iris murdoch - odrubljena glava

7/23/2019 Iris Murdoch - Odrubljena glava

http://slidepdf.com/reader/full/iris-murdoch-odrubljena-glava 1/120



Iris Murdoch

Odrubljena glava

A Severed Headby Iris Murdoch



Poglavlje 1.-

Siguran si da ne zna? - upita Georgie.

-

Antonia? O nama? Posve siguran.

Georgie načas ušuti pa reče: - Izvrsno. - Ovo njoj tako svojstveno lapidarno „izvrsno" odavalo je

izvjesnu krutost koja je, po mome mišljenju, bila više izraz poštenja nego bezobzirnosti. Sviđala mi

se trezvenost kojom je prihvaćala našu vezu. Samo s nekim tako izričito razboritim mogao sam

prevariti svoju ženu.

Ležali smo zagrljeni ispred Georgieina kamina na plin. Naslonila mi se bila na rame a ja sam

promatrao jedan pramen njezine tamne kose otkrivajući, s uvijek jednakim iznenađenjem, mnoštvo

crvenkasto-zlatnih vlasi. Kosa joj je ravna poput konjskog repa, gotovo jednako tako gruba i

dugačka. Georgieina soba sada je bila utonula u polumrak, osvijetljena samo plinskim plamenom i

trima crvenim svijećama što su gorjele na kaminu. Svijeće i nešto mršavih grančica božikovine

razasutih uokolo bez ikakva reda bilo je najviše što je Georgie, čije su „stvari" bile uvijek pomalo

nesređene, mogla postići u smislu božićnog ugođaja; no soba je ipak blistala nekim svojim sjajem

poput poluskrivene špilje s blagom. Ispred svijeća kao na kakvom oltaru stajao je moj poklon: par

kineskih posudica za tamjan u obliku malih brončanih ratnika koji su umjesto koplja u ruci držali

upaljene štapiće tamjana. Njihov dim vukao se lijeno amo-tamo, a onda bi se potaknut toplinom

upaljenih svijeća, iznenada, poput derviša u transu, zavrtio i odlebdio gore u mrak. Soba je bila

ispunjena zagušljivim mirisom kašmirskog maka i sandalovine. Šareni omotni papir naših

uzajamnih poklona ležao je razbacan posvuda uokolo, a na stolu gurnutom u kut još su stajali ostaci

naše večere i prazna boca šampanjca Chateau Sancy de Parabere 1955. Bio sam kod Georgie još od

ručka. Vani pred prozorom, odvojeno zavjesom, hladno se, surovo, maglovito londonsko

poslijepodne polako pretvaralo u večer ispunjenu izmaglicom slabašna sjaja koja niti u podne nije

zapravo bila dan.

Georgie uzdahne, okrene se i stavi glavu u moje krilo. Sada je već bila odjevena, imala je na sebi

sve osim čarapa i cipela.

-

Kada moraš krenuti?

-

Oko pet.-

Nemoj da te uhvatim u laži kad je vrijeme u pitanju. Slične primjedbe bile su jedino što sam

ikada osjetio od one neugodnije strane njezine ljubavi. Nisam mogao poželjeti taktičnije ljubavnice.

- Antonijina seansa završava u pet - rekoh. - Trebao bih biti u Hereford Squareu ubrzo nakon

toga. Svaki put želi o tome sa mnom razgovarati. Osim toga, pozvani smo na večeru. - Govoreći,

podigao sam Georigienu glavu i namjestio joj kosu sprijeda tako da joj pokriva grudi. Rodinu bi se

to zacijelo svidjelo.

-

Kako napreduje Antonijina psihoanaliza?

-

Izvanredno. Ona u njoj upravo besramno uživa. Sve je to ionako samo zabave radi. Ona

posjeduje silnu sposobnost transferencije.-

Palmer Anderson - izgovori Georgie ime Antonijina psihoanalitičara, koji je istodobno

Antonijin i moj blizak prijatelj.

-

Da, mogu zamisliti da čovjek o njemu može postati ovisan. Ima inteligentno lice.

Pretpostavljam da je dobar u svom poslu.

-

Ne znam - rekoh. - Meni se ne sviđa to što ti nazivaš njegovim poslom. U nečemu je sigurno

dobar. Možda je on naprosto dobar. On nije samo umiljat, uljudan i obziran kao što samo

Amerikanci znaju biti umiljati, uljudni i obzirni, ali jest i to. Ima u njemu neke prave snage.

- Zvuči kao da si i sam njime poprilično oduševljen! - kliknu Georgie, namještajući se udobnije; glavu je držala u pregibu mog koljena.

- Možda i jesam. Poznanstvo s njim doista mi mnogo znači.



-

U kojem smislu?

-

Ne bih mogao točno reći. Možda me je naučio da se manje brinem o pravilima.

-

Pravilima! - nasmija se Georgie. - Vjerovala sam, dragi, da si ti prema pravilima već poodavno

postao indiferentan.

- Ne, zaboga! - usprotivili se. - Ni sada prema njima nisam indiferentan. Ja nisam Dijete prirode

poput tebe. Nije riječ samo o tome. Ali Palmer uspijeva osloboditi ljude.-

Ako misliš da nisam zabrinuta... uostalom, nije važno. Što se pak oslobađanja tiče, nemam

povjerenja u te profesionalne osloboditelje. Onaj koji čovjeka uspijeva osloboditi, uspijeva ga i

podčiniti, ako je vjerovati Platonu. Tvoj je problem, Martine, da neprekidno tražiš gospodara.

Nasmijao sam se. - Otkako si ti mnome zagospodarila, ne treba mi drugog gospodara! A kako si

ti, uostalom, upoznala Palmera? Ah, naravno, preko njegove sestre.

-

Sestre? - začudi se Georgie. - Oh, da, one neobične Honor Klein. Vidjela sam ga na zabavi što

ju je jednom bila upriličila za svoje studente. Ali, nije mi ga predstavila.

-

Je li ona čemu?

- Honor? Misliš kao antropolog? U Cambridgeu je prilično cijene. Meni, naravno, nije nikada

predavala. Zapravo je stalno izbivala, stalno na nekom od svojih izleta medu divlja plemena.

Zamisli, trebala mi je organizirati posao i pomoći pri rješavanju mojih moralnih problema!-

Ona je Palmerova polusestra, zar ne? Kako to medu njima funkcionira? Čini se da se kod njih

izmiješalo nekoliko nacionalnosti.

-

Tako nešto - potvrdi Georgie. - Zajednička im je majka škotskog podrijetla; ona se udala za

Andersona, a potom za Kleina, nakon Andersonove smrti.

-

Znam da je Anderson bio Amerikanac danskog podrijetla, mislim da je bio arhitekt ili tako

nešto. A što je s drugim ocem?

-

Emmanuel Klein. Zacijelo si za njega čuo. Bio je posve pristojan klasičar. Njemački Židov,

naravno.

- Znam da je bio nekakav znanstvenik - rekoh. - Palmer ga je jedanput-dvaput spomenuo. Zanimljivo, rekao mi je da ga još muče snovi o očuhu. Čini mi se da se on pribojava i svoje sestre,

iako o tome zapravo ne priča.

-

Ona čovjeku ulijeva strahopoštovanje - prizna Georgie. - Ima u sebi nešto primitivno. Možda je

to utjecaj svih tih plemena. Ali, ti je poznaješ, zar ne?

- Jedanput smo se upoznati - rekoh - premda je se više gotovo i ne sjećam. Izgledala mi je kao

otjelovljenje Ženskog sveučilišnog profesora. Zašto te žene moraju tako izgledati?

-

Te žene! - smijala se Georgie. - Sada sam i ja jedna od njih, dragi! No, svejedno, ona doista

posjeduje stanovitu unutarnju snagu.

- I ti posjeduješ unutarnju snagu a da pritom ne izgledaš kao stog sijena.

-

Ja? - bunila se Georgie. - Ja ne pripadam toj klasi. Nemam ja tu količinu teškog naoružanja.

- Kažeš da ti se čini kako sam oduševljen bratom. Ti si, čini se, oduševljena sestrom.

-

Ah, ona se meni ne sviđa - odvrati Georgie. - To je nešto posve drugo.Naglo se uspravila na krevetu, pokupila kosu i počela je hitro plesti. Zabacila je tešku pletenicu

preko ramena. Podigla je potom suknju i nekoliko slojeva uškrobljene bijele podsuknje i počela

navlačiti par kričavo plavih čarapa koje sam joj ja poklonio. Uživao sam poklanjati Georgie napadne

stvari, apsurdne odjevne predmete i jeftine ukrase koje Antoniji ne bih nikada poklonio, barbarske

ogrlice i baršunaste hlače i ljubičasto donje rublje i mrežaste čarape koje su me izluđivale. Ustadoh i

počeh šetati po sobi gledajući je posjednički kako svjesna mog pogleda izvještačenom smjernošću

namješta drečave čarape.

Georgieina prostrana dnevno-spavaća soba s pogledom na jednu od sporednih uličica u blizini

Covent Gardena bijaše ispunjena predmetima koje sam joj ja poklonio. Dugo sam i uzaludno vodio



bitku s Georgienim neuništivim nedostatkom ukusa. Mnoštvo talijanskih grafika, francuski

pritiskivači za papir, predmeti od porculana poznatih marki kao što su Derby, Worcester, Coleport,

Spode i Copeland te mnoštvo drugih sitnica - jer gotovo nikada nisam dolazio praznih ruku - ležali

su, usprkos svim mojim naporima, u prašnjavim gomilama porazbacanim po sobi koja je više

podsjećala na staretinarnicu negoli na pristojan stambeni prostor. Georgie naprosto nije bila

stvorena da nešto posjeduje. Dok je ono što bismo Antonia i ja kupili, a činili smo to neprekidno,

odmah nalazilo svoje mjesto u raskošnom i vrlo skladnom mozaiku što nas je okruživao, čini se da

Georgie takvu ljušturu nije imala. Nije bilo nijedne stvari koju ona ne bi, što si trepnuo okom, nekomu poklonila a da to nikada ne požali; u međuvremenu su stvari ležale u nekom prolaznom

neredu na koji moji uporni pokušaji spremanja i sređivanja nisu, čini se, imali nikakva utjecaja. Ova

me je značajka moje ljubljene silno nervirala, ali kako je i ona, napokon, bila sastavni dio Georgiene

posvemašnje nezainteresiranosti i pomanjkanja ovozemaljskih težnji, ja sam se i njoj podjednako

divio i volio je. Bijaše to, kako mi se ponekad činilo, oličenje i simbol moga odnosa s Georgie, načina

na koji sam je posjedovao ili, točnije, načina na koji ju, ustvari, nisam uspijevao posjedovati.

Antoniju sam posjedovao na način ne posve različit od načina na koji sam posjedovao veličanstven

komplet Audubonovih1 grafika što su krasile stubište u našoj kući. Georgie nisam posjedovao. Georgie je naprosto bila tu.

Kad je Georgie završila s oblačenjem čarapa, naslonila se leđima na moj naslonjač i pogledala me odozdo. Premda joj je kosa tamna i bujna, ima prilično svijetle, sivoplave oči. Lice joj je široko,

više energično no nježno, ali njezina se iznimno bijela put sjaji poput bjelokosti. Širok, ponešto

prćast nos, koji nju tjera u očaj a mene raduje, i koji ona uvijek nabire i nateže u uzaludnom

pokušaju da od njega napravi orlovski, trenutačno zaboravljen, daje joj izraz oprezne životinje koji

malo otupljuje oštricu njezine inteligencije. Sada, u polumraku otežalom od tamjana, njezino je lice

puno oblina i sjena. Neko smo se vrijeme gledali u oči. Ova tiha razmjena pogleda, koja kao da nam

je napajala dušu, nešto je što nisam doživio ni s jednom drugom ženom. Antonia i ja nismo se

nikada tako gledali. Antonia ne bi mogla tako dugo izdržati ovakav otvoreni pogled: strastvena i koketna, ona se nikada ne bi tako izložila.

-

Riječna božice - rekoh napokon.

-

Kralju trgovaca.

-

Voliš li me?

-

Da, do ludila. Voliš li ti mene?

- Neograničeno.-

Ne neograničeno - ispravi me Georgie. - Budimo egzaktni. Tvoja ljubav jest golema ali

ograničena veličina.

Oboje smo znali na što cilja, ali o nekim temama nije imalo smisla razgovarati, što smo također

oboje znali. Da napustim ženu, nije uopće dolazilo u obzir.

-

Želiš li da stavim ruku u vatru? - upitah. U takvim su trenucima inteligencija i lucidnost davali

njezinoj ljepoti zvuk čist poput srebra. Iznenada se žustro okrenula i, klečeći preda mnom, položila

glavu na moja stopala. Gledajući ovaj izraz poštovanja, pomislih kako na svijetu ne postoji nitko

pred kim bih se ja ispružio u ovakvom položaju potpunog prepuštanja. Kleknuh potom do nje i uzeh je u zagrljaj.

Nešto kasnije, kad smo se načas prestali ljubiti i zapalili cigarete, javi se Georgie:

- Ona poznaje tvoga brata?

- Tko poznaje moga brata?

-

Honor Klein.

-

Još se baviš njome? Da, mislim da su bili zajedno u nekom povjerenstvu za vrijeme izložbe

Umjetnost Meksika.

1Audubon, John James (1785-1851), am. ornitolog i slikar (op. prev.).



-

Kada ću ja upoznati tvoga brata? - upita Georgie.

- Nikada, što se mene tiče.

- Rekao si da si mu uvijek prepuštao svoje djevojke jer ih sam nije bio u stanju naći!

- Možda - rekoh - ali nije mi ni nakraj pameti da mu i tebe prepustim! - Otkako sam jednom

izrekao tu nesmotrenu primjedbu, moj brat Alexander postao je predmetom romantičnih maštanja

moje ljubavnice.-

Htjela bih ga upoznati - bila je uporna Georgie - samo zato što ti je brat. Obožavam rodbinu, s

obzirom na to da je sama nemam. Je li ti sličan?

-

Pa, ponešto - odvratih. - Svi si Lynch-Gibbonovi uzajamno nalikuju. Jedino što on ima uža

ramena i nije tako naočit. Upoznat ću te sa svojom sestrom Rosemary, ako želiš.

-

Ne zanima me tvoja sestra Rosemary - odvrati Georgie. - Želim upoznati Alexandera i stalno

ću te s tim gnjaviti, kao što te gnjavim i s onim izletom u New York.

Georgie je naprosto opsjednuta željom da vidi New York, a ja sam joj, zapravo nepromišljeno,

bio obećao da ću je povesti sa sobom kad me je ono prošle jeseni posao odveo u taj grad. U

posljednji sam se čas, međutim, predomislio; zbog grižnje savjesti ili, vjerojatnije, zato što me pri

pomisli da bih Antoniji morao tako krupno slagati napustila hrabrost. U životu nisam vidio nikoga

tako gorko i tako djetinjasto razočaranog; obećao sam joj stoga da ću je sljedećom zgodom povesti sa

sobom.

-

S tim me uopće ne moraš gnjaviti - rekoh. - Uskoro ćemo poći zajedno u New York, pod

uvjetom da više ne čujem gluposti o tome kako ćeš si sama platiti kartu. Sjeti se samo koliko ti je

mrzak novac koji čovjek nije sam zaradio! Možeš mi barem dati priliku da svoj potrošim na nešto

pametno!

-

Naravno, upravo je smiješno što se ti baviš trgovinom - reče Georgie. - Prepametan si za to.

Trebao bi predavati na sveučilištu.

- Ti zamišljaš kako čovjek može biti pametan jedino ako predaje na sveučilištu. Možda ćeš ti nakraju ipak postati intelektualka s veliko „I" - rekoh u šali.

- U povijesti si bio najbolji na svojoj godini, zar ne? - nastavila je Georgie. - Kako je, kad smo već

kod toga, prolazio Alexander?-

Bio je drugi. Vidiš, dakle, da je potpuno nedostojan tvoje pažnje.

-

On je barem bio dovoljno pametan da se ne upušta u poslove - reče Georgie. Moj brat je,

naime, darovit i prilično poznat kipar.

I sam donekle dijelim Georgieno uvjerenje da sam trebao biti profesor na sveučilištu, i ta je tema

za mene bolna. Otac mi je bio uspješan trgovac vinom i osnivač tvrtke Lynch-Gibbon i McCabe. Po

njegovoj smrti poduzeće se podijelio na dva dijela, od kojih je veći ostao obitelji McCabe, a manji,

vezan uz poslove s crvenim vinom, koje je vodio još moj djed, vodim sada ja. Premda mi to nikada

nije rekla, znao sam kako je Georgie uvjerena da moje bavljenje trgovinom ima neke veze s

Antonijom. Pri čemu nije posve u krivu.Budući da mi ova tema nije osobito draga, i budući da sam želio skrenuti razgovor sa svog

dragog brata, rekoh:- Što ćeš raditi na Božić? Želio bih misliti na tebe. Georgie se namrštila.

-

Oh, izlazim s kolegama iz Škole. Imamo veliku zabavu. Ja ne želim misliti na tebe - dometne. -

Čudno je kako čovjeka u tim trenucima boli što nema vlastitu obitelj.

Na to nisam mogao ništa odgovoriti. Rekoh stoga:

-

Ja ću provesti miran dan s Antonijom. Ovaj put ostajemo u Londonu. Rosemary će biti u

Rembersu s Alexanderom.

-

Ništa me ne zanima - uzvrati Georgie. - Ne želim znati što radiš kad nisi sa mnom. Bolje je ne

pothranjivati maštu. Radije mislim da uopće ne postojiš kad nisi ovdje.



Zapravo sam i sam tako mislio. Ležao sam sada kraj nje na podu, obgrlivši njezina stopala,

njezina prekrasna stopala s Akropole, kako sam ih ja zvao, što su se nazirala kroz tanke plave

čarape. Poljubio sam ih i nastavio je promatrati. Teška joj je pletenica ležala između dojki, a nekoliko

neposlušnih uvojaka strogo je bila zagladila iza uha. Imala je lijepo oblikovanu glavu: da, Alexander

je nipošto ne smije upoznati.

-Ja imam vrašku sreću - rekoh.- Misliš reći da imaš vrašku sigurnost - ispravi me Georgie. - O, da, dobro si se osigurao, proklet

bio!

- Liaison dangereuse2 - rekoh. - A ipak smo, na neki način, izvan opasnosti.

- Ti jesi - potvrdi Georgie. - Ako Antonia za ovo ikada dozna, ispustit ćeš me iz ruke poputvrućeg krumpira.

-

Gluposti - pobunih se. No pitao sam se nije li, možda, u pravu. - Neće doznati - nastavih - a

ako i dozna, nekako ću se već snaći. Ti si meni neophodna.

-

Nitko nikomu nije neophodan - mirno će Georgie. -Evo, opet gledaš na sat. Dobro, ako moraš,

idi. Što kažeš za jednu na rastanku? Da otvorim bocu Nuits de Younga?

-

Koliko ti puta moram red da se crveno vino ne smije piti ako boca nije barem tri sata stajala

otvorena.

-

Ne cjepidlači toliko oko toga - reče Georgie. - Što se mene tiče, piće je piće.

-

Divljakušo mala! - rekoh nježno. - Možeš me ponuditi s malo džina i vermuta, ali onda zbilja

idem.

Georgie mi je donijela čašu i mi sjedosmo zagrljeni ispred tople, tiho šumeće peći, poput prekrasnog japanskog netsukea3. Njezina soba nalikovala je na neku zabačenu, zatvorenu, skrovitu

podzemnu prostoriju. Bijaše to za mene trenutak nepomućena mira. Nisam tada znao da je to

posljednji, doista zadnji trenutak mira, kraj starog nevinog svijeta, trenutak nakon kojega sam bio

gurnut u ovu noćnu moru o kojoj će biti riječi na stranicama koje slijede.

Zavrnuo sam rukav njezina pulovera i pogladio joj ruku.

-

Tijelo, koja je to divna stvar!-

Kad ću te opet vidjeti? - upita Georgie.

-

Tek nakon Božića - odgovorih. - Doći ću, ako budem mogao, dvadeset osmoga ili dvadeset

devetoga. Ali ću te prije svakako nazvati.

-

Pitam se hoćemo li ikada moći o tome otvorenije razgovarati? - reče Georgie. - Tako mrzim

laži. Najvjerojatnije nećemo.

-

Nećemo - potvrdih. Nisu mi se svidjele teške riječi što ih je upotrijebila, ali morao sam joj

uzvratiti istom mjerom.

-

Do grla smo u lažima, nažalost. Međutim, vidiš, možda će zvučati nastrano, ali bit ove veze, a

dijelom i njezina draž, jest u njezinoj tajnovitosti.

-

Želiš reći da je tajnost za nju od životne važnosti - upita Georgie - i da bi se izložena danjem

svjetlu mogla raspasti u prah i pepeo? Ne sviđa mi se ta pomisao.-

Nisam baš tako rekao - branio sam se. - Ali kad bi ljudi za nju znali, sama činjenica da znaju

neizbježno bi sve izmijenila. Sjeti se legende o Psihi čije bi se dijete, ako bilo kome spomene svoju

trudnoću, rodilo kao smrtnik, a ako o tome šuti, kao bog.

Bila je to loše odabrana tema za oproštaj od Georgie jer nas je podsjetila na nešto o čemu, barem

2Liaison dangereuse - fr. opasna veza (op. prev.).

3 Netsuke - kineske figurice od slonove kosti (op. prev.).



ja, najradije nisam razmišljao. Prošloga je proljeća moja ljubljena zanijela. Nije bilo druge doli riješiti

se djeteta. Georgie je sav taj užas podnijela kako sam to od nje i očekivao: smireno, bez puno priče,

trezveno, te je čak i mene bodrila svojom britkom duhovitošću. Već tada nam je o tome bilo

neobično teško razgovarati, a kasnije to više nikada nismo spominjali. Kako je dubok ožiljak ostavila

ova tragedija na Georgienoj ponosnoj i čestitoj duši, to nisam znao. Sto se mene tiče, dobro sam se

izvukao. Zahvaljujući Georgienu značaju, njezinoj izdržljivosti i stoičkoj naravi njezine odanosti

prema meni, nisam zbog toga ispaštao. Sve je prošlo upravo nevjerojatno bezbolno. Ostao mi je

osjećaj da nisam dovoljno patio. Tek ponekad u snovima osjetio bih neodređen strah, neki

nagovještaj kazne koja me možda još može sustići.



amaterski status, vjerojatno bio veoma uspješan. Kad sam se, međutim, oženio Antonijom, sve je na

2

neko vrijeme zastalo. Kako rekoh, bio sam sretan što sam je dobio. Antonia je nekoć bila, a i sada je,

ponešto ekscentrična ljepotica iz visokog društva. Otac joj je bio neka visoka šarža u vojsci, a majka

je pripadala krugu Bloomburyjevaca7, pisala je osrednju poeziju i bila daleka rođakinja Virginije Woolf. Iz nekog nepoznatog razloga Antonia nije dobila normalnu naobrazbu, premda je dugo

živjela u inozemstvu i izvrsno govori tri strana jezika; iz nekih jednako nepoznatih razloga, nije se,

premda je imala mnoštvo udvarača, mlada udala. Kretala se u mondenim krugovima, mnogo

mondenijima od onih koje sam ja posjećivao i, zbog odbijanja da se uda, postala glavnim

predmetom ogovaranja. Njezina udaja za mene bila je, kad je do nje došlo, prava senzacija.

Nisam tada bio siguran, a nisam to ni danas, jesam lija bio upravo ono što je Antonia željela ili

me je jednostavno prihvatila jer je osjećala da je vrijeme da nekoga uzme. No bez obzira na sve bili smo strašno sretni; i kao zgodan i duhovit par prilično smo dugo bili miljenici sviju. Tako se za

mene sve zaustavilo, ta bijah posve zaokupljen ugodnom zadaćom da budem Antonijin suprug.

Kad sam napokon došao k sebi, odnosno kad sam izronio iz tople zlaćane sumaglice svog nekoliko

godina dugog medenog mjeseca, otkrio sam da su mi se neki putovi zatvorili. Otac mi je u

međuvremenu umro i ja sam preuzeo trgovinu vinom, iako sam se i tu osjećao pomalo amaterom,

no to mi nije osobito smetalo; i nisam se zbog toga osjećao manje sretnim. Napokon, kao Antonijin

muž nisam ni mogao biti drugo doli sretan.

Dopustite mi sada da pokušam opisati Antoniju. To je žena oduvijek navikla da joj se svi dive,

oduvijek navikla da sebe smatra ljepoticom. Ima dugu zlaćanu kosu - volim žene s dugom kosom -

koju obično nosi spletenu ili začešljanu u starinsku punđu; njezin se izgled doista može najbolje

opisati kao „zlaćan". Ona je poput kakva raskošnog pozlaćenog predmeta što ga je vrijeme nježno

prevuklo mjesečasto blijedom patinom; ili, u efektnijoj prispodobi, moglo bi je se usporedit s

uznemirenim odsjajem sunca što ga voda baca na stari pločnik Venecije, jer oko Antonije je uvijek

sve nekako fluidno i treperavo, pokretljivo i pomalo drhtavo. U posljednje je vrijeme naglo počela

starjeti i lice joj je poprimilo onaj izgled koji se ponekad opisuje kao „opustošen", izraz koji se

obično, kako sam zapazio, kao i u ovome slučaju, rabi kad se nekoć lijepe crte lica počnu polako

opuštati i rasplinjavati. Po mome mišljenju takav izgled može biti, a u Antonijinu slučaju i jest,

krajnje dirljiv i privlačan jer daje licu dostojanstvo koje u mladosti nije posjedovalo. Antonia ima

velike žuto-smeđe, pametne, pronicave oči i veoma pokretna i izražajna usta, usne su obično

napućene u izraz zadovoljstva ili nježna zanimanja. Visoka je rastom, i premda oduvijek sklona

debljanju, zvali su je „lelujavom", što se vjerujem odnosilo na svojstveno joj iskrivljeno i

nesimetrično držanje. Njezino lice i tijelo nemoguće je zateći u stanju potpuna mirovanja.

Antonia ima izraženu sklonost prema njegovanju međuljudskih odnosa. Ona je veoma

angažirana i strastvena žena, zbog čega je smatraju neduhovitom; pri čemu ova posljednja optužba

zapravo nije opravdana. Antonia, kao ni ja, ne pripada nijednoj vjeroispovijesti; ali neka svoja

uvjerenja podiže na razinu nečega što bi se moglo nazvati religioznošću. Ona čvrsto vjeruje da bi

sva ljudska bića trebala težiti, i da su na pragu da to ostvare, savršenom jedinstvu duša. Ovo

vjerovanje, koje se podjednako malo oslanja na popularne istočnjačke kultove kao i na Antonijino rudimentarno kršćanstvo, najbolje se može opisati kao salonska metafizika. Oblik u kojemu ga je

Antonia usvojila pripada isključivo njoj, premda sam ja tu otkrio utjecaj dostojnijega prethodnika:

Antonijine sada već oslabjele ali u svakome pogledu iznimne majke s kojom sam, premda smo se

rijetko viđali, bio u dobrim odnosima. U Antonijinom neortodoksnom vjerovanju u neminovno

duhovno sjedinjenje, kod kojega se ništa ne zadržava za sebe i ništa ne skriva, zanos bi očito trebao

7 Bloomsburyjevci - uobičajen naziv za skupinu intelektualaca i umjetnika koji su se početkom prošlog stoljeća okupljali u

londonskoj četvrti Bloomsbury (op. prev.)



nadoknaditi pomanjkanje jasnoće. Već samo postojanje takva vjerovanja u neke žene, osobito ako je

ona lijepa, pogodovalo je, naravno, stvaranju snažna centripetalnog kretanja kojemu je ona bila

središtem, i tako dobivalo izravnu potvrdu i u praksi; muškarci su se, posebice dok je bila mlađa,

često zaljubljivali u Antoniju i jedva čekali da joj ispričaju sve svoje nevolje. Osobno nisam bio

protiv toga, s obzirom da me je djelomice oslobađalo brige za njezinu dobrobit, jer ju je činilo

sretnom to što ima još koju srodnu dušu s kojom bi općila, osim moje vlastite.

U posljednje je vrijeme bila silno oduševljena Palmerom Andersonom. Zvala ga je „Anderson"

jer je imala neki mističan odnos prema osobama čija su imena, poput njezinoga, počinjala slovom„A". Te mistike bilo je i u njezinu odnosu spram moga brata Alexandera, uz kojega je bila vezana

dubokom, gotovo sentimentalnom nježnošću, premda je to u posljednje vrijeme, otkako je postala

opsjednuta Andersonom, bilo manje primjetno.

Mislim da ne mogu zamisliti nekoga kome bi psihoanaliza bila manje potrebna nego Antoniji i

vjerujem da se djelomice u to upustila s namjerom da ona proanalizira Palmera. Jednom sam

prilikom zajedljivo primijetio kako ne shvaćam zašto svaki tjedan moram plaćati tu količinu novca

samo zato da ona može ispitivati Palmera o njegovu djetinjstvu, a Antonia se samo veselo nasmijala

i nije to porekla. Naravno, psihoanaliza je tek jedan od njezinih „hirova", poput onoga kad je

zaželjela naučiti skraćenu verziju bridža, naučiti ruski, naučiti modelirati u glini (s Alexanderom),

kad se bavila dobrotvornim radom (s Rosemary) ili pak proučavala povijest talijanske renesanse (sa mnom). A budući da je Antonia u svemu čega bi se prihvatila pokazivala iznimnu nadarenost,

dodao bih da sam bio čvrsto uvjeren kako ona i Palmer sjajno napreduju.

Nužno je reći i riječ-dvije o Palmeru; a to će mi biti teško. Na stranicama koje slijede otkrit će se

kako i zašto su moji osjećaji, kad je riječ o Palmeru, tako zbrkani. Pokušat ću prvo opisati kako sam

ga doživio u početku, prije nego što sam o njemu doznao neke bitne stvari, još dok sam i sam bio

njime nemalo „ponesen". Već na prvi pogled Palmer djeluje kao Amerikanac, iako je samo polu-

Amerikanac i odrastao je u Europi. Visoka je stasa, tanak i gibak, držanje mu je ležerno i otmjeno i

ima onaj pristojan kratko ošišan, užasno čist američki izgled. Ima srebrnasto sivu kosu kojom mu je,

kao nekim kratkim krznom, obrasla omalena zaobljena glava, i glatko lice koje izgleda upravo

neugodno premlado za njegovu stvarnu dob. Teško je povjerovati da je prešao pedesetu. Odijeva se

u američkom stilu; nosi remen umjesto naramenica i tako dalje, a sklon je i mnogim kicoškim i

ležernim detaljima, uključujući i svilene rupce jarkih boja koje nosi umjesto kravate. Kad god vidim

svileni rubac jarkih boja, uistinu ne mogu a da ne pomislim na Palmera; u tom predmetu ima nešto

što neodoljivo podsjeća na njega. Palmer će vas već na prvi pogled osvojiti svojom blagošću, prijaznošću i gotovo bih mogao reći dobrotom, do te je mjere u njega lijepo ponašanje poprimilo

privid moralne osobine. On je osim toga i iznimno obrazovan. Ja sam bio taj, a ne Antonia, koji je„otkrio" Palmera i dugo se vremena s njim intenzivno družio prije nego što ga je ona preuzela.

Zajedno smo čitali Dantea; njegova bezbrižna vedrina, njegova nepomućena sposobnost da uživa u

onome što voli, ublažavala je i dopunjavala moju hinjenu rezigniranu sjetu, a da je pritom nije

odagnala. Palmer se u mojoj velikodušnoj, divljenjem ispunjenoj predodžbi o njemu pojavljivao kao

savršeno i uspješno ljudsko biće. Psihoanalizom se počeo baviti prilično kasno, nakon što je

stanovito vrijeme proveo radeći u Americi i Japanu kao običan liječnik, i otada si je izgradio

značajnu reputaciju kao pomodni, suvremeni vrač. Polovicu tjedna provodio je u Cambridgeu gdje

je stanovao sa svojom sestrom i strpljivo slušao neurotične studente, a drugu polovicu u Londonu

gdje je, čini se, imao impresivan broj veoma slavnih pacijenata. Radio je mnogo i po mome je

mišljenju bio, i zaslužio da bude, iznimno sretna osoba.

U vrijeme kad ova priča počinje poznavao sam Palmera gotovo četiri godine. Georgie Hand

sam poznavao tri godine, a već mi je više od osamnaest mjeseci bila ljubavnicom. Georgie, kojoj je

sada dvadeset i šest godina, studirala je na Cambridgeu, gdje je i diplomirala ekonomiju. Završila je

poslijediplomski studij a odnedavna je predavala na Ekonomskoj školi u Londonu. Upoznao sam je

kad je tek bila došla u London, jednom kad sam posjetio njezin fakultet da bih skupini studenata

održao predavanje o Machiavelhjevu prikazu ratnih pohoda Cezara Borgie, nakon čega smo se još

nekoliko puta susreli, zajedno ručali, čak razmijenili i nekoliko prijateljskih, tješiteljskih poljubaca,



pri čemu se u našim srcima nije dogodilo ništa posebno. Dotada još nisam bio prevario svoju ženu i

zamišljao sam kako nema šanse to učinim; puka je slučajnost da u tim ranim, bezazlenim danima

nisam Antoniju upoznao s Georgie. Georgie je u to doba stanovala u ženskom studentskom domu,

sumornom mjestu gdje je nikada nisam pokušao posjetiti. Poslije se preselila u svoj mali stan i ja

sam se smjesta u nju zaljubio. Može zvučati smiješno, ali mislim da sam se u nju zaljubio istog časa

kad sam ugledao njezin krevet.U Georgie se nisam zaljubio očajnički; smatrao sam se tada već odveć starim za očajavanja i

pretjerivanja što prate mladenačku ljubav. Ali ljubio sam je sa svojevrsnom vedrinom i bezbrižnošču koja je bila više proljetna od samoga proljeća, čudesan travanj lišen muka preobražaja

i rađanja. Ljubio sam je s divljom i nedostojanstvenom radošću, ali i s nekom vedrom grubošću,

čega nije bilo u mojem uvijek pristojnom i bitno nježnijem odnosu s Antonijom. Obožavao sam

Georgie i zbog njezine suhoće, nepopustljivosti, nezavisnosti, nedostatka strasti, zbog njezine

duhovitosti i uglavnom zbog toga što je bila sušta suprotnost, zapravo nadopuna nježnijim i

vlažnijim dražima, onom rosnom sjaju kojim je zračila moja ljupka žena. I jedna i druga su mi bile

potrebne i ja sam, posjedujući ih obje, posjedovao cijeli svijet.

Koliko mi je bilo važno što Antonia pripada društvenom životu, toliko mi je bilo važno i što mu

Georgie ne pripada.

To što mogu ljubiti jednu takvu osobu doživljavao sam kao otkriće i poduku, i pomalo kao

pobjedu: a posljedica je bila ponovno upoznavanje samoga sebe. Georgiena nepretencioznost činila

mi je dobro. Dok su i Rosemary i Antonia neprekidno, svaka na svoj način, igrale ulogu žene,

Georgie nije igrala nikakvu ulogu: za mene je to bilo nešto novo. Ona je bila ono što jest - a to je,

priroda je tu veoma uspješno obavila svoj posao, posve slučajno značilo da je žena. Nisu je zanimali

ni uloga ni status i ponekad sam je s ushitom doživljavao kao izopćenicu.

Taj osjećaj da sam s Georgie ,,u bijegu" ponešto se promijenio nakon što je zatrudnjela. Dok se

naša nezakonita veza prije toga činila vedrom, čak nedužnom, poslije toga se u nju uvukla stanovita

bol koja se uvijek mogla razlučiti od ostalih, ne toliko žestoka koliko uporna. Bili smo izgubili nevinost, a stanovite preinake do kojih je tada moralo doći u našemu odnosu neprekidno su

odlagane, što zahvaljujući mome malodušju što Georgieinu mučaljivu strpljenju. U vrijeme njezine

trudnoće izrekao sam nekoliko nepromišljenih primjedaba o tome kako bih svoju sudbinu želio

združiti s njezinom. Ove izjave nisu imale nikakvih posljedica, ali su ostale visjeti u zraku kao tekst

koji jednoga dana treba revidirati, ratificirati ili barem objasniti. Istodobno mi je bilo stalo, čak

veoma stalo, da me Antonia smatra neporočnim; s pomoći stanovite količine samozavaravanja,

toliko bitnog za trajnu vezu i uspješnu maskeradu, ja sam se čak i osjećao neporočnim.



Poglavlje 3.Ležeći na prostranom trosjedu u kući na Hereford Squareu čitao sam Napierovu8 Povijest rata na

Iberskom poluotoku i pitao se hoće li mi Georgiein tamjan izazvati napad astme. Sjajna vatra od drva i

ugljena plamsala je i mrmorila u kaminu, a znalački raspoređene svjetiljke obasjavale su toplim

zlatnim sjajem sobu koja je čak i zimi, zahvaljujući nekoj Antonijinoj čaroliji, uspijevala mirisati na

ruže. Na glasoviru je bilo izloženo mnoštvo skupih božićnih čestitaka; sa zidova tamne su grančice

zimzelena, složene u dražesne kitice i crvenim i srebrnim vrpcama povezane u duge vijence,

najavljivale blagdane. Antonijini su ukrasi spajali u sebi tradicionalno radovanje sa suzdržanim

osjećajem blaženstva koji je prožimao sve što bi radila u kući.

Upravo sam se vratio od Georgie i još sam bio sam. Georgie sam slagao o vremenu Antonijina

povratka - njezina seansa nije završavala prije šest - kako bih imao vremena predahnuti prije naleta

uzbuđena brbljanja koje me zasigurno čeka. Antonia se iz Palmerove kuće uvijek vraćala u stanju

vesela uzbuđenja. Pretpostavljao sam, a čovjeka su u to samodopadljivo uvjeravali i oni što su se

takvim tretmanima podvrgavali, da je psihoanaliza nešto sumorno i ponižavajuće; no u moje je

supruge, čini se, seansa izazivala euforiju, pa čak i samozadovoljstvo. U miru sa cijelim svijetom i samim sobom udisao sam tišinu oko sebe, ležeći opušten i zagrijan u sjajnoj šarenoj ljušturi što smo

je Antonia i ja oko sebe izgradili i u kojoj su se svila, srebro i palisandar, tamni mahagonij i prigušena pozlata spajali na pozadini bellinijevski9 zelene boje. Pijuckao sam ohlađeni, mirisni

martini što ga bijah upravo pripremio za nas dvoje i bio uvjeren, moram priznati, da sam najsretniji

čovjek na svijetu. I doista sam u tom trenutku bio obuzet nekim lijenim, bezbrižnim osjećajem sreće

koji se, u tom posebnom obliku izopačene nevinosti, neće u mome životu više nikada ponoviti.

Upravo sam pogledao na sat da provjerim je li kasni, kad se Antonia pojavila na vratima.

Obično bi ulazeći odmah zauzela cijelu prostoriju, uplovivši ravno u njezino središte; čak i kad je

ljude dobro poznavala, okretala bi se na sve strane kao da sva udubljenja i sve kutove želi ispuniti

svojom nazočnošću. Ali ove večeri, koja je već nosi biljeg neobične, zastala je na vratima kao da se

boji ući ili kao da je svjesna dramskog efekta svog ulaska. Stajala je ondje široko otvorenih očiju, s

rukom na kvaki, gledajući me na način koji me uznemirio. Primijetio sam također da se nije

presvukla i da je još u prugastoj svilenoj bluzi i suknji boje cimeta, koje je imala na sebi i toga jutra.

Antonia je obično mijenjala odjeću tri do četiri puta dnevno.

-

Nisi se presvukla, ljubavi - rekoh ustajući. Ja sam još pripadao starom usporenom svijetu. - Što

se događa? Izgledaš mi nekako uzrujano. Dođi, popij piće i sve mi ispričaj. - Odložio sam Napiera.

Antonia sada ude krećući se sporo i vukući noge, pogleda sveudilj uprta u mene. Pitao sam se je

li vidjela u večernjem izdanju novina nešto što je meni promaknulo, možda obavijest o kakvoj

dalekoj kataklizmi ili o nesreći kojega našeg znanca, o čemu je možda trebalo obavijestiti sa

stanovitim zloslutnim obzirom. Sjela je na drugi kraj trosjeda gledajući me i dalje onim napetim

izrazom bez smiješka. Zazveckao sam dugim stakleni štapićem o posudu za koktel i natočio joj

martini.

-

Što se dogodilo, draga? Je li bio potres u Kini ili su te zaustavili zbog prebrze vožnje?-

Pričekaj časak - reče Antonia, a glas joj je zvučao promuklo, gotovo kao da je pijana. Udahnula

je nekoliko puta polako i duboko kao netko tko skuplja snagu.

-

Antonia, o čemu se radi? - rekoh oštro. - Je li se nešto loše dogodilo?

8 Napier, William Francis Patrick (1785-1860), general u britanskoj vojsci, vojni povjesničar, (op. prev.).

9 Bellini, Giovanni (1430-1516) venecijanski slikar (op. prev.).



-

Jest - protisnu Antonia. - Pričekaj časak. Oprosti. Otpila je malo iz svoje čaše, a ostatak ulila u

moju. Shvatih da je posve svladana osjećajima.

-

Za ime božje, Antonia - povikah, osjećajući kako me obuzima panika. - Što ti je?

-

Oprosti, Martine, evo što je. Moram ti to sada reći. I ne postoji način da se to učini obzirno.

Riječ je o meni i Andersonu. - Skrenula je pogled ustranu i jasno sam vidio kako joj se ruka kojom

drži cigaretu trese. Još mi ništa nije bilo jasno.

-

O tebi i Andersonu, a što to, anđele?-

Pa, upravo to - reče Antonia. - Samo to. - Bacila je cigaretu u vatru.

Zurio sam u nju i napokon počeo razmišljati i čitati joj s lica. Njezino ponašanje uplašilo me je

više od njezinih riječi. Toliko sam se bio naviknuo odmarati u miru njezine bezazlene, povjerljive

duše. Nikada još nisam vidio svoju zlaćanu Antoniju toliko potresenu, što je već samo po sebi bilo

grozno. Rekoh blago: - Jesam li te dobro shvatio? Ako misliš reći da si pomalo zaljubljena u

Palmera, tomu se ne bih začudio. I sam sam u njega pomalo zaljubljen.

-

Nemoj bit neumjestan, Martine — prekine me Antonia. - Ovo je ozbiljno, sudbonosno. -

Okrenula se prema meni, ali mi nije uzvratila pogled.Uklonio sam nekoliko uvojaka zlaćane kose s njezina visokog, blijedog, naboranog čela i prešao

joj rukom preko obraza prema usnama. Zatvorila je načas oči i ukočila se.

-

Oh, prestani molim te izgledati ovako, najdraža. Držiš se kao da ideš na stratište. Smiri se i

popij svoje piće. Evo, natočit ću ti drugo. Sada mi sve lijepo po redu ispričaj i nemoj me ovako

užasno plašiti.

-

Shvaćaš, ne radi se o nekoj površnoj zaljubljenosti - poče Antonia, gledajući me ukočenim,

napaćenim pogledom. Govorila je jednoličnim glasom kao iza sna, s izrazom krajnjeg očajanja. -

Ovdje je riječ o očajničkoj, o velikoj ljubavi. Možda smo ti trebali reći već prije, samo, bilo je to toliko

nevjerojatno, jedna takva žestoka ljubav. Ali sada smo posve sigurni.

-

Niste li oboje malo prestari za ovu igru? - upitah. - Daj, molim te!

Antonia me pogleda, pogled joj je dobio neku tvrdoću i ona naglo postade prisutnija i prisebnija. Zatim se tužno nasmiješi i lagano odmahne glavom.

To me se prilično dojmilo, no ipak rekoh: - Slušaj, draga, moramo li o tome tako ozbiljno

razgovarati?

-

Moramo - odvrati Antonia. - Shvaćaš, želim se razvesti.

S mukom je izgovorila tu riječ. Zurio sam u nju zaprepašteno, a ona mi je, uspravivši se, uzvraćala pogled trudeći se da ovlada svojim licem.

Nedostajao joj je pravi izraz za ovako ozbiljnu scenu. Stoga nastavih: - Ne budi smiješna,

Antonia. Nemoj govoriti takve ludosti, jer ti tako ne misliš.

- Martine - zavapi Antonia. - Molim te, pomogni mi molim te, ja to uistinu mislim i uštedjet ćemo si mnogo patnje ako me ozbiljno shvatiš sada, ako sada shvatiš kako stvari stoje. Znam da je to

za tebe grozan udarac. Ali molim te, pokušaj. Užasno sam nesretna što ti nanosim bol. Pomogni mi,

molim te, pokaži malo razumijevanja. Potpuno sam sigurna i posve odlučna. Ne bih s tobom ni

razgovarala da nije tako.

Promatrao sam je. Uskoro će zaplakati, lice će joj biti ogoljeno i napeto poput nečega izloženog

snažnom vjetru, ali to što je uspjela zadržati vlast nad sobom davalo joj je neko dirljivo

dostojanstvo. Još joj nisam mogao povjerovati, isto kao što nisam mogao povjerovati da tu uopće

postoji nešto što ja uobičajenim naporom volje ne bih mogao izbrisati. Rekoh smireno: - Previše si

uzrujana, dušo. Pitam se ne daje li ti ta propalica od Palmera kakve droge? Kažeš da si zaljubljena u

njega. U redu. To se često događa kod psihoanalize. Samo, molim te, izostavimo te gluposti o

razvodu. Ne bismo li, uostalom, mogli zasada ostaviti tu temu? Predlažem da popiješ piće i odeš se



presvući za večeru.

Pokušao sam ustati, ali Antonia me zgrabi za ruku podižući prema meni svoje suosjećajno, a

ipak bijesno lice.

-

Ne, ne, ne! - uzvikne. - Moram to sve sada izreći. Ne mogu ti reći koliko mi to teško pada.

Želim se razvesti, Martine. Iskreno sam zaljubljena. Moraš mi to naprosto povjerovati i pustiti me

da odem. Znam da je to apsurdno i znam da je užasno, ali ja sam zaljubljena i apsolutno nemilosrdna. Žao mi je što sam te ovako iznenadila, žao mi je što moram ovako govoriti, ali

jednostavno te moram natjerati da shvatiš što želim reći.

Ponovo sam sjeo. U njezinu je držanju bilo neke očajničke žestine, ali i straha, straha od moje

reakcije. Upravo mi je taj strah polako otvorio oči i ja odjednom osjetih lagani dodir jeze. A ipak je

ovo napola divlje, napola uplašeno stvorenje još uvijek bila moja Antonia, moja ljubljena supruga.

Rekoh: - Dobro, dobro, ako si već tako ludo zaljubljena u svoga psihijatra, najbolje da s njime odeš u

krevet! Samo mi ne spominji razvod, o tome jednostavno ne želim ništa čuti!

- Martine! - uzviknu Antonia u nevjerici. Zatim glasom, koji je opet postao monoton, doda: - Već

sam bila s njime u krevetu.

Obrazi mi se zarumenješe od iznenadne navale krvi kao da sam dobio pljusku. Koljeno mi je

dodirivalo Antonijino. Zgrabih njezine obje ruke, kojima se još grčevito držala za moj rukav i čvrsto

ih stegnuh ljevicom. - Kad je to počelo? Koliko puta?

Pogledala me, uplašena ali nepokolebljiva. Antonia je imala neki svoj blagi ali luđački uporan,

zaobilazni način kojim je postizala sve što je htjela. Njezinu sam snažnu volju osjećao na sebi poput

pijavice.

-

To sada nije važno - odvrati. - Ako doista želiš znati pojedinosti, ispričat ću ti ih kasnije. Sada ti

želim reći samo ono najvažnije, želim ti reći da mi moraš dati slobodu. Martine, ovo je jače od mene. Ozbiljno, u pitanju je sve ili ništa.

Ljevicom sam joj gnječio zapešća. Možda će se učiniti čudnim, ali bio sam svjestan toga da sada

razmišljam i odlučujem o tome kako bih trebao reagirati, bio sam svjestan njezina straha da je ne

udarim. Pustio sam joj ruke i rekao: - Pa ja bih u tom slučaju preporučio ništa.

Antonia se opustila i mi se malo odmaknusmo jedno od drugoga. Onda je duboko uzdahnula i

rekla: - Oh, dragi, dragi...

-

Da sam ti sada zavrnuo vratom - rekoh - vjerojatno bih se izvukao s tri godine. - Ustao sam,

naslonio se na okvir kamina i odozgo se zagledao u nju. - Što sam učinio da ovo zaslužim? - upitah.

Antonia se nervozno nasmiješila. Zagladila je kosu i dugim prstima prešla preko punđe,

gurajući ukosnice na mjesto. Popravila je ovratnik na bluzi. Ponašala se uglavnom kao da osjeća da

je najgore prošlo. - Grozno mi je sve ovo, Martine. Bila sam na užasnim mukama. Ti si se ponio

zbilja sjajno. Ali neću se ni pokušati opravdati. Ja sam jednostavno očajna.

- Sjajno sam se ponio, je li? - rekoh. - Ali i dalje mi ne ide u glavu ovo što si mi rekla. Bili smo

sretni. Želim da i dalje budemo sretni.

-

Da, bili smo sretni - prihvati Antonia. - Ali uopće nije riječ o sreći. Ovo nikamo ne vodi. Znaš

to jednako dobro kao i ja.-

Brak čovjeka i ne treba nikamo voditi, nije to javno prometalo.

- Moraš se suočiti s činjenicom - nastavi Antonia - da si razočaran čovjek.

- Neka me vrag odnese ako sam ja razočaran! - rekoh ljutito - a i da jesam, to zacijelo ne bi bilo

tvojom krivnjom. Želiš zapravo reći da si ti razočarana žena.

-

Brak je pustolovina u kojoj se neprekidno nešto događa - uze objašnjavati Antonia. - A naš

jednostavno stoji na mrtvoj točki. Bila sam toga svjesna još prije nego što sam se zaljubila u

Andersona. Razlog je djelomice i u tome što sam toliko starija i da sam ti nešto poput majke.

Spriječila sam te da odrasteš. S tim smo se, prije ili kasnije, morali suočiti. -Otpila je gutljaj pića. Nije

više djelovala uplašeno.



-

Poštedi me stručnog mišljenja, za ime boga - rekoh - muka mi je od toga. Ostavljaš me zato što

želiš nekoga drugog, daj, pričajmo onda pošteno o požudi, ostavimo pseudoznanost. Ali ti ionako

ne ideš nikamo. Ne možeš samo tako sve promijeniti u svojim godinama. Ti si mi žena i ja te volim i želim da ostanemo u braku, i najbolje ti je da se pomiriš s tim da imaš muža i ljubavnika.

- Ne, Martine - odlučno će Antonia. - Ja moram otići, Martine, moram otići. C'est plus fort que

moi.10

Ustala je i stala preda me isturivši trbuh, visoka, iskrivljena, pravi stup odlučnosti. - Silno sam

ti zahvalna što si to primio tako razumno - dodala je.Zurio sam u njezino prelijepo, oronulo lice koje se sada trudilo da poprimi izraz odvažnosti

pomiješan s nekim servilnim sažaljenjem. Velike su joj se izražajne usne pokretale kao da žvače

nježnosti koje je bila mogla izreći. Osjećao sam kako me obuzima neka nesretna smetenost i kako mi

stvari potpuno izmiču iz ruku. - Ne ponašam se ja razumno - pobunih se. - Ja izvrsno čujem što

govoriš, Antonia. Ali meni tvoje riječi nemaju ništa više smisla negoli da ih izgovara luđakinja.

Mislim da će biti najbolje da odem razgovarati s Palmerom. Pa ako mi on kaže da se moramo

ponašati kao civilizirani ljudi, razbit ću mu zube.

- On te očekuje, dragi - spremno će Antonia.

- Antonia - zavapih - pusti me van iz ovog ružnog sna! Priberi se. Ovo je stvarno, naš brak.

Ona je i dalje samo odmahivala glavom.-

Ali, draga moja, Antonijo moja, što bih ja uopće radio bez tebe?

Izraz bolne sabranosti na njezinu licu postao je na trenutak intenzivniji a zatim se rasplinuo i

ona uz bolan krik brižnu u plač. Kad bi plakala izgledala je beskrajno patetično. Priđoh joj i ona mi

polako spusti glavu na rame ne pokrivši lice rukama. Njezine su suze kapale na pod između nas.

-

Znala sam da ćeš dobro reagirati - javi se ubrzo. - Mnogo mi je lakše, sada kad sam ti sve rekla.

Mrzim kad moram lagati. Znaš, nećeš nikada morati živjeti bez mene. - I ponovi: - Hvala ti, hvala ti!-

Kao da sam joj već dao razvod.

Napokon, nisam ti zavrnuo vratom, zar ne? - rekoh.

A ona će na to: - Dijete moje, drago moje dijete.

10 C'est plus fort que moi - fr. to je jače od mene (op. prev.).



Poglavlje 4.- Ti me, Martine, znači ne mrziš? - pitao je Palmer.

Ležao sam na divanu u Palmerovoj ordinaciji, na kojemu su obično bili ispruženi njegovi

pacijenti. Zapravo sam i ja po svemu bio njegov pacijent. Upravo me nastojao privoljeti da

neugodnu istinu prihvatim na civiliziran i razborit način.- Ne, ne mrzim te.

- Mi smo civilizirani ljudi - nastavi Palmer. - Moramo se truditi da budemo veoma lucidni i

veoma otvoreni. Mi smo civilizirani i inteligentni ljudi.

-

Tako je - potvrdih. Mirno sam ležao i pijuckao viski s vodom iz velike kristalne čaše koju mi je

Palmer upravo ponovo napunio. On sam nije ništa pio. Govoreći, koračao je amo-tamo onako visok

i vitak, s rukama na leđima, šuškajući nježno i svilenkasto svojim grimiznim kućnim ogrtačem što

ga je bio ležerno ogrnuo preko košulje i hlača. Koračao je amo-tamo ispred niza japanskih drvoreza

što su resili udaljeni zid, pa su se iza njega u pozadini vidjela iscerena razbojnička lica. Njegova se

mala, kratko ošišana glava pomicala preko rasplinutih nježnoplavih i ugljenocrnih boja drvoreza.

Zrak je bio topao i suh, uzbiban tajanstvenim povjetarcem iz nekog nevidljivog ventilatora. Počeo

sam se znojiti.-

Antonia i ja smo bili sretni - rekoh. - Nadam se da ti o tome nije lagala. Još uvijek ovo ne mogu

shvatiti niti se s time pomiriti. Naš je brak savršeno solidno zdanje.

-

Antonia mi, čak i da je htjela, ne bi mogla lagati - odvrati Palmer. - Sreća, dragi moj Martine, je

nešto neuhvatljivo. Neki ljudi, a Antonia spada medu njih, zamišljaju život kao stalno

napredovanje. Njezin je život odveć dugo stajao na mjestu. Za nju je došlo vrijeme da krene dalje. -

Povremeno bi me pogledao u prolazu; njegov pomalo američki glas bio je mekan i uspavljujući.

- Brak je pustolovina u kojoj se stalno ide naprijed - ponovih.

-

Točno.

-

I za Antoniju je došlo vrijeme da se upiše na napredniji tečaj.

-

Ljubazno je od tebe što to tako postavljaš! - prihvati Palmer smješkajući se.

-

Znači, stvar je neizbježna.-

Divim se tvojoj sposobnosti da se suočiš s činjenicama - reče. - Da, možda u tome doista ime

nečeg neizbježnog. Ne govorim to zato da bih sa sebe skinuo odgovornost ili pomogao Antoniji da

to učini. Nema mnogo smisla govoriti ovdje o krivnji i nisam se večeras radi toga s tobom našao.

Znaš jednako dobro kao i ja da bi takav razgovor bio neiskren, i što se tiče tvojih optužbi i što se tiče

mog priznanja krivnje. Ali povrijedit ćemo neke ljude i prouzročiti im bol. Antonijinoj majci,

primjerice, kojoj si ti neobično drag. A i drugima. No nije važno. Mi ni pred tim ni pred bilo čim

drugim ne zatvaramo oči.

-

A što je sa mnom? - upitah. - Kvragu i Antonijina majka!

-

Ti nećeš zbog toga trpjeti - odvrati Palmer. Zastao je preda mnom, gledajući me onako s visine,

pun nježne skrbi. - Ovo je važna stvar, Martine, važnija od nas samih. Da tomu nije tako, Antonia i

ja mogli smo sve i drukčije izvesti. U tom smo te slučaju mogli i varati, premda ne znam bismo U se

baš na takvo što odlučili. Ali ovo je odveć značajno, to je nešto što se tiče sve troje. Vidjet ćeš. Ne bih

to tvrdio da nisam posve siguran. Poznajem Antoniju veoma dobro, Martine. U nečemu možda i

bolje nego ti. Tome nisi kriv ti, nego moja profesija. Ja i tebe u neku ruku poznajem bolje nego što ti

poznaješ samoga sebe.

- Sumnjam - rekoh. - Nikada nisam bio poklonik tvoje religije. Dakle, po tvome mišljenju, svima

će nam biti bolje.

-

Upravo tako. Ne tvrdim da ćemo biti sretniji, premda se i to može dogoditi. Ali odrast ćemo.

Ti si Antoniji bio dijete a ona tebi majka, i to vas je oboje u duhovnom smislu kočilo. Ali ti ćeš ipak

odrasti, ti ćeš se ipak promijeniti i više nego što ti se sada čini mogućim. Zar nikada nisi shvatio do



koje mjere ti sebe smatraš djetetom, i djetetom i starcem istodobno?

Ovo mu je bilo veoma oštroumno. - Gluposti! - rekoh. -Ne prihvaćam tvoja objašnjenja. Između

mene i Antonije sve je bilo savršeno u redu prije nego što si se ti pojavio.

-

Sumnjam, dragi Martine - odvrati Palmer. - Tu je još i tvoja nesposobnost da joj dadeš dijete.

- Njezina nesposobnost da meni rodi dijete.

-

Eto, vidiš, Martine. Svako od vas, naravno, misli da je krivnja na drugoj strani. A biološki su

dokazi, kao što znaš, nepouzdani.

Toplina i Palmerovo gotovo nečujno kretanje, te neprekidno ponavljanje moga imena, djelovali

su na mene nekako omamljujuće, i jedva da sam znao što govorim.

-

Ne pokušavaš me valjda hipnotizirati? - upitao sam ga.

-

Naravno da ne pokušavam. Što bih time dobio? Opusti se, Martine. Svuci sako. Sav si oznojen.

Svukao sam sako, otkopčao prsluk i zavmuo rukave košulje. Imao sam muke s gumbima zamanšete. Pokušao sam sjesti, no divan nije bio načinjen za sjedenje, pa sam ponovo legao. Zurio samgore u Palmera koji se opet zaustavio preda mnom; njegovo glatko američko lice bilo je ozareno od

sušte ljubaznosti i brižnosti, a poput krzna meka srebrnasta kosa ljeskala se na svjetlu svjetiljke. U

izrazu toga lica bilo je nečeg neuhvatljivog. Nemoguće je zloću i pokvarenost povezati s takvim

izgledom.-

Veoma je pritom važno - nastavio je - da smo ovo započeli ti i ja. Započeli smo to, zar ne, time

što smo postali onako iznimno bliski. Rijetko sam doživio bliskost takva intenziteta. Siguran si da se

ne ljutiš na mene?

-

Ali, cher maitre!11 - uskliknuo sam. Promatrao sam Palmerovo vedro i otvoreno lice koje se

doimalo tako sablasno mladenačkim. - Čini mi se da se na tebe ne uspijevam naljutiti - rekoh polako-

premda bih to na stanovit način želio. Večeras sam previše popio i još mi nije posve jasno što mi se

zapravo dogodilo. Osjećam se neutješno, povrijeđeno i zbunjeno, ali nisam ljutit. - Odjednom mi se

učinilo znakovitim to što sam te večeri ja došao Palmeru umjesto da ga pozovem k sebi. Nije mi

uopće palo na pamet da ga pozovem k sebi. Ja sam bio taj koji je dotrčao.

-

Vidiš, Martine, ja tu ništa ne mistificiram - reče Palmer.

-

O, da, mistificiraš, ali veoma lukavo. Sve je to mistifikacija. Odveć si ti pametan za mene. Nije

ni čudo što Antonia hoće tebe. Vjerojatno je i ona prepametna za mene, jedino što ja do sada nisam

toga bio svjestan.

