gramatika bosanskoga jezika - jahić, halilović, palić

Devad Jahi, Senahid Halilovi, Ismail Pali

GRAMATIKA BOSANSKOGA JEZIKA

Urednik izdanja:prof. Redo auevi

Glavni i odgovorni urednik:dr. Hasnija Muratagi - Tuna

Recenzenti:dr. Hasnija Muratagi - Tuna, vanr. prof. Filozofskog fakulteta u Sarajevu dr. Marina Katni - Bakari, vanr. prof. Filozofskog fakulteta u Sarajevu dr. Ilijas Tanovi, doc. Filozofskog fakulteta u SarajevuA.mira Hadagi, prof. Gimnazije "Ismet Mujezinovi" u Tuzli

Struni saradnici i korektori:Lejla Naka, Bernisa Puri, Alma Granov

DOM TAMPE, Zenica, 2000.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska bib ioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo

811.163.4(497. 6) '36(075.3)

JAHI, DevadGramatika bosanskoga jezika I Devad Jahi, Senahid Halilovi, Isrnail Pali. - l. izd. Zenica : Dorr. tampe, 2000. - 476 str. ; 24 cm

ISBN 9958-42-046-X1. Halilovi, Senahid 2. Pali, Isrnail COBISS/BiH-ID 8050694

Bez pismenog pristanka izdavaa i autora nije dozvoljeno ovu knjigu ili njene dijelove bilo kajim sredstvima, bilo kajim postupcima kopirati, umnoavati ili prenositi u mainski jezik.

Na osnovu Miljenja Federalnog ministarstva za obrazovanje, nauku, kulturu i sport broj 02-15-3774/00 od 25. 07. 2000. godine ova knjiga je osloboena plaanja poreza.

Devad Jahi Senahid Halilovi Ismail Pali

GRAMATIKA BOSANSKOGAJEZIKA

DOM

TAMPE

Z E N I C A

Zenica, 2000.

Devad Jahi, Senahid Halilovi, Ismail Pali GRAMATIKA BOSANSKOGA JEZIKA

Izdava:"DOM TAMPE", ZENICAMehmedalije Tarabara 20

Za izdavaa:Edhem Sulji, graf. ing.

Korice:Mustafa Ganovi

Priprema:Narcis Pozderac

tampa:"DOM TAMPE", ZENICA

Zenica, 2000. god.

Tira:3.000 primjeraka

SADRAJPREDGOVOR15Popis najvanijih skraenica i simbola upotrijebljenih u Gramatici bosanskoga jezika17UVODBOSANSIU JEZIK21STAROSLAVENSKI JEZIK21DIJALEKTI SREDNJOJUNOSLA VENSKOGA DIJASISTEMA24akavsko, kajkavsko i tokavsko narjeje24tokavsko narjeje27Ekavski govori tokavskog narjeja28!jekavski govori tokavskog narjeja29Ikavski govori tokavskog narjeja30Tri perioda razvoja bosanskoga govornog jezika32Dijalekti bosanskoga jezika32Dijalekti bosanskoga jezika i zamjena jata41Zajednike osobine dijalekata bosanskoga jezika42Dijalekti bosanskoga jezika 1992-1995.42HISTORIJA BOSANSKOGA Kl JIEVNOG JEZIKA43Periodizacija historije bosanskoga knjievnog jezika43Prva faza razvoja bosanskoga knjievnog jezika (doba srednjovjekovne Bosne) . . . 43 Natpisi na stecima47Ostali bogomilski spomenici48Glagoljica48Bosanica49Druga faza razvoja bosanskoga knjievnog jezika (tursko doba)50Narodni jezik i bosanica50Stvaralatvo na orijentalnim jezicima52Jezik alhamijado-literature i arebica53Jezik bonjake narodne knjievnosti54Odnos Vuka i iliraca prema bosanskome jeziku55Beki knjievni dogovor iz 1850. godine55Kontinuitet upotrebe naziva bosanski jezik56Trea faza razvoja bosanskoga knjievnog jezika(austrougarska doba i kulturno-jeziki preporod)56Jezik u vjerskim kolama i reforme arebice56Borba za uvoenje narodnog jezika u kole57Bosanska-turski uitelj Ibrahima Edhema Berbia57Knjievno-jezika refo1ma Mehmed-bega Kapetanovia Ljubuaka58Bonjaka narodna knjievnost na latinikom pismu58Prvi latiniki pisci i djelatnost latinikih listova i asopisa59

6 Naziv bosanski jezik u doba austrougarske vladavine59etvrta faza razvoja bosanskoga knjievnog jezika Uugoslavensko doba)61Peta faza razvoja bosanskoga knjievnog jezika (bosanska doba)63KNJIEVNI I RAZGOVORNI JEZIK65Pojam argona66NORMA I NORMATIVNA GRAMATIKA68NORMATIVNA GRAMATIKA I FUNKCIONALNI STILOVI69PRAVOPIS I PRA.VOPISNA NORMA74KRATAK HISTORIJSKI UVOD U GRAMATIKU BOSANSKOGA JEZIKA77Priroda glasovnih promjena (I)77Historijske napomene o bosanskome jeziku78FONETIKA I FONOLOGIJAGLASOVI83Tvorba (artikulacija) glasova85Pratee osobine glasova (akustika svojstva glasova)96Pojedinani glasovi98Glasovi i 98Glas d106Glas 107Glas h108Glas/110Glas}111Geminirani (udvojeni) glasovi114Glasovi i slog, granica sloga116:MORFONOLOGIJA119Akcent bosanskoga knjievnog jezika (naglaeni i nenaglaeni slogovi)119Glasovne promjene i glasovni zakoni (II)130Promjene samoglasnika133Promjena o u e133Prijevoj vokala136Nepostojano a137Asimilacija Uednaenje) i disimilacija (razjednaavanje) glasova140Asimilacija Uednaenje) samoglasnika140Disimilacija (razjednaavanje) samoglasnika141Saimanje (kontrakcija) samoglasnika142Pokretni (fakultativni) vokali142Promjene suglasnika (i glasnika)143Jednaenje suglasnika143Jednaenje suglasnika po zvunosti143Jednaenje suglasnika po mjestu i nainu tvorbe145Palatalizacija147Sibilarizacija (druga palatalizacija, dentalizacija)148Jotovanje151Prelazak l u o (vokalizacija)154

7Disimilacija i gubljenje suglasnika157Zamjena jata u bosanskome knjievnom jeziku159Duljenje kratkoga je160Kraenje dugoga ije163Zamjena jata u suglasnikoj grupi sa sonantom r166Ostala pravila167MORFOLOGIJAPREDMET MORFOLOGIJE173RIJE173MORFEM( A)174ODNOS MORFEMA I RIJEI178GRAMATIKE KATEGORIJE181Tipovi gramatikih kategorija181Gramatike kategorije rijei (vrste rijei)182Gramatike kategorije oblika rijei182IMENICE187Leksiko-semantike osobine187Gramatike osobine188Rod188Prirodni i gramatiki rod189Broj191Pade194Podjela imenica prema vrstama promjene195Altemacij e padenih nastavaka i osnova197Promjena imenica po vrstama197Promjena imenica a-vrste197Promjena imenica mukog roda197Imenice mukog roda s nastavkom -197Napomene uz pojedine padee199Nominativ jednine199Akuzativ jednine199Vokativ jednine200Instrumental jednine200Nominativ mnoine201Genitiv mnoine203Imenice mukog roda s nastavkom -o i -e u nominativu jednine203Imenice s nastavkom -o204Imenice s nastavkom -e205Promjena imenica srednjeg roda205Imenice jednakoslone osnove206Imenice nejednakoslone (proirene) osnove206Promjena imenica e-vrste208Vokativ jednine209Genitiv mnoine210Promjena imenica i-vrste212

Instrumental jednine213Genitiv mnoine213Morfoloko-akcenatski tipovi imenica214A-vrsta . . . ,214Imenice mukog roda214Imenice srednjeg roda223E-vrsta227Imenice enskog roda227Imenice mukog roda233I-vrsta233Pridjevi236Leksike osobine236Gramatike osobine237Pridjevski vid237Obiljeje roda, broja i padea238Komparacija pridjeva238Deklinacija pridjeva241Zamjenice (upuenice)245Leksike osobine245Imenike zamjenice246Pridjevske zamjenice247Gramatike osobine249Deklinacija zamjenica249Imenike zamjenice249Promjena linih zamjenica249Promjena nelinih zamjenica250Pridjevske zamjenice251Brojevi252Znaenje252

Glavni brojevi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 253Redni brojevi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ; . . . . . . . . . . . . . . . 255.Zbirni brojevi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 255Brojni pridjevi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 256Oblici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ;253Brojne imenice257Glagoli258Leksike osobine258Gramatike osobine259Glagolski vid (aspekt)260Prijelaznost (tranzitivnost)261Glagolsko stanje (dijateza)262Glagolsko lice262Glagolsko vrijeme (tempus)263Glagolski nain (modus)263Gramatiki rod i broj264Glagolski oblici264

Podjela glagolskih oblika264Glagolske osnove265Vrste promjene266Pregled oblika po vrstama267Prva vrsta267Druga vrsta268Trea vrsta270etvrta vrsta271Promjena pomonih glagola271Ostali glagoli nepravilne promjene273Znaenje i tvorba glagolskih oblika274Infmitiv274Prezent275Aorist276Imperfekt277Perfekt278Pluskvamperfekt279Futur prvi280Futur drugi (egzaktni)281hnperativ281Potencijal prvi282Potencijal drugi282Glagolski pridjev radni283Glagolski pridjev trpni283Glagolski prilog sadanji285Glagolski prilog proli285Pasiv (trpna stanje)286Tabelarni pregled tvorbe sloenih glagolskih oblika294Shematski prikaz glagolskih oblika295Prilozi295Prijedlozi297Veznici300Rijece302Uzvici303TVORBA RIJEI304Prefiksalna tvorba306Sufiksalna tvorba306Prefiksalno-sufiksalna tvorba307Slaganje307Srastanje307PREFIKSALNA TVORBA309Prefiksalna tvorba imenica309Prefiksalna tvorba pridjeva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31OPrefiksah1a tvorba glagola311Prefiksalna tvorba priloga313

SUFIKSALNA TVORBA313Sufiksalna tvorba imenica313Sufiksalna tvorba pridjeva317Sufiksalna tvorba glagola318Tvorba glagola od glagola (s razlikom u vidu)318Tvorba.glagola od glagola (bez razlike u vidu)319Tvorba glagola od imenica320Tvorba glagola od pridjeva320Tvorba glagola od ostalih vrsta rijei320Sufiksalna tvorba priloga321PREFIKSALNO-SUFIKSALNA TVORBA321SLAGANJE322Imenike sloenice322Pridjevske sloenice323Priloke sloenice324TVORBENE ODLIKE OSTALIH VRSTA RIJEI324SINTAKSAPOJAM I PREDMET SINTAKSE327SINIAKSIKE JEDINICE329Rije329Punoznane rijei329Nepunoznane rijei333Sintaksema333Sintagma . . . . . . 333Udruivanje sintaksema u sintagme334Preobrazba sintaksema u sintagmama335Funkcionalna preobrazba335Kategorijalna preobrazba336Tipovi veze meu lanovima sintagme337Slaganje (kongruencija)337Upravljanje (rekcija)339Pridruivanje341Vrste sintagmi po stupnju povezanosti lanova342Vrste sintagmi po sastavu343Vrste sintagmi po upravnom lanu344Supstantivne (imenike) sintagme344Kongruentne supstantivne sintagme345Imenike sintagme345Zamjenike sintagme346Brojne sintagme346Nekongruentne supstantivne sintagme346Imenike sintagme347Zamjenike sintagme348Brojne sintagme348Verbalne (glagolske) sintagme349

Objekatske sintagme349Adverbijalnoodredbene sintagme350Adjektivne (pridjevske) sintagme351Adverbijalnoodredbene sintagme352Dopunske sintagme352Adverbijalne (prilone) sintagme353Adverbijalnoodredbene sintagme354Dopunske sintagme354Kvantifikativne sintagme355Reenica355Reenica kao obavijesna (komunikacijska) jedinica356Reenica kao gramatika jedinica356Predikativnost356Izraavanje predikativnosti358Gramatika paradigma reenice359Ciljna usmjerenost reenice360Izjavne reenice360Upitne reenice360Poticajne reenice361Uskline reenice361Gramatiko ustrojstvo reenice362Reenini model362Samostalni reenini lanovi363Predikat363Glagolski predikat364Prosti glagolski predikat364Sloeni glagolski predikat364Imenski predikat365Kopulativni predikat365Semikopulativni predikat367irenje predikata368Dekompozicija368Uslonjavanje369Uslonjeni glagolski predikat369Uslonjeni imenski predikat370Isputanje predikata371Subjekt372Isputanje subjekta373Reenice bez subjekta373Slaganje subjekta s predikatom374Objekt376Blii (izravni) objekt377Dalji (neizravni) objekt378Adverbijalna odredba383Adverbijalna odredba mjesta384Adverbijalna odredba vremena387

Adverbijalna odredba naina389Adverbijalna odredba uzroka390Adverbijalna odredba namjere392Ostale adverbijalne odredbe392Nesamostalni reenini lanovi394Atribut394Kongmentni atribut395Nekongmentni atribut397Nekongruentni atribut uz konkretne imenice397Nekongruentni atribut uz deverbativne i deadjektivne imenice400Apozicija402Vrste reenica po sastavu403Proste reenice403Strukturna-semantiki tipovi prostih reenica403Dvolane reenice403Jednolane reenice405Sloene reenice407Vrste sloenih reenica407Analiza sloenih reenica409Nezavisnosloene reenice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41ONezavisno slaganje prostih reenica410

