1. U V O D :

Šta je to liberalna demokratija? Koje su prednosti a koje mane liberalne demokratije?

Predmet ovog narativno – analitičkog rada jeste da vas uvedemo što više u terminologiju

same liberalne demokratije, te da sami prosudite da li je to ono čemu naše društvo teži i

da li je vrijedno analiziranja i sprovedbe na našim prostorima.

Nećemo pokušati da ocjenjujemo uspješnost ili neuspješnost društava koja se smatraju

liberalno-demokratskim, nego ćemo uz analizu tih društava nastojati da izvršimo dobru

procjenu istih i navedemo neke od problema koji zadiru unutar liberalne demokratije i

njenih društava.

Koristeći se literaturom Frenk Kaningama, David Millera i Rod Hague u djelima „Teorija

demokratije“, „Enciklopedija političke misli“ i „Komparativna vladavina i politika“ ova

vježba će nam pomoći da se objasne demokratske teorije i dovedu do upita koji su razlozi

kada se u liberalnom društvu pojave određeni problemi.

Cilj ovog grupnog rada jeste da vas uvedemo u osnovne pojmove demokratije, njen

začetak, karakteristike današnje, moderne, demokratije i najčešćim pitanjima sa kojim se

suočavaju demokratska društva i koja bi trebala da daju odgovor na ispravnost postojanja

demokratije kao jednog sistema. Kao jedan od oblika demokratije, javlja se i liberalna

demokratija, koja kao sistemska pojava posjeduje svoje osobine i načela. Nastojaćemo da

vam objasnimo sponu između glasača i vlasti, tj. njihovih predstavnika koji ukoliko ne

budu ograničeni, mogu da zloupotrijebe svoj položaj, te prerastu u totalitarnu

demokratiju, čemu sigurno naše društvo ne teži. Kako bi se spriječili takvi koraci, društvo

je ograničilo vladavinu te, kao krajnji oblik kontrole nad vladarima unijelo novi termin –

referendum. U pojmovima vladavine javlja se i inicijativa, koja kasnije može prerasti u

pokretanje određenog postupka, kao i pokretanje opoziva, čime se daje mogućnost

reizbora određenih službenika.

Kroz ovaj rad govorićemo i o povezanosti masovne kulture jednog društva sa moralom ,

te sudbinom političke zajednice. Rasprava o jednom opštem dobru je najbolja kada

imamo kolektiv koji je vrijedan da doprinese oblikovanju političke zajednice, tj. da

učestvuje u javnim raspravama. Kao društveno odgovoran pojedinac, u jednom društvu,

neophodno je da ima građanske vrline te da ih stavi u interesu za opštim dobrom iznad

vlastite želje za uživanjem u individualnim slobodama.

Definišući dobre strane demokratije moramo pomenuti i one loše strane među kojima su

neefikasna vlada koja će zbog čestih smjena biti u nemogućnosti da realizuje dugotrajne

planove, svi sukobi koji izlaze unutar etničkih ili nacionalnih opredjeljenja, te

konkurentnost koja se usko vezuje sa pojavom privatnog sektora i favorizovanja

određenih grupa.

1

2. POJMOVNO ODREĐENJE LIBERALNE DEMOKRATIJE

Demokratija, pojam koji vodi porijeklo čak iz V vijeka p.n.e. je svakako svakodnevni

pojam sa kojim se vrlo često srećemo. Taj termin koji predstavlja vladavinu naroda,

respektovanje ravnopravnosti i tolerancije, razvijenu svijest, jeste ono čemu naše društvo

teži i želi da dostigne najviši mogući nivo.

Nekada je demokratija bila dio standardne klasifikacije oblika državnog uređenja u kojoj

su se razlikovale vladavina pojedinca (monarhija), nekolicine (aristokratija) i mnogih

(demokratija). Demokratija, kao pojava, je u sebi izazivala mnoge sumnje, počev od

sumnji Sokrata te Aristotela. Često je demokratija poistovjećivana ne samo sa

vladavinom naroda, nego i vladavinom svjetine, puka. Kao model vladavine u antici je

čak razrađen sistem podređenosti, tj. idealu mješovitog ustava, u pogledu na podređenost

vrlini, zakonu ili sistemu međusobne kontrole.

U svojoj modernoj varijanti, demokratija je kao ideal predstavljala kontrarnost ili izazov

tradicionalnim uvjerenjima i božanskom pravu kraljeva. To je bio jedan od stubova,

danas razvijene demokratije i ljudskih prava, razbijanja ideje da autoritet leži u pojedincu

koji posjeduju prirodnu slobodu i prirodna prava naslijeđena, nad društvom. Ta ideologija

je zauvijek izgubila legitimnost, te je zamijenjena sistemom pisanih utvrđenih pravila.

