GLOBALIZACIJA

(Priredio: Anđelko Milardović)

KAZALO

Uvod

Globalizacija, nacionalne države, regionalizacija, identitet

Anðelko Milardović, Aleksandar Vukić, Ðuro Njavro

I. METODOLOŠKI OKVIR

1.Globalizacija kao problem

Ronald Robertson

2. Definicija globalizacije, globalizacija kao povijesna preoblika

Martin Albrow

II. PROCES GLOBALIZACIJE U EKONOMIJI I POLITICI

1. Dvanaest tema nove ekonnomije

Deon Tapscott

2. Što činiti između svjetskog gospodarstva i individualizacije, gubitka suvereniteta nacionalne države?

Urlich Beck

3. Svjetska država,globalna država, demokracija i budućnost nacionalne države

Martin Albrow

4. Promjene u Europi i uloga procesa globalizacije

Tony Speybey

III.GLOBALIZACIJA, KULTURA, IDENTITET

1. Kultura i integracija nacionalnih društava

Nejl J.Smelser

2. Protiv moderniteta:protumodernizam i globalne perspektive

Frank J.Lechner

3. Globalni pokreti , kultura u složenom svijetu i relativizacija identiteta

Martin Albrow

Pogovor

Žarko Paić

Globalizacija ,nacionalne države, regionalizacija,identitet

Dr.sc. Anđelko Milardović / Dr.sc. Đuro Njavro / Aleksandar Vukić

1.Globalizacija

1.1.Pojam

Odnosi političke i svekolike moći na svršetku XX stoljeća rezultat su političke povijesti svijeta. Na kraju XX.

stoljeća omiljena je riječ globalizacija. Globalizacija dolazi od global , što,se odnosi na

sveukupnost,općenitost”.Globaln,znači okrugao,zaokružan ,sveukupan,”koji se odnosi na naš cijeli planet,dakle

planetarni svjetski” . Otuda globus, kugla ,dočim je globalizacija proces stvaranja svjetskog društva. Sociolog

Christopher Chase-Dunn , smatra da se termin , riječ globalizacija počela rabiti krajem osamdesetih godina 20.

stoljeća. ? Urlich Beck piše o osam tipova “globaliteta”. Prvi tip je gospodarsko zemljopisni, a odnosi se na

djelovanje transnacionalnih korporacija, međunarodne trgovine i kolanja financijskog kapitala; drugi je

informatičko tehnološki; treći tip globalizma očituje se u prepoznatljivim u univerzalnim vrijednostima kao

što su ljudska prava i demokracija. Četvrti se očituje u uspješnoj globalnoj kulturnoj industriji. Peti u

policentričnoj svjetskoj politici , u kojoj uz vlade djeluju i transnacionalni akteri; šesti je u globalnom

svjetskom osiromašenju; sedmi u globalnom razaranju i uništavanje čovjekove okolice; osmi ju

transkulturnom konflikt.(Usp.Urlich Beck:Was ist Globalisierung ? Frankfurt ,Suhrkamp,1998.,str.29.) (O

globalizaciji i globalizmu vidjeti:Politička misao br.1/1999. ,str. 3 –112.)

Globalizacija predstavlja svako djelovanje koje prelazi teritorijalne granice. Anton Ferenčić (Upravljanje

promjenama.Pripreme za 21. stoljeće,Zagreb,Izvori, 1997.) , globalizaciju je definirao “kao proces zbližavanja

pojedinaca,država,regija u integralni sustav ljudske zajednice” Zašto je globalizacija potrebna? Potrebna je da bi

se zajedničkim naporom i interakcijom svih ljudi prevladale teškoće kaotične prirode i kaotičnog ljudskog

društva.”(str.91.) Neki autori ,globalizaciju definiraju kao “rast globalne ,transkontinentalne

međupovezanosti”. Globalizacija je dakle, gospodarsko, socijalno, političko djelovanje koje prijelazi granice

nacionalnih država. Primjerice trgovina koja se odvija na svjetskom tržištu, transnacionalne korporacije,

migracije, transport, znanost, ideje ,masovna kultura, zagađivanja, informacijska i komunikacijska tehnologija

sve su to aspekti ili pojavni oblici procesa globalizacije. Godine 1996. u lipnju je u Montrealu je održan

svjetski kongres sociologa koji se bavio metodologijskim aspektima globalizacije.Christopher Chase-Dunn ,

Jeff rey Hart, George Modelski , Richard Tardanico i Majid Tehranian posebice su se bavili ovim temeljnim

pojmom.Prema Tehranianu globalizacija je proces koji je započeo prije 5.000 godina, koji je značenje i

ubrzanje, dobio 1991. raspadom Sovjetskog Saveza.Po njemu su elementi globalizacije transgranični procesi

kao što su “kapital,rad,managment, vijesti,image, informacije “. Institucionalni subjekti procesa globalizacije su

“transnacionalne korporacije”, “transnacionalne medijske organizacije”( CCN) ,međuvladine i nevladine

organizacije,alternativne vladine organizacije.(Podatci s Interneta). Modelski govori o “ekonomskoj

globalizaciji” ; “oblikovanju svjetskoga javnog mnijenja” ; “demokratizaciji “ (demokracija kao dominatni

globalni oblik vladavine) i “političkoj globalizaciji”. Christopher Chase-Dunn je govorio o pet različitih

dimenzija globalizacije : ekonomska globalizacija , politička globalizacija, ekološka globalizacija, kulturna i

globalizacija komunikacija. Jeffrey Hart sudionik svjetskog sociološkog kongresa u Montrealu 1996. o

globalizaciji istaknuo je glavne aspekte koncepta globalizacije: 1. globalna infrastruktura; 2. globalna

harmonizacija ili konvergencija , 3. nestanak klasičnih granica; 4.globalna difuzija ; 5. zemljopisna

disperizija” (Podatci Interneta ,5. sijčnja 1999.)

Pod ekonomskom globalizacijom (OECOGLOBAL) podrazumijevaju se svi gospodarski procesi koji prelaze

granice nacionalnh država kao što su kretanje kapitala, investicije, trgovina,djelatnost transnacionalnih

korporacija. Politička globalizacija ( POLIGLOBAL) predstavlja političke procese koji se odvijaju prijeko

granica nacionalne države a koji se odnose na vlade, i vladine, nevladine organizacije ,pokrete ,

stranke.Primjerice transnacionalne stranke. Komunikacije sve više postaju svjetske komunikacije zbog brzog

protoka informacija i vijesti. U tomu smislu se može govoriti o globalnoj komunikaciji (INFOGLOBAL).

Demografska globalizacija odnosi se na rast svjetskog pučanstva i na redovne ili ilegalne migracije

(DEMOGLOBAL). Zatim se u procesu globalizacije govori o novom svjetskom , globalnom jeziku. (

LINGUAGLOBAL). Razvoj tehnologije ide u pravcu globalnih tehnologija i globalne edukacije

(TECHNOGLOBAl), (EDUGLOBAL), različitih kultura i kulturnih institucija u odnosu na globalizaciju

(ETNOGLOBAL). Prostor na kojemu živi svjetsko stanovištvo, raspored, prirodna bogastva stvar su

zemljopisa svjetskog sustava (GEOGLOBAL). Povijest svijeta,temoporalizacija, dijakronija, sinhronija,

spadaju u povijest svjetskog sustava (HISTOGLOBAL) .Vrijednosti koje se odnose na umjetnost, literaturu,

glazbu, arhikteturu imaju svjetski i značaj (HOMIGLOBAL). U svijetu postoje različita vjerovanja,

dominantne svjetske religije (METAGLOBAL).Socijalni aspekti različitih odnosa u svijetu izražavaju se u

sukobima klasa,kasta,etničkih odnosa ( SOCIOGLOBAL). Zdravstvena zaštita, globalne provenijencije

postoji u obliku svjetskog sustava zdravstvene organizacije (VITAGLOBAL).

Njemački filozof Karl Jaspers u knjizi Duhovna situacija vremena piše o problemima koji su postali planetarni

. Jaspers : “Čini se da kao tehnički i gospodarski svi problemi postaju planetarni. Zemaljska kugla nije samo

postala preplitanjem svojih gospodarskih odnosa i mogućim jedinstvom tehničkog ovladavanja opstankom ; sve

je više ljudi vidi kao jedan zatvoreni prostor, u kojem se oni združuju kako bi razvijali svoju povijest.” (Karl

Jaspers, Duhovna situacija vremena, Zagreb, Matica hrvatska, 1998., str. 82.). Međutim radi se o nečemu

čemu se ne treba previše veseliti. Zapravo ne treba pretjerivati u veselju. Jasepers zapravo govori o grozi

nastaloj procesom izjednačavanja života na plantu .On kritizira proces nivelacije i pojednostavnjivanja

planeta. U tomu smislu:” “Pojednostavnjivanjem planeta otpočeo je proces niveliranja, što izaziva grozu. Ono

što danas postaje općim za sve, vazda je površno,ništavno i ravnodušno.Ljudi se trude oko tog niveliranja kao da

ono čovječanstvu donosi slogu.” ( Isti, str. 83.) Globalizacija kao nivelacija briše razlike kultura i identiteta.

Jaspers to slikovoto opisuje :” U tropskim plantažama i sjevernjačkim ribarskim selima gledaju se filmovi

svetskih velegradova.Posvuda je odjeća ista. Manire u ophođenju, jednaki plesovi,isti šport,iste natuknice

jezične kaše smiješane iz prosvjetiteljstva, anglosaksonskog pozitivizma i teološke tradicije,osvajaju kuglu

zemaljsku.”(isti, str. 82.)

Globalizacija podstiče ljudska prava i demokraciju. Demokracija postaje globalnim procesom. Govori se i o

globalnom civilnom društvu. I medijalizaciji svijeta. Stvaranju globalnih medija i pomoću elektronskih medija

pretvaranju svijeta u globalno selo. Globalna televizija,kao što je CNN, sve više oblikuje svjetsku javnost i

mobiliziraju je za određene ciljeve. Politika uz pomoć globalnih medija postaje svjetska politika.Pa se govori o

globalizaciji politike .A pitanje zašto se istodobno odvijaju tri različita procesa, dakle, globalizacija, stvaranje

nacionalnih država i regionalistički partikularizam rijetko se postavlja. Čini se kako se zapravo ne radi o

nekom novom procesu. Vjerojatno je riječ o procesu koji je vezan uz povijest volje za moći. Uz povijest

osvajanja i ovladavanja svijetom. Povijesti dominacije. Povijest uspostavljanja svjetske moći.

Rim,Bizant,karolinzi ,Sveto rimsko carsetvo njemačkoga naroda,zatim četiri stoljeća europskoga kolonijalizma

,od 16. do sredine 20 st. ,kad su Europljani proširili na sve dijelove zemaljske kugle, što je “dovelo do uspona

Zapadne kulture kao prve doista svjetske kulture. Otkrivanje i osvajanje novih svijetova sve su to bili oblici

globalizacije sa smjenom vodećih svjetskih sila. Naravno svi pokušaji globalizacije praćeni su znanjima,

umijćima ,otkrivanjem novih svijetova, radi njihova osvjanja, znanstvenim i tehničkim dostignućima novim

tehnologijama, i naposlijetku svršetkom dvadesetog stoljeća svijet je doista zhavljajući imformatičkim i

komunikacijskim globalnim tehnologijama postao globalnim selom.Neki teoretičari smatraju da je “zapadna

kultura postala prvom doista globalnom kulturom .U svijetu se danas uspostavljaju “tri globalne trijade”(

Sjeverna Amerika , Europa , istočna Azija). Pišući o središtima gospodarske aktivnosti Walerstein zapravo

govori o mijenjama globalne moći. Zadugo je Europa bila svekoliko pa i gospodarsko središte na jugu ili

Sredozemlju. Zatim je došlo do promjene uloga u korist Sjeverne Europe. Ostatak svijeta bila je perferija. Onda

je došlo do zamjene uloga . Centar se gospodarske i svekolike moći pomakao iz Europe u Sjevernu Ameriku. S

tendnecijom pomicanja prema Japanu i istočnoj Aziji.

Amerika je neprijeporno globalna sila. Tako nešto moguće je izčitati iz Clintonova Govora o stanju Unije , od

27. siječnja 1998. godine : “Dame i gospodno , naša je Unija jaka.” Clinton jakost Amerike izvodi iz “naše

vodeće uloge u svijetu”. Tu ulogu Amerika nastoji zadržati i u 21. stoljeću. Clinton dakle govori što sve treba

učiniti da bi se zadržala uloga Amerike kao globalne sile, “koja će svijet povesti prema novim visinama mira i

prosperiteta...Osnažimo našu zemlju za 21. stoljeće”. Temelj američke zajednice je u odogovornosti, a

“odgovornost je temelj snažne zemlje”. Iz perspektive prvog političara svijeta ,Amerika izgleda blještavije i

prosperitetnije u odnosu na politološko viđenje Amerike. Primjerice, nešto pesimističniju i kritičniju sliku

Amerike podastro je Zbigniew Brzezinski u knjizi Izvan kontrole. Globalna previranja uoči 21. stoljeća.

Naravno Brzezinski ne odriče vodeću ulogu ili ulogu “globalne sile bez premca”. Međutim ta pozicija nije

bez proturiječja. S jedne strane Amerika ima svjetsko vodstvo dok joj u posljednjem desetljeću “prijete da će

potkopati američku ulogu globalnog vođe”. Je li to vodstvo dakle stabilno? Najnoviji gospodarski,financijski i

politički događaji u svijetu s trendom stvaranja globalne zajednice ili mekluanovske globalne selendre,

pokazuju da je svijet na kraju XX stoljeća dosta šupalj, da voda curi iz različitih interesnih i političkih rupa, a

globalna sila ne može začepiti sve rupe, jer je totalna kontrola i ambicija novog Rima teško izvodiva. Ako

ni zbog čega onda zbog činjenice da se s globalizacijom i sienizacijom (CCN) svijeta odvija regionalizacija i

partikularizacija. I da se taj proces odvija istodobno . Pa u tom smislu jedva je moguća totalna kontrola ili

totalni leadership u svijetskoj politici. Nastranu što bi Amerika htjela, ali postoji nešto što se ne uklapa u

amerièki filmski scenarij, amerikanizacije života i predvodničke ambicije. Postoje interesi i drugih nacija u

međunarodnoj zajednici.. Ne postoje samo američki interesi. Ako se snaga Amerike crpi iz odgovornosti

(Clinton) , onda Amerika u vanjskoj politici treba demonstirati princip odgovornosti u međunarodnoj zajednici

. Amerika kao globalna sila,temelji se na “četiri elementa: globalnoj vojnoj moći, globalnom gospodarskom

utjecaju, globalnom kulturno -ideološkom utjecaju i (kao kumulativnoj posljedici prva tri) globalnom

političkom.” Premda Amerika nema konkurenta, ona je duboko zaglibila u “paradoks globalne moći”. Vojno

ona ima i još dugo će imati veliki globalni utjecaj. Gospodarski njezin utjecaj je upitan jer se javljaju nove

svjetske regije sa stvarnim gospodarskim potencijalom. Od svih globalnih moći najspornija je kulturno -

ideološka. Kad je riječ o Americi kao predvodnici svijeta, Zbigniew Brzezinski izrazio je dvadeset nedostataka

koji Ameriku dovodi u pitanje kao globalnu silu. Ti nedostaci su:” zaduženost, trgovinski deficit, niska stopa

štednje i ulaganja, industrijska nekonkurentnost, niske stope rasta produktivnosti, neodgvoarajuća zdravstvena

zaštita,loše srednjoškolsko obrazovanje, pogrešna društvena infrastruktura i propadanje gradova, gramzivi

imućni treći stalež, izrazita parazitska opsjednutost parničnjem, produbljivanje rasnih problema i siromaštva,

rašireni kriminal, masivno uživanje droge, usađivanje beznađa, širenje seksulanih sloboda, masovno širenje

moralne izopačnosti putem masovnih medija, slabljenje građanske svijesti, nastanak mogućeg rajedinjujućeg

multikulturalizma, kolaps političkog sustava, povećanje sveopćeg osjećaja duhovne praznine”.(Zbigniew

Brzinski, Izvan kontrole.Globalna previranja uoči 21. stoljeća, Zagreb, l994.,str.91-94.). Vrlo kritičke i slične

opservacije podastro je i Huntington u Sukobu civilizacija, skrenuši pozornost na civilizaciju s silaznom

tendencijom (je li to SAD) i rađanje novih konkurentskih civilizacija koje će gospodariti ukoliko budu znale

gospodariti i upravljati procesima u 21. stoljeću. Proces globalizacije nije nikakov put uspostavljanja svijeta u

kojem teku med i mlijeko. Ne idealizirajući globalizaciju, valja nam skrenuti pozornost na probleme

regionalne anarhije, kao što su:osiromašenje, masovna nezaposlenost, demografske eksplozije, nemogućnost

vladanja, anomija i raspad država kao što je slučaj s Sierra Leone ili Brazil (anomija u nekim djelovima države),

međunarodni kriminal ,kriminalizaciju i ma fijaizaciju društava i internacionalizacija kriminala, ratovi.

Anarhiji i visokoj turbulenciji sklone se ove regije svijeta. Neki dijelovi Latinske Amerike, Azije, Afrike, južno

od Sahare, ex Jugoslavija, neke zemlje Srednje i Istočne Europe. Srednja i Istočna Europa uvijek su bile polje

snažne turbulencije. U tom se prostoru , u odnosu na Zapadnu Europu, snažne tendencije održavanja koncepta

nacionalne države i suvereniteta. Taj je prostor duboko prožet idejom tradicionalnog westfalskog poretka

država. Opire se procesu globalizacije. Tek neke zemlje ispunjavaju uvjete ulaska u supranacionalne europske

intregracije.

2.Globalizacija

2.1. Ekonomija

Teorijski koncept globalizacije počeo se uobličavati u ekonomskoj znanosti kao odgovor na neomarksističke

teorije svijetskog sustava (Walerstein, 1974/1980), teorije ovisnog razvitka (Cardoso, 1973) i imperijalizma

(Amin, 1971), koje su za neuspjehe razvitka Trećega svijeta okrivljavali svjetski kapitalistički sustav. S druge

strane, koncepcija globalizacije utemeljena je u modernizacijskoj teoriji W.W. Rostowa i Talcotta Parsonsa u

čijem je temelju optimistično vjerovanje u mogućnost razvitka Trećega svijeta pod uvjetom da slijedi

modernizacijska iskustva Zapada. Budući da se teorije globalizacije i modernizacije često uzimaju kao

istoznačnice, potrebno je pažljivo razriješiti odnose među ovim veoma bliskim pojmovima.

Tako se u podtekstu teorije modernizacije razvija teza kako je modernizacija proces ujednačavanja svijeta

tradicionalnih zajednica u dodiru s racionaliziranom Zapadnom kulturnom, vojnom, političkom i gospodarskom

moći. Prema tim teorijama, put modernizacije ujedno je i put pozapadnjenja svijeta. Elite u zemljama Trećega

svijeta spremno su i nakon drugog svjetskog rata prihvaćale Zapadne modele razvoja, no osim u rijetkim

slučajevima, ovo nekritičko preuzimanje nije se pokazalo uspješnim. Kao odgovor na frustracije uvjetovane

neuspjehom prve modernizacije, u Trećem svijetu dolazi do okretanja tradicionalnim vrijednostima što se u

politici očituje kao agresivni ili fobični fundamentalizam.

S druge strane, u zemljama srednje i istočne Europe na djelu je trend re-modernizacije i re-racionalizacije

društva po uzoru na Zapadni model. Ove zemlje nakon sloma komunisitičkog sustava pokušavaju kroz proces

tranzicije postati slične zapadnoeuropskim društvima, što je proklamirani preduvjet za konačno ujedinjenje

(globaliziranje) europskog kontinenta. No kako je ovaj proces preobrazbe naišao na teškoće slične onima u

zemljama Trećega svijeta - poput osiromašenja širokih slojeva društva, korumpiranosti političkih elita i sloma

socijalne države - iznova se postavilo pitanje o primjenjivosti Zapadnog modela razvoja na zemlje u razvitku,

ovoga puta Srednje i Istočne Europe. Problem Srednje i Istočne Europe, kako to primječuje Dragojević (1998:

74-75), ogleda se u činjenici da se u njihovom slučaju radi o već trećem pokušaju tranzicijske modernizacije.

Prva modernizacija doga|đala se od sredine 19. stoljeća i bila je nasilno prekinuta 40-ih godina ovoga stoljeća

velikim razaranjima u drugom svijetskom ratu i drugom industrijsko - kolektivističkom modernizacijom nakon

njega.

Prve dvije modernizacije bile su “iskrivljene” samom činjenicom prostorne udaljenosti od središta anglo-

atlantskih kapitalističkih gospodarstava - u 19. stoljeću Londona, a u 20. New Yorka. U to doba razmjerno

slabih komunikacija i sporog kolanja informacija prostor je bio taj koji je određivao povijesno vrijeme u kojemu

su različita društva postojala. Prema Braudelu (1992), uvijek je postojalo samo jedno središte. Oko središta je

postojao roj relativno razvijenih suparnika, od kojih je svaki čekao svoju priliku da preuzme primat, a udaljena

od središta prostirala se široka periferija - zemaljski pakao u kojemu je život bio bijedan i kratak.

Današnja komunikacijska i informacijska povezanost uklonila je važnost prostora, te danas svjedočimo pojavi

zgušnjavanja vremena i prostora što je pretpostavka globalizacijskog procesa. Globalizacijski proces, premda

favorizira moćne proizvo|đače informacija i simboličkog znanja, mnogo je više reverzibilan od procesa

modernizacije, pa stoga može predstavljati šansu za tranzicijske zemlje. Šansa za tranzicijske zemlje izvire iz

same naravi globalnog gospodarstva koju poznati američki ekonomist Thurow (1997 ) definira kao stvaralačko-

razarajuću silu koja faktore proizvodnje - prirodne resurse, kapital, tehnologiju i rad - kao i dobra i usluge

pokreće i razmiješta po zemaljskoj kugli. Kapitalisti zarađuju prebacujući kapital i tehnologiju s mjesta gdje su

jeftiniji na mjesta gdje se može ostvariti veći profit i prebacujući proizvodnju dobara s mjesta gdje je skupa

onamo gdje je jeftina.

Jednostavno rečeno, globalizacijski procesi u gospodarstvu razlikuju se od klasičnih modernizacijskih procesa.

Visoka tehnologija ne nalazi se više samo u središtu, već se koristi ondje gdje zarađuje najviše novca. Rad se na

sličan način kreće prema mjestima gdje su nadnice najviše. U tom procesu cijene, rente, nadnice, kamate i

dividende postaju ujendačenije. Nadnice rastu u zemljama s niskim nadnicama i padaju u zemljama s visokim

nadnicama - proces koji ekonomisti poznaju kao “ujednačavanje faktora”. (Thurow, 1997).Stoga se čini da bi

upravo nerazvijene zemlje i zemlje u razvoju trebale, dugoročno gledano, imati više koristi od globalizacije

gospodarstva negoli bogate zemlje. Da je tomu tako svjedoče brojni politički potezi i odluke Europske zajednice

koji pokazuju da se ona iznutra integrira, a prema van zatvara. Pritiješnjena s jedne strane ujednačavajućim

trendovima globalizacije u gospodarskoj sferi i s druge strane globalizacijom, odnosno amerikanizacijom

kulture, Europska zajendica sve je manje ekonomska, a sve više politička. Ona strukturira prostor srednje i

istočne Europe postavljajući političke zahtjeve kako bi troškove treće modernizacije srednje Europe prebacila na

račun tranzicijskih zemalja. Strah od nekontroliranih migracija iz isto~ne Europe i sjeverne Afrike, u uvjetima

rastuće nezaposlenosti i ksenofobije, čini se polako, ali nezadrživo pretvara Europsku uniju u ono što je veliki

francuski povijesničar Fernand Braudel nazvao gospodarstvo - svijet za sebe. Umjesto da i u svom dugoročnom

interesu otvori svoje tržište poljoprivrednim i industrijskim proizvodima iz zemalja srednje i istočne Europe i

tako potakne stvaranje zajedničkog tržišta i “Velikog europskog doma”, ona, čuvajući interese svoga radništva i

seljaštva, propušta povijesnu priliku da postane pobjednik u svjetskoj gospodarskoj utakmici. (Thurow,

1993)Kao najveće tržište na svijetu, Europska zajednica može pisati pravila gospodarske igre što će ih morati

prihvatiti i njezin najveći gospodarski suparnik, SAD. (Takva pravila već su i nametnuta zemljama koje se žele

pojaviti na europskom tržištu, primjerice standard ISO 9000) No ta pravila moraju biti potaknuta imanentnim

gospodarskim razlozima, a ne zahtjevima politike za socijalnim mirom i integracijom u okvirima Europske

zajednice. Ako Europska zajednica ne postane najotvorenije društvo i povlašteno tržište za zemlje srednje i

istočne Europe, morat će se, poput Rimskoga Carstva ograditi limesom i osuditi sebe na neugodni položaj

opsjednutog grada. Želi li ostati liberalna i multikulturalna, Europska zajednica i njezini građani moraju

podnijeti određene žrtve. Ta žrtva proizlazi iz unutarnje logike globalnog tržišnog gospodarstva koja ujednačava

nadnice i profite. Ono što Europska zajednica može učiniti ako želi stvoriti Veliku europsku kuću naroda veoma

je jednostavno - otvoriti i liberalizirati svoje tržište kapitala i rada i dopustiti “prirodnim tržišnim zakonima” da

ujednače nadnice u srednjoj, istočnoj i zapadnoj Europi. Alternativa tomu je rast nezaposlenosti i jačanje uloge

Države blagostanja i javne potrošnje. No izgleda da Europska zajednica nije na to spremna. Francuska, četvrto

po veličini tržište u svijetu, kao najveću uvoznu stavku iz zemalja Trećega svijeta prikazuje uvoz banana.

Francuski ministar kulture zahtijeva da se tržište najveće američke izvozne industrije - filma - zatvori na razini

od 40%. (Thurow, 1997) Kada političke odluke određuju ekonomsku politiku, odmazda stiže brzo u vidu

odljeva kapitala. Tako je, primjerice, kompanija Asea Brown Bovery otkrila jednako kvalitetnu radnu snagu u

istočnoj Europi koja je spremna raditi za 2,58 dolara po satu, dok u Njemačkoj cijena radnog sata iznosi 30,33

dolara. Ta je kompanija zatvorila tisuće radnih mjesta u zapadnoj Europi, ali je pritom otvorila 21.150 radnih

mjesta u istočnoj Europi. Mercedes Benz je zorno prikazao {to je to globalna ekonomija i bez ikakvog

domoljublja otvorio tvornice u Alabami. (Thurow, 1997)

Protivno prirodi kapitalizma bilo bi da ne iskoristi konjukture i ostvari profit što u konačnici vodi

“ujednačavanju cijena faktora.” Za globalno gospodarstvo, kao i za nacionalno, vrijedi pravilo da niske nadnice

moraju rasti a visoke padati, dok se kapital seli kroz “globalno selo” u potrazi za profitom u procesu

stvaralačkog razaranja. (Schumpeter, 1960)

Čini se da navedene činjenice potvr|uju tezu o nastajanju globalnog tržišnog poretka uz istodobno slamanje

polutržišnog hijerarhijskog poretka temeljenog i na vojnoj moći. No pritom treba imati na umu da slobodno

tržište nikada nije, čak ni na razini nacionalne ekonomije, razvilo sve svoje stvaralačko - modernizacijske

pretpostavke. Oduvijek je bilo, možda s pravom, ograničavano carinama, samovoljnim političkim odlukama i

strategijskim interesima vladajućih elita. Takve mjere bile su oduvijek u suprotnosti s proklamiranim načelima

kapitalističkih društava - načelima slobodnog protoka rada, roba i kapitala. S tog se motrišta i stvaranje

Europske zajednice može promatrati kao još jedan sveobuhvatni pokušaj “krojenja” od ljudske volje neovisnih,

ali ujednačavajućih načela tržišne ekonomije.

3.Globalizacija

3.1.Globalizam -nacionalne države

Narodi koji su u povijesti imali sreću prije konstituirati nacionalnu državu, a to su uvelike domaninatni

narodi,posebice krajem XX stoljeća mogli su nametnuti proces globalizacije i napuštanja klasičnog koncepta

nacionalnih država. Nasuprot velikim dominantnim narodima, mali , narodi u jeku procesa globalizacije, ti

narodi srednje i jugositočne Europe, (“zone turbulencije”), uspostavljaju svoje nacionalne države. Veliki ,koji su

davno vestfalskim svjetskim poretkom uspostavili nacionalne države, uslijed globalizacije ili djelovanja

prijeko granica nacionalnih država, smatraju nacionalnu državu istrošenim političkim entitetom, dok mali

narodi koji su tek krajejm XX stoljeća uspostavili nacionalne države kasne bar četiri stotine godina, vide u

nacionalnoj državi okvir zaštite svoje slobode i suvereniteta. U finoj igri napuštanja i uspostavljanja koncepta

nacionalnih država, tj- sudaru globalizacijskih procesa s partikularizacijskim odvija se sukob malih i velikih

naroda.To je u biti permanenti sukob u svijetskoj povijesti. Na jednom smo mjestu spomenuli vestfalski

svjetski poredak iz 1648. godine. Taj je poredak , kao poredak realističkog koncepta politike utemljen na

političkoj moći i njezinom maksimiranju, suvereno dominirao nekoliko stoljeća. A zapravo se radi o svjetskom

poretku nacionalnih država, koji je počivao na četiri počela: teritorijalnosti (države imaju fiksne granice,

pravni poredak), suverenitet, autonomiju i legalitet” (usp. Anthony Mc Grew. The Transformation of

Democracy. Globalization and Teritorial Democracy, Cambridge ,Polity Press,1997.) Upravo su se unutar tog

poretka oblikovali odnosi moći koji su na kraju XX stoljeća uvjetovali proces globalizacije, napuštanja

koncepta nacionalnih država i kasnog stvaranja nacionalnih država u srednojoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi,

koje bi sačuvale suverenitet ,i koje se načelno odupiru procesu globalizacije, kao liberalističkoj varijanti

neokonolijalizma i neoimperijalizma. Reklo bi se takova procesa čiji akteri ne idu u osvajanje i pokoravanje

svijeta velikim križarskim pohodima ili bojnama, naružani do zuba, poput nekakovih konkviskadora. Ne, ne

radi se o takovom osvajanju svijeta, već osvajanju bez ispaljenog metka . Pomoću novca, informatičke

tehnologije, znanja, trgovine. Jer je globalizacija u fenomenološkom smislu samo novi pojavni oblik

hegemonije velesila, koji zahtijevaju uklapanje,ili brisanje onih koji stoje na putu uspostavljanja

nemilitaristièke svjetske hegemonije. U pravilu tek nastale male nacionalne države, kao neplanirani politički

prozvodi političke povijesti s kraja XX stoljeća pojavljuju se kao trouble makeri ili realne zapreke

uspostavljanja nove svjetske, mundijalne moći. Ideologija slobode instrumnet je osvajanja svijeta, odnosno

uspostavljanja globalne političke moći. Globalizacija kao postmoderni proces sofisticirana je varijanta

neohegemonizma. Međutim nema mjesta jednoznačju.

U odnosu spram globalizacije, globalizam je u kontekstu vanjske politike izraz kojega koriste ”hegemonijske

države”. Zatim ideologijski izraz za “nacionalistički univerzalizam” i termin za rašèlambu “globalnih

problema” (The Dictionary of World Politics, New York, 1992., str.112, 113.). Globalizam je i jedna od teorija

međunarodnih odnosa.Urlich Beck globalizam određuje i kao “ideologiju svjetskog tržišta “ ili “ideologiju

neoliberalizma”.(Urlich Beck:Was ist Globalisierung ?Frankfurt, Suhrkamp,1998. str.26.).Ukoliko se

globalizam prihvati kao neoliberalizam njegov interes buši i demontira strukture nacionalnih država. Njegov

analitički okvir su klase, države, društva i nedržavni čimbenici kao dio svjetskog kapitalistikog sustava.

Međunarodni odnosi promatraju se iz povijesne perspektive “razvoja svjetskog kapitalizma”.U središtu

promatranja je “uzrok dominacije društva nad društvom”.Gospodarski čimbenici su najvažniji. Za razliku od

globalizma , realizam kao doktrina, najbliža je modelu vestfalskog poretka država .

U odnosu na realistički model svjetske politike oni danas govore o globalnim trendovima ili globalizaciji .

Prije osvrta na njihova razmišljanja potrebito je pokazati kakav je odnos realizma i globalizma u svjetskoj

politici i općenito u međunarodnim odnosima. Iz usporedbe tih modela politike lakše će se razumijeti ,kako i

zašto se međunarodna zajednica ponašala onako kako se ponašala spram sukoba na prostoru bivše Jugoslavije,

posebice novonastalih zemalja. Od kojih premisa polazi, realizam u međunarodnim odnosima? Države su jedini

čimbenici međunarodnih odnosa, dok se drugi pojavljuju više kao posrednici. Države se ponašaju kao subjekti

moći koje slijede svoje ciljeve i prema ciljevima biraju najučinkovitija sredstva njihove realizacije. U takovoj

situaciji primijenjuje se model igre s nultim rezultatom., tj. “dobitak jednoga sudionika u međunarodnom

sustavu ide na teret jednog ili više suigrača”. Modus igre je konflikt, a sila kao medij zastrašivanja ili primjena

kao način rješavanja konflikta. Učinak u međunarodnoj zajednici temelji se isključivo na moći i sposobnosti

nacionalne države. S druge strane realističkim premisama politike suprostavlja se globalistièko stajalište, koje

polazi od teze da države nisu isključivi sudionici međunarodnih odnosa, jer se u tom prostoru pojavljuju različiti

transnacionalni i multinacionalni gospodarski, tehnološki ili drugi čimbenici. U takovom modelu politika se

pojavljuje kao djelovanje političkih subjekata koji prelaze nacionalne granice. Ovdje se primjenjuje model igre

s nenultim učinkom uz počela suradnje. Glede suradnje :”Svi bitni učinci igre dobivaju oblik diobe nagrade

među sudionicima suradnje”. U globalističkom modelu zagovara se metropolski pluralizam sudionika koji

imaju

transnacionalna obilježja, a s gospodarskog aspekta rast u međuzavisnom svjetskom gospodarstvu. Nacionalna

država postaje “anakronizam”. Kao ekonomska dogma ili doktrina globalizma pojavljuje se liberalizam.

Unatoč globalističkom trendu zbiva se nešto što taj trend ipak dovodi u pitanje, a budući ga dovodi u pitanje,

njegovi protagonisti imaju odgovore na one koji ga dovode u pitanje. O čemu je riječ? Globalistièkom trendu

ne idu na ruku nacionalne ili čiste homogenizirane države skeptične spram transnacionalnih subjekata i

čimbenika političkoga djelovanja. Iz toga razloga, globalisti su po definiciji a priori protivnici nacionalnih

država i prava naroda na samodoređenje. U doktrini realizma (nacionalna) država čimbenik je vanjske

plolitike, čiji je cilj moći, maksimiranje i obrana nacionalnih interesa u vanjskoj politici, a najvažnije pitanje je

nacionalna sigurnost. Za razliku od globalizma i realizma, pluralizam u vanjskoj politici i međunarodnim

odnosima uz države kao čimbenike ,ubacije i nedržavne čimbenike. Država poprima transnacionalna obilježja,

dok izrada vanjske politike podrazumijeva različite mogućnosti: konflikt, kaoliciju,kompromis (K -K - K). Kao

u slučaju globalizma socio gospodarska pitanja i blagostanje daleko su važniji od nacionalne sigurnosti (

Usp.Paul.R.Viotti,Mark V.Kauppi, International Relations Theory. Realism, Pluralism, Globalism. Macmillan,

New York, 1993., str. 10.). Posvema je jasno da je proces globalizacije daleko složeniji od globalizma kao jedne

političke doktrine u međunarodnim odnosima. Proces globalizacije vodi prema stvaranju svjetskog sustava i

svjetske globalne vlade.Pokušaju stvaranja organizacija na “transnacionalnoj i interkontinentalnoj skali.” O

globalizaciji postoje raznorodne teorijske raspre i razlike. U politološkoj literaturi moguće je pronaći dvije

intelektualne razdijelnice. Postoje mono kauzalna i multi kauzalna tumačenja. Monokauzalno tumačenje ima

dimenziju povijesnog kontinuiteta i povijesne transformacije.Prema tim tumačenjima ,globalizacija je proizvod

gospodarskih, političkih ili tehnoloških promjena. Multi kauzalno tumačenje (sekeptici) polazi od političkih i

ekoloških ograničenja globalizacije, dok transformacionisti globalizaciju promatraju kao

proizvod”kombinacije gospodarskih,tehnoloških i političkih promjena.”(Anthony Mc Grew,nav.dj.str.10).

Transformacionisti su struja unutar promišljanja globalizacije koja postavlja pitanje promjene, radikalnog

prekida s prošlošću, “transformiranja ili restruktiuriranja globalne političke ekonomije”, dok se skeptici

predstavljaju kao alternativci “predstavljanja povijesnog kontinuiteta”. Proces globalizacije zapravo je

“postvestfalski poredak koji nema neko državno-središte”. (Anthony Mc Grew, nav. dj. str. 11.). Prema tomu

globalizacija predstavlja demontažu “vesftalskog hrama” nacionalnih država” ili vestfalskog svjetskog poretka.

U tom smislu postwstphalski poredak predstavlja demontažu počela teritorijalnosti, suvereniteta, autonomije,

legaliteta, dakle onih počela na kojima je počivao stari vestfalski svjetski poredak. Proces globalizacije

relativizira stara počela , razgradjući stroge kategorije, ili građevne blokove nacionalnih država, kao što su

teritorijalnost i suverenitet, sve do pokušaja rušenja usko denifinirane nacionalne države, koja je prema

američkom sociologu Danielu Bellu postala “za male probleme pre velika, a za velike probleme premala”.

Globalizacija označuje procese u kojima se nacionalne države i njihovi suvereniteti podvrgavaju

“transnacionalnim akterima, prilikama moći, orijentacijama, identietima i mrežama..”(Urlich Beck, nav. dj.

str.29.) Transnacionalnost se iskazuje u transnacionalnim organizacijama, (svjetska banka), pojavama i

problemima (promjena klime, droga , entički konflikti,) događajima (svjetsko nogometno prvenstvo),

transnacionalnim zajednicama (migracije),i transnacionalnim strukturama (različite specijalizirane svjetske

institucije (Usp.Urlich Beck, nav.dj.str.71.) Globalizacija uvelike relativizira tradicionalni pojam suvereniteta.

Takova relativizacija izvodi se iz novog shvaćanja teritorijalnosti i prijekograničnoga djelovanja i

međudržavnih ili supranacionalnih integracija. Bez obzira kakova je percepcija globalizacije nemoguće je još

jednom ne skrenuti pozornost na neke procese i trendove koji se odvijaju usporedo s globalizacijom. Uzmimo

kao primjere Zapadnu Europu, neke svjetske regije i SAD. Primjerice u Zapadnoj Europi odvijaju se procesi

integracije i globalizacije, a prate ih procesi regionalizma ili etno nacionalizma, tj. partikularizma. Ili kako bi

rekao njemački filozof Herman Lübbe, “regionalizma s povratkom na folklor”. Integracije,globalizacija, i

regionalizam: svatko na svoj način obračunava s tradicionalnim pojmom suvereniteta.

Teoretičari pišu o globalizaciji i denacionalizaciji.(Michael Zürn :Regieren jenseits des Nationalstaates

,Frankfurt ,Suhrkamp ,1998.) Globalizacija je u sferi države dekonstrukcija tradicionalno shvaćane

(nacionalne ) države. Tradicionalno shvaćena država je država s teritorijem i nacionalnim suverenitetom.

Država u procesu globalizacije ili denacionalizacije gubi neke atribute suverenosti. Dio svojega suvereniteta

prenaša na neke druge političke entitete. Promotri li se proces globalizacije u kontekstu stvaranja Europske

unije članice unije gube dio svojega suverenita. Proces globalizacije u smislu dekonstrukcije tradicionalnog

shvaćenog pojma države i nacionalnog suvereniteta mogao bi se širiti i dalje ,širenjem Unije na Istok.

Širenjem Unije na Istok dolazi do proste činjenice rastakanja tek stvorenih nacionalnih država u srednjoj i

Istočnoj Europe. Novananstale nacionalne države u Srednjoj i Istočnoj Europi tek su počele uživati teško

stečenu nacionalnu suverenost a već je nalaze pred mogućnošću njezina rastakanja. One dakle stoje pred

dvojbom: a) ulaska u Europsku uniju ; b) odustajanja od ulaska. Kako u tomu slučaju izgledaju scenariji

prihvaćanja i odbijanja globalizacije ? Scenarij prihvaćanja globalizacije u smislu pristupa europskim i širim i

integracijama zapravo znači denacionalizaciju i prijenos dijela suvereniteta na neka nova zajednička

supranacionmalna tijela ; b) odustajanje od integracija znači očuvanje koncepta nacionalne ,ali zatvorene

nacionalne trgovačke . Prihvaćanje i odbijanje podrazumijeva ispinjavanje određenih standarda, političke moći

i volje da se u slučaju odbijanja odupre nečemu čemu se teško mali ili male države mogu oduprijeti. Pitanje je

kolika je cijena integracije , denacionalizacije a kolika je cijena u odbnijanju denacionalizacije /globalizacije,

dekonstrukcije nacionalne države. Jednostavna je činjenica da i unutar velikoga svijeta i kod znatno većih

naroda i država postoji otpori zamkama globalizacije i njezinoj sladunjavoj zavodničkoj vodici kojom glavni

moćnici ovoga svijeta nastoje škropiti glave svima posebice tvrodokronima i skepticima ne bi li ih razuvjerili

da je globalizacija zapravo nezaustavljiv proces, a da je nacionalna država nešto anakrono što treba smjestiti u

muzej političke povijesti. Zagovornici procesa globalizacije idu najprije s doktrinom dekonstrukcije

nacionalnih država, zatim dekonstrukcije instutucije Ujedinjenih naroda. Slijed je u metodičkom smislu

logičan. Ponajprije treba destruirati nacionalne države ,jer se nacionalne države pojavljuju kao članice UN da bi

na drugoj razini bila destruirana institucija UN. Već kad kad se na drugoj razini pokuša demontirati

svjetska institucija reprezntacije nacionalnih država , put prema nametanju jedne svjetske države, u ovom

slučaju SAD , kao svjetskog policijaca , može biti otvoren. Nije nevažno spomenuti da se Amerika upravo tako

ponaša a da njezin predsjednik naglas pokušava ignorirati ulogu UN koju ta institucija ima u svijetu. UN su

Americi kao subjektu procesa globalizacije ili dencionalizacije glavna prepreka koju američka politika na

različite načine u praktičnim slučajevima nastoji izdriblati ne vodeći računa o raspoloženju i političkim

interesima članica UN kao nacionalnih država. Prema nekim tumačenjima rat na Kosovu nije bio izravno

uperen protiv Miloševića, niti je toliko bio za rješavanje političkog usuda Albanaca na Kosovu , već je on

kako tvrde neki izvori bio posredno rat protiv Europe i UN. Protiv Europe jer se vidjelo da je Europska unija

toliko zavisna od globalne sile da zapravo prst ta ujedinjena Europa ne može pomaknuti bez američke globane

incijacije. S druge strane on je Europljanima u ratu protiv razjarene srpske ratne mašinerije i etničko

/četničko čistačkih apetita stvorio iliziju negadašnjeg globalnog imperijalnog sjaja. Američki globalizam za

trenutak je aktivirao potisnutu svijest o negdašnjim slavnim imperijalnim danima, kad je Europa , a ne

Amerika bila globalnom silom. S druge pak strane je svjetski policijac u savezu s zavisnom Europom htio

radikalno obračunati s Miloševićem i njegovim režimom onda je to svjetski policajac mogao učiniti .Ali nije

učinio.Stvar je doveo do pola kao što je to učinio u Bosni s Daytonom, kao što je to htio učiniti s Planom Z4

uz asistenciju američkog veleposlanika i srpskih pobunjenika u Hrvatskoj ,da bi mogao nastaviti prozirnu igru

u kojoj će svjetski policajac opravdavati svoju ulogu. Stvaranje svjetske države i svjetskog policijaca krajnji

je cilj procesa globalizacije . Oni koji se budu opirali bit će zbrisani ili će biti proglašeni protivnicima nove

ideje napretka, protumodernima, konzervativcima, natražnjacima, iza koje se nove ideje valja opasna nova

hememonija jedne svjetske države u nastajanju. Naravno s mogućnošću stropoštavanja u trapulu novog sada

još opasnijega totalitarizma , da bi se još jednom pokazala i dokazalo kao se s liberalizmom počinje a kako se

završava u totalitarizmu. U ovom slučaju u mogućem totalitarizmu jedne svjetske države.

4.Globalizacija

4.1.Kultura -identitet

Neki autori smatraju da su Europljani rodonačelnici “prve svjetske globalne kulture”.Oni su stvaranjem

svjetskog kolonijalnog i imperijalnog i supranacionalnog sustava stvorili i utemeljili “europske institucije” u u

sredinima i kulturma koje bitno nisu bile niti zapadnene niti europske. Zapadna je kultura “prva globalna

kultura”.Danas se na globalizaciju u nezapadnim zemljama gleda kao na vesternizaciju, pozapadnjenje i

odustajanje ili odriceanje od vlastita ideniteta.Muslimani na globalizaciju gledaju kao na proces koji prijeti

njihovu idenitetu. Huntington u tom smislu govori o mogućnosti sukoba civilizacija.Sukoba kultura. Političke

povijesti koja pokazuje bilancu drugog tisuæljeća. Bilancu , zapravo međusobno isključive slike i svekolike

procese. Svijet, a posebice Zapadna, srednja i istočna Europa istodobno su u procesu globalizacije,dakle

slabljenja uloge nacionalnih država, rađanja i jačanja nacionalnih država, i regionalističkih partikularizama.

Globalizacija kulture mogla bi se odrediti kao proces “ konvergencije kulturnih simbola i životnih oblika”.I

kao pokušaj redukcije kulturnog pluralizma i nametanja pojedinostavljenih kulturnih perspektiva. Na

primjeru Sjedinjenih Američkih Država.

Kulturna moć Amerike u međunarodnoj zajednici nije zanemariva, ali je amerikanizacija svakodnevne

kulture života zapravo pojednostavljivanje, simplifikacija kulture, a u nekim segmentima masovne kulture

omalovažavanje duha. spomenutog broja godina, koji broj ipak predstavlja mladost u kulturnoj povijesti

svijeta. Prema tomu, što američki kulturni duh ima ponuditi svijetu, a da to nije na različite načine

uzeo,kupio,oteo od Svijeta. Prije svega od Europe, a onda od drugih kultura i civilizacija. Da bi sve to u

recikliranom obliku , i u pervertirnoj drugotnosti pokušao nametnuti svijetu kao American way of life. Dakako

s zaštitnom markicom Made in USA. Globalizacija u kulturi može biti i obogaćivanje kultura ali i svođenje

kulturnog pluralizmana kulturni monizam ili ugrožavanje pluralizma kulturnih identiteta. Globalizacija

naprosto razara pojedinačne identitete nimalo prihvatljivom i pseudoargumentacijom da ona zapravo

obogaćuje a ne osakaćuje pluralističko kulturnu strukturu svijeta. Proces globalizacije u kulturi nosi u sebi

opasnost istiskivanja i gutanja pojadinačnih kulturnih duša ili kulturnih identiteta. Globalizacija zapravo

devastira pojedinačne identete.Ona želi progutati naše prepoznatljive duše i svesti ih na razinu

pojednostavljene globalne uniformiranosti . Ako nam se globlizacijom krade ono masgterijalno ne bi nam se

trebala ukrasti duša. Bez duše ili identiteta u globalnoj selendri ostajemo neprepoznatljivi kao pripadnici

pojedinih kultura. Ovo razmišljanje nije nikakovo nesuvislo trabunjanje, niti je pak mišljenje oslonjeno na

nekakve iracionalne strahove ,niti je mišljenje izvedeno iz animoziteta spram jednog nezaustavljivog procesa

već prosvjed protiv globalne amerikanske moći koja svima n kulgli zemaljskoj želi nametnutu svoja pravila,

oteti teti dušu i nametnuti američki perverzni i pervertirani oblik života. Globalizuacija u kulturi je nešto

čega su se latili mislitelju sepecijalisti koji su se njome pozabavili. Primjerice poput jednog Robertsona .

Robertsonova teorija globalizacije koja se postupno razvijala od 60-ih godina jest, s jedne strane, pokušaj

proširenja sociološkog polja analize s društvenog na svjetski sustav, a s druge strane, pokušaj konceptualizacije

brojnih fenomena koji imaju samostalno nadnacionalno značenje. Utemeljena u Parsonsovoj teoriji

modernizacije, ona se razvijala u stalnom dijalogu sa Wallersteinovom teorijom svjetskog sustava. Započevši

svoj razvitak od “čvrstih” razina realnosti - ekonomije i politike - teorija globalizacije se tijekom 90-ih

usredotočila na kulturne vidove globalizacijskog procesa. Time se pomaknula od klasičnih modernizacijskih

tema, poput pitanja razvitka nerazvijenih zemalja Trećega svijeta, na postmoderna pitanja poput proučavanja

(kon)teksta i svijesti o globalizirajućem procesu. Dakle, govor o globalizaciji podrazumjeva, prema Robertsonu

(1992) svijest o dvoznačnosti ovoga pojma. S jedne strane, globalizacija je subjektivni fenomen, svijest

pojedinaca o činjenici da je svijet postao sustav, jedno mjesto, globalno selo, a s druge strane činjenica da se

svijet “objektivno” povezuje tvoreći istinski politički, ekonomski, socijetalni i kulturni sustav.

U tom smislu Robertson slijedi Parsonsovu The Structure of Social Action (1937) i ukazuje na važnost

razlikovanja globalizacije kao oblika referentnog okvira s pomoću kojega fenomen empirijskog svijeta može biti

mišljen i uređen, od globalizacije kao teorijske sheme koja opisuje odre|đene činjenice empirijskog svijeta.

Na razini analitičke sheme (metateorijskoj razini) u referentnom okviru globalizacije postaje jasna jednostranost

i redukcionizam funkcionalističkog, utilitarističkog i materijalističkog oblika sociološkog teoretiziranja te

potreba da se proces globalizacije tretira u okviru parsonsijanske voluntarističke teorije. Voluntaristička teorija

djelovanja (Parsons, 1937) jest vid analitičke sheme koja promatra djelovanje kao međuprožimanje analitički

neovisnih podsustava - kulture, društva, osobe i organizma - tako da nijedan od podsustava djelovanja ne može

služiti kao izvor uzročnog objašnjenja pojava.

Tako se u Robertsonovoj operacionalizaciji voluntarističke teorije djelovanja globalni sustav konceptualizira

kao međ|uprožimajuća shema četri podsustava :indivudualnih jastava, nacionalnih društava , svjetskog sustava

društva i čovječanstva. Ova četiri podsustava čine analitički odvojene , ali međuprožimajuće dijelove globalne

društvene strukture.Na teorijskoj, pak razini, Robertson razvija svoju teoriju globalizacije polazeći od

Parsonsove evolucionističke teorije modernizacije i Thoenisova analitičkog razlikovanja zajednice i drštva. U

toj je teoriji globalizacija konceptualizirana kao istodobni proces nastajanja globalne socijetalne

zajednice/društva i različitih oblika svijesti /religijskih, teorijskih, političkih) o nastajnaju globalnog svjetskog

poretka. Robertson razvija analitičku shemu četiri tipa izgleda (image) svjetskog poretka, kako bi kasnije

mogao pristupiti empirijskom istraživanju narastanja globalizacijske svijesti i procesa. On analitički razlikuje

četiri glavna tipa svjetskog poretka i četiri podtipa (verzije) gledanja na svjetski poredak kao simetričan,

asimetričan, centraliziran i descentraliziran.

Glavni tipovi svjetskoga poretka po Robertsonu jesu: globalna zajednica 1, globalna zajednica 2, globalno

društvo 1 i globalno društvo 2.

Globalna zajednica 1. U toj koncepciji, drži Robertson (1992: 78), svijet treba i može biti uređ|en samo u

obliku serije relativno zatvorenih socijetalnih zajednica. Simetrična verzija zalaže se za kulturni relativizam

utemeljen na vjeri u jednaku vrijednost i svetost svake zajednice. Zagovornici asimetrične verzije vjeruju da

postoje zajednice koje su važnije od drugih tzv. “carstva sredine”, “vodeća drušva”, “sudbinska društva”.

Globalna zajednica 2. Stvara imago potpuno jedinstvene svjetske zajednice za sebe kao globalnog poretka.

Centristička verzija tvrdi da je uvjet izgradnje svjetskog poretka Durkheimovska, ovoga puta svjetska,

zajednička svijest. Decentristi, pak, drže da je globalna zajednica moguća i na pluralističkoj osnovi.

Globalno društvo 1 vidi svijet kao poredak sastavljen od serija otvorenih društava između kojih postoji

značajna sociokulturna razmjena.Simetrična verzija promatra sva nacionalna društva kao politički jednaka i

kulturno važna za svjetski poredak, dok se asimetrična verzija inzistira na strategijskoj važnosti postojanja

hegemonističkih društava.

Globalno društvo 2 zamišlja svjetski poredak kao izveden i utemeljen iz plana svjetske

organizacije.Centristička verzija zamišlja svjetski poredak vođen i upravljen snažnom nadnacionalnom

centraliziranom političkom organizacijaijom.Decentristička verzija zamišlja svjetski poredak kao

federaciju društava globalne zajednice.

Ova analitička shema čvrst je temelj za empirijsko proučavanje i uređnje globalizacijskog fenomena u oblasti

znanstvene, teološke, politološke i praktične svijesti. Kako u ovom kratkom prikazu nije bilo dovoljno mjesta za

prikaz Robertsonovog (1992) empirijskog istraživanja, mi ćemo ga samo ilustrirati na primjeru Globalne

zajednice 1. Simetrična svijest o globalnoj zajednici svoje podrijetlo nalazi u radovima Herdera u 18. stoljeću i

iznova početkom 20. stoljeća u radovima antropologa relativista. Krajem 20. stoljeća ova verzija globalne

svijesti oživljena je u svjetskom pokretu oživljavanja etničkog identiteta. Paradigmu asimetrične svijesti

Robertson (1992: 80) nalazi u klasičnoj kineskoj koncepciji o Carstvu sredine oko kojeg se u koncentričnim

krugovima prostiru komunalne zajednice uronjene u rutinu svakodnevnog života. Modernu verziju ove

koncepcije čine razni fundamentalistički pokreti koji svijet žele urediti po načelu apartheida.

Za Robertsona, čija je teorija globalizacije izvedena iz Parsonsove fenomenološke voluntarističke teorije

djelovanja, samo postojanje i širenje svijesti o postojanju globalnog svjetskog sustava i procesa globalizacije jest

važno svjedočanstvo o postojanju globalne kulture. Moglo bi se reći da upravo različiti umjetnički, znanstveni i

teološki odgovori na duboke strukturalne promjene svijeta konstruiraju odgovore koji uzeti skupa već čine

globalnu kulturnu tradiciju. Kao potvrda ove teze može poslužiti Parsonsovo tumačenje devetnaeststoljetnog

odgovora na diferencijaciju ekonomskog podsustava društva od difuznih rodbinskih, političkih i religijskih veza

tradicionalnog društva. Tri tipa odgovora na ove procese - socijalistički, korporativistički i individualistički -

predstavljali su pokušaje prilagodbe socijetalne zajednice na procese koje nije mogla kontrolirati. U oblasti

kulture oni su bili izvor umjetničkog projekta moderne. Naredno stoljeće, drži Parsons (1991) bit će stoljeće

konačnog ostvarenja moderne kroz stvaranje globalne socijetalne zajednice.

XXXX

Na kraju nekoliko riječi o tekstovima. Ovaj izbor tekstova izražava pluralistički pristup ili pluralizam

mišljenja . Taj se pluralizam pokazuje kako u izabranim tekstovima , tako u predgovoru ili uvodnoj studiji tako

u pogovoru. Svaki drugi pristup temi globalizacije koji ne bi bio pluralistički umanjio bi mogućnost

percepcije jednog dominantnog procesa. Osim toga pluralni pristup u metodičkom smislu odgovor je na

pokušaj uspostavljanja monističkog i usuglašenog mišljenja o globalizaciji.Globalizacija kao agresivni

proces ne trpi nikakove misaone opore i pluralizme koji se ne uklapaju u ideltipsku strukturu monističkog

mišljenja. Pluralizam kao metodičko motrenje problema i kao udar na ideltipsku monističku sliku globalizacije

namjanji je mogući misaoni otpor u odnosu na monističke zamke procesa globalizacije. Ako već ništa ne

možemo učiniti kontra procesa globalizacije dobar je i misaoni otpor, bar kao intelektualna utjeha da činimo

nešto protiv nove utopije , nove apsolutne mundijalne moći i novih potencijalnih žrtava te nove utopije.

I. METODOLOŠKI OKVIR

1

GLOBALIZACIJA KAO PROBLEM

Kristalizacija pojma i problema

Globalizacija kao ideja odnosi se kako na smanjivanje svijeta tako i na jačanje svijesti o svijetu kao cjelini.

Procesi i aktivosti koje danas podrazumijevamo pod globalizacijom na djelu su, uz nekoliko prekida, već

stoljećima, no rasprava o globalizaciji usredotočena je na reletivno nedavna vremena. U mjeri u kojoj je ta

rasprava usko vezana uz oblike i narav moderniteta, globalizacija izravno referira na nedavne događaje. U ovog

knjizi globalizaciji se pristupa iz mnogo šire perspektive, no njeno glavno empirijsko težište odražava sve brže

jačanje konkretnih oblika globalne međuovisnosti i ovostoljetne svijesti o svijetu kao cjelini. Ovdje treba

naglasiti da globalizaciju ne izjednačavamo sa nekim amorfno zamišljenim modernitetom niti ga zamišljamo

kao njegovu izravnu posljedicu.