Sastavne (kopulativne) reenice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 411Suprotne (adverzativne) reenice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 414Rastavne (disjunktivne) reenice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 416Eksplicitne nezavisnosloene reenice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41O

Sastavne (kopulativne) reenice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 417Suprotne (adverzativne) reenice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 418Rastavne (disjunktivne) reenice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 419Implicitne nezavisnosloene reenice417Zavisnosloene reenice419Zavisno slaganje prostih reenica419Eksplicitne zavisnosloene reenice421Zavisnosloena reenica s objekatskom klauzom422Zavisnosloene reenice s adverbijalnim klauzama424Zavisnosloena reenica s mjesnom (lokalnom) klauzom424Zavisnosloena reenica s vremenskom (temporalnom) klauzom425Zavisnosloena reenica s nainskom (modalnom) klauzom428Zavisnosloena reenica s poredbenom (komparativnom) klauzom429Zavisnosloena reenica s uzronom (kauzalnom) klauzom431Zavisnosloena reenica s posljedinom (konsekutivnom) klauzom. . . 433 Zavisnosloena reenica s namjernom (finalnom) klauzom435Zavisnosloena reenica s pogodbenom (kondicionalnom) klauzom . . . 436 Zavisnosloena reenica s dopusnom (koncesivnom) klauzom438Zavisnosloena reenica s atributskom klauzom440Implicitne zavisnosloene reenice444Reenina kondenzacija445

Infinitivizacija i adverbalizacija446Infinitivizacija447Adverbalizacija447Nominalizacija449Predikatski apozitiv . . . . . . . . . . . . . . ..450Vezani tekst451Ukljuivanje reenica u vezani tekst452Ustrojstvo vezanog teksta453Obavijesno ralanjivanje reenica u vezanom tekstu453Tipovi veze meu reenicama u vezanom tekstu454Lanana (linearna) veza454Inkoativne i finitivne reenice455Tekstualna (tematska) progresija457Naporedna (paralelna) veza458Sredstva veze meu reenicama u vezanom tekstu459Tipovi vezanog teksta464Red rijei465Osnovni red rijei466Aktualizirani red rijei470Obavezni red rijei470IZVORl475

PREDGOVORU naoj se javnosti ve dugo osjea potreba za gramatikom bosan skoga standardnog jezika. Ta je potreba posebno istaknuta u posljednjih esetak godina, otkad bosanski standardni jezik ide vlastitim putem. Stoga smo se - na poticaj i uz podrku ministra .obrazovanja dr. Fahrudina Riz vanbegovia - prihvatili tekog i odgovornog posla njezine izrade. Gra matika koju predajemo javnosti nastala je, dakle, kao plod nastojanja da se bosanskome jeziku u oblasti gramatike norme postave vrsti temelji. Ona je po svojoj naravi opisna i normativna , a u daljem procesu normira nja bosanskoga jezika moi e - nadamo se - posluiti kao osnovica.Ova je gramatika namijenjena, prije svega, uenicima srednjih ko la, ali e ona - vjerujemo - biti korisna i studentima viih i visokih kola, nastavnicima bosanskoga jezika te, na koncu, svima koji se ele obavi jestiti o gramatikome ustrojstvu bosanskoga jezika.Pojedine odjeljke ove gramatike napisali su:

Devad Jahi: Senahid Halilovi: Ismail Pali:

Uvod, Fonetika ifonologija Morfologija iTvorba rijei Sintaksa

Imajui na umu nedostatak odgovarajue literature ove vrste, u ovoj smo gramatici nastojali sistematski opisati gramatiko ustrojstvo bosan skoga standardnog jezika. Taj je sistematski opis, dakako, morao biti ogra nien namjenom ove knjige i profilom njezinih korisnika. Stoga smo u opisu pojava kojima smo se bavili teili to veoj preglednosti ijasnoi. Kako bi se stekla ira saznanja o bosanskome standardnom jeziku i njego vu razvoju, uvodni je dio dui negoli je to uobiajeno u ovakvim knjigama.Svjesni vanosti ouvanja veze s naom gramatikom tradicijom, trudili smo se - koliko god je to bilo mogue -primijeniti njezina dostig nua, ali smo, isto tako, imajui na umu savremene tokove nauke o jeziku, rado usvajali i saznanja do kojih je dola moderna gramatika. Omjer ovih dvaju pristupa u svakog autora nije isti. To je osnovni razlog to smo poje dine odjeljke ove gramatike odvojili u posebne cjeline, koje se, istina,

jedna od druge manje ili vie metodoloki i stilski razlikuju, ali se ipak u znaajnoj mjeri meusobno dopunjuju. Svjesni, dakle, postojeih razlika u pristupu, trudili smo se, ipak, usvojiti i primijeniti jedinstvena naela i - gdje god je to bilo nuno - usaglasiti miljenja, kako bi ova knjiga inila jednu jedinstvenu i koherentnu ejelinu.Upuivanja iz jednog odjeljka na take u drugom odjeljku u kojima se govori o istom pitanju vrena su na uobiajeni nain. Velikim slovima F, M, T i S, uz koje se nalazi broj take ili taaka, oznaeni su odjeljci na koje se upuuje: F = Fonetika ifonologija, M = Morfologija, T = Tvorba rijei, S = Sintaksa.Terminologija kojom smo se koristili uglavnom je uobiajena i poz nata, a ako su gdje morali biti uvedeni novi termini, oni su posebno obja njeni. Pri navoenju primjera trudili smo se da oni budu stilski raznovrsni. Razumljivo, najvei dio njih potjee iz djela bonjakih pisaca XX stolje a; ako su veliine reenice ili vie reenica (npr. u Sintaksi), uz njih se nalaze podaci o tome iz kojeg su djela uzeti.Za nesebinu i stalnu pomo koju nam je pruila pri izradi ove gra matike veliku i iskrenu zahvalnost dugujemo uredniku, glavnom strunom savjetniku i recenzentu dr. Hasniji Muratagi-Tuni. Isto tako veliku zah valnost dugujemo i recenzentima: dr. Marini Katni-Bakari, dr. Ilijasu Tanoviu i prof. Amiri Hadagi, koji su s velikim strpljenjem iitali ru kopis i dali vrlo korisne primjedbe. Autor sintakse posebno je zahvalan dr. Ivi Pranjkoviu i dr. Josipu Baotiu, koji su proitali njegov rukopis i au toru omoguili da se okoristi njihovim vrlo znaajnim zapaanjima. Zah valni smo, takoer, i svim kolegicama i kolegama koji su paljivo itali dio po dio rukopisa i svojim korisnim primjedbama pridonijeli njegovu kvalitetu, te svima koji su nam na bilo koji nain pruili podrku i tako po mogli da ova knjiga ugleda svjetlo dana. Posebnu zahvalnost dugujemo i izdavau -Domu tampe iz Zenice.Na koncu valja kazati: za sve to je u ovoj gramatici dobro uraeno zasluno je mnogo ljudi, a za sve propuste krivicu snose iskljuivo njezi ni autori.Sarajevo, maja 2000.Autori

Popis najvanijih skraenica i simbolaupotrijebljenih u Gramatici bosanskoga jezika

Skraenice

Simboli

aor.aoristcop.kopulativni glagolfaz.fazni glagolgl.glagol1m.nnernca1mp.imperativ 1mpers.impersonalno inf.infinitivjd.jedninakomp.komparativ1.licemn.mnoinamod.modalni glagolm.r.muki rodprez.prezents.r.srednji rodsuperl.superlativ.r.enski rod N I nom. nominativ G I gen. genitivD I dat.dativA I ak.akuzativ V I vok.vokativI/ instr.instrumental L / lok.lokativssupstantivna rije; subjektppredikatoobjektAadjektivna rije; atributAOadverbijalna odredbaAPapOZlClJaADVadverbijalna rije Vverbalna rijegr.grkilat.latinskirazg.razgovomo

>ddn, pbso>pis, sonb>siin, ppetak, tbmbna>taman i sl.); 2. gube se (bez zamjene odt1os no vokalizacije) u tzv. slabom poloaju, kakav je sluaj s krajnjim poluglasima u datim primjerima, a i u primjerima pbsa> psa ili p petka.Glasjat (u staroslavenskom rll ,u latinici e) naslijeen je iz praslavenskog jezika. U sred njojunoslavenskom dijasistemu (akavsko, kajkavsko i tokavsko narjeje) nije se sauvao, ve je dao razliite reflekse i, e, ije (je). Bosanski jezik u svojim dijalektima nasljeuje ikavsku i ijekav sku zamjenu jata. Bosanski knjievni jezik je ijekavski; ikavizam u njemu nije knjievna osobina u savremenom smislu rijei. Tako se u bosanskome jeziku od nekadanjeg praslavenskog i staro slavenskog oblika sa jatom na mjestu toga jata javljaju ili dvosloni refleks ije, ili jednosloni ref leks je: mleko> mlijeko, seno>sijeno, reka> rijeka; pisma> pjesma, vetar> vjetar.Nosni glasovi ili nazali en , on (h\, }K; ((, Q) naslijeeni iz praslavenskog jezika, prelaze u obine, nenazalne samoglasnike. U bosanskome jeziku{; je dalo e, a Q je dala u: mso> meso, ztb>zet, ppet; rQka>nlka, dQbo>dub, mQb>mu, pQt>pid.Glas }eri (b1; y) u praslavenskom i staroslavenskom bio je samoglasnik zadnjeg reda, koji se izgovarao otprilike onako kako se danas izgovara u ruskom jeziku. U bosanskome je zamijenjen postojeim samoglasnikom i: syna>sfn, ryba>r'iba, ty>tf, my>mf.U staroslavenskom su postojali i vokalna r te vokalna l (rb, rb, lb, lb). Vokalna r je sau vano u bosanskome jeziku: krovb>kfv, prbstb>prst, vroba>vfba, dok je vokalna l prelo u samo glasnik u: vlbko>vuk, vlbna>vuna, slbza>suza, slonbce>siince.Suglasniki sistem staroslavenskog jezika nije bio tako sloen kao samoglasniki. Starosla venski je imao suglasnik dz ( 3 ), koji se ve u staroslavenskom pretvara u suglasnik z; dzvo no>zvono. Staroslavenski nije imao glasove , , d, koje danas ima bosanski jezik. Mjesto dana njeg u staroslavenskom je bila grupa t: notb (no), ili obbtina (opina), svita (svijea ). Umje sto u staroslavenskom je bila grupa d; meda (mea), preda (prea), tudb (tu).Staroslavenski jezik imao je mnogo glagol_skih oblika, znatno vie nego to ih danas ima bosanski jezik. U padenom sistemu oblici dat., instr. i lok. nm. imenica .r. nisu npr. bili ujedna eni, ve su imali posebne svoje nastavke, npr.: imenice ena, noga za dat. mn. imale su oblik e namo,_nogamo, za lok. mn. enaho, nogaho, a za instr. mn. enami, nogami.U deklinaciji (promjeni imenica) i konjugaciji (promjeni glagola) staroslavenski jezik imao je jedninu, mnoinu i dvojinu (dual). Dvojina se upotrebljavala za oznaavanje dvaju predmeta, kako je danas npr. u slovenskom jeziku. Dvojina nije sauvana u bosanskome jeziku, mada je od nje ostalo tragova, npr. nokat-noktijii, gost-gostijit, oko-oijit, il/10-iiiju, koko-kokoiju.Staroslavenski jezik ima veliki znaaj za sve slavenske jezike. On je, kao najstariji pisani slavenski jezik, po svojim osobinama blizak praslavenskorn. Zato je na osnovu njega u nekoj mjeri

24Devad Jahi

mogue rekonstruirati i sam praslavenski jezik. To je hipotetiki, nepotvreni jezik Uezik bez pi sanih spomenika), iz kojega su se razvili ne samo staroslavenski jezik ve i zapadnojunoslaven ski jezici, odnosno i sam bosanski jezik.

