Prie iz davnine

Ivana Brli-Maurani

Sadraj

Kako je Potjeh traio istinu

Ribar Palunko i njegova ena

Rego

uma Striborova

Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica

Lutonjica Toporko i devet upania

Sunce djever i Neva Neviica

Jagor

Tuma imena

Rjenik

Biljeka o autoru

Impressum

Kako je Potjeh traio istinu

I.

Bilo je to u vrlo davno doba. Na jednoj krevini u staroj bukovoj gori ivio starac Vjest sasvoja tri unuka. Desilo se, da je starac ostao sam sa svojom unuadi te ih othranio odmalena. Bili pak unuci sad ve poodrasli momci, djedu do ramena i povie ramena. Zvalise oni: Ljutia, Marun i Potjeh.Jednog jutra u proljee ustade stari Vjest rano prije sunca, probudi svoja tri unuka i reeim da idu u umu, gdje su lani med vadili, i da vide kako li su pelci prezimili i izlaze live pelice od zimskog sna. Marun, Ljutia i Potjeh ustadoe, opremie se i odoe.Bijae dobar komad puta do onoga mjesta, gdje bijahu pelci. No sva tri brata poznavahuumske prolaze, zato uoe sigurno i radosno u umu. Nego u umi bijae jo nekudtamno i nemilo, jer sunce jo ne bjee granulo, niti se ule ptice ili zvjerke. Zato postadebrai nekako strano u ovoj tiini, jer se zorom prije sunca rado povlaio umom, sve odkronje do kronje, zlobni Bjesomar, vladar svih umskih bjesova.Zato braa stadoe jedan drugoga ispitivati: to li sve ima po svijetu? No kako ne bijae nijedan od njih jo nikada izaao iz one ume, nijesu jedan drugome znali da pripovijedajuo svijetu, i tako se jo vie obneveselie. Ele, kako bi se malo obodrili, stadoe oni pjevati iovako dozivati Svaroia, da izvede sunce:

Moj boiu Svaroiu,Zlatno sunce, bijeli svijet!Moj boiu Svaroiu,Lunajlije, lunej le!

Tako pjevajui umom u sav glas izioe na jedno mjesto, sa kojega se vidjelo drugo brdo.Kad oni tamo, ali navrh onoga brda sinu sjajnost, kakove jo nikada ne bijahu vidjeli, atreptjela je kao zlatan barjak.Protrnue braa od uda, a ona svjetlost iezne s brda i stvori se blie povrh jednogavelikog kamena, zatim jo blie povrh stare lipe i napokon zasjaji kao isto zlato upravopred njima. I ukaza im se prekrasno mome u blistavu odijelu, a oko njega zlatnakabanica trepti kao zlatan barjak. Ne mogu braa ni da pogledaju u lice mometu, negopokrie oi rukama od velikog straha.

"to me zovete, kad me se bojite, momii ludovii!" nasmije se blistavo mome, abijae ono Svaroi. "Svaroia zovete, Svaroia se bojite; bijeli svijet spominjete, bijelogasvijeta ne poznate! Nego hajde da vam pokaem svijet: i zemlju i nebo i da vam reem,to vam je sueno."To ree Svaroi te omahnu zlatnom kabanicom i zahvati zlatnim skutom Ljutiu,Maruna i Potjeha. Omahnuo je Svaroi, vije se kabanica, a braa na skutu kabanice vijuse i krue s njom; viju, viju, krue, krue, a pred njima poe prolaziti cijeli svijet.Ponajprije vidjee sve blago i sva polja i sva dobra i sva bogatstva, to ih onda na svijetubijae. Pa onda viju, viju, krue, krue i vide sve vojske i sva koplja i sve sulice i svevojskovoe, i sve plijenove, to ih tada na svijetu bijae. Pa onda jo jae viju, viju, krue,krue i odjedared vide sve zvijezde i sve zvjezdice i Mjesec i Vlaie i vjetar i sve oblake.Od tolikog vienja sve se smutilo brai, a ono kabanica sveudilj trepti i umi i uti kaozlatan barjak. Jedva u neke nekavice otpusti se zlatan skut, a Ljutia, Marun i Potjehnaoe se opet na tratini. Pred njima zlatno mome Svaroi stoji kao i prije i ovako imkae: "Evo sada ste, momii ludovii, vidjeli sve, to na svijetu ima. A sad ujte, to vam jesueno i to treba da radite za svoju sreu."im on to ree, a braa se jo vie uplaie i dobro napnu pamet i ui, kako bi sve tonoupamtili. Al uto Svaroi ve bijae progovorio: "Evo, to vam je raditi: ostanite nakrevini i ne ostavljajte djeda, dok on vas ne ostavi, i ne idite u svijet ni za dobrim ni zaloim poslom, dok ne vratite ljubav djedu."Kad ovo izree Svaroi omahne kabanicom i nestane ga kao da ga nikad bilo nije, a uumi nasta bijeli dan.Ovo sve sluao i gledao Bjesomar, vladar umskih bjesova. Bijae se on douljao kaomagla, sve od kronje do kronje, za braom te se sakrio meu granama stare bukve.Ve odavna bijae Bjesomar zamrzio starca Vjesta. Zamrzio ga, kako pogana eljad mrzipravedna ovjeka, a mrzi ga ponajvie poradi toga, to starac bijae na krevini zaveosveti oganj, da se nikad ne ugasi. A Bjesomaru se ljuto kaljalo od svetoga dima.Ne svidje se dakle Bjesomaru, da braa posluaju Svaroia te da ostanu uz djeda i da gaslue, nego on zamisli, da naudi Vjestu i da mu kakogod pobuni unuad.Zato, kad se Ljutia, Marun i Potjeh osvijestie od onolikog uda i kad se podigoe dapou kui, Bjesomar bre bolje, kao oblak sa vjetrom, strugne u umski dol, gdje bijaevelika rakita. U rakiti pak puno sve bjesova. Sitni, nakazni, guravi, mrljavi, razroki isvakojaki, igrali se oni po rakiti. Tako oni zvidali, pitali, ciculjigali i lakrdijali. Bijahu oniluda i bezglava eljad, koja niti je za koji posao, niti moe kome nauditi, dok ih koji ovjekne primi k sebi. Ovo pak naumi Bjesomar.Zato on izabere trojicu od njih i zapovjedi im, da pou tamo i da zaskoe svaki pojednoga od one brae i da gledaju, kako li e po njima nauditi starome Vjestu.

Dok Bjesomar tako birae bjesove, dotle Marun, Ljutia i Potjeh iahu putem, a bijahutako uplaeni te nijesu upamtili ni ono, to su gledali letei, ni ono, to im bjee rekaoSvaroi.Doav pred kolibu sjedoe na kamen i kazivahu djedu, to im se desilo. "A to si vidio letei i to ti je kazao Svaroi?" upita Vjest najstarijega unukaMaruna. Naao se Marun u neprilici, jer ne bijae nita upamtio, niti se mogae dosjetiti,to li mu je rekao Svaroi. No ispod kamena, na kojem sjeahu, izie mali bijes, sasvimmalen, nakazan i rogat, a siv kao mi.Potegnu bijes Maruna odostrag za koulju i apnu mu: "Reci: vidio sam silena bogatstva,stotinu pelaca, kolibu od drva tesanoga i mnogo krzna najskupljega. I rekao mi Svaroi:bit u najbogatiji meu braom."Marun i ne pomisli, je li istina, to mu bijes govori nego se obradova i onda ree djedu,kako mu bijes aptae. im on ree, a bijes mu skoi u torbu, sakrije se u jedan kut torbe iostane tamo.Upita Vjest drugog unuka Ljutiu, to li je vidio letei i to li kaza Svaroi? I Ljutianije nita vidio i nita upamtio. No ispod kamena izie drugi bijes, sasvim malen, ruan,nakazan i rogat, a sur kao tvori. Povue bijes Ljutiu odostrag za koulju i apnu mu:"Reci: vidio sam mnogo ljudi oboruanih, mnogo lukova i strjelica i mnogo robovaokovanih. I rekao mi Svaroi: bit e najsilniji meu braom svojom."Ljutia kao i Marun nita ne promisli, nego bijae veoma radostan i slae djedu, kako mubijes aptae. A bijes mu odmah zaskoi za vrat, puzne mu u koulju, sakrije se u njedrimai ostane tamo.Sad upita djed najmlaega unuka Potjeha; no i on nije nita upamtio. Al izie ispodkamena trei bijes, najmlai, najruniji, rogat u velike rogove, a crn kao krtica.Povue bijes Potjeha za koulju i apnu: "Reci: sve nebo i sve zvijezde i sve oblake samupoznao. I ree mi Svaroi: bit e mudrac najvei i razumjet e, to govore vjetrovi i tokazuju zvijezde."Ali Potjeh vrlo ljubljae istinu, zato ne htjede da poslua bijesa, niti da lae djedu, negootepe bijesa nogom i ree djedu: "Ne znam, djede, ni to sam vidio, ni to sam uo."Zacvii bijes, ugrize Potjeha za nogu i puznu kao guter pod kamen. Potjeh pak odmahuze travu najljuu i povee nogu, kako bi bre zacijelila.

II.

Kada Potjeh onako nogom otepe bijesa, utee bijes najprije pod kamen, a onda se oduljau travu te kroz travu odskae u umu a iz ume u rakitu.Doe bijes pred Bjesomara pa drui od straha ree: "Bjesomare, ljuti care, evo nisammogao da zaskoim momka, kojega si mi odredio."Razljuti se strahovito Bjesomar jer on poznavae ono troje brae, pak se ponajvie i bojaoPotjeha, da e se istini dosjetiti. A dosjeti li se on istini, onda se Bjesomar lje nee rijeiti nistarca Vjesta ni svetoga ognja.Uhvati dakle ljuti Bjesomar bijesa za rog, podigne ga u zrak i isprai ga dobrobrezovaom. "Idi tamo", viknu on tada, "idi tamo do onoga momka i jao si ga tebi, dosjeti li se istini."Pusti iza ovih rijei Bjesomar bijesa, a ovaj, uplaen kao sinja kukavica, uao tri dana urakiti te smiljao i razmiljao: kako li e obaviti teku zapovijed? "Bit e meni taman istamuka sa Potjehom, kao Potjehu sa mnom", miljae bijes. On pak bijae pusti lakrdija,pak mu se nikako nije railo na teki posao.Dok je on tako uao u rakiti, dotle ona druga dvojica bjesova, jedan u torbi Marunovoj, adrugi u njedrima Ljutiinim, bijahu ve na poslu. Marun i Ljutia poee od onog danalutati po gori i dolinama i malo kada noivahu u kolibi i to sve radi bjesova.uurio se bijes na dnu torbe Marunove, a taj je bijes volio bogatstvo negoli svoj desnirog.Bode on dakle Maruna po vas dan rogom u bokove i sve ga nagoni i sve mu cvili: "Hajdeurno, hajde! Treba da se trai, treba da se nae! Da traimo pelce, da skupljamo meda,da djelamo rova od stotinu reda!"Ovo govorio bijes, jer se u ono doba urezivalo na rovae, koliko bi tko obogatio.Ljutiu pak bocka rogom bijes u njedrima, a taj je bijes htio da bude najjai meu svima igospodar svemu svijetu. Goni i nagoni dakle on Ljutiu, da ide umom traiti mladegrabie i tanane javore, da od njih izradi junaki pribor i oruje. "Hajde urno, hajde!Treba da se trai, treba da se nae: koplje, luk i strijela po junakoj udi, da strepe prednama i zvijeri i ljudi!" cvilio bijes.Sluali Ljutia i Marun svoje bjesove i eto tako lutahu za svojim poslom, kako ih bjesoviputili.Potjeh pak onoga dana i jo tri dana ostane uz djeda i podjednako misli i razmilja: to limu bjee Svaroi rekao. Jer Potjeh hoae da djedu istinu kae, ali eto, nikako da joj sedosjeti.Tako dan, tako dva, tako tri. Kad al trei dan rei e Potjeh djedu: "Zbogom, djede, odoh ja u goru i ne vraam se, dok se ne dosjetim istini, pa makar