Imenica “globalizacija” počela se koristiti tek nedavno. U akademskim krugovima nisu je smatrali važnom sve

do polovice ili čak početka 80-tih godina, iako ju se povremeno slobodno koristilo i ranije. Tijekom druge

polovice 80-tih učestalost uporabe toliko se povećala da je danas praktički nemoguće rekonstruirati kako se

raširila u tolike sfere suvremenog života diljem zemaljske kugle. Iako se koristi dosta slobodno, pa čak i na

kontradiktorne načine, do sada je i sam termin postao dijelom “globalne svijesti”, jedan u nizu sve većeg broja

termina kojima je su središtu “globalno”. Iako je taj pridjev već dugo u uporabi (u značenju “nešto što se odnosi

na cijeli svijet” ili, slobodnije, “cjelina”), naš suvremeni problematični odnos prema globalizaciji odražava se u

činjenici da “Oxford Dictonary of New Words” (1991: 133) navodi globalnost kao novu riječ, neprimjereno

naglašavajući njenu uporabu u “ekološkom žargonu”. Taj isti riječnik definira “globalnu svijest” kao

“otvorenost prema drugim kulturama (i njihovo razumijevanje), često u sklopu informiranja o svjetskim socio-

ekonomskim i ekološkim problemima”. Riječnik dalje tvrdi da je to značenje formirano pod jakim utjecajem

ideje Marshalla McLuhana o “globalnom selu”, koju je prvi puta obrazložio u svojoj knjizi “Explorations in

Communication” (1960). Doista, u toj utjecajnoj knjizi o modernom zajedničkom iskustvu simultanosti medija,

poglavito televizije, prisutna je i ideja smanjivanja, ili “sužavanja”. Gotovo je sigurno da je McLuhan istodobno

tumačio i stvarao medijske trendove, i to u toj mjeri da su se s vremenom mediji (iz vlastitih interesa) sami dali

na konsolidiranje ideje o globalnoj zajednici. S druge strane, mediji u potpunosti priznaju”nacionalnost”

pojedinačnih medijskih sustava i detaljno izvještavaju o surovoj realnosti međunarodnih odnosa, ratova, itd.,

koja je daleko od komunalnih konotacija koje su neki učitali u McLuhanove metafore. Šezdesetih godina, baš

kada je McLuhanova ideja globalnog sela postala utjecajna, dogodila se “ekspresivna revolucija” (Parsons,

1978: 300-24). Bilo je to, jednostavno rečeno, “revolucioniranje” stanja svijesti kod mladeži širom svijeta, oko

tema kao što su oslobađanje i ljubav, kako na individualnoj tako i na kolektivnoj razini. Štoviše, “Oxford

Dictionary of New Words” tvrdi da je moderni pojam “globalne svijesti . . . odvjetak mode ‘podizanja razine

svijesti’ iz šezdesetih godina” (1991: 133).

Jasno je da je “revolucioniranje” svijesti iz šezdesetih godina imalo jakog odjeka u mnogim dijelovima svijeta

jer je pojačalo osjetljivost na navodne sličnosti u svijetu koji se sve više povezivao. No, kao što ćemo kasnije

vidjeti, taj osjećaj međuovisnosti ubrzo je prepoznat u drugim, relativno neovisnim, domenama i forumima.

Svjetski ratovi, osobito onaj drugi, s “događajima koji su potresli svijet”, nakon kojega će nastati ono što danas

zovemo Trećim svijet, pojaviti se sve više međunarodnih, transnacionalnih i supranacionalnih institucija i javiti

se pokušaji uspostave nečega što će kasnije postati poznato kao globalno gospodarstvo, odigrali su ključnu

ulogu u dvostrukom procesu “objektivne” i “subjektivne” “globalizacije”. Jamačno je da su ti trendovi doprinjeli

obrazovanju McLuhanovih katolički obojenih ideja o globalnom selu kojemu se u središtu nalaze mediji (Miller,

1973).

Nekima od tih elemenata posvetit ćemo više pozornosti u narednim poglavljima. Moj je cilj tek da pokušam te i

neke druge elemente dovesti u suodnos i da ih povežem s mojom glavnom disciplinom - sociologijom.

Istodobno, muče me stanovite dvojbe je li ovo čime se bavim “sociologija”, njena proširena ili revidirana

inačica ili nešto mnogo šire od te discipline. No, u sadašnjoj, sve češće osporavanoj i sve složenijoj klimi

“interdisciplinarnosti”, te dvojbe možda i nisu bitne. Ipak, sve u svemu, mislim da tekuća rasprava o

globalizaciji predstavlja proširenje i refokusiranje socioloških istraživanja koji omogućavaju sociologiji, i

društvenoj teoriji općenito, da transcendiraju granice koje je sociologija dosegla kao zrela disciplina u svom tzv.

klasičnom razdoblju. Iako su klasični sociolozi na više načina nastojali “otvoriti” svoje radove globalnim

pitanjima, “službena” uloga sociologije bila je da se bavi društvenim i poredbeno društvenim pitanjima. U

svakom slučaju, rasprava o globalizaciji tiče se gotovo svih akademskih disciplina, pa i njihovih etičkih temelja

i implikacija. Moje stajalište glede tih etičkih pitanja jest da se s problemima globalne složenosti uzrokovane

globalizacijom treba nositi imanentno te da “kritičke” i etičke primjedbe treba donositi s djelomičnim

uvažavanjem uistinu globalnih “trendova”. Pri tome sam svjestan da sociolozi i drugi koji pokušavaju analizirati

i shvatiti suvremenu gobalnu složenost i sami sudjeluju u projektima globalizacije, reglobalizacije, pa čak i

deglobalizacije.

Kad govorimo o deglobalizaciji - jednostavno rečeno, o pokušaju da se poništi proces smanjivanja svijeta, treba

se podsjetiti da je ono što sada zovemo globalizacijom zapravo bio dug, neujednačen i složen proces. U najužem

kontekstu, trebamo držati na umu da nisu svi pokreti, institucije i pojedinci spremno prionuli na promicanje

cjelokupnog globalizacijskog procesa, nego da je bilo i onih koji su mu se opirali. U političkim i drugim

kampanjama često čujemo termin “globalizam” kao kritiku onoga što je u ideološkoj terminologiji jednako

pejorativno nazvano “jednim svijetom” ili “kozmopolitstvom”. Takvi termini, dakako, imaju dugu povijest. No,

nikako ne smijemo zaboraviti da se negativni komentari, izrazi odbijanja, najčešće izržavaju suvremenom

terminologijom i u odnosu na suvremeno okruženje. Pokušat ću pokazati da su kritike globalizacije neodvojive

od rasprave od njoj, baš kao što je naoko anti-modernistička kritika u stanovitom smislu beziznimno moderna. U

tom određenom smislu proces globalizacije i globalnosti nameće se kao ireverzibilan.

Ostavimo li za sada po strani važno pitanje anticipacija izučavanja globalnog ”sustava”, možemo reći da je

suvremena sociološka analiza “svijeta”, u relativno praktičnom obliku, započela eksplicitno šezdesetih godina.

U to se vrijeme počelo češće razmatrati pitanje modernizacije društava Trećeg svijeta, tj. način i stupanj

dozrijevanja nacionalnih društava, a sve u sklopu globalnog obrasca međunarodnih odosa shvaćenih kao sustava

međunarodne stratifikacije (Lagos, 1963). Primjena modela koji su se do tada primjenjivali samo na

unutardruštvene strukture na odnose između društava bila je početkom šezdesetih godina novost (iako je u

Francuskoj, gdje je začet, pojam Trećeg svijeta implicirao stratifikaciju u smislu “trećeg staleža”). Među

radovima te vrste bilo je “mirovnih istraživanja”, osobito kod Johana Galtunga (1966), no zajedički nazivnik

tražio se i u tome kakav su odnos političke elite u jednom fluidno zamišljenom svjetskom poretku zauzele prema

procesu modenizacije (Nettl i Robertson, 1966; Nettl i Robertson, 1968; Robertson i Tudor; 1968). U tom

desetljeću procvale su i ideje o nužnosti uspostave “globalne sociologije” (Moore, 1966), proučavanja “rata i

mira” metodama opće sociologije (Aron, 1966; Robertson, 1968) te dimenzija međudruštvenih odnosa koji se ne

temelje na sili (Etzioni, 1965). Samo se po sebi razumije da su neki stručnjaci za međunarodne odnose i druga

područja krenuli u istom smjeru.

Tijekom navedenih trendova iz 60-tih godina danas popularna rasprava o modernitetu javila se poglavito u

obliku konvencionalne sociološke analize prelaska sa Gemeinschafta (“zajednice”) na Geselschaft (“društvo”).

Te i druge impersonacije “starog” i “novog” nastale su koncem 19. i početkom 20. stoljeća u Europi i, manjim

dijelom, u Sjevernoj Americi, u tipično europskoj raspravi o modernitetu. No, kada ju se pokušalo primijeniti na

siromašna deprivilegirana društva Trećeg svijeta glavna struja modernizacijske teorije morala je znatno

okljaštriti svoje ciljeve (barem što se tiče stereoptipa kojima se danas u velikoj mjeri služimo). U većini teorija

modernizacije društva te u teorijama modernizacije pojedinca koje su uslijedile (Inkeles i Smith, 1974), pod “

modernizacijom” se najčešće mislilo objektivno mjerljive atribute - obrazovanost, zaposlenost, pismenost,

prihodi i društveni proizvod. Subjektivnim, interpretativnim aspektima modenizacije nije se pridavalo mnogo

pozornosti. Kultura se spominjala gotovo samo u kontekstu “protestantske etike” koja je navodno poticala

disciplinu na radu, sudjelovanje u političkom životu, itd.

Istodobno je teorija modernizacije pobudila zanimanje koje na prvi pogled nije imalo mnogo veze sa “svjetskim

sustavom”. Ovdje mislim na raspravu o konvergenciji i divergenciji. Jenostavno rečeno, zagovornici

konvergencije tvrdili su da se sva, ili gotovo sva, društva kreću prema istoj točki, ponajviše zvog planetarne

važnosti pojave “industrijskog čovjeka” (Kerr i dr., 1960). Zagovornici divergencije, s druge strane, naglašavali

su da postoje različite vrste moderniteta (kojeg su definirali dosta usko) i različiti putevi prema njima, te da se u

tom smislu ne može govoritio o konvergenciji nego o divergenciji. Samo se po sebi razumije da je ta rasprava

obnovljena kada je početkom 90-tih godina pao pretežit broj komunističkih režima te nakon vala društvene

demokratizacije koji je zahvatio sve kontinente kasnih 80-tih i ranih 90-tih godina (unatoč otporu u Kini,

dijelovima teritorija bivšeg Sovjetskog saveza, na Bliskom istoku, i drugdje). Rasprava o divergenciji i

konvergenciji iznijela je na vidjelo, osobito u nekim slučajevima (Inkeles, 1981) kristalizaciju pojma “svjetski

sustav” što se barem implicite javljao kod zagovornika konvergencije. U razmatranju i ocjeni rasprave o

konvergenciji i divergenciji, Baum (1974, 1980) je dodao važan koncept: invarijabilnost. Baum je ustvrdio da

društva u nekim aspektima (uglavnom gospodarskim i tehnološkim) konvergiraju, u nekima divergiraju

(uglavnom u međusobnim odnosima) a u nekima se na izvjestan način ne mijenjaju. Drugim riječima, Baum je u

raspravu odlučno uveo pitanje društvenog kontinuiteta. Na žalost, to važno pitanje, kojem je u središtu sveza

između identiteta i vlasti, nije naišlo na veći odjek (ipak vidi Lechner, 1990b). No, Baum svoju tezu nije uopće

locirao u kontekst “globalnog sustava”. Pitanje u kojoj mjeri globalizacija potiče ili uključuje homogenizaciju,

za razliku od heterogenizacije, te univerzalizaciju, za razliku od partikularizacije, bitno je i veoma složeno.

Ovdje treba napomenuti da se tijekom rasprave o modenizaciji, kasnih 50-tih i ranih 60-tih godina, pitanje

postmodernizma i postmodernizacije spominjalo tek sporadično. A to je pitanje kasnije postalo sastavnim

dijelom tek pokrenute rasprave o postindustrijskim društvima, koja se prije nekoliko godina usredotočila na

pitanja modernizma i postmodernizma. No, ovdje treba reći da se pitanje postmodernizma javilo u raspravi o

modernizaciji (u užem smislu) prvenstveno u obliku relativno jednostavne ideje da nakon modernizma (dosta

usko definiranog, kao što smo već napomenuli) “mora doći nešto drugo”. U našim zajedničkim radovima Nettl i

ja (Nettl i Robertson, 1966, 1968) pokušali, smo inter alia, nadići tu simplicističku perspektivu tako što smo

naglasili da je “modernizacija” (ili “napredak”, u inačici u kojoj su ga sa zapada preuzeli neki komunistički

režimi) znatno “fluidnija” i subjektivnija, pa i kulturalnija, od “objektivnih” prikaza glavne struje teoretičara

modernizma. To je najvećim dijelom bila posljedica onoga što smo mi protumačili kao refleksivnu narav

modernizma. Na primjerima Japana iz razdoblja Meiji i Rusije u vrijeme Petra Velikoga, pokušali smo pokazati

da su se mnoga društva koja su modernizaciji (zamišljenoj nešto šire nego što je to bio slučaj kod glavnih

teoretičara modernizma) pristupila kasno suočila s raznim dilemama glede modela modernizma koje bi trebala

slijediti u budućnosti, osobito u svezi s važnim pitanjem nacionalnog identiteta. Sa sličnim se problemima sada

suočava i niz društava u drugim dijelovima Azije i u Južnoj Americi, npr. Rasprava, koja se u međuvremenu

protegnula na “naslijeđena pitanja” u nedavno emancipiranim državama Trećeg svijeta, u u uskoj je svezi s

općenitim naglaskom na refleksivnoj modernizaciji (Nettl i Robertson, 1968: 63-128). Naša teza bila je da se

sva društva uključena u proces modernizacije, a ne samo ona koja su mu pristupila kasno, istodobno sudionici

procesa međusobnog interaktivnog uspoređivanja. S te točke gledišta, modernizacija je kronični problem gotovo

svih društava. Iako smo u svom radu težište eksplicitno stavili na “makro” probleme na njega je presutno

utjecao komparativno-međunarodni pristup inspiriran simboličkim međudjelovanjem (te, manje eksplicitno,

pragmatizmom). Refleksivnost suvremene modernizacije odlično ilustrira pokušaj Japana da SAD-u nametne

“više” društvene standarde, na što SAD moraju naći odgovor.

Početkom 70-tih godina pojavio se snažan, djelotvoran i veoma propulzivan izazov usko shvaćenom pojmu

modernizacije, koji je ubrzo postao veoma utjecajan. Izazov je bio dijelom ukorijenjen u marksističkoj postavci

da se “socijalizam ne može uspostaviti u samo jednoj zemlji”. Povijesno detaljno obrazloženu teoriju svjetskih

sustava izložio je Immanuel Wallerstein (prvi puta detaljno obrazloženo u Wallerstein, 1974b). Teorija je

nastala iz njegovog nezadovljstva usko zamišljenom teorijom modernizacije, koja je društva analizirala samo

usporedno, sa zapadnim društvima kao glavnim referencijalnim točkama, umjesto da ih promatra kao dijelove

sustavne matrice međudruštvenih odnosa. Od početka 70-tih godina Wallerstein i njegovi brojni sljedbenici

posvetili su se kristalizaciji i proširenju tog sustava, s posebnim naglaskom na širenju “svijeta”, shvaćenog kao

sustava kapitalističke razmjene. Wallersteinov veoma važan ali, rekao bih, jednostran rad o svjetskom sustavu

našao je odjeka u drugim inačicama teorije “svjetskog sustava” i “svjetske povijesti”, koje su naglašavale

gospodarske čimbenike i procese u nastajanju modernih globalnih trendova, iako je neke od njih osporavao.

Ovdje treba napomenuti da su neka pitanja koja su potaknula Wallersteinovu kritiku modernizacijske teorije bila

paralelna onima koja smo Nettl i ja, u dosta različitom obliku, razmatrali u drugoj polovici 60-tih godina. I mi i

on bili smo čvrsto odlučili da zemljama Trećeg svijeta nađemo mjesto u cijeloj slici (Simpson, 1991). Umjesto

da na te zemlje gledamo kao na problematične pridošlice ili lijene članove međunarodne zajednice, smatrali smo

da još treba mnogo toga reći o nastajanju sadašnjeg svijeta u cjelini te kako su pojedina društva bila, da tako

kažemo, ubačena u taj sustav. I mi i Wallerstein smo, svatko na svoj način, nastojali uočiti sustavne značajke

svjetskog poretka. No, ovdje treba istaknuti i razlike. Ja sam nastavio razvijati teoriju društvene refleksivnosti

jer smatram da se svijet ne može u potpunosti definirati njegovim sustavnim karakteristikama, dok teorija koju

obično zovemo “teorijom svjetskog sustava” i dalje razrađuje temu sustavnosti, spekulirajući o budućem

svjetskom socijalističkom poretku u kojem će građani oblikovati povijesna zbivanja “po vlastitoj volji”.

Međutim, izgleda da se slažemo da je stara teza o prelasku sa Gemeinschafta na Gesellschaft, koja je mučila

staru teoriju modernizacije te mnoge sociološke teorije i istraživanja prije i poslije ove potonje, i koja je još

uvijek okosnica mnogih “teorija modernizma”, bila pogrešno postavljena.

Wallerstein je čvrsto zastupao gledište da je problem Gemeinschafta pretežito posljedica kapitalističkog

Gesselschafta koji se sve brže globalizira, te da je opsjednutost intrisično infra- društvenim problemom kako što

je prelazak sa Gemeinschafta na Gesselschaft usmjerila društvene znanosti na potpuno pogrešan kolosijek

(Wallerstein, 1991a). Djelomično se slažem s tim gledištem, no ne potpuno i iz drugih razloga. Ono u čemu se

načelno slažemo je Wallersteinova orijentacija na temu koju je on nazvao “realnost vremena-prostora” (1991a:

135-48). I dok ja i Wallerstein cijenimo da su sporne kategorije vremena i prostora, o kojima se još uvijek

raspravlja, već stoljećima usko vezane uz asimetrično “stvaranje” svijeta (u sekularnom smislu), Giddens očito

misli da je “vremensko-prostorna distancijacija” proizvod relativno slobodne i apovijesne “strukturacije” (Urry,

1991). (U nekim svojim najnovijim radovima Giddens je pokušao povezati izdvajanje djelovanja iz ‘lokalnih’

konteksta, kao aspekt prelaska u ‘modernitet’, pa i u ‘visoki’ modernitet, s interpretacijom i analizom

globalizacije. O tome detaljnije u 9. Glavi). Ipak, moj osobni pristup uvelike se razlikuje od Wallersteinova. Ja,

npr., ne smatram da se važnu problematiku Gemeinschaft-Gesselschaft može, ili treba, eliminirati it čisto

analitičkih razloga. Ta problematika i njeni suvremeni izrazi, kao što je projekt modernita, nije bila samo puko

analitičko pitanje. Bilo to dobro ili ne, ali ona je na razne načine utjecala na stvarnost kojom se bavimo i na

teorije o njoj. Stoga smatram da treba naći zajednički nazivnik između onih koji naglašavaju usustavljenost

svijeta i onih koji suvremeni trend unifikacije svijeta smatraju proizvodom određene skupine društava te

rezultatom prelaska sa “tradicionalnog” na “moderno” i teorija koje su ga pratile.

Rasprava o globalizaciji nastavlja se pretežito u onom dijelu u kojem se odnosi na prvo pitanje, tj. na

usustavljenost svijeta. Iako nema dvojbe da je rasprava o globalizaciji i široko shvaćenom modernitetu, kao i o

postmoderni, važna, činjenica je da je eksplicitan pokušaj da se napravi “zemljovid” svijeta u cjelini stariji od

nje. Ta dva pokušaja, koje je jako karikirao Giddens (1990) treba načelno, iako ne i površno i neizdiferencirano,

razlikovati. Osim toga, treba ih razlikovati i od načina na koji se u nedavnim relativno središnjim raspravama u

okviru opće društvene teorije raspravljalo o “globalizaciji”. Ovdje se stvar dodatno usložnjava. Wallerstein i

mnogi drugi teoretičari sustava uopće se ne slažu u svojim analizama nastajanja globalizacije (Chase-Dunn,

1989). Barem u današnjem konktekstu, jedna od najzanimljivijih varijabli u teorijama svjetskog sustava odnosi

se na uvjete u kojima je nastao suvremeni svjetski sustav u cjelini. To se dijelom odnosi na povijesno trajanje i

dubinu. Štoviše, jedan od elemenata, ne samo u Wallersteinovoj teoriji svjetskih sustava nego, što je još važnije,

u suparničkim gospodarskim tumačenjima izvora svjetskog sustava, koji izazivaju kritike pa i osporavanja, jest

starost svjetskog sustava ili sustava. Ovdje moramo govoriti u množini jer se, strogo govoreći, pojam “svijet” u

teoriji svjetskih sustava ne odnosi na svijet u cjelini. Razumije se da se ova knjiga bavi svijetom u cjelini. Tako

se sam Wallerstein bavi gotovo isključivo nastajanjem modernog svijeta u posljednjih 500 godina (u kontekstu

suvremenog globalnog sustava). Unatoč tome mišljenja se razlikuju glede toga koliko je nastajanje današnjeg

kapitalističkog svjetskog sustava pripremljeno tijekom prethodnih razdoblja te glede primjenjivosti

Wallersteinovih ideja na “pred-moderni” svijet, onaj prije 16. stoljeća. Teorija svjetskih sustava relativizira ideju

moderniteta za volju teze o ubrzanom stvaranju svjetskog sustava. Sa Wallersteinove točke gledišta, kapitalizam

jača uporedo s razvojem sustava a pojedinačna društva dobijaju takvu ulogu u svjetskom sustavu kakvu

zaslužuju svojim položajem u svjetskoj podjeli rada. Gospodarski odnosi određuju političke i vojne odnose, dok

je kultura, uključujući i religiju, uglavnom epifenomen.

Kao što sam već rekao, tu shemu smatram jednostranom. Ovu primjedbu već je iznio niz drugih kritičara teorije

svjetskih sustava. Međutim, ti kritičari nisu ponudili alternativu onome što Wallerstein, po mom mišljenju

pogrešno zove suvremenim svjetskim sustavom. Za razliku od njihovih, moj pristup globalizaciji jest

usredotočen na tu ideju i ja pitanju globalizacije pristupam veoma ozbiljno. Iako je iz nekih praktičnih razloga

spretno svijet promatrati kao globalni sustav, u središtu mojih razmišljanja jest pokušaj da ocrtam svijet u

cjelini. Stoga je ideja globalizacije izložena u ovoj knjizi, iako određenija, ipak znatno obuhvatnija, otvorenija i

fluidnija od Wallersteinove ideje svjetskog sustava. Iako imaju i nekih sličnosti, analiza globalizacije i analiza

svjetskih sustava ipak su suparničke teorije.

Sociologija i problem globalizacije

Ono što danas zovemo globalizacijom bilo je u središtu analitičkih (i političkih) radova društvenih teoretičara i

sociologa 19. stoljeća, kao što su bili Comte, Saint-Simon i Marx. Stanje se znatno zakompliciralo u kasnijim

razdobljima tzv. klasične sociologije, pretežito zbog osifikacije i širenja aparata nacionalne države i jačanja

nacionalizma. Tako su se klasični sociolozi našli pred janusovskim problemom istodobne “nacionalizacije” i

“globalizacije”. Moderna je socilogija u stanovitom smislu rođena iz te dileme; a dijelom je možemo smatrati i

njenom žrtvom. Zato mi dopustite da se nakratko pozabavim povješću sociologije s te točke gledišta. U

ključnom razdoblju sociologije, kad je nastala kao disciplina, uočavamo i otvaranje prema teoretiziranju o

globalizaciji i zatvaranje koje je to teoretiziranje nastojalo osujetiti.

Iako u radovima Emilea Durkheima, Maxa Webera, Georga Simmela i njihovih suvremenika ima mnogo

indikacija da su se ozbiljno zanimali za globalizaciju i njene izdanke, oni su se pretežito (iako je Simmelov

slučaj specifičan) bavili problemima “socijetalnosti”, barem kad je riječ o njihovim vremenu. S tim u svezi,

pridavali su mnogo pozornosti širokom pitanju koje mi danas eksplicitnije zovemo modernitet. To je najjasnije

došlo do izražaja u Weberovim radovima. Budući da su mislili u parametrima klasične sociologije, oni su

zapravo prvenstveno analizirali unutarnja pitanja “modernih društava”. Ta se zbunjuća perspektiva u velikoj

mjeri konsolidirala s kasnijom pojavom discipline međunarodnih odnosa (“tužna znanost”), tijekom “zrelog”

razdoblja klasične sociologije. Tako se sociologija (baš kao i antropologija) počela baviti društvima, često na

poredbeni način, dok su se disciplina međunarodnih odnosa (i dijelovi političke znanosti) njima bavili

interaktivno, kao međudržavnim odnosima. U narednim poglavljima pozabavit ćemo se nekim aspektima i

posljedicama te podjele.

Isprva polako, a posljednjih godina sve brže, podjela na unutarnje i vanjsko počela se destablizirati. Ta

destabilizacija rodila je sada sve izraženije zanimanje za globalizaciju, u kojem su značajnu ulogu odigrale nove

akademske discipline kao što su komunikacije i kulturalni studiji. Zanimanje za pojavu globalizacije ima više

aspekata. Globalizacija postaje teorijski i praktično zanimljiva sve većem broju pokreta, organizacija i interesnih

skupina. “Analiktičari”, s druge strane, koje nije lako jednostavno razlučiti od “sudionika”, zanimaju se za nju iz

više razloga. “Globalizacija” je postala i važan element marketinške promičbe. Osim toga, njoj se pridaje velika

pozornost prilikom sastavljanja školskih programa u mnogim zemljama, često uporedo sa njoj suprotnim

zanimanjem za multikultularno, dapače “postmoderno” obrazovanje.

Albrow (1990: 6-8) smatra da se u odnosu na suvremeno zanimanje za globalizaciju povijesti sociologije može

podijeliti na pet razdoblja: univerzalizam, nacionalne sociologije, internacionalizam, indigenizaciju i

globalizaciju. Iako tu shemu prihvaćam s rezervom, mislim da je, gledano u cjelini, korisna za definiranje

povijesnog odnosa sociologije prema temi globalizacije.

Opisujući razdoblje koje on naziva “univerzalizmom”, Albrow (1990: 6) ukazuje na aspiraciju rane sociologije

da “uspostavi znanosti o čovječanstvu i za čovječanstvo, temeljenu na bezvremenskim načelima i provjerljivim

zakonima”. Razdoblje “univerzalizma” odvjetak je prosvjetiteljske struje koja je naglašavala ideju humanizma,

bratstva i univerzalizma. Ta je struja dosegla apogej u filozofoji Saint-Simona i Comta s jedne strane i Marxa s

druge. Kao što kaže Albrow, sociologija se uvelike nadahnjivala prirodnim znanostima. Istini za volju, za

razliku od prirodoznanaca, dva najpoznatija sociologa iz ovog razdoblja, Saint-Simon i Comte obojica su, svaki

na svoj način, iz potpuno praktičnih razloga nastojali proširiti empirijske uvjete na koje su primjenjivali svoje

kognitivne sheme. Tako čak ni u “racionalističkim” zapadnim društvima, a kamoli u drugim dijelovima svijeta,

deklarirani znanstveni pozitivizam ne bi bio moguć bez dodatnog praktičnog napora. Paradoksalno, smatralo se

da je potrebno uspostaviti novu religiju, ne samo radi vjere u red i odgovornost prema “stvarnom životu”, nego i

da održi i proširi znanstveno zanimanje za univerzalnu, utemeljiteljsku analizu humaniteta. Saint-Simon sastavio

je progam za reorganizaciju europskog društva, “koji je, u duhu svog vremena, bio predšasnik buduće svjetske

vlade” (Merle, 1987: 7). Njegove ideje razrađene su u časopisu Globe, a njihov utjecaj odražava se u riječima

Saint-Simonovog učenika , koji je zapisao da je “na pomolu razdoblje univerzalne politike, u kojeoj ćemo

kontaktirati s Afrikancima, Azijatima, kršćanima i muslimanima” (Merle, 1987: 7). Jedan drugi učenik piše da

“postoji samo jedna velika znanstvena disciplina, ona o humanitetu, koja sve obuvaća i epitomizira” (Merle,

1987: 7). Štoviše, Saint-Simonovi sljedbenici angažirali su se na velikim projektima organiziranja “svijeta”, koji

su obuhvatili i izgradnju Sueskog kanala i kolonizaciju Alžira.

Kao što je ustvrdio Turner (1990b: 344-8), Saint-Simon je smatrao da je nova društvena znanost, temeljena na

nanstvenom izučavanju društva, u uskoj svezi s nastupajućim “globalizmom”. Saint-Simon je zapravo vjerovao

da znanost o društvu nije moguća bez unifikacije humaniteta i obratno. Ta Saint-Simonova ideja u središtu je

Comteovog istodobnog zagovaranja pozitivističkog izučavanja društva, koje je on nazvao “sociologijom”, i

“humanističke religije”. Gledano iz naše perspektive, programi Saint-Simonea i Comtea doimaju se kao spoj

scijentizma i utopije; iako se Saint-Simona može nazvati utopistom “tek u onoj mjeri u kojoj bi ga se moglo

nazvati industrijalistom”, kako kaže Durkheim (1962: 222). Naime, Saint-Simon je vjerovao da industrijalizacija

promiče kozmopolitizam i internacionalizam. Dakako, Marxov pristup bio je različit, iako je on bio pod

utjecajem Saint-Simona. Marx je načelno prihvaćao da će sprega rada i industrije diljem svijeta uroditi “mirom”.

No, njegova ideja o tome kako će do toga doći bila je znatno složenija od Saint-Simonove. On je smatrao da će

kapitalizam kao dominantan način proizvodnje utrti put univerzalizaciji svjetskih razmjera. Proletarijat, kao

eksploatirana ali potencijalno globalna klasa u sklopu kapitalizma koji se širi, naposlijetku će razviti i učvrstiti

doista globalan svjetski univerzalizam.

Pišući o razdoblju nacionalnih sociologija Albrow (1990: 6) naviše pozornosti posvećuje “profesionalnom

utemeljenju sociologije na zapadnim sveučilištima, poglavito u Njemačkoj, Francuskoj i SAD, ali i u Italiji,

Britaniji, Španjolskoj i prozapadnim zemljama, poput Japana”. Iako tvrdi da “univerzalne aspiracije” nisu bile

napuštene, Albrow naglašava da su “intelektualni proizvodi . . . počeli jako ličiti na nacionalne kulture, a

profesionalni kontakti bili uvelike ograničeni državnim granicama. Tako je spajanje nacionalnih sociologija s

“ostacima univerzalizma” dovelo do težnje za “eksluzivnom intelektualnom hegemonijom, bliskom

imperijalnim teritorijalnim težnjama država nacija povezanih s matičnom kulturom”. Iako se najvećim dijelom

slažem s ovom definicijom, mislim da Albrow previše naglašava razlike između prvog i drugog razdoblja. Jasno

je da se doba univerzalizma izravno bavilo humanitetom u cjelini, kao da je svejedno odakle dolazi “poruka

univerzalizma”, no, Saint-Simon and Comte tu cjelinu vide na tipično francuski način. Tijekom faze tzv.

nacionalnih sociologija zamjećujemo da se Durkheim nadovezuje na prošlostoljetne pokušaje, kakve, npr,.

nalazimo u radovima Johna Stuarta Milla i Karla Marxa, uspostave “univerzalne” teorije satkane od središnjih

tema tada prihvaćenih “visokih” zapadnih tradicija. Zato je Durkheim u svojoj socijalnoj epistemologiji težio

sintetiziranju njemačkog idealizma i britanskog empirizma. No, rezultat te sinteze bio je, kao što je to Durkheim

otvoreno priznao u svojoj epistemologiji, racionalistička sinteza francuskog tipa. Tako možemo reći da je

Durkheimu bilo stalo do teme “univerzalizma”, iako se koristio nacionalnim pojmovnim aparatima. Na to ćemo

se još vratiti.

Albrow smatra da je nakon propasti nacionalnih sociologija i opće katastrofe koju su donijela dva svjetska rata

nastupilo razdoblje koje on zove “internacionalizmom” (1990: 6). Nakon Drugog svjetskog rata

internacionalizam se u znanosti “počeo podrazumijevati”. No, on je shvaćan na način koji je uglavnom

odražavao podjelu nastalu hladnim ratom na “sveobuhvatnu modernizacijsku tezu, osobito u inačici Amerikanca

Parsonsa” i ”internacionalizam” marksističke diktature proletarijata. Budući da Albrow nije predvidio nijedno

razdoblje, pa makar i prijelazno, između razdoblja nacionalnih sociologija, čiji neuspjeh on svakako

preuveličava, i razdoblja internacionalizma, što znači da razdoblje nacionalnih sociologija traje sve od druge

polovice 19. stoljeća do poslije 1945. godine. To nije uvjerljivo, budući da je baš 20-tih i pogotovo 30-tih

godina pčroblem relativizma po prvi puta temeljito tematiziran u sociologiji i antropologiji. U sociologiji

nailazimo na pokušaje Maxa Schelera i Karla Mannheima da izravno promisle problem relativnosti, ili, što nije

potpuno isto, relativnosti gledišta. Istini za volju, već Simmel je postavio relativizam u središte svojeg

tumačenja moderniteta, no on se nije ulovio u koštac s problemom globalnog relativizma, ili relativnosti, kao što

je to učinio Scheler (Stark, 1958). I dok je Mannheimova pragmatična sociologija znanja bila deklarativno

usmjerena na unutardruštveni relativizam i relativnost, nema dvojbe da je, općenito uzevši, njegov pokušaj da

prevlada ili riješi te probleme bio izraz šireg i raspršenijeg zanimanja za temu sumjerljivosti. Bilo je to i

razdoblje nastanka relativističkih antropoloških gledišta, koja su se suprotstavljala evolucionizmu, historicizmu i

difuzionizmu prethodnog razdoblja. Ukratko, činjenica da nije bilo deklarativnog “internacionalizma” ne znači

da trebamo zaključiti da se nitko nije bavio problemima proizašlim iz globalizacije. Sve veći rast zanimanja za

relativizam stoga treba shvatiti kao očitovanje problema uzrokovanih sve većim globalnim sužavanjem, kao i

kristalizacijom različitih ideologija svjetskog poretka. Te ideologije, kao što su bile njemački fašizam, japanski

neo-fašizam, komunizam i “samoodređenje” Woodrowa Wilsona, i same su nastale u svezi s naglim

ubrzavanjem procesa globalizacije što je započeo koncem 19. stoljeća. I na to ćemo se vratiti kasnije.

Albrow je veoma dobro uočio da se nakon 1945. godine svjetski internacionalizam račva. U svezi s tim dodao

bih samo dvije usko povezane primjedbe. Prvo, ironično je da je Albrow izdvojio Talcotta Parsonsa kao

eklatantnog predstavnika “sve jačeg prodora zapadnog racionalizma diljem svijeta” u obliku “sveobuhvatne

modernizacijske teze”. Zapravo, Parsons je tijekom cijele svoje karijere pokušao osporiti sociologije temeljene

na instrumentaliziranom racionalizmu (što je, u svakom slučaju, tipično njemački Problemstellung). Drugo, iako

nije bio imun na privlačnost “teorije modernizacije” te unatoč tome što su ga mnogi smatrali njenim

najistaknutijim zagovornikom, on je uvijek tvrdio da če hladni rat biti okončan demokratizacijom komunističkih

zemalja te poopćavsnjem njihova internacionalizma (Parsons, 1964). On je smatrao i da ćemo hladni rat

prebroditi konvergencijom komunističkog kolektivizma i kapitalističkog individualizma. Stanovite slabosti

njegovih projekcija te činjenica da je ta konvergencija morala nužno biti asimetrična (u korist zapada) iz

današnje perspektive nisu osobito bitne. Ono što jest bitno jest da Albrow nije odabrao pravog krivca za

promicanje jednostranog pogleda na dvokrako polje internacionalizma. Međutim, točno je da je 50-tih i 60-tih

godina teorija modernizacije bila dominantan oblik zapadnog “internacionalizma”. I ovdje imam samo dvije

primjedbe. Prvo, teorija modernizacije ima dublje korijene nego što to tvrdi Albrow. Potpuno neovisno od njene

ukorijenjenosti u problemu Gemeinschaft-Gesellschaft, ona ima neposrednijeg predšasnika u “primijenjenoj

sociologiji” čiji su razvoj poticale SAD tijekom Drugog svjetskog rata. Štoviše, američka sociologija sazrila je

ranih 40-tih godina kao amalgam profesionalizma i patriotizma (u tome je značajnu ulogu igrao Parsons).

Konkrentije, neposredni uzrok pojave modernizacijske teorije 50-tih i ranih 60-tih godina bio je pokušaj

Saveznika, a posebno Amerikanaca, da se (zapadnim ) Nijemcima i Japancima nametne demokracija. Ideja

modernizacije nastala je na veoma zanimljiv način 40-tih godina, za vrijeme Drugog svjetskog rata. Drugo, ideja

Trećeg svijeta nastala je dijelom iz veoma problematičnog modela “samodređenja” američkog predsjednika

Woodrowa Wilsona koju je izložio u Parizu neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Istodobno Wilsonova

Načela bila su jedan od uzroka što je u ovostoljetnoj “svjetskoj politici” došlo do napuklina. Gledano iz druge

točke gledišta, Wilson je partikularizmu nastojao dati univerzalan status.

U središtu razdoblja indigenizacije, tvrdi Albrow (1990: 7), bila je kristalizacija Trećeg svijeta. Albrow ima

pravo kada kaže da to razdoblje treba razlikovati od razdoblja nacionalnih sociologija, no on ne daje dovoljno

uvjerljive dokaze o njihovim specifičnostima. Kao moj doprinos tipifikaciji tog razdoblja rekao bih da je ono

bilo, i u velikoj mjeri još jest, razdoblje u kojem su “nacionalne sociologije” pokušale umetnuti svoje

“tradicionalne sociologije” u svjetsku sociologiju. Očito je da takav pokušaj zahtijeva nadovezivanje na

“univerzalni jezik” (Archer, 1990). Jer zašto bi netko iznosio potpuno idiosinkratičan pogled na svijet, ako se iz

tog svijeta ne želi povući? No, čak ako je tako, to povlačenje bit će vjerojatno ograničeno pojmovnim aparatom

suvremenog diskursa. Jedan od glavnih zadataka indigenizacije sociologije jest da se proširi i revidira

dominantni diskurs kako bi se “lokalna” sociologija mogla definitivno ustaliti na svjetskoj sceni.

Albrow tvrdi da indigenizacija Trećeg svijeta iz 70-tih goisna ima dvije glavne karakteristike: suprotstavljanje

inozemnoj, pretežito zapadnoj terminologiji i metodama te naglasak na uočenim nacionalnim i kulturnim

tradicijama, iako s izraženom tendencijom oslanjanja na marksističke modele. Bilo kako bilo, u općem

indigenizacijskom pokretu možemo uočiti nekoliko relativno izdvojenih tendencija. Jednu od njih nalazimo u

južnoameričkim kontekstima (toga kod Albrowa nema) , gdje se ne radi toliko o odbacivanju stranih teorija,

metoda i glavnih tema, koliko o pozivanju na neke “zapadne”, pretežito hegelijanske i marksističke, ali od

nedavno i postmodernističke ideje, radi analize oblika “ovisnosti” i praxisa nužnih za prevladavanje siromaštva.

Stoga je glavni cilj tih tendencija, barem do nedavno, uspostava teorija društvene modernizacije koje, kako kažu

njihovi kritičari, predlažu “razvoj” prema američkom modelu, ali uz čvrstu diferencijaciju i individualizaciju. To

je gledište učvršćeno nedavnim uvozom ideja o postmoderni i oduševljenjm s kojim su dočekane, no ovoga puta

u sklopu globalnog naglaska na “okretanju kulturi” u društvenim znanostima. Konkretnije, čini se da bi je ideja

postmoderne u južnoameričkim društvima prispodobiva s magičnim realizmom, tim relativno samoniklim

književnim izrazom. Gledano iz uže sociološke perspektive, ona je neka vrsta odgovora na pitanje prelazi li

Južna Amerika iz predmoderne u modernu. Ideja o postmoderni potvrđuje gledište da se pitanje moderne može

transcendirati. Smatra se da postmodernizam opravdava amalgamiranje tradicionalnog i modernog. Ovdje

svakako treba napomenuti da Južnu Ameriku smatraju uvoznikom “stranih”ideja par excellance i da ju se ne

može ouzbiljno svrstati u kategoriju indigenizacije. No, iako je prvi dio te tvrdnje uvjerljiv, drugi ne proizlazi iz

prvoga. Radi se o tome da su uvezene teme sinkretizirane u jedinstvene konstelacije ideja sa stanovitim

autohtonim elementima, koje nisu jednako otvorene svim idejama. Pojam indigenizacije jest primjenjiv zato što

se sinkretični snopovi koriste u tipično “domaće” svrhe (1).

Vratimo se sada na ono što Albrow zove aktualnim, ne nužno i posljednjim razdobljem u “globalizaciji”

sociologije (Albrow, 1990: 7-8). Globalizacija, kaže on, proizlazi izravno iz međudjelovanja “nacionalizma” i

internacionalizma, a neizravno iz svih prethodnih razdoblja. Načelo globalizacije “rezultat je slobodne odluke

sociologa da rade s drugim pojedincima bilo gdje u svijetu i tako upoznaju globalne procese u kojima i na

kojima rade” (Albrow, 1990: 7) “Tako se razvio univeruzalni diskurs u kojem sudjeluje više sugovornika iz

različitih regija i kultura”, kaže Albrow. On dalje tvrdi da globalizacija ne znači samo da sociolozi mogu

otvoreno komunicirati, nego, ponajprije, da su “suočeni s najraznolikijim . . . sociološkim dijalektima i

pojedinačnim vizijama” i, drugo, da su primorani da se usredotoče na globalizaciju kao na “proces na novoj

razini društvene stvarnosti”. Albrow dodaje da tu novu stvarnost najbolje definira pojam “globalno društvo”.

Albrowleva kratka povijest odnosa sociologije i globalizacije sve se više usredotočava na odnose među

sociolozima iz raznih dijelova svijeta a sve manje na analizu globalnih okolnosti kao takvih. Kako prelazi s

jednog razdoblja u povijesti sociologije na drugo, Albrow sve više preusmjerava pozornost sa socioloških ideja

na raspon odnosa među sociolozima te ih u novijim razdobljima poistovjećuje. Ni drugo pitanje nije nebitno jer

nam pčomaže u razmatranju globalizacije. Međutim, globalizacija sociologije nije isto što i sociologija

globalizacije. Mene zanima ova potonja. Budući da me neposredno interesira teoretizacija svijeta dopustite mi

da se sada izravno pozabavim tom temom.

Otvaranja prema globalizaciji u zreloj fazi klasične sociologije

Iako znamo da između 1890. i 1920. sociolozi nisu pridavali osobitu pozornost onome što danas smatramo

ključnim aspketima osobito akutnog razdoblja globalizacije, vidimo da su u tom razdoblju nastale ideje koje se

izravno odnose na tu temu. Tako, npr., kod Simmela i Durkheima nalazimo izraženo zanimanje za kateogoriju

humaniteta, koje se u shemi koju ću uskoro izložiti odnosi na osobit aspekt ukupne analize globalnih okolnosti.

(2)

Pišući o Kantovoj ideji o osnovama ljudske spoznaje i Nietzscheovom zalaganju za autonomnost ljudskog

djelovanja, za razliku od heteronomnog djelovanja ograničenog kulturnim, društvenim ili vjerskim

ograničenjima, Simmel se zainteresirao za dva usko povezana aspekta problema humaniteta. S jedne strane,

kaže on u reviziji Nietzschea, razmatranje ljudskog iskustva u okviru “humaniteta” , samo je jedan od četiri

oblika shvaćčanja ili analize, pored kulture, društva i pojedinca. Sa Simmelovog gledišta, Nietzsche je odabrao

samo jedan od više mogućih gledišta na ljudsko iskustvo. Međutim, razmatranje ljudskog iskustva u kontekstu

društva, npr., bilo bi jednako vrijedno. Na taj je način Simmel relativizirao Nietzscheovo stajalište. Simmel

smatra da je Nietzsche donekle proizvoljno odabrao jedan analitički okvir i onda ustvrdio da je jedini

odgovarajući. S druge strane, Simmel cijeni da je Nietzascheova misao dobriom dijelom odražava empirijske

promjene (Simmel, 1986). Ova potonja primjedba ukazuje na Simmelovu tendenciju da se usredotoči ne samo

na analitičke kategorije ljudskog iskustva kao takvoga, nego i na empirijske okolnosti koje su dovele do

intelektualne proizvodnje jedonstranih teorija. Tu je strategiju Simmel primijenio i na Marxa (Simmel, 1978).

Simmel tvrdi da se ono što zovemo “vrednotama ljudske egzistencije” bitno razlikuje o društvenih vrednota, jer

se ove potonje prvenstveno temelje na djelovanju pojedinaca, dok ljudske vrednote uključuju “neposrednu

ljudsku egzistenciju”. U skladu s Nietzscheom, Simmel naglašava da je “stupanj razvoja čovječanstva obilježen

kvalitativnim bitkom ličnosti” (Simmel , 1950: 63). A to znači da čovječanstvo nije samo u kvantitativnom

smislu više od društva.

Čovječanstvo nije samo zbroj svih društava: ono je potpuno različita sinteza istih elemenata koji u drugim

sintezama čine društva . . .Društvo zahtijeva od pojedinca da se razlikuje od opće ljudskog, ali mu zabranjuje da

se izdvoji iz opće društvenog. . .U nedavnim povijesnim razdobljima, sukobi pojedinca s njegovom političkom

skupinom, obitelji, itd. . . naposlijetku su sublimirani u apstraktnoj potrebi za . . . individualnom slobodom. Ta

je opća kategorija obuhvatila zajedničke elemente različitih pritužbi . . . pojednica protiv društva. (Simmel,

1950: 63-4).

Sa sličnim se problemom pozabavio i Durkheim, ali iz sasvim različite perspektive. Glavna razlika posljedica je

Durkheimovog uvjerenja da je potopuno razvijen pojedinac i društveno biće, dok Simmel smatra da pojedinac

sve više postaje izvandruštvena jedinka. Durkheim je ustvrdio da će nas kao pojedince uskoro povezivati

gotovo samo naša ljudskost. Štoviše, čini se da Durheim smatra da će društvenost pojedinca nestati kad se on

toliko izdifencira da više neće imati ništa zajedničko sa članovima svoje skupine. Drugim riječima,

diversifikacija pojedinaca pojavila se izravno u sklopu općeg trenda u modernim društvima (stajalište koje

očigledno ne uzima izravno u obzir migracije i stvaranje onoga što je Balibar (1991) spretno nazvao “svjetskim

prostorima”). Dugoročni rezultat procesa (društvene) individuacije bila je pluralistička asimilacija pojedinca od

nečega što bismo mogli nazvati esencijalnom socijetalnošću. Pojedinci su postali nositelji “duboke

socijetalnosti”. I ovdje, dakako, nalazimo eho Comtove misli. Naime, kada je Comte pokušao napraviti program

za institucionalno proslavljanje društva, tu vrstu svečanosti nazvao je “religijom humaniteta”. Čini se da su rani

francuski sociolozi rado izjednačavali essencijalno društveno (ili socijetalno) s idejom humaniteta. Izrazitu

potvrdu toga nalazimo u Kantovim i Durkheimovim tvrdnjama te u uporabi Kantovih ideja u Simmelovoj

raspravi o kategorijama humaniteta. Kant je rekao da iako pojedinca smatra profanim, društvo drži svetim, a

Durkheim da ako pojedinca smatramo duhovnim onda društvo moramo smatrati “hiperduhovnim”(1974: 34).

Činjenica da je Simmel, baš kao i Durkheim, citirao Kantovu misao kako bi njome podupro donekle različitu

tvrdnju dosta je zanimljiva u svjetlu narečenog pitanja.

S druge strane, vidimo da je Durkheim (1961: 463-96) govorio o transcendiranju konkretnih, nacionalnih

društava, za volju, kako on kaže, “međunarodnog života”, implicirajući da će se u 20. stoljeću razviti zanimanje

za nešto što po konvencionalnim sociološkim standardima ne pripada društvenim nego civilizacijskim ili izvan

nacionalnim razinama (Durkheim i Mauss, 1971). To bismo mogli dodatno potkrijepiti ukazivanjem na

Durkheimovu tvrdnju da se u modernom svijetu misaone kategorije sve više oslobađaju svojih društvenih ili

socijetalnih sidara te da, kako je to on kazao, počinju živjeti svojim životom. U tom, kao i u mnogim drugim

područjima Durkheimovog oeuvrea, nalazimo općenito zanimanje za odnos između partikularizma i

univerzalizma. Jedan od ključnih aspekata tog odnosa tiče se sveze između onoga što se ponekad naziva

Durkheimovim relativizmom - shvaćanje morala kao društveno uvjetovanog i određenog konkretnom

društvenom stvarnošću - i njegovog humanistički orijentiranog moralnog univerzalizma koji, zapravo,

relativizira društveni relativizam.

Pozicija Maxa Webera je znatno složenija. Weber je bio veoma skeptičan glede modernog zanimanja za ono što

će kasnije biti nazvano ljudskim pravima. Čini se da je mislio da se u modernom svijetu bavljenje pojmovima

kao što su “humanitet” u svom ekstremnom obliku možda razvio iz neke vrste karizmatskog fanatizma (Weber,

1978: 6). Pa ipak, kod Webera ima ideja koje ukazuju, kao što kaže Nelson, (1969), na globalni povijesni trend

prema “univerzalnoj drugosti”. Dakako, taj trend bio je u stalnoj suprotnosti sa suparničkim trendom prema

“plemenskom bratstvu”. U svakom slučaju, jasno je da je Weber bio potpuno svjestan modernih svjetskih

trendova koji oštro naglašavaju problem stupnja do kojeg pojedinca možemo opravdano osuditi na jednostrani

status člana društva. Taj trend u Weberovoj misli najbolje odražavaju dva slavna eseja: “Politika kao poziv” i

“Znanost kao poziv” (Gerth i Mills, 1948: 77-158). Ponajviše u onom prvom, Weber je istaknuo svezu između

najviših ciljeva pojedinca i funkcionalnog djelovanja društva, što bismo mogli nazvati modernim luteranskim

problemom. Bez obzira na narav Weberovbog vlastitog “intra-socijetalnog” stajališta glede te datosti, jasno je

da je on, kao sociolog, uočio napetost između zahtijeva za jednostranim članstvom u društvu i onoga što Simmel

prema Nietzscheu zove stanjem vlastitog bitka.

Dakako, jedan od glavnih Weberovih interesa bio je da rekonstruira “željezni kavez” modernog života. Pri tome

je glavni izazov bio kako bi pojedinac u odnosu na njega trebao živjeti. Weber se opirao svim tvrdnjama i praksi

koje su uključivale ili implicirale potpuno odbijanje navodnog željeznog kaveza. On je jednako odlučno poricao

da je karizmatska glorifikacija razuma pomogla pri stvaranju potpuno modernih oblika gospodarskog i

političkog individualizma. Weber se suprotstavio rusoovskim idejama o društveno celebratornim korijenama

ideja o modernoj demokraciji i naglasio doprinos puritanske askeze. Međutim, koliko god te Weberove tvrdnje

bile uvjerljive, činjenica je da se on relativno malo bavio posljedicama i implikacijama svoje slike o

dualističkim uvjetima u kojima se “ne-društvena” domena konstituira iz gomile odvojenih individualnih-osobnih

vrednota. Polazeći sa perspektive svoje velike zabrinutosti za budućnost i “usud” Njemačke, Weber je ideje koje

sam identificirao u Simmelovim i Durkheimovim radovima proklasio izrazito neprihvatljivima. Za Webra, svijet

u cjelini bio je u osnovi poprište sukoba između nacija. Jasno, budući da je Weber na taj sukob gledao iz

perspektive sve veće svjetske gospodarske integracije (Collins, 1986: 19-44), mogli bismo reći da je imao

parcijalnu sliku komprimiranog svijeta, štoviše, jednostranu sliku onoga što danas zovemo globalizacijom. Osim

toga, kako je tvrdio da se nacije dijelom bore oko očuvanja i obogaćivanja društvenih vrednota, i on je smatrao

da je kultura važan element globalne slike, samo u negativnom smislu. Weber je time jamačno reagirao na

globalne i univerzalne elemente u djelima Kanta, Hegela i Marxa i pokušao ih preoblikovati uz pomoć

Nietzscheovih ideja o “politeizmu” vrednota u međunarodnim dnosima. Iako je u svom rado o religiji usvojio

znatan dio Hegelovog konceputalnog aparata, Weber je nastojao promicati ono što se ponekad naziva

poredbeno-diferencijalnim i konkretno povijesnim gledištem na “univerzalnu povijest”, za razliku od

apstraktnih, “spiritualnih” i “utopijskih” gledišta svojih velikih njemačkih predšasnika (Robertson, 1985e).

No, netko bi mogao primijetiti da su i Durkheimova i Simmelova gledišta bila, svako na svoj način, jednostrana.

Durkheim je bio otvoreniji prema onome što danas zovemo globalizacijom, unatoč tome što je zanemario

mnoge njene onodobne manifestacije. Što se tiče Simmela, vidjeli smo da je unatoč njegove relativne

nezainteresiranosti za društvena pitanja per se (premda se jasno založio za “europski ideal”) njegov općenit

interes za oblike života rodio ideje koje su teorijski relevantne za ideju globalizacije.

Kako prihvatiti svijet kao jednu cjelinu

U mom prvom pokušaju da napravim fleksibilan model globalne cjeline, važnu ulogu odigrao je Dumontov esej

(1979). Uvdje treba napomenuti da je u svom nastojanju da analizira problem totaliteta (ideja koja je bila važna i

u godinama kada je nastala Wallersteinova teorija svjetskih sustava (1974b)), Dumont razmišlja kao socijalni

antropolog filozofijske orijentacije, i to tako da “zapad” pokušava protumačiti izvana (Duumont, 1977, 1983).

Štoviše, baveći se problemom totaliteta Dumont je je priznao da ga je nadahnuo središnji član Durkheimove

škole, Marcel Mauss. Dumont tvrdi da se antropologija kao disciplina treba istodobno baviti suprotstavljenim

idejama “jedinstva” čovječanstva i jedinstvenosti pojedinačnih društava. On tu kontradikciju pokušava razriješiti

tvrdnjom da svijet u cjelini, svijet u svom totalitetu, treba shvatiti kao globalnu mrežu sveza između društava, s

jedne strane, te samostalnih “besprozorskih monada” na drugoj. Bez obzira na ograničenja Dumontovog

pokušaja da prevlada epistemološki problem istodobne jedinstvenosti i diskontinuiteta te cjeline i kontinuiteta,

važno je da je on na njega ukazao.

U središtu mog promišljanjna globalizacije nalazi se sveza između epistemoloških pojmova kojima se svijet

može poimati i primarnih “objekata” za koje se čini da su svijetu postoje. Pokušao sam razotkriti osnovne

elemente pojmovlja kojim se o svijetu može razmišljati, uzimajući u obzir empirijske konstituente svijeta iz

njegove novije povijesti. U središtu mog modela onoga što se, veoma slobodno, naziva globalnim poljem, nalazi

se način (ili načini) na koji razmišljamo o globalitetu u svezi s osnovnim sastavom tog polja. Moja definicija je

višeslojnija od Dumontove, jer ja govorim o četiri glavna aspekta, ili referentne točke, a ne o samo dva. To su:

nacionalna društva; pojedinci, ili, još elementarnije, jastva; odnosi između nacionalnih društava, ili svjetski

sustav društava; te, u generičkom smislu, čovječanstvo, koje, da ne bi bilo zabune, često zovem ljudskim rodom.

Da ponovim, taj model , ili podjela, temelji se na epistemološkim i empirijskim zapažanjima. Potaknut

“Dumontovim pitanjem”, pokušaj da se naznače osnovne crte globalnog polja zahtijeva kombinaciju intuicije i

povijesnog istraživanja posebnih okolnosti koje su omogućile da svijet u cjelini, kakvim ga zamišljamo, postoji.

Razradi tog gledišta posvetio sam pretežit dio 3. poglavlja.

Najopćenitije govoreći, zanima me kao je svijet strukturiran. Iako se način na koji sam zamislio taj

strukturacijski model doima formalno, namjera mi je bila da u naša razmišljanja o “totalitetu” unesem

fleksibilnosti. Naime, uvijek kada razmišljamo o svijetu u cjelini, nužno se bavimo nečim što se ponekad

pejorativno naziva “totalističkom analizom”. (3) Iako moja shema ima totalizirajućih tendencija, to je dijelom

zato da bi shvatili različite vrste orijentacija na globalne okolnosti. U 4. poglavlju vidjet ćemo da pokreti,

pojedinci i drugi igrači svijet uređuju (ili u njega unose nered) na različite načine. U tom smislu moj model

olakšava interpretaciju i analizu narečenih inačica. Zato postoji ključna razlika između nametanja modela

globalnog polja svim sadašnjim i potencijalnim igračima na tom polju i izgradnje modela koji olakšava

shvaćanje razlika u njemu. Ovo potonje je veoma važno. Mene zanima kako se taj red, da tako kažem,

uspostavlja, pri čemu mislim i na red što ga uspostavljaju oni koji eksplicitno teže strukturiranju svijeta prema

pravnim načelima (Lechner, 1991). Ili, rečeno drugačije, moj model zamišljen je kao pokušaj analitičkog i

interpretativnog tumačenja načina na koji obični igrači, bilo kolektivni ili pojedinačni, svakodnevno zamišljaju

svijet, ili pak pokušavaju poreći da je svijet jedinstven.

Stoga, iako priznajem opravdanost izvjesnih poricanja globalne cjelovitosti, ne odustajem od tvrdnje da su

tendencije objedinjavanja svijeta, ipak, neminovne. Tako je, npr., tendencija gospodarskog protecionizma iz

ranih 90-tih godina (istodobna s nekom vrstom “fundamentalizma” glede identiteta i tradicije) oblik negativne

reakcije na sve brže smanjivanje svijeta. No, i te se reakcije, iako na dosta iskrivljen način, refleksivno

odražavaju (Giddens, 1987). U usporedbi sa starim protekcionizmima i autarkijama iz 18. i 19. stoljeća,

(Moravcsik, 1991), nove su mnogo samosvjesnije locirane u svjetski sustav globalnih trgovinskih propisa i

pravila i mnogo svjesnije globalnog gospodarstva u cjelini. To uopće ne znači da će i protekcionizam bit

prevladan zahvaljujući tim čimbenicma, nego da sve zainteresirane strane, uključujući i “obične građane”

moraju misliti o svijetu te, konkretnije, o svjetskom gospodarstvu, kao cjelini, pa čak i onda kada im se to ne

sviđa.

Ovdje treba naglasiti da iako sam u ovom poglavlju naumio ocrtati fleksibilan sinkroni model globaliteta, kao

kratak pregled suvremene misli o “teoriji i praksi” globaliteta, model zapravo treba primjenjivati dijakrono.