Jedna od posljedica pojedinih problema u savremenoj demokratiji jeste da vladavina

naroda obično ne predstavlja vladavinu u cilju interesa cjelokupne zajednice, nego u cilju

interesa vladajuće skupine. Izraženo savremenim rječnikom, skup privatnih interesa ne

mora nužno proizvesti društveni interes.

Šta predstavlja liberalna demokratija? Da li je ona zastupljena kod nas? Za najveći dio

čovječanstva liberalna demokratija je još uvijek tek ideal, a u dobrom dijelu nije uopšte ni

prisutna kao ozbiljna teoretski zaokružena ideja. Dok je sama demokratija sistem

2

vladavine koji definišu i legitimišu izbori, liberalna demokratija može uključivati ustavni

liberalizam, gdje se određena kulturno subjektivna prava pojedinca štite od pukog glasa

većine.

Ova definicija obično ima neke ograde. Odluke koje se donose putem izbora ne donose

svi građani nego samo oni koji žele učestvovati glasanjem. Osim toga, pravo glasa obično

nemaju svi građani. Većina demokratskih zemalja daje pravo glasa onima koji su stariji

od određene dobi, obično iznad 18. godine. Neke zemlje imaju i druge kategorije ljudi

koji ne smiju glasati (npr. zatvorenici ili bivši zatvorenici). Ponekad je sistem vlasti

liberalna demokratija, ali formalno se zove drugačije: na primjer, Kanada je kraljevstvo,

ali zapravo zemljom vlada demokratski izabran parlament.

3.KONSTITUCIONALNA OBILJEŽJA LIBERALNE DEMOKRATIJE

Razlika između liberalne demokratije od neposredne jeste u dva obilježja. Prvi je to što u

liberalnoj demokratiji ljudi ne vladaju sami sobom na atenski način, nego biraju političare

koji će to činiti. Bit liberalne demokratije nije u samovladavini, nego u predstavničkoj

vladavini. Drugo, liberalna demokratija podvrgava volju naroda zakonskim ili ustavnim

ograničenjima da bi se zaštitila prava pojedinca (sloboda govora, vjere, okupljanja...).

Liberalnu demokratiju još nazivamo i ograničenom vladavinom jer i kada se osvoji vlast

poštenim izborima može se koristiti samo u određenim granicama.

Postoji dosta konekcija između liberalne demokratije i tržišne ekonomije. Ukoliko sistem

koji štiti privatno vlasništvo i sprovodi vladavinu zakona postoji, to je vrlo dobar uslov za

razvoj trgovine. Može se zaključiti da je kapitalizam obostrano važan i bitan za liberalnu

demokratiju.

Kratak osvrt na osobine liberalne demokratije:

- Ustav sa kojim je ograničena moć vlade i zaštićena su građanska prava;

- Opšte pravo glasa, koje svim građanima garantuje pravo glasa bez obzira na rasu,

spol ili imovinsko stanje;

- Sloboda govora;

- Sloboda medija i pristup nedržavnim izvorima informacija;

- Egalitet pred zakonom i pravo na suđenje prema zakonu;

3

- Pravo na privatno vlasništvo i privatnost;

- Obrazovanje koje građane upućuje u njihova prava i građanske obaveze;

- Nezavisno sudstvo;

- Sistem međusobnog nadzora među granama vlasti.

Postoje dva načela liberalne demokratije:

3.1. PREDSTAVNIČKA VLADAVINA

Prošlo je dosta vremena kako bi kroz evoluciju društva došlo do pojave predstavničkih

institucija. Da bi došlo do te preobrazde, morala su se prihvatiti tri najvažnija načela:

- Sloboda izražavanja, radi osiguravanja jednakosti izbora;

- Narodna suverenost, kako bi se osiguralo da autoritet ide od onih kojima se

vlada prema vladarima;

- Politička jednakost, egalitarnost u vrijednostima glasova.

Definicija predstavništva po Hague, Harrop i Breslinu:

„Pojam predstavništva najčešće podrazumijeva nositelja vlasti i nekog predstavnika, s

time da predstavnik „predstavlja“ interese nositelja vlasti: na primjer, advokat koji

zastupa klijenta na sudu. U predstavničkoj vladavini odluke donose političari izabrani da

djeluju u ime birača. Za raspravu o raznovrsnim oblicima političkog predstavništva.“

(Hague, Harrop, Breslin, 2001:36)

Govoreći o broju predstavnika, u staroj Atini se smatralo da je gornja granica republike

broj ljudi koji se mogu okupiti da bi poslušali nekog govornika. Danas, u modernoj

demokratiji, to se smatra previše, jer se gubi istinski dijalog, te se smatra da grupa ne bi

trebalo brojati više od seminarskog broja učesnika. Ukoliko bismo danas koristili metod

Atinjana, imali bismo problem sa nacijama koje imaju veći broj stanovnika.