DIJALEKTI SREDNJOWNOSLA VENSKOGA DIJASISTEMAakavsko, kajkavsko itokavsko narjejeKnjievni jezici nastali na osnovama govornog srednjojunoslavenskoga dijasistema meu sobom su u gramatikoj strukturi veoma bliski. UXIX vijeku nastali su na govornim temeljima is tonohercegovakoga dijalekta, tj. novotokavskih govora. Stoga, prije nego se pristupi bilo kojem od ovih jezika, najprije valja razmotriti njihovu iru govornu bazu. Njihova govorna baza najee se dijeli na tri narjeja: akavsko, kajkavsko i tokavsko.Ta tri narjeja u grubim crtama zainju se unutar prajunoslavenske jezike zajednice, u vrijeme kad preci Junih Slavena, prije doseljenja na Balkan, ive na irem prostoru Panonske nizi je. Takve tri govorne "pretcjeline" u to vrijeme nisu se onoliko razlikovale koliko su se razlike me u njima produbile u srednjem vijeku, u doba formiranja i razvoja srednjovjekovnih drava. a kavtina se javlja u granicama prvobitne srednjovjekovne hrvatske drave, a kajkavtina na pod ruju prekosavske Hrvatske, odnosno Civilne Hrvatske. Zahvatajui vei dio srednjojunoslaven skoga prostora, tokavtina se javlja u vidu tri srednjovjekovna dijalekta. Ugranicama srednjovje kovne Bosne razvija se zapadna tokavtina. Na podruju Rake i Zete formira se istona tokav tina. Na najistonijem dijelu tokavskoga prostora, koji je uglavnom van granica srednjovjekovne Rake, uobliava se predtorlaki odnosno torlaki srednjovjekovni dijalekt. Takvo stanje zadralo se do XV vijeka, kad zapoinju velika migraciona kretanja tokavskoga stanovnitva unutar grani ca Otomanskoga carstva. Ona su trajala do XIX vijeka, ali su se na razliite naine nastavljala sve do najnovijeg vremena. U sklopu tih migracija stoarsko stanovnitvo iz junijih dinarskih kraje va (istona Hercegovina, zapadna Crna Gora) kree se u pravcu zapada, sjeverozapada, te sjevera i sjeveroistoka. Time se istona tokavtina iri na prostore zapadne tokavtine, a potom i na te rene gdje su prvobitno bili akavski i kajkavski govori. Zapadnotokavski dijalekt biva preplavljen dinarskim stanovnitvom sa terena istone tokavtine, a akavsko i kajkavsko narjeje povlae se prema zapadu ili jugozapadu. Vievjekovnim migracijama nije izloeno samo tokavsko stanov nitvo ve i kajkavsko pa i akavsko. Pri tome kajkavski govori potiskuju akavske irei se prema jugozapadu, a najzapadniji kajkavski govori ponovo se dodiruju i ukrtaju sa slovenskim jezikom (ija je dijalekatska osnova takoer kajkavska, odnosno zapadnokajkavska). Tim migracijama do lazi do velikih promjena prvobitnog rasporeda dijalekata i do meusobnih mijeanja i utjecaja. Pri tome se formiraju novi prijelazni govori.Granice meu dijalektima nigdje nisu tako otre i nije ih mogue precizno utvrditi. Ali one u rezultatu migracionih mijeanja postaju otrije i uoljivije, da bi se nakon nekog vremena stanov nitvo koje je dolo u naknadan neposredan dodir meu sobom i jeziki pribliilo. Tada dolazi do pojave zajednikih govornih crta i dijalekatske granice opet gube na otrini, postaju neodreenije. Te granice vie poinju liiti na spektar duginih boja, sa postepenim prijelazima meu dijalektima, kako je to u normalnim dijalekatskim situacijama, koje migracijama nisu poremeene. Teren sred njojunoslavenskog dijasistema izloen je velikim pokretima stanovnitva iz matinih prostora ko-

je se seli na druge terene na kojima se ranije nalazilo stanovnitvo drukijih dijalekata. U rezultatu takvih pokreta smanjuje se prvobitno podruje akavskog i kajkavskog narjeja. Zapadni tokav ski dijalekt ostaje u formama oaza i ostataka. iri se istonotokavski dijalekt, naroito njegov ju ni ijekavski dijalekatski tip, koji dospijeva na podruja sva tri prvobitna zapadna srednjojunosla venska narjeja; akavsko, kajkavsko i zapadnotokavsko. Pri tome je novotokavtina velikim di jelom asimilirala srednjovjekovni bosanska-humski zapadnotokavski dijalekt.akavsko narjeje nastala je na prostoru prve srednjovjekovne hrvatske drave i prualo se do rijeka Cetine i Une na istoku, a Kupe i Save na sjeveru. Nauno je neodriva tvrdnja da su se akavski govori protezali istonije od Une i Cetine sve do rijeka Bosne i Neretve, pa ak i do Drine. Novija istraivanja su pokazala da je tu rije o terenu nekadanjega zapadnotokavskoga bo sansko-humskog narjeja, to je uvala starije govorne osobine koje su se u poneemu poklapale sa akavskim govorima odnosno njihovim osobinama (grupa , refleks j mjesto : meja; netjak, rodjak, projti, dojti; dal, pisal i sl.). U vrijeme velikih migracija prostor akavskog narjeja se sma njuje, povlaei se prema zapadu i jugozapadu. Na terene nekadanjih akavskih govora doseljava se tokavsko, odnosno novotokavska stanovnitvo, dijelom i kajkavsko stanovnitvo.akavsko narjeje danas zahvata srednju i sjeveroistonu Istru, Hrvatsko primorje i dublje prema kopnu podruje do Karlovca, a na jugu do Otoca, zatim kvarnerske otoke, dalmatinske oto ke do Mljeta, obuhvatajui Korulu, Lastovo i zapadni dio Peljeca, kao i uzak pojas dalmatinske obale oko Zadra, ibenika Trogira i Splita.akavsko narjeje dijeli se na tri dijalekta: 1. sjevernoakavski ekavski dijalekt, koji zah vata istoni dio Istre i dio Gorskog kotara, te otok Cres; 2. srednjoakavski ikavsko-ekavski dija lekt, koji zahvata kvarnerske otoke Krk, Rab, Loinj, Pag, Dugi otok, Hrvatsko primorje od Kra ljevice do Novog, zatim Senj, sjevernu Liku, dio Gorskog kotara i umberka; 3. junoakavski ikavski dijalekt, koji obuhvata govore Splita, Zadra i okoline, otoke Ugljen, Paman, Murter, ol tu, Hvar, Bra, Korulu, Vis i zapadni dio poluotoka Peljeca. Tom tipu pripada ikavski govor u jugozapadnoj Istri. akavski govor otoka Lastova jedini je akavski govor sa ijekavskim refleksom jata, jer je vezan sa dubrovakim govorom i tamonjim jekavizmom. Postoje i akavski iseljeniki govori u Austriji, Maarskoj i Slovakoj.Najtipiniji akavski govori su oni koji spadaju u sjevemoakavski ekavski dijalekt. Oni su udaljeni od tokavskih govora, od njih odvojeni pojasom srednjoakavskih ikavsko-ekavskih govo ra. Tipini ikavski akavski govori pripadaju junoakavskom dijalektu, a poprimili su dosta tokav skih utjecaja. Pri tome je i prastara akavska osobina upitna zamjenica a potisnuta od istonotokav ske zamjenice to, koja se iri u najtipinije govore junoakavskog ikavskoga dijalekta.Najtipinije osobine akavskog narjeja su: upotreba zamjenice a (prema kaj u kajkavskom i to u tokavskom), stara akcentuacija (po svome porijeklu najstarija na itavom podruju srednjo junoslavenskog dijasistema), sastoji se iz dva silazna akcenta " (kratkog), (dugog): noga-noge; otac-oca; ena-ene i jednoga posebnoga tipa uzlaznog akcenta (akuta) koji se zove akavski akut : sila, straa; izgovor sonanta j mjesto suglasnika : meja (mea), preja (prea), tuji (tui); uvanje glasovne grupe r: rn (cm), rv (crv); izgovor sonantaj umjesto sonanta ij: judi (ljudi), jubav (lju bav); uvanje grupe : guer, ap; uvanje sonanta l na kraju sloga: selce, pepel, rekal; izgovor nmjesto m na kraju rijei: sa enon, rukon, jesan, vidin; prijelaz staroga vokalnoga r i l u slogove sa vokalima a i e + r, l: parst, barzo, karv; valna, palno, moli, uz uvanje vokalnoga r i zamjenu vo kalnog l sa u (kako je i u tokavskom naijeju); uvanje starih padenih oblika mnoine: en, sel (gen. mn.), enam, selom (dat. mn.), enam, selim (instr. nm.) i enah, selah (lok. mn.).

26Devad Jahi

U govorima akavskog narjeja, naroito u leksici (rjeniku), frazeologiji i sintaksi, osjea se jak romanski utjecaj iz dalmatskog jezika. To je jezik nekadanjeg romanskoga predslavenskog stanovnitva koji se govorio u jadranskom priobalnom pojasu do dolaska Slavena. Romanski utje caj ipak je veim dijelom priman iz dijalekata talijanskog jezika, sa kojima je akavsko stanovni tvo dugo bilo u tijesnom kontaktu (za vrijeme mletake uprave nad ovim podrujem). Stoga akav ske govore odlikuje veliki broj romanizama. Ti romanizmi su se djelimino irili i dublje u unut ranjost prostora srednjojunoslavenskoga zapadnotokavskoga bosansko-humskog dijalekta. U taj srednjojunoslavenski predmigracioni dijalekt primani su i posredstvom dubrovakog govora (putem tijesnih veza srednjovjekovne Bosne sa Dubrovakom republikom).Na akavskom narjeju stvarana je hrvatska knjievnost, poev od najstarijih pisanih- 'spomenika (Baanska ploa iz 1100. godine, Vinodolski zakonik iz 1288.), zatim i stara hrvatska knjievnost u periodu od XV do XVII vijeka (Marko Maruli, Petar Hektorovi, Hanibal Luci, Petar Zorani), pa akavska narodna poezija" To stvaralatvo produavalo se sve do novijih hrvatskih pjes nika i proznih pisaca koji su pisali na akavskom (Vladimir Nazor npr.), te savremene hrvatske knji evnosti, koja se dijelom stvara i na hrvatskoj akavskoj pisanoj tradiciji.Kajkavsko narjeje prvobitno je nastala u prekosavskoj Hrvatskoj na prostoru izmeu rije ka Kupe i Save na jugu i Drave na sjeveru, obuhvatajui vei dio Slavonije. U toku migracija kaj kavski je potisnut od tokavskih doseljenikih govora sa istoka. Ali on se i sam pomjerao prema jugozapadu, prelazei preko rijeke Kupe na nekadanje akavsko podruje i potiskujui akavske govore, ili se sa njima mijeajui. Dananje kajkavsko narjeje zauzima sjeverozapadni dio Hr vatske sa Gorskim kotarom, to znai da se njime govori u varadinskom, zagrebakom i dijelom krievako-bjelovarskom kraju. Na sjeveru se njime govori i u Meumurju, a ima kajkavskih govo ra i u Maarskoj, u pograniriim predjelima s Hrvatskom. Zapadne granice kajkavskog narjeja ug lavnom se podudaraju sa granicom izmeu Hrvatske i Slovenije, gdje kajkavsko narjeje ima za jednikih crta sa slovenskim jezikom.Kajkavsko narjeje dijeli se na tri dijalekta: 1. kajkavski zagorski dijalekt (sjeverozapadni), blizak slovenskom jeziku. Njime se govori od slovenako-hrvatske granice preko Hrvatskog zagor ja do Zagreba, a odlikuju ga najtipinije kajkavske osobine; 2. kajkavski prigorski dijalekt ijugoza padni), blizak akavskim govorima, koji se prostire jugozapadna od Zagreba prema akavskoj teri toriji, odnosno srednjoakavskom dijalektu (ikavsko-ekavskom) i 3. istonokajkavski dijalekt, bli zak slavonskim tokavskim govorima, sa veim stepenom mijeanja kajkavskih i tokavskih odlika.Glavne osobine kajkavskog narjeja su: upitna zamjenica kaj (prema a u akavskom i to u tokavskom), ekavska zamjena jata: dete-deteta; prevladavanje starije akcentuacije sa dva silaz na akcenta ", : lipa, bldgo i metatonijskim akutom ,...,: p 'em, let'mo, sua, kao u akavskom nar-- _ jeju; stari_ poluglas je zamijenjen samoglasnikom e: den, megla, steklo (tokavsko: dan, magla, staklo); upotreba suglasnika , d ij umjesto i , kako je u tokavskom: svea, meda, meja; ou vanje starog mehkoga suglasnika r: morje, zorja, orjem (more, zora, orem); uvanje l na kraju sloga: da!, pepel, dae! (dao, pepeo, doao); poetna grupa vu prema tokavskom u-: vuitelj, vuli ca; neizvrena sibilarizacija: mikati (micati), digati ( dizati), junaki, duhi; grupa r mjesto cr kao i u akavskom: rv, rep; izgovor l ijn mjesto lj i nj: zemla, kojn (zemlja, konj); obezvuavanje sug lasnika na kraju rijei: grat (grad), vrak (vrag), zup (zub); stari oblici gen. mn. en, let; dat. mn. ljudi, kravi; instr. mn. ljudmi, kravami; lok. mn. ljudeh, kravah; iskazivanje budueg vremena sa mo oblikom futura I: doel bum, bum rekel, ili prezentom svrenih glagola: Tako dojdem; Jeste ti donesem.

UVOD27U leksici, frazeologiji i sintaksi kajkavskih govora osjea se jak germanski utjecaj. U hr vatskim gradovima Nijemci su imali velikog udjela u razvoju trgovine i zanatstva, pa su se genna nizmi irili i u okolne govore. Najsjeverniji dio kajkavske oblasti bio je pod maarskim jezikim utjecajem, koji je naroito jak po selima oko zamkova ugarske vlastele.Kajkavsko narjeje, kao i akavsko, u prolosti se upotrebljavalo kao knjievni jezik. Na tome narjeju nema tako starih spomenika kao to ih ima na akavskom. U drugoj polovini XVI vijeka pojavljuju se prva knjievna djela na kajkavskom (Ivan Pergoi, Antun Vramec). U XVII vijeku kajkavskim narjejem piu svoja knjievna djela Juraj Habdeli, Ivan Belostenec, kao i fra Krsto Frankopan, Pavao Riter Vitezovi, koji su porijeklom akavci. Na kajkavskom narjeju napi sana su i djela hrvatskih knjievnika XX stoljea, kakva su npr. Hrvatsko nokturno Antuna Gustava Matoa, Ognji i rozi Ivana Gorana Kovaia, Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krlee i dr.

