FRANCESCO PETRARCA(1304. – 1374.)

Talijanski je pjesnik za kojega se već više od šest stoljeća tvrdi da je jedan od najvećih i najčitanijih pjesnika svih vremena. Rođen je u Arezzu gdje je u progonstvu boravio njegov otac koji je bio pristaša iste firentinske političke struje kao i Dante. Kad je bio u osmoj godini života s roditeljima se preselio u Avignon, tadašnje papinsko sjedište. Na sveučilištima u Montepellieru i Bologni studirao je pravo. Vratio se u Avignon gdje se dogodio sudbonosni dan u njegovu životu, što je više puta istaknuo. U avignonskoj je crkvi Svete Klare na Veliki petak 1327. vidio Lauru. Njegovo pjesničko stvaranje ta će zagonetna žena neprekidno nadahnjivati. Uzdizao ju je kao simbol slave, neispunjenu, idealnu, fatalnu ljubav.

Petrarca je iz Avignona krenuo na put po Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj i Engleskoj. Stekao je kao mladić iznimnu pjesničku slavu, pa je bio pozivan u vladarske i plemićke dvorce i bogataške gradske palače. Rado je prihvaćao zanimljive pozive, čašćenja i raskošan život u dvorcima, ali nije zaboravljao na pisanje pjesama. Godine 1341. na Kapitolu u Rimu na njegovu je glavu, kao najboljem pjesniku latinskoga jezika, stavljena kruna od lovora.

Na latinskom jeziku objavio je djela: Moja tajna, Afrika, Prijateljska pisma, Staračka pisma, Razna pisma, Pisma u stihu, Pastirski spjev i O samotnu životu.

KANCONIJER

Dvodijelna je zbirka uglavnom ljubavnih pjesama, ima: 317 soneta, 29 kancona, 9 sestina, 7 balada i 4 madrigala. Prvi je dio zbirke ima naslov Za života gospođe Laure, a drugi Nakon smrti gospođe Laure.

Vjerujući Petrarcinim izjavama, mnogi su pisali da je Lauru prvi put sreo 6. travnja 1327. Navodio je kao dan njezine smrti: 6. travnja 1348. Suvremenici mu nisu uglavnom vjerovali i smatrali su je plodom pjesnikove fantazije. Abbé de Sade je u bilješkama o Petrarkinu životu, koje je u 18. stoljeću objavio, naveo da je prekrasna Laura bila kći grofa Audiberta de Novesa. Rođena je u Caumontu u Provansi 1308., a udala se za grofa Hugoa de Sadea te rodila jedanaestoro djece.

ČITATELJIMA

Voi ch'ascoltate in rime sparse il suono

Vi, što u zvuku rasutih mi rimaslušate uzdah što bje srcu hranau prvoj tlapnji mladenačkih dana, kad dijelom drugi čovjek bijah svima,

razan stil što ga plač i miso ima zbog pustih nada i zbog pustih rana,nadam se da će shvatit kom je znana iskustvom ljubav: oprost molim njima.

Narod je dugo, sada dobro vidim,o meni pričo i tiho i glasno,zato se često sebe sramim jako;

I plod je mojih tlapnja da se stidim,I da se kajem, i da spoznam jasno:

kratak je san na zemlji htijenje svako.

Preveo Frano Čale

III.

Bijaše dan kad sunce zrake gasne,jer svoga tvorca bilo mu je žao,uhićen kada bjeh, a nisam znao,jer svezaše me, gospo, oči krasne.

Ne činjaše se doba da se hudimstrijelama jošte Amorovim nadam:bez sumnja iđah; jad moj poče tadasa zajedničkom boli sviju ljudi.

Amor me snađe kad se ne znah branit,zaposjednu mi srce preko vida, a suzam oči postadoše lukom:

po mnijenju mojem on nemade stidakad u tom stanju strijelom mene rani,a vama jakoj ne zaprijeti lukom.

Preveo Zvonimir Mrkonjić

V.

Kroz uzdahe kad stanem ime zvatikoje mi Amor usred srca stavi,hvala u glasu tad se sama javikod prve riječi što vam spomen prati.

Na krepost velju kad pomislim zatimjoš spremnije bih pjevo vašoj slavi,al: stani, viče kraj, ne zaboravida nemaš dosta snage čast joj dati.

Tako se hvala, ures i sklad krijeu svakom slogu kada tko spomene onu što od svih štovat valja prije:

samo što možda Apolonu nije drago da dičit grane zimzelenei smrtni jezik preuzetno smije.

Preveli Tonko Maroević i Mirko Tomasović

XIII.

Sred drugih gospa, od sata do sata,kad Amor dođe u divnom joj liku,što druge manje dosežu joj dikusve više žudnja ljuvena me hvata.

Ja mjesto, sat blagosiljam i vrijemekad spaziše joj višnju lijepost oči,pa velim: Dušo, hvalu sada sročijer dostojna bje časti te goleme.

Ljubavna misao od nje k tebi stiže,dok za njom ideš, k najvišem te vodi,ne mareć onog što drugima godi;

lijepost duhovna sva ti iz nje hodi,k nebesima te pravim putem diže,te već se dičim da sam spasu bliže.

Preveo Marko Grčić

CCCLX.

Svog starog slatkog okrutnog vladaradao sam pozvat na sud ispred kralja, kojem božanske vâljanaravi naše zahvaliti dio;kao kad zlato pod vatrom se valja,tu predstavim se s tegom bola stara,što strh i užas stvara,kao tko pravdu, pred smrću, bi htio;pa počnem: »Mlad sam, gospodaru, biokad mu u carstvo stupih nogom lijevom,gdje s prezirom i gnjevomsveđ primljen bjeh; i tolika mi patnja, i takva, bješe pratnja,da beskrajno strpljenje svoje dadoh porazu, život svoj te mrzjet stadoh.

Tako mi prošlo vrijeme dosadanjes ognjem i patnjom, a put koji liječi prezreh, izmakoh sreći, da služim ovog krutog zavodnika!Čiji um ima tako vješte riječi,da sažet može nesretno mi stanje,i žalbe, ništa manje

teške i prave, na tog neharnika?O rijetki mede, o žuči tolika!Na kolike li svikla me gorčinelaž njegove miline,

u ljuven skup te bjeh privučen i ja!Ne varam li se, bijah sklon se od zemlje dignut u visinu:on mir mi uze, mnome u jad vinu.

Zbog njega manje ljubio sam Bogano trebah, manje skrbih za svoj spas se:zbog jedne gospe pa sei svaka miso s nemarom izgubi.Da savjetuje me on to uze na sesveđ oštreć žudnju mlada srca moganadanja brusom, stoganadah se izbjeć ljut mu jaram grubi.Čemu me, jao, dičan um taj ljubi,I čemu dari što mi nebo dade?Jer već sam sijede brade, a ne znam svrgnut strasti čvrste uze:tako mi posve uzeslobodu volje okrutnik kog tužim,zbog kojeg gorak život slatko služim.

Zbog njega morah tražit zemlje puste,grabljive zvijeri, tate, bodlje drače,I ljude što divljače,sav jad što muči posvuda,brda, doline, mora, rijeke, pačetisuću zamki, svud zapete guste;ljeta što zimu spuste,pogibelj skoru, mnogo svakog truda:

al' on i ona dušmanka me hudaod koje bježah, ne puštahu sama;pa ako smrtna tamamora da prije vremena me mine,milost se rajska brine,ne taj tiranin, za moje spasenje,jer hrane ga moj bol i uništenje.

Kad njegov bjeh sat nisam miran bio,nit' ću, i moje san prognaše noći,I više neće moćitravom ni čarom postić da me shrva.Zavlado varkom i svojom je moćion duh mi; i još nije sat odbio,u kom god gradu snio,

da ne čuh ga. On istinu zna: crvane bje što starog nagrizo se drvako on mog srca, gdje u gnijezdo leti,i smrću njemu prijeti.Otuda suze, muke i jecaji,riječi i uzdisaji,i drugom možda trudni, kamo l' meni.Mene i njega poznaš, pa procijeni.«Protivnik će uz oštar ukor reći:»Čuj kako stvari s druge strane stoje,jer istina, od koje neharnik bježi taj, nek' sva zablista.Bavio se u prvo doba svojeprodajom laži, a kamoli riječi;a sad ga stid ne priječi,kad, pustiv to, uz moje čari prista,da na mene se tuži, koji čistačuvah ga od taštine da ne strada,a sad se eto jadana slatki život, po njem bijedu pravu:stekavši neku slavutek po meni, što um mu dignuh mnogotamo gdje nigda sam to ne bih mogo.

Atridu veljem i Ahilu vrijednu,Hanibalu, kog u vas glasi biju,I jednom još od svijudičnijem, punom vrline i sreće,po sudbi koju svakom zvijezde kriju,dadoh da ljube tek ropkinju bijednu:njemu odabrah jednuod tisuć gospa vrijednosti najveće,kakve pod Lunom više biti neće,sve da se u Rim Lukrecija vrati;i njoj ja umijeh datigovora ljupka, pjeva mila dosta,da miso niska, prosta, potrajat pred njom nigda ne mogaše.To eto mojim varkama on zvaše.

To bješe žuč, to srdžba, gnjev. Sa svimetim, druge žene sva vlast vrijedi manje.Sjemena dobrog žanjemslab plod, ko svak tko neharnika služi.

Jer štitih ga, i samo s mojim znanjem,vitezi, gospe voljahu mu rime; Toliko mu imeuzvisih, da med umovima kruži,da pjesmama je njegovim vijek duži,

jer zbirke od njih rado prave svuda;možda bi sad kod sudamrmljalo bio promukli, kojetko;a po meni je netko,zbog nauka što steko je u mene,i jedine mu na tom svijetu žene.

I napokon da službu svu iznesem,stoput ga spasih od čina nevrijedna,jer nikad mu nijednastvar ne bje draga ružna, neprilična:bje stidljiv mladić, ponašanja čedna,otkad se za njom kao rob zanese,i ona mu odnesesrce vrlinom, njemu posta slična.Sve što je u njem nježnost, rijetkost dična,dasmo mu ona i ja, koje kori.Noćna sablast ne stvorilaž nikad, kao on o nama što je:otkako nas je dvojeupoznao, vole Bog i ljudi njega.A on se ohol žali zbog tog svega.