Dosta zasluga za teoriju predstavničke vladavine ostvario je Joseph Schumpter,

ekonomista austrijskog porijekla koji je živio u SAD-u. On je prihvatio činjenicu da je

vladavina elite neizbježna i poželjna, te vladavinu elite nije smatrao nespojivom sa

4

demokratijom. Umjesto toga, interpretirao je demokratiju kao sistem kompetecijskih

elita. Schumpter je definisao demokratiju kao demokratsku metodu što znači da postoji

institucionalni aranžman političkog odlučivanja kojim pojedinci stiču moć odlučivanja

kroz konkurentsku borbu za glasove birača.

3.2. OGRANIČENA VLADAVINA

Svrha ograničene vladavine jeste da ostvari liberalni cilj osiguranja slobode pojedinca.

Vladavina kao takva jeste zaštitnička, jer želi zaštititi ne samo manjine od većina, nego i

stanovništvo od vladara.

Definicija ograničene vladavine po Hague, Harrop i Breslinu:

„Problem tiranije većine nastaje zbog opasnosti da se većina posluži svojom moći koja

joj pripada u demokratiji i diskriminiše manjine – od etničkih skupina do jako bogatih

ljudi. Ograničena vladavina, postignuta ili kroz ustav ili kroz tradiciju, pokušaj je

rješavanja tog problema.“ (Hague, Harrop, Breslin, 2001:37)

4. PROBLEMI I OGRANIČENJA LIBERALNE DEMOKRATIJE

Ovdje se ne radi o antiempirijskim predrasudama, upravo suprotno, cilj je podstaći ljude

da teoriju provjerevaju u praksi gdje god je to moguće. Ovo je jedan od načina da se

objasne demokratske teorije. Ako se liberalno-demokratska politika, odnosno institucija

pokažu neuspješnim kada je praksa u pitanju, onda treba da se zapitamo da li je to zbog

nedostataka teorije ili zato što se politika, odnosno institucije ne pridržavaju te teorije.

Nećemo se osvrtati na uspješnost, odnosno neuspješnost društava koja se smatraju

liberalno-demokratskim, već o nekim drugim problemima kao što su problem masovne

kulture, građanski republikanizam, zatim problem neefikasne vlade, etnički sukobi,

konkurencija i drugi problemi.

Kada govorimo o problemu masovne kulture mozemo reći da rasprava o tom problemu

opsjeda demokratiju. Izazov takođe predstavlja i građanski republikanizam, posebno za

5

liberalnu dimenziju liberalne demokratije. Neki koji uzdižu građanski republikanizam

kritikuju demokratiju iz sličnih razloga kao i Tokvil, odnosno imaju mišljenje da ta

rasprava opsjeda demokratiju.

Ako se osvrnemo na problem kritika autonomije možemo pomenuti Sandela koji misli da

bi trebalo dati prednost ovim potonjim, odnosno da njegova namjera nije da iznese obrnut

stav, vec da ospori ono u cemu vidi dva povezana i pogrešna načela koja podupiru takvu

prednost.

Pogledamo li problem nesputano biće i komunitarizam možemo uočiti da je za

samovladavinu od suštinskog značaja što joj ljudi teže i što imaju neophodne građanske

vrline. Sandel misli da je pojam pojedinca koji nije ništa drugo no centar autonomije

samo mit, te da treba napustiti drugi oslonac liberalnog proceduralizma, odnosno

njegovu sliku pojedinca kao „nesputanog bića“, kako bi otkrio kako se te vrline mogu

njegovati. Posmatrajući dalje probleme liberalne demokratije trebamo obratiti pažnju i na

aristotelovski i ciceronski građanski republikanizam. Sandel se poziva uglavnom na

Aristotela i Tokvila da bi objasnio svoje gledište, dok se drugi pozivaju na Cicerona i

Makijavelija, dok neki misle da je opravdano određenje „građanskog republikanizma“

koje nam nudi Rols.

Kad je u pitanju građanski republikanizam na probi mozemo se vratiti Kimlikinoj tvrdnji

da liberalni proceduralizam takođe može propisati građansko dobro pod uslovom da je

ono u službi autonomije pojedinca. Kimlika poziva Sandela da iznese bar jedan primjer u

kojem građansko-republikansko gledište „podstiče razvitak određenih vrlina ili identiteta

čak i kada dolazi u sukob sa liberalno-egalitarnom pravdom“, da bi se vratio na

postavljeni problem.