Svrha modela je da omogući detaljnu analizu promjena u sva četiri glavna elementa (društva, pojedinci,

međunarodni odnosi i čovječanstvo), zajedno sa promjenama u njihovim međusobnim odnosima. Tim pitanjima

vraćam se u više navrata u narednim poglavljima.Globalizacija kao proces usko je povezana s tim

dijakronijskim gledištem. Ovdje bih želio naglasiti da je moj model globalnih okolnosti multidimenzionalan i

mnogo globalniji nego što se obično podrazumjeva sociološkim i drugim konotacijama te riječi. Zato sam u

narednim poglavljima detaljno obrazložio probleme u svezi s modelom. U svremenom kontekstu

multidemenionalnost se odnosi na shvaćanje temeljnih elemenata onoga što ja obično zovem globalnim stanjem

čovječanstva, elemenata koji istodobno opisuju glavne oblike življenja u nedavnoj povijesti i porast zanimanja

za sveze između različitih pogleda na njih. I iz toga vidimo da globalizacija uključuje komparativno

međudjelovanje različitih oblika življenja.

U ovom konkrentnom slučaju globalizacija se odnosi na, često problematično, objedinjavanje različitih oblika

življenja, koje jednostavna definicija globalizacije kao “posljedice moderniteta“ (Giddens, 1990) ne definira

dovoljno precizno. Suvremeno zanimanje za globalitet i globalizaciju ne može se bez ostatka objasniti ni kao

aspekt rezultata zapadnog projekta “moderniteta” ni, osim u veoma ograničenom smislu, prosvjetiteljstva. U

svijetu koji se sve brže globalizira sve više jača civilizacijska, društvena, etnička, regionalna te pojedinačna

samosvijest. Društvene jedinke primorane su naći svoje mjesto u svjetskoj povijesti i globalnoj budućnosti. No,

globalizacija po sebi i za sebe uključuje i porast očekivanja takvih očitovanja identiteta.

Ovaj model, ilustriran slikom br. 1, ocrtava u grubim crtama ono što ovdje zovem “globalnim poljem” a u

drugim kontekstima “globalnim stanjem čovječanstva”. Shema prikazuje četiri glavna elementa, ili

referencijalne točke ideje globaliteta, najednostavniji način na koji mi, kao empirijski obrazovani analitičari,

možemo “protumačiti” globalitet te načine na koje se razvijao u proteklih nekoliko stoljeća. U kasnijim

poglavljima, osobito u trećem, razmatram različite i alternativne načine na koje se globalizacija mogla dogoditi,

ili se čak dogodila. Tako je, npr. Islam povijesno bio globalno usmjeren, no da je taj potencijalan oblik

globalizacije ostvaren danas bismo o “globalitetu” gotovo sigurno razgovarali na drugi način i morali ga

opisivati drugačijim modelom.

Svoj model predstavljam pretežito u odnosu na ovostoljetne trendove. Pri tome on dijelom sažima tendencije na

koje ukazuje, povećavajući međupovezanu tematizaciju društava, pojedinaca, međunarodnih odnosa i

čovječanstva. Istodobno, model omogućava razmatranje i analizu procesa koji su omogućili povijesnu

dominaciju tog obrasca. Osim toga, on omogućava različite, često oprečne empirijske naglaske na “polje”, o

kojima govorimo u 4. poglavlju. Treće poglavlje posvećeno je pretežito onome što ja zovem fazama jednog sve

dominantnijeg oblika globalizacije. U narednim poglavljima razmatram faze nakon 1850. godine. Prije toga

treba naglasiti nekoliko momenata.

Prvo, iako sam naglasio da mi gledište omogućava empirijsku varijantnost glede onoga što kasnije u knjizi

zovem prikazima svjetskog poretka te da mi je glavni cilj da analizom globalizacije razotkrijem i otvorim

relativno zanemarene aspekte te teme, jasno je da moj pristup globalizaciji ima moralne i kritičke dimenzije.

Ovdje ću spomenuti samo one najopcenitije. Stoga ću se svakako izravno pozabaviti problemom globalne

složenosti, koji će postati jasniji u zaključnom dijelu knjige, gdje ću razmotriti sadržajne promjene u četiri

glavna elementa mog modela. Nadam se da ću time uspjeti objasniti da se zalažem za moralnu prihvatljivost te

složenosti. Drugim riječima, složenost je sama po sebi postala moralno pitanje (Robertson, 1989 b).

Konkretnije, moj pristup pitanjima globaliteta i globalizacije ukazuje da je “realističan” pogled na svijet u

cjelini, pogotovo u suvremenim okolnostima, nemoguć bez prihvaćanja relativne autonomije svakog od četiri

glavna elementa. No, pri tome treba uzeti u obzir da je svaki od ta četiri elementa, na ovaj ili onaj način,

ograničen s druga tri. Zato, na neki nacin, prenaglašavanje bilo kojega od njih na račun drugih predstavlja

“fundamentalizam”. Jednostavno rečeno, ne bismo trebali nasilno nijekati postojanje niti jednog aspekta procesa

globalizacije. To, dakako, ne iscrpljuje moralni i kritički aspekt mog pristupa, ali, za sada mora biti dovoljno.

Drugo, susrećemo se s pitanjem procesa koji uzrokuju globalizaciju, tj. sa “uzročnim mehanizmima” i

“pokretačkim silama”. Kako se u to uklapaju tvrdnje o dinamici kapitalizma i imperijalističkim silama, koje su

nesumnjivo odigrale značajnu ulogu u procesu ubrzanog smanjivanja svijeta? Kad tvrdim da polazim od

kulturalnog pogleda na globalizaciju ne želim reci da pitanja gobalizacijskih “sila” ili “mehanizama” smatram

nebitnima. No, svjestan sam da su ta pitanja odavno istražena. Širenje zapadnog kapitalizma i uloga koju je u

tome imao imperijalizam već su detaljno analizirani, baš kao i sve složenija kristalizacija suvremenog globalnog

gospodarstva. Za razliku od toga, spor glede uvjeta u kojima je nastala i jos se odvija globalizacija bio je uvelike

zanemaren. Ova knjiga bavi se prvenstveno tim i sličnim pitanjima, u nadi da će kulturološki pristup baciti novo

svjetlo na tradicionalnije radove. Iako pojam “kultura” rabim uže i konkretnije nego što to ponekad rade u

nekim relativno novim područjima kulturologije, koristim ga fleksibilnije i odvažnije nego što su to činili

klasični sociolozi. Konkretno, cilj mi je bio pokazati diskontinuitete i razlike, za razliku od tradicionalnih

socioloških gledišta na kulturu kao na integracijski čimbenik. Želio sam ukazati i na posebnu vrstu sociološkog

istraživanja, koje nije usredotočeno na kulturu kao takvu.

Treće, u svom predstavljanju globalnog polja naglasio sam nekoliko procesa relativizacije. Tim pojmom

podrazumijevam načine na koje se, kako globalizacija napreduje, pojačavaju izazovi stabilnosti određenih

gledišta na cjelokupni proces globalizacije i kolektivno i pojedinačno sudjelovanje u njoj. Kao što sam već

rekao, ova slika globalnog polja odnosi se prvenstveno na suvremeni globalitet i globalizaciju. To je

idealizirana i tipizirana slika onoga što zovemo globalnom složenošću. Jednim važnim dijelom ona ukazuje na

cjelokupni proces diferencijacije koja se tiče globalne složenosti. Govoreći općenito, primjena modela

podrazumijeva gledište da se proces diferencijacija glavnih sfera globaliteta ubrzava. Tako je diferencijacija

među sferama bila znatno manja u ranijim fazama globalizacije, a njene posljedice bile su primane nejednako i s

različitim reakcijama u različitim dijelovima svijeta. Jasno je da procesi diferencijacije imaju opipljive i

problematične posljedice na socijalizaciju u suvremenom svijetu (Turner, u tisku). Važan aspekt te pojave jest

tekuća revizija nastavnih programa u srednjim školama i na sveučilištima u skladu sa zahtjevima

“međunarodnosti” i/ili “multikulturalnosti”.

Prihvaćanje potpuno globalnog pogleda na svijet ima mnogo posljedica, koje se ne odnose samo na nedavne i

suvremene oblike globalizacije kao takve. Iako se ova knjiga bavi ovim potonjima, one nisu njena glavna tema.

Prije nego što zaključim ovo uvodno poglavlje želio bih se ukratko osvrnuti na jednu od njenih širih tema:

svjetsku povijest. (4) U posljednje se vrijeme pojavio niz knjiga i članaka o svjetskoj povijesti, pa se moze

govoriti o svojevrsnom revivalu genrea koji je bio popularan u fazi koju sam u 3. poglavlju nazvao rađanjem

moderne globalizacije, a vrhunac je dosegla početkom 20. stoljeća. Uzrok tome mogle bi biti dvije usko

povezane skupine okolnosti. S jedne strane, činjenica da svijet sve brže postaje međuovisan te svijest o tome,

usmjerili su pozornost na put kojim se kreće čovječanstvo u cjelini. S druge strane, dok su raniji, a i neki

suvremeni radovi, samo varirali “veliku sagu” o usponu i “trijumfu” zapada, sve više jača tendencija da se u

povijest uključe do sada zanemarivani “glasovi”. Stoga su aktualni sporovi glede nastavnog programa važne

manifestacije globalizacije, pretežito zato što se u tekućoj fazi globalizacije ruši ideja homogenog nacionalnog

društva, unatoč jačanju nacionalizama u izvjesnim dijelovima svijeta. Istodobno, i sama ta proturječja stavaraju

nove poglede na svjetsku povijest.

Dobar primjer stvaranja alternative “velikoj sagi” jest razmjerno nedavni pokušaj Erica Wolfa, koji kaže da je

njegova glavna teza da “svijet čovječanstva sastoji od raznolikog totaliteta međusobno povezanih procesa i

suprotnosti koje taj svijet razgrađuju dok se ne raspadne na komadiće od kojih se više ne može vjerno

rekonstruirati stvarnost” (Wolf, 1982: 3). Poput Wallersteina, Wolf smatra da moderna tendencija da se

“nacijama, društvima i kulturama pripisuju kvalitete unutarnje homogenih i vanjski distinktivnih i ograničenih

objekata” dovodi do stvaranja “modela koji svijet prikazuje kao veliku biljarsku dvoranu u kojoj se jedinice

odbijaju jedna od druge kao cvrste okrugle biljarske kugle” (Wolf, 1982: 6). Wolf se slaže s Wallersteinom i da

je takvo stanje najvećim djelom proizvod podjele rada među društvenim znanostima u vrijeme njihova

nastajanja, sredinom 19. stoljeća. Iako razumijem njegova glavna stajališta, takav pristup - koji je kod Wolfa

urodio fascinantnom empirijskom studijom o “međupovezanosti ljudskih agregata” (Wolf, 1982: 387) u većem

dijelu svijeta nakon 1400. godine - potcjenjuje vaznost izučavanja stvarnog kretanja i oblika suvremene

globalizacije.

Ovdje trebamo uvažiti i Wolfov “totalitet međupovezanih procesa” i oblik totalita nastao posljednjih stoljeća.

Dobro došla novost jest da su društvene znanosti istodobno konsolidirale i izmijenile ono što Wolf zapravo

smatra nijekanjem stvarnog, empirijskog “totaliteta”. No, iako je istina da su konvencionalne društvene znanosti

preobrazile “riječi u stvari” (Wolf, 1982: 6) i stvorile sliku svijeta s oštro omeđenim društvima, one nisu jedina

odgovorne za takvo stanje. Društvene znanosti, a ovdje prvenstveno mislimo na sociologiju, razvile su se nakon

što su ustanovljene granice između nacija i društava. Nema dvojbe da je ona u tom pogledu bila nerefleksivna te

da je doprinjela dominantnom načinu mišljenja temeljenom na diskontinuitetu između “unutarnjeg” i

“vanjskog”. No, ne bi bilo opravdano ni otići u drugu krajnost i nijekati realost “stvari”. U ovoj knjizi nastojat

ću premostiti jaz između stajališta koje brani Wolf i stvarnosti svijeta u kojem sada živimo. To znači da ću

pokušati transcendirati podjele o kojima on govori, ali ne tako da ih pokušam izbrisati. Tako zamišljena

“povijest svijeta” ima dvije razine. S jedne strane, ona treba pratiti nastanak svijeta kako sam to naznačio. S

druge, to treba činiti uvažavajući načine na koji “jedinke”, čiji broj sve više raste, stvaraju i revidiraju svoje

povijesti u skladu s ograničenjima što ih nameće tekuća faza globalizacije. Nema dvojbe da je “modernitet”

pojačao tu vrstu refleksivnosti, što je samo po sebi proizvelo neku vrstu namjerne nostalgije. No, po mom

mišljenju, “modernitet” ne treba koristiti kao glavni eksplanans.

31

Jasno, svi smo mi na neki nacin natjecatelji u toj “postmodernoj igri” pisanja povijesti i izmisljanja tradicija.

Svijet u cjelini, je, na stanovit način, svijet refleksivnih sugovornika. A jedan od glavnih zadataka suvremenog

sociologa jest da protumače tu gomilu različitih poruka, u čijoj razmjeni i sami sudjeluju.

Bilješke

1. Vidi sjajnu analizu nostalgične interpretacije stručnjaka za Južnu Ameriku kod Merquiora (1991).

2. Nekoliko posljednjih stranica ovog poglavlja mnogo duguju Robertsonu i Chiricu (1985). Ranija inacica ovog

potonjeg predstavljena je 1980. godine na skupu Međunarodnog društva za poredbeno proučavanje civilizacija

(SAD) na Sveučilištu Syracuse. Tijeko godina model koji ja zovem “globalnim poljem” znatno je izmijenjen, te

ja sada mnogo globalniji i procesualniji. Zahvalan sam JoAn Chirico na doprinosu mojim ranijim

promisljanjima tema humaniteta i čovječanstva. Do zakašnjenja u objavljivanju ovog rada došlo je uglavnom

zato što se trebao pojaviti u zborniku (što ga je trebao urediti jedan kolega) koji nije ugledao svjetlo dana.

Inačica objavljena 1985. empirijski je usredotočena na simultanu pojavu vjerskog “fundamentalizma” i

napetosti koje su uzrokovali teokratski režimi krajem 70-tih i početkom 80-tih godina (Robertson, 1981). To,

međutim, nije bila tema prvotne verzije iz 1980. U središtu većine mojih radova nakon 1980. su revidirane

inačice definicje prvotno

iznesene te godine.

3. Dobar primjer temeljito argumentiranog osporavanja “teorije totalizacije” nalazimo kod Postera (1990).

Takvim terijama osobito se rado suprotstavljaju “poststrukturalisti”. Fraser (1989: 13) iako se zalaže protiv

‘apovijesnih filozofijskih metanaracija’ saže sa sa onim što ona zove ‘velikim empirijskim naracijama’.

Uglavnom pristajem uz tu distinkciju, te, štoviše, tvrdim da moj oblik analize globalizacije približno odgovara

toj potonjoj.

4. Osobito dobar primjer povijesne sociologije u sveobuhvatnoj tradiciji svjetske povijesti nalazimo kod Manna

(1986). Glede aktualne rasprave o svojstvima zapadnih društva koja ih čine istodobno “ekstenzivnima” i

“intenzivnima” vidi Meyera (1989).

Ulrich Beck

Što je globalizacija?

Zabune globalizma-

Odgovori na globalizaciju

Između svjetskog gospodarstva i individualizacije nacionalna država gubi svoj suverenitet: Što činiti?

Zključak leži nadomak: Projekat modernizma čini se nije uspio. Filozofi postmodernizma prvi su puni elana

razumu i racionalizmu, na koje je znanost položila pravo, ispisali smrtovnicu. Takozvani zapadni univerzalizam

prosvjetiteljstva i ljudskih prava nije ništa drugo nego glas “mrtvih, bjelobradih staraca”, koji potiskuju prava

etničkih, vjerskih I seksualnih manjina, predstavljajući svoje pristrane “nadnaravne pripovjetke” kao apsolutne.

32

Nadalje se kaže da sekularnim trendom individualizacije socijalni kit postaje porozan, društvo gubi

svoju kolektivnu samosvjest i time sposobnost političkog djelovanja. Potraga za političkim odgovorima na

značajna pitanja o budućnosti nema više svoj subjekt niti mjesto.

U tom crnom gledištu gospodarstvena globalizacija samo upotpunjava ono što postmodernizam

intelektualno a individualizam politički pokreće – a to je propast modernizma. Dijagnoza je: Kapitalizam

postaje besposlen i čini besposlenim. Time se razbija povijesni savez između tržišnog gospodarstva, socijalne

države i demokracije, koji je dosad integrirao i legitimirao zapadni model odnosno projekat nacionalne države

modernizma. Tako gledano su neoliberali likvidatori zapada – iako nastupaju kao njegovi reformatori. Što se

tiče socijalne države, demokracije i javnosti, oni provode modernizaciju ka smrti.

No propast počinje u glavi. I fatalizam je govorna mana. Prije skoka s Eifelovog tornja čovjek bi trebao posjetiti

logopeda. “ Pojmovi su prazni, više ne znaju ganuti, osvijetliti, uspaliti. Sivilo koje leži nad svijetom…možda je

uzrok u pljesnivoći riječi”. Ta takozvana propast dala bi se pretvoriti u polazak u drugi novi modernizam uz

uvjet da se prebrode ortodoksije na kojima je posrnuo prvi modernizam.

U knjizi Djeca slobode (“Kinder der Freiheit”) pokušao sam prikazati da s takozvanom “propasti vrijednosti”

možda završava kolektivna ortodoksija političkog djelovanja ali ne samo političko djelovanje. Paralelno s

isčezavanjem socijalno moralnih sredina stvaraju se naime podloge za kozmopolitski republikanizam u čijem je

središtu sloboda pojedinca.

Doduše, teško je podići glas protiv svjetske sile zvane svjetsko tržište. To je jeidno moguće pod

pretpostavkom da se razbije predodžba o svemoćnom svjetskom tržištu, koja vlada u glavama I koći sve

djelovanje. Ja u ovoj knjizi želim nastupiti protiv velike sablasti koja se vrzma Europom i to metodom

razlikovanja između globalizma s jedne strane, te globaliteta i globalizacije s druge. Razlikovanje služi svrsi

razbiti teritorijalnu ortodoksiju političkog i društvenog, koja je nastala s projektom nacionalne države prvog

modernizma I postavljena kategorijski i institucionalno kao apsolutna.

Globalizmom označavam shvaćanje da svjetsko tržište potiskuje ili nadomješćuje političko djelovanje, t.j.

ideologiju vlasti nad svjetskim tržištem, ideologiju neoliberalizma. Globalizam postupa monokauzalno,

ekonomski, smanjuje mnogodimenzionalnost globalizacije na jednu dimenziju i to gospodarstvenu, koja je k

tome zamišljena linearno, a sve ostale dimenzije – ekološku, kulturološku, političku, društvenu globalizaciju –

spominje, ako uopće, samo kao podređene dominaciji svjetskog tržišnog sistema. Naravno time se ne želi

zanijekati ili umanjiti središnje značenje gospodarske globalizacije. Ideološka bit globlizma leži u tome da je

izbrisana temeljna razlika prvog modernizma, a to je razlika između politike i gospodarstva. Središnji zadatak

politike, odrediti pravne, socijalne i ekološke uvjete koji gopodarstveno djelovanje tek čine društveno mogućim

i legitimnim, izmiče se pogledu ili se prešućuje. Globalizam propisuje da se tako kompleksno zdanje kao što je

Njemačka – znači država, društvo, kultura, vanjska politka – mora voditi kao poduzeće. U tom smislu se radi o

imperijalizmu ekonomičnosti kojim poduzeća utjeruju okvirne uvjete pod kojima mogu optimirati svoje ciljeve.

Čudnovato je međutim na koji način tako shvaćen globalizam privlači svoje protivnike. Postoji ne samo

potvrdan već i negirajući globalizam, koji, uvjeren o neizbježnoj dominaciji svjetskog tržišta, bježi u razne

oblike protekcionizma:

Crni protekcionisti oplakuju propast vrijednosti i propast značenja nacionalnog pojma, a suprotno se tome bave

neoliberalnom destrukcijom nacionalne države.

33

Zeleni protekcionisti otkrivaju nacionalnu državu kao jedan izumirajući politički biotop, koji štiti standarde

okoliša od raznih prisila svjetskog tržišta a u tom pogledu i sam treba zaštitu.

Crveni protekcionisti već za svaki slučaj isprašuju kostime za borbe staleža; za njih je globalizacija

nadomjestak za “ipak smo bili u pravu”. Oni slave ponovno marksističko uskrsnuće. Pri tom se doduše radi o

utopistički slijepom “ja sam stalno u pravu”.

U tim zamkam globalizma moramo razlikovati što ja želim nazvati globalinost i globalizaciju.

Globalnost označava: Mi već odavno živimo u jednom svijetskom društvu,i to u smislu da predodžba

zatvorenih prostora postaje fiktivna. Nijedna zemlja, nijedna zajednica se ne može izolirati. Time se sudaraju

razne ekonomske, kulturološke, političke forme, i ono što je samo po sebi razumljivo mora se iznova dokazivati,

čak i u zapadnom modelu. Pri čemu “svjetsko društvo” označava cijelovitost socijalnih odnosa, koji nisu

integrirani u nacioalnu politiku niti su njome određeni. Pri tom igra (nacionalno medijsko inscenirano) samo-

percipiranje glavnu ulogu, tako da svjetsko društvo (u užem smislu) opisuje – predlažući političko relevantan

operacijski kriterij - opaženo, refleksivno svjetsko društvo. Pitanje ukoliko ono postoji bi se dakle (prema

Thomasovom teoremu, po kojem je ono što ljudi smatraju stvarnim stvarno) moglo empirijski pretvoriti u

pitanje kako i ukoliko se ljudi i kulture svijeta opažaju u svojim međusobnim razlikama i ukoliko će ta

svjetskodruštvena samopercepcija biti relevantna za ponašanje.

“Svijet” u kombinaciji “svjetsko društvo” označava dakle diferenciju, mnoštvo, a “društvo” označava ne-

integraciju, tako da se (po M.Albrow) svjetsko društvo može shvatiti kao mnoštvo bez jedinstva. Kao što će se u

ovoj knjizi prikazati – time se razno pretpostavlja: transnacionalne oblike produkcija i konkurentnost na tržištu

rada, globalno izvještavanje u medijima, transnacionalni bojkoti kupaca, transnacionalni oblici življenja, kao

“globalno” zapažene krize i ratovi, vojno i mirovno korištenje atomske energije, razaranje prirode, itd.

Nasuprot tome globalizacija označava procese, nakon kojih će nacionalne države i njihov suverenitet

biti poprijeko povezani putem transnacionalnih posrednika, te će tako njihove šanse za vlašću, njihova

orijentacija, identiteti i mreže biti obuzdane.

Značajna razlikovna karakteristika prvog i drugog modernizma je nemoć ispravljanja nastalog globaliteta. To

znači: Jedna pokraj druge postoje razne samologike ekološke, kulturološke, gospodarstvene, političke,

civilnodruštvene globalizacije, koje se ne mogu jedna za drugu reducirati ili prikazati, nego se svaka za sebe i u

svojim međusobnim ovisnostima mora odgonetnuti i razumijeti. Vodeća slutnja je da se tek onda može otvoriti

prostor političkom djelovanju. Zašto? Jer se samo tako može slomiti bezpolitički urok globalizma, jer će se tek

pod perspektivom mnogodimenzionalnosti globaliteta raspršiti ideologija globalizma o pritisku okolnosti. Ali

što čini globalitet nemogućim za korekciju? Osam razloga – u odgovarajućim natuknicama:

1.geografsko širenje i sve veća interakcija međunarodnog trgovanja, globalno umrežavanje financijskog tržišta i

rastuća vlast transnacionalnih koncerna,

2.stalna informacijsko i komunikacijsko tehnička revolucija,

3.univerzalno provedeni zahtjevi za ljudskim pravima – znači (usmeni) princip demokracije,

4.rijeke slika globalnih kulturnih industrija,

5. postinternacionalna, policentrična svjetska politika – uz vlade djeluju transnacionalni posrednici (koncerni,

nevladine organizacije, Ujedinjeni Narodi) koji sve više dobivaju na broju i moći,

6. pitanja globalnog siromaštva,

7. globalnog razaranja okoliša i

34

8. pitanja mjesnih transkulturoloških sukoba.

Pod tim okolnostima sociologija dobiva novo značenje, ona postaje istraživač smisla ljudskog života u

klopci kojom je svijet postao. Globalitet označava činjenicu da od sada ništa što se na ovoj planeti odigrava nije

samo mjesni događaj, već da se svi izumi, pobjede i katastrofe odnose na cijeli svijet, te da moramo naš život i

djelovanje, naše organizacije i institucije reorijentirati i reorganizirati uz “lokalno-globalnu” crtu. Tako shvaćen

globalitet obilježava novo stanje drugog modernizma. Taj pojam ujedno sažima elementarne razloge zašto

standardizirani odgovori prvog modernizma postaju neprikladni i kontradiktorni za drugi modernizam i zašto se

za njega politika mora nanovo stvarati, izmisliti.

Od takvog poimanja globaliteta razlikuje se pojam globalizacije kao (staromodno dijalektičan) proces koji

stvara transnacionalne socijalne veze i prostore, koji revalvira lokalne kulture i otkriva neke treće – “malo

ovoga, malo onoga, to je način kojim se rađaju novosti” (Salman Rushdie). Unutar tog složenog odnosa nanovo

se postavljaju pitanja razmjera kao i granica uslijđene globalizacije i to s obzirom na tri parametra:

Kao prvo dimenzija prostora;

Drugo stabilnost u vremenu ;

Treće (socijalna) gustoća transnacionalnih mreža, veza i slika.

Uslijed takvog poimanja pruža se i odgovor na sljedeće pitanje: U čemu leži povijesna osobitost današnje

globalizacije i njenih paradoksa na jednom određenom mjestu (u usporedbi s “kapitalističkim sistemom

svijeta”koji se izgrađuje još od doba kolonijalizma, a o kojem priča Immanuel Wallerstein)?

Osobitost procesa globalizacije danas (a vjerojatno i ubuduće) leži u empirijskom istraživanju dimenzije, gustoće

i stabilnosti izmjeničnih regionalno-globalnih odnosa i njihove medijske definicije, kao i socijalnih prostora i

slika na kulturološkoj, političkoj, gospodarstvenoj, vojnoj i ekonomskoj razini.11 Prema tome svjetsko društvo

nije meganacionalno društvo koje u sebi sadržava i rastvara sva nacionalna društva, već svjetski horizont

obilježen mnoštvom i ne-integracijom, koji se otvara kada se uspostavlja i održava komunikacija i djelovanje.

Skeptici globaliteta pitaju: Što ima novo? I tvrde: Ništa osobito važno. No time su povijesno, empirijski

i teoretski u krivu. Novo je svakidašnje življenje i djelovanje izvan državnih granica u izmjeničnoj ovisnosti i

obvezama; novo je zapažanje te transnacionalnosti (u medijima, konzumu, turizmu); nova je “raspršenost”

zajednice, rada i kapitala; nova je i svjesnost o globalnim ekološkim opasnotima i korespondirajuće arene

djelovanja; novo je neizostavno opažanje drugih kultura u vlastitom životu sa svim protuslovnim izvjesnostima;

nova je razina protoka “globalnih kulturoloških industrija” (Scott Lah/John Urry); novi je i razvitak jedne

europske državne tvorevine, broja i moći transnacionalnih posrednika, institucija i ugovora; naposljetku novi je i

razmjer gospodarstvene koncentracije koju međutim koći nova bezgranična konkurencija svjetskog tržišta.

Globalizacija znači dakle i ne-svjetska država. Točnije: svjetsko društvo bez svjetske države i bez svjetske vlade.

Proširuje se globalni desorganizirani kapitalizam jer nema hegemonijalne vlasti niti internacionalnog režima – ni

na ekonomskom ni na političkom planu.

U vidu ovog razlikovanja predstojeći se esej razvrstava u daljnja tri djela. Drugi dio – Što se shvaća

globalizacijom? – ukratko opisuje i suprotstavlja mnogodimenzionalnost, ambivalentnosti i paradoksnost

globaliteta i globalizacije u društvenom, gospodarstvenom, političkom, ekološkom i kulturološkom pogledu.

Treći dio – Zabune globalizma – pokazuje da se široko polje organizacije (oblikovanja?), ono najvažnije u

politici, može vratiti samo odlučnom kritikom globalizma.

35

Četvrti dio – Odgovori na globalizaciju – navodi u svrhu javne spontane diskusije kao protuotrov vladajućoj

političkoj paraliziranosti deset točaka kako prihvatiti i odgovoriti na političke izazove globalne ere.

Završetak se bavi onim pitanjem: Što će se desiti ako se ništa ne desi: Braziljanizacija Europe.

II. GLOBALIZACIJA U EKONOMIJI I POLITICI

Povucite se na trenutak iz bitke koju svakodnevno vidite i razmislite o implikacijama naredne misli: nalazimo se

u ranoj fazi gospodarskog razdoblja koje je po svojoj biti jednako razlièito od razdoblja koje mu je prethodilo

kao što je doba automobila razlièito od doba poljodjelstva. Ako prihvatite ovu premisu, mnogo æete lakše

shvatiti mnogo toga što se oko vas dogaða, ukljuèujuæi i naoko nepregledan plimni val što zapljuskuje vas i

vašu tvrtku.

John Huey, 1

Opæenito se smatra da se u razvijenim zemljama gospodarstvo preobražava iz industrijskog, temeljenog na

èeliku, automobilima i cestama u gospodarstvo koje nastaje na siliciju, raèunalima i mrežama. Rašireno je

mišljenje da se radi o promjeni u goapodarskim odnisima koja je jednako znaèajna kao svojedobna smjena ere

poljodjelstva industrijskom erom. Na djelu je nova dinamika, nova pravila igre i novi pokretaèi napretka.

No, da citiramo Alana Webbera, bivšeg urednika The Harvard Business Review: “Do sada nitko nije

postavio najvažnije pitanje: što je to novo u suvremenom gospodarstvu?”2 Ovo pitanje priziva u sjeæanje

vrijeme kada su se postdiplomski studenti fizike požalili Albertu Einsteinu, kod kojkjega su pisali pismeni ispit,

da su pitanja ista kao što su bila prethodne godine. “To je u redu”, odgovorio je on, “ove su godine odgovori

drugaèiji”.

Slièno tome, i dogovor na Webberovo pitanje ove je godine drugaèiji nego prošle. A iduæe æe godine

biti drugaèiji nego ove. Suvremeno gospodarstvo poèiva na stalnoj *** buduænost, da se stvore novi proizvodi i

usluge te da se tvrtke preobraze u nove jedinice kakve su još juèer bile nezamislive a veæ sutra æe ih pregaziti

vrijeme

Suvremeno gospodarstvo razlikuje se od starog u 12 meðusobno povezanih aspekata. Želite li uspješno

restrukturirati svoju tvrtku morat æete se snjima upoznati.

I. ASPEKT: ZNANJE

36

Suvremeno gospodarstvo temelji se na znanju

Gospodsratvo koje se temelji na znanju omoguæila je informacijska tehnologija. No, bez obzira na

razvoj umjetne inteligencije i drugih “tehnologija znanja”, znanje još uvijek stvaraju ljudi - znanstvenici

(inženjeri i tehnièari tri su puta brojniji od industrijskih radnika) i potrošaèi znanja. “Kapitalizirana inteligencija

i njen glavni pokretaè, uslužna tehnologija, mijenjaju ne samo uslužne djelatnosti nego i amerièku industriju,

naèin rasta amerièkog gospodarstva, strukturu zapošljavanja na nacionalnoj i regionalnoj razini te položaj SAD

u svjetkoj pollitici i n maðunarodnom tržištu”, tvrdi ijames Brian Quinn, profesor sveuèilišta Darmouth’s Tuck’

School u svojoj knjizi “Inttelligent Enterpirse”. 3

Kao prvo, udio znanja u proizvodima i uslugama znyatno je narastao s rastom udjela informacija i

oèekivanja potrošaèa u proizvodima. Uzmomi, npr. pojavu “inteligentinih proizvoda” koji su poèeli

revolucionirati sve aspekte našeg društva.

Inteligentna odjeæa. Proizvoðaèi konfekcije poèeli su u odjeæuiu ugraðivati èipove s podacima o tome kada je i

gdje proizvedena, tko ju je proizveo, kada je uvezena u zemlju, stigla u trogivnu i izložena za prodaju. Prilikom

kupnje predmeta, tome se može dodati tko je predmet kupio i kada te koliko ga je platio. Proizvod je tako

opremljen memorijom s podacima koji mogu poslužti svima u lanc+u u kojem se ostvaruje dodana

vrijednost*** To olakšava reklamaciju proizvoda, a ako se netko zaputi prema vratima trgovine prije nego što je

platio, njegovog æe novi sako zavapiti: “Upomoæ, pokupavaju me ukrasti!”

Inteligentne kartice. Kreditne, gotovinske kartice, kartice za ulazak u uredske prostorije - kome treba ta gomila

razlièitih komada plastike, svaki s drugim rokom važenja i godišnjom pretplatom? Buduænost: kartica koja æe

objediniti sve te funkciji i još služiti kao vozaèka dozvola, zdravstvena knjižica a podacima o alergijama na

lijekove, eventualnoj donaciji tjelesnih organa, broju suprugove odjeæe i obuæe radi kupovine poklona, sve to

na jednom mikroporcesoru zalivenom plastikom. No, skriva li to opasnsoti glede sigurnosti i zaštite privatnosti?

Mnoge, ali o tome æemo kasnije.

Inteligentne kuæe. Alarmni ureðaji za sluèaj provale i požara, kuæni aparati i sustav osvjetljenja kojima æe se

upravljati pomoæu elegantnog daljinskog upravljaèa ili pomoæu telefona. To æe vam omoguèiti da na daljinu

provjertite sobnu temperaturu, ukljuèite peænicu, nahranite psa, pratite što se dogaða u stanu kako vaša djeca

adolescentske dobi ne bi razbila više komada namještaja nego što bi to bilo normalno na zabavama koje se

potajno prireðuju dok su roditelji na godišnjem odmoru. Uskoro æe smoènice same registrirati kada ponestane

neke živežne namirnice i automatski naruèiti da bude dostavljena na vaš kuæni prag.

Inteligentne ceste. Kolnik ne mora služiti samo da se njime odvezete s jednog mjesta na drugo. Podvozje æe

pratiti gustoæu prometa i vremenske uvjete te upozoravati vozaèe na opasnosti koje ih èekaju na putu. Broj

nesreæa æe se smanjiti jer æe senzori upozoravati vozaèe kada se previše približe vozilu ispred sebe, zaspu ili

skrenu u krivi vozni trak. Automatski æe se održavati dostatan razmak iza vozila s prikolicom. Rupe na cesti?

Nezamislivo.

37

Inteligentni automobili. Pijani sjedate za volan? Motor se neæe upaliti. Prolazite pored povijesne znamenitosti?

Audio i video poruke tumaèe što se tamo dogodilo i kada. Jedinstnevi sustav prati kako vozite i kako

funkcionira vaš automobil te vas automatski upuæuje na servies, gdje tehnièar jednostavnim oèitanjem raèunala

dijagnosticira prpbleme pod poklopcem motora. Zemljovidi i upute za orijentaciju emitirat æe sateliti za

globalno pozicioniranje, pa nijedan muškarac više neæe morati supruzi priznati da se izgubio.

Inteligentne gume. Kamioni za prijevoz drvene graðe na Aljasci i u Sjevernoj Britanskoj Kolumbiji

opremeljeni su raèunalima koja su satelitsmki povezana sa sustavima geofizièkih i meteoroloških informacija

što automatzski reguliraju (izmeðu ostaloga) pritisak zraka u gumama. Naime, kod optimalnog pritiska u

gumama kamioni idu brže i traju dulje, pa se takvo ulaganje isplati veæ za nekoliko mjeseci.

Inteligentini pakovi. Hokeju eraste popularnost, ali gledatelji, koji su u prosjeku sve stariji, teško ‘prate kretanje

paka kod TV prijenosa. Uskoro æe pakovi biti opremljeni èipovima koji æe prenositi podatke raèunalnim

mrežama, pa æe pak na ekranu poprimati svjetle boje ili ružièasti, ili èak mijenjati boju ovisno o smjeru

kretanja. Èip æe èak moæi emitirati zvuène signale, što æe ih moæi èuti samo TV gledatelji.

Inteligentni radio i TV prijamnici. Kome treba jednosmjerna komunikacija? Nisu li interaktivni radio i TV, koji

æe vam na zahtijev dati informacije o glazbi, filmovima te trgovinskoj ponudi, ukjuèujuæi moguænost

naruèivanja robe, nešto sasvim drugo? Ako vam se ne bude sviðao TV program,moæi æete zatražiti više

informacija o kuglanju ili o prodavaonicama sreæaka, npr. Poseban program, ugraðen u prijamniku, pratiti æe

vaše osobne interese pri odabiru TV emisija te æe vam na zahtjev izlistati sve relevantne informacije o TV

programu. I promièbene poruke bit æe prilagoðene vašim potrošaèkim navikama, pa više neæete morati gledati

reklame z proizvode koji nikada ne kanite kupiti.

Inteligentni telefoni. U telefonima su veæ sada ugraðene telefonske tajnice, fax ureðaji, a pokazuju i šifru

pozivaèa. No, to još nije sve. Inteligentni telefoni objedinit æe sve poznate komunikacijske funkcije, i omoguti

vam pokretljivost uz istodoban priostup audio i video porukama te elektronskim podacima. Kad bi nas bar još

mogli pritiskom na tipku vratiti u prošlost, kako bismo važnom sugovorniku mogli reæi onu divnu misao koja

nam je pala na pamet pet minuta nakon što smo spustili slušalicu!!!

Gospodarstvo koje se temelji na pameti a ne na fizièkoj snazi, teži prema visoko struènim djelatnostima. Kod

organizacije rada u novom gospodarstvu kljuèni kapital bit æe intelektualni kapaciteti, a njihovi nositelji bit æe

struènjaci. To je veæ navelo tvrtke diljem svijeta da razviju nove metode za mjerenje intelektualnim kapitalom i

upravljanje njim. (4) Peter Drucker smatra da struènost nije samo jedan od resursa , kao što su tradicionalni

èimbenici proizvodnje: rad, kapital i zamljište, nego kao danas jedini važan resurs. Sukladno tome, struènjak je

najvažniji kapital u organizacijama svih vrsta. (5)

Uzmimo primjer Microsofta kao tvrtke ustrojene prema naèelima novog gospodarstva. Kod procjene njenog

kapitala bilo bi smiješno da postavljamo pitanja koja su se odnosila na staro gospodarstvo, kao npr.:

Koliko zemljišta posjeduje?

38

Kolika je vrijednost Microsoftovih proizvodnih pogona, tj. njegovih tvornica?

Kolike su mu zalihe?

Koliko uredskih zgrada posjeduje?

Kolike su zalihe sirovina?

Jer, jedini važan kapital te tvrtke nalazi nse u glavama managera i drugih djelatnika. A taj kapital svake veèeri

izlazi kroz tvrotnièka vrata (ili, kad je o Microsoftu rijeè, mnogi odlaze ujutro, ili u bilo koje drugo doba dana).

No, nije li ipak kapital osnovna imovina tvrtke? Nije li novac što ga Microsoft posjeduje i s kojim raspolaže to

što mu omoguæuje da ulaže u nove proizcode, kupuje druge tvrtke i u,loži na deetke milijuna dolara u marketing

novih proizvoda, kao što su Windowsi 95? Toèno, kapital je osnovna imovina, no on je nestabilan. Prije 15

godina Microsoft praktièki nije imao nikakvog kapitala. Sada je njegova kapitalizacija na tržištu veæa od one

General Motorsa ili IBM-a. U novom gospodarstvu, kapital æe sve više postajati funkcija znanja.

To znaèi da æe prozivodnja sve više ovisiti o ljudima, a sve manje o fizièkim èimbenicima. Kao što je rekao

Robert Harris: “Najuoèljivije razlike izmeðu buduæih korporacija i njihovih današnjih prethodnica neæe ležati u

proizvodnom asortimanu ili sredstvima rada nego u tome tko æe proizvoditi, kako, zašto i s kojom

motivacijom”. (6)

Opsim toga, rad više nije roba. U starom gospodarstvu, sve su tvornice automobila zapopšljavale sliènu radnu

snagu. rad je bio roba koju je bilo lako razmjenjivati. Danas je rad veoma varijabilan. Tradicionalni majstori u

Mercedesovoj tvornici starog tipa u Njemaèkoj, koji ruèno prišivaju prevlake na sjedala, imaju sasvim drugaèije

znanje i iskustvo od visoko struène radne snage koja upravlja robotima u modernoj tvrtnici tvrtke Lexus. A u

bitkama koje se razbuktavaju izmeðu Lotusa, Microsofta, Oraclea, Novella i drugih softverskih tvrtki, rada u

tradicionalnom smislu gotovo i nema. Kljuènu ulogu u njima igra kretivni genij stratega za nove proizvode te

onih za razvoj i za marketing. Za tvrtku je bitno da nikada ne prestane biti zanimljiva struènjacima, da ih umije

zadržati i pružiti im okoliš za razvoj inovativnosti i kreativnosti u kojem æe njiohovi potencijali neprestano rasti.

Tako AlliedSignal godišnje potroši na mijlijune dolara kako bi tvrtnièke radnike poduèio korištenju suvemenih

statistièkih metoda koje omoguæuju postizanje razime (veoma visoke) razine kvalite od 6 sigma. Upravo to

usmjerenje na struènost je glavna tema rasprava u akememskim krugovima, na seminarima za managere i u

biroima u kojima se poduèava organizacija rada. U takvom okruženju, želi li biti ,konkurentna tvrtka mora uèiti

brže od svojih sadašniih i buduæih konkurenata. Svatko može doæi do iste tehnologije i nema proizvoda koji se

ne može kopirati. Zato je u novoj gospodarskoj utrci održivu prednost pred konkurencijom moguæe postiæi

samo stalnim unapreðenjem organizacije rada.

Buduæi da se proizvodnja temelji na struènosti, pred društvima koja uspješno obave tranziciju i djelotvorno

raspodjele njene plodove, otvaraju se mnoge nove moguænosti za podizanje kakvoæe življenja. U starom

gospodarstvi djelatnici su tražili ispunjenje u dokolici. Radnik je bio otuðen od sredstava za rad koje je

posjedovao i kontrolirao netko drugi. U novom gospodarstvu, sredstvo za rad sve više postaje radnikov um, a

ispunjenje se postiže radom.

I=I. ASPEKT: DIGITALIZACIJA

Novo gospodarstvo je digitalno gospodarstvo.

39

Tijekom povijesti, revolucije u korištenju prirodnih resursa omoguæavale su nove paradigme u razvoju oruða

(željezo, bronca, èelik), što je dovelo do novih naèina stvaranja viška vrijednosti i društvenog razvoja. Novo

doba mogli bismo najtoènije nazvati “dobom pijeska”. Trgovina, poslovne transakcije, privatna kamunikacija te

znanstvena otkriæa, sve se to nalazi na nabijenim èesticama silicija ili pak juri kroz staklena vlakna, koji su

oboje u osnvi napravljeni od pijeska.

Novi mediji, I-way*** i novo gospodarstvo sagraðeni su na veoma jednostavnom naèelu : da se sve informacije

mogu predoèiti brojkama 1 i 0, koje èine osnovu binarnog sustava brojeva. Broj 1 predoèava se kao “1”, 2 kao

“2”; 3 kao “11”, itd. Ako se svi brojevi mogu prikazati sa 1 i 0, zakljuèili su davni mislioci, onda se

kombinacijom tih brojeva mogu prikazati i slovo “a” i “b”, te veliko A”, kao i sve ostale informacije.

jedinice i nule u raèunalu se oèituju kao nazoènost i izoènost elektriènog signala. Prva su raèunala pri

dešifriranju i konverziji brojka, te kasnije slova, na 1 i 0 koristila vakumskim cijevima. Kada je kroz cijev

prolazila struja, to se oèitovalo kao “1”, a kada je prestala teæi kao “0”. Kasnije su cijevi zamijenili tranzistori

koji su se mogli naizmjenièno ukljuèivati i iskljuèivati. Cijevi su naposlijetku zamijenili silikonski èipovi, u

kojima se dotok struje regulira nabijenošæu i neutralnošæu èestica.

S vremenom se digitalizacija poèekla primjenjivati na razinama višim od brojki i slova. Bitovi su se poèeli rabiti

kako bi doèarali razlièite vrste informacija, kao što su grafikoni i fotografije. Štoviše, na bitove su

sampliranjem*** prevedeni i vremenski utemeljeni*** mediji (koji nisu statièni nego prenose popruku u

realnom vremenu) kao što su radio i TV . Tako se, npr. opetovanim sampliranjem*** ljudskog glasa, koji je

prirodno analogan, stvorio digitalni signal što ga je bilo moguæe pohraniti u memoriju digitalnog tipa, kao što je

disk. Tako su pohranjene zvuèna poruke moglo se opet prevesti u analogni medij koji raspoznaje ljudsko uho.

U starom gospodarstvu informacija je bila analogna, tj. fizièka (ili, kako to voli reæi Nicholas Negroponte,

sastojala se od “atoma”). Ljudi su komunicirali tako što su fizièki dolazili u prostorije za sastanke, razgovarali

preko analognih telefinskih linija, slali jedni drugima pisma saèinjena od atoma, slali kuæanstvima analogne TV

signale, pokazivali fotografije razvijene kod lokalnog fotografa, izmjenjivali gotovinu ili èekove, slušali ploèe

na kojima je zvuk proizvodila igla što je klizila po utorima, objavljivali fizièke èasopise koji su prodavani u

trgovinama ili dostavljani poštom te projicirali svjetlo kroz fizièku filmsku vrpcu u kinematografu.

U novom gospodarstvu, informacija se nalazi u digitalnom obliku: u bitima. A kada se informacija digitalizira i

komunicira pomoæu digitalnih mreža, tada se stvara gomila nesluæenih moguænosti. velika kolièina infirmacija

može se sažeti ili komprimirati i poslati brzinom svjetlosti. Kakvoæa takve informacija može biti znatno viša

nego kod analognog emitiranja. Digitalna tehnika, npr., može kombinirati nekoliko vrsta informacija, stvarajuæi

tako multimedijske dokumente. (Ako slika vrijedi koliko i tisuæu rijeèi, onda pravi multimedijski dokument

retriviran*** u pravo vrijeme vrijedi koliko tisuæu slika). Zahvaljujuæi moguænosti trenutnog pohranjivanja i

retrivira nja*** informacija na bilo kojoj toèki zemaljske kugle , jednog æemo dana imati direktan pristup

gotovo cjelokupnoj pismenoj baštini èovjeèanstva. Danas se veæproizvode digitalne naprave koje mogu stati u

džep (ili èak manje), a utjeèu na gotovo sve aspekte poslovnog i osobnog života.

Usporedite li nešto tako primitivno kao što je dostava fizièke pošte iz poštanskih ureda sa suvremenom

elektronskom poštom (koja je i sama još relativno primitivna), bit æe vam jasnije kakav je utjecaj elektronske

pošte na gospodarski metabolizam. Brže prenošenje poruka (koje se u usporedbi sa kamionima za dostavu pošte

odvija gotovo brzinom svjetlosti) nije jedina prednosti e-maila. Nije to ni moguænost istodobne dostave poruka

40

na više e-mail adresa jednostavnim pritiskom na dugme. Nije to ni osobna elektronska pismohrana koju korisnik

može prelistavati po želji. Nije to ni èinjenica da nas je e-mail djelomièno oslobodio “suvišnih aktivnosti” kao

‘što je nošenje pisma na poštu i ovisnosti o telefonskoj žici. iako su veæ i te prednosti više nego oèigledne, još

važnije od toga jest da je e-mail otvorio potpuno nov naèin suradnje meðu ljudima. Planeri za razvoj prioizvoda

sada rade timski èak i kada se svaki od njih nalazi na drugoj lokaciji. Naime, èovjek danas može jednako

djelotvorno raditi u svom domu ili hotelskoj sobi kao da se nalazi u uredu. Sliène promjene dogaðaju se u svom

aspektima trgovine, managementa i obuke u svim gospodarskim sektorima. Moguzænosti komunikacije preko

vremenskih i prostornih barijera znatno æe se uveæati kada se e-mail koji prenosi samo tekstualne poruke

zamijeni multimedijskom poštom, koja æe sadržavati razne oblike informacija, ukljuèujuæi živu sliku.

ASPEKT III. VIRTUALIZACIJA

Buduæi da se informacija sve više pretvara iz analogne u digitalnu i fizièke stvari postaju virtualne. Tako se

mijenja gospodarski metabolizam, vrste institucija i moguæih odnosa te narav gospodarske aktivnosti kao takve.

U novom gospodarstvu nalazimo (da nabrojimo samo neke elemente):

Virtualnog stranca. Ljudi koji su fizièki locirani u jednoj zemlji a rade za tvrtku druge zemlje i tako sudjeluju u

njenoj gospodarskoj aktivnosti, npr. indijski “unosnici virtualnih podataka” . Pravno govoreæi, mnogi virtualni

stranci su neprijavljena radna snaga.

Virtualna glasaèka kutija. Svaki informacijski aparat (TV prijamnik, telefon, raèunalo, kiosk, itd.) pomoæu kojih

graðani mogu glasovati.

Virtualni oglasnik. Message Maestro koji je povezan s drugim oglasnicima hyper svezama.Za protsup nije

potrebno imati šifru.

Virtualna poslovna zona. Poslovna služba Interneta za rad iz kuæe koja popmaže tvrtkama da u brzo obrazuju

virtualne korporacije. Npr., South Media Park tvrtke Bell, koji zajednici kreativaca omoguæava pristup

resursima.

Virtualne konferencije (poznate i kao virtualna saslušanja). Sidfska saslušanja koja se asinkrono odvijaju na više

lokacija (više vremenskih dimenzija).

Virtualna kroporacija (virtualno poduzeæe, prošireno poduzeæe, internet poduzeæe). Združivanje tvrtki,

pojedinaca ili skupina u psolovne svrhe, temeljeno na Internetu.

Virtualni kuponi. Internetski poticaj potrošaèima da kupuju, npr., maslac od kikirikija tvrtke Jiffy.

41

Virtualne vladine agencije. Više vladinih agencija asa sliènim djelokrugom povezanih u mrežu kako bi javnosti

pružiil informacije na istom “prozoru”, kao npr. vritualne agencije za “steèena prava”.

Virtualni posao. Pojedinaèni poslovi po govoru o djelu preko interneta. Treba ih razlikovati od nezaposlenosti.

Virtualna pošta. Okoliš na Internetu u kojem korisnik može pronaæi korisne podatke, npr. “virtualna robna

kuæa” ili “virtualna rasprodaja obuæe”.

Virtualna tržnica. Sva mjesta na Internetu gdje se nešto može kupiti ili prodati.

Virtualni ured. Nomadski uredski djelartnik može raditi s bilo kojeg mjesta.

Virtualna stvarnost. Opæi oksimoron za virtualizaciju.

Virtualni seks. Interaktivno multimedijsko seksualno iskustvo s digitaliziranim parnerom-ima, u buduænosti s

kinestetièkom povratnom spregom.

Virtualsko skladište. Elektronska aukcija zalihe pomoæu interkativnih radnih postaja. Želite li prodati zalihe ne

morate ih fizièki seliti u prodajne prostore. Elektronika sada ubrzano zamijenjuje fizièka skladišta, kao u

Calgary Stockyard Ltd, koji dvije treæine transakcija u trogivni stokom obavlja elektronski.

Virtualna trgovina. Realno nepostojeæa trgovina na Internetu, koja potrošaèe elektronski usmjerava prema

dobavljaèima (tj. virtualnim trgovcima na veliko i malo i virtualnim distributerima).

Virtualno selo. Skupina pojedinaca, bez obzira na to gdje žive, povezanih zajwedbnièkim opæim i subjektivnim

interesima. Obuhvaæa scene iz svakodnevnog seoskog života, glavnu ulicu, seoski trg, seoskog klauna.

Virtualna fontana. Mjesta na Internetu gdje se korisnici mogu predati neobvezujuæoj, ponekad i frivolnoj

komunikaciji, kao da se nalaze kod fizièke fontane s hladnom vodom. Poznata i kao “MUD” (“multi-user

dungeon”, hr. tamnica za više korisnika).

ASPEKT IV.: MOLEKULARIZACIJA

Novo gospodarstvo je molekularno goappodarstvo. Stare korporacije se razdružuuj a zamjenjuju ih dinamièke

molekule i skupine pojedinaca i jedinki oko koji èine osnovu poslovnih aktivnsoti. Organizacija ne mora nužno

nestati, nego se preobražava. U svim aspektima gospodarskog i društvenog života “masovno” postaje

“molekularno”.

Glavna gospodarska jedinica industrijskog gospodarstva bila je korporacija. Korijeni hijerarhije za upravljanje i

nadzor nalazili su se u crkci i vojsci, èinovnièkim aparatima iz doba poljodjelstva koji su prošireni kako bi

42

obrazovali tvrtku. Cilj svakog glavnog ravnatelja i upravnog odbora bio je rast korporacije i poveæanje prihoda i

dobiti.

Tradicionalna hijerarhija veæ godinama se nalazi pred velikim iskušenjima jer je nepripravna doèekala novi

poslovni svijet. Tijekom prošlog desetljeæa proširilo se uvjerenje da treba obrazovati manje hijerarhizirane

strukture, fleksibilne i temeljene na timskom radu. najvažniji pokret za stvaranje takvih horizontalnih struktura,

usredotoèenih na procese, bio je BPR: “business process reengineering” (“redizajniranje poslovnih procesa”)

No, kao što je to rekao Riel Miller, ekonomist koji radi za Alliance for Converging Technologies, “Nužn da se

na svakom kortaku u lèancu vrijednosti doda znanje dovodi u pitanje uvriježeno shvaæanje tvrtke kao

organizacijeske jedinice. Internet bi mogao postati istodobno uzrok propasti i spasitelj tvrtke u tradicionalnom

smislu”. (7)

Prije više od 50 godina, dobitnik Nobeleve nagrade za ekonomiju iz 1991. godine, Ronald Coase upitao se zašto

tvtke postoje. Što navodi skupinu ljudi da rade zajedno u istom organizacijskom okviru? Coase se upitao i zašto

unutar tvrtki ne postoji tržište. Zašto se ne isplati da svaki djelatnik, bez obzira gdje se on u proizvodnom

procesu nalazio, postane neovisni kupac i prodavaè? Zašto projektnati ne bi svoje usluge nudili inženjerima na

aukciji? Zaštoo inženjeri ne bi svoje projekte prodavali najboljem ponuðaèu?

jedan od glavnih odgovora na ta pitanja odnosio se na cijenu informacija. Djelotvorna proizvodnja kruha,

sastavljanje automobila na pokrentoj vrpci ili voðenje službe hitne pomoæi obuhvaæaju niz koraka koji ne bi

bili moguæi bez suradnje i vjere u zajednièki cilj. Služba hitne pomoæi u kojoj bi se lijeènici na aukciji natjecali

koji æe dobiti najjeftiniji sestrinske usluge te istodobno provjeravali jesu li sestre osposobljene za pomoæ kod

operacija bile bi potpuno razvijena tržišta ali to ne bi koristilo pacijentima, koji bi tijekom postupka umrli.

Sukladno tome, sklapanje automobila bilo bi usporeno ako bi se prije sastavljanje okvira morala održati aukcija

kako bi se kupila osovina. Postupak bi se dodatno usporio ako bi se na svakom korako proizvodnog procesa

moralo kupovati informacije o inženjerskim karakteristikama modela i njegovoj kompatibilnosti.

Savršeno tržište je nepraktièno zbog vremena i troškova potrebnih da bi se pronašla informacija nužna za

poduzimanje složenih prizvodnih procesa. Što se prodaje? Kolika je cijena rada? Kakva ja kakvoæa sirovina ili

imputa u sredini proizvodnog procesa? kakva æe biti cijena finalnog proizvoda? Kako æe se on prodavati? Tko

æe ga prodavati? Kakvu æe to zahtijevati informaciju i marketing? Tko æe financirati proizvodni proces te

koliko æe financiranje stajati? Taj skup funkcija unutar tvrtke sastoji se ne samo od niza razlièitih proizvoda

nego i od infrastrukture za suradnju.

Jasna komandna struktura i podjela rada u prošlosti su se pokazali djelotvorni i na bojnom polju i u tvornici.

Uloga sveobuhvatne infrastrukture u tvrtki i vojsci bila je jasna i nedjeljiva. No danas, kao što kaže Miller:

“Internet ne mijenja pravila, ali minjenja moguænosti. On mijenja mišljenja o tome što je gospodarski i praktièki

ostvarivo. Cijene iformacija i koordinacije padaju. Više nego ikada do sada, u prilici smo da stvorimo novu

vrijednost dodavanjem znanja na svim koracima proizvodnog procesa”.

Industrijska hijerarhija i gospodarstvo ustupaju pred molekularnim organizacijama i gospodarskim strukturama.

Rijeè molekularizacija, iako nespretna, korisna je da opiše taj proces. U fizici molekula je jedan od osnovnih

elemenata od kojih se sastoji tvar. Ona je najmanja èestica na koju se tvar nože podijeli0ti a da zadrži svoja

kemijska svojstva. Molekule na okupu mogu držati elekriène sile. U krutim tvarima, molekule miruju

zahvaljujuæi ravnoteži izmeðu privlaènih i odbijajuæih sila, koje spreèavaju da se molekule kreæu unutar

krutine. U tekuæinama molekule se slobodno kreæu, iako privlaèe jedna drugu. Izvjesni organski spojevi,

43

nazvani tekuæim kristalima, imamu svojstva i krutina i tekuæina,- u njima molekule obrazuju nakupine koje se

brzo kreæu i mijenjaju sastav ali ipak zadržavaju stanovit stupanj strukturiranosti. Stanje molekula mijenja se s

promjenom uvjeta (temperature).

Ta analogija pomaže nam da shvatimo novo gospo’darstvo. Nova poduzeæa imaju molekularnu strukturu koja

se temelji na pojedincu. Struènjak (ljudska molekula) funkcionira kao poslovna jedinica od jednog èlana. (8)

Novu vrijednost stvaraju motivirani i poduzetni djelatnici, koji stalno uèe i suraðuju, koristeæi potencijale novi

alata za primjenu svoga znanja i kreativnosti. Uvjeti mogu biti takvi da se molekule èvrsto meðusobno povežu.

Meðutim, vjerojatnije je da æe uvjeti zahtijevati dinamiènije odnose meðu molekulama, pa æe se one povezati u

manje nakupine, kao u tekuæim kristalima, ili se èak kretati slobodno, kao u tekuæinama. Nova infostruktura

znatno æe poveæati broj moguæih novih sveza. Organizacija æe još uvijek imati ulogu kao osnovni okvir za

takvu molekularnu aktivnost, ali æe to biti znatno manje izraženo nego u tradicionalnim hijarerhijama.