Palmer je neko vrijeme stajao i gledao me, vedar i suzdržan i obziran, s gotovo neprimjetnom

zabrinutosti u očima. Olabavio je malo kućni ogrtač na mjestu gdje je izvirivala snježno bijela

košulja i otkrio još dio svoga dugog vrata. Onda je opet počeo šetati po sobi.

-

Znao sam da ćeš ti to sjajno primiti - rekao je kao da utvrđuje činjenično stanje.

-

Nisam baš primijetio da sam pokazao kako sam to primio! - odvratih. No još dok sam to

govorio s gorčinom shvatih da sam svoju ulogu već prihvatio, ulogu nekoga tko „to dobro prima",

koju su mi Palmer i Antonia bili namijenili. Sam sam gurnuo glavu u oglav što su ga oni pažljivo i

brižno, čak s ljubavlju, preda me postavili. Bilo im je silno stalo do toga da ih oslobodim moralne

odgovornosti i poštedim potrebe da budu bezobzirni. No ako sam tu i tamo i imao nekakvu moć, do sada sam je se već bio odrekao. Za uporabu sile već je bilo prekasno. Ovdje sam doista bio suočen s

nečim velikim i dobro organiziranim.

Palmer se pravio da ne čuje moje primjedbe.

11 Cher maitre - fr. dragi učitelju (op. prev.).



-

Vidiš, - javio se ponovo - mi uopće ne smatramo da bi nas ti trebao napustiti. Iz nekog

neobjašnjivog ali doista divnoga razloga mi ne možemo bez tebe. Ostat ćemo uz tebe i za tebe se

brinuti. Vidjet ćeš.-

Mislio sam da se od mene očekuje da odrastem.

-

Oh, nemoj misliti da će to biti lako - nasmijao se Palmer. - Ništa ovdje neće biti lako. Bit će to

opasna pustolovina. Ali, kako rekoh, najvažnije je to što sam ti ja toliko drag.- Kako znaš da ćeš mi i dalje biti drag? - upitah. Osjećao sam kako gubim sposobnost

rasuđivanja.

-

Hoću, hoću - uvjeravao me je Palmer.

-

Voljet ću svog uspješnog suparnika!?

-

Naša je psiha čudna stvar - tumačio je dalje Palmer - ona ima vlastite, tajanstvene metode

ponovnog uspostavljanja ravnoteže. Ona se automatski trudi da u svemu nade za sebe korist i

utjehu. Gotovo sve se svodi na mehaniku i stoga se kroz mehaničke modele ona najbolje može

razumjeti.

-

Ne smatraš me, dakle, anđelom milosrđa?

-

Bog te blagoslovio, Martine - veselo će Palmer - tvoja će nas ironija sve troje spasiti.



Poglavlje 5.Rembers sam oduvijek smatrao majčinom kućom, premda ga je bio kupio djed, a Alexander ga

od očeve smrti poprilično izmijenio. No Rembers je ipak uspio sačuvati neizbrisiv pečat majčine

blage, eterične i prilično rasplinute osobnosti; u mislima ga uvijek vidim obavljena romantičnom,

gotovo srednjovjekovnom izmaglicom. Vjerojatno bi, poput zamka uspavane ljepotice, trebao biti

okružen neprohodnom guštarom ruža penjačica. A ipak, ta kuća i nije osobito stara. Sagrađena je

oko 1880., kostur joj je dijelom drven, a štukatura obojena toplom irski ružičastom bojom. To je

osamljeno zdanje sagrađeno na uzvisini ponad rijeke Stour, na rubu jednog zaseoka nedaleko od

Oxforda, s pogledom na puste obronke cotswoldskih brda nastanjene jedino divljim zečevima. Vrbe

i šimšir što ih je majka posadila dobro su se razrasli te bi vrt izgledao čak i stariji od kuće da se u

njoj ne sjedinjuju neka vječno mlada ljupkost i staračka oronulost, kao daje proizvod mašte Sir Johna

Millaisa12 ili Dantea Gabriela Rossettija.13

Na Badnjak u vrijeme ručka sjedio sam u vlaku za Oxford. U Londonu je nebo bilo olovnožuto i

kad smo prošli Reading snijeg je u krupnim, rijetkim pahuljama počeo padati iz nepokretna zraka.

Bilo je veoma hladno. Odlučio sam Božić provesti s Alexanderom i Rosemary pa sam ih prije dva

dana nazvao da najavim svoj dolazak i ukratko im kažem da se Antonia i ja razvodimo. Antonia i

Palmer nagovarali su me s iznenađujućom srdačnošću i žarom da Božić provedem s njima. Pravo je

čudo kako su nakon Antonijina priznanja „oni" odjednom počeli postojati poput kakve institucije s

vlastitom opipljivom težinom, ozračjem, pa čak i tradicijom. Sada je Antonia provodila vrijeme

između Hereford Squarea i Palmerove kuće u Pelham Crescentu, silno se trudeći da bude na oba

mjesta istodobno. Nikada je nisam vidio tako sretnu; shvatio sam, s podvojenim osjećajima, da se

znatan dio njezine sreće sastoji od toga da se brine o meni. Dopustio sam joj to. Uporno je

zahtijevala da dvije noći uoči moga odlaska provede u stanu na Hereford Squareu, gdje smo ionako

spavali u odvojenim sobama. Svake sam noći odlazio u postelju totalno pijan. Odbio sam njihov

poziv da Božić provedem kod njih, ne iz straha da bih se mogao rasrditi i grubo reagirati, nego zato

što sam se bojao svoje velike popustljivosti. Osjećao sam potrebu da se povučem kako bih ponovo

na se navukao kakve-takve ostatke dostojanstva i razboritosti. „Oni" me bijahu svukli do gola.

Nadao sam se povratiti barem jeftin privid samopoštovanja, glumeći pred Rosemary i Alexanderom

ulogu prevarena muža. Ili, jednostavnije, trebalo mi je vremena da razmislim; ili još bolje, vremena

da počnem osjećati.

Tek sam sada počeo u to doista vjerovati. Večer Antonijina priznanja, tijekom koje sam popio

nevjerojatne količine alkohola, iz ove mi se perspektive činila poput kakva jeziva sna punoga

demonskih prikaza, a ipak nekako neobjašnjivo bezbolnog. Bol se pojavila tek kasnije, bol

neizrecivo mračna i zamršena poput one koju kod djeteta izaziva neka uskrata. Svijet dobro mi

poznatih običaja i stvari, u kojemu sam tako dugo živio, nije me više prihvaćao; a naša prekrasna

kuća odjednom je poprimila izgled kakva boljeg antikvarijata. Predmeti u njoj više nisu bih u

međusobnom skladu. Neobično je to što je bol najbrže i najneposrednije djelovala kroz te predmete,

kao da su odjednom postali tužnim simbolima gubitka s kojim se još nisam mogao u potpunosti

suočiti. Oni su znali i tugovali su. Gubitak Antonije doživljavao sam kao nemoguć, konačan gubitak

svake topline i sigurnosti; a premda se još prije nekoliko dana činilo da svoje postojanje dijelim i da

Antoniji dajem tek jedan njegov dio, sada sam začudo imao osjećaj kao da će, zajedno s njom, i ono

čitavo nestati u nepovrat. Bilo mi je kao da su me oderali. Ili, točnije, kao da je jarko obojen planet

moje egzistencije, nekoć tako toplo sukladan s licem moje duše, netko naglo odmaknuo, ostavljajući

moje nezaštićeno lice izloženo studenu vjetru i tami.

12 Millais, John Everett (1870-92), engl. slikar i ilustrator (op. prev.).

13 Rossetti, Dante Gabriel (1828-82), engl. pjesnik, slikar i ilustrator (op. prev.).



A ipak sam se dobro ponio. Tako se barem pokazalo i upravo je to, s gotovo nježnim

navaljivanjem, nedvojbeno utvrđeno. Dobro sam to primio; toplina što ju je širila njihova zahvalnost

trajno se osjećala; na njoj sam ja, lišen druge utjehe, bio pozvan da se jadan ognjem. Sada sam bio u

bijegu upravo pred neizbježnošću takva grijanja. Trenutak da nešto poduzmem bijah propustio,

osjećao sam to uz povremenu navalu gorkog kajanja: premda mi nikako nije jasno što sam zapravo

trebao poduzeti. Pokazalo se, i to na način koji mi se činio čas gotovo utješnim, čas jedva

podnošljivim, da su Antonia i Palmer veoma zaljubljeni. Objava njihove ljubavi i moje mirenje s tim,

ih, kako sam s gorčinom zaključio, zapravo moj blagoslov, oslobodio je u njima mahnitu radost.

Nikada ih nisam vidio tako razdragane, toliko pune života, s ponosno razvijenim svim zastavama.

Izgledali su kao da će svakog časa zaplesati. Protiv takve sile, rekoh sebi, teško da bih se mogao

boriti. A istodobno sam osjećao kako bih, da sam bez obzira na njezinu blagu odlučnost i spremnu

zahvalnost Antoniju ipak pokušao zadržati, da sam samo znao da treba pokušati makar u tome i ne

uspio, izbjegao barem ovaj osjećaj ojađenosti što me sada nagriza. Bio sam uskraćen za jedan

trenutak nasilnosti, za jedan posve određen iako možda beskoristan napor volje i snage; a to im

zacijelo nikada neću oprostiti.

Ima neke ironije u tome, razmišljao sam sjedeći u vlaku, što mi se još prije tjedan dana činilo

neupitnim moje vlasništvo nad dvjema ženama; sada bi mi se moglo dogoditi da ne posjedujem

nijednu. Počeo sam se pitati nije li raskid s Antonijom na neki tajanstven način uništio i moju vezu s Georgie, kao da su te dvije biljke, daleko od toga da budu takmaci, na neobjašnjiv način jedna drugu

pothranjivale. Međutim u to nisam nipošto bio siguran i misli su mi se oprezno, gotovo stidljivo,

stalno vraćale mojoj ljubavnici. Nisam joj se javio od dana objave, a kako se u javnosti o tome još

ništa nije znalo, ona najvjerojatnije nema pojma o novonastaloj situaciji. Nisam baš jedva čekao da

joj to priopćim. Ovo nije bio trenutak u kojemu sam se osjećao sposobnim ispunjavati bilo čija

očekivanja; i dok sam tako razmišljao, pitajući se što bi Georgie uopće od mene mogla očekivati,

postade mi jasno kako o njoj zapravo malo znam. Da bi mogla prostački navaljivati da je oženim to,

naravno, nije dolazilo u obzir. Bijaše to prije pitanje koliko toga i kako će mi ona, sa svoje strane,

oprostiti; a pitao sam se i želim li uopće da mi bude oprošteno. Za mene je to bilo novo a kad sam se

time malo bolje pozabavio i veoma bolno saznanje da ćemo, budemo li u ovoj novoj situaciji bilo

Georgie bilo ja „pokleknuli", izdati i posve uništiti svoju dragocjenu i nježnu vezu koja je u tajnosti i

dvosmislenosti tako lijepo napredovala. Georgie mi je bila potrebna, volio sam je, osjećao sam da bi

mi, osobito u ovome trenutku, život bez nje bio nemoguć. A ipak nekako nisam mogao zamisliti da

je oženim. No, pomislih, još je prerano a da bih to mogao znati. Nisam još bio ni počeo slagati

odgovarajuće dijelove u cjelinu; možda čak i postoji način da se od njih za mene i za Georgie složi

slika sreće. U rijetkim trenucima i u čisto apstraktnom smislu zamišljao sam tu sreću kao nešto

posve odvojeno od moje sadašnje nevolje i smetenosti, a ipak ne posve nepovezano sa mnom i ne

posve neostvarivo.

Rosemary me je trebala dočekati u Oxfordu i odvesti u Rembers. Trenutačno baš i nisam bio

raspoložen za suočavanje s Rosemary. Nikada se nije najbolje slagala s Antonijom i s jedne će strane

biti zadovoljna što se ovo dogodilo, dok će s druge pokazivati konvencionalno suosjećanje što ga

ljudi glume kad im umre netko od poznanika, a koje zapravo proizlazi iz toplog osjećaja uzbuđenja

i zadovoljstva koji vas obuzima ujutro pri buđenju, koji još niste dijagnosticirali, da je sve na ovome

svijetu u najboljem redu. Rosemary je, rekao bih, kažnjena za sve svoje grijehe time što je gospoda

Michelis, a postala je to udavši se mlada i protiv volje obitelji za nesimpatična burzovnoga mešetara

Billa Michelisa, koji ju je poslije napustio; poput većine ljudi čiji su brakovi propali i ona najviše

uživa slušati o tuđim propalim brakovima. Očekivao sam da će se Rosemary ponovo udati, jer je i

bez obzira na dobro materijalno stanje muškarcima veoma privlačna, ali do sada se toga mudro

čuvala. Premda sa svojim sićušnim pravilnim licem, profinjenim, izvještačenim govorom i lynch-

gibbonovskim pedantnim izgovorom ostavlja dojam lažne kreposti, ona zacijelo u svome ponešto

tajnovitom stanu u Chelseaju, u koji me rijetko kad poziva, vodi zanimljiv ljubavni život.

U Oxfordu je obilno sniježilo, i to zacijelo duže vrijeme, jer kad sam izišao iz vlaka i počeo se

ogledavati za svojom sestrom, na tlu su ležala dobra tri centimetra mekog, pahuljastog snijega.



Spazivši je napokon, vidjeh da je odjevena u crno: povela se za instinktom, očito. Prišla mi je i

podigla svoje usko, blijedo lišće pod baršunastim šeširićem kako bih je poljubio. Rosemary

posjeduje privlačnost koja se katkada opisuje riječju petit14. Ima duguljasto lice Lynch-Gibbonovih i

njihov energičan nos i usta, ali sve to umanjeno, ublaženo i presvučeno prekrasnom puti boje

slonovače s jedva primjetnim pjegicama. Uvijek sam smatrao daje lynch-gibbonovsko lice

namijenjeno muškarcima, pa me je Rosemary, uza svu svoju ljupkost, uvijek pomalo podsjećala na

karikaturu.

-

Zdravo, cvjetiću! - rekoh, ljubeći je u obraz.

-

Zdravo, Martine - odgovori ona bez smiješka i očigledno neugodno iznenađena onim što je

držala mojom neozbiljnošću.

-

Ovo su tužne novosti - dodala je dok smo se probijali ka izlazu. Slijedio sam njezinu vitku,

crnu figuru do ulice gdje sjedosmo u Alexanderov Sunbeam Rapier.

-

Gadne novosti - potvrdih. - Ali nema veze. Kako ste ti i Alexander?

-

Uglavnom dobro - reče Rosemary. Zvučala je kao da je teško muče moji problemi. - Oh,

Martine, doista mi je žao!

- I meni - odvratih. - Sviđa mi se tvoj slatki šeširić. Je li nov?

-

Dragi Martine - ozbiljno će Rosemary - molim te, nemoj preda mnom glumiti.Sada smo se vozili mimo St. Gilesa. Snijeg je uporno padao iz smeđežutog neba. Njegov bijeli

pokrov isticao je crnu žgoljavost ogoljelih platana, a žutim pročeljima visokih georgijanskih kuća

davao topao sjaj terakote.

-

Gotovo ne mogu povjerovati - nastavi Rosemary. - Ti i Antonia, da se rastajete nakon toliko

vremena! Znaš, tome doista iznenadilo.

Jedva sam podnosio to njezino naslađivanje. Pogledao sam dolje u njezina mala stopala

obuvena u crne cipelice s visokom potpeticom. - Jeste li zameteni gore u Rembersu?

-

Zapravo i nismo - odgovori ona - premda, moram priznati, ondje izgleda kao da ima više

snijega nego tu dolje. Nije li to smiješno, uvijek se čini da na selu pada više snijega? Water Lane je

bila zatvorena prošlog tjedna, ali ostale su ceste prilično čiste. Gilliad-Smithovi su stavili lance na

kotače. Nama se nije dalo. Alexander kaže da oštećuju gume. No ipak nam je Badgett morao

nekoliko puta pomoći da auto izguramo na cestu. Gdje ćeš sada živjeti, Martine?

-

Ne znam - odgovorih. - U Hereford Squareu sigurno neću. Bilo bi najbolje da si nađem stan.

-

Dragi moj, stan je danas nemoguće naći - reče Rosemary - barem ne takav u kojemu se dade

živjeti, osim ako ne platiš brdo novca.

- U tom ću slučaju platiti brdo novca - rekoh. - Kako dugo si ovdje?

-

Skoro tjedan dana - reče Rosemary. - Ne smiješ dopustiti da te Antonia prevari kod diobe

namještaja i ostalog. Po mome mišljenju, budući da je ona kriva, sve bi zapravo trebalo pripasti tebi.

-

Ni slučajno - usprotivih se - takav zakon ne postoji! A njezin je novac utrošen za uređenje

stana baš kao i moj. Riješit ćemo sve prijateljski.

-

Mislim da si divan! - usklikne Rosemary. - Uopće ne izgledaš ogorčeno. Ja bih poludjela od

bijesa da sam na tvome mjestu. Tog si čovjeka smatrao najboljim prijateljem.-

On je i dalje moj najbolji prijatelj.

-

Primaš to veoma filozofski - reče ona. - Ali nemoj u tome pretjerati. Mora da si negdje u dubini

duše jadan i ogorčen. Malo zdravog psovanja sigurno bi ti dobro činilo.

-

Osjećam se jadno posvuda u duši - rekoh. - No ogorčenost je nešto posve drugo. To nema

smisla. Možemo li razgovarati o nečemu drugom?

14 Petit -fr. sitan (op. prev).



-

Pa, Alexander i ja ćemo biti uz tebe - obeća Rosemary.

-

Naći ćemo ti stan i pomoći da se preseliš, a poslije, ako budeš htio, mogu ti povremeno doći

napraviti malo reda. Rado ću to učiniti. U posljednje dvije-tri godine nisam te pravo ni vidjela. Baš

sam nekidan o tome razmišljala. Domaćicu ćeš u svakome slučaju morati imati, zar ne, a

profesionalne su domaćice danas strašno skupe.-

Veoma si brižna - rekoh. - Na čemu sada radi Alexander?

-

Kaže da je zapeo s poslom. Usput, Alexander je silno nesretan zbog tebe i Antonije.

-

Prirodno - prihvatili - on Antoniju obožava.

-

Bila sam nazočna kad je otvorio njezino pismo - nastavi Rosemary. - Nikada ga nisam vidjela

toliko nesretnog.

-

Njezino pismo? - začudih se. - Ona mu je, znači, pisala o svemu? - To mi je nekako jako

zasmetalo.

- Pa, pretpostavljam - reče Rosemary. - U svakom slučaju, htjela sam ti samo reći da budeš

obziran prema Alexanderu. Budi s njim što ljubazniji.

-

Kako bih ga utješio što je mene ostavila žena - zaključih.

-

Dobro, cvjetiću.-

Martine! - prekori me Rosemary. Za nekoliko smo minuta skrenuli na kolni ulaz Rmbersa.



Poglavlje 6.'Otkako napustih Plumtree u državi Tennessee Prvi put mi je toplo!'

recitirao je Alexander, mašući rukom dugih prstiju sa širokim noktima ispred novoga

kalorifera. Rukav njegove žućkasto-bijele radne kute lepršao je i nabirao se nošen strujom topla

zraka.Od našeg je dolaska prošlo pola sata; sjedili smo u velikom erkeru dograđenom na Alexanderov

atelje, pili čaj i promatrali snijeg koji je vani padao, te južno pročelje kuće, jedva vidljivo na sve

slabijem poslijepodnevnom svjetlu, na kojemu su se grede pod mekim valovitim naslagama bjeline

isticale na potamnjeloj ružičastoj podlozi zida. Vijenac imele povezan crvenom vrpcom, koji je visio

nad ulaznim vratima, bijaše posve zasut snijegom i gotovo nevidljiv. Pahuljice što su lepršale pred

prozorom bile su bijele, no one udaljenije stapale su se u žućkastu zavjesu koja nam je zaklanjala

vidik, pretvarajući Rembers u usamljeno mjesto odsječeno od ostatka svijeta.

U svojoj namjerno staromodnoj kuti krem boje, moj je brat izgledao kao da se sprema odigrati

mlinara u kakvoj operi. Njegovo otmjeno, blijedo lice spokojna izraza kao da je pripadalo u

osamnaesto stoljeće: onako ozbiljno, inteligentno, malko degenerirano, upućivalo je na prošlost

napučenu generalima i otmjenim pustolovima, tipično englesko lice, onakvo kakva danas mogu biti još samo angloirska lica. Čovjek bi ga mogao nazvati „plemenitim" u smislu u kojemu se ta riječ

upotrebljava za životinje.

Alexander je imao u sebi nešto neobično, nešto što sam uvijek ponovo otkrivao, posebice kad

bih ga vidio u Rembersu; njegovo lice, premda oblikom savršeno nalik na očevo, crtama i mimikom

neodoljivo je podsjećalo na majčino. U njemu je, više nego u Rosemary i u meni, majka nastavila

živjeti; i u svojim smo odnosima s Alexanderom bili toga duboko svjesni. Nas su smatrali, a

vjerujem da smo to i bili, veoma složnom obitelji; i premda sam ja upravljao našim financijama i uglavnom zauzeo očevo mjesto, Alexander je, preuzevši ulogu majke, bio zapravo glava obitelji.

Ovdje u našoj kući, a posebice u ovom ateljeu, gdje su bijelo okrečeni zidovi još bili posuti njezinim

akvarelima i litografijama pastelnih boja, uvijek bih je se živo sjetio s tužnim drhtajem sjećanja i

onim posebnim bolnim i uzbudljivim osjećajem punim krivnje da se gušim i da sam istodobno

zaštićen, koji me je mučio pri svakom povratku u moj stari dom; a sada se činilo da se bol zbog Antonije poistovjetila s tom boli, toliko je ona, premda intenzivnija, po svojim osobinama bila bliska

tajanstvenoj malaise15 koja me obuzimala pri povratku kući. A možda je to doista bila jedna te ista

bol, isprepletena sjena bačena na moju prošlost i budućnost.

Još nismo bili upalili svjetlo i sve troje smo sjedili na klupi pod prozorom, ne gledajući jedno

drugo, okrenuti nečujnome kretanju snijega i trenutno nevidljivu „pogledu" zbog kojega je

Alexander prije nekoliko godina dao dograditi ovaj erker.

Iza zavjese koja ga je odvajala od dogradenog dijela, atelje je bio gotovo posve u mraku. Ljeti je

ovdje sve prožeto dahom šume i mirisom cvijeća što dopire izvana, te svježim, vlažnim, čistim

mirisom gline; sada se osjećao samo miris parafina iz četiriju velikih uljnih peći, čiji mi je dobro

poznat vonj dozvao u sjećanje slabo osvijetljene zime mog djetinjstva. -I onda?

-

Pa, to je uglavnom sve.-

I Palmer ti ništa drugo nije rekao?

- Ništa ga drugo nisam ni pitao.

-

I, kažeš da si s njime bio ljubazan?

- Veoma ljubazan.

15 Malaise - fr. boljka (op. prev.).



-

Ne tvrdim da bih se ja - reče Alexander - bio na njega bacio poput divlje zvijeri. Ali sigurno bih

mu postavio nekoliko pitanja. Ja bih to bio želio shvatiti.

-

O, pa shvatio sam ja to - rekoh. - Moraš znati da sam veoma prisan s Palmerom, što

onemogućava bilo kakva pitanja, ali ih ujedno čini i nepotrebnima.

-

Antonia se, dakle, doima sretnom?

-

Slika blaženstva.Alexander, uzdahnuvši, nastavi: - U iskušenju sam da kažem kako nikada nisam trpio Palmera.

On je imitacija ljudskog bića: majstorski izrađena, izvrsno obojena, ali ipak samo imitacija.

-

On je čarobnjak - rekoh - i to kod nekoga može izazvati odbojnost. Ali i on je čovjek od krvi i

mesa. Ljubav mu je potrebna kao i svima ostalima. Ne mogu si pomoći, ali dirnuo me je način na

koji je, u ovakvoj situaciji, pokušao zadržati i mene i Antoniju.

-

Serem ti se ja na to, moj gospodine, pfuj! - odsiječe Alexander.

- Antonia ti je pisala? - upitah, okrenuvši se kako bih mogao promatrati njegovo krupno, smireno lice pri mutnom odsjaju snijega.

-

Da - reče - pisala mi je. Pitam se jesam li to mogao predvidjeti. Ali ne, nisam, nešto takvo činilo

mi se nemogućim. Kad se dogodilo ostao sam zaprepašten.

- Nisi valjda dobio njezino pismo prije nego što sam ti telefonirao? Sumnjam da bi ti pisala prije

nego što kaže meni!

-

Ma naravno da ne bi - odvrati Alexander. - Ali ja te nisam dobro razumio kad si nazvao. Ona u

pismu ništa ne kaže; ništa određeno. No, reci mi, gdje ćeš ti sada živjeti?

-

Još ne znam. Unajmit ću stan, pretpostavljam. Rosemary se ponudila da mi bude domaćica.

Alexander se nasmijao.

-

Zašto ne dođeš živjeti ovamo? - reče. - Pa ne moraš osobno voditi posao, zar ne?

- Što bih radio ovdje?

- Ništa.

- Oh, molim te!

-

Zašto ne? - začudi se. - Vrijeme bi ti moglo prolaziti u idili. Ovo je mjesto pravi raj zemaljski,

čega smo u djetinjstvu, prije nego što nas je svijet iskvario, itekako bili svjesni. Ako baš želiš nešto

raditi, naučit ću te modelirati u glini ili kako ćeš iz korijena drveta načiniti skulpturu zmije i lasice.

Muka je danas s ljudima jer ne znaju ne raditi ništa. Poprilično sam se namučio učeći Rosemary

kako se to čini, a ona za to zasigurno ima više dara nego ti.

-

Ti si umjetnik - podsjetih ga - i za tebe ne raditi ništa znači nešto raditi. Ne, vratit ću se svome

Wallensteinu16, Gustavu Adolfu17 i knjizi Što je to dobar general. Već se duže vrijeme potiho bavim

monografijom Tridesetogodišnjeg rata u kojoj uspoređujem sposobnosti ove dvojice vojskovođa.

Trebalo je to biti poglavlje jednog budućeg većeg djela u kojemu bih pokušao objasniti u čemu se

sastojala sposobnost nekog vojnog zapovjednika.

-

Dobrih generala nema - javi se Alexander.

-

Ti si se dao zavesti od Tolstoja, koji tvrdi da su svi generali nesposobni, samo zato što su svi

ruski generali bili nesposobni. U svakome slučaju, trudit ću se da ubuduće ozbiljnije prionem na

posao. Antonia mi je, mora se priznati, oduzimala mnogo vremena.

-

Jako lijepo - zaključi Alexander. Ponovo je uzdahnuo, a potom sve troje utonusmo u šutnju.

-

Pokaži mi neki rezultat svog nerada - zamolih ga. Ustao je i odgrnuo zavjesu. Okrenuo je

16 Wallenstein, Albrecht (1583-1625), češki vojskovođa i političar (op. prev.).

17 Gustav II. Adolf (1594-1632), švedski kralj, jedan od najboljih državnika i vojnih zapovjednika svog doba (op. prev.).



prekidač u ateljeu i nekoliko golih reflektorki bijesnu nad našim glavama, obasjavši sve svjetlošću

oblačna proljetnog poslijepodneva. Prostrana prostorija, nekadašnji cotswoldski štagalj koji je majka

dala preurediti, zadržala je svoj visoki strop i grubo tesane drvene grede s dubokim pukotinama izkojih kao da je, potaknuta blagom strujom topla uljnatog zraka, sipila sitna drevna prašina. Dugačak radni stol, na čijoj su izribanoj površini stajale uredne hrpe pedantno očišćena kiparskog

alata, stajao je uz suprotni zid. Ostale stvari, premda se činilo da je svaka na svome mjestu, ležale su

porazbacane uokolo: komadi neobrađena kamena, golemo korijenje naslagano u obliku stošca,

komadi drva različite veličine nalik golemim dječjim kockicama za slaganje, visoki predmeti

pokriveni vlažnim sivim krpama; kutija puna ukrasnih tikvica, stup ebanovine za koji je bilo teško

reći je li ga oblikovala priroda ili ljudska ruka. Red kanti s glinom stajao je uza zid pokraj prozora, a

drugi kraj prostorije nastavalo je mnoštvo gipsanih odljeva; bilo je tu torza, obezglavljenih tijela u

pokretu i glava montiranih na neobrađena drvena postolja. Pod od imitacije modrih nizozemskih

pločica bijaše, prema Alexanderovoj zamisli, prekriven suhom rogozinom i slamom.

Alexander je prošao kroz prostoriju i počeo pažljivo odmatati krpu kojom je bio obavijen jedan

od onih visokih predmeta. Prvo se pojavilo postolje na okretanje na koje je nešto bilo postavljeno.

Kad je skinuo i posljednji komad krpe, ugasio je svjetla na stropu, upalio samo zglobnu svjetiljku na

radnom stolu i uperio je prema postolju. Tu je stajala glinena glava u najranijoj fazi nastajanja, u

onoj prvoj fazi kad je metalna armatura tek grubo popunjena i kad se na nju u raznim smjerovima

nanose duge trake gline, sve dok se ne pojavi oblik nalik na glavu. Taj osobit trenutak kad bezlična

masa počne poprimati gotovo ljudski identitet uvijek mi se činio sablasnim; čovjeku dođe da se

zapita ne nastaju li i čudovišta na taj način.

-

To je to?

-

Ne znam - odvrati Alexander. - Ovo nije portret. Pomalo se čudno osjećam, kao da tražim

osobu po kojoj je rađeno. Nikada još nisam radio na ovaj način, možda od toga ne ispadne ništa.

Nekoć, u ona pradavna vremena, radio sam posve nerealistične glave, sjećaš li se?

-

Tvoje perspex faze?

-

Da, u ono vrijeme. Ali nikada prije nisam zaželio načiniti izmišljenu realističku glavu. -

Polagano je pomicao svjetiljku i kosa je svjetlost stvarala tamne bore među naslagama gline.

-

Zašto ih suvremeni kipari ne rade? - upitah.- Ne znam - reče Alexander. - Mi više ne vjerujemo u ljudsku prirodu, ne na način starih Grka.

Između shematiziranih simbola i karikature nema razlike. Ono što ja ovdje hoću postići svojevrsno

je nemoguće oslobađanje. No, pustimo to. Nastavit ću se s tim igrati i ispitivati ga, možda će mi

nešto i reći.

-

Zavidim ti - rekoh. - Ti u rukama imaš alat kojim možeš prodrijeti dublje u stvarnost.

-

Imaš ga i ti - reče Alexander. - Zove se etika. Zahrđao zbog nekorištenja, brate - nasmijah se ja.-

Pokaži mi što još imaš.

-

Tko je ovo? - upita Alexander. Uperio je zglobnu svjetiljku prema gore, otkrivajući brončanu

glavu na polici iznad radnoga stola.

Trgnuh se od iznenađenja još prije nego što sam je prepoznao. - Nisam je vidio godinama. -

Bijaše to Antonia.Alexander je tu glavu načinio još u prvim danima našeg braka, ali je potom proglasio da je

njome nezadovoljan i nije se htio od nje rastati. Načinjena od blijedozlatne bronce, prikazuje

mlađahnu Antoniju koja stremi naprijed i koju ja zapravo nisam poznavao: Antoniju koja pleše na

stolu i kojoj se nazdravlja šampanjcem, i koja je, čini se, pripadala nekom drugom dobu. Oblik glave

bijaše međutim savršeno pogođen kao i bujna kosa neuredno spletena na zatiljku, možda malo u

grčkom stilu; velika, grabežljiva, malko otvorena usta, njih sam poznavao. No bijaše to mlada,

veselija, mnogo više usmjerena Antonia od moje vlastite. Možda je ona postojala, a ja sam to

zaboravio. Tu nije bilo ničega od tople smetenosti moje žene. Prošla me jeza.

-

Ovako bez tijela to ne može biti ona - rekoh. Antonijino tijelo bitan je dio njezine pojave.



-

Točno. Neki jesu svoje tijelo mnogo više nego drugi - reče Alexander i, igrajući se zrakom

svjetla iznad glave, otkrije jedan obraz. - No, ipak nas glava najbolje predstavlja, ona je vrhunac

našeg otjelovljenja. Kad bih ja bio Bog najradije bih stvarao glave.

- Ne mogu reći da mi se baš sviđaju skulpture glava bez tijela. Kao da prikazuju neku nepošteno

stečenu prednost, neki zabranjen i nepotpun odnos.

-

Zabranjen i nepotpun odnos - ponovi Alexander. - Da, možda stanovita opsesija. Freud o Meduzi. Glava može simbolizirati ženski spolni organ koji izaziva strah, a ne želju.

-

Nisam imao na umu nešto tako maštovito - odvratih. - I najobičniji divljaci vole skupljati

glave.

- Ti nisi dopustio da i tvoju pridodam zbirci! - pripomenu Alexander. Nikada nisam dopustio

Alexanderu da mi napravi portret, premda me je često molio.

-

Tako da je možeš nositi na vršku koplja? Nikada! - Dok smo se smijali on je prešao rukom

preko moga zatiljka opipavajući lubanju ispod kose. Razmišljanje kipara počinje od lubanje.

Još smo neko vrijeme stajali gledajući Antonijin portret, sve dok nisam osjetio kako mi srce

ispunja jad. - Uskoro bih mogao podnijeti nešto oštro - rekoh. - I, usput, poslao sam ovamo sanduk

Vierge de Cleryja i nešto brendija.

-

Stiglo je jutros - potvrdi Alexander. - Ali ništa od porta. Svako bi crveno vino, kad bi moglo, postalo porto.

-

Ne bi, ako bih ga ja u tome uspio na vrijeme spriječiti! -rekoh. Oko toga smo se prepirali

svakog Božića.

-

Bojim se da će sutra navaliti uobičajena rulja - reče Alexander. - Nisam ih uspio otkazati.

Rosemary kaže da se tome ludo raduju! No, budemo li imali sreće, možda ćemo do tada već biti

zameteni.

Prošetali smo do vrata, otvorili ih i zagledali se u prizor vani. Hladan zrak oštro nas je ošinuo

po licu. Mračilo se, ali se posljednji ostatak dana još žario nekim živim sjajem koji kao da je izbijao iz

samoga snijega. Bijeli netaknuti pokrivač pružao se prema mjestu gdje su dva velika od snijega

otežala bagrema svojim jedva vidljivim crnim obrisima obilježavala granicu livade, uokvirujući

sada skriven pogled na brežuljke među kojima su se ugnijezdila opustjela rudarska naselja Sibford Gower i Sibford Ferris. Snijeg se nečujno i okomito spuštao iz nepomična neba i do nas je kroz

otvorena vrata dopirao taj zastrašni muk. Bijasmo zatrpani kao u grobu. Iznenada se iza grma,

poput tamnoga obrisa s nekog kineskog akvarela, na svome putu do gnijezda pojavi kos; načas je

okrenuo glavu prema nama, a potom hitro i bešumno nestao, leteći nisko nad snijegom. Na svjetlu

poslijepodneva što se polako gasilo vidjesmo mu samo jedno oko i narančasti kljun. Alexander

promrmlja: Drozd sav crne je boje, A kljun mu crveno-žut.

-

Citat ti je odveć prikladan, brate.

-

Odveć prikladan?

-

Ne sjećaš se kako ide dalje? - Ne.

Drozd ovdje čisto i zvonko poje,

A sitni carić drhti ko prut,

Kraj zebe i vrapca ševa kliče, Od kukavičjeg pjeva šume ječe,

Al' muževi mnogi kojih se pjesma tiče,

Priznat to nikada neće.18

2 18 William Shakespeare, San ljetne noći, Čin 3, Scena 1 (op. prev.)

3



Alexander je neko vrijeme šutio, potom upita: - Jesi li bio vjeran Antoniji?

Iako zatečen pitanjem, spremno odgovorih: - Da, naravno.Alexander je uzdahnuo. U dnevnoj se sobi upalilo svjetlo, bacajući u mrak pred prozorom

zlatan stožac kroz koji su promicale izvan njega sive i jedva vidljive snježne pahuljice, i načas se,

prije konačna smirenja, pretvarale u blistave šljokice. Girlanda od grančica zimzelena pod kojom se

razmjenjuju poljupci, koju bi Rosemary uredno splela svakog Božića, kako ju je bila naučila majka, visjela je u prozoru ukrašena raznobojnim kuglicama i narančama, dugorepim pticama, svjećicama i

imelom; a sada sam vidio sestru kako se penje na stolac da bi pripalila svjećice. One su načas

zatreperile a potom zasjale jasnim plamenom, dok se drevni, dvosmisleni simbol lagano njihao na

propuhu koji se poput sablasti uvijek šuljao oko visokih slabo izoliranih viktorijanskih prozora.

-

Zašto „naravno"? - upitao je Alexander.U taj čas začusmo zvuk glasovira. Rosemary je počela svirati božićnu pjesmicu. Bijaše to

„Jednom u kraljevskome gradu Davidovu". Duboko sam uzdahnuo i okrenuo se od vatre. Otišao

sam na drugi kraj sobe da uzmem cigarete koje sam bio ostavio u erkeru. Alexander koji, čini se, nije

očekivao odgovor na svoje pitanje, ponovo je okrenuo svjetiljku i obasjao svoju nedovršenu glavu.

Obojica smo je zamišljeno promatrali uz daleke zvuke glasovira. Oduvijek sam znao da me na nešto

podsjeća, na nešto tužno i zastrašujuće, i sada kad sam pogledao to vlažno, sivo, bezoblično lice,

sjetih se na što. Kad je majka umrla Alexander je htio načiniti posmrtnu masku, no otac mu nije

dopustio. Pred očima mi se iznenada veoma živo pojavio prizor u spavaćoj sobi s nepomičnom

prilikom na krevetu, čije je lice pokriveno plahtom.

Zadrhtao sam i okrenuo se prema vratima. Vani se već posve smračilo. Nevidljiv, osim na

svjetlu što je dopiralo kroz prozor, snijeg je padao u dubine vlastita sna. Rosemary je počela svirati

drugu kiticu.



Poglavlje 7.Draga Georgie,

Božić nisam proveo baš onako kako sam očekivao. One večeri kad smo se posljednji put vidjeli,

Antonia je

neočekivano objavila da me napušta i da se želi udati za Palmera Andersona. Neću ti

sada pisati o pojedinostima, ali čini se da će se to i dogoditi. Čak ti ne mogu reći ni kako se točno

osjećam. Uopće se ne prepoznajem. Kao što možeš zamisliti, još sam u šoku. Zapravo mi se čini kao da nisam posve normalan itrenutačno mi više ništa ne izgleda ni stabilno ni stvarno. Shvatit ćeš da zasada naprosto ne umijem rećiništa više. Osjećao sam ipak da te moram obavijestiti o činjeničnom stanju i za mene je veliko olakšanje već ito što ti pišem. Ne nadaj se ničemu i ničega se ne boj, ako

možeš. Oh, mila, nikada se nisam osjećao manjespremnim za bilo kakovu svijetlu i pustolovnu budućnost. Osjećam se nekako izblijedjelo, poput lika u pozadini kakve stare slike. Pokušaj mi, ako možeš, povratiti barem nešto razbora i snage. Drago dijete, tvojaljubav i odanost oduvijek su mi

toliko dragocjeni, budi i dalje strpljivo na mojoj strani. Oprosti na ovomkukavičkom i nesuvislom

pismu. Tvoj nevoljni, osramoćeni princ ljubi ti noge. Naprosto sam odveć jadana da bih mogao ozbiljno razmišljati. Molim te, imaj razumijevanja i nastavi me ljubiti. Ako budem mogao,doći ću

sutra u uobičajeno vrijeme. Ne budem li mogao doći, javit ću ti se telefonom.

M.

Dovršio sam pismo i hitro ga gurnuo u džep. Antonia i Rosemary silazile su stubama, uporno

pokušavajući jedna drugu nadglasati.

-

Cijela kuća ima centralno grijanje na ulje - čuo sam Antoniju.

Digao sam se od pisaćega stola Carlton House19 i otišao do kamina. Bijaše rano poslijepodne, ali

vani je već bilo mračno i svjetla su bila upaljena. U sobi su gorjele dvije električne grijalice, ali je

Antonia, ne bi li me malo odobrovoljila, kako reče, inzistirala da se upali i vatra u kaminu.

Ušle su u sobu i stojeći jedna do druge gledale me onim pogledom nježne brižnosti kakvim žene

gledaju malu djecu. Taj izraz brižnosti u Rosemarynim očima bijaše pomiješan sa znatiželjom, a u

Antonijinima sa zabrinutošću. U svojoj elegantnoj sivoj, neupadljivoj londonskoj odjeći Rosemary se

kraj moje supruge doimala sićušno.

-

Antonia mi je upravo govorila o tvom stanu - reče Rosemary. - Zvuči idealno. A ima i

božanstven pogled na Westminstersku katedralu.

-

O tome, očito, znaš više od mene - odgovorih. Palmer mi je našao stan na Lowndes Squareu.

Izgleda da je posve u redu.

-

Ali jutros nisi dopustio da ti ga opišem! - uskliknu Antonia. - Zar nije nemoguć? - doda,

obraćajući se Rosemary. - Zar ga ne želiš vidjeti?

-

Baš i ne.

-

Draga dušo, nemoj se duriti - reče Antonia. - Ubrzo ćeš morati donijeti nekakvu odluku glede

namještaja. Rosemary i ja upravo smo izmjerile zavjese, one s odmorišta i iz Plave sobe pristajat će

bez preinaka.

-

Kakve li sreće!-

Uostalom, ja ga želim vidjeti - javi se Rosemary - čak ako ti i ne želiš. Antonia mi je dala

ključeve i sada idem onamo. Jesi li siguran da ne želiš poći sa mnom, Martine?

19 Stil namještaja dizajniranog za princa regenta, budućeg kralja Georgea IV., dok je boravio u londonskoj rezidenciji Carlton House (op. ur.).



-

Jesam.

- Onda idem. Moram priznati da sam već prilično umorna. Ključeve ću ti vratiti večeras.

Dovidenja, Martine, dušo, doviđenja Antonia. - Potapšala me je po ramenu, a zatim se propela na

prste da bi Antoniju pomilovala po obrazu. Činilo se da se ona i moja žena odjednom izvrsno

razumiju.

Antonia ju je ispratila do vrata. Čuo sam kako kaže: „Molim te, javi mi što misliš o draperijama". Zatim su se vrata zatvorila.

Stajao sam kraj kamina, gledao u vatru i pokušavao očistiti staru lulu što sam je bio upravo

pronašao - povremeno, naime, pušim lulu. Čuo sam Antoniju kako ulazi u sobu. Došla je do kamina

i stala pred mene. Gledao sam je, a ona mi je netremice uzvraćala pogled, sada bez smiješka. Prvi

smo put bili sami otkako sam se vratio u pratnji Rosemary. No zahvaljujući tajnoj kemiji situacije u

kojoj smo se nalazili, Antonia i ja već smo bili dvije nove, različite osobe. Gledali smo se s

nelagodom iza koje se, u mom slučaju, skrivao bijedni kukavičluk, spremni da jedno drugome

dokažemo tu različitost. Mene iznenada obuze vrtoglavica od boli i osjetih da nisam sposoban

izdržati bilo kakvu scenu koja bi mogla uslijediti. Uzeh stoga čeprkati po luli.

-

Pa, jednu si osobu ipak beskrajno usrećila - rekoh. -Rosemary obožava katastrofe.

-

Martine, dragi - reče Antonia. Izgovorila je to polagano, s naglašeno nježnim prijekorom. Stajala je preda mnom izbacivši trbuh, nagnuta na jedan bok, tijela iskrivljena u dragoj mi i dobro

poznatoj pozi. Snježno bijela svilena bluza, prilično rastvorena, otkrivala joj je dugi vrat. Punđa joj je

bila uredno uvijena u zlatnu kuglu veliku gotovo kao i njezina glava. Ponovo sam je pogledao i,

prvi put od našega raskida, jasno u njoj vidjeh drugu osobu, a ne više dio sebe.

- Zadovoljan si stanom, zar ne?

- O, svakako.

- Nemoj se ljutiti na mene - nastavi Antonia - odveć me to boli.

- Ne ljutim se.

- Anderson se jako namučio da nade taj stan.

-

Veoma ljubazno od njega, posebice sada kad ima toliko drugih briga.

-

O čemu bi on drugom razmišljao, o čemu bismo nas oboje razmišljali, ako ne o tebi. Ni o čemu

drugom i ne razmišljamo!

-

Baš ljupko od vas - rekoh. Počeo sam puniti lulu.

-

Molim te, dragi, nemoj to raditi.

-

Da ne radim, što, za ime božje?

- Nemoj biti tako prizeman i sarkastičan. I molim te, budi ako možeš ljubazan s Andersonom. Njemu je grozno stalno do tvoga mišljenja i silno se trudi da ti ugodi. Sada bi ga i najmanjom

sitnicom mogao strašno povrijediti.

-

Nisam ni prizeman ni sarkastičan - odvratih. - Ja sam doista zahvalan Palmeru. Ali ipak bih

želio da se ljudi prestanu brinuti o mojoj dobrobiti. Ja se sasvim lijepo mogu sam brinuti o sebi. -

Zapalio sam lulu. Imala je odvratan okus.-

Ali mi se želimo brinuti o tebi! - reče Antonia.

Kako nisam odgovorio, ona uzdahnu i okrene se da navuče zavjese preko potamnjelih prozora.

Gusta žuta magla, koja je cijeli dan pokrivala London pretvorivši dan u noć, uvukla se i u kuću

uspjevši čak i u Antonijinu, ne više Antonijinu, ružama namirisanu dnevnu sobu unijeti nekakav

blijed, gorkast vonj i još bijedu sumaglicu. Snijeg, tako debeo i lijep na ladanju, u gradu se jedva još

vidio; zadržao se tek tu i tamo u bijelim mrljama po krovovima ili u obliku dugih, čelično sivih

pruga leda na manje prometnim pločnicima. Sjeo sam na trosjed i počeo prazniti lulu, lupkajući

njome o okvir kamina.

-

Od toga će ostati ružna mrlja - primijeti Antonia koja se u međuvremenu udaljila od prozora.



-

To više nije važno.-

Važno je, Martine. Svaka pa i najmanja sitnica je važna. Ova prisnija, više komorna scena kao

da joj je ulijevala sigurnost. Pružila je ruku i uzela mi lulu. Sjela je zatim kraj mene i pokušala me

uzeti za ruku. Povukao sam ruku. Podsjećalo je to na kakav neobičan prizor udvaranja. Rekao sam:-

Nemoj, Antonia, nemoj.

-

Hoću, Martine - odgovori ona i stavi ruku na rukav mog kaputa. Zadrhtao sam.-

Zar ti još nije dovoljno - upitah - moraš li ovo činiti?

-

To je važno, Martine - odgovori Antonia. - Nemoj bježati od mene. Mi se moramo i dalje biti u

stanju dodirivati.

-

Je li to savjet tvog psihijatra?

-

Molim te! Znam da si povrijeđen, Martine, da si iznutra više povrijeđen nego što želiš

pokazati. Ali ne smiješ govoriti tako ogorčeno.

-

Rekao bih da sam se prilično blago izrazio - odvratih. -Čini se da sam si postavio veoma visoke

standarde. Pa ću ih se, očito, morati i držati! - Dopustio sam joj da me uhvati za ruku. Pustio sam da

me umiri kao što se umiruju životinje.

- Tako je, tako je - prihvati Antonia - morat ćeš ih se, dakle, držati! - Smijući se s olakšanjem i

zahvalnošću, kleknula je preda me, poljubila mi ruku i privukla je na svoje grudi.Onda me pogledala ravno u oči. - Velikodušan si, dragi moj. - Glas joj bijaše dubok i promukao

od uzbuđenja.

Pomislio sam, ali nisam izrekao: „Ja sam u tebe zaljubljen". Bilo je to odveć ludo. Umjesto toga

rekoh: - Slušaj, dušo, moramo se dogovoriti o prokletom namještaju i o svemu ostalom.

- Ima vremena - reče ona. Sjedila je na podu, rukama obgrlivši koljena; sada je djelovala posve

opušteno. - Ali to ćemo svakako učiniti. Ima tu mnoštvo starudije koju treba odmah rasprodati. Ma

znaš, sve ono čega se već godinama želimo riješiti. A vrijedne bi se stvari trebale dati sasvim lijepo

podijeliti.

Još je uvijek posve prirodno govorila o „nama". Čudio sam joj se, a istodobno mi je bila

potrebna. Prokletstvo je u tome što su mi oboje bili potrebni. Napokon, nit prisnosti što je vezivala

Antoniju i mene još nije bila prekinuta. Ta spoznaja kod mene je prouzročila svojevrsnu agoniju.

Smaknuće mi je samo najavljeno. Krvnikova sjekira još je visjela u zraku.

- Slušaj - javi se Antonia - bi li ti meni i Andersonu mogao učiniti jednu uslugu?

- Čini se da mi je to metier 20.

-

Bi li ti večeras mogao dočekati Honor na kolodvoru?

-

Honor?

-

Ma znaš, Andersonovu sestru. Stiže iz Cambridgea.

-

Ah, Honor Klein. Mislim da bih mogao. Ali ja nju jedva poznajem. Zašto je ne dočeka Palmer?

-

Užasno je prehlađen - objasni Antonia. - Nipošto ne smije izlaziti po ovoj magli.

-

Zar ona ne može uzeti taksi?

-

Misli da će je dočekati Anderson, pa se on boji da će, ne bude li ga vidjela, u beskraj čekati na

peronu po ovom odurnom vremenu.

- Očito nije osobito inteligentna - zaključih. - Dobro, dočekat ću je ja. - Antonijino „Anderson'',

koje je nekoć zvučalo tako čudno službeno, imalo je sada prizvuk gadljive prisnosti; osim toga, išlo

mi je grozno na živce što je Palmer prehlađen.

Antonia mi stisnu ruku i primaknu se bliže kako bi mi stavila glavu na koljena. Počela me

20 Metier-fr. profesija (op. prev.).



mučiti fizička želja za njom. Ona reče: - Osjećam se pomalo nervoznom zbog Honor.

-

Pa ti se s njom otprije poznaješ. Meni je izgledala kao posve bezopasna profesorica.

-

Da, poznajemo se, ali ja je nikada nisam primjećivala.

-

Nisam ni ja - pokušao sam je umiriti. - To dokazuje da je bezopasna. - Počeo sam Antoniju

gladiti po kosi.-

Ne bih se zabrinjavala - nastavi ona - ali mi se Anderson čini zabrinutim. Ne govori mnogo o

tome, ali mislim da on misli kako Honor misli da ja nisam dovoljno dobra za njega.

-

Tu se nešto mnogo misli - primijetih. - Ti si dovoljno dobra i za kralja, a nekmoli za našega

Palmera. Nemaš se zbog čega uzrujavati. Ti si božica, a ona je samo jedna stara njemačka usidjelica.

To si moraš govoriti. Kad stiže vlak?

-

U pet i pedeset sedam na kolodvor u Liverpool Streetu - odgovori ona. - Martine, ti si divan!

Bojim se da će zbog magle vlak grozno kasniti. Možda je najbolje da je dovezeš ravno u Pelham

Crescent. Pitam se shvaćaš li ti uopće koliko si dobar?

-

Počinjem polako shvaćati - odvratih. - Prilično je bolno, za početak.Antonia je čučnula. Svjesno se i gotovo besramno koristila svojom moći. Držala me je neko

vrijeme obasjana svojom pozornošću; a ja sam joj to iz nekakva očaja dopuštao, svjestan da zagrljaj ne bi ničemu vodio.

-

Ja te nikada neću napustiti, Martine - reče Antonia. - Mi te nikada nećemo napustiti.

Strahovao sam od neizbježnoga pucanja ove niti naše prisnosti. No koliko je do Antonije ta se

nit, neznano kako, nikada ne bi trebala prekinuti. Osjetih neko jadno olakšanje i mučninu u duši,

zbog čega mi se na trenutak učinila gotovo odvratnom. Bio sam blizu živčanog sloma. - Ne možeš

imati sve, Antonia - rekoh.

Stavila mi je obje ruke na koljena i nagnula se naprijed zažarena pogleda: - Mogu pokušati,

dragi, mogu pokušati!



Poglavlje 8.Kolodvor u Liverpool Streetu vonjao je po sumporu i ognju paklenom. Sve je bilo ispunjeno

gustom maglom tako te se visoka kupola od kovanog željeza uopće nije vidjela. Zamućene svjetiljke

na peronima nisu imale dovoljno snage da probiju nepopustljivu sumaglicu, pa se čovjeku činilo

kao da mu se tama uvukla u glavu. Uzbuđene, čudno razdragane zbog magle, nejasne su se prilike

nakratko ukazivale i odmah užurbano nestajale. Čovjek se kretao unutar malog, slabo osvijetljenog

kruga okružen mutnom a ipak svjetlucavom žutom noći iz koje su se zapanjujućom iznenadnošću

pojavljivali ljudi i predmeti. Bilo je pet i četrdeset pet.

Krenuo sam autom nešto ranije za slučaj da putem zalutam. Zahvaljujući međutim blještavoj

uličnoj rasvjeti duž Piccadillyja i Holborna koja mi je dopuštala da puzeći, oprezno ali ravnomjerno

napredujem, ipak sam stigao na vrijeme. Već sam bio pokušao doznati koliko vlak kasni što, čini se,

nitko nije znao, i temeljito pregledao kiosk s knjigama, kupivši jeftino izdanje knjige o načinu

ratovanja u džunglama Burme. Sada sam sjedio u nešto bolje osvijetljenom buffetu, pijuckajući

prilično hladan čaj. Otresao sam šal, koji je bio natopljen vlagom i mokar. Iz njega se vlaga mogla

žmikati. Bio sam promrzao do kosti i tako potišten da je to bilo gotovo smiješno. Bijah usto i

poprilično srdit.

Nakon scene s Antonijom osjećao sam se zgrčeno i izmučeno kao da me je netko isprebijao ili

kao da sam dopješačio iz velike daljine. Sada sam već bio u stanju koje se može opisati jedino kao

zaljubljenost. No bijaše čudna ta ljubav, čiji je jedini mogući izraz bio moje mirenje s njezinom

odlukom da ona nit koja nas je povezivala ostane neprekinuta. Istodobno je pristati na to za mene

bilo pravo mučenje i ta mi je nježna spona bila poput krvnikova užeta oko vrata. Bio sam zbunjen

svojom totalnom nesposobnošću za nasilje. A ipak se nasilje prikriveno očajem micalo negdje

duboko u meni. Najodvratnije mi je bilo što sam u Antonijinoj blizini jasno osjećao da mi je

potrebna, da su mi oboje potrebni; i upravo sam kukavno čeznuo da vidim Palmera i dobijem od

njega neku nemoguću i nezamislivu utjehu. Bio sam u njihovu zatočeništvu i ono me je gušilo. Ali odveć sam se bojao tame koja je vladala vani.

Pogledah na sat. Bilo je pet i pedeset četiri, još prerano za piće. Ustadoh i iziđoh na peron na

koji je vlak trebao stid. Još nitko, čini se, nije znao koliko vlak kasni, pa ostadoh stajati vani s

podignutim ovratnikom kaputa, udišući zagušljiv, zatrovan zrak. Pritiskao mi je pluća, onako

hladan, vlažan i prljav i uopće mi nije činio dobro. Ovo je mjesto bilo slika i prilika pakla. Pitao sam

se hoću li prepoznati doktoricu Klein. Nisam se mogao sjetiti njezina lica; uspio sam prizvati u

sjećanje tek nekakav poopćen lik sredovječne njemačke usidjelice. Sjećam se da me je kod nje

svojedobno bio razočarao potpuni nedostatak sličnosti s Palmerom. Inače se posve uklapala u

opisani tip, te ni po čemu nije bila zanimljiva. Nalazio sam neko zlovoljno zadovoljstvo u

izvršavanju neugodna zadatka da je dočekam. Stajati ovdje promrzao i biti suočen s neugodom

duga čekanja bio je, napokon, jedini način na koji sam mogao napakostiti Antoniji i Palmeru. Bijaše

to trenutno moje jedino oružje. Usput mi je pomoglo i da skratim vrijeme.

Kupio sam večernje izdanje novina i pročitao koliko je do sada ljudi poginulo zbog magle. Bilo

je pet i pedeset pet. Počeh razmišljati o Georgie i našem sutrašnjem sastanku. Pri pomisli na Georgie

uspio sam negdje u dubini srca osjetiti toplu klicu radosti. Istodobno sam se, međutim, toga susreta i pribojavao. Trenutno nisam bio u stanju suočiti se s bilo kakvim razjašnjavanjima ili prepirkom s

Georgie oko bitnih stvari. Očito sam bio posve zaokupljen Antonijom. Osim o Antoniji, ni o čemu

drugome nisam mogao misliti. Bilo kakvo opterećenje Georgieinim problemima, bilo kakav zahtjev

da se sada uživim u njezin položaj bih bi mi nepodnošljivi; bilo mi je mučno već i od same pomisli

na to. A ipak sam je želio vidjeti. Trebala mi je utjeha, trebala mi je ljubav, trebala mi je, da bi me

spasila, neka beskrajna i svemoćna ljubav kakvu nikada prije nisam upoznao. - Vaš vlak upravo

ulazi u stanicu - reče kontrolor karata na ulazu na peron.

Urlik nevidljiva vlaka dostigao je crescendo, a potom se snizio do štropota, dok se njuška

lokomotive pomaljala na bližem kraju perona. Ljudi se počeše veoma brzo pojavljivati pred



ogradom na izlazu i ja se usredotočih na svoj, kako se sada činilo, neizvediv zadatak prepoznavanja

osobe koju sam imao dočekati. Prošlo je nekoliko sredovječnih žena napetih i zabrinutih lica i brzo

nestalo. Svi su se žurili i svi su izgledali bolesno. Bijaše to pravi Inferno. Počeo sam kašljati. Dr.

Klein će očekivati svoga brata, ah nadao sam se da ću je prepoznati upravo po tome što će se

ogledavati i kolebati. No morat ću to učiniti brzo, jer bude li se ma i korak udaljila od ograde,

izgubit ću je u magli.

Kad se Palmerova sestra napokon pojavila, odmah sam je prepoznao. Njezino mi se lice

odjednom vratilo u sjećanje kao što se često događa kad se ono što si čovjek ne može predočiti

iznenada pred njim pojavi kao nešto dobro poznato. Nije to bilo osobito privlačno lice: grubih crta,

zamjetljivo židovsko i strogo, s jedva primjetnim nagovještajem arogancije. Zaobljene usne bijahu

udružene sa zastrašujuće ravnim i uskim očima i ustima. Dr. Klein je prošla ogradu i mirno zastala

ogledavajući se. Mrštila se i djelovala nekako oronulo pod sablasnim žućkastim osvjetljenjem. Nije

nosila šešir i kapljice vlažne sumaglice već su joj se uhvatile na kratkoj crnoj kosi.

- Doktorica Klein? - upitah.

Okrenula se i zagledala u mene. Očito nije imala pojma tko sam.

- Ja sam Martin Lynch-Gibbon - predstavih se. - Mi smo se upoznali, premda ste to možda

zaboravih. Palmer me je zamolio da vas dočekam. Mogu li vam nešto ponijeti?

Zamijetio sam da su joj ruke pune raznih paketića, što joj je davalo izgled srednjoeuropske

Hausfrau. Kad je progovorila, očekivao sam tvrdi germanski naglasak, pa ostadoh iznenađen

njezinim dubokim, kultiviranim engleskim glasom. Taj glas sam bio zaboravio.

-

Gdje je moj brat? - upitala je.

-

Kod kuće - rekoh. - Prehlađen je. Ništa ozbiljno. Odmah ću vas onamo odvesti. Auto mi je tu

pred izlazom. Dopustite da vam pomognem. - Oslobodio sam je najvećeg paketa. Dok mi ga je

predavala dr. Klein me prodorno pogledala. Njezine uske, tamne oči, koje su pod tom čudnom

rasvjetom djelovale kao da su podlivene krvlju, imale su pomalo orijentalni izgled koji se viđa u

nekih Židovki. U tom blistavom pogledu bilo je nečega životinjskog i odbojnog. - Neočekivana

ljubaznost s vaše strane, gospodine Lynch-Gibbon - reče napokon.

