenutku dvojica drže predavanje u Fort Braggu. Ali moram dobiti dopuštenje.

— Za to nema vremena, — odgovorio je McCready. — Čujte, dugujete li im dopust?

— Mislim da da, — odgovorio je direktor. — Odlično. Onda im obojici nudim tri dana odmora i rekreacije

tu na žarkom suncu. Kao svojim privatnim gostima. Što može biti poštenije od toga?

— Sam, — rekao je general, — ti si premazani stari guzan. Vidjet ću što mogu učiniti. Ali oni su na dopustu, dobro? Samo će se kupati i sunčati, ništa drugo.

— Ma ni u snu, — odgovorio je McCready. Do Božića je ostalo još samo sedam dana, pa su se građani Port

Plaisancea tog popodneva već spremali za svetkovinu. Usprkos vrućini, mnogi su izlozi već bili urešeni slikama

crvendaća, imele, velikim kladama u ognjištu i polistirenskim snijegom. Jako je malo otočana u životu i vidjelo crvendaća ili kiticu imele, a snijeg da i ne spominjemo, ali je britanska viktorijanska tradicija već odavno utvrdila da se Isus rodio usred svega toga, te je stoga sve to dolično tvorilo dio božičnog uresa.

Pred anglikanskom je crkvom gospodin Quince, uz pomoć čitavog roja gorljivih djevojčica, pravio štalicu pod slamnatim krovom. U jaslicama je ležala plastična lutkica, a djeca su stavljala kipiće volova, ovaca, magaraca i pastira.

Na periferiji je velečasni Drake vodio zborske probe za pjevnu misu. Duboki mu bas baš nije bio na visini. Pod crnom mu je košuljom torzo bio obavljen zavojima doktora Jonesa, kako bi lakše podnosio slomljena rebra, a glas mu je hripao, kao da gubi dah. Vjernici su si dobacivali znakovite poglede. Svi su znali što mu se dogodilo u četvrtak uveče. U Port Plaisanceu ništa nije moglo dugo ostati tajnom.

U tri sata na Parliament Square se dovezao izlupani kombi i stao. S vozačeva je sjedala izronila golema Firestoneova pojava. Prišao je stražnjem kraju, otvorio vrata, pa izvadio Missy Coltrane, s

invalidskom stolicom i svime. Polako ju je povezao Glavnom ulicom u kupovinu. U blizini nije bilo novinara. Većinom su, jer im je bilo dosadno, otišli plivati kod rta Conch.

Kretala se polako, jer su je usporavali bezbrojni pozdravi. Ona je odgovarala na svaki, pa se trgovcima i prolaznicima obraćala imenom, i nikad nije zaboravila nijedno.

Dan, Missy Coltrane, Dobar ti dan, Jaspere... Dobar dan, Simone... Dobar dan, Emmanuel... Raspitivala se o ženama i djeci, čestitala ozarenim novopečenim očevima na sreći koja ih je snašla, izražavala sućut zbog slomljene ruke. Obavljala je svoje uobičajene kupovine i trgovci su na vrata iznosili robu da je pogleda.

Sve je to plaćala iz torbice što ju je držala u krilu, dok je iz vreće dijelila, kako se činilo, neiscrpive zalihe slatkiša čoporu djece koja su joj htjela nositi torbe u nadi da će dobiti još jednu porciju.

Kupovala je svježe voće i povrće, petrolej za svjetiljke, šibice, trave, mirođije, meso i ulje. To ju je polako napredovanje dovelo iz trgovinskog područja na mol, gdje je pozdravila ribare i kupila dvije ribe kornjave i migoljava jastoga, kojeg je već unaprijed bio naručio Quarter Deck Hotel. Što bi Missy Coltrane poželjela, to bi i dobila. Bez diskusije. Quarter Deck će zato dobiti kozice i školjke.

Kad se vratila na Parliament Square, susrela je glavnog superintendanta detektiva Hannaha, koji je upravo silazio niz hotelske stube. Pratili su ga detektiv inspektor Parker i onaj Amerikanac Favaro. Krenuli su prema pisti pred avion iz Nassaua, koji je trebao sletjeti u četiri sata.

Pozdravila ih je redom, iako dvojicu od njih nikad nije ni vidjela. A onda ju je Firestone podigao, pa stavio i nju i njezinu stolicu kraj špeceraja u stražnjem dijelu kombija, pa odvezao.

— Tko je to? — upitao je Favaro. — Stara dama koja živi na brdu, — rekao je Hannah. — O, čuo sam za nju, — rekao je Parker. — Ona zna sve o

otoku. Hannah se namrštio. Otkako je istraga ostala bez pare, nije mu

samo jednom palo na um da Missy Coltrane o tome tko je tog utorka uveče ispalio one hice zna možda i više nego što priznaje. Pa ipak su njezine misli o sviti dvojice kandidata bile vrlo pronicljive. On ih je

vidio obojicu, i njegov mu je policijski instinkt rekao da o obojici treba imati nekakvo mišljenje. Kad bi oni samo imali motiva...

Međuotočni teklić na kratke pruge iz Nassaua sletio je malo poslije četiri. Pilot je za gospodina Favaroa donio pošiljku iz policijskog odjela MetroDade. Miamijski se detektiv legitimirao i preuzeo pošiljku. U avion se ukrcao Parker, s bočicom za uzorke u kojoj je bilo onaj ključni metak, spremljenom u džep sakoa.

— Sutra će te ujutro na Heathrowu čekati auto, — rekao je Hannah — i ravno u Lambeth. Predaj taj metak u ruke Alana Mitchella što je prije moguće.

Kad je avion uzletio, Favaro je Hannahu pokazao slike Francisca Mendesa, alias Škorpiona. Britanski ih je detektiv pomno pregledao. Bilo ih je ukupno deset, a prikazivale su mršavog, crnoputog muškarca, prema natrag zalizane crne kose i tankih, bezizražajnih usta. Oči, koje su gledale u kameru, bile su sasvim prazne.

— Gadnoga li gada, — složio se Hannah. — Dajte da ih pokažemo glavnom inspektoru Jonesu.

Glava je berklijske policije bila u svom uredu na Parliament Squareu. Kroz otvorena su vrata anglikanske crkve dopirale božićne pjesme, a iz otvorenog bara Quarter Decka smijeh. Novinari su se vratili. Jones je zavrtio glavom.

— Ne, nikad ga nisam vidio, ljudi. Ne na ovim otocima. — Ne vjerujem da se Julio u tom čovjeku mogao zabuniti, —

rekao je Favaro. — Sjedili smo mu sučelice puna četiri dana. Hannah se bio sklon suglasiti s tim. Možda je tražio na krivome

mjestu, u Državnoj kući. Možda je to ubojstvo zaista bilo naručen posao. Ali zašto.

— Možete li ih malo pustiti da kruže, gospodine Jones? Dajte ih malo pokažite okolo. Pretpostavlja se da je prošlog četvrtka bio viđen u baru Quarter Decka. Možda ga je vidio još netko. Šanker, ili možda neki drugi gost te večeri. Možda je netko vidio kamo je otišao, možda ga je netko vidio u nekom drugom baru... Postupak vam je poznat.

Glavni je inspektor Jones zakimao glavom. Poznavao je svoj rajon. Pustit će sliku da malo kruži.

U smiraj je Hannah pogledao na sat. Parker je već prije sat vremena trebao stići u Nassau. Sad bi se već trebao ukrcavati na noćni avion za London. Osam sati leta, pa dodaj još pet zbog vremenskih zona, što znači da bi morao sletjeti malo iza sedam ujutro po londonskom vremenu.

* * *

Alan Mitchell, briljantni civilni znanstvenik koji je stajao na

čelu balističkog laboratorija Home Officea u Lambethu, pristao se odreći nedjelje da poradi na metku. Podvrgnut će ga svim poznatim testovima i u nedjelju popodne javiti Hannahu što je otkrio. Onda će Hannah točno znati koje da oružje traži. To će suziti izbor. Netko je sigurno vidio oružje iz kojeg se pucalo. Ta to je tako malo mjesto.

Hannaha su prekinuli usred ručka. Poziv iz Nassaua. — Žao mi je, ali avion kasni u polijetanju za čitav sat, — rekao

je Parker. Polijećemo za deset minuta. Mislio sam da biste možda željeli javiti u London.

Hannah je pogledao na sat. Sedam i pol. Opsovao je, spustio slušalicu i vratio se kirnji s gradela. Već se ohladila.

Kad je u baru, oko deset, pio jedno za laku noć, zazvonio je telefon.

— Strašno mi je žao, — rekao je Parker. — Pa gdje ste, dođavola? — zaurlao je Hannah. — U Nassauu, šefe. Vidite, uzletjeli smo u sedam i pol, letjeli

četrdeset pet minuta iznad mora, no onda se dogodio lagani kvar motora, pa smo se vratili. Mehaničari već rade na njemu. Ne može biti dugo.

— Nazovite me pred samo polijetanje, — rekao je Hannah. — A ja ću javiti Londonu novo vrijeme dolaska.

Probudio se u tri u noći. — Mehaničari su popravili kvar, — rekao je Parker. — Alarmni

je solenoid na vanjskom desnom motoru ostao bez kontakta. — Parkeru, — rekao je Hannah polako i birajući riječi, — briga

me ako se i glavni rizničar popisao u gorivo. Je li popravljeno? — Da, gospodine.

— Znači, polijećete? — Mislim, ne baš. Vidite, dok bismo stigli do Londona, posada

bi prekoračila dopušteno vrijeme bez odmora. Zato ne smijemo poletjeti.

— Mislim, što je s rezervnom posadom? Onom koja je dovezla avion jučer popodne, prije dvanaest sati. Oni su se zacijelo odmorili.

— Da, mislim, njih su našli, šefe. Samo što su mislili da imaju trideset šest sati odmora. Zato je prvi časnik otišao prijatelju na mušku zabavu. Ni on ne smije letjeti.

Hannah je napravio opasku na račun najomiljenije zrakoplovne kompanije na svijetu, od koje bi se njezin predsjednik lord King, da ju je samo čuo, bio najoštrije ogradio.

— I što sad biva? — upitao je. — Moramo čekati da se posada odmori. Tad polijećemo, —

rekao je glas iz Nassaua. Hannah je ustao i izišao. Nije bilo taksija, nije bilo Oscara.