tokavsko narjejetokavsko narjeje zahvata vei dio prostora srednjojunoslavenskog dijasistema. Njegova zapadna granica je granica prema akavskom i kajkavskom narjeju. Na drugim stranama prua se sve do granica sa susjednim dravama Maarskom, Rummijom, Bugarskom, zatim Makedonijom i Albanijom. tokavs iseljenikih govora ima i u Ma.darskoj, Rumuniji, Italiji, Austriji i Turskoj, a tokavskih O!=\Za ima na Kosovu i unutar akavskog narjeja (Istra) i kajkavskog narjeja (Gorski kotar, umberak).U vremenu do XV vijeka tokavski teren dijeli se na tri predmigraciona dijalekta: 1. zapad notokavski (Bosna i Hum), 2. istonotokavski (Raka, Zeta) i 3. predtorlaki (krajnji istok srednjo junoslavenskog dijasistema). Poto se teren akavskog i kajkavskog narjeja pruao znatno isto nije od dananjih njegovih granica, tokavsko narjeje prije otpoinjanja migracija zahvatalo je ma nji teren nego danas. Ono se migraciono proirivala prema sjeverozapadu i zapadu na raun kajkav skog, odnosno akavskog narjeja, ali je i unutar samog tokavskog narjeja dolazilo do irenja is tone tokavtine na raun srednjovjekovne zapadne tokavtine. Negdje od XIII do XV vijeka do lazi do dvije najznaajnije izmjene samome srednjotokavskom dijasistemu. Izvrena je zamjena jata razliitim refleksima. Tom zamjenom bivaju zahvaeni ne samo tokavski ve i akavski i kaj kavski govori. Unutar tokavskog narjeja zapadna grupa govora ima ikavski refleks jata (mliko, vitar), srednja (odnosno juna) grupa ima ijekavski refleks (mlijeko, vjetar), a istoni govori imaju ekavski refleks (mleko, vetar). Tako se formiraju zapadni govori (ikavski), juni (ijekavski) i istoni (ekavski). Druga znaajna pojava desila se unutar granica tokavskog narjeja, i to samo u hercego vaka-crnogorskim govorima. To je formiranje dva nova uzlazna akcenta ', ' pored postojea dva starotokavska silazna ", . To je istonohercegovaka inovacija u ijem rezultatu imamo novoto kavski etvoroakcenatski sistem: brod, kua + lopata (od lopata) vojnik (od vojnfk ). Skupa sa tom pojavom u istonohercegovakim govorima (koji su prvobitno bili istonotokavski) dolazi do iz jednaavanja dat., instr. i lok. mn. i do fonniranja sedmolanoga padenog sistema. Pri tome se gube stari oblici deklinacije ouvani dijelom u zapadnoj tokavtini, a naroito u akavskom i kajkav skom narjeju. Nakon te dvije promjene (koje su se desile u jezgru istonohercegovakih i zapadno crnogorskih govora) od XV vijeka zapoinju velike migracije stanovnitva kod kojeg su se te novo tokavske promjene desile. To stanovnitvo svoje novotokavske jezike osobine raznosi po zapad nijim, sjevernijim, pa i sjeveroistonijim podrujima tokavtine, zahvatajui i dijelove akavskog i kajkavskog narjeja. Na taj nain juniji tokavski ijekavski govori preplavljuju prostor nekadanje

28Devad Jahi

zapadne tokavtine (Bosna, Hum, Slavonija). Oni tu zapadnu tokavtinu novotokaviziraju. Nakon vievjekovnih migracionih kretanja dinarskog stanovnitva iz junih predjela tokavtine (odnosno istone tokavtine) vremenom se na tokavskom podruju uobliava dijalekatska slika u kojoj novotokavski govori dominiraju. Ti e govori posredstvom narodne knjievnosti (koja je stvarana na njihovoj osnovi) u XIX vijeku posluiti kao dijalekatska baza zajednikome jeziku nazvanom s1pskohrvatski.tokavsko narjeje dijeli se na: 1. ekavske (istone); 2. ijekavske Qune) i 3. ikavske (zapad ne) govore. Svaka od ovih triju grupa govora dijeli se prema razvoju akcenta i deklinacije takoer na po tri dijalekta: stariji, mlai i najmlai dijalekt. To znai npr. da imamo starije ekavske, starije ijekavske i starije ikavske govore, ili npr. da unutar ijekavskih govora imamo stariji ijekavski, mlai!jekavski i najmlai ijekavski dijalekt, iji e se nazivi odreivati i prema teritorijalnom kriteriju odnosno prema podruju koje zahvataju (npr. istonobosanski).

Ekavski govori tokavskog narjeja1. Stariji tokavsld ekavski dijalekt (prizrensko-timoki) predstavlja ostatak nekadanjega najistonijega predtorlakoga dijalekta. On se po nekim svojim osobinama smatra ak i etvrtim narjejem, ali ipak prevladavaju miljenja da je taj dijalekt sastavni dio tokavskog narjeja. Danas se on prostire pravcem sjeverozapad-jugoistok, od prizrenskoga kraja do Timoka, zahvatajui isto ne ijune dijelove Srbije. Negdje od XV vijeka ovaj dijalekt se odvaja od glavnine tokavskih govo ra. U njemu se uvaju i neke starije osobine (kojih nema na zapadnijem tokavskom dijelu), ili se pojavljuju nove kao rezultat veza sa neslavenskim balkanskim jezicima, odnosno njihovim dijalekti ma, ili sa dijalektima bugarskog i makedonskog jezika. U tom dijalektu npr. deklinacija je samo sa dva padea (nom. i ak.), izgubljen je infinitiv, postoji samo opisni komparativ, upotrebljava se lan kao u bugarskom i makedonskom jeziku (babava, bahata), pa se po tome ovaj dijalekt razlikuje od svih drugih zapadnijih dijalekata. On ima samo jedan akcent, kratki silazni, krai i od kratkog silaz nog u tokavskom narjeju: starac, konja; ilz poteknu, dojdu, mene; sauvan je poluglas koji je u ostalim tokavskim govorima dao vokal a: mombak, jedban, kakbav, dban, tbnbak; uva se vokalna l: dig, pln, slza, ili ono daje refleks lu: slilnce, sluza; izgovor suglasnika i kao i d: kua, meda; upotreba afrikatskog suglasnika 3: dzddnji, dzver, dzid; uvanje sonanta l na kraju rijei: kazal, radi!, ili se on zamjenjuje sa -ja: kazdja, radija; enklitiki oblik zamjenice treeg lica jednine en skog roda: da gi vidim, da gi dam; oblici gen., dat. i ak. mn. za sva tri roda: da gi se selim, da gi dam, da gi vidim; oblik futura prvog se gradi sa u, e, e + prezent: e radi, e dojde.2. Mlai tokavski ekavski dijalekt (kosovsko-resavski) zahvata prostor od Kosova, prav cem jugozapad-sjeveroistok, preko kopaonikoga kraja i centralne Srbije do sjeverne Srbije, obuh vatajui i sjeveroistoni dio Banata. Odlikuju ga: dvoakcenatski sistem sa dva silazna akcenta, dugim i kratkim: ena, noga; motika, junak, vojnik, devojka; dosljedan ekavizam i u padenim oblicima: noge, zemlje, rilke (nozi, zemlji, ruci), tem dobrem (tim dobrim); gubljenje suglasnika h; komparativ na -i (novi, cPni); jednakost gen. mn. i lok. mn. (po potoka, po 1jiva ); oblici futura e da ridi, e pie. Ovome tipu pridodaje se i slavonski tokavski ekavski dijalekt sa starijom akcentuacijom ", . : vode, ruak, dim; nevrenjem palatalizacije: ruki (ruci); starijim oblicima deklinacije: volov, olom i sl.3. Najmlai tokavski ekavski dijalekt (umadijsko-vojvoanski) zahvata najvei dio sjevero zapadne Srbije (umadiju i vei dio Vojvodine). To je novotokavski ekavski dijalekt, koji je dosljed-

UVOD29

no razvio etvoroakcenatski sistem ", + ', ':pevam, radnik, noga, nlka, sa ouvanim postakcenat skim duinama (volova, kapi/ta) i novom deklinacijom; oblicima gen. rnn. na-a: dana, noa i izjedna enou dat., instr. i lok. mn. acima, pesmama, u kilama. Stari glas jat zamjenjuje se sa e, ali u ne kim sluajevima i sa i: nnidrijf, noviji, eni, meni. Ovdje se javlja pokoji oblik stare deklinacije: s'inovom (dat. mn.) za !Mi (instr. mn.) po piltovi (lok. rnn.).Najmlai tokavski ekavski dijalekt posluio je kao govorna osnova srpskoga knjievnog jezika ekavskog izgovora iz druge polovine XIX vijeka u nekadanjoj Ugarskoj (na podruju Voj vodine), pa potom i u samoj Srbiji.

!jekavski govori tokavskog narjeja!jekavski govori zahvataju sredinji dio tokavskog narjeja, od Crne Gore preko istone Hercegovine, istone Bosne do zapadne Bosne i tokavskog dijela Hrvatske.1. Stariji tokavski ijekavski dijalekt (zetsko-junosandaki) zahvata veliki dio Crne Gore (Zetu i sjeveroistoni teren do Bijelog Polja), kao i juni Sandak u Srbiji. On ima staru akcentuaci ju sa dva silazna akcenta ", : trava, livada, evojka, vojnfk; jekavska jotovanje erati, s 'ekira;pijes ma, vijera, izjednaenost lok. i ak.: fvf na Cet'inje: idem na Cetl'nje; ekampred kolom; Doi pred kolom; enklitike oblike zamjenica ni i vi za dat. mn. i ne, ve za ak. mn.; zatim oblike dat. i lok. mn. mene, tebe, sebe; krai oblik infinitiva nos'it, ostavit, do, re; estu upotrebu aorista i imperfekta. Ovaj dijalekt odlikuje se velikom unutarnjom izdiferenciranou na ue poddijalekte i govore. On je posluio i kao govorna osnovica za crnogorsku narodnu i pisanu knjievnost jo od starih vremena.2. Mlai tokavski ijekavski dijalekt (ima jo i nazive istonobosanski, ijekavskoakavski, tuzlansko-fojniki) do danas je najouvaniji dijalekt kao ostatak nekadanjega zapadnog tokavskog narjeja sa bosansko-humskog terena. Prua se izmeu Save na sjeveru odnosno sjeveroistoku i doline rijeke Fojnice na jugozapadu. Pored akavizma (ap, ognjie, klijea ) odlikuje ga i poseban tip ijekavizma, tj. sekundarni ijekavizam: p 'ijer, dijerat, obazdjerat se; grupa ne- daje nje-: nje.ko, njeta; prisustvo specifinih ekavizama; esta diftongizacija vokala; grupa ro daje re: greb, greblje; vokalna l daje uo: tw, stilob; neizvrena nova jotovanja: robje, rOdjak, lfsje, prC1tje, pojdem, ndjdem; razliit izgovor afrikatskih parova: pojave njihovog nerazlikovanja: etiri, amija; genunacija (udvajanje) sonanata tipa glanna, omma(h); tragovi starih akcenata: poso, valja, bardiik, ostaci metatonijskog akuta: moram, silu; postojanje predakcenatskih duina: Rabija, Mehina, klilpica; izostanak duljenja sloga pred sonantom: silnce, /Ovca, kolca, orba; ostaci starih padenih oblika: hl'ljad, gOd fn, meu piltovi; oblici habituala: mi bi d6i, on bi reci; instr. imenica . r. na -im: ld'-vim, solim.Mada se ovaj dijalekt pod pritiskom migracija sa juga razvio u novotokavskom smjeru, on je, ipak, sauvao starije zapadnotokavske bosanske crte. Zato nema naunog opravdanja njegovo olahko svrstavanje u novotokavske govore. To nije novotokavski, ve je on novotokavizirani is tonobosanski dijalekt, sa govornim osobinama zapadnotokavskoga tipa.3. Najmlai tokavski ijekavski dijalekt (istonohercegovaki) prvobitno se razvio u granica ma srednjovjekovnog istonog Huma i zapadne Zete, a pripadao je predmigracionom istonotokav skom narjeju. Razvio je etvoroakcenatsku novotokavsku sistemu i sedmolani padeni sistem, a migracijama se proirio daleko izvan granice istone Hercegovine. On je tako utjecao na govorna ujednaavanje velikoga dijela terena koji je prije migracija pripadao i istonotokavskom i zapadno tokavskom narjeju. Njime se danas ne govori samo u istonoj Hercegovini i sjeverozapadnoj Crnoj

30Devad Jahi

Gori ve i u zapadnom dijelu Sandaka, zapadnoj Srbiji, jugoistonoj, sjevernoj i zapadnoj Bosni i dijelu Hrvatske naseljenom novotokavskim stanovnitvom, ukljuujui i Dubrovnik. Najtipinije osobine ovoga dijalekta su: etiri akcenta sa postakcenatskim duinama: pjesma, glavu, sestra, glava, pjesama, drilgova, junaka, sjedim; nova deklinacija sa izjednaenou dat., instr. i lok. mn. gradovi ma, nikama, selima; gen. mn. na -a: s'inova, glava, sela; jekavska jotovanje: evi5jka, poerati; novo jotovanje: snop/je, grmlje, zdravlje; praslavenske grupe stj, zdj, skj, Zgj>t, d: tene, ogn}fte, tGp, modani, zvidati. Ovaj dijalekt ve u XV vijeku u Dubrovniku je bio govorna osnova tadanjeg knji evnog jezika, a na njemu je nekoliko vijekova stvarana bogata narodna knjievnost, iji jeziki izraz se naziva novotokavska folklorna koine. U Vukovoj reformi i ilirskom pokretu, te u rezultatu Be koga knjievnog dogovora iz 1850. godine, taj dijalekt, nazvanjunim narjejem, postao je govorna 'baza zajednikog srpskohrvatskog knjievnog jezika.Tom dijalektu pripada i dubrovaki govor, kao poseban poddijalekt. Dubrovako stanov nitvo po svome etnikom jezikom porijeklu veim dijelom je novotokavska istonohercegova ko, ali se u Dubrovnik doseljavalo i akavsko stanovnitvo sa otoka i dalmatinske obale. U Dub rovniku je ranije ivjelo i staro romanska stanovnitvo. Dubrovaka republika bila je u stalnim ve zama sa Italijom, s jedne strane, ali i sa humska-bosanskim zaleem, s druge strane. Stoga dubro vaki govor ima dosta romanskih rijei. Njegove stare veze sa humska-bosanskim zaleem upuu ju i na njegovu genetsku vezanost sa srednjovjekovnom zapadnom tokavtinom.