Trebalo mi je vremena da shvatim koliko je prijezira bilo u tim riječima. Na to nisam bio

spreman, a iznenadilo me je i koliko sam time bio povrijeđen. Pade mi na um da je to prvi sud što

sam ga čuo od neke strane osobe otkako sam službeno prihvatio ulogu rogonje i rasrdilo me kad

sam shvatio da mi je, na trenutak, i samome zasmetalo što ostavljam tako jadan dojam. Doista se

moglo činiti neobičnim što u ovoj situaciji činim uslugu Palmera. Probijali smo se šutke kroz

sablasnu, pomalo histeričnu gomilu putnika u odlasku i dolasku, kao i onih čijim se vlakovima bio

zameo svaki trag.

Vani je sada magla bila gušća nego prije i trebalo mi je vremena da izvezem auto na ulicu. Maglom zagušeni farovi svijetlili su poput sićušnih beskorisnih loptica što se odbijaju od zida tame

kroz koji se njihove zrake ne mogu probiti. Milili smo duž Cheapsidea.

-

Je li i u Cambridgeu maglovito? - upitah, tek da nešto kažem.

-

Ne, nije maglovito.

-

Vaš je vlak bio veoma točan. Očekivao sam da će kasniti. Na to je samo nešto promrmljala. U

sebi rekoh: „Nije me briga što ova ovdje misli o meni". Magla je i dalje nadirala u golemim valovima

i bilo je užasno teško odrediti gdje se na cesti zapravo nalazimo. Mnogi su bili napustili svoje

automobile ostavivši ih parkirane uz pločnik, pa je trebalo zaobilaziti mnogobrojne zapreke na

lijevoj strani ceste, pri čemu su se farovi vozila iz suprotnog smjera pojavljivali u zadnji čas iz

neprozirne tame na desnoj strani. Držati se uskoga tjesnaca po sredini ceste, vidjeti prometna svjetla

na vrijeme i ne početi luđački okretati upravljač čim se opet nađete u totalnom mraku, podvig je koji

zahtijeva apsolutnu koncentraciju. Bio sam se nagnuo daleko preko upravljača, čelom sam gotovo

dodirivao prednje staklo preko kojega su brisači amo-tamo razvlačili mokru prljavštinu. Imao sam

gotovo radostan predosjećaj da ćemo ubrzo u nešto udariti. Obodren tom pomisli, rekoh nenadano



svojoj suputnici:

-

Pa, doktorice Klein, što mislite o Palmerovom posljednjem simpatičnom podvigu?

Naglo se okrenula prema meni tako te joj je rub kaputa pao preko moje ruke na mjenjaču. Prije

nego što je dospjela odgovoriti, s moje se desne strane, na pola metra od nas, pojavio veliki kamion.

Očito sam bio odlutao na drugu stranu ceste. Divlje sam zakočio i skrenuo ustranu, i jedva uspio

izbjeći kamion. - Oprostite - rekoh. Ona se okrenula od mene skupljajući skute kaputa oko nogu. Moja je isprika mogla vrijediti u oba smisla.

Okrenuo sam na jug niz, kako sam vjerovao, Shaftsbury Avenue. Prednje se staklo ledilo i

postalo neprozirno; spustio sam prozor na svojoj strani i hladan je zagušljiv zrak navalio u kola. S

nosa mi je počelo kapati. - Biste li, molim vas, otvorili svoj prozor i pripazili na vašu stranu? -

zamolih je napokon. Otvorila je šutke prozor i tako smo se nastavili voziti, dok su nam glave, svaka

sa svoje strane, virile iz kola.

Tijelo Honor Klein krivilo se i skakutalo poput bezglave mješine; opet

sam osjećao kako migrubo sukno njezina kaputa grebe ruku. Veliki narančasti svjetlosni signali na

Hyde Park Cornerupokazivali su put ka Knightsbridgeu i pri njihovu svjetlu bacih kriomice pogled

na svojusuputnicu. Vidio sam samo njezina pogurena ramena, a tada mi se na trenutak otkrije stražnjastrana noge kojom se odupirala, solidna cipela s gumenim potplatom i oblina potkoljenice u

debelojsmeđe-bijeloj pletenoj čarapi s tamnim šavom. Obratih ponovo pažnju na cestu. Krivudavi

me ješav na čarapi na trenutak podsjetio da je ona žensko.

Kad smo stigli do Pelham Crescenta, magla se bila malo podigla. Otvorio sam Palmerova

velika, čvrsta ulazna vrata koja su uvijek nezaključana, i uveo dr. Klein u kuću. Osjećao sam da se

sada, zahvaljujući teškoj kušnji kroz koju smo zajedno prošli, medu nama uspostavila neka veza.

Predvorje bijaše toplo, prekriveno mekim sagom a usto je, nakon vonja što se osjećao vani, i ugodno

mirisalo na ulašteno drvo i nove tkanine. Disanje je odjednom postalo užitak. Zastao sam dok je

skidala kaput i iznad njezine glave ugledao golem samurajski mač s rojtama što ga Palmer bijaše,

bez ikakve logike, objesio iznad niskog ormarića od palisandrovine za kojim smo Antonia i ja nekoć

silno patili.

Pitao sam se jesu U Antonia i Palmer uopće kod kuće, budući da smo bili stigli mnogo prije

predviđenog vremena. Predložili prijateljski:-

Želite li možda prvo otići gore? Ja ću pogledati jesu li Antonia i Palmer u dnevnoj sobi. Vi se,

naravno, ovdje dobro snalazite.

Dr. Klein mi uputi jedan od svojih pogleda u kojem nije bilo traga smiješku i reče:

-

Veoma ste gostoljubivi, gospodine Lynch-Gibbon, ali ja sam već dolazila u ovu kuću. -

Promarširala je na to kraj mene i širom otvorila vrata dnevne sobe.

Dnevna soba bijaše ispunjena zlaćanim odsjajem vatre i jakim smolastim mirisom nagorjelih

cjepanica. Svjetiljke s crnim sjenilima bile su ugašene, a tamne su se, na krzno nalik, tapete sjajile

crvenkasto i meko na treperavoj svjetlosti vatre.

Odmah s bolom shvatih da nas Palmer i Antonia doista nisu očekivali. Sjedili su jedno do

drugog ispred kamina na stolcima uspravnih naslona. Palmer bijaše zagrlio moju ženu a njihovi

profili, nježno okrenuti jedan prema drugom, kao da su bili uokvireni tankim zlatnim obrubom. U

ovoj časovitoj viziji izgledali su kao božanstva s kakvog indijskog friza dok sjede na prijestolju,

neljudski lijepa, poput nekog nedohvatljivog i savršeno spokojnog vladarskog para. Okrenuše se

prema nama iznenađeni, ali i dalje sjedeći, i dalje ljupki ovako zaustavljeni u trenutku bliskosti.

Prišao sam i stao pokraj Honor Klein.

U tom trenutku zbilo se nešto neobično. Dok sam se okretao da je pogledam, odjednom kao da

se posve preobrazila. Oslobođena svoga bezoblična kaputa, činila se višom i dostojanstvenijom. Ali

najviše je iznenađivao njezin izraz lica. Stajala je tu na vratima pogleda prikovana na zlatni par,

glave zabačene unazad i smrtno blijeda, i na trenutak me podsjetila na kakvog odvažnog i moćnog

vojskovođu što se u punoj ratnoj opremi vratio kao pobjednik s bojnoga polja; prašina bitke još je na



njemu, a on stoji pred najvišom vlasti koju je sada, bude li potrebno, spreman pokoriti svojoj volji.

No bijaše to tek časovit dojam. Antonia je skočila na noge i pošla nam ususret s uzvikom

dobrodošlice. Palmer je počeo užurbano paliti svjetiljke. Honor Klein posvetila je pozornost Antoniji

i na njezina pitanja o putovanju i magli odgovarala na usporen način koji je, upravo s te

nezgrapnosti, nakraju ipak bio pomalo germanski.



Poglavlje 9.Imao sam paklensku glavobolju. Napustio sam ih rano unatoč njihovu navaljivanju da me

zadrže na večeri, da bih potom ostao budan do pola noći pijući viski, od kojega sam još i sada dok

sam se spremao napustiti ured osjećao mučninu i vrtoglavicu. Prošle se noći, začudo, nisam osjećao

odviše odbačenim, što je, kako sam zaključio, moralo biti zasluga posve određene iluzije

pothranjene viskijem, iluzije da ću ubrzo poduzeti nešto odvažno što će kao nekim čudom izmijeniti

cijelu situaciju. Nije mi bilo jasno kakav će to odvažan podvig biti, ali što je noć dalje odmicala to

sam više osjećao njegovu veličajnu, maglovitu nazočnost. Činilo se da ipak nisam bio zakinut za

svoj trenutak moći.

Danas sam, međutim, odveć jasno shvatio ispraznost toga sna koji je bio tek šuplji korelat moje

uloge potpune žrtve. Nisam mogao učiniti ništa; ništa, osim da dostojanstveno izvršim povjereni mi

zadatak da budem razborit i milosrdan: zadatak čijih će i inače malobrojnih čari vjerojatno biti sve

manje čim zainteresirani moju razboritost i milosrđe počnu uzimati zdravo za gotovo. Ili točnije, u

bliskoj se budućnosti nije dalo ništa učiniti, osim pametno se dogovoriti s Antonijom oko

namještaja, napisati nekoliko pisama vezanih uz unajmljivanje stana na Lowndes Squareu,

razgovarati s odvjetnikom radi procedure oko razvoda; to, i sastati se s Georgie.

Bilo mi je krivo što sam se prošle noći tako napio, ne samo zbog depresije izazvane

mamurlukom, već i stoga što sam osjećao da ću zbog toga teže izići nakraj s Georgie. Moji su osjećaji

glede susreta s njom još bili dvojaki, a moje su oprečne želje postajale zapravo sve izraženije. S jedne

sam strane bio sve više zaokupljen Antonijom. Želio sam stalno misliti na nju, premda mi je to

pričinjalo bol. Bijah kao opsjednut željom da s Antonijom i Palmerom porazgovaram o našoj„situaciji". S druge sam pak strane osjećao kako Georgieina slika, pokretana nekom vlastitom

snagom, djeluje u meni i kako se u mojim izmučenim mislima uspijeva izboriti za jedno smireno,

čak autoritativno mjesto. Osjećao sam da me to mjesto privlači. Možda su upravo Georgieina krepka

veselost, njezin zdrav razum i njezina lucidna tvrdokornost bili potrebni da me spase iz predjela

mašte u kojemu sam sve češće boravio, i vrate u svijet zbilje. A ipak, jesam li smio, s obzirom na sve,

očekivati od Georgie da bude vesela i lucidna? Koje li sve zahtjeve može ona, vidjevši me ovako

oslabjela, postaviti preda me? Neizrecivo mi je bila potrebna jednostavnost utjehe. Ali i Georgie je

osoba sposobna za patnju.Zaključao sam svoj radni stol i stavio u torbu za spise popis klijenata koje sam obećao obići u

siječnju, zajedno sa skicom poglavlja o Gustavu Adolfu u bici kod Leuthena21. Sve sam uredio tako

da neko vrijeme ne moram dolaziti u ured. Klijenti će biti obaviješteni da će ih, umjesto mene koji

sam indisponiran, posjetiti moj mladi pomoćnik, gospodin Mytten. Mytten je za sada još bio u

Bordeauxu, kamo ga je bilo opasno slati jer je svoj boravak ondje običavao upravo neodgovorno

produžiti zbog pregovora s nekom malom tvrtkom s kojom smo tek počeli raditi. Mytten je katolik,

bonvivan i magarac, ali odan tvrtki i prilično dobar poznavalac vina, a usto se izvrsno snalazi i s

onim snobovskim dijelom klijentele. Mogao sam mu povjeriti obilazak poslovnih partnera, ali,

naravno, ne i kušanje vina; usput sam zapazio da mi je prva neodgodiva obveza 30. siječnja, kad

moram kušati hock2s , koji smo još držali u manjim količinama. Uvijek sam, naravno, veoma pristojno

pitao Myttena za mišljenje i veoma rijetko poslušao njegov savjete o tome što bi trebalo kupiti; ali direktor malog poduzeća koje trguje vinom rado se pretvara u svemoćno i ljubomorno božanstvo i

stoga je sudbina tvrtke Lynch-Gibbon ovisila isključivo o mome nepcu; a kako prema Myttenu

nisam gajio očinskih osjećaja i nisam vjerovao da bih ga mogao naučiti da postane drugi ja, mala će

se tvrtka nesumnjivo ugasiti zajedno sa mnom, i onog osebujnog djelića zbilje što se očituje u

21 Bitka kod Leuthena (Lutynia u Poljskoj) u kojoj je 1757. g. pruski kralj Fridrik II. Veliki pobijedio Austrijance (op. prev.).



sposobnosti razlikovanja okusa, koju moj otac bijaše s toliko truda usadio i razvijao kod svoga sina,

nestat će zauvijek.

Do povratka dangube Myttena moje će se dvije izvrsne tajnice, gospođica Hernshaw i

gospođica Seelhaft, savršeno snaći i same. Iznimno sam cijenio te djevojke zato što su bile kadre

napisati besprijekorna, štoviše duhovita poslovna pisma na francuskome i njemačkome jeziku, a do

sada su i posao već doista dobro poznavale, premda se, začudo, u vino uopće nisu razumjele i hvalile bi sve što im se ponudi. Radile su kod mene već nekoliko godina i uvijek sam strahovao od

pomisli da će jednoj od njih pasti na pamet udaja, sve dok jednog dana nisam shvatio, zahvaljujući

mnoštvu gotovo ne-

zamjetljivih, s vremenom nakupljenih dojmova, da se radi o skladnom lezbijskom paru.

Danas sam sa svakom od njih ponaosob prošao kroz mučnu priču o svom razvodu: dale su mi

naslutiti kako to već znaju. S kakvom li samo radosnom brzinom novosti putuju. Stajale su sada na

vratima, čekajući bez vidljiva nestrpljenja da me isprate. Svaka mi je na svoj način izrazom lica i

držanjem pokazivala svoje suosjećanje: visoka gđica Hernshaw, kojoj je dugo i uzaludno, ništa ne

opažajući, udvarao Mytten, sagnula se vlažnih očiju, spremna da mi pruži ruku; niska, tamnokosa

gđica Seelhaft mrštila se zabrinuto, brisala naočale i pogledavala prema meni sa živom sućuti.

Naposljetku sam ih prepustio poplavi božićnih narudžbi i užitku u međusobnom druženju i

odvezao se kolima u Pelham Crescent.Antonia je na sebi imala smeđi pulover od kašmira i nisku bisera; ništa od toga nisam prije na

njoj vidio. Nikada do sada nije kupila ni rupčić a da se ne posavjetuje sa mnom. Uočio sam također,

gotovo s olakšanjem, da je u stanju uzrujane uznemirenosti i da nipošto nije raspoložena mučiti me

izljevima svoje nježnosti. Ugledavši me, skočila je i rekla:

- Dakle, mislim da je zbilja mogla malo pričekati prije nego što posve ogoli kuću!

-

Tko?

-

Honor Klein.

Prisjetih se tada postojanja te dame. - Pa, valjda odnosi svoje stvari.

-

Zatvori vrata, dragi - zamoli Antonia. - Osjećam se tako progonjenom. Jasno da ona ima pravo

na svoje stvari, ali ipak, kad se jutros ovdje pojavila kao da nas je pogodio tornado. Jesi li vidio onu

starudiju naslaganu u hodniku?

-

Pojavila se jutros? Zar nije odsjela kod vas?

-

Nije. To je pak druga priča, i to nakon što sam potrošila beskrajno mnogo vremena da joj

pripremim sobu. Sinoć je odlučila da se želi smjestiti u hotelu negdje u Bloomsburyju kako bi bila

bliže Britanskom muzeju ili nečem sličnom, pa ju je jadni Anderson morao odvesti taksijem, a uopće

mu nije bilo dobro, i trebala mu je potom cijela vječnost da se po ovoj magli vrati.

- Kako je Palmer?

-

Još ima vrućicu. Jutros je imao 37,7. Zbilja mislim da je krajnje neobzirna. Ali volim je, bez

obzira na sve.

Nasmijali se zbog odlučnosti kojom je Antonia to izjavila.

-

To ti je dužnost. Ona je Palmerova sestra. Iako, priznajem, osobno u tom smislu ne osjećam

nikakvu obvezu!

-

Što se namještaja tiče, dragi - nastavi Antonia - bismo li to mogli obaviti sutra poslijepodne?

Anderson i ja upravo odlazimo u Marlow. Namjeravamo prenoćiti u Savršenom ribiču. Samo jednu

noć. To je tako ugodan mali hotel. Jadni je Anderson toliko premoren, mislim da bi mu mala

promjena dobro činila, a nijedno od nas ne želi gledati kako Honor pustoši po kući. Silno mi je žao

što te ne mogu pozvati na ručak, ali jest ćemo ranije, nešto na brzinu, i odmah potom otputovati.

Savršenog ribiča Antoniji sam otkrio ja. Bijaše to jedno od naših skrovišta u prvim danima

braka, - Ionako ne bih mogao ostati na ručku - rekoh - i sam odlazim iz grada. No vraćam se sutra

rano prijepodne.



Ovu sam laž izgovorio posve nagonski, bila je to reakcija na Antonijinu ponešto pokroviteljsku

brižnost; sada sam sa zadovoljstvom gledao kako se suspreže da me ne upita kamo idem. Napokon

se ipak odrekla nekih svojih prava. Spona između nas još nije pukla, ali neprimjetno i mimo naše

volje jaz se sve više širio. Uzdahnula je duboko, a ja se oprostih prije nego što je uspjela naći riječi

kojima bi me ponovo nježno privukla k sebi.

Zatvorio sam vrata dnevne sobe i gotovo pao preko Honor Klein, koja je kroz predvorje što

nosila što vukla veliku kutiju punu knjiga.

- Mogu li vam pomoći? - ponudih se, pa zajednički odvukosmo kutiju u veliku prednju sobu

koju je Palmer uporno zvao „knjižnicom", premda se tu nalazila samo jedna mala polica za knjige.

Soba je sada bila u neredu, pretrpana drvenim sanducima od čaja punim knjiga, dokumenata i

fotografija. Prislonjeno uza zid stajalo je nekoliko slika medu kojima i serija japanskih duboreza iz

ordinacije. Uočio sam i napola skrivenu hrpom papira uokvirenu fotografiju, očito Palmerovu, iz

vremena kad mu je bilo šesnaest godina. Kroz vrata blagovaonice vidio sam stol postavljen za ručak

i otvorenu bocu Lynch-Gibbonova crvenog vina. Bilo je postavljeno samo za dvoje.

- Hvala - reče Honor Klein. - Biste li mi još pomogli naslagan kutije jednu na drugu? Trebat će

mi prostora.

Kad smo s tim završili htjedoh se oprostiti, ali se nisam mogao dosjetiti nijedne prikladne fraze;

nespretno sam se naklonio i spremao se nestati, kad se ona javi:-

Jučer ste me pitali što mislim o podvigu svog brata. Mogu li vas pitati što vi o tome mislite?

Bio sam prilično zatečen, te počeh tražiti riječi. Iznenada postadoh svjestan toga da pred HonorKlein moram dobro paziti što govorim.

- Držite li da postupaju ispravno? - zanimalo ju je.

-

Mislite s moralnog stajališta?

- Ne, ne s moralnog - odvrati ona gotovo prezirno. - Mislim u smislu njihova života. - Uspjela je

toj riječi dati metafizički prizvuk.

-

Da, mislim da postupaju ispravno - odgovorih. Bilo je nečeg gadljivo neukusnog u tome što

sam o Antonijinim problemima raspravljao s ovom ženom. Ali odjednom sam otkrio da to želim.

-

Hoće li vas smetati ako zatvorim vrata? - upita ona. Stajala je okrenuvši leda vratima, i gledala me s izrazom usredotočene proračunatosti. Na sebi je imala tamnozelen kaput i suknju koja je nekoć

možda imala ambiciju da bude elegantna, i izgledala nešto manje zdepasto nego na kolodvoru.

Njezine nezgrapne cipele s vezicama bile su u međuvremenu nalaštene. Kratka joj je ravna i masna

blistavo crna kosa padala poput podšišane perike oko blijedog, ponešto voštanog židovskog lica.

Uske oči nalikovale su na dva crna proreza.

-

Pitam se jeste U svjesni koliko ih vaše mekuštvo tjera u očaj?

Opet me je zatekla nespremnog. - Imate posve krivo - rekoh, i dometnuh: - Ja sam tu u svakom

slučaju nemoćan. Ako sam se odlučio ponašati civilizirano, to je moja osobna stvar. - Uzvratio sam

joj pogled. No, bez obzira na sve, u ovom je otvorenom razgovoru bilo nečeg osvježavajućeg, čak

uzbud ljivog, pa i oslobadajućeg, nakon nježnog i uljudnog Antonijina i Palmerova nastojanja da

sve fino „umotaju".- Civilizirano! - uskliknula je, ponovo s prijezirom. - Kao što vi zacijelo veoma dobro znate,

svoju biste ženu još i sada mogli dobiti natrag, kad biste to samo željeli. Ne tvrdim da ste nju trebali

istući a moga brata opaliti nogom, ali nije bilo potrebno ni gurati ih jedno drugome u naručje. Oni

su, i jedno i drugo, osobe s velikom sposobnosti samozavaravanja. Sami su sebe opčinili vjerom u tu

vezu. No oboje muče zle slutnje. Željeli bi da ih se poštedi konačne odluke. Očekuju vašu pomoć. Zar vi to ne shvaćate? Bijah zapanjen. Rekoh:

-

Ne, iskreno govoreći, to ne mogu shvatiti. Najbolje ću im pomoći budem li obziran pa

namjeravam i dalje biti obziran. Napokon, ja ipak iz svoje pozicije najbolje znam istinu i o jednom io drugom - izgovorio sam to odlučno, premda su me njezine riječi bile silno uzrujale i zbunile; pitao



sam se ne bih li se trebao osjetiti uvrijeđenim. Učinih korak naprijed kako bih dao do znanja da

želim otići. No ona je i dalje stajala na svom mjestu i gledala me zabacivši glavu tako da je njome

dodirivala vratnice.

- Istini se u ovoj situaciji odavno izgubio svaki trag - nastavi ona. - U ovakvim se stvarima ne

može imati i istina i ono što vi nazivate civiliziranim ponašanjem. Vi ste nasilan čovjek, gospodine

Lynch-Gibbon. Vi se ne možete izvući na to prisno druženje sa zavodnikom vlastite žene.-

Ja nisam jedan od vaši primitivnih divljaka, doktorice Klein - uzvratili - i ne vjerujem u osvetu.-

Tu se sjetih da i nju samu nazivaju primitivnom. Uspravljena na vratima, ovako posve blizu,

izgledala mi je kao nešto crno i nedodirljivo.

-

Bogove tame ne možete prevariti, gospodine Lynch-Gibbon - izusti blago. - Možda se to mene

ne tiče, ako ste vi odlučili biti bespomoćni i napustiti svoju ženu. Ali u životu se za sve mora platiti,

i za ljubav se mora platiti. Zašto moj brat, koji je bogat, uvijek traži visok honorar čak i od

siromašnih pacijenata? Zato jer kad ne bi bilo tog plaćanja, on ne bi mogao uspostaviti kontakt s

njihovom bolešću. Kad ne bi plaćali oni bi se osjećali bijedno. Bili bi zatočenici. Ja vjerujem da vi

volite moga brata. Ali nikakvu mu uslugu ne činite time što mu opraštate. On želi, on treba vašu

grubost, vašu osudu, čak i vaše nasilje. Obzirnošću vi samo poštedujete sebe i produžujete ovu

opčinjenost neistinom što su je oni ispleli oko sebe i oko vas. Prije ili kasnije morat ćete postati

Kentaur i kopitima se probiti van iz ovoga.Slušao sam je veoma pažljivo. Htio sam točno shvatiti što želi reći. - Maloprije ste rekli da se oni

oboje žele iz toga izvući - rekoh - ali ovo što sada govorite moglo bi značiti da bih ja, pribjegavajući

nasilju, samo ojačao njihovu vezu.

Honor Klein umorno odmahnu rukom. Napetosti je nestalo i ona se klonulo odmaknula od

vrata. - Moglo bi značiti, moglo bi značiti! - poviče. - Tamo gdje logika popusti, sve može značiti

sve. Dokle god se svi budete ponašali kao mekušci ništa neće biti jasno. Meni se čini da vi zapravo i

ne želite da vam se žena vrati. A čudi me i to što mi još, premda se to mene zapravo ne tiče, niste

rekli što vi o svemu tomu mislite. Ako želite dopustiti da vam ukradu moć rasuđivanja i

organiziraju vam život kao da ste nedoraslo dijete, to je, mislim, vaša stvar. Ja jedino tvrdim da od

toga što se ljudima oprašta dolaze samo laži i nevolje.

Promatrao sam njezin oštar i sjetan profil. Rekoh: - Ne vjerujem da vi ljudima ikada opraštate. Varam li se, doktorice Klein?

Okrenula se i iznenada nasmiješila, otkrivajući čvrste bijele zube, a oči joj se suziše u dva sjajna

crna proreza. - Kod mene ljudi plaćaju prema zaslugama. Bili ste veoma strpljivi. Doviđenja,

gospodine Lynch-Gibbon. - Otvorila mi je vrata.

http://www.crowarez.org/

http://www.crowarez.org/



Poglavlje 10.-

Sad si u škripcu, zar ne, ti stari smutljivče - reče Georgie. Mogao sam zaplakati od olakšanja.

Toliko sam je ljubio u tom trenutku te umalo nisam pao na koljena i zaprosio je. Poljubih joj ponizno

ruke. - Da, u škripcu sam - priznah - ali ti ćeš biti blaga prema meni, zar ne? Oprostit ćeš mi?

-

Volim te, Martine - reče Georgie. - Čini se da ta jednostavna činjenica ne ide u tu tvoju staru glavu.

-

I neće ti smetati ako ovo i dalje zadržimo u tajnosti? Naprosto ne mogu drukčije, draga.

-

Ne shvaćam zbog čega - Georgie će. - Ali ako ti tako želiš... Što se mene tiče, ja bih našu liaison najradije objavila u Timesu"

- Antoniju bi strašno povrijedilo kad bi doznala - rekoh. -A najmanje što mogu učiniti jest da joj

stvari što više olakšam. Uspjeh smo sve tako sjajno izvesti. Bez ogorčenosti, hoću reći. Ne želim

zasada izazivati nikakve dodatne napetosti.

-

Taj izraz „bez ogorčenosti" zvuči prilično opsceno — reče Georgie. - I sve mi se čini da ti igraš

ulogu vrlog i rastuženog supruga kako bi Palmera i Antoniju zadržao u svojoj vlasti. No možda

podcjenjujem tvoju dobrotu!

-

U svojoj vlasti! - uzviknuh. - Ja sam, kako se čini, u njihovoj vlasti. Ne, sve je to mnogo

jednostavnije. Naprosto želim da se ta stvar definitivno okonča bez ikakvih daljnjih komplikacija.

Kad bi Antonia doznala htjela bi o tome nadugo i naširoko razgovarati. Htjela bi razumjeti. A to

nikako ne bih mogao podnijeti. Kako to ne shvaćaš, mala glupačo?

-

Govoriš o „toj stvari" kao da je umjetničko djelo - reče Georgie. - Znaš, ponekad mislim da si

pravi čudak, Marline. To s intimnim razgovorima, međutim, shvaćam. Obećavaš da o meni nikada

nećeš voditi intimne razgovore s Antonijom?

-

Obećavam, draga, obećavam!

-

Uostalom, ne brini - nastavi Georgie. - Ne trebaš poduzimati ništa posebno, barem ne ovdje.

Ta to sam samo ja.

-

Bogu hvala što si to samo ti - rekoh - i hvala mu što te imam, Georgie. Ti si me spasila da ne

poludim. Znao sam da ti to možeš.-

No sada prestani već jednom izgledati tako visok - reče Georgie, pogladivši vrh nosa. Ta

kretnja i te riječi bijahu tako divno prisni. Blagoslovio sam je u sebi i spustio se na pod do njezinih

nogu.

Georgie bijaše zavaljena u otrcanom zelenom naslonjaču u svom stanu. Hladna, indiskretna

poslijepodnevna svjetlost otkrivala je cijelu sobu: kvrgavu, nepospremljenu postelju, pepeljaru

punu opušaka, stol zatrpan otvorenim pismima i prljavim čašama, nepojedenim kolačićima i

knjigama o ekonomiji. Ona je na sebi imala veoma uske hlače boje zobene kaše i bijelu košulju, a

kosa joj je bila smotana u neurednu punđu. Lice joj bijaše blijedo i kroz tu mliječnu prozirnost puti

rumenilo na obrazima sjalo je zagasitim, toplim sjajem. Nekoliko zlaćanih pjegica što ih je otkrila

hladna svjetlost bijaše razbacano po hrptu prćasta nosa koji je ona, i dalje odsutno, gladila rukom.

Njezine velike plavosive oči u kojima su se zrcalili inteligencija i poštenje čvrsto su mi uzvraćale

pogled. Nije bila našminkana. Pa ipak, iako sam joj se divio, dok sam pogledom ponirao u te oči u

kojima nije bilo ničega osim dobronamjernosti pokušavajući iz točkaste šarenice odgonetnuti neku

svoju daleku budućnost, bijah svjestan toga da je ne želim.

Bio sam joj neizmjerno zahvalan. Sada mi se činila apsurdnom i sama pomisao da bi ona, ovakva kakva jest, mogla reagirati drukčije, manje ljudski, manje razborito ili manje susretljivo.

Zacijelo sam se nalazio u nekom stanju iracionalnog strahovanja, kad sam s tolikom strepnjom

iščekivao Georgieinu reakciju. Strahovao sam da će me progoniti svojom ljubavlju, da će zahtijevati

da sada ispunim svoja poluzadana obećanja. Ona, međutim, bijaše sušta nježnost, posve

zaokupljena iskrenim nastojanjem da me ovdje i sada spasi od očajanja i tjeskobe; dok sam joj u sebi



od srca zahvaljivao, s malim osjećajem krivnje pomislih kako zapravo i nema ničega što bi mi

Georgie mogla učiniti. Njezina je moć ograničena. Barem sam s te strane slobodan.

Zbog onog nečeg kukavičkog, čak izdajničkog u načinu mog razmišljanja, i zbog čudnog

osjećaja krivnje što je u ovom času ne želim, prohtjelo mi se nakon svega učiniti za nju nešto

iznimno, nešto što će je razveseliti. Iznenada predložili: - Georgie, želim te odvesti u Hereford

Square.Georgie se uspravi u naslonjaču i položi mi ruke na ramena. Ozbiljno se i pozorno zagledala u

mene. - To uopće nije pametno.

- Ako misliš na Antoniju, ona je s Palmerom otišla na selo. Nema nikakve bojazni da će se

pojaviti.

-

Nije problem samo u tome - odvrati Georgie. - Pitam se želiš li me doista tako brzo vidjeti

ondje? - Pogledasmo se, pokušavajući jedno drugome pročitati misli.

Georgie na to doda: - Nemoj me pogrešno shvatiti, Martine. - Htjela je reći da njezine riječi ne

znače kako se ona ikada usudila ponadati da će živjeti u Hereford Squareu.- Nisam te pogrešno shvatio - umirih je. - Misliš da bi mi moglo zasmetati da te vidim ondje.

Naprotiv. Za mene će to biti dobro i oslobađajuće i nekako posve prirodno. Razbistrit će barem

malo ovu zamršenu situaciju.-Jesi li siguran da mi to nećeš zamjeriti? - pitala je Georgie. - Vidim da si se zbog svega ovoga

ponovo zaljubio u Antoniju.

-

Pametna si ti cura - rekoh. - Ali neću ti ništa zamjeriti. Htio bih ti nešto dati, Georgie. Želim ti

to dati.

-

Želiš učiniti nešto nažao Antoniji.

-

Ne, ne, ne! - povikah. - Nisam u odnosu na Antoniju toliko emotivan. Jednostavno želim

razbiti jednu opsesiju. Želim da se uvjeriš kako Hereford Square doista postoji. - Georgie me nikada

nije ispitivala o mome domu i ja sam bio svjestan koliko se trudila da ne razmišlja o životu što sam

ga vodio daleko od nje.

-

Da - prihvati Georgie blago. Sada je pogladila moj nos. - I ja se želim uvjeriti u njegovo

postojanje. Ali ne još sada, Martine. Bojim se. Ti ćeš me ondje doživjeti kao uljeza. A što se tiče raščišćavanja zamršene situacije, do toga neće doći sve dok ne prestanemo lagati.

Nisam se želio upuštati u raspravu. Rekoh stoga: - To će simbolizirati raščišćavanje zamršene

situacije. Želim te vidjeti ondje, Georgie. Meni bi mnogo značilo da te vidim ondje.

-

Čudno je to - nastavi Georgie. - Obično nisam praznovjerna, ali osjećam da će se, odemo li u

Hereford Square, dogoditi nešto strašno.

-

Sve me više učvršćuješ u odluci da te onamo odvedem, ti moje primitivno dijete - rekoh. -

Kažem ti da će to meni pomoći. Treba mi zraka, Georgie. Moram ponovo zadobiti osjećaj slobode.

Pogled na tebe ondje za mene će značiti otvaranje novoga svijeta. - Još dok sam ovo izgovarao

shvatih kako je ono što sam smatrao pomalo bizarnim poklonom za Georgie, zapravo, kao što je ona

odmah shvatila, veoma značajan korak; ne nešto što ću ja dati njoj, već nešto što će ona učiniti za

mene: pun radosna iščekivanja i straha, naslućivao sam da bi se ovo što sam upravo rekao doista moglo obistiniti.

Od večeri Antonijina očitovanja do danas, dnevna se soba činila čudnovato netaknutom, kao da

su u tom trenutku na nju bačene čini. Božićni ukrasi i čestitke još su bili ovdje, pokriveni slojem

prašine što je, otkako sam protiv Antonijine volje otpustio dvorkinju, sipila odozgo poput sivog

praška za spavanje, i polako prekrila sav negdašnji sjaj. Zamijetio sam da je srebro potamnjelo. Vani,

iza ostakljenih vrata što vode u vrt, u žućkastom, oblačnom poslijepodnevu velika magnolia

grandiflora, koja zauzima veći dio malog vrta, bijaše posve klonula, a na lišću su joj se vidjeli tragovi

noćašnjega mraza. U sobi se osjećala vlaga i bilo je hladno pa smo ostali u kaputima. Moj primjerak

Napiera još je ležao na trosjedu.



Georgie je polagano ušla u sobu, na licu joj se vidio odraz dubokog uzbuđenja. Gledala me je

poluotvorenih usta, mršteći se kao da želi provjeriti nije li mi moć ove sobe izmijenila lice. Zatim se

veoma oprezno ogledala oko sebe, klimajući pritom glavom kao da broji predmete. Bijah zaokupljen

time da je promatram, dok sam cijelim svojim bićem doživljavao njezinu nazočnost ovdje.

Spominjao sam „raščišćavanje zamršene situacije". Kako li se samo naglo raščistila i koji li se sve

vidici nisu otvorili pred mojim zanesenim očima. Moj poriv da Georgie dovedem ovamo, i to

odmah, ipak je u osnovi bio zdrav: a jedino što sam uspio razabrati u ovoj mješavini osjećaja što su

mnome ovladali bijaše upravo mogućnost da Georgie zavolim još više, da je zavolim bolje.

Osjećao sam to: ali taj osjećaj bijaše okružen snažnom i mnogo neposrednijom boli koja me

obuzela pri ponovnom susretu s ovom meni toliko dragom sobom u okolnostima koje su unekoliko

sličile izdaji. Izgubiti nekoga ne znači izgubiti samo osobu nego i sve one načine i oblike kroz koje se

ta osoba izražavala; zato čovjek izgubivši voljenu osobu može odjednom otkriti da je izgubio i

mnoštvo stvari, slika, stihova, pjesama i mjesta: Dantea, Avignon, Shakespeareove stihove, more uz

obalu Cornwalla. Ova je soba bila Antonia. Odisala je njezinom raskošnom osobnošću. Miris ruža, gotovo neosjetan, još je bio ovdje uzalud čekajući da ga vatra od cjepanica zagrije do opojna

miomirisa. Sve ove stvari bijahu njezine: svileni pokrivači, meki jastuci, posebice polica nad

kaminom, njezin mali oltar: kakadui od meissenskog porculana, srebrni kalež iz Italije, čaša od

waterfordskog stakla, burmutica s ugraviranim motom: „Prijateljstvo bez koristoljublja, ljubav bez nevjerstva", koju sam joj poklonio u vrijeme naših zaruka. Osjećao sam neku novu i žestoku bol prvi

put gledajući sve ovo kao nešto smrtno, zapravo kao nešto već mrtvo, raspadnuto i besmisleno, što

samo čeka da bude odneseno. Sutra ćemo Antonia i ja dijeliti ove predmete kao neki prljav plijen, i

oni će biti spremljeni u ormare poput tajne krivnje ili pak oskvrnuti etiketama na dražbi. Dodirnuh

prstom čašu od waterfordskog stakla i u njezinu zveketu začuh odjek glasa kako govori: „Vi

zapravo i ne želite da vam se žena vrati". U sebi sam tom glasu odgovorio: „Ovakva veza dublja je i

jača od željenja ili neželjenja. Gdje god se nalazio i kad god budem ono što jesam, ondje će uvijek

biti Antonia".

Sjeo sam na trosjed. Georgie je prestala gledati kroz prozor i prišla mi. Neuredna punda bilo joj

je skrivena podignutim ovratnikom kaputa, držala je ruke u džepovima i promatrala me s izrazom

gotovo neprijateljske nježnosti. Napokon upita: - Smeta li ti što me vidiš ovdje?

-

Ne. Ne mogu ti reći koliko mi dobro čini što si ovdje. Ali istodobno i boli.

-

Znam - odvrati ona, a glas joj bijaše dubok, otežao od razumijevanja. - Nemoj se ljutiti na mene

zbog boli.

-

Ne pada mi na um. Radije bih ti poljubio noge. Ti si toliko toga od mene pretrpjela. -

Izgovarajući te riječi osjećao sam, nekako nejasno ali s izvjesnošću, da sam na putu da Georgie

učinim svojom ženom. Jednom sam joj bio rekao kako je tajnost bitna za našu ljubav. No gledajući je

u ovoj sobi, spajajući na taj način dvije polovice svog života, učinilo mi se da sam ja bio u krivu a

ona u pravu. S lažima doista treba prekinuti; a umjesto da uništi tkivo moje ljubavi prema Georgie,

to će joj naprotiv dati slobodu da postane nešto jače i čistije od svega što sam dosada upoznao.

Zahvalnost prema njoj, zahvalnost za njezinu odanost, njezin zdrav razum i čistu dobrotu prema

meni, ispunila mi je srce.

-

Ah, ti me mrziš! - uskliknu Georgie. Netremice se zagledala u mene kao da mi pogledom želi

iščupati misli iz glave.

-

Kad bi samo znala koliko si u krivu! - odgovorih. Uzvratio sam joj čvrstim pogledom bez

osmjeha, osjećajući zadovoljstvo pri pomisli kako ću je iznenaditi, nagraditi još većom ljubavlju.

Sam Bog zna da je to zaslužila.

Ustao sam i počeo skupljati božićne čestitke s glasovira. Po njima je ležao debeo sloj prašine.

Posao raščišćavanja upravo je započeo.

- Tako je neobično i uzbudljivo biti ovdje! - kliknu Georgie. Opet je počela švrljati po sobi. - Ni sama ne znam na što mi ovo sliči. To je kao da te posjedujem retrospektivno. Ne, nije baš posve



tako. Ne možeš ni zamisliti koliko sam bila sigurna da nikada neću vidjeti ovo mjesto. Napokon ću

početi vjerovati, i to će biti bolje, mnogo bolje, da si doista postojao sve ono vrijeme kad nisi bio sa

mnom. U to mi je svojedobno bilo odveć bolno vjerovati. Ali znala sam da ne vjerovati znači ne

voljeti dovoljno. Sada uz tvoju pomoć mogu to ispraviti. Ubuduće ću te, Martine, voljeti više,

mnogo više.

Zaustavila se preda mnom. Duboko me se dojmio način na koji su njezine riječi odražavale moje misli. Tražio sam, ali nisam mogao naći, dovoljno snažne riječi kojima bih je pripremio na uvodni

čin razmjene prisega.

Bacio sam hrpu božićnih čestitki na pod i poveo Georgie do kamina. - Želim da sve dodirneš -

rekoh. - Želim da dotakneš svaku od ovih stvari.

Oklijevala je: - Bilo bi to oskvrnuće. Za to bi me stigla kazna!

- Bilo bi to dobro oskvrnuće. Ti me približavaš zbilji. Uvijek si u tome uspijevala.

Uzeh joj ruku i položih je na kakadua od meissenskog porculana. Gledali smo se u oči. Georgie

povuče ruku. Zatim, nakon kraćeg oklijevanja, žurno dotakne i sve ostale predmete na polici nad

kaminom. Ponovo sam je uzeo za ruku. Bila je obilježena prašinom. Poljubio sam joj dlan i opet je

pogledao u oči. Vidio sam da je na rubu suza. Zagrlio sam je.

U tom času začuh zvuk od kojega mi srce poče bjesomučno tući od straha, još prije no što ga je moj um prepoznao. Bio je to dobro poznat zvuk ključa u bravi ulaznih vrata. Georgie ga je također

čula: oči joj se raširiše a pogled postane tvrd. Stajali smo tako jedan trenutak kao paralizirani. Tada

se ja hitro oslobodih iz zagrljaja.

To je mogla biti jedino Antonia. Predomislila se, nije otišla na selo, nego se odlučila vratiti i

pogledati namještaj prije našega sutrašnjeg sastanka. Još trenutak i ući će ravno u dnevnu sobu i

zateći me s Georgie. Nisam to mogao podnijeti.

Munjevito sam reagirao. Uzeh Georgie za ruku i počeh je vući prema ostakljenim vratima što

vode u vrt. Otvorio sam vrata i izgurao je u dio vrta koji se iz kuće ne vidi. Šapnuo sam: - Prodi kroz

vrata na ogradi i naći ćeš se na trgu. Otiđi ravno kući, dolazim odmah za tobom.

-

Neću! - usprotivi se Georgie, blago ali ne šaptom. -Neću!

Uhvatila me panika. Morao sam je ukloniti odavde. Osjećao sam užas i mučninu pri pomisli na susret Antonije i Georgie ovdje u Hereford Squareu: bijaše u tome nečeg zastrašnog, gotovo

opscenog. Unio sam u glas sav svoj autoritet: - Odmah da si nestala, prokleta bila!

-

Ne želim otići - odvrati Georgie istim tonom. U očima sam joj vidio izazov. Glave nam bijahu

posve blizu. - Pusti me da upoznam Antoniju. Ne dopuštam da me se prisiljava na bijeg!

-

Učini što ti kažem! - Uhvatio sam je za ruku i stisnuo je tako snažno da se trgnula od bola.

Istrgla je ruku i okrenula se. - Nemam kod sebe novaca.Žurno sam joj dao jednu funtu iz svog novčanika, grubom kretnjom pokazao sam prema izlazu

i vratio se u dnevnu sobu. Na moje olakšanje soba je i dalje bila prazna. Zatvorio sam brzo vrata. Nisam ni pogledao prema vrtu.

Trenutak sam pričekao. U kući je vladala duboka tišina. Što li to Antonia radi? Pitao sam se

nisam li možda ipak pogriješio. Prošao sam kroz sobu i izišao u predsoblje. Na vratima je stajala

Honor Klein.

Nenadana pojava ove nepomične prilike imala je u sebi nečeg nadnaravnog, u tom je kratkom

trenutku nalikovala na snimku kakve sablasne pojave. Zurili smo jedno u drugo. Bijaše umotana u

onaj svoj kaput, a njezino lice zlobna patuljka bilo je još vlažno od studenog zraka. Nije se ni

nasmiješila ni progovorila, samo me je gledala uporno, zamišljeno. Ugledavši je, osjetih olakšanje

pomiješano s konsternacijom i nekim nerazumrrim strahom. Osjećao sam da je opasna. -Mogu li

vam kako pomoći? - upitah.

Zabacila je glavu i raskopčala kaput oko vrata. - Mislili ste reći, gospodine Lynch-Gibbon, koga

vraga tražite ovdje.



-

Upravo tako - potvrdih. Činilo se da mi nije suđeno da se prema Palmerovoj sestri ponašam

pristojno.

-

Objašnjenje je sljedeće - započne ona. - Vaša mi je supruga rekla da vas danas neće biti. Meni

treba ključ od pisaćeg stola. Taj se ključ nalazi u lisnici moga brata. Tu je lisnicu on posudio vašoj

supruzi kad je plaćala neke račune. Ona ju je stavila u košaru, koju je jučer slučajno ostavila ovdje.

Budući da je meni taj ključ hitno potreban, i da ste i vi i ona trebali biti odsutni, ona mi je posudila

vaš ključ od ulaznih vrata. I tako sam ja sada ovdje. A ovdje je i košara.

Pokazala je pritom na košaru pod stolom. Na stolu u predvorju ugledah Georgieinu torbicu i

dvije knjige o ekonomiji. Podigao sam košaru i pružio joj.

-

Hvala - reče ona. - Oprostite što sam smetala. - Pogled kao da joj je polako prelazio preko

Georgieine torbice.

-

O, uopće niste smetali - rekoh žurno. Odjednom sam osjetio neodoljivu želju da je zadržim.

Htio sam doznati što misli, no nisam nalazio pravih riječi. Osjećao sam se nekako bezvoljno i

bedasto pred njom. I ona je, činilo se, u jednom trenutku poželjela ostati. No kako nijedno od nas

nije našlo načina da produži ovo stanje, ona se okrenula da pode a ja sam joj otvorio vrata. Kad je

prošla kraj mene ja joj se naklonih.

Vratio sam se u dnevnu sobu. Vrt je bio prazan. Gurnuo sam primjerak Nepiera u džep. Shvatio

sam da sam ostao bez daha. Naslonio sam se na okvir kamina i počeo milovati jednog od kakadua.

Na prstima su mi ostale grube čestice prašine.



Poglavlje 11.Sljedeći je problem bio što Georgie nije bila u svome stanu. Istoga trena kad sam došao k sebi,

odvezao sam se ravno onamo i pokucao na vrata, ali se činilo da unutra nema nikoga. Potražio sam

je zatim u školi, ali ni ondje je nije bilo, nije uopće dolazila. Odjurio sam natrag do njezina stana. I

dalje se nije nitko javljao. Ponovo sam se vratio u školu, gdje sam izgubio dosta vremena raspitujući

se o njoj. Bio sam zabrinut i uvrijeđen istodobno; nakon nekog vremena vratio sam se u Hereford

Square i proveo ostatak večeri sastavljajući popis namještaja i nazivajući s vremena na vrijeme

Georgie, ali bez rezultata. Nisam ozbiljno razmišljao o tome da bi mogla biti oteta ili pregažena.

Pretpostavljao sam da je uvrijeđena načinom na koji sam je otjerao. Mrzio sam tu pomisao, ali sam

bio uvjeren da ću je prilično lako opet udobrovoljiti. Ne bijaše to, međutim, naročito ugodna večer. Popio sam groznu količinu viskija i otišao u postelju.

Sutradan ujutro probudio sam se kasno i začuo telefon. Kako čovjek dobro spava kad je

nesretan. Ali nije bila Georgie. Bila je Antonia. Rekla je da joj je drago što sam se vratio i zamolila da

prije ručka dođem u Pelham Crescent, umjesto da ona poslijepodne dolazi u Hereford Square. Pristao sam. Budući da sam bio napravio iscrpan popis naše zajedničke imovine, može se o svemu

dogovarati i ovdje i ondje. Ponovo sam okrenuo Georgiein broj i opet se nitko nije javio. Odlučio

sam otići do Antonije, ostaviti joj popis namještaja, otići do Georgieina stana i poslije se vratiti

Antoniji. Još uvijek sam bio više ljutit i uvrijeđen negoli zabrinut zbog Georgieina ponašanja.

Nakon što sam se okupao i obrijao ponovo sam nazvao Georgie kući i u školu, ali bez uspjeha.

Kad sam se spremao izići opet je zazvonio telefon, no bio je to Alexander, koji je javljao da su on i

Rosemary u Londonu. Bio je došao održati predavanje na nekom skupu na Institutu za suvremenu

umjetnost pa je prošlu noć prespavao u Rosemarynu stanu. Htio je znati kada me može vidjeti.

Rekoh mu da ću ga nazvati.

Jutro je bilo sunčano, prvo nakon dugo vremena, mrazno i veoma hladno, ah tako vedro i čisto

te me je svjetlo na kojemu su blistali bijeli kristalići na lišću u vrtu Hereford Squarea podsjetilo na

Austriju, snijeg, skijanje i na jednu davnu sreću. Bolnog uzbuđenja što sam ga osjetio jučer gledajući Georgie u svojoj kući bijaše netragom nestalo; bio sam mrzovoljan, srdit, slab i gotovo na rubu

živaca. Dok sam ulazio na Palmerova vrata osjetih neko neodređeno, kukavno olakšanje. Ovdje, ako

ništa drugo, barem žive ljudi koji će prema meni biti obzirni.

U dnevnoj sobi nije bilo nikoga. Pokucao sam na vrata Palmerove ordinacije, s obzirom na to da

je iznutra dopirao Antonijin glas. Otvorio sam ih i ušao. I Antonia i Palmer bijahu ondje. Antonia je

na sebi imala vatiranu, kariranu kućnu haljinu koju nisam poznavao. Kosa joj je padala na grudi na

način koji u nje nisam nikada vidio i koji me je silno zasmetao. Onako visoka podsjećala je na

antičku skulpturu. Stajala je uz podnožje sofe jednom rukom oslonjena na Palmerov radni stol.

Palmer je sjedio na sofi okrenut vratima. Na sebi je imao svoj pleteni ljubičastosivi haljetak, plavu

košulju i grimiznu kravatu. Izgledao je zalizano, čisto, okretno, mlado i malko frajerski. Na jarkom

sunčevu svjetlu vidio sam da me njihove oči promatraju sa zabrinutošću i stanovitim uzbuđenjem:

Antonijine velike, blage i tamne, Palmerove modre, jasne i hladne. Na zidu iza njih vidjeli su se

tragovi niza japanskih duboreza koji su tu prije visjeli.

Odmah sam shvatio da se dogodilo nešto neobično. Nijedno me od njih nije pozdravilo, samo

su zurili u mene, bez smiješka, a ipak s nekom suzdržanom brižnošću. Zatvorih vrata. U jednom

ludom trenutku pomislih da će mi reći kako su se predomislili i kako se neće ženiti. Uzeo sam stolac

s visokim naslonom što je stajao kraj vrata, stavio ga na sag nasred sobe i sjeo nasuprot njima. - Onda, prijatelji dragi?

Antonia odmahne glavom i napola se okrene prema meni.

Počela me je hvatati panika.

Palmer upita: - Hoćemo li mu reći?

-

Da, naravno - odvrati Antonia ne gledajući me. Palmer mi uputi jedan od svojih pribranih,



hladnih pogleda:

-

Martine, doznali smo za Georgie Hands.

Toliko me je to zateklo te sam smjesta pokrio lice rukom. Brzo maknuh ruku nastojeći ovu

kretnju slabosti pretvoriti u kretnju iznenađenja. Osjećao sam mučninu. Rekoh: - Dobro, a kako ste

to doznali?

Palmer pogleda Antoniju, koja mi je u međuvremenu bila okrenula leda, i reče: - Radije ti to ne bismo rekli u ovom trenutku. To ionako nije važno.

Zurio sam u Palmera. Njegov providan izraz lica nekako je uspijevao istodobno biti i nježan i

hladan poput stijene. Sjedio je veoma uspravno i netremice me gledao s drugog kraja sobe.

- Što ste otkrili? - upitah.

Palmer opet pogleda prema Antoniji. Ona dobaci preko ramena: - Sve, Martine. Dijete, sve. - Glas joj bijaše prepun emocija.

Zaželio sam da mogu osjetiti bijes. Osjećao sam samo ubitačnu krivnju. Rekoh: - Ma nije oko

toga potrebno dizati toliku buku.

Antonia ispusti neki neartikulirani zvuk. Palmer, koji me je i dalje gledao svojim hladnim

pogledom, gotovo neprimjetno odmahnu glavom. U sobi je zavladala tišina.

-

Najbolje je da ja odem - rekoh. - Donio sam popis namještaja da ga Antonia pogleda. - Bacio

sam popis na pod kraj svojih nogu i učinio kretnju kao da ću ustati.

-

Čekaj, Martine - javi se Palmer glasom koji me je natjerao da zastanem. Nakon što je, kako se

činilo, načas pričekao da Antonia prva progovori, on nastavi: - Čini mi se da ne možemo samo tako

prijeći preko toga. Pa, uključi malo mozak, Martine, jasno je da ne možemo. Mi o tome moramo

porazgovarati. Mi moramo reagirati pošteno. Ne možemo se praviti kao da nas se ništa ne tiče!

Antonia ima pravo da to čuje iz tvojih usta.

- Dođavola i Antonijino pravo - povikah. - Antonia je svoja prava proigrala.

-

Martine - javi se Antonia, koja se još nije okrenula da me pogleda - nemoj sada još biti i grub i

neljubazan.

-

Žao mi je što sam to rekao - odvratih. -Još sam u šoku.

-

Antonia je također u šoku - dometnu Palmer. - Moraš imati malo obzira. Mi ne želimo biti

neugodni niti te želimo kritizirati. Ali ovu stvar moramo smjesta raščistiti, kako to ne shvaćaš?

-

Shvaćam - rekoh. - Kako bi bilo da ti odeš i ostaviš me da razgovaram s Antonijom nasamo.

-

Mislim da bi ona više voljela da budem nazočan - reče Palmer. - Nije li tako, draga?

- Tako je - potvrdi Antonia. Držala je rupčić na ustima. Sada se okrenula i sjela na divan, brisala

je oči i dalje me ne gledajući. Palmer je obgrli oko ramena.

-

Slušajte - započeh. - O čemu se tu ima razgovarati? Vi očito raspolažete činjenicama, a ja ih ne

poričem. Moramo li, unatoč tomu, upriličiti prijeki sud?

-

Pogrešno si nas razumio, Martine - reče Palmer. - Nije riječ ni o kakvom prijekom sudu. Tko

smo mi da tebi sudimo? Naprotiv, mi bismo ti željeli pomoći. Ali moraš shvatiti dvije stvari: prvo,

da te oboje neobično volimo i drugo, da si nas prevario u jednoj veoma važnoj stvari.-

Ne mogu ti reći koliko me to boli, Martine - javi se Antonia plačnim glasom, gledajući u pod i

gužvajući u ruci vlažan rupčić.-

Žao mi je, draga - rekoh.

-

Je li ti doista žao? - upita Palmer. - Mislili smo da te poznajemo, Martine. No upravo smo

doživjeli iznenađenje. Ne kažem da smo razočarani, prije bih rekao rastuženi. U stanovitom smislu

moramo sve početi ispočetka. Izmičeš nam iz ruku. Moramo vidjeti gdje si, moramo vidjeti što si.

Mi te ne pokušavamo optužiti, nastojimo ti pomoći.

- Ja vašu pomoć ne želim - odvratih - a što se krivnje tiče, mogu to i sam riješiti. Razgovarat ću s

Antonijom, ali ne s oboje.



-

Bojim se da ćeš morati razgovarati s oboje, Martine - odlučno će Palmer. - Oboje smo

povrijeđeni i jednako nas se to tiče. Nas radi i sebe radi moraš razgovarati s oboje i to otvoreno.

-

Kako si samo mogao toliko lagati, Martine? - uskliknu Antonia. Napokon me je uspjela

pogledati. Isplakala se i sada je bila mnogo pribranija. - Toliko me je to iznenadilo. Znam da i sama

ponekad slažem, ali bila sam uvjerena da si ti krajnje istinoljubiv. Vjerovala sam da me neizmjerno

ljubiš. -Kod zadnjih je riječi zajecala i ponovo sakrila lice u rupčić.-

Istina je da sam te silno ljubio - rekoh. - Još uvijek te ljubim. - Nisam ovo više mogao podnositi.-

Jednostavno sam ljubio i Georgie.

-

I ljubiš je? - upita Palmer. - I ljubim je - ponovih.

Iskreno govoreći - javi se opet Antonia - ne mogu zamisliti da si ti to bio kadar učiniti. - Zdravo

ogorčenje spašavalo ju je od suza.

- Zaboga, pa čovjek može ljubiti dvije osobe - rekoh. - Ti bi to barem trebala znati.

-

U redu - prihvatila je. - U redu. To što si me bio kadar prevariti, dobro, neću reći da to baš

razumijem, ali to mogu zamisliti. Ali kad smo ti Palmer i ja rekli za nas, da ni u tom trenutku nisi

bio prema nama iskren... Nepojmljivo mi je kako si mogao mirno sjediti i pustiti nas da preuzmemo

svu krivnju.

-

Ne, to nipošto nije nalik na tebe, Martine - potvrdi Palmer - a ipak ti očito na neki način

pripada. Čak i psihoanalitičari ponekad bivaju iznenađeni. Mi smo se prema tebi ponijeli veoma

iskreno i pošteno. Uopće nam nije palo na um da te varamo. Kako veli Antonia, mogao si barem

tada biti iskren. To stvarno čovjeka ponižava. Moramo naprosto ponovo pokušati da te shvatimo.

Na kraju ćemo u tome ipak uspjeti, to je sigurno.

-

Nisam to kadar objasniti - rekoh - premda neko objašnjenje postoji. Nije važno. - Osjećao sam

kako tonem u smućenost i krivnju. Nipošto nisam mogao objasniti što me nagnalo da prešutim

svoju tajnu vezu s Georgie. To je bilo nemoguće shvatiti; a u ovom mi je trenutku upravo i

odgovaralo da budem neshvaćen.

-

Ali važno je, Martine. Veoma je važno. Uostalom, nama se nikamo ne žuri. Možemo o tome,

ako treba, razgovarati i cijeli dan.

-

Ja ne mogu - odvratih. - Što želite znati? Georgie ima dvadeset i šest godina. Predaje na Ekonomskoj školi. Ljubavnica mi je već dvije godine. Trebali smo dobiti dijete, ali smo ga se riješili.

To je sve.

-

Ah, Martine - reče Antonia, koja se sada bila već posve pribrala - nemoj glumiti cinika i praviti

se da ti nije stalo. Uopće ne zvučiš uvjerljivo. Mi znamo da tu djevojku voliš i želimo ti pomoći.

Znamo da ti nisi takav da bi imao ljubavnicu u koju nisi zaljubljen. Priznajem da je to saznanje za

mene bilo težak udarac. Ali kadra sam preko toga prijeći i znam biti velikodušna. Naravno da sam

ljubomorna. Nemoguće je ne biti. Sve sam to već raščistila s Andersonom. Ali mislim da stvarno i

iskreno želim samo ono što je za tebe najbolje. Sada jedino moraš biti otvoreniji i iskreniji s nama.

Molim te.

-

Antonia je bila veoma poštena i prema sebi i prema meni - reče Palmer. - Znaš koliko te ona

voli. Ne može a da ne bude šokirana, ne samo tvojom nevjerom već i samim postojanjem te

djevojke. I potpuno je prirodno i logično da takvo otkriće u njoj probudi ljubav u aktivnoj i

ljubomornoj formi. To je za sve nas veoma mučno. No ona se u ovoj situaciji ponijela razumno,

dolično, i ne trebaš se bojati nikakva predbacivanja ni s moje ni s njezine strane. Mi ti zapravo

želimo, ako se to može tako red, dati svoj blagoslov. Vidiš, dakle, koliko si bio u krivu i koliko si nepravedan prema nama.

-

Mi ćemo ti pomoći da sve ovo prebrodiš, Martine - reče Antonia, koja je za sve vrijeme ove

govorancije potvrdno kimala glavom. - Tko zna neće li možda ova neobična zbrka nakraju za sve

nas dobro završiti. Bit ćemo uz tebe i Georgie. To sam zapravo htjela reći. Žao mi je što sam

djelovala tako uzrujano i uvrijeđeno. Saznanje da si me varao uistinu me je bacilo u očaj. No ipak

sam uvjerena da si me cijelo to vrijeme volio. Nemoj se stoga osjećati krivim i ne budi zabrinut,



dragi Martine.

-

Neću se osjećati krivim i neću biti zabrinut. Podivljat ću - zaurlah. - Ne želim da mi vi u bilo

čemu pomažete. Hoću da me oboje konačno ostavite na miru.

-

Ti ni sam ne znaš što zapravo hoćeš - javi se Palmer.