Još mu, je l' mjera prešla se tolika?,dah krila da se rajske visinekroz zemne stvari vine,što tvorcu, tko ih dobro sudi, vode:jer motreć nadu u njene vrline,kakova bješe u njem i kolikaod lika je do likado Prauzroka mogao da ode;o tom je pjevat kadšto imo zgode,sad zaboravi mene i gospoju,ko jedan oslon kojudah mu životu trošnom«. Na to ciknemzaplakano i viknem:»Dade mi je, al' brzo je odvede.«Reče: »Ne ja, već Tko je za se htjede.«

Na koncu oba prema mjestu pravde,ja drhtavim, on glasom koji buči, za sebe svak zaključi:»Pravorijek čekam, gospodaru, sada.«A on uz osmijeh tada:»Volim što raspru čuh, no dulje – reče - treba da vrijeme za taj spor proteče.«

Preveo Frano Čale

Firentinska katedrala

CCCLXIV.

Ja ljubljah ljeto dvadeset i jedno,sretan u ognju, pun nade u boli;a gospa kad sa srcem što je voliuzađe k nebu, deset plakah bijedno.

Umoran, korim život što sve vrijednozaboravi i zalud suze proli,sad da mu primiš ostatke te moli,o višnji Bože, pobožno i čedno,

kajući se zbog potraćenih dana,što trebahu da boljem cilju teže,da traže mir i da od strasti bježe.

Od tebe ta mi tamnica bi dana,Gospode: nek' me mine vječna bijeda,poznam svoj grijeh, što pravdati se ne da.

Preveo Frano Čale

LODOVICO ARIOSTO(1474. – 1533.)

Najveći je pjesnik talijanske renesanse. Rođen je u Reggio Emiliji. Studirao je u Ferrari književnost i pravo pa potom humanističke studije. Obnašao je diplomatsko-političke dužnosti, često povezane s velikim opasnostima i tegobama. Služio je kod obitelji D'Este koja je vladala Ferrarom. Stekavši veliku književnu slavu, povukao se s dvora i iz javnoga života te je živio na vlastitom imanju.

Ariosto je započeo svoj spisateljski rad Pjesmama (o. 1494.-1503.) s temama ljubavi, strasti, ljubomore, obiteljskih i prijateljskih osjećaja. Nakon 1503. pretežno pjeva na talijanskom jeziku (Rime; ukupno ih je 87), piše kapitule, ekloge, sonete, kancone i madrigale, najčešće ljubavnog sadržaja nasljeđujući F. Petrarcu dok je po intimnim temama bliži rimskim erotskim pjesnicima (Tibul, Propercije i Katul). Autor je pet komedija od kojih su Komedija o škrinji i Izloženi među prvima u talijanskom renesansnom teatru. Po uzoru na klasike (Plaut, Terencije) i s nekim inovacijama, ostvario je idealan oblik renesansne komedije. Poznate su i njegove Satire Uzor mu je bio Horacije. U njima je prisutan satirički žalac usmjeren prema porocima i lažima na dvorovima te

ljudskim slabostima općenito. Njegovo najznačajnije djelo je spjev Bijesni Orlando. S 46 pjevanja u oktavama predstavlja vrhunac renesanse književnosti u Italiji.

BIJESNI ORLANDO

Čini ovaj spjev 46 pjevanja, u strofama od osam stihova. U središtu je spjeva borba kršćana sa Saracenima u blizini Pariza. U fabulu je uključena ljubavna tematika i pustolovine kršćanskih i saracenskih vitezova. Afrički i španjolski kralj Agramante je Trojanov sin. Karlo Veliki je francuski kralj. Anđelika je kći velikoga kineskog kana, a s Istoka ju je doveo Orlando. Ne voli ni Orlanda niti bilo kojega drugoga glasovitog viteza, nego se zaljubila u teško ranjenog mladića Medora. Nakon mnogih vrlo uzbudljivih zgoda i nezgoda Anđelika je spasila život ljubljenom mladiću i zajedno se s njime vratila na Istok. Orlando je legendarni vitez Roland, sin grofa od Anglante i sestre Karla Velikoga. Ranjen je u borbama godine 778., a nedugo iza toga je umro u Pirinejima. Rinaldo je Orlandov rođak i suparnik za Anđelikinu ljubav.

Ljubavi, gospe, borbe, vitezove, Skladnosti pjevam i junačke zgode,Afrički Mori, kad prešav valove, Francuskoj mnogo nanesoše škode,Slijedeći srdžbe mladačke bjesoveSvog Agramanta kralja, koji ode

Osveti da se rad smrti TrojanaVladaru Karlu, cesaru Rimljana.

O Orlandu ću reć što plemenitaPjesma ni proza jošte rekla nije:Ljubavi radi kako pomahnita,Pobješnje čovjek, mudrim smatran prije, Dopusti ako Ona uzorita,Što malo uma kap mi po kap pije,

S ostatkom snage, da bih uzmogaoZavršit ono što sam obećao.

O, Ipolite, loze plemeniteErkola grano, uzore, svjetliloOvoga vijeka, ako izvolitePrimit što dat vam može i što miloBilo bi skromnom sluzi, dopustite,Da dug moj plate riječi i crnilo;

Da malo dajem, neka me ne kore:Darivam sve vam, što se dati more.

Čut ćete izmeđ najvećih junakaS pohvalom ime spominjat Ruđera,Hrek vaš i loze slavnih vam predaka.Čut ćete njegva djela bez primjeraI silnu hrabrost, da rijetka taka, Bude l' mi vaša poklonjena vjera

Da među vašim visokim mislimaZa moje pjesme malko mjesta ima.

Orlando, koji zaljubljen odavnoU Anđeliku bješe i napraviBesmrtno rad nje mnogo djelo slavnoPo indskoj, medskoj, tatarskoj državi,-Na Zapad stiže s njom, gdje polje ravnoPod Pirinejim čadorjem preplavi

Kralj – Karla vojska Franc'je i Njemačke,Što spremna bješe na borbe junačke,

Da Agramanta i Marsilja, kralje, Posrami opet rad drskosti lude:Prvog jer opet svu Španjolsku šaljeFrancuskoj lijepoj da na zator bude,Drugog, jer dove iz Afrike dalje, Sve što mač nosi i sulice hude.

Orlando tu je na vrijeme došao.Ali se za to brzo pokajao.

Jer djevojka mu bila oduzeta,(Gle kako ljudski sud pogriješi lako!)Koju u ratu na dva kraja svijetaObrani hrabro i sad bje mu takoSred prijatelja premnogih oteta,U njegovoj zemlji, da mač nije tako.

Car mi je mudri oduze da spasiSlogu u vojsci i razdor ugasi.

Izmeđ Orlanda i njegva rođakaRinalda pred tim suparništvo planu,Jer oba ljubav osvoji prejakaZa tu ljepotu rijetku, izabranu.Karlu bje mrska svađa naopaka,Jer uzdrma mu pomoć od njih danu,

Te uzrok parbe uze u rukePredade djevu bavarskoga duke.

DRUGO PJEVANJE

O, nepravedna ljubavi, rad čegaŽelja nam želji rijetko odgovara?Zašto ti, podloj, drago iznad svegaNesložno htijenje, što dva srca para?Ne daš mi k svijetlu prek gaza lakšega,Vučeš me gdje se slijep ponor rastvara;

Tko ljubi mene – ne daš da ga ljubim,Tog što me mrzi hoćeš da uzljubim.

Rad tebe Rinald Anđeliku smatra

Sad lijepom, ona ko ružna ga bjega.Kad lijep joj bio, kad ljubavna vatraTresla je, on je mrzio vrh svega.On zalud sad se od žalosti satra,Jer što je dao to dopa i njega.

Ona ga mrzi mržnjom jakom toli;Radije mrtva nego da ga voli.

Ponosno Rinald Saracenu viknu:«Lupežu, slazi, s mog konja; tko kreneU moje, teško njemu, jer ne sviknuNitko me jošte na to, a te ženeNe dam ti, jer da pustim ti je: - ciknu –«To teška grješka bila bi od mene

Taj divni konj se lupežu ne daje,A ta mu časna žena ne pristaje.»

«Lažeš kad kažeš ja tat da bi bio»,- Ne manje gordo Saracen odvrati –

«Tko tebe tatom nazva, nije skrioIstine (čujem takav glas te prati).Djelo će kazat tko bi od nas smioČasnije ženu i konja imati;

A glede nje se slažem s tobom, nije Na cijelom svijetu ništa dostojnije.»

Baš ko što dva se zgrižljiva pseta,Bijesna od mržnje i zavisti, krenuI keseć zube jedan drugog sretaPodmukla oka, reže, siplju pjenuKo žar crvenu, da se iz zaletaZagrizu kočeć kičmu naježenu,

Tako se oni skobiše sabljama,Kada se ljutim osuše grdnjama.

Jedan se s konja, drugi pješke bori.Saracen zar je nadmoćan mu tako?Ne, nije, njegov položaj je gori,Negoli pažu još nevještu jako:Na gospodara konj se ne obori,Nit hoće da ga povrijedi ikako;

Zalud ga Čerkez steže i podbada,Po volji s njime ne može da vlada.

Kad zadrži ga, konj đipa i juri,Kada ga pogna, on se ni ne gane,Zgrabi se, glavu pod grudi poturiI kopitima bije na sve strane.Saracen vidje, zvijeri što se duriPonosna, ne će moć na kraj da stane,

Te on na oluk sedla se podbočiI niz bok lijevi konja na tlo skoči.

Kad poganin se skokom oslobodiOd Bajardova bjesnila uporna,Dostojniji se tad sudar dogodiMeđ dva viteza snažna i uzorna.Grmi i ječi kad mač o mač zgodi:Vulkanov čekić bje glasa umorna

U dimnoj spilji, kada je gromoveZeusu kovo – spram grmljave ove.

Udarcem sada kratkim, dugim sadaSvjedoče da su na sablji vještaci:Pruže se, pognu; lukav udar pada:Skrit, otkrit borac u borbu se baci,Uzmakne jedan, sad drugi napada,Odbija, prima, u okrug koraci;

Ondje gdje jedan za trenut uzmakne,Smjesta se drugi ko munja primakne.

I Rinald eto na nj sabljom nalijeće,Sakripant tekar od njega se braniI štit mu tvrdi kaljeni podmeće,Čeličnom pločom dobro okovani.Sa štita iver po iver odlijećeDa šumom ječe doli rasplakani;

Kost, čelik puca kao led smrvljeni,Da Saracenu ruka odrveni.

Strašljiva djeva kad razdor ugledaŠto udar snažni napravi štitištu,Od straha lice bljedilom joj preda,Ko krivcu kad se primiče stratištu.Ne smije kasnit, ne že l' da pobjedaRinaldu da je ko plijen na bojištu,

Rinaldu, koji baš joj mrzak bioKoliko on je beznadno ljubio.

Obrnu konja, pogna ga i krenuKroz gustu šumu po uzanoj stazi,Blijed obraz često unatrag okrenu,Sve misli Rinald s leđa joj prilazi.Ne bježa dugo i kad u dol skrenuPred sobom nekog pustinjaka spazi,

Kom duga brada po prsima palaI pobožan mu, častan izgled dala.