Kad se govori o čisto instrumentalnom stavu da demokratija dovodi do neefikasne

vladavine, to je potpuno drugačiji problem. Razmjere ove optužbe mogu se podijeliti na

četiri komponente.

6

Sljedeći problem bili bi etnički/nacionalni sukobi. U pitanju je tvrdnja kako demokratija

nije u stanju spriječiti odnosno kontrolisati žestoke sukobe. Zirar, kao i Tokvil, smatraju

da demokratija podstiče nasilje koje pokreće zavist, te time pogoršava problem.

U odnosu na problem odanost grupi, liberalno-demokratski teoretičari razvrstavaju se u

dvije grupe. Prvi ga smatraju imperativnim u borbi protiv etničke i kakve druge

identifikacije, dok drugi ne vide nikakvu opasnost od odanosti grupi.

Konkurencija je bila druga osnovna optužba da je demokratija sklona sukobima.

Prazan prostor demokratije je još jedan od problema koji ne predstavlja problem za samu

liberalnu demokratiju, već za društva u kojima ne postoje dovoljna ograničenja

demokratije.

Da bismo odgovorili na optužbu koja se odnosi na iracionalnost demokratije možemo

sačiniti opštu liberalno-demokratsku strategiju.Moramo pomenuti još i problem maski za

ugnjetavanje. To je jedan od ključnih problema jer je po prirodi strukturalan ili je dio

sistema i zato što se izuzeci ili oblici potčinjenosti mogu osporavati ako u sebi nose crte

ugnjetavanja.

4.1. MASOVNA KULTURA I TIRANIJA VEĆINE

Šta je to masovna kultura?

Masovna kultura je globalna kultura koja nas moralno rastače počev od porodice, preko

susjedstva, pa sve do nacije. Masovna kultura je jako bitna jer ona utiče na moralno

dobro, te ukoliko se briga o moralnom dobru potisne u domen pojedinca, ljudi gube

sposobnost da kolektivno vladaju sobom, što utiče na sudbinu političke zajednice.

Rasprava o opštem dobru najbolja je kada imamo kolektiv koji je vrijedan da doprinese

oblikovanju političkih zajednica, tj. učestvuje u raspravama koje će doprinijeti radu jedne

zajednice.

Danas se sve liberalne demokratije temelje na predstavničkoj i ograničenoj vlasti. Kao

najliberalnija od svih modernih demokratija SAD, ima ustav čiji je zadatak najprije bio da

spriječi tiraniju. James Madison, jedan od pisaca ustava, napisao je: „Sticanje cjelokupne

vlasti – izvršne, zakonodavne i sudske – u istim rukama...može se s pravom proglasiti

7

definicijom tiranije“ (Hague, Harrop, Breslin, 2001:36). Američka vlast je bila liberalna i

prije što je postala demokratska. Mnogi bi rekli da je liberalizam, a ne demokratija,

vodeće načelo američke politike.

4.2. IZAZOV GRAĐANSKE REPUBLIKE I GRAĐANSKI REPUBLIKANIZAM

NA PROBI

Postoji više teorija građanskog republikanizma. Neki od njih su nam ponudili Aristotel i

Ciceron. Dok se Sandel pozivao na Aristotela, da bi objasnio svoje gledište, drugi se

pozivaju na Cicerona i Makijavelija. Smatrajući da poistovjećivanje slobode sa

samovladavinom, nije izvodljivo u velikim i složenim društvima, Petit predlaže da se o

slobodi razmišlja kako je razmišljao Ciceron, kao o odsustvu gospodarenja ili vladavine

bilo kog nad bilo kim.

Kventin Skiner je bio jedan od istomišljenika Makijavelijeve teorije, te je smatrao da bi

država bila dovoljno snažna kako bi odbila napade koji dolaze spolja i suprotstavila se

problemima unutar kuće, njeni stanovnici trebaju da imaju jak osjećaj građanske vrline i

da ih niko ne može podmititi ili prisiliti protiv nekog opšteg dobra. Slaže se sa

Makijavelijem u tome da građansku vrlinu stave u službu interesa za opštim dobrom

iznad vlastite želje za uživanjem u individualnim slobodama, iz čega se može zaključiti

da su smatrali da je društveno dobro bilo važnije od individualnog.