-

Ne mogu se tako lako izbjeći ljubavne muke. Činjenica je da je ovo otkriće bacilo ružnu sjenu

na sve nas i zato se svi moramo potruditi da tu sjenu uklonimo.- Hoćeš reći da morate prvo riješiti mene kako biste ti i Antonia mogli krenuti dalje?

- Tebe treba, kako ti to kažeš, riješiti i zbog tebe samoga - odvrati Palmer. - Velika gomila laži mora biti kompenzirana velikom količinom istine. Uvjeren sam da bi se i Georgie u tome s nama

složila. Bit ćemo tada mnogo sretniji, sve četvero.

-

Nedavno si još govorio o nas troje - dobacih. - Sada nas je četvero. Zašto isključuješ svoju

sestru? Idemo osnovati kvintet.

-

Daj, Martine - reče Palmer - budi ozbiljan. Moraš preuzeti odgovornost za svoje postupke. Kao

što rekoh, mi moramo shvatiti tko si ti. A to će nam biti mnogo lakše kad upoznamo Georgie.

-

Samo preko mene mrtvog.

-

Morat ćeš se nakraju urazumiti - nastavi Palmer. - Napokon, ti ovdje baš nisi u najpovoljnijem

položaju. Bilo bi ti, dakle, bolje da se odmah počeneš ponašati razumno. Antonia je tek saznala za tu

mladu ženu. Posve je prirodno da je želi upoznati. I možete joj oboje biti zahvalni što će to učiniti u

najboljoj namjeri.

-

Čujem da je zgodna i pametna - javi se Antonia - i mlada, što je za tebe, Martine, zbilja sjajno.

Zar ne shvaćaš da ja stvarno mislim to što govorim? Zar ne možeš biti dovoljno velikodušan da

prihvatiš ovaj dar moje naklonosti, moj blagoslov?

-

Kažem ti da ću podivljati - ponovih. - Govorite kao da pripremate moje vjenčanje. Za boga

miloga, niste mi vi roditelji!

Palmer se nasmiješio svojim širokim američkim osmjehom i privukao Antoniju bliže sebi.



Poglavlje 12.Zatvarajući za sobom vrata, rekoh Georgie: - Antonia zna. Kako je otkrila?

Kad sam pobjegao od Palmera i Antonije uputio sam se ravno u Covent Garden. Ah nisam

odmah otišao do Georgie. Proveo sam dvadesetak minuta sjedeći u kafiću i pokušavao se pribrati.

Sav sam se tresao, bilo mi je čak teško i razmišljati. Najviše sam, iako me to čudilo, osjećao krivnju, silnu, ubitačnu krivnju. Napokon, nije bilo nikakva racionalnog razloga da zbog toga što su Antonia

i Palmer otkrili istinu osjećam krivnju, kad je zbog samoga čina nisam osjećao. Istodobno sam

osjećao i neku nejasnu nelagodu, zbog toga što se činilo da je ono dvoje nada mnom trenutačno

postiglo nekovrsnu moralnu nadmoć, čak veću od one koju su prije uživali. Učinilo mi se da upravo

to i žele; vraćajući se u mislima na prijašnju scenu, zaključih da je Antonia doduše bila uzrujana i da

je njezina bol bila iskrena, ali je u njezinu ponašanju ipak bilo i stanovitog uzbuđenja. Činjenica da

sam se, kao lak i posve nezaštićen plijen, našao na udaru više sile u kojoj su se miješale osuda i

ljubav, dražila ju je i budila u njoj svojevrsno seksualno uzbuđenje.

Kad sam se pak u mislima vratio Georgie, moj mi se položaj nije učinio nimalo boljim. Od nje

kao da me je odvajao veo krivnje ali i osjećaj da je šok zbog razotkrivanja u najmanju ruku osakatio,

ako ne i dokrajčio, moju ljubav prema njoj. Otvaranje ove ljubavi prema svijetu pročistit će je i

ojačati, mislio sam; a možda bi tako i bilo da sam to ja objavio, u vrijeme i na način koji meni

odgovaraju, dostojanstveno i visoko uzdignuta čela. Ali nakon što su me Antonia i Palmer ovako

zaskočili, i nakon što sam doživio da mi ju poput zločina bace u lice i onda me u svojoj

dobronamjernoj mašti istodobno glade po glavi i tetoše, počeo sam na nju gledati kao na nešto

opsceno: istodobno sam se nekako neodređeno počeo pitati nije li se i to, također, savršeno uklapalo

u njihove planove. Dogodilo se upravo ono što nipošto nisam želio da se dogodi. Pravo sam imao

ja, a ne Georgie. Posljedica ovakve optužbe bila je poplava krivnje koja je svojim ogavnim katranom

prekrila moju ljubav prema Georgie koja se prije činila tako jednostavnom i tako čistom. Ipak bijah

svjestan daje to prema njoj krajnje nepošteno; uvjeravao sam sebe kako će se moje raspoloženje

promijeniti.

Pitao sam se osim toga kako se sve to otkrilo i došao na fantastičnu pomisao da nas je izdala

sama Georgie. Ipak na kraju nisam u to mogao povjerovati. Nisam je mogao zamisliti tako

nelojalnom, nisam je mogao zamisliti kako poduzima nešto što zahtijeva toliko smisla za teatralno.

Stvar se mogla otkriti na stotinu načina. Nakon Antonijine objave bijah postao neoprezan.

Vjerojatno se nešto pronašlo, možda kakvo pismo. Ispio sam piće i popeo se Georgieinim stubama.

To je ipak bilo nešto kao povratak kući.

-

Dakle - ponovio sam - kako je to otkrila? Znaš li ti išta o tome? Otkrih da sam, suočen s

Georgie, potpuno hladan i gotovo ljut na nju. Koliko sam na sebe bio bijesan nisam smio ni

pomisliti.

Georgie je na sebi imala neku staru suknju i bezobličan vuneni džemper. Izgledala je kao da je

probdjela noć. Namrgođeno se zagledala u mene češkajući nos, a zatim napravila malo mjesta na

stolu, zguravši knjige i papire u prašnjavu hrpu. U sobi je istodobno bilo hladno i zagušljivo. Sjela je

na stol. - Pretpostavljam da joj je rekla Honor Klein.

To je bilo toliko neočekivano da sam se zablenuo u nju a zatim svalio u naslonjač kao da me je

netko u njega gurnuo.

-

Otkud je to ona doznala? - upitah.

-

Ja sam joj rekla - odvrati Georgie. Sjedila je preda mnom ozbiljna, veoma blijeda i

dostojanstvena, s jednom nogom u crnoj čarapi podvijenom ispod sebe. Popravila je suknju i čvrsto

mi uzvratila pogled.

-

Ah, tako - rekoh. Od bijesa i šoka pocrvenio sam i ostao bez daha. Kad sam napokon uspio

progovoriti, rekoh: - Kao što možeš zamisliti, potpuno sam zatečen. Bi li bila tako ljubazna da mi to

malo pojasniš, molim te?



-

Nakon što si me izgurao u vrt - započe Georgie - nisam otišla kući. Bila sam odveć bijesna.

Odmah ću ti objasniti. Otišla sam u Sveučilišnu knjižnicu i pokušala nešto čitati, ali nije mi polazilo

za rukom. Nakon toga sam popila kavu i otišla kući. Osjećala sam se prokleto jadno i nazvala sam te

ali tebe nije bilo.

-

Bio sam u potrazi za tobom - rekoh.

-

No, u svakom slučaju - nastavi ona - upravo sam bila spustila slušalicu kad se začulo zvono na ulaznim vratima. Mislila sam da si ti. No bila je Honor Klein. Bila je blijeda i mrka ko sam đavo.

Pozvala sam je unutra i ponudila pićem i malo smo razgovarale. Onda me ona iznebuha upitala o

tebi.

-

Isuse - zavapih - iz čista mira?

-

Da - potvrdi Georgie - i ja sam joj sve rekla.

-

Sve si joj ispričala?

-

Sve.

-

Zašto?

- Jednostavno joj nisam mogla lagati - odvrati Georgie. Ispružila je nogu i protrljala gležanj. Potom se spustila sa stola i odšepala do ormarića u kojemu je našla bocu džina. Činilo se da nema

čistih čaša. Djelovala je izmučeno.-

Ti uopće nisi normalna - rekoh - a osim toga si izdajnička mala kučka. Dopustila si da te ta

ženska isprepada.

-

Bila sam umorna od prokletih laži - odvrati Georgie. - I bila sam užasno bijesna na tebe zbog

onoga što se tog poslijepodneva dogodilo. Bolje bi bilo da si mi dopustio da ostanem i susretnem se

s Antonijom. Jednostavno mi se zgadilo ono šaptanje, kad si me izgurao na stražnji izlaz kao da su

te uhvatili kako ljubiš sluškinju. Bilo mi je to odvratno, Martine. -Glas joj je bio promukao i napukao

od emocija. Uzela je dvije prljave čaše s kamina.

-

Nije bila Antonia - rekoh. - Bila je to Honor Klein.

-

Ah, tako dakle, tako dakle - zamišljeno će Georgie. Prolila je malo džina te ga poče brisati

papirnatim ubrusom. -Znači, tako je to ona otkrila. Baš sam se pitala... Bila sam ostavila knjige na

stolu u predvorju.-

Ali zašto bi baš to zaključila - pitao sam - i zašto bi se trudila da te slijedi i pokuša iznuditi

priznanje?

-

Što se zaključivanja tiče - pokuša objasniti Georgie - svatko bi to zaključio. Vjerojatno nas je

čula kako šapćemo. Zašto je išla do kraja, to mi nije jasno.

-

Nisi je pitala?

Georgie se suho i neveselo nasmijala. - Naravno da nisam! Kao što rekoh, predobro je

naoružana. Uostalom, nakon što sam sve otpjevala i ostala s Honor sjediti u tišini i međusobnom

razumijevanju, svaki bih put kad si zvao telefonom naprosto premrla od straha. - A onda doda: - Za

mene je to bilo veliko olakšanje, bez obzira na sve.

-

I nije ti palo na pamet da je zamoliš da šuti? Da, pretpostavljam da to nisi mogla.-

Dobro pretpostavljaš - prihvati Georgie. - Ako me možeš zamisliti kako nakon svega padam

pred njom na koljena i molim je da me ne izda, onda me ti poznaješ bolje nego što sama sebe

poznajem.

-Ja te jednostavno ne razumijem - rekoh. - Znaš koliko mi je bilo stalo da se to ne sazna, osobito

sada. Naprosto ne mogu podnijeti da to Antonia zna. Ne mogu podnijeti način na koji je to doznala..

Ti jednostavno ne znaš kako je meni. Ja sam na sto muka. A ti odeš i izlaješ se pred nekom potpuno

nepoznatom ženom, samo zato što ti je bila mentorica na fakultetu!

-

U pravu si - započe Georgie zamuckujući, a glas joj poče podrhtavati - ti mene doista ne

razumiješ a nikada se baš nisi ni trudio. Ja sam se pomirila s tim da se stvar drži u tajnosti dok je



bilo nužno, ali to mi se oduvijek gadilo. Uvijek sam zbog toga patila, svakoga dana, svakog

prokletog dana. Ali tu sam patnju prinijela tebi kao žrtvu, čak s veseljem, jer sam te voljela. I nikada

ti to nisam spominjala. No kad to više nije trebalo biti tajnom, a ti si i dalje nastavio po starom -

osjećala sam kao da me se stidiš. To je počelo sve kvariti. Oh, ne mislim da si me trebao odmah

oženiti - zašto bi? Ali nije bilo nužno držati me tako duboko zakopanu. I trebao si Antoniji tada reći.

Bila sam se počela osjećati kao da ne postojim. Oh, volim te, ludo te volim! Bolje bi bilo da nije tako. Ali osjećam se kao da sam totalno zatrovana. Ne bih nikada sama od sebe učinila takav gaf. Ali kad

je Honor Klein upala ovamo shvatila sam to kao poruku bogova. U tom času nisam mogla lagati,

bilo bi me to ubilo!

Bila je na rubu suza. Natočila si je malo džina, zvecnuvši pritom bocom o rub čaše, i dolila malo

vode. Pružila mi je čašu dok sam ustajao. Moj vlastiti bijes pretvorio se u očaj.

-

Isuse, dušo, ti i ne znaš što si učinila. Ali nije važno. Sve je to ionako moja idiotska pogreška.

Nisam te nikako smio dovesti u tu situaciju.

-

Hoćeš reći da me ne voliš i da me nikada nisi ni volio? -upita Georgie, a suze joj poput bujice

potekoše iz očiju.

- O, Bože! - zavapih. Odložio sam čašu i prišao joj. Dok sam je grlio stajala je nepomično

podbočivši se rukama o stol. Suze su joj kapale na modri džemper.

-

Dobro znaš da te volim, ti moja mala glupačo - rekoh. -Molim te budi razumna i pomogni mi.

Znam da se pogrešno izražavam. Meni je naprosto grozno što njih dvoje to znaju. Već su me i prije

grizli. Sada, ako žele, mogu me cijeloga progutati. Ah znam da od tebe ne mogu očekivati da sve to

razumiješ. Trebala bi biti ja. Moraš mi pomoći, Georgie. -Tresao sam je sve dok me nije uhvatila za

ruku. Uzela je rupčić da obriše oči i natočila još džina. Otpila je malo i pružila mi čašu.

Poznati ritual oboje nas je smirio. Privukoh njezino opušteno, toplo tijelo k sebi. Stavila mi je

glavu na rame. Barem su naša tijela bila stari prijatelji.-

Što je to toliko strašno u načinu na koji je saznala? - upita Georgie. - Vidiš da doista želim

razumjeti.

-

Oh, to je sve povezano s jezivo zapetljanim intimnim i ljubavnim odnosima. Trebala bi to

vidjeti. Atmosfera kao u dječjem vrtiću. Ona, između ostalog, umire od želje da te upozna.

- Stvarno? - upita Georgie, odmičući se od mene i stresajući suze s džempera. - Pa to je sjajno, i

ja umirem od želje da nju upoznam.

-

Ne govori gluposti, dušo - rekoh. - Nemoj sada još i ti početi.

-

Kad si me odveo u Hereford Square proveo si me kroz zrcalo. Povratka više nema. Ne želim

više biti okružena stvarima o kojima me je strah misliti.

- E pa ja te s Antonijom ne namjeravam upoznati, i gotovo.

- Antonia, ovo je Georgie Hands, Georgie, moja supruga - začuh sebe kako izgovaram ove

nezamislive riječi. Uspio sam ih izgovoriti bez zamuckivanja i gušenja. Nitko se nije onesvijestio.

Sastanak se odigrao u Palmerovoj dnevnoj sobi. Grimizne plišane zavjese zastirale su večer, a

tamne tapete posute crnim baršunastim ružama osvijetljene treperavim plamenom vatre iz kamina

okruživale su nas poput kakve opasne džungle. Svjetiljke tamnih zaslona na udaljenim stolovima bacale su slabo svjetlo na Palmerovu zbirku kristala, koja bi tu i tamo bljesnula tajnovitim sjajem

punim značenja. Antonia je stajala na debelom crnom sagu pred kaminom. Pred njom se na niskom

stoliću s mozaikom nalazio pladanj s pićem i tri čaše. Obaviještena telefonom, bila je spremna.

Antonia, koja se više nego inače potrudila oko svog izgleda, imala je na sebi tamnozelenu

haljinu od lagane talijanske vune koju sam joj ja jednom zgodom kupio u Rimu. Nije nosila nikakav

nakit, a bujnu zlatnu kosu bijaše savila u jednostavnu punđu. Stajala je ondje obla i visoka,

podbočivši se rukom o bok, elegantna, zabrinuta, umorna starija žena, u tom trenutku i u tom

posebnom nervoznom stanju meni beskrajno bliska i beskrajno draga.

Georgie je u svojoj otrcanoj smeđoj suknji, modrom džemperu i crnim čarapama izgledala



poput djeteta. Ona hotimice nije promijenila svoj izgled. Nije bila našminkana. Kosa joj je bila

neuredno spletena i nekako nespretno podignuta na vrh glave. Bila je veoma blijeda i to bljedilo

isticalo je prozirnu čistoću njezine puti. Ukočeno se naklonila Antoniji, koja se zbunila, neodlučna bi li pružila ruku ili ne. Obje su žene disale ubrzano.

Antonia upita: - Želite li nešto popiti? - Glas joj je bio dubok od uzbuđenja. - Molim vas,

sjednite. - Počela je točiti šeri.-

Ne, hvala - odbila je Georgie.

-

Ne budi bedasta - rekoh.Nitko od nas nije sjeo. Antonia je prestala točiti i uputila Georgie tužan, jasan pogled pun

preklinjanja. Velike tamne oči bijahu joj pune boli. Silno se trudila da ugodi. - Nemojte se ljutiti na

mene - izgovori napokon napetim, jedva čujnim glasom.

Georgie odmahnu glavom i učini kretnju rukom te se činilo da Antonijinu primjedbu odbacuje

kao krajnje neprimjerenu.

Ja rekoh: - Pa, ja ću rado nešto popiti, Antonia. - Moj strah od „scene" bijaše potisnut nepodnošljivim osjećajem boli i nježnosti što ih vidim ovako zajedno.

Dodala mi je čašu i napunila još dvije, stavivši Georgieinu na rub stolića koji je stajao između

njih. Stajao sam u sredini između njih dvije zagledan u vatru.-

Mogu li vas zvati Georgie? - upita Antonia. - Čini mi se kao da vas odavno poznajem.-

Naravno - odvrati Georgie - ako želite.

-

A, hoćete li vi mene zvati Antonia?

-

Ne znam - reče Georgie. - Žao mi je, ali mislim da ne bih mogla. No to nije važno.

-

Meni je važno - reče Antonia.

- Oh, prestanite! - prekinuh ih. Nisam mogao podnijeti taj Antonijin ton nježne upornosti.

- Martine, molim te - reče Antonia. I dalje gledajući u Georgie, stavila je ruku na moj rukav i zadržala je ondje. Osjećao sam kako dršće. Osjetih sažaljenje prema njoj.

-

Slušajte - reče Georgie, nabirući nos - željela sam vas upoznati jer ste vi željeli upoznati mene.

Osjećala sam da tako treba biti i da to znači da nas dvije možemo uistinu razgovarati.-

Georgie, nemojte me mrziti - reče joj Antonia. Uprla je preklinjući pogled u Georgie a ja osjetih

kako se njezina nepokolebljiva volja okreće prema toj djevojci. Bila je gotovo opipljiva, poput tople

struje zraka iz kalorifera.

-

Zašto, zaboga? - upita Georgie. - Prije biste vi mene mogli mrziti.

Neprimjetno sam oslobodio ruku iz Antonijina stiska.-

Oh, ne smijete imati osjećaj krivnje! - uskliknu Antonia.

-

Pogrešno ste me razumjeli - reče Georgie. - Samo sam odgovorila na vašu primjedbu. Nisam

htjela ništa drugo time reći. Ne osjećam se krivom. Shvaćam da sam vam možda nanijela bol. Ali to

je nešto posve drugo.

Osjećao sam Georgieinu ukočenost. Izgledala je poput marionete. Od silne želje da se točno

izrazi, da bude iskrena, da bude precizna i pritom ne pokaže nimalo osjećaja, bila se ukočila poput

komada drveta. Kraj Antonije koja je zračila nekim toplim, orošenim sjajem, Georgie je djelovala

hladno i zatvoreno.

-

Ne budite tako grubi prema meni, dijete moje - reče Antonia. Očajnički je pokušavala

uspostaviti neki odnos. Htjela je izići ususret Georgie, utješiti je i smiriti, htjela je ostvariti topao

ljudski kontakt.

- Žao mi je - nastavi Georgie. - Ja vama želim sve najbolje, možda i vi meni želite sve dobro. Ali

jednostavno mi je teško razgovarati.

-

Ja vam uistinu želim dobro, vjerujte mi! - uzviknu Antonia, uhvativši se za to. - Ja vama,



ijednom i drugom, želim toliko toga dobroga. Nadam se da ćete vi i Martin biti veoma sretni.

Morate mi vjerovati, vaša će mi sreća uvijek biti na srcu.

-

Mene u to nemoj miješati, Antonia - rekoh. Nisam mogao podnijeti da ispadne smiješna pred

Georgie. Obuze me zaštitnički osjećaj ljubavi prema Antoniji, želja da je nekamo odnesem i

sakrijem, da je zaštitim od hladnog, mladenačkog pogleda, koji je strogo zahtijevao iskrenost.

-

Kako misliš da te ne miješam? - upita Antonia smiješeći se i ponovo me uhvati za rukav. - Kako ti između nas troje možeš ne biti umiješan, dragi? - Okrenula se veselo i ženstveno, tražeći

potvrdu od Georgie.

- Martin misli da nemamo o čemu razgovarati i da je stanovite teme najbolje preskočiti - pojasni Georgie. Bila se ukočila od napetosti. I dalje je hladno i netremice promatrala Antoniju i nijednom

nije svrnula pogled u mom pravcu. Bila je svjesna Antonijine ruke na mom rukavu.

- Ali Georgie, mi moramo o svemu razgovarati! - uskliknu Antonia.

- Možda bi bilo bolje da krenemo - predložih. - Vidjele ste jedna drugu, što ste i željele. -

Odložio sam čašu na stolić i ponovo se oslobodio nježnog stiska.- Oh, nemojte još ići! - tužno će Antonia. - Nisam ni približno zadovoljna pukim gledanjem u

Georgie. Morate mi oprostiti, drago dijete. Vjerojatno ste zbunjeni mojim ponašanjem, zar ne,

Martine? Ja sam doista dobronamjerna, vjerujte da jesam! Molim vas, sjednite i popijte malo šerija.Nijedno od nas nije sjelo, Georgie nije ni dotaknula svoje piće. Okrenula se k meni očekujući

znak za polazak. Ako sam se dotada bojao da bi mogla sažalijevati Antoniju, njezin me izraz lica

posve razuvjerio. Bila je odveć zaokupljena sobom i time da bude što preciznija i da sačuva, a jedino

su mladi dovoljno nemilosrdni da bi im do toga u ovakvom trenutku bilo stalo, dostojanstvo

egzaktnosti iskaza. - Mislim da bih morala krenuti - reče napokon. - Ideš li sa mnom, Martine, ili

ostaješ? Meni je, da budem iskrena, svejedno. Veoma je ljubazno od vas što ste me pozvali - rekla je,

obraćajući se Antoniji. - Drago mi je što sam vas upoznala. Mislila sam da će to biti dobro za nas

obje.

- Drago dijete, i meni je bilo neobično drago - prihvati Antonia. - Morate naučiti biti strpljivi sa

mnom. Vi ćete to svakako naučiti.

-

Sumnjam da ćemo se još kada susresti - odvrati Georgie. - Ali kako rekoh, drago mi je što sam

vas upoznala. Tako sve izgleda mnogo poštenije. Nije mi bilo drago varati vas. Želim vam sve

najbolje. A sada zaista moram ići.

-

Nipošto ne smijete otići - poviče Antonia - i nemojte mi reći da se više nećemo vidjeti, to bi bilo

odveć okrutno! Kad se udate za Martina, često ćemo se viđati. Ja Martina još uvijek volim, znate,

doista ga volim. U neku ga ruku volim više nego prije.

-

To sa mnom nema nikakve veze, gospodo Lynch-Gibbon - odreže Georgie - a što se pak moje

udaje za Martina tiče, veoma sumnjam da će do nje ikada doći. No u svakom slučaju to se ne tiče

nikoga osim nas. Nadam se da nisam bila gruba. Ako jesam, ispričavam se. Moram ići. Hvala na

pozivu. - Ponovo je izvela svoj ukočeni naklon marionete i uputila se prema vratima.

Dok je Antonia glasno prosvjedovala, vrata se otvoriše i ude Palmer. Podigao je ruke kretnjom

radosnog iznenađenja, a zatim ih raširio prilazeći Georgie kao otac davno izgubljenu djetetu.

-

Zaboga, malo je nedostajalo da se mimoiđemo! - uzviknu veselo. - Zadržao me je pacijent.

Nepodnošljivi su! Oprostite što sam tako neformalan, Georgie Hands. Siguran sam da imamo

mnoštvo zajedničkih prijatelja.

- Poznaje tvoju sestru - rekoh. Stajao sam iza Georgie spreman da je izvedem. Bilo mi je svega

dosta, i previše.

-

Bili smo jednom zajedno u društvu - odgovori Georgie - no ne vjerujem da me se sjećate. -

Pružila mu je ruku.

- To gore po mene! - uskliknu Palmer. - Molim vas, nemojte još ići. Ostanite na još jednom piću. Možemo se barem pokušati upoznati. - I dalje je držao Georgieinu ruku, koju mu ona bijaše



ukočeno prepustila, i pri tom ju, odmaknuvši se, promatrao s divljenjem.

-

Moramo poći - rekoh.

- Ali, Martine - reče Palmer i, sveudilj držeći Georgieinu ruku okrene se prema meni - ti uistinu

imaš sreće u životu. Ne! Inzistiram na svojim pravima, Georgie, ne želim ništa čuti o kakvom

odlaženju!

Zvuk iza mojih leda natjera me da se okrenem. Antonia je bila sakrila lice u rupčić. Još je jednom duboko uzdahnula i potom ispustila dug jecaj.

Palmer pusti Georgie a ja je odmah odvukoh od njega. Dok je on prilazio Antoniji, gurnuo sam

Georgie prema vratima. Antonia se oglasila još jednim strašnim, dugim i drhtavim jecajem, a zatim

se spustila na stolac, prepustivši se plaču. Izveo sam Georgie iz sobe ostavljajući Palmeru priliku da

upotrijebi neku od trenutno najmodernijih metoda za smirivanje histeričnih žena.



Poglavlje 13. Jednostavno sam morao ponovo vidjeti Antoniju. Uz nju je, kad smo napustili Pelham Crescent,

ostala sva težina moje ljubavi i zabrinutosti. Ne bih svoje bivstvovanje mogao teže odvojiti od nje

niti da mi je bila rođena majka; od suočenja tih dviju žena osjećao sam, možda samo privremeno ali

s tugom očajnika, koliko je stvarna moja veza s njom i koliko nestvarna moja veza s Georgie. Ali

kako me je samo Antonia izluđivala. Osjećao sam Georgieinu ogorčenost, svaku njezinu nijansu i

svaki zaokret, i njezino tako pretjerano povlačenje u sebe. Istodobno sam zamjerao Georgie zbog tog

povlačenja, zamjerao sam joj čak i zbog njezina opreznog, veoma obzirnog, na njezin način

dostojanstvenog odnosa prema osudi. Morao sam otići sa Georgie, ali morao sam se vratiti Antoniji.

Odvezao sam Georgie kući. Oboje smo bili šutljivi, zapravo posve iscrpljeni. Kad smo stigli ponudila mi je večeru, pa smo zajedno jeli sir i kruh. Georgie nije bila ne znam kakva kuharica, a

sam nisam imao snage bilo što pripremiti. Jeli smo halapljivo, praveći se da je sve u redu, i sve

zalijevah viskijem s vodom. Osjećao sam da u tom trenutku ne bih mogao podnijeti nikakve izljeve

osjećaja s Georgieine strane; želio sam otići. Ona me, dok samo završavali s večerom, upravo za to i

okrivila, a ja nisam bio kadar smisliti nikakvo razuvjeravanje koje bi je utješilo. Poštedjela me je

svojih suza. No nijedno od nas nije zaboravilo da je bila rekla „malo je vjerojatno da će me oženiti".

Mislim da su te riječi za nju bile poput ograde koja se ispriječila između nas i koju sam ja sada

trebao nježno i strastveno srušiti. Ja sam ih, međutim, shvatio kao svojevrstan moratorij,

privremenu ničiju zemlju, na kojoj sam mogao - a u sadašnjem stanju totalne iscrpljenosti bilo mi je

to itekako potrebno - u miru otpočinuti. Naprosto nisam bio kadar izgovoriti strastvene, umirujuće

riječi što ih je Georgie željela čuti. Njezine su riječi bile zamišljene kao provokacija. Ja sam ih, šutke i

sa zahvalnošću, prihvatio kao prostor za predah.

Neposredno prije mog odlaska postigli smo svojevrsno primirje; ispruživši se načas ispred

njezina plinskog kamina, ležali smo dodirujući se čelom i stopalima. Georgieino drago lice tik uz

moje, napokon smireno, njezine krupne oči u koje se vratila blagost i opuštena usta što se odmaraju

od mojih cjelova, za mene su bili prekrasan prizor. Gledah smo se bez riječi i mrmljanjem jedno

drugo smirivali, sve dok nam se nije učinilo kao da smo o svemu temeljito porazgovarali; lice tako

dobro odražava ljudsku dušu.

Otišao sam od Georgie nakon što je uzela aspirin i obećala da odmah ide u postelju. Nisam

predložio, niti je ona tražila, da ostanem kod nje. Mogućnost da zajedno provedemo noć, koju smo

nekoć jedva čekali, sada nam je bila problem a ne nagrada. Oboje smo bih u stanju emocionalne

iscrpljenosti i trenutno nam je bilo uistinu potrebno da se jedno od drugoga odmorimo. Ja sam,

osim toga, sa zebnjom i nestrpljenjem osjećao da prije spavanja moram još jednom, makar i

nakratko, vidjeti Antoniju. Odvezao sam se natrag u Pelham Crescent.

Opet se počela spuštati magla. Žuta sumporasta izmaglica obavijala je ulične svjetiljke u Pelham

Crescentu, namećući vlastito paklensko ograničenje kretanja, a za mnom su, dok sam prelazio preko

pločnika, ostajali mokri, ljepljivi tragovi. Prometna buka ovamo nije dopirala. Čitav predio bijaše

uronjen u gluhu tišinu sve gušće magle. Velika londonska noć sužavala se oko mene u hladnu

smeđu ljušturu u koju se polako uvlačila vlaga, postajući sve manja i odveć neprozirna a da bi

vraćala jeku. Požurio sam se prema kućnim vratima i tiho ušao u toplo predvorje ugodna svježeg mirisa. Dugo sam se zadržao kod Georgie. Bilo je već prošlo deset.

U predvorju i na prvom katu svjetla su još gorjela. Zastao sam osluškujući. Nisu se čuli nikakvi

glasovi. Prišao sam vratima dnevne sobe i otvorio ih. Vatra je živahno gorjela, ali u sobi nije bilo

nikoga. Upalio sam svjetlo. Preda mnom se pojavila soba, utihnula ali ipak napeta od vlastita

mračnog života. Zatvorio sam za sobom vrata i ostao neko vrijeme ondje stajati. Nešto od Palmera i

nešto od Antonije bijaše tu prisutno kao neka njihova produžena sjena, u čemu sam nedopušteno i s

nekim okusom krivnje u ustima uživao jednostavno stojeći u toj praznoj sobi. Dok sam prilazio

vratima shvatih odjednom da sam pripit. Ručao nisam ništa, večerao jedva nešto malo, a s Georgie

sam bio popio popriličnu količinu viskija. Spustio sam se teško u naslonjač, razmišljajući kako je



ugodno biti sam i ne morati stalno smišljati neka opravdanja.

Odjednom osjetih kako me obuzima neka neodređena seksualna želja. Želio sam nekoga.

Nekoliko trenutaka kasnije pretpostavio sam da je Antonia ta koju želim. Posve sigurno nisam želio

Georgie. Bio sam predvidio, sa sjetom čovjeka uhvaćenoga u klopku, mogućnost da ona predloži da

odemo zajedno u krevet; sa zahvalnošću sam dočekao njezinu neskrivenu želju da me se, barem

privremeno, riješi. Nisam za nju bio našao prave riječi, pravu utjehu. Kasnije ću je, znao sam, moći

njima umiriti i razvedriti. Trenutno sam međutim, obuzet srdžbom za koju sam znao da je

nepravedna, bio spreman ostaviti je u neizvjesnosti i s uzdahom olakšanja pozdraviti činjenicu da

me onako izmučena i razočarana otpravila. Moja se mašta nekako tužno i zbunjeno sada bavila

Antonijom; bilo mi je savršeno jasno da se još nisam pomirio s tim da sam je izgubio. Meni se činilo

kao da su najnoviji događaji postavili između nas neku lažnu barijeru, nešto što je sastavni dio

koketiranja, preko koje i mimo koje ću se ja kasnije provući do našeg ponovnog sjedinjenja i

zamišljao sam sebe opet kod kuće, napokon sigurnog u njezinu zagrljaju.

Otresao sam sa sebe te snove. Ima mjesta na koja moje misli ne smiju zalaziti; a kad sam potom

shvatio kako je ostalo malo mjesta na koja moje misli još smiju zaći a da ih ne obuzme bol i osjećaj

krivnje, zaključih da mi je potrebno još malo viskija i prisjetili se da ga Palmer drži u kredencu u

blagovaonici. Ostavivši svjetla upaljena, prijeđoh preko hodnika. Vrata blagovaonice bijahu

zatvorena. Otvorio sam ih i ušao.Soba nije bila mračna i ruka mi je oklijevala na prekidaču. U srebrnim svijećnjacima na

dugačkom stolu još su gorjele svijeće, pretvarajući sobu u toplu špilju ispunjenu mutnom svjedošću

na koju su mi se oči začas priviknule. Zastao sam pomalo iznenađen i za sobom zatvorio vrata. Tad

vidjeh da na drugom kraju stola netko sjedi.

Bijaše to Honor Klein. Ugledavši je postadoh, premda bez osjećaja veće nelagode, ponovo

svjestan svoga pripitog stanja; ostao sam neko vrijeme naslonjen na dovratak. Nisam je mogao jasno

vidjeti. No odmah sam shvatio, a učinilo mi se to malčice neobičnim, da moja pojava nije izazvala

neko veće zanimanje. Nalikovalo je to na dolazak pred žrtvenik nekog nepristupačnog i sobom

zaokupljenog božanstva. Bijaše potpuno utonula u misli.

Krenuo sam polagano prema njezinu kraju stola. U prolazu zamijetih da su Antonia i Palmer

već večerali. I sada je stol bio prostrt za dvoje, a boca vina, ovaj put Lynch-Gibbonov Chateau

Malmaison 1953., gotovo prazna. Dva ubrusa ležala su bačena kraj praznih mjesta, a mnoštvo

mrvica bilo razbacano po ulaštenoj površini stola obasjanog svijećama. Približivši se Honor Klein,

opazih da me ne okrećući glavu prati pogledom. Kao kod mrtvaca koji je iznenada oživio. Pogledao

sam je s gadljivim iznenađenjem i potom ustanovio da sam sjeo do nje.

-

Oprostite - rekoh - tražio sam Palmerov viski. Uostalom, gdje su njih dvoje?

- U operi - odgovori Honor odsutno, kao da sam joj negdje na samome rubu pažnje. Sada je

netremice zurila u svijeće pred sobom. Pomislio sam načas da je pijana, ali sam zaključio da sam

ipak ja taj koji je pijan.

-

U operi - ponovih. Učinilo mi se nekako neumjesnim što su Palmer i Antonia, nakon one scene

u dnevnoj sobi u kojoj sam i sam sudjelovao, otišli u operu. Antonia je trebala čekati da se ja vratim.

Zamjerio sam joj zbog ravnodušnosti koju je pokazala prema tempu moje osobne drame.

-

Što se daje? - upitah.

- Gotterdammerung22 Nasmijao sam se glasno.

Malo kasnije ustao sam i otišao do kredenca s namjerom da potražim viski. Obilazeći je s leđa, vidjeh da nešto leži na stolu. Bila je to japanska sablja u koricama od lakirana drva koja je inače

visjela u predvorju. Honor Klein je očito napredovala sa svojim raspremanjem. Viskija nije bilo, ali

22 Gotterdmmerung - njem. Sumrak bogova (naslov posljednje opere iz ciklusa Prsten Niebelunga Richarda Wagnera) (op. prev.).



našao sam bocu izvrsnog konjaka. Vratio sam se za stol s bocom i dvjema čašama. - Hoćete li mi se

pridružiti?

Uz stanovit napor, podigla je pogled prema meni. Njezino lice, na kojemu sam prvi put zapazio

neku daleku sličnost s Palmerom, imalo je čudan sanjarski izraz koji nisam mogao odgonetnuti.

Mogla je to biti tek iscrpljenost, mogla je biti rezignacija. - Hvala, zašto ne - prihvati napokon.

Shvatih, premda bez razumijevanja i bez znatiželje, da je na strašnim mukama. Natočio sam konjak.Neko smo vrijeme šutke sjedili. Soba se počela činiti neprirodno mračnom. Možda se u nju

uvuklo nešto magle izvana. Jedna od svijeća počela je žmirkati, a zatim joj plamen šišteći potonu u

moru rastopljena voska. Gledajući ga kako nestaje, osjetih strah; pitao sam se jesam li ispravno

prepoznao to što me steže oko srca.

-

Niste nimalo oklijevali da me izvedete pred sud - rekoh. Nasmiješila se jedva primjetno, ne

odvajajući pogleda od svijeće.

-

Je li bilo neugodno?

-

Ne znam - priznah. - Vjerojatno jest. Danas je sve tako neugodno da čovjek više i ne zna. -

Otkrio sam da s njom mogu razgovarati bez ikakva sustezanja. Naši su razgovori bili uvijek

osvježavajuće neformalni. Govoreći, automatski sam posegnuo za sabljom što je zaobljenim krajem

korica ležala okrenuta prema meni: no Honor Klein malo ju je odmaknula ustranu, pa sam ostavio

ruku da se igra mrvicama na stolu.

Došlo mi je da je upitam zašto je natjerala Georgie na priznanje, ali otkrih da se na to ne mogu

prisiliti. Neki nervozan osjećaj žacanja, koje ne bih baš nazvao odbojnošću, spriječio me da

propitujem motive jednog takvog stvora. Ali istodobno me neki neodređen ali snažan tok misli

natjera da ipak kažem: - Ja sam ionako samo slomljena trska. - Ne znam zapravo zašto sam to rekao, no zacijelo me na to potaknula neka tajna srodnost naših misli, jer ona odmah prihvati: - Točno. Ali

nije važno.

Oboje smo uzdahnuli. Ruka mi se nemirno kretala po površini stola. Počeh ogledavati sablju,

osjećajući silnu želju da je uzmem u ruku. Honor ju je, posjednički i grabežljivo, držala s obje ruke,

poput kakve velike zvijeri koja u pandžama drži manju. Pod plamenom svijeća djelovala je blijedo i

izmučeno, oči su joj se stiskale kao pred jarkim svjetlom, a ja sam uzalud pokušavao otkriti što nju,

osim stanovitog autoritativnog držanja, čini sličnom bratu; jer činjenica je da je Palmer bio lijep

muškarac, a ona je gotovo ružna. Promatrao sam njezine upale obraze mutna voštanog sjaja i crnu

masnu kosu, ravnu i brutalno skraćenu. Bila bi pravi model za Goyu. Samo je oblik nosnica i usana

svojom židovskom snagom davao naslutiti mogućnost židovske profinjenosti. - Je li sablja vaša? - upitah, stavljajući istodobno ruku na korice.

Nakratko se zagledala u mene, a zatim odgovori: - Jest. To je japanska samurajska sablja i to

veoma lijepa. Nekoć me je Japan veoma zanimao. Neko sam vrijeme ondje radila. -Ponovo je sablju

privukla k sebi.

- U Japanu ste bili s Palmerom?

-

Da - govorila je kao u dubokom snu.

Želio sam da zamijeti moju nazočnost. - Mogu li pogledati sablju? - zamolih.Isprva sam pomislio da se pravi kako ne čuje. AH onda se okrenula prema meni i kao da se

zamislila. Zavrtjela je sablju na ulaštenoj površini stola. Očekivao sam da će mi ponuditi držak, no

kad sam ispružio ruku ona ju je umjesto tog&sama zgrabila i naglim pokretom isukala iz korica.

Istodobno je skočila na noge.

Sablja se povijala uz fijukanje i zveket, a uznemireni plamen svijeće zabljesnuo je na trenutak na

oštrici. Odložila je korice i polagano spustila sablju niz bok. Njezina se sjajna površina isticala na

tamnom suknu haljine, dok je Honor, nagnuvši glavu, prelazila pogledom po blago zakrivljenoj

oštrici.

Kad je progovorila, glas joj je bio posve hladan. Mogla se nalaziti u predavaonici. - U Japanu su



ove sablje gotovo posvećeni predmeti. One se kuju ne samo s najvećom pomnjom nego i s velikim

poštovanjem. Služiti se njima nije samo puka umjetnost, nego i duhovna vježba.

-

Da, to sam i ja čuo - potvrdih. Pomaknuo sam njezin stolac tako da je mogu bolje vidjeti i

potom se, prebacivši nogu preko noge, udobnije namjestio. - Nije mi baš privlačna pomisao da se

ljudima odrubljuju glave u svrhu duhovne vježbe.

Odnekud je, u prvi mah pomislih da dolazi iz moje glave, do mene dopro slab zvuk. Shvatih potom da je to udaljeni zvuk crkvenih zvona i to me podsjeti da je danas Silvestrovo. Sada su

zazvonila i neka bliža zvona. Oboje smo neko vrijeme šutke slušali. Bili smo na pragu nove godine.

Honor je spustila sablju na pod. - Budući da ste kršćanin, povezujete duh s ljubavlju - reče ona. -

Ovi ljudi povezuju ga s vlašću i s moći.

-

S čime ga vi povezujete?-

Ja sam Židovka - odgovori, sliježući ramenima.

-

Ali vjerujete u mračna božanstva - rekoh.

-

Ja vjerujem u ljude - odvrati Honor Klein. Bijaše to posve neočekivan odgovor.

-

Zvučite kao lisica koja tvrdi kako vjeruje u guske - primijetili.

Iznenada se nasmijala i istodobno uhvatila i drugom rukom držak sablje, a potom,

iznenađujućom brzinom podigavši sablju uvis, opisala njome velik krug nad svojom glavom.

Zazvučalo je to poput fijuka biča. Vrh sablje prošao je na nekoliko centimetara od naslona moga

stolca i potom se opet spustio na pod. Uspio sam se suzdržati da ne odskočim. - Vi umijete njome

rukovati? - upitah.

-

U Japanu sam tu vještinu učila nekoliko godina, ali nisam se maknula dalje od početka.

-

Pokažite mi nešto - zamolio sam. Htio sam je ponovo vidjeti u pokretu.

- Nisam vam ja za predstave - odsiječe ona i ponovo se okrene prema stolu. U daljini su crkvena

zvona nastavljala razmjenjivati misli u svom matematičkom žargonu.

Ostaci Palmerove i Antonijine večere ležali su napušteni pod svjetlom svijeća što su se gasile.

Privukla je k sebi njihova dva zgužvana ubrusa i zamišljeno se zagledala u njih. Iznenada uhvati

jedan od ubrusa i baci ga visoko pod tamni svod sobe. Dok je ovaj padao, sablja se nevjerojatnom

brzinom pokrenula. Dvije polovine ubrusa dolepršale su na pod. Bacila je uvis i drugi ubrus te i

njemu presudila. Podigoh jedan komad s poda. Rez je bio savršen.

Držeći ga u ruci pogledao sam u nju i odjednom mi iziđe pred oči prizor u dnevnoj sobi, kad

sam prvi put vidio Honor Klein kako se, poput mladog i nemilosrdnog vojskovođe, prijeteći

ustobočila ispred ono dvoje. Spustio sam komad ubrusa na stol i rekao: - Sjajan trik.

-

Nije to bio nikakav trik - odbrusi mi Honor. Stajala je preda mnom i dalje držeći s obje ruke

sablju i gledajući jedan od rasječenih ubrusa. Zamijetih da duboko diše. Privukla je svoj stolac i sjela.

Na trenutak je opet bila podigla sablju i, držeći je kao da je iznenada otežala, hladila njome čelo,

naslanjajući na nju glavu pokretom punim nježnosti. Spustila ju je potom na stol, držeći i dalje jednu

ruku na dršku. Promatrao sam uzicom omotan držak što se, dug i taman, nastavljao na blagu,

zlokobno zakrivljenu oblinu oštrice i unutarnju presvlaku nalik na zmijsku kožu, što je ukrašena

srebrnim cvjetovima provirivala između unakrsnih navoja crne uzice. Oko njega je bila čvrsto stegnuta njezina široka bijela šaka. Osjetih neodoljivu želju da joj otmem sablju, no nešto me u tome

sprječavalo. Stavio sam ruku na sablju i prolazeći prstima prema dršku opipao oštricu. Bila je jezivo

oštra. Ruka mi zastade. Učinilo mi se kao da je oštrica nabijena elektricitetom i morah je ispustiti iz

ruke. Ne obraćajući više pozornost na mene, ona je povukla sablju i stavila je sebi preko koljena

zauzevši pozu strpljiva krvnika. Shvatih da su crkvena zvona ušutjela i da je nastupila nova godina.



Poglavlje 14.Rano ujutro nazvala me Antonia. Zahtijevala je da smjesta dođem k njoj, što je bio razlog da

nisam ranije otišao k Georgie. Kad sam stigao, zatekao sam Antoniju grozničavu, uzbuđenu i punu

ljubavi. Proveo sam s njom cijelo jutro i ostao na ručku. Palmer se nije pojavio. Bijaše to ugodno

provedeno prijepodne na kraju kojega sam se s Antonijom u društvu osjećao bolje nego bilo kad od

vremena njezina priznanja. Ona se, očito, silno trudila. Natjerala me je da joj ispričam cijelu priču o

svom odnosu s Georgie, sve do najsitnijih pojedinosti; pa premda me prije i sama pomisao na takvo

što ispunjavala odvratnošću sada, kad je do toga ipak došlo, sve sam pred nju istresao s velikim

olakšanjem, a dok sam ja pričao Antonia me držala za ruku. Bio je to u pravom smislu riječi intiman

razgovor, upravo onaj za koji sam bio obećao Georgie da ga s Antonijom nikada neću voditi; i dok

sam počinjao to izdajstvo, osjećao sam kako me sve više obuzima okrepljujući osjećaj slobode.

Pokušao sam Antoniji iskreno predočiti sve svoje sumnje i neodlučnosti u pogledu Georgie, a

napor što sam ga pritom uložio pomogao mi je da i sam razbistrim misli. Antonia je pokazala

najveće moguće razumijevanje i suosjećanje. Sve vrijeme bio sam svjestan, a ispunjavalo me to

nježnošću i pomalo zabavljalo, njezine skrivene bojazni da nešto ne prešutim, da se u jednom

trenutku ne pokajem i ne zaustavim bujicu ispovijesti. Htjela je znati sve, htjela je, oh, s tolikom

nježnošću, skrenuti moj životni tok ponovo u svome smjeru, htjela je mene i Georgie držati u šaci i

promatrati nas odozgo brižna i puna razumijevanja. Nisam je se, znači, odrekao. Bila je presretna.

Složili smo se da je vjerojatno najbolje da smjesta pođem na kraći odmor, ne zato da bih o

svemu razmislio, nego naprosto da se odmorim; a bio sam uistinu iscrpljen. Razmišljali smo o

Bretagni, o Veneciji i Rimu, ali ništa nismo odlučili. Njoj je najviše bilo stalo do toga da me uvjeri

kako je poželjno, dapače nužno, mirno pričekati, makar i duže vrijeme, prije donošenja bilo kakve

odluke. Bilo bi apsurdno da se ovako potresen i izmučen nedavnim događajima počnem baviti

takvim problemima. Trebao sam se više pozabaviti sobom, malo samoga sebe razmaziti; bio mi je

potreban odmor: a ona će, kako je samoj sebi obećala, za vrijeme moga izbivanja priuštiti sebi

zadovoljstvo da bolje upozna Georgie.

Uspjelo nam je, što je za mene bilo veliko olakšanje, sporazumjeti se barem u glavnim crtama o

podjeli namještaja; donijeli smo odluke koje će i jednom i drugom omogućiti da ono najnužnije

odseli iz Hereford Squarea; tek sada je moj budući život u stanu na Lowndes Squareu počeo

dobivati obrise stvarnosti. Spomenuo sam to Antoniji i ona mi je čestitala. Kad je došlo vrijeme da

krenem, ona se privila uza me i obasula me poljupcima; pustio sam joj na volju.

-

Najdraži Martine, posjeti nas opet poslije večere, daj molim te! Anderson bi te silno želio

vidjeti. Samo da te vidimo, razumiješ. Sada kad se osjećam toliko sretnijom, sutrašnji mi se dan čini užasno dalekim!

-

Dobro - pristadoh. - Navratit ću i donijeti vam malo vina, ako nemaš ništa protiv. Chateau de

Barny iz 57. je dobar, mislim da ga ti i Palmer još niste kušali.

- Izvrsna ideja - oduševila se Antonia. - Napokon, ti me imaš još mnogočemu naučiti, zar ne? I ubuduće ćemo se, dragi, često viđati nasamo, zar ne?

Odgovorih potvrdno i prvi put mi se to učinilo ne tako bolnim da ne bi bilo moguće. Kad smo

se rastali oboje smo bili iscrpljeni, no osjećali smo se mnogo bolje.

Koračajući kroz hladno, maglovito poslijepodne prema Georgieinu stanu, zaključio sam da sam

zapravo zahvalan Georgie što me na ovo natjerala. Sada kad Antonia sve zna oslobodio sam se

stanovitog pritiska što sam ga u prošlosti tako stoički podnosio i shvatio napokon koliko sam zbog

toga patio. Uistinu je bolje osloboditi se laži; i premda još nisam znao kakve bi sve posljedice ova

ispovijest mogla imati na moj odnos s Georgie, bilo mi je savršeno jasno da se prije nje ništa iole

pošteno i čisto nije moglo između nas utanačiti. Da, bio sam zahvalan Georgie ih, bolje rečeno, Honor Klein; i dok sam se uspinjao Georgieinim stubištem, pred oči mi ponovo iziđe neobična slika

Honor Klein kako sjedi držeći samurajsku sablju u krilu. Ta slika vratila mi se s nekim odjekom



smisla, koji sam, približavajući se Georgieinim vratima, pokušavao pripisati činjenici da sam prošle

noći vjerojatno sanjao Honor Klein. Sna se, međutim, nisam mogao sjetiti.

Georgie nije bila sama. Približivši se vratima, čuo sam iznutra glasove pa sam malo pričekao

prije negoli ću pokucati. Stubište i hodnik, koji su upravo bih oličeni, doimah su se neobično; stojeći pred vratima gledao sam hrpe smeća što su ga majstori ostavili iza sebe i pokušavao nekom

odbačenom omotnicom otrti s ruke tragove svježe boje. Sve je nekako čudno vonjalo. Napokon,

kako posjetilac nije pokazivao namjeru da ode, a veseo smijeh upućivao je na to da se unutra dobro

zabavljaju, ja pokucah na vrata i, nakon što sam pristojno pričekao, uđoh. Georgie je sjedila kraj

plinske grijalice služeći gosta kavom. Posjetilac je bio muškarac. Bijaše to moj brat Alexander.

Kad sam ušao oboje je skočilo na noge i sada smo sve troje stajali i zurili jedni u druge. Georgie

je stavila ruku na grudi. Gotovo nisam mogao vjerovati svojim očima; bilo mi je kao da sanjam

grozan san u kojemu sam umiješan u nešto istodobno apsolutno nevjerojatno i nesmiljeno

neizbježno. Ovo se moralo dogoditi. A opet, kako je bilo moguće da se dogodi? U jednom trenutku

pomutnje zapitah se nisam li jednom davno ja sam upoznao Georgie s Alexanderom i na to

zaboravio. Počeo sam se pitati ne gubim li možda razum. Sjeo sam na stolac kraj vrata i upitao

brata: - Što ti radiš ovdje?

Alexander se, onako visok, okrenuo prema meni i uputio mi promišljeno skrušen pogled krivca.

U elegantnom, tamnom gradskom odijelu doimao se otmjeno; izgledao je još malo viši i mrvicu više

degenerirano.

-

Georgie i ja - rekao je - upoznali smo se danas na ručku. Žao mi je, Martine.

-

Zašto kažeš da ti je žao? - javi se Georgie - Nije baš pristojno s tvoje strane! Osim toga, nemaš

se zbog čega ispričavati. - Od uzbuđenja se bila zarumenjela. Vidio sam da je poprilično popila.

-

Pa za Martina je to, posve prirodno, šok - odgovori Alexander okrenuvši se prema Georgie.

Stajali su oslonjeni svaki na svome kraju kamina i gledali se.

-

Uvjeren sam da bi njemu bilo draže da nas je on upoznao.

- Dovoljno sam ga dugo to molila! - reče Georgie promuklo se nasmijavši. - Sam si je kriv.

- Čini se da se vas dvoje sjajno slažete - primijetili. - Mogu li znati kako ste se upoznali?

Georgieine su se nosnice širile i stiskale poput zečjih, dok je kažiprstom gladila vrh nosa. Imala je na sebi svoj najbolji kostim od crnog rebrastog samta, a kosa joj je bila znalački i pomno začešljana

na vrh glave. - Upoznala nas je Honor Klein.

-

Opet ta prokleta žena! - rekoh. - Kad bi se barem ljudi prestali miješati u moj privatni život.

- Ako se ljudi miješaju u tvoje privatne stvari to je zbog toga što je tebi to drago. Ti si nešto kao

vakuum koji u sebe naprosto uvlači tuđe miješanje. Uostalom, s tobom ovo nema nikakve veze.

Zašto ti umišljaš da ljude tako silno zanimaju tvoji problemi? Zamolila sam Honor da me upozna s

Alexanderom i ona je to ljubazno učinila. Pozvala me na ručak i ja sam prihvatila poziv. Pa ja sam,

napokon, svoj vlastiti gazda.

- Pitam se jesi li svjesna koliko mi time nanosiš bol - rekoh. - Da, mislim da jesi!

-

Samo polako, Georgie - umiješa se Alexander.

-

Mogu i bez tvoje zaštite - rekoh bratu. - Znaš li da je Georgie moja ljubavnica?-

Znam - odvrati Alexander. - Rekla mi je. - Pogledao me onim svojim blagim, preklinjućim,

ironičnim pogledom kao da se ispričava.

-

Nemoj samo ništa umišljati - rekoh. - Ona to svima govori. No bit će da ste vas dvoje vodili

veoma zanimljiv razgovor. A sada budi molim te toliko ljubazan pa se izgubi.

- Martine, ponašaš se odurno - reče Georgie. - Alexander nije ništa kriv. Jasno je da si nas trebao

odavno upoznati. Znam da ovo zapravo nije u redu i prava je šteta što si se baš sada morao pojaviti.

Ali u posljednje se vrijeme osjećam tako prokleto jadno i tako neslobodno da sam naprosto morala

poduzeti nešto na svoju ruku, htjela sam se osjećati barem malo slobodnom. Nisam to učinila s

namjerom da te povrijedim, nego jednostavno zato da si malo olakšam dušu. A nije to, uostalom, ni



toliko važno.

-

Sada si pak ti gruba - prigovorio je Alexander.

-

Prokleto si dobro znala da će me to povrijediti - nastavih. - No, možda bismo mogli nastaviti

ćaskati kad moj brat ode.

- Nemoj se toliko uzrujavati, Martine - pomirljivo će Alexander. - Valjda to možeš raščistiti i bez

urlanja. Hajde, popij malo kave. Georgie, donesi mu šalicu. Daj, Martine, pokaži malo smisla za mjeru.

-

Ljubazno od tebe da igraš domaćina u mojoj vlastitoj kući - dometnuh.

-

Ovo nije tvoja kuća — javi se Georgie, nalijevajući kavu.

-

U tome i jest problem!

-

Molim te, nemoj se ljutiti - reče Alexander.

- Dobro - promrsih - ali idi.

Alexander spusti ruke niz tijelo i napola ironično, napola pokorno mi se nakloni. Okrenuo se

zatim Georgie i obuhvatio je sažalnim pogledom punim divljenja. Ona mu je uzvratila pogled mirno

i bez smiješka, ali s otvorenošću rječitijom od svakog osmjeha. Zacijelo su se lijepo bili napričali. A

onda on, kao da ne može odoljeti, ispruži ruku i polako joj prstima prijeđe po glavi od tjemena do

zatiljka. Ona je stajala nepomično, samo su joj se oči raširile. Promrmljao je kao za sebe:- Da. Pitam se nije li to glava na koju sam čekao?

-

Odlazi! - povikah - Odlazi, odlazi, odlazi!

-

No, dobro - uzdahnu Alexander. - Georgie, hvala na svemu. Martine, oprosti i doviđenja. -

Ovaj put se naklonio Georgie i izišao iz sobe. Zatvorio sam za njim vrata.

Prišao sam Georgie i snažno je pljusnuo otvorenim dlanom.

Ustuknula je, ali veoma dostojanstveno, a lice joj se oblilo grimizom. Nikada je još nisam udario.

Okrenula mi je leđa i rekla promuklim glasom: - Počinje vladavina terora.

Uhvatio sam je za ramena i okrenuo prema sebi. Oči joj bijahu pune suza, ali nije izgubila vlast nad sobom. Pogledala me bijesno i počela tražiti rupčić.

-

Sve je u redu - reče. - Sve je u redu, Martine, sve je u redu.-

Nije u redu - prekidoh je.

-

Ti to, Martine, ne razumiješ - nastavila je Georgie.

-

Ima tu mnogo više slučajnosti no što se čini. Ja sam naprosto u jednom trenutku rekla Honor

Klein da bih željela upoznati tvog brata. Poslije sam na to posve zaboravila i silno se iznenadila kad

me ona pozvala i predložila da se nađemo.

-

Nisi trebala otići - dobacih. - Ah, uostalom, nije važno.

-

Spustio sam se na Georgiein krevet; bio sam sav jadan i zbunjen.

-

Naprotiv, važno je - nastavi Georgie. - Ja sam mnogo bliže slomu nego što ti možeš i zamisliti.

Ne mogu ti reći koliko sam prepatila, ne samo zbog laži nego i zbog osjećaja bespomoćnosti. Morala

sam učiniti nešto po svome. Naprosto sam prestala biti slobodna. Za mene je to kao da sam prestala

postojati. Nisam više bila ni od kakve koristi, ni tebi ni sebi. Moraš me razumjeti, Martine. Ja sam

kriva. Nikada s tobom nisam bila posve i potpuno ja. Situacija mi to nije dopuštala. Neiskrenost je

sve zatrovala. Moram si malo dati oduška. Možeš li ti to uopće razumjeti?

- Mogu, mogu - rekoh. - Ali nije važno.

- Nemoj to stalno ponavljati - reče Georgie - i prestani, za ime božje, izgledati tako prokleto

napušteno!

-

U svakom slučaju - rekoh - vrijeme laži je prošlo. Sada ćemo svima reći.

Georgie je šutjela. Pogledao sam je. Pogledala me nekako čudno, a njezino lice još vlažno od

suza imalo je smiren i zatvoren izraz, bilo je lijepo na neki nov način, i starije.



-

Sada više ne želiš da se zna? - upitah.

- Nisam sigurna - odvrati Georgie.

- Hoćeš li se udati za mene, Georgie?

Okrenula je glavu i duboko udahnula kao da jeca. Nakon kraće šutnje reče: - Ti to, Martine, ne

misliš ozbiljno. Trenutno si malo luckast i ljubomoran. Pitaj me ponovo kasnije, ako to još budeš

želio.-

Volim te, Georgie - rekoh.

-

Ah, to - suho se nasmijala.

-

O, bože! - zavapih pokrivši hce rukama. Osjetio sam Georgieinu ruku na ramenu. Prevrnuli

smo se na postelju i ja je zagrlih. Neko smo vrijeme nepomično ležali.

-

Martine - javi se napokon Georgie - ti kažeš da si svoje djevojke uvijek prepuštao Alexanderu.

Jesi li siguran da ih on nije od tebe otimao?

-

Imaš pravo - rekoh - upravo se tako događalo.

- Martine, ja te toliko ljubim - reče Georgie. Sakrio sam glavu u njezina njedra i zajecao.



Poglavlje 15.Opet sam bio pred vratima Pelham Crescenta. I sada sam bio pijan. Bilo je kasno i magla se

ponovo počela spuštati. Noseći teški sanduk vina, odjednom mi se učini kako poput cunja sve brže i

brže prelijećem s jednoga kraja svoje situacije na drugi i stalno sam svuda prisutan. Uspio sam

otvoriti vrata i unijeti vino u predvorje. Osjećao sam da se naprosto moram vratiti ovamo.Otkrio sam da sam nesposoban voditi ljubav s Georgie. Ostao sam kod nje predugo, popio

previše i napokon se odvratno rasplakao. Otišao sam od nje s osjećajem olakšanja, a uvjeren sam da

je i njoj laknulo kad sam otišao. Nismo više ozbiljno razgovarali; postupali smo jedno s drugim

krajnje obzirno, poput dvaju bolesnika.