On, slab od ljetâ i od duga posta,Na magarčiću sporu prilazio,

Tako je lika izgledo priprostaI blaga, kako rijetko tko je bio.Od milosrđa silno ganut posta,Kad nježno lice djeve opazio,

Koja je k njemu ravno prilazila,Mada je bolna i shrvana bila.

Maloga brata za put k moru pita,Do kakve luke kuda se putuje,Iz Francuske bi rado da pohitaI više da za Rinalda ne čuje.Fratar je, koji zna čaranja skrita,Ne presta tješit, te je ubjeđuje,

Da će joj pomoć, da propast izbjegne, Te rukom u džep od mantije segne.

Izvuče knjigu, te ni prve straneNe prošti i već silnu moć pokaže:I već duh sličan sluzi preda nj stane;On da mu nalog, sve što želi kaže.Primoran pismom duh ode i baneMeđ borce koji odmora ne traže,

Već jošte biju boj čelom u čelo.Između njih se duh postavi smjelo.

«O, molim,» - reče – «što vrijedi jednome Od vas i ako drugoga ubije: Što imat ćete korisna u svome Trudu, kad svrši bojak što se bije,Knez Orland ako, bez borbe, pri tome, Da pancir kakvi ni slomio nije,

Djevojku prema Parizu odvodi, Rad koje ta se divlja borba vodi.»

«Orlanda sretoh, još odmako nijeMilju, u Pariz Anđeliku vodi,Obama vam se i ruga i smije,Da će vam svađa jalov rod da rodi.Bolje bi bilo slijedit ga čim prije,Dokle tu blizu s djevojkom prohodi,

Jer kad je Orland ima u ParizuNeće vas pustit ni vidjet je blizu.»

Na tu vijest bi vi tužne ugledali,Uznemirene, sjetne vitezove,Da bez uma se i očiju zvali,Rad suparničke ljute sprdnje ove;Gdje Rinald konju priđe, bi gledali,I uzdišući riga plamenove,

Kune se, ako Orlanda uhvati

Da će mu živo srce isčupati.

K Bajardu priđe, u sedlo mu pade,Ne nazva Boga, u propanj odjaše,Viteza, koji bez konja ostade,Niti ne pozva da uza nj uzjaše.Mameni konjic rušit, mrvit stade,Podbadan, sve što pred njime bijaše:

Jarci ni rijeke, kamenje ni drača,Ne skreću s pravca plamena trkača.

Gosparu, ne ću da vam bude čudno,Kako to Rinald konja zgrabi lakoKad već par dana hvato ga zaludno,A da mu uzde nije ni dotako.Konj ljudskim umom nadaren začudnoNije se dao slijedit samo tako

Da svog bi gazdu doveo gdje ženaBijaše žarko od njega željena.

Konjic je spazi i slijediti stadeČim na bijeg da se iz šatora ona;Sedlo mu tada baš prazno ostadeJer jahač mu je sjaho da baronaNekog u borbi sretne, kog se znadeNe manje od njeg na maču siona.

Slijedio konj je iz daljine tragom.Da bi je predo gospodaru dragom.

Dovest ga do nje konj tako željaše,I mračnom šumom ispred njega krene,I nije htio dat mu da uzjaše,Na drugu stranu da ga ne okrene.Već dvaput Rinald za njim dolazaše,Do nje, al mlade ne uhvati žene,

Jer prvi put ga Ferreu zapriječi,A za tim, čuste, to mu Čerkez spriječi.

XXIII. pjevanje

Noć cijelu knez je lutao kroz goru,A kad se javi prvi plamen dana,Usud ga vrati k hladnome izvoruGdje Medorova pjesma uklesana.Uvredu ćuteć da ne može goruPred kamom planu od bezbrojnih rana:

Ljut, srdit, bijesan, mahnit, mač isuče:I po kamenu ko pomaman tuče.

Isiječe natpis i kam, da kamenje

Do neba leti u mrve smrskano.Nesretna debla i pećinsko stijenjeGdje Anđelika i Medor pisano!Ne štedi čistom vrutku žuborenje,I sve bi toga dana rastrgano,

Da neće više pastire ni stadaZaklonit hladom, ni štitit od grada.

U čiste vale baca vitez ljutiGranje i panje, busen, panj i kamen,Dok bistri izvor do dna ne zamuti,Da čist mu više ne provrije pramen.I kada znoj ga i umor zaguti,I kad mu skrši bijesa divlji plamen

Mržnja i srdžba, da ne može višeNa zemlju pade, do neba uzdiše.

Umoran, skršen u travu se skljoka,U nebo zuri, s mjesta se ne miče,Tri noći san mu ne zaklopi oka,Tri cijela dana jela se ne dotiče;Al' jačat bol mu ne presta duboka,Da mu i zadnji trun uma izmiče,

Četvrti dan ga u bijes takav stjera,Da oklop, pancir sa sebe razdera.

Tu šljem mu osta, tamo štit ostade,Oprema, oklop bačen kojekuda:Oružje sve mu ostade gdje pade,I rasuto je po šumi posvuda.S trbuha, grudi, s leđa trgat stadeRuho i osta gola jadna luda.

I tako strašno mahnitati začeLudosti nitko još ne vidje jače.

Preveo Danko Anđelinović

FRANÇOIS RABELAIS(1494. – 1553.)

Najznačajniji je književnik francuske renesanse. Rođen je blizu Chinona u Tureni. Bio je učenik onodobnih ponajboljih gimnazijskih učilišta. Zanimali su ga kao mladića klasični jezici, filozofija i prirodne znanosti. Završio je bogosloviju i filozofiju te je jedno vrijeme bio redovnik: prvo franjevac, pa benediktinac. S dopuštenjem crkvenih vlasti kao svećenik je studirao medicinu, te je nakon studija obavljao i liječničku službu. Bio je profesor anatomije u Lyonu. Kao osobni liječnik kardinala Jeana du Bellaya, francuskog veleposlanika, proveo je jedno vrijeme u Rimu. Dodatno je studirao arheologiju, botaniku i arhitekturu. Stekao je vrlo široku naobrazbu.

Rabelais je u Lyonu, liječeći više od dvjesto bolesnika, godine 1532. objavio medicinsku knjigu o Hipokratu te pripovjedno prozno djelo pod naslovom Pantagruel. Zatajio je svoje ime te se potpisao pseudonimom Maistre Alcofribas Nasier. Uključit će to pripovjedno prozno djelo kao prvi dio svoga fantastično-satiričnog romana Gargantua i Pantagruel. Želio je napisati fantastični roman o obitelji divova iz pučkih legenda. Roman Velike i neocjenjive kronike nepoznatog pisca potaknuo ga je na pisanje o golemom divu Gargantui, njegovu sinu Pantagruelu i njegovu društvu.

GARGANTUA I PANTAGRUEL

Roman ima pet svezaka. Prvu 1532. i drugu knjigu 1534. objavio je Rabelais pod pseudonimom, treću (1547.) i četvrtu (1552.) objavio je pod svojim imenom, a peta (tiskana 1562.) nije bila dovršena te je to učinio netko drugi prema njegovim zabilježenim zamislima.

U prologu romana nalaze se poticaji čitatelju za pomnjivo čitanje i istodobno razmišljanje.

Kako Panrug hvali dužnike i zajmodavce

- Nu, pitao je Pantagruel, kada ćete vratiti dugove?- Na dan koji ne postoji. Nikad, odgovori Panrug. –

Vratit ću kad čitav svijet bude sretan, zadovoljan, kad vi postanete svoj vlastiti nasljednik. Ne daj, Bože, da ostanem bez duhova. Nakon toga ne bi mi nitko posudio ni jedan novčić. Tko ne ostavi navečer kvasac, neće mu se sutra podići tijesto. Najbolje je uvijek biti ponešto dužan. Dok ste nekomu dužni, po cijeli će dan i noć moliti Boga za vaš dug i sretan život. Strah ga je da mu ne propadne ono što vam je posudio. O vama će u društvu govoriti sve najljepše. Pomoći će vam u traženju njihovih zajmodavaca kako biste njemu mogli vratiti dug, tuđim dukatima napuniti njegove ispražnjene džepove. U Galiji je u starim vremenima bio običaj da se sve robove i dvorjanike žive spale na pogrebima svojih gospodara. Zato su se svi strašno bojali da im gospodari ne umru. Molili su se u skladu sa svojom vjerom bogu Merkuru i Disu, ocu novca, za dobro zdravlje i dug život svojih gospodara. I dobro su se brinuli za svoje gospodare. Budite sigurni da će vaši zajmodavci moliti Boga za što dulji vaš život. Plašit će se vaše smrti. Oni vam više vole rukav nego ruku i nekoliko lipa nego život. Najbolji su vam dokazi muke koje su zahvatile zajmodavce u Landurusu čim je smanjena cijena žitu i vinu. Njima je muka ako dolazi vrijeme lakšeg života za puk.Pantagruel nije ništa odgovarao. Panrug je nastavio: - Eh, stjerali ste me u kut prigovarajući mi za dugove i posuditelje. Zapravo, samo sebe kao dužnika štujem, jedino se takav zamišljam uzvišenim i jakim. Zašto? Pa ako neki filozofi tvrde da iz ništa i ne biva ništa, ja koji i ništa nemam, opet nešto stvaram, pravim. A što sam stvorio? Mnoštvo divnih zajmodavaca. Oni su – to je istina koju ću uvijek ponavljati, samo me nemojte u vatru baciti – lijepa i dobra stvorenja. Tko neće nikomu ništa pozajmiti, taj je loš čovjek, vragov sluga. Što sam napravio? Dugove! E, to su rijetke stvari, stare stvari. Dugovi, i te kakvi dugovi! Više ih je od broja slogova koji se mogu sastaviti od suglasnika i samoglasnika – prema nekadašnjem razmišljanju i računanju plemenitog Ksenokrata. Ako prema mnoštvu zajmodavaca prosuđujete o savršenstvu dužnika, sigurno nećete napraviti pogrješku u praktičnoj aritmetici. Ako na ovome svijetu nitko ne bude posuđivao to će biti pasji život, spletkarnica, ružna da ne može biti ružnija. Većim vragolukom smetena nego ona u kazalištu. Ljudi neće spašavati ljude. U vjetar ćeš vikati: ''Vatra! Pomoć! Voda! Ubiše me!'' Nitko ti neće priteći u pomoć. Zašto? Nije ti ništa posudio, ne duguješ mu ništa. Nitko nije oštećen time što je tebi vatra progutala, što si doživio brodolom, što si uništio svoj život ili što si umro. Nije posuđivao prije, pa neće ni nakon toga. Ukratko, iz ovoga bi svijeta bile istjerane Vjera, Nada, Milosrđe jer ljudi su rođeni za pomoć jednih drugima. Umjesto njih bi došli Nevjera, Prezir, Zlopamtilo, s gomilom zala,

