Historijski razvoj sociolingvistike i njen predmet proučavanja

Termin sociolingvistika je složenica koja svojim sastavnim dijelovima eksplicitno iskazuje da

se pod tom etiketom podrazumijeva interdisciplinarno područje u kojem participiraju

sociologija i lingvistika. To interdisciplinarno naučno područje je znatno složenije

strukturirano, sa kvalitativno drugačijim obilježjem od pukog križanja spomenute dvije

discipline. Na današnjem stupnju razvitka njeno operativno područje je već dovoljno

određeno, predmet njenog istraživanja dovoljno poznat , a naučni metodi kojima raspolaže –

potvrđeni i u današnjoj praksi provjereni. Sociolingvistika se razvija u doba žestokog

strukturalizma i generativne gramatike. Kao samostalna lingvistička disciplina javlja se 60-tih

i 70-tih godina 20. st. Javlja se sa još jednom interdisciplinom, a to je psiholingvistika.

Sociolingvistika je naučna disciplina koja pokriva područje odnosa jezičkog društva i pojava.

Prvu fazu u razvoju sociolingvistike karakteriše pojava zbirnih naučnih djela. Neka od tih

djela su: Sociolingvistika, W. Bright., Jezik u kulturi i društvu, D. Hymes. Svrha ovih zbirnih

djela jeste u tome da se zainteresovanom čitaocu da prikaz tematskog spektra cjelokupne

panorame raznorodne aktuelne sociolingvističke problematike u datom trenutku. Na samim

područjima sociolingvističkih istraživanja angažovan je čitav niz naučnika među kojima se u

prvom redu nalazi nekoliko krupnih imena bez kojih bi se moderna sociolingvistika teško

mogla zamisliti: W. Labov, D. Hymes, Ch. Ferguson, J. Fishman i drugi. Sociolingvistika u

žižu svoga primarnog naučnog interesovanja stavlja upravo ono što je u jezičkoj upotrebi

varijabilno. U prvi plan dolazi jezička raznolikost, ono što je u jezičkim pojavama utvrđeno

kao različno s obzirom na realizaciju jezičkih jedinica bilo kog nivoa, pa čak i nezavisno od

njih, u jezičkoj upotrebi. Jer, jezička raznolikost je zakonita pojava kod svakog prirodnog

jezika. Drugi aspekt jezičke raznolikosti očituje se u raznorodnoj razuđenosti jezika na širem

planu upotrebe, od regionalnog dijalektalnog i prostogradskog do standardnog oblika, od

neobrazovanog do kultivisanog, od sasvim neformalnog do strogo formalnog. Sve ove pojave

moraju biti predmet istraživanja sociolingvistike jer je njena osnovna orijentacija u

promatranju jezika u društvu. Iako do promovisanja sociolingvistike kao zasebne naučne

discipline nije došlo na bučan način kao što je bio slučaj sa generativnom gramatiko, njena

istraživanja su dobijala sve više i više na značaju, tako da joj danas pripada dominantno

mjesto u domenu jezičkih istraživanja.

Od kraja šezdesetih godina sociolingvistika ulazi u dalju fazu svog razvitka. Ako je prva njena

razvojna faza bila označena sistematskim evidentiranjem raznorodne problematike

cjelokupnog njenog operativnog područja, njenim sistematiziranjem i obradom, njena nova

faza za koju možemo reći da se produžava do danas , obilježena je kvalitativno novim

naučnim elaboriranjima. Dostignut je nivo jedne ustaljene međudisciplinarne metodologije u

rezultatu rada na stvaranju jedne jedinstvene integrirane teoretske baze sa snažnim oslanjanje

ne samo na odgovarajuća dostignuća dviju disciplina, sociologije i lingvistike, nego i na širi

krug disciplina kao što su socijalna psihologija, psiholingvistika, psihologija, antropologija.

Ovo je podrazumijevalo i integraciju metoda , postupaka i tehnika. Za ovu razvojnu fazu

sociolingvistike bitno je nekoliko momenata, a to su: pojava sistematskih i sintetičkih uvoda u

sociolingvistiku, u kompletnu njenu problematiku; tendencija ka daljem elaboriranju osnovnih

postavki i daljih načela. Još u prošlom stoljeću sociolingvistika počinje da pobuđuje interes u

našoj zemlji. Od početka sedamdesetih godina ona se proširuje među većim brojem

stručnjaka. Njenom širenju doprinijele su, pored rjeđih originalnih radova naših stručnjaka, i

određene zbirne publikacije koje se pojavljuju u posljednje vrijeme, sa prvenstvenim ciljem

da našeg čitaoca informiše o dostignućima ove nauke u svijetu. Neke od tih publikacija su:

Jezici u kontaktu i lingvističko posuđivanje, R. Filipović (1967).

Predmet proučavanja sociolingvistike:

-bavi se istraživanjem ljudskog govora različitih socijalnih skupina (nižih, srednjih i viših

faza),

-bavi se različitim govornim situacijama,

-bavi se prestižnim jezičkim normama i njihovim utjecajima na jezik govornika socijalno

nižih rangiranih.

Zatim, sociolingvistika se bavi bilingvizmom (sposobnost jednog govornika da se bavi

naizmjenično sa dva jezika bez vidljive veće sklonosti za jedan od njih) i diglosijom

(postojanje jezika koji se uči pri tzv. formalnom obrazovanju, a kojim se ne govori u

svakodnevnoj komunikaciji jer se tad koristi dijalekt). U oblasti jezičkog znanja

sociolingvistika je zainteresirana za kompetenciju komunikacije.

Zadatak sociolingvistike je složen, odnosno pitanja predmeta kojim se bavi su različita. Ona

se bavi vrlo različitim vidovima, od kojih su neki nerazlučivi od same suštine jezičkog i

društvenog komuniciranja. Otuda lingvistika kao nauka o jeziku, od svog postojanja obuhvata

i brojne oblasti koje bi se danas mogle nazvati sociolingvistički. Među tradicionalnim poljima

istraživanja koje ulaze u domene sociolingvistike nalaze se:

-jezici u kontaktu

-društveno raslojavanje jezika i njegov odnos prema drugim društvenim kategorijama

-pismenost

-jezička standardizacija

-jezičko planiranje

-jezičke i društvene promjene.

Vidljivo je da se proučavanje ovakvih pojava mora ispreplitati sa nizom drugih naučnih

disciplina. Možemo zaključiti da se sociolingvistička proučavanja pojavljuju kao tipičan

interdisciplinaran kontekst pojava.