globalizacija kulture
TRANSCRIPT
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU HRVATSKI STUDIJI – STUDIA CROATICA
DIPLOMSKI RAD
GLOBALIZACIJA KULTURE
SOCIOLOGIJSKO-POLITIČKI ASPEKTI ZAPADNE GLOBALIZACIJE KULTURE I GLOBALITETA
MENTOR: STUDENTICA: Dr.sc. Anñelko Milardović Antonija Zavila Nemet
ZAGREB, prosinac 2007.
Globalizacija kulture
SADRŽAJ
UVOD ...................................................................................................................................................3
1. RAZRADA I OBJAŠNJENJE POJMOVA ...................................................................5
1.1 Kultura ........................................................................................................................5
1.2 Globalizam i globalizacija ........................................................................................7
1.3 Globalitet i poredak ................................................................................................10
1.4 Globalizacija kulture ..............................................................................................12
1.5 Globalizacija kulture i kulturni identiteti ..............................................................14
2. IDEOLOŠKA PRETEČA I OKVIR GLOBALIZACIJE KULTURE ..............17
2.1 Odnos ideologije i kulture .......................................................................................17
2.2 Izvori ideologije globalizacije kulture ..................................................................18
2.3 Preteče i okvir globalizacije kulture: modernizacija, masovna kultura, američka ideologija, mekdonaldizacija kulture, postmodernizacija, kozmopolitizam i europeizacija ..............................................................................21
3. ODNOS GLOBALIZACIJE KULTURE I STVARANJA SVJETSKOG DRUŠTVA /GLOBALITETA/ ........................................................................................26
3.1 Relacija izmeñu Zapadne civilizacije kao prve globalne kulture i stvaranja
globalnog društva ...................................................................................................26 3.2 Odnos svjetskih religija, svjetske ekonomije i svjetske politike ........................27
3.3 Novi rast i uspon islama kao svjetske religijsko-političke-kulturne ..................29 koncepcije
3.4 Izvori potencijalnih saveza i raskola izmeñu SAD i EU .....................................31
3.5 Odnos globalizacije kulture i globalizacije moći .................................................34
4. SADAŠNJOST I BUDUĆNOST GLOBALIZACIJE KULTURE ......................38
4.1 Stvara li se novi globalizacijski kulturni obrazac po modelu «Melting pot»? ..........................................................................................38
4.2 Procesi kulturne globalizacije koriste model «melting pot» ili model europske kozmopolitizacije, što vodi – kulturi globalizacije? ............................41
Globalizacija kulture
4.3 Relacija europskog kontinenta, te njezinog lidera nove multinacionane
državne zajednice EU i globalizacije kulture .....................................................43 4.4 Idejne i normativne težnje EU kao novi povratno-sprežni elementi
globalizacije kulture ................................................................................................49 4.5 Ciljevi globalizacije kulture? ................................................................................58
5. BUDUĆNOST GLOBALIZACIJE KULTURE I SVJETSKOG DRUŠTVA /GLOBALITETA/ .........................................................................................66
5.1 Globalizacija kulture i stvaranje novog svjetskog globalnog političkog ..........66
poretka
5.2 Koji model(i) demokracije se propagira(ju) globalizacijom kulture, a koji su alternativni poretci koji se mogu latentno izroditi? ........................................67
5.3 Uloga globalizacije kulture i pitanje ostvarivosti demokracije u novom
političkom poretku ..................................................................................................70
ZAKLJUČAK ...................................................................................................................................73
LITERATURA ..................................................................................................................................78
Globalizacija kulture
UVOD
Predmet ovog diplomskog rada je globalizacija kulture, unutar discipline sociologije politike;
budući da «politička sociologija u doba postmoderne i globalizacije jest sociološka grana koja
se bavi istraživanjem procesa tranformacije nacije-države i globalne meñuzavisnosti
postmodernih društava. Ona je ujedno i skup znanja o glokalnoj vlasti, ispreplitanju globalnog i
lokalnoga, jer su na scenu stupila različita djelovanja što prelaze okvire nacije-države, kao što
su djelovanja multinacionalnih korporacija, pojava ilegalnih migracija, ekološki problemi,
umrežavanje svijeta (internet) i stvaranje digitalne demokracije, djelovanje globalnih institucija
na lokalne vlasti, kao što su MMG, WTO, Svjetska banaka, te različite regionalne integracije
(primjerice EU), radi otklanjanja konflikata, uspostavljanja mira metodom zajedničkih
standarda i dijaloga nacionalnih elita».1
Realnost globalizacije danas je neizostavno pitanje u sociologiji, pa smatramo da je
problem globalizacije kulture u tom smislu jedno od njezinih temeljnih područja, budući da je
globalizacija «proces što ga uzrokuje djelovanje svjetskog sustava te uspostavljanje, u svjetskim
razmjerima gospodarske, političke, kulturne, ekološke i infomacijske djelatnosti i globalne
meñusobne povezanosti društva»2
Globalizacijski procesi su i kulturno-politički projekti transnacionalih aktera, kao što su
multinacionalne kompanije, političke, gospodarske, religijske, pravne i znanstvene institucije i
organizacije, koje posjeduju kondignu, kompenzacijsku i kondicioniranu moć.
Bitna je značajke da transnacionalni akteri svoje idejno-vrijednosne i normativne
programe prenose i usañuju u sva društva svijeta kroz edukacijske, medijske, političke,
religijske te gospodarske sustave, koji čine široku kulturnu strukturu svih suvremenih društava.
U tim procesima i projektima koriste se informacijsko-komunikacijskim tehnologijama, koje
omogućuju istodobnost utjecaja na bilo kojoj lokaciji na globusu.
Cilj ovog rada je istraživanje koje nastoji utvrditi, da li su i kako, široki procesi globalizacije
kulture pridonijeli stvoranju svjetskog društva /globaliteta/. Usko povezano s time je pitanje da li
će uslijed sadašnjih i budućih procesa i projekta globalizacije kulture - rezultat globalnog
društva - biti kultura globalizacije, koja će biti sposobna ostvariti jedinstveni svjetski politički
poredak? I postoji li već (su)odnos i kakav je, izmeñu procesa globalizacije kulture i stvaranja
svjetskog poretka, organizacije i tipa tog poretka, budući da postoje indicije kako «procesi
globalizacije vode stvaranju svjetskog sustava i svjetske vlade, te organizacija na
transnacionalnoj i meñukulturalnoj razini».3
1 Milardović, A.; «Predgovor političkoj sociologiji»; u: Duverger, M.; Politička sociologija, PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 2001., str. xxi 2 Milardović, A. Mali leksikon globalizacije, CPI, Zagreb, 2002., str. 92 3 Milardović, A.(ur); Globalizacija, PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 2001., str. 21-22, (citat)
Globalizacija kulture
Metoda rada
Globalizacija kulture je kao predmet ovog rada uzeta kao zasebna dimenzija globalizacije i
globaliteta. Meñutim, kako je globalizacija kulture u predmetnoj stvarnosti, neraskidivo
povezana sa globalitetom i svim dimenzijama globalizacija: političkom, socijalnom i
ekonomskom; smatramo da je ne možemo striktno odvajati od tih dimenzija globalizacije.
Dakle, globalizaciju kulture prema potrebi promatramo u odnosu sa svim dimenzijama
globalizacije (političkom, socijalnom, ekonomskom) i u odnosu sa globalitetom. No, kao
predmet ovog rada metodološki ćemo je nastojati istaknuti kao zasebnu cjelinu.
Iz istog je razloga za obradu teme korištena literatura suvremenih socioloških teorija,
prvenstveno unutar discipline sociologije politike, te prema potrebi i iz sociologije kulture,
religije i znanja/znanosti. Takoñer je korištena suvremena politologijska literatura, zbog
srodnosti i povezanosti sa sociologijom politike; budući da obje navedene discipline
problematiziraju globalitet, globalizam i globalizaciju.
Rad ima strukturu razvrstanu u pet tematski povezanih cjelina (poglavlja).
Problematizacija rada počinje od osnovnih pojmova vezanih uz globalizaciju kulture. Iznosimo
ideologijske preteče globalizacije kulture, kroz razvoj i meñuodnos liberalizma, kapitalizama,
demokratskih ideja, moderne i razvoja znanosti i tehnologije; te iz njih proizašlih okvira i
sastavnica globalizacije kulture (modernizacija, masovna kulture, mekdonaldizacija društva,
američke ideologije, postmodernizacije, kozmopolitizma i europeizacije).
Neraskidivo povezano s time proizašle su sličnosti, ali i razlike, unutar same Zapadne
civilizacije – koju čine Zapadna Europa /danas EU/ i SAD – kao prve globalne kulture
modernog doba, koje su izvršile izniman i nepovratan utjecaj u širem kulturološkom smislu,
unutar svih društava svijeta u 20 stoljeću.
Iz navedenog je postavljeno pitanje o sadašnjosti i budućnost globalizacije kulture, da li
se stvara novi kulturni obrazac – kultura globalizacije – prema modelu «melting pot» ili prema
modelu kozmopolitizama i europeizacije?
Te u kakvom su odnosu globalizacija kulture i novi koncept kozmopolitizma i
europeizacije, kao «nove» sekularizirajuće ideologije, naspram buñenja religijskih aspiracija u
svim dijelovima svijetskog društva.
Odnosno, koji su ciljevi globalizacije kulture u globalitetu, u smislu razvoja procesa i
projekata za ostvarenje svjetskog poretka globalne demokracije? Odnosno, da li globalizacija
kulture pridonosi razvoju nekog drugog tipa poretka i njegovog ureñenja?
Globalizacija kulture
1. RAZRADA I OBJAŠNJENJE POJMOVA
1.1 KULTURA
Pojam «kultura» u sociologiji je jedan od najčešće promišljanih, definiranih i re-definiranih
pojmova.
Nenad Fanuko iznosi kako je sociologijski rečeno «kultura» sustav naučenih obrazaca,
mišljenja, osjećaja i djelovanja, a sastoji se od tri meñusobno povezana skupa fenomena: 1.
obrazaca ponašanja; 2. zajedničkih vrijednosti, vjerovanja i pravila; 3. te oruña i tehnike
(tehnologije). Kultura se odnosi na cjelokupno društveno nasljeñe. Tako shvaćena, kultura je
značajka svih tipova ljudskih društva.4
Po drugoj strani sociolozi tvrde kako je politička sociologija proučavanje moći u
njezinu najširem smislu, te da se politika dogaña kad postoje razlike u moći. Prema takvoj
definiciji, svaki društveni odnos koji uključuje razlike u moći jest politički odnos.5
Prema Haralambosu kultura ima četri glavna značenja, od kojih su prve dvije
definicije kulture elitističke i uključuju razlike u moći. Haralambos ističe četri definicije
kulture:
1. Definicija kulturu označuje kao stanje duha, kad ljudi teže ideji usavršavanja, individualnog
ljudskog postignuća, i ta definicija je elitistička jer neke aspekte svojstvene ljudima smatra
nadmoćnim drugim aspektima.
2. Definicija kulturu povezuje s civilizacijom i takoñer je elitističko, budući da kulturu nekog
društva smatra nadmoćnom drugim društvima.
3. Definicija kulturu doživljava visokom kulturom budući da je «kolektivni skup umjetničkih i
intelektualnih djela unutar nekog društva».
4. Definicija kulture prema Ralphu Lintonu govori da «kultura jednog društva jest način života
njegovih pripadnika; zbirka ideja i navika što ih uče, dijele i prenose iz naraštaja u naraštaj»
(Linton, 1945). Suvremeni sociolozi danas najčešće prihvaćaju tu posljednju definiciju. Kultura
u tom značenju praktički uključuje cjelinu predmeta sociologije.6
U političkoj sociologiji Maurice Duverger termin «kulturu» uzima u širem i užem
smislu. Kultura u užem smislu se odnosi na «vjerovanja» (ideologije, vrijednosne sustave,
legitimitet i mitove). Kultura u širem smislu označava kao posebne forme po kojim se
kombiniraju svi elementi koji čine društvenu skupinu: kolektivne predodžbe, vjerovanja,
ideologije, institucije, tehnologije, pa čak i zemljopisni i demografski elementi. Tako je i samo
4 Fanuko, N. (i grupa autora).; Sociologija, Školska knjiga, Zagreb, 1992, str.23 5 Haralambos, M.; Holborn, M.; Sociologija; poglavlje «Moć, politika i država»; «Golden marketing, Zagreb, 2002., str. 589 6 Haralambos, M.; Holborn, M.; Sociologija; poglavlje «Kultura i identitet»; Golden marketing, Zagreb, 2002., str. 883.
Globalizacija kulture
društvo u izvjesnom smislu skup predodžbi koje o njemu imaju njegovi članovi. Svaka
društvena skupina na stanoviti je način kulturna cjelina koje stvara povijest, a učvršćuje
obrazovanje. Nacija je najsnažnija temeljna kulturna cjelina i okvir države najjače političke
organizacije. Dok se plemana, narodi, gradovi, nacije uvijek okupljaju unutar širih kulturnih
cjelina koje se općenito nazivaju «civilizacijama».7
Snježana Čolić smatra da koncept kulture treba obuhvatiti totalnu društvenu
egzistenciju čovjeka, te da bi on trebao označavati «način života» odreñenih grupa ili naroda,
podrazumijevajući način privreñivanja, životnu organizaciju, stil života, odnosno vrijednosti,
običaje, vjerovanja, institucije i tipove individualnog ponašanja.8
Po drugoj strani, a budući da ovaj rad problematizira globalizaciju kulture, značajna je
misao Ulricha Becka – njemačkog sociologa globalizacije – o postojanju razlike izmeñu dva
kulturna pojma: Kulture 1 i Kulture 2. Kultura 1 veže kulturu za jedan odreñeni teritorij, on
polazi od premise da je kultura rezultat lokalnih procesa učenja. U tom smislu društvo ili jedna
socijalna grupa uvijek posjeduje «vlastitu» kulturu, odvojenu od drugih, što je u 20. stoljeću
razvila antropologija. Kultura 2 je sveobuhvatniji pojam kulture jer je promatra kao općeljudski
«software». On je u osnovi teorija o razvoju i širenju kulture i odreñuje je kao ključno
translokalni proces učenja. Kultura 2 podrazumijeva obvezno kulture u pluralu. No oba pojma
mogu se pomiriti jedan s drugim. Kultura 2 artikulira se u Kulturi 1, budući da su kulture
prenositelji kulture. Kultura 2 kao translokalna kultura nije bezmjesna (bezmjesne kulture
nema), ali ona mjesto shvaća kao otvereno prema van, dok je ono za Kulturu 1. zatvoreno u
sebi.9
Značajno nam je takoñer naglasiti viñenje kulture prema Talcottu Parsonsu, koji kulturu
promatra kao glavnu snagu, koja povezuje razne elemente socijalnog svijeta. Kultura posreduje
interakciju meñu akterima i integrira ličnost i socijalni sistem. Kultura ima posebnu sposobnost
postati komponentom drugih sustava. Kulturni sistem nije samo jednostavan dio drugih sistema,
već on takoñer postoji kao posebna cjelina socijalnog nasljeña, znanja, simbola i ideja. Kultura
predstavlja obrazac, ureñeni sistem simbola koji su predmet orijentiranja aktera,
interanalizirajućih aspekata sistema ličnosti, ali i institucionaliziranih obrazaca socijalnog
sistema u cjelini. Budući da je kultura najčešće simbolička i subjektivna, to joj omogućava
kretanja iz jednog u drugi socijalni sistem difuzijom iz jednog u drugi sistem ličnosti kroz
proces učenja i socijalizacije, a simbolički karakter kulture daje joj sposobnost kontroliranja
drugih sistema akcije.10
7 Duverger, M.; Politička sociologija, PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 2001.; poglavlje:. «Kultura», str. 107-123 8 Čolić, Snježana; Kultura i povijest, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006., str.13 9 Beck, U.; Što je globalizacija?, Vizura, Zagreb, 2001, str. 158-160 10 Ritzer, G.; Suvremene sociologijske teorije, Nakladni zavod Globus, Zagreb 1997. str.96
Globalizacija kulture
1.2 GLOBALIZACIJA I GLOBALIZAM
Globalizacija je sve češći pojam u suvremenoj sociologiji, politologiji i ekonomskim
znanostima, no tek od nedavno se pojam globalizacije javlja kao nova sociološka i politološka
teorija. Sociološki koncept globalizacije javlja se kao reakcija na neomarksističke teorije
svjetskog sustava (Walerstein, 1974/1989), teorije ovisnog razvitka (Cardoso, 1973) i
imperijalizma (Amin, 1971), koje su za neuspjeh razvitka trećeg svijeta okrivljavale svjetski
kapitalistički sustav. Izvorište koncepcije globalizacije je u modernizacijskoj teoriji W.W.
Rastowa i Talcotta Parsonsa u čijem je temelju optimističko vjerovanje u mogućnost razvitka
Trećeg svijeta, pod uvjetom da slijedi modernizacijska iskustva Zapada. Polazeći od
Parsonsova pristupa modernosti kao društvenog procesa koji se odvija na globalnoj razini,
Ronald Robertson, je u 80-tim i 90-tim godinama razvio cjelovitu teoriju globalizacije koja je za
njega analitička shema na temelju koje se mogu misliti i opisati pojave koje imaju
nadnacionalno (univerzalno svjetsko) značenje.11
Nadalje, Robertson iznosi kako se «globalizacija» kao ideja odnosi na smanjivanje svijeta, ali i
na jačanje svijesti o svijetu kao cjelini, te problematizirajući globalizaciju nastavlja: «smatram
da tekuća rasprava o globalizaciji predstavlja proširenje i refokusiranje socioloških istraživanja,
što omogućava sociologiji i društvenoj teoriji općenito da transcendiraju granice koje je
sociologija dosegla kao zrela disciplina u svom tzv. klasičnom razdoblju...Pri tom sam svjestan
da sociolozi i drugi koji pokušavaju analizirati i shvatiti suvremenu globalnu složenost i sami
sudjeluju u projektima globalizacije, reglobalizacije, pa čak i deglobalizacije».12 Robertson
smatra kako je njegov model globalnih okolnosti multidimenzionalan sa svrhom da taj model
omogući detaljnu analizu promjena u sva četri glavna elementa (društvo, pojedinci,
meñunarodni odnosi i čovječanstvo), zajedno s promjenama u njihovim meñusobnim
odnosima.13
Britanski sociolog Anthony Giddens raspravljajući u svom programatskom djelu
obnove socijaldemokracije kao «trećeg puta» kaže o globalizaciji, da se ne radi primarno o
ekonomskoj meñuovisnosti, nego o promjeni vremena i prostora u našim životima. Udaljeni
dogañaji, bili oni ekonomski ili ne, utječu na nas izravnije i trenutačnije nego ikad prije.
Revolucija sredstava komuniciranja i širenje informacijske tehnologije duboko su povezani s
globalizacijskim procesima. O globalizaciji se vrlo često govori kao o kakvoj prirodnoj sili, no
ona to nije. Njezinu su napredovanju aktivno pridonijele države, poslovne korporacije i druge
grupe. Vlade su financirale većinu istraživanja satelitskih komunikacija kao i rane razvojne faze
onoga što danas poznajemo kao Internet. Politika liberalizacije i privatizacije pridonijela je
11 Milardović, A.; Globalizacija, PanLiber, Osijek-Zagreb-split, 2001, str.9 12 Robertson, R. «Globalizacija kao problem», u: Milardović, A. (ur.); Globalizacija, PanLiber, Osijek-Zagreb-Split,2001., str. 35-37 13 ibid. str. 57-58
Globalizacija kulture
intenziviranju svjetske trgovinske i ekonomske razmjene. Ukratko, globalizacija je složen skup
procesa koji potiče mješanje političkih i ekonomskih utjecaja. Ona mijenja svakodnevni život,
osobito u razvijenim zemljama i istodobno stvara nove nadnacionalne sustave i snage. Ona je
više od puke pozadine na kojoj se dogaña suvremena politika: ukupno gledano, globalizacija
mijenja institucije društva u kojima živimo. Ona je nedvojbeno neposredno relevantna za porast
«novog individualizma».14
Zygmunt Bauman razmišlja o globalizaciji (i lokalizaciji) kao pokretačnoj snazi i obliku
jedne nove polarizacije i stratifikacije svjetskog stanovništva na globalizirane bogate i
lokalizirane siromašne, smatrajući da je tako «glokalizacija» proces svjetske neostratifikacije u
čijem tijeku se izgrañuju nove, svjetske, sociokulturne i samoreproducirajuće hijerarhije.15
Hrvatski politolog Anñelko Milardović smatra da je pojam globalizacije znatno
složeniji od globalizma kao jedne od doktrina o meñunarodnim odnosima, jer proces
globalizacije vodi stvaranju svjetskog sustava i svjetske globalne vlade, te organizacija na
transnacionalnoj i meñukontinetalnoj razini.16 Milardović o globalizmu nastavlja i precizira,
kako je globalizam općenito svako djelovanje upravljeno prema poimanju «svijeta kao cjeline».
Globalizam je nova društvena paradigma. U političkom smislu globalizam bi bila nova
paradigma, nastala padom Berlinskog zida (1989), propašću komunizma. Dakle, globalizam je
kao «svjetski proces» i sustav, paradigma za stvarnje globalnog društva. Normativni globalizam
je pan-nacionalizam. Bit mu je konstruiranje velike svjetske nacije. U kontekstu takvih pristupa
i ciljeva može se goviriti o sudaru lokalnih nacionalizama s normativnim globalizmom kao pan-
nacionalizmom, koji u ideologijskom smislu potiče «planetarno političko jedinstvo s globalnim
autoritetom egzekutivom, legislativom i judikativom». I to u obliku «planetarne savezne države
ili saveza država» odnosno na načelima globalnog federalizma ili konfederalizma. Helda i
Falks, smatraju nositeljima normativnog globalizma. Dva su pojavna oblika normativnog
globalizma. Jedan se javlja u obliku ideologije «svjetske države» i «svjetskog federalizma», a
drugi je kulturološke naravi i označuje se kao «normativni sinkretizam». Izražava se pojmovima
«transkulturalnosti ili interkulturalnosti». Zastupa ideju «fuzije kultura u hibridnom obliku». Taj
tip globalizma promiče Jan Nederveen Pieterse. Ideja transnacionalnosti i normativnog
globalizma, koju ostvaruje različiti čimbenici smatra se «sinkretičkom kategorijom»,
sinkretizmom. Normativni sinkretizam temelji se na libaralizmu i pravima, te na dominaciji
angloameričke tradicije, točnije američkog nacionalizma.17
14 Gidens, A.; Treći put, Politička kultura, Zagreb, 1998, str. 36 15 Beck, U.; Što je globalizacija?, 2001, str. 134-136 16 Milardović, A.; nav.dj., 2001. str. 22-23 17 Milardović, A. Mali leksikon globalizacije, CPI, Zagreb, 2002., str. 100
Globalizacija kulture
Procesi globalizacije ipak, prema Milardoviću, uvelike relativiziraju tradicionalni pojam
suvereniteta. Takva relativizacija izvodi se iz novog shvaćanja teritorijalnosti i prekograničnog
djelovanja, te meñunarodnih i nadnacionalnih integracija.18
Globalizam je ideologija čiji je temelj u stvaraju svijeta kao cjeline, a postoje tri škole
globalizma: hiperglobalisti, skeptici i transformacionalisti. Hiperglobalisti polaze od teze da
živimo u globaliziranom razdoblju. Dominantna obilježja su globalni kapitalizam, globalna
vlada i globalno grañansko društvo. Vodeću snaga globalizacije je u kapitalizamu i tehnologiji.
Oni konstatiraju krizu i eroziju tradicionalnih vrijednosti, kraj nacionale države te stvaranje
«globalne civilizacije». Skeptička škola globalizma smatra da se svijet kreće prema stvaranju
regionalnih blokova i sukoba civilizacija, te da će snaga nacionalnih vlada i država biti
pojačana ili uzdignuta. Transformacionalisti, kao treća škola globalizma, vide snagu u
globalizaciji koja mijenja snagu države i svjetsku politiku, videći budućnost izmeñu globalne
integracije i fragmentacije, te u rekonstrukciji nacionalnih vlada i država, stvarajući «novu
arhitekturu svjetskog poretka.» U politološkoj literaturi globalizacija je isto što i
denacionalizacija. Globalizacija ili denacionalizacija relativiziraju: teritorijalnost, suverenitet,
nacionalne kulture i identitete i pravni sustav koji se mora usklañivati zakonodavstvima
nadnacionalnih država. Globalizacijom se mijenja karakter demokracije u transteritorijalnu
kozmopolitsku demokraciju i kozmopolitsko civilno društvo. Globalizacija briše tradicionalnu
razliku izmeñu unutarnje i vanjske politike, i stvara nove aktere koji postaju nevladine
organizacije, globalni gospodarski igrači, transnacionalne udruge civilnog društva.19
Rosenau govoreći o procesima globalizacije, stavlja na mjesto jednog ekonomski
«vladajućeg» svjetskog tržišnog sustava policentričnu svjetsku politiku, u kojoj ni kapital, ni
nacionalna država, ni UN, ni Svjetska banka nemaju samotnu vlast. Prijelaz iz nacionalne
državne politike u policentričnu, Rosenau pripisuje tehnološkoj dimenziji globalizacije i njezinoj
vlastitoj dinamici. Smatra da je tehnologija ta koja je ukinula zemljopisne i socijalne razdaljine
razvitkom nadzvučnih zrakoplova, kompjutera, satelita i mnogih drugih inovacija, koje danas
omogućuju da sve više ljudi, ideja i robe brže i sigurnije nego ikad prije prijeñu prostor i
vrijeme. Rosenau kombinira dva argumenta: pojavu informacijskog i znanstvenog društva, kao
i u njemu usañeno ukidanje razdaljina i granica kao posljedica multiplikacije transnacionalnih
posrednika i organizacija. Ta policentrična svjetska politika označava situaciju u kojoj
transnacionalne organizacije: Svjetska banka, Katolička crkva, Internacionalno udruženje
sociologa, McDonald's; transnacionalni dogañaji: svjetsko nogometno prvenstvo, Zaljevski
rat..; transnacionalne «zajednice»: zasnovane na religiji (islam), na znanju (stručnjaci), na
političkim orijentacijama; te transnacionalne strukture: kao što su oblici rada, produkcije i
18 Milardović, A.(ur); Globalizacija, PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 2001., str. 23 19 Milardović, A. Pod globalnim šeširom, CPI, Zagreb, 2004, st.155-156
Globalizacija kulture
kooperacije, banke, tehničko znanje – stvoriti stabiliziraniju trgovinsku i kriznu povezanost
preko svih razdaljina.20
Ulrich Beck globalizam označava kao «..shvaćanje da svjetsko tržište izgurava ili
zamjenjuje političko djelovanje, ideologijom vladavine svjetskog tržišta, tj. ideologijom
neoliberalizma.»21 Beck o globalizmu raspravlja kao o «misaonom virusu» koji je napao sve
stranke, redakcije, institicije. Vjerska dogma globalizma nije gospodarsko djelovanje, nego
podreñivanje svih i svega – politike, znanosti, kulture – primatu ekonomskog. U tom obliku
neoliberalni globalizam predstavlja visokopolitičko djelovanje, koje se odvija sasvim
nepolitički. Smatra da je osnovno pitanje kako se utvara globalizama može nadomjestiti
politikom?22 Globalizacija prema Becku znači ne-svjetsku državu. Točnije: svjetsko društvo
bez svjetske države i svjetske vlade. Globalizacija podrazumijeva procese kojim je posljedica ta
da transnacionalni akteri i njihove šanse za moć, orijentacije, identiteti i mreže, potkopavaju
nacionalne države i njihov suverenitet i meñusobno se povezuju u političko djelovanje.23
Globalizacija se u trenutku trijumfa potrošačke kulture pojavljuje kao nastavak projekta
moderne u postmodernom kontekstu. Pojam globalizacije, nasuprot globalizmu i globalnosti,
označava stanje prelaza i preinake svjetskog ekonomsko-političko-kulturnog sklopa. Stoga
globalizacija nije zatečeno stanje, nego proces kojemu je imanentno gibanje prema nekom
(ne)odreñenom cilju.24
Dakle, «globalizacija je proces gospodarskog, socijalnog, kulturnog i političkog
djelovanja koje nadmašuje granice nacionalne države.»25
1.3 GLOBALITET I POREDAK
Državni poredak je istoznačnica ustava, unutar kojeg je izložen red stvari ili zapisana narav
nekog državnog ustroja, tj. sustava. Poredak je legitiman na temelju nekih «unutarnjih pobuda»,
odnosno tradicije, kao onoga što je oduvijek postojalo – vjerovanja, vrijednosno racionalnog
vjerovanja, pravne i interesne podrške. Politički sustav je relativno autonoman oblik globalnog
podsustava političkog ili oposebljenog odlučivanja, raspodjele vrijednosti, te prilagodbe i
povezivanja pojedinaca i društvenih grupa na temelju normi, vrijednosti i legitimne fizičke
prisile.26 S kojom je povezana i politička kultura kao bitna sastavnica kulture u širem smislu.
Politička kultura je duhovna okosnica svakog političkog sustava. Ona je subjektivo
20 Milardović, A..(ur.); Globalizacija, PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 2001.; str.105 21 Beck, U. Što je globalizacija?, Vizura, Zagreb, 2001, str. 24 22 ibid. str. 122 23 ibid.; str. 33 24 Paić, Žarko; Politika identiteta – kultura kao nova ideologija; Antibarbarus, Zagreb, 2005. , str.6 25 Milardović, A.(ur); Globalizacija, PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 2001., str.10 26 Milardović, A.; Uvod u politologiju, PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 1997. str. 91-92.
Globalizacija kulture
doživljavanje političkog sustava ili odreñeno političko ponašanje označeno mišljenjima,
stavovima i vrijednostima o političkom sustavu. Vrijednosti koje odgovaraju predodžbi o
društvu i državi moguće je prenositi političkom socijalizacijom, odgojem grañana za
demokraciju kojom bi trebali stijecati grañansku političku kulturu. Političku socijalizaciju
Milardović odreñuje kao postupak uklapanja osobe u sustav vrijednosti nekog političkog
poretka.27.
Ulrich Beck smatra kako je globalitet neopoziv, te da već odavno živimo u jednom
svjetskom društvu, pri čemu se misli na dva osnovna stanja stvari: s jedne strane na ukupnost
nacionalno-državno političkih organiziranih socijalnih veza i veza moći, s druge strane na
iskustvo života i djelovanja preko granice. Meñutim svjetsko društvo ne podrazumijeva
svjetsko državno društvo ili svjetsko privredno društvo, već ne-državno društvo, odnosno jedno
agregatno stanje društva za koje teritorijalno-državno jamstvo poretka, ali i pravila javno
legitimirane politike gube svoje obvezujuće osobine. Globalizacija ne uključuje samo eroziju
državne strukture zadaća i institucija već i fundametalnu trasformaciju njezinih osnovnih
premisa. Beck smatra da za globalnu eru vrijedi sljedeće: nacionalne države ne postoje bez
svjetskih društava, svijetska društva ne postoje bez nacionalnih država i nacionalnih društava.
No bezdržavnost svjetskog društva podrazumijeva barem još dvije stvari: ono je bez poretka i
institucija još uvijek.28
Giddens smatra da su globalizacijski procesi premjestili moć s nacije u depolitizirani
globalni prostor. Pa taj globalni prostor treba regulirati, uvesti prava i obaveze, jer gdje postoji
društvo tu su potrebni i zakoni. Globalni poredak koji se stvara ne može se održati kao «svjetsko
tržište». Takoñer smatra da doista već postoji globalno vodstvo i doista već postoji globalno
civilno društvo.29 Giddens nastavlja da globalizacija mijenja institucije društva u kojima
živimo.30 Time se i država mora strukturalno prilagoditi globalizaciji, smatrajući da država
može i mora igrati glavnu ulogu u obnavljanju grañanske kulture. Država i civilno društvo
trebali bi biti partneri kako bi jedno drugom olakšali djelovanje, ali se i uzajmano nadzirali.31
Dakle, svjetsko društvo podrazumijeva da nastaju nove šanse moći, novi prostori
djelovanja, života i shvaćanja socijalnog, koji razbijaju i miješaju nacionalno-državnu
ortodoksiju politike i društva. Te se u odnosu imeñu Prve i Druge moderne ne radi o politici
koja se vodi po pravilima, već o politici koja mijenja pravila, o politici politike (meta-politici).