prokletstava i bijede. Jednostavno biste mogli zamisliti da je tu Pandora otvorila svoju kutiju. Ljudi bi ljudima bili vukovi, vukodlaci i zlodusi kao što su bili Likaon, Belerofont, Nabukodonosor: razbojnici, ubojice, trovači, zločinci, zlonosnici. Svatko bi bio protiv svakoga. Ljudi bi bili takvi kao Izmael, Metabus ili Timon Atenjanin kojega su zvali ljudomrzac. U tom bi slučaju lakše bilo prirodi da hrani ribe u zraku, a jelenima pašu daje u dubinama oceana, nego da trpi taj ljudski izrod koji ne bi posuđivao. Mogao bih se srećom zakleti da takve najviše mrzim. Kad bi postojao takav ružan i žalostan svijet koji ne zna što je zajam, ne posuđuje ništa, ne možete zamisliti onaj drugi mali svijet koji čovjeka čini čovjekom, održava na životu. Tu bi tek nastala gužva. Glava neće davati smjer nogama i rukama. Noge neće nositi glavu. Ruke neće za nju raditi. Srce će se rasrditi na ruke i noge i ništa im neće davati. Pluća neće srcu posuditi svoje mjehove. Jetra mu neće slati krv. Mokraćni mjehur neće ništa dugovati bubrezima. Kad mozak vidi taj nered, otići će u ludilo i neće slati nikakve znakove živcima niti će pokretati mišiće. Zaključak o tom svijetu koji je skrenuo s ceste, u kojem niti tko komu što duguje niti posuđuje, gori je od one urote koju nam je Ezop predočio u svojoj basni i njenoj pouci: Taj će svijet propasti, nema dvojbe, i to odmah. Neće pomoći ni Eskulap. Tijelo će se pretvoriti u trulež, a ogorčena duša pripast će vragovima, kao i moj novac.

(ulomak iz III. knjige)

PIERRE DE RONSARD(1524. – 1585.)

Francuski je pisac. Rođen je u dvorcu Possoniere, u blizini Vendoma. Sin je istaknutoga ratnika koji je sudjelovao u mnogim borbama. U trinaestoj je godini stigao na kraljevski dvor i postao je sluga i stalni pratitelj kraljeva trećega sina. Razbolio se u šesnaestoj godini i proglašen nesposobnim za vojsku. Pokušao je školovanje u jednom katoličkom dječjem sjemeništu, ali nije bio uspješan. Nastavio je školovanje u Parizu, a u dvadeset prvoj godini susreo je na jednoj blagdanskoj svečanosti tridesetogodišnju Talijanku Casandru Salviati, kćer talijanskog bankara. "Novi Petrarca" javno objavljuje svoju platonsku ljubav prema "novoj Lauri". Nakon neuslišane ljubavi Ronsard je studirao u Parizu i prijateljevao s mladim pjesnicima. Utemeljili su društvo pod nazivom "Brigada", a nakon nekoliko godina nazvali su ga "Plejada", s programom novih pjesničkih načela.

Godine 1549. objavio je zbirku soneta pod naslovom Cassandrine ljubavi, a iste godine knjigu Slavna obrana i prikaz francuskog jezika. Naredne je godine objavio Četiri knjige oda i oda za mir. Nakon dvije godine objavio je novu zbirku soneta posvećenih Cassandri pod naslovom Ljubavi. Vrlo je popularan pjesnik što mu donosi čast da postane i službeni kraljev pjesnik. Za mladu seljanku Marie Dupin sastavio je "jednostavne i čiste poeme". U međuvremenu se uključuje i u politički život. Polemizira sa ženevskim protestantima i predstavlja se kao odlučan katolik. Poput Vergila nastojao je ugoditi Francuzima te je pisao epopeju pod naslovom Francijada, ali to je bio njegov neuspješan pokušaj. U pedeset četvrtoj godini objavio je sonete pod naslovom Soneti za Helenu. U posljednjih sedam-osam godina života uglavnom je objavljivao već objavljena djela nadajući se velikoj posmrtnoj slavi što se uistinu i dogodilo.

MRTVOJ MARIJI

Ko što majskoj ruži, kad blista na grani,u mladosti lijepoj, u svom prvom cvatu,i nebo zavidi zavidi na sjaju i zlatu,a Zora je, plačuć, suzom rose hrani.

Ljubav i milina u njoj sniju tadai mirisom njenim vrt čitavi diše,

a onda, najednom, od žege i kišenemoćna umire, list joj po list pada.

Tako tebe, mladu, u ranoj ti zori,dok te sve slavilo, s ljepote i sreće,kobna Parka ubi i u prah obori.

Posljednji ti poklon žalost moja pruža:tu posudu s mlijekom i košaru s cvijećem,da živa i mrtva budeš kao ruža.

Preveo Nikola Milićević

USRED TMINE NOĆI ...

Usred tmine noći ja sam jednom snio,Kako se preda mnom grob otvara jedan:Smrt ležaše u njem, sva od strave blijeda,- to grob je Marije – odzgor natpis bio.

Od tog sna preplašen kliknuo sam smjesta:«I ljubavlju, dakle, ljudski zakon vlada!Najljepše je svoje izgubila sada,I njenoga carstva s jednom smrću nesta.»

Ni dorekao nisam, kad u zoru ranuPutnik neki brižan na vrata mi banu,i vijest bolnu saznah od putnika toga.

Hrabro, dušo moja, slijedit nam je treba:isti smjer bje puta i njenog i moga;i već čujem kako zove nas sa neba.

Preveo Mirko Tomasović

HELENI

Kad kao starica, navečer, sijeda i napola slijepa,Sjedeći kraj kamina, tananu predući nit,Reknete, uz pjesme moje, ne moguć zanosa skrit':«Ronsard mi pjevaše slavu nekoć, kad bijah još lijepa.»

Tad će i sluškinja vaša klonulu uspravit glavu,- Umor je svladao teški, čitavi radeći dan –Ali kod imena moga odmah je nestao san:Zanosno ona će na vas besmrtnu prosipat slavu.

Ja ću u zemlji već ležat, na kosti neće bit kost,Tiha mi sjena tek mirte tužni će biti još gost;

Zgrbljena, kraj kamina, o mnogom vi ćete satu

Prošlom, žaleći ljubav, snatrit i kajat se tada.Nemojte čekati sutra; živite, dok ste još mlada,Danas već berite ruže, što stazom života vam cvatu!

Preveo Slavko Ježić

LUIS DE CAMOES(1531. – 1580.)

Portugalski je pjesnik. Kao vojnik dvije godine je boravio u Ceuti gdje je bio ranjen. Odlazi u Indiju 1553. gdje je nastavio burno živjeti, nerijetko je završavao u zatvoru. Godine 1567. prebacio se u Mozambik, portugalsku koloniju u istočnoj Africi, a nakon toga se 1570. vratio u Portugal. Tu je 1572. objavio svoje najznačajnije djelo – junački ep Luzitanci. Posljednje godine života proveo je u bijedi, a dan njegove smrti 10. lipnja proglašen je u Portugalu Danom Domovine. Camoes je najveći pjesnik portugalskoga jezičnog izraza, istodobno pjesnik petrarkističke škole i najveći umjetnik tzv. stare mjere, odnosno pjesništva skupljena u Glavnom kanconijeru G. de Resendea iz 1516. U njegovim stihovima ističe se sukob između tjelesne i duhovne ljubavi, po čemu se razlikuje od autora koji su šablonski petrarkizirali. Njegov pjesnički opus imao je ne samo književne nego i političke odjeke. Utjecao je na osjećaje portugalske narodne samobitnosti.

LUZITANCI

Portugalski pomorac Vasco da Gama tražio je morski put za Indiju. Nakon što su oplovili Rt dobre nade, Portugalci su nakon mnoštva nezgoda stigli u istočnoafričku luku Melinde. Kralj ih je lijepo primio, a Vasco da Gama priča o slavnoj prošlosti Portugala. Opisao je uzbudljivi susret s divom Adamastorom, zapravo Olujnim rtom ili Rtom dobre nade.

ADAMASTOR

Kad li su jedne noći mornariNa oštroj provi čavrljajuć bdjeli,Tad mrki oblak povrh naših glavaPotamni nebo. Obuze nas strava.

Tad naglo i grozno povrh nas se nadvi,Da smrtni strah nam stisnu grudi svima:Zaruknu crno more iz daljine,Ko bijuć tvrdi greben valovima.»O Moći višnja, rekoh, kakvu prijetnjuBožansku, il kakvu tajnu ovaj klima,I ovo bijesno more kažu nama,Što grozno huči posred mrkih tama?«

Tek kliknuh, kada na tmurnome zrakuPokaže nam se gorostasna slika,Grozovita i silna, neizmjerna:Stršila oštra brada s gnjusnog lika,Sjale mu oči, ko iz gorskih špilja,A boja mu ko zemlja žutolika,

Ko šikarje mu blatnō strše vlasi,Crn gubac, zubi žuti kano klasi.

Zastrašujuće grdan div je bioKo dvojnik da je onomu kolosu- Od sedam čuda jednom – koji noge Raskroči vrhu luke u Rodosu.Tad on nas muklim, groznim glasom svojim Ko iz dubine morske tako osuDa nam se ježit kosti, kose stašeDok on sa strašnim glasom govoraše:

»O puče, koji najsmjeliji jesi Od svih što vele izvršiše čine,Kojem se nikad od tolika bojaI truda pustog neće da počine:Kad zabranjene sad razbijaš međeI smiješ plovit vrh moje pučine,Što dugo je već čuvam kao svojuNit proći prije puštam lađu koju,

Kad već si došo vidjet skrite tajne I prirode i silnog oceana- Što smrtnom biću dopušteno nije Ma imo razum pravog velikana –Sad slušaj kob što stići mora tvojuBeskrajnu smjelost za budućih danaPo pustom moru i na suhom kraju,Koj' podvrgnut ćeš tek u rata vaju:

Znaj da koliko lađa na put krene,Po kojem ploviš smjelo drzovito,I dođe amo, sve će ko dušmaneOluje i vjetri biti strahovito;Brodovlje koje ovo zabranjenoValovlje prođe, bučno, pjenovito,Odjednom ja ću kaznit tako strogoDa od grijeha kazna bit će veća mnogo.