trajalo deset godina."Vjest bijae sijed starac, te mu na svijetu ne bijae stalo ni do ega, jedino do njegovaunuka Potjeha, kojeg je ljubio i milovao kao uveli list rosicu. Zato on protrne i ree: "to li e meni, sinko, ta istina, kad ja, sijedi starac, mogu tri puta umrijeti, dok joj se tidosjeti?"Tako ree i jo se raali vie u srcu negoli u govoru i pomisli: "Kako li me dijete ostavlja!"Al Potjeh odgovori: "Idem, djede, jer sam tako smislio da je pravedno."Vjest bijae mudar starac i pomisli: "Moda u ovome djetetu ima vie mudrosti negoli ustarakoj glavi. Ako li pak jadan sagrijei na meni, morat e okajati na sebi, jer je pravedani blagosoven." Kad to pomisli Vjest, jo se vie rastui, no nita vie ne ree, nego se izljubis unukom i pusti ga da ide, kuda bijae nakanio.Potjeha pak jako zaboli srce za djedom, i malo, malo, te bi se na pragu predomislio i ostaouz djeda. No onda se silom otkine, kako bijae odluio, i poe u goru.Dok se Potjeh tako rastajao od djeda, dotle se i onaj bijes iz rakite nakanio da se prihvatisvoga tekog posla i poao do krevine, da kakogod zaskoi Potjeha.Ide dakle Potjeh u goru, a oborio glavu; kad on do prvog kamena, a pred njega bane onajbijes. "E, to je onaj isti", pomisli Potjeh, "sasvim malen, nakazan, crn kao krtica, a rogat uvelike rogove."Stane dakle bijes Potjehu na put i ne dade mu proi. Razljuti se Potjeh na ovo malonakaze, to mu smeta, pa podigne kamen, baci se na bijesa te ga zgodi upravo meurogove. "Ubio sam ga!" pomisli Potjeh.Al kad pogleda tamo, a bijes iv i zdrav i jo mu narasla dva roga na onome mjestu, gdjega je kamen udario. "E, taj se ne tjera kamenom", ree Potjeh sam sebi, pa obae bijesa i poe dalje svojimputem. A bijes i opet skoi pred njega te sad s lijeva sad s desna tri i skae stazom predPotjehom kao zec.Tako oni stigoe do jednog mjesta, koje bijae kao mala ravan meu stijenama, a vrlokamenita. Na jednoj strani bijae zdenac. "Ovdje u ostati", pomisli Potjeh i odmahprostre kouh pod divljaku jabuku i sjede, da razmilja i da se u ovome miru dosjeti: to limu bijae uistinu kazao Svaroi.Al kad to vidje bijes, sjede upravo pred Potjeha pod grm i stade praviti svoje blezgarije idosaivati mu. Puta bijes Potjehu gutere pod noge, baca mu ike na koulju i nagonimu skakavce u rukav. "Ovo je naopako, jadan!" pomisli Potjeh, kad je to trajalo ve neko doba. "Ostavio

sam mudra djeda, roenu brau i rodnu kolibu, kako bih se na miru dosjetio istini, a sadevo dangubim vrijeme sa ovom rogatom besposlicom."No kako bijae doao po estitom poslu, pomisli, da je najpravije, da ipak ovdje ostane.

III.

Tako poivjee Potjeh i bijes zajedno na kamenitom zaravanku, i kako prvog dana tako isvaki dan: bijes kvari i ometa posao Potjehu.Istom svane lijepo jutro, a Potjeh ustane od sna i raduje se: "Tiha li dana, radosti moja!Danas u se dosjetiti istini!" Al eto, ve se sa divljake prosipa puna aka jabuka poPotjehu, te mu sva glava zvei i sve mu se misli pometu. A ona se nagrda sa divljake smijei prenemae od smijeha. Il se opet Potjeh u hladu ponajbolje zamisli, i sve mu se ini:"Eto, eto, sad e mi sinuti u pameti, sad u se domisliti istini!" A ono bijes u onaj asizdaleka namjeri sa bazgovom cijevi i polije Potjeha mlazom one hladne vodice, te mu seodmah izgubi u glavi, to god bijae smislio.I togod ima ludorije, togod ima blezgarije, to bijes po zaravanku stvara. A jo bi nekakoi bilo, da se nije Potjehu nekuda i mililo gledati ove ludorije. Koliko promilja o svomposlu, toliko mu se oi otimaju, da gleda, to li sve stvara ono ludo eljade.Dogrdjelo to ve i samom Potjehu, jer ga sve vie elja mori, da se k djedu vrati, a vidi, dase uz ovog bijesa nikada nee dosjetiti istini. "Moram se ja njega rijeiti", odlui Potjeh.Ele, jednoga jutra zamislio bijes novu dangubu. Popeo se on na vrh stijene, na kojoj bijaestrma vododerina u kamenu, zajaio glatki klipi i spustio se po vododerini kao munja.Omili bijesu odmah ta igra kao nijedna druga, te mu se prohtjelo drutva za nju. Uze ondakle travu i zazvidi u travu preko stijene i ume, a ono iz grmlja, kamenja, iz rakite iaa dotrkae, doipae sve mali bjesovi kao onaj prvi. On njima zapovijeda, a oni svakiuhvatie po klipi, pa na stijenu. Pa da vidi, kada sjedoe na klipie, te kad poletjee nizvododerinu! A bilo ih svake ruke i svakog plemena bjesovskoga. Crveni kao crvendai,zeleni kao zelembai, rutavi kao janje, goliavi kao abe, rogati kao pu, uati kao mi.Takovi oni lete niz vododerinu na svojim klipiima, kao luda vojska na ludim konjima.Lete niza stijenu, jedan drugomu za petama i ne zaustavljaju se do pol zaravanka, gdjeleae velik kamen, sav obrastao mahovinom. Tu se zaustavljaju na mahovini te se odvelikog zamaha i od puste ludorije koprcaju jedan preko drugoga.Tako se sputa i hohoe druba dva tri puta, a u Potjehu sve jedna misao drugu goni: igledao bi ih i smijao bi im se, a opet ga jad hvata, to mu toliku halabuku diu, pa tko bi

se u njoj domislio istini! Amo tamo, amo tamo, al onda odlui Potjeh: "E, nema smijeha niaranja, ja se tih danguba rijeiti moram, jer uz njih badava sam doao ovamo."A Potjeh je opazio, da sa vododerine silaze klipii ba pravcem prema zdencu, pa danema onoga kamena sa mahovinom, odoe bjesovi strmoglavce u zdenac. Prikui se daklePotjeh onomu kamenu, pa kad se bjesovi uz hohot i grohot spustie na svojim klipiimaniz stijenu, a moj ti Potjeh bre odvali onaj kamen, i poleti luda vojska pravcem dozdenca. Do zdenca pa u zdenac, naglavce sve jedan za drugim, sve jedan prekodrugoga: i crveni kao crvendai, i zeleni kao zelembai, i rutavi kao janje, i goliavi kaoabe, i rogati kao pu, i uati kao mi, a prvi meu njima onaj, koji se bjee Potjehanadovezao.A Potjeh odmah navali onaj kamen na bunar, i eto tako se uhvatie bjesovi kao muhe uloncu.Obveseli se Potjeh, kako li se rijeio bjesova, pa ode da sjedne i da se sada na miru dosjetiistini.Al jao si ga njemu, jer se u zdencu poee vrtjeti i bjesniti bjesovi kao jo nikada. Izzdenca poee na sve pukotine iskakivati sitni plameci, to su ih od ljute muke bacalibjesovi. Stadoe ici skakutati i titrati oko zdenca, te Potjehu odmah zakrui glava.Zatvori Potjeh zato oi, da mu ne smetaju ici.Al ono u zdencu tolika galama, buka, piska i lupa, cvil i lave, kucanje i zapomaganje, daPotjehu sve ui pucaju, pa gdje bi mogao o em da misli! Zato on zaepi ui, da ne uje.Al onda poe do njega pridolaziti para i sumpor i aa, to su ih u smrtnoj stisci putali napukotine zdenca bjesovi. Okrui aa i sumpor Potjeha i stade ga tuiti i guiti.Spozna dakle Potjeh, da tu nema hasne. "E, sada vidim bolan: poklopljeni bjesovi sto putagori od putenih", ree Potjeh. "Pa hajde da ih pustim, kad ih se ne mogu rijeiti. Opet mije lake uz njihovu lakrdiju, negoli uz toliko zapomaganje!"Ode on dakle tamo i otklopi kamen, a uplaeni bjesovi ko divlje make poiskakae na svestrane i utekoe kud koji u goru i nikada ih vie na zaravanak.Ostade samo onaj jedan, crn kao krtica, a rogat u velike rogove, jer on od straha predBjesomarom nikako nije smio da ostavi Potjeha.Nego i on se od onoga dana nekuda malo smirio i vie potovae Potjeha nego dosele.I tako se njih dva nekako pogode: obiknu jedan na drugoga i stanu ivjeti jedan uzdrugoga.Al eto ve minulo gotovo i godinu dana, a Potjeh jo ni izdaleka da se domisli istini: to limu zapravo bijae rekao Svaroi?Kad ve godina blizu, al bijesu poelo dozlogrivati. "Dokle u ja ovako ovdje bivati?" pomisli on. Stoga jedne veeri, kad je Potjeh babio nakanio da zaspi, doe bijes do njega i ree:

"A kako ti to, golube, sjedi ovdje ve malo ne godinu dana i to e to tebi? Eno timoda djed na krevini ve i umro za to vrijeme!"Zaboli Potjeha srce, kao da ga iglom ubolo al on ree: "Eto, tako sam odluio, da neidem odavle, dok ne doznam istine, jer je istina prea od svega." Tako ree Potjeh, jer onbijae pravedan i blagosoven.No Potjeha se duboko kosnulo, to je bijes spomenuo o djedu, i cijele noi ne mogaePotjeh da zaspi, nego se kida i lomi i sve misli: kako li je sa djedom, sa milim starcemnjegovim?

IV.

Djed pak ivljae za to vrijeme na krevini sa Marunom i Ljutiom, ali bijae ivotokrenuo alosno po djeda. Nijesu marili unuci za djeda, niti nastojali oko njega. Nitimu dozivali dobra jutra ni lake noi, nego jednako hodali za svojim poslovima i slualisvoje bjesove u torbi i njedrima.Donosio Marun svaki dan nove pelce iz ume, tesao i otesao grede, gradio i sagradionovu kolibu. A ponajpae izdjelao deset rovaa i svaki dan broji i prebraja: kad e serovai ispuniti?Ljutia pak hodao po lovu i razboju, donosio krzna i divljai, dovlaio plijena i blaga, ajednoga dana doveo i dva roba zarobljena, da slue i posluuju brau po vas dan.Teko i nemilo bivalo djedu Vjestu uza sve ovo, a teko i sve nemilije gledali unuci nastarca. ta e im starac, kad nee da ga slue robovi nego sramoti unuad te sam drvacijepa i sam donosi vodu sa kladenca? Tako dolo, te to god bilo na starcu, sve smetalounucima, pa i to, to je starac jednako prilagao svaki dan po cjepanicu svetom ognju.Opazio dobro starac Vjest, kuda sve to ide i da e se njemu doskora raditi o glavi. Nita nepoali za ivotom, jer to e mu ivot, nego poali, to e umrijeti a da ne vidi Potjeha,blagosoveno dijete svoje, radost starosti svoje.Jedne veeri dakle (a bijae to ba one veeri, kad se Potjeh onako lomio radi djeda) reeMarun Ljutii: "Hajde, brate, da se rijeimo djeda. U tebe je oruje, doekaj ga nakladencu pa ga smakni."Ovo ponajpae govorae Marun, jer mu se htjelo pod svaku cijenu stare kolibe, da naonome mjestu podigne pelinjak. "Ne mogu, brate", odvrati Ljutia, kojemu na krvi ina razboju ne bijae toliko otvrdnulo srce, koliko Marunu na bogatstvu i rovaima.Al Marun nikako ne poputa, jer mu bijes u torbi jednako ape i doapuje. Vidio bijes u