Takoñer svjetovi simbola globalnih kulturnih industrija ukidaju izjednačavanje države, društva i
identiteta - kao što pokazuje Appadurai - smatra Ulrich Beck, dodajući kako je raspad istočnog
bloka bio i dogañaj kulturne globalizacije.32
27 Ibid. str.146-147 28 Beck, U.; Što je globalizacija?; Vizura, Zagreb, 2001; str. 241-246 29 Giddens, A.; Treći put, Politička kultura, Zagreb, 1999. ; str. 126-141 30 Beck, U.; Što je globalizacija?; Vizura, Zagreb, 2001., str. 41 31 Giddens, A.; nav.dj. str. 74-84 32 Beck, U.; nav. dj. str. 158.
Globalizacija kulture
1.4 GLOBALIZACIJA KULTURE
Posljedice razvoja svjetskog tržišta, dokazuje Kevin Robins, duboko zadiru u kulture, identitete
i životne stilove. Globalizaciju ekonomskog djelovanja prate valovi kulturne transformacije,
procesa koji se naziva «kulturna globalizacija». Pri tome se sigurno i u bitnome radi i o
proizvodnji kulturnih simbola – procesu koji se pak može primijetiti već duže vrijeme. To
pokriva teza o konvergenciji globalne kulture, te se naziva mecdonaldizacija u smislu
ujednačavanja životnih stilova, kulturnih simbola i transnacionalnih oblika ponašanja. Globalna
kulturna industrija sve više znači konvergenciju kulturnih simbola i životnih oblika. U njemu su
lokalne kulture i identiteti iskorijenjeni i zamijenjeni simbolima svijeta robe, koji potječu iz
reklamnog dizajna i dizajna imagea multinacionalnih koncerna. Koncerni koji ciljaju na vlast
nad tržištem u proizvodnji univerzalnih kulturnih simbola, na svoj način koriste neograničeni
svijet informacijskih tehnologija. Sateliti omogućuju svladavanje svih nacionalnih i klasnih
granica i usañivanje brižno smišljenog svijeta blještavila bijele Amerike u srca ljudi u svim
kutovima svijeta.33 Ta raširena teza o linearno rastućoj konvergenciji kulturnih sadržaja i
infomacija kao dijela koncentracijskih tendencija na svjetskim medijskim tržištima ne uzima u
obzir paradokse i ambivalentnosti koje je cultural theory teorijski obradila i empirijski istražila
– dijalektiku kulturne globalizacije. Kao što naglašava Roland Robertson, jedan od otaca teorije
i istraživanja kulturne globalizacije; kod globalizacije se uvijek radi i o lokalizaciji. Osnovni
uvid glasi: globalizacija ne znači automatski i jednostranu, jednodimenzionalnu globalizaciju.
Već suprotno, svuda dolazi do novog naglašavanja lokalnog. Globalizacija ne podrazumijeva
samo de-lokalizaciju već pretpostavlja re-lokalizaciju; proizlazi već iz same ekonomske
računice, jer globalne proizvodne tvrtke i one koje prodaju njihove proizvode, moraju razviti
lokalne veze, tako što njihova proizvodnja prvo nastaje i stoji na lokalnim nogama, a drugo zato
što i simboli koji se mogu globalno prodavati moraju biti «izvučeni» iz sirovina lokalnih kultura
koje ostaju i razvijaju se živo, eruptivno i disparatno, kaže U. Beck; objašnjavajući što je
globalizacija uopće kao i globalizacija kulture.34
U tom smislu i radi pojašnjavanja pojma dijalektike Beck predlaže razlikovanje izmeñu
ekskluzivnih i inkluzivnih vrsta razlikovanja. Ekskluzivna razlikovanja slijede logiku «ili-ili»,
koja opisuje svijet kao usklañivanje i podreñivanje odvojenih svijetova u kojima se identiteti i
pripadnosti meñusobno isključuju. Inkluzivna razlikovanja skiciraju jednu sasvim drugačiju
sliku «reda» (logika «i-i»). Pasti izmeñu kategorija ovdje nije nikakav izuzetak već pravilo. U
paradigmi ekskluzivnog razlikovanja o globalizaciji se mora misliti kao o graničnom slučaju,
koji sve razara. U prilog paradigme inkluzivnog razlikovanja pak govori prije svega jedan
istraživačko pragmatični argument: Tek i jedino ovako globalitet se može sociološki istraživati.
33 Beck, U.; nav. dj.. str.103-106 34 Beck. U.; nav. dj. str. 111-112
Globalizacija kulture
Pretpostavka inkluzivnog razlikovanja tako dobiva status jedne empirijske radne hipoteze. To
su «inkluzivni» oblici života, biografije, konflikti, vladavine, nejednakosti, države svjetskog
društva.35
Kulturna globalizacija, prema tome, ne znači da svijet postaje kulturno homogeniji, jer
globalizacija mnogo više podrazumijeva «glokalizaciju», dakle visokostupanjski proturječni
proces i što se sadržaja i mnogostranosti njegovih posljedica.36
Milardović smatra kako «globalizacija kulture nije ništa drugo nego interdepedencijski
model kulture koji se posredstvom medija i globalnih komunikacija odvija preko granica
nacionalnih država. Robertson u kontekstu nove kulturne globalne interdepedencije govori o
odnosu globalnoga i lokalnoga, o «nemogućnosti meñusobnog isključivanja». Prema tome
Robertson za proces globalizacije kulture predlaže pojam «glokalizacija». Glokalizacija je riječ
poveznica ili mosnica jer univerzalno i partikularno pokušava spojiti kao dva ravnopravna
kulturna vrijednosna sustava. Proizvodnja univerzalnih kulturnih simbola i obrazaca izaziva
reakciju u obliku proizvodnje partikularnih kulturnih obrazaca, simbola, stilova života ili
jednostavnije lokalnih kultura.»37 Istovremeno uz integracijska svojstva globalizacije i
konsenzus, Milardović takoñer ističe drugo svojstvo prema kojem «glokalizacija kulture kao
interdepedencijski model globalizacije kultura nosi u sebi konfliktni potencijal u obliku sukoba
civilizacija i kultura (S.P.Huntington). Globalizacija utječe na proizvodnju različitih kulturnih i
političkih fundamentalizama kao pogonskog goriva sukoba kultura i civilizacija u smislu sudara
globalnoga i lokalnoga; nacionalno kulturnoga i multikulturnoga, globalnog i partikularnog;
globalnog i fundamentalističkog; New Agea i obrane kršćanske religije; Zapada i Istoka;
univerzalizma zapadnog tipa i partikularizma istočnog tipa; globalne demokracije i nacionalne
demokracije; globalne demokracije i različitih oblika vladavine utemeljenih na cezarimu i
političkom fundametalizmu, nacionalizmu, velikodržavlju, imperijalnim ambicijama; te
multikulturnog društva i ksenofobijskog društva..»38 Smatramo da sve to zajedno čini temeljna
pitanja globalizacije kulture.
Milardović problematizirajući globalizaciju, nastavlja da se »najznačajnije promjene
dogañaju upravo u kulturi. Globalizacija se očituje u procesima internacionalizacije tehnologije,
znanosti, širenja znanja kroz akademsku, sveučilišnu razmjenu i stvaranje meñunarodnih
profesionalnih organizacija. Sredstva masovne komunikacije omogućuju širenje popularne
kulture i razvoj tzv. globalne kulture, a osobito ideologija poput demokratizacije i
modernizacije. Europski identitet postaje novootkriveni način samorazumijevanja mladih
Europljana. Za očekivati je da će u postmodernom društvu 21. stoljeća pojedinci u kriznim
35 Beck, U. nav. dj. str.124-127 36 Beck., U.; nav. dj. str. 75 37 Milardović, A.; Populizam i globalizacija, CPI, Zagreb,2004, str.170 38 ibid., str.170
Globalizacija kulture
situacijama tražiti zaklon tradicionalnih identiteta, a u doba prosperiteta eksperimentirati s
novim kozmopolitskim identitetom.»39
Problematizirajući suveremenu političku sociologiju u dobu postmoderne i
globalizacije Milardović ocrtava globalnu kulturu kao globalnu kulturnu mrežu, jer se kulturni
procesi odvijaju zahvaljujući globalnim medijima i globalnim informatičkim sredstvima
prelazeći nacionalne granice, te po nekima tvore opasnost za očuvanje nacionalnih i kulturnih
identiteta.40 Nastavlja kako «..globalizacija u kulturi predstvalja kulturnu unifikaciju...Kulture
kao društvene cjeline u globaliziranim i sve više transnacionalnim društvima ostaju zaštitnim
znakovima ostataka ostataka nacija država, globalizacija kao denacionalizacija nosi opasnost
ukidanja pluralizma kultura, brisanja identiteta, potiskivanja nacionalnih jezika zbog forsiranja
engleskog kao globalnog jezika, unifikaciji kulture i mekdonaldizacije društva. Ideologije kao
društveni okviri politike ostaju i dalje sastavnicama tih okvira, ali ne tako kao civilizacija».41
Ronald Robertson takoñer postavlja pitanje u kojoj mjeri globalizacija potiče ili
uključuje homogenizaciju za razliku od heterogenizacije, te univerzalizaciju, za razliku od
paritikularizacije, smatrajući to bitnim i veoma složenim problemom.42
Žarko Paić kulturu odreñuje kao bitnu odrednicu globalizacije. Smatra kako
globaliziranje izričito pretpostavlja svezu kulture i društva u njihovim meñusobnim odnosima i
mijenama, jer je kultura postala unutarnji pokretač dinamike modernih društava.43
1.5 GLOBALIZACIJA KULTURE I KULTURNI IDENTITETI
Nikola Skledar definira kulturni identitet kao sintezu, a ne puki zbroj svih duhovno-kulturnih
tvorbi, djelatnosti i procesa, ukupnost danih i traženih odgovora na bitna ljudska pitanja i
potrebe odreñenog socio-kulturnog prostora i vremena. Skledar kulturni identitet promišlja kao
strukturu (ne kao konglomerat) svih konkretnih čovjekovih materijalnih i duhovnih tvorbi,
svjetonazora, vrednota, simbola, oblika duha (mit, religija, umjetnost, filozofija i znanost), te
modela ponašanja i procesa. Smatra kako je kultura povijesna, dinamična pojava, pa u tom
smislu govori i o kulturnim promjenama, koje su usko povezane s društvenim promjenama, tj. s
promjenama u društvenoj strukturi, organizaciji i odnosima..44
Predodžbe o identitetu su prošle tri glavne faze u kojima su dominirale koncepcije o: 1.
prosvjetitetljskom subjektu, 2. sociološkom subjektu, 3. postmodernom subjektu.
39 Milardović, A.(ur); Globalizacija, PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 2001, (citat), str. 14 40 Milardović, A. «Predgovor političkoj sociologiji», str.xx; u: Duverger, M. Politička sociologija, Panliber, Osijek-Zagreb-Split, 2001, 41 ibid. str. xxiii 42 Robertson, R. “Globalizacija kao problem”; u: Milardović, A (ur),; Globalizacija, 2001, str. 39 43 Paić, Ž. «Globalizacija – posmoderna utopija»; u: Milardović, A. (ur); Globalizacija,2001, str.204-205 44 Skledar, N.; Kregar,J.; Znanost o društvu, Zaprešić, 2003., str. 159-160
Globalizacija kulture
Prosvjetiteljski subjekt se pojavljuje s dolaskom moderne, izmeñu 16. i 18. stoljeća kad je
prevladala nova koncepcija identiteta (u odnosu na predmoderni identitet koji je proistjecao iz
mjesta, a ne osobnih ili individalnih svojstava ljudi). Pojedinac u novoj koncepciji identiteta nije
bio dio nečeg većeg, već se smatralo da ima vlastiti, zasebni identitet. Svaki pojedinac bio je
jedinstvena, cjelovita osoba koja je imala sposobnost misliti svojom glavom, biti racionalan. I
kao takav mogao je na temelju logike sam shvaćati i nije bio ograničen svojim položajem u
društvu ili tradicionalnim uvjerenjem.
Sociološki subjekt razvija se u 19. stoljeću, kao rezultat promjena u društvu. Zamah
industrijalizacije i urbanizacije povećao je složenost društva. Ono se sve više temeljilo na
organizacijama i strukturama koje su oblikovale živote pojedinaca. Početkom 20. stoljeća
poduzeća koja su vodili pojedinačni poduzetnici povlačila su se pred korporacijama u vlasništvu
dioničara, koje su vodile složene uprave, «grañanin pojedinac uhvaćen je u mrežu birokratske i
upravne mašinerije moderne države». Pojedinca se više nije smatralo tako jedinstvenim i
odvojenim od drugih pojedinaca. Odnos izmeñu pojedinaca i društva bio je posredovan putem
«grupnih procesa i kolektivnih normi». Smatralo se da je identitet vezan za odreñenu društvenu
klasu, odreñenu grupu zanimanja, nacionalnost, mjesto iz kojeg potječe.
Suvremena društva sve više odlikuje postojanje fragmentiranih identiteta. Ljudi više
nemaju jednu jedinu, tj. jedinstvenu predodžbu o tome tko su. Nekoliko je razloga za tu
fragmentaciju identiteta. Moderna društva oduvijek odlikuju brze promjene. Društvena je klasa
davala svojevrstan «glavni identitet», koji je natkriljivao druge identitete i tvorio temelj za
političke sukobe. Tijekom 1960-tih i 1970-tih nastajali su novi društveni pokreti, koji su se
bavili raznovrsnim pitanjima i identitetima, od kojih su: feminizam, borbe crnaca, borbe za
nacionalno osloboñenje, antinuklearni i ekološki pokreti itd. Umjesto da se osjećaju dijelom
jedne klase, identitet ljudi fragmentirao se prema rodu, etničkoj pripadnosti, religiji, dobi,
nacionalnosti, spolnoj sklonosti, odnosu prema ekologiji i td. S usponom novih društvenih
pokreta, sam identitet postao je političkim pitanje.
Posljednji veliki čimbenik u stvaranju fragmetarnih identiteta jest proces globalizacije.
Imamo nekoliko načina na koje globalizacija može utecati na identitet. Lakoća i učestalost
kojom se ljudi kreću svijetom, te napredak u komunikacijama i «globalno oglašavanje stilova,
mjesta i slika» mogu dovesti do «učinka kulturnog supermarketa». Ljudi više ne moraju graditi
identitete koji se temelje na mjestu u kojem žive i umjesto toga mogu izabrati iz široke lepeze
različitih identiteta. Mogu usvojiti način odjevanja i govora, vrijednosti i životne stilove koje
god žele. Na drugoj strani, globalni konzumerizam može voditi i sve većoj homogenizaciji, ili
sličnosti meñu ljudima. Proizvodi se oglašavaju diljem svijeta, a najuspješniji se pronalaze
posvuda. Globalizacija stoga sadrži proturječne trendove, no oba ta trenda mogu ugroziti
prethodno postojeće identitete. Homogenizacija globalnog potrošača ugrožava identitete
ukorijenjene u pripadnosti odreñenim društvenim skupinama. Stvarni učinci globalizacije na
Globalizacija kulture
identitet su u tome, što je u modernim društvima nacionalnost bila važan izvor identiteta.
Većina nacija-država naglašavala je važnost nacije i nastojala je iskoristiti nacionalni identitet za
stvaranje solidarnosti meñu grañanima različitih klasa, etničkog podrijetla i tako dalje. S
globalizacijom to više nije tako lako i djelotvorno.45
Anthony Giddens razmatrajući kako globalizacija oblikuje naše živote, naglašava kako
Zapadni, odnosno preciznije, američki kulturni utjecaj jest vidljiv svugdje - na filmu, televiziji, u
popularnoj glazbi i drugim područjima. Kulturna standardizacija prirodan je dio ovog procesa.
No sve je to samo površinski kulturni premaz jer posljedice globalizacije sežu dublje, budući da
ona umjesto da proizvodi veću homogenost, stvara upravo veću lokalnu kulturnu raznolikost.
Globalizacija promiče obnovu lokalnih kulturnih identiteta. Ponekad oni odražavaju šire,
svjetske obrasce, no vrlo često se namjerno od njih razlikuju.46 Giddens u nastavku promišljanja
o «odbjeglom svijetu» i kako globalizacija utječe na naše živote, iznosi kako je prosvjetiteljstvo
18. stoljeća zaslužno za loš glas koji prati tradiciju. U svojoj današnjoj upotrebi, pojam tradicije
proizvod je posljednjih 200 godina u Europi, dakle i sam je proizvod moderniteta. Meñutim
prosvjetiteljski su mislioci poistovjećivali tradiciju s dogmom i neznanjem u svojoj očaranosti
novim. Giddens nastavlja kako su sve tradicije izumljene. Nijedno tradicionalno društvo nije u
potpunosti bilo tradicionalno, i tradicije i običaji izumljeni su iz mnogo različitih razloga.
Tradicija je uvijek svojstvena grupi, zajednici ili kolektivitetu.
Giddens nadalje smatra, da se danas pod utjecajem globalizacije dogañaju dvije
ključne promjene, smatrajući da se u zapadnim zemljama stisku tradicije otimlju ne samo javne
institucije nego i svakodnevni životi. Dok u drugim društvima diljem svijeta, onima koja su bila
tradicionalnija, dolazi do detradicionalizacije, te je upravo to izvor nastajućeg svjetskog
kozmopolitskog društva. Meñutim, takoñer smatra da su tradicije društvu potrebne i uvijek će
postojati, jer uobličuju život i daju mu kontinuitet. Ritual, obred i ponavljanja imaju važnu
društvenu ulogu, koju većina organizacija, uključujuči i vlade, razumiju te djeluju na temelju
njih. No u kozmopolitskom svijetu, više nego ikada prije, sve veći broj ljudi je redovio u
kontaktu s drugima koji misle drugačije od njih. Kako se na svjetskoj razini smanjuje utjecaj
tradicije i običaja, mijenja se i sama osnova našeg identiteta – vlastitog osjećaja sebstva. No kad
tradicija počinje popuštati i izbor životnog stila dobije prvenstvo, ni sebstvo /identitet/ nije
izuzeto od promjena. Identitet se mora stvarati i obnavljati aktivnije nego prije.47
45 Haralambos, M.; Holborn, M.; Sociologija, Golden Marketing, Zagreb, 2002. st. 921-924 46 Giddens, A. Odbjegli svijet – kako globalizacija oblikuje naše živote, Naklada jesenski i Turk, Zagreb, 2005. st.16-17 47 ibid., str. 53-63
Globalizacija kulture
2. IDEOLOŠKA PRETEČA I OKVIR GLOBALIZACIJE KULTURE
2.1 ODNOS IDEOLOGIJE I KULTURE
Promatrano iz perspektive političke sociologije, Maurice Duverger dovodi u direktan odnos
kulturu i ideologiju. Ideologija je sastavnica kulture, kao razrañeno, sistematizirano, racionalno
vjerovanja. Ideologije odražavaju situaciju u društvu u kojemu nastaju. Sve su ideologije sustavi
vrijednosti ili vjerovanja, jer proizlaze iz vjere i dobrovoljnog prihvaćanja, a ne iz iskustva.
Tijesno povezano s ideologijom je pojam legitimiteta, koji je i sam oblik vjerovanja. Tako svaka
ideologija nastoji odrediti sliku idealne vlade i tip legitimiteta.48
Karl Mannheim razlikuje utopijsku ideologiju – koja zagovara potpunu promjenu
strukture društva i ideologiju koja podržava status quo – kao ideologiju vladajućih skupina.49
Nenad Fanuko izmeñu ostalih značenja ideologije, takoñer ideologiji pridaje značajke
slične znanosti, budući da obje pojmovima sistematiziraju i objašnjavaju društvene pojave. U
pravilu ideologije sadrže normativne elemente: prosudbe o tome što je dobro ili loše u društvu,
mišljenja o poželjnom pravcu razvoja društva te preporuke za akciju. Neki su od tih elemenata
svojstveni religiji, no za razliku od religije koja je usmerena na onostrano, ideologije su
usredotočene na racionalno objašnjenje, promicanje ili osporavanje društvenih fenomena.50
U tom smislu nastavlja i Jakov Jukić, obrazlažući kako ideologije danas pokušavaju
pružiti ono što je nekad davala religija: odgovore na temeljna životna pitanja, globalni smisao
ljudske egzistencije, suvisli sustav vrednota. Ideologije se sve više uzimaju kao vladajući
društveni svjetonazori. Jukić smatra da «ideologije nose u sebi neskrivenu sklonost da se
pretvore u totalitarne i represivne društvene sisteme.»51
Žarko Paić smatra da upravo kultura u doba globalizacije preuzima funkciju
ideologijske mobilizacije.52 Paić ideologiju nastoji razumjeti kao kulturalni sustav djelovanja.
Takav normativni pojam ideologije, ne otklanja političko razumijevanje suvremenog korištenja
kao mobilizacijske moći društva.
Kultura kao nova ideologija stoga označava jednostavnu socio-političku činjenicu
suvremenog svijeta postmodernih identiteta u doba globalizacije.53
48 Duverger, M., Politička sociologija, PanLiber, Zagreb-Split-Osijek, 1998., str.109 49 Haralambos, M. , Holborn, M.; Sociologija-teme i perspektive, Golden Marketing, Zagreb, 2002., str.19 50 Fanuko, N.(i grupa autora); Sociologija, Školska knjiga, Zagreb, 1992. 51 Mardešić, Ž. /Jukić, J/., Budućnost religije, Matica Hrvatska, Split, 1991., str. 84-86 52 Paić, Ž; Politika identiteta –kultura kao nova ideologija; Antibarbarus, Zagreb,2005.; poglavlje “Uvod”; str. 5 53 ibid.str. 10-11
Globalizacija kulture
2.2 IZVORI IDEOLOGIJE GLOBALIZACIJE KULTURE
Promatramo li sa stajališta sociologije politike, prema kojoj su ideologije sastavnice kulture, kao
racionalna i sistematizirana vjerovanje; postavljamo pitanje da li možemo globalizaciju kulture
smatrati ideologijam? Odnosno, da li globalizacija kulture ima vlastiti sustav vrijednosti,
vjerovanja i normativa? Da li globalizacija, odnosno «ideolozi» globalizacije nastoje odrediti
sliku idealne vlade i tipa legitimiteta? Te koji bi bili izvori globalizacije kao ideologije.
Žarko Paić smatra kako globalizacija jest univerzalna ideologija novog svjetskog poretka.54
Stoga je kultura sredstvo za ozbiljenje univerzalnih političkih ciljeva. Upravo su oni temeljna
značajka moderne zapadne civilizacije (sloboda pojedinaca, ljudska prava, kozmopolitizam,
demokracija), a nipošto kultura kao poseban sektor ljudskog duha.55
Liberalizam izvorišna ideologija globalizacije
Milardović iznosi kako je na kraju 20. stoljeća, aktualni proces globalizacije upravo
oslonjen na liberalnu ekonomsku doktrinu koja polazi od ideje privatnog vlasništva kao
neotuñivog prava, slobode konkurencije (gospodarskog sponataniteta) i minimalne uloge
države u gospodarskoj sferi, ideje tržišta i njegovog širenja; a napuštanja koncepta nacionalnih
država. Ideologija slobode instrument je osvajanja svijeta, odnosno uspostavljanja globalne
političke moći. Iza ideologije slobode razvidno se očituju odnosi moći, nemoći i profita.56
Liberalizam kao doktrina ima nekoliko razina ili temelja: filozofski, duhovni temelj;
politički i ekonomski temelj liberalizma. Filozofski, duhovni temelj liberalizma počiva na ideji
slobode osobe i očuvanja njezine osobnosti bez ikakva ograničenja polazeći da je čovjek po
prirodi dobro biće. Karakterizira ga vjera u um i razum te napredak posredstvom razvoja
prirodnih i empirijskih znanosti. Liberalizma je baštinio ideje prosvjetiteljstva. Politički temelji
liberalizma izražavaju se u temeljnim pojmovima moderne demokracije, kao što su teorija
ugovora i narodnog suvereniteta, dioba vlasti, sustav prava i sloboda čovjeka i grañanina,
pravna država, parlamentarna demokracija, jednakost, pravednost, legalitet i legitimacija.
Ekonomski temelji liberalizam su privatno vlasništvo, slobodna konkurencija, tržišno
gospodarstvo, načelo laissez-fairea ili tržišni sponatanitet.57 Liberalizam takoñer ima nekoliko
povijesnih faza, rani liberalizam (1750-1850), liberalizam etabliranog grañanstva (1860-1890),
liberalizam monopolističkog kapitalizma (1980) i neoliberalizam (1930- ...).58
Eric J. Hobsbawm problematizira pitanje nacija, koje su najsnažnije dale svoj pečat Europi 19.
stoljeća, što je bila zasluga liberalne buržoazije i njihovih intelektualaca..59 Meñutim
54 ibid.str.7 55 ibid., str.12 56 Milardović, A.; Političke stranke u doba tranzicije i globalizacije, CPI, Zagreb-Dubrovnik, 2006., st..46 57 Milardović, A.; Uvod u politologiju, PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 1997, st.62 58 ibid. str. 64-65 59 Hobsbawm, Eric.J.; Nacije i nacionalizam, Novi liber, Zagreb, 1993, str.28
Globalizacija kulture
ekonomska teorija slobodnog tržišta kako ju je utemeljio A. Smith na temelju individualnih
jedinica poduzetništva, moglo je zapravo biti ostvarna jedino u svjetskom trežištu. 60 Dok je
stanovište kasnije «historijske škole» njemačkih ekonomista da se ekonomija kao znanost treba
baviti «nacionalnom ekonomijom», takoñer je jedna od karakteristika «liberalnog» poimanja
nacije. Pa je budućnost civiliziranog svijeta još dugo tendirala stvaranju velikih država, kad se
nije moglo postići ujedinjenje svijeta. Hobsbawm primječuje kako su nacije bile na drugom
mjesto po poželjnosti iza svjetskog jedinstva..61
Maurice Duverger iznosi kako su zapadni (moderni) poretci samo djelom demokratski,
te da bismo ih trebali nazivati «plutodemokracijama» s ozirom da njihova moć počiva
istodobno na narodu (demos) i na bogatstvu (plutos). Unutar zapadnih poredaka grañani i
njihove organizacije nisu sami nosioci političke vlasti, oni je ponajprije dijele s vlasnicima
kapitala, pojedincima i nadasve s velikim industrijskim, trgovačkim i financijskim tvrtkama.62
Zapadni sistem ulazi 1945. godine u novu fazu procvata. Političkim slobodama porasla je
vrijednost u učima Europljana koji su bili četri godine pod totalitarnim poretkom (nacizma i
fašizma). Zapadne zemlje se približavaju «potrošačkom društvu» u kojemu je moguće
zadovljiti sve temeljne ljudske potrebe: ne samo primarne (hrana, stanovanje, odjeća,
osiguranje) nego i sekundarne (udobnost, razonoda, kultura).63
Osim toga, Duverger smatra kako je nakon 1945. liberalnu demokraciju zamijenila
tehnodemokracija. Prva se temeljila na ekonomskoj konkurenciji i zakonu tržišta, druga počiva
na velikim poduzećima s kolektivnim upravljanjem, gdje se putem reklame i masovnih medija
planiraju djelatnosti i nameću proizvodi. Javne administrativne službe i privatne tvrtke
poprimaju jednake strukture: postaju goleme, složene, hijerarhizirane i racionalizirane
organizacije. Razvoj masovnih medija omogućuje potpunije kondicioniranje putem reklama i
propagande, koju razvijaju općeniti i dublji konsenzus unatoč njegovoj artificijelnosti.64
Milardović pak problematizirajući tehnokraciju, bitno je promatra kroz tehnokratski
neokonzervativizam. Moderne države vode znanstvenu politiku u funkciji širenja političke
moći. U tehničkoj državi dominira jedan tip intelekturalca (specijalisti u državnim organima),
koji, pored ostalih intelekturalaca predstavljaju «novu klasu». Povezana s time je sekularizacija
života, kao novi tip religije, a subjekti nove religioznosti su «intelektualci», koje dijeli na
tehničku, organizacijsku, kulturnu i društveno-znanstvenu inteligenciju. Industrijsko društvo
nije moguće bez «nove klase», bez sloja upravljača/menadžera koji se pojavljuju u «industriji,
sindikatima, strankama, vojsci, crkvi». Prema kojima se tehnokratski neokonzervativizam slaže
60 ibid. st 31 61 ibid. str. 35-36 62 Duverger, M.; Janus – dva lica Zapada, Globaus,/Zagreb, 1980., str. 7-8 63 ibid. str. 129 64 ibid., str.130-133
Globalizacija kulture
i akceptira s pozitivnim učincima moderne znanosti i tehnike, prihvaćajući dosege
prosvjetiteljstva i cjelokupne moderne, prije svega napredak posredovan znanošću i tehnikom.65
Društveno-političke teorije kao nove globalizacijske ideologije
Izvori ideologije globalizacije kulture posljednjih desetljeća postaju i sami sociolozi,
kao dio znanstveno-tehničke strukture i elite, koja utječe na političke strukture opskrbljujući ih
programskim i idejno-vrijednostnim koncepcijama i normativima.
Anthony Giddens smatra da se sociološko mišljenje ukorijenjuje u društvo, ono
oblikuje način na koji ljudi promatraju svijet i ono utječe na njihove odluke. Sociološko znanje
reflektira se na društvo i pomaže mu da oblikuje sam socijalni život koji to znanje opisuje.66
Takoñer, Ulrich Beck u raspravi što je globalizacija, postavlja sociologiju kao
intelektualnu moć stvaranja reda.67 Beck smatra da se ruši središnja premisa prve moderne, koja
predstavlja život i djelatnosti u zatvorenim prostorima nacionalnih država i nacionalnih
društava. Globalizacija podrazumijeva opipljivo odbacivanje granica u svakodnevnom
djelovanju, što je moguće zahvaljujući modernim sredstvima komunikacije i transporta, a
stvoreni globalitet označava novo stanje druge moderne u smislu da već postoji «svjetsko
društvo». Ovaj pojam time istodobno upućuje na to da su standardni odgovori Prve moderne
neupotrebljivi i proturječni za drugu modernu, pa se politika za Drugu modernu mora iznova
obrazložiti, izmisliti.68 Beck takoñer smatra kako treba pronaći i izmisliti novi sistem pravila
koji bi u znanosti i pravu iznova odredio i odgovorio na pitanja o tome što je «dokaz», što
«primjerenost», «istina», «pravda». Ono što isti autor smatra da bi bilo potrebno je drugo
posvjetiteljstvo...69
Dakle, možemo potvrditi da je globalizacija kulture postaje ili je već postala novim
«znanstvenim» ideologijama, objedinjujući scenarije budućnosti u novim vrijednosno-
ideologijskoj koncepcijama, koja imaju svoja razrañena, sistematizirana i racionalna vjerovanja
i planove, koja takoñer nastoji odrediti sliku idealne vlade i tip legitimiteta (političkog ureñenja),
svoj sustav vrijednosti i razviti vjeru u nju (kroz socijalizaciju, obrazovanje), kako bi bila
dobrovoljno prihvaćena od globalne populacije.
65 Milardović, A. Konzervativizam i neokonzervatizam, Alinea, Zagreb, 1993. str.90-92 66 Haralambos, M.; Holborn.M.; nav.dj., st. 1076 67 Beck, U.; Što je globalizacija?; Vizura, Zagreb, 2001.; str.56 68 ibid., poglavlje: «Uvod»; str.30-39 69 ibid. str. 236-237
Globalizacija kulture
2.3 PRETEČE I OKVIR GLOBALIZACIJE KULTURE
Globalizaciju kulture, kao dimenziju globalizacije smatramo neraskidivo povezanu sa
globalizacijskim procesima svjetskog društva, politike, ekonomije. Sukladno zbivanjima u 20.
stoljeću, globalizacija kulture svoja izvorišta i ideološki okvir nalazi već u procesu
modernizacije, masovne kulture, američke ideologije, preko mekdonaldizacije kulture,
postmodernizacije; te današnjeg projekta kozmopolitizma sa europeizacijom .
Modernizacija
Snježana Čolić o modernizaciji iznosi kako je ona prvenstveno shvaćena kao glavni
pravac globalnog razvoja, kojem trebaju težiti sva društva i kulture. U okviru teorije
modernizacije industrijalizacija je bila identificirana s razvojem, a obje s modernizacijom.