Trenutno mi je bilo najvažnije da vidim Palmera i Antoniju. Premda je već bilo prošlo jedanaest

sati, obećani sanduk vina poslužio mi je kao dobra izlika. Bio sam siguran da ću ih još zateći budne.

Pokucao sam na vrata dnevne sobe i zavirio unutra. Soba je bila u mraku, nazirao se samo slab

odsjaj vatre. Tada se s kata začuo Palmerov glas. - Tko je?-

Martin - odgovorili. Glas mi je zvučao šuplje, kao iz špilje. - Donio sam vino.

-

Dođi gore - doviknula mi je Antonia.

-

Jeste li već u postelji? - upitah. - Ispričavam se što dolazim tako kasno.- Nije kasno - začuh Palmera. - Dođi gore. Slušaj, ponesi tri čaše i bocu vina. Svakako te želimo

vidjeti.

Našao sam čaše i, uzevši bocu Chateau Lauriola, krenuo uza stube. Nikada još nisam bio na

katu Palmerove kuće.

-

Ovdje smo - začuh Antoniju. Trak zlaćane svjedosti vodio je do otvorenih vrata. Zastao sam na

ulazu u sobu.

Nasuprot vratima stajao je golem francuski krevet s bijelim uzglavljem oivičenim girlandama

pozlaćenih ruža. Snježnobijeli pokrivači bijahu odgrnuti. Par svjetiljaka namontiranih na visoke

izrezbarene crkvene svijećnjake, također pozlaćene, s obje je strane obasjavao krevet mekim sjajem.

Na bijelom indijskom sagu ležali su tu i tamo porazmješteni ružičasti perzijski ćilimi. Ušao sam.

Palmer je sjedio na rubu kreveta. Na sebi je imao izvezeni ogrtač od kineske svile krem boje

ispod kojega, očito, nije imao ništa. Antonia je stajala kraj njega omotana u dobro mi poznat Jaegerov kućni ogrtač boje višnje. Zatvorio sam vrata.

-

Baš lijepo od tebe što si donio vino! - uskliknula je Antonia. - Jesi li dobro?

-

Izvrsno - odgovorili.

-

Hajde da odmah nešto popijemo - predloži Palmer. -Obožavam tulume u spavaonicama. Tako

mi je drago što si došao. Radovao sam se ovom susretu cijele večeri. O bože, nemamo vadičep!

Martine, bi li ti bilo teško da ga doneseš?

-

Uvijek ga imam uza se - rekao sam i, rasklopivši vadičep, odčepio bocu.

-

Bojim se da ćemo prekršiti sva tvoja stroga pravila! - dobaci Palmer. - Neće li ti smetati što je

vino hladno? Molim te, natoči nam malo pa stavi bocu kraj vatre.

Stavio sam čaše na stolić od ružičasta mramora što je stajao uz vrata i napunio ih. Oprezno sam

postavio bocu ispred električne grijalice postavljene nisko na zidu. Uzorak prigušene žute boje na

satenskoj zidnoj tapeti zatitrao mi je pred očima. Vratih se čašama.

Antonia se popela na krevet i na koljenima prešla na svoju stranu, oslanjajući se pritom na

Palmerovo rame. Sjela je podvivši noge u mekim papučama, dobro umotana u sjajni crveni ogrtač.

Kosa, koju je dotada zadržavao podignuti ovratnik, rasula joj se niz ramena u teškim uvojcima boje

blijedog starog zlata. Ovako bez šminke izgledala je starija i bljeđa, no dok me je gledala

žutosmeđim očima izraz lica bio joj je nježan, živ, majčinski, a velike pokretljive usne na kojima je

titrao osmjeh bile su namješteno usredotočene. Nasuprot njoj sjedio je Palmer koji je, onako miran,



opušten, odbojno čist, u izvezenom ogrtaču, sa svojom malom, fino oblikovanom glavom, nalikovao

na kakvog manje poznatog ali moćnog cara s bizantskog mozaika. Jedna mu je duga bijela noga,

prekrivena dugim crnim dlakama, virila iz proreza svilenog ogrtača. Bio je bos.

- Ares i Afrodita - rekoh.

-

Ah ti, Martine, nisi Hefest, zar ne? - upitao je Palmer. Prišao sam i pružio im čaše s vinom,

prvo Palmeru, potomAntoniji. - Teško bih se mogao uzvisiti iznad ovoga.

-

Ali ti si daleko iznad svega - reče Palmer - upravo te zbog toga volimo. Za nas je ovo vrhunac.

-

To navodi na pomisao o spuštanju na drugu stranu - dometnuli. Podigao sam čašu prema

njima i iskapio je. Vino je bilo hladno i imalo gorkast okus. Uznemirivalo me Palmerovo nago tijelo

pod svilenim ogrtačem.

-

Antonia mi kaže da ste razgovarah - javio se ponovo Palmer. - Bio sam malo ljubomoran, jer

ste me bili izostavili, ali jutros sam naprosto morao primiti pacijente. Mislim da si mudro odlučio.

Pravi praznici, potpun odmor, to je ono što ti treba. Jesi li odlučio kamo ćeš?

- Promijenio sam odluku - rekoh. - Mislim da ipak ne idem nikamo.

Palmer i Antonia razmijeniše poglede. Antonia reče svojim najnježnijim glasom: - Dragi, ja ipak

mislim da bi trebao otići. Vjeruj mi, vjeruj nama, za tebe je to najbolje.-

Nije li to neobično - rekoh. - Evo me gdje vam donosim vino u postelju. A zapravo bih vas

trebao ubiti.

-

Martine, dragi, ti si pijan - brzo će Antonia. - Hoćeš li da ti pozovem taksi da te odveze doma?

-

Ne brini - odgovorih - došao sam kolima. - Krenuo sam prema boci da si još malo natočim. Ne

znam kako, no dotaknuo sam je nogom i ona se bešumno prevmula. Velika crvena mrlja brzo se

raširila po mekom bijelom sagu.

-

Dođavola! - uzviknuh.

-

Ne brini se, dragi - poče me tješiti Antonia - izići će to! - Skočila je s kreveta i kroz bijela

pokrajnja vrata otišla u kupaonu. Začas je čučala pred mojim nogama natapajući sag vodom iz

zdjelice. Mrlja je postala blijedoružičasta.

-

Ne bude U se dala očistiti - reče Palmer - stavit ćemo preko nje ćilim. Zabranjujem ti da se

zbog toga uzrujavaš. Ali, dragi momče, možeš li se ti sam odvesti kući? Hoćeš li da te ja odvezem? -

ponudio je Palmer uz smiješak dok je sjedeći na krevetu njihao jednu golu nogu.

- Ne, ne dolazi u obzir - odbio sam. - Sa mnom je sve u redu. Strašno mi je žao zbog saga. Najbolje bi bilo da sada odem. Vino sam ostavio u predvorju. Je li to u redu?

-

Stavi sanduk u podrum, ako ti nije teško - zamoli Palmer. - Nemoj se mučiti s vađenjem boca,

naprosto ga ostavi dolje. Dvorkinja dolazi u neko neljudsko vrijeme, pa je bolje da ga se, zbog

raznosača novina, mljekara i ostalih tajanstvenih osoba što dolaze dok Antonia i ja još spavamo,

makne s puta. Doista si ljubazan.

-

Strašno mi je žao - ponovih gledajući Antoniju, koja je još brisala sag.

Hitro se podigla s poda i poljubila me u obraz. - Ništa se ne trebaš brinuti. Zar ne, Palmere?

Obećaj da nećeš.

-

Obećavam - rekoh, smješkajući se zbunjeno. Počeh se povlačiti prema vratima.

Antonia se bila vratila na postelju i sada su me oboje gledali kako odlazim. Svjetlo svijeća

padalo je na njezinu zlaćanu i njegovu srebrnu kosu. Gledali su me smiješeći se: ona beskrajno

nježna i brižna, on otvoren, pun samopouzdanja, pametan. Sjedili su dodirujući se ramenima na

bijeloj postelji, obasjani bijelom i zlatnom svjetlošću. Zatvorio sam vrata kao što se zatvaraju

vratašca kakva raskošnog kovčega sa svetim moćima ili predivnog triptiha. Svjetlost je ostala

unutra.



Poglavlje 16Teturao sam niz podrumske stube i psovao. Sanduk s vinom bijaše vraški težak. Doteglio sam

ga do dna i ritnuo nogom. Boce su uvrijeđeno zazveckale. Gola žarulja bacala je mutno svjetlo po

goloj pljesnivoj špilji, poznatoj i kao Palmerov podrum. Prostorija se doimala još mračnijom nego

inače, a sumporast zadah magle miješao se ovdje s vonjem trula drva i hladnog, vlažnog kamena.

Sjeo sam na polomljeni kuhinjski stolac. Šutajući sanduk, povrijedio sam nogu.

Otkrio sam da sam svoju čašu stavio u džep i pade mi na um da popijem još malo vina. Onako

sjedeći posegnuo sam u sanduk i izvukao jednu bocu. Trebalo mi je vremena da ponovo rasklopim

vadičep i da je otvorim. Natočio sam si malo vina, prolijevajući ga usput po hlačama i po podu.

Hitro sam iskapio čašu i ponovo je napunio.

U podrumu je bilo hladno, a vonj za koji sam utvrdio da je od magle, kao da je postajao sve

intenzivniji. Zadrhtao sam i podignuo ovratnik kaputa. Zatekao sam se kako pokušavam zamisliti unutrašnjost plinske komore. I vino je bilo hladno i oporo, posve nenalik na sebe, nekakav čudan

napitak. Ostavljalo je gadan okus u ustima. U glavi mi se pomalo vrtjelo, a u želucu sam imao

neugodan osjećaj koji je mogao biti ili posljedica straha ili loše probave.

Iznenada iz neposredne blizine začuh neku buku. Hitro sam skočio i uzmaknuo nekoliko

koraka po neravnom podrumskom podu. Srce mi je udaralo o rebra poput gonga. Na podrumskim

se stubama pojavila neka prilika. U prvi mah nisam u mraku mogao razaznati tko je. Potom

prepoznah Honor Klein. Zurili smo jedno u drugo. Dok mi je srce i dalje divlje lupalo, na trenutak

me obuze neobičan osjećaj; učinilo mi se kao da sam sebe gledam odnekud izvana: visoka,

pogurena prilika s podignutim ovratnikom kaputa, razbarušene kose, izbuljenih očiju s napola

prolivenom čašom vina u ruci. Nisam mogao izustiti ni riječi.

Honor Klein spustila se dvije stube niže. - Ah, to ste vi - reče. - Mislila sam da je možda moj

brat. - Stajala je s rukama duboko u džepovima svog kaputa od tvida i gledala me zamišljeno

stisnuvši oči i usne, koje su se pretvorile u ravnu, tvrdu crtu.

-

Vaš je brat u krevetu s mojom ženom - rekoh. - Upravo sam im odnio malo vina u postelju.

Honor Klein me i dalje zamišljeno promatrala. Potom joj se hce malo opustilo, a u očima

pojavila iskrica ironije. - Vi ste pravi junak, gospodine Lynch-Gibon - reče. - Vitez beskrajnog

poniženja. Čovjek ne zna bi li vam poljubio noge ih preporučio dobrog psihijatra. - Zvučalo je to kao

da kaže „dobre batine".

-

Vi ste bili toliko ljubazni da moju ljubavnicu predstavite mom bratu - rekoh. - To je uistinu

simpatično od vas.

- Ona me to zamolila - odgovori Honor nakon kraće stanke.

- Ali zašto ste vi to tako spremno učinili? - upitah. - Ne bih rekao da imate tako dobro srce.

S lica joj je nestalo poruge, i dok me gledala u polumraku njezin je smrknut izraz postajao sve

sjetniji. Lice joj je bilo ozbiljno i zlovoljno kao na slikama španjolskih svetaca, bijaše to nešto što vas

gleda iz mraka, primitivno a ipak osviješteno.

-

Ah, nije važno - reče. - Učinila sam to bez promišljanja. Zaključila sam jednostavno kako je već

vrijeme da vidi neko novo lice.- Meni jest važno - rekoh. - Pitam se jeste li svjesni koliko ste destruktivni? Bio bih vam

zahvalan kad se ubuduće ne biste miješali u moje poslove.

-

Sumnjam da ćemo se još kada susresti - odvrati Honor Klein. - Ja iz ovih stopa odlazim u

Cambridge.

- Govorite kao da je to na Sjevernom polu - primijetih. -Barem da jest! I nisam jedini kojemu će

odlanuti.

-

Kako to mislite?

-

Palmer i Antonia nisu baš oduševljeni što neprestano oblijećete oko njih poput kakve crne



vrane.

Honor Klein me pogledala a lice joj se načas zgrči. - Vi ste pijani, gospodine Lynch-Gibon,

totalno pijani, a glupi ste čak i kad ste trijezni. Laku noć - odsjekla je kratko i okrenula se da će izići.

-

Pričekajte malo - povikah za njom.

Ono što se tada zbilo može se učiniti pomalo nevjerojatnim, ali čitatelj mi naprosto mora

vjerovati da se uistinu dogodilo. Ona je zastala i okrenula se prema meni. Ja sam stao na najnižu stubu i grubo je uhvatio za ruku. Povukao sam je dolje k sebi. Ona je sišla posrćući i oboje smo se

našli na dnu stuba; ja sam joj žestoko gnječio ruku, a ona mi se napeto zagledala u oči. Kasnije sam

umišljao kako joj je lice u trenucima koji su slijedili posve pocrnilo.

Iznenada se počela snažno otimati pokušavajući osloboditi ruku. Čudno je što uopće nije

izgledala iznenađeno. Dok se otimala, promijenio sam zahvat i stao joj zavrtati ruku na leđa. Na to

me ona veoma snažno udarila nogom u potkoljenicu. Izvrnuo sam joj zapešće prema gore i zarobio

joj i drugu ruku. Čuo sam kako stenje od boli. Sada sam stajao iza nje te se, kad sam povećao stisak, svom težinom naslonila na mene. Zadala mi je još jedan veoma bolan udarac nogom.

Olabavio sam stisak i jednom nogom obuhvatio njezine, gurnuvši je istodobno snažno prema

naprijed. Pala je na koljena, a ja sam se na pod srušio preko nje ispustivši joj jednu ruku. Valjali smo

se jedno preko drugoga po podu. Pritisnuo sam je svom težinom, pokušavajući je zgrabiti za

zapešće. Ležeći na leđima ona me sada grebla i udarala rukama, pokušavajući me koljenom udariti

u želudac. Borila se kao manijak; no neobično je što, za cijelo vrijeme dok smo se borili, nije ispustila

ni glasa.

Oboje smo bili sputani kaputima, a meni je smetalo i to što sam bio totalno pijan. Bila je čak

snažnija nego što sam očekivao. Ipak, začas sam je uspio uhvatiti za oba zapešća. Stegnuo sam ih

jednom rukom i legao na nju, pritišćući je svom težinom sve dok se nije umirila. Lice joj je bilo točno

ispod mojega i mogao sam vidjeti crne dlačice na njezinoj gornjoj usni i bljesak bijelih zuba.

Odmaknuo sam se malo i slobodnom je rukom tri puta pljusnuo postrance preko usta. Zažmirila je

pokušavajući okrenuti glavu. Svega sam se toga poslije jasno sjećao.

Nakon što sam je po treći put udario, počeh se pitati što ja to zapravo radim. Pustio sam joj ruke

i otkotrljao se s nje. Bez žurbe se digla s poda, dok sam se ja uspravljao u sjedeći položaj. U glavi,

koja odjednom poče dokazivati svoje postojanje, bilo mi je strašno. Očistila je kaput a potom se, ne

pogledavši me i još uvijek bez žurbe, uspela stubama.

Ostao sam nekoliko časaka sjediti potpuno smeten. Potom sam, držeći se za glavu, koja se

spremala raspuknuti, polako ustao s poda. Uza stube sam se dovukao u predvorje.

Ulazna su vrata bila otvorena a pred njima je na samo metar udaljenosti poput žute plahte

visjela magla, žuta, neprobojna, paklenska, savršeno nepomična. Stajao sam na vratima. U mukloj,

vlažnoj tišini mogao sam čuti odjek koraka što se udaljuju. Izišao sam na ulicu, potrčao pa zastao

osluškujući. Za mnom su ostali otisci mojih stopa: teturav trag na mokru pločniku. Uz prigušen

uzdah, dublji i od same tišine, oko mene se sklopila magla. Otvorio sam usta da je zazovem, ali otkrih da sam joj zaboravio ime.



Poglavlje 17.Draga,

ispričavam se što sam sinoć bio onako pijan i nadam se da ona gadna mrlja nije ostala na sagu.

Ti i

Palmer tako ste ljubazno prešli preko toga. Moraš mi dopustiti da platim čišćenje. Mislim da ću

na kraju ipakotputovati, premda još ne znam kamo. Nemoj se stoga neko vrijeme nadati vijestima

od mene. Sa mnom jeinače sve u redu i nemoj se ništa brinuti. Prije no što odem, dogovorit ću se o selidbi namještaja. Odahnut ćukad s tim završimo. Možda sam ti se učinio neotesanim, ali nemoj misliti da ti nisam duboko zahvalan nabrizi. Tvoja će mi pomoć zacijelo zatrebati; i ja bih uistinu bio glup kad ne bih znao cijeniti to što me jošuvijek voliš. Iako nisam posve siguran da znam što

zapravo znači velikodušje, pa čak i ako je ono što sam pokazao bilo nešto drugo, ipak je tomu dovoljno sličilo i s vremenom bi se, zar ne, a da to nitko i ne opazi,moglo u to i pretvoriti. Oprosti mi i imaj strpljenja sa mnom.

M.

Najdraže moje dijete,žao mi je što sam jučer bio onako pijan. Nadam se da te nisam zagnjavio. Trebao sam prije otići.

Ovim ti

želim smo javiti da ću možda otputovati, pa se neko vrijeme nećemo vidjeti. Iskreno

vjerujem da je takonajbolje, jer se bojim da bismo se, ako se sada vidimo, mogli posvađati. Kao što

sam ti jučer rekao, nisamviše uvrijeđen zbog Alexandera. Potpuno sam to prebolio i uistinu ti

vjerujem kad kažeš da me ljubiš.Osjećam se, međutim, prokleto jadno i zbrkano i znam da ću se,

ako se vidimo, uzrujavati zbog odluka zakoje osjećam da ih trenutno nisam u stanju donijeti.

Shvaćaš, zar ne? Možda će ti se učiniti nelogičnimšto od tebe zahtijevam da me unatoč svemu voliš

i da voliš upravo mene: ali ništa ovdje nije logično, a uljubavi ionako nikada nema logike. I zato,

sebičan, bezobziran i pun samosažaljenja, od tebe samo to tražim.

Tvoj M.

Poštovana dr. Klein!

Doslovce ne znam kako da se ispričam za ono što se sinoć dogodilo. Kojim bih riječima uopće

mogaoizraziti žaljenje zbog svoga nevjerojatnog ponašanja? Vi ćete vjerojatno, kao što, ako se dobro

sjećam, već i jeste, zaključiti da sam bio pijan. Izraz lud možda bi bolje odgovarao. Jedino što mogu

učiniti u smisluisprike jest da ponudim neko objašnjenje, ma koliko jadno, za tako ekscentrično

ponašanje. Dopustite mida prije svega izrazim nadu kako Vas nisam ozbiljnije ozlijedio. Uistinu

osjećam neizrecivo kajanje. Moguse jedino nadati da, s obzirom na Vaše veliko životno iskustvo,

niste pretrpjeli ozbiljniju psihičku traumu,ma koliki bili gnušanje i prijezir koje je moje ponašanje

moralo u Vas pobuditi.Kao što Vam je poznato, odnedavna živim pod velikim pritiskom, težine kojega sve do jučer

zapravonisam ni bio svjestan. Jednom ste mi rekli da sam agresivan. Priznajem točnost te optužbe i osjećam se krivimšto sam, tek sada to uviđam, uvelike precijenio svoju sposobnost samokontrole. Prava je nesreća, a istodobnoi nepravda, što ste se upravo Vi, ni krivi ni dužni, našli u prilici da tu agresivnost osjetite na vlastitoj koži.Sinoć sam Vas u bijesu optužio da ste mi željeli nauditi. U međuvremenu sam shvatio da Vaši postupci prema meni nisu vođeni zlom namjerom ni osobniminteresom: ta bio bih najveća budala kad bih umišljao da sam u Vas pobudio zanimanje koje bi se

mogloočitovati u netrpeljivosti. U posljednje se vrijeme naprosto osjećam od svih progonjen, a kako

ste se Vi pojaviliu trenutku kad sam bio iznimno napet i posve izluđen, iskalio sam se na Vama.

No to se ipak nije dogodilo posve slučajno. Mislim da Vam dugujem barem pokušaj da ovdje doznamnešto više o sebi. Zapravo sam Vam zahvalan, jer ste mi, i ne samo time što ste izazvali moj

sinoćnji ispad, pomogli da shvatim kako je došlo do poremećaja. Ja volim svoju ženu i još uvijek je

želim. Vašega bratatakođer volim. Bili Vi toga svjesni ili ne — a ja sve donedavna toga nisam bio

svjestan - moji osjećaji prema Palmeru nisu posve prirodni. Nikada nisam bio, u uobičajenom

smislu te riječi, homoseksualac,ali naklonost što je osjećam prema Palmeru nedvojbeno ima taj

prizvuk; a još je čudnije, premda je



moguće da klinička psihologija poznaje tu pojavu, što je

Palmerova veza s mojom ženom, umjesto da je oslabi,tu moju naklonost prema Palmeru još ojačala. U takvoj se situaciji, naravno, ili bih možda trebao reći,međutim, podrazumijeva i dvostruka

ljubomora: a ipak je prošlo dosta vremena prije negoli sam toga postao svjestan. Možda bi tu

sporost trebalo pripisati mojoj zaokupljenosti moralnim principima; ja sam,naime, uistinu uvjeren da sam na razini svjesnoga učinio neki moralni pomak, ako takvo što uopće postoji, prema nečemu što sam smatrao velikodušjem i suosjećanjem. Dublje i vjerodostojnije objašnjenje može se

međutim

naći za ulogu koju su Palmer i Antonia odigrali u odnosu na mene, a u čemu sam ja tako spremno

sudjelovao. Mislim, naravno, na njihovu roditeljsku ulogu. Bojim se da ipak nije bilo posve slučajno što samse oženio ženom starijom od sebe; pa kad je ta žena poklonila svoju naklonost starijem muškarcu, kojegasam već ionako smatrao ocem, pozornica za moj povratak u djetinjstvo bila je spremna.

Ali djeca su, kao što znamo, mali divljaci i njihovu je nezrelu ljubav prema roditeljima često

teškorazlikovati od mržnje. I Vi ste u jednom trenutku postali nevinom ali, kako rekoh, ne i

slučajnomžrtvom te mržnje i agresivnosti. Pa premda prema Vama osobno ne gajim, naravno,

nikakvih osjećaja,niti Vam, kao što sam već objasnio, išta zamjeram, Vaša Vas je povezanost s

Palmerom učinila prikladnim simbolom - za mene ste odjednom postali nešto poput džokera u

kartama kojeg sam u tomtrenutku mogao zamisliti kao objekt svoga bijesa. Trebao bih još dodati

kako je to, samo po sebi je jasno, bio prolazan bijes koji se na moju najveću žalost potpuno iskalio na

Vama; uvjeravam Vas da prema Palmeruuopće ne gajim neprijateljske osjećaje. Meni je taj

usamljeni ispad zapravo bio od koristi, pomogavši mi

da bolje upoznam sebe, da svoju maštu

očistim od zloćudnih raspoloženja i da postanem sličniji onojvelikodušnoj osobi čiju ulogu

pokušavam igrati. Kažem to stoga kako se, nakon sinoćnjeg ispada, ne bisteslučajno bojali kakva

nasilja s moje strane nad Vašim bratom. Iskreno Vas uvjeravam da je takvo štonemoguće.

Preostaje mi još jedino da se najusrdnije ispričam i da se nadam kako ćete, budete li imali

strpljenja ovo pismo pročitati, moje ponašanje koje zacijelo smatrate neoprostivim ipak malo bolje

razumjeti.

Iskreno Vaš,

Martin Lynch-Gibbon

Draga Honor Klein!

Bojim se da nikakav moj pokušaj da objasnim svoje sinoćnje ponašanje ne bi imao smisla, kao

što ga nebi imala nikakva moja isprika. Bio sam, kao što ste dobro primijetili, veoma pijan i ponio sam se gore oddivlje zvijeri. Mogu jedino reći da se i sam ništa manje ne zgražam nad sobom i da nisam ništa manjezapanjen nego Vi. Niti sam ja to u stanju objasniti, niti bi Vas zanimalo slušati neuvjerljiva nagađanja ostanju moje psihe. Dovoljno je već i to što sam Vas fizički napao; ne želim Vam još i dosađivati. Ovo sam pismo ipak morao napisati kako bih Vam uputio svoje najponiznije i najiskrenije isprike, premda se ninajmanje ne nadam da će biti prihvaćene. Usuđujem se jedino nadati da Vas nisam ozbiljnije ozlijedio. Noako ste zbog mene pretrpjeli ikakvu bol, uvjeravam Vas

da kajanje koje osjećam peče više od ikakve povrede.Nemam pojma što me je bilo spopalo; ne

usuđujem se ni pretpostaviti što sada mislite o meni. Kad se ne bih bojao da sam se prema Vama

dosljednološe ponašao, ne bih uopće morao posebno isticati kako za Vas osjećam najdublje

poštovanje, ne samo premaVama kao prema Palmerovoj sestri, već i prema Vama kao osobi; i gorko se kajem što sam, vjerojatnozasvagda, prokockao priliku da o meni steknete dobro mišljenje. Neću dužiti s ovim pismom. Nadam se daćemo se unatoč Vašim predviđanjima ponovo susresti, premda Vam, naravno, u bliskoj budućnosti nenudim druženje, niti očekujem da ćete mi na ovo pismo odgovoriti. Uistinu veoma žalim zbog svogsablažnjivog ponašanja.

Vaš odani Martin Lynch-Gibbon



Draga Honor!Žao mi je što sam se prema tebi ponio kao životinja i luđak. Ne mogu to uopće objasniti - niti se

ovo možesmatrati isprikom u uobičajenom smislu te riječi. Osjećam da su naši međusobni odnosi

nakon jučerašnjevečeri izišli iz sfere isprika. Želim ti napisati nešto kratko i pošteno, umjesto

uobičajenih izrazažaljenja, koji možda ne bi bili ni posve iskreni. U prošlosti sam prema tebi, i ne

posve bez razloga, osjećaonesklonost; bila si mi čak antipatična. Jer od prvog trenutka kad si se

pojavila na sceni, prema meni si se,iz meni nepoznatih razloga, ponašala neprijateljski, a u dva

navrata namjerno si mi učinila nažao. Neznam čime sam zaslužio takav tvoj postupak. Ja trenutno

prolazim kroz razdoblje nemira, jedno zapravoveoma bolno razdoblje, i mislim da bih se s pravom

mogao nadati kako će me mimoići barem neodgovorni progoni od strane nepoznatih osoba.

Ne tvrdim, naravno, da činjenica što si me, kako ja to kažem, progonila (što je možda bilo više

posljedica tvoje nepromišljenosti negoli zlonamjernosti) na bilo koji način opravdava ili ispričava to

što samte srušio na tlo i izudarao. Ja samo pišem ono što mi je palo na um kad sam si uzeo u zadatak da seispričam. Ti si, dodajem, a toga sam bez obzira na svoju ljutnju potpuno svjestan, osoba vrijedna poštovanja i netko tko prije svega zaslužuje istinu. Uvjeren sam da će ti ovo iskreno pismo biti draže odkonvencionalne isprike. Nadam se da te nisam jako povrijedio. Vjerujem da

tebe, koja poznaješ svijet i ljudečak i bolje nego ja, sve to nije ozbiljnije pogodilo niti odveć začudilo. Nadam se da ćemo se ponovo susresti ida će ova nezgoda pridonijeti našem boljem međusobnom

razumijevanju, nedostatak kojega se do sada uvelikeosjećao s obje strane.

Srdačan pozdrav, M. L.-G.

Zalijepio sam pisma za Antoniju i Georgie. Neko sam vrijeme proveo nad svoje tri verzije pisma

za Honor Klein i napokon, ne posve oslobođen sumnje, izabrao drugu. Bio sam u iskušenju da

napišem i četvrtu verziju; pomisao da bi se moje ideje mogle dalje razvijati počela me ozbiljno

opsjedati. No kad sam malo bolje razmislio, shvatio sam da zapravo nemam pojma u kojem bi

smjeru imao teći taj razvoj. Za mene je to, premda izluđujuće prisutno, ostalo skriveno velom tajne. Napokon sam odustao, prepisao pismo za Honor i otišao na poštu. Magla se bila razišla. Vrativši se

kući pojeo sam nekoliko komada dvopeka i ispio svoju dozu viskija i mlijeka. Bio sam potpuno

iscrpljen, jer još od vremena kad sam pisao Sir Eyre Coote i bitka kod Wanderwasha ništa me nije stajalo

tolikog intelektualnog napora kao ovo pismo za Honor; smirio me međutim posve iracionalan

osjećaj da sam jutro proveo korisno. Otišao sam gore u sobu da malo prilegnem i zaspao dubokim i

mirnim snom, što mi se već odavno nije dogodilo.



Poglavlje 18.Bio sam na mukama. Prošla su već dva dana, a ja se još nisam uspio odlučiti niti da napustim

London niti da se vidim s Antonijom ili Georgie. Kao da su te dvije žene odjednom postale tabu.

Činilo se kao da sam, pišući im, činio to s namjerom da raščistim pozornicu za kakvu predstavu ili

neki važan događaj; i premda nisam znao što bi to imalo biti, od stalne sam napetosti i iščekivanja

osjećao upravo fizičku bol. Usto sam se loše osjećao i nisam mogao ništa jesti, a ako bih iz očaja

popio kakvo žestoko piće odmah bi me zabolio želudac. Niti mi je bilo ugodno ležati u postelji, niti

sam znao što bih sa sobom ako se dignem. Čitati nisam mogao, a za jednog posjeta kinu umalo se

nisam rasplakao. Dva puta sam otišao u ured, razgovarao s Myttenom i dogovorio se s njim oko

nekih rutinskih stvari, ali morati se usredotočiti na te stvari meni je bila prava muka. Izmjerio sam

temperaturu i utvrdio da je nepodnošljivo normalna. Nikako mi nije bilo jasno što se to sa mnom

događa i trebala su proći gotovo tri dana pa da to napokon shvatim.

Neposredno prije svog odlaska iz grada nazvao me Alexander te smo malo popričali. Naši su

odnosi takvi da nikakvo „krpanje" nije bilo ni moguće ni potrebno. Naprosto smo se, gotovo

nesvjesno, vratili našem starom načinu sporazumijevanja. On je bio oprezan, skrušen, taktičan, a ja

mrzovoljan, ironičan i nezadovoljan. S obostranim olakšanjem ostali smo na tome. Manje me

oduševilo kad se javila Rosemary, koja se vratila u London i umirala od želje da dođe i počne mi

organizirati život. Osjećao sam da trenutno ne bih mogao podnijeti da se nađem s Rosemary i

suočim s njezinom živahnom, ptičjom znatiželjom. Predložila je da dođe i zapakira moj skupocjeni

servis za jelo i još neke predmete za koje je tvrdila da se nipošto ne mogu povjeriti radnicima koji će

me seliti. Rekoh joj da bi to mogla učiniti i dometnuo kako se oko selidbe još ništa nisam dogovorio.

Odgovorila je da je to dobro, jer da zna jedno izvrsno transportno poduzeće pa će se ona o svemu

dogovoriti. Pojavila se za pola sata te smo o svemu veoma konkretno razgovarali i zaključili da ću ja

što je prije moguće otići na kampiranje u Lowndes Square, ne čekajući da stigne namještaj. Nipošto

nisam htio biti svjedokom polaganog pustošenja kuće. Bio sam joj na tome zahvalan, a kako se činilo

da nju ovi zadaci usrećuju i da moja nazočnost ovdje nije neophodna, odlučio sam se povući. Dok

sam zatvarao vrata predvorja čuo sam je kako afektirano, svojim tankim glasićem u kojemu se

osjećao autoritet, telefonom od Harrodsa naručuje da se na moju adresu najhitnije pošalje najbolji

poljski krevet koji imaju na raspolaganju.London je bio zastrt zlaćanom, suncem prošaranom maglom u kojoj su zgrade poput nestvarnih

prikaza lebdjele u zraku. Lijepi je voljeni grad, prigušen i rasplinut, poluskriven plutajućim

oblacima što su polako promicali, nalikovao na grad u zraku, naslikan mekim sivim i smeđim

bojama. Krenuo sam, neizbježno, obalom rijeke. Skrenuvši na Victoria Embankment zamijetio sam

da nadolazi plima; a na površini rijeke koja je naglo rasla, poigravala se topla svjetlost, prelijevajući

blatnjavu boju vode nijansom starog zlata, kao da se odbjegla zraka čiste sunčeve svjetlosti došla

igrati pod ovaj veliki magleni svod. To neobično osvjetljenje odgovaralo je mojem raspoloženju i

dok sam polaganim korakom prolazio ispod sjenovite stijene Novog Scotland Yarda, osjećao sam,

iako bol nije popustila, da mi se barem u glavi počelo malo bistriti.

Bilo je odveć hladno a da bih sjeo, no tu i tamo sam zastajao kako bih se naslonio na ogradu;

svaki put kad bih prošao jednu od vlažnih, delfinima obgrljenih uličnih svjetiljaka osjećao sam da sam malo bliže nečemu. Iako, što se mojih problema tiče, nisam čini se postigao neki senzacionalan

napredak. Muka mi je bila pri pomisli na nedavne događaje. Bilo je više nego jasno da mi je trebalo

ostaviti malo vremena da ,,otkrijem"svoje odnose s Georgie, ali gadio mi se jednako trenutak kao i

način na koji je do tog otkrivanja došlo i bilo je trenutaka kad sam se pitao hoće li moja ljubav prema

Georgie biti dovoljno jaka da izdrži već i samu težinu čitave ove zbrke i zabune pod teretom kojih

sam osjećao kako sada stenje. A ipak se, kad sam je zatekao s Alexanderom, moja posesivnost

odmah javila svom žestinom, posesivnost koja sada nastavlja životariti kao neko bolno

negodovanje. U ovom trenutku bilo bi mi zapravo najdraže da mogu Georgie staviti na led. Prava je

šteta što druga ljudska bića ne možemo po potrebi imobilizirati. Što god ja učinio, Georgie će



nastaviti misliti, nastavit će djelovati, za sve vrijeme mog izbivanja i šutnje. Ova me misao silno

zaboljela, ali me nije potaknula da jednostavno dignem slušalicu i nazovem je.

Pomisao na Antoniju nije bila ništa manje bolna. U prošlih sam nekoliko dana napokon shvatio

koliko sam daleko od toga da odgonetnem što zapravo mislim i osjećam u odnosu na svoju ženu. To

što sam se onako spremno pomirio sa situacijom, bolje reći pokušao to odglumiti, samo je, kako se

sada čini, odgodilo trenutak temeljitije i zastrašnije procjene onoga što se dogodilo. Postao sam

neugodno svjestan činjenice da se nikada nisam posebno potrudio da doznam što Antonia osobno

zapravo misli i osjeća. Takav bi pokušaj, naravno, bio krajnje bolan, pa sam - dijelom i zato da

izbjegnem barem to mučenje - tako spremno pristao na svoju ulogu, tako u potpunosti prihvatio

verziju događaja koju su mi Palmer i Antonia, kako se činilo, bili ponudili. Budući da sam odmah

izgubio svaku nadu, nipošto nisam mogao podnijeti da stvari između mene i Antonije ostanu„otvorene". A možda je moja najveća pogreška u tome što sam odmah izgubio nadu. Je li to bila

pogreška ih je mojim postupcima ipak upravljala neka skrivena želja? Bilo kako bilo, sada sam

shvatio da mi je ipak bila dužnost, ma koliko me to stajalo, da sve podrobnije ispitam. Bilo mi je

dano do znanja da su se Antonia i Palmer, bez obzira na privid, zapravo dvoumili. Nedvojbeno je,

međutim, da je upravo moja gotovost da sve prihvatim pomogla da se njihova veza učvrsti;

razmišljajući o tome, zapitah se nije li suđeno da se moja uloga upravo sada promijeni, te hoću li se,

kako reče Palmer, nakon što sam dostigao vrhunac, sada početi naglo spuštati.Gorko sam se osim toga kajao što sam s Antonijom onako otvoreno razgovarao o Georgie. Moja

prvobitna, instinktivna odluka koju je i Georgie odobravala, da s Antonijom valja izbjeći svaki

intimni razgovor o njoj, činila se sada ispravnom. Taj intimni razgovor svima nam je nanio samo

štetu: meni, jer sam time u stanovitom smislu otupio svoju ljubav prema svojoj dragoj ljubavnici;

Georgie, koja je ne samo izdana već i dovedena u opasnost da se nađe u Antonijinoj vlasti; a nanio je

štetu i samoj Antoniji, jer ju je uznemirio, uzrujao i potaknuo na spletkarenje, što nipošto ne može

dobro završiti. Bio sam potpuno svjestan, a ispunjalo me to nastranim osjećajem mračna

zadovoljstva, koliko je Antonia daleko od toga da se oslobodi svoje emocionalne ovisnosti o meni.

Njoj smo bili, a to je maltene i bila objavila kao svoj program, potrebni obojica: i Palmer, a u

podređenoj ulozi i ja. Otkriće Georgieina postojanja bilo je za nju istodobno i velik udarac i izazov; i

premda nisam sumnjao kako je Antonia duboko uvjerena da je za ono što čini nadahnuta samo i

jedino prostodušnom i srdačnom dobronamjernošću, bio sam siguran da je moj i Georgiein odnos odlučila čvrsto zadržati u šaci, organizirati ga i ovladati njime; ako pritom naš odnos doživi

brodolom, zbog toga Antoniji baš ne bi prepuklo srce. Posvetila bi se tada, oh, s kakvim žarom i

veseljem, zadatku da me utješi.

Kroz dug zlaćani procjep što se otvorio u magli promatrao sam kako voda protječe ispod mosta

Waterloo. Nevidljivo sunce obasjavalo je velike bijele potporne stupove. Razmišljao sam o Honor

Klein. Cijeloga sam jutra zapravo razmišljao o njoj. Bio mi je potreban nemali napor da misli

skrenem na druge stvari ili čak druge osobe. To je trenutačno bila magnetska os oko koje su se

vrtjele moje razularene misli, pa sam sa zbunjenošću koju si zapravo nisam mogao priuštiti uhvatio

sebe kako intenzivno mozgam o čudnoj Palmerovoj sestri. Sada sam žalio što sam joj poslao drugo

pismo, ali mi je bilo drago što joj nisam poslao ono prvo. U tom se drugom pismu, posve

prizemnom i jeftinom, posve bagatelizira događaj koji ipak nije bio nevažan. Treće je pismo u

mnogočemu bilo najprimjerenije; ali sada sam se kajao što nisam uložio još malo vremena i truda te

napisao i četvrto, bez obzira na krajnji ishod.

Treće je pismo bilo nedvojbeno najiskrenije, s obzirom na to da sam zbog scene u podrumu

uistinu osjećao tek neznatno kajanje. Žalio sam jedino, kojeg li proturječja, što nisam bio trijezan,

premda do takve scene, da sam bio trijezan, naravno ne bi ni bilo došlo. Same zgode sjećao sam se

sa stanovitim zadovoljstvom; bilo je to zadovoljstvo pomiješano s nekim mračnijim i uznemirujućim

osjećajima. Neprekidno sam se s nevjericom vraćao na pomisao da sam ju napokon dodirnuo;„dodirnuo" je preblag izraz, s obzirom na ono što se medu nama odigralo. A možda mi se upravozato iz ove perspektive to i čini nevjerojatnim; i premda sam se jasno sjećao njezina od bola i bijesa

iskrivljena lica, i premda sam u mislima vidio njezinu masnu, crnu kosu kako se povlači po prašini i



čuo njezino stenjanje dok sam joj zavrtao ruku na leda, nikako se nisam mogao sjetiti što sam pri

dodiru naših tijela osjetio. Kao da ju je apsolutna nedodirljivost, za koju sam već otprije s nekom

vrstom odbojnosti osjećao da je posjeduje, pri ovom pokušaju oskvrnuća zaštitila svojim plaštem.

Bijaše to kao da je uopće nisam dodirnuo.

Opet sam se počeo loše osjećati. Prošao sam ispod mosta Waterloo i kroz lelujavu maglu koja se

polako dizala ugledao dugačko, vitkim stupovima ukrašeno pročelje Somerset Housea. Načas bi se udaljilo, pa blago zanjihalo i, prelijevajući se u smeđim i sivim bojama, podsjećalo na kazališnu

kulisu. Pod njim je na rijeci čistih a ipak beskrajno mekih i jednostavnih linija kao na kineskoj grafici

par labudova jedrio na pozadini vodenastosive svjetlosti, polako odmičući nizvodno nošen strujom

u društvu jedne promočene grane s nekoliko neidentificiranih listova. Udaljavali su se polagano se

okrećući, dok napokon nisu nestali. Nastavio sam hodati i zaustavio se kraj kamene ograde,

zagledavši se na onu stranu gdje se u gusto zastrtoj daljini trebalo nalaziti masivno obličje Sv. Pavla. Sada sam mogao razabrati samo skladišta na drugoj obali rijeke, čija su pročelja doticali difuzni ali

sve snažniji nagovještaji sunčeva svjetla. Ovo naprezanje da pogledom prodrem kroz maglu postalo

mi je zamorno i bolno. Ne vidim, ne vidim, rekoh sebi: bijaše to kao da je neko unutarnje sljepilo

ovdje dobilo veoma bolan izvanjski oblik. Vidio sam samo sjene i obrise stvari, ništa nisam vidio

jasno.

Okrenuh se od vrtložne žutosmede površine rijeke i njezinih palača sjena, kako bih potražio

sigurnost na čvrstom pločniku; i vidjeh da stojim pred telefonskom govornicom. Pogledao sam

telefonsku govornicu, i dok sam je gledao, kao da ju je odjednom obasjala neka neobična svjetlost,

ista ona za koju govore da može obasjati i najbeznačajniji predmet u očima onih što tvrde da su

dobili dokaz o postojanju Boga e contingentia mundi. Kao kod kojega od Kohlerovih majmuna, i moj se pretrpani mozak trudio da otkrije neku vezu medu stvarima. Odjednom mi je veoma nejasno,

kao iz velike daljine ali nezadrživo, počela svitati istina o pravoj prirodi mojih tegoba. Radilo se o

nečem novom, i, kako sam upravo u tom trenutku odjednom shvatio, nečem strašnom.

Moja bol možda je posljedica smrtne bolesti. Krenuo sam prema telefonskoj govornici. Ruke su

mi toliko drhtale da sam tek pri trećem pokušaju uspio okrenuti broj Pelham Crescenta. Javila se

dvorkinja. Dr. Anderson i gđa Lynch-Gibbon otišli su na vikend, a dr. Klein se vratila u Cambridge.



Poglavlje 19.Cambridge je na mjesečini bio svijetlomodar i smeđecrn. Ovdje nije bilo magle i velika nebeska

kupola posuta blistavim zvijezdama visjela je nad gradom intenzivno i raskošno blistajući. Bijaše to

jedna od onih noći kad čovjek zna da postoje i druge galaksije. Moja izdužena sjena klizila je preda

mnom na pločniku. Premda još nije bilo jedanaest sati, mjesto se činilo napuštenim i ja sam se kroza

nj kretao poput tajanstvenog i usamljenog harlekina sa slike: poput ubojice. Kad mi je doprlo do

svijesti da sam očajnički, neopozivo, smrtno zaljubljen u Honor Klein, kao da mi se odjednom sve

razjasnilo. Shvatio sam da je to, i upravo to, ono što me tako uporno i na posve nov način počelo

mučiti i opsjedati, kao i da je stvar neizbježna. Jer neizbježnom se Honor uistinu činila: golema,

pružala se preko mog puta poput samoga obzora ili raširenih krila Sotone; i premda to još nisam

uspio točno identificirati, osjećao sam da iza mene stoji neka čelična zakonitost prema kojoj se

moglo dogoditi samo i jedino ovo. Nikada još nisam bio toliko siguran u put kojim sam krenuo, i

već je to bilo dovoljno da me obuzme zanos.

Očajnička ljubav, kad je čovjek prepozna, nosi biljeg nedvojbenosti. Savršeno sam bio svjestan

kako svoga stanja tako i onoga što mi je činiti. Bilo je tu, međutim, kako sam shvatio čim sam se

sigurno smjestio u vlaku na kolodvoru u Liverpool Streetu, ipak mnogo razloga za zabrinutost, ili

bolje rečeno za strah, kao i za zbunjenost ili, točnije, za čistu nevjericu. Sama činjenica da mi baš nije

trebalo da se, kraj dvije žene koje već imam na vratu, idem zaljubljivati u treću, razmjerno me malo

zabrinjavala. Sila koja me sada privlačila Honor Klein nametnula se snagom kataklizme; a kako

nisam vidio nikakve mogućnosti za neodlučnost, nisam imao osjećaj da nisam nevjeran, ih me

barem zbog toga nije mučila grižnja savjesti. Bio sam izabran, i to neumoljivo; nisam bio onaj koji

bira. Ah baš ta slika otkrila mi je svu suludost moga položaja. Bio sam izabran, ali od koga, od čega?

Zacijelo ne od Honor, čije su posljednje riječi upućene meni, koje su mi odzvanjale u ušima poput

pljuske, bile sve samo ne laskave. Nikada nisam bio toliko siguran u svoj put; no bio je to put koji,

činilo se, vodi jedino do poniženja i poraza.

Ipak, čak ni to me još nije osobito zabrinjavalo. Pomisao da ću, ma kako bio primljen, ponovo

vidjeti Honor, bila mi je u ovoj izbezumljenosti što me od čežnje i želje bijaše obuzela posve

dovoljna. A možda sam napokon i ja bio žrtva zablude u kojoj žive mnogi zaljubljeni - da predmet

ljubavi mora na neki način uzvratiti ljubav, i da prava ljubav ne samo zaslužuje već i nalaže odaziv.

Nisam se nadao ničemu posebnom, a zacijelo ne nečemu određenom, ali budućnost je bila dovoljno

otvorena, dovoljno nejasna da primi u ovom času tako žestoku navalu mojih nakana. Morao sam je

vidjeti i to je to.

Ono što je više zaokupljalo moje misli dok se vlak približavao Cambridgeu, bilo je nagađanje o

prirodi i podrijetlu ove ljubavi. Kada sam, a da ni sam toga nisam bio svjestan, počeo ljubiti Honor

Klein? Je li se to dogodilo kad sam je u podrumu bacio na pod? Ili kad sam je vidio kako

samurajskom sabljom rasijeca ubruse? Ili možda prije, možda u onom čudnom trenutku kad sam je

gledao kako se prekrivena prašinom, u punoj ratnoj spremi, suprotstavlja zlatnim moćnicima koji su

bili moji tlačitelji? Ili možda već u času kad sam, kao pravo proročanstvo, pod narančastim svjetlima

Hyde Park Cornera ugledao krivudav šav na njezinoj čarapi? Teško je to bilo reći, još teže s obzirom

na čudnovatu prirodu ove ljubavi. Kad sam napokon shvatio koliko je ona zapravo čudnovata,

zaključih kako je upravo čudesno što sam unatoč svemu tako duboko uvjeren da to jest ljubav. Čini

se da sam put od nesklonosti do ljubavi prešao bez ikakvih prijelaznih stadija. Ni u jednom mi

trenutku nije palo na pamet da ponovo procijenim njezin značaj, uočim nove kvalitete ili možda

manje strogo prosudim već poznate; iz čega bi se, dakle, moglo zaključiti da je sada ljubim zbog

istih onih stvari zbog kojih sam prije prema njoj osjećao nesklonost, ako je to uopće bila nesklonost.

Ništa me međutim nije moglo natjerati da posumnjam u to da je sada ljubim. Iako je to zapravo bila

čudovišna ljubav kakvu još nikada nisam doživio, ljubav iz onih dubina duše u kojima obitavaju

čudovišta. Ljubav lišena nježnosti i radosti; ljubav, praktički, lišena osobnosti.

Bijaše također neobično koliko je malo ova strast, kojoj je čini se trebalo biti podređeno cijelo



moje biće, na bilo koji uobičajen ih razumljiv način imala veze s tjelesnim. Ali neka je veza ipak

morala postojati - što mi je moja krv neprekidno ponavljala - iako veoma mračna. I dalje sam želio

vjerovati da je nikada nisam dodirnuo. Bio sam je srušio na tlo, ali nikada je nisam držao za ruku; nesvjestica me hvatala već na samu pomisao da je držim za ruku. Koliko se ovo razlikovalo od moje

negdašnje ljubavi prema Antoniji, tako tople i blistave, pune zlaćana ljudskog dostojanstva; i od

moje ljubavi prema Georgie, tako nježne, čulne i vedre. A ipak, kako su se blijede činile te dvije

ljubavi u usporedbi s ovom. Sila koja me sada držala u svojoj vlasti nije nalikovala ni na što meni

poznato: pred očima mi se pojavila Ljubav u onom strašnom obličju u kojem je prikazuje Dante. EI

m'ha percosso in terra e stammi sopra23. Tek poslije mi se činilo daje nevjerojatno, čak divno, što u tim prvim trenucima nisam ni načas

pomislio da bi moj položaj mogao u bilo kojem smislu biti lažan ili nestvaran. Kamo god da je

vodio, u dovoljnoj je mjeri bio onakav kakav se činio, i ticao se isključivo mene: niti sam ga se želio,

niti sam ga se mogao odreći, niti sam ga mogao objasniti. Ako je bio groteskan, bila je to moja

vlastita grotesknost, na koju sam, bez potrebe da išta objašnjavam, polagao isključivo pravo. Nisam

imao pojma što ću učiniti kad ugledam Honor. Činilo se posve mogućim da ću joj se bez riječi baciti

pred noge. To uopće nije bilo važno. Činio sam ono što moram i moji su postupci, ma koliko šašavi,

bili samo moji.

U punoj opremi dvorskog luđaka doklizao sam na veliku šahovsku ploču King's Paradea. Iznad vitkih uličnih svjetiljki visok nazubljen obris King's Chapela dizao se prema mjesecu, a tornjići su

mu se plavili na dalekoj zvjezdanoj pozadini. Sjena Senate Housea pružala se mračna preko

travnjaka sve dok je ne bi raspršilo svjetlo uličnih svjetiljki. Veličajnost ovih dobro mi poznatih

zdanja kao da je davala svečan ton mojem obredu - kao da su stari patrijarsi došli svojom

nazočnošću uveličati kakvo vjenčanje. Sada sam već počeo osjećati mučninu i praktički se gušiti od

uzbuđenja i još nečega za što sam pretpostavljao da je žudnja. Skrenuo sam u ulicu u kojoj stanuje

Honor Klein.

Provjerio sam kućne brojeve i ubrzo ugledao kuću koja je trebala biti njezina. Bio je osvijetljen

samo jedan prozor na katu. Od pogleda na taj osvijetljeni prozor srce mi započe tako luđački tući da

sam morao usporiti, a onda i stati, pridržan' se za stup ulične svjetiljke i pokušati se smiriti i doći do

daha. Pomislio sam kako bi možda bilo bolje da malo pričekam, ne kako bih se smirio, jer to je bilo

nemoguće, nego da barem malo povratim dah kako bih bio siguran da se neću onesvijestiti. Stajao

sam tako desetak minuta i duboko disao. Potom odlučih da više ne smijem oklijevati, jer bi Honor

moglo pasti na pamet da ode spavati. Znao sam da je gotovo nemoguće da je u ovo doba u postelji i

zamišljao da je ono na katu njezina radna soba. U mislima sam je vidio kako okružena knjigama

sjedi za radnim stolom. Zatim sam sebe zamislio kraj nje. Stigao sam do ulaznih vrata i naslonio se

na zid.

Tu se nalazilo samo jedno zvonce. Sve do ovoga trenutka nisam ni pomislio na to da bi mogla

imati stanare. U svakom slučaju, tu je bilo samo jedno zvonce i ja pozvonih. Iznutra se nije čulo ništa

pa sam ponovo pozvonio. Još uvijek ništa. Odmaknuo sam se koji korak i pogledao gore prema

osvijetljenom, zastrtom prozoru. Vratio sam se do vrata i lagano ih gurnuo, no bijahu zaključana.

Provirio sam kroz otvor za pisma. U predvorju je bio mrak i nisu se čuli nikakvi koraci. Spustio sam

poklopac otvora za pisma i ponovo pozvonio. Zaključio sam da je zvonce pokvareno i pitao se što

da učinim. Mogao sam ili zvati, ili lupati na vrata, ili bacati kamenčiće u prozor. Stajao sam neko

vrijeme razmišljajući o tih nekoliko mogućnosti, ali sve mi se činilo nepremostivo teškim. Nisam bio

siguran mogu li kontrolirati glas toliko da pogodim pravi registar, a druge su mi dvije metode bile

nekako grube. Nipošto nisam čeznuo za tim da joj se glava pojavi na prozoru, kao ni za zbunjenim

susretom na uličnim vratima. Ono što sam stvarno želio bilo je da se potiho ušuljam u neku

23 El m'ha percosso in terra e stammi sopra - tal. „Na zemlju bacila me i sad me gazi", Dante Alighieri, Božanstvenakomedija)(op. prev.)



prostoriju i odmah se nađem pred Honor.

Tada mi sine da bih upravo nešto slično mogao izvesti. Bio sam zamijetio vratašca koja bez

sumnje vode u vrt. Pokušao sam ih otvoriti; nisu bila zaključana. Prošao sam uskim puteljkom

popločenim u mahovinu obraslim opekama što vodi između dviju kuća i našao se u neveliku vrtu.

Malo se odmaknuh od zgrade. Iznad crna obrisa iskrivljenog stabla sjajni mi je mjesec otkrio začelje

kuće, koje je bilo u mraku. Staklena vrata sobe u prizemlju otvarala su se na vrt. Vratio sam se na prstima preko travnjaka i stavio dlan na okno. Ovdje sam opet morao zastati kako bih svladao

napad čiste panike. Moje disanje, kao i otkucaji mog srca, zacijelo su se čuli po cijeloj kući poput

soptanja lokomotive. Pokušao sam otvoriti Vrata; ugurao sam prst u otvor između krila i snažno

gurnuo. Popustila su; nisam siguran jesu li bila otključana ili se pod snažnim pritiskom slabašna

brava slomila. Širom sam ih otvorio, gurnuvši ih s obje ruke.

Preda mnom je zjapila prazna soba, slabo osvijetljena ostacima vatre u kaminu. Sada sam već

jedva znao što činim. Kretao sam se kao u snu. Oko mene su se predmeti rasplinjavali. Prešao sam

preko sobe i otvorio neka vrata čiju sam bijelu površinu vidio kako svjetluca u mraku. Našao sam se

u predvorju. Slabo svjetlo svjetiljke što je dopiralo kroz otvorena vrata jedne od uličnih soba

okrenutih prema ulici osvijetlilo mi je put do stubišta. Krenuh uza stube, držeći se čvrsto rukohvata

i stavljajući oprezno nogu pred nogu. Našavši se napokon na odmorištu, ugledah svjetlo ispod vrata

Honorine sobe. Samo sam na trenutak oklijevao.Prišao sam vratima i pokucao. Nakon beskrajne, napete tišine kucanje je zazvučalo poput

groma. Pustio sam da utihne a potom, kako nije bilo odgovora, otvorio vrata. Svjetlo me na trenutak

posve zaslijepilo.

Pred sobom sam ugledao veliki kauč na razvlačenje. Soba je bila jarko osvijetljena. U postelji,

gledajući ravno u mene, sjedila je Honor. Sjedila je postrance s plahtom preko nogu. Od struka

nagore bila je tako tamnoputa i tako naga kao drvena figura na pramcu broda. Obuhvatio sam

pogledom njezine šibate grudi, crnu raščupanu kosu i ukočeno, bezizražajno lice kao izrezbareno u

drvu. Nije bila sama. Kraj postelje neki je posve nag muškarac žurno navlačio kućni ogrtač. Odmah

je bilo jasno da sam uletio u ljubavnu scenu. Muškarac je bio Palmer.

Zatvorio sam vrata i vratio se u prizemlje.



Poglavlje 20.Našavši prekidač posve instinktivno, upalio sam svjetlo u predvorju i vratio se u sobu kroz koju

bijah ušao. I ovdje sam okrenuo prekidač; na nekoliko mjesta u sobi upalile su se svjetiljke. Bacio

sam površan pogled po bijeloj sobi sa zidovima punim knjiga i naslonjačima presvučenim

satenskim navlakama s cvjetnim uzorkom. Prošao sam kroz sobu i zatvorio ostakljena vrata koja su

ostala odškrinuta. Čini se da sam ipak slomio bravu. Navukao sam zavjese koje su također bile od

satena s cvjetnim uzorkom. Okrenuo sam se prema kaminu. Tu je na niskom stoliću stajao pladanj s

dvije čaše i bocom viskija, te posuda s vodom. Natočio sam si malo viskija, prolivši veći dio po

stolu. Popio sam ga. Ponovo sam napunio čašu, pročačkao malo vatru i stao čekati.

Još od onog trenutka na Waterloo Bridgeu, kad sam postao svjestan svog stanja, osjećao sam se

kao netko tko trči prema zavjesi. Sada, kad sam tako nenadano i s tako krajnje neočekivanim

ishodom napokon prošao kroz nju, osjećao sam omamljenost i žestoku bol, ali i neku neobičnu

smirenost. U ovu sam kuću ušao poput lopova. Sada sam u njoj stajao kao general pobjedničke

vojske. Oni će doći, oni će morati stati pred mene.

Osjećao sam u sebi tu nepokolebljivost, taj čvrsto raskoračen stav, ali i unatoč tomu moja je

totalna smetenost graničila gotovo s agonijom. Tako sam divljački želio, tako se glupo nadao da ću

Honor zateći samu. Već jednostavna činjenica da Honor nije bila sama prouzročila mi je duboku

bol, koja čak i nije bila povezana s užasnom spoznajom o identitetu njezina partnera. Od te me je

spoznaje prošao žestok drhtaj zaprepaštenja nerazlučivog od groze; a osjećao sam i upravo fizičku

bol od šoka zbog onoga što sam ja njima učinio. Kako li sam samo naivno zamišljao da je Honor

slobodna; bio sam štoviše uvjeren, to mi je sada postalo jasno, da je još djevica i kako ću ja biti njezin

prvi osvajač, onaj koji će je probuditi. Uhvaćen u mrežu takvih i sličnih gluposti, ni u snu nisam

pomišljao da bi joj vlastiti brat mogao biti ljubavnik.

U sobu je ušao Palmer. Nečujno je za sobom zatvorio vrata i naslonio se na njih. Imao je na sebi

crni svileni kućni ogrtač, a ispod njega, očito, ništa. Naslonio se na vrata i zagledao u mene čvrstim,

otvorenim pogledom. Zamišljeno sam mu uzvratio pogled, potom sam pogledao vatru, a onda opet

njega. Silno sam se trudio da ne zadršćem. Ostadosmo tako u tišini cijelu minutu. Natočio sam

potom viski i u drugu čašu i kimnuo Palmeru da se posluži.

Prišao je, uzeo čašu i zagledao se u nju. Kao da se smireno i oprezno odlučivao što će reći. Bio

sam odlučio pustiti njega da počne. Njegove su me prve riječi iznenadile: - Kako si znao da sam

ovdje?

Oklijevao sam s odgovorom, a mozak mi je odjednom počeo ubrzano raditi. Njegovo pitanje

otkrilo je dvije stvari koje su nedvojbeno bile u međusobnoj vezi: da Honor Klein nije bratu ništa

rekla o epizodi u podrumu i da je Palmer uvjeren kako sam u Cambridge došao u potrazi za njim.