Marunovoj torbi, da e on prvi maknuti Vjesta sa ovoga svijeta i tako stei veliku hvalupred Bjesomarom.Nagovara dakle Marun Ljutiu, al Ljutia nikako ne htjede da svojom rukom ubije djeda.Sloie se dakle i dogovorie napokon, da e jo iste veeri potpaliti staru kolibu. Nekaizgori ona i u njoj starac.Kad se sve na krevini smirilo, odaslae oni dakle robove, neka uvaju te noi u umistupice. Braa pak oduljaju se do kolibe Vjestove, zatvore izvana vrata tekim klinom,kako ne bi djed utekao iz plamena, i podmetnu vatru pod sva etiri uaka.Kad bijae sve gotovo, odoe oni daleko u goru, da ne uju djedovo zapomaganje.Dogovorie se, da e obai itavu planinu kolika je, kako se ne bi vratili do jutra, dok budesve gotovo: i djed i koliba spaljeni.Odoe oni, a vatra polako stade lizati oko uglova. No ono je bila stara orahovina, tvrdakao kamen, te plamen sve oko nje lie i oblizuje, al ne moe da je zahvati. Istom kasno uno uhvati se vatra krova.Probudi se starac Vjest, otvori oi i vidi, da mu krov nad glavom gori. Ustade i poe dovrata, pa kad nae, da su tekim klinom zamandaljena, odmah znadijae, iji je posao. "Oj, djeco moja, jadnici moji!" ree starac. "Iz srdaca vaih vadite, a na rovaemeete. Ali gledajte: jo vam rovai nisu puni i mnogo islo na njima fali, a srca ste ve dodna ispraznili, kad eto palite djeda i rodnu kolibu." To pomisli djed Vjest o Marunu i Ljutii i vie o njima ni jedne ne pomisli, niti se radinjih raali, nego poe da sjedne i da spokojno saeka smrt.Sjedne on dakle na krinju i zamisli se o svom dugom ivotu. I to god je bilo u ivotu,nita mu se ne uini teko, jedino to, to u svom smrtnom asu nema uza se Potjeha,ljubljeno dijete svoje, koje ga je toliko raalilo.Dok on tako razmiljae, dotle je stajao ve sav krov u plamenu kao baklja.Gorjele i pregorjele grede, stale pucati tavanice. Progorjele, popucale, pa se sa obje stranekraj starca uruie i grede i tavanice sa plamenom u izbu. Okruio plamen Vjesta, raskriose krov nad njime, vidjelo se gdje se zora po nebu razilazi pred suncem. Ustade stariVjest, podie ruke i oi k nebu i tako ekae, da plamen odnese sa ovoga svijeta i njegastarca i staru kolibu njegovu.

V.

Teko se izmuio one noi Potjeh, a kad zora stade svitati, poe on do zdenca, da ohladi

vrue obraze.Upravo sunce na nebo, a Potjeh priao zdencu. Kako k zdencu, ali iz vode zasjaji svjetlost.Zasjaji, podie se, te kraj zdenca stade pred Potjeha prekrasno mome u zlatnom odijelu.A bijae ono Svaroi.Protrne od radosti Potjeh i ree: "Moj boiu Svaroiu, koliko te ekam! Reci mi jadnome, to li mi ono ree da imaminiti? Evo se ovdje kinim i muim i dozivam svu mudrost godinu dana i nikako da sedosjetim istini!"Kad on to ree, Svaroi nekud zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom. "Ej momiu, momiu! Rekao sam ti, da ostane uz djeda svoga, dok mu ljubav nevrati, i da ga ne ostavlja, dok on tebe ne ostavi", ree Svaroi.A onda jo ree: "Mislio sam, da si ti najmudriji od brae, a eto ti ba i jesi najlui. Kini se i mui idoziva mudrost godinu dana, da dozna istinu. A da si posluao srce svoje, kad ti je napragu kolibe govorilo, da se povrati i da ne ostavlja djeda, eto ti, jadan, istine i bezmudrosti!"Tako ree Svaroi i jo jedared zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom, pa se ogrnuzlatnom kabanicom i nestade ga.Zastien i zateen ostade Potjeh sam uza zdenac, a iza kamena smijao se onaj lakrdija,onaj bijes: sasvim malen, nakazan i rogat u velike rogove. Dopalo se bijesu, gdje Svaroionako postidi Potjeha, koji bijae toliko pravedan. Kad se Potjeh povratio od prve zabune,kliknu radosno: "Bre da se umijem i da poletim do miloga starca svoga." To ree i prikuise zdencu, da se umije. Nagnu se Potjeh da zahvati vode, nagnu se odvie, oskliznu se ipadne u zdenac.Padne u zdenac i utopi se.

VI.

Iskoi bijes iza kamena, skoi na rub zdenca i pogleda, da na svoje oi vidi, je li istina, tomu se uinilo.Jest, utopio se Potjeh, eno ga, lei na dnu vode, bijel kao vosak. "Oje oj!" zacvii bijes, koji bijae posve ludo eljade. "Oje oj! danas selim, brate moj!"Ciao bijes, da je sve zvonilo sa onih stijena oko zaravanka. A onda se upre o onaj kamen,

koji bijae oslonjen na rub zdenca, a kamen se prevali i dobro poklopi zdenac. Pa onda jopovrh kamena baci bijes kouh Potjehov, pa jo na kouh sjedne on sam, pa onda stadeigrati i skakati po kouhu: "Oje oj! Oje oj! dovren je poso moj!" cii bijes.Malo, malo igrao po kouhu, malo, malo ciao.Al kad se ve bjee umorio, ogleda se po zaravanku i nekuda mu udno bude.Nauio se bijes na Potjeha i nikada jo nije imao tako lagodnog ivovanja kao uz ovogpravednika. Uz njega je po miloj volji lakrdijao, niti mu je tko zanovijetao, niti mu tkozapovijedao. A sad, pomisli li pravo, treba da se vrati u rakitu, u ono blato, do ljutog caraBjesomara, a meu pet stotina bjesova, sve samih bijesnih prica, kao to i on sam bijae.Bijae on tomu odvikao. Promisli on, promisli malo, snudi se, snudi malo pa sve jae.I to bi dlanom o dlan udario, eno ga, ludo i bezglavo eljade, to as prije klikovae, stadesada plakati i revati i valjati se po onom kouhu od ljutoga jada.Reve on i zavija, te ono nita ne bijae, to je prije ciao. Bijes kao bijes: kad reve, onda bareve i sve upa dlake sa onoga kouha i valja se po njemu, kao da je s uma siao.U taj as stigoe na zaravanak Ljutia i Marun.Bjehu oni obali svu goru te se sada vraahu kui na krevinu, da vide, je li djed sretnoizgorio sa kolibom. Tako na povratku stigoe na zaravanak, gdje ih jo nikada nije bilo.uju Ljutia i Marun cvile i vide kouh Potjehov, i odmah pomisle, nije li Potjehkakogo zaglavio.No ba se i ne raalie za bratom, jer oni ne mogahu ni za kim da ale, dok nose bjesoveuza se.Ali uto se poee vrpoljiti njihovi bjesovi, jer su zauli, gdje im onaj drug onoliko zavija. Ane bijae nigdje slonijeg naroda ni vjernijih drugova u nevolji negoli bijahu bjesovi. Porakiti se pru i kezmaju, al u nevolji jedan za drugog glavu daje.Uzvrpoljili se dakle oni, uznemirili, naulili ui, pa onda izvirili jedan iz torbe, a drugi iznjedara. I kako izvirie, odmah opaze: valja se brajan njihov s nekime, zavija i reve i samose vidi kako dlake frcaju. "Razdere ga strano zvijere!" viknue uprepateni bjesovi, iskoie iz torbe i njedara tepohitjee do druga svoga.Kad oni tamo, al onaj se na kouhu prenemae i sve vie: "Pogibe onaj momak! Pogibe onaj momak!" Tiaju bjesovi druga, misle: trn mu je upeti, ili mu komarica u uhu jer oni ne bijahu ivjeli uz onog pravednika te za drugo neznaahu da se cvili.Al onaj jednako reve, i ne moe svoga glasa uti niti ga moe smiriti.A bjesovi u sto muka, to e s njime? A ne mogu da ga ostave u ovoj nevolji. Smisle

napokon: uhvate svaki po rukav od kouha i odvuku kouh i na njemu druga te takootkasaju u umu, a iz ume u rakitu do Bjesomara.Ljutia i Marun pak po prvi put nakon godine dana naoe se bez svojih bjesova. Kadbjesovi od njih odskoili, brai se u isti as uinilo, kao da su godinu dana slijepi svijetomhodali i kao da su ovog asa na zaravanku opet progledali.Pogledae se kao u beznanju, pogledae se, jer odmah upoznae, kakovu su grjehotu nadjedu poinili. "Brate! Rode!" kliknue jedan drugome "da poletimo, da spasemo djeda." Ipoletjee, kao da su im krila sokolova, do krevine.Stignu oni do krevine, a ono koliba bez krova, a iz izbe plamen kao stup. Samo joj stojezidovi i vrata, tekim klinom zaklenjena.Dohrle braa, odbiju klin, nasrnu u izbu i iznesu na svojim rukama iz plamena starca,kojemu taman bijae plamen obuhvatio noge.Iznesu Ljutia i Marun djeda, poloe ga na ledinu i stajahu kraj njega, a ne smiju ni rijeida progovore.Malo potrajalo, otvori starac oi i kad ih ugleda, nita ne ree njima, nego upita: "Jeste li gdjegod u gori nali Potjeha?" "Nismo, djede" odvrate braa i ne smiju da u oi djedu glede. "Eno poginu Potjeh,utopi se jutros u zdencu. Nego nama, djede, oprosti, a mi emo te sluiti i nastojati kaorobovi."Kad oni ovo rekoe, uspravi se djed Vjest i ustane na noge. "Vama je, djeco moja, vidim, oproteno, jer eto ivi ostadoste. Al onaj, kojinajpravedniji bijae, onaj morade ivotom okajati svoju krivicu: Hajde, djeco, vodite me,da vidim, gdje je poginuo."Skrueno posluae Marun i Ljutia, uzee djeda pod ruku i povedoe ga spramzaravanka.Tek to su malo ili, opaze, da su zali i da na tom putu jo nikada ne bijahu. Rekoedjedu, no on kae, da pou dalje tim putem.Tako stigoe do jedne strmine, a na strmini vodio put sve do grebena. "Umrijet e nam djeda ovaki slab na ovoj strmini", aptahu braa.Al starac Vjest samo ree: "Hajdemo, djeco, kud put ide."I oni se stadoe verati putem, a starac sve sinjiji i bljei u licu. A gore na grebenu sveneto milo zuji i bruji i blista i sjaji.Kad oni na greben, ali onijemjee i skamenie se od uda i strave.Pred njima ni gore ni doline, ni brda ni ravnine ni niega, nego se pruio bijeli oblak kao

bijelo more. Bijeli oblak, a po njemu rumen oblaak. Na rumenom oblaku stakleno brdo,na staklenom brdu zlatan dvor, a do dvora iroke stube vode.Bijae ono zlatan dvor Svaroia. Iz dvora mila sjajnost blista: to od rumenog oblaka, tood staklenog brda, a to od onog suhog zlata, al ponajvie sa prozora od dvorane sjaji. Jertamo sjede uzvanici Svaroievi na okupu te iz zlatnih kupa zdravlje nazdravljaju onome,koji im novi pridolazi.Al Svaroi nit uziva niti u dvor puta ikoga, koji krivicu kakovu na dui nosi. Zato se udvorani sakupila druba plemenita i uzorita, pa od nje na prozore ona svjetlost sjaji.Na grebenu stoji djed Vjest sa unucima zanijemjeli pa u ono udo gledaju. Gledaju kad al odjednom opaze, gdje na onim stubama do dvora neko sjedi. Pokrio lice rukama teplae.Pogleda starac, pogleda bolje i upozna: ono je Potjeh.Zatrepti dua u starca, osovi se on i zovnu preko oblaka:"to je tebi, dijete moje?""Evo me, djede, izdignula iz zdenca neka velika svjetlost i prenijela me ovamo. Do ovudadospjeh, a u dvor ne putaju, jer sam se o tebe ogrijeio" odvraa Potjeh.Prosue se suze djedu niz lice. Otimaju mu se i ruke i srce, da ogrli ljubljeno dijete svoje,da ga utjei, da mu pomogne, da izbavi edo svoje milovano.Pogleda Marun i Ljutia u djeda, al djed se sav izmijenio u licu, posinjio, propao i nijenalik na ivog ovjeka. "Umrijet e nam starac pred ovom strahotom", aptahu oni jedan drugome.Al se starac uto posve ispravio i ve se od njih otputio, te se okrenu k njima i ree:"Idite vi, djeco, vratite se na krevinu, pa kad vam je oproteno, vi ivite i uivajte upravednosti ono, to vam je sueno. A ja idem da pomognem onome, kojemu se najboljedaje uz najteu cijenu."Bijae glas u djeda posve oslabio, al pred njima stajae ravan kao stup.Zagledae se Ljutia i Marun: to li ono djeda bunca, da e prijei preko oblaka, a eto nisape za govor nema?Al se ve starac odvojio od njih. Odvojio, poao, zakoraio po oblaku, kao da je ledina. Pakako zakoraio, tako i poao. Ide starac, ide, a noge ga nose, kao da je perce, a halja mu sena vjetru vije, kao da je oblak po onom oblaku. Tako do rumenog oblaka, tako dostaklena brda, tako do irokih stuba. Pohrli starac na stube do unuka. Oj radosti moja,gdje obuhvati djed unuka! Ogrli ga, obuhvati ga, kao da ga nikad otpustiti nee. I svesluaju Marun i Ljutia: preko oblaka se uje, kako starcu i djetetu grudi jecaju od velikesree.Uhvati onda starac za ruku unuka i povede ga uza stube do vrata dvora. Lijevom rukom