Teorija modernizacije koristila je termin «moderan», ali je pod tim terminom zapravo mislio na
SAD, tj. prije na jedan ideal demokratskih, pluralističkih i svjetovnih SAD. Na globalnoj razini,
taj model modernizacije je doveo do kategorizacije različitih društva i kulture u tri odnosno četri
«svijeta». Snježana Čolič zaokružuje kako je teorija modernizacije zapadnocentrična, jer se
prema toj teoriji, industrijsko društvo Zapada promovira kao ideal koji općenito treba podupirati
i prema njemu težiti.70
Huntington govoreći o modernizaciji jednako kaže kako ona znači industrijalizaciju, ali
znači i urbanizaciju, porast pismenosti, naobrazbe, imetka i socijalne pokretljivosti, te složenije i
raznolikije strukture zaposlenosti. Modernizacija je proizvod golemog bujanja znanstvenog i
tehničkog znanja od 18. st., čime su ljudi dobili mogućnost da oblikuju i upravljaju svojom
okolinom onako kako to nikada prije nisu mogli. Nadalje Huntington iznosi, da je Zapad prva
civilizacija koja se modernizirala, pa tako onda Zapad predvodi u prihvaćanju kulture
modernog; a budući da druga društva prihvaćaju slične uzorke naobrazbe, rada i bogatstva i
klasne strukture, taj argument vodi do toga da će ta moderna zapadnjačka kultura postati
univerzalnom kulturom cijelog svijeta. Meñutim, on smatra da se Zapadna civilizacija pojavila
u osmom i devetom stoljeću i da se kao takva nije počela modernizirati sve do sedamnaestog i
osamnaestog stoljeća. Odnosno da je Zapad bio Zapad dugo prije nego je postao modernim. 71
Prema Giddensu modernitet je globalizirajući i temelji se na četri ključne institucije:
kaptalizmu, industijalizaciji; sferi politike; te vojnoj sili. Prema Giddensu modernost se ne
sastoji samo od niza institucija, ona je za pojedince takoñer živo iskustvo.72
70 Čolić, Snježana, Kultura i povijest, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006, str. 96-100 71 Huntington, S.P. Sukob civilizacija, Izvori, Zagreb, 1998. st. 91-95 72 Haralambos, M.; Holborn, M.; Sociologija – teme i perspektive; Goleden marketing, Zagrebe, 2002.; str.1076
Globalizacija kulture
Masovna kultura
Antonina Koloskowska iznosi kako se masovna kultura razvijala najmanje dva stoljeća,
te je sporedni proizvod industrijske revolucije, industrijalizacije i urbanizacije.73 Takoñer, ona
smatra da je masovna kultura jedno od oruña nove društvene integracije. Kloskowska smatra
da je za razvoj i prihvaćanje masovne kulture bio potreban izvjestan stupanj intelektualne
ujednačenosti, koji je proširen razvojem jedinstvenog i elementarnog obrazovanja koji
istovremeno predstavlja i element i čimbenik masovne kulture.74
Nastavlja kako je masovnoj kulturi pridonijeo evolutivni karakter društvenih odnosa u Zapadnoj
Europi i Sjevernoj Americi, kroz urbanizirane industrijske države u 19. i 20.st. Te je grad-
metropola svojim ekonomskim, organizacionim i intelektualnim utjecajima sve ljudske odnose
zasnivao na mehanizmu novca koji u društvu postaje svemoćno sredstvo utjecaja. Politička
demokratizacija eliminirala je predrasude i ukinula kastinske barijere koje su dijelile ljude.75
Koloskowska smatra da upravo sredstva masovne komunikacije čine snažan faktor unifikacije,
te da obzirom na značaj sredstava masovnog komuniciranja kao oruña manipulacije
mišljenjima i odlukama grañana, njihovi sadržaji nikada nisu do kraja osoboñeni nadzora vlasti.
Kontrola se odnosi na političke aspekte.76
Američka ideologija
Američka ideologija je ideologija američkog načina života. To nije ideologija u
klasičnom komunističkom ili fašističkom smislu, jer nema politički prisilan karakter, pa ju je
izuzetno teško usporeñivati sa ostalim svjetskim ili europskim ideologijama. Nastavlja kako
Amerika (SAD) postaje krajem 20.st. super-ego cijeloga svijeta, kako politički, vojno,
diplomatski, tako i kulturno. Tomislav Sunić smatra da biti Amerikanac znači vjerovati u
američku ideologiju i oponašti američki način života na bilo kojem dijelu kugle zemaljske.
Najbitniji supstrat američke ideologije je: ekonomizam, točnije slijepa vjera u ekonomski
liberalizam, bez koje više nema ni američke ideologije. Potom slijedi egalitarizam ili vjerovanje
u apsolutnu društveno-pravnu jednakost; individualizam ili vjerovanje da je pojedinac središte
društva, te povijesni optimizam.77 Sunić svoju raspravu o američkoj ideologiji zaokružuje
stavom, kako Amerika i amerikanizam leže u svim ljudima, u grañanima, političarima.
Amerikanizam je dio ljudskih gena i ljudskih impulsa, svih rasa i svih naroda, amerikanizam je
mekana nevidljiva diktatura, diktatura blagostanja u kojoj je «traženje sreće» postalo kategorički
imperativ, ne samo za Amerikance, nego i za cijeli svijet.78
73 Kloskowska, Antonina, Masovna kultura, Budućnost, MS, Novi Sad, 1985, st. 101 74 ibid., st. 19-14 75 ibid., st. 119-124 76 ibid., st. 182 77 Sunić, T.; Američka ideologija, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993. str.55 78 ibid., st. 136-138
Globalizacija kulture
Meñutim, poslije terorističkog napada 11. rujna 2001. godine, postavlja se pitanje nove
američke ideologije. Tako američki politolog S.P.Huntington iznosi problem kako meñu
pojedinim obrazovanim Amerikancima, pripadnicima elite, kao da je upravo nacionalni
identitet potpuno iščezao. Globalizacija, multikulturalizam, kozmopolitizam, doseljavanje,
podnacionalizam i antinacionalizam bombardiraju svijest Amerikanaca..79 Huntington takoñer
postavlja pitanje, da li su Sjedinjene Države «univerzalna» nacija kako neki tvrde, utemeljena
na vrijednostima koje su zajedničke cijelom čovječanstu i koja obuhvaća sve narode, ili su
Amerikanci zapadna nacija čiji je identitet definiran europskim naslijeñem i institucijama? Ili su
pak jedinstveni s vlastitom različitom civilizacijom, kao što su tvrdili tijekom cijele američke
povijesti zagovornici «američke iznimnosti»? Da li su Amerikaci multikulturalni, bikulturalni ili
unikulturalni, mozaik ili lonac za taljenje?80
Mcdonaldizacija društva
Prema Ritzeru mekdonaldizacija je proces koji se nadovezuje na Weberovu postavku o
procesu racionalizacije koja je paradigmatski oživotvorena u birokratskom djelovanju
modernog svijeta.81 Ritzer je početkom osamdesetih Weberovu teoriju racionalizacije povezao
sa svojom zabrinutošću zbog širenja fast-food restorana.82 Mekdonaldizacija je proces koji nudi
učinkovitost, isplativost, predvidljivost i kontrolu i iz tih načela crpi svoju veliku uspješnost..83
Prema Ritzeru mekdonaldizacija ne pogaña samo ugostiteljstvo, već obrazovnaje, zdravstvo,
putovanja, slobodno vrijeme, prehrambene navike, politiku, obitelj i gotovo svaki vid društva i
sve društvene institucije (npr. obrazovanje, sport, politiku i religiju).
Ritzer smatra kako postindustrijalizam i postmodernizam postoji zajedno s
mekdonaldizacijom, koja ne pokazuje znakove izumiranja, već se širi i svakim danom postaje
sve važnija. Povezuje to s pojavom procesa koju naziva «tenisizacija», obrazlažući kako se
jedan proizvod (tenisice) prije samo proizvodio u jednom tipu, kao standardizirani i
jednoobrazni proizvod. Danas na tržišu postoji mnoštvo različitih proizvoda s obzirom na
namjenu (razni tip tenisica, za trčanje, aerobik, košarku itd). Ali današnja tehnologija to
omogućuje i podupire. Te zaključuje, kako proizvodnja i prodaja proširenih proizvodnih linija
ne predstavlja pravu prepreku mekdonaldiziciji, već nasuprot tomu, čini njezinu budućnost.84
Postmodernizacija
Današnji je kapitalizam iznjedrio novu kulturnu logiku: postmodernizam, kao
promjenu kulturne logike. Postmoderno društvo ima pet osnovnih elemenata:
79 Europski glasnik, godište IX. Br. 9. Zagreb 2004; Nova američka ideologija, st.222-223 80 ibid.; poglavlje: Huntington, S.P.” Tko smo mi? – Izazovi američkom nacionalnom identitetu”, str.227-228 81 Ritzer, G. Mcdonaldizacija društva, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 1999. st. 9 82 ibid. st.10 83 ibid., str.54 84 ibid., str.203-205
Globalizacija kulture
1. Posmodernitet je povezan s kasnim kapitalizmom multinacionalnog karaktera.
2. Posmoderno je društvo prožeto površnošću, a njegovi kulturni proizvodi ne zadiru u dublja
značenja (npr. simulakrum, koji predstavlja kopuju kopije bez originala).
3. Posmodernitetu se pripisuje oslabljivanja osjećaja i čuvstava, alijenaciju modernog doba je
zamijenila fragmentacija. Ljudi postaju fragmentirani, a preostalo čuvstvo je «slobodnolebdeće i
impersonalno».
4. Karakteristika postmodernog svijeta nalazi se i u gubitku povijesnosti, budući da povjesničari
nikako ne mogu otkriti pravu istinu o prošlosti ili usvojiti jednu koherentnu interpretaciju
povijesti, kreiraju pastiše (ili zbrkane zbirke ideja), često proturječne.
5. Posljedna karakteristika postmodernog društva je njegova povezanost s novim
tehnologijama. Pa tehnologije posmoderne ere rañaju kulturne proizvode koji se veoma
razlikuju od kulturnih proizvoda tehnologija moderne ere.85
Dominic Strinatti (1995). iznosi kako je jedna od naznačajnijih odredinca postmoderne
kulture nestajanje vjere u bilo kakve velike pripovijesti ili velike ideje o svijetu.
Postmodernizam je «skeptičan prema svakom apsolutnom, univerzalnom i sveobuhvatnom
polaganju prava na znanje, kakvi su religija, znanost, umjetnički modernizam i marksizam.
Posmodernizam niječe da u povijesti postoji ikakav osjećaj napretka.86
Giddens (1990) odbacuje ideju da su zapadna društva ušla u razdoblje postmodernosti,
no on vjeruje da su se u ovom razdoblju dogodile važne promjene i vjeruje da bi se
postmodernost u budućnosti mogla razviti.87
Projekt - kozmopolitizam i europeizacija
Beck i Grande postavljaju pitanje kako se kozmopolitizam odnosi prema suvremenom
društvu i njegovoj transforamciji. Osobito što se kozmopolitizam koristi kao sinonim za mnogo
toga: globalizaciju, globalitet, globalizam, univerzalizam, multikulturalizam, pluralizam,
imperijalizam. A normativna jezgra kozmopolitizma je sažeta u tri načela: tolerancija,
demokratski legitimitet i učinkovitost.
Beck pojam kozmopolitizam nastavlja koristiti kao sociološki pojam i za sasvim
odreñenu društvenu situaciju - za posebni oblik društvenog postupanja prema kulturalnoj
različitosti. Beck smatra da je ovdje važno da pojam kozmopolitizma, čija je ključna točka u
ukidanju dvojnosti globalnoga i lokalnoga, nacionalnog i internacionalnog, nije prostorno
odreñen, on jednostavno nije vezan uz kozmos ili uz globus. Kozmopolitizam se načelno
razlikuje od svih oblika vertikalnog diferenciranja pri kojima se društvena različitost pokušava
staviti u hijerarhijski odnos nadreñenosti i podreñenosti. Ovdje je tipično da se drugima ne
priznaje status istovrsnosti i jednakog ranga te da se promatraju kroz odnos hijerarhijske
85 ibid., str.212-217 86 Haralambos, Holborn, Sociologija - teme i perspektive, Golden Marketing, Zagreb, str. 918-919 87 ibid., poglavlje: Anthony Giddens- Visoka modernist i daljnji razvoj; str. 1075
Globalizacija kulture
podreñenosti, odnosno manje vrijednosti. Neposredno načelo suprotno hijerarhijskoj
podreñenosti jest ukidanje različitosti.
Kozmopolitizam se od svih spomenutith oblika razlikuje po tome što u mišljenju,
suživotu i djelovanju priznavanja različitosti postaje maksimom, i to kako iznutra, tako i prema
van. Razlike se ne odreñuju hijerarhijski niti se ukidaju, već se kao takve prihvaćaju, pa i
pozitivno ocjenjuju. Kozmopolitizam potvrñuje stav gledanja na druge kao na različite i
jednake. Kozmopolitizam stoga zahtijeva novi pojam integracije i identiteta koji prihvaća i
omogućuje suživot prego granica, a da se posebnost i razlike ne moraju žrtvovati na oltaru
pretpostavljene (nacionalne) jednakosti. Kozmopolitizam prihvaća različitost, ali je on ne čini
apsolutnom, već istodobno traži načine da je učini univerzalno podnošljivom. Kozmopolitizam
se ne smije zamijeniti postmodernizmom niti interpretirati kao njegova varijanta. Postmoderna
strategija toleriranja različitosti sastoji se u tome da se različitost apsolutizira bez povezne
konstrukcije sadržajnih i proceduralnih normi. Taj pokušaj apsolutizira relativizam do potpunog
pomanjkanja zajedničkih ideja o poretku i kriterija za selekciju.88
Europeizacija je danas direktno povezana s kozmopolitizmom, ona je proces koji je
prema Becku dospio do kritične granice kad su se iscrpile zalihe političke energije nacionalno-
državnih semantika i vizija Europe. Smatra da u toj situaciji nije dovoljno koristiti samo
institucionalne reforme, kao stvaranje europskog ustava. Treba učiniti mnogo više, iznova
promisliti Europu, naglašavaju Beck i Grande.»89
Autori takoñer smatraju da bez obzira na to izjednačuje li se Europa sa Europskom unijom i
njezinim zemljama članicama ili se pritom misli na veći geografski i politički prostor, Europa ne
postoji, postoji samo europeizacija shvaćena kao institucionalizirani proces trajne promjene.
Europa nije čvrsto i konzervirano stanje. Europa je druga riječ za varijablinu geometriju,
varijabilne nacionalne interese, varijabilne unutrašnje i vanjske odnose, varijabilu državnost,
varijabilni identitet.90 Proces europeizacije zbiva se u dva smjera: prema unutra (stalnim
proširivanjem kompetencija EU i strukturalnim prilagodbama u zemljama članicama) i prema
van (stalnim proširivanje zajednice i izvozom njezinih normi i pravila). U vezi si tim se
postavlja pitanje gdje Europa završava, što pripada u Europu? Na to pitanje još nema
odgovora.91
88 Beck, U.; Grande, E.; Kozmopolitska Europa, Školska knjiga, 2006, str. 25-32 89 ibid, str. 17 90 ibid., str. 19 91 ibid., str. 24
Globalizacija kulture
3. ODNOS GLOBALIZACIJE KULTURE I STVARANJA SVJETSKOG DRUŠTVA /GLOBALITETA/
3.1 RELACIJA IZMEðU ZAPADNE CIVILIZACIJE KAO PRVE GLOBALNE KULTURE I STVARANJA GLOBALNOG DRUŠTVA
Tony Spybey smatra da je zapadna kultura bila prva prava globalna kultura. Te da su Europljani
bili ti koji su stvorili doista prvu svjetsku kulturu. Od kasnoga 16. stoljeća do sredine 20 stoljeća
europske su zemlje vladale kolonijama širom svijeta, u koje su na svojevrstan način presadile
europske društvene institucije. Tako su mnogi narodi s različitim kulturnim navikama došli pod
utjecaj europske kulture, čak i u područjima izvan kolonijalnih granica. Sve to nije bila samo
posljedica prisile, jer se Europa razvijala brže od drugih civilizacija, pa je njena kultura postala
privlačna i popularna u drugim dijelovima svijeta. Meñutim, europske zemlje se u pogledu
kulture uvelike razlikuju, no ipak tvore jednu civilizacijsku cjelinu.
U središte procesa globalizacije, zajedno sa europskim modelom državne
administracije, došli su industrijske proizvodnja i gradski način života. Dvadeseto stoljeće
donijelo je elektronske medije i zračni promet, te višestruki prijenos informacija smatramo
nečim potpuno normalnim. Europski kolonijalizam pridonio je i prenošenju europskih političih
institucija u druge dijelove svijeta, no one su to činile kao skup meñusobno neovisnih država.
Naime, nakon pada Rimskog Carstva, Europa više nikada nije funkcionirala kao jedinstvena
zajednica, po čemu se europska (zapadna) civilizacija razlikuje od drugih civilizacija koje su
postojale tijekom njenog uspona. Europski obrazac zasebnih suverenih država bio je
kvalitativno različit, a prenosio se u druge dijelove svijeta posredovanjem europskog
kolonijalizma.92
Spybey iznosi kako se s razvojem globalnog političkog sustava, što ga je potaknuo
europski kolonijalizam, svijet bio uvučen u razne oblike gospodarske meñuovisnosti koji su se
sve više usredotočili na Europu. Europljani su postajali sve ovisniji o proizvodima iz drugih
dijelova svijeta. Rezultat toga bio je stvaranje globalnog gospodarstva i meñunarodna podijela
rada s Europom u Središtu. Europske zemlje oduvijek su podupirale svoje planove za
ovladavanje svijetom jakim vojnim potencijalima. A vojni potencijali su bili usko povezani sa
kolonijalnom djelatnošću europskih zemalja. Tako je početkom 19. stoljeća Britanija imala ne
samo najveće kolonijalno carstvo nego i najsnažniju mornaricu. Posljedica je bila potpuna
britanska nadmoć u meñunarodnim odnosima, nazivana «pax Britannica». To je bio korijen
suvremenih ideja o globalnom svjetskom poretku. Ideje, koje su nastale u Europi, nametnute su
drugim dijelovima svijeta.
92 Spybey Tony, «Zapadna kultura kao prva doista globalna kultura», u: Milardović, A.(ur); Globalizacija, PanLiber, Zagreb-Osijek-Split, 2001, str. 131-136
Globalizacija kulture
Meñutim, tijekom Drugog svjetskog rata svjetski vojni poredak zakomplicirao se zbog znatne
uloge koju je u ratu odigrao Sovjetski Savez. Nakon pobjede u Europi, SSSR je zavladao
zemljama Istočne Europe i tako stao uz bok SAD-u kao «svjetska velesila». Zato razdoblje od
1945-1989 nazivamo razdobljem Hladnog rata. Sve se to iznenada promijenilo 1989. godine
kada se Sovjetski Savez raspao, a svijet ušao u nestabilno razdoblje u kojem se još uvijek
nalazi.93
Globalni tranzicijski procesi
Anñelko Milardović iznosi važnost tranzicijskih procesa, koji su zahvatili
postkomunističke zemlje propašću komunističkih režima i prihvačanju zapadnjačkih vrijednosti
demokracije i kapitalizma. Takoñer navodi kako je rašireno mišljenje o tranziciji kao novom
procesu prijelaza iz nedemokratskih u demokratske poretke.94 Meñutim, autor tu naglašava
kako se tranzicija odvijala u različitim tranzicijskim modelima u spomenutim regijama
globalnog sela (Latinska Amerika, Južna Europa, Istočna i Srednja Europa), što dokazuje kako
se tranzicijska igra otvarala i vodila na različite načine, s obzirom na karakter autoritarnih,
totalitarnih i posttotalitarnih poredaka, mentaliteta, ideologija, tradicija i političkih kultura.95
Tranziciji je cilj preobraziti nekad totalitarna društva u demokratska, koristići se procesima
demokratizacije. Demokratizacija podrazumijeva proces liberalizacije, tranzicije i konsolidacije
demokracije. 96
Stoga smatramo tranzicijske procese značajnim faktorom globalizacije kulture, budući
da tranzicije pridonose stvaranju svjetskog demokratskog društva. Naime, demokracija je jedna
od temeljnih vrijednosti globalizacijskih procesa i projekata globalizacije kulture..
3.2 ODNOS SVJETSKE RELIGIJE, SVJETSKE EKONOMIJE I SVJETSKE POLITIKE
Američki politolog Samuel Huntington smatra da su se sve velike civilizacije u ljudskoj
povijesti oduvijek identificirale uglavnom s glavnim religijama, a ne toliko s nacionalnostima.
Civilizacija je najširi kulturni entitet. Kinezi, Hindusi i Zapadnjaci ne pripadaju nikakvom širem
kulturnom tijelu. Oni čine civilizacije. Civilizacije su kulturne, a ne političke pojave..97
Francuski sociolog Maurice Duverger iznosi kako se Zapad temelji na racionalizmu.
Meñutim, Duverger naglašava kako je taj racionalizam zapravo na djelu u zemljama koje sve
93 ibid. str.137-139 94 Milardović, A.; Političke stranke – u doba tranzicije i globalizacije, CPI, Zagreb-Dubrovnik, 2006. str.95 95 ibid. 95-96 96 ibid. st.109-111 97 Huntington, S:P, Sukob civilizacija», Izvori, Zagreb, 1998. str. 59-63
Globalizacija kulture
pripadaju kršćanskoj religiji. Liberalizam je preuzeo temeljne elemente kršćanskog morala
podarivši im svjetovnu varijantu..98 Po drugoj strani, Duverger tumači kako je razvoj
industrijske tehnologije doveo do kapitalizma, prvog elementa zapadnog sistema, koji je pak
izazvao pojavu ostalih elemenata: liberalne ideologije, parlamentarnih institucija, političkog
pluralizma. Kapitalizam je takoñer izazvao pojavu socijalističke ideologije.99 Nastavlja kako su
protestantizam i katolicizam, vjerski smjerovi unutar kršćanstva, različito reagirali na širenje
liberalne ideologije. Meñutim, oba su zauzela zajednički i povezujući stav protiv socijalizma.
Općenito svaka je religija nesklona razvoju revolucionarnih pokreta. Dvije kršćanske religije
otići će veoma daleko u podržavanju kapitalizma.100 Meñutim, s vremenom je došlo do
slabljenja vjerskog osjećaja, i kapitalizam je izgubio podršku crkve. Pa se sa općim opadanjem
kršćanstva, javila njegova renesansa u pojedinim krugovima, gdje se ono njeguje na životniji i
izvorniji način. Na taj se način neokršćanstvo suprotstavljalo kapitalizmu i utjecaju ekonomske
oligarhije. Njegovi sljedbenici su postajali sve utjecajniji.101
Politolog Anñelko Milardović iznosi kako se razvila politička doktrina/ideologija
kršćanske demokracije, koja se uvelike oslanja na crkvenosocijalni nauk. Narav i bit toga nauka
izvedena je iz evanñeoskih poruka i moralnih zasada Crkve, koje su se s vremenom tumačile i
primjenjivale u kontekstu realnih ili zadanih društvenih prilika u novijoj povijesti Europe.
Teologija, filozofija i društvene znanosti sudjelovali su u oblikovanju socijalnog nauka Crkve. A
osnovna je postavka kako je čovjek «odreñeni subjekt i temeljna zbilja kršćanske
antropologije».102
Hubert Knoblauch, sociolog religije, iznosi kako enormno širenje modernih masovnih
medija (televizija, radio), ali i uvoñenje novih tehnologija koje dopuštaju interaktivna korištenja
(kompjuterske mreže, satelitske komunikacije, video) dovode do razantne promjene, koja ni
religiju ne ostavlja netaknutom. Nastavlja kako je neosporno veće značenje masovnih medija u
širenju religije i novog oblikovanja njezinih sadržaja. Pojmom Electronic Church označuje se
navješćivanje kršćanske spasenjske objave preko televizijskih postaja i drugih novih medija
(videokaseta, radiopostaja, World Wide Weba, itd.). Ta se Electronic Church pojavila u
Sjedinjenim Državama, u kojim su religije već duže vrijeme u situaciji da brzo prihvaćaju nove
razvoje u medijima. Od osamdesetih godina 20. stoljeća «Electronic Church» snažno utječe ne
samo na religijske, nego takoñer i na političke i kulturalne institucije. Katolička se crkva može
takoñer osvrnutu na dugu tradiciju korištenja medija, što je svoj vrhunac dobilo u Papinim
nastupima koji su masovnim medijima nadaleko proširili. Trenutno Katolička crkva u Braziliji
koristi 122 radio-postaje. Na internetu postoji prva (iako još nepriznata) katolička dijeceza.103
98 Duverger, M.; Janus - dva lica Zapada, Globus/Zagreb, 1980, str.7 99 ibid. str. 14 100 ibid. str. 100-102 101 ibid. str. 146 102 Milardović, A.: Uvod u politologiju, PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 1997, str.66-67 103 Knoblauch, H.; Sociologija religije, Demetra-Filosofska biblioteka Dimitrija Savića, Zagreb, 2004., str.258-261
Globalizacija kulture
Nadalje, Huntington iz politološke perspektive, smatra kako se krajem 20. stoljeća zapadne
nacionalne države okupljaju u dvije poluuniverzalne države u Europi i Sjevernoj Americi.
Huntington takoñer iznosi kako su velike političke ideologije 20. stoljeća liberalizam,
socijalizmam, anarhizam, korporativizam, marksizam, nacionalizam, fašizam i kršćanska
demokracija proizvod zapadne civilizacije. Niti jedna druga civilizacija nije stvorila neku
znatniju političku ideologiju. Zapad, pak nikad nije stvorio veću religiju. Sve su svjetske religije
proizvod nezapadnjačkih civilizacija i u većini slučajeva, nastale su prije zapadne civilizacije. A
sad svijet izlazi iz svoje zapadnjačke faze, te su na zalasku ideologije koje su obilježavale kasnu
zapadnu civilizaciju. Njihovo mjesto zauzimaju vjerski i drugi, na kulturi utemeljeni oblici
pripadnosti i predanosti. Razdvajanje vjere od meñunarodne politike (Vestfalski mir, 1648)
jedinstveni je proizvod zapadne civilizacije, i primiče se svom kraju, te će religija sve
vjerojatnije prodirati u meñunarodne poslove.104
3.3 NOVI RAST I USPON ISLAMA KAO SVJETSKE RELIGIJSKO-POLITIČKE-KULTURNE KONCEPCIJE
Prema Huntingtonu Islamski preporod je svojim dosegom i dubinom najnovija faza u
prilagodbi islamske civilizacije Zapadu, pokušaj da «rješenje» ne nañe u zapadanim
ideologijama, nego u islamu. Muslimani se okreču islamu kao izvoru identiteta, značenja,
stabilnosti, legitimiteta, razvoja, moći i nade. Islam nije tek vjera nego i način života. Nastavlja,
kako se Saudijci žele modernizirati, ali ne i pozapadnjačiti. Islamski je preporod pokušaj
muslimana da postignu taj cilj. Taj široki intelektualni, kulturni, društveni i politički pokret koji
prevladava širom islamskog svijeta. Islamski «fundamentalizam» koji se obično doživljava kao
politički islam, samo je jedna komponenta u znatnoj široj obnovi islamskih ideja, običaja i
retorike, te obnovljene odanosti islamu u muslimanskim populacijama. Taj preporod je
općenarodni, a ne ekstremistički, sveobuhvatan, ne izoliran. Islamski je preporod utjecao na
muslimane u svim zemljama i većinu vidova društva i politike u većini muslimanskih zemalja.
Huntington smatra da ignorirati taj utjecaj Islamskog preporoda na politiku istočne hemisfere
krajem 20. stoljeća jednako je ignoriranju protestanske reformacije na europsku politiku krajem
16. stoljeća. Meñutim, za razliku od Reformacije koja je ostala ograničena na sjevernu Europu,
Islamski preporod je dodirnuo gotovo sva muslimanska društva. Počevši od sedamdesetih
godina, islamski simboli, vjerovanja, ponašanja, institucije, politika i organizacije postižu sve
veću prednost i potporu širom svijeta od jedne milijarde muslimana koji se protežu od Maroka
do Indonezije i od Nigerije do Kazahstana. Islamizacija se nastojala najprije pojaviti u području
kulture, a zatim nastaviti na društvene i političke sfere. Islamisti su osobitu pozornost posvetili
104Huntington, S.; Sukob civilizacija; Izvori, Zagreb, 1998.; str.75-76
Globalizacija kulture
uspostavljanju islamskih škola, tako i širenju islamskog utjecaja u državnim školama. Političke
manifestacije Preporoda manje su sveobuhvatne nego društvene i kulturne, no ipak su
najvažnije političko zbivanje u muslimanskim društvima posljednje četvrtine dvadesetog
stoljeća. Huntington navodi kako je islam ipak svijet bez središnjice. Kao revolucionarni
pokret, islamski fundamentalizam odbacuje nacionalne države u korist jedinstva islama, upravo
kao što je marksizam odbacivao u korist jedinstva meñunarodnog proletarijata. Nepostojanje
islamske stožerne države uvelike prodonosi široko raširenim unutarnjim i vanjskim sukobima
koji su znakoviti za islam, smatra Huntington105.
Ernest Gellner vidi islam kao jedinu preostalu religiju koja ne podliježe sekularizaciji,
kojoj je podlegla kršćanska civilizacija, iznosi kako središnje islamske doktrine sadrži izraziti i
strogi monoteizam. Poruku koju je primio prorok, u sebi je dovršena, te sadrži kako vjeru tako i
moral. Stoga je muslimanske učene ljude najbolje opisati ujedno kao teologe i juriste. Gellner
smatra kako se slijedom dogañaja doista pojavila prilično homogena muslimanska civilizacija.
Islam je odmah i naglo postao politički uspješnim, što može biti i razlogom da unutar njega
nikada nije došlo do odjeljivanja crkve i države. Ta je zajednica od samog početka bila država.
Gellner smatra da bi zbog toga, sve kada bi to i htjeli, fundamentalisti imali znatnih teškoća u
preuzimanju modernih (zapadnjačkih) zakona i legislativnih praksi.106
Središnje i vjerojatno najvažnije obilježje islama, je unutrašnja dioba na visoki islam učenjaka i
niski islam puka.107 Razlika izmeñu ta dva religijska stila je bila u tome što je visoki islam imao
sljedbenike iz redova učenih ljudi gradskog podrijekla. Vrednote obuhvaćaju red, trezvenost,
podvrgavanje pravilima, učenje, izražavanju averzije spram histerije i emocionalnog ekscesa.
Niski ili pučki, ako je opismenjen, pismenost koristi uglavnom u magijske svrhe, umjesto kao
oruñe učenosti.. Visoki islam oprema urbanu populaciju, a do neke mjere i cjelokupno društvo
svojim poveljama.108 U posljednjih se stotinu godina islam preobrazio. Zbio se enorman
prijenos ravnoteže s pučnog na visoki islam. Urbanizacija, politička centralizacija, uključivanje
u šire tržište, radna migracija, sve je to potisnulo populacije u smjeru formalno (teologijski)
«ispravnijeg» visokog islama. Islam je osnova nacionalnog identiteta, posebice u kontekstu
borbe s kolonijalizmom. Reformistički islam pak omogućava izgradnju izvornog identiteta i
onima koji bi inače bili puki zbroj bespravnika.109 No kada je islamska civilizacija u konačnici
industrijalizirana, umjesto sekularizaciji pribjegla je gorljivoj afirmaciji čistunske verzije vlastite
tradicije. Dok se Zapad navikao na stanovitu sliku prema kojoj je razvoj moderne ekonomije
započeo puritanskom zagriženošću da bi na svom vrhuncu, bio obilježen posvemašnjom
religijskom otvorenošću i sekularizacijom.110
105 ibid. str.218-221 106 Gellner, E., Postmodernizam, razum i religija, Naklada jesenski i turk, Zagreb, 2000, str.14-17 107 ibid. str. 18-19 108 ibid. str. 20-21 109 ibid. str. 24-25 110 ibid. str.31
Globalizacija kulture
Beck i Grande govoreći o svjetskom društvu rizika i ugrozbi koje iz njih proizlaze u obliku
ekoloških, ekonomskih i terorističkih opasnosi iznose kako je tijekom 20. stoljeća Europa bila
regija od koje su dolazile najveće ugrozbe meñunarodnoj sigurnosi. Dok se danas taj epitet
može pripisati političkoj geografiji Bliskog istoka. Smatraju da koje god mjerilo primijenili,
zemlje te regije ugrožene su propadanjem, tiranijom, fundametalizmom i terorizmom – a time
su ujedno i akutni problem unutrašnje sigurnosti Europe, ali i Zapada.111
Huntington navodi kako je jedan istaknuti indijski musliman predvidio 1992. da će
“slijedeća konfrontacija sa Zapadom zacijelo poteći iz muslimanskog svijeta. Borba za novi
svjetski poredak počet će upravo s pohodom islamskih nacija od Magreba do Pakistana”.112
Huntington takoñer smatra da je islam još više od kršćanstva, apsolutistička vjera. Naime, islam
spaja vjeru i politiku, te povlači oštru granicu izmeñu onih u Dar-al-Islamu i onih Dar-al
herbu.113
3.4 IZVORI POTENCIJALNIH SVEZA I RASKOLA IZMEðU SAD i EU
Dva Zapada?