Kada se takva molekularna aktivnost proširi na gospopdarstvo nastaju veoma razlièiti odnosi koji zasjenjuju

raspravu o virtualnoj korporaciji. Tako æe, npr. masovni mediji postati molekularni, jer æe slušatelji, gledatelji i

èitatelji postati korisnici koji æe imati pristup milijunima “kanala” i s njima stupati u interakciju. Èinit æe to

kada im se prohtije, a ne prema rasporedu medijskih kuæa. Masovna proizvodnja pretvara se u molekularnu

proizvodnju u kojoj je svaki par traperica prilagoðen pojedinaènom kupcu, umjesto da se, kao do sada, proizvodi

na milijune istih hlaèa. Èak se i proizvodi poèinju raditi od molekula meðusobno povezanih standardnim

suèeljima. Industrija softvera pretvara se u industriju rezervnih dijelova koja se proizvode i prodaju za

upotrebnu u tuðim proizvodima. Baš kao što jumbo-jet u suvremenoj avionskoj industriji zovu “složenim

skupom dijelova koji lete u zatvorenoj formaciji”, buduæi da veæinu dijelove ne proizvode Boeing, Lockheed ili

McDonell Douglas nego njihovi dobavljaèi, masovni marketing preobražava se u molekulrani marketing na

kojem se podaci o potražnji obrazuju na temelju informacija dobivenih od pojedinaènih kupaca ili skupina.

V. ASPEKT: INTEGRACIJA/UMREŽIVANJE PREKO INTERNETA

Novo gospodarstvo je umreženo gospodarstvo, u kojem se višak vrijednosti ostvaruje povezivanjem molekula u

nakupine koje se umrežuju s drugim nakupinama.

Kade je 1994 goldine Ron Ponder preuzeo dužnost CIO*** u tvrtki At&T, glavni izazov pred kojim se našao

bio je da stvori infrastrukturnu mrežu koja bi AT&T-u omoguæila da segmentira svoje tržište te da stvori

molekularni sustav dostave. “Stvaramo novi model funkcioniranja poslovnih sustava”, kaže Ponder.

“”Otvaramo moguænosti za jedinstveno segmentiranje za tržište u kojem je osnovna jedinica pojedinac. No, to

ne bi bilo moguæe bez nove tehnologije, koja nam omoguæava da jednu paradigmu zamijenimo drugom”.

A novu paradigmu za stvaranje viška vrijednosti omoguæile su raèunalne mreže koje su digitalne a ne analogne

te prelazak sa starog hijerarhijskog umreživanja terminala na ravnopravne mreže temeljene na modelu Interneta.

I kako se kapacitet takvih mreža širi kako bi se postigla multimedijalnost (integriranje podataka, tekstova,

zvuènih poruka i grafika te žive slike), drastièno rastu i moguænosti takvih novih institucionalnih struktura.

Nove umrežene organizacijske strukture nisu obièni proizvod procesno orijentiranih organizacija u kojima se

horizontalni poslovni “kanali” redizajniraju kako bi se smanjili troškovi i unaprijedila dvosmjernost

komunikacije. Nije tu rijeè ni o obiènom prelasku na strukture temeljene na timskom radu (iako se nove tvrtke

44

ne bi mogle zamisliti bez poslovnih timova). Bit promjene leži u radeikalnom promišljanju naravi i

funkcioniranja organizacije i njenih odnosa s drugim organizacijama. Nova organizacija, pšto ju je Alliance for

Converging New Technologies nazvala “internetski umreženo poduzeæe” sastoji se od goleme mreže odnosa

koji obuhvaæaju sve razine i poslovne funkcije a imaju propusne i fulidne unutarnje i vanjske granice.

Umreživanje novih tehnologija omoguæuje malim tvrtkama da neutraliziraju glavne prednosti velikih tvrtki -

proizvodnju u velikim serijama i pristup resursima. istodobne, male kompanije nisu optereæene glavnim

problemima velikih tvrtki - sklerotiènom birokracijom, hijerarhijom koja guši inicijativu te nesposobnošæu

prilagodbe. Kako se velike tvrtke razdružuju i postaju nakupine malih molekula koje zajedno dobro

funkcioniraju, tako rastu prednosti koje nosi agilnost, fleksibilnost i autonomija.

Internetski umreženo poduzeæe bit æe dalekosežno proširenje virtualne korporacije jer æe imati pristup

vanjskim poslovnim partnerima, moæi æe stalno preoblikovati poslovne odnose i drastièno poveæati

outsourcing***. Internetski umreženo poduzeæe ponašat æe se kao Internet, u kojem može sudjelovati svatko a

ukupan uèinak veæi je od zbroja dijelova.

jednako æe se ponašati i gospodarstvo u cjelini. Umreživanjem mreža po uzoru na Internet ruše se zidovi

izmeðu kompanija, ukljuèujuæi dobavljaèe, potrošaèe, interesne skupine i konkurente. Pred nama je internetsko

umreživanje poslovnih, administrativnih, obrazovnih i zdravstvenih subjekata, da spomenemo samo neke.

Svako gospodarstvo treba nacionalnu informatièku infrastrukturu. To služba 21. stoljeæa bit æe široki

informatièni autoput koji æe posluživati gospodrastvo velikog kapaciteta. A svaka organizacija morat æe

koristiti tu službu pomoæu informacijske strukture poduzeæa. Nova infrastruktura promijenit æe gospodarsku

aktivnost u istoj mjeri u kojoj ga je svojedobno promijenila elektrifikacija. Baš kao što poslovanje i stvaranje

viška vrijednosti više nije zamislivo bez elektrifikacije, tako bi i novo gospodarstvo bilo nezamislivo bez moæi

što ga daju informacije.

RIJEÈNIK CYBERSPACEA

Balistika: Ono što vam se dogodi kada vam ništa ne polatzi za rukom, kao u “Odoh ja ...”

Cyberspace: Prostor u koji svatko odvažno odlazi.

Digitalno: Ono što možete izbrojiti na dva prsta.

Flambirano: Mrtva priroda - ono u što æete se pretovoriti ako prekršite pravila Interneta.

Ikone: Korisni putokazi ako se prema njima odnosite s dužnim strahopoèitanjem.

Ludditi: Šefovi koji ne znaju razliku izmeðu stabilnosti i paralize.

Zastario:Sustav koji ste upravo kupili.

Vidioti: Osobe koje provode previše vremena surfajuæi internetom.

VI. ASPKET: DISINTERMEDIJACIJA

Digitalne mreže elimniniraju posrednièke poslove izmeðu proizvoðaèa i portošaèa. Poslovni ljudi moraju se

potruditi da unaprijede svoju funkciju i stvore novu vrijednost na višoj razini usluga žele li izbjeæi

disintermedijaciju.

45

Asko vaša kompanija zapošljava agente, trgovce na veliko i malo, distributere, mešetare i managere srednjeg

ranga vrijeme je da ozbiljno razmislite o svojo strategiji (ili o prmjeni posla, ako ste jedan od njih). Do sada su

se svi ti ljudi bavili finaliziranjem poslova, mešetarenjem i opæenito pojaèavanjem slabih signala koje su u

preddigitalnom gospodarstvu zvali komunikacijom. Disintermedijacija mijenja naèine slanja signala. Glazbenici

i njihovi producenti više neæe trebati diskografske kuæe, trgovine na malo i masovne medije buduæi da æe

svoje proizvode nuditi bazi podataka na Internetu. Kada potrošaèi poènu hranu dobivati hranu u kuæu, nakon što

su je naruèili pomoæu cjenika u bazi podataka, prehrambena industrija više neæe trebati trgovce na veliko i

samoposluživanja. Jednom kada æe turisti u potrazi za smještajem moæi “zumirati” na željeno mjesto pomoæu

sustava za zemljopisno informiranje (GIS), hoteli više neæe trebati putnièke agencije za rezervaciju soba.

Uzmimo sluèaj proizvoðaèa potrošaèkih proizvoda koji stenje pod pritiskom malotrgovinskih divova kao što je

Wal-Mart koji od njega zahtijevaju konsignacijsku prodaju i daju mu veoma nisku maržu. Nova infrastrukturs

omoguæava takvim proizvoðaèima da prodaju izravno preko mreže i tako izbjegnu posredništvo maloprodajnih

kanala. Tvrtka za proizvodnju elektriènih alata i sitne bijele tehnike, kao što je Black & Decker, mogla bi

naruèiti, npr., video ili interaktivne programe o popravcima u stanu u kojima bi se koristili njeni alati. Ilio bi

mogli snimiti seriju tjednih priloga o kuhanju, na kojima bi se, npr. pokazale moguænosti njihovog stroja za

tjesteninu, miksera ili mikrovalne peænice. Takvim prikazivanjem svog asortimana na Internetu (bilo besplatno

ili uz naknadu) tvrtke informativni u zabavnu ulogu. Tijekom tog procesa dogaða se disintermedijacija velikih

maloprodajnih tvrtki. Iako ljudi još uvijek rado odlaze u kino, prodajom video casseta osvaruje se veæi prihod

od onog što ga ima holidvuska filmska industrija.

I državna administracija je kandidat za disintermedijaciju. Žele li obaviti poslove njeni klijenti (puèanstvo)

moraju èekati u redovima pred desecima nejednako uèinkovitih državnih službi, od kojih svaka ima ured,

osoblje, dobavljaèe i troškove koji iz toga proizlaze. Državno vodtsvo moæi æe na informacijskoh autoputu

otvoriti jedinstven administrativni prozor u koji bi se moglo pristupiti iz kuæe (raèunalom, televizorom ili

telefonom), s radnog mjesta, iz informacijskog kioska ili pomoæu drugih informacijskih aparata. Porezni

obveznici moæi æe po volji komunicirati s interaktivnom raèunarskim službama ili, kad je potrebno, izravno se

obratiti službeniku (audio ili video kanalom). Ako joj se pristupi na djelotvoran naèin, disintermedijacija bi

mogla ne samo uštedjeti milijune dolara poreznih obveznika nego i približiti državne službenike biraèima i

unaprijediti javne službe.

Zanimljiv primjer pružaju i agencije za promet nekretninama èije je zadatak da povežu prodavatelje s

potencijalnim kupcima ili unajmljivaèima. Te su agencije posrednioci u pravom smislu rijeèi, a koji u

transakcijama najèešæe zastupaju vlasnika. Cilj agencije je da za svaku ponuðenu nekrentinu naðe

odgovarajuæeg kupca ili unajmitelja. Na ugovrima najèešæe radi tim ljudi, kojeg èine mešetar, vlasnik

nekretnine, njegov odvjetnik i raèunovoða, a ponekad i više ljudi. Mešetar se ne miješa u rad struènjaka u timu,

nego se angažira kao posrednik koji olakšava potpisivanje ugovora. Meðutim, mešetar mora raspolagati

informacijama iz niza podruèja, ukljuèujuæi kretanja na tržištu, dopuštene vrste ugovora o prodaju i

iznajmljivanju te relevantnu poreznu legislativu.

Buduæi da se sada informacije upisuju na mrežu, kojoj pristup imaju i prodavaèi i kupci, posrednici mogu

oèekivati loše dane. Disintermedijacija dovodi u pitanje dosadašnju ulogu mešetara. kao što kaže, John Beach,

mešetar in Bellevillea u Ontariju:

46

Buduæi da tehnologioja sve više olakšava razmjenu informacija izmeðu opskrbljivaèa i kupaca, moramo

pronaæi nove usluge koje æemo ponuditi klijentima. Umjesto da se ogranièimo na transkacije i razmjenu

informacija, morat æemo obogatiti posrednièki posao i postati savjetnici koji æe biti trajnno na usluzi glede

savjeta i pomoæi u svezi s nekrentinama. Samo u tom sluèaju, prodavaèima æe se isplatiti da nas uzmu za

partnere umjesto da pokušavaju poslove obaviti sami.

Želi li uistinu biti koristan kod iznajmljivanja prostor u robnoj kuæi, mešetar mora upoznati potrebe ne samo

klijenta - potencijalnog kupca (njegov financijski status, zahtijeve glede maloprodajnog prostora) nego i potrebe

klijentovih klijenata. Mkod tajkvog poslova doprinos mešetara bit æe dragocjen ako se informira o klijentovim

potencijalnim klijentima - o lokalnom stanovništvu i njihovim prihodima, o demografskim kretanjima, razini

zaposlenosti, potrošaèkim navikama, izloženosti medijima, itd. druge kljuène informacije odnose se na

opæinske propise glede urbanistièkih planova, zaštite okoliša, poreza te na ugovorno pravo.

Mešetar koji razmišlja na ovaj novi naèin mora imati trenutaèan pristup velikom broju informacija. Udruži li se

to s iznimnim kapacitetom za meðuljudsku komunikaciju, dobrim poznavanjem kljuènih varijabli te

djelotvornim oruðima za opremu ugovornih scenarija, mešetar može unaprijediti razinu svojih usluga i

obrazovati partnerske odnose temeljene na meðusobnom povjerenju. Umjesto da poklekne kao žrtva

disintermedijacije, mešetar može iskoristiti novu tehnologiju za stvaranje nove vrijednosti. A to nije tek neki

buduæi izazov i moguænost. Godine 1995., mnogi su mešetari dobili pristup sustavu NARLINK. Sustav

obuhvaæa informacije o zakonskim propisima, rezultate pretraživanja, državne akte, stajališta nacionalne udruge

trgovaca nekretninama (NAR) glede pitanja u svezi s njihovim poslom, te omoguæuje pristup NAR-ovoj

knjižnici

U nezahvalnom su položaju i putnièke agencije,koje æe, kao i trgovci nekretninama, morati proširiti svoje

usluge. Veæ sada se više od 20 % avionskih karata kupuje izravno od avio prijevoznika. uskoro, kada se

postupak potpuno digitalizira, karata æe potpuno nestati. Zato æe putnièki agenti morati postati konzultanti sa

širim asortimanom usluga. Putnièki agenti specijalizirani za poslovni turizam, mogli bi ppoèeti organizirati

konferencije, brinuæi se pri tome da budu uspješne i da hoteli sudionicima odobre najveæe moguæe popuste, i

sl. Agencija Summit Travel iz Winston-Salema u amerièkoj državi North Carolina zakljuèila je da je za nju

najbolje da se prikljuèi neprijatelju kojeg ne može pobijediti. Agencija je projektirala softverski program koji

omoguæuje potencijalnim putnicima da na Internetu pronaðu željenu destinaciju i sami obave transakciju. No,

softver sve takve rezervacije usmjerava oprema Summitu, koji prima proviziju od 5 % od cijene vozovnice.

neke druge putnièke agencije èeste putnike nagraðuju besplatnim vozovnicama. Na koji god sa se korak odluèe,

agenti æe morati unaprijediti svoje usluge žele li se “reintermedijalizirati” u digitalnom gospodarstvu.

VII. ASPEKT: KONVERGENCIJA

Novim gospodarstvom poèinje dominirati tri djelatnosi koje se stapaju i stvaraju infrastrukturu za ostvarivanje

viška vrijednosti u svim drugim sektorima.

Kljuèni sektor starog gospodarstva bila je automobilska industrija. Novim gospodarstvom zagospodarit æe

mediji, koji nastaju konverzijom raèunarske, komunikacijske i medijske djelatnosti. U SAD novi mediji i

47

pomoæne djelatnosti i usluge veæ sudjeluju sa više od 10 % u brutto društvenom proizvodu. Raèunarski harver i

kminukacijski kanali postaju roba. Buduæi da se nova vrijednost ne stvara u kutijama i kod prijenosa podataka,

dobit se u novom sektoru sve više seli u proizvodnju. Mnoge medijske kuæe - industrija zabave, elektronski

mediji i nakladnici, nisu se ukljuèili u utrku jer se ne mogu riješiti starih navika. Najuspješnije tvrtke su one s

podruèja softvera, usluga, medija posredovanih raèunalima te digitalnih telekomunikacija.

Ovisno o tome u kojem se dijelu trokuta nalaze, poneke tvrtke podliježu opasnostima jednostrane perspektive.

Neke TV mreže ne vide svoju jedinu priliku u interaktivnoj televiziji. Ima holivduskih producenata koji

smatraju da konvergencija nie bitna. Mnoge raèunarske trvtke usredotoèuju se iskljuèivo na poslovne aplikacije.

Proitvoðaèi igrica gledaju na konvergenciju kao na veliki raèunarsku igraonicu. A neki proizvoðaèi telefona

težište stavljaju na unapreðenje telefonije i video komunikaciju izmeðu više sudionika. Tko ima pravo? O tome

æe odluèiti tržište. “Što mislite o radiju?” jednom je zgodom Fred Allen upitao Titusa Moodyja. Titus je

odgovorio: “Ne sviða mi se namještaj koji govori”. Toliko o struènjacima.

Neke tvrtke ostvarile su znaèajan napredak otkako su prihvatile konvergenciju. Jedan od golavnih managera u

novim medijima, Dick Notebaert, CEO*** Ameritecha, primjetio je da se na njegovu tvrtku više ne može

primijenit stari naziv “kompanija za proizvodnju telefona”. “Zapravo, mi sebe veæ odavno tako ne zovemo”,

kaže on.

Konvergencija je postala osnova za sve ostale sektore. Novi mediji su veæ poèeli mijenjati svijet umjetnosti,

naèin obavljanja znanstvenih istraživanja i obrazovanje. Nalazimo se na pragu preobrazbe tvrtke kakvu

poznajemo, te pred preobrazbom naèina poslovanja, rada, zabave, življenja, a vjerojatno i razmišljanja.

VIII. ASPEKT: INOVACIJA

Novo gospodarstvo je gospodarstvo utemeljeno na inovacijama.

“Uèinite vlastite proizvode zastarjelima”: ta se zasada stalno usaðuje planerima novih proizvoda, stratezima,

razvojnim inženjerima i managerima Microsofta u svim aspektima njihovog rada od uvodnog teèaja prvog

radnog dana. Ako ste upravo projektirali odlièan proizvod. morate nastojati stvoriti još bolji kako bi istisnuli

onog prethodnoga. Jer, ako vi to ne uèinite, netko drugi hoæe. Tako, npr. Microsoftov tehnolog Ken Nickerson

ponosno istièe da je upravo Mic rosoftov proizvod (Windows 95) istisnuo najprodavanijii softver svih vremena -

DOS, koji je i sam Microsoftov proizvod.

Stoga možemo reæi da je inovacija glavni pokretaè novog gospodarstva, a jedan od njenih elemenata je i

odluènost da se proizvodi, sustavi, procesi, marketing i osoblje stalno usavršavaju. Usporedite to sa stajalištem

mnogih zaljubljenika u mainframe raèunala u IBM-u koji su se svojedobno bunili protiv inicijative da se IBM-

ovi golemi resursi preusmjere na osobna raèunala, otvorene sustave i razvoj odnosa izmeðu klijenata i

poslužitelja. Njihov cilj nije bila inovacija i stvaranje novih proizvoda nego èuvanje starih i odupiranje

promjenama. Umjesto da istisnu svoje vlastite proizvode, oni su dopustili da to uèini konkurencija i to se ubrzo

vidjelo na tržištu.

Zvuèi paradoksalno, ali inovacija je vila veoma važna i u pred industrijskom gospodarstvu. Svaka puška i cipela

bili su jedinstveni jer ih je radio inovativni zanatlija. Proizvodi su raðeni u veoma malom broju primjeraka, a

mnogi su bili unikati. Ako je pušku ili cipelu trebalo popraviti, zanatlija je pronašao inovativan naèin da to uèini.

48

S dolaskom industrijskog gospodarstva, serije su poveæane kako radi masovne proizvodnje standardnih

proizvoda. U novom gospodarstvu težište se prenosi s masovne proizvodnje na proizvodnju u golemim serijama

u kojima je svaki proizvod prilagoðen zahtjevima kupca, napuštamo doba Henryja Forda, koji jem prioizvodio

samo crne automobile na doba Henry Fonda, koji nikada nije snimio dva ista filma.

U inovacijskoj tvrtki, životni ciklus proizvoda stalno se skraæuje. japanske automobilske tvrtke mijenjau

asortiman svake dvije godine, a proizvoðaèi elektronskih naprava za široku potrošnju svaka tri mjeseca. Na

nekim tržištima ima financijskih proizvoda èije je životni ciklus samo nekoliklo sati, koliko treba konkurenicji

da naðe djelotvoran odgovor. veæina srednjih i velikih tvrtki u Sjevernoj Americi svakog dana lansiraju

nekoliko novih proizvoda. Prošle godine Sony ih je lansirao više od 5,000. Potpredsjednik grupe Microsoft

Nathan Myhrvold (koautor, s Billom Gatesom, knjige “The Road Ahead”) kaže: “Ma kako dobar bio vaš

proizvod, od neuspjeha vas dijeli samo 18 mjeseci”. Prema IBM-ovom CEO-u*** Lou gerstneru, broj IBM-

ovih proizvoda raste munjevitom brzinom. istodobno, jako se skraæuje životni ciklus svakog od njih. Sukladno

toj promjeni, vrijeme potrebno za proizvodnju novog proizvoda skraæeno je sa 2,500 radnih dana na tri sata. Èa

i nešto naoko tako stabilno i tehnološki jednostavno kao što je pivo zahtijeva inovacije:pivovara Miller ostvaruje

90 % svojih prihoda od piva uvedenih u protekle dvije godine.

Još samo prije desetak godina amerièka industrija èelika bila je u vbelikkoj krizi jer se nije mogla natjecarti s

jeftinim japanskim èelièanama. No, Amerikanci se nisu predali. Unijeli su inovacije u obliku mini èelièana, kao

što su Chaparral Steel i Nucor, i uveli nove proizvodne postupke temeljene na novim tehnologijama. To je

manjim pogonima omoguæilo da unaprijede kakvoæu i snize cijene. Osim toga, nove èelièane bile su bliže

potrošaèima, pa se s njima mogle uspostaviti bolje odnose, a uvedeni su i novi modeli odnosa izmeðu

poslodavaca i uposlenih. Rezultat: industrija je ponovno produktivna, konkonkurentna i proizvodi najbolji èelik

na svijetu.

“U današnjem globalnom gospodarstvu tvrtke koje ase uljuljukaju na èelutržišta uskoro vbi se mogle naæi na

zaèelju”, rekao je Frank Shrontz, predsjednik upravnog odbora i CEO*** u Boeingu, nakon što je uspješno

projektiran i na tržište uveden model 777. “Nema dvojbe da se svijet mijenja i da se mi moramo mijenjati s njim

tako što æemo pokupati bolje razmjeti ppotrebe i oèekivanja naših kiljenata, postati uèinkovitiji i produktivniji i

ponuditi proizvode i usluge više kakvoæe. Informacije se previše brzo razmjenjuju a hvaljene tehnologije

previše brzo zastarjevaju da bi si Boeing ill bilo koja druiga tvrtka mogle opustiti da žive na lovorikama”.

Kako to da se tvrtka poput “Rubbermaida” našla na prvom mjestu popisa najcjenjenijih tvrtki što ga svake

godine objavljuje èasopis “Fortune”? Štoviše, taj naoko nezanimljiv proizvoðaè tehnoloških jednostavnih

proizvoda podijelio je prvo mjesto s Microsoftom na najprestižnijem amerièkom natjecanju u industrijskom

dizajnu. naime, Rubbermaid nije odluèio samo unapreðivati stare proizvode, on stalno lansira nove. Iako se

njnegovi proizvodi pretežito prodaju po cijeni od samo nekoliko dolara, tvrtka je svojim inovacijama uspjela

zadovoljiti potrebe potrošaèa i stvoriti nove. Pokazalo se da æe potrošaèi sa zadovljostvom kupiti veliku kantu

za smeæe koja je (za raliku od svih ostalih) lagana, ima kotaèe, atraktivne je svijetlo plave boje i ima gotovo

neogranièen vijek trajanja.

Inovacija je pokretaè svih aspketa gospodarskog ik društvenog života. U svijetu umjetnosi pojavio se cijeli niz

novih oblika temeljenih na interkativnim ultimedijima. Jedan jedini CD-rom zamjenjuje višesvešèane

enciklopedije od oko 360,000 stranica. Još nedavno glazbeni video spotovi bili su promièbeni materijali pop

pjevaèa, danas se bez njih ne može uspjeti. Po uzoru na tradicionalnog Oscara, nagradu Filmske akademije, od

49

1994. godine dodjeljuje se godišnja nagrada Akademije za interaktivnu umjetnost i znanost. Inovacija je poèela

utjecati i na obrazovne programe. U doba starog gospodarstva programi se nisu mijenjali godinama i nije bilo

potrebe za permanentnim obrazovanjem. U novom gospodarstvu treba stalno mijenjati nastavne sadržaje,

metode i sredstva želi li se da programi zadržei aktualnost.

U inovacijskom gospodarstvu, glavni potencijal za stvaranje viška vrijednost jest ljudska mašta. Stoga je glavni

izazov svake tvrtke u digitalnom gospodarstvu kako stvoriti ozraèje u kojem æe se inovativost cijeniti,

nagraðivati i poticati. Svakoj zemlji trebaju inovacijska radna mjesta i organizacije koje stimuliraju kreativnost.

U inovacijskom gospodarstvu rast se ostvaruje zahvaljujuæi srednjim i malim tvrtkama a ne velikim

korporacijama i državnom sektoru. No, za to je potrebo stvaoriti obrazovni sustav koji æe uèenike poduèiti kako

da uèe i budu kreativni, umjesto da samo reproduciraju informacije. Državna admiknistracija i regulatorni

mehanizmi moraju pomoæi u oslobaðanju ljudskog duha za maštanje i stvaranje, umjesto da postavljaju

birokratske zapreke promjenama i napretku.

buiti prvi u lansiranju novih proizvoda i usluga jedn je od naèina da se uspije u inovacijskom gospodarstvu, ali

to nije dovoljno da se shvate potrošaèi i njihove želje i zahtjevi. naime, zbog brzine promjena i složenosti tržišta

potrošaèi èesto ne mogu artikulirati svoje potrebe. Zato morate inovirati dalekosežnije nego što to trenutno

zahtijeva tžište. Morate upoznati potrebe potrošaèa vaših potrošaèa. Vaša organizacija mora se temeljiio i

sveobuhvatno upoznati s novim tehnologijama. naposlijetku m treba vam o zraèje u kojem se odvažnost ne

kažnjava, kreativnost cvjeta a mašta slobdno širi svoja krila.

IX. ASPEKT: PROZUMACIJA

U novom se gospodarstvu smanjuje jaz izmeðu proizvoðaèa i potrošaèa.

Kako klasiènu masovnu proizvodnju zamijenjuje masovna proizvodnja prilagoðena individualnom kupcu, tako i

i proizvoðaèi moraju projektirati specifiène proizvode koji æe te zahtjeve zadovoljiti. U novom gospodrastvu

konzumenti se ukljuèuju u proizvodni postupak. Ono mogu, npr., u salonu automobila na raèunarskom zaslonu

iz ponuðenih elemenata projektirati automobil po svom ukusu. Tvrtkii Chrysler dovoljno je 16 dana da

proizvede automobil prema posebnoj naruðbi. Odredivši karakteristike novog proizvoda kupac je pokrenuo

proizvodnju jedinstvenog modela, prilagoðenog njegovim zahtjevima. U doba starog gospodarstva, gledatelji su

naveèer pratili vijesti što su ih emitirale velike TV mreže. U novom gospodarstvu, TV gledatelj æe sam sastaviti

svoj TV dnevnik, birajuæi desetak njemu najvažnijih tema njemu najdfrqaže komentatore i naèine vizualne

prezentacije. Osim toga, taæ æe gledatelj vijesti moæi gledati kad god mu se prohtije i kada za to naðe vremena.

Svaki poprtošaè koji se naðe na informacijskom autoputu postaje proizvoðaè onoga trenutka kada prijatelju

pošalje poruku, da svoj doprinos debatnoj skupini okopljenoj oko nekog bulletin boarda***, primijenit svršetak

filma, istestira vozne karakteristike virtualnog vozila i li vizualizira mozak pacijenta koji sed nalazi na drugom

kraju zemlje.

U doba starog gospodarstva, takve zadatke pojedinac je mogao obaviti samo na svom radnom mjestu, bio on

stolart, zidar, uèitelji ili kirurg. U novom gospodarstvu, takva proizvodnja odvija se tijekom cijelog dana.

Sukladno tome, kako bude rasla kolièina informacija i znanja koji se ugraðuju u proizvode i usluge, organizacije

æe se prestati biti iskljuèivo prodavaèi informacija i tehnologije i postai proizvoðaèi infotehnologije. Tako

50

automobilske tvrtke neæe samo sastavljati automobile, oni æe proizvoditi sve od informativnih priomièbenih

poruka, preko naprava za orijentaciju na cvesti do programa za veæu sigrnost vožnje. Toyota se veæ sada

obraæa potrošaèima srednje dobi 30-minutnom informaitvmnom pporukom, a onima od 20-tak godina

interaktivnim CD-romom.

X. ASPEKT: TRENUTNOST

U gospodarstvu koje se temelji na bitovima, trenutnost postaje glavni pokretaè i glavna varijabla u mjerenju

gospodarstvih aktivnosti i poslovnog uspjeha.

Životni vijek proizvoda iz dana je u dan sve kraæi. Godine 1990. bilo je potreno šest godina da novi model

automobila prijeðe put od projektantske ploèe do prodajnog salona. danas je za to potrebno dvije godine. Šef

Organizacije za raèunala tvrtke Hewlett-Packard, Wim Roelandst, kaže da pretežit dio svojih prihoda HP

ostvaruje od prodaje proizvoda mlaðih od godinu dana. U doba starog gospodarstva izumi (kao što su

Polaroidna kamera ili fotokopirni aparat) osiguiravali su prihod desetljeæima. Danas, elektronski potrošaèki

proizvodi imaju prosjeèan životni ciklus kraæi od dva mjeseca.

Novo poduzeæe je poduzeæe realnog vremena koje se zahvljajuæi trenutnom pristupu informacijama stalno

prilagoðava promjenama uvjeta poslovanja. Roba stiže proizvoðaèima od dobavljaèa i potrošaèima od

proizvoðaèa “toèno na vrijeme”, èime se eliminira potreba za uskladištavanjem i omoguæava tvrtkama da

prijeðu s masovne proizvodnje na proizvodnju za individualnog kupca. naruðbe potrošaèa stižu elektronskim

putem i odmah se obraðuju; elektronski se šalju i odgovarajuæe fakture i ažuriraju baze podataka, (9). Poduzeæa

se nastoje što djelotvornije “natjecati u vremenu” (10).

Elektronska razmjena podataka (EDI) je moæan, iako èesto krivo shvaæen, primjer trenutnog pristupa

informacijama elektronskim putem. (11) Zagovornici EDI-ja tvrde da se povezivanjem elektronskih sustava

dobavljaèa i njegovih klijenata radi naruèivanja, fakturiranja, naplate i knjigovodstva, tvrtke mogu ostvariti

znatne uštede u odnosu na ruène (nedigitalne) metode. Meðutim, moguænosti EDI.-ja znatno su veæe od toga.

Ovo je samo prvi valiæ u plimi elektronske trgovine koja æe priolagoditi metabolizam poslovanja realnom

vremenu i tako zauvijek promijeniti odnose meðu tvrkama.

XI. ASPEKT: GLOBALIZACIJA

Novo gospodarstvo je globalno gospodarstvo.

Prema profesuru Paulu Krugmanu sa sveuèilišta MIT, autoru knjige “Peddling Prosperity”, globalno

gospodarstvo obièna je trgovina robama, uslugama, kapitalom, radom i informacijama. “To je to. Globalno

gospodarstvo nema nikakvih drugih mistiènih atributa. Sdvijet u kojem živimo nije ništa više integriran,

izuzmemo li nekoliko mjera, nego što je to bio svijet 19. stoljeæa”, kaže on (12).

G. Krugman, oprostite, ali ne slažem se s Vama.Novo gospodarstvo tazlikuje seo od starog koliko i Sea-Doo***

od penny farthing bicyclea*** ili elektronska pošta od Pony Expressa.

51

Baš kao što se raspala biopolarna geopolitièka podjela svijeta, ustupajuæi mjesto novom, dinamiènijem i

promjenljivijem globalnom okruženju, tako se ruše i gospodarski zidovi. Ta je pojava u svezi s nastajanjem

novog gospodarstva. Kao što kaže Peter Drucker: “Znanje ne poznaje granica”. Znanje ne možemo podijeliti na

domaæe i meðunarodno. U trenutku kada znanje postaje glavni resurs, možemo govoriti samo o svjetskom

gospodarstvu, bez obzira na to što organizacije kao jedinke djeluju i na nacionalnom, regionalnom i lokalnom

planu.

U svezi s tim, u Sjevernom Americi i na pacifièkom rubu nastaju zone sklobodne trgovine, unatoè nastojanjima

boraca za stare paradigme koji zagovaraju protekcionizam. Globalni potrošaèi traže globalne proizvode. Rad se

obavlja na globalnoj razini kako bi se iskoristile razlike u cijenama tradicionalnih inputa kao što su rad i

sirovine. Zahvaljujuæi novim gospodarskim i politièkim regijama i strukturama (kao što je Europska Unija)

važnost nacionalnih država pada.

kako se svjetsko gospodarstvfo globalizira, sve više jaèa potreba za managementom okrenutom prema

buduænosti, u kojoj æe kljuènu ulogu igrati ad hoc savezi, strateška partnerstva i, ponajprije, informacijska

tehnologija. Suradnja seže preko tradicionalnih granica. “Poslovna suradnja više se ne ogranièava na klasiène

saveze izmeðu dvije tvrtke, poput joint venturea i marketinških sporazuma”, kaže Benjamin Gomes-Casseres,

izvanredni profesor na Harvard Business School. “Svjedoci smo udruživanja tvrtki okupljenih oko zajednièkog

cilja. Posljedica toga je da se diljem svjetskih tržišta razvija novi oblik natjecanja: skupina protiv skupine”. (13)

Globaklizacije je istodobno i kokoš i jaje. Nju pokreæe nova tehnologija koja omoguæuje djelovanje na

globalnoj razini i ona pokreæe nju. Raèunalne mreže omoguæuju tvrtkama da klijente uslužuju 24 sata dnevno,

buduæi da se njihovi zahtjevi šalju od jedne do druge vremenske zone a da oni nisu ni svjesni da se proizvodnja

odvija na suprotnom kraju svijeta. malim tvrtkama mreže omoguæuju da suraðuju kakob bi mogle proizvoditi u

velikim serijama. Na mrežama se može projektirati i softver, bez obzira gdje se programer nalazi. Ured više nije

fizièko mjesto nego globalni sustav. Tehnologija eliminira rijeè “mjesto” u sintagmi “radno mjesto”. Istina je da

je dom samo jedan, ali je isto tako istina da ured sve više postaje svako mjesto gdje možemo umrežiti svoju

glavu.

“Te æe sveze poveæati naše moguænosti i donijeti nam više slobode i demokracije. Graðani æe moæi

komunicirati, tj. i slati i primati poruke, u obujmu koji je nekada bio nezamisliv”, kaže Anne Bigmann,

zamjenica državnog tužitelje u ministarstvu pravde SAD. “Želite li si to doèarati, sjetite se samo scena iz

Europe pod nacistièkom okupacijom, kada su se ljudi nadivijali nad radio aparate u oèajnièkoj nadi da æe èuti

istinu i premijeti je drugima. Ili se pak sjetiti graðana iza željezne zavjese dok na kratkom valu pokušavaju

pronaæi frekvenciju Radija slobodna Europe ili BBC-ja. A koliko je tek teži zadatak ugnjetavaèa kada ljudi koji

teže slobodi imaju pristup digitalnim raèunarskim mrežama”.

Možda najbolju definicija globalne naravi novog gospodarstva dao je bivši ravnatelj banke Citicorp Walter

Wriston, koji je za svog radnog vijeka bio svjedok mnogih promjena. . Konxcem šezdesetih godina

komunikacija izmeðu banèinog osoblja u New Yorku i njihovih kolega u Brazilu bile su prava avantura. Bilo je

tako malo meðunarodnih linija da se jednom kada je veza ostavljena ona nije prekidala èak i ako se nije imalo

što reæi, kako bi bila na raspolaganju u trenutku kada je trebalo razmijeniti informacije . “No, “danas smo

svjedoci globalne konverzacije”, kaže Wriston. Svakoga sata na 300 telefonskih linija diljem svijeta obavi se

više od 100 milijuna razgovora, a oèekuje se da æe se do godine 2000. broj razgovora utrostruèiti. “Cijeli planet

52

danas je premrežen elektronskom mrežom u kojoj se podaci kreæu brzinom svjetlosti. Više se nemate gdje

sakriti”, kaše Wriston. (14)

Sukladno tome, širenje tehnologije potièe i globalizacija. Novi geopolitièki odnosi dovode do otvaranja novih

tržišta šitom svijeta, a to zahtijeva globalni odgovor. Globalne tvrtke moraju se moæi povezati s klijentima,

dobavljaèima, uposlenicima ma u svim dijelovima svijeta. E da bi se iskoristile nove moguænosti na globalnim

financijskim tržištima potrebno je stvoriti informatièku infrastrukturu. A sve to doprinosi nocvom pogledu na

oragnizacijski ustroj i cijele industrije na meðunarodnoj razini. Tvrtke i sgtruènjaci nastoje stvoriti

“transnacionalna poduzeæa”, “mreže za odgovaranje na upite”, “tvrtke bez granica” i “meðunarodna

poduzeæa”. (15)

XII. ASPEKT: NESKLAD

Na obzoru se naziru di sada nezabilježene društvene pojave koje bi mogle dovesti do nezadovoljstva masa i do i

sukoba.

Pogledamo li u buduænost novog gospodarstva vidjet æemo i raðanje nove politièke ekonomije koja æe

postavljiti dalèekosežna pitanja glede moæi, privatnosti, pristupa, jednakosti, kakvoæe život uposlenika,

kakvoæe života kako takvog te buduænosti samog demokratskog procesa. U trenutku kada se tektonski pomaci

koji zahvaæaju gotovo sve aspekte ljudske egzistencije sudare sa starim kulturama nastat æe društveni sukobi

koji æe naèeti samo tkivo struktura i institucija.

Na pomolu je nova društvena dijalektika - jukstapizicija ili meðudjelovanje suprotstavljenih ideja. (16) Ideju

sukobljenih sila koje se mire u novoj sintezi razvio je Hegel. Marx je tu deju primijenio na društveni razvoj,

nazvavši to dijalektièkim maretijalizmom, no povijest mu nije dala za pravo. Novo gopodarstvo zahtijeva

revalorizaciju ideje o dijalektièkim silama. Uzmimo, npr., snažan pritisak za raspršenje gospodarske i politièke

moæi. Ti pritisci nailaze na otpor starih struktura koje žele centralizirati gospodarskuj i politièku moæ.

Narav radnog procesa i oèekivanja radne snage u digitalnom su gospodarstvu bitno razlioèiti. Gledanje na radnu

snagu se temeljito mijenja. Baš kao što se tijekom ovog stoljeæa znatno smanjio udio poljodjelaca, tako se

proteklih desetak godina naglo smanjio broj radnika zaposlenih u proizvodnom sektoru (starog gospodarstva).

Novog gospodarstvo stvara visoko plaæene poslove koji ostvaruju velik višak vrijednosti ali ne omoguæuje

mobilnost radne snage izmeðu starog i novog gospodarstva. Kako provesti tako veliku reorganizaciju i

prekvalificiranje radne snage?

Svjedocim smo paralelnih treniodva samo-zapopšljavanja i stvaranja malih tvrtki visoke tehnologije koje

pretežito zapopšljavaju po ugovoru o djelu. U digitalnom gospodarstvu, u kojem intelektualni kapital postaje sve

važnijim resursom, a sredstva za proizvodnju sve su manje pogoni a sve više inovativni umovi struènjaka koji

stvaraju višak vrijednosti. Usporedite njihovu sve veæu moæ s onom industrijskog radnika, koji može otiæi u

štrajk i tako uskratiti rad. Sukladno tome i poslodavci mogu zakljuèati tvornice i onemoguæiti radnicima pristup

sredstvima za proizvodnju. No, struè njaci mogu upotrijebiti svoju moæ na mnogo složeniji i djelotvorniji naèin.

Njima šefovi ne mogu zabraniti da se služe svojim ujmom. Ako nisu zadovoljni ili smatraju da su nepoželjni,

oni mogu lajko iotvroti vlastitu tvrtku, kao što su milijuni i uèinili u proteklih pet godina. Sve pšto takav

èovjeku treba za posao jest dobar um, telefon, modem i osobno raèunalo. Kao što kaže Miller: “Šefovi ne mogu

53

reæi: ‘Od ove skupine oèekujem x tona inovativnih ideja, kao što su to nekada govorili za èelik”. Da bi bili

djelotvorni struènjaci moraju biti motivirani i raditi u timu u kojem vlada meðusobno povjerenje. Njihova moæ

mogla bi se razviti do razmjera o kojima Marx nije mogao ni sanjati. Ti vlasnici novih sredstava za proizvodnju

bit æe u boljem položaju od svih svojih prethodnika kada æe se dijeliti kolaè. Meðutim, njihova sve veæa moæ

smeta tradicionalnim vlasnicima i moænicima èije vlasništvo se temelji na resursima iz industrijskog doba,

osobito na kapitalu.

U novom gosppodarstvu, samo radnici koji æe imati pristup novoj infrastrukturi moæi æe u potpunosti

sudjelovati u društvenom i poslovnom životu. Oni bez pristupa, znanja i motivacije u pravilu æe zaostajati. Ako

se proces otme kontroli, jako æe se produbiti socijalna stratifikacija i stvoriti se nova podklasa. Siromašni æe se

sukobiti sa suprotnošæu izmeðu velièanstvenih moguænosti nove tehnologije i sve lošije kakvoæe njihovog

života.

U novom gospodarstvu obrazovanje æe sve više prelaziti u ruke privatnog sektora. Razlog tome neæe biti

jaèanje društvene svijesti nego èinjenica da je na mnogim radnim mjestima rad nemoguæe razluèiti od uèenja te

da je znanje postalo važan element proizvoda. Osim toga, tradicionalne obrazovne institucije više ne

zadovoljavaju potrebe gospodarstva, a rastu i goleme moguænosti za informitanje o proizvodima i uslugama.

Stoga se poveæava odgovornost pojedinaca (koji si to mogu priuštiti) da se permanentno obrazuju, što bi moglo

dovesti do poveæanja socijalnog jaza. Osim toga, prosvjetni djelatnici i njihovi sindikati moraju potaknuti

reformu školastva naslijeðenog iz industrijskog doba i sudjelovati u njoj žele li da unaprijede svoju struku i

osiguraju joj opstanak. Jer, uèenje se sve više odvija izvan formalnih institucija a èak i u školi potreba za

nastavnicima pada zbog jaèanja uloge tehnologije. Zato se nastavnici nalaze pred dilemom tipa Kvake 22,

ukinuti potrebu za sobom tako što æe se oduprijeti promjenama ili postiæi to isto tako što æe inicirati reforme.

Konzultant za razvoj Phil Courneyeur, koji trenutno živi u Nikaragvi, ukazuje na politièke posljedice

restrukturiranja, destabilizacije i raspadanja nacionalnih država te na moguænost da novu tehnologiju

zlouporabe diktatorski režimi ili neka od mnogih privatnih vojski koje su nastale raspadom nacionalnih država.

“Èovjeku pamet staje kada ramiplja o rfazaranju do kojeg bi moglo doæi da atomska tehnologija doðe u ruke

razbojnika; o smrtonosnim plinovima kao što je bio onaj u tokijskoj podzemnoj željeznici; o bombi kakva je

upotrijebljena u Oklahomi ili o realnoj moguænosti da se nove tehnologije iskorsite u malim državama, u

lokalnim ratiovima ili u ratovima koje bi vodili marionetski režimi”.

NOVO GOSPODARSTVO, NOVO PODUZEÆE, NOVA TEHNOLOGIJA - 12 KORESPONDENTNIH

ASPEKATA

Novo gospodarstvo, novo poduzeæe i nova tehnologija nisu meðusobno nepovezani; štoviše, oni su neodvojivo

povezani. One jedna drugu omoguæuju i pokreæu. Ako shvatite kako nova tehnologija korespondira s novim,

umreženim, poduzeæem , moæi æete se pozabaviti strategijom koja æe vam omoguæiti da u novom

gospodarstvu budete konkurentni. Vidi tablicu 2,1.

Tablica 2.1 Dvanaest korespondentnih aspekata

1. Struènost

54

Gospodarstvo

Svjedoci smo prelaska sa fizièkog na intelektualni rad. Znanje postaje važan element proizvoda. Smanjuje se jaz

izmežu potrošaèa i proizvoðaèa.

Organizacija

Intelektualni rad postaje osnova za stvaranje viška vrijednosti, prihod i dobit. Znanje se dodaje proizvodu kroz

lanac vrijednosti.

Tehnologija

Brzo se šire tehnologije znanja, ekspertni sustavi i umjetna inteligencija. Sustavi za upravljanje informacijama i

njihovi prethodnici, sustavi za obradu podataka, prerastaju u visoke sustave znanja.

2. Digitalizacija

Komunikacija meðu ljudima, administrativne i zdravstvene usluge, poslovne transakcije, razmjena financijskih

sredstava, itd., sve se to poèinje temeljiti na jedinicama i ništicama.

Unutarnja komunikacija preobražava se iz analogne (memorandumi, izvješæa, sastanci, telefonski razgovori,

crtanje na ploèi, nacvrti, makete, fotografije, ijdena rješenja, grafièki prikazi, itd.) u digitalnu.

Prelazak s analognih tehnologija, kao što su televizija, radio, fotokopirni aparat, filmska kamera, magnetofon,

razmjena meðu filijala, itd. na digitalne.

3. Virtualizacija

Fizièki predmeti mogu se vritualizirati èime se mijenja metabolizam gospodarstva, instutucije i odnosi meðu

njima te sama narav gospodarske aktivnosti.

Virtualne korpopracije, timovi, skladišta, državne službe, poslovi, itd.

Vizualizacija podataka, animacija u realnom vremenu i sustavi virtualne stvarnosti s kinestetièkom povratnom

spregom.

4. Molekularizacija

55

Masovni mediji i masovna proizvodnja te monolitni sustavi državne uprave ustupaju mjesto molekularnim

medijima, proizvodnji, javnim službama, itd.

5. Integracija/umreživanje u Internet

Novo gospodarstvo je umreženo gospodarstvo s dubokim o bogatim svezama unutar organizacije i izmeðu

organizacija i ustanova. Stvaranje viška vrijednosti, trgovina i javni život temelje se na sveprisutnim javnim

infostrukturama.

Novo poduzeæe je umreženo u Internet. Nova tehnologija omoguæava integraciju modularnih, neovisnih,

organizacijskih komponenti u integriranu mrežu usluga, što se nekada moglo postiæi samo unutar monolitnih

hijerarhija.

Prelazak sa host raèunarstva *** na umreženo raèunarstvo. Izolirane tehnološke oaze ustupaju mjesto mrežama

korisnika i poslužitelja koje èine javnuj i poslovnu infostrukturu.

6. Disintermedijacija

Eliminiranje posrednika u gospodarskim djelatnostima, ukljuèujuæi agente, mešetare, veletrgovce, neke trgovce

na malo, elektronske medije, diskografske kuæe i sve što stoji izmeðu proizvoðaèa i potrošaèa.

Eliminacija srednjeg managementa, unutarnjih agenata, mešetara i svih onih koji služe da bi pojaèali signal koji

su u predznanstvenim organizacijama smatrali komunikacijom. (17)

Prelazak sa hijerarhiziranih raèunarskih arhitektura sa više razina na nove umrežene modele. Eliminiraju se host

computeri***, kao dijelovi hijerarhije i zamjenjuju umreženim raèunarskim modelu koji èine ravnopravni

sudionici.

7. CONVERGENCIJA

Konvergencija kljuènih gospodarskih sektora - raèunarstva, komunikacija i medija.

Konvergencija organizacijskih struktura koje kontroliraju tehnologije raèunarstva, komunikacija i medija.

Konvergencija tehnologija raèunarstva, komunikacija i medija.

8. Inovacije

56

Inovativnost je kljuèni pokretaè gospodarskih aktivnosti i uspješnog poslovanja. Glavni resursi za ostvarivanje

viška vrijednosti više nisu tradicionalni jamci uspjeha kao što je pristup sirovinama, produktivnost, velike serije

i cijena radne snage nego ljudska mašta.

Inovativnost je kljuèna za lansiranje uspješnih proizvoda, marketinških strategija i organizacijskih promjena.

Stara pravila i pristupi ubrzano se zamjenjuju novima. Jedina održiva prednost jest organizacijsko uèenje.

Platforma za inovacije jest inofstruktura poduzeæa. Novi alati pretražuju bogatstvo multimedijskih informacija u

potrazi za informacijama i bazama znanja te sveobuhvatnim pristupom ljudima i resursima.

9. Prokonzumacija

Jaz izmeðu proizvoðaèa i potrošaèa smanjuje se na više naèina. tako se, npr., potrošaèi ukljuèuju u proces

proizvodnje a njihovo znanje, informiranost i ideje postaju dijelom procesa specifikacije proizvoda. Ljudska

suradnja na internetu postaje dijelom svjetskog depozitorija multimedijalnih informacija. Korisnici postaju

programeri, koji samostalno prijektiraju nove softverske aplikacije. Raspršuje se odgovornost za kupnju i

primjenu tehnologije.

Novi razvojni softver, object computing***, softwarwe agents***, itd. omoguæavaju korisnicima da stvore

sustave i baze podataka koji nadomještaju tradicionalne struènjake, baš kao što su administrativne softverske

aplikacije prije desetak godina nadomjestile timove za razvoj. Suèelja za korištenje grafièkih aplikacija

zamjenjuju se multimedijsmkim suèeljima koja odgovraju na auditivne upite, omoguæujuæi tako n ormalnu

komunikaciju s alatima.

10. Trenutnost

Novo gospodarstvo je gospodarstvo realnog vremena. Buduæi da se poslovne transakcije i komunikacije

odvijaju brzinom svjetlosti, a ne brzinom poštanskih službenika , novo gospodarstvo je gospodarstvo realnog

vremena.

Novo poduzeæe je poduzeæe realnog vremena koje se neprekidno i trenutno prilagoðava svom promjenama

uvjeta poslovanja. Životni vijek proizvoda se strelovito skraæuje.

Primjenjuje se tehnologija koja informacije skida s mreže i u realnom vremenu ažurira banke informacija,

dajuæi managementu toènu sliku proizvodnih procesa iz minute u minutu.

11. Globalizacija

Znanje ne poznaje granice. buduæi da znanje postaje kljuèni resurs, možemo govoriti samo o globalnom

gospodarstvu, iako pojedinaène organizacije djeluju na nacionalnoj, regionalnioj ili lokalnoj ratzini. Nove

57

gospodarske i politièke regije i strukture (kao što je Europska Unija) dovode do pada važnosti nacionalnih

država i do sve veæe ovisnosti meðu zemljama.

Novo poduzeæe nije ogranièeno prostorom i vremenom; ono za sovje uposlenike i dionièare redefinira i prostor

i vrijeme. Posao se množe obavljati s razlièitih lokacija; ukljuèujuæi i uposlenikov dom. Mreža tako postaje

spremište vremenski neovisnih komunikacija. Mreže poslovnih skupina nastoje ostvariti svoje poslovne ciljeve

meðunarodnom suradnjom.

Globalna korporacijska mreža postaje kralješnicom poduzeæe te kljuèni opskrbni sustav za podržavanje

poslovnih aktivnosti. Mreža je standardizirana i omoguæava komunikaciju u realnom vremenu kao i pohranu i

slanje informacija koje adresati nisu dobili u realnom vremenu. Prema potrebi, ona može poslužiti i za pristup

kolektivnim izvorima informiranja na daljinu.

12. Nesklad

Nastaju masovne društvene suprotnosti: nova, dobro plaæena radna mjesta nasuprot nepèriomjereno

kvalificiranim djelatnicima na èekanju. Izmeðu imuænih i siromašnih, struènjaka i nestruènjaka, onih koji imaju

pristup elektronskoj komunikaciji i onih koji nemaju raste nepremostiv jaz.

Dolazi dio velikih organizacijskih suprotnosti. Tako se, npr., djelanticima sugerira da trebaju “marljivo raditi,

tvrtki stvarati višak vrijednosti, positivjeæivati se s timom i tvrtkom”, iako ne sudjeluju u podjeli viška

vrijednost koji su ostvarili.

Jaèa sukob izmeðu suprotnih raèunarskih arhitektura, konkurentnih standarda i naslijeðenih sustava na jednoj

strani i paradigmi nove tehnologije na drugoj. U mnogim tvrtkama djelovanje informatièkog sustava

neusklaðeno je s drugim sektorima.

Zbigniew Brzezinski

JEDINA SVJETSKA SILA

Americka strategija prevlasti

Globalni sustav poretka SAD-a

Internacionalna celna pozicija Amerike neminovno priziva sjecanja na slicne sustave vladavina proteklih

vremena, no ipak postoje bitne razlike koje sezu van pitanja teritorijalnog prosirenja. Utjecaj SAD-a sirom

svijeta temelji se na globalnom sustavu koji je nedvojbeno americkog kroja i koji odrazava njihova

unutarnjopoliticka iskustva. Pri tom je najbitniji pluralisticki karakter americkog drustva i politike.

58

Nekadasnji su imperiji bili djelo aristokratskih politickih elita koje su najcesce vladale autoritarnim ili

absolutistickim rezimom. Vecina njihovog stanovnistva je bilo ili politicki indiferentno ili se - kao u novijoj

povijesti - prepustilo imperijalistickom raspolozenju i imperijalistickim simbolima. Teznja za nacionalnom

slavom, the white man’s burden, la mission civilisatrice,a da se ne govori o mogucnostima osobnog

obogacivanja, sve to sluzilo je mobilizaciji snaga za imperijalisticke pustolovine i za odrzavanje poretka sile i

moci.

Na upit da li da SAD upotrijebi svoju internacionalnu moc javno je mnjenje zauzelo pomalo nejasan stav.

Javnost je ulaz Amerike u drugi svjetski rat poduprla uglavnom zbog soka kojeg je izazvao napad Japana na

Pearl Harbour. Angazman Amerike tokom hladnog rata ispocetka nije imao suglasnost americkog

stanovnistva, do preokreta javnog mnjenja doslo je tek sa blokadom Berlina i ratom u Koreji. Ni cinjenica da su

SAD iz hladnog rata izasle kao jedina svjetska sila nije izazvala pretjeranu zluradost u javnosti; stovise cuo se

zahtjev za ogranicenjem americke odgovornosti u inozemstvu. Ispitivanje javnog mnijenja 1995 i 1996

pokazalo je da bi vecini bila draza podjela svjetske sile sa drugim drzavama (sharing) nego iskljucivo pravo

Amerike na to mjesto.

Na osnovi navedenih unutarnjopolitickih cinjenica americki se globalni sustav poretka jace oslanja na metodu

ukljucenja (kao u slucaju porazenih suparnika Njemacke i Japana, te u novije vrijeme cak i Rusije) nego sto su

to cinile prijasnje velesile. Jednako snazno se SAD oslanjaju na svoj indirektan utjecaj na ovisne inozemne

elite, pri tom koristeci privlacnost svojih demokratskih nacela i institucija. Taj postupak je jos vise intenziviran

masivnim ali neuhvatljivim utjecajem kojeg SAD vrse putem svojih komunikacijskih sustava sirom svijeta,

svoje zabavne industrije i masovne kulture, kao i putem svoje osjetljivo jake tehnicke i vojne nadmoci.

Kulturoloska komponenta velesile SAD je ponekad podcjenivana, no sto god se mislilo o njenim estetskim

kvalitetama, americka masovna kultura posjeduje upravo magnetsku privlacnost posebica za mlade sirom

svijeta. Mozebit da atrakcija proizlazi iz hedonistickog nacina zivota kojeg Amerika prikazuje, no njegovo

veliko odobravanje sirom svijeta je nedvojbeno. Americki TV-programi i filmovi pokrivaju otprilike tri

cetvrtine svjetskog trzista. Americka pop-muzika je tadoder nadvladavajuci fenomen, a americke ludosti, nacin

prehrane cak i moda se sve vise imitiraju. Jezik interneta je engleski, a najveci dio kompjutorskih tricarija

potjece iz SADa te tako bitno odreduju sadrzaje globalne komunikacije. Naposljetku Amerika je postala

sredistem za sve one mlade ljude koji zude za zahtjevnom izobrazbom. Godisnje priblizno pola miljona stranih

studenata hrle u SAD a oni najdarovitiji ostaju zauvijek. Apsolventi americkih sveucilista zastupani su u

vladama diljem svijeta.

Po cijelom svijetu demokratski politicari imitiraju vodstvo i nastup americkih uzora. John F. Kennedy nije bio

jedini kojeg su vanjski politicari imitirali, i kasniji (i manje slavljeni) americki politicari postali su predmetom

pazljivih proucavanja i politickih imitacija. Politicari iz tako razlicitih kulturnih sredina kao sto su Japan i

Engleska (npr japanski ministar vlade sredinom 90ih Ryutaro Hashimoto i britanski premijer Tony Blair - ovdje

treba obratiti pozornost na skracenicu imena Tony po uzoru na Jimmy Carter, Bill Clinton ili Bob Dole) smatraju

primjerenim imitirati nastup Billa Clintona, njegov umjerermo vedar nacin, njegovo priblizavanje ljudima i

njegovo ophodenje s medijima.

Te s politickom tradicijom povezane demokratske ideale jos vise intenzivira to sto neki ljudi zamjecuju kao

americki kulturni imperijalizam . U vremenu kada je demokratski način vladavine toliko široko rasprostranjen

59

kao nikad prije, politička se iskustva SAD-a rado uzimaju kao uzor. Značenje koje sve više zemalja pridaje

pisanom obliku ustava, kao i prednosti legislative spram političkom svrsishodnom mišljenju, to značenje se

temelji na američkom konstitutionalizmu ma koliko to varljivo u praksi bilo. U novije vrijeme se u bivšim

komunističkim zemljama primjećuje jačanje civilnog elementa spram vojnom (pogotovo što je to preduvjet za

ulazak u NATO) što je također posljedica utjecaja SAD-a i njenog karakterističnog odnosa između društva i

vojske.