Otišao je pješice sve do Državne kuće, probudio Jeffersona, i ovaj ga je pustio. U sparnoj ga je noći promočio znoj. Uspostavio je međunarodnu vezu sa ScotIand Yardom i dobio Mitchellov privatni broj. Nazvao je znanstvenika da ga upozori. On je, međutim, pred pet minuta otišao iz kuće u Lambethu. Na Sunshineu je bilo četiri ujutro, u Londonu devet. Pričekao je sat vremena da Mitchell stigne do laboratorija, pa da mu kaže kako Parker neće stići do večeri. Alana Mitchella to baš nije razveselilo. Sad se morao odvesti natrag sve do West Mallinga u Kentu i to kroz ljuti prosinački dan.

Parker je opet nazvao u nedjelju u podne. Hannah je ubijao vrijeme u baru u Quarter Deck Hotelu.

— Da, — rekao je umorno. — Sve je u redu, šefe, posada se odmorila. Sad mogu letjeti. — Sjajno, — rekao je Hannah. Pogledao je na sat. Osam sati leta, pa dodaj pet vremenskih zona... ako Alan

Mitchell bude htio raditi čitavu noć, onda bi u ponedjeljak oko doručka na Sunshineu mogli dobiti odgovor.

— Znači, sad polijećete? — upitao je.

— Mislim, ne baš, — odgovorio je Parker. — Vidite, kad bismo poletjeli, onda bismo na Heathrow sletjeli poslije jedan u noći. A to nije dopušteno. Borba protiv buke, žao mi je.

— I kog onda vraga mislite poduzeti? — Mislim, ovdje se obično polijeće poslije šest popodne, pa na

Heathrow slijećemo malo poslije sedam ujutro. Zato se oni vraćaju na stari vozni red.

— Ali to znači da će dva Jumba poletjeti zajedno, — rekao je Hannah.

— Da, hoće, šefe. Ali ništa ne brinite. Oba će biti puna, tako da tvrtka ništa ne gubi.

— Bogu hvala što je tako, — odrezao je Hannah i spustio slušalicu. Dvadeset četiri sata, pomislio je, dvadeset četiri prokleta sata. U životu postoje tri stvari protiv kojih čovjek ne može ništa smrt, porezi i zrakoplovne kompanije. Uza stube se prema hotelu uspinjao Dillon s dvojicom čilih mladića. Vjerojatno su mu po ukusu, pomislio je Hannah podivljalo, prokleti Foreign Office. Nije baš bio u najboljem raspoloženju.

S druge strane trga iz crkve se, na kraju jutarnje službe, izlijevalo čitavo stado župljana gospodina Quincea, muškarci u urednim crnim odijelima, žene šareno napirlitane kao ptice blistavoga perja, s molitvenicima u rukama s bijelim rukavicama, s voštanim voćem što se ziba na slamnatim šeširima. Bilo je to skoro normalno ljetno jutro na Sunshineu.

U matičnim okruzima u Engleskoj, sve baš i nije bilo tako mirno. U Chequersu, ladanjskoj rezidenciji premijera Velike Britanije, podignutoj sred 1200 valovitih jutara Buckinghamshirea, gospođa Thatcher je bila ustala rano kao i obično, pa zaplužila kroz četiri crvene kurirske kutije državnih papira, prije nego što će se pridružiti Denisu Thatcheru na doručku kraj vesele vatre u kaminu.

Baš kad je dovršavala, začulo se kucanje na vratima, i u sobu je ušao njezin tiskovni tajnik Bernard Ingham. U ruci mu je bio Sunday Express.

— Mislio sam da biste možda željeli vidjeti ovo, gospođo premijer.

— Pa mislim, tko me je to opet uzeo na zub? — upitala je premijerka vedro.

— Ne, — odgovorio je Jorkširac gustih obrva, — ovo je o Karibima.

Pročitala je veliku duplericu i čelo joj se namrštilo. Bile su tu i slike Marcusa Johnsona kako harangira u Port Plaisanceu i onda opet, nekoliko godina prije toga, viđen kroz procijep zavjesa. Bile su tu i fotografije osmorice njegovih tjelohranitelja, snimljenih u petak oko Parliament Squarea, te odgovarajuće slike uzete iz dosjea kingstonske policije. Većinu su popratnog teksta zaposjele duge izjave dobro obavještenog izvora iz karipskog DEA-a i komesara Fostera iz kingstonske policije.

— Pa to je strašno, — rekla je premijerka. — Moram razgovarati s Douglasom.

Otišla je rano u svoj privatni ured i nazvala Douglasa. Glavni državni tajnik Njezina Veličanstva za vanjske poslove

gospodin Douglas Hurd u tom je trenutku bio sa svojom obitelji u svojoj službenoj ladanjskoj rezidenciji, još jednoj kuriji, zvanoj Chevening i izgrađenoj u grofoviji Kent. On je već bio prelistao The Sunday Times, Observer i Sunday Telegraph, ali još nije bio dohvatio i Sunday Express.

— Ne, Margaret, nisam to još vidio, — odgovorio je, — ali mi je na dohvat ruke.

— Ostat ću na vezi, — odgovorila je premijerka. Tajnik za vanjske poslove, bivši donekle zapaženi romansijer,

znao je prepoznati dobru priču. A ova mu se činila ekstremno potkrijepljenom.

— Da, slažem se, to je strahota, ako je istina. Da, da, Margaret. Ujutro se smjesta hvatam toga i reći ću karipskom odjelu da to ispita.

Ipak su i državni službenici ljudska bića što se baš uvijek i ne vidi u javnome mnijenju jer i oni imaju žene, djecu i dom. Kad do Božića preostane još samo pet dana, onda je Parlament na odmoru, pa su čak i ministarstva slaba na osoblju. Pa ipak će ujutro netko sigurno biti na dužnosti i tada se može raspraviti o novom guverneru za novu godinu.

Gospođa Thatcher i njezina obitelj pošli su u Ellesborough na jutarnju misu i vratili se malo poslije dvanaest. U jedan su sjeli na ručak s nekolicinom prijatelja. U koje se ubrajao i Bernard Ingham.

U jedan sat popodne BSB-ovu emisiju Countdown uhvatio je baš politički savjetnik Charles Powell. On ju je volio. Počesto bi mu ona donijela kakvu dobru stranu vijest, a kako je on bio bivši diplomat, to mu je bila specijalnost. Kad je ugledao naslove i opazio da se spominje nedavni skandal u Karibima, odmah je pritisnuo dugme record na videostroju ispod TVa.

U dva je gospođa Thatcher već opet bila na nogama nikad nije vidjela puno smisla u rasipanju vremena na jelo, jer je to bilo samo jalovo trošenje dijela pretrpanog radnog dana ali ju je, kad je izišla iz blagovaonice, zaustavio Charles Powell, gora od čovjeka. U njezinu je studiju u video stavio kasetu i zavrtio je. Ona je sve to pogledala šutke. Zatim je opet nazvala Chevening.

Gospodin Hurd, čovjek odan obitelji, već je bio izveo sinčića i kćer u žustru šetnju poljima. Baš se bio vratio, gladan pečene govedine, kad je stigao i drugi poziv.

— Ne, Margaret, i to mi je promaklo, — rekao je on. — Ja imam kasetu, — rekla je premijerka. — Pa to je zbilja

strašno. Odmah vam je šaljem. Kad stigne, molim da je pogledate i smjesta me nazovete.

Teklić je zagrmio kroz mrak strašnog prosinačkog popodneva, obišao London autocestom broj M25 i u četiri se i pol našao u Cheveningu. Inozemni je tajnik u pet i petnaest nazvao Chequers i smjesta dobio vezu.

— Slažem se, Margaret, to je zbilja strašno, — rekao je Douglas Hurd.

— Predlažem vam da tamo postavite novoga guvernera, — rekla je premijerka, ali ne na Novu godinu, nego smjesta. Moramo, Douglase, pokazati da smo aktivni. Znaš li tko će još vidjeti te priče?

Inozemni je tajnik bio sasvim svjestan činjenice da je Njezino Veličanstvo s obitelji u Sandringhamu, ali i da to nipošto ne znači da je odsječeno od svjetskih zbivanja. Kraljica je strastveno čitala novine i na televiziji pratila dnevna zbivanja.

— Odmah se bacam na to, — rekao je.

Što je i učinio. Stalni je podtajnik bio izbačen iz svog naslonjača u Sussexu i smjesta se prihvatio zivkanja. U osam uveče izbor je pao na sir Crispiana Rattraya, umirovljenog diplomata i bivšeg visokog komesara na Barbadosu, koji je osim toga bio i spreman poći.

On je pristao da se ujutro javi u Foreign Office radi formalnog postavljanja i temeljitog upućivanja. Poletjet će s Heathrowa koncem jutra, te sletjeti u Nassau u ponedjeljak popodne. Tu će se dalje posavjetovati s Visokim komesarijatom, prespavati i u utorak ujutro stići na Sunshine unajmljenim avionom, te uzeti uzde u svoje ruke.

— Draga moja, to ne bi smjelo potrajati dugo, rekao je lady Rattray dok su se pakirali. Zeznut će mi lov na fazane, no tu smo gdje smo. Čini se da ću morati poništiti kandidaturu te dvojice probisvijeta, —i provesti izbore s dva nova kandidata. Kad dobiju neovisnost, spustit ću staru zastavu, London će poslati visokog komesara, otočani će početi sami voditi svoje poslove, a ja ću se vratiti kući. Mjesec-dva, ne treba ni sumnjati. Šteta jedino zbog fazana.

* * *

Tog jutra u devet sati na Sunshineu, McCready je zatekao

Hannaha za doručkom na terasi hotela. —Hoće li vas jako smetati da preko novog telefona u Državnoj

kući nazovem London? — upitao je. — Morao bih razgovarati sa svojima o povratku.

— Samo izvolite, — rekao je Hannah. Bio je umoran i neobrijan, kao netko tko pola noći nije spavao.

U devet i pol McCready je uspostavio vezu s Denisom Gauntom. Ono što mu je njegov zamjenik ispričao o Sunday Expressu i emisiji Countdown, potvrdilo mu je da se dogodilo baš ono čemu se nadao.