unuka vodi, a desnom rukom pokuca na dveri.I vidi uda! Odmah se vrata irom raskrilie, otvori se sva sjajnost dvora, a uzvanici i gostiplemeniti doikaju na dverima djeda Vjesta i unuka Potjeha.Doikaju, ruke im pruaju i u dvor ih vode.Jo vidjee Marun i Ljutia, gdje uz prozore prolaze i gdje ih za stol meu: prvog meuprvima djeda Vjesta, a do njega Potjeha, te tamo zlatno mome Svaroi zlatnom kupomgoste zdravi.Velika strava uhvati Ljutiu i Maruna, kad se naoe sami pred ovom strahotom. "Da siemo, brate, na nau krevinu" apnu Marun. I okrenue se i saoe. Smueniod tolikoga uda stigoe na krevinu i nikad vie onoga puta ni grebena ne mogahu u gorinai.

VII.

Tako bilo i svrilo se.Marun i Ljutia poivjee na krevini. Poivjee dug ivot kao valjani momci i ljudi,odgojie estito koljeno, sinove i unuke. Svako se dobro predavalo od oca na sina, pa isveti oganj, da se k njemu prilae po cjepanica svakim danom, kako se nikad ne bi izgasio.Ele, pravo se bijae Bjesomar pobojao Potjeha. Jer da nije poginuo Potjeh traei istinu,niti bi bjesovi ostavili Maruna i Ljutiu, niti bi na krevini bilo svetog ognja ni estitognaroda.Ovako pak sve izilo na bruku i sramotu Bjesomara i njegove vojske.Kad Bjesomaru ona dva bijesa dovukli kouh Potjehov i na njemu treeg druga, koji josveudilj revae kao sulud, razljuti se strahovito Bjesomar, jer spozna, da im izmakoe svatri momka. Od velikoga jada dade on svoj trojici bjesova potkresati rogove, nekahodaju vas ivot okresani na ruglo svakomu.Ali isto na Bjesomaru osta najvea sramota. Eno, svaki mu se dan kalje od svetoga dima,a u umu nikud ne smije izai, da ne susretne koje valjano eljade.Nita dakle ne osta Bjesomaru od svega ovoga negoli prazan kouh Potjehov. I neka muje, jer Potjehu i onako ne treba kouha u zlatnome dvoru Svaroievu.

Ribar Palunko i njegova ena

I.

Dozlogrdio ribaru Palunku njegov bijedni ivot. ivio on sam na pustome morskomekraju i hvatao po vas dan ribe na kotanu udicu, jer se za mree u onome kraju jo nijeznalo. A to moe da uhvati na udicu! "Kakav li je ovo bijedni ivot?" govorio Palunko sam sebi, "to danas uhvati, toveeras pojede i nikakove radosti nema za mene na ovome svijetu."Bijae pak douo Palunko, da imade po svijetu bogatih upana i gavana silnika, to ive uslasti i lasti, u zlatu i u raskoi. Uvrtio si dakle Palunko u glavu, kako bi i on jednomtakovo bogatstvo vidio i u njem poivio. Zato se on zarekne, da e tri dana sjediti u svomunu na morskoj puini, a riba hvatati nee, ne bi li mu ovaj zavjet pomogao.Tako Palunko sjedi tri dana i tri noi u svom unu na morskoj puini tri dana sjedi, tridana posti, tri dana ribe ne hvata. Kad trei dan istom poelo svitati, al se iz mora izdignesrebrn un, na njem zlatna vesla, a u unu, kao kraljevna jasna, stoji blijeda Zora-djevojka. "Tri dana uvao si ivot mojim ribicama, a sad reci, to eli da ti dobro uinim?" progovori Zora-djevojka. "Pomozi mi iz ove bijede i pustoga ivota. Eto po vas dan se prebijam uz ovaj pustikraj. to danas nahvatam, to veeras pojedem, te za mene nikakove radosti nema naovome svijetu", ree Palunko. "Idi kui, nai e, to ti treba", ree njemu Zora-djevojka. Kako rekla, tako propalasa srebrnim unom u more.Pourio Palunko na obalu pak do svoje kue. Kad on do kue, ali pred njega izie sirotadjevojka, sva umorna od dalekoga hoda onamo iz zagorja. Ree djevojka: "Eno mi matiumrla, nikoga na svijetu nemam, uzmi me za enu, Palunko."Ne zna sada Palunko, to da uradi. "Je li ovo, bolan, srea, to mi je alje Zora-djevica?"Vidi Palunko, da je ono bijedna sirotinja kao i on, al opet se boji, da ne bi krivo uinio isvoju sreu proigrao. Zato pristane i uze onu sirotu za enu. A ona, kako bila umorna,lee i spavae do drugoga dana.Jedva Palunko doekao drugoga dana, da vidi, kakova e ono srea da nastane. Aldrugoga dana nije nita bilo, nego kad Palunko uze udice, da ide u ribu, ena ode uplaninu, da bere lobodu. Vratio se uveer Palunko, vratila se ena, te uz ribu i netolobode veerali. "E, ako li je ovo sva srea, onda sam i bez toga mogao biti", pomisli

Palunko.Kad prola veera, sjela ena uz Palunka, da mu krati vrijeme, da mu pria prie. Priaona o gavanima i carskim dvorima, o zmajevima to blago uvaju i o kraljevni to u vrtubiser sije a alem anje. Slua Palunko, sve mu srce od radosti poigrava. Zaboravio Palunkobijedu svoju tri bi godine ovako sluao gdje mu pria. Al se jo vie obradovao Palunko,kad se domislio: "Ovo je ena vilinska, pokazat e mi put do blaga zmajeva ili do vrtakraljevne. Treba samo da se strpim, da je ne ojadim."eka Palunko dan za danom prolazio, prola godina, prole dvije. Ve im se i sinakrodio nazvali ga Vlatkom malim. Al ono u stvari jednako ostalo: Palunko ribu hvata, aena se obdan po planini za lobodom prebija, uveer veeru vari, a za veerom dijetenuna i Palunku prie pria. Sve ljepe ona pria, a sve tee eka Palunko, dok mu jedneveeri ne dogrdjelo, te kad se ena raspripovijedala o golemom bogatstvu i raskoi KraljaMorskoga, skoi gnjevan Palunko, epa enu za ruku i ree: "Sada vie oklijevanja nema, nego ti mene sutra na uranku vodi do dvorova MorskogaKralja."Uplaila se ena, gdje je Palunko onako skoio. Ree ona njemu, da ne zna, gdje su dvoriMorskoga Kralja, ali Palunko jarostan izbije enu i zaprijeti joj, da e je ubiti, ne oda li mutajnu vilinsku.Sad spozna sirota ena, da ju je Palunko drao za vilu, te se rasplae i ree: "Nisam ja, bolan, vila, nego sam sirota ena, koja arolija ne znam. A to tebi priam, tomi srce kazuje, da te razonodim." Jo se vie na ovo razjario Palunko, gdje se tako varao zadvije duge godine, te gnjevan zapovjedi eni, da sutra prije zore poe sa djetetommorskim alom na desnu stranu, a Palunko e poi na lijevu i da se ne vraaju, dok nenau puta do Morskoga Kralja.Kad u zoru, al plae ena i moli se Palunku, da se ne rastaju. "Tko zna, gdje e koje odnas nastradati na ovom kamenitom alu", govorila ona. Al Palunko opet nasrnuo nanju, te ona onda uze dijete i ode plaui, kuda joj mu zapovjedio. Palunko pak ode nadrugu stranu.Ila tako ena sa djetetom, malim Vlatkom, ila za sedmicu, ila za dvije. Nigdje nenalazila puta do Morskoga Kralja. Umorila se ve jadnica kruto te jednoga dana zaspalana kamenu uz more. Kad se probudi, ali nestalo eda, nejakoga Vlatka.Koliko se upropastila, ukoile joj se suze na srcu, a od velike joj se alosti prekinula rije,te ona onijemjela.Vratila se sirota njemica uz obalu morsku i stigla kui. Sutradan doao i Palunko. Nenaao puta do Morskoga Kralja, vratio se jarostan i bijesan.Kad on u kuu, al nema eda Vlatka, a ena nijema. Ne moe da mu kae, to se sluilo,nego sva propala od tuge.

Tako od onog dana u njih bilo. ena niti plae, niti kuka, nego nijema po kui radi iPalunka dvori, a kua tiha i pusta kao grob. Za neko vrijeme podnosi Palunko ovu alost,al onda mu sasvim dojadilo: gdje se bijae najbolje ponadao raskoi Kralja Morskoga, tumu dola ova bijeda i nevolja.Rijei se, ele, Palunko, te se jednog jutra opet poveze na more. Na moru tri dana sjedi, tridana posti, tri dana ribe ne hvata. Kad trei dan, pred njeg izie Zora-djevojka.Pria njoj Palunko, to se sluilo i potui se: "Gori je ovo jad negoli prije bijae. Nestalo djeteta, ena nijema, kua pusta. Dasvisnem od jada!"Ne ree nita na ovo Zora-djevojka, nego upita Palunka: "to si zaelio? Jo u ti jednom pomoi."Al u Palunka samo jedna luda pamet, te kako si bijae upiljio u glavu, da se nagleda inauije bogatstva Kralja Morskoga, tako i ne zatrai, da mu se edo vrati, niti da mu enaprogovori, nego se moli Zori-djevojci: "Hajde mi, svijetla Zoro-djevice, pokai put do Morskoga Kralja."I opet nita ne ree Zora-djevojka, nego lijepo uputi Palunka: "Kad o mladom mjesecu stane dan svitati, ti sjedni u un, ekaj vjetra i otii vjetromprema istoku. Odnijet e te vjetar do ostrva do Bujana, do kamena do Alatira. Tamo u tedoekati i put u ti do Morskoga Kralja pokazati."Ode Palunko radostan kui.Kad bilo o mladome mjesecu, al on nita eni ne govori nego rano zorom u un sjeda,vjetra eka i ode vjetrom prema istoku.Nosi vjetar un i nanese ga do mora neznanoga, do ostrva do Bujana. Pliva bujno ostrvokao zeleni vrt. U njem bujna trava i tratina, u njem loza vinova, u njem mandularascvjetana. Nasred ostrva dragi kamen, bijel gorui kamen Alatir. Pol kamena nadostrvom ari, pola pod ostrvom u more svijetli. Tuj na ostrvu na Bujanu, na kamenu naAlatiru, sjedi Zora-djevojka.Lijepo Zora-djevojka Palunka doekala, lijepo ga uputila. Pokazala mu, gdje do ostrva namoru pliva kolo mlinsko, a oko kola Morske Djevice igre igraju. Jo ga lijepo nauila, kakoe se kolu namoliti, da ga spusti do Kralja Morskoga, a da ga ne progutaju jazi morski.Jo mu ree Zora-djevojka: "Velikog e se dobra i raskoi nauivati u Kralja Morskoga, al znaj: na zemlju nemoe da se vrati, jer su tri strahovite strae postavljene. Jedna valove die, druga vjetarvije, a trea munje kria."A Palunko radostan u un sjeda i poveze se do kola mlinskoga, mislei u sebi: "Ne zna, Zoro-djevice, to je bijeda na ovome svijetu. Neu se lje zemlje zaeljeti, gdje