Draž i utjecaj koji stvara američka demokracija nadopunjava privlačnost slobodnog poduzetništva, koje se

oslanja na bezgraničnu svjetsku trgovinu i nesputanu konkurenciju. Budući da zapadnoeuropskoj državi

blagostanja, ukljućujući i njenu njemačku varijantu koja drži do suodlučivanja između poduzetnika i sindikata,

prijeti pad ekonomskog elana, sve više Europljana podržava mišljenje, da bi kao uzor trebalo uzeti američki

konkurentan i bezobziran model ekonomije, da bi Europa ostala na vrhu.Čak i Japan postupno dolazi do

spoznaje da je veća odgovornost u ekonomskom ponašanju nužna popratna okolnost ekonomskog uspjeha

Naglaskom demokracije i ekonomskog razvitka SAD stvaraju jednostavnu ideološku poruku koja kod mnogih

nailazi na veliki odjek: Težnja za osobnim uspjehom povećava slobodu i stvara blagostanje. To je plodno tlo za

neodoljivu mješavinu idealizma i egoizma. Individualno samoostvarivanje smatra se od Boga danim pravom,

koje istovremeno može poslužiti i ostalima time što služi kao primjer te ujedno stvara blagostanje. Ova teorija

neizbježno opčinjava sve one koji u sebi imaju dovoljno energije, ambicije i spremnost za konkurenciju.

Budući da se american way of life (američki način života) širom svijeta sve više oponaša, nastaje idealna

podloga za izvršavanje indirektne i naoko konsensusom određene hegemonije Sjedinjenih Američkih država. I

kao u američkoj unutrašnjoj politici ta hegemonija sa sobom donosi kompleksnu strukturu niza povezanih

institucija i sljed postupaka koji stvaraju sukladnost i koji bi trebali prekriti neravnomjernost moći i utjecaja.

Globalna prevlast Amerike na taj je način potkrepljena smišljenim sistemom saveza i koalicija, koji doslovno

obuhvaća cijeli svijet.

Sjevernoatlantski Savez, znan pod kraticom NATO, vezuje najproduktivnije i najutjecajnije zemlje Europe za

Ameriku i daje Sjedinjenim Američkim Državama važan glas čak i u unutarnjoeuropskim stvarima. Bilateralni

politički i vojni odnosi vežu najvažniju ekonomsku silu Azije za SAD, iako Japan (barem zasad) u stvari ostaje

pod američkim protektoratom. Nadalje Amerika sudjeluje u stvaranju transpacifičkih multilateralnih

organizacija kao što je Forum za aziatsko-pacifičku ekonomsku kooperaciju (APEC), te tako utječe na zahtjeve

te regije. Buduci da je zapadna hemisfera općenito zaklonjena od vanjskih utjecaja, SAD mogu igrati glavnu

ulogu u postojećim multilateralnim organizacijama na američkom kontinentu. Posebne sigurnosne mjere u

Perzijskom Zaljevu, posebice nakon kratke kaznene ekspedicije protiv Iraka 1991.g., pretvorile su tu ekonomski

vitalnu regiju u američko vojno područje. Čak je i nekadašnji sovjetski prostor putem raznih sporazuma o

financijskoj potpori u uskoj suradnji s NATO-om , npr. u Partnerstvu za mir.

Kao dio američkog sistema mora se smatrati i globalna mreža posebnih organizacija, a prije svega

internacionalne financijske institucije. Službeno Međunarodni Monetarni Fond (MMF) i Svjetska Banka

zastupaju globalne interese i snašaju odgovornost diljem svijeta. Međutim, dominaciju drže SAD, koje su 1944

konferencijom u Bretton Woods osnovale tu instituciju.

Suprotno prijašnjim imperijima taj ogroman i kompleksan globalni sistem nije organiziran hijerarhijski.

Amerika stoji u središtu jednog isprepletenog svemira, u kojem vlada moć putem stalnih pregovora, putem

dialoga, kroz difuziju i u nastojanju za službenim konsenzusom, iako ta moć zapravo polazi od jednog jedinog

60

izvora i to Washingtona D.C. Naposljetku, to je mjesto gdje se odmjeravaju snage i to po američkim pravilima.

Možda je najveći kompliment kojim svijet priznaje da se u središtu američke globalne hegemonije odvija proces

demokracije, mjera kojom su strane zemlje upletene u američku unutarnju politiku. Strane vlasti pokušavaju

svim njima dostupnim sredstvima mobilizirati one Amerikance s kojima ih povezuje poseban etnički ili vjerski

identitet. Mnoge strane vlasti unajmljuju američke lobiste za svoj napredak, pogotovo u kongresu, a da se ne

govori o otprilike tisuću stranih interesnih zajednica koje su registrirane u glavnom gradu Amerike. Čak i

etničke zajednice u SADu nastoje utjecati na vanjsku politiku svojih zemalja. Pri tom se kao najbolje

organizirani ističu židovski, grčki i armenski lobi.

Prevlast Amerike je tako stvorila novi internacionalni poredak, koji mnoga obilježja američkog sistema kao

takvog u inozemstvu ne samo kopira već i institucionalizira:

kolektivan sigurnosni sistem uključujući integrirane komandne i vojne strukture (NATO, ugovor o sigurnosti

između SAD i Japana, i sl.);

regionalna ekonomska kooperacija (APEC,NAFTA) i specijalizirane institucije za globalnu suradnju (Svjetska

Banka - MMF, WTO – Svjetska Tržišna Organizacija);

načini postupka usmjereni na konsenzusom orijentirano odlučivanje, iako SAD vode glavnu riječ;

favoriziranje demokratskog članstva unutar najvažnijih saveza;

globalna rudimentarna ustavna i pravna struktura (počevši od Internacionalnog Višestupanjskog Suda sve do

posebnog tribunala za istraživanje bosanskih ratnih zločina).

Taj se sistem ponajviše razvio za doba hladnog rata kao dio nastojanja Amerike da svog sukonkurenta za

globalnu prevlast, tadašnji Sovjetski Savez, drži u šahu. Globalnoj se primjeni sistema otvorio put kada je

protivnik posrnuo a Amerika postala prva i jedina svjetska sila. Politiolog G.John Ikenberry prikladno je sažeo

najbitnija obilježja tog sistema:

“ Bio je hegemonijalan ukoliko je bio centriran oko Sjedinjenih Američkih Država i odražavao

političke mehanizme i organizacijske principe, koji su nosili rukopis SAD-a. Bio je liberalan jer je bio

legitimiran i obilježjen obostranim odnosima. Europljani (moglo bi se dodati i Japanci) su ponovno mogli

izgraditi svoje društvene strukture i narodna gospodarstva, te ih tako integrirati da su bila u skladu s američkom

prevlašću, no imajući dovoljno prostora za eksperimentiranje vlastitim autonomnim i poluautonomnim

političkim sistemima…Razvoj tog kompleksnog sistema služio je međusobnoj domestikaciji odnosa značajnih

zapadnih zemalja. Te zemlje su uvijek iznova ratovale, no odlučujuća točka je da su se sukobi unutar jedong

čvrstog, stabilnog i sve bolje strukturiranog političkog poretka bolje obuzdavali…Opasnost rata je postala

bespredmetnom.”2

Policentrična svjetska politika

Suprotnost dvostrukog svjetskog društva i teorije svjetskog sistema je očita: Rosenau stavlja na mjesto jednog

ekonomski “vladajućeg” svjetskog tržišnog sistema policentričnu svjetsku poltiku u kojoj ni kapital ni

nacionalna državna vlada nemaju samotnu vlast, kao ni UN, Svjetska banka, Greenpeace, itd., nego se svi

zajednički bore za provedbom svojih ciljeva s naravno različitim šansama za vlast.

61

Prelaz iz nacionalno državne politike u policentričnu Rosenau – za razliku od Wallensteina – pripisuje

tehnološkoj dimenziji globalizacije i njenoj vlastitoj dinamici. U svojim političko-znanstvenim proučavanjima

uvijek je iznova morao učiti da su gustoća i važnost internacionalnih ovisnosti dobili novu kvalitetu. Na pitanje

zašto je to tako odgovara s ogromnim i još dugo nedovršenim usponom informacijske i komunikacijske

tehnologije. Rosenau argumentira da je tehonologija ta koja je ukinula geografske i socijalne razdaljine

razvitkom nadzvučnih zrakoplova, kompjutora, satelita i mnogih drugih inovacija, koje danas omogućuju da sve

više ljudi, ideja i robe brže i sigurnije nego ikad prijeđu prostor i vrijeme. Sročeno rečeno je tehnologija ojačala

međubankarske uzajamne ovisnosti između lokalnih, nacionalnih i internacionalnih zajednica i to u mjeri

neviđenoj u dosadašnjim povijesnim razdobljima.31

Rosenau dakle kombinira dva argumenta: pojava informacijskog i znanstvenog društva kao i u njem usađeno

ukidanje razdaljina i granica kao posljedica multiplikacije transnacionalnih posrednika i organizacija. Ta

nepregledno policentrična svjetska politika32 označava situaciju u kojoj

transnacionalne organizacije kao što su Svjetska Banka, katolička crkva, internacionalno udruženja sociologa,

McDonald, VW, karteli droge, talijanska mafija kao i nova Internacionala nevladinih organizacija djeluju

paralelno, sukladno ili jedna protiv druge;

transnacionalni događaji kao što su nogometno svjetsko prvenstvo, zaljevski rat, američka izborna borba ili

romani Salmana Rushdija putem satelitske televizije vode do burnih reakcija u raznim zemljama i kontinentima;

nastaju transnacionalne “zajednice”, npr. zasnovane na religije (Islam), na znanju (stručnjaci), na raznim

stilovim života (pop, ekologija), na srodstvu (obitleji), na političkim orijentacijama (pokret za okoliš, bojkot

konzuma) itd;

transnacionalne strukture kao što su oblici rada, produkcije i kooperacije, banke, financijski tokovi, tehničko

znanje itd., stvaraju i stabiliziraju trgovinsku i kriznu povezanost preko svih razdaljina.

Gilpinova misao o globalizaciji kao prvo izražava skeptičnost prema svakom retoričnom novitetu, a kao druga

zauzima poziciju blisku ortodoksnom gledištu internacionalne politike i argumentira njenom unutarnjom

logikom. I Gilpin smatra da su nacionalne države u sadašnjosti kao i u budućnosti više nego ikad vezane, da ne

kažemo okovane, jedna za drugu. Međutim suprotno Wallersteinu i Rosenauu, Gilpin naglašava da globalizacija

nastaje samo pod određenim uvjetima internacionalne politike, naime ona je proizvod jednog “permisivnog”

globalnog poretka; t.j. jednog poretka među državama koje uopće tek i dozvoljavaju da se stvore, izgrade i

održavaju ovisnosti i odnosi izvan i među nacionalno-državnih autoriteta.

U tom pogledu globalizacija, kao ekspanzija transnacionalnih prostora i djelovatelja, ostaje – paradoksno –

ovisna o nacionalno državnom autoritetu, točnije o hegemonijalnoj sili. Globalizacija takoreći traži prešutnu

nacionalo državnu dozvolu za globalizaciju. Prema Gilpinu otvorenost – permisivnost – koja je potrebna za

razvitak svjetskog tržišta, svjetskih crkava, svjetskih koncerna, svjetskih banaka i nevladinih organizacija širom

svijeta može samo opstati i razvijati se u sjeni odgovarajuće koncentracije državne sile.

Sa takovog stajališta, koje brani primat nacionalno državne politike protiv svih drugih su-djelovatelja,

globalizacija nužno ostaje kontingentna, t.j. ugrožena; i to u smislu da nastajanje i razvitak transnacionalnih

31 J.Rosenau, Turbulence in World Politics,Brighton 1990, str. 17. 32 usporedba s McGrew, A Global Society?.

62

socijalnih prostora i djelovatelja pretpostavljaju hegemonijalnu strukturu moći i internacionalan politički režim.

Jer to je jedino što u slučaju slučaja garantira otvorenost svjetskog ne-reda.

“Moja pozicija glasi: Potreban je hegemon da bi se zadržala egzistencija liberalnog internacionalnog tržišnog

poretka. … Povijesno iskustvo pokazuje da je nedostatkom liberalne a ujedno dominantne sile razvitak

internacionalnih tržišnih i kooperacijskih odnosa osobito otežan ili čak nemoguć, i to iz jednostavnog razloga

što je sve postalo konfliktno.Širenje tržišta u integrirane globalne mreže i socijalne prostore ne bi bilo moguće

bez liberalne, hegemonijalne sile koja je to širenje omogućila i favorizirala.”33

Globalno društvo kao nedemokratski legitimirana politika

“Vrijeme za malu politiku je prošlo”, piše Friedrich Nietzsche prije više od sto godina, “vec slijedece stoljece

donosi bitku oko zemaljske vlasti – pritisak za velikom politkom.”89 Što znaci “globalno društvo” ako se ono

shvaca kao novi oblik politickog? Što globalno društvo podrazumijeva pod “politikom”? Ovaj ce odlomak

pokušati osvijetliti pojam “bezdrzavnog” globalnog društva I precizirati njegovu procjenu: Stvaranje izraza

“globalno društvo” prekriva cinjenicu da time izrazena stvarnost u biti nije ništa drugo nego – ravnajuci se

prema nacionalno-drzavnom shvacanju politike - jedan subverzivan oblik politickog.

Onaj tko razlikuje prvog od drugog modernizma, nacionalno od globalnog društva, ne govori samo o drugoj

društvenoj epohi, vec o razlicitom razumijevanju društva. Nedostatak identiteta istog pojma “društvo” je razlog

blokadi osjecaja za drugi modernizam.

Kao osnovne tocke za reformulaciju društvenog pojma mozemo se koristiti pojmovima drzava, mjesto

I funkcionalna diferencijacija.

Globalno društvo bez (globalne) drzave

“Sociologija globalizacije”, piše Martin Albrow, “oznacava najnoviji pokušaj za pronalaskom odgovora na

pitanja, koja si postavlja svaka generacija. Svaka generacija mora ponovno postavljati ista pitanja, jer samo tako

moze saznati tko je ona. Znaci da se kod globaliazacija ne radi o samo tehnickim ili samo ekonomskim

stvarima. Takoder se ne radi samo o najvecem izazovu za koncerne I šefove vlada. Radi se o svemu tome ali

ujedno I o necem mnogo vaznijem. Radi se o tome kako ti I ja zivimo nas zivot.”90

A Mark Poster pita: “ Ako izravno ili elektronskom poštom razgovaram sa svojim prijateljem u Parizu dok

sjedim u Kaliforniji; ako pratim politicke I kulturne dogadaje diljem globusa ne napuštajuci kucu; ako se vlade I

koncerni diljem globusa koriste podacima koje sadrzavaju moj profil, a da ja o tome neman pojma niti to mogu

sprijeciti; ako kupujem kod kuce koristeci kompjuter: Gdje sam tada? Tko sam ja?”

Rekli smo da nerevidirajuci globalitet znaci da vec dugo zivimo u globalnom društvu a time se misli na dva

temeljna cinjenicna stanja: prvo na ukupnost nenacionalo-drzavnih politicki organiziranih socijalnih odnosa I

odnosa vlasti; drugo na iskustvo zivljenja I djelovanja preko drzavnih granica. Jedinstvo drzave, društva I

individue koje zastupa prvi modernizam se rastvara. Globalno društvo ne misli globalno drzavno društvo ili

33 R.Gilpin, The Political Economy of International Relations, Princeton 1987, str. 88 I 85. 89 Friedrich Nietzsche, Dijela u tri toma (Werke in drei Banden), tom 2 90 M.Albrow, Na putu u globalno društvo? u : U.Beck, Perspektiven der Weltgesellschaft (Perspektive globalnog društva)

63

globalno ekonomsko društvo, vec bezdrzavno društvo, tj. jedno agregatno stanje društva za koje garancije

teritorijalno-drzavnog uredenja kao I pravila javne legitimirane politike gube obvezatnost.

“Bezdrzavnost” znaci da postoji konkurentan odnos izmedu nacionalnih drzava I nacionalnih drustava s jedne

strane, te zivahne nepreglednosti globalno-društvenih odnosa, djelovatelja I prostora djelovanja s druge strane.

Dok u prvom modernizmu poljem internacionalnih odnosa dominiraju zajedništvo I sukobljavanje nacionalnih

drzava I njihovih cimbenika, u drugom modernizmu to više nije slucaj. Ako prema Michaelu Oakeshottu drzavu

zapadne tradicije shvacamo kao “civilnu asocijaciju” koja sluzi svrsi da se omoguce I skupe socijalne, politicke

I ekonomske aktivnosti njenih gradana, tada sukladno uz globalizaciju ne postoji samo erozija drzavne

institucionalne konstrukcije, vec I fundamentalna transformacija njenih uvjeta. U drugom modernizmu nastaje

uz globalno društvo nacionalnih drzava jedno mocno bez-drzavno globalno društvo koje se razlikuje od dosad

vazecih oblika politicke legitimacije I koje se sastoji od raznoraznih transnacionalnih djelovatelja. Njihove

karakteristike su: (1.) Oni djeluju na više mjesta, preko granica, upravo transnacionalno I utoliko ukidaju

teritorijalni princip nacionalne drzave.(2.) Njihovo djelovanje u mnogocemu usljeduje više inkluzivno, manje

ekskluzivno od djelovanja drzavnih djelovatelja ( tako transnacionalni koncerni I Greenpeace-aktivisti djeluju

istodobno u više drzava, njihovi clanovi pripadaju raznim nacijama, itd.). (3.) Oni cesce agiraju djelotvornije od

nacionalno-drzavnih nadleznih organa I to usporedujuci centralne kriterije uspjeha drzavnog djelovanja (npr.

uklanjanje nezaposlenosti, osiguravanje blagostanja, ali I tuzenje osnovnih prava); tako su transnacionalni

koncerni ti koji na odredenom mjestu stvaraju ili ukidaju blagostanje I radna mjesta; I Amnesty International

djelotvorno ukazuje na nepoštivanje osnovnih prava, koje drzave iz diplomatskih razloga prešucuju. (4.) Bez-

drzavni, transnacionalni djelovatelji stvaraju vlastiti “inkluzivni suverenitet” tako što izigravaju ekskluzivne

teritorijalne drzave jedne protiv druge.

Što se više te razne komponente uzajamno ispreplicu I ojacavju tim se više dovodi u pitanje autoritet, legitimitet,

politicka moc stvaranja I kontrola drzava prema unutra I van. Na globalno-društvenom stvaralackom polju se

dakle radi o politizaciji putem depolitizacije drzava. “ Prekoracuje se kritican vrijednosni prag kada kumulativni

efekti globalizacije u strateškim odlukama potkopavaju kapacitet drzava da bi osigurali opce dobro ili civilnost

društva.”91 Kao što Financial Times izvještava potjecu 53% svih privrednih vrijednosnih dobitaka od

transnacionalnih koncerna a ne od nacionalno djelujucih poduzeca. Time nestaju mogucnosti utjecaja nacionalne

drzave I odgovarajucih vlada za stvaranjem radnih mjesta I osiguravanjem blagostanja gradana.

Taj konkurentan odnos izmedu drzavnih I transnacionalnih djelovatelja sadrzava da izmedu nacionalnih I

globalnih društava ne postoji “ili-ili” nego da izmedu ta dva društvena oblika postoji subverzivan odnos

uzajamnog potiskivanja I sumnje. S jedne strane postoji prijetnja da (globalno) trzište nadomjesti politiku, s

druge se strane politika nalazi pred novim ogromnim zadacima kako politicki stvoriti globalna trzišta. “

Dijagnoza postoji, no objašnjenje trazi suzdrzanost prema perspektivi koja svoj pogled usmjerava na još uvijek

neprohodan put transnacionalne unutrašnje politke. Zašto je tako cudno istrazivati institucije I postupke nuzne

za konstrukciju zajednickih interesa u >globalno-gradanskoj namjeri< I za proizvodnju >globalnog dobrobitnog

rezima<?”92

91 P.G.Cerny, Globalization and the Changing Logic of Collective Action, iz: Internacional Organization, 49, 1995, svezak 4, str.597 92 J.Habermas, Jenseits des Nationalstaats?(S druge strane nacionalne drzave)

64

Globalno-društveni djelovatelji su – gledano sa stajališta nacionalno-drzavnih djelovatelja – na neki nacin

“podzemni djelovatelji”, ciji su legitimitet I lojalnost upitni. Dok po drugoj strani globalno-društveni djelovatelji

drze svoj nos visoko, vec iz razloga što im se u ophodenju s nacionalno-drzavnim kontrolama I djelovateljima

zatvaraju nove prilike djelovanja I moci. Oni su cesto pobjednici globalizacije, pri cemu se “pobjednik” svakako

moze smatrati personificiranim komparativom u uzem monetarnom smislu za “dobit”.

Za globalnu eru vazi: Nacionalne drzave ne mogu postojati bez globalnih društava, globalna društva

ne mogu postojati bez nacionalnih drzava I nacionalnih društava. Upravo iz toga nastale blokade, slomovi I

otvorena pitanja stvaraju tu politicki napetu situaciju.

Ako se još jednom koncentriramo na globalno-društveni aspekt onda bezdrzavnost globalnog društva

uz to obiljezava još dvije stvari: naime – pretjerano receno – prvo (još) bez reda, drugo (još) bez institucija.

“Globalno” u globalnom društvu znaci “mnoštvo bez ujedinjenosti” (Albrow). Nasuprot tome znaci

“nacionalno” društvo “ujedinjenost s ogranicenim mnoštvom”.93

Višemjesno globalno društvo

Globalno društvo znaci ne teritorjalno fiksirano, ne integrirano, ne ekskluzivno “društvo”, što ne znaci da takav

nacin socijalnoe raznovrsnosti I kulturološke razlike uopce nema ili ne poznaje vezanost za mjesto; štoviše nacin

te mjesne vezanosti ukida jednadzbu o prostornoj I socijalnoj udaljenosti koju podmece nacionalno-drzavna

društvena slika, tako da nastaju “transnacionalni” zivotni prostori. Ti transnacionalni fenomeni nesmiju se

izjednacavati s “medu-drzavnim” fenomenima. Transnacionalan suzivot znaci – socijalna blizina usprkos

geografske udaljenosti. Ili: Socijalna distanciranost usprkos geografskoj blizini.

Što je posljedica toga za identitet ljudi? Svakako ne, što dokazuju empirijske studije, anonimnost I

raspad socijalnog.94 U višemjesnim, transnacionalnim Biografijama šire se I razmnazaju dodirne tocke ljudi.

Mozda su za to uzorni (virtualni) kontaktni oblici elektronske komunikacije. Predodzba “globalnog sela” je

kriva, jer zavarava povratkom “zajedništva”.

No tajna elekronskih medija leži u njihovom principijelno mobilizirajućem a time u jednom potencijalno

političkom času. Elektronska komunikacija omogućuje što je dosad bilo isključeno: aktivni, istodobni I

međusobni kontakti između pojedinih djelovatelja van svih granica, religija I kontinenata.

Ne želi se time prizivati lijepi novi medijski svijet, no ne smiju se zanemariti političke prilike koje iz toga

proizlaze: jednostavnim uključenjem može svatko sudjelovati; one su aktivo orijentirane a ne kontemplativne,

okrenute trenutnom stanju a ne tradiciji. Na taj bi način bilo moguće prebroditi ono što za jedno mjesto vezane

jedinke prikazuju kao sliku strave I užasa u svrhu potkrepljenja vlastitog mišljenja: a to je sadašnji raspad

socijalnog. Za razliku od zajednice vezane za jedno mjesto, digitalni oblik komunikacije ne temelji se na

rodbinskim, tradicionalnim ili socijalnim vezama ili prostornom susjedstvu, već jedino na zajednickim

interesima u I oko mreže. A.Bühl piše:“Moć takvih futurističkih scenarija leži u prikazivanju proširenih

mogućnosti komunikacije I djelovanja individua, njihove slabosti u postulaciji neke vrste fetišizma besklasnosti

u cyber-prostoru, koji nije više svjestan jednostavne činjenice ograničenosti mreže na jedan posto svjetskog

stanovništva.”95

93 vidi razlikovanje izmedu kulture (1) I kulture (2) u ovoj knjizi. 94 vidi John Eade, Living the Global City 95 A.Bühl, CyberSociety – Mit I stvarnost informatickog društva, Köln 1996

65

Transnacionalno civilno društvo:

Kako nastaje kozmopolitski pogled?

1. Međubilansa: “Metodološki nacionalizam” i njegovo pobijanje

Zašto i u kom smislu globalizacija iznuđuje razlikovanje između prvog i drugog modernizma? Poimanje društva

prvog modernizma A.D. Smith je točno označio “metodološkim nacionalizmom”: društvo i država

poistovjećuju se u svakom pogledu.

Pri tom pretpostavljajući državno-političko fiksiranje i vladanje prostorom. Teritorijalna država postaje

kontejnerom društva. Drugim riječima: Pravo države na moć i kontrolu utemeljuje i stvara društvo. Taj se primat

nacionalnog može i mora promisliti i predočiti u okviru raznih temeljnih prava, edukacijskog sistema, socijalne

politike, višestranačke politike, poreza, jezika, povijesti, književnosti, prometnica, infrastrukturnih dostignuća,

graničnih i carinskih kontrola, itd., itd.

Na taj način društva nacionalnih država stvaraju i konzerviraju u svakodnevnom životu tobože esencijalne

identitete , čija prirodnost čini se leži u tautološkim formulacijama: Njemci žive u Njemačkoj, Japanci u Japanu,

Afrikanci u Africi. Da postoje “crni židovi” i “španjolski Njemci”, da navedem najjednostavniju formulu u

metežu svjetskog društva, to se pod tim aspektom smatra kranjim slučajem i iznimkom odnosno prijetnjom.61

Takva arhitektura razmišljanja, djelovanja i življenja u državno-društvenim prostorima i identitetima ruši se

tokom ekonomske, političke, ekološke, kulturne, biografske globalizacije. Svjetsko društvo znači: Nastaju

prilike za dolazak do moći, nastaju prostori djelovanja, življenja i zapažanja socijalnog aspekta, koji razbijaju i

isprevrću nacionalno-državnu ortodoksnost politike i društva:

Najuočljivije je to gdje se transnacionalnim poduzećima pruža prilika za takvom raspodjelom radnih mjesta i

poreza na šahovskoj ploči globalnog društva, da (kao i dosad) maksimiraju svoj dobitak a ujedno (ne nužno

namjerno) razvijene socijalne države i države blagostanja osakaćuju u njihovim prilikama za vlašću i

organizacijom.Taj primjer je utoliko značajan što se u njemu očituju sve karakteristike novih hijerarhija i

konflikata vlasti između nacionalno-državnih i globalno društvenih djelovatelja. Odlučujuće i novo u svemu

tome nije porast u broju i raznolikosti transnacionalnih poduzeća, već što im se tokom globalizacija pruža prilika

da izigraju nacionalne države jednu protiv druge.

Izvana gledano sve je po starom. Koncerni produciraju, racionaliziraju, otpuštaju, zapošljavaju, plaćaju poreze,

itd. Međutim značajno je da koncerni to ne rade više unutar nacionalno-državnih pravila igre, već nastavkom

stare igre uvode nova pravila.Znači radi se samo naoko o staroj igri oko rada i kapitala, države i sindikata; nju

naime sada igraju istodobno jedan igrač unutar nacionalno-državnog okvira, a drugi već u globalno-društvenom

okviru.

Znači tu se u odnosu između prvog I drugog modernizma više ne radi o politici koja ide za pravilima, već o

politici koja mijenja pravila, drugim riječima o politici politike (meta-politika).62

Ona je označena time, što u kostimima I pravilima znanih industrijsko-društvenih bitki oko razdiobe igraju

nacionalno-državni protiv transnacionalnih djelovatelja. Moglo bi se reći dok posloprimci, sindikati I vlasti još

61 Elisabeth Beck-Gernsheim, Crni židovi i španjolski Njemci. 62 U.Beck, Izum politickog,str. 204 ff

66

igraju “mlin”, transnacionalni koncerni istodobno već igraju “šah”. Na taj se način “pločica” u rukama

koncerna može pretvoriti u “konja”, koji sasvim iznenađenog nacionalno-državnog kralja stavlja u mat poziciju.

(2.) I simboličnim svjetovima globalnih industrija kulture se ne rješava jednadžba države, društva I identiteta,

što pokazuje I Appadurai: Imaginacija mogućih života ne može se više shvaćati samo nacionalno ili etnički ili

uz suprotnost bogat-siromašan, nego samo još globalno-društveno. To o čemu ljudi sanjaju, kako žele biti,

njihove svakidanšnje utopije o sreći ne drže se više geopolitičkog prostora I kulturoloških identiteta. Čak I

smetlari žive u I od smeća globalnog društva I ostaju integrirani u simboličkim tokovima globalne kulturološke

industrije.

U tom smislu je valjda I raspad istočnog bloka rezultat kulturološke globalizacije. “Željezna zavjesa” I vojna

kontraobavještajna služba su se potpuno rasplinuli u televizijskom dobu. Naprimjer, u zapadu često kulturološki

kritizirani reklamni spotovi preobražavaju se u sredinama nedostatka I reglementacije u obećanje u kojem se

stapaju konzum I politička sloboda.

(3.) Razumljivo to postaje tek kada se dva kulturološka pojma, koja se inače miješaju, jasno razdvoje.” Prvi

kulturološki pojam (kultura 1) kulturu vezuje za određen teritorij: On polazi od pretpostavke da je kultura

uglavnom proizvod lokalnih procesa učenja. U tom smislu društvo ili socijalna grupa posjeduje “svojstvenu” od

drugih ograničenu kulturu. Ta predodžba seže od doba romantike 19.stoljeća I dalje se razvila u našem stoljeću

putem antropologije, prije svega kao kulturološki relativizam koji kulture podrazumijeva kao cjelovite, kao

likove ili konfiguracije…Drugi širi kulturološki pojam (kultura 2) kulturu podrazumijeva kao opći ljudski

“software”. Na njemu se temelje teorije za razvoj I širenje kulture I uglavnom se određuje kao translokalan

proces učenja.” Kultura 2 bitno označava kulture u pluralu. One se smatraju ne-integriranim, ne-ograničenim

mnoštvom bez jedinstva, u mom smislu kao inkluzivna razlikovanja.

“Oba se pojma daju svakako usuglasiti: Kultura 2 se artikulira u Kulturi 1, budući da su obe kulture posrednici

kulture. Ipak naglašavaju različite aspekte u povijesnom razvitku odnose između kultura… Kultura 2, znači

translokalne kulture, ima svoje sjedište (kulture bez sjedišta su nezamislive), no ona mjesto shvaća kao otvoreno

prema vani, dok kultura 1 to shvaća kao u sebe zatvoreno. Kultura 2 posjeduje “shvaćanje globalnog u mjestu”

(D.Massey): prema tome osobitost jednog mjesta rezultira iz činjenice, da ono stoji u središtu svojstvene

mješavine između transnacionalnih I lokalnih društvenih odnosa. Kada je riječ o kulturološkom pluralizmu, o

multikulturnom društvu, o međukulturnim odnosima, I sl., često je nejasno da li se time misli na zatvorenu

kulturu (1) ili otvorene kulture. Isto se tako odnosi među kulturama mogu istraživati statičkim načinom ( pri

čemu kulture u kontaktu zadržavaju svoje osobitosti) ili tečnim načinom ( pri čemu se kulture međusobno

isprepliću).” Drugim riječima: razlikovanje kulture (1) I kulture (2) može se shvatiti kao daljnji kamenčić

mozaika u diferencijaciji prvog I drugog modernizma.

(4.) Na centralni problem koji nastaje globalizacijom ukazuje Baumann: Bogati I siromašni (kod rasprava) više

ne sjede za zajedničkim stolom nacionalne države. Zašto bi pobjednici globalizacije, kada bi I imali grižnje

savjesti, svoj socijalni rog obilja prosipavali baš u bogatim državama Europe? Zašto ne potpomagati

demokratske organizacije I organizacije samopomoći u Africi I Južnoj Americi? Kao siromaštvo I dobit tako I

milosrđe postaje globalno. Dok je malograđanin još pristran u nacionalno-državnom okviru, buržuj djeluje

kozmopolitski; što uključuje da kada njegovo demokratsko srce zakuca njegovo djelovanje više ne podliježe

imperativima nacionalnog lojaliteta.

67

(5.) Višeznačajnost globalizacija u množini uklučujue u nekoj vrsti efekta uzburkivanja nastajanje

supernacionalnih I subnacionalnih regionalizma.Dobar primjer pruža Europska Unija. Nastala kao odgovor na

konkurenciju svjetskog tržišta SAD-a I Japana, ta institucionalna konstrukcija u izgradnji, imenom Europa,

znači više od internog tržišta. Uvođenjem Eura ne otvara se samo zajednički valutni prostor, već se time stvara I

političko-administrativna prisila za političkim rješavnjem problema usuglašavnja I njihovih posljedica. Na taj se

način još uvijek zatvorene nacije I kulture – Francuska, Njemačka, Španjolska, itd. – razlamaju iznutra I prisilno

se povezuju, tako da postaje očito što se dosada prikrivalo: Ne postoji jedna nego više Europa: Europa nacija,

Europa regija, Europa civilizacija, Europa kršćanstva, itd.

“Dijalektika europskog procesa ujedinjavanja znači npr., da se jedan sjevernoirski građanin može tužiti

protiv odluka britanskih sudova pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasburu, da Katalonija može

zaobići Madrid, a Velika Britanija izmanevrirati Pariz, obračajući se Bruxellesu (Briselu) ili povezujući se s

drugim regijama ( npr. Katalonija I Rursko područje). I tu se prepoznaje proizlazeći vodopad: globalizacija –

regionalizam – subregionalizam. R.W. Cox piše “Globalizacija potiče makro-reginonalizam koji pak opet potiče

mikro-regionalizam. Za siromašne regije mikro-regionalizam nije samo sredstvo za dokazivanje kulturnog

identiteta, vec I dozvoljava potraznju financijskih sredstava od institucija na makro-regionalnoj razini, da bi se

osigurali stabilnost I primjereno ekonomsko ponašanje. O takvoj ce se preraspodjeli odlucivati na makro-

regionalnoj a ne više nacionalno-drzavnoj razini, dok ce primjena preraspodjeljenih sredstava biti odredjivana

decentralno.” Globalizacija socijalne strukture dakle znaci: dodatne varijante prekogranicne organizacije:

transnacionalno, internacionalno, makro-regionalno, mikro-regionalno, gradsko, lokalno. Te administrativne

ljestve ispreplicu funkcionalne mreze raznih udruga, internacionalnih organizacija, nevladinih organizacija, ali I

strucnjaka kao što su Internet-korisnici.”65

Bitna razlika prvog I drugog modernizma je, kao što već navedeno, nepromjenjivost nastalog globaliteta. To

znači da živimo u jednom multidimenzinalnom, policentričnom, kontingentnom, političkom globalnom društvu

u kojem se transnacionalni I nacionalno-državni djelovatelji igraju mačke I miša. Globalitet I globalizacija dakle

označavaju I ne-svjetsku državu. Točnije: globalno društvo bez globalne države I bez globalne vlade. Nastaje

globalni dezorganizirani kapitalizam, jer nema hegemonijalne vlasti niti internacionalnog režima – ni ekonomski

ni politički.

Kao jasna razlika toj kompleksnosti globaliteta stoji nova jednostavnost globalizma, koja podrazumijeva opću

vladavinu svjetskog tržišta koje sve prožima I mijenja. Pri tom se ne radi o osuđivanju (globalnog) privrednog

djelovanja. Već da se neoliberalnom ideologijom globalizma očitovana prvobitnost I diktat svjetskog tržišta

otkriju svim društvenim dimenzijama kao ono što jesu: jedan u ogromnim razmjerima projiciran, zastarjeli

ekonomizam, jedna obnova metafizike povijesti, jedna društvena revolucija odozgo koja se pretvara da je

politički nezainteresirana. Zastrašujući je sjaj u očima onih neoliberala koji žele “popraviti svijet (-sko tržište)”.

Razmotrit ćemo slijedećih deset zabludi globalizma:

Metafizika svjetskog tržišta;

Takozvana slobodna svjetska trgovina;

Privredno se (još) radi o internacionalizaciji, ne globalizaciji;

68

Dramaturgija rizika;

Bezpolitičnost kao revolucija;

Mit o linearnosti;

Kritika katastrofičnog mišljenja;

Crni protekcionizam;

Crveni protekcionizam;

Zeleni protekcionizam.

Ovim misaonim zamkama globalizma bit će suprotstavljeno deset odgovora globalizacije.

Metafizika svjetskog tržišta

Globalizam reducira novu kompleksnost globaliteta I globalizacije na jednu – ekonomsku – dimenziju, koja je

zamišljena linearno, kao neprestano širenje ovisnosti o svjetskom tržištu. Sve ostale dimenzije – ekološka

globalizacija, kulturološka globalizacija, policentrična politika, nastanak transnacionalnih prostora I identiteta –

tematiziraju se (ako uopće) samo u sklopu pretpostavljene dominantnosti ekonomske globalizacije. Tako se

globalno društvo smanjuje I iskrivljuje u svjetsko tržišno društvo. U tom je smislu neoliberalni globalizam

pojava jednodimenzionalnog mišljenja I djelovanja, monokauzalni način pogleda na svijet, znači ekonomizma.

Privlačnost I opasnost te nipošto nove metafizike povijesti svjetskog tržišta potječu iz istog izvora: iz potrage, iz

ovisnosti za jednostavnim, da bi se snašli u svijetu koji je postao nepregledan.

Koliko ta metafizika svjetskog tržišta osljepljuje da se prikazati na raspravama oko mirovinskih reformi u

Njemačkoj. U Njemačkog su mirovine – što Britance I Amerikance začuđuje – usprkos birokraciji I njenog

kritici, dio žive, primjenjivane solidarnosti. Ako sada neoliberali u privredi I politici argumentiraju da je to

ekonomski neracionalno jer bi se isti novac mogao profitabilnije uložiti u privatne mirovinske fondove, tim više

dokazuju da o političko-kulturnom značenju imaju toliko pojma kao golub o muzici. Jer kao prvo se mirovinama

osiguravaju I oni koji ne uplaćuju, primjerice članovi obitelji – supruge I djeca - ,a kao drugo, I tu se konkretno

prikazuje solidarnost, sudjeluju u troškovima I poslodavci.

Mirovine: To je dio antikapitalizma u socijal-demokratskom srcu njemačkog kapitalizma, I to onaj dio

Bismarkove nelogike tržišta koji je tek omogućio kapitalizam – I koji je nakon drugog svjetskog rata postavio

demokraciju na stabilan temelj.

Perfidno u govoru o mirovini kao “kolektivnom sistemu prisile” (Wolfgang Schäuble) je to što se u njemu

obesčašćuje I žrtvuje dio socijalne solidarnosti, I to baš od onih koji inače nemaju nikad dovoljno velike

maramice da bi javno u njih brisali svoje suze žalosnice zbog gubitka zajedništva.

Takozvana slobodna svjetska trgovina

Globalizam pjeva slavnu pjesmu slobodne svjetske trgovine. Tvrdi se da je globalizirana privreda najpodobniji

način da se širom svijeta podigne blagostanje a time uklone neprilike. Slobodnom trgovinom be se čak I u zaštiti

okoliša postigao napredak, jer pritisak konkurencije pridonosi očuvanju resursa I blažem pristupu prirode.

Pri tom se hotimice prelazi preko činjenice da živimo u svijetu koji je daleko od modela slobodne trgovine po

Davidu Ricardu, koji počiva na komparativnim prednostima troškova. Velika nezaposlenost u takozvanim

65 Citat R.W.Coxa potjece iz: Global Perestroika, u R.Milibrandovom, J.Panitodsovom New World Order?,

69

zemljama trećeg svijeta I u postkomunističkim zemljama Europe prisiljava vlade tih zemalja da – na račun

socijalnog standarda I standarda okoliša - vode ekonomsku politiku koja je eksport-orijentirana. S minimalnim

dohocima, često bijednim uvjetima rada I “bezsindikalnim zonama” te zemlje konkuriraju međusobno, te I s

bogatim zapadnim zemljama za inostranim kapitalom.

Izjava da svjetska trgovina zaoštrava konkurenciju I dovodi do smanjivanja troškova od kojeg na kraju svi

profitiraju, je znatno cinična. Pri tom se prikriva da postoje dva načina smanjivanja troškova: povišena

ekonomičnost (bolja tehnologija, organizacija, itd.) ili pak povreda ljudski dostojnih standarda rada I produkcije.

Ekonomika poduzeća I na taj način dobiva ali samo povratkom u kasniju varijantu transnacionalnog gusarstva.

Privredno se (još) radi o internacionalizaciji, ne globalizaciji

Globalizam ne zamjenjuje samo višedimenzionalnu glokalizaciju s jednodimenzionalnom privrednom

globalizacijom. Istodobno se privredna globalizacija zamjenjuje s internacionalizacijom privrede. Indikatori

pokazuju: u stvari se u regijama svjetskog gospodarstva (još?) ne može govoriti o globalizaciji, već o

internacionalizaciji. Treba ustanoviti pojačanost transnacionalnih odnosa trgovine I produkcije unutar I između

određenih regija svijeta – Amerike, Azije I Europe. To potvrđuje činjenica, da se trgovina I inozemne investicije

najvećim djelom još uvijek odvijaju između tih triju velikih gospodarskih blokova svijeta. Zato se I govori o

trijadizaciji svjetskog gospodarstva. Za Njemačku to između ostalog znači da se – do danas!- konkurencija

jeftinije radne snage iz država prijašnjeg istočnog bloka ili azijskih država kreće u statistički nevažnim

razmjerima (ca. 10 posto).

“Globalizacijom tržišta I internacionalizacijom produkcije su u Njemačkoj pod pritisak svjetskogospodarstvene

konkurencije dospjela pretežno radno intenzivna područja produktivnosti I nisko kvalificirana radna snaga.

Konkretno to znači, da je došlo do smanjivanja potražnje radne snage na području niskokvalificirane radne

snage uslijed premještanja produkcije u inozemstvo u obliku dorada I direktnih investicija kao I pojačanog

importa. Unutarnje gospodarstvenu sekularnu promjenu, koja dovodi do napredovanja nadomjestka rada

kapitalom I znanjem, pojačava svjetski gospodarstveni razvitak. Doduše će se ubuduće pritisak konkurencije

intenzivirati I na područjima produkcije intenzivirana kapitalom I znanjem, kao I na više kvalificiranu radnu

snagu, jer će sve većim gopodarskim približavanjem zemalja u poletnom razvoju te srednje- I istočnoeuropskih

zemalja, I one nastupiti kao dodatna konkurencija u odgovarajućim područjima produkcije. Trenutno još nije

sigurno kako će se na osnovu globalnih tržišta I internacionalne produkcije razvijati potražnja radne snage u

Njemačkog kod visoko kvalificirane radne snage.”105

Međutim zanimljivo je da se vanjska trgovina Njemačke većim djelom još uvijek odvija unutar zapadnih

industrijskih zemalja. “Njemačka vanjsku trgovinu pretežno odvija s drugim zapadnim industrijskim zemljama.

1993 iz te regije potjeće 77,29 posto eksporta i 77,81 posto importa. Inutar te grupe se većina direktnih

investicija odvijala sa zemljama EZ. Ustanjovljuje se jako usredotočenje njemačke vanjske trgovine na Europu.

Jedan razlog je geografska blizina tih zemalja, a drugi bitniji je efekat unutarnjeg tržišta EZ-a, koji diskriminira

zemlje van EZ-a. Najveći trgovački partner na području zapadnih industrijskih zemalja van EZ-a su SAD iz koje

je 1993 importirano 7,01 posto a u koje je eksportirano 7,27 posto.

Socialist Register 1992, str. 34ff. 105 Komisija za pitanja buducnosti, izvještaj II:Privredivanje u Njemackoj:Razvoj,Uzroci I Mjere,Bonn 1997,str.111.

70

S afričkim, američkim I azijskim zemljama s tipično malim prihodima, kao I azijskim preustrojenim

zemljama I zemljama s državnom vanjskom trgovinom odvijalo se 1993 oko 20 posto njemačke vanjske

trgovine. Njemačka je iz te grupe zemalja 1993 importirala 22,14 posto a eksportirala 22,44 posto. Struktura

vanjske trgovine pokazuje da se njemačko gospodarstvo, oslanjajući se efekat unutarnjeg tržišta EZ-a, oslonilo

baš na jedno od najmanje rastom jakih tržišta, dok je eksport u rastom jaka tržišta jugoistočne Azije I Južne

Amerike bio jako skroman….

Ubuduće se mora računati s pojačanim pritiskom na import robe proizvedene intenziviranim kapitalom I

znanjem. Tu će kao konkurencija pogotovo nastupiti zemlje u poletnom razvoju te srednjo- I istoeuropske

zemlje. To će prije svega važiti za >mobilne šumpetar industrije<, znači za takve industrije kod kojih se lako

mogu odvojiti istraživanje I produkcija. To su kemijska industrija, industrija gumenih proizvoda, industrija

mašina za ured, obrada podataka I elektrotehnika. Dok će se istraživanje odvijati ovdje u industrijskim

zemljama, će se produkcija, pogotovo ako je lako za standardizirati, provoditi u zemljama u poletnom

razvoju.”106

4. Dramaturgija rizika

U dimenziji gospodarske globalizacije – za razliku od svih drugih dimenzija – za povijesno informiran pogled I

adut novoga bi mogao izgubiti bitnost.107 Tako na primjer već 1894 Max Weber u svom spisu Gospodarenje

argentinskih kolonista (Argentinische Kolonistenwirtschaften) postavlja pitanja kojima se danas iznova bavimo.

“U svojim posljednjim dosljednostima je svjetsko gospodarstvo u nauci slobodne trgovine bez svjetske države I

potpune jednakosti kulturnog nivoa čovječanstva samo utopija; put do nje je dalek. Dok smo još u počecima

jednog takvog razvitka, djelujemo i u interesu daljnjeg razvitka ne posijećemo li brzopleto stara debla iz kojih će

možda budući narašaji izgraditi gospodarsku I kulturnu zajednicu čovječanstva – povijesno dane nacionalne

gopodarstvene cjeline - , već da ih u njihovom prirodnom rastu održavamo I podržavamo.- Jeftin kruh je

prednost za jednu naciju, ali ne na uštrb budućih generacija.”108 I protuzahtjev da se njegovo veličanstvo tržište

posjedne na prijestolje društvenih prilika nije nikakva novost. Čak I kritika istog je prastara. Ponavljanja

ponovljenog kuda god se okrenemo.109

Globalizam dakle crpi svoju moć najmanjim djelom iz onoga što je stvarni slučaj. Štoviše potencijal moći

globalizma nastaje iz inscenacije prijetnje: vladaju riječi ‘moglo bi’, ‘trebalo bi’, ‘ako-onda’.

Dakle iz takvog načina igre riziko-društva transnacionalna poduzeća crpe svoju moć. Razlog bojazni nije

“stvarna šteta” uslijeđene gospodarske globalizacije, npr. potpuni premještaj radnih mjesta u zemlje niskih

dohodaka, već prije svega prijetnja da će se to dogoditi, javno naklapanje o tome, su razlozi koji zastrašuju I

prisiljavaju politčke I sindikalne protivnike da na kraju čak u vlastitoj režiji izvrše što “investicijska spremnost”

zahtijeva da bi se izbjeglo još nešto gore. Semantička hegemonija, javno poticana ideologija globalizma su

izvori moći iz kojih poduhvatna strana dobiva svoj strateški potencijal.

Bezpolitičnost kao revolucija

106 naslov kao I 105, str. 111 ff. 107 vidi P.Hirst/G.Thompson, Globalizacija? 108 Max Weber, 1993(1894),Gospodarstva argentinskih kolonista,u: Poljsdjelsko pitanje, nacionalna država I ekonomska politika,spisi I govori 1892-1899, Tübingen

71

Globalizam je misaoni virus koji je u međuvremenu napao sve stranke, sve redakcije, sve institucije. Njegova

vjerska dogma nije gospodarsko djelovanje nego podređivanje svih I svega – politike, znanosti, kulture –

primatu ekonomskog. U tom je neoliberalni globalizam sličan svom zakletom neprijatelju: marksizmu. Da, on je

reinkarnacija marksizma u obliku ideologije menadžmenta. Takoreći ekonomski New Age. Jedna vrsta probudi-

se-pokreta čiji sljedbenici I proroci doduše ne dijele letke po ulici nego navješčuju spas svijeta u duhu tržišta.

U tom pogledu neoliberalni globalizam predstavlja visokopolitičko djelovanje koje se međutim daje sasvim

nepolitički. Bezpolitičnost kao revolucija! Ideologija glasi: Ne rade se, već se provode zakoni svjetskog tržišta,

koji – nažalost – prisiljavaju na minimalizaciju (socijalne) države I demokracije.

No vara se tko vjeruje da globalizacija misli egzekuciju zakona svjetskog tržišta koji se moraju sprovesti na

određen način. Upravo ekonomska globalizacija nije mehanizam, nije autonomija, nego skroz na skroz politički

projekat I to transnacionalnih djelovatelja, institucija I debatnih koalicija – svjetska banka, svjetska organizacija

za trgovinu (WTO), organizacija za ekonomski razvitak I suradnju (OECD), multinacionalna poduzeća kao I

druge internacionalne organizacije, koje se bave neoliberalnom gospodarskom politikom.

Pitanje dakle glasi: Tko su djelovatelji neoliberalnog globalizma? I: Koje su političke alternative? Tko

na koji način stvara ili ne stvara internacionalne ugovore I organizacije (npr. u okviru WTO-a), ili poredak

svjetske konkurencije? Da li se pri tom pazi na minimalne standarde ljudski dostojnog socijalnog I ekološkog

rada I produkcije? Da li će to biti samo rekla kazala ili stvarni poticaji? Kakav utjecaj ima pri tom politika na

nacionalnoj I na razini EZ-a? Kojim će pravcem krenuti politika gospodarskih odnosa s inozemstvom EZ-a? A

kojim politika razvitka I agrarna politka? Tko su gubitnici globalizacije? Kako izgledaju budući unutarnje- I

međueuropski modeli tržišta rada? Kako bi se trebala urediti konkurentnost s pograničnim područjima juga I

istoka kao I između regija/zemalja Europe? Tko će kamo investirati? Kojim će putevima teći kapital? Koji

utjecaj može, bi mogla, bi trebala imati, razviti (trans-) nacionalna politika na sve te procese? Kako se dakle

utvara globalizma može nadomjestiti politikom?

Već se sada nazire da sve veća grupa gubitnika globalizacije propada kroz rupe političke percepcije. Nijedna

stranka u SAD-u I Europi nije shvatila koliko se povećala npr. privatna privredna nesigurnost u životu

službenika – u središtu političkog spektra nastaje ogromna rupa. Ti aktualni ili potencijalni gubitnici

globalizacije u srednjim ili višim etažama službene hijerarhije više se ne svađaju oko boljih radnih mjesta I viših

dohodaka, koji su egzistencijalne garancije za više ili manje skromno blagostanje. One se smatraju napuštenim I

prevarenim kako od “desnice”, koja radi ususret globalizaciji I njenim dobitnicima, tako I od “ljevičarskih”

programa. Jer ljudi, koji se boje za svoju privrednu budućnost, ne trebaju po argumentaciji Edwarda Luttwaka

političke stranke, “koje žele još veće oporezivanje prihoda da bi pomogli onima koji ne rade.”

Mit o linearnosti

“Povratak u prošlost nudi sumorne izglede na ponovno skupljanje velikog djela čovječanstva u plemena uslijed

rata I krvoprolića”, proriče Benjamin R. Barber a kulturno pesimistički ustrojena zapadna inteligencija potvrdno

kima glavom, “na balkanizaciju nacionalnih država u kojima je kultura protiv kulture, narod protiv naroda,

pleme protiv plemena, jedna vrsta đihada protiv svakog oblika uzajamne ovisnosti, kooperacije I uzajamnosti:

protiv tehnologije, protiv pop-kulture, protiv svjetskih tržišta. Vlak u budućnost pokreću ekonomske, tehnološke

109 Sažeo A.Giddens, S one strane lijevog I desnog, str, 47-83

72

I ekološke sile koje tjeraju naprijed, koje zahtijevaju integraciju I uniformnost, koje svugdje pridobivaju ljude

brzom muzikom, brzim kompjuterima I brzom hranom – MTV, MacIntosh I McDonald’s, a nacije prisiljavaju u

homogene svjetske kulture, u McWorld (McSvijet), kojeg drže skupa komunikacija, informacija, zabava I

gospodarstvo I trgovina. Zarobljena između Disneylanda I Babela planeta se naglo raspada I istodobno se protiv

volje skuplja.”111

Rijetko je koji misaoni stereotip bio tako temeljito opovrgnut kao ovaj mit o linearnosti.112 Globalizacija je

svagdje uvela novo značenje lokalnog. Izraz “globalna kultura” ionako zavarava. Nastaju transnacionalne,

translokalne kulture odnosno socijalni prostori I “krajolici”:

Bum turizma;

Stvaranje malih transnacionalnih zajednica specijalista koji nisu vezani za određena mjesta;

Sve veći broj internacionalnih institucija, agencija, grupa, pokreta, koji se upliću u sve moguće I nemoguće

stvari;

Proboj malog broja priznatih jezika (Engleski, Španjolski).

Tko naočigled ovih (gore navedenih) argumenata I istraživačkih rezultata još uvijek nasjeda mitu o linearnosti I

zastupa tezu kulturološke konvergencije kao neposredne posljedice ekonomske unifikacije, taj je ignorantan.

Kritika katastrofičnog mišljenja

Većina vjeruje da – kao što je Hannah Arendt još u šezdesetim godinama formulirala – kada privrednom društvu

ponestane posla, onda je to “kriza” ili jednostavno rečeno “katastrofa”. Što se domorocima radnog društva

prikazuje kao katastrofa je doduše – gledano iz povijesne ptičje perspektive – fantastična stvar. Mnoge su

generacije I epohe sanjale o tome da konačno skinu ili barem olabave jaram rada proivodnjom sve većeg

bogatstva sa sve manje ljudske radne snage. Konačno je to postignuto, ali nitko ne zna s tom situacijom

postupati.

Metodički to znači: Radi se o prijelazu iz prvog u drugi modernizam s promjenom osnove, promjenom

oblika, radi se polasku u nepoznati svijet globaliteta a ne o “katastrofi” ili “krizi” ako taj pojam u biti označava

povratak na Status quo ante – pod pretpostavkom da se poduzmu “prave” (tj. uobičajene) mjere.

Baš ta masovna nezaposlenost koja potresa Europu nije kriza, jer je povratak stopostotnoj zaposlenosti fiktivan.

Nije niti “katastrofa”, jer bi nadomjestak rada djelomičnom ili potpunom automatizacijom produkcije – uz pravu

primjenu – otvorio epohalne mogućnosti slobode, koje bi doduše trebalo otkriti protivno starom mišljenju te ih

politički prihvatiti I oblikovati. Za to je potrebno javno prikupljanje ideja (brainstroming), odnosno politički-

instucionalna mašta. Jer se jedino tako može postaviti I odgovoriti na pitanje: Kako se može ostvariti

demokracija onkraj fikcije stopostotno zaposlenog društva?

Neoliberalni globalizam ne širi samo strah I užas, već I politički paralizira. Kada se ništa ne može učiniti

preostaje samo jedna reakcija: zakloniti se, zakukuljiti se, pokazati kandže. Zaraženi misaonim virusom

globalizma, sve stranke padaju pod utjecaj protekcijskih re-akcijskih argumenata I ideologija. Tobože protiv, no

ipak u vlasti globalizma formira se ogromna crno-crveno-zelena koalicija protekcionizma, koja suprotnim

ciljevima brani stari (borbeni) poredak od burno nadolazećih stvarnosti I odvratnosti drugog modernizma.

111 Benjamin R. Barber, Ðihad versus McSvijet – Globalizacija, Civilno društvo I Granice Tržišta, u: Lettre internacional, br. 36/1997, str.4. 112 vidi pod 111 str. 80-88.

73

Crni protekcionizam

Crni protekcionisti upleteni su u posebno proturječje: obožavaju nacionalnu državu I demontiraju istu s

neoliberalnom križarskom ideologijom slobodnog svjetskog tržišta.

No crni protekcionizam nije samo na djelu uhvaćeno proturječje konzervativnog mišljenja I djelovanja,

koje se jednom rukom zaklinje na vrijednosti nacije (obitelj, vjera, zajedništvo, zajednica, itd.) drugom

neoliberalnom misionarskom revnošću potiče gospodarsku dinamiku, koja te konzervativne vrijednosti

izdubljuje I ukida. Tko u socijalnoj državi sve više ukida mora se pomiriti s time da temelj “socijalnih prava

građana” (T.M. Marshall) a time I političke slobode postaje porozan.

Naposljetku, neoliberalna strategija globalizma je sama po sebi proturječna. Ona propada ako se univerzalizira.

“ Pokušaj dobivanja radnih mjesta relativnim poboljšanjem vlastite produktivnosti je do određene mjere sigurno

legitiman. No u zemlji kao što je Savezna Republika Njemačka je ta mjera na osnovu postojećeg eksportnog

viška industrijske robe od određene točke nadalje vrlo sumnjiv pothvat. Puna zaposlenost bi prema tome ovisila

o spremnosti drugih zemalja da se pomire s još većim trgovačkim manjkom nasuprot Njemačke. Toj strategiji su

dakle postavljene političke granice, to više što ona na osnovu viška robe daljnjom revalvacijom vlastite valute

vodi u prazno. Stvar postaje sasvim besmislena u trenutku kada se borba oko najveće produktivnosti rada

između najjače razvijenih industrijskih zemalja vodi primarno u obliku smanjivanja (sporednih) troškova plaća.

Ta iluzorna konkurencija može na kraju dovesti do redukcije opće potražnje na tržištima velike kupovne moći

tako da se kolač smanjuje dok vlastiti dio kolača ostaje isti.”114

Crni protekcionizam je dakle u dvostrukom smislu proturječan: Razrješava zajednicu na koju se

zaklinje I privredno je kontraproduktivan.

Zeleni protekcionizam

Zeleni protekcionisti nacionalnu državu otkrivaju kao politički biotop koji je u opasnosti izumrijeti, a koji štiti

standarde okoliša od pristupa svjetskog tržišta I koji je utoliko vrijedan čuvanja.

“Eko-protekcionistička politika, koja želi odvojiti tržišta sa striktnim uređenjima okoliša od tržišta s manje

striktim uređenjima, može biti kontraproduktivna. Ona štiti industrije, čiji su standardi okoliša relativno

nezavisni od onih u manje razvijenim narodnim gospodarstvima, a spriječava širenje viših standarda u regijama

s nedovoljnom ekološkom svijesti, znači na mjestima gdje su ekološki gledano najpotrebniji. Osim toga su

ekonomski troškovi, koji nastali univerzalizacijom takve politike odvajanja, katastrofalno visoki. Izazvali bi

gospodarske krize u omjeru koji bi na dulje vrijeme onemogućio bilo kakvu ekološku politiku.