Od sitnih jutarnjih sati najrazličitiji su urednici vijesti iz Londona pokušavali dobiti svoje dopisnike u Port Plaisanceu, da im kažu što je to Sunday Express donio na duplerici i zatraže da im hitno pošalju priču na istu temu. Poslije ručka, po londonskom vremenu, broj se poziva udvostručio jer su sad vidjeli i onu priču na Countdownu. Nijedan od tih poziva nije proslijeđen.

McCready je već bio obavijestio telefonisticu da su sva gospoda novinari silno umorni, te da ih se nipošto ne smije uznemiravati. On je sam pristao da preuzima njihove pozive, koje će im poslije proslijediti. Ugovor je zapečatila novčanica od sto dolara. Telefonistica je uredno svakom tko bi nazvao iz Londona rekla da je njegova stranka otišla, ali da će joj smjesta prenijeti poruku. Potom su poruke uredno proslijeđivane McCreadyju, koji ih je uredno ignorirao. Još nije došao trenutak za daljnju novinsku obradu.

U jedanaest se ujutro našao u zračnoj luci da pozdravi dva mlada narednika SAS-a koji su doletjeli iz Miamija. Oni su baš u Fort Braggu, Sjeverna Carolina, držali predavanja svojim kolegama iz američkih Zelenih beretki, kad im je javljeno da uzmu tri dana odmora i jave se svom domaćinu na otoku Sunshine. Zato su odletjeli na jug do Miamija i unajmili aviotaksi do Port Plaisancea.

Prtljaga im je bila mršava, ali je u njoj bila i jedna velika torba s njihovim igračkama umotanim u ručnike za plažu. CIA je bila uviđavna, pa se pobrinula da torba prođe carinsku kontrolu u Miamiju, a onda je McCready u Port Plaisanceu, mašući pismom Foreign Officea, za nju zatražio diplomatski imunitet.

Obmanjivač ih je dopremio u hotel i instalirao u sobu do svoje. Torbu s delikatesama im je zgurao pod krevet, pa zaključao vrata i pošao na dugo kupanje. McCready im je već bio rekao gdje će ih trebati sutra ujutro u deset u Državnoj kući.

Nakon što je ručao na terasi, McCready je pošao u posjet velečasnom Walteru Drakeu. Tog je baptističkog pastora zatekao u njegovoj kućici, gdje je odmarao tijelo još puno modrica. Predstavio se i upitao ga kako se osjeća.

— Jeste li vi s gospodinom Hannahom? — upitao je Drake. — Ne baš točno s njim, — odgovorio je McCready, — nego

više... držim stvari na oku dok on nastavlja istragu o umorstvu. Ja se brinem više za političku stranu stvari.

— Vi ste od Foreign Officea? — bio je uporan Drake. —Na neki način, — odgovorio je McCready. — Zašto pitate? — Zato što ga ne volim, — odgovorio je Drake. — Vi ste

predali moj narod na milost i nemilost.

— O, sad bi se to stvarno moglo promijeniti, — odgovorio je McCready pa ispričao propovjedniku što bi od njega htio. Velečasni je Drake zavrtio glavom.

— Ja sam Božji čovjek, — odgovorio je. — Za tako vam nešto trebaju drukčiji ljudi.

— Gospodine Drake, jučer sam nazvao Washington. Netko mi je rekao da je dosad u oružanim snagama Sjedinjenih Država služilo samo sedmero Berklijaca. Samo je jedan bio naveden kao Drake W.

— Drugi čovjek, — progunđao je velečasni Drake. —— Taj mi je čovjek rekao, — nastavio je McCready tiho, —

da je taj Drake W. naveden kao narednik američkih marinaca. Da je odslužio dvije runde u Vijetnamu. Da se vratio s Brončanom zvijezdom i dva Purpurna srca. Pitam se što je bilo s njim?

Krupni se pastor iskobeljao na noge, prešao na drugi kraj sobe i zagledao se u kuće od šperploče na oba kraja ulice u kojoj je živio.

— Drugi čovjek, — progunđao je, — drugo mjesto, drugo vrijeme. Sad radim samo Božji posao.

— Ne mislite da bi u taj moglo spadati i to što sam vas zamolio? Krupni je muškarac razmislio o tome, pa kimnuo glavom. — Moguće. — I ja tako mislim, — rekao je McCready — i nadam se da ću

vas vidjeti tamo. Treba mi svaka moguća pomoć. Deset sati, sutra ujutro, Državna kuća.

Otišao je i krenuo pješice kroz grad do luke. Jimmy Dobbs je radio na Gulf Lady. McCready je s njim proveo pola sata, pa su se dogovorili za sutra i za najam.

* * *

Kad je tog popodneva malo prije šest stigao do Državne kuće,

bilo je vruće i odjeća mu se lijepila za tijelo. Dok je čekao da se vrati poručnik Jeremv Haverstock, Jefferson ga je poslužio ledenim čajem. Mladi je časnik u vili u brdima igrao tenis s još nekoliko doseljenika. McCreadyjevo je pitanje bilo jednostavno.

— Hoćete li biti tu sutra u deset ujutro? Haverstock je razmislio.

— Da, mislim da hoću. — Odlično, — rekao je McCready. — Imate li sa sobom

tropsku paradnu odoru? — Da, — odgovorio je konjanik, — i nosio sam je samo

jednom. Na državnom balu u Nassauu prije šest mjeseci. — Sjajno, — odgovorio je McCready. — Zamolite Jeffersona

da vam je izglača, te ulašti kožu i mesing. Zbunjeni ga je Haverstock ispratio do prednjeg predvorja. — Pretpostavljam da ste već čuli dobre vijesti, — rekao je. —

To momče detektivče iz ScotIand Yarda. Jučer je u vrtu pronašao zrno. Apsolutno netaknuto. Parker je već s njim na putu za London.

— Prva liga, — rekao je McCready. — Sjajne vijesti. Večerao je u osam, s Eddie Favaroom u hotelu. Uz kavu je

rekao: — Što radite sutra? — Sutra se vraćam, — rekao je Favaro. — Dobio sam samo

tjedan dana dopusta. U utorak ujutro se moram vratiti na posao. — O, da. Kad vam ide avion? — Rezervirao sam aerotaksi za podne. — Ne biste to mogli odgoditi za četiri sata? — Vjerojatno bih. Zašto? — Zato što bi mi dobro došla vaša pomoć. Da velimo Državna

kuća, deset sati? Hvala, vidimo se tada. Nemojte zakasniti. U ponedjeljak će biti jako puno posla.

Ustao je u šest. Ružičasta zora koja najavljuje još jedan sparni dan, već je doticala vrhove krošnji palmi na Parliament Squareu. Bilo je ugodno hladno. Umio se i obrijao i izišao na trg gdje ga je već čekao naručeni taksi. Prva mu je dužnost bila da se pozdravi sa starom damom.

S njom je proveo čitav sat, između sedam i osam, poslužio se kavom i toplim pecivom, i na kraju se pozdravio.

— I molim vas ne zaboravite, lady Coltrane, — rekao je i ustao da ode.

— Ništa ne brinite, neću. i nije lady, nego Missy. Pružila mu je ruku.

On se nagnuo i dohvatio je.

Do osam i pol već se vratio na Parliament Square i svratio do glavnog inspektora Jonesa. Pokazao mu je pismo Foreign Officea.

— Molim vas da u deset budete u Državnoj kući, — rekao je. — Povedite sa sobom svoja dva narednika, četiri redarstvenika, a dovezite i svoj osobni Land Rover, kao i dva obična kombija. Imate li službeni revolver?

— Da, gospodine. — Molim vas, ponesite i njega.

* * * U isto je vrijeme u Londonu bilo jedan i pol sat, ali u Zavodu za

balistiku Forenzičkog laboratorija Foreign Officea u Lambethu, gospodin Alan Mitchell nije ni pomišljao na ručak. Zurio je kroz mikroskop.

Pod objektivom, pridržavan s obje strane nježnim štipalicama, stajao je olovni metak. Mitchell je gledao u ogrebotine što su tekle duž čitavog olovnog zrna, usput ga i zaobilazeći. Bili su to tragovi užljebljenja cijevi iz koje je metak ispaljen. Po pedeseti je put toga dana nježno okrenuo metak pod objektivom, prebirući druge ogrebotine, polja, jedinstvene za svaku cijev vatrenog oružja, onako kao što su to otisci prstiju na ljudskoj ruci. Napokon je bio zadovoljan. Zviznuo je od iznenađenja, pa dohvatio priručnik. Imao ih je inače čitavu biblioteku, jer su Alana Mitchella naširoko smatrali najinformiranijim stručnjakom za oružje u Evropi.

Trebat će tu provesti i druge testove. Znao je da negdje, četiri tisuće milja daleko, i preko širokoga mora, jedan detektiv nestrpljivo čeka na njegov nalaz, ali se nije smio dati požurivati. Morao je biti siguran, apsolutno siguran.

I previše je slučajeva na sudu bilo izgubljeno zato što su drugi stručnjaci, koje je dovela obrana, uspjeli uzdrmati dokaze što su ih iznijeli forenzički stručnjaci optužbe.

Trebat će analizirati i sićušne čestice izgorjela baruta što su još bile zalijepljene za tupi kraj zrna. Analize izrade i sastava olova, već izvršene na onom iskrivljenom zrnu koje posjeduje već dva dana, sad će trebati ponoviti i na ovom netom pristiglom. Spektroskop će zariti

svoje zrake duboko u sam metal, otkriti i samu molekulsku strukturu olova, pa mu otprilike odrediti starost, a možda čak i kao što to ponekad biva tvornicu koja ga je proizvela. Alan Mitchell je skinuo s police traženi priručnik, pa sjeo i dao se na čitanje.

* * *

McCready je otpustio taksi na ulazu u Državnu kuću i pozvonio.

Jefferson ga je prepoznao i pustio. McCready je objasnio da bi morao još jednom nazvati preko internacionalne linije što ju je instalirao Bannister, te da je za to dobio dopuštenje gospodina Hannaha. Jefferson ga je uveo u privatni kabinet i tu ga ostavio.