Da je znao za događaj u podrumu, mogao je barem pretpostaviti da sam došao zbog Honor. Jer,

premda je moja strast prema Honor bila nepojmljiva, i s obzirom na moje nasilno ponašanje zapravo

neprirodna, svaki bi psihoanalitičar odmah pogodio o čemu se radi. No, čini se da Palmeru ništa

slično nije palo na um, i očito je bio uvjeren da sam ga uhodio te da sam došao s namjerom da ga raskrinkam. Prvo me je preplavila neizmjerna zahvalnost prema Honor. Činjenicu da ništa nije rekla

bratu nisam mogao a da ne protumačim kao veoma značajnu i za me povoljnu. A onda me obuzela

nejasna slutnja da sam stekao stanovitu prednost koju ne smijem izgubiti.

- Moramo li se u to upuštati? - upitao sam ga, nadajući se da neće inzistirati.

- Ionako nije važno - odvrati Palmer. - Otkrio si ono zbog čega si došao i to je najvažnije. Zna li

Antonia?

-

Ne zna - rekoh nakon kraćeg razmišljanja.-

Namjeravaš li joj reći?



-

Ne znam, Palmere, uistinu ne znam - odvratih. Sada sam već bio potpuno smiren.Palmer se okrenuo da me pogleda. Glas mu je bio duboko ozbiljan, a lice mu poprimilo neki

ogoljeli izraz kakav u njega nisam poznavao. Odložio je čašu s viskijem na policu iznad kamina i

prišao mi. Stavio mi je obje ruke na ramena i na trenutak ih blago stisnuo a potom opet spustio

ruke. Bilo je to preklinjanje. - Martine, ovo je smrtno ozbiljno - rekao je. - Ima tu nekoliko pitanja

koja moramo raščistiti.Prisjećajući se kasnije ovog prizora morao sam se diviti Palmeru, jer je od samog početka

shvatio da se dogodilo nešto katastrofalno i neopozivo. Nije uopće pokušao - a i bilo bi to uistinu

teško - objasniti prizor na katu kojemu sam bio svjedokom. Jednako kao što nije pokušao umanjiti njegovo značenje niti ga prekriti zbunjujućim velom mistifikacije. Suočio se sa mnom otvoreno kao

što se suočava s pobjednikom ili sa sucem; i kako je naš razgovor odmicao, mene je sve više

obuzimala neka bolesna opijenost pomiješana s dubokim sažaljenjem, jer mi se činilo kako tezulja

moći prvi put preteže u moju korist. Sada smo se nalazili na posve drugim pozicijama.

Osjetivši neku iznenadnu naklonosti prema Palmeru rekoh: -Ja ti se uistinu moram ispričati.

-

Nemoj - prekine me Palmer. - Postupio si lukavo, odlučno i nedvojbeno ispravno. Nisam znao

da si za to sposoban. No ostavimo se sada gluposti. Jednostavno, ovo što se dogodilo moglo bi se

pokazati fatalnim. A ja želim da se barem nas dvojica razumijemo.

-

Molim te - rekoh - da me barem u nečemu krivo ne shvatiš. Ja ne osuđujem incest. Ne smatram

da si počinio grijeh spavajući s vlastitom sestrom, barem ne grijeh koji proizlazi iz činjenice da ti je

ona sestra.

Frivolan si kao i obično - reče Palmer. - Ti to ne osuđuješ. Ti se nad tim užasavaš. Ti se i sada

treses od užasa. Ali tvoji osjećaji nisu važni. Antonia je osoba na koju moramo misliti.

- I Honor - dometnuh. Pred očima mi se opet pojavila slika njezinih golih grudi; odjednom s

užasnim bolom postadoh svjestan njezine nazočnosti u kući, njezine blizine kao i vjerojatnosti da ću

joj, ako joj već prije nisam bio nepodnošljiv, zbog ovoga zacijelo postati odvratan. Opazih da se

uistinu sav tresem i s mukom se prisilih da budem miran.

-

Honor prepusti meni - reče Palmer. - S Honor će u svakom slučaju biti sve u redu. Ona je sjajna

osoba. U pitanju je Antonijina sreća. Ne kažem baš njezino mentalno zdravlje; ali jedno ovakvo

otkriće moglo bi je učiniti invalidom za cijeli život.-

Ti očito predlažeš - rekoh - da Antoniji ništa ne kažem. - Jasno da to predlažem. Nije to, znaš i

sam, otkriće neke obične nevjere. Ovdje imamo posla s nečim što čovjeka može potresti do temelja.

Antonia stoji na pragu novoga života i nove sreće. Ili će prijeći taj prag ili će doživjeti brodolom od

kojega se možda, s obzirom na svoju narav, neće oporaviti godinama. Samo o tebi ovisi što će se od

toga dogoditi.

-

A što je s tobom? - upitah - Jesi li i ti na pragu novoga života i nove sreće, s njom? - Zagledao

sam se u njega pozorno. Pokušavao sam u njemu vidjeti čovjeka koji se očajnički nastoji osloboditi

opsesije koja ga obvezuje. Na njemu se to nije moglo vidjeti. Sačuvao je otvoreno i odlučno držanje

koje upravo zbog te otvorenosti nije ništa odavalo.

-

Ja želim Antoniju - nastavi Palmer. - I želim jedino Antoniju. I dopusti da ti kažem s najvećom

i najiskrenijom ozbiljnošću da se ovo što si noćas vidio više neće ponoviti. Neće se ponoviti. Vjeruješ

li mi to, Martine?

- Ali to nije bilo prvi put? - upitah.

- To se tebe ne tiče.

- Moglo bi se ticati Antonije.

- Ako si ovamo došao da me mučiš i ucjenjuješ bolje da smjesta odeš. No ako želiš razumjeti što

činiš prije negoli to učiniš onda ostani. - Očajnički se trudio da me zadrži uza se.

-

Oprosti, znaš i sam kako mi nije namjera da te mučim. Zbunjen sam i potresen i uistinu ne

znam što ću učiniti.



-

Ako ti umišljaš - nastavi Palmer, sada nešto oštrijim tonom - da ćeš, ako razoriš Antonijin

duševni mir, iz toga izvući neke koristi za sebe, ako umišljaš da ćeš opet sretno živjeti s njom

nakon...-

Oh, zaveži! - povikah. - Dovoljno je već to što mi je brak uništen. Nemoj me još optuživati i za

sebičnost, ako oklijevam zaštititi preljubnika koji se našao u škripcu.

-

Ti si preljubnik - reče Palmer. - Prestani misliti samo na sebe i počni misliti na Antoniju. Ja te, Martine, molim da dobro razmisliš. Nemoj se vrijeđati na ove riječi. Nas se dvojica odveć dobro

poznajemo a da bismo se tako nadmudrivali. Kao što sam rekao, ovo se neće ponoviti.

U ovom možda jedinstvenom trenutku htio sam još štogod otkriti. Tražio sam prave riječi. -

Mislim da imam pravo doznati i nešto više o tome - rekoh napokon. - Pretpostavljam da je tvoja

veza sa sestrom trajnog karaktera. Mnogo toga upućuje na to. Trebam li shvatiti da se sada veza

prekida uz obostrani pristanak?

Palmer se šutke zapiljio u mene, teško dišući. Potom se okrenuo i načas prešao rukom preko

čela. Ova mi se kretnja, kao znak slabosti, učinila beskrajno dirljivom. Bespomoćno je raširio ruke. -

Tu ja nemam što reći. Ima stvari koje ne pripadaju samo nama. Objasnio sam ti što je ovdje važno.

Ako Antonia ne dozna za ovo, možeš biti siguran da je nikada, ni mišlju ni djelom, neću prevariti.

Ono što si noćas vidio bio je kraj. Tvoj ga je dolazak zapravo potvrdio. Ali bio je to kraj bez obzira

na sve.-

Da se ja nisam pojavio, moglo se to možda i nastaviti?

-

Nije, rekao sam ti da nije - nestrpljivo će Palmer. - Martine, molim te, budi ljubazan i shvati

kad ti se jasno kaže.

Ne znam koliko ti mogu vjerovati - rekoh. - Ne kažem to s namjerom da te mučim; naprosto

kažem kako stvari stoje. I ne znam što ću učiniti. Mogu ti već sada reći kako postoji veoma mala

vjerojatnost da kažem Antoniji. Ali u ovom trenutku ne mogu obećati da joj neću reći.

-

Bilo bi mudro i velikodušno od tebe da joj ne kažeš - reče Palmer. Bio se posve pribrao i sada je

stajao preda mnom dostojanstveno zabacivši kratko ošišanu glavu, dok mu se kućni ogrtač

rastvorio otkrivajući bijela, sijedim dlakama osjenčana prsa. Doimao se upravo dirljivo starim, poput ostarjela ratnika.

-

Moj dolazak - rekoh - svakako je dokrajčio naše prijateljstvo. - Rekao sam to kako bih ga

izazvao, jer sam i sam tako snažno čeznuo za utjehom.

Palmer je to primio ne trepnuvši, i još uvijek mu se divim kad se toga sjetim. Mirno je

odgovorio: - To ćemo tek vidjeti, Martine. Ovo je bio strašan šok za nas obojicu, još nismo ni svjesni

koliko strašan. Počet ćemo to shvaćati tek sutra ujutro. Tek ćeš otkriti da to tebi nije manje strašan

šok zato što si vidio ono što si očekivao da ćeš vidjeti. Ima situacija kojima mašta nije dorasla.

Nakon ovakva doživljaja, ako treba preživjeti, prijateljstvo se mora iz temelja promijeniti i

reorganizirati. Valja vidjeti može li se naše prijateljstvo toliko promijeniti. Ja se iskreno nadam da

može - i ja ću sa svoje strane učiniti sve da se to dogodi.

- Pod uvjetom da ne kažem Antoniji? - upitah. Pogledao me ozbiljno: - Ako kažeš Antoniji svi smo propali.

U tišini koja je uslijedila, popih viski i počeh se pripremati za odlazak. S čudnom, spontanom

formalnošću naklonih se Palmeru. Uzvratio mi je malim naklonom glave; i dok sam izlazio vidjeh

ga kako pognute glave i dalje stoji zagledan u vatru. Golim nožnim prstima milovao je željeznu

rešetku pred kaminom. No dok sam zatvarao ulazna vrata, začuh ga kako izlazi iz sobe i žurnim se

koracima penje uza stube.

Na ulici sam na trenutak zastao kako bih pogledao gore u osvijetljene prozore, pitajući se

kakvim je strašnim i nezamislivim razgovorom zaokupljeno ono dvoje.



Poglavlje 21.

Slijedio sam svoju sestru uza stube. Vani na ulici magla je bila zlatnožuta i puna sumpornih

čestica. Teško se disalo. Žurio sam za njezinom prilikom koja je već nakon nekoliko koraka postajala

nevidljiva. Bilo je užasno hladno i svaki naš korak pratilo je tiho škripanje tankog sloja leda što se

bio uhvatio na kamenim pločama nogostupa. Kad sam je sustigao, uzeh njezinu ruku na kojoj nije

bilo rukavice i pritisnuh je uza se ne bih li je malo ugrijao, ah bila je i dalje hladna i beživotna.

Hodala je malo brže od mene, a kad bih se požurio i ona bi ubrzala korak. Bila mi je okrenuta

leđima, no mogao sam vidjeti kapljice vlage na kratkoj crnoj kosi nalik na mokru kapu posutu

sitnim draguljima. Čini se da je ovdje nogostup bio pokriven debljim slojem leda te više nismo

propadali kroz krhki kristalast sloj. Led je tu bio čvršći. Odjednom smo posve polagano i bez ikakva

napora počeli klizati. Sada kad smo se isprva polako a potom sve brže kretali prostranom ledenom

površinom što se žutila na zlokobnom zimskom svjetlu a granice joj se gubile u daljini, njezina je

ruka bila nešto toplija. Dok smo tako bez napora napredovali, okrenuo sam je malo prema sebi. Bila

je otresla vodu s kose koja je sada bila nalik na krznenu šubaru, pa je u svojim visokim crnim

čizmicama podsjećala na kozaka. Lice joj je, međutim, bilo tužno. Privukao sam je bliže k sebi i mi

zaplesasmo valcer po beskrajnom ledu. Pokušavao sam je u plesu zagrliti, ali me u tome sprečavala

sablja koja je kruto visjela između nas i čiji mi se balčak bolno zarivao u slabine. Spustio sam ruku

na balčak i odmah osjetio njezinu koja me pokušavala zaustaviti. Dok smo se polako vrtjeli u krug,

ja sam postupno povećavao pritisak i napokon uspio svladati njezin otpor. Sablja je u hipu izletjela

iz toka, a mi smo se, i dalje okrenuti jedno drugom, razdvojili. Preko njezina ramena spazih jednu

sićušnu priliku kako se pojavljuje na obzorju. Istom brzinom kojom se ta prilika približavala, moja

se sestra počela udaljavati, dok se u jednom času, izjednačene u veličini, ukočene i zaokružene

poput dvostruke slike, nisu našle na pola puta. I dok je ona nestajala u daljini, on mi se kližući sve

brže približavao s onim svojim širokim židovskim licem koje je poput golema jajeta raslo iz svilenih

nabora njegove halje. Zamahnuo sam sabljom pred njim, no dok sam je podizao oštrica se otkinula i

u velikom luku odletjela visoko gore u tamu zimske noći što se bila zgusnula nad nama. Stišćući sa

strahom i krivnjom ono što mi je ostalo u ruci, prepoznah svog oca.

Probudio sam se dršćući. Bio je mrak. Pokrivači su bili skliznuli na pod, a poljski je krevet bio

vlažan, tvrd i hladan. U želucu sam osjećao oštru bol, zacijelo rezultat velike količine alkohola

popijene prošle noći. Je li to uopće bilo prošle noći? Ustao sam, pronašao kućni ogrtač i upalio

svjetlo.

Gola žarulja osvijetlila je prizor sumorna nereda: neravan poljski krevet s pokrivačima što se

vuku po podu, goli parket, moj kovčeg iz kojega se prosipaju ručnici, donje rublje, snopovi pisama i

električni brijaći aparat. Sako i hlače ležali su na hrpi, ondje gdje sam se onako pijan iz njih izvukao. Poluprazna boca viskija stajala je u kutu. Posvuda opušci. Čaša koju sam upravo srušio nogom

otkotrljala se po podu i zaustavila uz nogu kreveta. Muklo je zazvečala. Toliko razglašeno centralno

grijanje na ulje nije, čini se, imalo osobitog utjecaja na temperaturu u sobi. Uključio sam električnu

grijalicu na zidu koja se neveselo i blijedo zažarila pod blještavim svjetlom. Zloduh astme, sinoć

pobijeđen alkoholom i totalnom iscrpljenošću, opet je bio tu; osjećao sam kako mi poput širokog

obruča sve više steže grudni koš. Pluća su mi ispuštala isprekidane jecaje i grgljanje. Pokušao sam

oprezno udahnuti. Zavezao sam pojas kućnog ogrtača i otvorio prozor, da bih ga već nakon prvog

udisaja hladnog i zagušljivog zraka opet brzo zatvorio. Pogledao sam kroz okno.

Duboko dolje poda mnom, u nečemu nalik na mrak, drijemao je Lowndes Square u mutnom

svjetlu svojih uličnih svjetiljaka iz kojega su se crne grane stabala pružale gotovo do mojih prozora. Nisam mogao razabrati je li to difuzno svjetlo u kojemu sam jedva nazirao obrise u dubini sumrak,

ili naprosto svjetlo uličnih svjetiljaka razastrto preko noći. Nebo je bilo tamno i neprozirno. Nisam



imao pojma koliko je sati. Ura mi je bila stala, a telefon još nije bio priključen. Koliko sam mogao

vidjeti, na trgu nije bilo nikoga. Možda sam odspavao tek sat ili dva. Jasno mi je bilo jedino da sada

više neću moći zaspati. Okrenuo sam se natrag prema sobi.

Palmer je, naravno, bio u pravu. Posljedice šoka osjetio sam tek sutradan. Vratio sam se u

London posve omamljen^ otišao ravno u stan na Lowndes Squareu i spavao dokasna. To je, ako

pretpostavimo da je sada prošla ponoć, bilo jučer ujutro. Kad sam se napokon probudio, bio sam obuzet takvim užasom i očajanjem kakve nikada do tada nisam osjetio. I prije sam znao zapasti u

očaj, ali sam, koliko pamtim, uvijek prilično dobro znao i koji su mu uzroci i kakve je prirode. Ovo

sada bilo je nešto posve zbrkano i iracionalno, i upravo me to tapkanje u mraku najviše plašilo.

Bojao sam se ostati s tim nasamo, ali nisam imao nikoga komu bih se mogao uteći. Nisam čak

mogao ocijeniti ni koliko je užasavanje od incesta utjecalo na moje sadašnje stanje. Ja nikada nisam

svjesno osjetio gnušanje prema spolnom odnosu između brata i sestre. Ipak, možda je upravo

pomisao na to, slijedom neke meni nepoznate zakonitosti, djelovala na moju dušu ispunivši je ovim

gotovo opipljivim osjećajem nečega mračnog. Ali bilo je čudno i to što je sada ta ista užasnutost

postala nerazdvojna od žudnje koju sam osjećao prema Honor, te se činilo kao da je predmet moje

želje zapravo moja sestra.

Za mog razgovora s Palmerom Honorinu sam blizinu osjećao kao nešto raspršeno, neki drhtaj u

zraku koji zapravo nije zvuk, ali bi, da ga je bilo moguće čuti, mogao biti krik. Sada, nakon svega,

moja usredotočena pomisao na nju bijaše nalik zaobljenoj boli uz čiji rub otrgnuti djelići moga bića

prianjaju poput krpica mesa.

Teško mi je bilo dati ime tom stanju toliko različitom od mojih dotadašnjih ljubavnih iskustava.

Činilo se kako ono s prijašnjima nema baš ničeg zajedničkoga. Ali nisam se mogao domisliti kako

bih, ako ne ljubavlju, nazvao ovo što me tako potpuno dotuklo.

Užasno sam patio sjećajući se rastućeg intenziteta svog nauma i njegova zastrašujućeg vrhunca.

Mučio me i dalje ostatak neke vrste sna o čudesnom i veličanstvenom susretu s Honor u kojemu se

sablasni plamsaj bitke koji je osvjetljavao naše dotadašnje susrete trebao pretvoriti u plamen divlje

strasti ili, bolje, biti napokon tako shvaćen. Sanjao sam kako je slobodna, sama i kako još

neprobudena čeka na mene, onako suzdržana, povučena, posvećena. O pravom stanju stvari, koje je

s tim imalo tako malo veze, bilo je gotovo nemoguće razmišljati. Ni u jednom trenutku nisam

pretpostavio da bi mogla imati ljubavnika; a od pomisli da je u toj ulozi prihvatila vlastitog brata

moja je zaprepaštena i zgrožena mašta gubila do pod nogama. Nijednoj ženi koja je takvo što

doživjela ne bi to mogla biti tek prolazna strast, a kod ovakve žene takva je mračna ljubav mogla

biti isključivo veličanstvenih razmjera. Iz ove sam perspektive mogao prepoznati neke znakove koji

su upućivali na tu njezinu veličinu i u svjetlu tog saznanja protumačiti Honorino zbunjujuće

ponašanje.

Sebe sam u svakom pogledu smatrao izgubljenim: bio sam preko glave potonuo u ljubav za

koju se činilo da ima primjesu ludila i da je posve beznadna. Nisam poklanjao odveć pažnje

Palmerovu uvjeravanju kako se ono što sam vidio više neće ponoviti. Činilo mi se da je Honor,

koristeći se samo snagom volje, mogla od Palmera dobiti sve što zaželi. Nisam, naravno, ni sada, ni

ikada, namjeravao o tome razgovarati s Antonijom. Činilo mi se da Antonia s tim nema nikakve

veze, kao da je potpuna neznanka. Osim toga, ona se zajedno tako monstruozno saznanje doimala odveć krhkom, odveć slabom. S Antonijom nisam mogao razgovarati o tome kako sam se zaljubio,

pa prema tome ni o onome što je bilo nerazdvojno vezano uz taj čin zaljubljivanja. O ovome nitko

nikada neće ništa doznati. Ali nisam mogao zamisliti da bi se Palmer, čak i ako se oženi Antonijom,

mogao ikada osloboditi iz pandži te vještice tamnih grudiju, čija mi je slika s onom neravno

ošišanom, raščupanom crnom kosom, i strogim i anđeoskim licem nad nagim tijelom, lebdjela

neprekidno pred očima; a istodobno sam osjećao da sam zauvijek proklet, poput onih što su spavali

s prostitutkama iz hrama i koji, nakon što ih je posjetila božica, ne mogu više nikada dotaknuti

ženu.

Dan sam proveo u nekoj vrsti limba. Zbog bolova i trganja u svim udovima niti sam mogao jesti



niti se odmoriti. Prošetao sam po Hyde Parku, vratio se u stan te, od straha pred samoćom, odmah

opet izišao. Obavijen maglom, park je bio pust poput mjesečeva krajolika, osim što se tu i tamo ipak

nazirala pokoja ljudska prilika. U jednom sam trenutku pomislio na Georgie, no njezin lik, koji kaoda je već pripadao dalekoj prošlosti, tako me tužno gledao te nisam mogao podnijeti da o njoj

razmišljam. Niti sam od Georgie mogao tražiti da me utješi zato što volim drugu, niti me ta stara

ljubav, koja mi se sada činila jadnom i upravo dirljivo smiješnom, mogla izliječiti od nove.

Poprilično sam popio i oko devet legao u postelju, očajnički žudeći za zaboravom.

Sada sam se pitao ne bi li ipak bilo bolje da pokušam zaspati. Nisam znao što bih sa sobom

počeo u budnom stanju. Povukao sam pokrivače natrag na poljski krevet i legao preko njih ne

ugasivši svjetlo; no odmah me sve opet počelo boljeti te shvatih da je svaki moj pokušaj da

otpočinem uzaludan. Ustadoh stoga te, izbacujući ostatak svari iz kovčega, počeh tražiti tablete

protiv astme. Našao sam ih i pokupio s poda čašu za koju se pokazalo da je napuknuta. Odvukao

sam se u kuhinju i uhvatio pranja plastičnog vrča što ga je ostavio prethodni stanar.

Iznenada je stanom odjeknuo čudan zvuk. Dopirao je iz blizine, ali mu nisam mogao otkriti

izvor. Činilo se kao da dolazi sa svih strana istodobno. Trgnuo sam se, srce mi je žestoko udaralo;

stajao sam ukočeno osluškujući tišinu i pitajući se što li sam to čuo. Zvuk se ponovio. Nakon kraće

panike shvatih da je to zvonce na vratima. Popravio sam kućni ogrtač i uputio se u mračni hodnik,

ostavivši vrata sobe otvorena da vidim kamo idem. Petljao sam oko brave na maznim vratima, jer

su mi se od uzbuđenja tresle ruke, i jedva ih uspio otvoriti. Stubište je bilo osvijetljeno. Pred vratima

je stajala Antonia.

Buljio sam u nju s izrazom blesava iznenađenja, a srce mi je ubrzano lupalo kao da sam znao da

donosi loše vijesti. Bila je leđima okrenuta svjetlu, ali činilo se da njezino zasjenjeno lice ima isti

mahniti izraz kao i moje. Krenuh šutke prema osvijetljenoj dnevnoj sobi, a Antonia me slijedila

zatvarajući jedna pa druga vrata za sobom.

Došao sam do prozora a potom se okrenuo da je pogledam. Izgledala je grozno. Na glavi je

imala šal, ispod kojega su joj pramenovi sjedinama protkane zlaćane kose padali preko ovratnika

kaputa od tvida. činilo se da nije našminkana i bila je strašno blijeda. Uglovi velikih usta bili su joj

spušteni, što se ponekad događalo prije no što će zaplakati.

-

Koliko je sati? - upitah.-

Deset.-

Deset navečer ili ujutro?

-

Ujutro - odgovori Antonia začuđeno me pogledavši.

-

Ali zašto je tako mračno? - Vani je magla.

-

Očito sam spavao dvanaest sati - zaključili. - Antonia, reci, što se događa?

-

Martine - upita ona - je li se što neobično dogodilo dok sam izbivala?

Zastao mi je dah. - Neobično? - rekoh. - Ne, barem koliko je meni poznato. A gdje si ti,

uostalom, bila? - Nisam se to do tada uopće bio zapitao. Nisam imao kada o njoj razmišljati.

- Bila sam posjetiti majku - odvrati Antonia. - Nije joj dobro. Sigurna sam da sam ti to

spomenula. Htjela sam da i Anderson ide sa mnom, ali on je morao ići u Cambridge po svoje stvari.-

Zašto pitaš je li se što neobično dogodilo?

-

Pa, nešto se moralo dogoditi - reče Antonia - ili ja počinjem gubiti razum.

-

Nisi jedina - dometnuh. - Ali i dalje ne razumijem. - Jesi li preko vikenda vidio Andersona?

-

Nisam.

-

Dakle, s njim se nešto dogodilo. - Što?

-

Ne znam - reče Antonia. - To je kao u onim pričama o ljudima u koje je ušao nečastivi, ili kao u

znanstvenoj fantastici. On izgleda kao i prije, a ipak se čini da je druga osoba. Kao da se neka druga

ličnost naselila u njemu.



-

To je čista glupost - rekoh. - Antonia, sjedni, zaboga, i prestani izgledati kao da ćeš svakoga

časa početi vrištati.

-

Ali on se uistinu promijenio - tvrdila je Antonia podižući glas. - Okrenuo se protiv mene. -

Zagledala se u mene kao da me želi zaraziti svojim ludilom.

- Okrenuo se protiv tebe? - začudih se. - Daj, Antonia, molim te! Nemoj, zaboga, biti tako

histerična. Ni ja se baš ne osjećam najbolje. Hajde, sada mi lijepo smireno i sa svim pojedinostima objasni o čemu, dođavola, govoriš. I sjedni već jednom, molim te!

-

Nije to nešto baš određeno - započe ona - ah je užasno deprimirajuće. Nešto se zacijelo

dogodilo. On se prema meni ponaša sasvim drukčije; hladan je i gleda me tako strašnim pogledom

kao da se sprema da me ubije. Ja sam zbog toga naravno sklona plaču a njega to čini se dodamo

nervira. Otišao je od kuće usred noći i beskrajno se dugo nije vratio. A Honor Klein se vratila i čini

mi se kao da je posvuda prisutna, poput kakva crnog oblaka. Iskreno ti kažem, Martine, mene je

strah. - Završila je tiho zajecavši i, izvadivši rupčić, sjela na krevet.

- Priberi se - rekoh. - Vjerojatno sve ovo samo umišljaš. -Jako me je pogodilo kad sam vidio kako

se moj vlastiti strah odražava u njezinu neznanju, u njezinoj bezazlenosti.

-

To je za mene bio takav šok - nastavila je Antonia, dok su joj se krupne suze slijevale niz lice. -

Isprva gotovo nisam mogla povjerovati, i samoj mi se činilo da to umišljam. Ali on me i dalje

promatrao tako hladno kao da sam počinila kakav zločin. Pitam se nije li mu netko ispričao nešto o

meni?-

Što bi netko mogao o tebi ispričati?

-

Ah, ne znam - uzdahnu Antonia. - Nešto o meni i Alexanderu, na primjer. Znaš i sam kako

ljudi vole izmišljati stvari. Netko je nešto zacijelo učinio kako bi ga okrenuo protiv mene. Sigurno je

došlo do nekakve zabune. Ti, Martine, nisi ništa učinio, zar ne?

-

Ne, naravno da nisam - odvratih. - Nisam vidio Palmera. Osim toga, veoma dobro znaš da

takvo što nikada ne bih učinio. - Palmer je zacijelo bio na mukama pitajući se jesam li rekao

Antoniji. Ta mi pomisao nije bila ni najmanje mrska.

Postao sam odjednom svjestan tihog šuma iza svojih leđa. Kad se pojačao, okrenuh se prema

prozoru. Bilo je počelo kišiti. Gledajući u sivkastožuto nebo shvatih da je vani dan. Okrenuo sam se

opet prema osvijetljenoj sobi i Antonijinu uplašenom licu koje me je gledalo s postelje. Ovdje je bilo

sumorno i mračno kao u zatvorskoj ćeliji.

- Možda on gubi razum - reče Antonia. - Jesi li znao da mu je majka bila umobolna?

-

Ne, nisam - odgovorih. - Ozbiljno? Veoma zanimljivo.

-

To mi je tek nedavno rekao - objasni ona. - Prošli tjedan, prije... - zajecala je, a onda je rupčićem

polako obrisala cijelo lice i ponovo zajecala.

Stajao sam s rukama u džepovima kućnog ogrtača i gledao kako plače. Zalio sam je, ali jedino

kao nesvjestan produžetak moje vlastite nedoumice.

- Honor Klein je, znači, ondje - zaključili.

-

Mrzim tu ženu - reče Antonia. - Trebala se bila vratiti u Cambridge, ali eto, još je ovdje, a sada

praktički i živi u kud. Hvata me jeza od nje.-I mene - rekoh. S ulaznih se vrata oglasilo zvonce i mi se oboje trgnusmo.Pogledao sam Antoniju, koja me ispratila ukočenim pogledom. Prošao sam kroz predvorje i

širom otvorio ulazna vrata. Bio je to radnik iz poduzeća za selidbe.

Rekao sam mu neka stvari stavi bilo kamo i vratio se Antoniji. Sada je stajala i gledala se u

džepnom zrcalu. Bila je stavila malo pudera na nos i upravo je brisala obraze koji su još bih sjajni od

suza. Skinula je šal s glave i umorno uzdahnula. Djelovala je izmučeno.

- Dragi - rekla je - upotrijebi, molim te, svoj smisao za praktično. Stvari o istom trošku možeš

dati odmah staviti na njihovo mjesto. - Kad je izišla iz sobe da dade upute radnicima, izgledalo je

kao da se malo pribrala. Nekoliko minuta kasnije u sobu su vukući noge ušla dva diva s pisaćim



stolom Carlton House na kojemu su bile naslagane Audubonove grafike. Rekao sam im kamo da ga

stave. Kad su otišli prerezao sam konop kojim su grafike bile povezane i počeo ih slagati uza zid:

tupiti, leganji mračnjaci, zlatokrile žune, karolinške papigice, velike sove ušare. Pri pogledu na ove

sada iskorijenjene stvari, koje sam tako dobro poznavao, obuze me nekakav tužan i mučan osjećaj, kao da se mutno prisjećam nečije smrti. Iz predvorja sam čuo Antoniju kako daje upute radnicima.

Od čega li ja to bolujem? Zagledao sam se kroz grafike, nesposoban da na njima zadržim pogled, u

jedan drugi svijet.Vidjeti joj grud, pa i puti trag, o tome se sanja ali ne govori.

Antonia se vratila u sobu i zatvorila vrata. U svakoj je ruci držala po jednog kakadua od

meissenskog porculana. Stavila je svakoga na jedan kraj police nad kaminom. - U ovu sobu ne ide

više ništa. To sam im rekla. Oh, grafike s pticama, da, ti si ih uzeo. Bila sam posve zaboravila da su

tvoje. - Tužno ih je pogledala i počela svlačiti kaput.

-

Bolje da zaboravimo stoje tvoje a što moje, zar ne? Vratit ću ti ih.

-

Ne, ne, nipošto - odbila je Antonia. - Ja ih ne želim. Svakako moraš uzeti ono stoje tvoje.

- Dobro, ali doći ćeš i pomoći mi oko razmještaja, zar ne?Antonia me pogledala. Lice joj se zgrči i ona odmahne glavom pokušavajući progovoriti.

Napokon će: - Oh, Martine, osjećam se tako jadno! - Počela je tiho jecati i spustivši se teško na postelju ostala sjediti njišući se naprijed-natrag. Neko sam je vrijeme promatrao.

Na vratima je opet zazvonilo. Antonijin plač prestade kao odrezan; dok sam prolazio kraj nje

uhvatila me načas čvrsto za ruku. Uzvratio sam stisak i izišao u predvorje. Netko je stajao na

otvorenim vratima. Bio je to, naravno, Palmer.

Otkako je došla Antonia, stalno sam čekao da se i on pojavi i sada sam osjetio silnu radost

ugledavši pred sobom njegovu visoku priliku. Nisam mu mogao vidjeti lice, ali sam osjetio kako

moje postaje bezizražajno i prazno. Bilo mi je drago što je došao.

-

Je li Antonia ovdje? - upitao je. Glas mu je bio tih i promukao; osjećalo se da je uzbuđen.

-

Ovdje je, želiš je vidjeti?

- Došao sam da je odvedem.

-

Zbilja? A što ako ona ne želi poći s tobom?Antonia je otvorila vrata dnevne sobe i sada mi je svjetlo otkrilo Palmerovo lice s tankom

stisnutom linijom usana i polusklopljenim očima. Bijaše to lice čovjeka u opasnosti i ja sam likovao

gledajući ga. - Uđite u sobu, molim vas - pozvala nas je Antonia jasnim glasom. Na stubištu su se

ponovo pojavili radnici noseći stolce u stilu kineskog Chippendalea. Čulo se kako njima stružu po

stubišnoj ogradi. Vratio sam se u dnevnu sobu, a Palmer me je slijedio. Zatvorio sam vrata i sada

smo se sve troje našli oči u oči.

Palmer se obratio Antoniji: - Antonia, molim te, pođi sa mnom. - Izgovorio je to tako hladno i

ravnodušno da mi je postalo jasno na što je mislila tvrdeći kako se potpuno promijenio. Sada je već

zacijelo bio siguran da sam joj rekao.

Ona je oklijevala; pogledala je mene, pogledala Palmera, te gotovo nečujno protisnula: - U redu.

-

Ne ideš nikamo - usprotivih se.-

Bi li bio ljubazan, Martine, da se u ovo ne miješaš? - reče Palmer. - Dovoljno si se već upetljao u

stvari koje ne razumiješ. - Gledao je u Antoniju.

-

Ti si se upetljao u stvari koje ne razumiješ - odvratih - kad si razorio moj sretan i uspješan brak.

- Nije bio ni sretan ni uspješan - odgovori Palmer, i dalje netremice gledajući Antoniju. - Sretni

muževi nemaju za ljubavnice male djevojčice. Antonia, obuci kaput.

-

Ona ne ide s tobom - rekoh. - Zar ne vidiš da te se boji?

Antonia je stajala kao oduzeta; spuštenih ramena, lagano se njišući, gledala je velikim

uplašenim očima sad jednoga sad drugoga. Uistinu je izgledala kao oličenje straha.



-

Martine, ti i Antonia uradit ćete ono što vam ja kažem - odsiječe Palmer.

-

Više nećemo - odgovorili. -Jadni moj Palmeru. A sada, van! Svima nam je istodobno pala na

um pomisao da ću udariti

Palmera. U Antonije se to očitovalo iznenadnim uzbuđenim vlaženjem usnica, dok se

Palmerovo lice opustilo i poprimilo onaj oprezan, prazan izraz što ga je imalo u Cambridgeu.

Prestao je gledati Antoniju i okrenuo se prema meni.-

Ti si onaj koji sve uništava, zar ne? - upitao je tiho i potom se okrenuo Antoniji: - Uključi svoj

zdrav razum. Želim s tobom razgovarati, ali ne ovdje.

-

Odlazi, za ime božje! - povikah.

-

Ne idem bez nje - odvrati Palmer i okrene se prema Antoniji, koja je pokrivši usta rukom

uzmicala prema prozoru. Uhvatio ju je za ruku kao da će je nasilu odvući i ona tiho kriknu kad ju je

dotaknuo. Pođoh za njim i zgrabih ga za rame. Okrenuo se i grubo otresao moju ruku; dok mu je

ruka još bila u zraku, ja ga svom snagom udarih u lice. Izgubio je ravnotežu i tresnuo na pod.

Antonia prekorači preko njega i izjuri iz sobe. Tučnjava je, ako se to moglo tako nazvati, bila

završena.

Osim na filmu, nasilje ispada uvijek nekako jadno, komično i odvratno. Palmer se polagano

podigao na koljena i potom sjeo oslanjajući se na zid. Rukama je pokrio lice. Čučnuo sam zabrinuto kraj njega. Opazih da je staklo na jednoj od grafika napuknuto. Nisam se više ljutio na Palmera,

osjećao sam samo zadovoljstvo zbog ovoga što se dogodilo. Vani je i dalje padala kiša. Nakon

minutu-dvije upitah: - Jesi li dobro?

-

Mislim da jesam - Palmer će kroza zube. - Nisam ozbiljnije ozlijeđen. Ali vraški boli.

-

To mi je uglavnom i bila namjera - rekoh. - Daj da pogledam. - Nježno sam mu odmaknuo

ruke. Na Palmerovu zgrčenom licu nazirao se početak razvoja prekrasne masnice. Jedno mu je oko

bilo posve zatvoreno, a dio lica oko njega crven i natečen. Nešto malo krvi označavalo je mjesto gdje

ga je pogodila moja šaka.

- Nemam ništa što bih ti mogao staviti na oko - rekoh. -Bilo bi najbolje da odeš kući. Pozvat ću ti taksi.

-

Daj mi rupčić, molim te - reče Palmer. - Trenutno ništa ne vidim.Pružih mu rupčić i on ga pritisnu na oko, s mukom se podižući na koljena. Pomogao sam mu da

ustane s poda i očistio mu odijelo. On je za to vrijeme stajao poslušno poput djeteta. Nastavio sam

ga dodirivati i on se nije odmaknuo. Nalikovalo je to na zagrljaj. Ono što sam tada doživio bilo je

pokoravanje njegove volje mojoj. Osjećao sam kako dršće. Nisam to mogao podnijeti.

-

Dat ću ti malo viskija - rekoh. Natočio sam mu malo u onu napuklu čašu te on poče poslušno

pijuckati.

-

Radnici odlaze - javi se Antonia iz predvorja. - Možeš li mi dati nešto novca? Nemam

dovoljno.

U džepu sakoa našao sam tek nekoliko šilinga; rekoh stoga Palmeru: - Imaš li slučajno pet šilinga da mi posudiš?

Odložio je čašu s viskijem i dalje držeći rupčić na oku, pa počeo prekapati po džepovima kaputa. Dao mi je novac i ja ga kroz vrata pružih Antoniji. Čuo sam kako radnici odlaze. Želio sam

se osloboditi Palmera.

-

Sada ću te otpratiti dolje - rekoh. - Možemo pred kućom zaustaviti taksi.

Kimnuo je potvrdno. Navukao sam hlače i sako preko pidžame i mi iziđosmo. Antoniji nije bilo

ni traga. U dizalu Palmer brišući oko promrmlja kao za sebe: - Dobro, dobro, dobro... - Izišao sam s

njim na ulicu držeći ga pod ruku, i gotovo se istoga časa pojavio taksi. Kiša je i dalje neumoljivo

padala. Kad je već sjedio u taksiju obojica počesmo razmišljati što bi se tu moglo prigodnoga reći, te

on ponovi: - Dobro... - Ja rekoh: - Žao mi je. Na što će on: - Daj da se uskoro vidimo. - Ja odgovorih: -

Pa, ne znam. -1 taksije krenuo.



Odvukao sam se natrag u dizalo. Najradije bih se bio nekamo zavukao i zaspao. Nisam znao

čak nije li Antonia još gore u stanu. Pade mi na um da sam Palmera zapravo udario zbog Honor, a

ne zbog Antonije. Ili možda nisam? Stigao sam do vrata stana koja su još bila širom otvorena. Ušao

sam u dnevnu sobu. Antonia je stajala kraj prozora. Djelovala je smireno. S rukama na leđima, glave

malo pognute, odmjerila me od glave do pete, a na umornu joj se licu pojavio živahan izraz

podrugljive zabrinutosti. Bit će da joj se svidjelo što sam udario Palmera. Da sam ga udario odmah

prvoga dana, možda bi sve bilo drukčije. Sada je u svakom slučaju sve bilo drukčije. Sada sam

doduše posjedovao moć, ali beskorisnu moć.

-

Dakle, čini se daje to to - javi se Antonia.-

Što ti se čini da je „to"? - upitah. Sjeo sam na postelju i natočio si još viskija. Sada sam se počeo

tresti.

-

Dobio si me natrag - reče Antonia.

-

Jesam li? - upitah. - Sjajna predstava. - Otpio sam malo viskija.

- Oh, Martine - reče Antonia glasom koji je podrhtavao - dragi, dragi Martine! - Prišla mi je i

spustila se preda mnom na koljena obgrlivši mi noge, a krupne kristalne suze, kojima se često

služila, ponovno joj potekoše iz očiju. Jednom sam je rukom odsutno milovao po kosi. Htio sam bit

sam i razmišljati o tome što da učinim s Honor. Kao bolan paradoks doživio sam činjenicu da je moj

bijeg k Honor imao za posljedicu njezino pomirenje s Palmerom i moje s Antonijom: i što god bilo to

što smo u jednom trenutku vidjeli, ona u bratu, a ja u sestri, sada će zacijelo propasti. To je bilo ono

što se vise neće ponoviti. Nastavio sam pijuckati viski.

- Martine, ti si mi tako poznat i blizak - reče Antonia. - Zvuči možda glupo kad to kažem sada

kad bih ti trebala reći nešto mnogo ljepše, jer si se uistinu ponio na način vrijedan divljenja. Ah

upravo mi ta bliskost najviše znači! Znaš, ja sam se od samoga početka bojala Andersona. Nikada taj

odnos nije bio posve u redu, bilo je u njemu nečeg nategnutog. Samo da znaš, možda ja to nikada ne

bi bila izvela do kraja da si se ti usprotivio. Ali ne, ti si se ponio sjajno, bio si naprosto savršen. No, ne misliš li ipak da je za mene mnogo bolje što sam kroz sve to prošla i vratila se - jer da sam tu

ideju odbacila u samom začetku užasno bih patila, pitajući se neprekidno nije li u tome ipak nečega

bilo.

-

Što, zar više nisi zaljubljena u Palmera? - upitah. Zurio sam u vlažni rukav svoje pidžame što

je provirivao ispod sakoa. Bio sam ga smočio čekajući taksi.

-

Zvuči bešćutno, zar ne - poče Antonia. - Ali ono jučer i sinoć... ne mogu ti uopće opisati kako je

to izgledalo. Osjećala sam da me mrzi. On je zloduh, shvaćaš. A ljubav brzo umire, mislim, kao što

se brzo i rada. Ja sam se u Andersona zaljubila u hipu.

-

Sjajno - uzviknuh. - Sve je dobro što se dobro svrši. -Uočio sam, posve nezainteresirano, da je

Antonia apsolutno uvjerena kako želim da mi se vrati. Bilo je u tome nečega gotovo fantastičnog.

Ali ja nisam bio u stanju odigrati veliki prizor pomirenja koji se od mene očito očekivao.

-

Martine - javila se opet Antonia, i dalje s poda - ne mogu ti reći kakva je to za mene radost i

kakvo olakšanje moći s tobom opet razgovarati. Premda zapravo nikada i nismo izgubili vezu, zar

ne? Zar nije upravo čudesno to kako smo uspjeli ostati povezani?

-

Da, nije loše - prihvatih. - No to je bilo uglavnom tvojom zaslugom. U svakom slučaju, ne

moramo barem više razbijati glavu s Audubonovim grafikama.

-

Dragi moj! - Sakrila je lice na moja koljena, istodobno plačući i smijući se. U tom trenutku

začusmo zvonce na ulaznim vratima.

Nisam bio raspoložen ni za kakve posjetioce, ali sam ipak otišao otvoriti. Pala mi je na pamet

sumanuta pomisao da bi to mogla biti Honor. Bila je Rosemary.

- Martine, dragi - počela je odmah s vrata, svojstvenim joj poslovnim tonom - došla sam zbog

zavjesa. Problem je u draperijama, ne znam želiš U nabrane ili ravne, pa sam mislila da je najbolje

da te to pitam i da usput sama bacim još jedan pogled uokolo. Sjajno, vidim da su tvoje stvari stigle.

Možemo ih odmah početi stavljati na mjesto.



-

Uđi, cvjetiću - rekoh i uvedoh je u dnevnu sobu.

Antonia je bila obrisala suze i opet je pudrala nos. Pozdravila je Rosemary. - Mislim da se

nećemo morati baviti draperijama - rekoh. - Antonia i ja smo odlučili da na kraju ipak ostanemo u

braku, pa sve može opet lijepo natrag u Hereford Square.

Ako je Rosemary bila razočarana, pristojno je to prikrila. Rekla je: -Tako mi je drago, oh, zbilja

mi je drago! - Antonia joj je uz tihi uzvik poletjela u naručje i njih se dvije izljubiše. Popio sam ostatak svog viskija.



Poglavlje 22.

Draga moja Georgie,

zacijelo si već nestrpljiva, zabrinuta, a možda i srdita zbog moje šutnje. Oprosti, u posljednje

vrijemeživim u paklu. Nisam znao da postoji toliko raznih vrsta torture. Nekoliko novih upravo

iskušavam. Ali pustimo to. Sigurno si čula o meni i Antoniji. Nisam to u stanju „objasniti". Ne tvrdim baš da sedogodilo protiv moje volje, ali svakako se dogodilo mimo nje. I ja to moram prihvatiti. Antoniju sada nemogu odbaciti; nemaš pojma koliko je slomljena: ne bih to nikada bio povjerovao. Ja se moram brinuti za nju.To sigurno znam. Ne znam možeš li me razumjeti. Ne mogu opisati koliko mi je sve ovo čudno i neočekivano,i u mnogočemu bolno, ali moram izdržati. Moraš

oprostiti i meni i ovom neuvjerljivom - tebi će se moždaučiniti i neodređenom - pismu. Trenutno se s tobom ne mogu vidjeti. Sve sam snage usmjerio na to da ponovo slijepim nešto za što sam vjerovao da se razbilo u komadiće. Nikada više to ne može biti kao novo.No bez obzira na sve, ja se

trenutno moram tome potpuno posvetiti. Što ja tebi, Georgie, mogu ponuditiiskreno rečeno ne

znam. Ovo nije jedan od načina da se zapravo kaže „ništa", nego je istina. Ja te volim,mala moja, a vjerujem da i ti mene voliš; u ovom svijetu bez ljubavi to je ipak nešto. Ja te mogu jedino

sebično

zamoliti da me nastaviš voljeti na koji god način možeš - a ja ću ti sa svoje strane, čim se malo

smirim, pružiti sve što budem mogao, što god to bilo. Ne mogu ni zamisliti da bi se naše

prijateljstvo moglo prekinuti - i upravo zato što vjerujem u naše prijateljstvo, usuđujem se napisati

ovakvo nezadovoljavajuće pismo. Ali nezadovoljavajuće pismo u ovom je trenutku jedino pošteno

pismo. Napiši mi nekoliko redaka daznam da si ovo primila. Nadam se da si dobro i šaljem ti

poljubac.

M.

Ovu ne samo nezadovoljavajući nego i nepoštenu poslanicu dovršio sam uz otvorene

prijateljske poglede što mi ih je dobacivala gđica Seelhaft, koja je za stolom nasuprot meni

prepisivala najnoviji cjenik. Mytten je otišao obići jednog plemenitog ljubitelja čašice, inače našeg

kupca; ondje su ga, rekao bih bez po muke, nagovorili da ostane preko vikenda. Očito je posrijedi

veoma ozbiljno kušanje Lynch-Gibbonovih vina. Myttenu izvrsno leži poslovna taktika, u trgovini

vinom osobito cijenjena, koja se sastoji u tome da se konkretnoj temi prilazi ležerno i zaobilazno, a prodaja se zbiva takoreći na nesvjesnoj razini, toliko se naime malo spominju grube komercijalne

pojedinosti. Takav pristup međutim traži vremena, a Mytten si ga uvijek uzme dovoljno. Nije mi

bilo krivo što ga nema.

Gđica Seelhaft svako je malo pogledavala je li sa mnom sve u redu. Ona i gđica Hernshaw, koje

su i ovaj put o promjenama u mom životu doznale prije negoli sam im ja to došao priopćiti, veoma

su taktično spojile diskretno čestitanje i uljudnu zabrinutost. Odale su dužno priznanje

konvencijama, ali se nisu pretvarale da ne zamjećuju u kolikoj sam mjeri iscrpljen i jadan. Obasipale

su me mnoštvom sitnih pažnji i općenito postupale sa mnom kao s invalidom, a pritom su moj povratak na posao pozdravile s oduševljenjem koje bi se da je došlo od nekih manje inteligentnih

mladih žena moglo protumačiti kao uvredljivo. Sve troje, one zdušno a ja bezvoljno i popustljivo,

podržavali smo iluziju kako bi firma bez mene praktički propala.

Zalijepio sam omotnicu s pismom za Georgie. Pitao sam se kako će ga ona protumačiti. Postoji

vremensko ograničenje za to koliko se jedna mlada, temperamentna osoba može držati na ledu.

Georgie će rok zacijelo ubrzo isteći. No ja tu nisam mogao ništa učiniti. Nisam imao hrabrosti da se

sada suočim s Georgie. Kad bih se vidio s njom, ne bih joj bio kadar red istinu - a jednako tako ne

bih mogao podnijeti da joj lažem u lice. Istina je, nisam je želio izgubiti. Želio sam njezinu ljubav.

Nisam imao takvo obilje ljubavi da bih si mogao priuštiti da ostanem bez nje. Ali za sada još nisam

želio uložiti napor potreban da bih zaključio kako ne zaslužujem pa stoga i ne smijem zahtijevati tu

ljubav. Bilo bi mi najdraže, otvoreno rečeno, da zasad uopće ne moram misliti na Georgie. Ima

drugih stvari koje poput grabežljivica vrebaju na moju dušu. U tome je trenutku gđica Hernshaw, koja nam je glumila mamu, donijela čaj. Prolazeći kraj gđice Seelhaft rukom je kao slučajno



dotaknula prijateljičino rame. Zavidio sam im.

Otišao sam kući podzemnom željeznicom. Bilo je neobično osjetiti se ponovo dijelom londonske

svakodnevice. Već više od tjedan dana ujutro dolazim u ured i u pola šest se vraćam u Hereford

Square, kao u dobra stara vremena; i dok sam, viseći na rukohvatu u vlaku koji se snažno njihao, čitao kratku priču u Evening Standardu, kadšto bih došao u napast da pomislim kako sam bio žrtva

zamršene i dugotrajne tlapnje koja je sada završila. A ipak nisam sve to samo sanjao. Bol koju sam i

dalje osjećao bila mi je dovoljan podsjetnik.

Antoniju je prvo ushićenje bilo prošlo. Nije dugo potrajalo; sada se činilo, kao što sam napisao

Georgie, da se jednostavno slomila. Meni je taj prizor njezine slomljenosti bio krajnje patetičan i

dirljiv i nisam bio neiskren kad sam Georgie napisao kako Antonia sada traži i treba svu moju

pažnju. Kuća na Hereford Squareu i dalje djeluje sivo i zapušteno; nakon što je bila gotovo

dokrajčena još uvijek se nije posve vratila u život. Slike i manje predmete dopremili smo natrag

autom, ali ostale stvari koje su bile prebačene u Lowndes Square još su se nalazile ondje; Antonia,

kojoj sam dao u zadatak da organizira njihovo preseljenje, nije još imala dovoljno snage da se za to

pobrine, tako da su nam mnoga prazna mjesta, osobito ono na kojemu je nekoć stajao pisaći stol

Carlton House, poput vidljivih ožiljaka stalno bola oči. Koliko su pak duboki oni nevidljivi ožiljci, to

smo tek počinjali otkrivati.

Uzajamno smo si vidali rane. Antonia, koja se činila mnogo starijom i čije je lice poprimilo za

njega posve nov izraz natmurene razdražljivosti, pokazivala je sklonost ljutnji koju je s vidljivim

naporom pokušavala obuzdati. Nakon razmjena oštrih riječi uslijedilo bi razdoblje naporne

brižnosti. Neprestance smo jedno drugo zapitkivah o zdravlju, donosili jedno drugom termofor, podgrijavali mlijeko, kuhali čaj i davali jedno drugom aspirin ili fenobarbital. Kuća nam je čak i

mirisala kao bolnica. Činjenica je da smo oboje bili iscrpljeni a istodobno su nam živci bili dovoljno

napeti. Htjeli smo stalno biti zajedno, iako svjesni da se zajedno nikada nećemo moći odmoriti. Sa

svoje strane mogu reći da me je uglavnom održalo to što mi je bilo žao Antonije. Nije to bilo čisto

sažaljenje, više neki osjećaj koji sam itekako dobro poznavao, pomiješan s osvetoljubivošću. Ona je

bila svjesna da sam zbog nje dosta propatio; ali nikada neće doznati kojeg je opsega i koje prirode

bila ta patnja za koju nisam mogao, bez dvojbe iracionalno, a da na neki način ne okrivim nju. Oboje

bijasmo doživjeli poraz.

Za mene je u određenom smislu bila sretna okolnost to što je Antonia u tom razdoblju bila

posve zaokupljena sobom. Ona je rezignirano i bez zadrške pretpostavila da sam ja rado prihvatio

povratak u naš prvobitni odnos. Georgieino se ime nije spominjalo; a ja nisam uspio razabrati je li

Antonia sada ravnodušna glede moje nevjere ili uvjerena da je tomu došao kraj. Čudno, ali čini se

da je ona na Georgie jednostavno zaboravila. Ipak ne mogu baš vjerovati, premda smo u to vrijeme

oboje bili posve izludeni, da je doslovce sve zaboravila; no njezin umorni i zbrkani um kao da se

mogao usredotočiti samo na ograničen broj tema, a Georgie očito nije bila jedna od njih.

Ni Palmerovo se ime nije spominjalo. Oboje smo znali da će kad-tad morati doći na dnevni red,

ali smo raspravu odgodili do daljnjega. Iz Pelham Crescenta nije bilo nikakva znaka života. Ono

dvoje je nestalo kao da ih nikada nije bilo. Antonia je samoinicijativno predložila da otputuje

Alexanderu u Rembers. Meni je posve odgovaralo da se netko brine za nju a da to ne budem ja. No

pokazalo se da Alexander nije u Rembersu nego da je po nekom svom tajanstvenom poslu u Londonu, gdje smo ga zapravo veoma rijetko viđali. Rosemary se pojavljivala redovito i donosila

nam cvijeće, voće, ilustrirane časopise te druge igračke namijenjene bolesnicima, ali nijednom od

nas dvoje nije bilo drago što je vidi. Tako smo u sažaljenju i ogorčenju živjeli jedno kraj drugog,

svako utonuo u svoje vlastite misli.

U onoj mjeri u kojoj mi je to uopće bilo moguće, stalno sam mislio na Honor. Ona mi je svijest

ispunjavala do ruba. Postala je okruženje u kojemu sam živio i koje sam udisao. U mislima sam bez

kraja i konca pretresao naše susrete i čudom se čudio što ona nakon tako kratkog poznanstva za

mene postoji tako nepobitno i tako bezgranično. Ali ono glavno, čega sam se držao rukama i

nogama, bila je činjenica da ona Palmeru nije kazala za onu scenu u podrumu. U svakom slučaju,



nije mu kazala tada; i time sam, dok su mi se misli pomamno vrtjele u stalno istom krugu, očajnički

pokušavao izmjeriti jaz između onda i sada. Ja sam tada bio slobodan i mislio da je to i ona. Sada

sam pak zarobljen, u nekom smislu još više i neopozivije zarobljen nego prije, dok ona... ne znam

što bih mislio. Kadšto mi se veoma važnom činila pomisao da se Palmer kroz svoj odnos s

Antonijom pokušao osloboditi neke opsesije koja ga je opterećivala. Kadšto mi se opet činilo

jednako izvjesnim da se taj neobičan par nakon tog Palmerova neuspjela pokušaja još više zbližio. Bilo kako bilo, ja tu nisam mogao ništa učiniti. Nisam ozbiljno razmatrao mogućnost da napustim

Antoniju. Ona će mi ostati na brizi, i to je konačno. A nisam znao, premda me je to nekako najmanje

zabrinjavalo, ni kakvu predodžbu Honor zapravo ima o meni. Unatoč dokazima koji su govorili

protivno, vraćajući se opet na činjenicu da Palmeru nije ništa rekla ja sam čvrsto vjerovao da za

Honor postojim. A ipak sam, zaključio sam po stoti put, bio nemoćan. A ipak nisam, počinjući po

sto i prvi put sve ispočetka, mogao prestati misliti na Honor; i premda sam imao koliko hoćeš

razloga za očajanje, ipak je negdje, kroz nekakvu sićušnu pukotinu, prosijavao tračak nade unoseći

u tamni labirint mojih zbrkanih misli mrvicu svjetla.

Naravno, moje se misli nisu prestajale zatravljeno vraćati na činjenicu o incestu. Čak sam otišao

u javnu knjižnicu i pročitao sve što sam na tu temu pronašao. Literatura iz psihologije bila je štura i nedovoljna, stoga sam se okrenuo mitologiji u kojoj sam, s čuđenjem i zadovoljstvom koje mi je na

neki način donijelo utjehu, uočio učestalost brakova između brata i sestre, osobito u kraljevskim

obiteljima i medu bogovima. Ta tko je više dostojan brata kraljevske krvi od njegove sestre

kraljevske krvi? Potomstvo proisteklo iz takvih veza, što sam također uočio, bilo je raznoliko, često

čudovišno. Ako nisam bio zaokupljen time, moja je mašta nevjesto i zaludno pokušavala slijediti

vezu Palmera i njegove sestre unatrag do njihova djetinjstva. Razmišljao sam također, iako me to

nije bogzna kamo odvelo, o njihovoj umno poremećenoj majci. Ono malo sumorna svjetla što sam

ga tako uspijevao proizvesti služilo je jedino da s jasnoćom koja me je ubijala istakne Honorin lik,

distanciran, zastrašan, posvećen, i - na neki način koji sam sada bolje razumio - tabu.

Kiša je i dalje padala. To je trajalo već danima. Stigao sam u Hereford Square, otresao vodu s

ogrtača, objesio ga na vješalicu i dovukao se u dnevnu sobu. U kaminu je plamsala vatra i sve su

svjetiljke bile upaljene. Zavjese još nisu bile navučene pa sam na svjetlu što je padalo kroz prozor

mogao vidjeti mokro stablo magnolije. Antonia, koja je dotada čitala kraj kamina, skočila je da me

pozdravi. Martini je već stajao pripremljen na stoliću, kao i zdjelica sa slanim krekerima. Poljubila

me je i pitala kako sam proveo dan. Kazao sam joj i počeo pijuckati martini. Tromo sam se spustio

na trosjed. Sada sam cijelo vrijeme bio neizrecivo umoran, kao da mi već to što sam živ predstavlja

strahovit napor. Odsutna duha posegnuo sam za zadnjim tomom Zlatne grane.

-

Zar baš moraš čitati uz piće? - oštro će Antonia. - Cijeli dan sam sama, osim što me je jutros

posjetila Rosemary, a to baš i nije pučka svečanost.

-

Oprosti. - Odložio sam knjigu.

-

I zašto sada neprestano čitaš mitologiju? Prije nikada nisi. Onu knjigu o ratu na Tihom oceanu

koju sam ti poklonila nisi ni pogledao.

- Oprosti, dušo - rekao sam. - Pročitat ču je nakon ove. -Sklopio sam oči.

-

Hej, nemoj mi zaspati. Želim te zamoliti da mi učiniš jednu uslugu.

-

Što god treba - odgovorio sam prilično pospano. - O čemu je riječ?

-

Bi li ti otišao k Palmeru umjesto mene?

To me je razbudilo. - Čemu? - upitah. - S kojim ciljem? Pa zašto sama ne odeš?

-

Jer ne želim. Sam Bog zna kakvi su moji osjećaji prema Andersonu. Ponekad mislim da ga

mrzim. No posve mi je jasno da je čitava stvar neopozivo završena.

- Zašto bih onda išao k njemu? — pitao sam. A srce mi je gorjelo od želje.

- Zato da je jednostavno dokrajčiš - reče Antonia. - A treba obaviti i nešto konkretno. U Pelham

Crescentu je ostalo mnogo mojih stvari koje bi ti mogao odvesti ih bi možda trebao unajmiti kombi

da ih odveze, jer sve ti neće stati u auto.



-

Želiš li da doznam ljubi li te Palmer i dalje?

Antonia me sumorno pogledala, kao iz daljine, kroz neizmjeran sivi zastor nujnosti i mirenja sa

sudbinom. - Nemoguće je da me ljubi, jer inače se ne bi ovako povukao samo zato što si ga ti

raspalio po oku.

Zvučalo je logično; ponovo sam bio u prilici da se sjetim koliko je Antonia zapravo neupućena.

Budući da nije bila u posjedu bitnih podataka, njezina se povezanost s Palmerom i Honor u usporedbi s mojom činila površnom i apstraktnom.