Razgovor izmeñu američkog politologa Samuela Huntingtona i britanskog sociologa
globalizacije Anthony Giddensa, 2004.godine, prikazuju jasnu razliku američkog i europskog
stava prema svjetskoj društveno-kulturno-političkoj situaciji današnjice.
Huntington smatra kako je uz političku podjelu, druga najveća podjela Zapada –
kulturna podijela. Europu i SAD dijeli jedna razlika koja je vrlo značajna. SAD su duboko
religiozna zemlja, a europske države su sekularne. Iznosi kako su Amerikanci još uvijek jedan
od najreligioznijih naroda na svijetu i gotovo iznimka meñu industrijskim zemljama. Smatra
ujedno, da religija i nacionalizam na globalnoj razini idu zajedno, osobe koje su religioznije
često su i nacionalisti. Amerikanci su opčenito privrženi i Bogu i zemlji, a Europljani, smatra
Huntington, nisu vezani ni uz jedan od tih čimbenika. Smatra da religija postaje sve važnija u
odreñivanju nacionalnog identiteta države, te je vjerski preporod na pomolu svugdje osim u
Zapadnoj Europi. Tako, upravo religije postaju i važan element u etničkim/vjerskim sukobima.
Meñutim, Huntington nastavlja kako je ipak važno istaknuti zajedničke karakteristike zapadne
civilizacije – povijesno i kulturno nasljeñe koje veže Ameriku i Europu – sve od razdoblja
renesansne reformacije, prosvjetiteljstva, razvoja westfalskog sustava i nacionalnih država, ali
što je još važnije razlikovanje izmeñu duhovnih i svjetovnih autoriteta, vladavini zakona,
društvenom pluralizmu, reprezentativnoj vladavini, individualnim pravima. Po njima se
111 Beck, U.; Grande, E.; Kozmopolitska Europa, Školska knjiga, Zagreb, 2006., str. 276-278 112 Huntington, S.P.; Sukob civilizacija;Izvori, Zagreb, 1998. str. 264 113 ibid. str. 324
Globalizacija kulture
Europljani i Amerikanci razlikuju od drugih društava i kultura, bez obzira je li riječ o Kinezima,
Japancima, Indijcima, Arapima ili drugima.
Huntington nadalje smatra da se osnovna razlika pojavljuje s angažmanom zapadnih
država u islamu, a ona se dogaña na cijelom nizu područja. Tako Europa ima muslimansku
imigraciju, i ona otvara niz ozbiljnih društvenih i kulturnih problema i pitanja nacionalnog
identiteta, koji se moraju istaknuti u europskim državama. Stoga je od velike važnosti da Europa
i Amerika shvate što im je zajedničko te da izrade strategiju kako se nositi s prijetnjama i zaštititi
se od militantnog islama, koji je prijetnja Zapadu, putem terorista i odmetnutih država. No,
naglašava kako je važno razlikovati islam od militantnog islama.
Giddens pak, ovdje iznosi kako u SAD postoji veliki stupanj sekularizacije Crkve, te je
religija uvijek imala drukčiju ulogu u američkom društvu nego u Europi. Razlika izmeñu
Europe i SAD nije izravno vjerske nego političke prirode, osobito što se tiče politizacije vjerskih
prava. Giddens nastavlja, kako postoje dva značenja Zapada, koje razgraničava na Zapad 1. i
Zapad 2. Zapad 1. je ustavni, pravni sustav, skupina individualnih prava, grañanskih sloboda, te
je u tom smislu Zapad još Zapad. Dok je Zapad 2. tema o kojoj se vode rasprave, on je
geopolitička formaciju i tu postoje ozbiljni problemi. Europa se mora suočiti sa prirodom novih
prijetnji, kako lokalnog terorizma koji ima cilj stvaranja nacionalnog identiteta tako i novog
globalnog terorizma. Smatra da novi oblik terorizma povećava moć civilnog društva. Giddens
smatra kako se danas ne vode borbe izmeñu civilizacija, nego borbe izmeñu kozmopolitizma s
jedne strane i fundamentalizma s druge strane. Kozmopolitizam je jezgra Zapada, u smislu
Zapad 1: univerzalna načela koja omogućuju ljudima različitih kultura da uspostave kontakt i
žive jedni pokraj drugih. Fundamentalizam je bilo koji oblik fundamentalizma – ne samo
islamski, vjerski, nego i etnički i nacionalistički. Fundamentalist je za Giddensa svaki onaj koji
kaže da postoji samo jedan način života (ili kultura) i da je drugima bolje skloniti se sa tog puta.
U tom smislu tvrdi da je Zapad još uvijek Zapad.114
Primarni globalni rizici: terorizam ili ekološka kriza?
Beck i Grande iznose kako geopolitičke konfliktne linije u svjetskom društvu rizika
proizlaze izmeñu različitih kulturnih percepcije rizika. Smatraju da su prisutne suprotnosti u
interesima izmeñu SAD-a i EU jasan i rijedak primjer. Presudni su sociokulturni faktori koji
odreñuju različite percepcije rizika od strane društava, kulture i države. Istaknut je primjer za to
suprotstavljena nužnost, čak i realnost koje se u Europi i SAD-u priznaju s jedne strane
klimatskim promjenama, a s druge strane transnacionalnom terorizmu.
Tek poslije 11. rujna Sjeverna Amerika, odložila je svoj generalni agnosticizam prema
dramaturzima propasti civilizacije, koji većinom dolaze iz Europe, te je čak na tim posebnim
114 Europski glasnik, godište IX. br. 9, Zagreb, 2004.; poglavlje: Huntington, S.; Giddens, A: «Dva Zapada» ; str. 325-330
Globalizacija kulture
tematskim područjima transnacionalnog terorizma uloga izvoznika optimizma zamijenila
ulogom izvoznika pesimizma. Dakle, kulturne percepcije, definicije rizika i ugrozbe uvelike se
razlikuju u Europi i Americi: zbog toga što se uvelike razlikuju Europljani i Amerikanci, koji
žive u različitim svjetovima. Za europsku svijest o riziku pitanja kao što su promjena klime, pa
možda i opasnosti koje za pojedine zemlje znače financijski tjekovi, imaju mnogo veću ulogu
nego ugroženost terorizmom. Dok Europljani u očima Amerikanaca boluju od ekološke
histerije, mnogi Europljani smatraju da je Amerikance obuzela histerija terorizma. Globalnost
svjetskog društva rizika prijeti raskidom kultura Amerike i Europe, jer različito definiraju
opasnosti, počinitelje, uzročnike i odgovornosti te imaju različite protivnike i stoga različite
strategije djelovanja.115
Pitanje političkog pluralizma
Duverger iznosi da Zapadni sistem počiva na humanističkoj kulturi kojoj je porijeklo
grčka civilizacija iz razdoblja antike. Sjedinjene Države koje su utemeljile europski emigranti,
imaju jednaku kulturnu osnovu, ali ih je nezavisan razvoj kroz dva stoljeća odveo putem
pragmatizma i podozrijevanja naspram razvijanja općenitih ideja odvajajući ih brže i dublje od
klasičnih tradicija.116
Temeljna razlika u odnosu na Sjedinjene Države, a u vezi s političkim pluralizmom,
sastoji se u činjenici da sve europske zemlje posjeduju veliku socijalističku partiju. Socijalizam
uvijek na neki način temljeno osporava liberalni sistem vrijednosti, suprotstavljajući mu jedan
drugi. Tu je velika razlika u odnosu na Sjedinjene Države u kojima vlada sama jedan sistem
vrijednosti: liberalni. Budući da socijalizam nikad nije zaživio u SADu. Pa upravo ta Europska
ideološka raznovrsnost preobražava društvene odnose i mentalitet ljudi. Dakle, prema
Duvergeru, pluralizam je stvarniji i dublji u Europi negoli u Sjedinjenim Državama.117 No,
Duverger takoñer naglašava kako je integracija socijaldemokrata u okvir zapadnog sustava
umanjila raskol koji je postojao izmeñu suprotnih ideologija.118
Slaba Europa i jaka Amerika?119
Fukuyama u polemici «Slaba Europa i jaka Amerika» iznosi kako ispod tekućih
sporova, leži i jedna dublja načelna razlika izmeñu Sjedinjenih Država i mnogih europskih
zemlja; vezana uz izvor demokratske legitimacije na meñunarodnoj razini. Za Amerikance
nijedan izvor demokratske legitimacije nije viši od ustavno demokratske nacije-države.
Suprotno tome, Europljani misle da demokratska legitimacija proistječe iz volje meñunarodne
zajednice, koja je mnogo veća od pojedine nacije-države. Za razliku od većine starih društava 115 Beck, U.; Grande, E.; Kozmopolitska Europa, Školska knjiga, Zagreb, 2006. str. 255-258 116 Duverger, M.; Janus –dva lica Zapada, Globus/Zagreb, 1998., str.7-8 117 ibid. str. 192 118 ibid. str. 188 119 Fukuyama, F.; Slaba Europa i jaka Amerika; Europski glasnik, godište IX., br.9:, Zagreb, 2004.; str.19
Globalizacija kulture
Europe, Sjedinjene Države su bile utemeljene na jednoj političkoj ideji. Postojao je samo jedan
američki poredak koji, kao najstarija svjetska demokracija koja neprekinuto postoji, nije sebe
doživljavao kao prolazni politički kompromis. No, Fukuyama hoće ukazati na razlike u moći
izmeñu Amerike i Europe, te polazi od toga da se zna odgovor na pitanje zašto te razlike u
moći postoje. Pa nastavlja kako bi Europa u obranu svakako mogla uložiti dovoljno novca da
stane uz bok SAD, ali ona je izabrala da to ne učini. No to što nije stvorila upotrebljiviju vojnu
silu očito je političko i normativno pitanje. Većina Europljana smatra da je svrha EU potpuno
nadići politiku sile. Fukuyama zbog toga smatra da je «meñunarodna zajednica» fikcija,
ukoliko svaka sposobnost provedbe potpuno ovisi o djelovanju pojednih nacija-država, u ovom
slučaju SAD-a. Zaključuju da zapravo ne postoje samostalni Ujedinjeni narodi, ili konkretno
europska vojska. Fukuyama nastavlja, kako su Europljani oni koji zapravo vjeruju da žive na
kraju povijesti – to jest, u jednom uglavnom mirnom svijetu kojim se sve više može upravljati
prema pravu, normama i meñunarodnim sporazumima. Ovdje Fukuyama ilustrira slabost
europskih shvaćanja meñunarodnog djelovanja na primjeru povijesti Balkana u 1990-tim. No,
Europljani imaju napola pravo, smatra Fukuyama, unutar EU-a su za sebe izgradili jedan svijet
kraja povijesti, gdje je suverenost ustupila mjesto nadnacionalnoj organizaciji. Meñutim, ono što
ne razumiju jest da mir i sugurnost njihova europskog mjehura, u konačnici jamči američka
vojna sila.120
3.5 ODNOS GLOBALIZACIJE KULTURE I GLOBALIZACIJE MOĆI
Pojam «moći»
Mnogi sociolozi tvrde kako je politička sociologija proučavanje moći u njezinu
najširem smislu, te da se politika dogaña kad postoje razlike u moći.121
J.K.Galbraith smatra kako moć ima tri oblika: kondigni, kompenzacijski i
kondicionirani oblik. Zajedničko obilježje kondigne i kompenzacijske moći je da pojedinac
koji joj se potčinja zna da se potičinajva; u prvom slučaju zato što mora, a u drugom slučaju zato
što zna da će za to biti nagrañen. Nasuprot tome kondicionirana moć ostvaruje se tako da se
mijenjaju vjerovanja onih koje se želi potčiniti. Uvjeravanje, školovanje, društveno
opredjeljivanje za ono što izgleda »prirodno», pristojno ili ispravno takoñer motivira pojedinca
da se potčinjava volji drugoga ili drugih. Tako potčinjavanje ostaje nevidljivo.122 Korištenje
moći je naročito uspješno onda kada se pojedinac potčinjava ciljevima drugih ne samo
120 Fukuyama, F. Slaba Europa i jaka Amerika, Europski glasnik, Godište IX., br. 9., Zagreb 2004, str.29-39 121 Haralambos, M.; Holborn, M.; Sociologija – teme i perspektive, Golden marketing, Zagreb, 2002, str.588-590 122 Galbraith, J.K.: Anatomija moći, Stvarnost, Zagreb, 1987., str. 11-12
Globalizacija kulture
dobrovoljno nego i s osjećajem da je takvo ponašnje znak krijeposti. Razumije se da moć
najviše dolazi do izražaja onda kad takav pojedinac ne sluti da je kontroliran.123
U pozadini ta tri instrumenta ostvarivanja moći nalaze se tri glavna izvora moći: ličnost,
imovina i organizacija. Organizacija je navažniji izvor moći u modernim društvima, povezna je
u prvom redu s kondicioniranom moći. Organizacija kao i država raspolaže i s kondignom moći
jer ima na raspologanju različite oblike kažnjavanja. Organiziranim skupinama je takoñer, više
ili manje nadohvat ruke i kompenzatorna moć, što zahvaljuje imovini koju posjeduje.124
Globalizacija i sinhronizacija moći i kulture
Anthony Giddens, britanski sociolog globalizacije, iznosi kako je problem globalnog
civilnog društva stav «ja prvi» i njegove destruktivne posljedice za društvnu solidarnost.
Giddens navodi Beckovo odreñenje novog individualizam, prema kojim ono nije tržišni
individualizam, nije atomizacija. Već suprotno, on znači «institucionalni individualizamn».
Većina prava i povlastica države blagostanja namijenjena je pojedincima, a ne obitelji.
Povlastice podrazumijevaju zaposlenje, za što je nužno obrazovanje, a oboje pretpostavlja
mobilnost. U skladu sa time ljudi su pozvani da se izgrade kao pojedinci: da se planiraju,
razumiju i razviju kao individue. Ukratko, novi je individualizam povezan s uzmakom tradicije i
običaja iz naših života, a ta je pojava povezana s utjecajem široko shvaćene globalizacije, a ne
tek utjecajem tržista. Umjesto da naše doba smatramo dobom moralnog rasapa, smisleno je
razumjeti ga kao doba moralne tranzicije. Novi individualizam ide ruku pod ruku s pritiscima
prema većoj demokratizaciji.125 Demokratizacija demokracije podrazumijeva ponajprije
decentralizaciju, ali ne kao jednosmjerni proces. Globalizacija daje snažan poticaj i logiku
prijenosu moći odozgo nadolje, ali i njezinu prijenosu odozdo nagore.126 Demokratizacija
demokracije ne može biti samo lokalna ili nacionalna, već država mora imati kozmopolitski
svjetonazor, a demokratizacija odozdo nagore ne bi smjela stati na regionalnoj razini.
Demokratizacija odozgo nadolje pretpostavlja obnovu civilnog drušva.127
Giddens smatra da država može i mora igrati glavnu ulogu u obavljanju grañanske
kulture. Država i civilno društvo trebali bi biti partneri kako bi jedno drugom olakšavali
djelovanje, ali se i uzajmano nadzirali. Tema lokalne zajednice temeljna je za novu politiku.
Izmeñu države i civilnog društva nema čvrstih granica. Ovisno o kontekstu, vlada se katkad
treba dublje zavuči u civilno područje, a katkad uzmaknuti. Giddens takoñer navodi kako
država može ugušiti civilno društvo, no takoñer država ne bi smjela priječi u civilno drušvo,
već zaštititi pojedica od uvijek postojećih sukoba interesa koji su prisutni u civilnom društvu.128
123 ibid. str. 146-150 124 ibid. str. 12 125Giddens, A.; Treći put, Politička kulura, Zagreb, 1999., str 44 126 ibid. str.73-74 127 ibid. str.78 128 ibid. str. 81-87
Globalizacija kulture
Žarko Paić u kontekstu sociologije kulture razmatra globalizaciju kao univerzalnu
ideologija novog svjetskog poretka. Bit je nove (postmoderne) kulture u tome što ona
ideologijski opravdava razvitak globalnog kapitalizma kao «vječnog, nepromjenjivog,
prirodnog i racionalnog» svjetskog sustava potreba. Kultura je istodobno sredstvom politike
priznavanja identiteta, moć, kapital i pokretač razvitka društva. Globalizacija označava proces
cjelovite promjene društvenih sustava i kultura u svijetu, te posjeduje istodobno transkulturne i
transnacionalne aspekte. Negativnost globalizacije je u tome što prisiljava autentične svjetske
kulture u njihovoj raznolikosti na logiku tržišnog izjednačavanja. A novost globalizacije je
njezina tehnologijska bezmjesnost. Tehnologijski napredak potom stvara uvjete svjetskom
ujednačavanju kompetencija i znanja. U raspravama o značenju kulture u procesu globalizacije
zaboravlja se da univerzalnost nije značajka kulture, nego obuhvatnog prosjetiteljskog projekta.
Ideja grañanskih sloboda, ljudskih prava i tolerancije nisu kulturne nego političke činjenice.
Samim time one su dijelom globalne civilizacije. Paić smatra da kultura ne može biti neko
autonomno, apsolutno obzorje vrijednosti.. Kultura kao nova ideologija stoga označava
jednostavnu socio-političku činjenicu suvremenog svijeta postmodernih identiteta u doba
globalizacije. Moć nove ideologije pokazuje se u svim područjima društvne zbilje – od religije,
mode, ekologije, sporta, zabave do stilova života..129
Tipovi politizacije religija unutar globalizacije kulture
Hubert Knoblauch, njemački sociolog religije, smatra da stvaranjem globalne kulture
ujedno se stvara globalna struktura koja čini kontekst za partikularne razvoje u pojedinačnim
dijelovima svijeta. Koliko su različite značajke po kojima se utvrñuje globaliziranje, toliko su
različite i pretpostavke o mogućim posljedicama globaliziranja za religiju.
U cjelini uzevši polazi se od toga da globaliziranje pospješuje privatiziranje religije. Jer
komunikacija i suradnja kroz različite kulture stvaraju potrebu nadilaženja posebnih kulturnih i
prije svega religioznih razlika pojedinačnih osoba. Tada religija mjesto svoga djelovanja
pronalazi u privatnom području, osoba se dakle koristi religijom onda kada ne ispunjava
službenu (političku, gospodarsku, znanstvenu, itd.) funkciju.
S druge strane, postoji mogućnost da uloga religije ne ostaje ograničena samo na
privatne aspekte voñenja života. Jer, ako tradicionalno postoji tijesan odnos izmeñu odreñenih
religija i posebnih «partikularnih» kultura, tad zapravo one na temelju globaliziranja mogu imati
značajnu ulogu u stvaranju, održavanju i promjeni socijalnih grupa i političkih identiteta. To se
sasvim jasnim pokazuje na primjeru islamskog fundametalizma, kojeg se može shvatiti kao
religijsku reakciju na kulturno globaliziranje. Dakle, može doći do politiziranja religije u
kojemu religija zauzima značajnu ulogu za identitet i aktvnost političkih zajednica. Kako to
129 Paić, Ž.; Politika identiteta – kultura kao nova ideologija, Antibarbarus, Zagreb, 2005.; poglavlje: «Uvod»; str. 5-13
Globalizacija kulture
politiziranje religije predstavlja «lokalnu» reakciju na globaliziranje, tako i s time paralelni
proces u kojem politika preuzima religijske teme predstavlja «religionization of politics».
Treća moguća posljedica globaliziranja, za razliku od «partikularističkog»
privatiziranja, naziva se «ekumenska»; kako američki fundamentalizam pokazuje,
institucionalizirana religija može ponovno u potpunosti utjecati na javnost. Ta mogućnost
javnog utjecaja religije pretpostavlja s jedne strane, da je jedan dovoljno veliki broj
individuuma religiozan, i da svoja religiozna stajališta izražava takoñer u kolektivnom
djelovanju. S druge strane, ta mogućnost pretpostavlja da su moralni i religijski interesi velikog
mnoštva privatnih osoba povezani u jednu cjelinu u religijskim pokretima i organizacijama i da
ih one predstavljaju. I naposljetku, ta mogućnost prepostavlja da voñe tih organizacija raspolažu
kontrolom nad resursima koji su u modernome svijetu obvezatni, kao što su na primjer
komunikacijska sredstva, zdravstvena skrb, politički predstavnici, znanstveni zagovornici i
predstvnici u slobodnoj privredi.
Knoblauch naglašava kako je ovdje riječ samo o pretpostavljenim mogućim
posljedicama globaliziranja za religiju i moguće ih je još nadopuniti. Posve je zamislivo
stvaranje hibridnih oblika religije, dakle samopetrificirajućih miješanja oblika iz različitih
kulturnih tradicija.
Stoga nije uopće neprimjereno pozapadnjačivanje istočnih religija i širenje «New Age-
kompleksa» interpretirati kao primjer jednog takvog razvoja. Kao i uvijek do sada, religija će se
i ubuduće razvijati, osobito pred pitanjima novih oblika socijalne nejednakosti, kao posljedice
globaliziranja.130
130 Koblauch, H.; Sociologija religije, Demetra-Filozofska biblioteka Dimitrija Savića, Zagreb, 2004; poglavlje: “Globaliziranje i budućnost (sociologije) religije”; str.273-277
Globalizacija kulture
4. SADAŠNJOST I BUDUĆNOST GLOBALIZACIJE KULTURE
4.1 STVARA LI SE NOVI GLOBALIZACIJSKI KULTURNI OBRAZAC PO MODELU «MELTING POT»?
Britanski politolog i sociolog Eric Kaufmann opisuje «melting pot» kao model etničkih odnosa
u kojima su sastavne državno-nacionalne etničke grupe uključene u recipročan proces obostrane
fuzije. Taj model može imati dva oblika:
1. sve etničke grupe se akulturiraju prema univerzalnom skupu vrijednosti i simbola, koji
isključuju sve nasljedne konotacije;
2. ili postoji dvosmjerni utjecaj izmeñu etničkih grupa u društvu tako da ni jedna nasljedna
grupa ne postiže simboličnu dominaciju.
Kaufmann smatra da »melting pot» proces ne bismo trebali pobrkati sa procesom
jednosmjerne asimilacije u etničku jezgru, kojoj je prema Parsonsovom najvišem evolutivnom
modelu, krajnja svrha da se sve etničke grupe poznate čovječanstvu uključe u proces fuzije kroz
«demokratsko udruživanje» (Parsons, 1964); te je agens rastapanja /nasljednih/ etničkih veza
tipični liberalni individualizam.
Kaufmann takoñer navodi historijske primjere, gdje je vidljivo kako su stare
imperijalne civilizacije, kao Asirci ili kasniji Rimljani, bili sličniji ideal-tipu «melting pota»
zbog svojih univerzalističkih tekovina i nastojanja. Izraz «melting pot» prvi put koristi 1908.
godine Israel Zangwill, Britanski židov, koji je bio poznat po internacionalizmu, budući da je na
njega utjecala internacionalistička židovska misao kasnog 19.st. koja je bila preteća cionizmu.
Zangwill je utjecao na Amerikanca Felixa Adlera, koji je postao veliki poklonik ideje «melting
pot», a poučavao je na Columbia univerzitetu, te formirao Etničko kulturno društvo 1876.
godini koje je tražilo »novu religiju u kojoj će svi ljudi moći jedni drugima stisnuti ruke kao
braća ujedinjeni u sveopćem zajedničkom cilju». Adlerov rad je imao utjecaj na liberalno
progresivni izborni odjel amerikanizacijskog pokreta, koji je uključivao osobe kao John Dewey.
Kaufmann nastavlja kako u strukturalnom smislu, američki «melting pot» nije ostvaren
do perioda 1960-ih, kada je sistem imigracijskih kvota ukinut, Afroamerikanci ostvarili
grañanska prava; te kada su izborni okruzi prekrojili proporcije i anglo-konformizam bio u
opadanju. Tek od tada je napredak prema «melting potu» u SADu bio ubrzan, te su meñuetnički
brakovi postali nacionalna norma (osim u odnosu na Afroamerikance i neke azijske i hispanske
grupe), a većina je etničkih grupa ostvarila socioekonomski paritet britanskim Amerikancima.
Demografski podaci meñuetničkih brakova udahnjuju novi život u «melting pot» ideologiju, od
1960-tih; i to djelomično meñu američkim neokonzevativcima, ali takoñer i meñu liberalima
suprotstavljenih multikulturalizmu u edukaciji, vladi i na sveučilištu. Kufmann navodi imena:
Salins 1997, Fukuyama 1995: 320, Schlesinger 1991, Sollors 1986, Hollinger 1995. Ipak, to ne
Globalizacija kulture
znači da je «melting pot» dominantna ideologija ili usmjeravajuća paradigma u SADu. Ideja
«melting pot» ima političke protivnike i kritičare iz područja društvenih znanosti.131
Prema shvaćanju multikulturalista ideja «Melting pot» podrazumijeva da svaki zasebni
imigrant i svaka grupa imigranata bude asimilirana u američko društvo njihovom vlastitom
brzinom, te da na tom putu poboljšava svoj prihod i socijalni status. Melting pot koncept je bio
kritiziran kao idealizirana verzija asimilacijskog procesa. Asimilaciju imigranata je omogućila
priroda američkog nacionalnog identiteta, sa isticanjem simboličkog patriotizma, zakletve
vjernosti, nacionalnih vrijednosti i nacionalnih mitova. «Melting pot» pristup nije zahtjevao
detaljno poznavanje američke povijesti, već je ta nova stečevina sadržavala kompleks
kulturnog naslijeña i engleski jezik sa američkim naglaskom.132
Prema drugom izvoru, «Melting pot» je metafora za model u kojem se razvijaju
homogena društva, pri čemu su sastojici u «loncu» (ljudi različitih kultura i religija) pomiješani
tako da u odreñenom stupnju gube svoje prepoznatljive identitete, pri čemu se kao konačni
produkt dobiva jednoobraznost konzistencije i «okusa», a koji je osjetno različit od izvornog
sastojka. Taj proces je ponekad i izjednačen sa kulturnom asimilacijom, no to dvoje nije nužno
jedno te isto. «Melting pot» metafora podrazumijeva oboje: taljenje kultura i stupanje u brak iz
različitih etničkih skupina, dok se kulturna asimiliacija često dogaña bez etničkog miješanja.
«Melting pot» ideja je najčvršće povezana s SAD-om, osobito sa modelom imigrantskih grupa
iz prošlosti. Tipični imigranti su u potpunosti usvajali običaje masovnog društva, mijenjajući se i
pri tom gubeći povezanost sa njihovom matičnom (rodnom) kulturom. «Melting pot» teorija
etničkih odnosa dijeli mnoge podudarnosti sa pristupom prema nacijama u Zapadnim
zemljama, tzv. «bjelački studiji». Ta disciplina objedinjuje «socijalnu konstrukciju
bjelaštva/zapadno-europskog». Od 1960-ih većina akademskih istraživanja u sociologiji i
povijesti nisu se složila da »melting pot» opisuje meñuetničke odnose u SADu i drugim
okruzima. Teorija multikulturalnosti nudi alternativnu analogiju za etničku interakciju,
uključujuči teoriju «salad bowl», tako da svaki sastojak zadržava svoju cjelovitost i okus, dok
ne pridonese uspjehu finalnog produkta. U 1990-im politička korektnost u SAD-u je
naglašavala, da svaka etnička i nacionalna grupa ima pravo voditi i sačuvati svoju kulturnu
raznolikost i integritet, te da se imigraniti ne moraju asimilirati ili odreći svog naslijeña u
poredak «mješavine» ili se utopiti u većini europsko-anglosaksonsko-američkog društva.133
Nenad Fanuko objašnjava da je model «melting pot» ili na hrvatskom: model» lonca
za taljenje»; jedan od tri osnovna načina rješavanja meñuetničkih odnosa. Model lonca za
taljenje je proces meñusobnog povezivanja i miješanja kultura manjine i većine, pri čemu
nastaje novi kulturni obrazac. Kulturni razvitak u SAD djelomice odgovara tom modelu premda 131 Izvor: http:// www. bbk. bc. uk/ polsoc/staff/ academic/ eric-kaufmann/ melting-pot: Internet, 25. 04. 2007.; tekst dr. Eric Kaufmann-a;Lecturer in Politics and Sociology, Birckbeck, University of London, School of Politics and Sociology 132 Izvor: http: //en.wikipedia.org/wiki/multiculturalisam; Internet, travanj 2007. 133 Izvor: http: //en. wikipedia.org/wiki/melting pot, Internet 16.11.2006.
Globalizacija kulture
njime dominira anglosaksonska kultura. Taj je model primijenjen i u (neuspjelom) pokušaju
stvaranja «sovjetskog naroda» u bivšem SSSR-u, odnosno promicanja «jugoslavenstva» u
bivšoj Jugoslaviji. Uz model lonca za taljenje, Fanuko kao preostala dva načina rješavanja
meñuetničkih odnosa, navodi asimilaciju i kulturni pluralizam. Asimilacija je proces u kojem
manjina napušta ili postupno gubi svoje običaje i prihvaća obrasce ponašanja, norme i
vrijednosti (kulturu) većine. Kulturni pluralizam znači priznavanje istodobnog postojanja i
jednake vrijednosti različitih potkultura u društvu uz snažnu zakonsku zaštitu manjina i
meñunarodnu kontrolu. Kao primjer kulturnog pluralizma često se navodi Švicarska, u kojoj
jednakopravno žive Nijemci, Francuzi, Talijani i Retroromani.134
Pitanje stvaranja novog globalizacijskog kulturnog obrasca po medelu «melting pot»
dovodimo u vezu s navedenim Beckovim predloškom shvaćanja sveprisutnog globalizama –
kao ideologije neoliberalizma. U tom kontekstu se može govoriti o sudaru lokalnih
nacionalizama s normativnim globalizmom kao pan-nacionalizmom, koji u ideologijskom
smislu potiče «planetarno političko jedinstvo s globalnim autoritetom: egzekutivom,
legislativom i judikativom». I to u obliku «planetarne savezne države ili saveza država»
odnosno na načelima globalnog federalizma ili konfederalizma. Dva su pojavna oblika
normativnog globalizma. Jedan se javlja u obliku ideologije «svjetske države» i «svjetskog
federalizma», a drugi je kulturološke naravi i označuje se kao «normativni sinkretizam».
Izražava se pojmovima «transkulturalnosti ili interkulturalnosti». Zastupa ideju «fuzije kultura u
hibridnom obliku». Ideja transnacionalnosti i normativnog globalizma, koju ostvaruju različiti
čimbenici smatra se «sinkretičkom kategorijom», sinkretizmom. Normativni sinkretizam
temelji se na libaralizmu i pravima, te na dominaciji angloameričke tradicije, točnije američkog
nacionalizma.135
Meñutim, prema Becku, koji se zalaže za razlikovanje globalizma kao
jednodimenzionalnog, ekonomističkog procesa i globalizacije kao multidimenzinalnih procesa i
projekata; globalizacija se jedino može ostvariti u kozmopolitizmu i novoj europeizaciji
(Beck,Grande (2006): Kozmopolitska Europa).
134 Fanuko, Nenad (i grupa autora); Sociologija; Školska knjiga, Zagreb, 1993., str.38-39 135 Milardović, A. Mali leksikon globalizacije, CPI, Zagreb, 2002, str. 100
Globalizacija kulture
4.2 PROCESI KULTURNE GLOBALIZACIJE KORISTE MODEL «MELTING POT» ILI MODEL EUROPSKE KOZMOPOLITIZACIJE, ŠTO VODI – KULTURI GLOBALIZACIJE?
Ustanovili smo da globalizam ima više škola, koje se razlikuju u shvaćanju globalizacije, pa se
postavlja pitanje da li njihove teorijske koncepcije kao svojevrsni projekti globalizacije kulture,
koriste različite modele i postavke , prema kojima se nastoji formirati kultura globalizacije.