McCready se nije ni obazreo na telefon, nego se posvetio pisaćem stolu. U ranoj fazi istrage Hannah je prošao kroz ladice, a pomoću ključeva pokojnoga guvernera, a onda ih je, nakon što se uvjerio da tu nema ničega što bi upućivalo na odgonetku umorstva, sve redom opet zaključao. McCready nije imao ključeve, ali mu oni nisu ni bili potrebni. On je još jučer bio provalio brave i našao što mu je trebalo. Bili su u najdonjoj lijevoj ladici. Bila su dva, ali je njemu trebao samo jedan.

Bio je to impozantan list papira, krut na dodir i krem boje, nalik na pergament. Gore u sredini, uzdignut i otisnut zlatom, stajao je kraljevski grb, lav i jednorog koji su držali štit urešen u četiri kuta heraldičkim amblemima Engleske, Škotske, Walesa i Irske.

A ispod, ispisane crnim velikim slovima, stajale su riječi Ml, ELIZABETA DRUGA, OD UJEDINJENOGA

KRALJEVSTVA VELIKE BRITANIJE i SJEVERNE IRSKE, TE OD SVIH NJEZINIH ZEMALJA i OVISNIH TERITORIJA PREKO MORA, MILOŠĆU BOŽJOM i KRALJIČINOM, OVIME POSTAVLJAM... tu je bila praznina... ZA NAŠEGA opet praznina NA TERITORIJU... treća praznina.

Ispod teksta je stajao faksimil potpisa ELIZABETH R. Bila je to kraljevska povelja. En blanc. McCready je iz pernice

sir Marstona Moberleya uzeo pero i popunio je, i to najboljim svojim krasopisom. Kad je s tim bio gotov, lagano je puhnuo da se osuši tinta, pa zapečatio povelju guvernerskim pečatom.

Vani su se, u salonu, već skupljali gosti. Još je jednom pogledao dokument i slegnuo ramenima. Upravo je sebe proglasio guvernerom Barclayja. Na jedan dan.

Glava šesta Bilo ih je ukupno šestoro. Jefferson je poslužio kavu i otišao.

Nije pitao što rade tu. To nisu bila njegova posla. Dva su SAS-ova narednika, Newson i Sinclair, stajala kraj zida.

Obojica su bila u krem trenirkama i terenskim cipelama s klincima. Obojica su za pojasom imala vreću, pridržavanu remenom, istu onakvu kakvu vole nositi turisti kao spremište za cigarete i ulje za sunčanje kad idu na plažu. Ali u ovim vrećama nije bilo ulje za sunčanje.

Poručnik Haverstock se nije preobukao u paradnu odoru. Sjedio je u naslonjaču s presvlakom od brokata, s elegantno prebačenim dugim nogama. Velečasni je Drake sjedio na sofi kraj Eddiea Favara. Glavni inspektor Jones, u svojoj tamnomodroj dolamici, sa srebrnim gumbima i oznakama činova, u kratkim hlačama, dokoljenicama i cipelama, stajao je kraj vrata.

McCready je uzeo povelju i pokazao je Haverstocku. — Ovo je u zoru stiglo iz Londona, — rekao je. — Pročitajte,

primite na znanje, shvatite i usvojite. Haverstock je pročitao povelju. — Mislim, onda je sve u redu, — rekao je i proslijedio je dalje.

Glavni inspektor Jones ju je pročitao, ukrutio se pozorno i rekao Da, gospodine. Potom ju je proslijedio narednicima. Newson je rekao Sve u redu, što se mene tiče, a Sinclair ju je pročitao i rekao Nema problema.

On ju je potom predao Favaru, koji ju je pročitao i promrmljao Isusek, na što mu je velečasni Drake uputio pogled upozorenja, no onda uzeo dokument, pročitao ga i promumljao Slava Bogu u visinama.

— Moja je prva odluka, — rekao je McCready, — da vam svima dodijelim, s iznimkom, naravno, glavnog inspektora Jonesa, ovlaštenja specijalnih redarstvenika. Time se svi proglašavate

pričuvnim policajcima, i kao drugo, morao bih vam objasniti što ćemo učiniti.

Govorio je pola sata. Nitko se nije usprotivio. Potom je pozvao Haverstocka, pa su se obojica pošli presvući. Lady Moberley je još bila u postelji i uživala u tekućem doručku. Ali to i nije bilo važno. Ona i sir Marston su imali odvojene spavaonice, i garderoba je pokojnoga guvernera bila slobodna. Haverstock ju je pokazao McCreadyju kamo je i otišao. McCready je to što je tražio odmah pronašao u dnu garderobe bila je to paradna odora britanskog kolonijalnog guvernera, pa makar i za dva broja prevelika.

Kad se vratio u dnevnu sobu, onog je zgužvanog turista u naboranom sakou, poznatog im s bara na terasi Quarter Deck Hotela, najednom nestalo. Na nogama su mu bile visoke čizme, a na njima su blistale zatvorene ostruge. Tijesne su mu hlače bile bijele, baš kao i bluza koja se kopčala sve do vrata. Zlatna puca i pozlaćene rojte na lijevom džepu na prsima blistali su na suncu, baš kao i obješeni lanac i šiljak na wolseyjskoj kacigi. Lenta mu je oko pojasa bila modra.

I Haverstock je bio sav u bijelom, samo što mu je ravna časnička kapa bila tamnomodra i s crnim šiltom. Nad njim je bio dvoglavi orao Garde kraljičinih draguna. i njegove su krpice bile pozlaćene, baš kao i krpice žičane košulje koje su mu pokrivale ramena. Preko prsa i leđa poprijeko mu je prelazio sjajni remen od crne kože, koji je straga nosio tanku nabojnjaču, također od crne kože. Nosio je i dvije vojničke kolajne.

— Dobro je, gospodine Jones, idemo, — rekao je McCready. — Krenimo na kraljičin posao.

Glavni inspektor Jones sav se naduo od ponosa. Nitko još nikad od njega nije zatražio da napravi nešto za kraljicu. Kad je kavalkada krenula iz prednjeg dvorišta, na čelu joj je bio službeni Jaguar. Vozio je Oscar, a kraj njega je sjedio policajac. McCready i Haverstock su sjedili straga, s kacigom na glavi. Iza njih je išao Land Rover, kojim je upravljao drugi redarstvenik, a kraj njega je sjedio Jones. Favaro i velečasni Drake sjedili su straga. Prije nego što su krenuli iz Državne kuće, narednik Sinclair je Favaru šutke gurnuo nabijeni Colt Cobru, koja se sad gnijezdila iza labave košulje, zataknuta američkom

detektivu za pojas. Narednik je jedan ponudio i velečasnom Drakeu, no ovaj je odmahnuo glavom.

Dva su kombija vozila preostale redarstvenike. Kraj njihovih su otvorenih bočnih vrata čučali Newson i Sinclair. Policijski su narednici bili u posljednjem kombiju.

Jaguar se mirnim tempom uvezao u Shantytown. Duž duge glavne ulice ljudi su se zaustavljali i zurili. Dvije su prilike straga sjedile uspravno i gledale ravno pred sebe.

Kad su se našli pred vratima ograđenog kompleksa gospodina Horatija Livingstonea, McCready je naredio limuzini da stane. Sišao je. Isto je učinio i poručnik Haverstock. Iz okružnih je uličica izišla gomila od nekoliko stotina Berklijaca i sad ih je promatrala otvorenih usta. McCready nije tražio da ga puste naprosto je stajao pred dvostrukim vratima.

Narednici Newson i Sinclair su otrčali do zida. Newson je skupio ruke, Sinclair je u njih ugazio petom, i onda ga je Newson digao. Lakši od njih dvojice prešao je preko zida a da nije ni dotakao krhotine stakla na njegovu vrhu. On je iznutra otključao vrata. Sinclair se odmaknuo, i onda je unutra ušao McCready, bok uz bok s Haverstockom. Za njima su se šetnjom uvezla i vozila.

Kad se pojavio McCready, tri su čovjeka u sivim safari odijelima već bila na pola puta prema vratima. Zastali su i zapiljili se u dvije prilike u bijelirn odorama koje su s očitom namjerom koračale prema kućnim vratima. Sinclair je nestao. Newson je proletio kroz otvorena dvorišna vrata i učinio isto.

McCready se uspeo stepenicama verande i ušao u kuću. Iza njega je Haverstock stajao na verandi i zurio u tri siva safari odijela. Oni su se držali podalje. Favaro i Drake, Jones, dva policijska narednika i tri redarstvenika izišli su iz vozila i pošli za njima. Jedan je redarstvenik ostao s automobilima i kombijima. Onda se tom društvu vani pridružio i Haverstock. Sad ih je bilo desetoro, i još jedan vani.

U velikoj sobi za primanje policajci su zauzeli položaj uz prozore i vrata. Otvorila su se vrata, i kroz njih je ušao Horatio Livingstone. Pogledom je prešao preko te invazije, pritom slabo skrivajući bijes.

— Ne možete mi samo tako upasti. Što sve to znači? — dreknuo je.

McCready mu je pružio nalog. — Hoćete li, molim vas, pročitati ovo? — rekao je. Livingstone je pročitao nalog i prezrivo ga bacio na pod. Jones

ga je podigao i vratio McCreadyju, koji ga je vratio u džep. — Molio bih vas da ovamo pozovete sve vaše bahamsko

osoblje, svu sedmoricu, i to s putnicama, gospodine Livingstone. — Po čijem odobrenju? — dreknuo je Livingstone. — Po vlastitom, jer sam ja tu najviša vlast, — rekao je

McCready. — Imperijalist, — zaderao se Livingstone. — Za petnaest dana

ja ću ovdje biti vlast, i tada... — Ako to odbijete učiniti, — rekao je McCready mirno, —

zamolit ću glavnog inspektora Jonesa da vas uhiti zbog pokušaja ometanja službene osobe u vršenju službene dužnosti. Gospodine Jones, jeste li spremni izvršiti svoju dužnost?

— Da, gospodine. Livingstone ih je sve prostrijelio pogledom. Dozvao je iz

postrane sobe pomoćnika i izdao mu naredbu. Sad su se, jedan po jedan, pojavili ljudi u safari odijelima. Favaro je zakružio i skupio njihove bahamske putnice. Potom ih je predao McCreadyju.