Kao odgovor na poziv Kimlika da Sandel iznese primjer u kojem građansko-

republikansko gledište podstiče razvitak određenih vrlina ili identiteta čak i kada dolazi u

sukob sa liberalno-egalitarnom pravdom, Sandel odgovara na poziv tvrdnjom kako bi

građanski republikanac trebalo da obeshrabruje praksu koja velika opsjednutost

potrošnjom, i to zbog toga što ona podstiče skrivene materijalističke navike, slabi

građanske vrline i navodi na sebičnu bezobzirnost prema opštem dobru.

Pretpostavićemo da građanski republikanizam zahtijeva da se iz sklonosti pojedinca

izbaci opsjednutost potrošnjom, dok liberalni demokrata odobrava da se ona zadrži na

8

meniju. Onaj ko misli da nema ničeg lošeg u opsjednutosti potrošnjom, imaće neku vrstu

razloga da se prije odluči za liberalnu demokratiju, nego za građansku republiku.

Drugi test, pretpostavlja liberalnog demokratu koji se slaže da opsjednutost potrošnjom,

uz efekte koje opisuje Sandel, podriva autonomiju pojedinca da su opravdane kampanje,

da se ona eliminiše kao opcija koja bi zanimala ljude. Svrha test je da se zapitamo da li bi

se kultura vrlog nepotrošača mogla stvoriti ukoliko bismo ovaj poduhvat shvatili kao

instrumentalan , a ne kao principijelnu vrijednost po sebi.

Treći način da se dođe do razlike stanovišta ne zavisi od potrošačkog ili kakvog drugog

primjera. Na tu distinkciju, ukazuje nam Biner svojom tvrdnjom kako, liberalizam nudi

jedan konkretan primjer, naime smatra da je mogućnost izbora najbolje dobro od svih.

4.3. KRITIKA NAČELA AUTONOMIJE

U kritici onoga što naziva „liberalnim proceduralizmom“ Sandel ne želi da iznese obrnut

stav u odnosu na Rolsovo načelo o sukobu između ciljeva za kojima se teži, i o tome da

prednost treba dati potonjim. Naime, on želi da ospori ono u čemu vidi dva pogrešna i

povezana načela koja podupiru takvu prednost. Jedno od njih je da kada se govori o

pojedincima treba da se zaštiti i unaprijedi njihova autonomija, tj. mogućnost

odlučivanja.

Liberalno – demokratski teoretičari koji usmjeravaju pažnju na autonomiju odvajaju je od

obične sposobnosti da se postupa u skladu sa vlastitim naklonostima. Međutim, Sandel

iznosi drugo mišljenje i smatra mnogo važnijom koncepcijom slobode kao mogućnošću

da se učestvuje u samovladavini. Dzeremi Voldron uočava razliku i primjećuje da ova

razlika podsjeća na opisanu iz Trećeg poglavlja koju je povukao Bendzamin Konstan.

Sandel priznaje da bi moglo biti tačno kada je riječ o „društvima“ u transnacionalnim

okvrima, pod uslovom da su one takve da je ekonomske i političke snage moguće staviti

pod društvenu kontrolu.

9

4.4. LIBERALNA DEMOKRATIJA I KOMUNITARIZAM

Sandel i njegov kolega u branjenju „komunitarizma“ Alister Makintajerom, smatraju da

niko nije puki pojedinac, već da svi mi zavisimo od svog socijalnog identiteta i

pristupamo prema tim okolnostima, na primjer, kao nečiji sin ili kćer, građanin neke

zemlje, pripadnik neke profesije i tako dalje. Vezano za građanske vrline, jasno je da se

one moraju oslanjati na iste izvore a naročito na identifikacijske i vrste odanosti koje

proističu iz učešća u raznim oblastima samovladavine.

U djelu „Nezadovoljstvo demokratijom“, Sandel izlaže svoje mišljenje o građanskom

republikanizmu gdje objašnjava teoriju kako su Sjedinjene Države uveliko izgubile etos

građanskih vrlina i da u njima građani nisu međusobno povezani u čvrstoj želji za

koncepcijom opšteg dobra. Ta knjiga je ponekad pokretala reakcije vodećih

sjevernoameričkih političkih teoretičara. Sandel je dao odgovor na sve te reakcije u svom

djelu „Alen i Rigan“.

Ronald Biner, jedan od teoretičara, smatra da je svijet u kome žive drugačiji od

komunitarizma. Po njegovom mišljenju, koliko komunitarističkim utemeljivanjem

vrijednosti u postojeću tradiciju, toliko i sklonošću pluralističkog liberalizma da staje u

odbranu moralnih pogleda, mi se odričemo nezavisnih spoljnih mjerila na osnovu kojih

se može utvrditi šta je to što predstavlja dobar život za pojedinca a šta za zajednicu.