Ikavski govori tokavskog narjejaIkavski tokavski govori velikim dijelom predstavljaju ostatak od nekadanje zapadne tokav tine, a njima danas govore Bonjaci i Hrvati tokavci zapadno od rijeka Bosne i Neretve, te Hrvati izmeu Save, Kupe, zatim oni u Slavoniji i zapadnoj Bakoj, a ima ikavskih tokavskih govora i u Istri.1. Stariji tokavski ikavski dijalekt (posavski ikavski) prua se na podruju do rijeke Save u Slavoniji od Gradita do Brkog. Formirao se na prostoru nekadanje slavonske Vojne granice, odvojenom od susjednih oblasti, to je pogodovalo uvanju i pojavi specifinih posavskih ikavskih osobina. Taj dijalekt ima staru tokavsku akcentuaciju od dva silazna akcenta ", + metatonijski akut : otac, kazali, rukom; vode, ostal; grupu , : ap, kosie, modani; uvanje l na kraju ri jei: kopa!, rekal, pisal; gubljenje suglasnika h; neizvreno novo jotovanje: dojt, niijdem; stare ob like deklinacije: se!, en (gen. mn.), gradom, sinovom (dat. mn.), zatim sa sinovi (instr. mn.), na konji, po uma (lak. mn.). Tom dijalektu pripadaju istarski ikavski tokavski govori u junoj i za padnoj Istri u iariji, sa starom akcentuacijom bez metatonijskoga akuta, sa grupom dj koja daje : mlcW, ouvanim suglasnikom h itd.2. Mlai tokavski ikavski dijalekt (zapadnobosanski), nalazi se na prostoru zapadne odnos no srednje Bosne u meurijeju Bosne i Vrbasa, te meurijeju Vrbasa i Une, kao i zapadno od Une, odnosno do granice prema akavskom narjeju. On uva neke starije osobine zaete u neka danjoj zapadnoj tokavtini. Te starije osobine sauvane su vie u meurijeju Bosne i Vrbasa ne goli zapadnije u meurijeju Vrbasa i Une, to je na prvi pogled neobino. Razlog tome je to je u meurijeju Bosne i Vrbasa ouvano vie starinakog stanovnitva nego na terenu zapadno od Vr basa, koje je i inae bilo vievjekovno granino podruje Turske carevine prema zapadu. Glavne odlike ovoga dijalekta su: akavizam, tj. grupe , : ap, klia, zvii; neizvreno novo joto vanje: dojdem, poj dem; izgovor suglasnika kaoj: meja, meja, preja, staji; nje- mjesto ne-: 11}eko, njeta, njekada; ostaci starije neprenesene akcentuacije: tamn'ica, govor'iti,junak, trave; ostaci sta rijih oblika deklinacije i sl.

UVOD31

3. Najmlai tokavski ikavski dijalekt (zapadnohercegovaki) nastao je na podruju sred njovjekovnog zapadnog Huma, zapadno od Neretve. Tu je formiran ikavski refleks jata, zajedno sa novotokavskom akcentuacijom i novom deklinacijom. Ovaj dijalekt migracijama se takoer irio prema sjeveru i zapadu, raznosei noviju akcentuaciju i razvijenu deklinaciju po nekadanjem sje vernijem dijelu zapadne tokavtine, dopirui i u dijelove Hrvatske (Dalmaciju, Liku, Krbavu). Pored ikavizma odlikuje ga takavizam (tap, klita); novotokavska akcentuacija: greblje, zemlja, stdrl, tama; zamjena grupe -ao u -a: doli, paa, bijii, iijii; e mjesto a u rijeima: rebac, resti, greblje; j mjesto : tiljl, mlajf; j mjesto lj: zemja, }Ctdi, ijei ostaci starije deklinacije: pet dinar, ii kuam, dao ovcam, po amijam.tokavsko narjeje bilo je u svome razvoju u razliitim vidovima stalnih kontakata sa ne slavenskim jezicima. Posljedice tih kontakata su neke pojave u tokavskim govorima primljene iz tih jezika, ili ouvane pod njihovim utjecajem (kakav je npr. sluaj sa uvanjem suglasnika h u bo njakim govorima pod utjecajem arapskog jezika). Naroito vidne posljedice tih kontakata javlja ju se u rjeniku, donekle frazeologiji i u sintaksi. tokavske govore kao cjelinu odlikuje veliki broj orijentalizama, naroito karakteristinih za sredinji tokavski teren, tj. za bosanskohercegovake govore. Istoni (ekavski) tokavski govori takoer ih imaju, ali u znatno manjoj mjeri, dok sujuni (ijekavski), posebno oni u Crnoj Gori i istonoj Hercegovini, posredstvom veza sa Dubrovnikom i uope Mediteranom, primili i dosta romanizama. Sjeverni tokavski govori, oni u Hrvatskoj, na roito slavonski, imaju vei broj germanizama. Sva tri ova neslavenska sloja u tokavskom narjeju (naroito orijentalizmi) posredstvom novotokavske folklorne koine nai e se i u pisanoj rijei standardnih, odnosno knjievnih jezika nastalih na osnovama srednjojunoslavenskog dijasistema, ija bi shema izgledala ovako:

stariji tokavski ikavski dijalekt (posavski)stariji tokavski ekavski dijalekt (prizrensko-timoki)dijasistem1-------------.mlai tokavski ikavski dijalekt (zapadnobosanski)mlai tokavski ekavski dijalekt (kosovsko-resavski)srednjojunoslavenski

starotokavski govori

novotokavizirani govori

novotokavski govori

: najmlai tokavski : ' ijekavski dijalekt ,

najmlai tokavski ikavski dijalekt (zapadno hercegovaki)najmlai tokavski ekavski dijalekt (umadijsko-vojvoanski):(istono-:_ h_ecg oa ):_

32Devad Jahi

*) Jstonohercegovaki dijalekt (novotokavski ijekavski), koji se migracijama proirio na podruje drugih dijalekata tokavskog narjeja, a dijelom i na nekadanji akavski i kajkavski te ren. Na tome dijalektu stvarana je bogata usmena (narodna) knjievnost, iji se jeziki izraz nazi va novotokavska folklorna koine. Taj jeziki izraz posluio je kao govorna osnova za zajedniki knjievni jezik, koji se od sredine XIX do kraja XX vijeka nazivao srpskohrvatski, da bi potom bio zamijenjen posebnim nacionalnim nazivima za jezik: Hrvata ( hrvatski), Srba (s1pski ), Bonjaka (bosanski) i Crnogoraca (crnogorski jezik). Ti nazivi oznaavaju vlastitu jeziku tradiciju svakog od "tokavskih naroda". Ta tradicija je i dan-danas objedinjena zajednikom novotokavskom dija lekatskom bazom, a i pripadnou irem srednjojunoslavenskom dijasistemu.

Tri perioda razvoja bosanskoga govornog jezikaSvaki jezik u svome razvoju prolazi kroz periode koji se razlikuju meu sobom po rezulta tima toga razvoja. Tako je i bosanski jezik (kao dio ire cjeline zapadne junoslavenske grupe) u svome razvoju proao tri perioda. Prvi period je vrijeme do kraja XII vijeka; odlikuje se malim me udijalekatskim razlikama, mada se zapadnojunoslavenska zajednica u to vrijeme kree pravcem diferenciranja na zapadni i istoni dio. Drugi period je vrijeme od kraja XII do sredine XV vijeka; odlikuje se formiranjem veih meudijalekatskih razlika izazvanih krupnim fonolokim (glasov nim) i morfolokim (oblikim) promjenama u zapadnojunoslavenskim dijalektima. Trei period je razdoblje od sredine XV vijeka naovamo; odlikuje se sporijim unutarnjim izmjenama, ali zato dinaminim vanjezikim razvojem. Tada dolazi do velikih pokreta stanovnitva, pri emu se neki stari dijalekti posve zatim. Neki ostaju sa slabim tragovima, a dolazi i do mijeanja postojeih sa uvanih dijalekata.Dva prva perioda razvoja bosanskoga jezika poklapaju se sa srednjim vijekom. Ve u prvom periodu stabilizira se pet osnovnih srednjojunoslavenskih govornih cjelina: akavska, kaj kavska, zapadnotokavska, istonotokavska, predtorlaka. Te govorne jedinice u prvom periodu (do druge polovine XII vijeka) jo nisu izdiferencirane na dijalekte u dananjem smislu rijei, jer se taj period odlikovao znatnom govornom ujednaenou. U drugom periodu razvoja bosanskoga jezika dolazi do golemih promjena uvjetovanih unutarnjim glasovno-oblikim izmjenama. U sva kom od pet srednjovjekovnih narjeja dolazi do formiranja manjih dijalekata, to se sve odvijalo do sredine XV vijeka, kad otpoinju velike migracije, odnosno trei period razvoja bosanskoga go vornog jezika.

Dijalekti bosanskoga jezikaTeren Bosne i Huma u srednjem vijeku (zakljuno sa zavretkom drugoga perioda razvoja bosanskoga jezika), pripada zapadnotokavskom narjeju (sredinjem narjeju junoslavenskog di jasistema). Dolina Drine i teren istono od Neretve Qugoistono od jablanikog luka) bili su u sas tavu istonotokavskog narjeja, a dolina Une i krajevi zapadno od nje u sastavu akavskog nar jeja. To znai da su na podruju srednjovjekovne Bosne i Huma bila zastupljena ak tri od pet srednjojunoslavenskih dijalekata. Na njemu je, ipak, dominirala zapadna tokavtina, kao prvo bitna starodijalekatska osnova bosanskoga jezika. Nakon izvrene izmjene jata (do pred kraj dru goga perioda), unutar te zapadne tokavtine, bosanska-humski teren dijeli se na etiri dijalekta: zapadnobosanski (tip klia - ikavskoakavski), istonobosanski (tip klijea - ijekavskoakav-

UVOD33

ski), zapadnohumski (tip klita - ikavskotakavski) i istonohumski (tip klijeta - ijekavskotakav ski). Ovaj raspored predstavljen je sljedeom skicom:

Bosnazapadnotokavsko narjeje

HumD istonotokavsko narjeje

Takvo stanje stabilizirano je do kraja drugoga perioda (do sredine XV vijeka), kad otpoi njanjem migracija iz treega perioda dolazi do naruavanja i mijenjanja dotada formirane dijale katske podjele bosansko-humskoga prostora na etiri srednjovjekovna dijalekta. Granicu meu ovim dijalektima u vertikalnom smjeru (sjever-jug) ine rijeke Neretva i Bosna; istono od njih je ijekavska zamjena jata, zapadno je ikavska zamjena. Horizontalna linija dijelila je Basnu od Hu ma odnosno Hercegovine, gdje su sjeverno od te linije bili akavski (bosanski) govori, a juno ta kavski (humski, odnosno hercegovaki) govori.Poetkom treega perioda razvoja bosanskoga jezika (ve u drugoj polovini XV vijeka) na podruju ova etiri srednjovjekovna dijalekta unutar Osmanskog carstva dolazi do procesa masov ne islamizacije. U isto vrijeme otpoinje i proces kretanja stanovnitva sajuga prema sjeveru i sje verozapadu. Islamizirano stanovnitvo (veim dijelom bogomilsko-bosanskoga porijekla) uva ve ze sa naslijeenim srednjovjekovnim dijalektima. Vremenom (u toku nekoliko vijekova) na bh. te renu poinju prevladavati novotokavski govori. Tako se formiraju novotokavizirani bosanski go vori u ijim se temeljima prepoznaju ostaci predmigracionog i predislamskoga perioda. Te ostatke gotovo svuda je prekrio debeo sloj novotokavskih doseljenikih govora. On, ipak, nije do kraja izbrisao podjelu dijalekata bosanskoga jezika (predstavljenu gornjom skicom). Srednjovjekovna podjela dijalekata bosanskoga jezika u grubim crtama ouvala se do danas, mada se stanje vidno izmijenilo; na bh. prostoru prevladavaju novotokavski govori. Rijeke Neretva i Bosna (u najgrub ljim crtama) ine iru granicu izmeu ikavskih i ijekavskih govora. Ouvana je podjela na sjever nije akavske i junije novotokavske govore. Bosanski govori starinom su akavski (ap, og njie, zvii), a hercegovaki su takavski (tap, ognjite, zvidi). I bosanski i hercegovaki govori meusobno se dijele u dvije grupe kad je rije o zamjeni jata. Istoni bosanski i hercegovaki govo ri su ijekavski, a zapadni su ikavski. To znai da zamjena jata raspolovljuje bosanske i hercegova ke govore na dvije (prostorno podjednake) cjeline; jedna je zapadna (hercegovaka-bosanska) ikavska, a druga je istona (takoer hercegovaka-bosanska) ijekavska. akavizam I takavizam razdvaja bosanske od hercegovakih govora; bosanski govori predstavljaju jednu cjelinu (akav sku), a hercegovaki drugu (takavsku).Islamizacija stanovnitva djeluje u pravcu konzerviranja starijih jezikih osobina. Islami zirano stanovnitvo u doba turskih ratova i u vrijeme velikih migracija ostaje relativno stabilno i manje pokretljiva od pripadnika drugih srodnih dijalekata. Ono uspijeva sauvati vezu sa srednjim vijekom, odnosno sa predmigracionim stanjem od etiri prvobitna bh. dijalekta. Bonjaka stanov nitvo u arijama dobrim dijelom takoer uva starije govorne osobine. Zato e se ti govori vre-