Hiperglobalistička škola globalizacije zastupa dva pojavna oblika normativnog
globalizma. Jedan se javlja u obliku ideologije «svjetske države» i «svjetskog federalizma», a
drugi je kulturološke naravi i označuje se kao «normativni sinkretizam». A zastupa ideju «fuzije
kultura u hibridnom obliku». Ideja transnacionalnosti i normativnog globalizma, koju ostvaruje
različiti čimbenici smatra se «sinkretičkom kategorijom», sinkretizmom. Normativni
sinkretizam temelji se na libaralizmu i pravima, te na dominaciji angloameričke tradicije, točnije
američkog nacionalizma. Globalizacija prema hiperglobalističkoj školi, prema tome
istovremeno ima zagovornika prema kojima bi bila izgrañena kao fuzija kultura u hibridnom
obliku, prema ideji pannacionalizma, sa svrhom da odredi model demokracije i kreira svjetsko
federativnu državu. (Held (1991), Modeli demokracije).
Transformacionisti/kozmopoliti globalizaciji pristupaju kroz kozmopolitizaciju
prvenstveno Europe, ali i globalnog društva i kulture. Odnosno pristupu kulturno-političkoj
integraciji globalnog društva kroz kozmopolitska načela i načelo europeizacije (Beck, Grande
(2006): Kozmopolitska Europa), a ne prema angloameričkom asimilacijskom modelu «melting
pot», koji nalikuje normativnom globalizmu i teži fuziji kulture u hibridnom obliku.
Meñutim, britanski teoretičar Eric Kaufmann, ideal-tipski model «melting pot»
razlikuje i distancira od poznatog empirijskog angloameričkog društveno-političkog principa
asimilacije takoñer zvanog “melting pot”. Kaufmann dakle, svoj teorijski koncept «melting
pot» promatra kao model etničkih odnosa u kojima su sastavne državno-nacionalne etničke
grupe uključene u recipročan proces obostrane fuzije, te takav «melting pot» može imati dva
oblika. Ukoliko Kaufmannovom «melting pot» modelu koji ima dva oblika manifestacije u
ekskluzivnom «ili-ili» obliku, pristupimo sukladno teoretičarima kulturne globalizacije koristeći
inkluzivnu metodu «i-i»136; dobivamo sljedeći rezultat:
«Melting pot» je
– i dvosmjerni utjecaj izmeñu etničkih grupa u društvu tako da ni jedna nasljedna grupa
ne postiže simboličku dominaciju
– i istovremeno se sve etničke grupe akulturiraju prema univerzalnim vrijednostima koji
isključuje nasljedne (etničke) konotacije kao dominantne.
136 Beck, U.; Što je globalizacija?, Vizura, Zagreb, 2001, str.79 i str. 125-126
Globalizacija kulture
Smatramo da tako promatrani teorijski ili ideal-tipski model «melting pot», britanskog
sociologa i politologa Kaufmanna, ipak u odreñenom smislu koincidira s kozmopolitizmom i
novom europeizacijom, o kojoj Beck govori, raspravljajući o kozmopolitskoj Europi, ali i
raspravljajući o jednom aspektu “kako nastaje kozmopolitski pogled”(Beck, U. (2001.) Što je
globalizacija?).
Dakle, «Melting pot» u Kaufmannovom ideal-tipskom smislu i sagledan inkluzivnom metodom
kulturne globalizacije, može se komparirati sa Beckovim kozmopolitizmom. Budući da se
kozmopolitizam načelno razlikuje od svih oblika veritkalnog difrenciranja pri kojima se
društvena različitost pokušava staviti u hijerarhijski odnos nadreñenopsti i podreñenosti.
Kozmopolitsko načelo prema kojemu se drugi shvaćaju kao jednaki i različiti dopušta dva
tumačenja: priznavanje različitosti drugih može se jedanput odnostiti na kolektive, a drugi put na
individue. Kozmopolitizam stoga zahtijeva novi pojam integracije i identiteta koji prihvaća i
omogućuje suživot prego granica, a da se posebnost i razlike ne moraju žrtvovati na oltaru
pretpostavljene (nacionalne) jednakosti. Tada identitet i integracija nisu samo druge riječi za
hegemoniju nad drugima, većine nad manjinom. Kozmopolitizam prihvaća različitost, ali je on
ne čini apsolutnom, već istodobno traži načine da je učini univerzalno podnošljivom. Beck
pritom pojam kozmopolitizam koristiti kao sociološki pojam i za sasvim odreñenu društvenu
situaciju - za posebni oblik društvenog postupanja prema kulturalnoj različitosti. Beck smatra
da je ovdje važno da pojam kozmopolitizma, čija je ključna točka u ukidanju dvojnosti
globalnoga i lokalnoga, nacionalnog i internacionalnog, nije prostorno odreñen, on jednostavno
nije vezan uz kozmos ili uz globus. Načelo kozmopolitizma može se svuda nači i prakticirati –
pa time i primijeniti na regionalne prostorne jedinice kao što je Europa. Obje su interpretacije za
načelo kozmopolitizma konstruktivne. U prvom, kolektivnom slučaju ono se stapa s
multikulturalizmom. Ali načelo multikulturalima odnosi se samo na kolektivne kategorije
razaličitosti, ono se orijentira u prvom redu na homogene skupine, a u drugom ih redu lokalizira
unutar nacionalnodržavnog okvira. Beck smatra da je utoliko multikulturalizam na ratnoj nozi s
transnacionalizacijom i s individualizacijom, a upravo to ne vrijedi za kozmopolitizam.137
Takoñer je moguće komparirati Kaufmannov ideal-tipski «melting-pot» u inkluzivnom smislu
sa kozmopolitizmom. Naime, Beckovom kozmopolitskom pogledu pridonosi transnacionalna
mjesna poligamija, odnosno živjeti periodički na više mjesta koji pripadaju različitim
svjetovima (npr. u Njemačkoj i u Keniji), što su ulazna vrata globaliteta u osobnom životu, koja
vode globalizaciji biografije. Globalizacija biografije znači u središtu vlastitog života biti u
multikulturalnim brakovima i obiteljima, poduzećima, krugu prijatelja, u školi itd. Beck navodi
da ono globalno ne vreba i ne prijeti izvana, ono se ugnijezdilo u najosobnijem prostoru
vlastitog života. Osobni život više nije život povezan s nekim mjestom, nije staložen, sjedilački
život, već transnacionalni život (nomadski život, u avionu, automobilu, na telefonu, internetu).
137 Beck, U.; Grande, E.; Kozmopolitiska Europa, Školska knjiga, Zagreb, 2006, str.26-28
Globalizacija kulture
Globalizacija biografije ne treba značiti svaku višemjesnost već samo onu koja prelazi granice
podijeljenih svjetova – izmeñu nacija, vjera, kultura, boja kože, kontinenata, Treći i Prvi svijet,
ozonska rupa i kravlje ludilo, mirovinska reforma i nezadovoljstvo političkim strankama –
dogañaju se u vlastitom životu.138
No ukoliko usporeñujemo Beckov kozmopolitizam i model «melting pot» kao
postojeći empirijski i politički model zaživio u SAD, koji je i prema tvrdnjama Erica
Kaufmanna i prema multikulturalističkom američkom pokretu doživljen kao idealizirna verzija
asimilacijskog procesa, koji je stvorio američku naciju homogenizirajući je na društvenoj-
političkoj i kulturnoj razini u «američki način života» utemljen u ekonomskom liberalizamu i
angloprotestanstskoj kulturi te englesko-američkom jeziku, nazivan još i «američka ideologija»;
onda takav empirijski «melting pot» nije teorijski obrazac prema kojem se trude ravnati teorijski
i ideološki obrasci glabalizacijskih procesa/projekata u stvaranju kulture globalizacije putem
kozmopolitizma i europeizacije.
Slijedom toga, razmatrati ćemo predložak i razvoj europskog kozmopolitizma kao
metode kojom bi pridonijelo stvaranju kulture globalizacije, kroz procese i projekte
globalizacije, prvenstveno kroz politički i kulturni model EU.
4.3 RELACIJA EUROPSKOG KONTINENTA, TE NJEZINOG LIDERA NOVE MULTINACIONALNE DRŽAVNE ZAJEDNICE EU I GLOBALIZACIJE KULTURE
Nova desnica i veliko-europska ideja
Slijedom navedenog, a indirektno se odnoseći na predmet ovog rada, značajnim se čini
i osvrt na razvoj europske nove desnice, (Milardović, A.(1990); Nova desnica,) nastale kao
reakcija na novu ljevicu krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Nova
desnica je pokrenula novu ideologijsku inovaciju oslonjenu na europsku kulturu. A njezino
polje borbe nije politika nego kultura, želeći djelovati intelektualno, odnosno metapolitički.
Nova desnica se nastojala filozofijski, znanstvno, kulturno legitimirati i svoju legitimaciju izvodi
iz znanosti. Bavljenje čovjekom, istraživanjem ponašanja rasa, hoće se predstaviti znanstveno,
iako se iza te znanstvenosti krije čisti rasizam, smatra Milardović. Ona ne prikriva svoj
nacionalizam, koji se pojavljuje u novom obliku kao europski nacionalizam. On se predstavlja
u ideji «Velike Europe» ili novog poretka moći koji bi trebao biti smješten izmeñu SAD i
SSSR. Najrazvijenija je u Francuskoj i Njemačkoj, a pod njihovim utjecajem su se razvile
novodesničarske organizacije u Italiji, Belgiji, Austriji, Švicarskoj. Britanska nova desnica bavi
138 ibid.; str.173-177
Globalizacija kulture
se pitanjima jezika, kulture, nacionalnog identiteta i rasa. Od francuske i zapadno njemačke
nove desnice razlikuje se neeuropskom orijentacijom, tj. nigdje eksplicitno ne zastupa ideju
Velike Europe.139 Europska orijentacija nove desnice očituje se u stvaranju «trećeg puta»,
izmeñu Istoka i Zapada. U tadašnjim uvjetima nije bilo moguće stvoriti taj put, zapravo «Veliku
Europu», dok postoji «podijela i okupacija» Europe izmeñu Sovjeta i Amerikanaca. Alain de
Benoist (vodeći francuski novodesničar) objašnjava zauzeće Europe, koje može biti
istovremeno privredno, kulturno, ideologijsko i religijsko. Tvrdio je da je tadašnja Europa na
Istoku bila okupirana vojnički i ideologijski, a na Zapadu privredno i kulturno. Dvostruka
okupiranost/zauzetost Europe uzrokovala je biopolarni model, suparništvo izmeñu Istočne i
Zapadne moći. Ali Europa teži vlastitoj moći, ili «trećem putu» - sintezi. Treći put je zapravo
pokušaj utemeljenja koncepta «treće moći» izmeñu manihejskih podjela liberalizma i
komunizma, duše i duha, itd. Milardović nastavlja kako Benoist smatra da izmeñu Istoka i
Zapada postoji «tlo», «duh», «kontinent», «narod», «sredine», čije je ishodište u indoeuropskoj
tradiciji u kojoj je moguće nadmašiti suprotnosti nastale izmeñu dva tipa moći. Zagovara i
mogućnost suradnje sa zemljama «trećeg svijeta», koje su po prirodi svojih političkih pozicija
suprotstavljene podijeljenoj moći. Benoist glede «trećeg svijeta» kaže, kako solidarnost s trećim
svijetom svakako nije u činu novokršćanske teorije trećeg svijeta. A sve što je treće izmeñu
podijeljenih sila (SAD i tadašnjeg SSSR) smatra se prirodnim saveznikom koncepta «treći
put».140
Milardović u zaključnom razmatranju o novoj desnici iznosi, kako u kulturnom ratu
protiv dominacije stranih kultura (posebice kroz negativno pojmljen amerikanizam),
neodesničarski inteligenti ističu pravo na kulturni identitet i pravo na kulturne razlike nekog
naroda. Njihovo osnovno djelovanje nije političko, već metapolitičko, što će reći da su se
subjekti djelovanja odlučili staviti politiku iza kulture i osvajanjem kulturnih ustanova stvoriti
novi poredak.141 Milarović iznosi da europski socijalizam nije ništa drugo nego treći put
uspostavljanja nove globalne zajednice izmeñu liberalnog kapitalizma i «neprirodnog
socijalizma», tj. totalitarizma. Europski socijalizam je europska narodna zajednica, tj. savez
europskih naroda. To je zajednica utemeljena na solidarističkom principu, hijerarhiji, eliti i masi.
Vladari novog europskog poretaka nove zajenice «Velike Europe» bili bi intelektualci.
Ideologija nove desnice ima svoje ishodište u (indo)europskoj kulturi i tradiciji, zapadnoj
spoznajnoj teoriji, racionalizmu, logičkom empirizmu, metaplitici. To je njena kulturna
okosnica. Glede čovjeka, ona je izgradila sliku biologijsko-antropologijskog realizma,
zasnovanu na eugenici, biopolitici, etologiji, genetici i znanstvenom rasizmu. Iz biologijskog
materijalizma izvedena je koncepcija organskog ustrojstva društva i države, zasnovanih na
nejednakosti rasa, hijerarhiji, dominaciji elite ili novoj umjetnoj aristokraciji inženjersko
139 Milardović, A., Nova desnica, Kulturno-prosvjetni sabor Hrvatske, Zagreb, 1990, str.5-6 140 ibid., str. 34-35 141 ibid., str. 114-115
Globalizacija kulture
genetičke provenijencije. To je njezina sociologijska okosnica. Politologijsku tvori ideologija
nacionalne revolucije, oslobodilačkog nacionalizma, etnopluralizma, europskog socijalizma.
Cilj je uspostavljanje Velike Europe. Milardović zaključuje kako nova desnica svojim
nacionalnim i europskim socijalizmom zbog narodnosne zajednice utemeljene na rasnom
principu bez klasnih sukoba i funkcioniranjem na čelu solidarnosti, neodoljivo podsjeća na
hitlerijanski tip njemačkog nacionalsocijalizma i novog europskog poretka.142
Europska nova desnica okrenuta je ideji novog europskog poretka «Velike Europe». Pored ove
ideje postojao je koncept Europe 1992..143
Nastavlja, kako je nakon sloma nacizma, poslije Drugog svjetskog rata, Europa doživjela
sudbinu podjele. U toj Europi najteže je prošla Njemačka. Ta činjenica upućuje na razlog
žilavog zagovora ideje Europe i europskog pokreta. Odnos Njemačke i Europe je meñuzavisan.
Ta ideja Europe kao zajednice ima uporište u liberalizmu, a podršku kod vodećih europskih
liberala i konzevativaca. S ideologijskog aspekta ideja i pokret za Europu determinirani su
antinacionalizmom. To ovaj koncept Europe bitno razlikuje od novodesničarskog koncepta
Velike Europe. Zajednička oznaka ovog liberalno/konzervativnog i novodesničarskog koncepta
u ideologijskom smislu je antikomunizam. Paralelno sa, europskim procesima integracije
imamo sukob izmeñu regionalističkih pokreta za očuvanje manjinskog nacionalnog identiteta ili
pak regionalistička djelovanja koja ciljaju odcjepljenjem /secesijom manjine od matice, kao što
je slučaj s Baskijom. Velika europska integracija tjerana je modernizmom i ciljno-racionalnim
djelovanjima, regionalistički pokreti su revolt protiv modernizacije (S.M. Lipset), iz
jednostavnih razloga što modernizacija ugrožava kulturni identitet malih etnosa, kulturnih
zajednica. Regionalizam je u tom smislu konzervativan nasuprot europskoj modernističkoj ideji
1992. Te se ovdje zapravo radi o sukobu tradicionalizma i modernizma. Integracijski procesi
zacjelo su jači, jer je iza njih veća količina moći. Oni su započeli nakon rata s «europskim
pokretom», u kojem su glavnu riječ vodili tradicionalisti i federalisti. Prvi su bili za ideju
Europe, ali su mislili i na budući usud nacionalnih država; drugi su više razmišljali o stvaranju
jednog globalnog društva na federalističkim osnovama. Odmah nakon rata utemeljeno je više
komisija i organizacija, a 1957. godine Europska ekonomska zajednica, liberalne
provenijencije. Integracijski procesi smjeraju zaokruživanju jedne cjeline sa zajedničkim
gospodarskim, političkim, kulturnim, znanstvenim identitetom, zasnovanom na slobodnom
kretanju ljudi, ideja, rada i kapitala. Izmeñu 1985. i 1986. godine donijeti su Jedinstveni
europski akti. Budućnost tadašnje Europe je bila okrenuta konceptu Europe 1992. I oni su
zagovarali širenje privrednih i političkih potencijala Europske zajednice, jačanju trgovačkih
142 ibid., str. 116-117 143 ibid., str.113
Globalizacija kulture
sposobnosti zajednice prema unutra i van, konačnom saopćenju europskog ujedinjena s
krajnjim ciljem Europske unije, zaokružuje Milardović.144
Beck i Grande iznose kako je kozmopolitizam i europeizacija utkana u globalizacijske
procese. Kozmopolitski je predložak taj prema kojem se treba organizirati politički poredak i
društva u drugoj moderni, stoga što prva moderna prema kojima je nacija-država model
ureñenja država i društva ne može više zadovoljiti globalizacijom zahvačeni svijet, kojem
prijete konflikiti i rizici. (Beck, Grande: Kozmopolitska Europa, 2006).
Razumijevanje istinske Europe145
Beck problematizirajući «razumijevanje istinske Europe» započinje pitanjem što bi se
stvarno dogodilo kada bi se Europska unija prijavila za članstvo u Europskoj uniji. Smatra da bi
njezina prijava bila glatko odbijena, jer Europska unija nije dorasla vlastitim kriterijima
demokracije i europeizma. Naime, smatra da nacionalne kategorije i nerealizam euroskeptika
jesu problem Europe. Te da rješenje problema Europske unije ne leži u još jačem nacionalnom
realizmu, već u još više Europe, realnosti koju već sada (Europljani) žive – kozmopolitsku
Europu.
Ulrich Beck kreće s dokazivanjem toga, kroz tri teze.
Prva teza prema kojoj Beck utvrñuje kako Europska unija nije kršćanski klub, odnosno
koliko je radikalno pogrešna ideja da je Europa velika zajednica zajedničkog podrijetla, pa
prema tome oni koji dijele kontinent, ali ne dijele kršćansko naslijeñe, postali su ono europsko
Drugo (navodi primjer Turske). A to znači primijeniti ideju etničke nacije, da se nacionalni i
kulturni identiteti isključuju ili su inherentni i kao takvi se ne mogu naći u istom logičkom
prostoru. Beck smatra da je to empirijski pogrešno i potpuno nespojivo s idejom Europe. Ako se
identiteti meñusobno isključuju, Europa je neostvariv projekt, dok se cjelokupna ideja Europske
unije temelji na tome da netko može istodobno biti Nijemac i Francuz ili Britanac i Nijemac.
Situacija se i dalje pogoršava, jer prema Becku oni koji žele nanovo izmisliti kršćanski Zapad
kako bi izgradili zid oko Europe, naglavce okreću projekt europskog prosvjetiteljstva i
pretvaraju Europu u religiju i rasu. Smata da ne postoji ništa više anti-zapadnjačko i anti-
prosvjetiteljski od toga. Nastavlja kako istinski standardi «europeizma» leže u odgovoru na
sljedeće pitanje: što će Europu učiniti još više europskom? A odgovor leži u kozmopolitskoj
Europi u kojoj će nacionalni identiteti biti manje isključivi. Biti europski znači moći kombinirati
u jednoj jedinki dijelove koji se samo naoko čine isključivima u uskogrudnom etničkom načinu
razmišljanja.
144 ibid., str.103-104 145 Beck, U.; «Razumijevanje istinske Europe»; Europski glasnik, Godište IX.; br.9., Zagreb, 2004. str. 41-51
Globalizacija kulture
Prema drugoj tezi, Beck iznosi kako od nacionalističke Europe kroz postmodernističku
Europu stižemo do kozmopolitske Europe. Kozmopolitska Europa je svjesno bila koncipirana i
provedena nakon Drugog svjetskog rata kao politička antiteza nacionalističkoj Europi, i fizičkoj
i moralnoj devastaciji koja je iz nje prizašla. Beck nastavlja kako su karizmatični državnici
zapadnih demokracija, koji su se suprotstavljali nacizmu, ponovo izumili Europu. Otpor koji je
stvorio Europu bio je motiviran jasnim idejama nepovredivog ljudskog dostojanstva i moralne
dužnosti da se smanji patnja onih drugih. Ti kozmopolitski ideali postali su temlji poslijeratnog
europskog projekta. Kozmopolitska Europa osnovana je kao nešto što se moralno, politički,
povijesno i ekonomski bori za pomirenje. Do pomirenja se došlo institucijskim kodiranjem,
stvaranjem svjetovne meñuovisnosti u ekonomiji, politici, na području sigurnosti i u kulturi.
Beck navodi da je izvorna svijest o kozmopolitizmu koju čini temelje europskog projekta u
kolektivnom sječanju na holokaust, zabilježena već u dokumentima Nürnberških procesa. Ta je
kozmopolitska institucionalna logika bila prva stvar kojoj su graditelji Europe težili u pokušaju
da prekinu sve veze s prošlošću. Naime, upravo je europska tradicija iznjedrila kolonijalni,
nacionalni i genocidno horor. No Europa je stvorila i pravne standarde koji su osudili ta djela i
stavila pod reflektore svjetske javnosti. Europa je u tom formativnom trenutku svoje povijesti
mobilizirala svoje tradicije kako bi proizvela nešto povijesno novo. Radilo se o pokušaju
stvaranja europskog antitpoda Europi. U tom smislu sjećanje na holokaust nije samo spomenik
europskom smislu za tragično. To je spomenik europskom barbarizmu koji je bio moguć
spajanjem suvremenosti i nacionalnih država. Europsko kolektivno sjećanje holokausta čini
temelje Europske unije. Ono upozorava na činjenicu da suvremenost, ako se razvija samo na
području nacionalne države, potiče moralnu, političku, ekonomsku i tehnološku katastrofu bez
granica, bez milosti, i bez razmišljanja o vlatitom opstanku. Postmodernizam se udružuje s
nacionalističkom Europom u prelasku pesimizma na trajni očaj. Stoga današnji europski
pesimizam obrče staro pravilo: sjeća se prošlosti kako bi zaboravio sadašnjost. Europski
pesimizam i postmoderna kritiziraju suvremenost i ne nude nikakvu alternativu osim prošlosti.
Za razliku od toga, kozmopolitska Europa je institucionalizirana interna kritika europske
tradicije. Taj proces nije dovršen, niti se može dovršiti. Slijed od prosvjetiteljstva ka
postmoderni i kozmopolitskoj moderni su njezine početne faze.
Treća Beckova teza u razumijevanju istinske Europe, govori kako nacionalna točka
gledišta vidi samo dva načina čitanja suvemene europske politike i integracije. Jedan je
federalizam, koji vodi do federalne superdržave, ili unutarnja vladavina, koja vodi do federacije
država. Oba su modela empirijski neprikladna. Ne mogu pojmiti osnovne stvari o sadašnjoj
Europi i nacijama koje ima. One su u nekom duboko strukturalnom smislu antieuropske. Niječu
Europu punu raznolikosti i Europu koja pomaže da bude sve više raznolikosti. To je trenutak
kad se otvara ideja federacije država koje brane svoj suverenitet prema ekspanziji europske
moći. Europska integracija je s tog stajališta oblik europske samokolonizacije. Ali to vrijedi i za
Globalizacija kulture
koncepciju federalne superdžave. Tako izgeda Europa kad se proučava samo kroz ekskluzivne
kategorije nacionalnih misli kao ogromne etnokulturne nacionalne države. No takva nacija je
malo vjerojatna, neželjena i neeuropska. Beck kaže: »Ne pada im na pamet da Europa možda
nije prikladno koncipirana kao nacionalna država.»146 Federacija država i federala superdržava
opisuju istu igru.. Ili postoji jedna europska država (federalizam) i ne postoje nacionalne države
članice; ili nacionalne države članice ostaju vladarice Europe i ne postoji Europa
(intervladavina). To pokazuje što znači izjava da nacionalne kategorije razmišljanja
onemogućuju ostvarivanje europske zamisli. Metodološki nacionalizam ne priznaje empirijsku
stvarnost Europe, tj. da ona već jest zajednica različitosti. Europa je nepojmljiva na razini
nacionalne homogenosti. Niti pojedine europske nacije više nisu homogene. Smatra da oni koji
žele zadržati stare nacionalne države prvo se moraju pretvarati da te stare države još postoje, a
zapravo danas postoje nova Francuska, nova Britanija, nova Njemačka: ne više nacionalne
države, nego transnacionalne države koje su bile kozmopolitizirane iznutra. Isti je slučaj i s
kozmopolitskom Europom. I praktički i logički je nemoguće da Europa bude zamjena za
mnoge male nacije. Ona se može pojmiti samo kao kozmopolitska zajednica. Inače to ne bi bila
Europa. Ali može postati transnacionalna država, više definirana i složenija varijanta onoga što
njezine članice već lagano postaju.
Beck nastavlja da kao što su Westfalskim mirom završili vjerski ratovi i razdvajanjem
države i religije, krajnji cilj europskog projekta mogao bi biti razdvajanje države i nacije.
Kozmopolitizam ne podrazumijeva ukinuće religije. Štoviše, podrazumijeva sustavno
pohranjenje principa nacionalne kulture, etničke i vjerske tolerancije. Jer je načelo tolerancije
bilo temeljno europsko načelo, osnova nenapisane konstitucije. Smatra da areligiozna država
nije ukinula religiju, zapravo je dopustila njezino širenje, dopustila je postojanje više religija,
istinsku vjersku raznolikost. Isto vrijedi i za istinsku anacionalnu državu. Cilj nije ukinuti
nacionalne idenititete, već ih sačuvati od vlastitog iskrivljavanja, kao što je Westfalija sačuvala
religije od pretvaranja u vjerske ratove. Koncept kozmopolitske Europe otvara nam oči za ono
što već dugo postoji, ono što sad mora biti potvrñeno i radikalizirano nasuprot ograničenim
tendencijama nacionalnih stajališta. Logika koja spaja suprotnosti jedini je način na koji se može
dospjeti do Europe s nacionalnom raznolikošću. Koncept anacionalne, kozmopolitske države
ocrtava europsku stvarnost i pospješuje realizaciju njeznih normi.
Pravne postavke Europske unije već ističu tu novu vrstu oboje stvarnosti koja postupno
zamjenjuje staru i/ili nacionalne homogenosti. Nacionalne i europske pravne i političke kulture
koegzistirale su desetljećima i nastavljaju svoj razvoj. One su se spojile u europsku pravnu
kulturu bez ukidanja nacionalnih političkih kultura. Stvaranje meñuovisnosti na svakom
području politike, te meñusobnog preklapanja koja europeizaciju čini svagdašnjom činjenicom
našeg života, nije oblik suradnje koje ostavlja države članice netaknutima. Europeizacija
146 ibid. str.47
Globalizacija kulture
mijenja nacionalnu suverenost u njezinoj biti. Nacionalne su se države i društveno i
administrativno već pretvorile u transnacionalne države. Beck smatra da dok države slijede
svoje vlastite nacionalne interese, svaka država gura sve ostale dalje i dalju u isti kooperativni
sustav. Pa svaka nacija ima očekivanja svih ostalih u samoj sebi. To je način na koji europski
interesi mogu postati interesi pojedinih nacija. Tako se europeiziraju nacionalni interesi. Oni
postaju refleksivni nacionalni interesi tako što slijede zajedničke strategije samoograničavanja.
Nacije ne slijede kozmopolitski realizam iz čistog altruizma, nego iz egoizma, realizma.
Nestajanje nacionalnih država je ustvari nestajanje nacionalnog sadržaja države i mogućnost da
se stvori kozmopolitski državni sustav koji će bolje rješavati probleme s kojima se danas
suočavaju sve zemlje svijeta. Ekonomska globalizacija, transnacionalni terorizam, globalno
zatopljenje..itd. Dakle, postoji niz problema koji stari poredak nacionalnih država ne može
riješiti. Odgovor na globalne probleme, koji se zlokobno skupljaju i koji se ne mogu pokoriti
rješenjima nacionalnih država je politika koja mora učiniti veliki skok od sustava nacionalnih
država do sustava kozmopolitskih država. Beck smatra da Europa najviše pokazuje da je to
moguće. Europa uči moderan svijet da politička evolucija država i državnih sustava nije gotova.
Nacionalna realpolitika postaje nestvarna, ne samo u Europi nego i širom svijeta. Europeizacija
znači stvaranje nove politike. Ona znači ulazak igrača u veliku igru, u borbu za stvaranje pravila
novog globalnog poretka. Beck završava kritlaticom, za koju želi da bude krilatica za novo
doba: «napravi mjesta Ameriko – Europa se vrača!»147
4.4 IDEJNE I NORMATIVNE TEŽNJE EU KAO NOVI POVRATNO-SPREŽNI ELEMENTI GLOBALIZACIJE KULTURE
Scenariji Europe
Budućnost Europe jedan je od značajnijih tema u političkoj teoriji i praksi. Scenariji
promišljanja budućnosti EU i Jugoistočne Europe podrazumijevaju plan i nacrt promišljanja
istraživača, vladinih i nevladinih instituta, te službenih tijela EU, glede budućnosti Europe.
Proces globalizacije tjera EU na širenje prema istoku Europe, te se postavlja pitanje kako
ustrojiti buduću EU sa 25 ili 30 zemlja, a da se pri tome poštuje načelo unutarnje ravnoteže,
identiteta članica i postigne racionalna upravna učinkovitost, smatra se jednim od bitnih izazova
budućnosti. Tako je Odijel za napredne studije Europske komisije početkom 1997. projekt
Scenariji Europe 2010. s ciljem stvaranja skupa koherentnih i misleno izazovnih predodžaba o
budućnosti Europe. Osnovni cilj Scenarija Europe 2010 je sljedeći: poticanje rasprave o
budućnosti europske integracije u sklopu i izvan Komisije te razvoj mehanizama koji će
147 ibid, st. 49
Globalizacija kulture
politikama i strategijama Unije dati perspektivu te pridonijeti njihovu unapreñenju. Projekt
Scenarija Europe 2010 oslanja se na stručno znanje javnih službenika Europske komisije. Oni
pružaju nekoliko mogućih unutarnje koherentnih ilustracija budućnosti Europe koje nisu
povezne ni sa kakvom vjerojatnošću. Scenariji nisu i ne mogu biti projekcija budućnosti ili
nagovještavanje vjerojatnosti odreñenih rezultata.148 Izneseno je pet scenarija.
Prvi polazi od toga da je američki predsjednik Općoj skupštini Ujedinjenih naroda o
stanju u svijetu, opisao 21. stoljeće kao «trijumf trgovine nad ratom», te da su industrijalizirane
zemlje dostigle puno zaposlenost. Razvoj svjetske trgovine uklonio je europsku neizvjesnost.
Europa nije imala drugog izbora nego prihvatiti američki izazov i odustati od dinamizma
svjetske ekonomije. Dah reforma i neoliberalni trend takoñer je donio radikalne refome
struktura i moći Europske unije. Ostali politički projekti koje je EU gajila krajem prošlog
stoljeća, kao što je socijalna Europa ili ideja održivog razvoja, nisu više na dnevnom redu, a
države članice čija je konkurentnost ostala najosjetljivijom. Države srednje i istočne Europe,
Cipar i Malta su se pridružile izmeñu 2005. i 2008. Turska namjerava završiti pregovore,
otpočete 2007. i za četri godine bi trebala postati tridesetprvom članicom Unije, a pred vratima
su Ukrajina, države Balkana, Izrael, Libanon i Maroko. Nije sigurno da će se Unija odlučiti na
proširenje izvan europskog kontinenta, ali je već najavljena njezina ambicija da stvori carinsku
uniju s Rusijom i drugim državama bivšeg SSSR-a, te je uspostavljena euromediteranska zona
slobodne trgovine. Neki ljudi već sanjaju o velikom tržištu koje će se protezati «od Sahare do
Sibira», ali oni pri tome više ne misle na zonu slobodne trgovine, nego na jedinstveno tržište
koje će pokrivati politiku Zajednice, u smislu da su dobra slobodnija od ljudi. No iza svakog sna
o ekonomiji otvorenih granica nazire se, mnogo opasnija realnost. Prijetnja terorizmom takoñer
je ostala trajna, a razvijenije države, posebice SAD, primarni su ciljevi. Promjene u pogledu
europskih vrijednosti razlog su za zabrinutost, jer se europsko društvo sve više rascjepkava,
individualizam i relativizam su dominantni. Potrošačko društvo i želja za neprestanim
inovacijama, orkestriranim oglašavanjem, nadjačavaju velike ideje, te Europljani sada
ograničavaju svoje želje za solidarnošću na njihovu neposrednu okolinu, posebno obitelj. Javno
mnijenje ne vjeruje kolektivnim akcijama, osobito onim koje provode vlada ili javne službe.