McCready ih je prelistavao sve jednu po jednu, i smjesta ih predavao Haverstocku. Poručnik bi ih pogledao i samo zacoktao jezikom.

— Svi su ti pasoši lažni, — rekao je McCready. — Ne izgledaju loše, ali su svi krivotvoreni.

— To nije istina, — zavrištao je Livingstone. — Savršeno su ispravni.

Imao je pravo. Zaista nisu bili krivotvoreni. Svi su bili kupljeni za poprilično mito.

— Ne, — rekao je McCready. Ti ljudi nisu Bahamci. A niti ste vi demokratski socijalist. Vi ste zapravo odani komunist koji je godinama radio za Fidela Castra, a ti su ljudi oko vas kubanski časnici. Ovaj tu gospodin Brown je zapravo kapetan Hernan Moreno iz Direccion General de Informacion, što je kubanski ekvivalent KGB-a.

Ovi drugi, izabrani zbog čistog negroidnog izgleda i tečnog engleskog, također su Kubanci iz DGI-ja. Ja ih ovime hapsim zbog ilegalnog ulaska na Barclayje, a i vas zbog pomaganja i poticanja.

Prvi koji je posegnuo za pištoljem bio je Moreno. Bio mu je zataknut za pojas straga, skriven safari jaknom, kao i svi drugi pištolji. Bio je vrlo brz, i ruka mu je bila iza leđa, na Makarovu, prije nego što se itko u prijemnoj prostoriji i mogao pomaknuti. Kubanca je ipak zaustavio oštar povik s vrha stuba što su vodile na gornje katove.

— Fuera la mano, o seras fiambre. Hernan Moreno je u zadnji čas shvatio poruku. Ruka mu se

prestala micati. Sledio se. Isto su učinila i preostala šestorica koja su se baš htjela povesti za njegovim primjerom.

Sinclairov je španjolski bio tečan i kolokvijalan. Fiambre znači hladni narezak, a na slengu lešinu.

Na vrhu su stuba bila dva narednika, bok uz bok, nakon što su ušli kroz prozore na katu. Njihove su turističke torbice bile prazne, ali ne i ruke. Obojica su držala male ali pouzdane strojne pištolje Heckler and Koch MP5.

— Ovi ljudi, — rekao je McCready blago, — nisu navikli na promašaje. A sad bih vas zamolio, recite svojima da stave ruke na glavu.

Livingstone je šutio. Favaro je kliznuo iza njega, kliznuo mu rukom oko prsa i primakao mu cijev Colta desnoj nosnici.

— Tri sekunde, — prošaptao je, — i dogodit će se strašna nesreća.

— Učinite tako, — prohripao je Livingstone. Četrnaest se ruku diglo pa tako i ostalo. Trojica su ih policijskih

redarstvenika obišla i skupila sedam pištolja. — Pretražite, — rekao je McCready. Policijski su narednici

pretresli Kubance, i otkrili dva noža u koricama od goveđe kože. — Pretražite kuću, — rekao je McCready. Potom su tu sedmoricu Kubanaca poredali, licem prema zidu

dnevne sobe, s rukama na glavi. Livingstone je sjedio u svom dubokom klupskom naslonjaču, a pokrivao ga je Favaro. SAS-ovci su stajali na stubama za slučaj pokušaja masovnog proboja. Ali ga nije bilo. Pet je mjesnih policajaca pretražilo kuću.

Pritom su otkrili još mnogo najraznovrsnijeg oružja, veliku svotu američkih dolara, pa još velike količine berklijskih funti i jaki kratkovalni primopredajnik sa šifratorom.

— Gospodine Livingstone, — rekao je McCready, — sad bih mogao zamoliti gospodina Jonesa da optuži vaše suradnike zbog čitavoga mnoštva djela protiv britanskih zakona upotrebe lažnih putnica, ilegalnog prelaska granice, posjedovanja pištolja bez oružnoga lista, dug je to popis. Umjesto toga ću ih sve izgnati kao neželjene strance. Mislim, u roku od sat vremena. Vi, ako želite, možete ostati sami. Vi ste, napokon, rođeni Berklijac. Ipak ćete pritom ostati izloženi otpužbama za poticanje i pomaganje i, iskreno govoreći, možda vam ipak bude bolje gdje vam je i mjesto, to jest na Kubi.

— Pridružujem se, — progunđao je velečasni Drake. Livingstone je kimnuo glavom.

Kubanci su u nizu po jedan bili izvedeni do drugog od dva kombija što su čekali u dvorištu. Samo je jedan postao nasilan. Pokušao je pobjeći, a kad mu je mjesni policajac pregradio put, bacio ga je na zemlju. Glavni inspektor Jones je na to reagirao zamjetnom brzinom. S pojasa je dohvatio kratku palicu od božjega drvca, koju već generacije britanskih policajaca zovu božićnicom. Kad je drvo odskočilo od Kubančeve glave začuo se glasan POK. Čovjek se srušio na koljena, ne osjećajući se pritom baš nimalo dobro.

— Nemoj mi to raditi, — posavjetovao ga je glavni inspektor Jones.

Kubanci i Horatio Livingstone sjeli su na pod u kombiju, s rukama na glavi, a narednik se Newson nagnuo s prednjeg sjedala, pokrivajući ih sve strojnim pištoljem. Ponovno se složila kavalkada i polako zaklipsala iz Shantytowna do ribarske luke u Port Plaisanceu. McCready je odredio da se vozi polako, kako bi stotine Berklijaca vidjele što se zbiva.

U luci je već čekala Gulf Lady, s motorom u leru. Za sobom je u teglju imala maonu za smeće, nedavno opremljenu s dva para vesala.

— Gospodine Dobbs, — rekao je McCready, — molim vas da oteglite gospodu do granice kubanskih teritorijalnih voda, ili dok kubanski patrolni čamac ne krene prema vama. Onda ih otkvačite. Pa

neka ih njihovi zemljaci otegle kući, ili neka sami veslaju, potpomognuti smorcem.

Jimmy Dobbs je iskosa pogledao Kubance. Bila su sedmorica, i onda još i Livingstone.

— Društvo će vam praviti poručnik Haverstock, — rekao je McCready. On će, naravno, biti naoružan.

Narednik Sinclair je Haverstocku dao Colt Cobru kojom se velečasni Drake nije želio poslužiti. Haverstock je stupio na Gulf Lady i zauzeo položaj. Sjeo je na krov kabine i okrenuo se prema krmi.

— Ništa ne brini, stari moj, — rekao je Dobbsu. — Neka samo koji mrdne, pa ću mu rasuti mozak.

— Gospodine Livingstone, — rekao je McCready, pa spustio pogled na osmoricu u maoni, — još samo jedno. Kad stignete na Kubu, poručite, molim vas, Senor Castru da mu je ta ideja, da zaposjedne Barclavje pomoću marionetskog izbornog kandidata, te da ih poslije možda priključi Kubi, ili pretvori u internacionalno vježbalište za revolucionare, bila zapravo jako dobra. Ali mu možete poručiti i da mu to neće upaliti. Ni sada, ni nikada. Svoju će političku karijeru morati spašavati na neki drugi način. Zbogom vam, gospodine Livingstone. i nemojte se vraćati.

Kad se Gulf Lady otisnula od mola i krenula prema pučini, na obali se skupilo preko tisuću Berklijaca.

— Čini mi se, gospodo, da je pred nama još jedan mučan posao, — rekao je McCready, pa krenuo niz mol prema Jaguaru, a njegova je blistavo bijela odora oštro upadala u oči u gomili radoznalaca.

Dvorišna vrata od kovanog željeza, što su vodila na imanje Marcusa Johnsona, bila su zaključana. Newson i Sinclair su izašli na bočna vrata kombija i prebacili se preko zida a da mu nisu ni dotakli vrh. Nekoliko trenutaka kasnije s imanja je dopro tihi tup, kao kad netko rub dlana dovede u dodir s ljudskim tijelom. Zazujao je električni motor, i vrata su se raskrilila.

Unutra je, zdesna, bila kućica s kontrolnom pločom i telefonom. Na podu je ležao svaljen čovjek u šarenoj ljetnoj košulji, a kraj njega na podu razbijene crne naočale. Njega su ubacili u zadnji kombi s dva policijska narednika. Newson i Sinclair su klisnuli preko ledine i nestali s vida u grmlju.

Kad je ušao McCready, Marcus Johnson je upravo silazio niz popločane stube prema otvorenom prostoru za primanje. Na sebe je navlačio svileni kućni haljetak.

— Smijem li pitati koji je sad to vrag? — upitao je odlučno. — Naravno, — odgovorio je McCready. — Molim vas,

pročitajte. Johnson mu je vratio nalog. — I onda? Ja nisam počinio nikakav zločin. Provalili ste mi u

kuću... Za ovo će čuti London, gospodine Dillon. Požalit ćete za ovo što ste jutros napravili. Imam ja i svoje advokate...

— Odlično, — odgovorio je McCready, — jer bi vam mogli baš zatrebati. A sad bih, gospodine Johnson, želio porazgovarati s vašim ljudima, vašim izbornim pomoćnicima, vašim društvom. Jedan nas je od njih ljubazno dopratio do vrata. Molim da ga unesete.

Dva su policijska narednika dohvatila vratara, pa ga zajedno prenijela i bacila na sofu.

— Preostalih sedam, ako izvolite, gospodine Johnson, skupa s putnicama.

Johnson je prišao telefonu od oniksa i digao slušalicu. Veza je bila mrtva. Spustio je slušalicu.

— Htio sam nazvati policiju, — rekao je. — Ja sam policija, — odvratio je glavni inspektor Jones. —

Molim vas, učinite što vas je zamolio guverner. Johnson je promislio, pa zazvao na kat. Na gornjoj se ogradi

pojavila glava. Johnson je izdao naredbu. S verande su izronila dvojica u šarenim košuljama i stala kraj svoga gospodara. Još su ih se petorica spustila iz gornjih odaja. Začulo se i nekoliko prigušenih ženskih cijuka. Gore je očito tekla zabava. Glavni inspektor Jones ih je sve obišao i pokupio im pasoše. Onome na sofi su ga naprosto izvukli iz stražnjega džepa.