Kolika je ta moja povezanost s njima osjetio sam u svojim kostima i krvi, dok sam razmatrao

mogućnost da ih ponovo vidim. Znao sam, naravno, da će do toga doći, znao sam da ću ih svakako

opet vidjeti. Možda je upravo od te izvjesnosti, koja je potajno djelovala na moju maštu, dolazio onaj

maleni tračak nade. Ali, dok sam se bio odmarao pozornost mi je bila popustila.

- Posve si sigurna da želiš da to učinim ja, a ne ti?

-

Jesam - rekla je uz dubok uzdah. - To je nedovršen posao. Laknut će mi kada sve završi i nas

ćemo se dvoje moći opet u miru vratiti u normalan život.

Zvučala je tako snuždeno da sam ustao i nagnuvši se prema njoj poljubio je u obraz. Ostao sam

neko vrijeme u tom položaju, glave lagano naslonjene na njezino rame, dodirujući obrazom krunu

njezine zlatne kose. Bila je počela sivjeti. Jednoga bih dana, da nisam uočio ovaj polagani prijelaz, odjednom otkrio da više nije zlatna.



Poglavlje 23.Nakon što je dogovoreno da ja kao izaslanik odem u Pelham Crescent, nastojao sam to odgoditi

što sam više mogao. A kad je napokon ipak došlo vrijeme, bio sam nasmrt prestrašen. Nisam se toga

užasavao samo zato što ću možda opet vidjeti Honor, ili zato što sam zamišljajući se u istoj sobi s

njom osjećao kako mi se cijelo tijelo hladi i kako se kočim. Bilo je to zato što je ovo moje poslanstvo

najvjerojatnije bilo moja posljednja prilika. Nije mi baš bilo jasno za što je to posljednja prilika, ali

svakako sam taj posjet očekivao sa strahom, znatiželjom, nekim neodređenim očekivanjem, čak s

nadom. No ako sam i vjerovao u čudo, pojma nisam imao kakvo bi ono trebalo biti. Nastojao sam

stoga dobiti malo na vremenu. U ovom mraku i neizvjesnosti u kojima smo se našli nakon što se

ono dvoje šutke povuklo sa scene, uspijevao sam se nekako zadovoljiti, nekako preživjeti s

Honorinom slikom pred očima, slikom koja je za mene u svakom trenutku mogla postati slika

Meduze. Jer, budem li lišen svake nade, nisam znao kako bih uopće mogao preživjeti, i bojao sam se

tog potpunog lišavanja kao smrti.

No Antonia je bila nestrpljiva; od nje sam uspio dobiti samo tri dana poštede. Sada kad se

napokon bila odlučila htjela je sve brzo privesti kraju. Bio je ponedjeljak kad smo se dogovorili da

ću pisati Palmeru i jednostavno mu predložiti da ga posjetim sljedećeg četvrtka u šest sati. Dali smo

mu na taj način dovoljno vremena da odgovori; i doista, primio sam od njega dopisnicu, kratku ali

uljudnu, kojom potvrđuje da mu predloženo vrijeme odgovara. U srijedu u devet navečer već sam

bio u stanju nepodnošljiva uzbuđenja i apsolutno nesposoban da se ičega latim. Čak ni nedavno

otkrivena knjiga japanskih legendi, u kojima je posve uobičajeno da braća i sestre liježu zajedno i

donose na svijet zmajeve, nije mi mogla zaokupiti pažnju; od očaja bih bio otišao čak u kino, da se

nisam bojao da ću, vidim li nešto tužno ih dirljivo, početi naglas ridati. Nemirna kao i ja, Antonia je

cijelo poslijepodne provela u stanju krajnje uzrujanosti. Oboje smo mrzovoljno tumarali po stanu, duboko bliski, a ipak nesposobni da jedno drugom pridemo, mimoilazeći se šutke, kao neprijatelji.

Ja sam bio zabrinut jer nisam ništa znao o Georgie, koja mi još nije bila odgovorila na pismo.

Bolio me taj nehaj s njezine strane, a budući da ta posebna bol, razlučiva od mojih ostalih patnji, nije

popuštala, odlučih da joj još iste večeri ponovno pišem. No kad je za to došlo vrijeme, nisam to bio u

stanju učiniti. Između nas se bio ispriječio Honorin lik. Ja Georgie više nisam mogao vidjeti.

Trenutno nisam mogao ni zamisliti da je odem posjetiti, a pisati joj a ne predložiti sastanak činilo se

nemogućim. Odgodio sam stoga razmišljanje o Georgie za kasnije, kao što sam uostalom odgodio i

sve ostalo dok ne obavim svoj posjet Pelham Crescentu.

Upravo sam bio napravio još jedan krug po stanu, razmišljajući bi h bilo nepristojno otići u

postelju i hoću li ako to učinim opet dobiti napadaj astme. Antonia je u međuvremenu svu

posteljinu iz ormara izvukla na stubište i sada ju je posve nepotrebno razvrstavala i slagala natrag.

Stajao sam već neko vrijeme na odmorištu i šutke promatrao što radi, kad se oglasio telefon.

-

Idem ja - rekoh i zakoračih preko hrpe posteljine. -Pazi! - viknu Antonia. Ušao sam u dnevnu

sobu, zatvorio vrata i tek tada podigao slušalicu - što sam sada stalno činio, svaki put očekujući

neko neobično iznenađenje. Bio je Alexander.

Razveselio sam se kad sam mu čuo glas. - Zdravo, nevaljalče - rekoh. - Potpuno si nas

zaboravio. Antonia bi te silno željela vidjeti. Nemaš pojma kako smo postali dosadni. Daj, dođi da

nam malo podigneš moral.

Alexander je zvučao zbunjeno. Rekao je kako bi vrlo rado došao i kako mu je žao što to već nije

učinio, ali budući da mi ima nešto važno reći bolje je da ne okoliša.

- Ali upravo to činiš - rekoh. - O čemu je riječ?

-

Ženim se.

To me zdrmalo. - Napokon. Dobra odluka, brate - rekoh. - Tko je ona? Poznajem li je?

-

Pa, zapravo je poznaješ - odvrati Alexander. - To je Georgie.

Spustih slušalicu na stol. Čuo sam Alexandera kako nastavlja govoriti iz velike daljine. Pokrio



sam rukom oči.

Osjetio sam kako mi se strahovitom silinom, kao kad krv ponovno navali u prignječeni ud,

vraća moja stara ljubav prema Georgie i u trenu shvatih koliko sam se unatoč svemu, unatoč svemu,

unatoč svemu oslanjao na njezinu vjernost. Bio sam lud.

Ponovo uzeh slušalicu. - Oprosti, promaklo mi je ovo posljednje - rekoh.

-

Rekao sam kako se vjerojatno nema smisla nadati da te ovo neće ozlovoljiti, čak razljutiti. Ali ja se svejedno nadam da ćeš nam na kraju ipak poželjeti sreću. Želiš li nas vidjeti, ili radije ne bi?

-

Želim vam sreću već sada - rekoh - i naravno da vas želim vidjeti. Nije mi jasno zašto misliš da

ću se ljutiti. Bojim se da prema Georgie ne osjećam više ništa osim grižnje savjesti. Ti si pravi spas za

nas oboje. Iskreno me veseli. - S mojih usana su s lakoćom koja me je zapanjila potekle laž i izdaja.

Strahovito sam patio.

-

Ljudina si, Martine - reče Alexander. - Bi li bio ljubazan da kažeš i Antoniji?

-

Ali naravno, odmah ću joj reći - obećah. - A ne biste U mogli odmah skoknuti do nas, još

večeras? Gdje ste uopće? Je li Georgie s tobom? - Vijest me toliko ojadila i toliko izbezumila te mi je

jedina želja bila da se bacim na nož, da što prije prebolim prvi šok.

-

Da, ovdje je - javi se Alexander - lijepo te pozdravlja. Bio je rukom pokrio slušalicu i mogao

sam čuti kako nešto nerazgovijetno govori. - Mi smo na kolodvoru u Gloucester Roadu. Moramo obaviti još jedan telefonski razgovor, ali možemo biti kod vas za desetak minuta ako nas stvarno

želite vidjeti. - Alexander je očito i sam jedva čekao da s tim svrši.

-Jasno da želimo - rekoh. - To je prilika za šampanjac. Dođite što prije možete. Reci Georgie da

sam vrlo zadovoljan s vama!

-

Hvala ti, Martine - reče Alexander. - Mislio sam da ćeš mi otkinuti glavu.

-

Priznaj da si ovo izveo na brzaka!

Čuo sam kako se Alexander s druge strane s olakšanjem smije: - Prvi put u životu znam što

želim.

Spustio sam slušalicu i ostao stajati kraj stola, zagledan kroz nezastrt prozor u mračan vrt. Kiša

je prestala i u tišini se moglo čuti kako voda kaplje s grma magnolije. U sobu je ušla Antonia.

-

Isuse, što se događa? - uzvikne, opazivši izraz mog lica.

-

Moj dragi brat Alexander se ženi s Georgie Hands.-

Ne! - kriknu Antonia. Zatečen žestinom ovoga "ne", izgovorenog tonom totalne zbunjenosti i

neprihvaćanja, pogledah je u lice. U hipu se bilo pretvorilo u naboranu krinku bola. Antoniji nije

bilo svejedno.

-

Pa - rekoh - nadam se da je tako najbolje. Trebala bi biti zadovoljna. Time će biti uklonjena

svaka napast s mog puta.

Antonia je duboko uzdahnula kao da se sprema viknuti, no nije rekla ništa. Odvratila je glavu,

te sam na trenutak pomislio da će zaplakati. Očito joj je nježno prijateljevanje s mojim bratom

značilo više no što sam pretpostavljao. A sada je, naravno, bila i iznimno uzrujana.

-

Pozvao sam ih da dođu i popiju s nama šampanjac - rekoh. Sada su na kolodvoru u Gloucester

Roadu. Trebali bi svakog časa stići. Nadam se da nemaš ništa protiv.

-

Pozvao si ih da dođu sada - uzviknu Antonia. Lice joj je, ovako izobličeno od jada i srdžbe, bilo

uistinu ružno. - Ti glupane! Zar nemaš nimalo obzira? Ja izlazim. - Krenula je prema vratima.

-

Ali Antonia, dušo, nemoj se srditi na mene. Nisam znao da ćeš to tako primiti. Trebao sam te

pitati. Primit ću ih sam ako tako želiš. Ali, molim te, ostani.

Na trenutak se zagledala u mene gotovo s mržnjom i izjurila iz sobe zalupivši vratima. Čuo sam

je kako se teško penje uza stube. Čekao sam svladavajući u sebi fizičku bol ljubomore toliko snažnu

te me je gotovo prepolovila. Oglasilo se zvonce na ulaznim vratima. Izišao sam u predvorje.

Omotani u svoje duge kapute u vlažnoj, modroj noći čiji je topao i mirisan dah prodirao kroz



otvorena vrata, njih su dvoje stajali visoki i nerazlučivo blizu jedno uz drugo. - Uđite, vas dvoje

grešnika - rekoh.

Ušli su bez riječi i ja im pomogoh da svuku kapute. Na Alexanderovu licu opazio sam ukočen

osmijeh koji mora da je bio kopija mojega. Poveo sam ih u dnevnu sobu, gdje smo zastali ispred

kamina i pogledali se u lice. Bijaše to velik napor za sve troje. Opazio sam da Georgie pokušava

suspregnuti zgrčeni osmijeh koji joj se stalno vraćao na lice. Nije uspjela spriječiti navalu krvi koja

joj je zarumenila obraze. Nakon što me jednom nakratko pogledala nastojala je izbjeći moj pogled.

Alexander nas je oboje promatrao napeto i pokajnički; ali doimao se, i nije to mogao sakriti, kao

uspješan čovjek.

-

Ti nam, Martine, znači opraštaš? - upitao je.

-

Naravno, vi šašavci - rekoh. - Nema se tu što oprostiti. - Prišao sam i poljubio Georgie u

porumenjeli obraz. Nije mi bilo lako. Osjetio sam kako je zadrhtala. Stisnuo sam Alexanderu ruku i

rekao: - Imaš vrašku sreću!

-

Svjestan sam toga - odvratio je skrušeno - i, bacivši brz pogled prema Georgie, dodao: - U

životu se stvari ponekad događaju nabrzinu, zar ne? Ali često je najbolje baš ono što se dogodi

naprečac. Kad nam je ta zamisao jednom pala na um, nije nas više trebalo mnogo uvjeravati!

Nisam baš čeznuo za ovim izljevima osjećaja i povjeravanjem. Želio sam jedino da što prije

prođe trenutak kad ću morati čuti Georgiein glas.

Okrenuo sam se k njoj i rekao, grublje no što sam namjeravao: - Hajde, Georgie, reci nešto. Ta ja

sam samo tvoj stari prijatelj Martin. Znači, moj te je nepromišljeni brat na brzinu osvojio?

-

Da - potvrdi Georgie tiho, i dalje me ne gledajući.

-

Dakle, i ti si imala sreće - rekoh. - Dođite sjesti ovamo kraj vatre, pa da popijemo šampanjac. A

ti bi se mogla prestati držati kao da su te uhvatili u krađi novca iz blagajne. -

Uhvatio sam Georgie za rukav i povukao je prema sofi. Ovaj put sam uistinu bio nenadmašan.

Oboje su sjeli.

-

Brzo ćemo se prestati držati kao krivci - reče Alexander. - Strašno nam je drago što smo ti rekli.

Gdje je Antonia? Jesi li joj rekao?

-

Oh, naravno - odvratih. - I ona je oduševljena. Otišla se malo dotjerati. Začas će biti ovdje. - Toplo sam se nadao da će tako i biti.

Georgie je pogledala Alexandera. Ispružila je svoje duge noge s očitom namjerom da se opusti.

Disala je polako i duboko. Djelovala je nešto mršavije i bijede, u svojoj haljini od crnog tvida bez

rukava i prugastoj bluzi visoka ovratnika. Kosa joj je, pažljivo skupljena i pričvršćena na vrh glave, bila besprijekorna. Ovako dotjerana doimala se zadivljujuće starijom. Alexander joj je s prikrivenom

nježnošću uzvratio pogled. Osjećaj da sam isključen na trenutak mi je bio gotovo nepodnošljiv;

načas me to podsjetilo na ono što sam doživljavao u odnosu na Palmera i Antoniju. Jednostavno su

me željeh ukloniti s puta. Na neki nježan, pažljiv način, ispunjen ljubavlju ali nemilosrdan, trebali su

riješiti problem sa mnom prije no što me ostave za sobom i krenu u zajednički život.

Georgie se napokon polako okrenula prema meni te nam se pogledi susretoše. Njezine su oči

bile velike, ozbiljne, zaplašene, a ipak pune živome snage koja se svakog trenutka mogla besramno

proglasiti srećom. Bogzna što je ona vidjela u mojima. U ovoj razmjeni pogleda nije se mogla

suzdržati a da tek na trenutak, sada kad je bila ovladala svojim osjećajima, ne pokaže gotovo

razmetljivo svoj novi osjećaj slobode. Uvijek je govorila da bez slobode ne bi mogla živjeti. Nije

nikakvo čudo što sam je izgubio. Otišao sam po šampanjac.

Dok sam se vraćao s bocom i čašama, začuh Antoniju kako se tiho spušta stubama. Bila se

presvukla i stavila poprilično šminke. Očito je odlučila da ne ide nikamo. Kad me ugledala načas je

zastala, dobacila mi mrk, neprijateljski pogled i uputila se prema dnevnoj sobi. Otvorio sam joj vrata

i ušao za njom. Njih dvoje, koji su dotad sjedili na sofi jedno do drugoga i upadljivo šutjeli, sada

ustadoše.



Preko Antonijina ramena načas sam ugledao Alexanderovo lice. Bijaše se stisnulo, kao da su se

sve crte fokusirale u jednu točku. Taj trenutak je prošao.

-

Dakle, kakvo divno iznenađenje! - uskliknula je Antonia malo povišenim glasom. Od svih nas

ona se najteže obuzdavala.

-

Nadam se da imamo tvoj blagoslov - rekao je Alexander tihim, krotkim glasom.

-

Moj najsrdačniji blagoslov - rekla je Antonia. - Može li blagoslov biti srdačan? Uostalom, imate

moj blagoslov. Dopustite da poljubim ovo dijete. - Poljubila je Georgie, koja ju je ukočeno pogledala

i zatim joj, dok joj se poljubac spuštao na obraz, čvrsto stegnula nadlakticu. Natočio sam šampanjac.

Alexander i Georgie razmijenili su poglede. Svi smo podigli čaše, a ja sam rekao: - Dopustite da

budem taj što priči neobičnoj ovoj poželjeti će sretan kraj! Antonia i Martin žele Georgie i

Alexanderu mnogo ljubavi i sve najbolje! Kucnuli smo se pomalo nespretno.

Ponovno sam napunio čaše. Piće nam je svima bilo potrebno, pa smo čaše iskapili nadušak

poput ovisnika. Za vrijeme tog rituala vladala je čudna tišina u kojoj smo se međusobno promatrah.

Ja sam gledao Alexandera. Njegovo lice, koje se činilo nekako tvrđim i apsurdno mladim, imalo je

onaj zaneseni izraz koji je posljedica neodgovornog ponašanja i sreće. U jednom trenutku bio se

okrenuo prema Antoniji i ja vidjeh kako mu se crte lica ponovo fokusiraju dajući mu suptilan izraz

izazovna preklinjanja. Georgie, koja ga nije gledala, malko se nagnula prema njemu, kao privučena magnetom. Njihova tijela već su se poznavala. A onda je Georgie s letimičnim, nesretnim, savršeno

kontroliranim smiješkom pogledala u mene, držeći sigurnom rukom čašu na usnama. Piće je na nju

uvijek dobro djelovalo. Antonia je držala ruku s čašom odmaknutu od tijela na način starih

Egipćana i zurila u Alexandera. Kutovi usana bijahu joj spušteni. Gledajući rumenilo na njezinim

obrazima, shvatih da je ostarjela. Napokon, i sam sam ostario. Pomislio sam kako smo nas dvoje

poput ostarjelih roditelja koji mladima žele sve najbolje.

S namjerom da prekinem šutnju koja se bila suviše oduljila, rekoh Georgie: - Kako si samo

elegantna! Prava moderna djevojka.

Georgie se nasmiješila, Antonia je uzdahnula, svi smo se malo promeškoljili, a Alexander je

promrmljao: - Bio jednom jedan momak u Bajzi i poljubio modernu djevu u špajzi...

I dalje se trudeći da održim konverzaciju, upitah: - Kad smo već kod Bajze, kamo ćete vas dvoje

na medeni mjesec?

Alexander je oklijevao. - Zapravo, u New York - napokon će, pogledavši Georgie. Pogledao sam

je i ja. Ona je gledala u svoju čašu.

Ponovo smo zašutjeli. Ovo mi baš nije trebalo; vidio sam kako se Georgieino ustranu okrenuto

lice ukočilo i žestoko zarumenjelo.

Brzo nastavih: - Sjajno! A gdje ćete živjeti? U Rembersu ili u gradu?

- I ovdje i ondje, vjerojatno - odvrati Alexander. Ali posve sigurno ćemo češće boraviti u

Rembersu, a ne samo preko vikenda - nastavio je, neodređeno svjestan sve veće Georgieine

nelagode.

-

To će Rembersu dobro činiti - rekoh. To je kuća koja voli ljude. Za nju će biti dobro da u njoj

živi prava obitelj, da tamo opet bude djece.Čim sam to izrekao i odmah poželio povući, začuh kako Georgie naglo uvlači zrak. Zatvorila je

oči a dvije suze odjednom joj skliznu niz obraze.

Antonia je čula taj grčevit uzdah i okrenula glavu. Vidjela je Georgieino lice. Rekla je "Oh", usta

su joj zadrhtala, čelo porumenjelo, a oči joj se poput dva golema zdenca odjednom prelile. Nagnula

se nad čašu koju je ukočeno držala pred sobom te su joj suze kapale u šampanjac. Georgie je pokrila

lice rupčićem. Ja sam pogledao Alexandera, Alexander je pogledao mene. Napokon, nas se dvojica

već tako dugo poznajemo.



Poglavlje 24.Očajnička se ljubav hrani bilo čime. Tako se zbilo da je šok izazvan Georgieinom odlukom,

nakon što je prošla prva bol, otvorio nešto poput kanala niz koji su moje žudnje sve većom žestinom

jurile prema Honor. Sve je, kako se čini, bilo unaprijed smišljeno, pa je Georgiein postupak gledan iz

te perspektive, premda užasno bolan, trebao uglavnom poslužiti za raščišćavanje terena. Ja sam,

čini se, trebao biti lišen utjehe. Mene je trebalo svući do gola, obrijati i pripremiti kao buduću žrtvu;

i ja sam iščekivao Honor kao što čovjek, ne nadajući joj se, iščekuje pojavu nekog bešćutnog boga

čija će ga blizina spržiti. Kad bolje razmislim, ništa nisam mogao čak ni očekivati, a sve je bilo

upravo u tom čekanju. Ali dok se nisam našao pred samim vratima Pelham Crescenta, nije mi palo

ni na um da za vrijeme svoje misije možda uopće neću vidjeti Honor: toliko su u mojim mislima

brat i sestra bili blisko povezani.

Zatvorio sam vrata i odložio svoj promočeni kišni ogrtač. Naravno da sam puno prerano

krenuo iz Hereford Squarea i proveo neko vrijeme šećući po kiši ne bih li se smirio i malo pribrao.

Ipak sam se gotovo ugušio koliko mi je srce počelo skakati kad sam pokucao na vrata Palmerove

ordinacije i ušao u osvijetljen i tih, topao i suh interijer, zaštićen poput unutrašnjosti orahove ljuske.

Palmer je bio sam.

Ležao je ispružen na divanu. Bio je u pidžami, grimiznom kućnom haljetku i mekim crvenim

papučama. Premda je bio leđima okrenut svjetlu, odmah sam opazio zelenkastu sjenu na njegovu

obrazu, ostatak masnice pod okom. Iznenadio sam se jer sam ili zaboravio da sam ga bio udario ili

ni tada nisam vjerovao da je ranjiv. Kad sam ušao, petljao je oko velike kutije papirnatih rupčića.

Koš za papir pun zgužvanih rupčića stajao je do njega, a prve su mu riječi bile: - Dragi prijatelju, ne

približavaj se, odurno sam prehlađen!

Sjeo sam na stolac uza zid kao da sam u čekaonici. Uputio sam Palmeru izmučen i bezvoljan

pogled. Napokon, možda sam ovamo došao samo zato da mi bude suđeno i da budem kažnjen. Čekao sam da on nešto poduzme.

Nakon što je nekoliko puta žestoko kihnuo, reče: - O bože, o bože! - A potom: - Posluži se,

molim te, viskijem. Tamo je na bifeu, led je u onoj trbušastoj posudi. Meni prehlada udara uvijek

ravno na jetra, ostat ću stoga pri uvarku od ječma.Poslužio sam se pićem, pripalio cigaretu i stao čekati. Postalo mi je očajno jasno da neću vidjeti

Honor; ako je ovo, bez raspleta, bio kraj, bio je to strašan kraj.

-

Kako je Antonia? - upitao je Palmer.

-

Izvrsno - odgovorih.

-

U to sumnjam - reče Palmer - ali oporavit će se. Odljubljivanje se uglavnom sastoji od toga da

zaboraviš koliko je netko privlačan. Brzo će zaboraviti.

- Ti zloduše - rekoh. - Govoriš kao da s tim nemaš nikakve veze. - Rekao sam to nekako mlitavo.

- Oh, nipošto - živo će Palmer - nemoj me krivo shvatiti. Tvoja me supruga bila osvojila, uistinu

osvojila.

Opet je kihnuo. - Prokletstvo!

-

Je si li ti uspio zaboraviti koliko je ona privlačna?

-

Ti bi to želio? - upita Palmer.

-

Mene u to ne miješaj - rekoh.

-

Ali, dragi dječače, to je nemoguće!

-

U tome i jest nevolja - rekoh. - U sve sam umiješan, a ipak nikamo ne pripadam. Ah, nije

važno.

- Zašto si došao? - upita Palmer.

- Samo radi toga da dokrajčim čitavu stvar. Antonia voli da sve bude čisto.



-

Da li to "čisto" znači "uredno" ili "neokaljano"?

-

Uredno. Ti sebi, uostalom, laskaš. Elle ne vous aime plus. No da bi se stvar privela kraju,

potrebna je tvoja suradnja. Kako ćeš to izvesti, prepuštam tebi. Te finese spadaju ionako u tvoje

područje.

-

Želi li me Antonia vidjeti?

Zagledao sam se oštro u njega. Njegov je pronicav pogled počivao na meni. Polako je podigao ruku spremajući se baciti rupčić. Tamna sjena preko obraza dobro mu je pristajala, podsjećao je na

neku poluzaboravljenu sliku Dioniza. Shvatio sam da je uvjeren kako sam joj sve ispričao. Rekoh: -

Ne želi.

Palmer me neko vrijeme promatrao, a potom uzdahnu: -Tako je bolje. A kako si ti, Martine?

-

Mrtav - odvratih. - Inače sam dobro.

-

Hajde - reče Palmer - reci mi sve. - Glas mu je zvučao nježno i uvjerljivo.

Iznenadilo me kad sam otkrio da reagiram obrambeno. -Nema se što red.

-

Kako to misliš?

-

Nema neriješenih problema.

-

Kakav si ti lažov! - reče Palmer.Zagledah se u njega. Nemoguće je da on ne zna sve o meni. Pitao sam se što li mu je Honor

rekla. Rekoh napokon:

- Došao sam da se od tebe oprostim u Antonijino ime i da se dogovorimo o prebacivanju stvari

što ih je ostavila ovdje. Ne bismo h se mogli usredotočiti na te dvije teme?

-

Ja sam njezine stvari dao zapakirati - spremno će Palmer.

-

To će sve biti u redu. No, zar ti ozbiljno namjeravaš ostati s Antonijom, nakon svega ovoga?

-

Da, namjeravam.

-

Krajnje si nerazuman - on će. - Trebao bi iskoristiti ovu priliku za rastanak. Bilo bi to mnogo

bolje za vas oboje. Kasnije će biti mnogo teže. Govorim posve nezainteresirano, naravno.

- Kao liječnik - dodah. Nešto duboko u meni reagiralo je na njegove riječi kao na dugo očekivani

poziv na predaju. AH ipak sam odgovorio: - Nećemo se rastati. Uostalom to je naš problem.-

Tvoj je brak, Martine, propao. Zašto to ne priznati? Ne bi H o tome želio porazgovarati sa

mnom? Ako želiš, "kao s liječnikom". Ne mislim nužno ovoga časa, ali uskoro. Uvjeren sam da bih ti

mogao pomoći.

- Prvi put otkako te znam otkrivam da možeš biti i glup - rekoh smijući se.

Palmer me pogleda s promišljenom blagošću svojstvenom njegovoj liječničkoj profesiji.

Opazio sam da je niz japanskih duboreza opet na svom mjestu nad njegovom glavom. Rekao je:-

Ono što se tebi čini kao glupost, naprosto je nužda. Mi te ne želimo izgubiti.

-

Mi? - zavapih. - Zaboga!

-

Honor i ja - mirno će Palmer.

Namrštio sam se, pokušavajući ga spriječiti da mi s lica išta pročita. - U čemu bi se to "da me ne izgubite" trebalo zapravo sastojati?

- Ne znam - odvrati on. - Zašto bismo to morali moći unaprijed odrediti? Dopusti da

pojednostavim stvari. Mislim da je za vas oboje bitno da napustiš Antoniju. Ti želiš napustiti

Antoniju; a ovo zbilja nije trenutak za smirivanje tvog veoma apstraktnog osjećaja dužnosti. "Učini

što želiš" obično druge stoji manje nego "učini što bi trebao". Ti ćeš Antoniju, ako s njom ostaneš, polagano uništiti. Budi odlučan. I nemoj se stidjeti prihvatiti pomoć. Ljudska se psiha užasava

praznine. Honor i ja uskoro odlazimo na dalek i dug put. Tebe ovdje ništa konkretno ne zadržava.

Pođi s nama.

Gledao sam u pod. Palmer je dobro znao kako će kod mene izazvati osjećaj da gubim razum.



Nikad nisam jasnije čuo onaj glas što vam govori "sve je dopušteno". A s tim "sve je dopušteno" ide i

ono "sve je moguće"; pred očima mi se pojavila vizija Honor koja, neznano kako i gdje, ipak postoji

u mojoj budućnosti. Kad sam opet podigao pogled, ugledah je kako kroz vrata iza Palmerovih leda

ulazi u sobu.

Ustao sam i na trenutak pomislio da ću se onesvijestiti. Ah tada, držeći se za naslon stolca,

vidjeh sebe kao uznika što stoji pred svojim sucima. To me očeličilo te ja, duboko udahnuvši, sjedoh

na svoje mjesto i zagledah se u njih.

Honor je bila odjevena u crnu opravu visoka ovratnika za koju kasnije nisam bio siguran je li

bila svilena haljina ih radna kuta. Ruke joj bijahu gole do lakata. Stala je iza Palmera, čije opušteno

tijelo kao da se zažarilo svjesno njezine blizine; oboje su me promatrali. Honor se bila malo nagnula

naprijed pa joj je pramen sjajne kose pao preko lica uokvirivši oči. Stajala je iza Palmera kao da ga je

upravo zarobila, a podatna linija njegova opuštenog tijela izgovorila je riječ "žrtva". Osjećao sam da

bih trebao odvratiti pogled.

-

Upravo sam pozvao Martina da nam se pridruži - reče Palmer. Promatrao me, a široko mu se

lice razvuklo u polu-osmijeh, onako kako se promatra otimanje uhvaćene ribe ih muhe.

- Rugaš li se ti to meni, Palmeru? - upitah. Nisam smio pogledati prema Honor.

-

Nemoj se spuštati ispod svoje sudbine, Martine - reče Palmer. - Kao psihoanalitičar, ja dakako

ne zamišljam da se sloboda može osvojiti grčevitim naporima volje. No ipak, postoji vrijeme za

odluku. Ti nisi čovjek koji bi se pokoravao ustaljenim pravilima. Trebaš samo dopustiti mašti da

prihvati tajne želje tvog srca. Moraš si reći: ništa nije nemoguće.

Nasmijao sam se i ponovno ustao. - Ti si lud - rekoh. -Zar zbilja vjeruješ da bih, ma i najkraće

vrijeme, mogao živjeti s vama, da se s vama uopće želim i dalje družiti? Zar bih to trebao ozbiljno

shvatiti? - Uto se moj pogled preko Palmerove glave susreo s Honorinim.

Toga se časa medu nama uspostavila neka veza, i dok se to još događalo pomislih kako je to

možda posljednja. Nije mi se pričinilo; ona mi je dala lagani znak glavom, pri čemu joj je zavjesa

kose pala preko očiju. Bijaše to odlučan i definitivan oproštaj: ali u svojoj boli, još dok mi je ta

poruka sjedala, shvatih da s bratom nije razgovarala o meni. Bio je to naš prvi i posljednji trenutak

intimnosti, žestok ah sažet u jednoj samotnoj točki. Brzo sam pogledao prema Palmeru.

-

Mi smo si sve rekli - rekoh.- U tom slučaju - mirno će Palmer - budući da mi odlazimo, ne vjerujem da ćemo se više vidjeti.

-

Onda, zbogom - rekoh.

-

Kako ti želiš, Martine - odgovori Palmer - kako ti želiš.



Poglavlje 25.-

Bio je strašno utučen i razočaran - rekoh - ali, kao što možeš pretpostaviti, i vrlo priseban.

Rekao mi je da ti kažem neka se ne brineš za njega, da će se on s vremenom oporaviti. Rekao je,

dalje, kako ti je silno zahvalan, kako se nada da te nije povrijedio, kako bi bio sretan da se sve to

moglo ostvariti. Bio je čak vrlo pošten. Rekao je da mora prihvatiti tvoju odluku i da to ionako ne bi

funkcioniralo. Ali rekao je također da je već i sam pokušaj bio divan i da nikada neće požaliti zbog

toga.

Bezbroj smo se puta vraćali na ovo. - Pitam se po čemu znam da lažeš - reče Antonia.

Bilo je vrijeme doručka, kasnog doručka sljedećeg jutra. Antonia i ja, oboje još u kućnim

ogrtačima, sjedili smo nad hladnim prepečencem i kavom. Činilo se da se nijedno od nas ne može

pomaknuti s mjesta. Ona je bila blijeda, rastresena i razdražljiva. Ja sam bio iscrpljen.

-

Ne lažem - branio sam se. - Ako ne želiš povjerovati u ono što ti govorim, zašto me i dalje

ispituješ?

Sada kad je tabu bio skinut, Antonia nije mogla prestati govoriti o Palmeru, unedogled

pokušavajući retroaktivno obnoviti njihovu vezu.

-

Što god da je rekao, to sigurno nije - reče napokon. Nisam joj imao srca reći kako je jedva i bila spomenuta. -

Alexander je u pravu - rekoh. - On nije posve ljudsko biće.

- Kada je to rekao? - upita Antonia.

-

Kad je čuo za tebe i Palmera.

Antonia se namrštila na hladnu, mutnu tekućinu u svojoj šalici. Gurnula je natrag na rame teški

snop poluraspletene kose i rekla: - Ah, a nije ni ona.

-

Nije ni ona - potvrdio sam uzdahnuvši. Oboje smo uzdahnuli.

-

Nadam se da će otići u Ameriku ili u Japan i tamo ostati - reče Antonia. - Ne želim više čuti za

njih, ne želim uopće znati da postoje.

-

Tako će i biti - umirih je. - Odljubiti se znači zaboraviti koliko je netko privlačan. Iznenadit će

te kako se brzo zaboravlja. - Opet smo uzdahnuli.

-

Zaboraviti! Zaboraviti! - kliknu odjednom Antonia. -Kao da smo oboje već polumrtvi. -

Podigla je prema meni svoj ozbiljan, uznemiren, uvrijeđen pogled.

Pitao sam se želim li je uistinu napustiti. Da, vjerovao sam da želim. Premda to sada uopće nije

bilo važno. Pitao sam se što u ovom trenutku misli o meni. Znatiželjno smo se i s neprijateljstvom

uzajamno ispitivah pogledima.

-

Ti me, Martine, voliš, zar ne? - odvažila se napokon Antonia. Upitala je to bez nježnosti, s

nekom budnom tjeskobom.

- Naravno da te volim - odgovorih.

Zvučalo je to prilično mlitavo, i mi se nastavismo gledati mrzovoljno, pogledom punim tajne

tuge.Trebalo je bilo učiniti prevelik napor kako bih je uhvatio za ruku, pa to nisam učinio. Zurio sam

tako u Antoniju sve dok napokon nije nestala; mogao sam vidjeti jedino Honor kako svoju tamnu

glavu ubojice naginje prema meni, a zavjesa kose zaklanja joj pogled.

- Ah, da, došao je nekakav paket za tebe.

Vratih se u stvarnost uz trzaj, slomivši u ruci komadić žilavog prepečenca. Pitao sam se da li bih

mogao skupiti snage da nam skuham svježu kavu. - Da? A gdje je?

-

U predvorju - odvrati Antonia. - Nemoj ustajati, ja ću ga donijeti. Stavit ću usput i vodu za

kavu.

Začas se vratila noseći dugu, usku kutiju omotanu smeđim papkom i spustila je preda me s



riječima: - Orhideje od nepoznatog obožavatelja! - i nestala u kuhinji.

Pogledao sam paket čupkajući donju usnu. Usne su mi bile suhe i ispucane od pušenja. Pripalio

sam još jednu cigaretu i pokušao stvoriti neodređenu ideju o tome kako ću izdržati cijeli dan. Bio je

to problem čije je rješenje zahtijevalo stanovitu domišljatost. Pogledao sam prema prozoru i vidio da

još uvijek kiši. Uže na paketu prerezao sam kuhinjskim nožem.

Meni nedostaje borbenosti, to je prava istina. Nisam više želio primati udarce. Palmer me bio posve zbunio. Da mu je namjera bila postaviti prepreku na put mojih želja, ne bi mogao bolje

postupiti; a to me gotovo uvjerilo kako on ipak sve zna. Ah uz to mi se, premda s mnogo više

autoriteta, nametnula i slika Honor kako odmahuje glavom: Honor, apsolutna tajna, ali izgubljena.

Počeo sam odmatati paket.

Palmer nije znao, ah više nije bilo važno zna li on ili ne zna. Oni će otići. Taj sotonski par otići će

u Los Angeles, u San Francisco, u Tokio; Antonia i ja ćemo ih zaboraviti, a potom ćemo i ona i ja

činiti ono što nam poražena želja i izgnjavljena, otupjela svijest budu ponudile kao ono što nam

jedino preostaje činiti. Otvorio sam kutiju. Bila je puna nečeg tamnog. Zurio sam u to zbunjen, pitajući se s gađenjem što je to. Ustao sam i odnio kutiju na svjetlo da bolje vidim. Osjećao sam da to

ne želim dodirnuti. Napokon sam to ipak vrlo oprezno dotaknuo i shvatio da je ljudska kosa.

Trebao mi je još trenutak da u dugoj pletenici koja je ispunjavala kutiju prepoznam Georgieinu

kosu, Georgieinu divnu kosu tamnokestenjaste boje. Na vratima sam se žestoko sudario s

Antonijom.

- Georgie, Georgie - zvao sam, udarajući po zaključanim vratima njezina stana. Unutra je

vladala tišina.

Dok sam izvozio auto, doviknuo sam Antoniji da je s Georgie sigurno sve u redu, budući da je s

Alexanderom, na što mi je Antonia odgovorila da se, sinoć dok sam bio vani, Alexander javio iz

Rembersa i usput spomenuo da je Georgie još u Londonu. No Antonia je ipak moju bojazan

smatrala posve iracionalnom. Ponovo sam pokucao.

Osluškivao sam tišinu. Naravno da je bilo smiješno ovako paničariti. Pojava kose imala je veliku

težinu znamena u snovima; ali čemu ovdje primjenjivati logiku noćne more. Georgiein poklon

zacijelo je šala, premda pomalo gorka i mračna. Ona je sigurno u nekoj obližnjoj biblioteci, dok ja tu

stojim pred praznim stanom. No ipak se nisam uspio posve uvjeriti u to i znao sam da ne mogu samo tako odavde otići. Pitao sam se ne bi li trebalo još koga nazvati; ali već sam bio nazvao sve

brojeve na kojima je mogla biti. Sada sam još jedino htio ući u sobu, kao da bi to samo po sebi moglo

otkloniti nesreću. Zaključana vrata počela su me privlačiti poput magneta. Ipak sam nastavio čekati

sve dok, iznenada potaknut nečim što mi se učinilo da čujem, nisam stavio uho na ključanicu i

zaustavio dah. Ubrzo se iznutra začuo neki zvuk koji se ponavljao. Činilo se da je to dubok,

jednoličan zvuk teškog disanja koji dopire odnekud iza vrata. Uspravio sam se i zastao kao

paraliziran. Ono što sam čuo užasnulo me.

Georgieini prozori su nedostupni. Nema drugog načina da se uđe osim kroz vrata. Zaletio sam

se jedanput ih dvaput punom snagom u njih bez ikakva rezultata. Sjetih se tada soboslikarskog

alata, koji je još ležao u prizemlju. Sjurio sam se dolje i počeo kopati po njemu. Ulična su vrata po

običaju bila otvorena i mogao sam vidjeti kako vani ljudi žure amo-tamo po sjajnom, mokrom

pločniku. Izabrao sam tešku plosnatu lopaticu za žbukanje i čekić te pojurio natrag gore. Ugurao

sam lopaticu što sam dublje mogao između brave i vrata i udario nekoliko puta čekićem, potom

sam lopaticu upotrijebio kao polugu. Nešto se unutra slomilo. Odmah nakon toga slomila se i drška

lopatice. Pokušao sam gurnuti vrata, aH nisu popuštala. Uhvatio sam čekić i svom snagom udario

po vratima u predjelu brave. Začula se lomljava i procijep se počeo povećavati; upro sam ramenom

i vrata se otvoriše.

Ušao sam i zatvorio ih za sobom. Unutra je vladala mučna tišina. Soba je bila u mraku jer su

zavjese još bile navučene. Bilo je zagušljivo i odvratno je vonjalo po alkoholu i ustajalom

duhanskom dimu, čiji su se pramenovi gotovo opipljivo vukli kroz sobu kad sam odgrnuo zavjese.

A možda sam tu sivu izmaglicu naprosto umišljao. Netko je ležao na podu. Trebalo mi je neko



vrijeme da se uvjerim da je to Georgie. Ne samo zbog ošišane kose, koja ju je činila jedva

prepoznatljivom, nego i zbog lica, koje je u dubokoj nesvijesti bilo izgubilo svaku sličnost s njom i

postalo posve anonimno. Činilo se kao da je već gotovo nema.

Nagnuo sam se nad nju, pozvao je po imenu i prodrmao za rame. Bila je posve nepomična i ja

shvatih da je već onkraj bilo kakvog neposrednog prizivanja svijesti. Lice joj je bilo podbuhlo i

pomodrjelo, disala je promuklo na usta. Nisam dugo oklijevao. Našao sam telefonski imenik i

nazvao bolnicu Charing Cross, te objasnio da je netko slučajno uzeo preveliku dozu sredstva za

spavanje. Obećali su da će odmah doći. U ovoj četvrti bila je to svakodnevna pojava.

Kleknuo sam na pod kraj Georgie. Pitao sam se trebam li je i dalje pokušavati probuditi, no

odlučio sam odustati. Neodređeno sam osjećao da bih je povrijedio ako je dotaknem; kao da je u

ovom stanju postala tabu, u meni je njezino mlitavo, polunapušteno tijelo izazivalo stanovitu

odbojnost. Izgledala je poput utopljenice. Isprva nisam micao pogleda s njezina lica koje me je

svojom neobičnošću posve opčinilo. Kao da je postala neka posve druga osoba, kao da se u njezino

tijelo naselilo neko strano biće. U tom bi me trenutku bilo lako uvjeriti da je posrijedi samo površna

sličnost s Georgie; i dok je ležala ondje posve mlitava, otvorenih usta, naoko beživotna, duboko i

jednolično dišući, djelovala je poput voštane figure. Ležala je na boku s rukom iznad glave. Imala je

na sebi plavu košulju i crne hlače. To sam prepoznao. Noge joj bijahu bose. Promatrao sam joj

stopala. I njih sam prepoznao. Dodirnuo sam ih. Bila su hladna poput voska, pa sam ih pokrio jastukom. Prešao sam pogledom po dugim nogama u hlačama i oblini bedra. Košulja joj je bila

raskopčana i mogao sam vidjeti kako se pod njom podižu grudi. Gledao sam joj vrat i jedno uho,

koje se vidjelo ispod ošišane kose. Gledao sam dobro mi poznatu ruku s otvorenim dlanom,

ispruženu u kretnji punoj molbe ili prepuštanja. Sve sam to nekoć posjedovao. No sada kao da se

sve raspalo na komadiće, na komadiće Georgie. Osobnost je bila izgubljena.

U ovom trenutku jedva da sam bio sposoban sjećati se ili misliti. Ali ipak mi se učinilo da čujem

njezin glas kako mi govori: "Martine, ti ne znaš koliko sam blizu ruba". Uistinu je bilo mnogo toga

što nisam znao, i nisam želio doznati. Georgieina strpljivost pomogla mi je da postanem

nečovjekom. Ona me tako vješto znala poštedjeti svojih patnji. Uživao sam a da nikada nisam trebao

platiti. Ali netko je to morao platiti.

Gledajući to vitko, nepomično tijelo prisjetili se noćne more njezine trudnoće, koja je završila sa

zagrljajem olakšanja i šampanjcem. Ako umre, ja sam je ubio. Tako sam razmišljao, ali tupo i bez

osjećaja. U tom tijelu preda mnom nije bilo svijesti i ja se još nisam mogao prisiliti da je dotaknem.

Bilo bi mi kao da dodirujem leš. A ipak sam se s osjećajem poniznosti u kojoj je bilo i primjese želje

ispružio kraj nje na podu, priljubivši svoje lice uz njezino. Osjećao sam njezin dah na licu.

Ostao sam tako neko vrijeme; onda začuh kako se otvaraju vrata i počeh ustajati s poda.

Naslonjen na lakat vidio sam jednu priliku kako ulazi. Vrata su se ponovo zatvorila. Preda mnom je

stajala Honor Klein i gledala me odozgo. Uspio sam se uspraviti u sjedeći položaj i reći: - Kola hitne

pomoći su na putu.

-

Bojala sam se ovoga - reče Honor. - Bila mi je poslala jedno vrlo čudno pismo.

-

Meni je poslala svoju kosu.

Honor se zagledala u mene. Lice joj bijaše zatvoreno i ukočeno. Zatim je pogledala u Georgie i

rekla: - Sad shvaćam. To je, znači, to. Zato mi se činila nekako neobičnom. - Izgovorila je to

ravnodušno, jasnim glasom.

Bezdušna je, pomislih. Potom zaključili da ni ja nisam bolji.

Honor je na sebi imala otrcan, nezakopčan muški kišni kaput. Bila je bez šešira i crna joj se kosa

sjajila od kiše. Stojeći tako s rukama u džepovima, osvrćući se po sobi, djelovala je veoma pribrano i

poslovno. Mogla je biti kakav privatni detektiv. Ustao sam s poda.

- Budući da nas je oboje obavijestila - nastavi Honor - nadajmo se da ovo nije ozbiljan pokušaj.

Jeste li našli tablete?Toga se nisam bio sjetio. Dali smo se u potragu pomičući knjige i papire, prevrćući po prepunim



pepeljarama i hrpama donjeg rublja i izbacujući sadržaje ladica na pod, preskakujući pritom svaki

put preko Georgieinih nepomičnih nogu. Razgrnuo sam nepospremljen krevet i pogledao pod

jastuk. Kad sam se okrenuo i vidio Georgie gdje nepomično leži okružena neurednim morem svojih

stvari, i Honor kako usredotočena izraza lica prekapa po drugom ormaru, počeh se pitati u kakvu

sam to apsurdnu noćnu moru zalutao. Napokon smo ipak pronašli praznu bočicu dobro poznatih

tableta za spavanje, te odustadosmo od daljnje potrage.

Pogledao sam na sat. Nisam mogao vjerovati da je prošlo manje od deset minuta otkako sam

nazvao bolnicu. Kola hitne pomoći trebala su svaki čas stići. U tom trenutku Honor i ja iznenada

smo zastali i pogledali se preko ispružene Georgie. Pomislih kako je to prvi put od one noći u

Cambridgeu da sam s Honor nasamo. Jedino što s njom nisam bio sam. Imali smo zastrašnu

gardedamu. Za mene je Honor ovdje bila nazočna, ali samo kao patnja, kao prikaza; i znao sam da

je gledam kako nikada nisam gledao nijedno ljudsko biće, onako kako se gleda zloduha. A ona mi je

čvrsto stisnutih usana uzvratila pogled kroz onu svoju žućkastu židovsku masku, kroz čije su se

sužene proreze crnile zjenice njezinih očiju. Potom oboje svrnusmo pogled na Georgie.

Honor je kleknula kraj nje i počela uklanjati iz njezine blizine odjeću, papire i ostale sitnice što

su, nalik na snijeg, bile napadale oko nje dok smo pretraživali sobu. S nemalim iznenađenjem

opazih da Georgie još uvijek leži u istom položaju utopljenika u kojem sam je zatekao pri dolasku.

Kad je očistila prostor oko nje, Honor uhvati djevojku za rame i okrenu je na leda, te joj ispruženu ruku premjesti na grudi, a pod glavu stavi jastuk. Iznenada me prođoše trnci. Dok sam klečao na

podu, ove su mi se dvije žene načas pričinile kao neka sablasna Pieta: Honor pognute glave,

odjednom blaga i brižna, i Georgie, ubijena, otuđena, usnula.

Honor je još uvijek držala Georgie za rame. Usnula djevojka kao da je zahvaljujući tom dodiru

zadobila neku jasno artikuliranu prisutnost i ja se napokon osjetih sposobnim da je dodirnem te

prijeđoh prstom preko njezina bedra. Kroz tkaninu sam mogao osjetiti meku i toplu nogu. No nešto

što sam osjetio mnogo jače, a sličilo je strujnom udaru, bio je dodir Honorine ruke; i ja se sjetih kako

nam se ruke umalo nisu dotaknule na oštrici samurajske sablje. Pokrio sam lice rukama. Stigla su

kola hitne pomoći.



Poglavlje 26.Atmosfera oko Georgieina kreveta bila je ispunjena grozničavom veselošću. Svi smo bili ovdje,

poput obitelji okupljene oko postelje bolesna djeteta. Omotni papiri jarkih boja, kutije čokoladnih

bombona, knjige u mekom povezu i egzotične cigarete prekrivali su noćni ormarić, a vaze s

cvijećem poredane po toaletnom stoliću i prozoru pretvorile su malu bijelu bolničku sobu u

cvjećarnicu. Sve je podsjećalo na Božić u dječjoj sobi.

Georgie je ovako naslonjena na jastuke doista sličila strašno uzbuđenoj djevojčici. Lice joj je bilo

nekako rumeno i zadržalo je onaj nov bucmast izgled. Medicinska sestra bila joj je malo uredila

kosu, koju je bila neuredno odrezala na zatiljku, ali i dalje je bila neravna i čudno joj je stršala s obje

strane lica i davala joj veoma mladenački izgled. Nervozno je gladila bijelog plišanog psića kojeg je

dobila od Antonije i gledala nas bistrim, plahim i preklinjućim pogledom. Mi smo se dobrohotno

naginjali nad nju.

Prošla su tri dana od Georgieina pothvata. Bila je više od dvanaest sati u komi, no sada je izvan

opasnosti i prilično se brzo oporavlja. Palmer je sjedio kraj nje na uzglavlju kreveta, a ja nasuprot

njemu. Antonia se smjestila na krevetu podvivši noge poda se, a Alexander se naslanjao na željeznu

ogradu u podnožju kreveta. Honor je stajala naslonjena na prozorski izbojak iza Palmera.

-

O bože - reče Georgie - prouzročila sam vam svima toliko neprilika! Uistinu mi je žao.

-

Sve je dobro što se dobro svrši! - zaključi Antonia, a ruka joj impulzivno uhvati Georgieinu

kroz meko krzno psića. Na vijest o Georgieinom pokušaju samoubojstva Antonia se naočigled

pomladila. Čim je za to čula smjesta je nestalo njezina nemirnog i poraženog držanja. Nakon tri

dana uzbuđenja i uzrujavanja izgledala je neusporedivo ljepše i više sličila na sebe. Jučer je kupila

tri nova šešira.

-

I treba ti biti žao! - javi se Palmer. - Iskreno govoreći, trebali bismo ti dati po turu, umjesto što

te ovako mazimo! - Prošao je s puno ljubavi rukom po njezinoj tamnoj, kratko ošišanoj glavi, okrenuvši je lagano prema sebi.

Osjećao sam na sebi Honorin pogled, ah nisam pogledao u njezinom pravcu. Stajala je ondje

naslonjena, neutralna, mačkasta izraza koji je podsjećao na osmjeh, ali nije sudjelovala u razgovoru.

I Alexander je utihnuo, promatrao je Georgie sjetnim, nježnim pogledom, prepuštajući se uživanju u

vlastitim osjećajima. Zavidio sam mu na njegovoj sposobnosti da osjeća. Ja sam bio prazan.

-

Kad sam došla sebi - reče Georgie - osjećala sam se kao simulant. Pomislila sam, sve ostale

žene na odjelu ovdje su zbog neke prave bolesti, jedino sam ja došla ovamo gnjaviti ljude. Ali, ne

biste vjerovali, one su sve ovdje iz istog razloga! Žena u susjednoj sobi strašno je ponosna jer je

uzela najveću dozu!

Nasmijali smo se, a Alexander je promrmljao: - Usnuti! Sanjati možda...24 - jedva čujno, i poslije

nije htio ponoviti što je rekao.

Primijetio sam kako se Georgie tresu ruke. Osjetio sam sažaljenje prema tim rukama što su

nervozno gladile plišanog psića. No Georgie nisam više mogao zamisliti kao cjelinu. Nikada više,

nakon svog neobičnog raspada, nije bila cjelovita. Nisam osjećao ni trunke strasti prema ovom

nekoć mi tako bliskom tijelu što je ležalo ispruženo tu kraj mene. Nešto se u njoj nastavilo mijenjati, a njezino me novo lice odbijalo. Bijaše to kao da je uistinu umrla. Kad sam na to pomislio došlo mi je

da kleknem kraj njezina kreveta, sakrijem lice i zajecam očajnički, kao da nekog oplakujem. No

ostao sam ondje sjediti ukočeno se smješkajući. Pitao sam se, kad bih je recimo pomilovao po ruci, bi li ta kretnja izgledala nepodnošljivo usiljeno. Na sebi sam i dalje osjećao Honorin pogled poput

hladnog sunca.

24 William Shakespeare, Hamlet, III. čin, scena 1 (op. prev.)



-

Pa, sve to daje posla pripadnicima moje profesije - Palmer će. - Premda moram priznati da

obično nije riječ o ovako privlačnim pacijentima!

Od Georgie se, kao što je uobičajeno u takvim slučajevima, tražilo da prođe psihijatrijski

tretman, pa je Palmer, kako bi se udovoljilo tim zahtjevima, pristao da je primi kao pacijenta.

Uskoro je trebala na kraće vrijeme otputovati u Cambridge.

-

To je apsurdno, naravno - komentirala je Georgie. - Ja sam duševno potpuno zdrava, zdravija od mnogih psihoanalitičara!

-

Baš ti hvala, dušo! - prihvati Palmer. - Uvjeren sam da jesi. Ali neće nam naškoditi ako se malo

sredimo.

Pomislih kako će Georgie ubrzo ispričati Palmeru sve o svom seksualnom životu. Nagnuo sam

se i potapšao Georgie po ruci koja se nervozno trzala. Zadrhtala je.

- Pa, drago dijete - javi se Antonia - ja zbilja ne mogu provesti cijeli dan na tvom krevetu!

Naručena sam kod frizera. Moram juriti. - Ustala je s kreveta ne pogledavši me, i popravila svoj

elegantni proljetni kostim. Izgledala je sjajno.

- Ja ću te odvesti - ponudio se odmah Alexander. - Moram se otići dogovoriti za onu izložbu. - Pogledao je Georgie onim svojim tužnim, prodornim pogledom, stisnuo joj stopala preko pokrivača

i izišao iz sobe za Antonijom.Sjalo je sunce, blistavo, hladno kasnosiječanjsko sunce što je lažno najavljivalo proljeće, i zbog

njega je ova bijela soba djelovala vedro. Razmišljao sam ne bi li bilo najbolje da i ja odem i ostavim

Honor i Palmera s Georgie. To sam poslijepodne trebao biti na jednom kušanju vina. Još sam mogao

na to stići. Jedino što se činilo kako mi svaki pokret ili riječ odjednom predstavljaju golem napor,

kao da sam izložen paralizirajućem djelovanju kakvih zraka. Palmer je držao Georgie za ruku.

Izgledao je izvrsno s onim svojim čistim, čvrstim licem, tamnim i bez bora, i s onom svojom gustom, kratko podšišanom kosom, mekom i suhom poput životinjskog krzna. Kad sam vidio kako i on sav

zrači, pade mi na um kako je posve zamislivo da je ponovno uspostavio neki odnos s Antonijom.

No to je ipak bilo nemoguće. Pogledao sam preko Palmerove glave u Honor Klein. I dalje se

smješkala poput kakva drevnog kipa.

-

Kako bi bilo da se vi, djeco, malo maknete - predloži Palmer. - Htio bih ozbiljno porazgovarati

sa svojom pacijenticom. Ustao sam i rekao: - Onda, doviđenja - i poljubio Georgie u čelo. Nešto je

promrmljala i nasmiješila se, a oko grozničavo sjajnih očiju pojaviše joj se bore tjeskobe. Izišao sam

iz sobe i krenuo niza stube. Za sobom sam čuo korake.



Poglavlje 27.Honor Klein sustigla me na izlazu iz bolnice; ne pogledavši je, upitah: - Mogu li vas povesti?

Rekla je "da", pa sam bez riječi krenuo prema kolima.Vožnje do Pelham Crescenta gotovo se uopće ne sjećam. Čudno, ali tu sam vožnju u sjećanju

pobrkao s onom prvom, kad smo se Honor i ja vozili s kolodvora u Liverpool Streetu. Prisjećam se

tek veselja što me obuzelo kad shvatih da sam čvrsto odlučio ostvariti svoje namjere. Kroz gužvu

prometne špice, bog koji čuva pijance štitio je i mene.

Kad smo stigli, izišao sam iz kola i pošao za njom u kuću, što nju, čini se, nije uopće iznenadilo.

Otvorila je vrata, pridržala ih da prođem i uputila se u dnevnu sobu. Jasan sunčev sjaj davao je ovoj tamnoj prostoriji pust i bezdušan izgled, oduzevši njezinim toplim tamnim bojama svu toplinu.

Doimala se prašnom. Ušao sam i zatvorio za sobom vrata. Gledali smo se preko sobe.

Osjetio sam u tom trenutku da bih se mogao onesvijestiti i sjećam se da sam zglavke grubo

pritiskao o dovratak ne bi li me bol smirila. Promatrala me s tragom onog drevnog smješka na

usnama i ja osjetih njezinu unutarnju snagu. Počeo sam ravnomjernije disati.

S vidljivom i napregnutom pažnjom Honor je čekala da progovorim.

Napokon rekoh: - Pretpostavljam da znate da sam zaljubljen u vas?Promislila je malo, glave neznatno nagnute u stranu kao da osluškuje, i rekla: - Znam.-

Sumnjam da možete shvatiti koliko.

Okrenula se i preko ramena dobacila: - To nije važno. -Izgovorila je to mirno, ali u glasu joj se

nije osjećala dosada.

-

To da vas ljubim, ili koliko?

- Ovo potonje. Dirnuta sam što me volite. To je sve.

- To nije sve - rekoh. - Ja vas divljački želim, Honor, i divljački ću se za vas boriti.

Odmahnula je glavom i okrenula se da me pogleda u oči: -Za takvu ljubav nema mjesta - reče.

Njezino "nema mjesta" zvučalo je kao da pretražuje svemir i zatvara ga u kutiju.

Nisam se s tim želio pomiriti. - Kada si shvatila da te ljubim? - upitah. Bijaše to pravo zaljubljeničko pitanje.

- Kad si me napao u podrumu.

- Znala si, dakle, što je značio moj dolazak u Cambridge? - Jesam.

- Ali nisi ništa rekla Palmeru.

Zagledala se u mene i ja ugledah poznatu zmiju kako me hladno gleda iz njezinih očiju; ponovno mi iziđoše pred oči njezine tamne grudi i kako sam je našao s njezinim bratom, te

zadrhtah, ne toliko od onoga što sam vidio, koliko od činjenice da sam to vidio. Neće mi to nikada

moći oprostiti.

-

Napisao si mi lažljivo pismo - reče. Stajala je i gledala me nagnuvši glavu naprijed, s

ovratnikom kaputa podignutim iza crne kose nalik vlasulji, s rukama u džepovima.

-

Napisao sam ti glupo pismo - uzvratih. - Tada još nisam znao da je lažljivo.Nakratko smo zašutjeli i ja se uplaših da će me otpraviti. Prilijepio sam se dlanovima za

dovratak iza sebe i samo što se nisam počeo moliti. Naslućivao sam u njoj neko neobjašnjivo

oklijevanje. Kada bih samo uspio naći prave riječi natjerao bih je da nastavi govoriti, i mogao bih je

u ovom kratkom i sudbonosnom trenutku još malo zadržati uza se; ali učinim li i najmanju

pogrešku bit ću izgnan.

-

Drago mi je da ne sumnjaš u to da sam zaljubljen - pokušah, birajući pažljivo riječi. - Ako ništa,

to je barem očigledno. Ali moraš shvatiti s kakvim se teškoćama ja borim, budući da mi ni ti ni

okolnosti niste dali prilike da dođem do izražaja. Malo bi mi sada pomoglo da ti strgnem odjeću. Ali



prošao bih kroz vatru i vodu kad bi me ti pozvala. - Izgovorio sam to tihim razboritim glasom; i dok

sam govorio, mislio sam na Palmerov povratak i na opasno kratko vrijeme koje mi još preostaje.

Činilo se da pozorno sluša što govorim, procjenjujući me svojim tamnim pogledom. Napokon

reče: - Ti ne znaš što tražiš. Želiš li moju ljubav?