Drugi scenarij pokazuje pak, da su ekonomski pokazatelji razočaravajući. Sve
neujednačenija distribucija bogatstva, proliferacija meñunarodnog kriminala i multipliciranje
malih regionalnih sukoba destabilizira globalni sustav, ali ipak nastavlja se i dalje probijati.
Administracija i politički sustavi glavnih gradova zapeli su u nekorisne načine rada i izgubili su
dodir s realnosti.Na prijelazu stoljeća javnost nije očekivala ništa više ni od političara, ni od
velikog businessa, što je potaknulo političke i društvene krize u razdoblju 2000-2005g. Od
1990-ih Euroljani su zapravo već počeli s povlačenjem u sivu ekonomiju, svoje obitelji i lokalnu
zajednicu i taj trend se ustalio na kraju stoljeća. Osnovni oblici društvene solidarnosti ponovno
148 Milardović, A.(ur.); Europa 2020, CPI, Zagreb, 2003., str. 4-5
Globalizacija kulture
su se pojavili približno u isto vrijeme u cijeloj Europi: razmjena robe, razmjena vještina,
umrežavanje susjedstva. No najznačajnije od svega pojavile su se nove vrijednosti, nešto nalik
nostalgičnoj mješavini lokalne akcije, dobrosusjedskih odnosa, uzajamne podrške i povratka
prirodi. Lokalne udruge, koje često vode žene, umirovljenici ili mladi studenti su procvale i
množile se do te mjere da je to postao de facto mali business. Europska ekonomija takoñer je
pretrpjela goleme promjene. Kako bi bila više u skladu s potrebama ljudi, lokalna ekonomija
postupno je zamijenila potrošačko društvo. Kada su shvatili da prodaja opada tijekom godina
krize, supermarketi i veliki trgovački lanci preorijentirali su svoju poslovnu politiku kako bi
povećali udio lokalnih proizvoda, organske hrane i kulturnih dobara. Istodobno pojavio se
stabilan rast zahtjeva za svim vrstama dobara i usluga: zaštita okoliša, slobodno vrijeme, kultura
i općenito svi proizvodi povezani s informiranjem i znanjem. Industrija znanja i informacijske
tehnologije zapravo su postali najdinamičniji sektori europske ekonomije.
Treći scenarij smatra da oni koji su u trećem tisućljeću starom kontinentu predviñali
apokalipsu, neće biti upamćeni po vidovitosti. Voñe država ili vlada Europske unije razamatraju
početak pregovora o pridruživanju s Turskom, proširenja na srednju i istočnu Europu te Cipar.
Multinacionalne tvrtke i inozemni promatrači, priznaju postojanje «europskog načina» odnosno
snažnije uključivanje države i stalni pritisak u svezi savjetovanja i postizanja sporazuma u
zamjenu za gotovo rješenje. Kad je riječ o europskom društvu, najznačajnije što se zbilo tijekom
posljednjih godina uspon je civilnoga društva, no iako je učinak reformi pozitivan, nisu se
ispunila sva očekivanja predlagača društvenog trećeg puta. Prema istraživanju sociologa,
pristutan je porast sklonost prema dosadi meñu mlañim ljudima navodeći ih da preispituju svoje
izbore i osvajaju nova prostranstva. No, javno mnijenje u Europi čini se prilično jedinstveno
glede vrijednosti, poput vjere u pojedinca, solidarnost i odgovornost te je došlo do promjene
životnog stila. Većina Europljana je privržena obitelji, odobravaju ulogu koju imaju žene u
ekonomiji i javnom životu i općenito su tolerantniji prema drugim naraštajima te etničkim,
kulturalnim i seksualnim razlikama. Ovaj scenarij predviña da je najznačajini napredak na razini
Unije tijekom proteklih deset godina postignut na području vanjske politike. EU je postala
eminentna sila u regiji zahvaljujući ambicioznom političkom partnerstvu koje je razvijeno s
cjelokupnim susjedstvom. Na meñunarodnoj razini ona je sada samooblikovani zagovaratelj i
šef multilateralnih institucija: Unija zagovara stajalište da će globalni sustav biti učinkovit samo
ako je dobro izbalansiran i sposoban uzeti u obzir specifične karakteristike i interese svih
uključenih država. Taj stav je s vremena na vrijeme izvor trvenja sa SAD-om, ali su iz toga
proizašla zajednička stajališta sa državama poput Kine, Indije, Rusije i Brazila. Unija želi da se
što jasnije čuje njezin glas u obrani njezinih vlastitih vrijednosti, posebno društvene dimenzije,
prava pojedinaca i održivog razvoja. Posvuda po svijetu postoji želja za osnaživanjem
regionalnih struktura – Unija je za sada najbolji primjer, te je to razlogom zašto je često navode
Globalizacija kulture
kao model. Čini se da Europa uspostavlja svoju reputaciju vodeće države u menñunarodnim
odnosima.
Četvrti scenarij, kao kreativna društva, postavlja pitanje hoće li ambiciozne reforme iz
2005. i 2006. omogućiti obećanu svjetliju budućnost ili je Europa na putu ka propadanju. Prema
zagovarateljima reforme su vratile ljude na njihova prava mjesta u središte ekonomskog razvoja
te postavile temelje za novu društvenu solidarnost zasnovanu na novim etničkim i ljudskim
kvalitetama i individualnom ispunjenju i odbacivanju materijalizma i osjednutosti
produktivnošću, koja je postojala u 20. stoljeću. Društvena situacija u Europi na kraju prošlog
stoljeća graničila je s apsurdom, zbog raskola izmeñu bogatih i siromašnih, koji je postajao sve
veći. Javno mnijenje je ukazivalo na brojne nezadovoljene potrebe – primjerice službe koje će
skrbiti za obitelji ili starije, odnosno želja milijuna pojedinaca da unaprijede svoje znanje,
osobnost i imaginaciju. Mnogi sudionici, mladi i stari, ekonomski aktivni ili marginalizirani
izrazili su svoju ljutnju prema svijetu u kojemu je sve na prodaji i gdje odnosi izmeñu
pojedinaca postaju sve više neosobni zbog nedostatka vremena, društvene interakcije i
povjerenja. Forum je izgradio programe za skupine čiji se glas obično nije čuo: mladi, žene,
isključeni, mali poduzetnici. Svi Europljani dobili su pravo da se nekoliko godina tijekom svog
radnog vijeka bave kolektivno korisnim zadacima koji ne bi našli kupca u tržišnoj ekonomiji:
djelatnosti od općeg značenja, kulturni dogañaji, rad u neprofitnim udrugama, službe za
siromašnje ili za odgajanje djece. Tim reformama ostvarena je temeljna svrha prije svega
poboljšanja socijalne situacije. Europljani možda imaju manje novca nego prije dvadeset
godina, ali Europa je ponovo dosegnula razinu pune aktivnosti. Umirovljenici i marginalizirani
ponovno su stekli korisnu ulogu u društvu. Ekonomski učinak je diskutabilniji, najniža točka
dosegnuta u 2003. i 2005. kad je zabilježen negativan rast u cijeloj Unije dvije godine za redom,
no do 2015. ponovo će doći do one razine bogatstva koju je imala na prijelazu stoljeća.
Europske institucije funkcioniraju pravilno, bilježi se napredak na području suradnje u
pravosudnim, policijskim i carinskim poslovima na sve veće javne zahtjeve glede sigurnosti. No
Europa će možda platiti visoku cijenu zbog zanemarivanja vanjske politike od prijalaza stoljeća
posebice zbog svoje uloge kao regionalne sile. Do sada je odabirala način što manjeg uplitanja u
regionalne sukobe, osim pružanja humanitarne pomoći i pomoći za rekonstrukciju i reforme.
Unija mora žurno promijeniti svoju ambicioznu politiku prema susjedima, a postoje čak i
planovi za postupnim proširavanjem EU politika i programa na euromediteransko područje od
Rusije do Sjeverne Afrike. Europa je možda otvorila put spiritualne renesanse i oblikovala
vrijednosti za kooperativniji svjetski poredak, koji će bolje služiti ljudskim potrebama.
Peti scenarij govori o tome kako je Europsko sigurnosno vijeće razmještalo svoje trupe
u četri navrata, kako bi uspostavilo ili održalo red u svom vlastitom dvorištu. Zaokupljenost
pitanjima sigurnosti, postalo je pitanje svakodnevnice. Dvadeset godina nakon završetka
hladnoga rata politička nestabilnost sve je veći problem u cijelom svijetu, posebice u državama
Globalizacija kulture
u susjedstvu Europe te ne postoje indikacije stabiliziranja situacije u doglednoj budućnosti.
Ekonomska globalizacija nije donijela onu dobrobit koju su obećali njezini najzaneseniji
zagovornici. U razvijenom svijetu, posebice Zapadu, reakcija javnosti u svezi završetka
hladnoga rata bila je gubitak interesa za ostatak svijeta. U stanju lagane klonulosti, europska
javnost pred vratima Unije nije primjećivala novu vojnu i sigurnosnu prijetnju. Svi čimbenici
krize već su bili zamjetni na početku stoljeća: raspadajući mirovni proces na Srednjem istoku,
etničke napetosti na Balkanu i istočnome Mediteranu i postupno dezintegrirana Rusija, gdje je
organizirani kriminal uzimao sve veći zamah, a generali slali trupe po cijenu propasti. Cijela EU
razvija pristup veće povezanosti vlada, vanjskom politikom dominiraju tri države članice
(Njemačka, Velika Britanija i Francuska), a za to vrijeme ostali čekaju da se smiri stanje u
vanjskome svijetu kako bi postigli trijumvirat. Premda Unija ima dobru reputaciju regionalnog
policajca, napetosti i konflikti i dalje su primjetni oko njezinih granica. U prvih nekoliko godina
ovog stoljeća Unija je zanemarila suradnju s državama Mediterana, jer joj je pozornost bila
usmjerena prema primitku novih članica iz srednje Europe. Turska agresivnost, upotpunjena
europskom, rezultirala je značajnim pogoršanjem odnosa izmeñu EU i Turske od 2005. Sve
države Mediterana optužuju Europu da je iskoristila prednosti otvaranja njihovih tržišta
ostavljajući im da se bore s teško svladivim demografskim, socijalnim i političkim problemima.
Religijske i vojne stranke su sve više nazočne u politici. Koju god ideologiju vlade u regiji
zagovarale, prijeti daljnje pogoršanje uz demografski i ekološki pritisak, budući da za deset ili
više godina nestašice pitke vode mogu dovesti do ratova izmeñu nekih država u regiji. Čini se
da će države Europe morati preuzeti svoju novu ulogu policajca u regiji. No postoji regija koju
nitko nije uspio stabillizirati – subsaharsko područje Afrike, Mediteran. A Europa je na na prvoj
crti. Ta zabrinjavajuća situacija u svijetu utječe na život u Uniji. Grañani Unije imaju predodžbu
kako žive u prividnome miru i spremeni su prekriti oči kada je riječ o kršenju nekih osnovnih
ljudskih prava i sloboda kako bi se taj privid i održao. Vanjske granice Unije čuvaju dobro
obučeni granični čuvari pokraj nadzornih točaka i na taj način potiču sječanje o prošlim
mračnim vremenima. Zemljopisno države članice počinju nalikovati tvrñavama. Diljem Unije
policijska i vojna nazočnost iznimo je pojačana. Europljani su se navikli na suviše revan stav
ovlaštenih glede zakona i poretka – a manifestira se beskrajnim provjerama identiteta, osobito
imigranata. Općenito, «europsko područje slobode, sigurnosti i pravde» svakog dana sve više
sliči policijskoj državi. Nedavna istraživanja javnog mnijenja pokazala su da grañani imaju
snažan osjećaj nemira prema ostatku svijeta. Sve je veća netolerancija prema strancima i srdžba
prema udrugama koja se bave ljudskim pravima. Politika koju slijede neke države, a zahtijeva
od imigranata da se brzo asimiliraju, nailazi na prešutno javno odobravanje. Europska javnost
nedvojbeno je sve ograničenija u svojim pogledima i manje otvorena glede promjena nego prije
dvadeset godina. Postoji nužna potreba da države u Europi reformiraju načine upravljanja,
ekonomsku strukturu i socijalni sustav. Sve je očitije da europsko stanovništvo prolazi kroz
Globalizacija kulture
iskustvo duhovnog razočarenja te da pati zbog sloma ideala otvorenog društva. Boom
alternativnih religijskih i duhovnih pokreta jasno otkriva osnovnu bolest. Zbog toga će
desetljeće od 2010 do 2020 biti turbulentno za Europu i na unutarnjem i na vanjskopolitičkom
planu.149
Premda ovih pet scenarija nisu niti mogu biti projekcija budućnosti ili nagovještavanje
vjerojatnosti odreñenog rezultata, kako navodi Milardović, ipak su oni knjiga dokumenata koji
su stvarani u razdoblju od 1997, te narednih dviju godina istraživanja, te podrazumijevaju plan i
nacrt promišljanja istraživača, vladinih i nevladinih instituta, te službenih tijela EU, glede
budućnosti Europe, a potaknuti globalizacijom. Pa su ti scenariji i predlošci bilo u pozitivnom
ili negativnom smislu, u odreñenoj mjeri i idejno-normativne težnje, te povratno-sprežni
elementi globalizacije kulture uopće.
Kozmopolitizacija Europe i deformirani kozmopolitizam
Vodeći njemački sociolog globalizacije, Ulrich Beck, zajedno sa Edgarom Grandeom
iznose vrlo direktnu tezu o potrebi kozmopolitizacije Europe, koju se zaista može smatrati
direktnom idejnom i normativnom težnjom za EU, kao i novim povratno-sprežnim elementom
globalizacije kulture. Istovremeno je «kozmopolitizacija Europe» nova kritička teorija europske
integracije. No Beck i Grande ne tvrde da ima previše Europe, već naprotiv Europa nije
dovoljno europska: ali na ispravan način. Ispravan način znači kozmopolitsko shvaćanje, pa
svojim konceptom deformiranog kozmopolitizma otvaraju novi pristup kritičkoj teorije
europske politike i društva.150 Iznose kako se «priča» kozmopolitske Europe može sažeti u tri
teze: teza o institucionaliziranom kozmopolitizmu, teza o deformiranom kozmopolitizmu i teza
o kozmopolitskom realizmu.
Prema institucionaliziranom kozmopolitizmu, ideja je kozmopolitizirane Europe
radikalno nova, ali je ipak zacrtna u kontinuitetu europskog mišljenja i europske politike.
Europa je oduvijek trebala i htjela biti više od meñunarodne suradnje u tradicionalnom smislu.
Odlučujuće je što je zbog toga kozmopolitizam u Europi od početka bio više nego samo
«ideja», on se institucionalizirao već stvaranjem Europske zajednice za ugljen i čelik. Jezgru tog
institucionalnog kozmopolitizma činile su i još čine novoosnovane nadnacionalne institucije iz
kojih su kasnije proizašli Europska komisija, Vijeće ministara, Europski sud i Europski
parlament. Ali kozmopolitizam se ne može jednostavno izjednačiti sa supranacionalizmom.
Supranacionalizam se može zamišljati i u kategorijama «nacionalnoga», kao «europska
nacionalna država» kao «europska savezna država». Upravo je to bio cilj Europskog pokreta
izmeñu dva rata i u godinama neposredno poslije Drugog svjetskog rata, ukidanje postojećih
nacija i nacionalnih država i to povezivanjem u «paneuropsku naciju» ili u nove, funkcionalno
149 Milardović, A. (ur); Europa 2020, CPI, Zagreb, 2003., str. 5-62 150 Beck, U.; Grande E.; Kozmopolitska Europa, Školska knjiga, Zagreb, 2006. str. 44.
Globalizacija kulture
definirane prostore djelovanja. Beck i Grande nastavljaju kako Europa nije krenula tim putem.
Europske su se nacionalne države uspješno suprotstavile svom ukidanju, uglavnom
uspostavljanjem jakih meñudržavnih protuteža u sustavu europskih institucija. Tako se u Europi
institucionalizirao kozmopolitizam kroz dva načela koja jedan drugom konkuriraju i
suprotstavljaju se: supranacionalizam i interguvermentalizam (suradnje izmeñu vlada, odnosno
država, npr. Meñunarodnim organizacijama, a da one ne izgube suverenitet).
Deformirani kozmopolitizam kao teza Becka i Grande govori kako je proces europske
integracije od početka sadržavao kozmopolitski moment, ali je do sada proizveo samo
deformirani kozmopolitizam. Te deformacije imaju brojne uzroke: egoizam država članica,
interese gospodarstva i asimetrije utjecaja na političke odluke u EU, tehnokratski politički
pristup supranacionalnih institucija, slabost aktera civilnog društva. Zbog toga se europski
kozmopolitizam do sada odreñivao više odozgo nego odozdo, više tehnokratski nego
demokratski. Prema tome kozmopolitizacija Europe ne znači novo pronalaženje, novo
konstruiranje Europe. Kozmopolitizacija Europe znači pronalaženje uzroka europske nelagode
u kozmopolitskim deformacijama i odgovarajuću reformu Europe – ukratko, dovršenje
nedovršenog projekta Europe.
Beck i Grande nastavljaju kako je kritika Europe zasnovana na ideji kozmopolitske
Europe i mora se razgraničiti prema četri konkurirajuća stava, koja su proteklih godina
dominirala u javnoj diskusiji. Ta se četri stava razlikuju u pogledu toga koliko Europe
dopuštaju. Autori ih ovako imenuju: - Nacionalna životna laž; Neoliberalna životna laž;
Tehnokratska životna laž; Eurocentrična životna laž.
Nacionalna životna laž govori kako dobar dio kritike Europe (bilo s lijeve ili s desne
strane) počiva na pretpostavci da europeizirano društvo i politika ne dopuštaju povratak u
nacionalno-državnu idilu. Beck i Grande smatraju da je nužno kritizirati politiku Europske unije
i njezin nedostatak demokracije, ali je ta kritika problematična, kad polazi od načela da bez
nacije nema demokracije. Smatraju da je problem u nacionalno-državnoj logici, a ne u
stvarnosti Europe, jer prema tome postnacionalna Europa mora biti postdemokratska Europa,
što obojica autora smatraju pogrešnim. Prvenstveno zato što europski put u demokraciju ne
može biti identičan s pojmom nacionalne države i putem demokracije koji je njegovo mjerilo za
Europsku uniju. Europeizacija je povijesno kategorijski drukčija a to dolazi do izražaja i u tome
što se EU stvara od demokratskih država, ali sama nije država u tradicionalnom smislu, nego
imperij konsenzusa. Pa postaje upitno mogu li se uopće modeli demokracije razvijeni u
modernu državu primijeniti na EU, ili za demokratsku legitimaciju europske politike treba
razviti drukčije, postnacionalne modele demokracije. Meñutim, Beck i Grande smatraju kako u
Europi nema povratka na nacionalnu državu zato što su svi akteri uključeni u sustav ovisnosti iz
kojeg bi se mogli izvuči samo uz ekstremno visoke troškove.
Globalizacija kulture
Neoliberalna životna laž, kao i nacionalna, polazi od pretpostavke da je moguće i
dovoljno Europu integrirati gospodarstveno. Neka dalekosežnija društvena i politička
integracija smatra se ne samo suvišnom već i štetnom. Neoliberalni razvoj Europe dugo je
vremena nosio konsenzus europskih elita jer se već od početka naddržavna regulirana tržišna
operacija zamišljala i u praksi provodila kao ključ pomirenja. No, načela ekonomske
racionalnosti proizvode suprotnu dinamiku: državne se mogućnosti kontrole i oblikovanja
umanjuju, a države se prisiljavaju na financijsku, gospodarsku i poreznu politiku koja im veže
ruke. Takva neoliberalna minimalna Europa nije ekonomski razumna ni politički realistična.
Pritom proturječnost i nesavršenost neoliberalne minimalne Europe politički se ne može
neutralizirati, već otkriva i politički instumentalizira desni populizam, koji je u usponu. Njegova
moć počiva na neoliberalnoj životnoj laži da bi se Europa mogla ostvariti kao nepolitička tržišna
Europa, koja ne dodiruje stare nacionalno-državne strukture. Iako to ne čini namjerno,
neoliberalizam ipak u Europi pokreče opasnu anti-kozmopolitsku dinamiku čiji bi rezultat
mogao biti ne samo manje Europe nego i manje tržišta, smatraju Beck i Grande.
Tehnokratska životna laž. Premda je tehnokratski stav u biti proeuropski, on predviña
nužnost dalekosežne integracije, ali kroz svrhovit optimizam (neo)funkcionalističke spill over
integracije: namjerno-nenamjerne sporedne posljedice stalno proizvode prisilu na rješavanje
problema za koje prosvijećene europske elite pronalaze «objektivno» potrebna rješenja - iz
jedne krize u drugi, ali se postiže željeni cilj: integracija. Beck i Grande smatraju da je upitan put
kojim se kreće, od pretpostavke da takva kontingentna i kompleksna divovska Europa razlika
može izaći nakraj bez vlastite demokratske legitimacije i da europeizacija bez demokratskog
sudjelovanja onih kojih se ona neposredno tiče trajno nije moguća. Budući da se sukobi i
proturječnosti koje sa sobom donosi europeizacija do sada nikad nisu neposredno i otvoreno
rješavali, u smislu europskog referenduma, prosvijećena se europska elita morala poslužiti
tehnokratskim popisima nemoći. U slučaju proširenja prema Istoku, npr. rezultira time da EU
svojim novim zemljama članicama pokušava ucijepiti model poretka relativno rigidan i bez
alternative, koji je usmjeren na jedinstvo, a ne na mnogostrukost. Tko želi postati član, mora se
podvrći propisanim i nepromjenjivim kriterijima koji su ireverzibilni i neukidivi, te se
pokoravaju nespecifičnoj općoj svrsi «europskog jedinstva», bez točno odreñenih ciljeva, koja
je svrha samoj sebi. Iz toga proizlazi opasnost za politički projekat Europe koja se ne smije
podcijeniti.
Eurocentrična životna laž je četvrti stav koji treba podvrći kritici iako je u svojoj jezgri
prava europska pozicija. Problematično je u njoj bilo to što se orijentirala pretežno prema
unutra. Vanjsku stranu Europe, odgovornost i ulogu Europe u opasnom svijetu bez granica,
europski su političari ili isključivali iz razmatranja ili je negativno obilježavali kako bi u
unutrašnjosti mogli bolje proizvesti političku integraciju protiv nacionalnodržavne sile teže. U
tom je smislu šezdesetih godina bilo govora o «američkom izazovu» da bi se opet pokrenuo
Globalizacija kulture
motor europske integracije, a osamdesetih se spominjao «japansko-američki izazov». Ukratko,
dramatiziranjem vanjske opasnosti Europu treba učvrsnuti iznutra. Svemu je tome uzrok,
(pogrešna) pretpostavka da se može stvoriti Europa kao kulturno homogena i gospodarski
samostalna jedinica koja je jednoznačno ograničena od ostatka svijeta i s njim se (uspješno)
natječe. Beck i Grande smatraju kako nije bez odreñene ironije to što je upravo taj eurocentrično
umjereni način razmišljanja bitno pridonio ubrzanju globalizacije, jer je kao posljedicu imao
strijelovit porast američkih i japanskih neposrednih investicija u Europi. Eurocentrični stav
griješi u tome što ignorira ekonomske, kulturne i političke meñuovisnosti globaliziranog svijeta.
A počiva i na dvostrukom nesporazumu, misleći da se Amerika i Europa mogu razdvojiti, u
prvom se redu nasjeda teritorijalnom nesporazumu Europske unije. Prema njemu je Europa
geografski ograničena zajednica država koju Atlanski ocean dijeli od SADa. Ujedno se Europa
pogrešno izjednačuje s ugovornim oblikom EU, jer je EU omogućilo upravo preklapanje i
djelomično stapanje Amerike i Europe, transatlanska alijansa i zajedništvo vrijednosti, dakle
američko-europska sinteza koja zastupa slobodu, ljudska prava i demokraciju. Roñenje
neratničke Europe poslije Drugog svjetskog rata, njezina «integracija» bila je omogućena i
omogućuje se u prvom redu oblikujučom kontinentalom prisutnošću Amerike. Europljanin je
«grañanin» NATO-a (a time i djelomično grañanin SAD-a), nacionalni grañanin, komunalni
grañanin, a osobito europski grañanin, smatraju Beck i Grande. To povijestno stapanje atlanske
zajednice, EU i NATO (dakle «starog» Zapada) postaje osobito vidljivo u povijesnom trenutku
u kojem ono prijeti raspadom. Krajnje je upitno u kojoj je mjeri samo europska, sama sobom
zabavljena Europa uopće moguća. Samo kozmopolitska Europa – što znači i transatlantska,
koja svoju svjetskopolitičku ulogu traži i nalazi u ugroženom svijetu, kao operativnu politiku
ravnoteže prema SAD-u ne zamjenjuje antagonističkom politikom protiv SAD-a – može se
stabilizirati prema unutra. Autori nastavljaju pitanjem: nisu li SAD bile takoreći neformalni član
osnivač EU, pa tako atlanski sukob lojalnosti u vezi s ratom u Iraku ugrožava Europu. Pridjev
kozmopolitski prisiljava, na promatranje Europe u vanjskoj perspektivi, u svijetu koji se
globalizira. Time on otvara i izoštrava pogled za napetosti, proturječja i granice koje se
regionalnim kooperativnim institucijama pojavlju u svjetskim društvima rizika, a usto pomaže
da se nazre ili bar pita o tome što bi projekt kozmopolitske Europe mogao globalno pridonijeti
ostvarenju sustava mnogostrukog kozmopolitizma.151
151 ibid., str.37-44
Globalizacija kulture
4.5 CILJEVI GLOBALIZACIJE KULTURE
Snježana Čolić raspravljajući o globalnoj kulturi i identitetu iznosi kako nitko od nas
uistinu ne «živi» u globalnom prostoru, gdje se ovi procesi odvijaju. Mreža informacijske
tehnologije zapravo nije ljudski prostor. Globalni kulturni prostor je onaj na koji se stalno
referiramo posebno preko masovnih medija, ali i onaj preko kojeg je vrlo teško odrediti naše
osobno iskustvo. Današnja globalna kultura nije vezana ni za jedno mjesto ili razdoblje. Ona
nema konteksta i «prava je mješavina različitih komponenti izvučenih odasvuda i niotkuda,
roñenih pod modernim kolima globalnih telekomunikacijskih sistema (Smith, 1990:177).
Široko raširena u prostoru globalna kultura je «odsječena» od bilo koje prošlosti. Ona se ne
uspijeva povezati s nekim povijesnim identiteteom. Globalna kultura je eklektička, univerzalna,
bezvremena i tehnička. Ona je «konstruirana» kultura. Za razliku od nacionalnih kultura,
globalna kultura je kultura bez sjećanja. Nema svjetskih sjećanja koja se mogu koristiti da bi
ujedinila ljudskost, a najglobalnija iskustva do danas, kolonijalizam i svjetski ratovi, jedino nas
mogu podsjećati na naše povijesne raskole. Stvaratelji globalne kulture trebali bi patiti od
potpuno amnezije da bi imali šanse za uspjeh. Poteškoće u bilo kojem projektu koji stvara
globalni identitet, a time i globalnu kulturu jest kolektivni identitet, jer se temelji na podijeljenim
sjećanjima i osjećaju kontinuiteta meñu generacijama. Snježana Čolić smatra da vjerovati da će
tehno-ekonomska sfera osigurati uvjete, poticaj i sadržaj globalnoj kulturi, znači još jednom biti
zaveden istim ekonomskim determinizmom koji slijedi rasprava o «industrijskoj konvergenciji»
i previd o vitalnoj ulozi zajedničkih povijesnih iskustava i sjećanja u oblikovanju identiteta i
kulture.152
Anñelko Milardović iznosi kako je kulturni identitet postao temelj samoodreñenja i
budućeg razvitaka malih naroda. Ovo je posebno karakteristično za euroazijsko područje na
kojem postoji tendencija kod većinskih i uglavnom titularnih naroda da, radi očuvanja
nacionalnih interesa, teže odreñenom stupnju etičke i kulturne homogenosti. Iako se u brojnim
nacionalnim državama nastoji osigurati prava manjina, postoji bojazan da te manjine, na
temelju načela samoodreñenja, a uz pomoć meñunarodnog prava i politike, ostvare
samostalnost što dovodi do brojnih secesionističkih, religioznih i etničkih ratova radi stvaranja
nacionalnih država. Milardović zaključuje kako je upravo «jačanje kulturnih partikularizama i
afirmacija nacionalnih identiteta najveći protivnik ujednačavanju kojeg predstavlja tržišni
racionalizam i globalna tehnološka ekonomije.» Smatra da svjetski društveni sustav može
funkcionirati samo kao pluralistički sustav sastavljen od različitih nacionalnih i kultunih
identiteta čija se samobitnost mora očuvati.153
152 Čolić, Snježana, Povijest i kultura, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006, str.129 153 Milardović, A.(ur); Globalizacija, Panliber, Zagreb-Osijek-Split, 2001. st. 15
Globalizacija kulture
Anthony Giddens iznosi kako globalizacija jednako djeluje i na dogañaje na svjetskoj
razini, i na svakodnevni život; tako da dubinski restrukturira naše načine života. Doprinosi
stresu i naporima koji djeluju na tradicionalne načine života i kultura većine svjetskih regija.
Tako da tradicionalna obitelj i tradicije povezane s religijom prolaze kroz velike transformacije.
Naime, u globalizirajućem svijetu, u kojem se informacije i slike rutinski odašilju po čitavom
planetu, redovito smo u kontaktu s ljudima koji razmišljaju i žive drugačije od nas. Kozmopoliti
pozdravljaju i prihvaćaju takvu kulturnu složenost. Za fundamentaliste ona je uznemirujuća i
opasna. Utočište nalaze u obnovljenoj i pročišćenoj tradiciji, bilo u prodručju religije, etničkog
identitete ili nacionalizma, te vrlo često u nasilju. Giddens smatra da će kozmopolitska kultura
na kraju pobijediti, jer tolerancija kulturne raznolikosti i demokracije su usko povezane, a
demokracija se trenutno širi diljem svijeta. Iza njenog širenja stoji globalizacija, koja
istovremeno razotkriva i granice demokratskih struktura koje su nam najpoznatije, odnosno
strukturu parlamentarne demokracije. Stoga je potrebno demokratitizrati demokratske institucije
na način prikladan zahtjevima globalnog doba, istovremeno naglašavajući kako je potrebno
podvrći naš «odbjegli svijet» kontroli.154
Dakle, slijedi pitanje ciljeva globalizacije kulture, koji se odnose na globalno društvo.155
Beck i Grande iznoseći ideju o «kozmopolitskoj Europi», smatraju da Europu treba shvaćati u
pluralu društava, te da se društvo Europe poklapa s nacionalnim društvima Europe –
Francuskim, Njemačkim, Skandinavskim zemljama, Španolskom, Portugalom, Poljskom,
zemljama Beneluksa itd. Postavljaju i slijedeće pitanje, kako se može shvatiti neki društveni
prostor, i njegova dinamika, kojemu, doduše pripadaju nacionalna društva, ali koji se ne
pokorava nacionalno-društvenim premisama socijalne kohezije, kulturne homogenosti, ni
političke participacije i asistencije socijalne države?156
Vertikalna i horizontalna europeizacija
Beck i Grande navode kako samo sociološko istraživanje Europe zbog svog
anacionalnog motrišta europeizaciju promišlja jednodimenzionalno: ona se shvaća kao proces
koji se zbiva vertikalno izmeñu nacionalnih društava i europskih institucija. Tada europeizacija
znači stvaranje nadnacionalnih institucija (službe, javnost, grañansko pravo itd.) a s druge
strane povratno djelovanje tog stvaranja nadnacionalnih institucija na nacionalna društva, npr.
prilagodba nacionalnih normi i institucija europskim smjernicama. No to je samo jedna strana
europeizacije. Europeizacija se može i mora istodobno promišljati i u drugoj, horizontalnoj
154 Giddens, A.; Odbjegli svijet – kako globalizacija oblikuje naše živote; Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2005.; str.27-28 155 Beck, U.; Grande, E.; Kozmopolitska Europa, poglavlje IV,; Školska knjiga, Zagreb, 2006. str.125 156 ibid., str.126
Globalizacija kulture
dinamici. Pritom europeizacija znači umreženosti i pomiješanost nacionalnih društava,
nacionalnih gospodarstava, nacionalnih obrazovnih sustava, nacionalnih obitelji itd.157
Što znači horizontalna europeizacija? Autori iznose kako je riječ o regionalnom pojmu
onoga što se općenito naziva transnacionalizacijom. Nasuprot tome, vertikalna europeizacija
odgovara razini internacionalnosti, odnosno supranacionalnosti. Internacionalan i
supranacionalan, pojmovi su usmjereni na državu; intelektualni korjeni i senzibilnost ovog
prvog nalaze se u meñunarodnim odnosima, a onog drugoga u pravu i komparativnom
ustavnom pravu. Horizontalna europeizacija umjesto institucionalne arhitekture upozorava na
svakodnevnu svjetovnu, obiteljsko-biografijsku, civilnodruštvenu i gospodarsku integraciju
Europe. Za to je karakteristično da se nacionalno-internacionalni odnosi isključivosti članstva i
nečlanstva zaista na specifičan način izvana i iznutra prožimlju i stapaju. Utoliko se mogu
razlikovati različite razine i indikatori horizontalne europeizacije. U tu svrhu su Beck i Grande
odabrali sljedeće dimenzije: jezik; identitet, obrazovanje i gospodarstvo.158
Zbog jezika, Beck i Grande kažu kako se mnogi pitaju da li je Europa nemoguć
pothvat, jer svaka zemlja ne samo što govori vlastiti jezik nego i ustraje na pravu na svoj jezik.