4.5. NEEFIKASNA VLADA I ETNIČKI SUKOBI

Razmatrajući problematiku neefikasnosti vlade, Tokvila su zabrinjavala dva pitanja, da će

politički lideri u demokratiji biti nekompetentni i da zbog smjene lidera i promjena u

politici neće moći da ostvare dugoročne planove. Mil je smatrao da obrazovnim klasama

10

treba dati veću slobodu kako bi se obratila pažnja na to da lideri donose promišljene

odluke i vode politiku uz istovremeno podsticanje ljudi u punoj slobodi da učestvuju u

procesima, čime bi im se pružalo praktično obrazovanje radi umne samovladavine.

Komisija zadužena za demokratska društva je bila zabrinuta zbog toga što su društva

izgubila sposobnost da se usmjere ka jednom cilju, radi podrivanja autoriteta uopšte,

naročito u slučaju porodice, crkve, škole i vojske. Ono što optužbu Komisije odvaja od

Sandelove optužbe jeste atak na jednakost.

Liberalni demokrati koji sa Milom dijele iste stavove smatraju da su ovakve primjedbe

neosnovane i u suštini antidemokratski motivisane. Otuda mnogi u Rolsovoj teoriji

pravde prepoznaju imperativ da se predvide opsežne mjere radi uspostavljanja suštinske

jednakosti.

Demokratija, kao društveni sistem, nije u mogućnosti da spriječi ili kontroliše žestoke

sukobe. Pozivajući se na još dvije odlike liberalne demokratije, Frensis Fukujama, tvrdi

da jedini način kako bi se izbjeglo nasilje jeste podsticanje kulture tolerancije i očuvanje

razlike između javnog i privatnog kao formule. On se ne zalaže za iskorjenjavanje

nacionalizma, ali misli kako bi on mogao da postane bezopasan ako bi se ublažio

liberalnom tolerancijom.

Rasel Heldin, izlazi sa novom tvrdnjom u kojoj ističe da će sukobi grupa biti izbjegnuti

ukoliko ljudi kao svoje prihvate univerzalne liberalne vrijednosti poštovanja individualne

slobode ili autonomije.

Prema svemu iz navedenog možemo zaključiti da su blagonakloni nacionalizam ili

etničko opredjeljenje bez sumnje tolerantni i mogu se ograničiti na privatnu sferu, ali

kada se ljudi jako identifikuju sa grupom i jedni i drugi su najmanje tolerantni ili ih je

teško vratiti na nivo individue, i u najvećoj mjeri su skloni nasilju.

11

4.6. ODANOST GRUPI I RADIKALNA KONKURENCIJA

U vezi sa ovim problemom, liberalno – demokratski teoretičari mogu napraviti dvije

kategorije. U prvoj kategoriji smatra se imperativnim u borbi protiv etničke i kakve druge

identifikacije. Mnogi teoretičari osuđuju ono u čemu vide opasan partikularizam u

političkim teorijama koje su usmjerile pažnju na pitanje identiteta. S druge strane, ima i

onih koji smatraju da su te identifikacije i stavovi neizbježni, te teže da pronađu put koji

se poklapa sa održavanjem odanosti grupi.

Članovi druge kategorije, zastupnici druge teorije, u globalu ne vide opasnost od odanosti

grupi, kao što Kimlika i Jael Tamir smatraju. Slično misli i Čarls Tejlor kada govori o

sukobima u Kanadi, u kojoj se mogu naći liberalno – demokratske vrijednosti u njenim

engleskim i francuskim zajednicama, te se tumače na različite načine; jedan od načina

jeste podsticanje uzajamnog priznavanja zajedničkih vrijednosti kao i razlika.

Postoji dosta rasprava između liberalnih demokrata koje nastoje da pomire odanosti grupi

i onih koji to i ne žele. Njihovi sporovi se često postavljaju u okvire pozicija koje

zagovaraju komunitarizam i onih koji su protiv njega.

Konkurencija je još jedna osnovna optužba da je demokratija sklona sukobima, tj. da kao

sama predstavlja problem demokratiji i demokratskim principima. Sklonost ka

mijenjanju tj. pokretanju demokratskih procesa u svrhu i s ciljem podrške jakim

ekonomskim pojedincima je izražena svakodnevno u sve većem broju. To smo kroz

istoriju mogli primjetiti u slučaju vojnog puča u Čileu ili fašističkog totalitarizma.

Konkurentska borba zahtijeva ograničenja, od kojih nam samo dvije vrste stoje na

raspolaganju: moralna i politička.