ostavljam pustu nevolju!"On do kola mlinskoga, a oko kola Morske Djevice pustopane igre igraju. U val rone, pomoru se gone, kose im se po valu rasteple, srebrne im peraje trepere, a rumena im se ustasmiju. I po kolu sjedaju i oko kola more zapjenjuju.Doplovi un do kola mlinskoga, a Palunko, kako ga Zora-djevica uila, tako uinio:dignuo veslo nad more, kako ga ne bi morski jazi progutali, te ovako mlinskom koluprogovorio: "Kolovrta navrta, ili do jaza mrtvoga, ili do Kralja Morskoga."Kad Palunko ovo izrekao, iknue Morske Djevice kao srebrne ribice, okupie se oko kola,uhvatie se bijelim rukama za bice te zavrtjee kolo zavrtjee ga hitro, vrtoglavo.Uini se vir u moru, uini se vir strahovit, vir dubok, utegnu vir Palunka, zakruiPalunkom kao tananom ibicom i sputa ga do silnih dvorova Kralja Morskoga.Jo Palunku u uima um morski i pustopani smijeh Morskih Djevica, ali ve se on naaona krasnome pijesku, na sitnome pijesku od suhoga zlata.Oglednu se Palunko i kliknu:"E, uda mi divnoga, itava poljana od zlatnoga pijeska!"Ono samo misli Palunko, da je poljana, kolika je, ali ono bila velika dvorana KraljaMorskoga. Oko dvorane stoji more kao mermerni zidovi, nad dvoranom stoji more kaosvod stakleni. Od kamena od Alatira plavo svijetlo kao plava mjeseina. Ovjesile se naddvoranom grane od bisera, uzdigli se po dvorani stolovi od koralja.A na kraju, na drugom kraju, svirale gdje svire i sitni praporci gdje biju, onamo uzlatnome pijesku uiva i poiva Kralj Morski. Pruio se u zlaani pijesak, samo volujskuglavu podigao ukraj njega ploa od koralja, iza njega ivica od zlata.to ono tanke sviralice brzo i tanano svire, a sitni praporci strelohotno biju, to se onosjaja i raskoi blista ovoliko sree i blaenstva ne bijae Palunko mislio da gdjegod imana svijetu!Pomahnitao Palunko od puste radosti, uinilo mu se, kao da se vinca nakitio, zaigralo musrce, pljesnuo u dlanove, potrkao po zlatnome pijesku ko hitronogo dijete, prebacio se podva, po tri puta, kao ludi derani.Vrlo se ovo svidje Morskomu Kralju. U Morskoga Kralja teke noge preteke, a jo teaglava volujska. Nasmija se grohotom Morski Kralj, te kako u zlatnome pijesku poiva,tako oko njega pijesak pri od smijeha. "Ba si mome lakonogo", ree Morski Kralj i skine vrhu sebe granu bisera tePalunka dariva. Zapovjedi zatim Morski Kralj, te iznijele vile pomorkinje na zlatnimpladnjima jela biranoga i pia medenoga. Blaguje Palunko uz Morskoga Kralja na ploi odkoralja, ele, u asti najveoj.

Kad Palunko odruao, pita njega Kralj Morski: "Jesi li jo ega zaelio, mome?"A to znade da zaeli bijedna sirotinja, koja jo nikada dobru nije privirila? Nego kakoPalunko bio gladan od daleka puta, to se on slabo najeo jela biranijeh i pia medenoga, pazato ree Morskome Kralju: "Ba kad me pita, Kralju Morski, zaelio sam, da mi je dobar pladanj varene lobode."Zaudio se ovome Kralj Morski, al se onda dosjetio te se nasmijao i Palunku govorio: "E, brate moj, draga je u nas loboda, draa nego biser i bisernjak, jer je od nas daleko donje. Al kad si ba zaelio, poslat u vilu prekomorku, donijet e ti iz kraja lobode. Al ti semeni jo tri puta prebaci."Kako je Palunko radostan, nita ovo nije njemu teko. Skae on na noge lagane, a ono sebrzo prikupie i pomorkinje i sitna eljad u dvoranu, da ovo udo vide.Zaleti se Palunko po zlatnome pijesku, prebaci se vjeto jedan, pa dva, pa tri puta kaovjeverica, a Morski Kralj i sva eljad grohotom se nasmijali toj vjetini.Al se najslae nasmijalo neko dijete nejako, a bio to kralj mali, to ga od igre i obijestisebi pomorkinje zakraljile. Sjedi mladi kralj u zlatnoj kolijevci, u svilenoj kouljici. Pokolijevci biserni praporci, a djetetu u ruci zlatna jabuka.Kad se Palunko prebacio, a mali se kralj onako slatko nasmijao, oglednu se Palunko nanjega. Poglednu maloga kralja prenerazi se Palunko: ono je sinak njegov nejaki, Vlatkomali.Ele, prisjelo ovo Palunku odmah. Ne bi ni sam mogao pomisliti, da bi mu ovako brzoprisjelo!Smrknu se Palunko onim asom razjedio se, te kad se malo razabrao, pomisli: "Gle ga, derania, kuda se djenuo, da kraljuje u igri i obijesti, a mati mu kod kue odtuge onijemjela."Kivan je Palunko, ne moe da gleda ni sebe ni sina u ovim dvorima; al ne smjede nita daree, kako ga ne bi od djeteta rastavili. Zato se on uini slugom u svoga sina, Vlatkamaloga, mislei:"Ostat u kadgod na samu s djetetom, spomenut u dijete na oca i majku, utei u s njime,odnijet u prkonjicu sina, vratiti se s njime k materi."Tako mislio Palunko te jednoga dana doekao, ostao nasamu s djetetom te malome kraljupriapnuo: "Hajde sinko, sa ocem da uteknemo."Al Vlatko bijae edo sasvim nejako, te kako je dugo pod morem boravio, tako oca ve izaboravio. Nasmija se on, nasmija se mali kralj, misli on: ali se Palunko te Palunkanoicom gurnuo: "Nisi ti otac moj, ti si ona luda, to se pred Morskim Kraljem prebacuje."

Ujede ovo za srce Palunka, od srdbe bi svisnuo. Ode on tako i rasplae se od gorkogajeda. Okupila se oko njega eljad Kralja Morskoga, te ovako jedan drugome govorili: "E, ovo mora da je veliki velmoa na zemlji bio, kad u ovolikoj raskoi plae." "Due mi, bio sam isti kao i Kralj Morski. Imao sam dijete, to mi se u bradu penjalo,enu, to mi uda kazivala a lobode, brate, koliko hoe, ne treba se ni pred kimprebacivati!" govori ojaen Palunko.udi se eljad ovolikomu gospodstvu te putaju Palunka, da tuguje za svojom sreom. APalunko osta slugom u maloga kralja. Ugaa sinku svakojako, misli: pregovorit u gakakogod, da sa mnom utekne. A mali kralj svakim danom objesniji i pustopaniji, te tovie dani protjeu, to dijete za veu ludu Palunka drae.

II.

Dok ovo tako bijae, dotle ena Palunkova u kui samovala i tugovala. Prve veeri naognjitu oganj podravala i veeru varila, a kad Palunka nije doekala, onda oganjzapustila i vie ga nije palila.Sjedi sirota njemica na pragu, niti radi, niti sprema, niti plae, niti kuka, nego se ubijajadom i emerom. Niti moe da u koga upita savjeta, kad je nijema, niti moe morem poiza Palunkom, kad je od tuge preklonula.Kud e, dakle, jadna, nego jednog dana ode u daleko zagorje, gdje joj je majka lealasahranjena. Tako ona nad grobom materinim stala, a pred nju izae lijepa kouta.Progovori kouta nijemim jezikom: "Nemoj da sjedi i da se ubija, keri moja, jer bi ti srce puklo, a kua bi ti se raspala.Nego ti svake veeri Palunku veeru spremaj, a iza veere tanku kudjelju razrjeuj. Nedoe li Palunko, a ti u zoru uzmi njegovu veeru i mekanu kudjelju i jo ponesi tankedvojnice, pa poi u kr. Tamo u dvojnice sviraj, zmije i zmijii e veeru izjesti, a galebovikudjeljom gnijezda oblagati."Dobro kerka sve razumjela, to joj mati govorila, i tako uinila. Svake veeri veerusprema, iza veere kudjelju razrjeuje. Ne vraa se Palunko, uzima ena u ranu zorudvojnice, iznosi u kr veeru i kudjelju. Kako ona u dvojnice svira, tanano u desnu sviralusvira, tako izlaze iz kra zmije i zmijii. Veeru blaguju, eni nijemim jezikom zahvaljuju.A kad u lijevu sviralu prebira, dolijeu galebovi i galebii, kudjelju u gnijezda raznose, aeni zahvaljuju.Ovako ena radila svakim danom i ve se mjesec tri puta povratio, a Palunka

svejednako nema.Opet teka tuga obrva jadnu njemicu, te ona ode opet na grob materin.Iee pred nju kouta, a ena joj nijemim jezikom govorila: "Evo, majko, sve sam tako uradila, al Palunka nikada! Meni dojadilo ekanje. Il daskoim u more, il da se razbijem o stijenu?" "Keri moja", ree kouta, "nemoj da bude nevjera. Ljutu muku mui tvoj Palunko. Ati sluaj, kako e mu pomoi. U neznanome moru ima lubin veliki, na lubinu zlatnaperaja, na peraji zlatna jabuka. Uhvati li na mjeseini lubina, olakat e jade tvomPalunku. Al do mora neznanoga treba proi tri peine od oblaka: u jednoj zmija orijaka,majka sviju zmija, more die i valove pravi; u drugoj ptica orijaka, majka sviju ptica,buru razmahuje; u treoj zlatna pela, majka sviju pela, munje kria i izvodi. Poi,kerko, do mora neznanoga, nita ne ponesi doli udice i tananih dvojnica, a nae li se utekoj nevolji, ti otpori svoj desni rukav, bijeli nerubljeni."Upamtila kerka, drugog dana un uzela, otisnula se na more debelo, a nita ne ponijeladoli udice i tankih dvojnica.Luta i tumara morem, dok je more ne nanese do jednog mjesta, a tamo na moru tristrahotne peine od tekog oblaka.Na ulazu prve peine glavu digla zmija grozovita, majka sviju zmija. Strana glava savulaz zatvorila, a tijelom se u peini ispruila te tamo orijakim repom omahuje, moremuti i valove die.Ne smije ena ni blizu udovitu, nego se sjetila svojih dvojnica te u desnu sviralu stalaprebirati. Kako svira, tako sa kraja daleka, krevita, hite, plivaju zmije i zmijii. Doplivae,dohitae zmije arolike i sitni zmijii, te se molili zmiji strahovitoj: "Putaj, majko naa, enu, da proe unom kroz peinu. Ona je nama veliko dobrouinila, gdje nas je svake zore nahranila." "Kroz peinu je putati ne mogu, jer mi danas valja velo more dii", odvrati stranazmija. "Ali ako vam je dobro uinila, dobro u joj i vratiti: il joj volja teak grumen zlata, iljoj volja est niza bisera?"Ne prevari se vjerna ena na biser i zlato, nego ovako zmiji nijemim jezikom govorila: "Ja sam dola radi malene stvari, radi lubina iz mora neznanoga. Ako sam ti dobrouinila, ti me putaj kroz peinu, zmijo strahovita." "Putaj, majko naa", prihvatile zmije i zmijii, "eto kolike nas je hranila, kolikeothranila. A ti lezi, majko naa, pa prospavaj malko, a mi emo za tebe more dizati."Ne mogae zmija odoljeti onolikoj svojti, a bila ona eljna sna od tisuu godina. Pustidakle enu kroz peinu, pa se onda po peini prui te strana zaspi. Prije negoli zaspi,zmijama i zmijiima naloi:

"Dobro mi more podignite, djeco moja, dok ja malo poinem."Prola nijema ena kroz peinu, ostale zmije i zmijii u peini. Umjesto da more burkaju,a oni more tae i smiruju.Isplovila ena, stigla do druge peine, a u drugoj peini ptica orijaka, majka sviju ptica.Na ulazu strahovitu glavu ispruila i gvozdeni kljun razvalila, a golema krila po peiniraskrilila i krilima mae, vihor razmahuje.Latila se ena dvojnic te u lijevu sviralu prebira. Doletjee sa kraja sivi galebovi i sitnigalebii te se stranoj ptici molili, da pusti enu sa unom kroz peinu, jer je njima velikodobro uinila, gdje im je svakim danom kudjelju sterala. "Ne mogu da je putam kroz peinu, jer danas mi valja silan vihor podignuti. Nego akovam je dobro uinila, vee u joj dobro vratiti. Dat u joj ive vode iz kljuna gvozdenoga,da joj se iva rije povrati."Ele, ovo teko bilo jadnoj eni njemici, gdje bijae toliko poeljela, da joj se iva rije vrati!Al ona vjerna ostade te ptici ovako govorila: "Nisam dola radi svojega dobra, ve radi male stvari: radi lubina iz mora neznanoga.Ako sam ti dobro uinila, a ti mene kroz peinu putaj."Namolili galebovi majku-pticu i jo je uputili, da malo na sanak legne, a oni e za njuvihor razmahati. Posluala majka-ptica svojtu svoju, ovjesila se gvozdenim aporcima opeinu te zaspala.A galebovi i galebii, mjesto da vihor diu, a oni vihor tae i smiruju.Tako nijema ena drugu peinu preplovila i do tree dolazila.U treoj peini zlatna pela. Na ulazu se zlatna pela uzlijetala: kria ognjene munje igromke gromove. Tutnji more i peina, zvee munje po oblaku.Strava uhvati enu, gdje se nala sama u ovoj grozoti. Ali se ona svog desnog rukavadosjetila, bijeli rukav nerubljeni isporila, na zlatnu pelu njime omahnula te pelu urukav uhvatila.Utihnule namah munje i gromovi, a zlatna se pela stala eni moliti: "Putaj mene, eno, na slobodu. Neto u te, eno, nauiti. Gledi tamo na more iroko:veliku e radost ugledati."Pogledala ena na more iroko: upravo bilo sunce na uranku, zarumenile se nebeskevisine, zarumenilo se more od istoi, a iz mora taman se izdigao un srebrni. U unu kaokraljevna blijeda i jasna Zora-djevojka, a uz nju dijete nejako u svilenoj koulji, sa zlatnomjabukom. Ono Zora-djevojka malog kralja jutrom po moru etala.Prepoznala ena sinka izgubljenoga.E, uda preudnoga, to je more iroko, da ga nije mati svega obuhvatila, to je suncevisoko, da ga nije mati rukom dohvatila.

Zastrepila ona od prevelike radosti, dre ona kao tanana jasika. Il' bi ruke za djetetompruila? Il' bi za njim milo uskliknula? Il' bi najbolje za njim do vijeka gledala!Plovi srebren un po moru rumenomu, u daljini se unak izgubio, u more unak uronio, ajedva se majka prenula. "Ja u tebe puta nauiti", progovori eni zlatna pela. "Doi e do malog kralja, dosinka tvoga, s njim e u srei boraviti. Al me prije putaj na slobodu, da ja kriam popeini munje, i nemoj mi peinom prolaziti."Peal gorka jadnu majku obrvala, obrvala i uzdrmala. edo svoje bijae ugledala, eljusvoju eljkovanu uoila uoila, ugledala a ne ogrlila, ne izljubila! Uzdrmala peal enu:il' e biti Palunku vjera il' nevjera? Il' e pelu pustiti i sinku svome doi, il' e peinomprolaziti do mora neznanoga, po lubina velikoga?Kako ju je peal uzdrmala, tako joj se suze od srca otkinule, tako joj se iva rije povratila,te ona ivom rijei peli govorila: "Ne peali me, zlatna pelo! Ne putam te na slobodu, jer ja moram kroz peinu proi.Ja sam svoje edo oplakala i u srcu svome pokopala. Nisam amo dola radi sree svoje, veradi male stvari: rad lubina iz mora neznanoga."Tako ena govorila, u peinu uplovila. U peini poinula, u unku odahnula, tamo noi imjeseine ekala.E, moj rode, to se ono danas more tiho uinilo, a u zraku bura poinula, gdje u jednojpeini spava zmija strahovita, u drugoj ptica orijaka, a u treoj ena izmorena!Tako tiho danak prolazio, tako veer dolazila tako mjeseina sinula. Kad mjesec visokona nebo, a ena o ponoi u more neznano zaplovila te nasred mora udicu spustila.

III.

Zapovjedi uveer mali kralj Palunku, da mu noas splete dobre voice od svile. "Sutra ute ranom zorom pod kolica prezati, da me vozi po zlatnome pijesku."Ele, prevrilo ovo Palunku. Gdje se dosad krio pred Zorom-djevojkom, kad bi jutrom podmore silazila, to e ga sutra ugledati, gdje ga sin pod kola upree.Spava sva eljad, spava Morski Kralj, spava kralji obijesni sam Palunko budan: voiceplete. Kruto plete, kao da je neto smislio. Kad spleo, jake bijahu ono uzice, pa reePalunko: "Nisam nikoga pitao, dok sam ludo radio, neu lje ni sada, gdje sam se pameti dozvao."Tako rekao, tihano poao do kolijevke, gdje mu sinak tvrdo spavae, provukao uzice kroz

bice od kolijevke, svezao kolijevku sebi na lea te poao da utekne sa sinom.Tiho Palunko prolazio zlaanim pijeskom proao silnu dvoranu ko prostranu poljanu,prouljao se zlatnom ivicom, razmaknuo grane od bisera. A kad doao, gdje stoji moreko zidovi, nita ne oklijeva Palunko, nego zapliva u more sa djetetom.Daleko je, tuna tugo, od Kralja Morskoga do svijeta bijeloga! Pliva Palunko, pliva; al tomoe jadan ribar preplivati, gdje mu lea jo pritisnuo mali kralji sa zlatnom jabukom injegova kolijevka od zlata. Kao da se more nad njima sve vie i tee podie!Kad je Palunko ve posve iznemogao, a ono jote osjetio: kvrcnulo neto o zlatnukolijevku, zapelo neto o bice kolijevci. Kako zapelo, tako ljuto hitro potezati stalo. "Sad sam ti se jadan sa ivotom oprostio", sam sebi Palunko govorae. "Ovo me morskaneman na zubu nosi."Al to ne bio zub morske nemani, ve bila kotana udica, a pustila je ena Palunkova.Kad ena osjetila, da je udica zapela, a ona radosna svu snagu skupila, vue i potee, kakone bi velikog lubina izgubila.Kad blie dovukla, izdigle se iz mora najprije zlatne bice od kolijevke. ena na mjeseinidobro i ne prepoznala, nego odmah pomislila: "Eto zlatne peraje na lubinu."Pa onda se pokazalo dijete sa zlatnom jabukom. Opet ena misli: "Ovo je zlatna jabuka naperaji." A kad najposlije izila iz mora glava Palunkova, radosno ena uskliknula:"A ovo je glava velikoga lubina!"Veselo kliknula, sasvim k sebi dovukla. A kad sasvim blizu dovukla e, rode moj roeni,tko bi znao lijepo iskazati, kako im je od prevelike radosti bilo, gdje se ovako u unusastadoe sve troje, a na mjeseini, usred mora neznanoga!Nego vremena gubiti ne smiju, treba proi peine, dok se nisu strae u peini probudile.Pa uhvatie vesla te povezoe hitro, to im snaga daje.Ali eto jada iznenada! Kako je ono mali kralji svoju majku ugledao, odmah se za njudosjetio. Zagrlilo dijete majicu objema ruicama ispade mu jabuka od zlata. Propadejabuka u more, propade do dna morskoga, do dvorova Kralja Morskoga, ba na rameKralju Morskome.Probudi se Morski Kralj, ruknu ljutito. Skoi iz sna sva eljad po dvorani. Odmah opazili,da je nestalo malog kraljia i slugana njegova. Podigoe potjeru za njima. Isplivale namjeseinu Morske Djevice, poletjele u no lake prekomorke, poslali hitre skorotee, daprobude strae u peini.Ali un ve bio kroz peine proao, te se dala potjera za unom. Veslaju Palunko i njegovaena, veslaju to im snaga daje, a za njima pustila se hajka: ibaju za njima MorskeDjevice, lete za unom hitre prekomorke, valja se za njima more uzburkano, mae, vijebura sa oblaka.

Sve se blie oko una hajka sklapala ne bi joj utekla ni najbolja brodica, kamoli maliunak na dva vesla! Dugo hrli unak pred potjerom, ali upravo, kad se bijeli dan pomolio,sklopila se sa svih strana groza oko una.Prekrilio vihor unak, stigli ga umni talasi, splele se oko unka u vijenac Morske Djevice.Ljulja, ljulja vijenac oko unka, proputaju Morske Djevice strahotne talase, ne proputajuunka sa talasom. Piti, prska more i vjetrina.Stisnula Palunka strava od propasti, pak u smrtnoj stisci povikao: "Oj pomozi, jasna Zoro-djevojko!"Izdignula se iz mora Zora-djevojka. Palunka ugledala, al ne pogledala, malog kraljiapogledala, al ne darivala a vjernoj eni hitar dar darivala: rubac vezeni i iglupribadau.Od rupca se bijelo jadro podignulo, a od igle kormilo se stvorilo. Napelo se na vjetrujadro, ko jedra jabuka, a ena uhvatila tvrdom rukom za kormilo. Razbio se vijenac okounka, sijeva unak preko sinjeg mora, kao zvijezda preko neba plavog! Leti udno udopred strahovitom potjerom to je hajka jaa, to vie mu pomae: to je vihor bri, tobri un pred vihorom, to je more bre, to bri un po moru.Ukazala se u daljini obala krevita, na obali kuica Palunkova, a pred kuicom bijeli prudpolojiti.Kad se obala ukazala, odmah hajki snaga oslabila. Boje se kraja vile prekomorke, zaostajuod obale Morske Djevice, na puini ostaju vihor i talasi, a sam unak leti ravno do obalekano dijete u majino krilo.Naletio unak do obale, preletio preko bijelog pruda, udario o hridinu. Razbio se unak ohridinu, potonulo jadro i kormilo, propala u more zlatna kolijevka, utekla pelazlatokrilka a Palunko sa enom i djetetom nali se na prudu pred svojom kuicom.E, kad one veeri lobode veerali, to je bilo, sve zaboravili. Pa da nije za one dvojnice,nitko ne bi ovo ve pamtio. Nego tkogod u dvojnice dune, tomu krupna svirala dudi oPalunku ovako:

udo ludo Palunko,Na dno mora propao,Ljutog jada dopao.

A sitna svirala enu spominje:

Sini, sini, zorice,Evo nove sreice;

Da je triput potopljena,Izbavi je vjerna ena.

Tako irom svijeta priaju dvojnice.

Rego

I.