Ne nastaje li već zbog toga babilonska jezična zbrka koja negira sve ono što učinkovita
demokracija treba: jedan jezik, jednu kulturu i jedan identitet. Autori iznose kako su filozofi i
jezikoslovci upozorili na to da je govorenje vlastitog jezika nužan izvor identiteta. No posebni
identitet koji stvara jezik u usporedbi s obilježavanjem identiteta vjerom, pokazuje kako vjera
polaže pravo na apsolutnost, a jezik ne polaže. Može se govoriti više jezika i time uvijek iznova
prevladavati granice meñu kulturama i nacijama, ali se ne može biti istovremeno Židov,
musliman, katolik ili luteranac. Naime, meñu religijama vlada načelo isključivo jedne
mogućnosti, a materinski je jezik otvoren za obje mogućnosti. Jezik je istovremeno izvor
identiteta i medij ukidanja granica, interkulturalne komunikacije, višestruke pripadnosti.
Govoriti različite jezike znači imati korijene i krila, biti udomljen istodobno u više kultura.
Jezična monogamna Europa bi bila mononacionalna Europa, nakazna tvorevina jedne
«zajednice autista» - smatraju Beck i Grande, koji smatraju da nasuprot tome, kozmopolitska
europeizacija ne znači govoriti samo jedan zajednički jezik (engleski), nego kad bi svaki
Europljanin govorio npr. tri europska jezika, imao prijatelje u tri zemlje, onda bi to bila
kozmopolitska Europa koja živi poligamno. Nasuprot tome, jednojezičnost znači jednooko
gledanje na svijet. Europa u kojoj bi svi govorili samo engleski ne bi bila Europa, bar ne
dijaloška, kozmopolitska, već prije imperijalna (kao što pokazuje jednojezičnost grañana SAD-
a). Kozmopolitsku Europu treba izgraditi na proporcionalnom modelu višejezičnosti: prvi je
materinski jezik, a treći engleski, izmeñu ta dva jezika treba poticati učenje drugog slobodno
izabranog jezika. Ta bi poligamija jezika pokrenula naprijed unutrašnju kozmopolitizaciju
157 ibid., 128 158 ibid., str.129-131
Globalizacija kulture
Europe. Mnogojezičnost je medij i mjesto roñenja horizontalne europeizacije. Mnogojezičnost
europeizira Europu, smatraju Beck i Grande.159
Što se identiteta tiče, nema Europe bez Europljanina, ali što je Europljanin? Kojim se
obilježjima razlikuje tip transnacionalnog i multinacionalnoga europskog identitea (druga
moderna) od tipa mononacionalnog identiteta (prva moderna)? Europski identitet kao identitet
velike nacije i s time demos, narod Europljana, ne postoji, smatraju Beck i Grande. A kad bi se i
htio kreirati, potaknuo bi strah od kulturne okupacije i učinio da i europeizacija postane slikom
neprijatelja. Nasuprot tome, europski zastupnici, kad govore o europskom identitetu, točnije o
svom europskom idenititu, onda se on ne opisuje kao čvrst i zadan, teritorijalno vezan i
ograničen, već kao identitet u pokretu, identitet kao «gradilište» Europe, kao tekući identitet.
Beck i Grande tako davode da suklano tome i povijest Europske unije pripovijeda se u
metaforama kretanja. Tako se shvaćanje europeizacije pokazuje kao kretanje u prostoru i u
vremenu, a to je kretanje oslobodilo europsku povijest iz njezine ratne prošlosti, te je u jasnom
raskoraku s tom prošlosti. Biti u pokretu na europsko-neeuropski način, dakle biti istodobno
identičan i neidentičan, situacija je koja može nadahnuti europski osnivački duh. Europa nije
Europa kao što je Njemačka Njemačka, Europa je doing Europe (stvaranje Europe), te kao cilj
ima nesentimentalnu, učinkovitu Europu koja se mjeri prema onome što njezine institucije
uvijek iznova svima pokazuju: europeizacija stvara bolju budućnost za Europljane nego što to
mogu nacionalne vlade svaka za sebe. U globalnom dobu to nije nerealno. U trgovini, u
novčanoj, ekološkoj, ali i u sigurnosnoj i vanjskoj politici EU bi bolje od svojih država članica
mogla služiti interesima svakog pojedinca, neovisno o boji kože, mjestu boravka i jeziku,
smatraju Beck i Grande.160
Odgovor za «pravu» horizontalnu europeizaciju te doing Europe (stvaranje Europe): je
u obrazovanju i obrazovnoj politici, kako s obzirom na europeizaciju obrazovnih sadržaja tako i
na obrazovnu mobilnost (europeizaciju tijekova obrazovanja). Obrazovna politika je u EU, bila
u domeni suverenosti država članica. Već od bolonjskog procesa djelomično je prešla u
djelokrug Unije, no do sada nije pridonijelo europeizaciji obrazovnih sadržaja. Pojavljuje se
tisuće aktivnosti koje na obrazovnom području provode «korak po korak» europeizaciju odozo.
Te se aktivnosti mogu sabrati pod velikom etiketom nevladinih udruga: mreže i advokatske
skupine, sindikati i udruge nastavnika, izdavači udžbenika i školskog materijala – svi oni rade
na novoj definiciji Europe, i to pod pokroviteljstvom UNESCO-a, Europskog vijeća i drugih
supranacionalnih transnacionalnih organizacija. Ti su razgovori i radni krugovi umreženi sa
savjetodavnim odborima čiji znanstveni stručnjaci raspolažu kanalima utjecanja na politiku
nacionalno-državnih vlada i na donošenje odluka u smislu europeizacije ideja i sadržaja
obrazovanja. Ta europska «subpolitika» urodila je u široj javnosti važnim rezultatom: aktualni
159 ibid., str. 132-134 160 ibid., str.135-137
Globalizacija kulture
udžbenici povijesti Europe služe se preko granica pojedinih zemalja zajedničkim kanonom od
otprilike 15 povijesnih slika (fotografija, umjetničkih slika, litografija). On omogućuje
istodobno dvije stvari: uvježbavanje jedne zajedničke europske slike povijesti, zajedničkog
pogleda na povijest koji metodički razgrañuje borbu oko prošlosti ratničke europske povijesti.
Ali to ne čini prikazivanjem europske povijesti uz nacionalnu povijest kao dodatak nacionalnoj
povijesti, već njezinom integracijom u nacionalne i regionalne identitete i povijesti. Od
devedesetih se godina taj doing Europe odražava i na udžbenike povijesti Srednje, Istočne i
Južne Europe, te zemalja na Balkanu. Odgovarajući odbori sastavljeni su binacionalno i
multinacionalno, a cilj im je da se nagode o europskom povijesnom motrištu, koje dopušta
pretvaranje ratne prošlosti u susjedsku budućnost.
Na taj se način europska povijest pripovijeda na sve manje etnički i vjerski način, a sve se više
ističu univerzalistička načela koje ona i sadrži. Naglašavaju se apstraktna, univerzalistička
načela koja se pripisuju prošlosti Europe, ali se pri tome često potiskuje u pozadinu činjenica da
su ta ista načela potakla većinu sukoba vlasti u Europi tijekom njezine ratnohuškačke povijesti.
Takav način gledanja dopušta upravo onu spomenutu kozmopolitsku isprepletenost i stapanje
europske i nacionalne historiografije u udžbenicima.161 Osim te povijesno voñene europeizacije
obrazovnih sadržaja postavlja se pitanje europeizacije mobilnosti u obrazovanju: u kojoj se
mjeri ispunio europski san o studiju bez granica. Npr. prvi semestri u Kasselu ili Munchenu,
onda meñuigra u Londonu ili Barceloni, bakalaureat opet kod kuća, a poslije toga magistarski
ispit u Lyonu – tako ministri znanosti zamišljaju akademsko obrazovanje budućnosti. Beck i
Grande pak navode činjenice kako se promijenio broj Nijemaca koji studiraju u inozemstvu, te
glasi da se izmeñu 1991. i 2000. primječuje bitni porast cjelokupnog udjela njemačkih studenata
koji studiraju u europskim zemljama, sto je jasan pokazatelj horizontalne europeizacije.162
Što se gospodarstva tiče, nakon Drugog svjetskog rata počela je intenzivna, premda
prikrivena, horizontalna transnacionalizacija tržišta rada. Masovni je migracijski val zahvatio i
promijenio zemlje unutrašnje Europe. Migraniti nisu dolazili samo sa europske periferije, nego i
iz udaljenih zemlja. Tako nastaju nove i prije nazamislive kombinacije nacionalno ekskluzivnih
načina života i rada – primjerice Vijetnamci u Rumunjskoj i Istočnoj Njemačkoj, Kinezi u
Moskvi, Nigerijci u Turskoj, Turci u Njemačkoj i Izraelu itd. Odgovarajući valovi ethnick flows
(Appadurai, 1998), izazvani su i dekolonizacijom. Nekadašnji stanovnici kolonija pokušali su
ostvariti svoja univerzalistička prava u zemljama kolonizatora. S time su bile povezane dvije
stvari: s jedne se strane u metropole centra useljavala «postmoderna» kulturalna mješavina koju
su proizvele kolonijalna vlast i robovlasništvo, te je ondje stvorila lažni dojam povijesno nove
postmoderne mnogostrukosti. S druge je strane pokrenut globalni diskurs o ljudskim i
grañanskim pravima. Transnacionalni akteri, kao Ujedinjeni narodi i UNESCO, i
161 ibid., str.138-140 162 ibid., str.141-142
Globalizacija kulture
transnacionalni socijalni pokreti koji se zauzmaju za pitanja ljudskih prava kodificirali su odnos
jednakosti i različitosti kultura i različitosti drugih. Na neki je način procijenjenih 15 milijuna
migranata iz trećeg svijeta u Zapadnoj Europi u svojim «zemljama domaćinima» ostalo
«strancima», no istraživanja pokazuju taj problematični status uopće nije izazvao pobunu.
Budući da stalno pravo boravka u europskim zemljam uključuje puna civilna prava i mogućnost
korištenja ekonomskim i radnim pravima te socijalnom sigurnošću, koja su potpuno slična
onima pravih državljana. Isključena su samo prava aktivnog i pasivnog sudjelovanja na
izborima. Mnogi ljudi koji tako žive ne žele se «vratiti». Njihovo odbijanje integracije (i
asimilacije) ne može se tumačiti ni kao namjerni kozmopolitizam. Za njih je
transnacionalizacija prije svega strategija življenja i preživljavanja, koja pritom uključuje i
mnogojezičnost, kao i način mišljenja i življenja u «vanjskoj perspektivi» kako prema
dominantnoj zemlji domaćinu tako i prema takozvanoj zemlji podrijetla, koju poznaju možda
samo kao turisti ili po čuvenju. Pokazatelj te svakodnevne transnacionalizacije odozdo
predočuje povečanje broja bi-nacionalnih brakova (i razvoda), što se na Njemačku odnosi već
na svaki šesti brak.163
Što se tiče transnacionalizacije gospodarstva, Beck i Grande navode činjenice koje govore
dvoznačnim jezikom. U vezi s tim navode pokazatelje fuzije i akvizitacije poduzeća. S jedne je
strane jasan trend transnacionalizacije, (EU i internacionalne), a smanjio se udio nacionalnih
fuzija poduzeća. Ali u konkurencijskoj borbi izmeñu europeizacije i globalizacije, snažno raste
opća denacionalizacija gospodarskih odnosa, ali je u njemu globalizacija u odnosu prema
europeizaciji mnogo brža i sve se više ubrzava. 164
Kozmopolitski realizam
Meñutim, što može navesti nacionalne države na prihvaćanje europskog
kozmopolitizma, a to u prvom redu znači na odustajanje od bitnog dijela njihove moći i
suvereniteta. Na to pitanje Beck i Grande odgovaraju teorijom kozmopolitskog realizma.
Osnovna teza glasi da se države članice EZ/EU u prošlosti nisu odricale svoje moći zbog
idealističkih motiva, već zbog vlastitog nacionalnog interesa. Djelovale su, potpuno realistično
(u smislu realizma u teoriji meñunarodnih odnosa, ali na osnovi spoznaje da svoje interese
mogu ostvariti (još) samo na vrlo odreñeni način, priznavanjem legitimnih interesa drugih i
njihovim uključivanjem u kalkulaciju vlastitih interesa. Na taj se način može istovremeno
postići oboje: i nacionalni i europski ciljevi. Obveznim normama suradnje stvara se politički
višak vrijednosti koji i jedne i druge čini dobitnicima. 165
163 ibid., str.143-145 164 ibid., str. 146-147 165 Beck, U.; Grande, E.; Kozmopolitska Europa, Školska knjiga, 2006., st.34-36
Globalizacija kulture
Beck i Grande tematizirajući dijalektiku globalizacije i europeizacije, odgovaraju zašto
je europski kozmopolitizam važan i kako može pridonijeti globalnom kozmopolitizmu. Iznose
kako u posljednjih šezdeset godina u transatlantskom odnosu (pod pritiskom komunističke
ugrozbe) pod vodstvom SAD oblikovao se poseban slučaj kozmopolitskog realizma –
«Zapad». On prekida s logikom samo jedne mogućnosti koja je vladala u realizmu, odnosno
neorealizmu. Svim nacijama i vladama sudionicima prenio je iskustvo da se kooperacijom
meñu državama ostvaruje politička dodatna vrijednost, koja omogućuje uzajamni porast
suverenosti – i u svrhu smirivanja nacionalnih konflikata. Autori smatraju da odricanje od
autonomije i povećanje suverenosti pritom samo prividno paradoksalno zadiru jedno u drugo.
Taj kozmopoliski realizam počiva na tome da se asimetrija moći i egoizam suverenosti mogu
izjednačiti ili održati latentnima, nekom vrstom transnacionalnog društvenog ugovora od kojeg
imaju koristi svi sudionici. Hegemonistička sila – dakle SAD – mora se odreći primjene tog
načela zato što to odgovara njezinu dobro shvaćenom nacionalnom interesu. Beck i Grande
ističu kako je great generation SAD zasnovala svoju slavu na vrhuncu svoje moći nakon
Drugog svjetskog rata prije svega time što je proizvela kozmopolitske poduzetnike dotada u
povijesti nepoznatih razmjera. Američki internacionalizam pomogao je da se europski
kozmopolitizam postavi na noge – na temelju sustava transnacionalnih saveza, organizacija i
pravnih normi koje se nalaze iza, kako Beck i Grande kažu «šikara kratica»: UN, OECD,
GATT, NATO, Svjetska banka, WTO... itd. 166
Kozmopolitiski realizam se prema Becku i Grandeu u meñunarodnoj politici može
sažeti u pet točaka.
Prvo, svjetsko društvo rizika propisuje novu, povijesno ključnu logiku da nijedna nacija
ne može sama prevladati svoje probleme.. On opovrgava unilateralizam vlade SADa jednako
kao i europske fantazije o protusili.
Drugo, svjetski problemi stvaraju transnacionalne zajedničke crte. Samo onaj tko
nacionalnu politiku shvaća i provodi kozmopolitski može preživjeti. Nacionalne države - bile
one slabe ili jake – više nisu primarne jedinice za rješavanje nacionalnih problema. Beck i
Grande smatraju da meñuovisnost nije bič čovječanstva, već uvjet njegova preživljavanja.
Kooperacija više nije sredstvo, nego cilj. Što se globalnost više osvješćuje i prihvaća, te što je
više kultura, zemalja, vlada, regija i religija uključeno, to neučinkovitije - nerealističnije –
postaje unilateralno djelovanje jer je to veća mogućnost neuspjeha zato što oboje - učinkovitost
i legitimitet – nastaju iz kooperacije meñu državama.
Treće, meñunarodne organizacije nisu nastavak nacionalne politike drugim sredstvima,
one svrstavaju i mijenjaju nacionalne interese. Beck i Grande navode kako (neo)realizam
nacionalnih država znači: meñunarodne organizacije služe primarno nacionalnim, a ne
meñunarodnim interesima. Kozmopolitski realizam znači: meñunarodne organizacije ne služe
166 ibid., poglavlje VII, str.273-274
Globalizacija kulture
ni nacionalnim (u starom smislu) ni meñunarodnim interesima, nego mijenjaju, povećavaju i
proširuju nacionalne i transnacionalne interese te otvaraju nove prostore transnacionalne moći i
oblikovanja za sasvim različite aktere svjetske politike, ali i za države. Tu kozmopolitsku
integraciju održava «nacionalna» računica zemalja i vlada koje u tome sudjeluju, ali s
odreñenom, u svojoj jezgri promijenjenom kozmopolitskom dodatnom vrijednosti. Beck i
Grande smatraju da od nje zapravo profitiraju svi, jer se samo tako svjetski problemi, koji su
ujedno i nacionalni problemi, mogu ako ne riješiti, ono barem obuzdati i ograničiti. Stvaranje
meñunarodnih organizacija pretpostavlja da one same ograniče moć SAD-a, kao strategiju
legitimiranja moći i kooperativnog proširenja moći.
Kao četvrti razlog iznose kako su zbog toga dvije srodne institucije EU i UN – tako
važne za učinkovitost i legitimnost globalne politike rizika. To što su neke europske države i
Vijeće sigurnosti UN-a odbijali služiti kao mašinerija za pristajanje na samovoljne vojne
pothvate vlade SAD-a nije, kao što pretpostavljaju mnogi komentari, dovelo do gubitka moći
EU i UNa, već su obje organizacije postale vjerodostojnije. Legitimnost globalne politike rizika
bitno se zasniva na globalnoj podjeli vlasti izmeñu vojne moći odlučivanja i moći procesualnog
konsenzusa svjetske javnosti. Samo autonomija EU i UN-a prema unipolarnoj vojnoj sili SAD-
a može ovoj posljednjoj pribaviti potrebni legitimitet. Ako SAD traži suglasnost s EU, one
ujedno povećavaju mogućnost da dobiju pristanak UN-a, a time i političku dodatnu vrijednost
sugasnosti SAD-a, UN-a i EU, smatraju Beck i Grande.
Kao peto, navode kako unilateralizam nije ekonomičan. Kozmopolitski realizam
naprotiv je i ekonomski realizam. On smanjuje troškove i preraspodjeljuju ih. Autori smatraju
da suradnja meñu državama, a to u prvom redu znači kozmopolitski realizam, znači dobar
posao.167
167 ibid., str. 277-279
Globalizacija kulture
5. BUDUĆNOST GLOBALIZACIJE KULTURE I SVJETSKOG DRUŠTVA
5.1 GLOBALIZACIJA KULTURE I STVARANJE NOVOG GLOBALNOG PORETKA
Ulrich Beck smatra kako je globalitet neopoziv, te da već odavno živimo u jednom svjetskom
društvu, pri čemu se misli na dva osnovna stanja stvari: s jedne strane na ukupnost nacionalno-
državno političkih organiziranih socijalnih veza i veza moći, s druge strane na iskustvo života i
djelovanja preko granice.168 Kulturna globalizacija osujećuje izjednačavanje nacionalne države
s nacionalno-društvenim društvom, tako što stvara, odnosno suočava transkulturne
komunikacijske i životne oblike, pripisivanja, odgovornosti, slike grupa i pojedinaca o sebi i
drugima. Globalna kultura se ne može shvatiti statički već samo kao kontingentan i dijalektičan
proces, prema uzorku «glokalizacije» u kojemu se proturječni elementi shvaćaju i dekodiraju u
svome jedninstvu. U tom se smislu može govoriti o paradoksima «glokalnih» kultura. Naime,
lokalno i globalno se ne isključuje meñusobno, već se lokalno mora shvatiti kao aspekt
globalnog. Paradoksi kulturne globalizacije tako obuhvaćaju, istovremeni univerzalizam i
partikularizam, tako svjetska poopćavanja i pojednostavljivanja institucija, simbola i modela
ponašanja (npr. McDonald, traperice, demokracija, informacijska tehnologija, ljudska prava,
banke) i novi naglasak i izmišljanje, čak obrana lokalnih kultura i identiteta (islamizacija,
renacionalizacija, njemački pop, afrički karneval u Londonu itd.) nisu u suprotnosti. Kulturnu
globalizaciju karakterizira istovremenost povezivanja i fragmentiranja. Pa nastaju
transnacionalne, transkontinentalne zajednice; ali istodobno stvaraju i jedna novi socijalni sklop.
Mnogi globalizaciju vide kao proces koncentracije i centralizacije, u dimenzijama kapitala,
moći, informacija, znanja, bogatstva, odluka. Ipak ista dinamika stvara i decentralizaciju.169
Anthony Giddens iznosi kako globalni poredak koji se stvara, ne može se održati kao
«čisto tržište», ali da će nacionalizam i dalje biti uzrokom podjela. No da bismo ih mogli
obuzdati, potrebna nam je kozmopolitska inačica nacije. Smatra da je takav kozmopolitizam i
uzrok i uvjet mogućnosti nestanka velikih ratova izmeñu nacija-država. Kozmopolitski je
svjetonazor prijeko potreban uvjet multikulturalnog društva u poretku koji se globalizira.
Za kozmopolitsku naciju su potrebne vrijednosti koje svi prihvaćaju i identitet koji
odgovara grañanima, no ona mora prihvatiti i višeznačnost i kulturnu razlikovnost.
Globalizacija, nije isto što i internacionalizacija. Nije riječ tek o tješnjim vezama meñu nacijama
nego o procesima koji prelaze granice dražave kakva je npr. nastajanje globalnog civilnog
društva.170
168 Beck, U.; Što je globalizacija?; Vizura, Zagreb, 2001.; str. 241-246 169 ibid. str. 119-124 170 Giddens, A.; Treći put, Politička kultura, Zagreb, 1999.; poglavlje: «Ulazak u globalno doba» str. 126-141
Globalizacija kulture
Meñutim, Milardović iznosi kako su padom Berlinskog zida stvoreni uvjeti
ujednačavanja kao uvodi u buduće integracije. Postkomunističke zemlje su u tranziciji, u
prijelazu iz diktature proletarijata u demokraciju i tržišno gospodarstvo. Demokracija je
pobijedila na Zapadu zahvaljujući otjelovljenju političke kulture pluralizma. Ona postupno
pobijeñuje i na Istoku. Demokracije su masovne i kao takve razvile su masovnu hedonističku
kulturu ili «masovni hedonizam» bez kulture, od užasnog banaliziranja svakodenvnice, do
destrukcije obrazovanja i svakojakih kulturnih mjerila. Demokracija na istoku Europe bez
gospodarskog blagostanja ostaje tlapnja. Siromaštvo pogoduje diktaturi.171 Po drugoj strani, u
procesu globalizacije Europa se susreće sa islamom i sa islamskim svijetom. Europa i Zapad
suočeni su s islamom kao kulturno-religijskom činjenicom: kao fundametalističkom
ideologijom koja se odupire prisilnoj vesternizaciji, amerikanizaciji i globalizaciji; kao i
ekomonskim činjenicama u smislu konkurencije radne snage, dok iz pogrešne percepcije u koju
su usañene i rasne predrasude buja ksenofobija. U koncepcijama o budućnosti Europe otkrivaju
se stare podjele i interesni sukobi Njemačke, Francuske i Velike Britanije s dominacijom
europskeptika.172
5.2 KOJI MODEL(I) DEMOKRACIJE SE PROPAGIRA(JU)
GLOBALIZACIJOM KULTURE, A KOJI SU ALTERNATIVNI PORETCI KOJI SE MOGU LATENTNO IZRODITI
Demokracija je danas dominantni oblik vladavine.173
Demokracija se prema Dahlu zasniva na demokratskim institucijama. Demokracija
postoji u slučaju slobodno izabranih dužnosnika ili političke reprezentacije, slobodnih izbora i
mirne predaje vlasti, slobode mišljenja i izražavanja, neometanog, slobodnog udruživanja
grañana u udruge civilnog društva i političke stranke, grañanskih prava i mogućnosti
alternativnog informiranja.174
S globalizacijom ili denacionalizacijom mijenja se karakter demokracije vezane uz
naciju državu kao nacionalne demokracije. Demokracija postaje transteritorijalna, kao
kozmopolitska demokracija i kozmopolitsko civilno društvo. Demokracija se formira kao
«globalna demokracija». Held koristi izraz «kozmopolitska demokracija», koja uključuje
razvoj upravnog kapaciteta i nezavisnih političkih resursa na regionalnoj i globalnoj razini, kao
nužnu dopunu lokalne i nacionalne politike. McGrew rabi izraze «transnacionalna
demokracija« i «globalna demokracija». Globalizacija ili denacionalizacija ruše tradicionalnu
171 Milardović, A.; Pod globalnim šeširom, CPI, Zagreb, 2004, str.26 172 ibid. str.31 173 Milardović, A.; Političke stranke u doba tranzicije i globalizacije,CPI, Zagreb,2006.. str. 90 174 ibid., str.90
Globalizacija kulture
autonomiju političkog odlučivanja. Briše se tradicionalna razlika izmeñu unutarnje i vanjske
politike. Globalizacija stvara nove aktere. Države prestaju biti jedini značajni akteri
meñunarodnog odnosa. Kao akteri pojavljuju se pojedinci, nevladine organizacije, globalni
gospodarski igrači, trasnacionalne udruge civilnog društva.175
Od globalnih rizika terorizma do globalnog totalitarizma?
Milardović takoñer iznosi kako su društveni rizici tema različitih institucija. Razvojem
globalne demokracije, društva rizika potenciraju produkciju različitih organizacija civilnog
društa. Zaštita od društva rizika moguća je globalnim djelovanjem, umreženim akcijama nacija-
država i nevladinih organizacija specijaliziranih za taj tip protekcije od društva rizika.176 Nadalje
iznosi kako je u političkoj komunikaciji uvriježena sintagma «prije i poslije 11. rujna», od kada
se terorizmu pristupa organizirano, odnosno globalno. Meñutim, dodaje kako je i rat oblik
terora, te njime teško mogu biti iskorijenjeni uzroci i razlozi terorizma. Jer terorizam ima upravo
za cilj proizvodnju straha i nanošenje psihičke i fizičke boli, uništenje živih bića, objekata ili
različitih ciljeva.177 Svijet je u strahu. Zar je za obračun protiv meñunarodnog terorizma
potrebno nuklearno oružje ili treći svjetski rat?178 Strah nije obilježje demokracije. Franz
Neumann strah je vezivao za nedemokratske oblike vladavine.179
Meñutim, Milardović nastavlja, kako je totalitarizam kompleksan pojam i teorija; kao
ideologija, pokret i poredak. Središnje mjesto u istraživanju totalitarizma zauzima ideologija,
monopol partije (jednostranački sustav), teroristička tajna policija, monopol promidžbe i oružja,
te centralizirano gospodarstvo. Totalitarne ideologije imaju obilježja sekularnog i religijskog
fundamentalizma. Neki autori im daju obilježje političke religije (E.Voeglin, 1938).
Fundamentalizam je pokret protiv modernizacije. Osim političko-religijskog, što podrazumijeva
masovni ritual (parade, sletovi, hodanje), unutar šire strukture ideologije utkano je mitsko,
ezoterijsko i utopijsko, prirodno (krv, tlo), a u zajedničkim tipovima totalitarizma ideologija
zajednice, rase, klase i borbu rasa ili klasa (klasna borba). Za ideologijsku razinu važne su
identifikacije u funkciji jačanja totalitarne diktature (npr. Mussolini – korporativizam, Hitler –
ideologija narodne zajednice, Staljin – besklasno društvo, Tito – bratstvo i jedinstvo).180
Njemački politolog Franc Neumann i danas nam daje upute kako razotkriti elemente
prema kojem se razvija moderna totalitarna diktatura /totalitarizam/. Jedan od njih je prijelaz
države koja se temelji na zakonima u policijsku državu. Moderne totalitarne diktature nastaju
protiv demokracije. Ali totalitarna klika morala je poprimiti izgled demokratskog poretka i
zadržati ga čak i nakon dolaska na vlast, prisiljena je na izvoñenje rituala demokracije unutar
175 ibid. str.284-289 176 Milardović, A. Pod globalnim šeširom, CPI, Zagreb, 2004., str. 200-201 177 ibid. str.208-210 178 ibid. str. 214 179 ibid. str.221 180 Milardović, A. ; Političke stranke u doba tranzicije i globalizacije, CPI, Zagreb-Dubrovnik, 2006, str. 87-88
Globalizacija kulture
potpunom nijekanju njezine biti. Slijedeći element totalitarne diktature je prijelaz od
pluralističke u totalitarnu kontrolu nad društvom. Društvo se više ne razlikuje od države, ono je
totalno prožeto političkom vlašću. Kontrola društva, koja je sada podjednako važna kao
kontrola nad državom postiže se slijedećim metodama: princip voñe, time se nameće vodstvo
vrha i odgovornost prema vrhu. Stvaranje stupnjevane elite, koja vladajućima omogućuje
unutrašnju kontrolu masa i da prikrije izvanjsku manipulaciju. Atomiziranje i izoliranje
pojedinaca. Pretvaranje kulture u propagandu – kulturnih vrijednosti u robe.
Presudni faktor totalitarizma jest oslanjanje na teror. Takvi režimi ne mogu opstati bez
nasilja, no ne bi mogli ostati na vlasti duže vrijeme bez stanovite identifikacije potlačenog puka
sa svojim voñama.181 Temeljni su problem bojazan i strah i njihova funkcija u političkom
životu. Strah je stoga prisutan kao situacija ili neodreñeno stanje.182 Neumann se bavi
problemima straha u politici. Iznoseći da samo čovjek bez straha može slobodno odlučivati.
Strah krnji slobodu odlučivanja, čak ju može učiniti nemogućnom.183
Kozmopolitski empire?
Po drugoj strani, govorimo li o trećem tipu poretka i njegovog ureñenja, koji se može
razviti /izroditi/ globalizacijom kulture u širem smislu, autori Beck i Grande smatraju da ono što
nastaje i što treba razvijati je nova res public: kozmopolitski empire Europa. Naime, smatraju da
Europa nije država, već je novovrsni poredak vlasti. Stoga predlažu pojam empire za
označavanje onih novih oblika politike vlasti koji primjerno nastaju u Europi.184
Empire razumijeva oblik izvršavanja vlasti čija se karakteristika, precizno rečeno sastoji u tome
da stalno teži vladanjem onima koji se ne podvrgavaju vlasti. Logika vlasti države počiva na
trajnoj i čvrstoj ograničenosti, samo njezini članovi, državljani, imaju pravo na njezine usluge.