12

4.7. NAČELO IRACIONALNOSTI I MOGUĆNOST UGNJETAVANJA

S pojavom svakodnevnog ugnjetavanja u privatnom domenu, može se reći da je

neophodno ograničavanje demokratske politike i liberalnih prava na javni domen prava i

formalnih postupaka. Očuvanjem privilegije da se vrši ugnjetavanje je osnovni motiv da

se povuče razlika između javnog, političkog i privatnog, nepolitičkog sektora. U knjizi

Endrjua Levina „Argumenti u prilog socijalizma“ možemo pronaći mišljenje da je stav

kako demokratsko prihvatanje čak i samo formalnih i usko ograničenih jednakih

mogućnosti pruža osnov za odbranu mnogo suštanstvenijih egalitarno političkih

vrijednosti i političkih mjera.

Vezano za ovu problematiku, javlja se tvrdnja da u liberalnoj demokratiji individualna

prava, zanemaruju probleme koji se dešavaju unutar grupa. Tj. da se pojavljuje jedan vid

diskriminacije, i promocije prava pojedinca nad grupom. Stiče se utisak da pojedinac ,

pretežno ekonomski jak, ima nadmoć nad grupom, te dolazi do zloupotrebe liberalno-

demokratskih prava, jer prioritet u pojedinim slučajevima daje se pojedincu.

Kao jedna od odbrana od optužbe da liberalna demokratija podržava ugnjetavanja, poziva

se na izuzetke, prema kojima se ženama, pripadnicima rasnih grupa, ili onima koji nisu

imali svoju domovinu uskraćivalo demokratsko građansko pravo. Dok je to sada prošlost,

osjeća se još uvijek trag tih ugnjetavanja u pojedinim državama, uskraćivanjem njihovih

prava.

Kao zaključak, iz pojma konkurencije u vidu liberalne demokratije možemo istaći, da

postoje pripadnici i zastupnici liberalno-demokratske teorije, koji svjesno ili nesvjesno

13

vrše diskriminaciju , tj. prave određena ugnjetavanja, te sasvim suprotno djeluju od

politike koju zastupaju.

4.8. „PRAZAN PROSTOR“ DEMOKRATIJE KAO NJENA SLABOST

Kao što smo ranije primjetili, liberalno-demokratski teoretičari ne dijele podjednako

oduševljenje za demokratsku dimenziju liberalne demokratije. Na granici onih koji

sumnjaju u demokratiju je pristup Vilijama Rikera. On opisuje demokratiju kao

"populizam" koji, ne zahtjeva samo liberalna ograničenja već je u suprotnosti sa

liberalizmom. Prema ovom pristupu, opasnost od onog što Riker opisuje kao "nesputanog

izvršioca narodne volje" ( izvršilac može biti partija ili predsjednik), javlja se onda kada

populizam nadjača liberalizam. Dakle, ovo nije samo problem demokratije, već svih

društava u kojima ne postoje dovoljna ograničenja demokratije. Riker smatra da ustavom

nisu zagarantovane slobode od suštinskog značaja. On misli da se one mogu vezati za

liberalnu demokratiju istorijskom slučajnošću. Sa njegovog gledišta, liberalna

demokratija zahtjeva da se izbori održavaju periodično da bi se uklonili oni lideri, na čije

ime ima primjedbe dovoljan broj birača. Redovni izboru rješavaju ono što on naziva

problemom praznog prostora, pošto bi vješti demagoški zvaničnici bili u stanju da

ubijede narod kako oni predstavljaju narodnu volju, ali opšte širenje demokratije i njena

kaznena uloga unutar političke kulture bi vjerovatrno zaustavila takve pokušaje. Međutim

Mil i Dal nisu mogli da prihvate Rikerovo potpuno odbacivanje onog što se naziva

populizam. Mil je u svojim djelima pokušavao da se biračkom tijelu obezbijedi valjano

obrazovanje kako ga ne bi lako prevarili, a Dal je isticao da vlast treba rasporediti na

velik broj interesnih grupa, od kojih nijedna nema pravo da predstavlja volju naroda ili da

predstavlja narod kao cjelinu. Za one manje zagovornike liberalizma nego što je Riker,

periodični izbori bi još uvijek obezbjeđivali zaštitu za zloupotrebu vlasti demagoških

zvaničnika. Možemo reći da postoji kompromis između prioriteta koji se daje demokratiji

i rizika od demagoške zloupotrebe. Takav sličan kompromis možemo zapaziti ako se

okrenemo liberalno- demokratskim gledištima koji se tiču odnosa predstavništva i

suvereniteta. Takav primjer imamo u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje politički suverenitet

tradicionalno počiva na Parlamentu, dok se u tradiciji Francuske i SAD-a narod smatra

suverenim, a Skupština i Kongres njihovim zastupnicima i povjerenicima. Znači da se

14

lideri mogu lakše predstaviti kao neposredni glasnogovornici naroda u prvom nego u

drugom slučaju. Za mnoge države koje imaju članstvo u Komonveltu je čudno što svaka

izjava političara u SAD-a počinje sa riječima: "Američki narod vjeruje da...". Tako su

građani SAD-a, često zapanjeni parlamentarnim ovlastima za koje njihovi političari

nemaju mandat niti ih birači u britanskom ili sličnim parlamentarnim sistemima ne

dovode u pitanje.