Jedne lijepe ljetne noi uvali konjari na livadama konje. uvali, uvali, a napokonzaspali. Kad oni zaspali, doletjele sa oblaka vile, da se malo poigraju sa konjima povilinskom obiaju. Uhvatila svaka vila po jednog konjica, sjela na njega pak ga ibasvojom zlatnom kosom i tjera ga uokrug po rosnoj travi.A bijae meu vilama jedna mala vila, po imenu Kosjenka, koja bijae ove noi prvi putsala na zemlju sa oblaka.Uinilo se Kosjenki vrlo divotno jaiti ovako kao vihor po noi na konjicu. A ba onabijae uhvatila najivljeg vranca: malenoga a ljutoga kao vatra. Tri vranac sve uokrug sadrugim konjima, a najbri je od sviju. Sve po njemu pjena prska.Ali Kosjenki se htjelo jo brega jahanja. Sagne se ona i utipne vranca za desno uho.Poplai se vranac, digne se na stranje noge, a onda poleti ravno preda se, ostavi drugekonje, ostavi livade i odnese kao vihor Kosjenku u daleki svijet.Mililo se Kosjenki ovo strelovito jaenje.Tre oni kao vjetar ukraj polja, ukraj rijeka, ukraj livada i brda, ukraj dolina i brda. "Boe mili, koliko li stvari zemlja nosi", pomisli Kosjenka radosno, gledajui oveljepote. No najvie joj se svidjelo, kad projurie ukraj jednog kraja, gdje bijae gora a nanjoj divna uma, pod gorom dva zlatna polja kao dvije zlatne marame, na njima dva bijelasela kao dva bijela goluba, a malo podalje velika voda.Ali vranac nee da stane ni ovdje ni nigdje, nego on juri kao bijesan dalje i dalje.Tri tako vranac sa Kosjenkom dugo i dugo i napokon dooe do jedne silne ravnice a saravnice studen vjetar piri. Uleti vranac u ravnicu, a ono sama uta zemlja, nigdje nitravke ni drveta, a sve vea studen, to dalje ulaze u ravnicu. Kolika pak ono bijaeravnica, ne da se ispripovijedati, jer je iv ovjek ne bijae nikada proao.Vranac s Kosjenkom juri sedam dana i sedam noi. Sedmi dan pred zoru stigoe do srcaravnice, a u srcu ravnice stajahu poruene zidine strahovito velikoga grada Legena, ukojemu vladae silna zima.Kad je vranac s Kosjenkom dojurio pred drevna vrata Legena, prebaci Kosjenka svojevilinsko velo preko jedne zidine i uhvati se tako zida. Vranac ispod nje otri i kakootrao, tako do svoje starosti jurio amo tamo meu silnim zidinama Legena grada, doknapokon ne stigne na vrata od sjevera i istra opet u ravnicu Bog te pita kuda!

Kosjenka pak sae sa zida i stane hodati po gradu, studenom kao kost. Svoju vilinskukoprenu, bez koje ne mogae poletjeti u oblake, bijae svila oko ramena, jer nju uvaevrlo. Hoda Kosjenka tako po Legenu, hoda, i sve joj se ini, da negdje mora naii naneko udo u ovom gradu, koji bijae tako udesan i silan. No ipak ne vidi nigdje nitanego silne razvaljene zidine i ne uje nita nego kako puca kamen od studeni.Najednom, kada Kosjenka zakrenula oko najveega zida, a ono pod zidom spava golemovjek, vei negoli najvei hrast u najveoj umi. Na tom ovjeku ogromni plat od debelaplatna, a opasao se remenom od pet hvati. U toga ovjeka glava velika kao najvei badanj,a brada kao stog kukuruzovine. Tako je velik taj ovjek, da bi tko pomislio: ono se crkvenitoranj povalio uza zid.Zvao se pak taj ovjek Rego i ivljae u Legenu gradu i nije imao posla nego da brojikamenje Legena grada. Ne bi ga on nikada mogao izbrojiti, da ne imaae onako velikuglavu kao badanj. Ali ovako brojio on i brojio ve hiljadu godina tako brojio i bijae veizbrojio trideset zidina i petora vrata legenska.Kad je Kosjenka opazila Regoa, skrstila ruke od uda. Ne mogae ona pomisliti, da imaovako velikoga stvora na zemlji.Sjedne Kosjenka Regou do uha (a bijae uho Regoevo veliko kao cijela Kosjenka) ipovika mu u uho: "A nije li ti zima, baa?"Probudi se Rego, nasmije se i pogleda Kosjenku. "Ej! zima, dakako da je zima", progovori Rego takovim krupnim glasom, kao da grmiiz daleka. A bijae Regou silni nos pocrvenio od studeni, a kosa i brada bijahu posutiinjem. "Boe moj, ovoliki silni ovjek, pak nee da si uini krov protiv studeni", reeKosjenka. "E, zato bih?" ree Rego i nasmije se opet, "doi e sunce."Podigne se Rego, da sjedne. Sjedne on, omahne desnom rukom po lijevom ramenu alijevom rukom po desnom ramenu i otepe silno inje: sa svakoga ramena toliko inja, kolikobi snijega skliznulo sa jednog krova. "uvaj, uvaj, baa, zatrpat e me!" viknu Kosjenka. Al je Rego jedva i uje, jer jedaleko od Kosjenke do njegova uha, tako je visok, kad sjedi.Podigne zato Rego Kosjenku sebi na rame, ree joj za svoje ime i za svoj posao, a onanjemu ree, kako je ovamo dospjela. "Eno gledaj i sunca", pokae zatim Rego Kosjenki.Pogleda Kosjenka, a ono se die sunce, blijedo i slabo, kao da nema koga da grije. "Lud si ti, Regou, zaista si lud, to ovdje ivi i ivot svoj bavi brojei pusto legensko

kamenje. Hajdemo, Regou, da vidi krasote po svijetu i da sebi nae vrednijega posla",ree Kosjenka.Nikada jo ne bijae Rego pomislio, da si trai ljepega mjesta od Legena grada, niti jekada pomislio, da ima boljega posla od njegova. Nego je Rego uvijek mislio: "Dosuenomi, da brojim po Legenu kamenje", pa nije za nita bolje pitao.Al mu Kosjenka nikako ne dade mira, nego ga nagovara, da poe s njome po zemlji. "Odvest u te u krasan kraj, gdje je stara uma, a uz umu dva zlatna polja", govoriKosjenka.Dugo govorae Kosjenka. Rego pak ne bijae jo nikada ni s kime razgovarao te neuzmogne odoljeti nagovaranju. "Pa hajdemo!" ree on.Obradovala se Kosjenka tomu veoma.No sada je trebalo stvoriti zgodu, kako e Rego Kosjenku nositi, jer u Regoa niega nebijae.Zato izvadi Kosjenka iz njedara malu vreicu punu biserja. Bijae joj taj biser dala njezinamajka u oblacima prije negoli je pustila da ide na zemlju govorei: "Ako ti bude to trebalo, samo odbaci jedan biserak, i ono e se stvoriti, to treba.uvaj taj biser, jer na svijetu ima toliko stvari, da ih sve vie treba."Izvadi dakle Kosjenka zrnce bisera i odbaci ga a ono se pred njom stvori koi, upravovelik kao i Kosjenka, a na koiu petlja, upravo velika kao Regoevo uho.Skoi Kosjenka u koi a Rego podie koi i objesi ga sebi na uho kao naunicu.Kad se Rego nasmije, kada kihne ili kada podrma glavom, ljulja se Kosjenka kao nanjihaljci, a ovo njoj bijae vrlo milo za putovanje.Htjede Rego sada da poe i zakoraio on ve korak od deset seanja. Ali ga Kosjenkaustavi pa ga jo umoli: "Bismo li mi, Regou, mogli proi pod zemljom, da ja vidim, to pod zemljom ima?" "Kako da ne bismo mogli!" odgovori Rego, koji mogae ale probiti zemlju, ali mune bijae jo nikada palo na pamet, da gleda, to pod zemljom ima.No Kosjenka eljae da upozna sav stvor boji i tako se oni dogovorie, da e podzemljom putovati, dok ne stignu pod onu umu, gdje bijahu ona zlatna polja. Tamo da eizai.Kad se bjehu tako dogovorili, pone Rego da probija zemlju. Podigao Rego svoju silnunogu i udari prvi put po zemlji a ono se potrese itavi veliki grad Legen i povali semnogo zidova. Podigne Rego po drugi put nogu i udari o zemlju a ono zadrhta cijelaravnica. Podigne Rego po trei put nogu i udari o zemlju a ono zadrhta pol svijeta, iprokine se zemlja pod Regoem, a Rego sa Kosjenkom propadne pod zemlju.

Kad oni dolje, al pod zemljom sve prorovano: na sve strane putovi i stupovi i sam Bog biznao, tko onuda toliko prolazi. I uju se vode gdje ume i vjetrovi gdje pire.Pooe oni tako po jednome putu i donekle im bijae svijetlo od one pukotine, kroz kojubijahu propali. Ali kad oni dalje, a ono sve vei mrak crni mrak, kakvoga nema negopod zemljom.Rego svejednako i po mraku ide. Hvata se silnim rukama od stupa do stupa.Kosjenku obuzme strava od onolikoga mraka.Uhvatila se ona Regou za uho i povika: "Mrak je, Regou!" "E, pa neka je", odvrati Rego. "Nije mrak doao k nama, nego smo mi doli knjemu."Razljuti se Kosjenka, to je Regou svata pravo, a ona se bijae ponadala velikim stvarimaod tako silnoga ovjeka. "Teko si ga meni uz tebe, da nema mojega biserja", razljuti se Kosjenka.Zatim ona odbaci jedno zrnce biserja, a ono se njoj u ruci stvori svjetiljka, jasna kao dazlatom gori. Mrak utee dublje u zemlju, a putovi se podzemni rasvijetlie na daleko.Obradovala se Kosjenka svjetiljci, jer joj se pokazuju uda, to od starine pod zemljupropadoe. Na jednom se mjestu vide dvori gospodarski, sve vrata i prozori zlatomobloeni a crvenim mermerom ozidani. Na drugome mjestu opet: oruje junako, tankediljke i teke demeskinje, alemom i dragim kamom ureene. Na treem mjestu: blagodavno pokopano, zlatni pladnji i srebrne ae, dukatima zapunjene i kruna carska,triput preeena. Sve je ovo po volji bojoj dospjelo ovamo pod zemlju i tajna je boja,zato toliko blago mora ovdje poivati u miru.Ali Kosjenki zablistala u oi ovolika uda, pa umjesto da pou dalje ravno putem, kudabijahu odluili, umoli Kosjenka Regoa, da je pusti na tle, da se poigra, da se nadiviudima i da pregleda tajne boje.Spusti Rego Kosjenku, a Kosjenka uze svjetiljku svoju i otra do dvorova, do oruja i doblaga. Kako joj se u igri ne bi izgubila vreica biserja, metnu je Kosjenka do jednoga stupa.Rego pak sjedne malo podalje, da poine.Stala se Kosjenka igrati sa blagom, razmatrati i premetati divote. Prebacuje po sitnimrukama ute dukate, ogleda ae srebrom urezane i mee na glavu krunu triputpreeenu. Poigrala se, pregledala i nadivila se, a onda opazi jo jedan vrlo tanani tapiod bjelokosti, koji bijae oslonjen o jedan silni stup.A upravo samo ovaj tanki tapi drae onaj silni stup, da se ne srui, jer stup bijae odvode posvema izlizan. I zato bijae Bog onako spustio tapi i oslonio se taj tapi podzemljom o stup.