Ah, ja se nadam osvetit se groznoNa onom koji prvi me otkrio;A zatim moram kaznit drski ponos,Što bahatost vam smjelu uspirio;Pa svakog ljeta stići će vam brod- Moj um ako je istinu vidio – Brodolomi i svakojaka kobDa manje zlo je i sam hladan grob.

A prvom slavnom, kojeg sreća slijepaUzvisi bojnom slavom da nebesa,

Grob moram novi, vječni pripraviti,Po volji onog, koji nebom stresa;jer on tu stavlja ponosne trofeje,Brodovljem turskim koje je odnesa;Sa mnom mu prijeti, pun smrtna užasa,Razoren grad Kvilo i Mombasa.

I još će jedan doći proslavljeni,Zaljubljen, čestit vitez ponositi,Koj sobom krasnu vodit će ženu,Koju će mu Amor pokloniti;Kob grozna i crni udes se zove,Na ljut moj prostor, bijesni, valoviti,Koj skršiv lađu bacit će ih kraju,Da strašne patnje tu trpe u vaju.

Da vide djecu umiruću od glada,Što tolika im ljubav na svijet djela;Da vide divlje Kafre nesmiljene,Gdje s nježne gospe skidaju odijela,Gdje kano kristal čisto njeno tijeloNa žaru i zimi drhti kano jela;I gdje se bosim nježnim nožicamaPo vrućim se skita pržinama.

A kad uteku divljim Kafrom ljutim,I takvoj tuzi i kobi, zaljubljeniTad živjeti će jadni u užasnojI oštroj gori, stijena užarenih:I tu kad suzam gorkim i milošćuUmekšaju i goli kam studeni,Tad prhnuti će duše zagrljeneIz lijepog tijela tamnice studene».

Ta strašna sablast htjede nastaviti Proricat naše kobi, al ja tadaRasrđen rekoh: »O nemani, tko si,Što s tisuć sada nama prijetiš jada?«Okrenu rada crne, strašne oči,Pak riknu grozno, užasno, bez sklada,Odgovori mi teškim gorkim zvukom,Ko upit moj da napuni ga mukom:

»Ja Rt sam onaj neznan i velikiŠto Rtom muka zasad nazivljete,Ne znahu za me Strabo, ni Pomponij,Ni Plinij – nitko koga krije Lete.Ja afrikansko žalo dovršavamGlavinom groznom, koja lađe gnjete;Antarktičkomu polu bijes mi stiže

Na smjelost vašu što se srdit diže.

Od strašne djece Geine sam jedan,Brat Enkelada, Egeja, Storuka,A d a m a s t o r se zovem, bjeh u ratuNa onog grome čija baca ruka;Gomilat gore ne htjedoh na gore,Već omilje mi Oceana buka,Zavladah morem, tražeći NeptunaI njegove brode da ga srušim s truna.

Prežarka ljubav na Peleja ljubuNa takovo me nagna poduzeće,Te prezreh krasne sve božice nebaZbog morske vile, pun ljubavne sreće;S kćerima je Nerejevim vidjehNa žalo izić golu, i divno cvijećeLjepote njene tako me začaraZa ništa više da ne ćutim mara.

Al kako cijenih da je neću moćiIsprosit rad grdoće tijela svoga,Odlučih bojnim otet je oružjem,Te otkrih Dori bol čeznuća svoga;Od straha ova za me zborit stade,Al Tetis smiješkom lica prekrasnogaOdvrati: «A kako bi nimfa malaTolikog diva ljubav izdržala?»

Al ipak kanim kakav način naćiOcean da od toga riješim rata,Da spasim čast i odvratim pogibelj´.Tu vijest mi donije Doris umiljata,A ja ne sluteć nikakovu varku- Jer zaljubljene oči tama hvata –Napunih grudi nadama bez krajaUžitka ljepšeg od samoga raja.

I tako ludov odustah od boja, Te jedne noći, što Doris ureče,

Prikaza mi se Tetis izdaleka,I čarom tijela dušu mi opeče;Ko lud poletjeh spram njoj šireć ruke,Za praznom sjenom noga mi poteče,I stadoh mahnit ljubit i grlitiTad oči, lice, kose, i struk viti.

U muci ne znam kako bih vam pričoDa misleć ljubit lice ljubljenice,Zagrlih, tužan, pusto, tvrdo brdo,

Obraslo gorom vrh kršne litice;I tako stišćuć mišicama goru,Što varkom primi moje drage lice,Skameni bol me, ne bjeh čovjek više,I dv'je se hridi tako zagrliše.

O Oceana ti najljepša nimfo,Nazočnost moja kad ti ne bje draga,Što bar me onoj ne ostavi varci,Ma osto brijeg, oblak, sanjivost blaga?Otuda bijesan krenuh kano mahnit,Od jada, stida, izgubivši blago,Da tražim drugi svijet, gdje nitko nećeSa šalom gledat bol kobne mi sreće.

Tad su već bila svladana mi braćaI čamila su u nevolji skrajnoj,Pod teške gore baciše ih boziUživat želeć u pobjedi trajnoj,Te jer su ruke naspram nebu slabe,Ja plakah dane u sramoti vajnojI počeh ćutjet upliv strašne kobiKo kaznu protiv smjelosti i zlobi.

Pretvori mi se put u zemlju tvrdu,A kosti kršne postadoše hridi,Te udovi i lik mi prostriješe sePučinom mora ko hrapavi zidi,A ogromni moj stas i gordu glavuGlavinom ovom stvori Koj' sve vidi;Ta žalost moja da bude dvostrukaTetide vala mene kruži buka.«

(Iz V. pjevanja) Preveo Ante Tresić Pavičić

Leta – rijeka zaborava u kraljevstvu mrtvih prema grčkoj mitologijiGea - grčka božica zemlje, majka Giganata. Pelej – Ahilov otac i muž nerejide (morske nimfe) TetideNerej - morsko božanstvo; njegova žena Doris rodila je pedeset kćeri (nerejide)

MIGUEL DE CERVANTES(1547. – 1616.)

Najistaknutiji je španjolski pripovjedač i jedan od najvećih romanopisaca svjetske književnosti. Rođen je u gradiću Alcala de Henares. Školovao se u Madridu i Sevilli. Podrijetlom iz siromašne obitelji, kao mladić odlazi u Italiju i stupa u vojnu službu. Sudjelovao je u bitki kod Lepanta gdje je

ranjen u lijevu ruku. Na povratku u Španjolsku zarobili su ga muslimanski gusari i pet godina je proveo u zarobljeništvu u Alžiru. Nakon povratka u domovinu prate ga nedaće: neimaština, selidbe, zatvaranja, život u anonimnosti. Pravu je književnu slavu postigao posmrtno. Pisao je poeziju, prozu i dramu. Njegovo pjesništvo obuhvaća niz prigodničarskih sastavaka (elegije, posvete, ode, pohvale i sl.): Pjev Kaliopin, Putovanje s Parnasa. Od velikog broja njegovih drama (oko 60), sačuvano je samo 18. Pisane su pod utjecajem Lope de Vege: Dični Španjolac, Kuća ljubomore, Alžirsko robijanje, Čudnovato glumište, Špilja kod Salamanke i dr. Međutim, književni je ugled stekao zahvaljujući prozi. Prvijenac La Galatea (1585.), pastoralni je roman u kojem se tek naslućuju narativne odlike njegove kasnije proze. Najznačajnije njegovo djelo Bistri vitez Don Quijote od Manche ( 1. dio 1605., 2.dio 1615.) viteški je roman, po svojoj strukturi prvi moderni roman svjetske književnosti. Među njegova prozna remek-djela ubraja se i zbirka pripovijedaka pod naslovom Uzorite novele. Knjiga Podvizi Persilesa i Sigismunde, posljednje Cervantesovo djelo, koje je dovršio pred smrt, objavljena je posmrtno te je odmah postigla veliki uspjeh. Njegov opus nalazi se na prijelazu između renesanse i baroka u tzv. manirističkoj etapi koja zrcali sve proturječnosti kolektivne i pojedinačne svijesti. U svojim djelima je do u tančine ocrtao mnoge općeljudske preokupacije što ga svrstava među najveće svjetske pisce.

BISTRI VITEZ DON QUIJOTE OD MANCHE

U zaokupljenosti čitanjem viteških romana seoski plemić iz Manche odlučio je popraviti svijet. Naoružao se i uzeo novo ime prikladno svome neobičnom zanosu. Kao što su činili istinski vitezovi, izabrao je za svoju damu seosku djevojku Dulcineju, štujući je kao predragu osobu kojoj može posvetiti svoju borbu. Našao je i perjanika Sancha Panzu, neuka ali mudra seljaka, koji je za razliku od don Quijotea dobro razlučivao zbilju od pričinbe.

Vitez don Quijote u umnoj pomućenosti izaziva bitke i doživljava poraze. Sancho Panza ga upozorava, ali nema nade za njegovo osvješćivanje.

GLAVA OSMA (I.)

O čestitoj sreći koja se junačkomu don Quijotu dogodila u strahovitoj i nikada zamišljenoj prigodi s vjetrenjačama, i o drugim sretnim zgodama što su vrijedne da budu dobro zapamćene.

U tom času ugledaju u polju trideset ili četrdeset vjetrenjača, a čim ih spazi don Quijote, reče on svom perjaniku:

- Dobra sreća upućuje naše prigode na bolji put nego što bismo i pogodili da poželimo; jer evo vidiš, prijatelju Sancho Panza, tamo se javlja trideset ili nešto više grdnih gorostasa, s kojima sam ja nakanio zametnuti boj i svima im glave poskidati, a dok ih oplijenim, blagom ćemo se njihovim početi bogatiti. Jer častan je boj i velika služba Bogu onakvu gadnu pasminu zbrisati zemlji s lica.