Nasuprot tome, logika vlasti empirea zasniva se na logici permanentne ekspanzije i ukidanja
granica. Imperiji su, i prema vlastitom shvaćanju samih sebe skloni tome da budu obuhvatni, pa
i univerzalni. 185 Jedno od osnovnih obilježnja europskog empirea bio bi asimetričan poredak
vlasti. Naime, ne bi svi njegovi članovi imali jednak status, prava i dužnosti. Naprotiv, za
unutrašnju je organizaciju formalna nejednakost i konstitutivna i nužna. Samo se na taj način
mogu trajno povezati heterogenost i integracija.186 Beck i Grande smatraju da bi koncept
empire mogao biti koristan kao «nova paradigma» u diskusiji o novim modelima poretka i
oblika vlasti u 21. stoljeću. Postavljaju pitanje izaziva li gospodarska, kulturalna i politička
globalizacija promjenu jedinstva političkog aspekta od nacionalnih država u empire?187
181 ibid. str.207 182 ibid. 214-215 183 ibid. 227 184 Beck, U.; Grande, E.; Kozmopolitska Europa, Školska knjiga, Zagreb,2006., str.71-76 185 ibid., str. 78-81 186 ibid., str. 85-88 187 ibid., str. 77
Globalizacija kulture
5.3 ULOGA GLOBALIZACIJE KULTURE I PITANJE OSTVARIVOSTI DEMOKRACIJE U NOVOM POLITIČKOM PORETKU
Ulrich Beck utvrñuje da kad globalni kapitalizam u visoko razvijenim zemljama rastopi
vrijednosnu srž radnog društva, raspada se povijesni savez izmeñu kapitalizma, socijalne države
i demokracije. Demokracija je u Europi i SAD-u roñena kao «demokracija rada», u smislu da se
demokracija oslanjala na sudjelovanje u plaćenom radu. Dakle radi se o političkoj slobodi i
demokraciji u Europi. Zapadna veza kapitalizma s političkim, socijalnim i ekonomskim
osnovnim pravilima nije nikakvo «socijalno dobročinstvo». Socijalno osigurani kapitalizam je
prije svega izboren kao odgovor na iskustva fašizma i izazov komunizma. On je djelo
primijenjenog prosvjetiteljstva. Jer jednostavna istina glasi: bez materijalne sigurnosti nema
političke slobode. Nema demokracije, već prijetnje novih i starih totalitarnih režima i ideologija.
No, kapitalizmu njegov legitimitet ne oduzima to što sa manje rada proizvodi sve više, već to
što blokira inicijativu novog društvenog ugovora.188
Po drugoj strani, Held smatra, da globalizacija u području komunikacije i informiranja
nije ni izdaleka dovela do osjećaja zajedničkog ljudskog cilja, interesa i vrijednosti, nego je
poslužila jačanju osjećaja identiteta i razlike, potičući još više «nacionalizaciju» u politici. Jedna
od posljedica toga jest da su mnogi meñunarodni forumi ravnopravno prihvatili nezapadne
poglede na pravo, vlast i legitimnost. Pokušaji da se stvori «novo kozmopolitsko pravo»
meñunarodnog ponašanja i suradnje, nadahnuto velikim dijelom Poveljom Ujedinjeni naroda
(UN), nisu uspjeli u odreñenju općih pojmova. Razgovorom o ljudskim pravima može se
iskazati želja da se stanovite slobode i ovlasti uspostave širom Zemljine kugle, ali on nipošto
nije odraz opće suglasnosti o tim pravilima.189 Held postavlja pitanje kako shvatiti demokraciju
u svijetu nezavisnih i meñuzavisnih političkih vlasti?190 Načelo pristanka, izraženo u načelu
vladavine većine, predstavlja temljeni princip legitimnosti zapadnih demokracija. U zapadanim
demokracijama legitimnost je tradicionalno povezana s demokratskim načelima i procedurama.
A preokreti u Istočnoj Europi uvjerljivo su pokazali važnost i bliskost te povezanost u
filozofskom i političkom smislu.191 Izabrati demokracija unutar neke nacije države zahtijeva
demokraciju i u mreži meñunarodnih silnica i odnosa koji se prožimaju. To je značenje
demokracije danas..192
Giddens smatra da se u kozmopolitskoj demokraciji ne radi samo o pomicanju vodstva prema
svjetskoj razini, nego i o njegovu širenju nadolje, na lokalne regije. Širenje kozmopolitske
188 Beck, U.Što je globalizacija?; Vizura, Zagreb, 2001., str. 152-153 189 Held, D.; Modeli demokracije, Školska knjiga, 1990., str.318-319 190 ibid. str.330 191 ibid. str.334 192 ibid. str. 340-342
Globalizacija kulture
demokracije uvjet je za djelotvorno reguliranje svjetskog gospodarstva, za smanjenje globalnih
ekonomskih nejednakosti i ekoloških rizika.193
Meñutim, Beckova i Grandeova teza je da Europa nije država i da nije na putu da to
postane, već je (kozmopolitski) empire. Pitaju se istovremeno, kako se može demokratizirati
europski empire i može li se demokratizirati? Iznose da Europa nije isto što i EU, pa se čak
unutar Unije iskristalizirala varijabilna geometrija članstva. Integrirane države, njihove vlade i
njihovi grañani nemaju svi ista prava, naprotiv, ona se na najrazličitije načine stupnjevito
razlikuju. Demokracija se naprotiv bazira na jednakosti, te se samo meñu jednakima može
ostvariti demokratsko sudjelovanje, pa se zato najvažniji cilj demokratske politike mora sastojati
u stalnom uspostavljanju i jamčenju jednakosti. Meñutim, demokracija se u europskom
empireu suočava s još jednim strukturalnim problemom, problemom koji rezultira iz osebujne
organizacije moći. U EU politička moć nije koncentrirana i centalizirana, već je višestruko
fragmentirana, podijeljena meñu brojne institucije i na više političkih razina. Beck i Grande
smatraju da prema proceduralno minimalnoj definiciji demokracije temeljenoj prije svega na
slobodnim i nelažiranim izborima, s općim izbornim pravom u kombinaciji s zajamčenim
grañanskim pravima na slobodu (govora, okupljanja i udruživanja), EU je prema takvim
shvaćanjima demokracija već sada. Ipak isti autori smatraju da EU ne zadovoljava standarde
moderne demokracije, jer funkcije vlasti u EU jesu jako fragmentirane i razdijeljene na brojne
institucije; a osim toga ih i same države članice na različite načine ograničavaju, i naposljetku ni
članove tih institucija ne bira Europski parlament. A ako se promotri da je za parlamentarnu
demokraciju uobičajen zahtjev da izabrane vlade moraju biti potpuno odgovorne parlamentu,
tada EU ne zadovoljava standarde moderne demokracije.194
Po drugoj strani, Milardović iznosi kako su demokratski politički sustavi po svojem
temeljnom načelu pluralistički. Demokratska vlast se temlji na diobi vlasti. Vlast se dijeli na
zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. Demokratski politički sustav počiva na konsenzusu, odnosno
suglasju oko neke javne stvari ili javnog interesa. Političko i svako drugo komuniciranje u
demokratskom društvu odvija se sredstvima masovnog priopčavanja. Temeljne kategorije
političkog sustava demokracije izložene su u ustavu u obliku normi i vrijednosti, a ustav mora
jamčiti jednakost pred zakonom svim grañanima bez obzira na posebnosti, kao i ljudska prava i
slobode i vladavinu zakona. Po tome se demokracija razlikuje od samosilničkih ili samovoljnih
oblika vladavine. Okosnicu demokratskog političkog sustava tvori slobodna i autonomna
demokratska javnost s razvijenom demokratskom političkom kulturom i tolerancijom kao
načinom održavanja načela raznolikosti i pluraliteta.195
Milardović potom iznosi kako se odnos globalizacijskog i glokalizacijskog možda
najbolje može raspoznati u Ustavu EU. Naime, u Rimu 29. listopada 2004. šefovi vlada i
193 Giddens, A.; Treći put, Politička kultura, Zagreb, 1999.; poglavlje: «Ulazak u globalno doba» str. 126-141 194 Beck, U.; Grande, E.; Kozmopolitska Europa, Školska knjiga, Zagreb, 2006. str.288-290 195 Milardović, A.; Uvod u politologiju, PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 1997., str.108-109
Globalizacija kulture
država EU potpisali su sporazum o Ustavu Europske unije. On bi trebao stupiti na snagu 2007.
godine. U Ustavu se raspoznaje arhitektura nove Europe, globalizacijske ideje i vrijednosti. Ono
globalizacijsko odnosi se na Uniju. Ustav je temelj i put k europskoj naciji. Njega su zagovarali
i ostvarili eurofederalisti. U Preambuli Nacrta ugovora polazi se od ideje Europe kao kolijevke
civilizacije. Potom se nabrajaju opće prihvaćene globalne vrijednosti, kao što su «sloboda»,
«jednakosti», «humanizam», ljudska prava. Europa se percipira u globalizacijskom kontekstu
kao civilizacija i izvor civilizacija, te u vrijednosnom kao prostor konstituiranja ideja
demokracije koja se danas javlja kao transnacionalna demokracija. Političko-globalizacijski
aspekt Unije izražava se u ideji federalne superstrukture. Europska unija kao državna
superstruktura podrazumijeva podijeljeni suverenitet izmeñu Unije kao globalne tvorevine i
nacija-država članica Unije. Globalizacijski ciljevi Unije izražavaju se u pojmovima
«gospodarski rast», «znanstveni i tehnološki napredak», «kontinuirani razvoj Zemlje», «načela
Povelje Ujedinjenih naroda», «slobodno kretanje osoba, roba, usluga i kapitala te slobode
poslovnoga nastanka». To su neoliberalne vrijednosti kao sastavnice globalizma i globalizacije.
U Nacrtu se spominje izraz «europski državljanin».196 Glokalizacijski apekt Ustava nazočan je
obzirom da se kao problem suvremenog svijeta javlja terorizam, različite katastrofe, nacije-
države članice Unije ne mogu same uklanjati te probleme ili negativne čimbenike globalizacije.
Stoga se u «glokalizacijskom» članku pozivaju na zajedničko djelovanje i solidarnost, s
naglaskom na «spriječavanje» i «pomaganje». Dakle, to su oni pojmovi koji padaju u područje
glokalizacije života u Uniji ili interaktivnog transnacionalnog djelovanja. Milardovićm
meñutim, nastavlja kako Ustav Europske unije izaziva glokalizaciju straha, što je na tragu
euroskepticizma svih 25 članica. U Belgiji i Velikoj Britaniji strahuje se od stvaranja EU-a kao
superdržave. Straha ima i kod manjih članica da će ustavnim ustrojem i snagom zemlja članica
biti nadglasane i mirnim sredstvima pregažene. U Italiji, Latviji, Litvi i Sloveniji prigovori su
vrijednosne naravi. Prigovara se zbog izostavljanja kršćanstva iz Preambule Ustava. U
Francuskoj se prigovori kreču od ugrozbe francuskog suvereniteta, gubitka utjecaja, do ugrozbe
francuskog jezika kojega su oni zakonom zaštitili. Referendumi o europskom Ustavu u
Francuskoj i Nizozemskoj 2005. godine bili su porazni za Ustav EU-a i projekciju možebitnoga
europskog transnacionalnoga, globalnoga političkog sustava i budućnost Europe.197
196 Milardović, A.; Političke stranke u doba tranzicije i globalizacije, CPI, Zagreb-Dubrovnik, 2006., str.313-314 197 ibid., str.319
Globalizacija kulture
ZAKLJUČAK
U političkoj sociologiji termin «kulturu» uzima se u širem i užem smislu. Kultura u užem
smislu se odnosi na «vjerovanja» (ideologije, vrijednosne sustave, legitimitet i mitove). Kultura
u širem smislu označava posebne forme po kojim se kombiniraju svi elementi koji čine
društvenu skupinu: kolektivne predodžbe, vjerovanja, ideologije, institucije, tehnologije, pa čak
i zemljopisni i demografski elementi. Politička sociologija u doba postmoderne i globalizacije
jest sociološka grana koja se bavi istraživanjem procesa tranformacije nacije-države i globalne
meñuzavisnosti postmodernih društava.
Globalizacija kulture je dimenzija globalizacije koja je neraskidivo povezana sa
globalitetom i ostalim dimenzijama globalizacije, koju čine politički, gospodarski, socijalni,
procesi i projekti, koji svi zajedno pridonose jačanju transnacionalnih institucija i organizacija; i
time pridonose denacionalizaciji i postupnom gubljenju suvereniteta nacionalnih država i
njihovih pripadajućih sociokultura. Meñutim, globalizacija kulture se može promatrati i kao
svojevrsna autonomna cjelina, koju je empirijski potaknula moderna i meñuodnos liberalizma,
kapitalizama, imperijalizma, ali i demokratskih ideja, revolucionarni razvoj znanosti i
tehnologije. Sukladno zbivanjima u 20. stoljeću, globalizacija kulture svoja ideologijska
izvorišta i okvir pronalazi već u procesu modernizacije, masovne kulture, «američke
ideologije», preko mekdonaldizacije kulture, postmodernizacije; te u današnjem dobu stvaranja
projekta kozmopolitizma sa europeizacijom. Predvodnica globalizacijskih procesa i
globalizacije kulture u 21. stoljeću je kolijevka zapadne civilizacije – Europski kontinent, kojeg
vodi glavna regionalna sila Europska unija – multinacionalna državna zajednica. Njezin novi
ideološki smjer je sekularni kozmopolitizam i nova europeizacija, kroz novu toleranciju,
demokratsku legitimaciju i učinkovitost, a bez hijerarhizacije kultura.
Mnogi autori smatraju da je temeljnu svjetsku kulturnu hijerarhizaciju vršio Zapad.
Stoga kozmopolitski prosvijećena europska elita smatra kako je nužno osmisliti Drugu modernu
i novo prosvjetiteljstvo, kako bi se uredio ovaj radikalno novi, globalizirajući svijet.
Tako vrlo ugledni i značajni sociolog globalizacije Ulrich Beck problematizirajući
razumijevanje istinske Europu, iznosi kako Europa nije kršćanski klub. S time se zaista
moramo složiti, smatrajući kako Europa zaista nije kršćanski klub niti se može svesti na rasu i
religiju. Meñutim, povijesna je činjenica da je na na Europskom kontinentu, kroz petnaestak
minulih stoljeća jedan od osnovnih civilizacijskih temelja upravo bila kršćanska religija/doktrina
i način života i institucije. Beck u nastavku razumijevanja istinske Europe, navodi kako se
novoizrastajući sekularni europski kozmopolitizam posljednjih 50 godina ograñuje upravo od
strahota fašizma i nacizma, koje su rezultat birokratizacije i racionalizacije tadašnje moderne
Globalizacija kulture
Zapadne Europe, o čemu je pisao Zygmunt Bauman u knjizi Moderna i holokaust (1989)198.
Zanimljivo je, ali i paradoksalno takoñer, da tadašnja ali i današnja sekularna kozmopolitska
elita Europe na svojevrstan način traži oprost stradalnika i nastoji političkim okvirom i
kulturnim djelovanjem, učiniti radikalni odmak i zaokret od strahota Drugog svjetskog rata,
kako se takva Europa nikada više ne bi ponovila. Meñutim, upravo takav postupak uvjetno
rečeno “pokajanja i obraćenja” sekularno-kozmopolitske elite Europe, potječu izravno iz
izvornih judeo-kršćanskih metoda. Paradoks je u ovome, sekularni kozmopolitizam se koristi
metodama kršćanskog kozmopolitizma, istovremeno poričući Europi i Zapadu bitne
civilizacijske temelje u kršćanstvu. No, koliko nam je poznato niti jedna druga kultura, osim
judeo-kršćanstva, nema vjerovanje i društveno-kulturnu civilizacijsku vrijednost kroz ideju
pokajanja, oprosta i obrata u radikalno novo i miroljubivo.
Po drugoj strani, Zapadnu civilizaciju takoñer čini SAD, zemlja koja prirodom stvari,
nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. promišlja svoji nacionalno-kulturni identitet i
nacionalne interese. Od tog datuma dio američke širokokulturne elite: znanstvene, religijske i
političke; intenzivnije promišlja svoju zemlju kao tradicionalno angloprotestantsku kulturu
(Huntington,2004.), s prvim demokracijom u modernom svijetu, koje neprekinuto traje do
danas (Fukuyama, 2004.). No takoñer je vidljivo, da SAD kao zemlja sa bitnim kršćanskim
samoodreñenjem ipak linijom svoje pragmatičke misli, smješta Bliski istok, meñu svoje
primarne nacionalne interese. Taj interes se prema našem saznanju najviše odnosi na isključivo
anglo-američku kontrolu i dominaciju nad svjetski najbogatijim nalazištima nafte (Engdahl,
2001.). Ali američki interes se proširuje i na političku kontrolu tog područja zbog novog rasta
islama kao nove političko-religiozne-kulturne mobilizacijske snage otpora cijelom Zapadu:
zapadnjačkoj globalizaciji i kulturi u širem smislu. Prema mišljenju američkih politologa,
islamski preporod nije identičan militantnom islamizmu, ali je militantni islamizam u
islamskom preporodu u porastu; i jednako je netrpeljiv i neprijateljski nastrojen, kako
pragmatizmu sklonom Američkom fundametalističko-kršćanskom dijelu Zapada, tako i prema
kozmopolitskoj, i racionalistički nastrojenoj Europi odnosno EU, baš zato što je kulturno i
religijski sekularizirana.
Dakle, unutar same Zapadne civilizacije, se razvijaju bitna kulturna nesuglasja i
ambivalencije u širem smislu. Odnosno izmeñu dvije stožerne države Zapada, SAD i EU, se
stvaraju velike širokokulturne razlike, i to upravo po pitanju odnosa religije i ideologije/politike.
Toj razlici u širokokulturnim stavovima i podijeljenosti unutar Zapada svakako je pridonio
preporoñeni islam, koji je prvi geografski susjed Europskog kontinenta. Dakle, novi rast i
preporod islama je važan razlog razvijanja različitih i sve više oprečnih socio-kulturnih te
političkih stavova kozmopolitski prosviječene europske elite od stavova i gledanja kulturno-
političke elite Sjedinjenih Američkih Država, oceanom odjeljenih od Starog svijeta.
198 Haralambos,M.; Holborn, M.: Sociologija – teme i perspektive; Golden marketing, Zagreb, 2002., str.276-277
Globalizacija kulture
Moderno i postmoderno doba globalne kulture, je doba vladavine znanosti kao temeljne
kulturne ideologije i moćnog sustava-strukture današnjice. Pa je društvena znanost postala
bitnim modernim i postmodernim svjetskim suoblikovateljem kultura, društva, država, nacija i
u najnovije vrijeme globalizma i globalizacije. Za pretpostaviti je da će sociologija, politologija
i cjelokupna društvena znanost i dalje imati važno mjesto u oblikovanju europskih i svjetskih
zbivanja, u učvršćivanju nove kulture, novog svjetskog društva i poretka, pridonoseći
mogućnosti ujedinjenja svijeta politički, gospodarski, kulturno/religijski u globaliziranu cjelinu
ili svijest o svijetu kao cjelini.
Meñutim, višetisućljetna empirijska i povijesna činjenica je da svijet bez civilizacijskih
sukoba do sad nije postojao. Hoće li uspjeti globalizaciji kulture: kozmopolitskoj ideologiji s
europeizacijom izgladiti i promijeniti te milenijske civilizacijske sukobe i nepomirljivosti? Hoće
li kozmopolitizam, europeizacija i globalizacija kulture, ujediniti civilizacije Staroga svijeta, a
potom i civilizacije na cijelom globusu? Koja će cijena tome biti i što će biti stavljeno na
žrtvenik, da bi se tisućljetni povijesni raskoli i sukobi, prvo zaboravili, pa prevladali.
Europi i EU, i njezinoj širokokulturnoj znanstveno-političkoj inteligenciji je u ovom
globalnom dobu, upravo legitiman cilj detaljno analizirati i proučiti moderno doba, koje
karakteriziraju velike, brze kulturne i civilizacijske mjene te velike i raznovrsne migracije
stanovništva iz raznih nezapadnih kultura u europske kulture na europskom kontinentu. Upravo
iz toga proizlazi današnja široka kulturna: etnička, religijska, dobna i rasna izmiješanost
europskog društva. Stoga je osnovno pitanje globalizacije kulture danas, kako pomiriti te
protuslovne civilizacijske tekovine unutar Europe i svijeta, a koje karakterizira velika
izmiješanost i raznorodnost kultura i tradicija svijeta, koje su u prošlosti bile vezane uglavnom
sukobima i nepomirljivošću.
Modele «lonca za taljenje» (Melting pot) – kako onaj propali komunistički iz bivšeg
Sovjetskog Saveza ili SFRJa, tako i onaj liberalistički koji još ima svojih zagovaratelja u SAD
– proučavali su najveći današnji europski umovi, te ih odbacili kao neostvarive. Europa je u
europeizaciji i sekularnoj kozmopolitizaciji pronašla «treći put». I danas već postoje razrañeni
scenariji i planovi, kako bi trebao izgledati novi svjetski poredak, prema kozmopolitsko-
europskim predlošcima. Naime, svrha je svijet pomiriti i kulturno globalizirati u
kozmopolitsku demokraciju, stvoriti možda i novu kozmopolitsku naciju (Giddens, 1999.) koja
će biti sastavljena od svih naroda i kultura i religija svijeta, koji će si jednog dana možda stisnuti
ruku kao braća u zajedničkoj viziji svijeta (Kaufmann), jer će imati istovremeno jednaka i
različita vjeovanja, vrijednosti i ideale, zaogrnute univerzalnom sekularnom kozmopolitskom
političkom ideologijom mira, tolerancije, demokratske legitimacije i učinkovitosti. Naime,
dosadašnja demokracija nije više adekvatna u svjetskom društvu/globalitetu/, budući da se
demokracija Prve moderne temelji na naciji-državi kao temeljnoj jedinici demokratskog
Globalizacija kulture
ureñenja. Druga moderna traži kozmopolitsku, globalnu demokraciju kao odgovor na kulturnu
globalizaciju i postojeći globalitet.
Znamo da je ipak temeljno načelo stvarne demokracije kulturni pluralizam u
širokom smislu. Stoga zato smatramo da svako potenciranje sekularizacije ili pokušaja
stvaranja kulturno-religijskih hibrida osnovnih svjetskih kulturnih tradicija i religija, direktno će
ići na štetu kršćanske antropološko-sociologijske misli i djelatnosti, kao nužne i ravnopravne
kulturno-globalizacijske snage. Izbacimo li ili zanemarimo judeo-kršćanski ideologijsko-
religijski aspekt Zapadne kulture, na Zapadu će ostati samo materijalizam i birokratizam, koji su
doveli do postmoderne društvene i kulturne moralne krize i današnje globalne kulture straha.
Nije zanemariva činjenica da su upravo društvene i humanističke znanosti utvrdile kako je u
cjelokupnoj kulturi čovječanstva, pa tako i čovjeku pojedincu, duboka imanentna karakteristika
biti homo-religiosus (Jukić, J. /1997/ Lice i maske svetoga). I upravo je ta činjenica razlog
buñenja religijskih aspiracija na svim kontinentima, koju promatramo danas.
Dakle, univerzalno gledajući, čovječanstvu i čovjeku jest imanentno ono duhovno,
vidljivo u kulturi. To kulturno a duhovno, ima tri svoje osnovne manifestacije: kroz filozofijsko
koje je iznjedrilo znanosti, ideologije i tehnologije; kroz religijsko i kroz umjetničko – što u
meñuodnosu i u cjelini, jest oblikovatelj svih ljudskih kultura i civilizacija u povijesti. Logikom
stvari te tri duhovne dimenzije kulture: filozofijsko (sa znanstvenim, političkim, ideologijskim),
religijsko i umjetničko – činitelji su i globalizacije kulture i iz nje izrastajuće kulture
globalizacije. U suprotnosti ostaju gole ideologije, tehnologije i politike – bez kulture.
Takoñer je činjenica da sekularne ideologije nikada nisu mogle riješiti općeljudsku
zapitanost o transcendenciji. Ideologije se bave ovom predmetnom stvarnošću, te rješavaju taj
dio općeljudske kulturne datosti. Religije kao dio kulture daju odgovore na općeljudsku
zapitanost o transcendenciji. Smatramo da današnje kršćanstvo koje se vraća evanñeoskim
korjenima, a manifestira se i kao kultura koju sačinjava ideologiju, religiju i način života,
nadilazi onu ulogu koju je imalo u Prvoj moderni, u kojoj je nacija bila temeljna kulturna
ideologija društva, a religija ju je pratila. Osobito zato što su imanetno i transcendentno –
kulturom obuhvaćene karakteristike svakog vremena i epohe od kada postoji homo-sapiens. Pa
će zasigurno ta oba krucijalna socio-kulturalna i politička pitanja, biti u žarištu interesa i
promišljanja globalizirajućih kultura.
Meñutim, predviñamo da će vrlo skoro prema tendencijama novog sekularnog
kozmopolitskog načela: religijsko i ideologijsko biti suprotstavljeni.
Stoga smatramo da su to temljna pitanja današnje globalizacije kulture unutar
sociologije politike – koja proučava razlike u moći, koje postoje u novom svjetskom društvu,
poretku. Naime, kršćanstvo kao religijsko, ideologijsko-političko djelovanje u kulturi, se prema
novom sekularnom kozmopolitizmu i europeizaciji želi svesti na inferiorniju razinu: na mitsko
ili čak fundamentalističko. Doduše, sekularni kozmopolitizam takoñer dopušta slobodu da
Globalizacija kulture
svatko ima pravo na religijsko. Dapače, plan je da se sve religije izjednače i kulturno uravnaju, u
novoj kulturnoj toleranciji bez hijerarhizacije; pa upravo zato one ne mogu, ali niti smiju značiti
nešta više od folklora i arhaičnog mitološkog ornamenta, privatne stvari pojedinca ili neke
zajednice/organizacije.
Dok sekularna kozmopolitska ideologija nove europeizacije nastoji postati ono
univerzalno istinsko i ispravno djelovanje i način života izrastajuće globalne društveno-
političke zajednice. Čini se da europska kulturno-globalizacijska znanstvena elita smatra kako
samo sekularno-kozmopolitsko s novom europizacijom, smije biti prvi/pravi temelj kulturi
globalizacije, kao jedino moguće ispravno /korektno/ političko i kulturno djelovanja unutar
globalizacije kulture.
Globalizacija kulture
LITERATURA
KORIŠTENA I CITIRANA
Knjige i časopisi
� Beck, Ulrich; Što je globalizacija?; Vizura, Zagreb, 2001.
� Beck, Ulrich; Razumijevanje istinske Europe; Europski glasnik, Godište IX.., Br. 9.,
Zagreb, 2004.
� Beck, U.; Grande, G.; Kozmopolitska Europa; Školska knjiga, Zagreb, 2006.
� Čolić, Snježana; Kultura i povijest; Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006.
� Duverger, Maurice; Janus – dva lica Zapada; Globus/Zagreb, 1980.
� Duverger, Maurice; Politička sociologija; PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 2001.
� Europski glasnik; Nova američka ideologija; Godište IX, br. 9, Zagreb, 2004.
� Fanuko Nenad (i grupa autora); Sociologija; Školska knjiga, Zagreb, 1993.
� Fukuyama, Francis; Jaka Amerika i slaba Europa; Europski glasnik, Godište IX,
br.9., Zagreb, 2004.
� Galbraith, J.K.; Anatomija moći; Stvarnost Zagreb, 1987.
� Gellner, Ernest; Postmodernizam, razum i religija; Naklada Jesenski i Turk, Zagreb,
2000.
� Giddens, Anthony; Treći put; Politička kultura, Zagreb, 1999.
� Giddens, Anthony; Odbjegli svijet – kako globalizacija oblikuje naše živote; Naklada
Jesenski i Turk, Zagreb, 2005.
� Haralambos, M.; Holborn, M.; Sociologija – teme i perspektive; Golden marketing,
Zagreb, 2002.
� Held, David; Modeli demokracije; Školska knjiga, Zagreb, 1990
� Hobsbawm, E.J.; Nacije i nacionalizam, Novi liber, Zagreb, 1993.
� Huntington, S.P.; Sukob civilizacija; Izvori, Zagreb, 1998.
� Huntington, S.P.: Tko smo mi? – Izazovi američkom nacionalnom identitetu; Europski
glasnik, Godište IX., br..9., 2004.
� Huntington, S.P.; Giddens, A.; Dva Zapada /razgovor/; Europski glasnik, Godište IX.,
br.9., Zagreb, 2004.
� Kloskowska, Antonina; Masovna kultura; Budućnost, Novi Sad, 1985
� Knoblauch, Hubert; Sociologija religije; Demetra, Filosofska biblioteka Dimitrija
Savića, Zagreb, 2004.
Globalizacija kulture
� Mardešić, Ž. /Jukić, J./; Budućnost religije; Matica Hrvatska, Split, 1991.
� Milardović, Anñelko; Nova desnica; Kulturno-prosvjetni sabor Hrvatske, Zagreb,
1990.
� Milardović, Anñelko; Konzervativizam i neokonzervativizam; Alinea, Zagreb, 1993.
� Milardović, Anñelko, Uvod u politologiju; PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 1997.
� Milardović, Anñelko (ur); Globalizacija; PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 2001.
� Milardović, Anñelko; Mali leksikon globalizacije; CPI, Zagreb, 2002.
� Milardović, Anñelko (ur); Europa 2020; CPI, Zagreb, 2003.
� Milardović, Anñelko; Populizam i globalizacija; CPI, Zagreb, 2004.
� Milardović, Anñelko; Pod globalnim šeširom; CPI, Zagreb, 2004.
� Milardović, Anñelko; Političke stranke u doba tranzicije i globalizacije; CPI, Zagreb,
2006.
� Neumann, Franz; Demokratska i autoritarna država; Naprijed, Zagreb, 1992.
� Paić, Žarko; Politika identiteta – kultura kao nova ideologije; Antibarbarus, Zagreb,
2005.
� Ritzer, George; Suvremena sociološka teorija; Nakladni zavod Globus, Zagreb,1997.
� Ritzer, George; Mecdonaldizacija društva, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 1999.
� Skledar, Nikola; Kregar, Josip; Znanost o društvu; Visoka škola «Baltazar Adam
Krčelić, Zaprešić, 2003.
� Sunić, Tomislav; Američka ideologija; Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993.
Internet
� www.bbk.bc.uk/polsoc/staff/academic/eric-kaufmann/melting-pot; (tekst dr. Eric
Kaufmann; Lecturer in Politics and Sociology, Birckbeck, Universiti of London, Scholl
of Politics and Sociology), 25.4. 2007.
� http:// en.wikipedia.org/wiki/multiculturalisam ; 28.4.2007.
� http://en.wikipedia.org/wiki/meltingpot ; 16.11.2006
OSTALA BIBLIOGRAFIJA
� Brezinski, Zbigniew: Izvan kontrole – globalna previranja uoči 21. st.; Otvoreno
sveučilište, Zagreb, 1994.
� Bruckner, Pascal; Babilonska vrtoglavica – kozmopolitizam ili mondijalizam;
Algoritam, Zagreb, 2005.
Globalizacija kulture
� Ellul, Jacques; Islam i judeokršćanstvo, Antibarbarus, Zagreb, 2007.
� Europski glasnik; Nova američka ideologija; Godište IX, br. 9, Zagreb, 2004.
� Europski glasnik; Propitivanje Islama; Godište X., br. 10., Zagreb, 2005.
� Engdahl, F.W.; Stoljeće rata; AGM, Zagreb, 2000.
� Jambrek, Stanko; New age i kršćanstvo; Matica hrvatska Zaprešić, Zaprešić, 1997.
� Kuvačić, Ivan; Sociologija; Školska knjiga, Zagreb, 1982.
� Mannheim, Karl; Ideologija i utopija; Nolit, Beograd, 1978.
� Milardović, Anñelko; Kršćanska demokracija u Europi; PanLiber, Osijek-Luxemburg,
1994.
� Ritzer, George; Suvremena sociološka teorija; Nakladni zavod Globus, Zagreb,1997.
� Robinson, Dave; Nietzsche i postmodernizam; Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.
� Russel, Bertrand; Mudrost Zapada; Marijan tisak, Split, 2005
� Skledar, Nikola; Čovjek i kultura; Zavod za sociologiju, Matica hrvatska Zaprešić,
Zagreb, 2001
� Weber, Maks; Protestantska etika i duh kapitalizma; Veselin Masleša, Sarajevo, 1968.
Leksikoni i priručnici
� Atlas Europe, Leksikografski zavod, Zagreb, 1997.
� Klaić, Bratoljub; Riječnik stranih riječi; Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb,
1981.
� Vujević, Miroslav; Uvoñenje u znanstveni rad; Školska knjiga, Zagreb, 2002