To me uplašilo, te rekoh: - Ne znam, ja čak ne znam smatram li te sposobnom za ljubav. Ja te

želim.-

Martine, govoriš gluposti - rekla je nasmijavši se. Okrenula se i naglom kretnjom svukla ogrtač

te prišla ormariću na kojemu su stajali piće i čaše. Natočila nam je šeri. S ushitom sam zapazio da joj

se tresu ruke.

Nisam se pomaknuo s mjesta. Stavila je jednu čašu na stolić nasred sobe, a zatim se povukla do

kamina. Prišao sam, uzeo čašu i vratio se do vrata. Osjećao sam da bih je, priđem U joj bliže, mogao

rastrgati u komade; no istodobno sam osjećao kako mi krv radosno pulsira od saznanja da je ona

toga svjesna. Odjednom sa zakašnjenjem shvatih da mi se obratila imenom; s mukom sam se

suspregnuo da ne pokrijem lice.

-

Što je tu glupo? Moja sumnja u tvoju sposobnost za ljubav, ili to što te jednostavno želim? -

upitah. Bio sam obuzet strahom da negdje ne pogriješim.

-

Ti me ne poznaješ - odvrati ona.-

Dopusti mi da te upoznam. To kako te ja poznajem mnogo je više od običnog poznavanja. I

sama si toga svjesna, inače ne bi sada sa mnom razgovarala. Ti nisi žena koja trati vrijeme. -1 sam

sam se tresao, a ipak sam iracionalno i gotovo s bijesom osjećao da još samo krhka brana sprječava

da se bujica našeg uzajamnog prepuštanja ne prelije. Kad bih barem znao na koji način da je srušim.

-

Vrati se u zbilju - reče Honor. - Vrati se svojoj ženi, vrati se Antoniji. Ja nemam ništa za tebe.

- Moj brak s Antonijom je gotov - odvratih. - Palmer ima pravo. Taj brak je mrtav.

- Iz Palmera progovaraju njegove vlastite konvencije. Ti nisi glup. Dobro znaš da je tvoj brak još

u mnogočemu živ. U svakom slučaju, nemoj misliti da je ovo nešto više od sna. Vrati se u zbilju -

ponovila je, ali me nije otjerala od sebe.

-

Volim te - rekoh - i želim te i čitavo je moje biće pred tvojim nogama. Ovo je zbilja. Nemojmo

dopustiti da je ne prepoznamo, da nas zaslijepe bilo kakve društvene konvencije.-

Društvene konvencije! - uskliknula je i ponovno se nasmijala. I ja sam se nasmijao, a onda smo

oboje opet postali napeti i užasno ozbiljni. Bio sam se ukočio od napora da svoj pogled i volju

usredotočim na nju i da je pokorim. Stajala je raskoračena preda mnom u svom starom

tamnozelenom kostimu i promatrala me držeći ruke na leđima.

-

Tvoja ljubav prema meni ne pripada zbiljskom svijetu - reče napokon. - Da, ovo je ljubav, to ne

poričem. Ali ne mora svaka ljubav pred sobom imati budućnost - ružičastu ili kakvu drugu - a ova

je ljubav uopće nema. Zbog onoga što jesam i zbog onoga što si vidio, ja sam za tebe zatrašni

predmet fascinacije. Ja sam odrubljena glava kojom su se nekoć koristila divlja plemena i alkemičari: namazali bi je uljem i stavljali joj komadić zlata na jezik kako bi je pridobili da im prorokuje

budućnost. A tko zna ne bi li se duljim druženjem s odrubljenom glavom čovjek domogao i nekih

neobičnih znanja. Za takva se znanja dobro plaća. Ali daleko je to od ljubavi i daleko od normalnog

života. Kao stvarni ljudi mi jedno za drugo ne postojimo.

-

Ja sam, barem kad je o tebi riječ, uvijek plaćao - rekoh. -Upravo to te za mene čini stvarnom. Ti

mi daješ nadu.

-

To mi nije namjera. Neka ti to bude jasno.

-

Što uopće radi ljubav koja pred sobom nema budućnosti?

-

Pretvara se u nešto drugo, nešto neugodno ili oštro što čovjek nosi u sebi i oko čega omotava

sloj po sloj svoga bića sve dok mu ne prestane smetati. Ah to je tvoj problem.

Osjetih da sam pokazao slabost i da je to možda bilo kobno. Ona se pomakla i njezina se sjena

pomakla na podu pod hladnim sunčanim sjajem. Dok je tražila cigarete u džepu, znao sam da me u



svakom trenutku može otpraviti.

Počeo sam joj se polako približavati na što se ona načas ukočila, da bi zatim ležerno nastavila

paliti cigaretu. Završila je s tim i pogledala me; ruke je spustila niz bokove, a u jednoj joj se dimila

cigareta. Motrila me spremna, a ozbiljno lice židovskog anđela bijaše lišeno svakog izraza. No

dodirnuti je nisam mogao, kao što ne bih mogao dodirnuti Noinu arku.

Kad sam joj se približio, padoh na koljena i ispružih se pred njom koliko sam dug, dotaknuvši čelom pod. To se dogodilo tako iznenada kao da me netko srušio na do. Bilo je čudno, ali mogao

sam u tom položaju ostati beskrajno dugo.

Nakon nekoliko trenutaka rekla je mirnim, veoma dubokim glasom: - Ustani!

Počeo sam se dizati. Ona se bila odmakla i sada se naslanjala na okvir kamina. Nisam se mogao

suzdržati od preklinjanja. I dalje klečeći rekoh: - Honor, nemoj da se ovako prepiremo. Daj da se

katkada vidimo. Samo to te molim. O tvojoj situaciji i o tvojim željama ne znam ništa. No uvjeren

sam da je ovo što je u ovih pola sata drhtalo i treperilo medu nama ono pravo. Nemoj ga ubiti.

Jedino te to molim.

Odmahnula je glavom ljutito se mršteći, te shvatih da sam prekinuo onu krhku čaroliju, kakva

god ona bila, kojom sam je u ovih nekoliko sudbonosnih minuta držao uza se. Ustao sam s poda.

-

Mi se ne prepiremo. Molim te, nemoj se zavaravati. Ti živiš od snova. Najbolje bi bilo da sada odeš. Ubrzo će stići Palmer, a ja bih htjela da odeš prije negoli on dođe.

-

Ali još ćemo se vidjeti?

-

To ne bi imalo apsolutno nikakva smisla. Palmer i ja putujemo takoreći sutra.

-

Nemoj tako govoriti - zavapih. Očajnički te želim.

-

O, bože - podrugljivo će Honor - a što bi sa mnom da me imaš?Ove riječi, koje su mi otkrile jednostavnu istinu da me ona ne smatra sebi ravnim, napokon mi

zatvoriše usta.

Ulazeći u kola, vidio sam Palmera kako izlazi iz nedaleko zaustavljenog taksija. Mahnuh smo

jedan drugome.



Poglavlje 28.Sljedećeg dana u doba ručka bio sam već veoma zabrinut za Antoniju. Sinoć se nije bila vratila

kući. Kasno navečer telefonirao sam njezinoj majci i nekolicini prijatelja, ali joj nisam mogao ući u

trag. Nazvao sam Rosemaryn stan, ali se nitko nije javio. Sjeo sam uz bocu viskija očekujući da se

pojavi, i čvrsto zaspao na sofi. Probudio sam se rano ujutro, sav ukočen i s osjećajem izgubljenosti.

U sedam sam ponovno nazvao Rosemary i, za svaki slučaj, Rembers, no nitko se nije javljao. U

devet sam nazvao frizera, ali mi je rečeno da gospoda Lynch-Gibbon već duže vremena nije bila kod

njih. Zaključio sam da je Antonia vjerojatno promijenila frizera, ili je pak lagala. Nisam se mogao

prisiliti da nazovem Palmera.

Oko deset je zazvonilo na vratima, ali bili su to radnici s namještajem iz Lawndes Squarea.

Unijeli su stvari, uspjevši pritom okrhnuti ugao pisaćeg stola Carlton House. Nakon njihova odlaska

zaustavio sam se tužno kraj njega i pljunuvši na prst pritisnuo sam ga na ogrebotinu pokušavši

zatamniti drvo. Potom sam našao laštilo i dobro ga utrljao preko oštećenog dijela, no ni to nije

pomoglo. I dalje je izgledao odbačeno, kao da je ovdje samo u prolazu, kao da se već vidi na dražbi

kod Sothebyja25. Soba se nikada nije posve oporavila.

Nazvao sam na još nekoliko mjesta, uključujući i policiju kako bih se raspitao o nesrećama, no i dalje bez rezultata. Nešto poslije jedanaest zazvonio je telefon, no to je bio Mytten koji je zvao zbog

hocka. Bio sam užasno, posve iracionalno uznemiren i zabrinut. Antonia nije običavala nestati ovako

bez objašnjenja i već sam je zamišljao kako leži u bolničkom krevetu ili kako licem prema dolje pluta

Temzom. Ova me zabrinutost podsjetila na mahnitu uznemirenost koja me obuzimala u djetinjstvu

kad god bi moja majka duže izbivala, i ja se pokušah kao i nekoć utješiti govoreći: za jedan sat, za

dva sata ona će se vratiti, sve će se objasniti i sve će opet biti kao prije. Ali u međuvremenu su

minute nečujno otkucavale ne donoseći nikakvih novosti.

Naravno da je istina - ta ovo je bio najbolji dokaz - da je moj brak još itekako živ. Možda će

zvučati jadno, ali nakon rastanka s Honor vratio sam se kući sa željom da me Antonia utješi. Bio

sam joj kao i obično pripremio martini očekujući da se vrati oko šest. Nema ničeg boljeg od utjehe

koju ti može pružiti jedna dobro uhodana veza; napokon, bez obzira na sve što se dogodilo, ipak je

Antonia, i samo ona, bila moja supruga. Nije mi uopće padalo na um da se zapitam ima li tu možda

kakve nelogičnosti; i zapravo tu nikakve nelogičnosti nije ni bilo.

Nakon što sam se rastao s Honor osjećao sam neopisivu bol koju je prouzročio naš posljednji

razgovor. No dok sam sjedio čekajući Antoniju, prije no što sam se počeo zabrinjavati, osjetih kako

me obuzima duboka radost. Uzevši u obzir koliko je bio težak i opasan taj pothvat, naš razgovor i

nije tako loše završio. Bijah impresioniran činjenicom što je Honor uopće bila spremna razgovarati.

Bio sam gotovo siguran da Palmeru još nije rekla ništa o onome što se sa mnom događa. Uživao

sam prisjećajući se kako su joj se tresle ruke. Rekla je da mi ne namjerava davati nikakvu nadu. Ali

zapravo mi je itekako ulila nadu; a za nju se ne bi reklo da je glupa. Naravno, bio sam svjestan kako

je to mala, posve mala nada. Ali kad je čovjek zaljubljen, hvata se i za najmanju slamku. Trenutno

mi je najvažniji bio osjećaj da sam dobio na vremenu. Nisam mogao vjerovati da će Honor i Palmer

uistinu nekamo otići, nekamo daleko ili na duže vrijeme, i bio sam čvrsto uvjeren da ću je ponovno

vidjeti. Preko mogućih sam zahtjeva sa strane njezina brata i moje žene, zahvaljujući primjeni dvostruke logike, lako prešao; ili ću izgubiti Honor, pa će sve ostati po starom, ili ću je per

impossibile26 dobiti, što će za posljedicu imati stvaranje novoga Neba i nove Zemlje i brisanje svega

što je bilo prije. Ja bih postao nova osoba; i ako bi me ona nemilosrdno na to natjerala, dojurio bih k

njoj makar morao gaziti krv do koljena.

25 Sotheby's - poznata londonska aukcijska kuća (op. prev.).

26 Per impossibile - tal. praktički nemoguće (op. prev.).



Ovaj monolog naglo je prekinula moja zabrinutost za Antoniju; tek oko podneva sljedećeg dana,

kad me potpuna iscrpljenost natjerala da predahnem, moje su se misli opet potpuno usredotočile na

Honor te počeh razmišljati o onome što je rekla o odrubljenoj glavi. Dan ranije bilo mi je drago što

joj nisam poslao ono prvo pismo u kojemu su objašnjenja za moje ponašanje tako jadna i dosadna. Ja

nju nisam ljubio kao zamjenu za Palmera kojega sam ljubio zato što mi je zaveo ženu: u to bijah

posve siguran; ali ništa skloniji nisam bio ni objašnjenju koje je ona ponudila. Nisam je ljubio zato

što incest u meni budi neki iracionalan užas, iako sam, razmislivši dobro, znao da je onaj prizor u

Cambridgeu nešto što je još veoma prisutno u mojoj mašti, veoma osjetljivo na dodir, nešto

neprobavljeno i opasno. Zatvorio sam oči i ponovo vidio ono što sam vidio i tada.

Pred vratima se začulo komešanje i Antonia je utrčala u sobu. Skočio sam na noge osjećajući

istodobno i veliko olakšanje i neki čudan strah što je vidim. Prišao sam joj, uhvatio je za ramena i

protresao. Nasmijala se dok sam je tresao, potom je skinula šešir i kaput i bacila ih na stolac. Djelovala je neobično veselo, kao da je pijana. Zurio sam u nju zaprepašteno.

-

Dođavola! - viknuh - Skoro sam poludio! Gdje si bila?

-

Dragi - reče Antonia - prvo ćemo popiti jedno veliko piće. Samo budi strpljiv. Sve ću ti

ispričati. Žao mi je što ti prije nisam mogla ništa reći. Ali shvatit ćeš zašto. Sjedni, ja ću donijeti čaše.

Sjeo sam na sofu. Sada kad se vratila, osjećao sam samo iscrpljenost i srdžbu. Zaključio sam kako je

bolje da odem u postelju. Noćašnji san bio je poput kome i uopće me nije osvježio.

Antonia je sjela do mene, stavila čaše na stol i jednom me rukom uhvatila za bradu okrenuvši

me licem k sebi. Onda je veći dio pića iz svoje čaše prelila u moju. Ova me kretnja na nešto

podsjetila. Opet se zagledala u mene svojim blistavim tamnim očima. Kosa joj se presijavala poput

blijeda bakra i nije mi bilo jasno kako mi se ikada moglo učiniti da stari. Našminkane su joj se usne

micale s nekom nejasnom nježnošću.

- Dobro, dobro, sve je u redu - rekoh, uzevši je za ruku. Drago mi je što te vidim!

-

Dragi - započe Antonia - ne znam kako da ti to kažem, jer ne znam koliko uopće znaš o tome.

-

Znam? O čemu?

-

O meni i Alexanderu.

-

O tebi i Alexanderu? - ponovih. - Jesi li sigurna da nisi pobrkala imena?-

Oh, dragi, bojim se da je to ozbiljno. Ali to si zacijelo znao, zar ne? Morao si to odavno znati!

-

Što sam to trebao znati?

-

Pa, da smo Alexander i ja, ovaj, pa ukratko, da je Alexander moj ljubavnik.

-

O, Isuse! - uzviknuo sam skočivši na noge. Antonia je pokušala zadržati moju ruku u svojoj, ali

sam je istrgnuo.

-

Hoćeš reći da uopće nisi znao? - u čudu će Antonia. - To nije bilo teško pogoditi. Bila sam

uvjerena da znaš. Alexander nije bio tako siguran.

-

Za kakvu me budalu oboje držite - rekoh. - Ne, nisam znao. Naravno, opazio sam da ste jedno

drugome dragi. Ali za ovo nisam znao. Zar misliš da bih to ikada dopustio? Kako me slabo poznaješ.

-

Pa Andersona si sasvim lijepo prihvatio - mirno će Antonia. - To me navelo na pomisao da

sigurno znaš, da si zacijelo shvatio to s Alexanderom. Osim toga, bilo je sve tako očito.

-

Ti si glupa - rekoh. - Palmer je nešto drugo.

- Ne shvaćam zašto - reče Antonia. - I što uopće misliš kad kažeš da ti to ne bi dopustio? Voljela

sam vas obojicu, ti si nas oboje volio, Alexander je volio...

-

Muka mi je od tebe - rekoh.

-

Znao si da vas moram imati obojicu - reče Antonia.

-

E, od sada ćeš imati samo jednog od nas.

-

Nemoj to govoriti, dragi - ozbiljno će Antonia. Ustala je i ponovno me pokušala uhvatiti za



ruku. Stavio sam ruke u džepove. - Istina je da te oboje volimo i da ne možemo i ne želimo ostati

bez tebe. Tako si se sjajno ponio u Andersonovu slučaju. Nemoj sada sve pokvariti.

-

Sav mi se sjaj istrošio.

-

Najdraži Martine, dijete moje, budi razuman - preklinjala je Antonia. -1, oh dragi, nemoj

praviti takvo lice. Naposljetku, ova situacija traje već dugo. To nije isto kao da mi je to tek sada palo

na pamet.-

Samo što ja za nju sve to vrijeme nisam znao. Otkada zapravo traje?

-

Oh, oduvijek - odvrati Antonia. - Ne tvrdim da smo se za to vrijeme uvijek baš često viđah. To

se mijenjalo. Ali situacija je ostala ista.

-

Oduvijek? Hoćeš reći otkako smo se oženili?

-

Zapravo još prije nego što smo se oženili. Ja sam se u Alexandera zaljubila istog časa kad sam

ga upoznala. Jedino što nisam povjerovala u svoju ljubav dok nije bilo prekasno. Sjećaš se da me nisi htio upoznati s Alexanderom prije no što se zaručimo. Rekao si da ti uvijek preotme djevojku. A

onda je već sve postalo tako službeno. Nisam imala dovoljno hrabrosti.

- Hoćeš reći da naš brak nikada nije ni postojao?

- Ali naravno da je postojao, dragi. Ja sam vas voljela obojicu. I sada vas volim.

-

Ne vjerujem da razumiješ značenje te riječi - rekoh.- Užasno me vrijeđaš - reče Antonia. Pogledali smo se. Lice joj je imalo ozbiljan i dostojanstven

izraz i mirno je izdržala moj pogled. Očito je od posljednji put uvelike uznapredovala. I sada je

izgledala kao glumica. Ali kao velika glumica.

Odšetao sam do prozora i zagledao se van u magnoliju. Blijedi je sunčev sjaj otkrio mahovinu

na njenom starom stablu. Doimala se mrtvom.

-

Zašto mi nisi rekla? - upitah.

- Kao što rekoh, mislila sam da znaš. Mislila sam da ti je draže da sve ostane tako fino i

neodređeno.

-

No, i zbog čega to sada pretvaraš u grubo i određeno?

-

Anderson me probudio - odgovori Antonia. - U nekim me stvarima učinio više neovisnom. Nakon toga nemoguće je nastaviti živjeti po starom. Ja sam u Andersona doista bila zaljubljena, bila

sam upravo opčinjena njime. Nisam si mogla pomoći. Bilo je istodobno prekrasno i užasno. Nikada

prije nisam osjetila kako doslovce gubim do pod nogama. To je, naravno, gotovo ubilo Alexandera.

On je odavno vidio kako se to približava; bila sam se ozbiljno uplašila za njegovo mentalno zdravlje.

On je patio mnogo više nego ti.

-

Je li on to doznao prije mene?

- Jest. Nisam ga mogla prevariti. Uostalom, sam je pogodio.

-

Ali mene si mogla prevariti.

-

Ti si mene prevario - odvrati Antonia.

-

To su dvije različite stvari - rekoh.

-

Ti stalno govoriš o nekim razlikama koje ne postoje - reče Antonia. — Naravno da naš brak

nikada nije mogao biti posve u redu. I sam si to shvatio. I tebi je također bio potreban netko drugi. Ja

bih ti to bila oprostila.

-

Nijedan brak nije savršen - rekoh. - Ali ja sam u naš vjerovao. Sada mi ti kažeš da uopće nije

postojao. Nije mi ostala čak ni prošlost.

-

Ti si, Martine, takav sanjar. Ti radije sanjariš nego da se moraš suočiti s problemima. E, pa sada

ćeš se s njima morati suočiti. I, molim te, prestani se sažalijevati.

- Antonia, ne budi tako gruba prema meni. Ja samo pokušavam razumjeti. Kažeš da te Palmer

probudio?



-

Tako je. On me učinio poštenom. Učinio me hrabrijom, možda. Bolje je biti iskren i pokušati

pritom zadržati ono što imaš. S tobom mi je to sjajno uspjelo kad je Anderson bio u pitanju. A na

neki mi je to način uspjelo i s Alexanderom.

Koliko god da je patio, nismo nikada prekinuli vezu. To je uistinu sjajno.

- Sjajno. Oh, shvaćam. Pa to opet pokušavaš sa mnom?

-

Najdraži, znala sam da ćeš se urazumiti - uskliknula je Antonia. Prišla mi je s leda i ja osjetih njezin nježan dodir na ramenu. I dalje sam stajao s rukama na leđima i gledao magnoliju.

-

Po čemu zaključuješ da sam se urazumio? - upitah.

-

Ali moraš, moraš! - nježno me uvjeravala, uhvativši me za obje ruke. Pustio sam da ih drži ali

se nisam okrenuo.

-

A što je s Georgie?

-

Oh, to je bilo iz čistog očaja - reče Antonia. - Alexandera je strašno povrijedilo ono s

Andersonom. U to vrijeme suviše je patio a da bi se mogao naljutiti. Obuzdavao je svoj bijes dok sve

ne prođe. Tada me je mislio kazniti.

-

Hoćeš reći da se uopće nije namjeravao oženiti s Georgie?

-

Pa, mislio je da to namjerava - objasni Antonia - ali prevario se, jadničak. Mi smo se bili

nakratko udaljili i to je za nas oboje bio pravi pakao. Umislio je da mu je potrebno nešto novo i tako

se upustio s Georgie, čisto zbog promjene. Bio je sasvim izluđen. No kasnije je, naravno, shvatio da

to nije u redu. To je bilo kad se Georgie pokušala ubiti, kad je otkrila da Alexander zapravo voli

mene. - Slušao sam njezin miran, jednoličan glas što mi je dopirao preko ramena.

-

Je li to istina? - upitah. Bio sam omamljen i otupio. Osjećao sam se poput prazne posude koju

svako malo netko šutne nogom. Čak mi je i Georgieina ljubav bila oduzeta. Malo je trebalo pa da

povjerujem kako je Georgie sve vrijeme bila zaljubljena u Alexandera. Ako ne, onda je sve to

vrijeme čekala na Alexandera. A ipak je meni poslala svoju dragocjenu kosu.

Okrenuo sam se i pogledao Antoniju; sada smo stajali jedno nasuprot drugomu u udubljenju

prozora. Milovala mi je ruke, sagnuvši malo glavu s onim dobro mi poznatim izrazom posesivne

nježnosti.

-

Jadna Georgie - reče napokon. - Ali ona je mlada, brzo će naći nekoga drugoga.-

Mora da si zadovoljna sobom - rekoh. - Na kraju ispada da su svi zaljubljeni u tebe.

Antonia se pobjedonosno nasmiješila: - Znam kako to postići! - odgovorila je. Onda me je

pogladila po obrazu. - Nemoj se opirati mojoj ljubavi, Martine. Moram te zadržati u svojoj ljubavnoj mreži. Zadržat ćemo te, znaš, nikada te nećemo pustiti da odeš! Ta to si nesvjesno već proživio. Možda smo svi pomalo živjeli u snu. Sada smo to u punom smislu osvijestili i sve će doći na svoje

mjesto, što bi se već u početku bilo dogodilo da sam samo imala malo više hrabrosti. I ako budemo

hrabri i dobri, sada kad smo jedni s drugima iskreni sve će biti bolje, oh, mnogo, mnogo bolje! -

Govorila je tiho, trljajući mi pritom obraz kao da me maže nekom čudotvornom pomasti.

Odmaknuo sam njezinu ruku i protrljao mjesto koje je dodirnula. - Pa - rekoh - zgodno je što

nećeš morati mijenjati prezime. Tako ćeš manje zbuniti dobavljače. Drago mi je da ćemo te zadržati

u obitelji.Antonia se nježno nasmiješila: - Oh, dragi, tako te dobro poznajem, ti slatki mah podrugljivče!

Dirljivo je gledati kako svoju dobrotu pokušavaš sakriti tim svojim frivolnim primjedbama.

-

Znači, opet igram svoju staru ulogu? Čini se da sam osuđen na to da vječno budem anđeo

svjetlosti i milosrđa.

- Tvoja je dobrota preteška za tebe, Martine - nastavi Antonia. - Ti ne bi mogao biti grub ni kad

bi htio. Ti si mnogo bolji od svoga brata. Oh, toliko te ljubim. - Zagrlila me, stojeći na jednoj nozi

poput šiparice.

-

Što je Palmer mislio o tvom ljubakanju s Alexanderom? - upitah preko njezina ramena. Bio

sam žedan krvi.



Odmaknula se od mene, a njezino lice na kojemu se pojavio izraz duboke boli sada je djelovalo

nešto manje izvještačeno. Načas je oklijevala a onda reče: - Nikada mu nisam priznala.

-

Zašto?

-

Alexander mi je previše značio, naprosto se nisam mogla na to natjerati. Bila je to naša tajna.

Alexander nije htio da mu kažem. Pretpostavljam da bih mu naposljetku ipak bila rekla, ali stalno

sam to odgađala. A onda je sam otkrio.-

Je li? A kako? Kada?

-

Ne znam kako - reče Antonia. Bila se napola okrenula od mene, usne su joj se nervozno micale,

a ruke je čvrsto stegnula u šaku. - Neko sam vrijeme bila uvjerena da si mu ti rekao, ali to je,

naravno, nemoguće. Ti to zacijelo ne bi učinio. A kada? Onog vikenda kad sam otišla posjetiti

majku. Zacijelo je tada otkrio. Možda je našao neko pismo ili nešto slično. Bio je odveć povrijeđen a

da bi mogao nastaviti.

-

Shvaćam - rekoh. - Jadni Palmer. Ali na kraju je sve zapravo dobro ispalo, zar ne?

-

Oh, da! - Lice joj je sada zračilo blagošću i nekim vlažnim sjajem. - Oh, da! Osjećam golemo

olakšanje pri pomisli da ipak neću izgubiti Alexandera. Ovaj pokus s Andersonom pokazao je, čini se, da je to ono pravo. Zato i moram sve izvesti na čistac i napokon srediti svoj život. Silno sam

zahvalna Andersonu, stvarno jesam.-

Nećeš izgubiti Alexandera - rekoh - a mene ionako ne bi bila izgubila. Zar ti nisi sretna cura?

- Zar ja nisam sretna cura! - veselo je ponovila, uhvativši me za ruku.

Netko je pokucao na vrata dnevne sobe. Brzo smo se razdvojili poput zatečenih ljubavnika, a ja

sam doviknuo: -Naprijed! - Bila je to Rosemary, veoma elegantna sa svojim novim šeširićem i poput

olovke tankim kišobranom. - Hej, zdravo narode - rekla je afektirano. - Upravo sam se vratila pa

sam odlučila skočiti načas do vas. - Ušla je u sobu i spustila torbu na pisaći stol. - Donijela sam vam

par avokada - reče. - Vidjela sam ih kod Harrodsa i pomislila kako je bolje da ih odmah kupim dok ih

još ima, jer nema ih, znate, uvijek. Nisu posve zreli, ali prodavač kaže da će, ako ih držite u toploj

prostoriji, za dan-dva biti najbolji za jelo.

-

Velike novosti za tebe, sestro - rekoh okrenuvši se Rosemary. - Moja se žena udaje se moga

brata. Nije li to sjajno?-

Dragi! - uskliknu Antonia.

-Još bih se samo ja trebao ludo zaljubiti u Rosemary, pa da svi odemo sretno živjeti u Rembers! -

Počeo sam se smijati.

-

Martine! - reče Rosemary. Nešto mi je pružala. - Ovo je bilo na otiraču. Bit će da ga je netko

osobno donio.

Uzeo sam pismo i prestao se smijati. Adresa je bila napisana teutonskim rukopisom koji nikada

prije nisam vidio. Ali znao sam odakle dolazi.

-

Vi se, djevojke, zabavljajte, a ja idem po šampanjac. Želim nazdraviti zarukama svoje supruge.- Izišao sam iz sobe i zalupio za sobom vrata.

Otišao sam u blagovaonicu i, zatvorivši se ondje, počeo petljati oko omotnice. Nisam je uspio

otvoriti. Kad sam je naposljetku poderao prepoznao sam Palmerov rukopis i protrnuo. Izvukao sam

pismo, koje je sada bilo zgužvano i poderano. U omotnici nije bilo ničeg drugog.

U pismu je stajalo:

Martine, mi jedanaestoga letimo za Ameriku gdje namjeravamo ostati. Ja ću vjerojatno otvoriti ordinaciju na Zapadnoj obali, a Honor će zajedno sa mnom raditi nešto za sveučilište. Nema razloga da seikada više susretnemo; i razumjet ćeš ako kažem da će za sve nas biti najbolje do se to ne dogodi. Kadbolje razmislim, uvjeren sam da je tvoja odluka da se vratiš Antoniji i pokrpaš svoj brak bila ispravna. Tisi ipak sazdan za život u jednom nježnijem svijetu. Kad kažem ispravno mislim, naravno, ispravno sobzirom na tvoju osobnu sreću i na najdublje potrebe tvoje duše. Neću

te vrijeđati ispraznim riječima o



moralnosti. Upravo me je činjenica da nisi sputan tim okovima

ponukala da te prihvatim kao prijatelja. Oonome što se dogodilo ne smiješ tražiti, niti ćeš dobiti, bilo kakvo objašnjenje, ni od mene ni od bilo kogadrugoga. Neka dostojanstvo šutnje poput mora

prekrije taj slučaj u kojemu je udio ludila bio mnogo većinegoli ti možeš pojmiti. Tebi i Antonijiželim sve najbolje i nikada neću zaboraviti da sam vas jednom volio. Nemoj odgovarati na ovo

pismo, jernjime se oboje neopozivo i zvanično od tebe opraštamo.

P.

Gurnuo sam pismo u džep i ostao minutu-dvije potpuno nepomičan. Potom sam otvorio ormar

i nesigurnom rukom izvadio čaše. Otišao sam u podrum po šampanjac. Tek kad sam već bocu imao

u ruci, shvatih da sam je uspio pronaći u mraku. Vratio sam se u dnevnu sobu.

Dvije su žene prekinule razgovor i nervozno me pogledale očekujući da nešto učinim ili kažem.

Stavio sam čaše na stol i počeo šutke otvarati bocu.

-

Martine - javi se Rosemary - ti se ne ljutiš, zar ne? -Obraćala mi se kao djetetu koje se duri.

- Naravno da se ne ljutim - odvratih. - Zbog čega bih se, zaboga, ljutio?Vidio sam kako su se njih dvije pogledale. U tom trenutku shvatih da je Rosemary očito

oduvijek znala za Antonijinu vezu s Alexanderom, najvjerojatnije su se upravo u njezinom stanu i sastajali. Sampanjski čep udario je u strop.

-

Draga dušo - reče Antonia - nemoj se uzrujavati, budi miran, smiri se. Mi te svi uistinu volimo.-

Prišla mi je i ponovo me potegnula za rukav a ja sam joj pružio čašu. Drugu sam dao Rosemary.

- Od mene ćete za vjenčani dar dobiti Audubonove grafike. - Otpio sam iz čaše i opet se počeo

smijati. Zagledale su se u mene zbunjeno i s negodovanjem.



Poglavlje 29.

Dijete moje, meni se čini da nas dvoje podsjećamo na brodolomce koji su toliko toga zajedno

prepatilite poslije jedva mogu podnijeti da jedan drugoga vide. Iz nekog sličnog razloga sam i ja

tebe izbjegavao, a

shvatio sam da i ti vjerojatno osjećaš istu nesklonost ka obnavljanju veze koja je

uzrokovala toliko patnje.Što se to, draga Georgie, dogodilo s nama od onog Badnjaka kad smo,

poput ono dvoje djece izgubljene ušumi, ležali ispred tvog kamina? Koliko li smo tada nevinosti

morali posjedovati, ako smo je umeđuvremenu toliko izgubili! Moglo bi se reći da je vrijeme da

dođu crvendaći i prekriju nas lišćem. Janiti sam kadar zamisliti kakve su bile tvoje patnje, jer ni

vlastite pravo ne razumijem, niti mogu pretpostaviti koliko si na mene ogorčena, niti znam je li

medu nama išta ostalo što bi se dalo pokrpati.Pišem ovo gotovo bez nade u spas, ali pisati moram,

jer osjećam da smo nas dvoje poput lica u kakvomkazališnom komadu i da medu nama nužno

mora doći do dijaloga kako bi drama mogla završiti. Moj načinobraćanja može ti se učiniti hladnim,

no moram biti pošten i priznati da sam trenutno potpuno izvan sebe ida sam više mrtav nego živ.

Moram te vidjeti, shvaćaš li, makar samo zato da dobijem objašnjenje o nekimnejasnoćama koje me

užasno muče; ali ipak s nadom da će se medu nama, kad se u pustoši što ju je ovaj pokolj iza sebe

ostavio ponovno susretnemo, dogoditi i nešto više od toga. Hoćeš b' barem pokušati, Georgiemoja,

stari moj prijatelju? Ako mi u međuvremenu ne odgovoriš negativno, nazvat ću te sljedećeg tjedna.

Naša je ljubav bila stvarna, Georgie, zar nije? Zar nije? U ime te stvarnosti... M.

Završio sam pismo i pogledao na sat. Bilo je gotovo osam. Odlučio sam kako je najbolje da

odem u čekaonicu i prije njihova dolaska zauzmem neko skrovito mjesto. Htio sam ih vidjeti kako

odlaze.

Bilo je to jedanaestoga navečer i cijeli sam taj dan proveo na Londonskom aerodromu. Nije bilo

teško otkriti kada Honor i Palmer polijeću. Imali su rezervirana mjesta na večernjem avionu. A

budući da sam unaprijed odlučio kako ću postupiti, kad je taj dan došao nisam mogao izdržati kod

kuće. Sjedio sam po raznim kafićima i pojeo nekoliko sendviča. Naposljetku sam, u očajničkom

nastojanju da promijenim tok svojih misli, počeo pisati Georgie; nisam bio siguran hoće li pismo biti

dovoljno, nisam bio siguran jesam li izrazio ono što osjećam, niti sam bio siguran što zapravo

osjećam. Georgie sam se mogao posvetiti jedino u posve apstraktnom smislu. Zapravo i nisam bio

svjestan ničega osim činjenice da ću ubrzo vidjeti Honor i da će to biti posljednji put.

Na Palmerovo pismo nisam odgovorio. Započinjao sam, naravno, pola tuceta odgovora, ali

nakraju mi se učinilo ipak manje bolnim šutke primiti taj udarac, što je nedvojbeno i bio, kao

završni. Pročitao sam njegovo pismo bezbroj puta, pokušavajući otkriti jesu li uopće shvatili u

kakvom se stanju nalazim i kakva se rasprava mogla između njih dvoje voditi o tome kako da me

najlakše dotuku. To je isto kao da čovjek pokušava pogoditi o čemu razgovaraju bogovi. Jasno mi je

bilo, međutim, da Palmer sada zna.

Antonia i Alexander otputovali su u Rim. Osjetio sam veliko olakšanje kad su otišli. Ja sam se sa

svim stvarima preselio opet natrag u Lowndes Square. Radnik koji nas je selio očito se već

priviknuo da stvari nosi amo-tamo. Nisam znao hoću li ondje ostati, ali morao sam se maknuti iz Hereford Squarea, što sam i učinio još iste večeri nakon Antonijina drugog priznanja. Antonia se u

meni, naravno, razočarala. Nisam znao koliko ju je to pogodilo, niti sam se potrudio doznati.

Odnosio sam se prema njoj s podrugljivom dobrohotnošću, što ju je zbunjivalo, a na njezine sam

neprekidne izljeve ljubavi uporno odgovarao ironijom. Nisam joj mogao oprostiti i jedva sam čekao

da mi se makne s očiju. I ja sam u međuvremenu otvrdnuo i postao manje zavisan, a stalno prisutan

i ničim pomućen osjećaj gubitka pomagao mi je da takav ostanem. U meni je bio umro upravo onaj

prirođeni dar za održavanje plemenitijih ljudskih odnosa koji je spominjao Palmer. To ni u

najboljem slučaju nije bio neki uzvišeni dar, prije neki blaži vid sebičnosti. Ali to ni u jednom

trenutku nisam pokazao, tako ni Antonia ni Alexander nisu znali što zapravo mislim. Bilo mi je



pomalo drago što sam ih ostavio u neznanju.

Ali nisam ni obzirnom Alexandera mogao oprostiti što mi je već tako davno počeo nabijati

rogove. Ova njegova izdaja bila je posve druge prirode, te se gotovo činilo da s Antonijom nema

nikakve veze. Bijaše to kao da je Alexander učinio nešto mojoj čitavoj prošlosti, godinama koje su se

protezale daleko unatrag, u doba prije moga vjenčanja, u našu dječju sobu, u majčinu utrobu.

Činjenica da me upravo on, u kojemu je, više nego u nama drugima, nastavila živjeti naša majka,

tako mučki i tako bezobzirno prevario, bacila je sjenu poput ožiljka na onu nevinost prošlosti za

koju sam vjerovao da je neranjiva. Nije to s moje strane bila moralna osuda.

Ne da ja nisam vjerovao kako on to, barem djelomice, može "objasniti"; to je štoviše i želio. On

je, više nego Antonia, patio zbog moje prividne neozbiljnosti. Želio mi je, znao sam to, ispričati o

svojim dvojbama, o svojim obzirima, o tome kako je bio neprimjetno voden od jednog poteza do

drugog, ukratko, o tome kako je do toga uopće došlo. Povremeno bih čak kod njega naslutio želju za

povjeravanjem koje zapravo isključuje Antoniju i pitao sam se sa stanovitom dozom sažaljenja i

znatiželje koliko je zapravo on, svojom voljom, sudjelovao u nastajanju današnje situacije. Nisam

sumnjao da bi to bila zanimljiva priča. Napokon, iz vlastita sam iskustva znao kako se nježnim i kako malo proračunatim obmanjivaču može učiniti smišljeno obmanjivanje voljene osobe. No moja

je reakcija na Alexanderovo ponašanje bila mnogo spontanija od osude i mnogo bezdušnija. Čudno

je što je bol koju sam je pritom osjećao tako mnogo nalikovala na usamljenost. On je ispunjavao jedan veliki odjeljak moje prošlosti, koji se odjednom pretvorio u pustoš.

Smjestio sam se u najudaljeniji kut aerodromske čekaonice i raširio pred sobom novine. Nisam

vjerovao da bi me tu mogli vidjeti. No bio sam pripravan riskirati. Iza golemih prozora polagano su

promicali rasvijetljeni avioni na svom putu prema uzletnoj pisti. U toploj čekaonici polurazgovijetni

glasovi s razglasa davali su monotone upute nervoznim putnicima koje su oni, čini se, razumjeli.

Nalikovalo je to na predvorje Posljednjeg suda. Pijuckao sam svoj viski i preko ruba visoko

podignutih novina budno motrio pomične stepenice. Do polijetanja njihova aviona ostao je još cio

sat, ali sada sam se već tako loše osjećao te sam mogao još jedino sjediti i vrebati. Osjećao sam se kao

da ću biti svjedokom ubojstva, no hoće li to biti u ulozi ubojice ili žrtve, nije bilo posve jasno.

Očajnička ljubav ima nezajažljiv apetit. A pritom se ona, zahvaljujući nekoj metamorfozi do koje

dolazi zbog same njene silovitosti, može hraniti bilo čime. Ja sam se ovo vrijeme hranio pomišlju da

ću ponovno vidjeti Honor; a činilo mi se kao da ću u tom trenutku umrijeti. Ništa izvan toga nisam

zamjećivao i ništa izvan toga nije me zanimalo. Vidjeti je kako doista odlazi, vidjeti kako kroz neka

vrata zauvijek odlazi iz mog života, bilo je ravno činu samouništenja, u čemu sam nalazio neko

mračno zadovoljstvo. Ali kad je došao taj dan, čak je i ta slika izgubila oštrinu, a u mojoj zbrkanoj

svijesti nije ostalo ništa osim pomisli da ću je stvarno vidjeti. Za mene je to, čini se, bila dovoljna

količina čuda, dovoljna količina bolne radosti, pa makar to trajalo samo jedan trenutak.

Pogledao sam na sat, nisam znao bih li se odvažio otići do bifea po još jedan viski ili ne. Odlučih

ipak ostati tu gdje jesam. Skutrio sam se iza novina. Jedna me ruka počela boljeti. Obuzela me neka

tupa iscrpljenost. Ova atmosfera sudnjeg dana sve me više pritiskala, nisam više bio kadar razlučiti

potječe li udaljena tutnjava od aviona ili mi to krv tutnji u ušima. Čitav mi je dan prošao u bdijenju.

Možda se spremam zaspati. Osjećao sam kako mi se glava klati kao da će se otkinuti. Za nekoliko

sekunda pao sam u san, isti onaj koji mi se u posljednje vrijeme često vraćao; bijaše to san u kojemu se pojavljuju samurajska sablja i odrubljena glava; a onda sam ugledao Palmera i Honor, posve

nage, kako se grle, kako se sve čvršće i čvršće pripijaju jedno uz drugo sve dok se nije činilo da su

postali jedno.

Naglim sam trzajem podigao glavu i brzo popravio novine koje su se bile spustile. Bio sam

samo načas zadrijemao. Potvrdio mi je to i pogled na sat; ponovo sam povirio preko ruba novina. A

onda sam ih ugledao kako se poput zlih duhova pojavljuju iz podzemlja. Uzdizali su se lebdeći

jedno do drugoga, prvo su im se pojavile glave, potom ramena, usporenom brzinom kojom su ih

pomične stepenice nosile na gornju razinu. Vratio sam novine u prijašnji položaj i, izbrisavši ih tako

iz vidnog polja, zatvorio oči. Sada sam se pitao hoću li uopće moći podnijeti taj prizor.



Trebalo mi je nekoliko minuta da se priberem. Kad sam se odvažio opet pogledati, oni su već

bili stigli do šanka i sada su mi stajali okrenuti leđima. Palmer je naručivao piće. Naručio je tri pića. Tada sam opazio da je s njima i jedna djevojka, zgodna blijeda djevojka uredno podšišane kose, u

novom burberryju27 . Smjestili su se za stol, i dalje okrenuti leđima. Nešto u načinu na koji je djevojka

držala čašu odjednom mi se učinilo poznatim. Okrenula je glavu i prešla kažiprstom po nosu. Bijaše

to Georgie.Spustio sam malo novine, posve zanesen promatranjem. Nisam mogao vjerovati da ih stvarno

vidim, moje oči naprosto nisu bile kadre utoliti glad moje duše. Od Honor i Palmera vidio sam

samo po jedno rame i dio lica. Georgie je bila okrenuta leđima i, okrećući glavu čas prema Palmeru

čas prema Honor, pokazivala mi svoj prćasti profil. Ovo dvoje kao da je svu pozornost usmjerilo na

svoju mladu sugovornicu. Nagnuli su se zaštitnički prema njoj čineći tako trio glava, pri čemu je sad

jedno, sad drugo pružalo ruku kako bi potapšalo štićenicu po ramenu. Mogli su to lako biti roditelji s djetetom. Georgie je djelovala veoma uzbuđeno i ošamućeno. Promatrao sam njezino punačko lice

i nesigurne kretnje. U njoj se nešto bilo ugasilo. Možda je to bila ona meni tako draga iskra

neovisnosti koja ju je zapravo činila prikladnom za moje vlastite niske ciljeve. Bez obzira na sveGeorgieine optužbe, ja je nikada nisam pokušao podjarmiti.

Sada je, zaključio sam, bilapodjarmljena. Dugo je nešto petljala po torbici i napokon, kao odgovor

na neku kroz smijeh

izrečenu Palmerovu primjedbu, izvukla svoju putovnicu i izduženu šarenu

avionsku kartu istavila ih na stol. Tek sam tada shvatio da putuje i ona.

Dok su tako sjedili razgovarajući i smijući se, zračeći gotovo nepodnošljivim sjajem vlastite

važnosti, doimah su se poput glumaca i ja sam gotovo očekivao da će svi ostali odjednom zašutjeti

kako bi se moglo čuti što govore. Do sada sam se suzdržavao da ne gledam izravno u Honor. Sada

sam je prvi put pogledao. Usne su joj se micale i smiješile, ah čelo joj je bilo namršteno. Lice joj je

bilo napeto i upalo i ja se prisjetili kako je izgledala onda kad sam je prvi put ugledao na kolodvoru

u Liverpool Streetu, okruženu maglom, s kapima kiše u kosi. Meni, koji sam se s njom opraštao,

učinila se kao i tada dirljivo smrtnom, demonski sjaj u njoj bijaše prigušen. Jedino što mi se sada u

svojoj ružnoći činila lijepom. Za mene je to bilo previše. Bila je gologlava i stalno je rukom prolazila

kroz kosu, gurajući je iza uha. Masni crni uvojci uporno su joj padah na lice, a s vremena na vrijeme,

kad bi se obraćala Georgie ih Palmeru, ugledao bih je iz profila. Pune židovske usne, prirodno

crvene na žućkastom tenu, bile su ukočene u usiljeni osmijeh, a ruka joj je stalno ponavljala isti

pokret. Izgledala je veoma umorno.

"MOLIMO PUTNIKE ZA NEW YORK, LET D 167, DA SE UPUTE PREMA IZLAZU ZAUKRCAJ",

rekao je nadljudski glas,

"MOLIMO DA PRIPREME KARTE I PUTOVNICE".

Svi poskakaše na noge, a kako me ovo zateklo nespremna, ustadoh i ja. Nisam ni primijetio da

je već toliko sati. Bijaše to odveć okrutno. Nastala je mala pometnja kad je Georgie ispustila torbicu,

a Honor je podigla. Potom je trio krenuo zajedno naprijed. Palmer je u svom mekom putnom

ogrtaču od tvida, onako čista i bezizražajna lica, podsjećao na kakvu veliku pticu. Drži se, odjednom

mi sine, kao pobjednik. Čuo sam njegov mladenački smijeh i vidio, kao pod reflektorom, njegovu

ruku kojom je uhvatio Honor za lakat. Nježno ju je povukao za sobom.

Pomislio sam načas da ću možda morati pojuriti k njoj. No bili su već tako daleko od mene kao

da su lica iz kakva filma. Vidio sam ih kako staju u red. Sada sam još vidio samo Honorinu crnu

kosu i njezino rame naslonjeno na Palmera. Znao sam da neću moći dočekati da vidim kako prolaze

kroz vrata. Bilo mi je kao da pribivam smaknuću. Okrenuo sam se i krenuo prema pomičnim

stepenicama.

27 Burberry - poznata engl. marka kišnih ogrtača (op. prev.).



Poglavlje 30.

Upalio sam sva svjetla. Već sam se bio vratio u Lowndes Square, a bilo je tek četvrt do deset. Sve je bilo isto kako sam ujutro za sobom ostavio: poljski krevet nepospremljen, par vunenih

pokrivača bačenih na pod, cigarete, čaša s vodom i aspirini kraj kreveta, prepuna pepeljara i

jučerašnje novine. Zurio sam u te tužne ostatke. Otišao sam do prozora. Duboko dolje vidjeli su se

farovi automobila što su promicali u beskrajnoj koloni i skretali na Knightsbridge. Ulične svjetiljke

osvjetljavale su ogoljela stabla. Pločnici su bili mokri i u njima se zrcalila žuta svjetlost. Bit će da je

danas kišilo. Nisam se toga uopće sjećao.

Navukao sam zavjese služeći se pritom gajtanom, na čemu je Rosemary posebno inzistirala.

Pitanje draperija još nije bilo riješeno. Upalio sam električnu grijalicu. Centralno grijanje nije bilo

dovoljno. Pregledao sam pisaći stol Carlton House i otkrio još jednu ogrebotinu koja se pojavila pri

posljednjoj selidbi. Ovlažio sam prst i zagladio je. Otišao sam u kuhinju potražiti nešto za jelo.

Negdje je morala biti kutija dvopeka koju je kupila Rosemary. Svukao sam ogrtač i u džepu sakoa

potražio žigice.

Našao sam svoje pismo Georgie, koje sam ponovo pročitao i potom poderao. Našao

sam ižigice i pripalio cigaretu. Pokazalo se da sam opet ostao bez viskija. No, ionako sam popio

dovoljno za jedan dan. Uzeo sam iz hladnjaka bocu mlijeka i napunio čašu. Kutija dvopeka nalazila

se na polici, gdje joj je i mjesto. Rosemary je očito popunila zalihu hrane limenkama skupa izgleda.

Zbilja ljubazno od nje. Stavio sam čašu s mlijekom i dvopek na pladanj. Svukao sam sako i u košulji

se vratio u dnevnu sobu. Možda je ipak bilo dovoljno toplo. Sjeo sam na jedan od stolaca u stilu

kineskog Chippendalea, s pladnjem do nogu.

Nakon odulje rasprave, za koje je Antonia bila plačljiva ali odlučna, a ja razgovorljiv ali

nezainteresiran, dogovorili smo se da ćemo Audubonove grafike međusobno podijeliti. U to vrijeme

Antonia je bila toliko puna energije te mi je njezina blizina bila užasno zamorna. Ona je

samoinicijativno, u najboljoj namjeri da izabere grafike za koje je držala da su mi najmanje drage,

uzela one koje su po njenom mišljenju bile najmanje zanimljive, a koje su meni zapravo bile

najdraže: leganje mračnjake, njorke i goleme sove ušare. Zlatokrile žune, karolinške papigice i

grimizni kardinali sada su pod naslagom prašine stajali prislonjeni uza zid, a ja sam se pokušavao

prisiliti da razmišljam o tome kamo ću ih staviti. Bez onih drugih činile su se besmislenima. Bacio

sam pogled po sobi i opazio da je Rosemary kakadue od meissenskog porculana postavila svakoga

na svoj ugao pisaćeg stola, te ustadoh da ih stavim jednog do drugog. Tako su bolje izgledali.

Poželio sam tada popiti malo vina i uputio se opet u kuhinju. Improvizirani stalak za boce bio je

postavljen u jedan od kuhinjskih ormarića. Ostatak moje zalihe vina još je bio u Hereford Squareu.

To je bio još jedan problem.

Nasumce izvukoh jednu bocu. Godila mi je njezina težina u ruci, kao da

držim dobro poznatikomad alata ih oružje. Bio je to Chateau Lauriol de Barny. Činio se prikladnim

za žrtvu ljevanicu učast rastanka. Otvorio sam bocu i vratio se u dnevnu sobu gdje je svjetlo bilo

upravozasljepljujuće. Rosemary još nije uhvatila vremena da nabavi sjenila.

Naravno da sam još uvijek bio u šoku. Primjećivao sam kako mi se tresu ruke, kako sam

grozničav i kako mi cvokoću zubi. Natočio sam si malo vina. Budući da je stajalo u toploj kuhinji,

nije ni bilo u tako lošem stanju. Pred oči mi iziđe crvena mrlja kako se širi Palmerovim sagom. No

vino je samo po sebi nevino, bez sjećanja. Ovo je bilo baš kako treba. Bijahu to, na kraju krajeva, prvi

trenuci jedne posve nove ere. Pretpostavljam da ću preživjeti, da ću naći neke nove i oživjeti neke

stare interese. Vratit ću se Wallensteinu i Gustavu Adolfu. Pokušao sam se zabaviti takvim mislima,

ali sve mi je to i dalje bilo nepodnošljivo apstraktno, jer mi je bol koju sam osjećao govorila što je

zapravo stvarno. U sebi sam doista vidio jedinog preživjelog brodolomca.

Nekoć se igrala neka drama, bilo je tu raznih likova, a sada su svi bili mrtvi i samo se u meni



sačuvalo sjećanje na ono što

je bilo; a možda će i to sjećanje milosrdno izblijedjeti, kao u kakvapoludjelog starog robijaša koji se

više ne sjeća svojih patnji, ne zna čak ni da je na slobodi.Pokušao sam tu sve jaču bol sakriti izmaglicom svijesti i uopćenim brbljanjem o vlastitompoložaju, postati anoniman netko čija patnja nije stvarna. Ali bolna istina nije se dala zanijekati inakraju sam ušutio i postao opet ja s potpunom

sviješću o svom jedinstvenom gubitku. Pokrio samrukom lice i, da sam imao suza, bio bih zaplakao.

Dugo sam tako sjedio prepušten tuzi i fizičkoj boli, koja je znak istinskih osjećaja. Odjednom

začuh neobičan zvuk koji kao da mi je dolazio iz glave. Naglo se uspravih. Kad se zvuk ponovio,

prepoznah zvonce na ulaznim vratima. Čudno je odjekivalo kroz prazne sobe. Gotovo sam odlučio

da se ne javim. Trenutno nisam želio vidjeti nikoga. Rosemary je bila u Rembersu a u Londonu nije

bilo nikoga koga bih sada mogao podnijeti. Ukočeno sam sjedio očekujući da se zvonce ponovno

oglasi. Zazvonilo je tri puta uzastopce, glasno i nestrpljivo. Zvuk je bio toliko uznemirujući da sam

ustao i tiho krenuo u predsoblje. Nisam mogao podnijeti nastalu tišinu, te sam, kako bih ga spriječio

da ponovno zazvoni, radije otvorio vrata. Vani u polumraku stajala je Honor Klein.

Gledah smo se bez riječi, ja ukočen s rukom na kvaki, ona spuštene glave, gledajući me ispod

oka. Na izvijenim joj se crvenkastim usnama još nazirao trag ukočena osmjeha.

Okrenuo sam se i pustio je da me slijedi unutra, na svjetlo. Ušao sam u sobu i stao pokraj

prozora tako te se poljski krevet našao između nas. Kad sam se okrenuo, upravo je zatvarala vrata. I

dalje smo se šutke gledah.

Napokon je progovorila; oči su joj se malo suzile, a smiješak postao izraženiji: - Tako si brzo

nestao s aerodroma da te nisam uspjela stići.

Nisam bio siguran mogu li govoriti, ah sam pokušao, riječi su zvučale posve normalno: - Mislio

sam da putuješ.

-Kao što vidiš...

-Je li ono dvoje otputovalo?

-Jest.

-Kada ti odlaziš? -Ja ne idem nikamo.

-

Sjeo sam na stolac kraj prozora i rekao: - O, shvaćam - premda mi ništa nije bilo jasno. Sjela je na stolac preko puta mene. Nisam se usudio osjećati ništa osim malodušja i straha. Možda je ovo

bilo još jedno, posljednje, mučenje. Grčevito sam se držao za svoje dostojanstvo.

-

Pa - rekoh - što radiš ovdje? - Izgovorio sam to savršeno mirnim glasom.

Tek sam si sada dopustio da je uistinu vidim, i dok mi je s potpunim razumijevanjem uzvraćala

pogled, nisam mogao a da tu njezinu svijest o meni ne doživim kao ekstazu.

- Došla sam da te vidim - reče, a njezin me smiren, jedva vidljiv smiješak obasjao poput zrake

svjetlosti.

-

Zašto?

-

Zato što si ti to htio.

- Ja to od tebe nisam tražio - rekoh. - Mislio sam da sam te se riješio. - Trudio sam se da zadržim

nepomičan i strog izraz na licu.Napućila je usne, gledajući me s podrugljivom lukavošću. Doimala se umorno, a znaci nedavno

pretrpljene patnje još su joj bili ispisani na licu. Ali zloduh se u njoj bio opet probudio. Malo se

ogledala po sobi, prebacila ogrtač preko naslona stolca, zabila ruke u džepove svog tamnozelenog

kostima, prekrižila nogu preko noge i ponovno se pažljivo zagledala u mene.

- Hoćeš li malo vina? Uzmi moju čašu - rekoh, pokazujući na pladanj. Pogledala me načas ravno

u oči, a potom si natočila malo vina. Dok je to činila, duboko u duši osjetih malenu klicu neke silne

radosti, sićušnu poput kita kad se počne pojavljivati daleko na obzorju. Zadržavši ipak svoj ogorčen

izraz, ustadoh i stavih nogu na stolac. Naslonio sam se na koljeno i odozgo zagledao u nju. Tako mi

je bilo lakše.



-

Uopće ne putuješ? - upitah. - Ne.

-

Na kako dugo je otišao Palmer?-

Zauvijek, što se njega tiče.

-

Znači, napustila si Palmera? - upitah. - Razišli ste se? Medu vama je sve svršeno? - Htio sam da

sve bude jasno. Htio sam da mi se posve jednostavno kaže kako je ono što sam neizrecivo želio

istina.Oduprla se leđima o naslon stolca. Lice joj je sada bilo veoma mimo: - Da.

-

Shvaćam - rekoh. - A Georgie?

-

Palmer i Georgie su se veoma zbližili - odvrati Honor. - Ne znam što će dalje biti od toga. Ali

Palmer je želio otići, želio je otići po svaku cijenu.

-

Otići od tebe?

- Da - rekla je mirno me gledajući. - A ti...?Za vrijeme ovog neizbježnog ispitivanja samo sam je na trenutak imao u svojoj vlasti. No sada

joj se tij'elo opustilo i ona mi se otvoreno nasmiješila, polagano okrećući čašu s vinom u ruci prije no

što će je ispiti. Obožavao sam tu njezinu drskost.

-

Pa, mogu li te ponovno upitati zašto si ovdje? - rekoh. Sada sam se oslanjao na pisaći stol, još

uvijek je gledajući s visine. - Ako si došla samo zato da me mučiš ili da se zabavljaš na moj račun,

bilo bi bolje da odmah odeš. - Bio sam kao opijen od pomisli da napokon razgovaramo na ravnoj

nozi. Zadržao sam svoj strog izvanjski izgled, ali unutra, u meni, bilo je toliko svjetlosti te se nešto

od nje moralo i vidjeti.

-

Nisam došla s namjerom, da te mučim - reče Honor. Držala se ozbiljno, ali oči su joj ironično

zaiskrile.

-

Naravno, jasno mi je da se to može i neplanirano dogoditi - rekoh. - Znam da imaš

temperament ubojice iz zasjede. - Odjednom me spopala drhtavica te sam se, kako bih je obuzdao,

počeo kretati. Prošetao sam do prozora i natrag i kad sam je ponovno pogledao nisam mogao

izdržati a da se ne nasmiješim. Ona se također nasmiješila. Istog trena oboje smo se zapanjeno

trgnuli i opet brzo uozbiljili.

-

Ali zašto, Honor - upitah - zašto si ovdje? Zašto si sa mnom?-

Sjećaš li se priče o Gigu i Kandaulu?-

Da, mislim da se sjećam - rekoh nakon kraćeg razmišljanja. - Kralj Kandaul je bio silno

ponosan na ljepotu svoje žene i htio je da je njegov prijatelj Gig vidi nagu. Sakrio je Giga u spavaću

sobu, ali Kandaulova žena je nekako otkrila da je on tamo. A budući da ju je vidio nagu, ona je

nakon toga otišla k njemu i natjerala ga da ubije Kandaula i sam postane kraljem.

-

Dakle? - pitala je Honor, pozorno me motreći.

-

Oh, shvaćam - rekao sam i dometnuo: - Ti si me jedanput optužila da govorim gluposti. Ako je

moja jedina zasluga to što sam te vidio u zagrljaju tvoga brata...

Ona je bila posve mirna i opet se smješkala. Trudio sam se da joj ne uzvratim osmijehom: -

Rekla si da si ti odrubljena glava. Može U netko imati normalne ljudske odnose s odrubljenom

glavom?

I dalje je šutjela sjedeći zabačene glave, a iz osmjeha joj je naprosto zračila drskost.

-

Nas dvoje smo do sada živjeli u snu - nastavih. - Hoćemo li se, kad se probudimo, i dalje

poznavati?

Zaobišao sam poljski krevet i stao kraj nje. Obožavao sam njezinu blizinu. Rekao sam: - Morat

ćemo se, dakle, čvrsto držati za ruke, nadajući se da ćemo uspjeti zajedno proći kroz san i izići

najavu.

A kako ona ni sada nije progovorila, ja nastavih: - Bismo li mi mogli biti sretni?

- Ovo nema nikakve veze sa srećom, baš nikakve - mirno će ona.



Bijaše to istina. Shvatio sam njezine riječi kao obećanje i rekao: - Pitam se samo hoću li to

preživjeti.

-

E, to je rizik koji moraš preuzeti! - odgovorila je, veličanstveno se osmjehnuvši.

Uputio sam njezinim leđima otvoren, blistav smiješak te, sada već raznježen, ostavši bez zaliha

ironije, odgovorio: - I ti isto, draga moja, i ti isto!

KRAJ

iris murdoch - odrubljena glava

Documents