- Koji grdni gorostasi? – zapita Sancho Panza.- Oni što ih vidiš – odgovori mu gospodar – oni s dugačkim rukama, koje u nekih mogu

biti gotovo dvije milje.- Pozor, gospodaru – odvrati mu Sancho Panza – ono štose tamo javlja nisu gorostasi, nego vjetrenjače, a što se čini da su ruke, to su krila, pa ih

vjetar vitla da vrte kamen u mlinu.- Jasno se vidi – odgovori don Quijote – da nisi vješt ovakvim pustolovinama. Ono su

gorostasi. A ako te je strah, skloni se, pa se moli dok ja bijem njima ljut i nejednak boj.Tako reče te obode ostrugama konja svojega Rocinanta, ne mareći što mu Sancho Panza

dovikuje i kazuje da su ono na što on navaljuje uistinu vjetrenjače, a nisu gorostasi. Ali on je

tako tvrdo vjerovao da su gorostasi, te nije ni čuo glas svoga perjanika Sancha niti je vidio što su, iako im se već približio, nego se uzvikao u sav glas:

- Ne bježite, jadne kukavice, jer jedan jedini vitez navaljuje na vas.I tada zapuhne malo vjetar, a golema se krila stanu kretati. Kad to vidje don Quijote,

progovori:- Sve da se i razmahujete s više ruku nego gorostas Briarej, meni će odgovarati.Tako reče, preporuči se od sveg srca vladarici svojoj Dulcineji, zamoli je da mu u ovoj

pogibiji bude na pomoći, dobro se zakrili štitom, zatakne koplje u kariku na prsnom oklopu, potjera Rocinanta što ga noge nose, i pojuri na prvu vjetrenjaču koja stoji sprijeda; a kad on kopljem udari u krilo, okrene vjetar tolikom žestinom da je razmrskao koplje, odigao i konja i viteza, pa ih izgruhane odbaci u polje. Doleti mu Sancho Panza u pomoć, koliko mu god magarac mogaše trčati, a kad stigne, razabere da don Quijote ne može ni da makne: tako je on stradao s Rocinantom.

- Bože pomozi! – reče Sancho. – Zar ja vama, gospodaru, nisam govorio da dobro pripazite što činite, jer to su vjetrenjače, koje se na vjetru vrte, a tko ne vidi što su, valjda mu se i samom u glavi vrti.

- Šuti, prijatelju Sancho – odgovori mu don Quijote – jer bojni su poslovi, više nego ikoji, izvrgnuti neprestanoj mijeni; navlastito jer ja mislim, a i istina je, da je onaj mudrac Freston, koji mi je oteo sobu i knjige, pretvorio te gorostase u vjetrenjače, samo da mi ugrabi slavu pobjede: toliko mi je on neprijatelj; ali na kraju, slabo će mu vrijediti čarolije protiv moga valjanoga mača.

- Neka Bog učini kako može – odvrati Sancho Panza.Pomogne mu da ustane i popne ga opet na Rocinanta, koji je na mrtvo ime izubijan.

Razgovarajući o toj prigodi udare putem na klanac Lapice, jer tamo veli don Quijote, ne može biti da se ne bi dogodile i mnoge različite pustolovine, budući da onuda mnoštvo svijeta prolazi. Samo se jako rastužio što je skrhao koplje. Razgovara o tom s perjanikom svojim te kaže:

- Sjećam se, čitao sam da je španjolski vitez, po imenu Diego Perez De Vargas, kad mu se u bici slomio mač, otrgnuo s hrasta tešku granu ili odvodnicu te njome počinio onoga dana tolika junačka djela i pomlatio tolike Maure da mu ostade nadimak Machuca, to jest Mlatac; tako da se od onoga dana sve do danas potomci njegovi zovu Varga y Machuca. Ovo sam ti ispričao zato što sam nakanio od prvoga hrasta ili česvine koja mi se bude dogodila, otrgnuti također granu, onakvu i isto onako vrijednu kao što sam zamislio; pa sam voljan počiniti njome tolika junaštva da ćeš i ti biti sretan i presretan što si dostojan da ih gledaš, i što si svjedok zgodama koje će se teško i vjerovati.

- Što Bog da! – rekao je Sancho; - ja sve vjerujem kako vi kažete. Ali podignite se malko, jer meni se čini da ste se vi nakrivili, a to ste se valjda ozlijedili kad ste se srušili.

- Istina je - odgovori don Quijote – pa ako se ja ne tužim na boli, to je stoga što skitnicama vitezovima ne dolikuje na ikakvu se ranu tužiti, sve da im se utroba kroz ranu istrese.

- Ako je tako, ni da bih riječi – odvrati Sancho – ali tako mi Boga, ja bih volio da ste se vi, gospodaru, potužili ako vas je što zaboljelo. Što se mene tiče, ja ću se potužiti čim me što zaboli, samo ako nije s perjanicima isto onako kao sa skitnicama vitezovima pa da se ni oni ne smiju tužiti.

Don Quijote se morao nasmijati neukosti svoga perjanika, te mu objavi da mu je slobodno tužiti se, kako i kada želi, po volji ili preko volje, jer on sve dosad nije ništa protivno čitao u viteškim zakonima.

Sancho mu napomene neka smisli da je vrijeme za jelo. Gospodar mu odvrati da još nije gladan, a on neka jede ako hoće. Nakon toga dopuštanja namjesti se Sancho na svom magarcu, te je vadeći iz bisaga što je u njih natrpao i jedući jahao za gospodarom, a počesto i

potezao vino iz mješine s tolikom slašću da bi mu zavidio najveći sladokusac krčmar u Malagi. Tako on jaše, gucka gutljaj za gutljajem, i ne sjeća se više nikakvih obećanja gospodarevih, pa i ne smatra ni za kakvu muku nego za veliki odmor kretati se za pustolovinama, kako god opasne bile.

Naposljetku, tu noć prenoće oni pod drvećem, te od jednoga drveta otrgne don Quijote suhu granu, koja mu može nekako poslužiti umjesto koplja i natakne na nju željezni šiljak, skinut sa skrhanog koplja. Cijele te noći nije don Quijote spavao, nego je premišljao o svojoj vladarici Dulcineji, da prilagodi se onom što je čitao u svojim knjigama kako su vitezovi bez sna provodili mnoge noći po šumama i pustinjama, zabavljeni mislima o svojoj ljubljenoj. Ali nije tako proveo noć Sancho Panza, jer on je ljudski napunio želudac, no nije ga napunio vodom od cikorije, pa je cijelu noć prespavao. A da ga nije zovnuo gospodar, ne bi ga probudile ni zrake sunčane što mu sinuše u lice, ni bezbrojne ptice što pjesmom radosno pozdravljaju svanuće novoga dana. Kad ustade, gutne još iz mješine i opazi da se nešto spljoštila od sinoć, te mu se ražalosti srce, jer mu se čini da ne udara putem na kojem će moći uskoro doskočiti toj nestašici. Don Quijote ne htjede doručkovati jer se, kako smo rekli, hranio slasnim uspomenama. Nastave opet put u klanac Lapice, kamo su i bili krenuli, te ga oko trećeg sata po svanuću ugledaju.

- Ovdje Sancho Panza – reče don Quijote kad je uočio klanac – možemo do lakata zamočiti ruke u ono što zovu pustolovinama. Ali pamti: sve da me ugledaš u najljućoj pogibiji ovoga svijeta, ne smiješ se laćati mača da me braniš, osim ako vidiš da su oni koji me napadaju prost svijet i bijeda, jer u takvu mi slučaju smiješ u pomoć priskočiti. No ako su vitezovi, nije tebi, dokle god nisi ovitežen, ni pod koju cijeno dopušteno da mi pomažeš.

- Da znate, gospodaru – odgovori Sancho – ja ću vas u tom dobro poslušati, pogotovu jer sam ja miran čovjek i ne želim se petljati u svađe i tučnjave. Ali opet istina je: ako uzmoram braniti sebe, neću ja dugo paziti na te zakone, jer i Božji i ljudski zakoni dopuštaju svakomu da se brani ako mu tko nažao čini.

- Ni ja to ne poričem – reče don Quijote – ali ti moraš susprezati svoju prirodnu žestinu pa mi ne smiješ pomagati protiv vitezova.

- Ja i kažem da ću tako činiti – odgovori Sancho – i da ću tu zapovijed sveto obdržavati, kao što i nedjelju.

Dok su oni tako razglabali, jave se na putu dva fratra reda svetog Benedikta, na dva dromedara: jer nisu im manje mazge na kojima jašu. Imaju oni sunčane naočale i suncobrane. Za njima se vozi kočija koju prati četiri-pet konjanika, a za njom pješače dva mazgarska momka. U kočiji se vozi, kako se kasnije doznalo, neka gospođa iz Vizcaye, a putuje u Sevilju k svojemu mužu, koji će preko mora s jako časnom zadaćom. Fratri idu istim putem, ali ne putuju s njom. Čim ih opazi don Quijote, progovori on svomu perjaniku:

- Ili se ja varam, ili će ovo biti najslavnija pustolovina koja se ikad dogodila, jer one crne spodobe što se tamo javljaju jamačno su, i bez dvojbe jesu, neki čarobnjaci koji su oteli neku princezu i voze je u toj kočiji. Moram dakle svom silom svojom doskočiti toj krivici.

- Gore će ovo biti nego vjetrenjače – reče Sancho. – Pazite gospodaru: to su fratri svetog Benedikta, a u kočiji je vjerojatno svijet koji putuje. Pazite što ja kažem i mislite što činite da vas opet vrag ne zavara.

- Rekao sam ti već, Sancho – odgovori mu don Quijote – da ti slabo razumiješ što su pustolovine. Istina je što ja kažem i odmah ćeš vidjeti.

Tako reče, pa pojuri i stade nasred puta, a kad mu se oni približiše, te mu se učini da će ga čuti što im kaže, viknu u sav glas:

- Oj, vi, vražji, ljudi – neljudi, da ste ovoga trena pustili uzvišene princeze koje na silu vozite u toj kočiji. Ako nećete, onda znajte, odmah ćete poginuti da okajete zlodjela svoja.

Trgnu fratri uzde, te se čudom začude i spodobi don Quijoteovoj i njegovim riječima, a onda mu odgovore:

- Gospodine viteže, nismo mi ni vražji ni neljudi, nego samo redovnici svetoga Benedikta i idemo svojim putem, te ne znamo voze li se ili ne voze kakve otete princeze u toj kočiji.

- Mene vi riječima nećete umiliti jer ja vas poznajem već, vi nevjere i ništarije! – odgovori don Quijote.

I ne čekajući više odgovora, obode on Rocinanta, uperi koplje i poleti na prvoga fratra s tolikim bijesom i srčanošću, te da se fratar nije brže bacio s mazge na zemlju, bio bi ga on odande u zao čas strovalio i ljuto ranio, a možda i sa životom rastavio. Kad drugi fratar vidje što onaj čini od njegova druga, obode on svoju valjanu mazgu nogama u slabine, te pojuri niz polje brže od vjetra.

Sancho Panza, kad ugleda fratra na zemlji, sjaše žurno s magarca, okupi fratra i stade mu skidati odjeću. Upravo stignu fratarski momci i zapitaju ga zašto svlači fratra. Sancho im odgovori da mu to pripada po zakonu kao plijen od boja u kojem je njegov gospodar don Quijote pobijedio. Momci, koji nisu znali za šalu, niti su razumjeli ono o plijenu i boju, kad vide da je don Quijote već odmaknuo te razgovara s onima u kočiji, navale na Sancha, obore ga na zemlju, iščupaju mu svu bradu, iscakaju ga i izmlave, pa ga ostave onako izvaljena na zemlji, bez daha i bez svijesti. A fratar ni časa ne počasi, nego sav zaplašen i zastrašen i blijeda lica skoči brže na mazgu, pa kad je uzjahao, potjera za svojim drugom koji je podalje odande izgledao i čekao čime li će ta strahota završiti. Ne htjednu njih dvojica pričekati konac te prigode koja se započela, nego nastave svoj put, križajući se više nego da im je vrag za leđima.