McCready ih je sve pregledao, jednog po jednog, tresući pritom glavom.

— Pasoši nisu krivotvoreni, — rekao je Johnson s mirnom uvjerenošću, — i kao što vidite, svi su moji suradnici na Sunshine došli sasvim legalno. Činjenica da su državljani Jamaike sasvim je irelevantna.

— Ne baš, — rekao je McCready, — zato što nisu deklarirali da su već bili krivično osuđivani, što se protivi članku četvrtom, stavku B1, Zakona o doseljavanju.

Johnson je ostao paf, kako se moglo i očekivati. McCready je sve to ovaj čas izmislio.

— Osim toga, — rekao je mirno, — svi su ti ljudi pripadnici zločinačke zavjere zvane Yardbirds*( Doslovce dvorišne ptičice. Očito igra riječima na jailbirds, zatvorske ptičice. Op. pr.).

Yardbirdsi su počeli kao ulične bande u kingstonskim slamovima, a ime su si nadjenuli prema stražnjim dvorištima kojima su suvereno vladali. Počeli su sa štićenjem reketa i došli na glas zbog svog opakog nasilništva. Kasnije su se razvili u prenosnike konoplje i kokainskog derivata cracka, pa se internacionalizirali. Skraćeno su ih zvali yardies, dvorištarcima.

Jedan je Jamajčanin stajao kraj zida na koji je bila prislonjena bejzbolska palica. Ruka mu je polako krenula prema njoj. Velečasni je Drake opazio pokret.

— Aleluja, brate, — rekao je tiho i raspalio ga. Samo jednom. Ali žestoko. Na baptističkim se koledžima uči mnogo toga, ali obraćenje nevaljalaca kratkim udarcem u zube svakako ne spada u nastavnu građu. Jamajčanin je prevrnuo oči i kliznuo na pod.

Taj je događaj poslužio kao znak. Četvorica od preostale šestorice dvorištaraca pošla su rukom za pojas ispod ljetne košulje.

— Mi makac. Stoj. Newson i Sinclair su pričekali da se gornji kat isprazni, dok na

njemu nisu ostale samo djevojke, pa tek onda ušli kroz prozore. Sad su bili na gornjem odmorištu i strojnim pištoljima pokrivali otvoreni prostor ispod sebe. Ruke su se sledile usred pokreta.

— Neće se usuditi pucati, — zarežao je Johnson. — Ne mogu vas sve pogoditi.

Favaro se prekobicnuo preko mramornoga poda i digao se iza Marcusa Johnsona. Kliznuo mu je lijevom rukom pod grlo i zabio mu cijev Colta u bubrege.

— Možda, — rekao je, — ali ti si prvi na redu. — Ruke u vis, gospodo, ako izvolite, — rekao je McCready.

Johnson je progutao slinu i kimnuo glavom. Šest je dvorištaraca diglo ruke. Zapovjedili su im da priđu zidu i naslone se na nj s visoko podignutim rukama. Dva su ih policijska narednika oslobodila oružja.

— Pretpostavljam, — dreknuo je Johnson, — da ćete i mene nazvati dvorištarcem. Ja sam građanin ovih otoka, uvaženi poduzetnik...

— Ne, — odgovorio je McCready razložno, — vi to niste. Nego ste trgovac kokainom. Tako ste i stekli imetak. Švercajući drogu za kartel Medellin. Otkako ste otišli s ovih otoka kao siromašni šiparac, većinu ste vremena proveli u Kolumbiji, ili u osnivanju lažnih kompanija u Evropi i Sjevernoj Americi radi pranja tako stečenog novca. A sad bih se, ako izvolite, rado upoznao s vašim kolumbijskim generalnim direktorom, senor Mendesom.

— Nikad čuo. Takav ni ne postoji, — rekao je Johnson. — To je senor Mendes, ili kako li se sad već zove. Johnson je i dalje šutio. McCready je podigao pogled i kimnuo

Newsonu i Sinclairu. Oni su već bili vidjeli fotografiju. Vojnici su se izgubili. Nekoliko trenutaka potom s kata su se začula dva kratka, brza rafala i niz ženskih krikova.

Na vrhu su se stuba pojavile tri djevojke latinskog izgleda i sjurile se dolje. McCready je zapovjedio dvojici redarstvenika da ih izvedu na travnjak i pričuvaju. Pojavili su se Sinclair i Newson, a pred sobom su gurali nekakvog čovjeka. Bio je tanak i žućkast, i ravne crne kose. Narednici su ga gurnuli niza stube, ali su sami ostali gore.

— Mogao bih vaše Jamajkance optužiti za mnoštvo zločina po ovdje važećim zakonima, — rekao je McCready Johnsonu, — ali sam zapravo već rezervirao devet mjesta na popodnevnom avionu za Nassau. i vjerujem da ćete otkriti kako će bahamska policija biti sva sretna da vas sve isprati na avion za Kingston. A u Kingstonu vas već očekuju. Pretražite kuću.

Preostali su mjesni policajci pretražili kuću. Otkrili su još dvije prostitutke skrivene pod krevetom, kao i još oružja i velike svote dolara, i, u Johnsonovoj spavaćoj sobi, nekoliko unci bijeloga praška.

— Pola milijuna dolara, — psiknuo je Johnson na McCreadyja. — Pustite me i vaši su.

McCready je velečasnom Drakeu predao torbu za spise.

— Podijelite u dobrotvorne svrhe, — rekao je. Drake je kimnuo glavom. Kokain spalite.

Jedan je policajac uzeo vrećice i izašao zapaliti vatru. — Idemo, — rekao je McCready. Tog popodneva u četiri sata kratkoletni je prijevoznik iz

Nassaua stajao na travnatoj pisti, vrteći propelerima. Dva su bahamska policijska narednika, koja su došla po njih, do njega dovela osmoricu dvorištaraca, sve u lisičinama. Marcus Johnson, s rukama okovanim iza leđa, stajao je i čekao na ukrcaj.

— Sad možete, kad vas Kingston ekstradira Miamiju, poslati poruku senoru Ochoi, ili senoru Escobaru, ili za koga li već radite, — rekao je McCready.

— Recite mu da je ideja o zaposijedanju Barclayja pomoću zamjenika bila briljantna. Imati svoju vlastitu obalnu stražu, carinu i policiju nove države, izdavati po vlastitom nahođenju diplomatske putnice, slati u Sjedinjene diplomatsku poštu, graditi ovdje posve slobodno i rafinerije i skladišta, nekažnjeno osnivati banke za pranje novca sve je to bilo silno domišljato. A bilo bi i profitabilno, sa svim kasinima za parajlije, i bordelima...

Ali ako mu to uspijete nekako poručiti, prenesite mu s moje strane, da to neće ići. Ne na ovim otocima.

Pet minuta kasnije sandučasto se je tijelo aviona kratkog doleta diglo u zrak, pa nagnulo krilo i krenulo prema obali Androsa. McCready je otišao do šestosjedne Cessne parkirane iza hangara.

U njoj su već bili narednici Newson i Sinclair, u stražnjem redu, a torbe su im s delikatesama bile pod nogama. Vraćali su se u Fort Bragg. Pred njima je sjedio Francisco Mendes, za kojeg se utvrdilo da mu je pravo kolumbijsko ime sasvim drugo. Zapešća su mu bila vezana za ogradu stolca. Nagnuo se kroz otvorena vrata i pljunuo na tlo.

— Ne možete me izručiti, — rekao je na jako dobrom engleskom. — Možete me samo uhititi i pričekati da Amerikanci zatraže izručenje, i to je sve.

— A to bi potrajalo mjesecima, — rekao je McCready — Dragi moj prijatelju, nitko tebe nije uhitio, samo si dobio izgon.

Okrenuo se Eddieu Favaru.

— Nadam se da ti neće biti teško prebaciti tog momka do Miamija, — rekao je. — Naravno, moglo bi se dogoditi da već pri slijetanju u njemu najednom prepoznaš nekoga koga traži policija MetroDade. Nakon toga sve ovisi o Ujaku Samu.

Rukovali su se pa je Cessna poletjela travnatom pistom, okrenula se, pa zastala i dala puni gas. Nekoliko trenutaka kasnije već je bila nad morem, u okretu prema sjeverozapadu, prema Floridi.

McCready se polako vratio do Jaguara u kojem ga je čekao Oscar. Bilo je vrijeme da se vrati u Državnu kuću, presvuče se i bijelu guvernersku odoru opet objesi u garderobu.

Kad su stigli, u uredu je sir Marsona Moberleyja bio glavni superintendant detektiva Hannah i razgovarao s Londonom. McCready je klisnuo na kat i vratio se u zgužvanom tropskom odijelu. Hannah je upravo hitao iz ureda i zvao Oscara i Jaguar.

* * *

Alan Mitchell je tog ponedjeljka radio do devet uveče, i onda

nazvao Sunshine, gdje je bilo tek četiri popodne. Hannah je žudno podigao slušalicu. Čitavo je popodne proveo u uredu, čekajući na taj poziv.

— To je zaista čudno, — rekao je stručnjak za balistiku. Jedno od najneobičnijih zrna što sam ih ikad pregledao, i sasvim sigurno još nikad nisam vidio takvo u slučaju umorstva.

— Što je to u njemu tako neobično? — upitao je Hannah. — Mislim, za početak olovo. Ono je jako staro. Najmanje

sedamdeset godina. Olovo takvog sastava ne proizvode od početka 1920-ih. Isto vrijedi i za barut. Na zrnu su ostali neki sitni tragovi. Taj je kemijski tip bio uveden 1912 a već početkom 1920-ih obustavljena je proizvodnja.

— Ali što je s pištoljem? — želio je znati Hannah. — U tome i jest stvar, — rekao je znanstvenik iz Londona. —

Pištolj odgovara ispaljenom streljivu. To zrno ima apsolutno nedvojbenu signaturu, kao otisak prsta. Jedinstvenu. On ima točno sedam žljebova, okrenutih nadesno, što znači da u revolverskoj cijevi

idu nalijevo. Nijedan drugi pištolj nije nikad ostavio tih sedam desnih brazdi. Neobično, zar ne?

— Prekrasno, — rekao je Hannah. — Taj je metak mogao biti ispaljen iz samo jednog pištolja? Sjajno. A sad, Alane, iz kojeg to pištolja?