Da bi se izbjegli bilo kakvi nesporazumi: nesumnjivo su neki današnji transnacionalni proizvodni lanci ekološki

gledano katastrofalni. Rakovice iz Sjevernog mora, koje se čiste tek na cestovnom putu do Maroka a pakiraju se

u Poljskoj prije dolaska na Hamburšku tržnicu, odraz su ekološke eksploatacije. No protiv toga se nemože niti

nesmije boriti protekcionističkim mjerama. U ovom slučaju je potreban odgovarajući porez na energiju u kojem

bi se odražavali realni troškovi transporta. Budući da su najvažniji ekološki problemi stvarno postali globalni, u

socijalnom I politički sasvim fragmentarnom svijetu ne bi postojalo ni malo nade za rješenjem tih problema.

114 Michael Zürn, Crno-Crveno-Zeleno-Smede:Reakcije na denacionalizaciju

74

Stanje je bez dvojbe dovoljno ozbiljno da nadvlada skeptičnost. Bez svjetsko-gospodarstvenih I političkih

ispreplitanja koji zajednički šire I intenziviraju ekološko-politička uređenja, stanje bi bilo još gore.”

Drugim riječima: zeleni protekcionizam kao prvo proturiječi globalitetu ekološke krize I kao drugo si uskraćuje

politička sredstva za lokalnim mišljenjem I globalnim djelovanjem.

Pri tom su Zeleni ti intelektualno-politički pobjednici globalizacije. Ekološka se pitanja moraju

smatrati globalnim pitanjima I na kao takva se mora odgovarati. No svojim lakoumnim anti-modernizmom,

svojim afinitetom za provincijalnim I svojim strahom da će nacionalnom državom izgubiti birokratska sredstva

politike zaštite okoliša, mnogi si zeleni političari sami naškode.

Crveni protekcionizam

Crveni protekcionisti već za svaki slučaj čiste zaprašnjele kostime klasne borbe; za njih je “globalizacija”

sinonim za “ipak smo bili u pravu”. Slavi se marksistički uskrs, slavi se “uskrsnuće”. No zapravo se radi o

utopistički zasljepljenoj upornosti.

Bez sumnje da se politika socijalnog izjednačavanja I socijalne svijesti u doba globalizacije nalazi u škripcu:

Bez smanjivanja društvenih troškova I (sporednih) troškova plaća broj nezaposlenih sve više raste; a bez novih

radnih mjesta nastaje opasnost rušenja cjelokupnog sistema socijalne sigurnosti, koji se temelji na privređivanju.

Ako se volumen rada (mjereno u radnim satima po zaposleniku) smanji – I to ne samo zbog mogućnosti

eksporta radnih mjesta u nekadašnji “daleki istok”, već zbog “naglo” pojačane produktivnosti preostalog rada - ,

tada bi cjelokupna socijalna politika, ključ čije je privređivanje, bila blago rečeno u gabuli.

Stoga neki prihvaćaju radikalni potez odbacivanja alternative, koja je dovela do tog nesretnog škripca:

odbacivanja svjetske trgovine (tj. kapitalizma) I države blagostanja odnosno socijalne države, koja se kao

globalizacijom upropašten kompromis odbacuje na smetište povijesti.

Blaža varijanta ljevičarske socijalno-državne nostalgije ne shvaća da kriza socijalnog sistema nije

konjunkturne prirode. Jedna se epoha, jedno stoljeće bliži kraju, ono koje je započelo Bismarkovim socijalnim

zakonima I potkraj kojeg se činilo da je za jednu generaciju stvarno rješen veliki zadatak da je na temelju

sudjelovanja u privređivanju za većinu ljudi moguće osigurati život u slobodi I sigurnosti. Ta solucija

“socijalnog pitanja” opet svojestrano postaje socijalnim problemom. Što znači: Onaj koji nešto želi promijeniti

mora biti “nepravedan”, mora smanjivati I odbijati zahtjeve, mora poticati I osigurati samoinicijativu I time biti

uporan u svojoj logici, mora promicati novi moral socijalne politike.

Novi poredak socijalne pomoći u Njemačkog je primjerice neophodan, jer se dosadašnji oblik kao osiguranje

protiv masovnih rizika dugotrajne nezaposlenosti pokazao neprikladnim. Ispravan I važan korak reforme bi bila

minimalna sigurnost koja se orijentira prema potrebama I u obliku temeljne sigurnosti za masovne rizike koju

nose komune, pokrajine te cijeli savez. Odgovarajući modeli postoje, čak I takvi koji pomažu u smanjivanju

troškova bez da se poveća nevolja. Međutim takve strategije “refleksivne modernizacije” socijalne pomoći – kao

I mnoge druge stvari - ne uspijevaju zbog sturkturnog konzervatizma svih strananka kao ni zbog nedostatka

volje za reformom politke I društva.

75

III. GLOBALIZACIJA, KULTURA, IDENTITET

15

Kultura i integracija nacionalnih društava

“Osnovno dobro koje distribuiramo jedni drugima jest članstvo u nekoj ljudskoj zajednici”, kaže politolog

Walzer (1981: 1). Slično tome, sociolog Shils primjećuje da je članstvo u pravno organiziranom društvu

neophodna potreba ljudske naravi (1975)/1961/:7). No, o kakvoj se ljudskoj zajednici ovdje radi? O kakvom

pravno organiziranom društvu? U naše doba, kada smo preplavljeni vijestima o transnacionalnim institucijama,

graničnim kulturama, dezintegraciji država kao što je bivši Sovjetski Savez, bivša Jugoslavija, bivša

Čehoslovačka, a popis time vjerojatno još nije iscrpljen, te vijestima o subkulturama, subnacionalizmima i

multikulturalizmima, to pitanje postaje sve važnije i složenije. Osim toga, pitanje je i substancijalne i

metodološke naravi. Poroznost granica između država očigledna je, pa se uobičajena sociološka podjela na

države - nacije, kao osnovne analitičke jedinice, više ne može primjeniti beziznimno. Agnew je kritički ocijenio

utemeljitelje ovog znanstvenog područja : Marksa, Durkheima i Webera, kao “metodološke nacionaliste “, jer

su prihvatili “državne granice kao koegzistentne sa društvima i privredama” koja su proučavali (1989: 19).

Međutim, klasična teorija nije pogriješila zato što je koristila državu - naciju kao analitičku jedinicu nego zato

što se prema njoj nije odnosila kao prema problematičnom socijalnom konstruktu (Tiryakian i Nevitte 1985).

Zapravo, tijekom protekla dva stoljeća država - nacija bila je dominantan društven oblik diljem svijeta. U ovom

poglavlju bavit ćemo se prvenstveno ulogom kulture u uspostavi socijalne integracije u državama - nacijama.

Svoju trajnost i koherentnost ljudska društva zahvaljuju dolje navedenim mehanizmima:

Teritorijalna integracija, pri kojoj se ljudi okupljaju po spacijalnom principu i radi osjećaja vezanosti uz neko

područje.

Integracija po srodnosti, uključujući rodbinu, svojtu i posvojeničke odnose. Kod ovog oblika integracije jedan

od integrativnih mehanizama bio je tabuiziranje incesta. Usmjeravanjem seksualnog nagona izvan obitelji, tabu

je doprinio formiranju seksualnih, bračnih, ekonomskih, političkih i emocionalnih sveza s drugim skupinama,

čime se djelomično otklanjala mogućnost sukoba.

Ekonomska integracija, kojom se ljudi vežu preko razmjene i tržišta.

Politička integracija, koja ljude koji su podijeljeni teritorijalnim ili kulturnim razdjelnicama upućuje jedne na

druge pomoću središnje vlasti. Politička integracija je najdjelotvornija kada režim osigura zajedništvo ne samo

pomoću pravnog i poreznog sustava, te jedinstvenog središta političke pripadnosti nego i uspostavom vojske po

načelu općeg novačenja. Kad se politička zajednica organizira prema pravilima republikanskog oblika

76

vladavine, pri čemu se barem načelno prihvaća suverenitet naroda i uspostavljaju predstavničke institucije,

sudjelovanje u društvu odvija se prema načelu zajednice građana.

Kulturna integracija, koja ljude povezuje vjerovanjem u zajeničke vrijednosne sustave i pravnim normama, te

jezikom, simbolima, obredima i usmenom predajom, jednom riječju “kulturom”. Najvažnije i

najrasprostranjenije kulture do sada bile su institucionalizirane religije, od kojih su neke čak ugrozile

suverenitet države - nacije. Alternativno, kultura može poprimiti oblik “građanske religije”, bilo kao nacionalno

samoobožavanje (što je osobito došlo do izražaja u nacističkoj Njemačkoj), bilo kao skup etičkih načela koja

nadilaze okvire države i služe joj kao moralni korektiv (Bellah 1970 [1967]). U ovom poglavlju usredotočit

ćemo se na kulturu kao na integrativnu snagu.

Kultura i integracija

Kultura je, paradoksalno, i najuočljivija i najproblematičnija sila društvene integracije. Ona je uočljiva zato što

moderne države - nacije samosvjesno koriste jezičnu politiku, školstvo, kolektivne obrede i masovne medije za

integraciju društva i zadobivanje lojalnosti građanstva. U povijesti novijih društvenih teorija, ideja o integraciji

pomoću kulturalnih simbola nalazi se već kod Montesquieua koji je postavio tezu da se osjećaj bratstva, bez

kojega nema republičkog načina vladanja, može razviti samo ako je društvo homogeno. U republici građane

treba socijalizirati domoljubnim obrazovanjem o temeljima njihovog društva, čestim javnim obredima,

suzbijanjem disidentstva te, ako je to moguće, zajedničkom religijom. U svom eksperimentalnom pokušaju

društvene integracije, vođe francuske revolucije pokušali su iskoristiti pjesmu, predaju i poduku kako bi

obrazovali novog građanina i izgradili republički oblik vlasti. Pri tome su čak uveli nov kalendar i nov sustav

spacijalnih mjera. Koncem 18. i početkom 19. stoljeća, kada se stvarala američka nacija, većina Amerikanaca

poticala je iz sjeverne Europe ili čak iz Engleske a svoju su naciju smatrao pretežito protestantskom (Smith,

1988).

Međutim, kultura nije niti nužan niti jedini uvjet za nacionalnu integraciju. Tako, npr. Švicarska, sa svojim

lokalnim kantonima i jezičnim šarenilom, opstoji unatoč “male emocionalne vrijednosti koju njihova nacija ima

za Švicarce” (Bendix 1992: 78). Italija, u kojoj nije postojao snažan nacionalni mit ni nacionalna kultura,

(Tarrow 1977), integrirana je klijentelističkim osobnim svezama između dužnosnika središnje vlasti i lokalnih

velmoža. Dapače, sadržaj nacionalnih osjećaja jako se razlikuje od društva do društva.

Štoviše, prema mnogim sociolozima i povjesničarima, kultura nije središnji integracijski mehanizam modernog

društva. Tako, npr. jedan sinolog primjećuje da se, otkako se tradicionalna kineska seoska kultura 1949. godine

našla pod utjecajem kulturnih vrijednosti komunističke partije, kultura puno više uniformirala u ranim godinama

zemljišne reforme i kolektivizacije, nego u “žestokim ideološkim propagandnim kampanjama pri kraju Maove

vladavine” (Shue, 1988: 65). Shils (1975 [1961/) je iznio općenitiju postavku da je integracija gomila u

modernim društvima prvenstveno ovisila o gospodarskoj i političkoj integraciji, a manje o kulturalnim

silnicama. Stoga kulturu treba smatrati ne monolitnim društvenim integratorom nego sustavom općih

vrijednosti, vjerovanja, simbola i prepoznatljivih načina mišljenja, koji, iako međusobno koherentni , ne

dovode nužno do integracije na društvenoj razini.

77

Društva se mogu integrirati na više načina. Ona mogu biti strukturirana kao poreci u kojima se efikasno provodi

politička kontrola. S druge strane, ona mogu biti i koordinacije, u kojima ljudi s različitim ulogama, interesima i

sustavima vrijednosti skladno surađuju kroz različite formalne i neformalne mehanizme. Društva mogu biti i

zajednice, okupljene oko zajedničkih vjerovanja i sustava vrijednosti. Svi spomenuti oblici ovise o stanovitom

stupnju kulturnog zajedništva i komunikacije. Međutim, politički poredak temelji se na organizaciji i sili,

koordinacija na tržištu, razmjeni i neposrednoj osobnoj interakciji, a zajednica na društvenim odnosima

usmjerenima prema zajedničkim kulturnim aktivnostima, ulogama i simbolima.

No, iako kultura nija ni dovoljan ni jedini uvjet za integraciju država - nacija, ona je bitan element tog procesa.

Nacionalizam, kaže Gupta, “nastoji stvoriti novi oblik spacijalne i mitopoetske metanaracije” (1992: 71). Gupta

i neki drugi autori poslužili su se teorijama literarnosti i naracije da objasne fenomene nacionalizma i države -

nacije. Oni zaključuju da su sva društva u stanovitom smislu fiktivna. Naime, da bi se pojedinac mogao

identificirati sa skupinom potrebna mu je stanovita doza mašte. Zahvaljujući zajedničkim kulturalnim simbolima

ljudi se identificiraju po načelu vjere, obitavališta, radnog mjesta, državljanstva, nacionalnosti te srodnosti ili

svojte. Svi navedeni oblici identifikacija doprinose stvaranju “zamišljene zajednice”, da citiramo Andersona

(1983). Osjećaj zajedništva uvijek je ukorijenjen u konkretnom i opažljivom društvenom životu. No, u kojim

njegovim elementima? Zahvaljujući mašti pojedinac može stvoriti emocionalne sveze i identificirati se s jednom

od gore navedenih skupina ili s više njih odjednom.

Teorije kulture i države nacije

Teorije se međusobno razlikuju prema tome kako sagledavaju svezu između kulture i države - nacije. Prema

Durkheimu, moralno jedinstvo društva temelji se na neposrednim osobnim iskustvima pojedinca kao člana

skupine u trenucima “kolektivnog uzbuđenja” pred zajedničkim svetim simbolima. Ti obredni trenuci i sjećanje

na njih nadahnjuju članove društva i doprinose društvenoj koheziji. Zajedništvo se kristalizira u tim trenucima

ekstatičkog predavanja autoritetu skupine i održava se pomoću autoriteta što ga društvo pripisuje kulturalnim

simbolima i običajima. U svojim ranim radovima Durkheim je tvrdio da se opisani model može najbolje

primjeniti na primitivna društva, budući da su moderna društva složena i diversificirana pa njihova integracija

ovisi o diferencijaciji i međuovisnosti. Kasnije se predomislio i ustvrdio da kolektivna vjerovanja i obredi, te

njihove moralne i emocionalne konotacije igraju bitnu ulogu u svim društvima (Lukes 1985).

Shils, poput Durkheima, naglašava konceptualnu prirodu kulturalne integracije. Osim toga, on u njoj vidi stalni

izvor napetosti i sukoba, kojeg kod Durkheima nema. Shils taj izvor vidi u važnoj opreci između središta i

periferije.

Svako društvo ima središte, zonu koja se nalazi u centru njegove strukture. Ta središnja zona na različite

načine utječe na ljude koji žive na ekološkom teritoriju društva. Članstvo u društvenoj zajednici ne temelji se

samo na činjenici da osoba obitava na omeđenom teritoriju kojeg karakterizira specifičan okoliš stvoren

međudjelovanjem drugih osoba, nego je određeno i odnosom pojedinca prema središnjoj zoni (Shils 1975

[1961]: 3).

78

To središte je locus vrijednosti i vjerovanja koje građani smatraju svetim i koje uređuju društveni život. Središte

simboliziraju osobe, uloge i djelatnosti koje utjelovljuju te kvalitete.

Iako na prvi pogled “konsenzualan”, Schilsov pogled na središte i periferiju iznosi na vidjelo trajne kulturne

podjele unutar nacije - države koju čak i ekstremni nacionalizam može prevladati samo privremeno. Iako su

upućeni na sveto središte, ili čak s njim komuniciraju, ljude s periferije stalno upozoravaju koliko su zapravo od

njega udaljeni. Prije nastanka nacije – države, tvrdi Shils, većina ljudi živjela je “izvan društva”. To znači da su

tek nakon što su postali njegovi članovi uvidjeli kakvu “otvorenu ranu” nose zbog udaljenosti od središta

(Shils 1975 [1961]: 13). Prema Durkheimovom modelu, svi članovi društva ujedinjeni su oko kolektivnih

svetih simbola; prema Shilsovom, napetost i nezadovoljstvo udaljenošću od središta su intrizični i sveobuhvatni.

Donedavno, ideja “integracije“ smatrana je pomalo zastarjelom. Ona je vjerojatno postala žrtvom oštre i uporne

kritike sociologije Parsonsa Talcotta i napada na teoriju “modernizacije“ iz šezdesetih i sedamdesetih godina jer

se činilo da Parsons i kritičari teorije modernizacije umanjuju opću važnost društvenih sukoba smatrajući da su

osjećaji pripadnosti naciji i tradicionalnoj zajednici prijelazne pojave u nezaustavljivom procesu gospodarskog

razvoja. Tako je pojam integracije poprimio negativnu političku konotaciju i bio gotovo potpuno potisnut.

Pojam se počeo koristiti za opis procesa u kojem velesile inkorporiraju periferne nacije dajući im zavisan

položaj u svjetskom poretku, ili pak za onaj u kojem društvene elite inkorporiraju zavisna područja ili slabije

etničke i rasne skupine. U oba slučaja inkorporaciju prati podređivanje. Pojmovi kolektivne svijesti i svetog

središta, pa čak i “lonca za taljenje”, kao načina oblikovanja jedinstvene kulture, ustupili su mjesto teorijama

unutarnje hegemonije i unutarnjeg kolonijalizma (Blauner 1972, Hechter 1975).

U tom kontekstu posebno utjecajan bio je teorijski rad Gramscija (1971). Prema njegovom mišljenju, središte ne

treba prvenstveno definirati kao sustav zajedničkih, svetih vrijednosti nego kao vladajuću klasu koja indoktrinira

cjelokupno stanovništvo svojim pogledom na svijet u svrhu ostvarivanja svojih interesa na uštrb drugih klasa.

Želi li uspješno nametnuti svoju kulturnu hegemoniju, vladajuća klasa mora podređene skupine uvjeriti da je

njen pogled na svijet “prirodan” kako bi ove potonje doprinjele vlastitoj podređenosti prihvaćajući vrerovanja i

vrijednosti koje opravdavaju nejednaku distribuciju moći i dobara unutar društva.

Andersonova teorija nadopunjuje Gramscijeve tvrdnje. Anderson vidi naciju kao “zamišljenu zajednicu”, zato

što članovi društva poznaju, bilo osobno ili po čuvenju, samo mali dio ukupnog društva ali se ipak osjećaju

članovima cjelokupne društvene zajednice. Taj zamišljen entitet članovi redovito doživljavaju prema načelu

“duboke horizontalne solidarnosti”, što objašnjava zašto su milijuni ljudi spremni poginuti za zamišljeni objekt

koji zovemo nacijom (Anderson 1983: 15-16). Narav te fiktivne zajednice Greenfeld je slikovito opisao rekavši

da nacionalizam “locira izvor individualnog identiteta u ‚’narodu’, koji se smatra nositeljem suvereniteta,

središnjim objektom lojalnosti i temeljem kolektivne solidarnostiĆ” (Greenfeld 1992: 3).

Naposljetku, u središtu definicije nacije su kulturna ili normativnom integracijom, iako su one teško mjerljive i

nisu nužno autentično “zajedničke” cjelokupnom pučanstvu. Često su pretenzije na zajedničke nacionalne

simbole, duboke korijene i drevnu predaja, kao i nacionalno ili obiteljsko jednistvo, samo instrumentalizirani

konstrukti ili čak krivotvorine. Njih može proizvesti središnja administracija u nastojanju da uspostavi ili utvrdi

svoju vlast, ili pak srednja klasa u žudnji za moći i opravdanjem svog postojanja (romantički nacionalistički

pokreti u prošlom stoljeću i arapski nacionalizam u dvadesetom stoljeću) ili pak pokreti otpora, osobito u

antikolonijalnoj borbi (Hobsbawm 1983, Khoury 1991).

79

U odnosu na državu - naciju kultura može biti nadnacionalna ili podnacionalna. U prvom slučaju, kultura nije

samo u službi nacionalnog društva nego i imperijalnih, globalnih i transnacionalnih entiteta (vidi poglavlje 8).

Tako, npr., Olimpijske igre simboliziraju sudjelovanje u globalnoj kulturi, koja je doduše natjecateljska. Širenje

zapadne znanosti, marksizma i kurana u obrazovnim sustavima različitih zemalja potvrđuju pripadnost

vrijednostima koje nadilaze državne granice, a kultura traperica, nogometa i rock glazbe stvara ukuse i potrebe

koji premošćuju državne granice. I neki nedavni izumi na području tehnologije medija pružaju mogućnosti za

izigravanje autoriteta centraliziranih državnih ili nacionalnih medija. Među njima su kompjutorski bilteni,

kablovska televizija, videorekorderi i lagane video kamere poznate kao “camcorderi”. Sličan je učinak i novih

oblika prijenosa radio i TV signala pomoću satelita. Jedan ministar u francuskoj vladi nedavno je upozorio na

postojanje “Coca-Cola satelita” i na poplavu američkih satelitskih TV programa (Palmer 1987 ). I regionalni

hegemoni koriste se kulturom e da bi proširili svoj utjecaj. Tako je Egipat, osobito u Nasserovo vrijeme, koristio

radio i film da izveze svoj kulturni i politički utjecaj u arapske zemlje (Hourani 1991).

Masovni mediji i drugi simbolički sustavi mogu biti i podnacionalni ako integriraju skupine na podnacionalnoj

razini. Tradicionalna regionalna glazba i likovno izražavanje te podnacionalni jezici i kulture mogu djelovati

dezintegracijski na nacionalno društvo, kao što vidimo iz etničkih sukoba u bivšem Sovjetskom savezu i

Jugoslaviji, te Sri Lanki, stalnim sporovima oko upotreba jezika u Kanadi, te u trajnim napetostima između

različitih vjerskih skupina u Sjevernoj Irskoj i Indiji.

Hoće li neka država - nacija uspjeti prevladati lokalizme ovisi o tome koja sredstva ima na raspolaganju i kolika

su ta sredstva. To se odnosi na prijevoz, komunikacije, formalnu organizaciju i državnu birokraciju, te na

političku ideologiju, osobito na pojam suverenosti naroda. Želimo li shvatiti važnost kulture kao integracijskog

čimbenika ili definirati sudjelovanje ljudi u pojedinim društvenim skupinama, moramo razmotriti konkretne

mehanizme za objektifikaciju, prijenos i distribuciju kulture. To je tema narednog odjeljka.

Jezik, tisak i školstvo

Smatra se da je uloga tiskovina u nacionalnoj integraciji širokih narodnih gomila u tome što im omogućavaju da

sudjelovaju u političkom procesu. Tu tezu pregnantno je obrazložio Anderson. Prema Andersonu, država -

nacija je proizvod “tiskovnog kapitalizma”, to jest međudjelovanja između kapitalizma, tehnologije tiska i

“sudbinske višejezičnosti ljudske vrste”. Tiskovni kapitalizam konsolidirao je razne govorne jezike u ranom

razdoblju moderne Europe kristalizacijom manjeg broj jezika koji su se nametnuli u pismenoj komunikciji sve

većom dostupnošću knjiga i brošura. Time su “položeni temelji za nacionalnu samosvijest” jer je stvorena

zajednica čitatelja istim povezanih tekstovima. Novostvorena “jezična stabilnost” iskorištena je za promidžbu

mitova o starodnevnosti nekih jezika, kultura i nacija (Anderson 1983: 46-47). Zajednica čitatelja, koju je

omogućila tehnologija tiska, dovela je do pojave tržišta tiskovina. U Europi 18. stoljeća to tržište proizvelo je

dva veoma uspješna oblika tiskovina: roman i novine, koji su iskorišteni za poticanje stvaranja državotvornih

simbola. Oba oblika potaknula su nove oblike simultanosti (Anderson: roman je “složena glosa pored riječi ‘u

međuvremenu’ (1983)). Ono što objedinjuje događaje o kojima izvještavaju novine jest da su se dogodili,

razglasili ili postali važni u isto vrijeme. Čitanje novina postalo je neobičan masovni ritual: gotovo simultano

konzumiranje (“imaginiranje”) novina kao umjetničke proze (Anderson 1983: 39). Čitatelji novina, koji su tu

aktivnost najčešće obavljali u osami, čitali su “svjesni” da se njom istodobno bave tisuće ili čak milijuni ljudi.

80

Budući da su u ranim danima novinstva novine bile medij u rukama političke i gospodarske elite, one su

korištene da se stanovništvu uliju osjećaj identiteta sa lokalnom zajednicom te da ih se poveže sa svijetom

vjestima s tržišta i iz vanjskih poslova. U 19. stoljeću novine u američkoj provinciji razvijale su kulturu

sudjelovanja pojedinca u javnom životu lokalne zajednice, istodobno ih povezujući s nacijom u cjelini

promičbom “visoko cijenjenog ideala građanske svijesti, utjelovljenog u standardnom jeziku, točnosti,

pouzdanosti i poznavanju svijeta” (Gilmore 1989: 112). Novine, koje su u SAD-u imale veću nakladu nego u

Europi, postigle su da se čak i seosko stanovništvo aktivnije usmjeri prema državi - naciji nego što je to bio

slučaj u Europi.

U Europi su se prvi stalni novinski bilteni pojavili u Nizozemskoj i Engleskoj početkom 17. stoljeća. U

Francuskoj i Njemačkoj novinstvo se razvijalo sporije i bilo je prvenstveno u službi vlasti. Međutim, početkom

18. stoljeća, kada je u Engleskoj i u njenim američkim kolonijama porasla važnost predstavničkih političkih

institucija, politička komunikacija usmjerila se prema javnost. Sredinom 18. stoljeća, novine i pamfleti u

kolonijama sve su se više obraćale ne zakonodavnoj vlasti i političkoj eliti nego glasačima. Tiskali su se na

tisuće i čitali građanima na biralištima. Istodobno se mijenjao i novinski žargon, prilagođavajući se zahtjevima

pučkog, “republikanskog” stila (Schudson 1989).

Razvoj novinstva u SAD-u i Europi odvijao se paralelno sa pojavom političkih stranaka i kampanja za

proširenje biračkih prava. Sa širenjem biračkih prava povećao se broj ljudi aktivno zainteresiranih za politička

zbivanja i informacije s tim u svezi. Političke stranke u Engleskoj i SAD-u preobrazile su se iz instrumenata

elitističke vladavine u organe političke komunikacije s masovnom osnovom, a novine pod njihovim

pokroviteljstvom bile su integralni dio tog procesa. Stranke i politički pokreti poticale su građane da se uključe u

politički život. U SAD-u u 19. stoljeću, a u velikom dijelu svijeta sve do kraja Drugog svjetskog rata, novine su

služile kao organi političkih stranaka, što je bio ključni aspekt njihove integracijske snage.

Ključni posrednici u procesu “stabiliziranja” jezika pomoću tiskovnog kapitalizma, posebno u Europi 19.stojeća,

bili su intelektualci. Početkom 19. stoljeća ukrajinski jezik smatran je “jezikom prostaka”. No, kada je 1864.

osnovano sveučilište u Harkovu, došlo je do buma u razvoju ukrajinske pismenosti za koji su zaslužni

intelektualci. Godine 1819. objavljena je gramatika ukrajinskog jezika, a 1846. jedan intelektualac utemeljio je

prvu ukrajinsku nacionalističku organizaciju. Norvežani i Danci dugo su se služili istim standardnim jezikom,

sve dok objavljivanje norveške gramatike, 1848. godine, i riječnika, dvije godine kasnije, nisu navijestili procvat

norveškog nacionalizma. U 18. stoljeću službeni jezik finske administracije bio je švedski, koji je, osim na selu,

bio i govorni jezik. No, početkom 19. stoljeća finski intelektualci nadahnuti romantičkim nacionalizmom

zavjetovali su se da će naučiti finski. Finski etnolozi dijelom su rekonstruirali a dijelom nadopisali finske

nacionalne “epove” poput Kalevale. Početkom 20. stoljeća u Finskoj je već bila dosta raširena mreža škola na

finskom jeziku, a broj srednjoškolaca koji su polazili nastavu na finskom nadmašio je one koji su podučavani na

švedskom. Iako su ozbiljni znanstvenici priznali da je Kalevala pastiš narodnih pripovjetki što im je epski oblik

dao etnolog Elias Lonnrot, škole, masovni mediji i većina Finaca još su dugo nakon Drugog svjetskog rata

Kalevalu smatrali svetim stožerom svoje drevne predaje.

U svemu tome ključnu ulogu odigrao je jezik, kao osnovni medij ljudske komunikacije kojim se služe svi drugi

masovni mediji. Nijedan drugi medij nije toliko duboko ukorijenjen, toliko bitan za ostvarenje političkih ciljeva,

niti toliko često korišten radi suzbijanaj pokušaja države da jezičnim sredstvima nametne svoju hegemoniju.

Jezik je neobično snažno nabijen kulturni objekt. “Jezik se koristi ne samo da se stvori zajedništvo oko

81

pojedinih objekata, kao što su sveti ili središnji objekti, nego i radi komunikacije same” (Shils, 1975: 76). Osim

toga, jezik je bio i glavno oruđe za stvaranje nacionalnih zajednica.

Jezik po sebi i za sebe ne sadrži eksplicitne političke direktive. Međutim, u novijoj povijesti država je odigrala

središnju ulogu u korištenju jezika kao sredstva društvene integracije. To se konkretno događalo na području

školstva. Sve do danas, u osnovnim školama širom svijeta nastava materinjeg jezika (to je najčešće nacionalni ili

službeni jezik) obuhvaća oko trećinu školske satnice (Benavot et al. 1991). Obvezatno obrazovanje, kojem se u

središtu nalazi materinji jezik, postalo je koterminantno sa značenjem države - nacije. “Monopol nad zakonom

propisanim obvezatnim obrazovanjem danas je važniji i ključniji od monopola nad mehanizmima prisile”

(Gellner, 1983: 34).

Francuska, koja je kroz taj proces prošla u 19. stoljeću, dala je uzor Europi, koji je kasnije oponašan diljem

svijeta. Zakonom iz 1833. propisano je osnivanje osnovnih škola u svim općinama. Tijekom narednih petnaest

godina broj osnovnih škola u Francuskoj udvostručio se. Godine 1881. škole su postale besplatne, a 1882.

obvezatne. Još 1863. gotovo 20% francuskog stanovništva nije govorilo standardni francuski, koji su mnogi

učili u školi kao drugi jezik. Jednim naputkom iz 1880. godine preporučuje se da se bretonski poluotok

“pofrancuzi” pomoću školstva koje treba “potpuno ujediniti taj poluotok s ostatkom Francuske i dovršiti

povijesno pripojenje koje može biti osujećeno svakog trenutka” (citirano iz Weber 1976: 313). Nametanje

francuskog standarda nije išlo glatko. Učenici koji su govorili bretonski dijalekt umjesto standardnog

francuskog bili su kažnjavani ili posramljivani u školi. Poduka iz standardnog jezika bila je i škola domoljublja.

Nastavnci su podučavali da “domovina” nije samo njihova pokrajina nego i “nešto veliko i neopipljivo što se

zove Francuska”, a nastava francuskog jezika, povijesti i zemljopisa bila je dijelom procesa imaginiranja nacije

(McDonald, 1989, Weber 1976).

Početkom 19. stoljeća diljem SAD-a uloga uvođenja zajedničkog jezičnog standarda i obrazovne osnove pripala

je udžbenicima Noaha Webstera. Na jednom mjestu Webster piše da je u svojoj slovnici pokušao “razbiti

provincijske predrasude stvorene malim dijalektalnim razlikama i izvrgnuti ih ruglu u interesu promicanja

književnosti i jedinstva SAD-a”. Glavni inspektor države Illinois je 1855. preporučio Websterov riječnik za

upotrebu u školama, zato što “pomaže u čišćenju i standardiziranju jezika, što nam toliko nedostaje. Taj riječnik

će poslužiti kao spona u izgradnji jedinstva nacije” (Kaestle, 1983: 99).

U zemljama trećeg svijeta “školske institucije još smatraju svetima; drže ih organizacijskim mehanizmima za

brisanje socijalnih razlika i poticanje gospodarskog rasta i nacionalne integracije” (Fuller i Rubinson, 1992: 4).

Budući da je neka vrsta vježbališta budućih građana, obrazovni sustav prenosi nacionalnu kulturu, simbole i

jezik. Kao takav on je “institucionalizirana agencija za nacionalno ujedinjavanje heterogenih klasnih i statusnih

skupina u društvu” (Ramirez i Rubinson, 1979: 79). Možda najistaknutiji primjer tog procesa nalazimo u

Indoneziji gdje je trgovačka inačica malajskog jezika postala instrumentom nacionalne integracije velikog broja

kultura rasutih na golemom indonezijskom arhipelagu. Drugi zanimljiv primjer jest Singapur u kojem se

engleski podučva kao službeni jezik u školama, ali se etničko šarenilo te zemlje odražava i u službenoj poduci iz

nacionalnih jezika: mandarinskog, malajskog i tamilskog.

Stoga možemo reći da obrazovni sustavi igraju središnju ulogu u buđenju nacionalne ideje, koja se odvija u

pažljivo organiziranom i samosvjesnom procesu organizacije usredotočenom na pojedince kao državljane.

Međutim, ove potonje dvije karakteristike procesa skrivaju stanovito protuslovlje. Prva leži u tome da škola,

iako se najčešće proklamira kao egalitarna institucija za promicanje društvene jednakosti, zapravo, legitimizira

82

nejednakosti kao posljedicu različitih gospodarskih i političkih statusa. Osim toga, istodobno sa poticanjem

emocionalne vezanosti uz tradicionalne narodne simbole i vrednote, školstvo nameće visoku nacionalnu kulturu,

stvorenu u središta, relativno izoliranim tradicionalnim skupinama na periferiji. Ili, ukratko, država - nacija

uspješna je u Gramscijevom smislu samo kad se narodu predstavlja kao istinski durkheimovska institucija.

Svjetska potrošačka kultura i nacionalna društva

Kao nositelji kulturne integracije do sada su isticani država i političke stranke. No, zahvaljujući značenjima

koja pridajemo materijalnim dobrima, tu ulogu ima i gospodarstvo. Svima nam je poznata utilitarna vrijednost

portrošačke robe. Međutim, ta roba ima i simboličku vrijednost jer izaziva pozor i pridobiva sljedbenike zbog

svoje univerzalne privlačnosti. Prema tom shvaćanju, potrošačka kultura smatra robu elementima kulturnih

klasifikacijskih shema koje ljudi koriste u “konstruiranju rauzumljivog diskursa” (Douglas and Isherwood

1979).

Tijekom proteklih dvjesto godina taj je diskurs sve više poprimao nacionalističke značajke. Boorstin je opisao

nastajanje, kako ih je on nazvao, “potrošačkih zajednica” u SAD 19. stoljeća, kada su se ljudi počeli razlikovati

prema simboličkom značenju robe koju se konzumirali. Početkom 19. stoljeća 80 % konfekcije za dječake i

muškarce proizvodilo se u američkim tvornicama; stotinu godina kasnije domaću konfekciju gotovo je posve

potisnula uvozna. Odnos pojedinca prema modi postao je signalni sustav prema prema kojem se moglo odrediti

je li on avant-garde, au courant ili passe (Schudson 1984). Proučavajući američku srednju klasu, Lynds je

dvadesetih godina (1929) ustanovio da su promjene na tržištu rada, sve veća dostupnost automobila, bolja

informiranost zahvaljujući filmovima i drugim masovnim medijima doveli do toga da su ulogu majki i baka u

razvijanju potrošačke kulture preuzeli ženski magazini. Da se poslužimo Lyndsovom metaforom, “masovni

mediji proizveli su demokratizaciju zavisti”.

I potrošačka roba je jedan od instrumenata kojima se služi središte pri kolonizaciji periferije. U planinskim

predjelima Ekvadora, bijeli kruh s kvascem, koji simbolizira kulturne navike metropole, sve više potiskuje

ječmenu kašu, koja se tradicionalno jela za doručak. Pri proučavanju lokalnih kulinarskih navika Weismantel je

zamijetio da stanovništvu “neprekidno sugeriraju sa svih strana da su njihovi narodni običaji zaostali i loši”.

Nacionalnu integraciju najlaše je zamijetiti pri obvezatnom pozdravljanju ekvadorske zastave u školi, no ona se

očituje i u “neodlučnosti žene koja ne zna koje bi jelo pripravila svojoj obitelji, srameći se domaće hrane koja

nije ukrašena kupljenim namirnicama i začinima” (Weismantel 1989: 88). Ta situacija, primjećuje Weismantel,

priziva u sjećanje podsmjeh s kojim je Samuel Johnson pisao o zobenim kašama s periferije Škotske.

Nacionalizacija ne znači nužno i standardizaciju. Tako su, npr., u Indiji popularne kuharice na engleskom

jeziku. Druge aspekte društvene integracje pratile su i nove prehrambene navike i očekivanja indijske srednje

klase; nova kuhinja, kako nacionalna tako i regionalna, postala je sastavnim dijelom ponude kolodvorskih

zalogajanica, vagon restauranta, studentskih hostela, restauranta i vojarni (standardizirana kolonijalna vojna

kuhinja nije nestala s proglašenjem neovisnosti). Appadurai je primijetio da “se ideja o indijskoj nacionalnoj

kuhinji danas smatra posve normalnom”, pri čenu ta kuhinja obuhvaća ne samo “općenacionalne kulinarske

vještine” nego i njihove regionalne inačice (Appadurai 1988). Dakle, u Indiji je na djelu dijalektika između

regionalnog i nacionalnog. U nekim drugim krajevima zamijetili smo dijalektiku između nacionalnog i

nadnacionalnog. Društveni status potrošačkih dobara jest jednim dijelom univerzalno razumljiv jezik, kao što

83

nam to dokazuju ruski adolescentzi odjeveni u traperice i japanska mladež u trenirkama s oznakama američkih

sveučilišta.

Ukorijenjenost i transformacije durkhajmovskog kolektivnog iskustva

Ključni elementi za simboličku afirmaciju stožernih vrednota su obredi. “Bez obreda i simbola nema nacija”,

piše Kertzer (1988: 179). Prema svom djelovanju obredi mogu biti integrativni i dezintegracijski, ili oboje

istodobno. Kineski komunisti smatrali su lokalne i vjerske obrede zaprekom njihovim nastojanjima da preobraze

i integraraju društvo. U godinama neposredno nakon revolucije 1949. država je konfiscirala animističke

bogomolje i hramove i pretvarala ih u škole, urede i tvornice. Kasnije je drveće koje je označavalo općinske

bogomolje žrtvovano za ogrjev u dvorišnim pećima. U vrijeme Kulturne revolucije uništeni su hramovi a

kolektivne svečanosti prilikom rođenja djece, vjenčanja, karmina, ukopa te slavljenja duša predaka bile su

onemogućavane ili pak ograničavane na obiteljski krug. No, nakon liberalizacije državne politike, čak i

komunistički aparatčici obnovili su svoje kućne oltare a obredima ukopa i vjenčanja vraćen je njihov prvotni sjaj

(Siu 1989). I bolješevička revolucija u Sovjetskom savezu proširila je ulogu državnih obreda. Prvomajske

svečanosti i obljetnice revolucije služile su za promicanje revolucionarne svijesti naordnih masa. Podizani su i

golemi kitovi, a kult lenjinove ličnosti građen je već za njegova života. U nacističkoj Njemačkoj Hitler želeći

pridobiti mase za Treći Reich samosvjesno inkorporirao nacističke simbole (svastika) u njemačke narodne

tradicije, izmišljao domoljubne blagdane i organizirao masovne parade i svečanosti (Mosse 1973).

Čini se da naciji - državi treba povijesna legitimacija, baš kao što i kulturi treba mit o podrijetlu. Štoviše, nacije

često ulažu znatna sredstva kako bi tu legitimaciju stvorile. “Ma kako kulturno umjetan i povijesno neutemeljen

bio neki novi nacionalni entitet, ona će svoj integritet proglasiti svetim i nastojati se prikazati prirodnom

duštvenom cjelinom” (Kertzer 1988:179). Tako, npr., indonezijski politički vođe govore o 350 godina patnji

Indonežana pod kolonijalnom vlašću, unatoč činjenici da je “indonezijska nacija kao takva izum 20. stoljeća” te

da je pretežit dio današnje Indonezije došao pod kolonijalnu vlast tek koncem 19. stoljeća. Povijesna revizija

kolektivnog identiteta pobuđuje sve veće zanimanje nekoliko društvenih znanosti.

Vjerojatno najstožerniji obred moderne demokracije su izbori. Iako njihov stvarni utjecaj na formiranje državne

politike još nije objašnjen, nema dvojbe da izbori igraju glavnu ulogu u legitimiziranju i učvršćivanju sveza

pojedinca s državom i društvom (Ginsberg 1986). Ovo vrijedi i za druge nacionalne događaje, kao što su afera

Watergate, koja je postala svojevrsni simbol za reafirmaciju nacionalnog političkog integriteta (Alexander 1984,

Schudson 1992), pa čak i za komemoracije spornih događaja, kao što je vijetnamski rat, o kojem još nije

postignut društveni konsenzus (Wagner-Pacifici i Schwartz 1991).

Elektronski mediji i kolektivni identitet

U većini zemalja elektronski mediji nastali su pod kontrolom države ili prema pravilima koje je ona donijela.

Sukladno tome, zakoni kojima su osnovani postavljaju pred elektronske medije njihove nacionalne,

integrativne i participativne zadatke. Tako su, npr. u Kanadi, elektronski mediji osnovani kako bi poduprijeli

kanadsku kulturnu autonomiju u odnosu na SAD. Državna radio i TV postaja osnovana je kao federalna a ne

regionalna kompanija, sa zadatkom da unaprijedi nacionalnu samosvijest (Raboy 1985). U zahtjevu za obnovu

84

licence za emitiranje, godine 1980., Kanadska RTV Kompanija (CBS) navela je da je njena misija “buđenje

nacionalne svijesti”. Cilj koji je CBS postavio pred sebe bio je da “svjedoči kanadski identitet” i “zaživi kao

kanadska institucija, simbol kanadske državnosti i i glavno vezivno tkivo koje naciju drži na okupu” (citirano iz

Ericson et al. 1987: 28).

Pojedini kulturolozi možda su precijenili elektronske medije tvrdeći da su oni crkve modernog doba i da

televizija ljudima usađuje vrednote koje su nekada učili od roditelja ili skrbnika kod kuće. Meyrowitz je ustvrdio

da televizija “deteritorijalizira” osobni identitet.” Elektronski mediji razdvojili su tradicionalne sastavne

elemente “boravišta” (1985: 308) Meyrowitz tvrdi da “električne poruke na televiziji, telefonu i radiju

demokratiziraju i homogeniziraju boravišta omogućavajući ljudima da stupe u kontakt i interakciju sa drugima

bez obzira na fizičku udaljenost”. Elektronski mediji “počinju brisati skupni identitet temeljen na

‘koprisnutnosti’ i stvaraju mnoge nove oblike pristupa i ‘udruživanja’ koji nemaju ništa zajedničko sa fizičkim

boravištem” (Ibid.: 144).

Ovo ekstremno stajalište mogli bi smo okvalificirati na dva načina. Prvo, neke od karakteristika koje se

pripisuju elektronskim medijima starije su od njih. Nema dvojbe da je osobna identifikacija s nacijom, tim

golemim skupom ljudi s kojima pojedinac nikada ne dolazi u dodir, starija od elektronskih medija. Neprijeporno

je dokazano da se u prošlosti pridavao prevelik značaj snazi teritroijalnosti kao konkretnom unificirajućem

mehanizmu, čak i u plemenskim društvima. Naime, većina plemenskih društava što su ih antropolozi do sada

istražili nisu bila niti potpuno izolirana niti autonomna, iako su ih tako definirale imperijalne sile i njihovi

posrednici s kojima su dolazili u dodir. “Nema dvojbe da su ljudi uvijek bili pokretljiviji i manje se identificirali

s mjestom boravišta nego što bi se to moglo zaključiti iz statičkih i tipologiziranih pristupa klasičnih

antropoologa (Gupta i Ferguson, 1982: 8-9).

Drugo, mediji ne mijenjaju ljude jednostrano; oni najčešće samo učvršćuju stare navike. Tako, npr., telefon,

koji je načelno oslobodio ljude vezanosti za boravište najčešće služi kako bi se nazvali susjedi i prijatelji iz

neposredne blizine (Fischer 1992). Sukladno tome, kozmopolitizam što ga omogućuju nacionalni i međunarodni

elektronski mediji shvaća se selektivno i interpretira na način sukladan starim stajalištima i vjerovanjima (vidi

glavu 8).

Štoviše, mediji imaju važnu ulogu u uspostavi novih obreda i održavanju starih. Dajan i Katz (1992) izučavali su

prijenose uživo medijskih događaja, uključujući sahranu Johna F. Kennedija, posjet Anwara Sadata Jeruzalemu,

te kraljevsko vjenčanje princa Charlesa i pronceze Diane, kao i revolucije u istočnoj Europi iz 1989. i 1990. koje

je uživo prenosila televizija. U navedenim slučajevima komentatori se nisu ni pokušali zadržati objektivnost i

otvoreno su preuzeli ulogu glasnogovornika nacije. U takvim prilikama komentator preuzima ulogu slavljenika

ili vjernika. To omogućava elektronskim medijima i njihovoj infrastrukuri da “podcrtaju svoju vjernost glavnim

nacionalnim vrijednostoma” (Dayan i Katz, 1992: 193).

I gledateljstvo takvih medijskih događaja često se slično ponaša. Opisujući kako se njena obitelj pripremala za

gledanje prijenosa sprovoda Indire Ghandi, jedna indijska studentica rekla je da su se oprali i odjenuli “kao da

će fizički prisustvovsati događaju. Moja majka je inzistirala da odjenemo odjeću dugih rukava i pokrijemo glave

u znak poštovanja.” Ljudi različitog klasnog podrijetla odlazili su jedni drugima u pojet kako bi zajdeno gledali

prijenos (Dayan i Katz, 1992: 193). U SAD-u često se skupno gledaju prijenosi važnih državnih svečanosti i

pučkih medijskih događaja (spuštanje čovjeka na Mjesec, inauguracije državnih dužnosnika, utakmice državnih

85

prvenstava.) Mediji omogućavaju gledatelju da osjeti svečanost uzajamnosti u izravnoj komuniciraju sa

središtem društva ma kako od njega udaljen bio.

Kao i školstvo, elektronski mediji prilagođavaju se jezičnim i kulturnim razlikama na podnacionalnoj razini.

Kad je Zambija 1964. godine proglasila neovisnost, u toj zemlji, u kojoj živi 73 etničke skupine što govore 25

do 29 različitih jezika, na radiju je usvojena politika “plemenske ravnoteže”. Godine 1967., počelo se emitirati

na jezicima engleskom, benba i nyanja. Sredinom sedamdesetih godina počeli su programi i na jezicima kaonde,

lozi, lunda, luvale i tonga. No, 1988. jezična politika naglo je izmjenjena, pa su sa prvog kanala uklonjeni svi

zambijski jezici. Od 1990. kanali 1 i 4 emitiraju samo na engleskom. Kanal 2 emitira podjednako na sedam

zambijskih jezika, ali su udarni termini rezervirani za jezike koje govori najviše ljudi. Engleski, nacionalni jezik

I jezik državne administracije i visokog školstva, jedini je etnički neutralan. Kao i u Singapuru, engleski je

usvojen kao službeni jezik zato što nije materijnji jezik ni jedne etničke grupe pa ga smatraju najmanje spornim

(Spitulnik: 1992). Osim toga, engleski povezuje Zambiju sa međunarodnim političkim i gospodarskim

sustavima. Za razliku od Zambije, Kenija, Tanzanija i Uganda usvojile su afrički jezik svahili kao nacionalni

jezik, jer u tim zemljama malo ljudi govoril svahili pa nije postojala opasnost da se oni nametnu kao politički

blok koji bi mogao ugroziti druge etničke skupine (Mazui i Tidy 1984).

Nacionalni mediji mogu djelovati i kao protuteža procesima dezintegracija višenacionalnih država. Pišući o

sovjetskoj televiziji 1988., Mickiewicz ju je nazvala “snažnom integracijskom silom” i nacionalnim medijem

koji pokušava učvrstiti nacionalnu svijest i kulturu. Gospođa Mickiewicz je priznala da je višenacionalnost

snažna centrifugalna sila, ali je ustvrdila da ju masovni mediji polako nadvladavaju. Tako, npr., u Azerbejđanu,

programi na ruskom i azeri jeziku bili su podjedanko zastupljeni, ali su oni na ruskom bili medijski kvalitetniji i

sadržajno pogodniji za učenje materinjeg jezika. Mickiewicz je ocijenila da su popularne emisije na azerskom

neučinkovite kao sredstva širenja azerske kulture. Iz toga je zaključila “da se u Sovjetskom savezu, kao i

drugdje, razlike i tradicije polako brišu kako državna televizija preuzima ulogu čuvara nacionalne baštine

(Mickiewicz, 1988: 207).

Kao što nam je svima poznato, nedavni povijesni događaji dokazali su da nije imala pravo. No, bez obzira na to,

moramo primjetiti da su državni mediji odigrali veoma složenu ulogu. Nema dvojbe da je sovjetska državna

televizija učvršćivala osjećaj državnosti, iako je to na periferiji sovjetskog carstva nailazilo na otpor. To je

upravo ono što neki promatrači smatraju njihovom najvećom manom. Godine 1977. nekoliko britanskih

stručnjaka za istočnu Europu uvjerljivo je upozorilo da se širi jaz između zalaganja službenih medija za

poticanje nacionalnog ponosa i uzajamnosti te apatije i cinizma s kojima su ona primana kod najšire publike

(Gray, 1977).

Možda, u krajnjoj analizi, integrativna snaga elektronskih medija leži više u njihovom obliku nego u sadržaju.

Tako, po svemu sudeći, vladin monopol na televiziju u Indiji, koja je vrlo pristrano izvještavala o predizbornoj

kampanji 1989. goedine, nije imao mnogo utjecaja na rezultat izbora, “Naime, do tada su glasači već 15 godina

mogli slušati vrlo neobjektivno izvještavanje nacionalnog radija All India, koji često nije uspijevao uvjeriti

glasače da ponovno glasaju za vladine kandidate. Očigledno je da je većina glasača zaključila da se i prema

pristranom izvještavanju nacionalne televizije najbolje odnositi sa sličnom skepsom (Manor, 1992: 116).

Nasuprot tome, čini se da je televizija imala znatnog utjecaja na institucije u zemljama u kojima su bile oslabile

političke stranke. Tako je u SAD, televizija izrasla u središnji politički mehanizam, na račun političkih stranaka

(Polsby, 1983). U strankama i političkim izbornim okruzima, važnost odnosa s javnošću, ispitivanje javnog

86

mnijenja i političkog konsultinga narasli je sukladno padu važnosti lokalnih stranačkih vođa (Curran 1991). U

skandinavskim zemljama, televizija je sada glavni izvor političkih informacija tijekom izbornih kampanja.

Tijekom prvih izbora kojima je dominirala televizija, političke stranke kontrolirale su koliko će koja dobiti

vremena. No, elektronski mediji postupno su se osamostalili a tiskovine prerasle iz stranačkih organa u neovisne

medije. Posljedica toga bila je da su se masovni mediji transformirali iz “djelotvornih propagandnih strojeva u

neovisne čimbenike u izbornim kampanjama koji u znatnoj mjeri utječu na to koje će teme izbiti u središte

pozornosti”. U Francuskoj je televizija od 1965. postala “glavno poprište stranačkih borbi” i važan pokretač

veće nacionalizacije francuske politike (Charlot i Charlot, 1992).

Otpor hegemoniji i središtu

Masovne medije najčešće smatraju snažnom pozitivnom integrativnom silom - u pozitivnom smislu zato što u

narod usađuju zajedničku kulturu i u negativnom, utoliko što mu oduzimaju narodne običaje i nameću mu

hegemonističku kulturu koju predstavlja društvena elita u središtu. U oba slučaja, polazi se od pretpostavke da

uloga medija jača te da oni doprinose homogenosti i stabilnosti društva. Međutim, ta pretpostavka je primjenjiva

i na autoritarne i na liberalne sustave. Habermas, npr.

primjer naglašava da su se nakon liberalne uloge što su je mediji odigrali u “javnoj sferi građanske Europe”

koncem 18. i početkom 19. stoljeća mediji “refeudalizirali” (Habermas 1989).

Protekljih desetak godina pretpostavka da elektronski mediji stabiliziraju društvo dovedena je upitanje zato što

je dokazano da različita gledateljstva različito tumače iste kulturne poruke (Liebes i Katz 1990, Radway 1984).

Sukladno tome, ustanovilo se da gledateljstvo ima znatnu kontrolu nad interpretacijom poruka masovnih medija,

kao što je vidljivo iz integracijskih problema bivšeg Sovjetskog saveza, bivše Jugoslavije, bivše Čehoslovačke,

da ne spominjenmo etničke, jezične, vjerske i kulturne podjele u drugim djelovima svijeta.

Obredi pod državnom kontrolom, bez obzira na njihovu propagandnu i integrativnu potku, često podliježu

subverziji. Studenti sudionici demonstracija na trgu Tienamen 1989. godine, javno su iskazali svoje neslaganje s

režimom tijekom sprovoda Hu Yaobanga, pretvarajući tu strogo kodificiranu manifestaciju u protestni skup.

Državni sprovodi oduvijek su bili prigode na kojima su bogataši i moćnici iskazivali svoju odanost političkom

poretku i simbolički ga potvrđivali. Međutim, svetost takvih prigoda izaziva i disidente, kao što su one tisuće

Kineza koji su iskoristili sprovod Zhou Enlaiu, 1976. godine za kritiku Četveročlane bande (Esherick i

Wasserstrom 1990).

Kada se u nekom društvu razvije takva kritička masa, politički obredi pretvaraju se u političko kazalište.

Kazalište, pišu Esherick I Wassetrstom “ima kritičku moć kakvu obred nema: može izvrgnuti ruglu tradiciju (ili

pak napuštanje tradicije), ismijati društvenu elitu te prikazati muku i jad svakodnevnog života “ (1990: 840).

Dok obredni simbolizam potvrđuje društveni ili politički poredak, kazalište ga potkopava. U godinama što su

prethodile baršunastoj revoluciji 1989. godine u Poljskoj i Mađarskoj, proslave obljetnica i državnih blagdana te

masovni skupovi često su korišteni za izražavanje javnog negodovanja.

Zaključak

87

U našem svijetu koji se internacionalizira, kulture teku u, iz, oko i preko državnih granica a na nacionalnoj

razini utjecaji idu iz središta prema periferiji i obratno (vidi glave 8 i 14). Analizirajući kulturne tijekove u

današnjem svijetu, Hannerz je Pariz, London, Brisel i Miami nazvao “nekim od glavnih kulturnih središta trećeg

svijeta” (Hannerz 1987: 549). On je ustvrdio da “globalizacija ne dovodi do kulturne homogenizacije nego samo

nadomješta jedno šarenilo drugim; to novo šarenilo temelji se više na međupovezanosti nego na autonomiji

pojedinačnih kultura” (ibid.: 555).

Iako država - nacija još uvijek dominira, globalna scena se rekonstituira. Tako su, npr., nacionalne institucije

europskih država izložene izazovu transnacionalnih institucija u službi “Europske zajednice”. Komisija

Europske zamislila je zajedničku europsku televiziju kao sredstva za obranu kulturnog identiteta i gospodarske

snage Europe u odnosu na američke i japanske rivale. U projektu naslovljenom “Televizija bez granica”,

Komisija je ustvrdila da je “[informacija] odlučan, možda čak najodlučniji čimbenik, ujedinjenja Europe”. Tu

tvrdnju Komisija je utemeljila na uvjerenju da će Europljani poželjeti ostvariti zajednički identitet samo ako

budu imali zajednički izvor informacija i usvojili zajedničku kulturu (citirano iz Schlesinger 1991: 139).

Državama - nacijama odozgo prijeti internacionalizam multinacionalnih korporacija, a odzdo subnacionalne sile

etničke, vjerske, jezične i regionalne naravi. Zato bismo se trebali zapitati zajedno s Guptom: “Zašto se

spacijalni identitet u svijetu još uvijek predstavlja u obliku naturaliziranih granica država - nacija” ( 1992: 75).

Ovo pitanje je ozbiljan izazov ne samo sociologiji nego svim društvenim znanostima koje su se razvile u

središnjem dijelu disciplinarnog razdoblja država - nacija.

Bilješke

Agnew, J.A. 1989: “The devaluation of Place in Social Science” in J. A. Agnew and J. S. Duncan (ur.), The

Power of Place, Boston: Unwin Hyman, 9-29.

Alexander, J. 1984: “Three Models of Culture and Social System: An Analysis of the Watergate Crisis.”

Sociological Theory, 2:. 290-314.

Anderson, B. 1983: Imagined Communities: Reflections on the Origin and Spread of Nationalism. London:

Verso.

Appadurai, A. 1988: “How to Make a National Cuisine: Cookbooks in Contemporary India.” Comparative

Studies in Society and History. 30: 1-24.

Bellah, R.N. 1970 [1967]: “Civil Religion in America” u Beyond Belief, New York: Harper and Row, 168-89.

Benavot, A.,Cha, Y.-K., Kames, D., Meyer, J. W. and Wong, S.-Y. 1991:”Knowledge for the masses: World

models and national curricula, 1920-1986. ”American sociological review, 56: 85-100.

Bendix, R.1992:”National sentiment in the enactment and discourse of Swiss political ritual.” American

ethnologist, 190: 68-90.

Blauner, R. 1972: Racial oppression in America. New York: Harper and Row.

Boorstin, D.1973: The Americans: The democratic experience. New York: Random House.

Charlot, J. and Charlot, M.1992: “France”, in D. Butler and A. Ranney (eds), Electioneering: A comparative

study of continuity and change, Oxford: Clarendon press, 133-55.

Curran, J. 1991: “Rethinking the media as a public sphere”, in P. Dahlgren and C. Sparks (eds), Communication

and citizenship, London: Routledge, 27-57.

88

Dayan, D. and Katz, E. 1992: Media events: The live broadcasting of history. Cambridge, Mass.: Harvard

University Press.

Douglas, M. and Isherwood, B. 1979: The world of goods. New York: Basic books.

Ericson, R.V., Baranek, P.M. and Chan, J.B.L.1987: Visualizing deviance: A study of news organization.

Toronto: University of Toronto Press.

Esherick, J. and Wasserstrom, J. 1990: “Acting out democracy: Political theater in modern China.” Journal of

asian studies, 49: 835-66.