(ulomak)

Preveo Iso Velikanović

bisag – torba koja se prebaci preko samara ili sedla

WILLIAM SHAKESPEARE(1564. – 1616.)

Engleski je pjesnik i dramatičar, a mnogi književni povjesnici bez dvojbi tvrde da je najveći dramski pisac u povijesti. Rodio se i umro u Stratford-on-Avonu u Engleskoj.

Shakespeare u svojoj dvadeset prvoj godini odlazi u London, gdje je bio glumac, redatelj i kazališni pisac. Većina istraživača njegova djela smatra da je napisao 36 ili 37 drama. Pojedini književni stručnjaci pripisuju mu još jednu ili dvije drame, ali ima i onih koji pišu da ih je vjerojatno napisao i više, samo što su zagubljene. Njegove tragedije, komedije i povijesne drame izazivaju veliku pozornost od vremena kada su napisane do današnjih dana. U književnopovijesnom razlučivanju ima posebnog isticanja njegovih ranih komedija, velikih tragedija, kraljevskih drama, lirskih tragedija ili romanca (''romantičnih igara''). Tragedije su Julije Cezar, Hamlet, Otelo, Kralj Lear, Antonije i Kleopatra, Koriolan, Macbeth i Timon Atenjanin. Rane su tragedije, a nazivaju ih i lirskim

tragedijama: Romeo i Julija i Tit Andronik. Deset je tipičnih komedija: Komedija zabluda, Ukroćena goropadnica, Dva veronska plemića, Izgubljeni ljubavni trud, San ivanjske noći, Mletački trgovac, Obilje uzaludne vike, Vindsorske vesele žene, Kako vam drago i Na tri kralja. Povijesne su drame: Henrik VI. ( u tri dijela), Richard III., Kralj John, Richard II., Henrik IV. (u dva dijela), Henrik V. i Henrik VIII. Romancama ili ''romantičnim igrama'' imenuju se: Periklo, Cimbelin, Zimska priča i Oluja. Tri dramska djela Troilo i Kresida, Konac djelo krasi i Mjera za mjeru obično se ne razlučuju ni u jednu posebnu vrstu.

U stvaranju dramskih tekstova Shakespearea je nadahnjivala povijest, starija pisana književnost, usmena književnost i vlastito doba.

Godine 1609. objavio je zbirku Soneti, od 154 pjesme. Pretpostavlja se da je većina tih soneta nastala davno prije njihova objavljivanja.

HAMLET

Za Shakespeareovu tragediju Hamlet (1600.-1601.) mnogi govore da je najbolja tragedija u povijesti svjetske književnosti. Nastala je prema priči o zbivanjima u danskoj kraljevskoj obitelji.

Klaudije je podmuklo ubio svog brata, danskog kralja. Zasjeo je na dansko prijestolje i odlučio se oženiti kraljicom, suprugom svoga brata, udovicom Gertrudom. Kraljeviću Hamletu na gradskim zidinama javlja se duh ubijenog kralja te mu razotkriva stričeve spletke i potiče ga na osvetu. Hamlet je ocu obećao osvetu, ali oklijevao je praveći se duševno bolesnim. Kralj i kraljica tumače njegovo čudno ponašanje kao posljedicu njegove nesretne ljubavi prema Ofeliji, kćeri dvorskoga savjetnika Polonija.

Treći činPrvi prizor

Predvorje dvorane za prijeme, po zidovima draperije; stol u sredini, s jedne strane klecalo s raspelom.

(Ulaze kralj i kraljica u pratnji Polonija, Rosecrantza i Guildenesterna; Ofelija dolazi nešto iza njih.)

KRALJ: Zar nikakvom se doskočicom ne da Namamiti, da kaže, zašto sad On glumi ovu smetenost i zašto Toliko kinji svoje mirne dane Tim opasnim i divljim ludilom?

ROSENCRANTZ: Da smeten je, to i sam priznaje, al nikako ne želi nam reći, od čega.

GUILDENSTERN: I ne da da ga mi ispitujemo Već ludošću nekom lukavom Sve izmiče, kad htjeli bismo ga Navesti, da nam prizna istinu.

KRALJICA: A je li vas lijepo primio?

ROSECRANTZ: Kao plemić

GUILDENSTERN: Ali na silu je bio dobre volje.

ROSECRANTZ: Škrt pitanjima, ali je podašno Na pitanja nam odgovarao.

KRALJICA: A jeste li ga nagovarali na zabave?

ROSECRANTZ: Da. Zgodilo se, gospo, Te usput neke glumce stigosmo, I o tom smo mu pripovijedali, A njemu kanda bješe vrlo drago, Kad je to čuo. Oni su u dvoru I mislim, nalog imaju, da još Večeras pred njim glume.

POLONIJE: Tako je; I mene je zamolio, da ja pozovem još i vaša veličanstva, da gledaju i slušaju tu stvar.

KRALJ: O, od sveg srca. Baš se radujem, gdje čujem, da je tako dobre volje. A vi ga, draga gospodo, još više Sokolite, podbodite mu duh Na takve razonode.

ROSECRANTZ: Hoćemo, Naš gospodaru.

(Izlaze Rosecrantz i Guildenstern.)

KRALJ: Ostavi nas i ti, Gertrudo mila, jer smo poslali Po Hamleta – što on i ne sluti – Da Ofeliju kao slučajno Tu sretne. Ja i otac ćemo njen Ko uhode poštene tamo stati I neviđeni njih promatrati, Da uzmognemo posve slobodno Po njihovu prosuditi sastanku,

I po tom kako vladat će se on, Je l' to su jadi ljubavni il nisu, Od čega tako pati.

KRALJICA: Poslušat ću.A vama želim, Ofelija, nekaLjepota vaša bude sretan razlogToj mahnitosti našeg Hamleta,

Jer onda ću se moći nadatiDa vaša će vrlina njega opetNa neobičnu odvesti stazu – vamai njemu na čast i na diku.

OFELIJA: To je I moja želja, gospo. (Kraljica ode.)

POLONIJE: Ofelija,Ovuda hodaj. – Molim, svijetli kralju,Uklonimo se. – (Ofeliji) Čitaj ovu knjigu(uzima knjigu s klecala)Da dadeš takvom vježbom tobožnjomSamoći svojoj neki ljepši vid;Jer prečesto se tako dešava

i zato bi nas grdit valjalo – Da pobožnim i svetim obličjemI vladanjem i samog đavolaUljepšavamo.

KRALJ (za se): Živa istina!O kako ljut je bič ta besjedaZa moju savjest. Lice bludniceKad mazanjem se vješto ukrasi,Pod svojom bojom nije ružnijeOd čina mog pod riječju himbenom.O teški terete!

POLONIJE: Uklonimo se, Jer čujem ga gdje ide, gospodaru.

(Kralj i Polonije sakriju se iza draperije; Ofelija klekne na klecalo; ulazi Hamlet duboko potišten.)

HAMLET: Bit ili ne bit – to je pitanje! je l' dičnije sve strelice i metke Silovite sudbine u srcu Podnositi il zgrabit oružje, Oduprijet se i moru jada kraj Učinit? Umrijet – usnut, ništa više! I usnuvši dokončat srca bol

I prirodnih još tisuć' potresa, Što baština su tijelu. To je kraj Da živo ga poželiš: umrijeti

I usnuti! Usnut, pa i snivat možda! Da, to je smetnja sva. Jer snovi što

U smrtnom tome snu nas mogu snaćiZemaljske muke kada stresemo,Da – to je što nam ruku ustavlja,

I to je razlog što je nevoljaDugovječna. Jer tko bi inačePodnosit htio svijeta bičeveI poruge i silu tlačiteljaI rug i podsmijeh ljudi oholihI bol što kinji ljubav prezrenuI tromost pravde, naprasitost vlastiI prezir što ga vrijednost strpljivaOd nevrjednika trpi – kada možeDa samim bodežom svoj račun smiri?I tko bi tovar nosio u znojuI stenjao pod teretom životaKad ne bi volju mutio nam strahOd nečeg poslije smrti, neka zemljaNeotkrivena kojoj nijedanSa granica se putnik ne vraća,Te volimo podnosit sva ta zlaNo pobjeći u nepoznata? TakoRazmišljanje nas čini kukavcima,Te srčanosti boja prirodnaIzblijedi sva od tužnog mozganja,A važne i goleme zamisliIz tijeka svoga zato izlazeI gube ime djela. – Tiho sad!Gle Ofelije lijepe. – Draga nimfo,Spomeni se u svojoj molitviSvih mojih grijeha.

OFELIJA: Kako, kraljeviću, Sve ovo dugo vrijeme vaša milost?

HAMLET: O, hvalim smjerno, dobro, dobro, dobro.

OFELIJA: Ja imam od vas nekih poklona I dugo već ih želim, kraljeviću, Povratiti vam. Uzmite ih, molim.

HAMLET: Ne, ja vam nisam nikad ništa dao.

OFELIJA: Da, jeste, vi to dobro znate, kneže Moj poštovani, pa i s riječima Miloduhim što te su darove Učinile još dragocjenijima. Al sad ih natrag uzmite, gdje miris Izgubiše – jer plemenitoj duši I bogat poklon biva ubog kada Darovatelju srce otvrdne. Evo kraljeviću.

(Iz njedara vadi dragulje i postavi ih preda nj na stol.)

HAMLET (sjeti se spletke): Ha, ha! Jeste li kreposni?

OFELIJA: Kraljeviću?

HAMLET: Jeste li lijepi?

OFELIJA: Što misli vaše gospodstvo?

HAMLET: Mislim – ako ste kreposni i lijepi, da vaša krepost ne bi smjela dopustiti nikakvo općenje s vašom ljepotom.

OFELIJA: Pa zar bi ljepota, kraljeviću, mogla imati bolje društvo od kreposti?

HAMLET: Dakako, jer će moć ljepote prije pretvoritikrepost u svodilju nego što snaga kreposti moželjepotu učiniti sebi sličnom. To je nekada bioparadoks, ali u naše je doba zaista tako. Ja sam vas jednoć ljubio.

OFELIJA: Zaista, kraljeviću, tako ste se vladali da sam u to vjerovala.

HAMLET: Niste mi smjeli vjerovati, jer staro se naše deblone može tako nacijepiti vrlinom da nam od njega ne bi ostao trag. Nisam vas ljubio.