34Devad Jahi

menom uobliavati i kao posebne oaze bosanskoga jezika, koje u sebi sadre i stare (slavenske) i nove (orijentalne) osobine.Bosanski jezik ima pet dijalekata. etiri su sa matinog bh. prostora, a peti je sandaki, kojim govore sandaki Bonjaci. To znai da je bosanski jezik uoblien i sauvan u granicama ad ministrativno-politike podjele koja je za vrijeme Turske postojala na sredinjem junoslavenskom prostoru. To su granice Bosanskoga paaluka. Ti dijalekti bosanskoga jezika su: istonobosanski, zapadnobosanski, istonohercegovaki, zapadnohercegovaki i sandaki. Neke od glavnih osobi na ovih pet dijalekata navedene su u poglavlju o dijalektima srednjojunoslavenskoga dijasistema (i to one koje su vane za itav taj dijasistem). Ovdje emo (poto je rije o dijalektima bosansko ga jezika) navesti i druge neke osobine ovih dijalekata koje imaju vanost za sam bosanski jezik i njegovu iru dijalekatsku bazu.1. Istonobosanski (ijekavskoakavski) dijalekt ima posebnu vanost za bosanski jezik jer se smatra najtipinijim bosanskim dijalektom (ouvao je najvei broj starih zapadnotokavskih osobina). Tim dijalektom govori se u istonoj Bosni, prostoru oivienom Bosnom i Drinom, Foj nicom i Usorom. Stari sarajevski govor pripada tom dijalektu, jer se nalazi na samoj jugoistonoj njegovoj granici prema istonohercegovakom dijalektu. lstonobosanski dijalekt ima dosta arha inih bosanskih osobina (ostaci stare akcentuacije i deklinacije, akavizam, neizvrena nova i je kavska jotovanja).Pored akavizma (kao jedne od glavnih odlika ovog dijalekta), u njemu se javljaju i sljedee osobine: ijekavizam posebnoga tipa: bijelo, sijelo; prijeat, kOrijesno; kratko jat dajeje ali sa svojim posebnostima: srjeom, rjepa, smjejat se; grupa ne- daje nje-: njeko, njekada; nestabilan vokalizam sa estim diftongizacijama; grupa ro daje re: greb, greblje; vokalna l u nekim sluaje vima daje refleks uo: Postuop, sa Stu6pa, na Stu6pu; novo jotovanje vri se samo u vezi sa sonan tima l i n: pa imamo robje, divfi, zdravje, grmje, rodjii.k, djaci, lfstje, prutje, netjii.k, plastje, pojdem, najdem, djevojka, potjerati; sonant lj ponekad se zamjenjuje saj: jubav, bofi; grupa -ao daje -o: poso, valja; javljaju se primjeri kao kal, kisel, kolca; suglasnik h uva se dosljedno: Hasan, halva, kahva, mahrama, snaha; afrikatski parovi , , d, nejednako se izgovaraju - sa razlikovanjem: etiri, damija; ali i sa nerazlikovanjem: etiri, amija; grupe dn, dnj, dm ili se uproavaju: g!ana, zanjl, omiih, ili se nakon gubljenja suglasnika d sonanti udvajaju: gllmna, zanjnfi, ommah, ili ak daju i refleks sa h: glahna (Vare); ostaci stare neprenesene akcentuacije: poso, bardiik, suu, kri (sa metatonijskim akutom); predakcenatske duine: orii, Begii, Hiisine, otreena. Posebna je osobina izostanak duljenja pred sonantima poslije gubljenja poluglasa: silnce, lovca, kolca, orba, pamtit. Po toj akcenatskoj osobini istonobosanski dijalekt razlikuje se od svih tokavskih pa i a kavskih govora, koji imaju duljenje ili sa silaznom ili sa uzlaznom intonacijom. Ovaj dijalekt ima i akcenatski tip: greblje, fisije, sudje; razliiti akcenti u oblicima neodreenog pridjevskog vida u . i sr. rodu nova:novo, vedra:vedro; pametna:pametno, krwiva:krviivo; javljaju se jo stari oblici deklinacije: hl'ljii.d, gOdzn, stotzn. Javljaju se i dvije morfoloke inovacije. Jedna je u deklinaciji, nastavak -m kod instr. im. . r.: krvim, solim (krvi-krvlju; soli-solju); druga u upotrebi posebnoga glagolskog oblika habituala: on bi reci, ona bi poalji, oni bi d6i i sl.Istonobosanski dijalekt dijeli se na sjeverni i juni poddijalekt. Sjeverni poddijalekt obuh vata govore sjeverno od rijeka Krivaje i istono od rijeke Bosne (tuzlansku oblast), gdje se javlja ju neke originalne govorne osobine: a = a0 (zatvorenost vokala): gla0va, sa0ma, mla0da; grupe , s+ afrikata ili nazal daju h: prohci, kohci, baha, pahe, v6jhci, gvohe; postojanje (umekanog) glasa s' u grupi u oblicima nesvrenih glagola pilsat, pilsena; metatonijski akut i sl.

UVOD35

Juni poddijalekt (fojniki) ima takoer svojih specifinosti, a najinteresanh1ija je izmjena vokalnog l u uo: iio. Novo jotovanje uglavnom se ne vri, ili je slabo izraeno. ei su stari obli ci deklinacije nego u sjevernom poddijalektu. Tu su primjeri meja, preja ili dajem, dojdem i sl.2. Zapadnobosanski (ikavskoakavski) dijalekt snano je novotokaviziran jer su ga migracije sa juga (iz zapadne Hercegovine) i jugoistoka (iz istone Hercegovine) gotovo sasvim preplavile i zatrle njegove stare zapadnotokavske akavske osobine. Ovaj dijalekt dijeli se na dva poddijalekta: centralnobosanski i zapadnobosanski. Centralnobosanski zahvata prostor u meuri jeju Bosne i Vrbasa. Pored ijekavizma i akavizma (ip, klia, moanl, zvfl) ima ostatke stare akcentuacije, ali sa prevladavanjem etiriju novotokavskih akcenata, a javljaju se i slabiji staci stare deklinacije. Najdosljedniji akavizam javlja se u gornjem toku Vrbasa, u podruju Lave i gornjeg toka Rame. Govori u srednjem toku Vrbasa i u dolini Sane nemaju dosljedan a kavizam. Ikavizam je takoer dosljedniji u gornjem toku Vrbasa, u podruju Lave i gornjem toku Rame. Govori u srednjem toku Vrbasa imaju refleks je i u primjerima njeko, njeto, njekada; dje ko kao i oblike ovijem, onijem, naijem, vaijem; grupa ir>ijer: mijer, pijer, kumpijer; izrazita je pojava redukcije neakcentiranih vokala: Zenca, v'idla, nasla, zatvorenost vokalske boje kod a u du gim slogovima: mijka, ra0di. Promjena mukih imena odvija se po tipu promjene enskog roda (bosanska promjena) Miije-Muj, Mehe-Meh (kao ene-eni). Prisvojni pridjevi Mufn, Mehfn; neizmijenjene grupe ke, ge u rijeima orijentalnoga porijekla: eker, legen; dosljedno uvanje sug lasnika h: havan, hasta, duhan, muha, mahana, praha, suha, mehak; nerazlikovanje afrikatskih pa rova u gornjem toku Vrbasa: etiri, amija; enska imena na -e tipa: Hanife, Kad fre i na -o: Dervo, Hajro; oblici oviju, liju (dolina Sane): ovija, lija (dolina Busovae); upotreba bezlinih konstrukci ja, odnosno reenica: ublo ga, odvelo ga, zaklala ga, pilalo ga; upotreba instr. drutva (socijati va) bez prijedloga s: eta moncima, razgovara sestrom itd.Zapadnobosanski (ikavskoakavski) poddijalekt govori se na terenu zapadno od Bosanske Kostajnice i Bosanskog Petrovca u granicama Bosne i Hercegovine. I ovdje se javlja ista pojava kao i u bosanskim akavskim govorima: udio zapadnobosanskih arhainih govornih crta poveava se kako se ide pravcem zapad-+istok, a ne obratno, kako bi se oekivalo. To je posljedica toga to procent doseljenikog stanovnitva iz junih krajeva raste sve vie kako se ide prema zapadu, a smanjuje se prema istoku. Specifine crte ovog poddijalekta su: odstupanja od ikavizma, koja su gotovo opeakavska: njeko, njeta, njekada, ali ima i onih za koja ne znaju ostali akavski go vori; primjeri sa izvrenim jekavskim jotovanjem eca, e/i; zatvoreni dugi vokali a i o: mi.J'ka, ri0 df, n11o; razlikovanje afrikatskih parova: aa, ovjek, eta, pla, damija, hoda, hadija, had (sa rijetkim oaznim govorima kod kojih je izgovor sveden na jedan afrikatski par: etiri, amija, npr.: Kozarac pod Kozarom). Akcentuacija je uglavnom novija; metatonijski akut ouvan je u vrlo ogranienom broju primjera: straa; ostaci starih oblika deklinacije: po tilf lef, s moji s'inovi, promjena mukih imena po tipu promjene imenica . r. na -a: Miijo-Mi'tje-Miiji; Meho-Mehe-Mehi; Sule-Silli-Sulu, enska imena sa nominativom na -e: Hanife, Kadire, Fate, Zlate, a tako i muka imena na -e: Hase, Hiise, kao i enska imena sa nominativom na -o: Kadra, Ajko; esta upotreba bezlinih konstrukcija: ilblo ga, sablo ga, odvelo ga.3. Istonohercegovaki (ijekavskotakavski) dijalekt. Teren istone Hercegovine i jugo istone Bosne sa susjednim sandakim krajevima jeste podruje na kojem su se starinaki bo njaki govori nali u samom centru istonohercegovakih novotokavskih izmjena. Ti najjugois toniji bosanskohercegovaki govori posluili su i kao migraciono arite u odnosu na itav sjeve rozapadni bonjaki dijalekatski prostor. Oni su aktivni prenosioci novotokavskih osobina po bo-

36Devad Jahi

sanskohercegovakom terenu. Na taj se nain bosanski jezik (dio njegovih dijalekata) naao na i rem prostom govornog jezgra iz kojeg se dalje proirio i istonohercegovaki dijalekt. Ovaj se di jalekt (posmatran kao dijalekt bosanskoga jezika) dijeli na etiri poddijalekta: jugoistonobosanski, istonohercegovaki, centralnohercegovaki i sjevernohercegovaki.Jugoistonobosanski (ijekavskotakavski) poddijalekt bosanskoga jezika govori se u grani cama prostora: Sarajevska polje-eljeznica-Govza-Vuevo-Drina-Donji tok Lima i Rzava-Srebre nica-Vlasenica-Sarajevsko polje. Ovaj poddijalekt predstavlja prijelazni govorni tip izmeu tipi nih istonobosanskih ijekavskotakavskih i istonobosanskih ijekavskoakavskih govora. Na pod mju ovog poddijalekta razlikuju se dva govorna tipa: a) sjeverniji, od linije Sarajevo-Praa-Roga Jica-Viegrad, koji je blii istonobosanskom dijalektu; b)juniji, koji je po svojim osobinama blii istonohercegovakom dijalektu. Sjeverni govorni tip ima nerazlikovanje afrikatskih parova , , d i (amija, etiri); ima dosljednu sonantnu geminaciju: jenna, glinna, zanjnfi, ofle{f i sl.; zna za sekundarno h: kohci, lihce, pill1aj. Muka imena se mijenjaju po tipu: Milje, Mehe, Mi'tjzn, Mehln, kao i Mujinica, Mehinica. Juniji govori imaju, uglavnom, razlikovanje afrikatskih parova (etiri, damija); geminacija je neto slabije izraena; imaju promjenu Muja, Meha, Mujov, Mehov; Miijovica, Mehovica; oblik plurala vabi, ljivi. Na prostoru itavog jugoistonobosanskoga poddi jalekta javlja se akcent linih zamjenica mene, tebe, sebe kao i akcent lovca, starca, sunce, orba (inae tipian za istonobosanski dijalekt), zatim i enklitiki oblici hlm, hl (im, ih).Istonohercegovaki poddijalekt prua se u granicama: Uskoplje-Zavala-Ravne-Berkovii-Rabina-Podveleje-Zijemlja-Ulog-Bora, sve u granicama Bosne i Hercegovine, tamo gdje (u tim granicama) ivi bonjaka stanovnitvo. Glavne njegove osobine su: dosljedan ijekavizam u dugim slogovima: bijelo, bijela, mlijeko, dijete, sl'jeno, pijesak; razliiti refleksi za jat u kratkim slogovi ma a) saje: pjesma, vjera, eca, c 'epalo, gorjela; b) sa e: bregovi, vremena, deko, cesta, Zenica, neko, nekakav; c) sa i: volio, elio, c'io, biljeg, sieti, usielica; jekavska jotovanje: eca, erati, pljesma, vljera, iz 'elica, epalo; razlikovanje afrikatskih parova: etiri, damija; dosljedan takavi zam: tip, 'item, klijeta, ognfite, dadevnjak, dredati, zvid z; uvanje suglasnika h, promjena mukih imena po hercegovaka-crnogorskom tipu: Mujo-Muja-Miiju, Meho-Meha-Mehu; nastavci starih tvrdih osnova: naijem, vnlijem; akcentuacija tipina novotokavska sa dva silazna i dva uzlazna akcenta: noga, rilka (nastala od noga, ruka), prenoenje akcenta na proklitike na riiku, na vodu; Od brata, preko kue.Centralnohercegovaki poddijalekt javlja se na irem podruju Mostara, Stoca i apljine. Glavne njegove osobine su: nedosljedna jekavtina u dugim slogovima: sjena, bje/o, snjeg; ne tako dosljedno jekavska jotovanje kao u istonohercegovakom; tu je pjesma, vjera, mjera; javljaju se ikavizmi: nevista; nisam, nismo isl.; grupa re mjesto grupe ra: rebac (vrabac), resti (rasti), greblje (groblje); nerazlikovanje afrikatskih parova: etiri, amija; zamjena lj saj:}ubav, bojl, poje; uva nje suglasnika h: mehak, malehan, p!alw, merhaba, hamima; skraivanje vokalnoga r: kPv, cPv; obezvuavanje suglasnika na kraju rijei: dnik (drug), Bok (Bog), na (no); promjena mukih ime na po bosanskom tipu (kao imenice enskog roda na -a) Milje- Miiji-Muju; Mufin; u zamjeniko-pridjevskoj promjeni nastavci starih mehkih osnova: inojlm, dobrzm, vnlzm; gubljenje imperfekta.Sjevernohercegovaki poddijalekt obuhvata sjeverni dio mostarskoga podruja i podruje Konjica. Glavne osobine su mu: dosljedan ijekavizam te mnogo vie ikavizama nego u dmga dva istonohercegovaka poddijalekta; grupa ra daje re: rebac, resti, greblje, ukresti; jekavska jotova nje znatno rjee nego u centralnohercegovakom; nerazlikovanje afrikatskih parova: etri, amija; zamjena lj saj: ji'ldi, jeto; uvanje suglasnika h; akavizam: ene, ip, ognfie, strnfie, mO-