Essaiasson, P. 1992: “Scandinavia”, in Butler and Ranney (eds), Electioneering, 202-21.

Fischer, C. 1992: American calling. Berkeley, Calif.: University of California Press.

Fuller, B. and Rubinson, R. (eds) 1992: The political construction of education. New York: Praeger.

Gellner, E. 1983: Nations and nationalism. Ithaca, N.Y.: Cornell Univeristy Press.

Gilmore, W.J. 1989: Reading becomes a necessity of life. Knoxville, Tenn.: University of Tennessee Press.

Ginsberg, B. 1986:The Captive public. New York: Basic Books.

Gramsci, A. 1971: Selections from the prison notebooks. London: Lawrence and Wishart.

Gray, J. 1977: “Conclusions” in A.G. Brown and J. Gray (eds), Political culture and political change in

communist states, New York: Holmes and Meier, 253-72.

Greenfeld, L. 1992: Nationalism: Five roads to modernity. Cambridge, Mass.: Harvard University Press.

Gupta, A. 1992: “The song of the unaligned world: transnational identities and the reinscription of space in late

capitalism.” Cultural Anthropology, 6: 63-79.

Gupta, A. and Ferguson, J. 1992: “Beyond ‘culture’: space, identity and the politics of difference.” Cultural

Anthropology, 7: 6-23.

Habermas, J. 1989: “The structural transformation of the public sphere: an inquiry into a category of bourgeois

society. Cambridge, Mass.: MIT Press.

Hannerz, U. 1987: The world in creolisation.” Africa, 57: 546-59.

Hechter, M. 1975: Internal colonialism. Berkeley, Calif.: University of California Press.

Hobsbawm, E. J. 1983: “Mass -producing traditions: Europe, 1870-1914,” in E. Hobsbawm and T. Ranger

(eds), The Invention of tradition, Cambridge: Cambridge University Press, 263-307.

Hourani, A. 1991: A history of the Arab peoples. Cambridge, Mass.: Harvard University Press.

Kaestle, C. F. 1983: Pillars of the Republic: common schools and American society, 1780-1860. New York: Hill

and Wang.

Kertzer, D. 1988: Ritual, politics and power. New Haven, Conn.: Yale University Press.

Khoury, P.S. 1991: “Continuity and change in Syrian political life: The nineteenth and twentieth centuries.”

American Historical Review, 96: 1374-95.

Liebes, T. and Katz, E. 1990: The export of meaning: cross-cultural readings of Dallas. New York: Oxford

University Press.

Lukes, S. 1985: Durkheim: His life and work. Stanford, Calif.: Stanford University Press.

Lynd, R. and Lynd, H. 1929: Middletown. New York: Harcourt, Brace.

McDonald, M. 1989: “We are not French!” Language, culture and identity in Brittany. London: Routledge.

Manor R, J. 1992: “India”, in Butler and Ranney (eds), Electioneering, 110-32.

Mazrui, A. and Tidy, M. 1984: Nationalism and new states in Africa. Nairobi: Heinemann.

89

Meyrowitz, J. 1985: No sense of place: The impact of electronic media on social behavior. New York: Oxford

University Press.

Mickiewicz, E. 1988: Split signals: Television and politics in the Soviet Union. New York: Oxford University

Press.

Mosse, G. 1973: “Mass politics in the political liturgy of nationalism,” in E. Kamenka (ed.), Nationalism: The

nature and evolutin of an idea,. New York: St Martin’s Press.

Palmer, M. 1987: “Media and communications policy under the socialists, 1981-86: Failing to grasp the political

nettle?” in G. Ross and J. Howorth (eds), Contemporary France: A review of interdisciplinary studies, London:

Frances Pinter, 130-55.

Polsby, N. 1983: Consequences of party reform. New York: Oxford University Press.

Raboy M. 1985: “Public television, the national question and the preservation of the Canadian state,” in P.

Drummond and R. Paterson (eds), Television in transition. London: BFI Publishing, 64-86.

Radway, J. 1984: Reading the romance. Chapel Hill, N.C.: University of North Carolina Press.

Ramirez, F.O. and Rubinson, R. 1979: “Creating members: The political incorporation and expansion of public

education,” in J. W. Meyer and M. T. Hannan (eds), National development and the world system, Chicago:

University of Chicago Press, 72-82.

Schlesinger, P. 1991: Media, state and nation: Political violence and collective identities. London: Sage

Publications.

Schudson, M. 1984: Advertising, the uneasy persuasion. New York: Basic Books.

Schudson, M. 1989: “Toward a comparative history of political communication.” Comparative Social Research,

11: 151-63.

Schudson, M. 1992: Watergate in American memory. New York: Basic Books.

Shils, E. A. 1975 /1961/: “Center and periphery,” in Center and periphery: Essays in macrosociology, Chicago:

University of Chicago Press, 3-16.

Shils, E. A. 1975: “The integration of society,” in Center and periphery, 48-90.

Shue, V. 1988: The reach of the state: Sketches of the Chinese body politic. Stanford, Calif.: Stanford

University Press.

Siu, H. F. 1989: “Recycling rituals: Politics and popular culture in contemporary rural China,” in P. Link, R.

Madsen and P.Pickowicz (eds), Unofficial China: Popular culture and thought in the people’s republic, Boulder,

Colo.: Westview Press, 121-37.

Smith, R. M. 1988: “The American’ creed and American identity: The limits of liberal citizenship in the United

States.” Western Political Quarterly, 41: 225-51.

Spitulnik, D. 1992: “Radio time sharing and the negotiation of linguistic pluralism in Zambia.” Pragmatics, 2:

335-54.

Tarrow, S. 1977: Between center and periphery: Grassroots politicians in Italy and France. New Haven, Conn.:

Yale University Press.

Tiryakian, E. and Nevitte, N. 1985: “Nationalism and modernity,” in E. Tiryakian and R. Rogowski (eds). New

nationalisms of the developed West, Boston: Allen and Unwin, 87-109.

Wagner-Pacifici, R. and Schwartz, B. 1991: “The Vietnam veterans memorial: Commemorating a difficult

past.” American journal of sociology, 97: 376-421.

90

Walzer, M. 1981: “The distribution of membership,” in P. D. Brown and H. Sheu (eds), Boundaries: National

autonomy and its limits. Totowa, N. J.: Rowman and Littlefield, 1-35.

Weber, E. 1976: Peasants into Frenchmen. Stanford, Calif.: Stanford University Press.

Weismantel, M. J. 1989: “The children cry for bread: Hegemony and the transformation of consumption,” in H.

J. Ruiz and B. S. Orlove (eds), The social economy of consumption, Lanham, Md.: University Press of America,

85-99.

Glava 22

ULOGA EUROPE U GLOBALIZACIJSKOM PROCESU SE MIJENJA

Tony Spybey

Uvod 436

Uspon Zapada 436

Propast europskog kolonijalizma 438

Zapadna kultura kao prva doista globalna kultura 439

Svijet nakon rata 441

Dezindustrijalizacija u Europi i diljem Zapada 443

EEZ postaje EZ koji postaje EU 446

Globalizacija, “globalne trijade” i pacifički rub 448

Sažetak 448

Preporučena literatura 448

Glavni pojmovi

Europska civilizacija i zapadne institucije

Kolonijalizam i kulturni imperijalizam

Globalizacija i globalna kultura

91

Uvod

U ovoj glavi nastojat ćemo ocrtati uspon europske (zapadne) civilizacije i njen utjecaj na ostatak svijeta. Od 16.

stoljeća Europljani su kolonizirali ostale dijelove svijeta dok se nisu proširili gotovo cijelom zemaljskom

kuglom. Pri tome su presađivali europske kulturne institucije s područja obrazovanja, komunikacije, politike i

države - nacije, gospodarstva (trgovine i industrije), zakonodavstva i uprave. Implikacije navedenih utjecaja

veoma su široke pa su dovele do uspona Zapadne kulture kao prve doista globalne svjetske kulture. Međutim,

kako se utjecaj te kulture širio tako se povećavao i broj ljudi koji su sudjelovali u njenoj reprodukciji. Posljedica

toga jest da je rezultat procesa sve manje izvjestan te da globalna kultura više nije u isključivom vlasništvu

zapadnjaka.

Uspon Zapada

Europljani su bili ti koji su stvorili doista prvu svjetsku kulturu. Od kasnog 16. do sredine 20. stoljeća europske

zemlje vladale su kolonijama širom svijeta, u koje su na svojevrstan način presadile europske društvene

institucije. Tako su mnogi narodi s različitim kulturnim navikama došli pod utjecaj europske kulture, čak i u

područjima izvan kolonijalnih granica. Sve to nije bila samo posljedica prisile jer se Europa razvijala brže od

drugih civilizacija pa je njena kultura postala privlačna i popularna u drugim dijelovima svijeta.

Dakako, europske zemlje se u pogledu kulture uvelike razlikuju. Međutim, tijekom povijesnih procesa koje

danas zovemo renesansom, prosvjetiteljstvom i industrijskom revolucijom, mnogi aspekti tih kultura došli su

pod utjecaj europskog imperativa napretka. Tako se europsku kulturu počelo poistovjećivati s modernizacijom i

društvenim procesima koji je redovito prate: industrijalizacijom i urbanizacijom (vidi glave 1 i 2). Važnu ulogu

u tome odigrali su i putovanja i komunikacije, jer su upravo komunikacije omogućile uspostavu europske

kulture kao prve doista globalne kulture. Zajedno s europskim modelom državne administracije (vidi prikaz

države - nacije u glavi 3), u središte procesa globalizacije došli su industrijska proizvodnja i gradski način

života.

Početak globalnih komunikacija

Europski kolonijalizam uspostavio je kanale globalnih komunikacija kojima su prenošene europske institucije.

Isprva se to činilo jedrenjacima čiji je razvoj omogućio Europljanima da prvi uspješno istraže oceane ali i da

postignu nešto više od toga - svjetski trgovački sustav. Taj cilj ostvaren je metodama koje danas smatramo

potpuno neprihvatljivima - kolonijalizmom i trgovinom robljem. Početkom 19. st. europska dominacija

svjetskom trgovinom učvršćena je pojavom parobroda i željeznice. No, možda još važnije od toga bilo je

polaganje telegrafskih kablova, koje smatramo početkom modernih komunikacija. Od tada su se po prvi puta u

povijesti čovječanstva poruke mogle prenositi bez sudjelovanja glasnika i to znatno većom brzinom. Dvadeseto

stoljeće donijelo je elektronske medije i zračni promet, a sada, na pragu 21. stoljeća, višestruki prijenos

informacija smatramo nečim potpuno normalnim. Danas se služimo telefonima, faxovima, klasičnom,

kablovskom i satelitskom televizijom, računarskim mrežama, itd.

92

Mogućnosti komunikacijske mreže upravo se proširuju visoko kapacitetnim satelitima i mrežama kablova s

optičkim vlaknima.

Europski kolonijalizam doprinio je i prenošenju europskih političkih institucija u druge dijelove svijeta.

Govoreći pojednostavljeno, europske zemlje vladale su svojim kolonijalnim carstvima kao aneksima svojih

domicilnih upravnih i političkih institucija. Štoviše, one su to činile kao skup muđusobno neovisnih država.

Naime, nakon pada Rimskog carstva, Europa više nikada nije funkcionirala kao jedinstvena zajednica. To je

važan čimbenik po kojem se europska (zapadna) civilizacija razlikuje od drugih civilizacija koje su postojale

tijekom njenog uspona. Islamski kalifati koji su dugo dominirali Srednjim istokom, ili pak dinastije carske Kine,

iako često jako nestabilni, imali su unitarnu hijerarhijsku strukturu i jedinstveno političko središte.

Teritorijalne preobrazbe

Europski obrazac zasebnih suverenih država bio je kvalitativno različit a prenosio se u druge dijelove svijeta

posredovanjem europskog kolonijalizma. Rezultat toga možemo jasno vidjeti na zemljovidu Afrike, koji izgleda

kao kolaž bivših kolonija, pretežito britanskih i francuskih, ali i njemačkih, portugalskih, belgijskih, španjolskih

i talijanskih. To nasljeđe uočavamo i danas, jer zemljovid moderne Afrike jako podsjeća na onaj stvoren

europskim kolonijalizmom. Osim toga, svi izobraženi Afrikanci govore osim svog plemenskog jezika i neki

europski jezik. Njihovu kolonijalnu prošlost obilježili su engleski i francuski te donekle portugalski, a sličan

obrazac nalazimo i diljem Azije, Oceanije i obje Amerike.

Bilo je slučajeva da se Europljani u velikom broju isele u prekomorske zemlje. Sa gledišta suvremene

kulturologije njihove naseobine doimaju se kao europske zemlje u drugim dijelovima svijeta. U britanskim

kolonijama u Sjevernoj Americi, Australiji i Novom Zelandu, te u nekim španjolskim i portugalskim kolonijama

u Južnoj Americi, bijelci su postali većinsko stanovništvo naseljavanjem te porobljavanjem i potiskivanjem

domorodaca. Iako su se u međuvremenu, a pogotovo tijekom proteklih nekoliko desetljeća, rasplamsali sporovi

o pravu domorodaca na zemlju, bijelci su zadržali dominaciju u tim zemljama. Do nedavne uspostave većinske

crnačke vlasti u Zimbabveu, Angoli, Mozambiku, Namibiji, te naposljetku i u samoj Južnoj Africi, širom južnog

dijela afričkog kontinenta bijela manjina pokušavala je zadržati svoje znatne privilegije. Taj proces imao je

bolne posljedice.

Stanovništvo Južne Amerike veoma je mješovito. Čine ga domorodački “Indijanci”; potomci bijelih

doseljenika, kako bogatih tako i siromašnih, koji su pokorili i potisnuli domoroce, te potomci crnih robova koji

su dopremljeni iz Afrike da rade na plantažama kolonizatora. Brazilci govore portugalski jer je to bio jezik

europskih kolonizatora koji su osnovali tu zemlju, a u drugim dijelovima potkontinenta iz istog se razloga

govori španjolski.

Kolonije bijelih doseljenika počele su se osamostaljivati od svojih europskih matica tijekom 18. i 19. stoljeća.

Međutim, sve su one održale posebne sveze s Europom. Prve su neovisnost izborile SAD, oružanim ustankom

protiv Britanaca 1776. godine. Unatoč tome, engleski je ostao službeni jezik u SAD i tek sada hispanofono

stanovništvo počinje ugrožavati njegov primat, iako je politička moć i dalje čvrsto u rukama potomaka

doseljenika iz sjeverozapadne Europe. Štoviše, zahvaljujući globalnoj važnosti SAD, engleski je de facto postao

glavni svjetski jezik. Pri tome je zanimljivo da se zahvaljujući velikom broju doseljenika iz Njemačke, moglo

dogoditi da službeni jezik u SAD-u postane njemački.

93

Pad europskog kolonijalizma

Tijekom 20. stoljeća javno mišljenje pretežito se okrenulo protiv kolonijalizma, unatoč otporu gorljivih

kolonijalista i vlada europskih zemalja kojima je do kolonija bilo stalo iz političkih i gospodarskih razloga.

Međutim, već prvi znaci da se javno mišljenje mijenja potaknuli su narode što su ih potlačili europski

kolonizatori da počnu tražiti političku neovisnost. Ironijom sudbine, vođe gotovo svih antikolonijalnih pokreta

bili su izobraženi i socijalizirani u europskim institucijama. Stoga su se u svojoj borbi protiv vlasti europskih

kolonizatora utekli uzorima što su ih pružale europske političke i pravne institucije. Budući da je europska

kultura promicala, između ostaloga, načela ljudskih prava, jednakosti pred zakonom, slobode medija i jednakih

mogućnosti za sve svoje građane, ne treba nas čuditi da su se antikolonijalni pokreti u promicanju svojih ciljeva

počeli pozivati na ta načela.

Kada je neovisnost napokon postignuta, često nakon dugih i krvavih borbi, vođe pokreta za nezavisnost bili su ti

koji su na prvim izborima izabrani na političke dužnosti. Mnogi od njih došli su u predsjedničku palaču ravno iz

zatvora.Unatoč tome, nakon što su europski kolonijalni administratori predali vlast, novi političke vođe, budući

da su bili socijalizirani u europskim institucijama, pobrinuli su se da se održi europski utjecaj te da se u svim

bivšim kolonijama usvoji obrazac države -nacije. Postkolonijalne zemlje najvećim su dijelom zadržale

kolonijalne granice pa se etnički i plemenski identiteti nisu službeno obnavljali. Europski model države-nacije

tako je u potpunosti prihvaćen, a stanovnike se poticalo da se smatraju “građanima”. Neke nove afričke nacije,

kao što su Gana i Zimbabve, prozvale su se svojim tradicionalnim imenima.

Tako se, formalno govoreći, ustaljena europska državna struktura (vidi prikaz u glavi 3) proširila u gotovo sve

bivše kolonije:

liberalna demokratska vlada koja jamči građanska prava;

profesionalna administracija radi zaštite nepristranosti;

neovisno sudstvo radi zaštite vladavine prava;

policija i oružane snage kao jedine institucije ovlaštene da primjenjuju silu.

Pri tome je tragično bilo to što je u bivšim kolonijama bilo još manje mogućnosti za dosljednu primjenu ovog

modela nego u Europi. U svim bivšim kolonijama nedostajali su gospodarski resursi nužni da se europski model

građanskih prava provede u djelo, a i vlade i pučanstvo mogli su se uvijek uteći svojim alternativnim

plemenskim identitetima. Stanovit osjećaj legitimnosti bivšim kolonijama dalo je punopravno članstvo u

Ujedinjenim narodima, pa je tako svijet postao zajednica politički neovisnih država-nacija koja je stalno rasla.

Prilikom svog utemeljenja 1945. godine UN su imali 51 zemlju članicu, a danas ih je više od 180. No, to je u

većini slučajeva bila samo fasada koja je skrivala endemsku korupciju, pučeve, pa često i građanske ratove i

slične oblike sukoba, kao pravu realnost postkolonijalne Afrike, Azije i Južne Amerike. Imamo li to u vidu,

pravo je čudo da su bivše kolonije sačuvale zapadni model države i članstvo u globalnom sustavu država -

nacija.

94

Ovdje se trebamo osvrnuti na moćne zemlje koje nisu podlegle europskom kolonijalizmu. Stara carstva Kine,

Rusije i Japana bila su prevelika i previše snažna da bi bila kolonizirana, što međutim ne znači da su izbjegla

utjecaj premoćne europske kulture, osobito u 18. i 19. stoljeću, kada je ova bila na vrhuncu. Ta su carstva bila

primorana trgovati sa Europom i postupno su sve više padala pod utjecaj raznih materijalnih čimbenika.

Početkom 20. stoljeća taj utjecaj već je bio toliko snažan da su odlučila usvojiti europske institucionalne modele

kako bi mogla sudjelovati u, kako se to tada nazvalo, “civilizacijskim tekovinama” (Gong, 1984: 158). Budući

da su prižljkivala pristup očitim dobrobitima 20. stoljeća - masovnoj proizvodnji, komunikaciji i potrošnji,

smatrala su da se moraju dijelom odijenuti u zapadno ruho. Početkom 20.stoljeća, nakon osnivanja

postimperijalne Republike Kine, to je jasno rekao Sun Yat-Sen, baš kao i Lenjin nakon osnivanja

postimperijalne sovjetske Rusije (Robertson, 1992: 121). U međuvremenu Japan je počeo kopirati njemački

državni ustroj i britansku mornaricu, u sklopu projekta modernizacije i proširenja carstva koji će doživjeti

propast u Drugom svjetskom ratu.

Zapadna kultura kao prva doista globalna kultura

Istodobno sa razvojem globalnog političkog sustava što ga je potaknuo europski kolonijalizam, svijet je bio

uvučen u razne oblike gospodarske međuovisnosti koji su se sve više koncentrirali na Europu. To su bila glavna

sredstva kojima su se diljem svijeta širili razni aspekti zapadne kulture.

Dakako, i dugo prije europskog kolonijalizma postojale su interkontinentalne trgovačke sveze. Stoljećima ranije

ustanovljeni su kopneni karavanski putevi u Aziji i pomorska trgovina u Indijskom oceanu i Kineskom moru.

Međutim, još nije bilo integriranih oblika gospodarske razmjene pod trajnom dominacijom jedne kulture.

Umjesto toga, trgovinu su obavljale izdvojene skupine, čiji je pretežito nomadski ili lutalački način života ovisio

o zahtjevima posla. Tijekom 16. i 17. stoljeća takav način trgovine počeo se ubrzano mijenjati pod jakim

utjecajem agresivnog europskog pomorskog ekspanzionizma. U 15. stoljeću Portugalci su poduzeli niz

ekspedicija uzduž afričke obale, koje su kulminirale 1497. i 1498. godine ulaskom Vasca de Game u Indijski

ocean. Tu svakako treba spomenuti i Kolumbovo preplovljavanje Atlantika 1492. godine. Gledano iz današnje

perspektive, sva ta putovanja bila su nastavak europskih križarskih ratova protiv islama. No, s onodobne točke

gledišta sva su ona izgledala kao pokušaj Europljana da ustanove neovisne trgovačke sveze s Indijom i Kinom te

da tako zaobiđu kopnenu blokadu koju je islam uspostavio na Srednjem istoku i u sjevernoj Africi. Štoviše,

mnoga imena što su ih europski moreplovci nadjenuli novootkrivenim krajevima, kao što su Zapadna Indija i

Amerika nakon Kolumbovog putovanja, te Istočna Indija i Kina nakon putovanja Vasca da Game, još su u

upotrebi.

Zbog tih putovanja i njihovih posljedica, Europljani su postajali sve ovisniji o proizvodima iz drugih dijelova

svijeta, koji su se pak počeli sve više navikavati na europske proizvode. Rezultat toga bilo je stvaranje globalnog

gospodarstva i međunarodne podjele rada s Europom u središtu. Immanuel Wallerstein (1974, 1979) nazvao je

to stvaranjem globalne kapitalističke ekonomije kojoj je u 17. i 18. stoljeću u središtu bio Amsterdam , u 19. i

početkom 20. stoljeća London te od sredine našeg stoljeća New York. Wallersteinovi su radovi imali velikog

odjeka, ali on svjetsku kapitalističku ekonomiju vidi kao “svjetski sustav”, samo se površno zadržavajući na

globalnim komunikacijama, globalnom sustavu država - nacija i globalnom vojnom poretku, koji su svaki za

sebe odigrali važnu ulogu u širenju europske kulture u druge dijelove svijeta.

95

96

Svjetski vojni poredak

Europske zemlje oduvijek su podupirale svoje planove za ovladavanje svijetom jakim vojnim potencijalima.

Galije, koje su omogućile velika prekomorska otkrića i osnivanje europskih kolonija diljem svijeta, bile su

ujedno i ploveće topničke bitnice za učvršćivanje europske dominacije. Kada bi se takva galija pojavila uz obalu

Novog svijeta i ispalila jednu bočnu salvu, to nije moglo proći nezapaženo. Koncem 15. stoljeća, europska

civilizacija postala je vojno nadmoćna ostalima, što je sve do sredine 20. stoljeća omogućavalo Europljanima da

širom svijeta gotovo neograničeno šire svoje interese. Vojni potencijali mnogih europskih zemalja bili su usko

povezani s njihovom kolonijalnom djelatnošću, pa je početkom 19. stoljeća Britanija imala ne samo najveće

kolonijalno carstvo nego i najsnažniju mornaricu. Posljedica toga bila je potpuna britanska nadmoć u

međunarodnim odnosima, koja je nazvana “pax Britannica”. To je bio korijen suvremenih ideja o globalnom

svjetskom poretku. Ideje, koja su nastale u Europi, nametnute su drugim dijelovima svijeta. Sukladno tome,

međunarodni odnosi i diplomacija europskih zemalja poprimili su svjetsku važnost.

Tijekom 20. stoljeća europske zemlje iscrpile su golem dio svog bogatstva i moći u dva razorna svjetska rata i

potom se odrekle svojih kolonijalnih carstava. Tako su 1945. godine Amerikanci (tj. potomci europskih

iseljenika u Sjevernoj Americi) postali najmoćnijom svjetskom nacijom. No, a to je još važnije, SAD su iz

Drugog svjetskog rata izašle kao jedina zemlja sposobna financirati poslijeratnu obnovu. Povrh toga, one su

preuzele ulogu svjetskog policajca, iako su to isprva činile nerado. Zato razdoblje između 1945. do 1970. godine

poneki zovu “pax Americana.”

Međutim, tijekom Drugog svjetskog rata svjetski vojni poredak zakomplicirao se zbog znatne uloge koju je u

ratu odigrao Sovjetski savez. Tijekom “Velikog domovinskog rata”, kako ga je propagandno nazvalo sovjetsko

vodstvo, žrtvovano je više od 20 milijuna života i sagrađen veliki vojni potencijal. Nakon pobjede u Europi

SSSR je zavladao zemljama istočne Europe i tako stao uz bok SAD-u kao “svjetska velesila.” Zato razdoblje

između 1945.-1989. zovemo razdobljem “hladnog rata”. Vojno suparništvo između kapitalističkih zapadnih

zemalja i real - socijalističkih zemalja Sovjetskog saveza i istočne Europe nije doveo do novog rata zahvaljujući

ravnoteži snaga u nuklearnom naoružanju. To stanje neki su nazvali i “nuklearnim odvraćanjem” trećeg

svjetskog rata ili strategijom ”izvjesnog međusobnog uništenja “ (MAD). Tijekom spomenutog razdoblja

svjetski poredak bio je prilično jednoznačno definiran pat pozicijom između SAD i njenih saveznika u

Organizaciji sjeveroatlanske povelje (NATO), te SSSR-a i njegovih saveznika u Varšavskom paktu. Na sreću,

suprotstavljeni blokovi nikada se nisu izravno vojno sukobili. Međutim, diljem svijeta zemlje su se svrstavale

bilo uz SAD ili uz SSSR, koji su odmjeravali snagu preko sukoba satelitskih režima u Koreji, Vijetnamu,

Angoli itd. Iako se tu neosporno radilo o globalnom sukobu, korišteni su politički termini “zapad” i “istok” koji

su odražavali vojnu podjelu Europe iz 1945.

Sve se iznenada promjenilo 1989. kada se Sovjetski savez iznenada raspao a svijet ušao u nestabilno razdoblje u

kojem se još uvijek nalazi. SAD, koji su postale jedina svjetska vojna velesila, sve su manje spreman izvršavati

tu ulogu. Iako još uvijek vjerne nekim aspektima svoje stare vanjskopolitičke strategije, SAD opetovano traže

da se znatno olakša njihovo političko i vojno opterećenje poglavito pomoću organizacija kao što su UN. U

međuvremenu, neki promatrači počeli su govoriti o “trijadnoj”podjeli svijeta, podrazumijevajući time tri središta

društvenih, političkih i gospodarskih kretanja: Sjevernu Ameriku, Europu i istočnu Aziju. Jedna druga teorija

97

uvela je koncept “pacifičkog ruba”, koji bi obuhvaćao zemlje istočne Azije i Australoazije, te zapadnu obalu

Sjeverne Amerike, kao područja dinamičkog gospodarskog rasta. Prema tom scenariju, središte globalne

kulturne i gospodarske dominacije preselit će se sa Atlantika na Pacifik.

98

Svijet nakon rata

Ideja o “propasti Zapada” u opticaju je otprilike od Prvog svjetskog rata. Iako nazvan svjetskim ratom, bio je to

pretežito europski rat u kojem su se jasno očitovali negativni aspekti uspona zapadne civilizacije. Tehnološki

napredak ostvaren između 18. i ranog 20. stoljeća omogućio je Zapadu da učvrsti i održi primat svoje kulture

kao globalizirajuće kulture. Međutim, Prvi svjetski rat pokazao je da se industrijski razvoj može iskoristiti i za

razaranje neviđenih razmjena ako se primjeni na proizvodnju oružja velike razorne snage. Kasnije je taj

destruktivni potencijal još više došao do izražaja u Drugom svjetskom ratu. Taj rat bio je prvi u kojem je broj

civilnih žrtava nadmašio one na bojištu, pretežno zbog masovnog bombardiranja gradova, ali i zbog holokausta

kao najdrastičnijeg primjera izopačene upotrebe znanosti i tehnologije.

Ipak, nacistička opasnost što se nadvila nad svijet je savladana, a rat je svijetu najavio i kraj europskog

kolonijalizma. Atlantskom poveljom, koja je bila dijelom sporazuma Britanije i SAD-a iz 1941. godine što je

prethodio ulasku SAD-a u rat, potvrđeno je da će obje zemlje “poštovati prava svakog naroda da odabere oblik

vlasti koji mu najviše odgovara; i [...] nastojati da svi koji su nasilno lišeni suvereniteta i samouprave ponovno

dobiju ta prava” (točka 3). Iako je povelja bila prvenstveno namijenjena zemljama pod nacističkom okupacijom,

ona se jednako mogla primijeniti i na europske kolonije, što su vođe pokreta za neovisnost spremno prihvatili.

Godine 1942. uslijedila je preliminarna deklaracija Ujedinjenih naroda koja je povelji dala šire pravno

tumačenje.

Sporazumi iz Bretton Woods-a

Možda još važnije od toga jest da su SAD težile svjetskom poretku u kojem bi trgovina bila slobodna i

neograničena kolonijalnim trgovačkim blokovima pod dominacijom europskih kolonijalnih sila. Kako je rat

postupno razarao europsku industrijsku infrastrukturu, teret proizvodnje streljiva preuzimale su SAD. Godine

1945. SAD su već bile najveća svjetska industrijska velesila. Prema jednoj procjeni, koncem rata udio SAD u

svjetskoj industrijskoj proizvodnji bio je 40 % a one su posjedovale i 70% svjetskih pričuva zlata i deviza (Brett,

1985: 63). Nakon 1945. SAD su odlučile prilagoditi svoju vojnu industriju civilnoj proizvodnji, a za to su joj

trebala otvorena svjetska tržišta.

U poslijeratnom razdoblju Zapad je doživio gospodarski bum što su ga omogućile SAD financiranjem razvoja

svjetskog gospodarstva. Taj financijski poredak formaliziran je 1945. osnivanjem financijskih institucija

zacrtanih sporazumom u Bretton Woodsu. Tim institucijama je, između ostalog , uveden fiksni međunarodni

paritet valuta. Jednostavno rečeno, vrijednost američkog dolara vezana je uz vrijednost zlata, a ostalim svjetskim

valutama dodijeljene su fiksne vrijednost u odnosu na dolar. U praksi se to primjenjivalo samo na

“konvertibilne” valute kojima se trgovalo na međunarodnom tržištu valuta. Kada je to bilo nužno, pojedini

međuvalutni odnosi su se korigirali. Ipak, sustav iz Bretton Woodsa omogućio je predvidljivost promjena

međuvalutnih odnosa u trgovini i drugim djelatnostima. Sve korekcije dogovarale su se u sklopu pregovora

između glavnih gospodarskih sila.

Glavne institucije osnovane na temelju sporazuma iz Bretton Woodsa bile su Svjetska banka i Međunarodni

monetarni fond, čija je temeljna zadaća bila da daju čvrstu osnovu za procvat zapadne kapitalističke industrije i

99

trgovine. Svjetska banka pozajmljivala je novac za infrastrukturne projekte kao što su izgradnja cesta, luka itd.

Njena svrha bila je da olakša gospodarski razvoj i potakne investicije iz privatnog sektora. Zadatak MMF-a bio

je da kontrolira međunarodne valutne odnose i intervenira kako bi se spriječili nagli padovi vrijednosti poput

onih do kojih je dolazilo nakon Prvog svjetskog rata. Zacrtano je i da se osnuje Međunarodna trgovačka

organizacija (ITO) radi kontrole cijena roba na svjetskom tržištu. Međutim, ta organizacija nije osnovana zbog

prevelikih razlika između europskih intervencionističkih pristupa i američkog liberalizma. Umjesto toga

povremeno su održavane konferencije u sklopu Općeg sporazuma o carinama i trgovini (GATT). Konferencije

GATT-a održavane su “u rundama” kao što je Kennedyeva runda iz šezdesetih godina i tokijska runda iz

sedamdesetih. Urugvajsku rundu iz osamdesetih godina omele su veoma teške nesuglasice, tako da nije

okončana sve do 1995., kada je napokon donesena odluka da se osnuje stalna Međunarodna trgovačka

organizacija.

Tijekom svih tih pregovora kamen spoticanja bilo je protivljenje SAD-a intervencionizmu europskih zemalja.

Američki vođe smatrali su da se gospodarski razvoj mora poticati privatnim investicijama pa su redovito

ograničavali subvencije međunarodnim agencijama do razine nužne da se omoguće velike privatne investicije.

Glavni britanski predstavnik na preliminarnim pregovorima u Bretton Woodsu 1944. godine bio je ekonomist

John Maynard Keynes koji je želio da se Svjetska banka i IMF utemelje na intervencionističkim načelima što su

ih nazvana “kejnsijanskima.” Međutim, njegov američki pandan, Harry Dexter White, bio je ekonomist s

potpuno oprečnim gledištima. Budući da su SAD bile glavni financijer, prevladale su liberalne ideje. Zato je

Svjetska banka uvijek bila financirana prema načelima liberalističke strategije te je često djelovala kao

posrednik između privatnih međunarodnih banaka i zemalja koje su uzajmljivale novac. Tek nakon

dalekosežnih političkih promjena osamdesetih godina i druge zemlje prihvatile su ovaj način mišljenja.

Prvotna verzija sporazuma iz Bretton Woods-a, sastavljena 1944. godine, ostala je na snazi do 1970. Godine,

kada su SAD, koje su do tada akumulirale golem manjak platne bilance, odlučile da više neće ispunjavati sve

financijske obveze predviđene sporazumima. Tako je napuštena sveza između dolara i vrijednosti zlata i

odlučeno da će se odnosi između valuta formirati spontano na fluktuirajućem međunarodnom valutnom tržištu.

Od tada svatko tko se želi informirati o trenutnim međuvalutnim odnosima mora svakodnevno čitati financijska

izvješća u novinama. Posljedice novih mjera postale su očite tijekom sedamdesetih godina kada je cijeli niz

gospodarskih kriza izmjenio gospodarske i političke odnose zapada s ostatkom svijeta.

Dezindustrijalizacija u Europi i širom Zapada

Opterećene golemim manjkom platne bilance nastalim šezdesetih godina, SAD od 1970. godine više nisu mogle

same financirati svjetsko gospodarstvo. Jednostavno rečeno, uzdajući se u svoju golemu gospodarsku moć kao

glavni kolateral, SAD su potrošile znatno više nego što su privredile. Jednim dijelom je taj manjak izazvan

nekonkurentnošću na svjetskom tržištu, posebno zbog industrijskog oporavka Njemačke i Japana. Drugim

dijelom je bio posljedica golemih troškova vijetnamskog rata zbog neviđenih ulaganja u suvremeno oružje

kojim se pokušalo minimizirati broj poginulih mladih američkih novaka. Taj razlog, kao i sve veće jačanje

antiratnog raspoloženja u američkoj javnosti, naveli su američke vlasti da se početkom sedamdesetih godina

pokušaju izvući iz svog antikomunističkog križarskog rata u Aziji i od obveze financiranja institucija proisteklih

100

iz sporazuma u Bretton Woods-u. U tu svrhu 1970. Nixonova administracija objavila je da dolar više neće biti

vezan uz vrijednost zlata, a naredne godine detante s Kinom.

S prestankom važenja sporazuma iz Bretton Woods-a u njihovom prvotnom obliku svjetske valute postale su

podložne fluktuaciji na tržištu novca. Od tada cijene valuta na tržištu određuje kumulativni efekt mjenjačkih

poslova i špekulacija na tržištu novca. Cijelo to vrijeme najjača valuta u Europi bila je njemačka marka, a u

drugim dijelovima svijeta japanski jen. Godine 1973. svjetsko gospodarstvo dodatno je uzdrmala odluka zemalja

OPEC-a (“Zemlje proizvođači i izvoznici nafte”) da ograniči isporuku nafte sa najbogatijih svjetskih naftnih

polja u islamskim zemljama Srednjeg istoka. Tom mjerom željelo se uzvratiti na podršku zapada Izraelu u

arapsko-izraelskim ratovima 1967. i 1973. godine. Ograničenje ponude najvažnijeg svjetskog energenta

uzrokovalo je trenutno četverostruko povećanje cijena. To je pak izazvalo domino efekt u gotovo svim

gospodarskim djelatnostima. Tako su, npr., cijene roba počele jako fluktuirati. Da stvar bude gora, smanjenje

isporuke nafte dogodilo se u vrijeme povećane konkurentnosti industrijskih roba iz Japana i i Azije što se

odrazilo i na stanje u Europi i SAD. Razdoblje gospodarskog rasta iz šezdesetih godina u sedamdesetim je

godinama zamjenila stagnacija. Iako se do tada uvriježilo da se inflacija u zapadnoeuropskim zemljama može

kretati u rasponu od 2-3 % godišnje, u pojedinim zemljama ona je dosegla 20 %, pa čak i više. Pišući o sprezi

gospodarske stagnacije i visoke inflacije novinari su je nazvali “stagflacija”. Brz rast nezaposlenosti širom

zapadnog svijeta potpuno je onemogućio ostvarenje poslijeratnog cilja pune zaposlenosti.

Restrukturiranje globalne ekonomije

Isprva se smatralo da se radi samo o stagnaciji zapadnih gospodarstava, od kojih će se one oporaviti kao i do

tada. Međutim, pokazalo se da ciklične izmjene razdoblja rasta i stagnacije ne mogu potpuno objasniti navedene

pojave u zapadnim gospodarstvima jer je došlo do strukturalnih promjena koje nije mogao neutralizirati ciklički

porast potražnje na tržištu. Mnoge industrijske grane u Europi i Sjevernoj Americi bilježile su pad proizvodnje

ili su se čak potpuno gasile. To se pripisivalo pojavi ”postindustrijskog društva”, iako je bilo očigledno da su se

industrije na zapadu gasile zbog pojave konkonkurencije u drugim dijelovima svijeta. Uloga zapada kao središta

najveće koncentracije industrijske moći bivala je osobito ugrožena usponom Japana i drugih zemalja iz istočne

Azije. Ekonomisti su počeli koristiti termin “novoindustrijalizirane zemlje”(NIC), poglavito u svezi sa

dijelovima istočne Azije i Južne Amerike gdje je cijena rada bila znatno niža nego na zapadu.

Istaknuti primjer tog trenda bila je tekstilna industrija, tipično čedo industrijske revolucije. Do tada je u mnogim

zemljama nastala kvalificirana radna snaga, a tehnologija koja je razvijena već koncem 19. stoljeća lako se

uvozila sa zapada. Zato su zemlje s jeftinom radnom snagom u vrijeme privredne recesije mogle lako

konkurirati zapadu pa su radno intenzivne industrijske djelatnosti počele nestajati. Jedan od glavnih uzroka

nekonkurentnosti cijena rada na zapadu bili su uspješni pregovori sindikata o povećanju nadnica, kao što su

primijetili Folker Froebel i njegovi kolege (1980) kad su definirali pojam “nova međunarodna podjela rada “.

Pod udarom konkurencije iz Japana i Koreje brodogradnja i proizvodnja čelika gotovo su potpuno nestali iz

Europe i Sjeverne Amerike.

Za industrijski rast u 20. stoljeću najtipičnija je sudbina automobilske industrije, u kojoj su japanske tvrtke

razvile nov pristup proizvodnji na pokretnoj vrpci i masovnom marketingu. Japanci su modificirali način

masovne proizvodnje, što je kasnije nazvano “post Fordizmom” kako bi ga se razlikovalo od pionirske

101

tehnologije što ju je Henry Ford uveo u SAD početkom 20. stoljeća. Fordova tehnologija pokretne vrpce, koja je

odigrala ključnu ulogu u širenju masovne proizvodnje i potrošnje diljem svijeta, postala je u međuvremenu

previše kruta i neprilagodljiva. Stoga su je Japanci odlučili unaprijediti uz pomoć niza ideja nastalih u SAD.

Tako se, npr., svjetski priznat sustav dostave komponenti “just-in-time” (“točno na vrijeme”) , temelji na

japanskim inventarnim karticama “kanban”, koje su samo kopija sličnih kartica što su se koristile u američkim

samoposlugama. Kartice su odraz jednostavnog načela da robu treba isporučiti na zahtjev kupca, umjesto da ju

se unaprijed plasira na tržište. Međutim, ono zbog čega se ovaj sustav pokazao toliko efikasan i zašto ga sada

kopiraju na zapadu bila je njegova horizontalna primjena u japanskom poslovnom svijetu , uključujući i

komitente koji su isporučivali dijelove. Baš u tom segmentu postignuti su najbolji rezultati, što se sada pokušava

primijeniti na zapadu. Ovdje treba napomenuti da zapad nije uvijek uspješno primjenjivao japanski know-how.

Jedan od takvih primjera su kružoci za unapređenje kvalitete, koji su potekli iz SAD ali su uspješnije

primjenjivani u Japanu. Kada su Amerikanci ponovno shvatili njihovu važnost i počeli ih primjenjivati,

pokazalo se da su u tome manje uspješni jer nisu uzeli u obzir japanske kulturne karakteristike.

Napredak na polju elektronike doveo je do razvoja niza potpuno novih industrijskih tehnologija. Elektronika se

razvila u tipičnu industrija kasnog 20. stoljeća koja je na tržište izbacila mnoštvo novih proizvoda te

modificirala znatan broj starih. Tako je elektronsku cijev zamjenio tranzistor čije su mogućnosti znatno uvećane

izumom mikroprocesora. Štoviše, elektronska industrija je od svog početka obilježena znatnim sudjelovanjem

Japana a kasnije i drugih zemalja iz istočne Azije. Naposljetku je Japan preplavio globalna zapadna tržišta robe

široke potrošnje i na njima postigao veliki uspjeh. Iz toga vidimo da je brz rast nezaposlenosti na zapadu bio

uzrokovan strukturalnim razlozima te da se taj trend nije moglo lako obrnuti. Osim toga, ranih osamdesetih

godina svjetsko gospodarstvo se nije opravilo od gore opisanih šokova nego je ušlo u razdoblje recesije. Nakon

oporavka kasnih osamdesetih godina, devedesetih godina nastupila je nova recesija.

EEZ postaje EZ, koji postaje EU

Suvremeni ideal europske unije rođen je iz želje Europljana da se ujedinjavanjem interesa Francuske i Njemačke

spriječi ponavljanje katastrofa kao što su bila dva svjetska rata. Dakako, jedan od motiva bio je gospodarski

oporavak Europe nakon Drugog svjetskog rata, kada je odnos snaga na međunarodnom tržištu već bio znatno

izmjenjen. Prijeratne ideje o federalizaciji Europe dovele su godine 1949. do osnivanja Vijeća Europe. Iako je

Vijeće imalo široku osnovu, ono nikada nije postiglo svoj cilj, pa je nakon mastriškog sporazuma ustupilo

mjesto Europskoj Uniji. Te iste 1949. godine osnovana je Organizacija Sjevernoatlantske povelje (NATO) radi

kolektivne obrane zapadne Europe od potencijalne agresije Sovjetske Rusije. NATO je, osim toga, omogućio

SAD-u da ponovo zadobiju svoju središnju vojnu ulogu koje su se djelomično odrekle po okončanju Drugog

svjetskog rata.

Godine 1951. osnovana je Europska zajednica za ugljen i čelik, kao konkretan primjer zajedničkih gospodarskih

interesa Njemačke i Francuske. Ostale članice bile su Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg. Iako su ovo

već bili prvi znaci želje za suradnjom u posljeratnoj Europi, Europska ekonomska zajednica osnovana je tek

Rimskom poveljom iz 1957. Mandat zajednice proširen je na sveukupnu gospodarsku razmjenu. Britanija je

odlučila da se ne pridruži šestorici utemeljitelja EEZ-a koju su činili Francuska, Njemačka, Italija, Nizozemska,

Belgija, Luksemburg. Umjesto toga Britanija se udružila s “vanjskom sedmorkom”: Norveškom, Danskom,

102

Austrijom, Švedskom, Portugalom i Švicarskom, koji su osnovali alternativno Europsko udruženje za slobodnu

trgovinu (EFTA).

Kasnije, tijekom šezdesetih godina, pridruženje Britanije EEZ-u sprečavala je Francuska na čelu s generalom de

Gaulleom, pa je Britanija konačno pristupila tek 1971. godine, zajedno s Irskom, Danskom i Norveškom. Do

tada je već zemljama EEZ-a postalo jasno da im treba zajednička gospodarska zaštita. Jedan razlog bila je

potreba da se odgovori na sjevernoameričku dominaciju svjetskim gospodarstvom, koja je već bila počela

slabiti. Drugi, važniji razlog, bila je potreba da se suzbije opasna konkurencija na tržištu industrijskih proizvoda

koja je dolazila iz Japana i istočne Azije. Kasnije, tijekom osamdesetih godina, EEZ-u su se pridružili

Španjolska, Portugal i Grčka. Do tada je Zajednica proširila svoje planove i proglasila se Europskom

zajednicom.

Međutim, tek potpisivanjem Mastriškog sporazuma 1991., EZ je proširila svoje ambicije s gospodarskog na

političko polje, kao što vidimo iz njenog novog naziva: Europska unija (EU). Sve zemlje članice nisu tu

promjenu primile s jednakim oduševljenjem te još uvijek traju rasprave o tome treba li ujedinjenju pristupiti u

nekoliko brzina i isključiti neka pitanja prema načelu “supsidijarnosti”. Nesuglasice još nisu riješene, no

gorljiviji zagovornici ujedinjenja odlučni su da se prije kraja stoljeća uvede zajednička valuta i paritetni

mehanizam.

Globalizacija, globalne “trijade” i pacifički rub

Potpuno je očigledno da su planovi za postupnu federalizaciju suradnje između europskih zemalja bili

motivirani željom da se stvori mehanizam zaštite protiv dvije političko-gospodarske prijetnje. Prvu predstavlja

izuzetan gospodarski uspjeh Japana i drugih zemalja istočne Azije. Drugi dolazi iz SAD koje trenutno

pokušavaju unaprijediti svoj položaj na svjetskom tržištu tjesnijom suradnjom s drugim sjevernoameričkim

zemljama. Godine 1994. Meksiko je pristupio sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini (NAFTA), a

stare članice SAD i Kanada već razmišljaju o proširenju NAFTE nekim drugim južnoameričkim zemljama kao

što je Čile. Stoga možemo reći da se globalno gospodarstvo razvija u pravcu tripolarnosti, što ima i političke

konotacije. Taj proces nazvan je “trijadizacija.” Postojanje tri pola vidi se posve jasno u svim aspektima

međunarodnih odnosa.

Na području globalnih komunikacija, koncentriranje skupih kabela od optičkih vlakana u “informacijske super

autoputove” odvija se prvenstveno na relaciji Sjeverna Amerika - Europa - istočna Azija. Zbog visokih troškova

drugi dijelovi svijeta su zanemareni, no oni se nalaze u dosegu satelitske komunikacije koja pokriva cijeli

planet. Satelitskim komunikacijama dominiraju medijska “carstva”, poput korporacije News International

Ruperta Murdocha. Korporacija NIC upravlja kabelskom televizijom Fox TV u Sjevernoj Americi, satelitskim

sustavom Sky u Europi i Star sustavom u Hong Kongu koji pokriva veći dio Azije (vidi glavu 14).

Utjecaj “trijada” manje se osjeća u svjetskim političkim tijekovima, jer jedino EU pokazuje konkretne znake

preobrazbe u političku uniju. Međutim, vidljivo je da NAFTA ima političke implikacije jer su se SAD, Kanada i

Meksiko izdvojili od drugih zemalja na američkom kontinentu. Članstvo u NAFTI postalo je cilj i drugih

južnoameričkih zemalja, kao što je Čile. U istočnoj Aziji Japan je pokrenuo niz inicijativa kako bi se nametnuo

kao vođa azijskog političkog i gospodarskog bloka. Tako je, npr., 1991. godine Toshiki Kaifu, koji je tada bio

japanski premijer, objavio svoj plan suradnje azijskih zemalja kojeg je potom detaljno obrazložio u njihovim

103

glavnim gradovima. Iako je od tada japanska politika prošla kroz razne mijene, ne treba smatrati da je ta ideja

potpuno zaboravljena.

Dakako, postojanje “trijada” najbolje se vidi u svjetskom gospodarstvu kojim dominiraju tri pola masovne

proizvodnje i potrošnje. S druge strane, manje razvijene zemlje (LDC) koriste se kao rezervoari raspoložive

radne snage, osobito kroz sustav izvoznih doradnih zona (EPZ). Radno intenzivne industrije sa zapada i iz

Japana često šalju svoje proizvode na doradu u manje razvijene zemlje gdje su troškovi nadnica izuzetno mali.

Zato su u tim zemljama odvojena cijela područja za izgradnju izvoznih doradnih zona koje su pošteđene carina i

drugih davanja. Tako manje razvijene zemlje stvaraju radna mjesta do kojih inače ne bi mogle doći i smanjuju

visoku nezaposlenost, a strane tvrtke dolaze do jeftine i poslušne radne snage i poštede od poreza. Takvi su

poslovi često veoma unosni pa su doprinjeli dezindustrijalizaciji Zapada.

Zato se koncem 20. stoljeća Europska unija našla u ulozi jedne od tri globalne trijade kao središta političke i

gospodarske moći. Međutim, jedan alternativni scenarij tvrdi da se na Pacifiku formira alternativni pol,

temeljem već spomenute suradnje između zemalja istočne Azije, Australazije i Sjeverne Amerike. Svake godine

zemlje pacifičkog ruba održavaju samite, o čijoj ozbiljnosti najbolje svjedoči redovita prisutnost američkog

predsjednika. To bi moglo uzrokovati pomicanje težišta svjetskog gospodarstva s područja Atlantika na Pacifik.

A to bi bio najjači argument zagovornicima čvršće suradnje europskih zemalja i njihove federalizacije.

Sažetak

Nakon Drugog svjetskog rata europske zemlje počele su se oslobađati prekomorskih kolonija i međusobno

surađivati, najprije u okviru gospodarske zajednice a sada kao Europska Unija.

Učvršćivanje Europske Unije možemo smatrati obrambenom strategijom u svijetu kojim dominiraju tri

političko-gospodarska središta: istočna Azija, Europa i Sjeverna Amerika (“globalne trijade”).

Iako je zapad stvorio prvu doista svjetsku globalnu kulturu on je više ne kontrolira zbog konkurencije zemalja

pacifičkog ruba.

Preporučena literatura

Immanuel Wallerstein (1979) The Capitalist World-Economy, Cambridge: Cambridge University Press. Ovaj

Wallersteinov klasik govori o tome kako su Europejci od 16. stoljeća gradili svjetsko kapitalističko

gospodarstvo. Prema Wallersteinu, središte gospodarske aktivnosti bilo je u Europi, a periferija je obuhvaćala

ostatak svijeta. Središte se najprije pomaknulo iz južne u sjeverozapadnu Europu. U 20. Stoljeću

prešlo je u Sjevernu Ameriku, a trenutno se nalazi u Japanu i istočnoj Aziji.

Folker Froebel, Jurgen Heinrichs i Otto Kreye (1980) The New International Division of Labour (preveo Peter

Burgess), Cambridge: Cambridge University Press. Ovo klasično djelo razmatra restrukturiranje svjetske

industrijske proizvodnje tijekom sedamdesetih

godina kada se znatan dio europske industrije preselio u dijelove svijeta s

nižom cijenom rada. To znači da je nezaposlenost u Europi najvećim dijelom

strukturalne naravi i ne može se pripisati isključivo gospodarskim ciklusima. Štoviše,

104

povećanje zaposlenosti s krajem recesije se ne može očekivati.

Tony Spybey (1996) Globalization and World Society, Cambridge: Polity Press.

Ovo suvremeno djelo analizira stvaranje globaliziranog svijeta, s posebnim naglaskom

na svezi između pojedinca i globalnih institucija u drugoj polovici 20. stoljeća.

Te su sveze konceptualizirane u odnosima građanina u sustavu države-nacije, potrošača u globalnom

gospodarstvu, konzumenta globalnih komunikaciskih sustava, vojnika u svjetskom poretku, te kroz razvoj

globalnih

društvenih pokreta.

105

Izvori podataka

Razne agencije Europske Unije periodički objavljuju podatke što se odnose na materiju

ove knjige. Zainteresirane čitatelje upućujem na orginalne izvore u kojima će naći

ažurirane podatke predstavljene u pojedinim poglavljima. Cilj ove vježbe je dvojak:

usavršiti korištenje podataka Europske Unije te osigurati pristup podacima objavljenim nakon objavljivanja ove

knjige.

Upozoravam da terminologija ponekad zbunjuje. Tako je prvotni EEZ kasnih osamdesetih godina promijenio

ime u EZ da bi početkom 90-ih godina postao EU. Međutim, u nekim

kontekstima koristi se i pomoćni termin “Europska Zajednica.” Osim toga, treba znati

da ponekad isti izvještaj i dokument distribuira po nekoliko agencija EU-a.

Vijeće Europske Zajednice (CEC), poznata i kao Europska komisija izdaje čitav niz publikacija

preko svojih ureda u Briselu, Luksemburgu i drugim gradovima, uključujući London.

Među najvažnijima su:

Single European Market Factsheets - izlazi višemjesečno

Employment in Europe - izlazi godišnje

Suprotiva modernizmu: antimodernizam u globalnoj perspektivi

Frank J. Lechner

Modernizam, kao ideja i civilizacijski oblik, kao teorija i vrijednost, do sada se već suočio s mnogim izazovima,

kako intelektualnim tako i praktičnim. Ti izazovi oduvijek su bili važni elementi modernističkog diskursa i prakse. U

ovom poglavlju, koje predstavlja tek krajnje sažet prikaz moje veće studije antimodernizma, pozabavit ću se nekim

od tih izazova. Nastojat ću pokazati zašto nisu pogodili cilj te se iznova založiti za modernizam, makar samo na

neizravan i kritički način. Čini mi se da je takva kritika danas pogotovo nuždna jer živimo u vremenu kada se diljem

svijeta počinju usvajati vrijednosti stanovite vrste liberalizma koju karakteriziraju diferenciranost, inkluzivnost,

društveni pluralizam i globalizacija. To, dakako, ne znači da je institucionaliziranje modernizma, kako smo ga sada

definirali, odjednom postalo lako. Usprkos očitom prihvaćanju ideje liberalizma, još uvijek moramo dokazivati da

oni koji tvrde da je modernizam još uvijek ideja i sustav vrijednosti obilježen zapadnim načinom mišljenja, da je to

"projekt" koji korespondira sa stanovitim razdobljem u razvoju države - nacije, te da ga se sve manje može

primijeniti za opisivanje globalnog sustava i njegovo usmjeravanje, imaju krivo. Na kraju poglavlja pozabavit ću se

njegovim podnaslovom kako bi pokazao kolika je trenutna važnost modernizma na globalnoj sceni te da nas

"globalni zaokret" u društvenim znanostima primorava da revidiramo naše shvaćanje modernizma.

Intelektualni izazovi

106

Započnimo kratkim prikazom kritika standardnih liberalističkih shvaćanja što su ih razvili kritički teoretičari i

konzervativni fiolozofi koji su napisali stanoviti "nekrolog" modernizmu. Ukratko, ti intelektualci vide modernizam

kao ideju koja je ponovno rođena u vrijeme sukoba između naprednih zapadnih intelektualaca i društvenih elita na

zalasku. Isprva su u središtu ideje modernizma bile vizije novog doba i nove vrste društva. To društvo, potpuno

drugačije od "tradicionalnih" društava koja su mu prethodila, trebalo je sagraditi na racionalnim temeljima. Ljudski

usud unaprijedio bi se znanjem što bi ga rodio nesputan razvoj znanosti. Čovjek bi tako otkrio tajne prirode i

zagospodario njome u svoju korist. Moderno drušvo odbacilo bi sve elemente religioznosti i postalo sekularno i

pluralistično. Ubuduće, čovjek bi se se prema čovjeku odnosio kao prema autonomnom, racionalnom pojedincu, kao

prema slobodnom i ravnopravnom građaninu. No, ta nadahnuta vizija ubrzo je izgubila svoju mladenačku

privlačnost. Pojavio se veliki broj kritičara, koji su doveli u pitanje ostvarenje modernističkog projekta. Primjena

projekta, kojoj su zapadna društva pristupila koncem 18. stoljeća, bila je veoma skupa, pa su se počele javljati

sumnje u njenu opravdanost. Unatoč svojim racionalnim ambicijama, projekt je izazvao neželjene posljedice koje su

naoko odudarale od obećanja autora. Štoviše, izgledalo je da "modernizam" pati od teških intrinzičnih slabosti koje

se ne mogu otkloniti malim korekcijama. Iako je ideja doživjela mučnu zrelost, njena provedivost bila je cijelo

vrijeme osporavana. Iako ju je privremeno aktualizirao prividan uspjeh nekih samozvanih "modernih" društava, ona

je naposlijetku podlegla pod unutarnjim napetostima i vanjskim pritiscima. Dok je modernizam polako tonuo u

zaborav, pojavile su se tvrdnje da se tijekom cijelog života kitio tuđim perjom i izdavao za ono što nije, te da su ga

na životu održali samo napori gorljivih zagovornika koji su se upinjali da dokažu njegovu provedivost u praksi. Sve

u svemu, modernizam nije bio ni povijesno omeđen ni racionalno utemeljen, govorili su kritičari. Bio je to, u

najboljem slučaju, samo koristan mit, simbolična lutka kojom su manipulirali intelektualci u ideološke svrhe. Kada

je napokon razotkriveno njegovo pravo lice, postalo je nemoguće sakriti veliku socijalnu i intelektualnu

fragmentaciju, kao dokaze potpune neprovedivosti koherentnog modernističkog projekta. Dok je polako umirala

ideja modernizma, prorjeđivali su se i pokušaji da ju se sustavno izloži ili opravda. To je trajalo sve dok je jedino što

je preostalo bilo da joj se napiše "nekrolog".