OFELIJA: To sam većma bila prevarena.

HAMLET (pokazuje klecalo): Idi u samostan! Zašto da rađaš grešnike? Ja sam prilično pošten, ali bih ipak mogao sebe optužiti za koješta, te bibilo bolje da me mati nije rodila. Vrlo sam ohol,osvetljiv, častoljubiv, i više je grijeha spremno namoj mig nego što imam misli da ih zamislim,mašte da im dadem oblik, i vremena da ihizvršim. Zašto da takvi ljudi kakav sam ja plazeizmeđu neba i zemlje? Svi smo mi prepredenehulje – ne vjeruj nijednomu od nas. Idi svojim putem u samostan. (Naglo) Gdje vam je otac?

OFELIJA: Kod kuće, gospodaru.

HAMLET: Zaključavajte za njim vrata da ne uzmogne nigdje glumiti ludu doli u svojoj kući. Zbogom! (Odlazi.)

OFELIJA (klekne pred raspelo): Pomozite mu, o nebesa blaga!

HAMLET (vrati se kao bezuman): Ako se budeš udavala,dat ću ti ovu kletvu u miraz. Bila ti čista kao led i

bijela kao snijeg, kletvi nećeš uteći. Idi u samostan – idi, zbogom. (Hoda gore-dolje.) Ili ako hoćeš svakako da se udaš, pođi za budalu, jer njih pravite. U samostan – idi, i to brzo. Zbogom! (Jurne van.)

OFELIJA: Izliječite ga, moći nebeske!

HAMLET (opet se vrati): Znam i to kako se mažete, predobro znam. Bog vam je dao jedno lice, a vi pravite sebi drugo – gegate se, skakućete i šuškate i izvraćate imena božjim stvorovima, a u požudi se pravite nevješte. Idi, dosta je – od toga sam poludio. Nećemo, velim, više da znamo za ženidbu. Oni koji su već oženjeni, neka žive – svi osim jednoga – a drugi neka ostanu kako jesu. – U samostan – idi! (Odlazi.)

OFELIJA: O, kako divan um je slomljen tu!Vojnika mač i oko dvoraninaI jezik umnika i pravi cvijetI nada ove lijepe države,Ogledalo i uzor vladanjaI ugled svakom pogledu – sav satrt!A ja od žena ponajbjednijaI najprezrenija što sisah medSa zakletava slatkih njegovih,Ja vidim sada uzvišeni tajI divni um ko razgođeno zvono,Sav opor, tvrd – a neusporediviTaj lik i oblik cvjetne mladostiOd mahnitosti skršen. Jao meni,Što vidjeh ono što je bilo tadaI moram gledat ovo što je sada.

(Ofelija se moli, kralj i Polonije izlaze polako iz skrovišta iza draperije.)

KRALJ: Ne, - nije ljubav, što mu dušu svu Obuzima, a to, što govori, Doduše je nekako neskladno, Al nije ludost. Nešto mu se leže U duši, jer mu sjeta na njoj sjedi, I ne sumnjam, da neka će opasnost Odatle se izleći i prokljuvat. A to da spriječim hitno nešto smislih, I evo što je moja nakana: U Englesku će smjesta poći on, Da ište danak naš zaostali, Pa možda će mu more, druge zemlje I promjena u svemu iz srca Izagnati, što u nj se zasjeklo I što mu tako mozak ubija, Te posve ga biću rođenom Otuđilo. Što o tom mislite?

(Ofelija se primiče.)

POLONIJE: Da, to je dobro, ali ipak mislim, U prezrenoj je ljubavi početak I vrelo svega jada njegova. – Ej, Ofelijo! Ne morate reći, Što kraljević je Hamlet kazao, Jer sve smo čuli. – Gospodaru moj, Po svojoj volji radite, al ako Držite, da je zgodno, poslije glume Nek zamoli ga mati kraljica, Da otkrije joj svoje nevolje. Nek otvoreno s njime govori, A ja ću onda, ako vam je pravo, Da slušam čitav njihov razgovor Iz prikrajka. Pa ako li ga ona Ne iskuša, pošaljite ga tada U Englesku il stavite u zatvor, Gdje vaša mudrost misli, da bi bilo Najzgodnije.

KRALJ: Da, tako neka bude – Jer ta ludost u velebnog svijeta Bez nadzora okolo ne leta. (Odlaze.)

Preveo Milan BogdanovićPriredio Josip Torbarina

MICHEL DE MONTAIGNE(1533. - 1592.)

Istaknuti je francuski pisac, utemeljitelj modernog eseja, te humanist, filozof. Rođen je u

dvorcu Montaigne, u Dordonji, a njegova vrlo bogata obitelj bila je utjecajna u nedalekom Bordeauxu, rodnom gradu mnogih velikih francuskih književnika i političara, gdje mu je otac bio i gradonačelnik. Zabilježeno je da je upravo njegov otac, poznati humanist, osigurao mu u ranoj mladosti jedan iznimno blag odgoj. Školovao se u vrlo glasovitoj gimnaziji u Bordeauxu. Studirao je pravo. Nakon studija brzo je zauzeo važne političke dužnosti u Perigueuxu i Bordeauxu. U razdoblju sukoba francuskih katolika i protestanata bio je jedan od najvažnijih posrednika u pregovorima zaraćenih velikaša, vjerskih velikodostojnika pa i kraljeva. Priman je na dvorovima diljem Europe kao iznimno veleuman i častan čovjek, pa i u Rimu je bio kod pape i proglašen počasnim građaninom. Nakon očeve smrti naslijedio je čuveni dvorac Montaigne gdje je zapravo napisao sva svoja djela. Ispunjavajući očevu želju, godine 1569. objavio je Prirodnu teologiju Raymonda Sebonda, španjolskog teologa. Imao je šest kćeri, a pet ih je umrlo prije nego što su napunile dvije godine života. Vrlo je patio zbog smrti svoje djece. Sve je to imalo traga, kako je tvrdio, na njegovo istraživanje vlastite duše. Odmah nakon smrti svoje prve kćeri godine 1571. posvećuje se samo sustavnim proučavanjima tekstova antičkih filozofa i razmišljanju, pitajući se "Što ja znam?", te vjerojatno počinje svoje Eseje koji će prvi put biti tiskani 1580. Iste godine objavio je Dnevnik putovanja nakon povratka s višemjesečnog putovanja i liječenja po toplicama u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji. Na putovanju je 1581. dobio i obavijest o izboru za gradonačelnika Bordeauxa. Prigodom boravka u Parizu godine 1588. kada je tiskano drugo izdanje proširenih Eseja, "ligaši" su ga bili zatvorili, ali pušten je nakon

nekoliko sati zahvaljujući intervenciji kraljice majke Katarine de Medicci. Posljednje godine života proveo je u dopunjavaju svojih Eseja čije je treće izdanje tiskano posmrtno, 1585.

ESEJ O ZAVARAVAJUĆOJ ZNANOSTI

Kad nas tako odgajaju, nije nikakvo čudo, što ni učenici ni učitelji ne postaju sposobniji iako su svaki dan učeniji. I doista, briga i trošak naših roditelja idu samo za tim da nam opskrbe glavu znanošću. Za rasuđivanje i krepost nitko ne pita. Zaviknite pred našim ljudima o nekom prolazniku: «O učena li čovjeka!», a o drugom: «O dobra li čovjeka!», i vidjet ćete da će se svi okrenuti prema onome prvomu. Dobro bi bilo, kad bi netko treći povikao: «O glupih li glava!» Mi se često propitujemo: «Umije li grčki i latinski? Piše li u stihu ili u prozi?» - a je li postao bolji i razboritiji, što je ono glavno, o tome nitko ne tare glavu. Treba se propitivati, tko je bolje učen, a ne tko je više učen. Cijeli naš rad teži k tome da napunimo pamćenje, a razbor i savjest ostavljamo prazne. Upravo isto tako, kao što ptice idu u potragu za zrnjem i ne okusivši ga, nose ga u kljunu da bi njime napitale svoje mlade, tako i naši nazovi znanstvenici kljucaju znanost po svojim knjigama i nose je samo na usnama da bi je što prije istresli i na zrak izložili … No što je najgore, ni njihovi učenici ni mladež njome se ne hrane i ne krijepe, već ona ide od ruke do ruke s jedinom svrhom, da se njom kočopere i hvale kao s nevaljanim novcem koji nije znao za drugu uporabu i korist, nego da njime računamo i brojimo. Mi znamo reći: «Ovako kaže Ciceron; evo običaja Platonova; to su ti riječi Aristotelove.» Mi sami – što mi kažemo? Što mi mislimo? Pa onoliko bi mogla i papiga reći. To me podsjeća na onoga bogatog Rimljanina koji je nastojao, plaćajući velikim novcima, prikupiti sposobne ljude u svim znanostima. Držao ih je stalno oko sebe da bi ga zamijenili i bili uvijek spremni za neki govor umjesto njega kad mu se među prijateljima ukaže zgoda, a neki među njima da mu prema potrebi prišapnu koji Homerov stih u skladu sa svojim specifičnim znanjima i umijećima. – Tako je on mislio da je to znanje njegovo ako je već u glavama njegovih ljudi. A tako je i s onima kojima znanje leži u njihovim sjajnim knjižnicama … Mi uzimamo u pohranu misli i znanje drugih – i to je sve. Samo bi nedvojbeno te misli i to znanje trebalo usvojiti. Neprijeporno smo slični onima kojima kad ustreba vatre, pođu je tražiti u susjeda te kad je nađu lijepu i rasplamsalu, sjednu pa se kraj nje griju i bez razmišljanja da bi je trebalo nositi kući. Koja nam je korist od toga da nam je želudac pun hrane ako je ne prokuhamo, ako se u nama ne promijeni, ako nas ne ojača i ne okrijepi? Pa ako i možemo biti naobraženi tuđom naobraženošću, mudri možemo biti samo na temelju vlastite mudrosti … Ako nam duh pomoću znanosti ne krene nabolje, ako naš sud time ne biva zdravijim, svejedno bi mi bilo da moj učenik provodi vrijeme u igri. Tako bi mu barem tijelo ojačalo. Samo ga pogledajte kad nakon provedenih petnaest, šesnaest godina dođe iz takve škole: nema ničega što bi bilo teže iskoristiti, negoli je on. Jedino što možete o njemu jasno zaključiti je to da su njegova latinština i njegovo poznavanje grčkoga učinili ga glupljim i uobraženijim, negoli je bio kad je od kuće odlazio. Iz škole se morao vratiti s duhom punim, a on je došao s nadutim: umjesto da ga učini jedrim, on ga je napuhao.

Preveo Vojmir Vinja