— Pa mislim, iz Webleya 4.55, naravno. Ne postoji ništa ni slično tome.

Hannah nije bio stručnjak za pištolje. On ne bi, na prvi pogled, znao razlikovati Webleyja 4.55 od Colt 44 Magnuma. To jest, kad baš ne bi pogledao.

— Odlično, Alane. A sad mi reci što je to tako posebno u Webleyju 4.55?

— Starost, on je takav prokleti antikvitet. Prvi se put pojavio 1912 a proizvodnja je obustavljena oko 1920. To je revolver ekstremno duge cijevi, vrlo upadljiv. Nikad nije bio baš jako omiljen, zato što je super duga cijev stalno za nešto zapinjala. Ipak je bio vrlo točan, a zbog istog razloga. Bili su to službeni revolveri britanskih rovovskih časnika u Prvom svjetskom ratu. Jesi li ga kad vidio?

Hannah mu je zahvalio i spustio slušalicu. — O, da, — dahnuo je. — Vidio sam ga. Potrčao je kroz predvorje i ugledao onog čudnog čovjeka

Dillona iz Foreign Officea. — Možete nazvati, ako hoćete. Telefon vam je slobodan,

doviknuo mu je i ušao u Jaguar.

* * * Kad su ga uveli, Missy Coltrane je bila u svojim invalidskim

kolicima u dnevnoj sobi. Pozdravila ga je smiješkom dobrodošlice. — O, gospodine Hannah, kako mi je drago što vas opet vidim,

— rekla je. Želite li sjesti i jeste li za čaj? — Hvala vam, lady Coltrane, ali ću radije ostati stajati. Nažalost

vam moram postaviti neka pitanja. Jeste li ikad vidjeli pištolj marke Webley 4.55?

— Kako, pa sad, mislim da ne, — odgovorila je ona krotko. — Dopustite mi, milostiva gospođo, da u to posumnjam. Jer ga

čak i imate. Govorim o starom službenom pištolju vašeg pokojnog

supruga. Eno ga tamo u trofejnoj vitrini, i bojim se da ću ga morati i uzeti, kao vitalni dokaz.

Okrenuo se i pošao prema ostakljenom ormariću s trofejima. Sve je bilo tu i kolajne, i oznake činova, i pohvale, i znakovi s kape. No sve je sad bilo nanovo razmješteno. Iznad nekih su se od njih dale jedva razabrati mrlje od ulja, na podlozi gdje je prije visio jedan drugi trofej. Hannah se okrenuo.

— Gdje je nestao, lady Coltrane? — upitao je napetim glasom. — Dragi moj gospodine Hannah, ja baš nisam sigurna da znam

o čemu vi to govorite. Bila mu je mrska misao da bi mu mogla propasti istraga, no sad

je osjetio kako mu ona polako klizi između prstiju. Pištolj ili svjedok, trebao je jedno ili drugo. A kroz prozor se vidjelo kako more tamni u sve slabijem svjetlu. Znao je da tu negdje, u njegovu neupitnu zagrljaju, leži Webley 4.55. Mrlje od ulja nisu sudski dokaz.

— Bio je tu, lady Coltrane. U četvrtak, kad sam bio kod vas. Bio je tu u ormariću.

— Mislim, gospodine Hannah, sigurno ste se zabunili. Ja nikad nisam vidjela nikakav... Wembley.

— Webley, lady Coltrane. A na Wembleyju se igra nogomet. Osjećao je da ovu utakmicu gubi sa šest-nula. — Gospodine Hannah, za što vi mene zapravo sumnjičite? —

upitala je ona. — Ja vas ne sumnjičim, milostiva gospođo, ja to znam. Ja znam

što se dogodilo. Ali dokaz je druga priča. Prošlog utorka, nekako u ovo doba, Firestone je svojim golemim rukama uhvatio vas i vašu stolicu i stavio vas straga u vaš kombi, baš kao što je to učinio i u subotu, kad ste krenuli u kupovinu. Mislio sam da vi nikad ni ne izlazite iz kuće, ali ste to, uz njegovu pomoć, dakako, mogli.

On vas je povezao uličicom iza guvernerove rezidencije, položio vas na tlo, i vlastitim rukama otkinuo lokot s čeličnih vrata. Mislio sam da bi za otrgnuti taj lokot bio potreban Land Rover i lanac, ali to je, dakako, mogao učiniti i on. Trebao sam to shvatiti čim sam ga vidio. Ali mi je promaklo. Mea culpa.

Progurao vas je kroz otvorena vrata i ostavio. Vjerujem da vam je tada Webley bio u krilu. Možda je i bio antikan, ali ste ga godinama

stalno uljili i streljivo je još bilo u njemu. S kratkom cijevi nikad ne biste pogodili sir Moberleyja, čak ni da ste pucali s obje ruke. Ali je taj Webley imao vrlo dugu cijev, i bio je vrlo precizan.

A vi glede pištolja baš i niste bili sasvim neupućeni. Sami ste rekli da ste svog supruga upoznali u ratu. Bio je ranjen, i vi ste ga njegovali. Ali bilo je to u bolnici Maquisa, pokreta otpora u okupiranoj Francuskoj. On je bio u britanskom SOE-u*( Special Operations Executive Izvršna služba za specijalne operacije i Office of Strategic Services Ured za stratešku službu, dvije Savezničke špijunske organizacije. Op. pr.), a vi, vjerujem, u američkom OSS-u.

Prvi je hitac promašio i udario u zid. Drugi je obavio posao i zaglavio se u košarici s cvijećem punoj ilovače. Tu sam ga i našao. London ga je danas identificirao. Vrlo je upadljiv. Taj metak nije mogao ispaliti niti jedan pištolj osim Webleyja 4.55, kakav ste vi držali u toj vitrini.

— O Bože, siroti gospodine Hannah. Priča je prekrasna, no možete li je dokazati?

— Ne, lady Coltrane, ne mogu. Potreban mi je pištolj, ili svjedok. A kladio bih se da je u toj uličici vas i Firestonea vidjelo bar tucet ljudi, no nitko od njih neće nikad svjedočiti. Ne protiv Missy Coltrane. Ne na Sunshineu. Ali me tu ipak zbunjuje dvoje. Zašto? Zašto ubiti tog ne baš omiljenog guvernera. Jeste li željeli da ovamo dođe policija?

Ona se nasmiješila i odmahnula glavom. — Novinari, gospodine Hannah. Stalno nešto njuškaju, stalno

postavljaju pitanja, stalno istražuju pozadinu slučaja. Uvijek tako sumnjičavi prema svakom u politici.

— Da, naravno, novinska njuškala. — A druga zagonetka, gospodine Hannah? — Tko vas je upozorio, lady Coltrane? U utorak navečer vratili

ste taj pištolj u vitrinu. On je tu bio u četvrtak. Sad ga više nema. Tko vas je upozorio?

— Gospodine Hannah, kad se vratite, toplo mi pozdravite London. Nisam ga, znate, vidjela sve od Blitza. A sad nikad ni neću.

Desmond Hannah je rekao Oscaru da ga odveze natrag na Parliament Square. Oscara je otpustio kod policijske stanice Oscar će morati na vrijeme izglancati Jaguara, za novoga guvernera koji dolazi

sutra. Bilo je već vrijeme i da Whitehall reagira, pomislio je. Krenuo je preko trga prema hotelu.

— Večer, gospon Hannah. Okrenuo se. Bio je to potpuni neznanac, i sad se smiješio i

pozdravljao ga. — Ovaj... dobro veće. Pred hotelom su u prašini plesala dva momčuljka. Jednom je

oko vrata visio kasetofon. S njega je svirao kalipso. Hannah ga nije prepoznao. Bila je to Sloboda došla, sloboda ošla. Ali je zato prepoznao Žutu pticu ona je dopirala iz bara Quarter Dečka. Prisjetio se da u pet dana nije čuo ni limenu glazbu ni kalipso.

Vrata su anglikanske crkve bila otvorena velečasni je Quince puštao glas svojih malih orgulja. Svirao je Gaudeamus igitur. U trenutku kad se počeo uspinjati stubama hotela, shvatio je da je ulicama zavladao nekakav prpošni duh. Koji baš nije odgovarao njegovu raspoloženju. Morao je napisati vrlo ozbiljan izvještaj. Nakon što noćas kasno porazgovara s Londonom, ujutro će krenuti kući.

Više od toga i nije mogao učiniti. Mrzio je propale slučaje, ali je znao da će ovaj ostati u arhivi. U Nassau se može vratiti avionom koji će dovesti novoga guvernera, pa odletjeti u London.

Prošao je kroz bar na terasi i krenuo prema stubama, i tu je opet bio taj Dillon sjedio je na barskoj stolici i ljuljuškao pivo. Čudan tip, pomislio je uspinjući se stubama. Stalno se samo mota okolo i kao da nešto čeka. Ali nikad da nešto i učini.

U utorak ujutro de Havilland Devon je dozunzao iz Nassaua do Sunshinea i istovario novoga guvernera, sir Crispiana Rattrayja. Iz sjene hangara McCready je promatrao vremešnog diplomata, uškrobljenog u krem rublju i s pramenjem srebrne kose što su mu izlijetali ispod bijelog panamskog šešira, kako silazi iz zrakoplova ususret odboru za dobrodošlicu.

Poručnik Haverstock, koji se vratio iz svoje pomorske Odiseje, upoznao ga je s raznim gradskim odličnicima, pa tako i s doktorom Caractacusom Jonesom i njegovim nećakom, glavnim inspektorom Jonesom. Tu je bio i Oscar, s nanovo uglancanim Jaguarom, pa se poslije uvoda mala kavalkada odvezla prema Port Plaisanceu.

Sir Rattray će uskoro otkriti da će zapravo imati jako malo posla. Dva kandidata su, po svemu sudeći, povukla svoje kandidature i otišla na odmor. On će pozvati nove da se jave. Neće se javiti nitko za to će se pobrinuti velečasni Drake.

Budući da su siječanjski izbori odgođeni, britanski će se parlament ponovno sastati, i onda će vlada, pod pritiskom oporbe, priznati da bi referendum u ožujku bio sasvim primjeren. No sve je to još bilo u budućnosti.