Za razliku od većine nekrologa, ovaj ne ističe glavne zasluge, a i intelektualno podrijetlo i ucviljenu rodbinu i

nasljednike spominje tek usput. Međutim, on ocrtava ključne elemente mogućeg kritičkog životopisa modernizma,

prilagođenog ukusu "postmodernističke" publike. No, budući da je sudbina modernizma i njeni prividni uzroci jako

dobro poznata, pitanje je bi li takav životopis dobio široki odjek u javnosti. Projekt prosvjetiteljstva, tako bar tvrde,

okončan je u svim sferama kulture - spoznajnoj, estetskoj, etičkoj i vjerskoj. U trenutku kada se zapadna društva iz

temelja mijenjaju a ostala kreću svojim vlastitim putovima, naš društveni život više nije oblikovan nijednim

praktičnim modelom modernizma. Kako je iskustvo modernizma gubilo na sjaju, tako su čak i temeljni ideali

modernizma, kao što su slobodni subjektivitet i osobna autonomija postajali sve upitniji. Svi napori da se moderno

iskustvo utemelji na univerzalnim načelima ili da ga se predstavi kao univerzalno prihvatljivo sada izgledaju kao

tautološki pokušaji mitologizacije, ili ih bar tako tumači sve ustaljeniji svjetonazor postmoderne (vidi prikaze

Featherstonea, 1988 i Lasha, 1990). Iako se ovo gledište, sukladno uvriježenom mišljenju, smatra postmodernim,

ono zapravo nije novo. Naime, pojam modernizma bio je izložen radikalnoj kritici od svog postanka. Europski

intelektualni trendovi s kraja 19. stoljeća samo su jedan u nizu jasnih nagovještaja stajališta koje sam gore ukratko

opisao. No, jesu li ona održiva? Ja mislim da nisu. Glasine o kraju modernizma jako su preuranjene; nema dvojbe da

je nekrolog objavljen prerano. Iako u ozračju kraja stoljeća on izgleda potpuno prirodno, njime još nije sve rečeno.

Zato ću se pokušati nadovezati na druge zagovornike i raščlanitelje modernizma (Habermas, 1984, 1987;

107

Bourricaud, 1987; Giddens, 1990; Turner, 1990) i dokazati baš na glavnim oblicima antimodernizma da ga nije

trebalo tako olako upokojiti. Sada ćemo se podrobnije pozabaviti nekim od izazova. Prema prvom velikom izazovu

što su ih intelektualci uputili ideji modernizma, provedivost modernističkog projekta ostala je upitna unatoč obilatoj

retorici o otvorenom, racionalno reformiranom društvu. Štoviše, čak i termin "projekt" nije dovoljno precizan.

Diskurs modernizma pretežitim se dijelom bavi nestabilnostima, "nezadovoljstvima" i "kontradikcijama". Zato

modernisti među sociolozima trebaju dokazati da mogu dati jednoznačan odgovor na glavno pitanje što su ga sami

postavili. No, i mi možemo na to načelno odgovoriti. Ma kako to nejasno zvučalo, izložit ćemo se opasnosti da

modernizam definiramo ne kao sveobuhvatan termin koji ohuhvaća sve deskriptivne karakteristike određenog

povijesnog razdoblja, nego kao jasno omeđen društveni poredak. Pri tome ćemo se zadržati na nekoliko apstraktno

definiranih aspekata. Ukratko, "moderna" društva su ona koja karakteriziraju visoka diferenciranost i globalna

aspiracije, kao i inkluzivni oblik društvene zajednice i sekularna, pluralistička kultura. Kao što je to dokazalo

nekoliko analitičara modernizma, te karakteristike načelno se nimalo ne isključuju. "Nestabilnosti" su prirodna

pojava u modernim društvima; iako pod stanovitim okolnostima mogu dovesti do radikalnih promjena, one ne

moraju nužno potkopati temelje modernizma. No, ustvrdimo li da je modernizam ostvariv, kao što je to očigledno na

primjeru većeg broja društava, time nismo rekli i da je on vječan. Iako nije autodestruktivan, njega je moguće

uništiti. Drugo, od samog nastanka tzv. projekta modernizma, kojeg su promicali prosvjećeni filozofi i

samoproglašeni modernizatori iz redova društvene elite, njemu su se opirali oni koji su željeli vratiti kotač povijesti

unazad te oni koji su smatrali da je cijena modernizacije previsoka. Simplificirano rečeno, različite skupine

konzervativaca i radikala osporile su samo značenje pojma modernizma i pokrenuli "anti-modernizacijske" pokrete

u više zemalja. Modernizam nije nikada bio filozofski program kojeg bi se moglo jednostavno primijenti u praksi

zahvaljujući uvjerljivosti racionalne argumentacije. Zato je izazov već i to kako bez prethodnog razumijevanja

pojma modernizma protumačiti nastanak anti-modernističkih trendova u njegovom ozračju. Međutim, ni taj izazov

nije nesavladiv. Tako, npr., možemo dokazati da su naoko antimodernističke tradicije i pokreti u sebi sadržavali

mnoge moderne premise te da ih je modernizam nakon svoje institucionalizacije uspio u velikoj mjeri kooptirati.

Kao što sam to već pokazao u svojim ranijim radovima (Lechner, 1985, 1990), ciljevi, oblici i problemi

antimodernističkih pokreta i sami su izrazito moderni. Te reakcije omogućio je, iako ne i proizveo, sam

modernizam, koji je legitimizirao ulogu racionalne kritike i uzdržavao se od nametanja prosvijećenog konsenzusa

pluralističkom društvu. Samo u izuzetnim prilikama one su uspijevale sebi podrediti projekt modernizma.

Treće, ma kako otporno i podatno bilo tkivo modernizma, ono više ne može odolijevati razornom pritisku novih sila.

Suvremena društva analitičari zovu "postindustrijskim" i "informacijskim", što bi trebalo značiti da se ona bitno

razlikuju od običnih modernih društava. Jer ova prethodna navodno nisu samo individualistična, prividno

autonomna društva, nego dio globalnog sustava što obuhvaća različite civilizacije. Modernistički diskurs je na

različite načine kritizirao temeljne prosvjetiteljske ciljeve. Stoga se čini de je projekt prosvjetiteljstva, kako u teoriji

tako i u praksi, okončan. Možemo li onda još uvijek govoriti o modernističkoj civilizaciji? Nije li se zrcalo te

civilizacije već odavno razbilo na toliko komada da ga se više ne može popraviti? Kao odgovor na to možemo reći

da su mnogi navedeni diskontinuiteti nedovoljno specificirani i preuveličani; postmodernistički kritičari često su

unaprijed neprijateljski raspoloženi prema modernizmu. Ako se modernizmu pristupi na pretežito apstraktan način,

za što se ja zalažem, onda se ni tehnološki napredak ni integracija svjetskog sustava ne mogu smatrati vjesnicima

njegovog kraja. Time ne želim reći da promjena kao takva ne postoji, nego samo da se čak i najvažnije suvremene

društvene promjene mogu tumačiti na fonu modernizma te, štoviše, da se mogu smatrati njegovim "posljedicama"

108

(Giddens, 1990). čak ako prihvatimo da je prosvjetiteljstvo (kao kulturni standard) mrtvo, njegove društvene i

kulturne posljedice još se osjećaju, i to baš u diskursu postmoderne.

Četvrto, tradicionalne raščlambe modernizma, bile one filozofijske ili sociološke, naglašavale seu njegovu

univerzalnu važnost i prisvajale si posebnu vrstu objektivnosti. To se osobito odnosi na sociološke teorije, od kojih

su mnoge pretendirale na sveobuhvatnost u prikazu društvenog poretka i njegovih mijena.

Raščlambe modernizma težile su nepristrano prikazti osnovne elemente ljudske sudbine i dati čovječanstvu orijentir.

Ukratko, univerzalizam pripisan modernizmu utjecao je i na njegov diskurs, na "metanaraciju" koja mu je davala

legitimitet. Bila je to jedna vrsta lažne svijesti, budući da je zamaglila činjenicu da je cilj teoretiziranja bio da pojasni

narav pojedinačnih civilizacija te da je sam čin teoretiziranja uvjetovan pravilima inherentnim svakoj od njih.

Drugim riječima, diskurs modernizma bio je ukorijenjen u materiji koju je nastojao nepristrano raščlaniti, bio je dio

nje same; arhimedske točke nema i nikada je nije ni bilo. Postoje samo naracije, od kojih su neke više a neke manje

poštene u otkrivanju svoje ideološke uvjetovanosti. Na ovaj izazov moglo bi se lakonski odgovoriti da se

uvjetovanost tijekom povijesti socioloških istraživanja uglavnom nije skrivala te da istraživači nisu pretendirali na

univerzalnu primjenjivost svojih teorija. Štoviše, oni su si dali u zadatak da kritički konteksualiziraju sve teorije koje

su pretendirale na univerzalnost, uključujući i svoje vlastite. Međutim, ta kritika nas ipak obvezuje da revidiramo

status socioloških teorija. U najmanju ruku, ona ukazuje na to da su sociolozi koji su sociologiji pripisivali

mogućnost da donese opću "znanstvenu" teoriju društva precijenili svoju struku. No, pri tome moramo priznati, a da

time nismo iznevjerili ciljeve univerzalijeg, objektivnijeg znanja, da je teorija društva pretežitim dijelom

modernistička naracija. To je znanje proizvod racionalističke tradicije, kolektivnog napora na proširenju

intelektualnog obzora radi dubljeg poniranja u stvarnost. Određivanje statusa teorije kao "naracije i tradicije", a s

tom definicijom bi se složila većina "klasičnih" sociologa, samo doprinosi kredibilitetu ovog dijela modernističkog

diskursa.

Sve gore rečeno odnosi se samo na sociološki najrelevantnije postmodernističke izazove. Međutim, čak ako moje

teze neizravno doprinose "obrani modernizma" i oživljavanju njegovog sociološkog diskursa, imaju li moji napori

smisla? Jesu li oni opravdani? Nema dvojbe da je jedan od ciljeva sociologije da pokaže kako društvo "funkcionira".

A ja sam uvjeren da taj cilj nije moguće ostvariti ako se modernizam, kao ideja i kao stvarnost, ne shvati ozbiljno.

Ako zbog ničeg drugog, model modernizma, iako nedostatan da objasni što moderno društvo "drži na okupu", nužan

je iz pragmatičnih razloga - da sačuvamo svoje spoznajne sposobnosti. Štoviše, iako ću pojmu modernizma prilaziti

pretežito na dosta apstraktan način, neću to činiti radi puke akademske analize. Taj model obuhvaća niz veoma

dramatičnih promjena koje je u posljednje vrijeme doživio ljudski rod te više veoma dalekosežnih tumačenja tih

promjena. On sadrži i niz najsvetijih i najspornijih ideala barem jedne civilizacije. Konačno, pojašnjavanje modela

modernizma ima mnogo praktičnih prednosti. Međutim, još važnije od toga jest da modernizam treba braniti sve dok

ne izmislimo bitno bolji društveni poredak. Budući da nije ni kavez ni bespuće, modernizam omogućava stvarni

razvoj ljudskih potencijala i osigurava plodno tlo za zadovoljenje znatiželje teoretičara. Načelno, "moderni"

društveni poredak jamči jednakost svih građana i osigurava ravnomjerniju raspodjelu materijalnih dobara od svih

drugih poredaka. Modernizam odlikuje i to što olakšava istinsku socijalnu i kulturnu emancipaciju. Dakako, jasno je

da mnoga moderna društva ne ostvaruju te ideale te da projekt nije dovršen; ali već i sama činjenica da se prema

modernim standardima to smatra nedopustivom manjkavošću zaslužuje pohvalu. Stoga zagovaranje modernizma

nije grijeh. Jasno, to ne znači da se moramo služiti samo panegiricima. Modernizam ćemo najbolje promicati tako da

se angažiramo u rasvjetljavanju problema kritičkom raščlambom. Više ne možemo uzeti zdravo za gotovo da je

109

modernizam siguran temelj za izgradnju dobrog društva. Naime, očito je da je taj dio plana što su ga očevi

prosvjetiteljstva osmislili za razvoj projekta modernizma bio pogrešan. Isto tako, ne možemo poći od pretpostavke

da su ostvareni uvjeti za sudjelovanje svih građana u slobodnoj razmjeni mišljenja. Budući da smo potpuno svjesni

cijene projekta, više ga ne možemo braniti u duhu prometejskog hibrisa. No, već i samo proučavanje modernizma

može nam pomoći da otkrijemo tko smo i što smo i da izgradimo ideal boljeg života. Možda je taj cilj skroman, ali

je svakako opravdan. Uzeti zajedno, poštena kritika, neobuzdana mašta i emancipitorska praksa čine najvažniji dio

modernističkog creda.

Teorijski izazovi

Definiranje modernizma već je postalo staromodno, ako ne i anakrono. Jer, treba priznati, ono ne samo da priziva

stare neriješene raspre nego se i protivi sofisticiranoj kritici samih pojmova "modernizma" i "modernizacije". Zar ne

bismo trebali težiti nečem boljem od suvremene primjene prošlostoljetnih inačica ideja iz 18. stoljeća? Čini se da se

stanje dodatno zakompliciralo neslaganjima među zagovornicima modernizma i ideja na kojima se on temelji;

zagovornici modernizma podijeljeni su na više frakcija, prsma nacionalnim, političkim i moralnim razlikama. Iako

sam do sada pojam modernizma koristio veoma fleksibilno, čak i moje teze impliciraju da bi definiranje pojma bilo

veoma zahtjevno, baš zbog fragmentiranosti "modernističkog diskursa", čije različite struje odražavaju njegovu

višedimenzionalnost. Kao što ćemo vidjeti iz dolje navedenog, tvrdnje anti-modernista da modernizam, a pogotovo

modernistička teorija nisu održivi zvuče veoma uvjerljivo.

Međutim, sociološki diskurs modernizma, koji je i sam dio jedne šire tradicije, zapravo je sagradio stanoviti "model"

modernizma što ga je pregnantno sažeo Talcott Parsons (1971, 1977, 1978). Moje je stanovište da je ta inačica

"modernizma" zapravo kreativna definicija jednog povijesnog trenutka, a ne običan model iz kojega možemo

derivirati lako provjerljive hipoteze; ali isto tako i da je sociološka definicija suvremene stvarnosti (a posebno njen

prikaz prema Parsonu) korisna te da baca pravo svjetlo na društveni oblik što ga je proizvela moderna civilizacija.

Međutim, glavni cilj identificiranja sociološkog modela nije upoznavanje područja s kojim nas je već upoznao

Parsons nego prihvaćanje izazova "antimodernističke" kritike i hvatanje u koštac s njom. Dakako, ja ne zastupam

ideju modernizma kao potpuno institucionalizirane, djelotvorne povijesne datosti, kao neke vrste "posljednjeg

društva", da parafraziram Nietzschea, jer svi znamo da on kao takav ne postoji. Isto tako, ne želim braniti

Parsonsovu evolucijsku teoriju i njegovo odveć optimističko gledište na posljedice modernizma. Kao što sam već

drugdje pokušao pokazati (Lechner, 1991), i Parsonsov prikaz modernizma je nedovršen, čak i sa stajališta njegove

vlastite teorije.

No, kakav je taj model modernizma zapravo? Kako bismo mogli definirati modernizam sa sociološkog stajališta?

Jednostavno rečeno, to je jasno određen društveni poredak, vrsta novog "društva" što su ga zamislili prosvijetljeni

intelektualci a potom institucionalizirale neke zemlje. Modernizam prvenstveno znači život - u - društvu, pri čemu se

pod "društvom" podrazumijeva poseban visoko diferenciran oblik organizacije. To društvo se prema svom

unutarnjem i vanjskom okruženju odnosi na poseban način: njegov zaštitni znak jest globalizacija. Moderno društvo

se i prema svojim članovima odnosi na poseban način: ono ih integrira kao ravnopravne građane. Naposlijetku, ako

kulturu definiramo kao način na koji se društvo odnosi "prema sebi samom", modernizam uključuje i novi odnos

društva prema sebi: moderna kultura je sekularna i pluralistična. Dakle, modernihzam je diferencirano,

globalizirajuće, integrativno, sekularno i pluralističko društvo. Ovakvo promišljanje modernizma predstavlja

110

amalgam povijesnog iskustva i općih ideja, svjesnu simplificikaciju kako bi se bilo istodobno "analitičan" i

"realističan". Ono se razlikuje i od povijesno usmjerenih tumačenja modernizma kao svijeta demokratsko -

kapitalističkih nacija - država i od opće - teorijskih tumačenja koja ga vide kao viši stupanj društvene organizacije.

Moje promišljanje je, da ponovim, namjerni konstrukt, osobita definicija suvremenog trenutka. Ovdje ga ne bih

elaborirao u narečenom kontekstu, nego bih se pozabavio glavnim izazovima s kojima se do sada suočio.

Glavna zamjerka glede njegovog sadržaja jest da je model ništavan zvog svoje nepreciznosti. Što on zapravo

prikazuje? Njegove glavne teze odaju utemeljenost u zapadnom načinu mišljenja. Njegova veza sa stvarnošću je

tanka; sam po sebi on ništa ne objašnjava. Štoviše, sve dok se ne pojasni kako se njegovi elementi odnose jedni

prema drugima, neće biti posve jasno ni može li ga se doista smatrati modelom. Ma kakav bio njegov pravi status,

nema sumnje da je u njemu implicirana pretenzija na povijesni identitet dvojbena; ako potanko razmotrimo njegove

elemente otkrit ćemo da mu korijeni leže u dalekoj prošlosti. No, na to bismo mogli odgovoriti da je nepreciznost

modela namjerna. Ona je djelomično posljedica pokušaja da se inkorporiraju različiti elementi jedne raznolike

tradicije. Weberova racionalizacija i Durkheimova podjela rada nisu jedno te isto; međutim, očigledno je da je

njihov zajednički nazivnik diferencijacija. U 19. stoljeću, kada su se postupno kristalizirali, glavni sociološki

pojmovi pojašnjavali su trendove u nastajanju. Naoko disparatni procesi dovodili su se u svezu metodom

apstrahiranja. Formulirajući "moderne" institucije na apstraktan način, sociolozi su zapravo gradili jedan mogući

svijet, što im je omogućilo da sustavno analiziraju kako bi ga se moglo institucionalizirati. Tvrdim, iako to ovdje ne

mogu podrobnije obrazlagati, da barem u nekim najprominentnijim teorijskim formulacijama glavni dijelovi tog

mogućeg svijeta čine čvrstu cjelinu. A baš zahvaljujući toj naoko nepreciznoj apstrakciji, sociolozima je uspjelo

djelomično prevladati etnocentrizam koji je, kako se čini, ograničavao njihove napore. Kao što sam već pokazao,

nema dvojbe da je sociološki pristup modernizmu najščešće bio usko povezan s širim diskursom i kulturom

modernizma. Međutim, snaga tradicije, u onoj mjeri u kojoj se središti u ovom modelu modernizma, treba biti

ukorijenjena u tradiciji i transcendirati je. Još nam ostaje da odgovorimo ma prigovor o povijesnom identitetu.

Predstavlja li modernizam prekid u našem povijesnom iskustvu? Ako predstavlja, kakav je to prekid? Sociološki

diskontinuitet često je samo projekcija promatrača. Drugim riječima, sve ovisi o kriterijima koje odaberemo i o širini

povijesnih paralela koje želimo povući. Ako su kriteriji dovoljno čvrsti a paralele dovoljno široke, prekid neće biti

moguće izbjeći. U ovom slučaju, kriteriji su bili čvrsti: kao cjelovit model, Gestalt modernizma izgleda prima facie

bez presedana. Globalizacija ima dugu povijest, koju je dijelom istražio Weber; diferencijacija je, npr., bila poznata

već u Rimskom carstvu; neke primitivne oblike inkluzivnosti nalazimo već u srednjevjekovnim gradovima. Čini se

da su novi tek sekularni pluralizam, kao takav, te novi "društveni" okvir. Međutim, ja smatram da je do prekida

zapravo došlo s postupnom institucionalizacijom modernizma kao sveobuhvatnog ljudskog projekta (cit. Giddens,

1990). Ova teza ne pretpostavlja izrazit kontrast između "tradicijskih" i "modernih" društava. Međutim, tradicija

modernizma ipak je tradicija nove vrste.

Drugi kritičari tvrde da model modernizma, iako koherentan u dijelovima, nije održiv u cjelini. Oni drže da je

modernitetu inherentna kontradikcija, da je to projekt kojeg nije moguće realizirati. Naime, društvo ne može biti

istodobno i koherentno i istinski pluralistično. Globalizacija i diferencijacija nužno potiru ravnopravnu inkluziju i

kulturni pluralizam jer one prirodno razaraju društvene granice. I pluralizam i inkluzivnost su inkompatibilni. Na to

kritiku moglo bi se lakonski odgovoriti da društveni poredak ne mora biti imun od "kontradikcija" te ukazati na

primjere društava koja, kako se čini, zadovoljavaju mnoge od kriterija koje postavlja model a da ipak nisu podlegla

unutarnjim napetostima. No, izravniji i ozbiljniji odgovor uhvatit će se u koštac s navodnim kontradikcijama. U

111

svom ekstremnom obliku pluralizam može razoriti društvo, jer ako različite skupine žive "zajedno" a da pri tome

ništa ne dijele, onda je katastrofa neminovna. Međutim, nema intrinzičnih razloga zašto bi diferencijacija kulturnih

sfera ili proliferacija različitih pogleda na svijet morala imati takve posljedice. One su moguće, ali ne i nužne. Isto se

odnosi i na odnos između pluralizma i inkluzivnosti: minimum uzajamnosti u odnosu na prava i obveze, npr.,

potpuno je kompatibilan s ekstremnim razlikama u intimnim uvjerenjima i kulturnim ciljevima. Implikacije

globalizacije i diferencijacije na inkluzivnost i pluralizam problematičnije su. Izgleda da racionalizirane institucije

usmjerene prema globalizaciji naginju određenom pogledu na svijet i kognitivnoj kulturi, pa je veoma vjerojatno da

svi članovi društva neće imati jednake koristi od globalizacije i ravnopravan pristup svim institucijama. No, i u

ovom slučaju snaga kritike leži u naglašavanju empiričke mogućnosti umjesto intrinzične neostvarivosti. Međutim,

reći će kritičari, čak i izvan tih krajnosti model je nužno nedovršen i manjkav u svim svojim glavnim dimenzijama.

Iako se društva trude da postanu koherentne cjeline, ona su neumitno podijeljena i razdirana unutarnjim sukobima.

Globalizaciji se protive ograničenja što ih nameće prirodni okoliš; svaki proizvodni napor kao kao neželjenu

posljedicu ima razaranje. Naoko izdiferencirane institucije ostaju "pod utjecajem" i kontrolom navodnih vanjskih

čimbenika. Inkluzijom se samo postiže prividno ravnopravna osnovica koja proizvodi nove vrste neravnopravnosti.

Pluralizam je iluzija koja prikriva neku dominantnu ideologiju; sekularizaciji se odupiru sile kvazi -vjerske

neracionalnosti. Na ove kritike najpametnije je odgovoriti malim ustupkom: primijedba o neodrživosti modela nije

dokazana ali treba priznati da njegova institucionalizacija možda neće nikada biti dovršena. No, želimo li razumjeti

napetosti sadržane u toj nedovršenosti, kao što su problemi okoliša, nejednakosti nove vrste, nove oblike

"iracionalnosti", trebamo sustav standarda kako bismo ih mogli prepoznati kao probleme. Najčešći problemi

"modernih" društava često se uočavaju tek kada ih mjerimo metrom što nam ga pruča model modernizma. Glavne

dimenzije modernizma su i te kako bitne, jer čine dio analitičkog modela kojim bilježimo procese djelomične

institucionalizacije.

Model nije primjenjiv čak ni na empirijsko - povijesno objašnjavanje "stvarnog" svijeta, reći će treći kritičari.

Naime, ako se modelom implicira da će se društava uniformirati, on je inherentno neodrživ, ponajprije zato što se

teorijski ne može uvjerljivo dokazati da bilo koji element nužno sadrži sve ostale. Tako se, npr., globalizacija, u

obliku gospodarskog rasta, načelno može postići na razne načine. Kada se različita društva nađu pod vanjskim

pritiskom kako bi se prilagodila specifičnim "modernim" standardima, šarenilo njihovih tradicija i različiti načini

pristupa modernizmu najvjerojatnije će dati bitno različite učinke. Ako model upotrijebimo kao običan metar za

usporednu analizu, time nećemo odgovoriti zašto neka društva postaju "modernija" od drugih. Stoga moramo

priznati da se na takva empirijsko -povijesna pitanja ne može odgovoriti deduktivnim zaključcima temeljenim na

jednostavnom modelu. Naime, time što smo ga predložili kao koherentni prikaz povijesno važnog procesa

institucionalizacije, nismo nužno ništa apodiktički rekli o konvergenciji. Štoviše, jasno je da će proces kod različitih

društava uroditi različitim posljedicama, te da će im trebati pristupiti s različitim teorijskim aparatima. Unatoč tome,

to su sve inačice na istu temu a divergencije mjerimo istim metrom. Unatoč perzsitirajućoj raznolikosti društvenih

oblika u svijetu, modernizam je postao univerzalni okvir prema kojem svi moraju težiti, pa ma kako to nerado ili

kritički činili (cit. Bouriccaud, 1987).

Prema četvrtoj vrsti kritike, model, iako naoko neutralan, zapravo pretpostavlja privolu. Naime, predstavimo li

modernitet kao koherentan društveni poredak kojeg se može legitimno institucionalizirati, time smo zanemarili

njegove velike i nejednako raspoređene troškove. Pri tome nije bitno analizirati modernitet, nego da preispitati

njegova validnost i izmijeniti je. Svako novo društvo potire neki stari društveni oblik. Globalizacija je neodvojiva od

112

eksploatacije, diferencijacija od kaveza i uništavanja životnih staništa, inkluzija od ekskluzivnosti nove vrste,

pluralizam od gubitka smisla i apsurda. Kao što ćemo vidjeti, ova vrsta aksiološke kritike zapravo je potaknula

praktične izazove modernizmu. Potopuno je jasno da modernizam ima svoju tamnu stranu. Ništa od sveg što sam do

sada iznio to ne opovrgava, niti se to na bilo koji način logički implicira. Ja samo želim reći da je projekt

modernizma, bio on legitiman ili ne, veoma stvaran i da kao takav zavređuje da ga se proučava. Tamna strana

modernizma jest njegova tamna strana, koju ne možemo razumijeti bez razumijevanja modernizma kao takvog.

Međutim, modernizam nije statičan sindrom, jer on sadrži sredstva svoje vlastite preobrazbe. Eksploataciji,

uništavanju životnih staništa, ekskluzivnosti i apsurdu stalno se suprotstavljaju novi oblici participacije, nove

društvene mogućnosti, novi valovi inkluzije i nove društvene opcije. Dakako, to je slaba utjeha onima koji su

podnijeli najveći teret negativnih posljedica modernizms. Isto tako, time se ne "rješava" problem modernizma niti se

neutraliziraju nezadovoljstva. Time se samo naglašava važnost trajne "dijalektike" u projektu modernizma, što

znatno otežava njegovo promišljanje.

Praktični izazovi

U prethodnom dijelu rasprave usredotočio sam se na teorijske izazove sadržaju, održivosti i vrijednostima

modernizms, kako sam ga ja definirao. Neki od tih izazova sadrže i sjeme praktičnih pokušaja da se razmotre

nezadovoljstva sadržana u njemu. Drugim riječima, naoko akademske rasprave unutar intelektualnih krugova našle

su svoj znakovit odraz u konkrentim društvenim pokretima koji su se na radikalno kritičan način pozabavili nekim

dimenzijama modernizma. Ovdje treba reći da je civilizacija modernizma dobrim dijelom inkorporirala pokušaje da

ju se odbaci. Ti pokušaji da se odbaci moderni svijet nisu stali samo na intelektualnoj kritici. Među njima su bilo je i

nekih od najdramatičnijih društvenih pokreta u posljednjih 200 godina, od marksizma do vjerskog fundamentalizma.

Koja su glavna nezadovoljstva što su ih oni pokušali riješiti?

Kakva je dinamika takvih pokreta? Koje su inherentne prednosti i ograničenja takvih praktičnih oblika

antimodernizma i što one znače za njegovu civilizaciju? Predlažem da pokušamo odgovoriti na ta pitanja (ali ne i da

damo konačne odgovore) tako da pokrete podijelimo na četiri skupine i analiziramo glavni cilj svake od njih.

Sukladno mojim ranijim radovima (npr. Lechner, 1985) želim postaviti okvir za proučavanje oblika odbacivanja

svijeta modernizma i navesti moguće uzroke njihovih relativnih slabosti.

Institucionalizacija "modernizma" kao novog društvenog oblika svugdje je izazvala korijenite promjene koje su,

iako nepotpune, izazvale niz temeljnih problema, tj. jasno prepoznatljivih "nezadovoljstava". No, termin "izazivanje"

možda nije najsretnije odabran, jer su ta nezadovoljstva i sama socijalni konstrukti, kolektivne interpretacije

problematičnih implikacija društvenog projekta modernizma. Iako ponekad i protiv svoje volje sugeriram suprotno,

ta nezadovoljstva nisu nikakve "datosti" koje su nužno inherentne samom tkivu modernizma. Sukladno tome, iako

oblike antimodernizma definiram kao koherentne odgovore na uočljiva nezadovoljstva, koji slijede određena načela,

oni nisu automatske rekacije jer ih ne pokreće već sama nazočnost objektivnih problema. Praktični antimodernizam,

kako sam ga ja ovdje definirao, dijelom je kreativna rekonstrukcija fluidnih društvenih procesa u kojoj su odgovori

na uočene probleme i sami socijalni konstrukti. I, baš kao i sam modernizam, svi pojedinačni oblici antimodernizma

bit će nužno "nepotpuni" sa gledišta idealiziranog modela što sam ga upotrijebio u heurističke svrhe.

No, povijesno je možda najmarkantniji problem sekularizacije. Europa, to moramo držati ma umu, nije se

"sekularizirala" i pluralizirala preko noći; u mnogim se skupinana vjera gubila postupno, utjecaj crkve na svjetovna

113

pitanja prestao je igrati ključnu ulogu još nekoliko stoljeća prije nastupa modernizma. Međutim, zapadne kulture

ipak su doživjele temeljiti preobražaj. Ono što se promijenilo bilo je više značenje nego intenzitet vjerovanja. Isprva

u elitnim krugovima, a kasnije u sve širim slojevima, društvo se prestalo doživljavati kao dio velikog lanca bitka ili

pak kao da je natkriveno svetim baldahinom. Kulturno jedinstvo kršćanskih društava, što ga je već bila ugrozila

reformacija, više nije bilo moguće temeljiti na zajedničkom vjerovanju u transcendentno. Revolucionarne

implikacije "znanstvene revolucije" leže više u tome što je nametnula autonomiju ljudskog razuma nego u

znastvenim pronalascima koji su poljuljali temelje vjere. Religija je tako postala sustav vjerovanja, tek jedna u nizu

institucija i društvenih praksi. Svijet se oslobodio čarolije i otvorio se novim oblicima kulturnih istraživanja, čime se

izgubila uzajamnost i potkopala vjera. Sekularizacija, ma kako nejasno shvaćena i doživljena čak i kod mnogih

Europljana, dovela je u pitanje odnos vjere i svijeta, budući da taj odnos više nije bio čvrsto ukorijenjen u

koherentnoj tradiciji. Neki intelektualci među crkvenim vođama ali i obični vjernici reagirali su tako što su se počeli

zauzimati za istinsku vjeru i zahtijevati da ona postane obvezna u svim sferama života, kako bi mu se vratio smisao i

red. Smatrali su da će povratak svetoj tradiciji pojačati osjećaj zajedništva, legitimizirati autoritet vlasti i utemeljiti

moralna načela. Prema tome gledištu, punopravni članovi zajednice bili su samo oni koji su se vratili toj tradiciji.

Sukladno tome, dobrim životom smatrao se onaj koji je služio višem cilju, što je bitno različito od besciljnog lutanja

koje karakterizira moderni individualizam.

Slično tome, i inkluzija je podrazumijevala velik preobražaj. Kako su nestajale stare statusne hijerarhije a

tradicionalne se zajednice sve više inkorporirale u velike političke strukture i gospodarske sustave, razvijali su se i

novi društveni odnosi. Dakako, kao što sam već napomenuo, to ne znači da je preko noći nestalo "zajednice" i svi

članovi društva postali jednaki. Štoviše, integracija je uzrokovala nove oblike nejedakosti; promijenio se samo

njihov oblik. Izmijenilo se društveno značenje pripadnosti, koja je prestala biti presudna za društveni status

pojedinca. Zajednica je postala mjesto slobodnog udruživanja s "drugima" umjesto s "braćom". Postupno su svi

građani uključeni u društvenu zajednicu, kojom su vladala općeprihvaćena pravila. Američka revolucija, a još više

ona francuska, postale su simboli temeljitih promjena društvenih odnosa prema uspostavi jednakih građanskih prava

za sve. Posljedica tako shvaćenih građanskih prava bila je da su "prirodne" sveze podređene slobodnoj suradnji

pojedinaca radi zadovoljenja njihovih individualnih interesa, bez ograničenja kakva je nametala tradicionalna

zajednica. S inkluzijom nestalo je društvo u tradicionalnom smislu. Tada se pojavilo pitanje kako se pojedinac treba

odnositi prema “društvu" i koje obveze treba ispunjavati prema kojim kolektivitetima. Isprva samo intelektualci, a

kasnije i šire društvene skupine, odgovorili su suprotstavljajući ideji inkluzivnog društva vrijednosti "tople"

tradicionalone zajednice kao osnove za osmišljavanje društvenog poretka. Prema tom shvaćanju, moralna obveza

pojedinca jest da ispunjava svoje obveze prema primarnoj zajednici, poštujući prirodne sveze koje određuju njegovo

mjesto u svijetu. Uloga vlasti je da služi zajednici a punopravni članovi društva su samo oni pojedinci koje povezuju

unparijed zadane uloge: pojedinac sebe mora doživljavati prvenstveno u službi kolektiva.

Globalizacija je bila pokušaj zapadne buržoazije da u većoj mjeri ovlada prirodom i društvom. U tome je ključnu

povijesnu ulogu odigrala industrijska revolucija. Zapadna društva ostvarila su neviđenu stopu gospodarskog rasta,

počela koristiti nove resurse i sve sustavnije primjenjivati nove tehnologije, unapređujući tako standard stanovništva.

Metodički reorganizirajući proces proizvodnje, ta su društva unaprijedila produktivnost, kako u poljodjelstvu tako i u

industriji. Međutim, ta dostignuća ne bi bila moguća bez izgradnje nove, znatno modernije infrastrukture. Pokretana

željom za dobiti i organizirana prema zakonima privatnog vlasništva, gospodarska proizvodnja počela se temeljiti na

stalnom "samoodržavajućem" rastu. Tijekom tog procesa, radna snaga postala je roba kao i svaka druga, koju prema

114

vlastitom nahođenju prodaju i kupuju oni koji kontroliraju proizvodni aparat. Nakon emancipacije od oskudice i

starih feudalnih spona uspostavljeni su novi oblici eksploatacije. Rastuća globalizacija, taj trijumf buržoazije,

mnogima je donio nove nevolje. U svom kapitalističkom obliku, globalizacija je donijela emancipaciju samo

nekolicini. Isprva samo neki intelektualaci, a kasnije i pojedini radnički pokreti, smatrali su da lažnoj emancipaciji

proistekloj iz eksploatatorskog buržujskog projekta treba suprotstaviti istinsku emancipaciju pojedinca kako bi on

mogao razvijati svoju kreativnost i slobodno se udruživati s drugim pojedincima, stvarajući tako temelje za izgradnju

društva po mjeri čovjeka. Takva emancipacija zahtijevala je odbacivanje različitih oblika lažne svijesti te aktivnu

preobrazbu društvenih struktura što su služile održavanju eksploatacije. Zajednica bi bila udruženje potpuno

slobodnih pojedinaca; politička vlast više ne bi služila povlaštenoj klasi; svi članovi društva, bez obzira na podrijetlo

ili društveni položaj, postali bi punopravni; najveća moralna vrijednost bio bi emancipatorski praxis i inherentna

jednakost svih ljudskih bića.

Diferencijacija, koju je buržujska sociologija dugo smatrala "ključnim procesom" (cit. Alexander i Colomy, 1990)

bila je na neki način glavni krivac. I ovdje, kao u svim drugim aspektima, tvrdnja da su u vrijeme modernizma

društveni oblici na zapadu postali znatno složeniji, ne počiva na pretpostavci da se diferencijacija iznenada razvila u

18. stoljeću. Dobro ukorijenjene sveze između pojedinca i društva popucale su pod naletom sve složenije

institucionalne podjele rada, koja je utjecala na društveno iskustvo mnogih pojedinaca. Život sve većeg broja ljudi

počeo se odvijati u racionalnim, organiziranim "sustavima", od kojih je svaki imao svoju "logiku". Pucanjem sveza

pojavio se problem osmišljavanje individualne egzistencije i izgradnje smislenog identiteta. Neki intelektualci, a

kasnije i razne druge skupine, reagirali su na novu ulogu pojedinca naglašavajući značaj autentične, cjelovite

osobnosti kao osnove za ponovno osmišljavanje jastva i društvenog poretka. Oni su smatrali da se kultura može

povezati samo estetski te da se individualni rast postiže znanjem, čvrstim načelima i osjećajem pripadnosti. Iako

društvo možda nije moguće promjeniti, pojedinac lmože naći sreću ako se povuče u intimu. Sputavajući uvjeti

sudjelovanja u društvu proglašeni su nebitnima; sreća pojedinca ovisi o tome hoće li se on radikalno samo - izraziti i

samo - realizirati.

Dopustite mi da te glavne pravce odbacivanja modernog svijeta formuliram malo sustavnije, na hotimično stiliziran i

apstraktan način, kao modele "anti - modernizma". Jasno, oni su na razne načine primjenjivi i na cijeli niz pokreta u

"stvarnom svijetu". Štoviše, ja mislim da nam analiza ove vrste omogućuje da raščlanimo oblike antimodernizma

bilo da su oni poprimili oblik razvijenih djelatnih pokreta ili ne. Kao i u slučaju samog modela modernizma, i ovdje

ćemo početi s teorijski definiranim oblicima kako bismo njima mogli osvijetliti određene društvene procese. Pri

tome nećemo tvrditi da svi intelektualni trendovi ili društveni pokreti bez ostatka "odgovoraju" modelu. Pokreti koje

najviše zanima gubitak smisla u sekularno - pluralističkim kulturama su fundamentalistički pokreti koji nastoje

rekonstruirati smisleni poredak na temelju vjerske tradicije. Gubitkom stvarne uzajamnosti u procesu inkluzije bave

se i (kolektivistički) romantičarski pokreti koji izgubljeni smisao nastoje vratiti jakim naglašavanjem Gemeinschafta.

Razni terapeutski (ili individualističko romantičarski) pokreti pokušali su smisao vratiti ističući autentičnost jastva

kao glavni prioritet. Nastojeći se suprotstaviti opresivnim posljedicama iskrivljene globalizacije, emancipatorski (ili

"prometejski") pokreti pokušavaju vratiti smisao društvenom poretku predanim zalaganjem za istinsku emancipaciju

kreativnog pojedinca. S obzirom na gore navedeno, ja bih anti - modernističke aktivnosti podijelio na četiri glavne

vrste: fundamentalističke, romantičarske, terapeutske i emancipatorske, pri čemu je svaka od njih poseban oblik

diferencijacije usmjeren na neki specifičan problem civilizacije modernizma i utemeljen na specifičnom sustavu

115

vrijednosti. Vjerska tradicija, toplina Gemeinschafta, autentično jastvo i puna emancipacija, to je osnova platforme

za odbacivanje modernog svijeta.

Dakle, baš kao što smo u modelu modernizma identificirali četiri glavne karakteristike "modernih" društava,

predlažem da izdvojimo i četiri glavna korespondentna oblika nezadovoljstava, koje obilježava diferencijacija,

globalizacija, inkluzija i sekularni pluralizam. Kao što sam to već pojasnio na drugom mjestu, ja oblike

antomodernizma zamišljam kao radikalne i sveobuhvatne pokušaje da se nezadovoljstvo neutralizira na temelju

jedinstvenog sustava vrijednosti, tj. na temelju definirane vizije poželjnog poretka što bi trebao nadomjestiti moderni

svijet koji se doživljava kao fundamentalno loš. Kao rekaciju protiv moderne diferencijacije, svi praktični

antimodernizmi sadrže i pokušaj dediferencijacije, tj. reintegracije nepovezanih dijelova modernizma prema

jedinstvenom načelu. No, postoji nekoliko razloga zašto ti pokreti ne uspijevaju srušiti modernizam kakvog

poznajemo. Ovdje mogu navesti samo neke od tih razloga i to bez navođenja dokaza i kvalifikacije teza.

Prvo, sveobuhvatan antimoderni projekt nije lako provesti u djelo. U toliko u koliko se antimodernisti okupljaju u

prave vrijednosno orijentirane pokrete radi ostvarivanja određenih misija, oni ne mogu uspostaviti stabilne

institucije, ako zbog ničeg drugoga onda zato što im njihov krajni cilj stalno izmiče zbog svoje općenitosti. Budući

da se temelje na jednom glavnom vrijednosnom načelu, tj. na ideji poželjnog svijeta koji bi trebao nadomijestiti ovaj

moderni, svi takvi vrijednosno orijentirani pokreti djeluju protiv modernizma tako što ga pokušavaju dediferencirati,

ignorirajući pri tome činjenicu da diferencirani svijet u kojem živimo ne podnosi ekskluzivističke projekte. I tako,

dok se pokušavaju osloboditi spona modernizma, oni ostaju duboko ukorijenjeni u njegovu kulturu i strukturu.

Posljedica toga jest duboka ambivalentnost antimodernih aktivista, koju produbljuje osjećaj besmisla što ih potiče na

velike napore radi provođenja temeljitih promjena. Iako se neki samoproglašeni antimoderni pokreti uspjeli

rekonstruirati pojedina društva, oni modernizam nisu uspjeli ugroziti u temelju. Osim nekih značajnih iznimaka (kao

što je bilo utemeljenje islamske republike u Iranu), takvi su pokreti bili kooptirani ili inkorporirani a da prije toga

nisu doveli do fundamentalnih promjena (cit. Lechner, 1989a). Pri tome je sam pluralizam civilizacije modernizma

djelovao kao neutralizator oblika radikalnog antimodernizma.

Drugo, znamo pouzdano da modernitet ne mora biti odbačen ni na jedan od gore navedenih načina. Štoviše,

popudbina modernizma u mnogim je zemljama glatko prihvaćena. Često su se problemi koji su se pri tom javili

rješavali ad hoc reformama, bez pretencioznih pokušaja promjene samog projekta "modernizma". Naime, rješavanje

"socijalnih problema" jedan je od glavnih zadataka dnevne politike. Protestnih pokreta je mnogo, ali samo mali broj

njih usmjeren je na projekt modernizma kao takav. Ja samo želim reći da su oblici antimodernizma glavne

objektivno moguće reakcije na samu matricu modernizma kakvom je obično prikazuju i kako sam je definirao na

analitički način. Pod određenim uvjetima, objektivno moguće ostvaruje se kolektivnim djelovanjem radi

sveobuhvatne rekonstrukcije društva, temeljenim na jedinstvenom vrijednosnom načelu. Međutim, takvi su događaji

bili i ostali rijetki na svim meridijanima. Antimodernizam je važan za razumijevanje modernizma, ali time ne želim

reći da je on neka vrsta praktičnog odbacivanja modernizma kao povijesne okolnosti. Baš suprotno, ja želim

dokazati da je modernizam, barem u toliko u koliko se institucionalizirao, dovoljno otporan da spriječi i odbije

najfundamentalnije antimodernističke izazove. Pri tome sam svijestan da se u ovome "u koliko" skrivaju neke

ozbiljne opasnosti.

Treće, oblici antimodernizma ne razlikuju se samo prema svojim krajnjim ciljevima nego i prema intenzitetu. Jasno

je da je cilj radikalnog emancipacijskog pokreta za oslobađanje eksploatiranih da uspostavi društvo bitno različito od

društva buržujskog modernizma. Međutim, i sama ideja emancipacije počiva na pretpostavci važnosti autonomije

116

pojedinca kao takve, legitimnosti želje za ostvaranjem njegovih ljudskih potencijala i napretka pomoću pravednije

globalizacije. Radikalna emancipacija radikalizira neke elemente kulture moderniteta. Njen krajnji cilj: neometan

samorazvoj pojedinca kroz slobodno udruživanje s drugima, i sam je kontaminiran izrazito "modernim idejama". Na

drugom kraju sprektra, fundamentalizam je, barem načelno, antimoderniji oblik antimodernizma. On, naime, dovodi

u pitanje sam temelj modernog projekta, kao dobrovoljnog i konstruktivnog ljudskog napora. Fundamentalizam

kritizira diferencijaciju kao takvu, opću inkluzivnost smatra opasnom za moralna načela a sekularni pluralizam

dijametralno suprotnim doista smislenoj kulturi. Međutim, kao što sam to pokušao detaljnije obrazložiti na drugom

mjestu (Lechner, 1989a, 1990), ni takvi ekstremniji oblici antimodernizma ne mogu potpuno izbjeći kontaminaciju.

Ipak, oni se od društva kojem se suprotstavljaju nastoje oštrije ograditi, barem u svojim krajnjim ciljevima.

Održivost raznih oblika antimodernizma, tih "sindroma" antimodernizma, nije lako opravdati ni s obzirom na

šarenilo njihovih prioriteta. Dopustite da to kratko ilustriram, i ovoga outa na primjeru fundamentalizma. Ako

nekom društvenom poretku želite vratiti smisao na temelju vjerske tradicije, vjerojatno ćete odabrati moral kao

sredstvo za ostvarivanje vaših krajnjih ciljeva. Sukladno tome, tradicija će obilježiti i vaš kognitivni svijet. Najveću

pozornost vjerojatno ćete obratiti institucijama čija je glavna zadaća očuvanje tradicije. Zajednicu ćete nastojati

podrediti visokim načelima a autoritet vlasti cijeniti prema tome koliko uspijeva ostvariti svoj tnanscendentni

mandat. Samo se po sebi razumije da se u takvom društvu život pojedinca moraju podrediti krajnjem cilju. No, i ta

fundamentalistička reakcija protiv svih instuticionaliziranih oblika modernizma mora se uhvatiti u koštac s

nekompatibilnim moralnim načelima, znanošću koja autonomno proizvodi znanje, institucijama i dužnosnicima koji

lakomisleno izazivaju sankcije s viših mjesta. Stoga kod primjene fundamentalističkih programa i njihove

prilagodbe zahtijevima zajednice, politike i gospodarstva nužno dolazi do selektivnosti i mundanih kompromisa, što

vrijedi i za druge oblike antimodernizma.

Četvrto, distribucija antimodernističkih pokreta nije ravnomjerna. Kao što sam već napomenuo, antimodernizam je

iznimka koja rijetko prelazi okvire glasne ali samo retoričke oporbe. Nisu svi sindromi primjenjivi na sva društva.

Tako, npr., fundamentalizam kako sam ga definirao ne mora uvijek biti čisto "vjerske" naravi. Međutim, nema

dvojbe da će se fundamentalizam lakše razviti tamo gdje postoji vjerska tradicija s kojom se identificira znatan dio

pučanstva. Zato su Iran i SAD znatno ozbiljniji kandidati nego Nizozemska ili Kina. S druge strane, čini se da su

plodno tlo za emancipatorske pokrete društva u kojima su eksploatirani svijesni svog stanja i barem elementarno

organizirani. Iako, kao što smo vidjeli na primjerima marksističkih revolucija iz prošlosti, da bi neki pokret uspio ne

moraju biti zadovoljeni teorijski optimalni uvjeti. Kao i kod drugih socijalno - kulturnih pokreta, nije lako ustanoviti

koji su opći "uvjeti" koji trebaju biti zadovoljeni da bi se pojavio antimodernizam, ako ni zbog čega drugoga, onda

zato što to ovisi o mnoštvu drugih čimbenika, kao što su povoljne povijesne okolnosti te ununtarnji resursi i

organiziranost potencijalnih pokreta. No, načelno možemo reći da su antimodernistički pokreti bili uspješniji tamo

gdje su modernizam od samog početka smatrali sebi stranom pojavom koja im se može nametnuti samo silom.

Globalni izazovi

Čak ako se modernizam i održi kao provediv projekt, model i društveni poredak, bit će ga moguće ugroziti na još

jedan način: iz globalne perspektive. Ta tvrdnja dijelom se zasniva na nekim radikalno skeptičkim implikacijama

pionirske studije o globalizaciji Rolanda Robertsona (Roberbertson i Chirico, 1985; Robertson i Lechner, 1985;

Robertson, 1987, 1990, 1992; Nettl i Robertson, 1968; cit. Featherstone, 1990). Kritičar iz "globalne perspektive"

117

mogao bi ponajprije primijeti da je projekt modernizma ne samo proizvod zapadne ideologije nego i da je u osnovi

pogrešan jer se odnosi isključivo na društveni poredak. Iako su načela prosvjetiteljstva na koje se poziva

univerzalna, u konkrentim društvima ona nailaze na mnoga ograničenja, što znači da projekt sadrži ozbiljnu

kontradikciju. Drugo, model modernizma ne može identificirati uvjete pod kojima se društveni modernizam može

institucionalizirati, jer nije u stanju prikazati globalni kontekst u kojem se modernizam kristalizira i u kojem su neke

njegove inačice prihvaćene kao standard za određivanje stupnja napretka svih društava. Isto tako, model, kako smo

ga gore opisali, ništa ne govori o načinu na koji se modernitet globalizira. Treće, većina oblika praktičnog

antiomodernizma i sami imaju globalne ciljeve pa su i njihovi specifični problemi i nedostaci nužno globalnih

dimenzija. Štoviše, komunistički, etničko - nacionalistički i fundamentalistički eksperimenti "propadali" su češće

zbog globalnih uvjeta nego iz unutarnjih razloga. Naposljetku, ono što iz perspektive "modernista" izgleda kao

konvergencija različitih društava zapravo je preobrazba globalnog sustava. Modernizam je još uvijek važan, no on je

sada ugrađen u globalitet, u neovisno nastali globalni sustav.

Očito je da su ti izazovi snažni. Ponajprije, oni nas primoravaju da revidiramo pojam modernizma. Međutim, ni ti

izazovi ne nagovješćuju kraj modernog projekta. Prvo, pojam modernizma nema temeljnih nedostataka. Iako je

točno da je on "ideološkog" podrijetla (što mu Robinson ne predbacuje), on je taj status dijelom izgubio zbog svoje

globalne protežnosti i univerzalnih ciljeva. Ovi potonji već su odavno poznati. Tamo gdje su se ostvarili u kontekstu

"društava" (tj. država - nacija) to je bila posljedica svojevrsnih povijesnih slučajeva. Tako se kontradikcija odnosi

samo na određene analize modernizma koje se (nepotrebno) strogo usredotočuju na društvo. In ultima analisi, čak

su i Parsonsa zapravo zanimali društveni sustavi. Ipak, iako je i sam socijetalizam postao globalna pojava, štoviše,

sastavni element modernog svjetskog sustava (Lechner, 1989b), u toliko u koliko je modernitet povijesno zamišljen

kao način življenja - u - društvu, to stajalište sada treba revidirati. Drugo, model sadrži barem neke aspekte

globalnog konteksta u kojem modernizam, kako su ga zamislili zapadni intelektualci, treba institucionalizirati.

Dakako, model nikako ne možemo smatrati sveobuhvatnim; uostalom, to mu nije bila ni svrha. Naime, modernizam

kao civilizacijski oblik uvukao je cijeli svijet u svoju orbitu, i u toliko je postao "svjetski referent" (Bourricaud,

1987). Iako dugi niz godina globalno djelovanje zapadnih zemalja nije imalo gotovo ništa zajedničko s njihovim

pojmom modernizma, smjer globalnih promjena sve više odražava "moderno" nasljeđe - diferencijacija,

globalizacija, pluralizam, inkluzija, pa čak i sam pojam "društva" uvriježili su se diljem svijeta. Treće, globalne

dimenzije raznih oblika antimodernizma ne mijenjaju korijene u iskustvu modernizma ni u svojim nastojanjima da u

konačnici preobraze tu civilizaciju. Međutim, baš kao što je obuhvatnost modernizma načelno globalna, tako su si i

antimodernistički pokreti morali postaviti globalne ciljeve, univerzalizirajući čak i izrazito specifične vrijednosti, što

je samo po sebi veoma moderna pojava. Četvrto, istina je da bi pojave koje tumačimo kao društvene promjene bilo

bolje tumačiti kao globalnu preobrazbu. No, tu želim istaknuti da i ta "globalnost" raste iz modernizma kakvog

poznajemo.

Svjestan sam da nas globalni izazovi primoravaju da revidiramo značenje pojma modernizma. Kod toga je prirodno

početi s njegovim glavnim karakteristikama. Tako se, npr., možemo upitati ima li diferencijacija isto značenje na

globalnoj razini kao na razini društva? Nosi li globalni pluralizam specifične probleme kakvi se nisu pojavili u

"kontroliranim" oblicima društvenog pluralizma? Može li se svjetski sustav upustiti u globalizaciju na isti način na

koji su to učinila moderna društva? Kakav bi bi sadržaj pojma "državljanstvo svijeta"? U kojem značenju možemo

govoriti o svjetskom "društvu"? Projekt modernizma treba revidirati onkraj tih pitanja. Iako si je postavio

univerzalne ciljeve i postigao globalnu protežnost, svoje opravdanje modernitet je isprva dobio u posve specifičnim

118

civilizacijskim uvjetima. Povrh toga, on je opterećen nasljeđem izrazito neliberalnog ponašanja zapadnjaka u svijetu.

Dakle, kako se moderni (u širem smislu, liberalni) projekt može provesti na globalnoj razini? Poznato nam je kako

izgledaju moderna, liberalna društva; no kakav bi oblik mogao poprimiti liberalni svjetski poredak? Javna sfera u

Habermasovom smislu, da izdvojimo samo jedan element projekta, u malo je društava osobito razvijena. Može li

ona procvasti na globalnoj razini? Sukladno tome, i antimodernizam sada vidimo u drugom svjetlu. Na razini

društva, na njega se može odgovoriti konvencionalnim sociološkim oruđima. No, budući da modernizam potiče

globalizaciju onda je i za sve oblike antimodernizma najvažniji način na koji žele promijentiti svijet. Na temelju

globalnih izazova možemo zaključiti da će se neki pokreti usredotočiti na globalna pitanja. Tako, npr., radikalni

ekolozi odbacuju moderni globalni okvir (ili bar njihovo nejasno tumačenje te pojave). Naposljetku, ako se globalitet

i razvije iz modernizma, taj razvoj neumitno će izazivati globalne posljedice koje će promijeniti značenje

modernizmaa. Modernizam se sada treba institucionalizirati u globalnom kontekstu; naracija modernizma postala je

samo jedan u cijelom nizu mogućih opisa globalnih promjena. Još važnije od toga, nema sumnje da će se pojaviti

novi praktični oblici osporavanja. Ako je modernizam pod sadašnjim globalnim uvjetima još važan, a u ovom smo

poglavlju pokušali dokazati da jest, on ipak nije važan na isti način na koji je to bio u Europi 19. stoljeća. Naime,

sada se odlučuje kako će izgledati svjetski poredak, koji još ni približno nije institucionaliziran prema

modernističkom modelu. Sukobi u svezi s poželjnim smjerom globalnih promjena još bi kod mnogih mogli izazvati

nostalgiju za modernizmom.

Bilješka

Raniju, dulju inačicu ovog referata izložio sam 1990. godine na simpoziju Međunarodne udruge sociologa u

Madridu.

Reference

Alexander Jeffrey C. i Colomy, Paul (urednici) (1990) Differentiation Theory and Social Change: Comparative and

Historical Perspectives, New York: Columbia University Press.

Bourricaud, Francois (1987) 'Modernity, "Universal Reference", and the process of modernization' u S.N. Eisenstadt

(ur.), Patterns of Modernity, Sv. II, London: Frances Pinter, str. 12-21.

Featherstone, Mike (ur.) (1988) Global Culture: Nationalism, Globalization and Modernity, London: Sage.

Giddens, Anthony (1990) The Consequences of Modernity. Stanford, CA: Stanford University Press.

Habermas, Juergen (1984) Theory of Communicative Action, Sv. 1, Boston: Beacon Press.

Habermas, Juergen (1987) The Philosophical Discourse of Modernity, Cambridge, MA: MIT Press.

Lash, Scott (1990) The Sociology of Postmodernism, London: Routledge.

Lechner, Frank J. (1985) 'Modernity and its discontents' u Jeffrey C. Alexander (ur.), Neofunctionalism, Beverly

Hills, CA: Sage, str. 157 - 76.

Lechner, Frank J. (1989a) 'Fundamentalism revisited', Society, 26 (2): 51-9.

Lechner, Frank J. (1989b) 'Cultural aspects of the modern world system' u William H. Swatos (ur.), Religious

Politics in Global and Comparative Perspective. Westport, CT: Greenwood Press. str. 11-27.

119

Lechner, Frank J. (1990) 'Fundamentalism and sociocultural revitalization: on the logic of dedifferentiation', u

Jeffrey C. Alexander i Paul Colomy (ur.), Differentiation Theory and Social Change. New York: Columbia

University Press, str. 88 - 118.

Lechner, Frank J. (1991) 'Parsons and modernity: an inrterpretation' u Roland Robertson i Bryan S. Turner (ur.),

Talcott Parsons: Theorist of Modernity. London: Sage.

Nettl, J.P. i Robertson, Roland (1968) International Systems and the Modernization of Societies: The Formation of

National Goals and Attitudes. London: Faber.

Parsons, Tallcot (1971) The System of Modern Societies. Englewood Cliffs, NJ: Prentice Hall.

Parsons, Talcott (1977) Social Systems and Evolution of Action Theory. New York: Free Press.

Parsons, Talcott (1978) Action Theory and the Human Condition. New York: Free Press.

Robertson, Roland (1987) 'Globalization theory and civilizational analysis', Comparative Civilizations Review, 17

(jesen): 20 - 30.

Robertson, Roland (1990) 'U potrazi za nostalgijom? Namjerna nostalgija i faze globalizacije', u Bryan S. Turner

(ur.), Theories of Modernity and Postmodernity. London: Sage, str. 45 - 61.

Robertson, Roland (1992) 'Globality, global culture and images of world order', u Hans Haferkamp i Neil Smelser

(ur.), Social Change and Modernity, Berkeley, CA: University of California Press, str. 395-411.

Robertson, Roland and Chirico, JoAnn (1985) 'Humanity, globalization, and worldwide religious resurgence: a

theoretical exploration', Sociological Analysis, 46: 219-42.

Robertson, Roland and Lechner, Frank J. (1985) 'Modernization, globalization, and the problem of culture in world -

systems theory', Theory, Culture & Society, 2 (3): 103 - 18.

Turner, Bryan S. (ur.) (1990) Theories of Modernity and Postmodernity. London: Sage.

11 To naglašava krug oko D.Held, Globalizacija gospodarstva,u: U.Beck (izdavač), Politika globalizacije. 2 Iz njegove studije „Creating Liberal Order: The Origins and Persistence of the Postwar Western Settlement“, University of Pennsylvania, Philadelphia, November 1995. Trenutno ne postoji sila koja bi mogla zaprijetiti toj besprimjernoj globalnoj prevlasti SAD-a. No da li će ona i ubuduće ostati neosporavana.