UVOD37

ani; skraivanje vokalnoga r: kPv, cPv; promjena mukih imena po tipu imenica enskog roda na - a (bosanski tip promjene): M1lje-M1'tji-M1lju; u zamjeniko-pridjevskoj promjeni nastavci starih mehkih osnova: dobrm, nazm; gubljenje imperfekta, rijetke pojave starijih neprenesenih akcenata.Ova tri hercegovaka ijekavska poddijalekta, pored dosta zajednikih osobina, imaju meu sobom i krupnih razlika. Istonohercegovaki poddijalekt je tipino hercegovaki novotokavski, dok se centralnohercegovaki naao na granici izmeu istonohercegovakoga dijalekta i zapadni jih tokavskih govora. Sjevernohercegovaki poddijalekt ima i poneku osobinu primljenu iz sus jednih sjevernijih bosanskih akavskih govora (i ijekavskih i ikavskih), ili u njemu razvijenih pod utjecajem tih govora. Ijekavskotakavski istonobosanski poddijalekt, meutim, svojevrstan je pri jelazni govorni tip, sa novotokavtinom u osnovi, ali i sa nekim tipinim bosanskim odlikama koje se javljaju naroito u njegovim sjeverozapadnim govorima (u koje dopiru i neke od tipinih istonobosanskih ijekavskoakavskih osobina). Te osobine kombinirale su se na autentian nain u ovom poddijalektu. Ali taj poddijalekt u nekim sluajevima razvija i svoje originalne osobine, koje uglavnom ne prelaze granice toga poddijalekta: vrlo karakteristina geminacija tipa glanna, enna, zmjnfi, olletT; upotreba istonobosanskoga geminatnog tipa: kappalo, zappe, odde, uttura i sl., ili dosljednost u ijekavizmu, koju ne poznaje ak ni klasini istonohercegovaki dijalekt, odnosno poddijalekt; neke akcenatske inovacije: mene, tebe, sebe, ili sekundarno kraenje akcen ta na mjestu oekivanoga dugog akcenta (starac-starca ) ili akcenti: piika, pjesma.4. Zapadnohercegovaki (ikavskotakavski) dijalekt zahvata manji dio zapadne Hercegovi ne, podruje Ljubukog, apljine i Mostara. Pored skoro dosljednog ikavizma: dite, dica, mliko, sfno, lipota, vrime, bisan, vrimena, dz bii, ovaj dijalekt ima i dosljedan takavizam: tap, tene, klita, ognjte, kosfte, madani, pldnd zte, dadenjiik. Po tom takavizmu on se razlikuje od sje vernijeg akavskog refleksa u srednjoj i zapadnoj Bosni, ikavizmom se vezujui za taj sjeverniji bosanski prostor. Sa istonohercegovakim dijalektom vezuju ga etiri akcenta (novotokavska ak centuacija) i nove forme deklinacije sa izjednaenou dat., instr. i lok. mn. Odlikuju ga jo i ove osobine: saimanja vokalske grupe -ao u korist prvog samoglasnika: doii, paa, iii, kazii; bz}a, vi dija, ujii; samoglasnik o ispred sonanta n prelazi u u: (m, iindii, liinac, uva se dosljedno suglas nik h: halva, hamajlija, hajviin, haber; sonant m na kraju rijei prelazi u n, to je tipina dalmatin ska osobina primljena u govore hercegovakog zalea: ujen, ne dan, iden; grupa -re- umjestogrupe -ro-: uzresti, resti, narestii; rebac, greblje; zamjena sonanata lj i nj sonantima i i n: Jiibuki,jildi, zemja, grabje, kenac, nemu, kon, trena; nerazlikovanje afrikatskih parova: etiri, ovik, a mija, daia; dosljedno vrenje novog jotovanja: snoplje, greblje, zdravlje, ghnlje, prile, lfe; ne vrenje palatalizacije u imenicama . r.: rilki, nogi, divojki, motiki, u beiki; obezvuavanje suglas nika na kraju rijei: grit (grad), na (no); uproavanje suglasnikih grupa st, t (d): prs, pr f, groz; rijetki ostaci starijih oblika deklinacije: pet dinar, sto goved, ii kuam, na nogam; specifian nastavak -mam, -man; 6vcamam, kokoiman, vratiman, drviman; muka imena se mijenjaju po tipu promjene imenica . r. na -a: Miljo-Miije-Miiji; muka imena u nom. tipa: Muja, Silla, kao i enska: Fata; u vok. enskoga roda nastavak -e: Fdte; kraa mnoina od imenica m. r.: kljiii, priti, n6i; pokazne zamjenice otiij, ota, oto; u infinitivu infiks -ni- mjesto infiksa -m1-: svfniti, dlgniti; objekat u obliku gen. umjesto ak.: p ftiij mdjke, zovi snahe; nz}e naa ovaca; esta upotreba partikula: tfzi, ovzi, tiide, tildekana, tam6karance; dosljedna nova akcentuacija sa prenoenjem silaznih akcena ta na proklitike: na rfiku, na nogu, od brata, ii polje, is kue.5. Sandaki dijalekt. Sandaki Bonjaci na irem prostoru izmeu Bijelog Polja, Novoga Pazara, Tutina i dublje dolinom Lima pripadaju posebnom dijalektu bosanskoga jezika. To su ve im dijelom arhaini govori koje je susjedni jugozapadni novotokavski razvoj slabo zahvatao. Od-

38Devad Jahi

likuju se uglavnom neprenesenom starotokavskom akcentuacijom ( boln'ica, vojnfk ) i nekim stari jim oblicima deklinacije. Mada su ovi govori tokom migracija po prilici pomjereni neto prema sje veroistoku, oni su sauvali starinake bonjake govorne odlike sa krajnjeg jugoistonog dijela ne kadanjega Bosanskoga paaluka. To najbolje pokazuje mijeani ijekavsko-ekavski refleks jata u bijelopoljsko-novopazarskoj zoni (tip mlijeko-vetar ). Taj refleks najvjerovatnije je nastao usred njem vijeku kao organska tvorevina na prijelazu izmeu ijekavskih (junih) i ekavskih (istonih) govora unutar istonotokavskog nareja. Bonjaki govori zapadnog Sandaka (uzvodno dolinom Lima od Brodareva preko Prijepolja ka Priboju i Bosni), kao i oni u irem pljevaljskom kraju, po svojim osobinama pripadaju prijelaznom sandako-istonohercegovakom govornom tipu, u kojem se mijeaju istonije sandake bonjake i zapadnije istonohercegovake bonjake go-vorne osobine.Sandaki bonjaki dijalekt odlikuju sljedee osobine: akcentuacija je uglavnom starija tokavska: livada, bOlnl'ca, vojnfk, sa sauvanim predakcenatskim duinama: sama, glave, kazali; vokalska grupa -ao daje -a: pozva, paa; izgovaranje glasova s ', z' nastalih novim i jekavskim joto vanjem: s 'ek'ira, klas 'e, koz 'l; sonant l ispred velarnih vokala izgovara se velarizirano: labud, zahlupat; uproavanje krajnje konsonantske grupe -st, -zd, -t, svoenje na -s, -z, -; alos, griJz, pr f; dat. i lok. linih zamjenica u jd. mene, tebe, sebe (m'eni, tebi, sebi) i enklitike ni, vi za dat. (nama, vama), ili ne, ve za ak. mn. (nas, vas); aorist i imperfekt su u ivoj upotrebi, infinitiv se upotrebljava bez krajnjega i: orat, daj, poj; ouvane duine iza akcenta u nastavcima kao -ast, ama, u infinitivnim osnovama: /HIc"MNoopRsTownJ.lcm1'.uFHc DJu Je1 ja.)(.yVwk> b b

Ustavna bosanica

u austrijskoj slubi, mletakim providurima, dubrovakim vlastima, glavarima u Crnoj Gori s onu stranu granice Bosanskoga paaluka. Dosada je objavljena oko 300 takvih pisama, a vei dio jo se nalazi po arhivima i privatnim zbirkama. Sva ova pisma pisana su na razumljivom narodnom je ziku sa prevladavanjem ikavizama, dok su pisma iz Hercegovine pisana ijekavski. Zapadnobosan ska i hercegovaka pisma razlikuju se meu sobom i u samome pismu, odnosno grafijskim odlika ma begovice. Tako se begovo pismo dijeli na dva tipa: krajiniki i hercegovaki.

LatinicaBegovsko pismoLatinicaBegovsko pismou Krajini u Hercegoviniu Krajini u Hercegovini't.N/V H "//

BrAd2oANj

f *ooo

r2 c;Vpfrt )G}DAAR2 ?.sc.(.

GjTr

-111'

El'-(J1r

+3

u}/"t

{iz3F

H+I,f -::r;_ i)ruke. Dakle, kada se stari silazni akcent prenosi na kratki slog, dobijamo kratkouzlazni akcent ( noga> noga). A kad se prenosi na dugi slog, dobijamo dugouzlazni akcent (raka>ruka). Na mjestu dugog akcenta koji se prenosi za slog naprijed ostaje postakcenatska (poslijeakcenatska) duina (noge>noge), koju u bosanskome knjievnom jeziku obavezno treba izgovarati, jer je ona j.edna od glavnih odlika ortoepske (izgovome) norme bosanskoga jezika. Bosanski stan dardni jezik nema predakcenatskih duina, jer je na te duine prenesen silazni akcent sa unutarnjeg sloga ka poetku rijei (sama; sama> sama, b6lnica; bOln'ica>b6lnica, jajni ca; jajn 'ica>jajnica ).Kratkosilazni akcent imaju npr. sljedee rijei:74konj, rat, kiia, r'iba, t'ikva, sablja, osam, lahko, p 'ita, kruka, vjetar, lirdiik, gledam, lilostan, presovati.Kratkouzlazni akcent imaju npr. sljedee rijei:kosa, bosa, seljak, namaz, avaz, akam, sitan, loviti, mahala, preliti, trati, petica, plivati, prelivoda, djevojica.Dugosilazni akcent imaju npr. ove rijei:kost, mast, post, brod, dan, mrak, zfd, hrfd, sam, spavam, Hajro (vok.), Meho (vok.), Bahro (vok.), dlma, bfraj, radnfci, zaduha, grdd fm.Dugouzlazni akcent imaju npr. ove rijei:baa, tama, brada, sama, greda, stiha, gliiha, praha, Sena, Sejo, tetiva, kruiti, puhati, priala, peglati.U pogledu jaine i visine tona (intonacije ili kvaliteta) i trajanja naglaenog sloga75(kvantiteta) za ova etiri akcenta bosanskoga knjievnog jezika zakljuujemo sljedee:a) kratkosilazni akcent, odnosno slog pod tim akcentom, izgovara se kratko, pri e- mu jaina i visina tona naglo i istovremeno padaju: kz'a, bUba, lopta, baba, letva;b) dugosilazni akcent, odnosno slog koji je pod tim akcentom, izgovara se dugo, pri emu je ton u poetku visok, a zatim se istovremeno sa jainom izgovora i upadljivo sputa (pada, slabi): sfn, rudnfk, logor, drag, ledan;c) kratkouzlazni akcent, odnosno slog pod takvim akcentom, izgovara se kratko, pri emu visina tona raste, a jaina izgovora opada pri zavretku izgovora naglaenog slo ga: livada, jilniik, koza, saekati, pregleda);d) dugouzlazni akcent, odnosno slog pod tim akcentom, izgovara se dugo, pri e mu visina tona stalno raste, na taj nain da ga jaina izgovora gotovo ne moe pratiti i dah se gotovo gubi: blizu, !zida, lopov, ravna, greda.