* * *

Desmond Hannah se uspeo u prazni Devon da krene na put za

Nassau. S vrha je stuba još jednom zakružio pogledom. A onaj čudni tip Dillon je samo sjedio s putnom torbom i torbom za spise, kao da na nešto čeka. Hannah mu nije mahnuo. Kanio ga je spomenuti kad se vrati u London.

Deset minuta nakon što je otišao Devon, stigao je McCreadyjev aerotaksi iz Miamija. Prije nego što odleti za London, morat će vratiti prenosni telefon i zahvaliti se nekolicini prijatelja na Floridi, i za Božić će još stići kući. Provest će ga sam u svom stanu u Kensingtonu. i možda ode do Kluba specijalnih snaga da sa starim društvom popije koje piće.

Piper je uzletio i McCready je bacio zadnji pogled na sneni grad Port Plaisance, koji je na jutarnjem suncu već išao za svojim poslom. Vidio je kako kraj njega prolazi Spyglass Hill, i ružičasta vila na njegovu vrhu.

Epilog — Ja sam siguran da smo svi mi vrlo zahvalni, — rekao je

Timothy Edwards, — Denisu na zaista sjajnoj prezentaciji. Kako je već puno sati, ja bih predložio da kolege i ja o tom pitanju promozgamo između sebe, da vidimo ima li načina da se u ovom slučaju odstupi od politike Službe, pa ćemo vam ujutro priopćiti svoje mišljenje.

Denis Gaunt je morao vratiti dosje arhivaru. Kad se okrenuo, Sam McCready je već bio otišao. Naprosto je klisnuo skoro u istom trenutku kad je Edwards prestao govoriti. Gaunt ga je potražio i deset minuta kasnije našao u njegovu uredu.

McCready je bio samo u košulji, zgužvani mu je pamučni sako još bio prebačen preko stolice, i sad je prtljao po sobi. Na podu su stajale dvije kartonske kutije za vino.

— Što to radiš? — upitao je Gaunt. — Praznim sobu od svojih stvari i stvarčica. Imao je samo dvije fotografije, i držao ih je u ladici, a ne

upadljivo ustobočene na pisaćem stolu. Jedna je bila slika May, a druga njegova sina na dan promocije, kako se bojažljivo smiješi u crnom akademskom ruhu. McCready ih je stavio u kutiju.

— Ti si lud, — rekao je Gaunt. — Mislim da smo ih načeli. Ne Edwardsa, naravno, ali zato dva kontrolora. Vjerujem da bi mogli promijeniti mišljenje. Znamo da te obojica simpatiziraju, da bi voljeli da ostaneš.

McCready je dohvatio svoj optički gramofon i stavio ga u drugu kutiju. Ponekad je volio, zadubljen u misli, puštati tihu klasičnu glazbu. Ali je tih svaštarija jedva bilo dovoljno da se napune obje kutije. Na zidovima sasvim izvjesno nije bilo fotografija na kojima se rukuje s ovim ili onim slavnim čovjekom onih je nekoliko impresionističkih reprodukcija pripadalo Tvrtki. Uspravio se i pogledao dvije kutije.

— Ne baš puno, zapravo, za trideset godina, — promrmljao je. — Sam, za ime Boga, pa nije sve još gotovo. Još se mogu

predomisliti. McCready se okrenuo i uhvatio Gaunta za mišice. — Denis, ti si silan momak, i sjajno si obavio posao. Dao si

zaista sve od sebe. Zamolit ću šefa da ti preuzmeš odjel. Ali moraš naučiti na kojoj strani neba izlazi Sunce. Sad je gotovo, i presuda i osuda proslijeđeni su odozgo, već odavno učinio je to drugi čovjek u drugom uredu.

Denis Gaunt je sjeo u šefov naslonjač, i osjetio se bijedno. — Pa za kog je vraga sve to trebalo? Taj sastanak komisije?

— Baš za vraga je i trebalo, i to zato zato što mi je stalo do te kurčeve Službe i zato što su sve shvatili krivo. Zato što je svijet oko nas prokleto opasan, i zato što on ne postaje manje opasan, nego sve opasniji, i zato što će sigurnost te naše stare zemlje, koju slučajno ponešto volim, biti prepuštena tim kurčevim glavama, i zbog čega sam usran od straha. Znao sam da pred tom komisijom ne mogu promijeniti ništa, ali sam želio da se ti gadovi bar malo promeškolje. Oprosti, Denise, trebao sam ti reći. Hoćeš li mi, kad ti bude zgodno, prebaciti te kutije u stan?

— Još uvijek možeš prihvatiti neki od ponuđenih poslova. Čisto iz inata, — predložio mu je Gaunt.

— Denise, kao što reče pjesnik Jedan divlji, slatki sat veličanstvenog života vrijedi koliko i svijet bez imena. A da sjedim dolje u arhivi ili prevrćem račune, to bi za mene bio svijet bez imena. Imao sam svojih pet minuta, dao sam sve od sebe, i sad je gotovo. Ja sam gotov. Vani je, Denise, čitav sunčani svijet, i ja idem u nj, idem malo uživati.

Denis Gaunt se držao kao na sprovodu. — Opet će te vidjeti tu, — rekao je. — Ne, neće. — Šef će ti prirediti oproštajnu zabavu. — Samo bez toga. Ne podnosim jeftino gazirano vino. Napravi

mi u crijevima vraga i sotonu, i tako je Edwards fin prema meni. Ispratit ćeš me do glavnog izlaza?

Century House je čitavo selo, čitava mala župa. Niz hodnik pa do lifta, u vožnji do prizemlja, preko popločanog predvorja, kolege i tajnice, svi su mu dovikivali Bok, Sam... zdravo, Sam. Nisu rekli Zbogom, Sam, ali su to mislili. Nekoliko je tajnica zastalo, kao da mu zadnji put želi popraviti kravatu. On je kimao glavom, smiješio se, i koračao dalje.

Glavni je ulaz bio na kraju popločanog predvorja. Iza njega je bila ulica. McCready se upitao bi li otpremninom trebao kupiti kućicu na selu, uzgajati ruže i grašak, nedjeljom ujutro odlaziti u crkvu, postati stupom društva. No čime ispuniti dane?

Sad mu je bilo žao što se nikad nije bavio nikakvim hobijem koji bi ga zaokupio, poput kolega koji su uzgajali tropske ribice ili

skupljali marke ili išli gore-dolje po waleskim brdima. A što bi morao reći susjedima? Dobro jutro, ja sam Sam, radio sam u Foreign Officeu, sad sam u mirovini, i ne, ne smijem vam reći ni crnoga vraga što sam radio tamo. Stari vojnici smiju pisati memoare i dosađivati turistima u kakvom toplom baru. Ali to ne vrijedi i za one koji su život proveli na sjenovitim mjestima. Oni moraju ostati nijemi dovijeka.

Kroz predvorje je upravo prolazila gospođa Foy iz Putnih isprava, i visokim peticama tuckala o pločice, taj kip od žene, udovica od blizu četrdeset godina. Popriličan je broj stanovnika Century Housea okušao sreću sa Suzanne Foy, ali je nisu badava zvali Tvrđavom.

Putovi su im se presjekli. Ona je zastala i okrenula se. McCreadyju je čvor kravate nekako dospio u područje sredine prsa. Ona je ispružila ruku, zategla mu kravatu i kliznula čvor prema najvišem gumbu košulje. Gaunt je sve to gledao. Bio je premlad da bi se sjećao Jane Russell, pa stoga i nije napravio neizbježnu usporedbu.

— Sam, tebe bi netko trebao odvesti kući da pojedeš nešto krepko, — rekla je.

Denis Gaunt je gledao kako joj se bokovi njišu preko predvorja prema vratima lifta. Upitao se kako bi to izgledalo kad bi ti gospođa Foy dala nešto krepko. Ili obratno.

Sam McCready je otvorio staklena vrata što su vodila na ulicu. Unutra je zapuhnuo val vrućeg ljetnog zraka. Okrenuo se, posegnuo u unutrašnji džep pa izvukao kuvertu.

— Daj im to, Denise. Sutra ujutro. Baš to, napokon, i žele. Denis je uzeo kuvertu i blenuo. — Sve si je vrijeme imao, — rekao je. — Napisao si je još pred

nekoliko dana. O, lukavi stari gade. Ali je to već govorio zanjihanim vratima. McCready je skrenuo desno i polako se zaputio prema pola

milje dalekom Westminster Bridgeu, sa sakoom prebačenim preko ramena. Olabavio je kravatu i spustio je opet do trećeg dugmeta na košulji. Popodne je bilo vruće, jedno od onih od kojih se i sastojao veliki vrući val ljeta 1990. Rani se prigradski promet već počeo slijevati mimo njega prema Old Kent Roadu.

Kako bi danas bilo lijepo na moru, pomislio je, dok se Kanal ljuljuška bistar i plav na suncu. Možda bi ipak trebao kupiti kućicu u Devonu, s vlastitom brodicom u luci. Kamo bi čak mogao pozvati gospođu Foy. Na nešto krepko.

Pred njim se uzdigao Westminster Bridge. S druge su strane u modro nebo visile Houses of Parliament, čiju se slobodu i povremene ludosti trudio štititi, i u to utrošio trideset godina života. Nedavno očišćeni toranj Big Ben blistao je zlatom na suncu kraj trome Temze.

Na pola mosta, kraj štanda je stajao kolporter s hrpom primjeraka Evening Standarda. Do nogu mu je stajao plakat. Na njemu su bili ispisane riječi BUSH-GORBI KRAJ HLADNOGA RATA SLUŽBENO. McCready je zastao i kupio novine.

— Hvala, stari, — rekao je kolporter. Pokazao je na plakat. — Znači, sve gotovo, ha?

— Gotovo? — upitao je McCready. — Aha. Sve te međunarodne krize. Stvar prošlosti. — Lijepe li misli, — suglasio se McCready i nastavio šetnju. Četiri tjedna kasnije Saddam Hussein je zaposjeo Kuvajt. Sam

McCready je tu vijest doznao dok je pecao dvije milje od devonske obale. Razmislio je o njoj i zaključio da bi morao promijeniti meku.

Za Vas: BABACBABACBABACBABAC