5. ZAKLJUČAK

U uvodnom dijelu našeg grupnog rada govorili smo o tome šta je u biti liberalna

demokratija, koje su njene prednosti, a koje su mane. Iz drugog poglavlja u kojem smo

govorili o pojmovnom određenju liberalne demokratije zaključujemo da termin liberalna

demokratija predstavlja vladavinu naroda, respektovanje ravnopravnosti i tolerancije te

razvijenu svijest. Iz drugog dijela ovog poglavlja utvrdili smo kako bi pravo glasa trebale

imati samo određene kategorije ljudi tj. punoljetne osobe, osobe koje znaju tematiku

glasačkog sadržaja. U trećem poglavlju smo rekli kako bit liberalne demokratije nije u

samovladavini, nego u predstavničkoj vladavini. Takodje, može se zaključiti da je

kapitalizam obostrano važan i bitan za liberalnu demokratiju.

U daljem tekstu vidimo da ograničena vladavina jeste zaštitnička. Ona dakle štiti manjine

od većina te stanovništvo od vladara. U sljedećem četvrtom poglavlju govorili smo o

referendumu, inicijativi i opozivu i vidjeli kako su ti pojmovi usko povezani. Rekli smo

kako se danas sve liberalne demokratije temelje na predstavničkoj i ograničenoj vlasti.

Aristotel i Ciceron su nam dali više teorija građanskog republikanizma. U narednim

poglavljima govorilo se o Sandelu i Bineru koji su na različite načine objašnjavali pojam

komunitarizma.

Na osnovu cjelokupnog rada zaključili smo da liberalno-demokratski teoretičari koji

usmjeravaju pažnju na autonomiju odvajaju je od obične sposobnosti da se postupa u

skladu sa vlastitim naklonostima. Sandel priznaje da bi moglo biti tačno kada je riječ o

"društvima" u transnacionalnim okvirima, pod uslovom da su oni takvi da je ekonomske i

političke snage moguće staviti pod društvenu kontrolu.

U daljem tekstu kao zaključak iz pojma konkurencije u vidu liberalne demokratije

možemo istaći, da postoje pripadnici i zastupnici liberalno-demokratske teorije, koji

15

svjesno ili nesvjesno vrše diskriminaciju, odnosno sasvim suprotno djeluju od politike

koju zastupaju što nije dobro za narod ove države. Zašto? Zato što sam narod nema

povjerenje u te predstavnike koji jedno rade, drugo obećavaju, a potpuno treće čine.

6. LITERATURA

● Hague Rod, Martin Harrop, Shaun Breslin (1998). Komparativna

vladavina i politika. London: Macmillan Press.

● Kaningman, Frenk (2003). Teorija demokratije. Beograd: Filip Višnjić

● Miller, David (2003). Blackwellova enciklopedija političke misli. Zagreb:

Filozofska biblioteka Dimitrija Savića.

16

7. SADRŽAJ

1. Uvod....................................................................................................................1

2. Pojmovno određenje liberalne demokratije..........................................................3

3. Konstitucionalna obilježja liberalne demokratije.................................................4

3.1. Predstavnička vladavina....................................................................................5

3.2. Ograničena vladavina.......................................................................................6

4. Problemi i ograničenja liberalne demokratije.......................................................6

4.1. Masovna kultura i tiranija većine......................................................................8

4.2. Izazov građanske republike i građanski republikanizam na probi....................9

4.3. Kritika načela autonomije.................................................................................10

4.4. Liberalna demokratija i komunitarizam............................................................11

4.5.Neefikasna vlada i etnički sukobi.......................................................................11

4.6. Odanost grupi i radikalna konkurencija...........................................................13

4.7. Načelo iracionalnosti i mogućnost za ugnjetavanje..........................................14

4.8. `Prazan prostor´ demokratije kao njena slabost...............................................15

5. Zaključak..............................................................................................................16

6. Literatura..............................................................................................................17

7. Sadržaj..................................................................................................................18

17

8. Izvještaj o pisanju grupnog rada.........................................................................19

18