122Devad Jahi

76 Rekli smo da neakcentirani slogovi u bosanskome jeziku mogu, takoer, biti kratki ili dugi. Kratkoa nenaglaenih slogova ne obiljeava se znacima, dok se duina obilje ava znakom (a) iznad vokala (drilgova). To su tzv. neakcentirane duine. Kratkoa neak centiranog sloga moe se javljati i ispred i iza akcenta: generacija, razgovarati, prosac, soba, sjenka.Dugi neakcentirani slog moe se nalaziti samo iza akcenta, a nikada (ili izuzetno rijetko, to nom1a u principu ne doputa) ispred akcenta: djeae, itam, p fem, pjesama, brzinom.77 Neakcentirane duine javljaju se u bosanskome jeziku kao stalno obiljeje nekih rijei i nekih oblika rijei.1. u nekim padenim oblicima kod imenica:a) u gen. jd. imenica .r.: ene, sestre, vode, noge, nike;b) u instr. jd. imenica .r.: enom, sestrom, vodom, nogom, nikom;c) u gen. mn. imenica sva tri roda: gradova, sela, polja, glava; priglavaka;2. u odreenom obliku pridjeva:bfz f, dobri, novf, mlidi, dobrome, novome, tueg, mlaeg;3. u oblicima prezenta:s/Uam, zapaam, prigovara;4. u obliku iperativa:saekaj, pogleda}, saekajte, pogledajte, zapjevajmo.I mnoge druge rijei i njihovi razliiti oblici imaju nenaglaene duine:zapftan, mlJ,/obrojan, ljeilite, ognjfte, lednfk, zabrin fitost, radost, mllidost, drugar, tenad.Duina sloga, dakle, dio je oblika rijei, a time i morfologije, ne samo fonetike (fo nologije), odnosno morfonologije. Skup svih osobina uzlaznog i silaznog tona akcenta, ja ine izgovora, duine ili kratkoe, akcentiranih i neakcentiranih slogova naziva se prozo dija ili akcentuacija bosanskoga knjievnog jezika.78 Postoje sljedea glavna pravila akcentiranja rijei bosanskoga knjievnog jezika:a) jednoslone naglaene rijei mogu imati samo silazni akcent, dugi ili kratki:/Ud, hUd, gldd, mlad, lfst, dfn, pr ft, kriij, diin, jii, mf, moj, tvoj, zniij; m'z', lo, bro, lil, sliz, lliv, ko, plis, trf, blef, kup, up, son, nli, sliv, sve, slid, klid;b) vieslone rijei mogu imati bilo koji od etiri knjievna akcenta na prvome slogu: kratkosilazni: drlima, odvala, nesigiiran, carevina, slidak, slihat, mezar, prenijela, kratkouzlazni: vOda, kosac, gora, motika, sama, leati, zelen, obraz, seija, Devleta;

FONETIKA I FONOLOGIJA (MORFONOLOGIJA)123

dugosilazni: sua, grudi, sumnjam, Trivnianin, pleem, giam,dugouzlazni: seka, mlada, saditi, razlikujiti, bivalo, vikati;c) na unutarnjim slogovima vieslonih rijei moe stajati samo uzlazni akcent (pored toga to takav akcent moe stajati i na prvom slogu):kratkouzlazni: planina, dolina, kapetan, ramazan, terzijan, osloboditi, dvogOdinjica;dugouzlazni: zaetak, dobitak, divanija, oekivati, duhaniti.Silazni akcent je, dakle, uvijek na prvom slogu, osim u rijetkim sluajevima njego vog javljanja na krajnjem slogu u uzvicima ili onomatopejskim rijeima (koje su nastale oponaanjem zvukova u prirodi):aha, oh6; uhit, fiju isl.Pravila upotrebe akcenta bosanskoga knjievnog jezika mogu se formulirati i na79drugi nain (po kriterijumu samoga akcenta, njegove intonacije i duine, kao i nenaglaenih duina):1. silazni akcenti stoje samo na prvome slogu;2. uzlazni akcenti mogu stajati na svakom slogu, osim na posljednjem;3. dugi slogovi mogu biti pod akcentom ili iza akcenta, ne mogu biti ispred akcenta;4. jednoslone rijei imaju samo silazne akcente (duge ili kratke).Umnogim iijeima bosanskoga jezika promjenom oblika mijenja se i akcent:80vOda, vode, vodu,vodo, vodom, voda, vodama; grid, gradq:gradu, griidovi, pisati, p fem, pii, pisao, p fsan, piiii, pisah; liihak, lahka, lahko, lahki, lahkoga, lG.hko; malehan, malehn f, male/ma, malehno, dobar, dobra, dobro, dobrf, dobre.Takve promjene imamo i u razliitim izvedenicama od tih rijei: vodenjak, vodeni ca, vodeni; lahkz, lahkovjerica; dobriak, dobriina.Po pravilu, jedna rije ima jedan akcent, a samo u iznimnim sluajevima moe imati i dva akcenta (ali nikad vie od dva). Takav dvostruki akcent javlja se u sloenica ma:narodnooslobodilak f, kontrarevoltlcija, kontrapijunaa, ridiostanica, austrougarski;Tako iu nekim rijeima orijentalnoga porijekla u bosanskome jeziku:ikibetihajr, bigajrihlik, ibu-zemze, ibu-hajat, alejhisselam, aua-hiilla, allahrahmetlle.Osim sluajeva javljanja dvaju akcenata u jednoj rijei, u bosanskome jeziku kat-81 kad e se javiti i oblici rijei sa dvije mogue vrste akcenata (alternativno), tzv. akcenat-ski dubleti. Tako npr. imamo dvojako izgovaranje akcenta u oblicima jednine linih zam-

124Devad Jahi

jenica za sva tri lica: mene/mene, tebe/tebe, njega/njegii, sebe/sebe. Akcenatske dublete imamo i u oblicima infinitiva: doi/doi, poi/poi, nai/nai, sfi/s fi, pr fi/pr fi, vil i/vui, tui/tui, tresti/tresti.82U ijekavskom izgovoru bosanskoga knjievnog jezika u dvoslonoj zamjeni jata (sa ije) pojavljuju se dvije vrste akcenta:a) kratki silazni akcent na prvome slogu:s'ijeno, b'ijel, brijeg, sn'ijeg, rije, m[ije, D)ep, slljep, vl)ek,p1i emu je sljedei, drugi slog kratak; u knjievnom jeziku tu nema nenaglaene postakcenatske duine. Jednosloni izgovor rairen u razgovornom bosanskome jeziku: [sjena, bje!, snjeg] nije osobina ortoepske (izgovorne) norme bosanskoga jezika;b) kratki uzlazni akcent na unutarnjem slogu ( u drugom itreem obino):mlijeko, sijelo, bijelo, rijeka, lijepa, prilijepiti, oslijepiti;pri emu se (dvoslono i jednoslona) duljenje tog akcenta, raireno u bosanskome razgovornom jeziku, ne smatra osobinom bosanskoga knjievnog jezika: [mlijeko-mljeko, sijelo-sjeto, bijelo-bjelo isl.].Od pravila da silazni akcenti stoje samo na prvom slogu ima izuzetaka. Takav je83 sluaj u sloenicama, npr. sivoplava, svijetloutii, poljopr 'ivreda, kupoprOdaja, primopre daja, samouprava , pri emu se u veem broju sluajeva kratkosilazni akcent na unutar njem slogu u bosanskome knjievnom jeziku pretvara u kratkouzlazni:poljoprivreda, kupoprodaja, primopredaja, samoilprava , kakav je sluaj i sa rije ima: ranoranilac, ranoranilak.Rijei neslavenskoga porijekla, najee tzv. evropeizmi, prilagodili su se akcenat-84 skom sistemu bosanskoga knjievnog jezika, tako da se one izgovaraju sa kratkouzlaznim akcentom, a ne sa kratkosilaznim, kako je to esto u razgovornom jeziku [inteligentan, komandlint, dirigent isl.]. U takvim rijeima knjievni akcent je sljedei:inteligentan, elegantan, permanentan, kurentan, transparentan, evidentan, ko mandant, dirigent, student, asistent, silplent, docent, maturant, kalodont, diletant, producent, konkurent, laborant, lingvist, slavist, komunist, solist, turist.Tako je i u rijeima:oktlpiitor [a ne okupdtor], generator [a ne generator ], agigiitor [a ne agigdtor], au dicija [a ne audfcija ], represalija [a ne represdlija ], zavretakii [a ne zavretakii ], iz1izetiika [a ne izuzetaka], interesantan [a ne interesantan ], filharmonija [a ne fil harmonija ], mikrofonija [a ne mikrofonija ], enciklopedija [a ne enciklopedija ].Nazivi drava upotrebljavaju se, takoer, sa kratkim uzlaznim akcentom na unutarnjem (drugom) slogu:

FONETIKA I FONOLOGIJA (MORFONOLOGIJA)125

Jugosliivija, Aiistriilija, Pensilviinija, Transilviinija, Mauritiinija.Sa kratkim uzlaznim akcentom takoer se upotrebljavaju sloenice tipa:televizija [a ne televizija ], evrovzzija [a ne evrovfzija ], intervizija [a ne intervfzija ].Rijei orijentalnoga porijekla u bosanskome jeziku javljaju se sa sve etiri knjiev-85 na akcenta i sa postakcenatskim duinama. Npr. takve rijei iz turskog jezika sa sufiksi-ma -lija, -ija i -luk, u poetku su primane sa akcentom izvornog jezika, pa se one npr. i danas u starotokavskim govorima (u Srbiji i Crnoj Gori) tako izgovaraju: [baka fz'Ja, bak- rafz}a, umurdiija, evabdiz}a, kestendiija, batagdiija, aigdiz'Ja, bakalilk, bearluk, blavadiluk, kujundiluk ]. Ove rijei u bosanskome knjievnom jeziku pa i u dijalektima toga jezika upotrebljavaju se sa kratkouzlaznim akcentom na drugom slogu:bakarlija, bakralija, umurdija, evabdija, kestendija, batagdija, aigdija, ba kaluk, bearluk, bojadiluk, bravadiluk, kujundiluk.Tako e se i svi orijentalizmi u bosanskome knjievnom jeziku javljati sa onim ak- 86centima i postakcenatskim duinama sa kojima se javljaju i rijei slavenskog porijekla:a) kratkosilazni akcent:dezva, fereda, odaja, age, bambaka, ba, beg, begovina, bent, air, mejt, ust, eher, farda, guta, halva, manga/a, merhabii, pajte, sofra, had, SGZ, vakat;b) kratkouzlazni akcent:agda, agaluk, ahbiib, akam, Allah, bardak, Bajram, bedevija, bela}, beika, bis milliih, bilrek, araf, arija, delija, dilber, dimije, sabah, sinija, ikindija, erdan, Ferid, hajat, haliil, hamii.l, haram, hatma, helii, ibrik, mahrama, jemenija, tabut, kahva, kahvenisati, kandilj, kaika, Kur'an, kilrbiin, sahan, Meka, mehlem, mek teb, merhamet, mev!Ud, mujezin, oklagija, pekir, pilav, seliim, somun, ramazan, ehid, tepsija, terzijan;c) dugosilazni akcent:dfn, nam, Salko (vok.), Halko (vok.), Sajmo (vok.), Ramko (vok.), sdhdlle, ddetosum, haj-vdj, mdallah, babo, bado, Bego (vok.), ddn, Fajko (vok.), Fehmo (vok.), han, jara, Juso (vok.), kdlfa, mdl, pdjdo;d) dugouzlazni akcent:ahmedija, babo, burazer, asa, denaza, Emina, Ferhadija, hamajlija, Hamid, ma tiih, Medina, muhadir, nena, deda, sehara, iftariti, teravija, vaktija.Postoje rijei koje se u bosanskome jeziku javljaju bez akcenta i koje se akcenat- 87ski oslanjaju na rijei ispred ili iza sebe. Rijei koje nemaju svoga akcenta nazivaju se kli- tike (nenaglaenice ). Razlikuju se dvije vrste klitika: enklitike (zanaglaenice) iproklitike (prednaglaenice).

126Devad Jahi

88Enklitike su rijei koje nemaju svoga akcenta ve ine izgovomu intonacijsku cjelinu sa rijeima ispred sebe. To su obino nenaglaeni (krai) oblici linih zamjenica i kra i oblici pomonih glagola jesam i hou, te upitna rijeca li:Zamjenike enklitike su: me (:mene), te (:tebe), ga nj (:njega), je i ju (:nju), mi(:meni), ti (:tebi), mu (:njemu), joj (:njoj), nam (:nama), vam (:vama) im (:njima), ih (:njih).Npr.: Saekat e me, donesi mi, prevario te, ponlujii vam, neka 'fm; hoe li?Glagolske enklitike su: sam (:jesam), si (:jesi), je (:jeste), smo (:jesmo), ste (:jeste), su (:jesu), u (:hou), e (:hoe), e (:hoe), emo (:hoemo), ete (:hoete), e (:hoe).Npr.: b'io sam, tamo emo doi, mf bismo uradili.Proklitike su rijei bez akcenta koje se naslanjaju na rijei iza sebe i kao izgovor na cjelina upotrebljavaju se sa tim rijeima. Dakle, akcenatski se naslanjaju na rijei koje joj slijede. Proklitike su prijedlozi, rijece i veznici. Npr.: ivm u gradu, ekam u avliji, jd i on.89 Proklitike u nekim sluajevima na sebe mogu prevui akcent koji je pripadao slje- deoj rijei, rijei na koju se proklitika naslanjala. Kad proklitike stoje ispred rijei sa si laznim akcentom (", "'), one u bosanskome jeziku prevlae na sebe taj akcent, pri emu akcent ostaje isti, silazni (tzv. staro prenoenje), ili postaje uzlazni (novo prenoenje). Oba ta primjera karakteristina su za bosanski jezik i njegove dijalekte, naroito drugo preno enje. Primjeri prenoenja silaznih akcenata na proklitike bez izmjene akcenta (staro pre noenje):u grad, u polje, na brdo, na vodu, za tobOm, sa tobom, na njega, u srce, u kolo, kroza nj, u snijeg, u rijeku.Primjeri prenoenja silaznih akcenata na proklitike sa izmjenom vrste akcenta (novo prenoenje):u kuu, u kolu, za knjigu, ispred kole, iza kue, od kue, po kui, u kui, u goste, za brata, iz Bosne, iz Bugojna, z'z Konjca, sa nama, za nama, meu nama, o nama; na me, na te, i nama, i vama.Ovakvo prenoenje i promjenu akcenta imamo i u glagolskim oblicima sa odri nom rijecom ne kao proklitikom:ne gledam, ne priamo, ne radi, ne bude, ne sanjam, ne gleda}, ne raa}.90 Akcent i njegova svojstva (kvalitet i kvantitet), kao i naglaene duine i kratkoe, u bosanskome jeziku nerijetka mogu biti nosioci i samih razlika u znaenju. Dakle, mogu kao i glasovi (fone

gramatika bosanskoga jezika - jahić, halilović, palić

Documents