Ali Kosjenka se upita: "Zato li upravo onaj tapi tamo stoji?" I poe te odmakne tapi, da ga ogleda.Kad al Kosjenka prihvati tapi i odmakne ga, zajee podzemni putevi, zanjiha se itavonaj silni stup, zanjiha se, urui se i osu se itavo brdo zemlje. Zatvori se, zatrpa se putizmeu Regoa i Kosjenke niti uju niti vide jedno drugo, niti mogu jedno k drugomu.Tako eto bijae uhvaena pod zemljom mala vila Kosjenka! Zatvorena je iva u onomvelikom grobu i moda nikada nee vidjeti onih zlatnih polja, kojima bijae pola. A tosve zato, to nije htjela da putuje ravno, kuda bijahu nakanili, nego se sustavljala isvraala desno i lijevo, da uhodi tajne boje.Zaplaka, zakuka Kosjenka, trai, kud bi dola do Regoa. Ali ona vidje, da nema prolaza ida joj spasa nema a njezina vreica bisera, koja bi je spasila, leae zatrpana podzemljom.Kad je sve ovo vidjela Kosjenka, prestade plakati, jer bijae vrlo ponosna, i pomisli: "Nema druge, valja umrijeti. Od Regoa mi pomoi nema, jer je Rego luda glava, koja nisama sebi ne pomae, a kamoli da se dosjeti, da meni pomogne. Nema druge, trebaumrijeti."I pripravi se Kosjenka odmah na smrt. Ali hoe ona, neka znade, tko je jednom u tomgrobu nae, da ona bijae roda visokoga. Zato mee na glavu krunu tri puta preeenu,pa uzima u ruke tapi bjelokosni, a onda legne da umre. Uz Kosjenku nikoga nema,samo njena svjetiljka to sjaji, kao da zlatom gori. A kako Kosjenka bivae sve hladnija iukoenija, tako je i svjetiljka sve po malo gasnula.Rego pak zaista bijae luda glava. Kad se ono uruio stup i kad se zasula silna zemljameu njim i Kosjenkom, nije se on ni makao, nego ostade onako sjedei u mraku. Tako onjo neko doba sjedio, a onda se istom nakani da poe i da vidi, to je tamo.Napipa on u tami do onoga mjesta, gdje prije bijae Kosjenka, napipa i osjeti, da se tamozemlja zasula i da na onu stranu vie nema prolaza. "Eh! Na onu stranu vie nema prolaza", pomisli Rego i vie nita nije znao o tompomisliti, nego se okrene, ostavi brdo zasuto, a za brdom Kosjenku, i poe natrag putem,kud bijahu doli od Legena...Ide tako Rego, ide svojim putem, sve od stupa do stupa. Ve je daleko poodmaknuo, alsve mu neto nije pravo. Ne zna Rego sam, to je ono, to mu nije pravo.Popravlja on remen na pojasu: da ga moda remen ne stee? Pa onda protee ruku uramenu: da mu moda ruka nije zaspala? Ali nije ni ovo ni ono, nego mu jo jednako nijepravo. udi se Rego: to li je to njemu? udi se i od uda potrese glavom.Kad Rego potrese glavom, zaljulja se koi njemu na uhu. A kad je Rego osjetio, kako jekoi lagan i kako u njemu Kosjenke nema, onda Regoa stisnulo kruto u srcu i prsima, ion se, luda glava, ipak dosjeti, da ono njega mori alost za Kosjenkom, i dosjeti se, da

valja Kosjenku spasiti.Teko se bijae Rego tomu domislio, ali kad se domislio, onda se kao vihor okrenuo ipoletio natrag do onoga mjesta, gdje bijae ostavio zasuto brdo, a za brdom Kosjenku.Poletio i za as tamo stigao. Kopa Rego objema rukama brdo, kopa, kopa i zaas otkopaveliku rupu i ugleda Kosjenku. Lei Kosjenka u zlatnoj kruni preeenoj, ve jeohladnjela, sva se ukoila, a kraj nje svjetiljka plamen joj sitan kao najmanja krijesnica.Da je Rego viknuo od alosti, potreslo bi se podzemlje i ugasla bi se sasvim svjetiljka nestalo bi i one male svijetle krijesnice kraj hladne Kosjenke.Ali Regoa bijae od alosti tako stisnulo u grlu, da nije mogao viknuti, nego on pruisvoju silnu ruku i polagano dohvati hladnu Kosjenku i poloi je na svoj dlan, te je grijae igrijae meu oba dlana kao zimsku ptiicu. I gle! Iza nekog doba makne Kosjenkaruicom, i svjetiljka odmah jae zasvijetli. A onda maknu Kosjenka glavom, i plamen nasvjetiljci jo jae zasvijetli. Napokon otvori Kosjenka oi, a svjetiljka plane tako jasno, kaoda zlatom gori!Kosjenka pak skoi na noice, uhvati se Regou za bradu i od velike radosti zaplakaeoboje. Regoeve suze bijahu krupne kao kruke, a Kosjenkine siane kao proso; al u stvariisto bijae, i oni se od to doba silno zavoljee.Kad se isplakae, naoe jo Kosjenkin biser te onda pooe dalje na put; ali ni u to viepod zemljom nisu dirali: ni u lae potopljene a blagom krcate, koje bijahu ovamo propalesa morskoga dna, ni u koralj crveni, ni u jantar uti, to se nizao oko podzemnih stupova. Ni u to vie nisu dirali, niti su gdje stajali, nego iahu ravno putem, da izau kodzlatnih polja.Kad ve dugo tako iahu, rekne Kosjenka Regou, da ju podigne. A kad on to uini,dohvati Kosjenka neto zemlje njima iznad glave.Dohvati zemlje, pogleda u ruku, a kad ono: meu zemljom lie i iverje. "Evo nas, Regou, pod umom ukraj zlatnih polja!" klikne Kosjenka. "Hajde daizaemo."Prui se nato Rego i stade glavom probijati zemlju.

II.

Nad njima zaista bijae uma i to ba umska uvala na mei dvaju sela i dvaju kotara. U tuuvalu nitko ne dolaae, van obani i obanice iz obaju sela i obaju kotara.Bila je pak ljuta svaa meu ona dva sela svaa radi gumna i radi panjaka, radi

mlinova i radi drvosjeka, a ponajpae radi palice starjeinske, to je odavna jedno selosvojatalo a drugo ne htjelo da je izdade. I tako bila ona dva sela dumanska jednodrugome.Ali obani i obanice iz obaju sela bijahu luda djeca i nisu marili ni razumjeli pravdestarijih, nego bi se oni svakoga dana sastajali na mei obaju sela i obaju kotara. Dok bi seovce njihove mijeale i pasle zajedno, igrali bi se obani zajedno a od velike igre vieputa i zakasnili predveer kui s ovcama.Radi toga bilo u oba sela graje i vike na djecu. Ali bijahu u jednom selu ukunbaba iukundjed, koji pamahu sve, to je ikada bilo u oba sela. Oni su govorili: "Pustite,ljudi, djecu. Boljim e plodom uroditi djeja igra po planini, negoli vae ito po poljima."A obani, kao i prije, dolaahu na ono mjesto s ovcama, jer ba odvie i ne pitahu stariji,to rade djeca.Tako isto i toga dana, kada Rego stade probijati zemlju na onom mjestu. Upravo seobani i obanice sastali pod najveim hrastom i spremali se, da krenu kui. Koji pritezaoopanie, koji privezivao bi o bialo, a obanice sakupljale ovce. Kad al zauju oni, kakoneto upravo pod njihovim nogama strahovito lupa o zemlju. Udari jedan put, dva put a kad po trei put udari, pukne zemlja i izae, upravo meu obane, strahovito velikaglava kao badanj, a na njoj brada kao stog kukuruzovine, a po bradi silno inje jo odLegena grada.Zavrisnue djeca od straha i popadae na zemlju kao mrtvi jo i ne bi toliko od glave,to bijae kao badanj, nego vie od brade, to se vidjela kao stog kukuruzovine!Popadae sva djeca, samo ne htjede mali Liljo, koji bijae najljepe i najmudrije dijeteobaju sela i obaju kotara.Ostade Liljo na nogama i doe da vidi iz bliega: koje je ovo udo? "Ne bojte se, brao" govorae Liljo obanima, "nije mogao Bog ovoliku grdosiju nazlo stvoriti, jer da je zla, ve bi odavna pol svijeta pomorila."Prie Liljo k Regou, a Rego ba skinuo koi sa Kosjenkom sa uha i metnuo ga naledinu. "Doite, doite, brao", kliknu Liljo, "evo je s njime djevojka, malena a krasna kaozvijezda."obani i obanice poustajae, pa stadoe viriti, sve jedan iza drugoga stojei, na Kosjenku,a onda oni, koji se bijahu najgore uplaili, najprije prioe k njoj, jer bijahu u svemunajhitriji.Odmah zavoljee obani i obanice prekrasnu Kosjenku, izvadie je iz koia, povedoe nanajljepu ledinu i stadoe se diviti njezinim prekrasnim haljinama, koje bijahu sjajne imekane kao jutarnje svjetlo. A najvie od svega divljahu se njezinoj vilinskoj kopreni,kojom samo malo mahne, pa se odmah digne nad ledinu i poleti.

Zaigrae kolo obanice, obani i Kosjenka i zavedoe igre svakojake. A Kosjenki svepoigravaju od radosti male noice i smiju joj se oi i ustaca, to se nala u drutvu,kojemu se mili ono, to se i njoj mili.Zatim izvadi Kosjenka svoju vreicu bisera i stade darivati i radovati drugove i druicesvoje. Odbaci ona jedan biserak, stvori se meu njima drvce, a na drvcu arene vrpce,svilene maramice i crveni erdani za obanice. Odbaci drugi biserak, i doetae sa svihstrana iz ume gizdavi pauni; doetae, proetae, poletjee, i prosipalo se po ledini sjajnoperje, te se cakli sva ledina. A obani zakitie perjem kape i prsluke. Jo jedan biserakodbaci Kosjenka, i stvori se o jednoj visokoj grani zlatna njihaljka na svilenim konopcima a kad se ljuljaju obani i obanice, tada njihaljka leti i sputa se tako visoko kaolastavica, a tako tihano kao dudeva galija.Djeca ciku od radosti, a Kosjenka baca sve biserak za biserkom i ne misli, da bi ih trebalosauvati, jer Kosjenka nita na svijetu nije voljela toliko, koliko krasne igre i milepjesmice. Tako potroi ona ba sve i do posljednjeg zrnca, a Bog zna gdje bi jojmoglo doskora trebati, i njoj i obanima! "Nikad vie neu od vas otii", klicae radosno Kosjenka, a obani i obanicepljeskahu u ruice i bacahu u vis kape od veselja, kad ona to ree.Samo Liljo ne bijae poao za njima, da se igra, jer bijae danas neto nujan i neveseo.Ostao je nedaleko Regoa i odande promatrao, kako je prekrasna Kosjenka i kolika udesastvara po ovoj dubravi.Meutim bijae Rego izaao iz svoje rupe. Izaao i podigao se meu drveem umskim, a kad tamo, njegova glava viri iznad itave stoljetne ume, tako strahovito velik bijaeorija Rego.Ogleda se Rego preko ume po ravnici.A ono bijae sunce ve zapalo, a nebo bijae vrlo rumeno. U ravnici vidjela se dva zlatnapolja kao dvije zlatne marame, a u poljima dva sela kao dva bijela goluba. Tamo pakpodalje od obaju sela tekla silna voda Zlovoda, a sve uz vodu bijahu podignuti nasipi, kojise zelenjeli od trave. Po nasipima vide se stada i pastiri. "Ej, zaista", ree Rego, "u to sam boravio hiljadu godina u Legenu, u onoj pustoi,kad na svijetu ima ovakove divote." Tako se svidjelo Regou gledati po ravnici, da je samodesno i lijevo okretao svoju glavu, veliku kao badanj, te se je ona kao ogromno strailozibala nad umom.Ali ga doskora Liljo zovnu: "Sjedni, baa, da te ne opaze seoski starjeine."Rego sjedne, i njih dvojica stadoe razgovarati, te Liljo priae Regou, radi ega je danastako alostan. "Veliko e se zlo jo veeras dogoditi", ree Liljo. "Sluao sam, gdje se noas starjeine

naeg sela dogovarahu, govorei: 'Hajdemo da provrtamo nasip vode Zlovode. Voda eproiriti rupu, nasip e se provaliti, voda e udariti na dumansko selo, potopit e ljude,ene, polja i groblje i izravnat e se voda nad njima, pak e biti more, gdje bijae prije selodumansko. A naa su polja via i selo na uzvisini, pak nam nita biti nee.' Tako sedogovarahu, a onda zaista odoe i ponesoe veliki svrdao, te tajno u noi provrtae nasip.A ja, baa moj", dovri Liljo, "znam, da naa polja i selo nae nisu tako visoka, iznam, da e se voda i nad nama sklopiti, i bit e jo noas more, gdje bijahu naa dva sela.Radi toga sam ti tuan toliko."Jo oni tako u govoru, kad al se podigne strahovita vika i halabuka u ravnici. "Eto! Gotova je nesrea!" kliknu Liljo.Uspravi se Rego, podie Lilju i pogledae po ravnici. Bila je alost pogledati! Provalio senasip, a tamna silna voda Zlovoda valjala se u dva rukava preko onih krasnih polja. Idejedan rukav prema jednom selu, a drugi prema drugome. Potopila se stada, nestaje podvodom zlatnih polja, valjaju se krievi sa grobova a u oba sela vika i halabuka! Izali uoba sela starjeine na gumno sa talambasima, sa bubnjevima i sviralama, te biju i bubnjajujedno selo drugome uz prkos, tako bijahu od zlobe poludjeli. A jo vea bijae halabuka,jer su uza to zavijali seoski psi, a plakale i naricale ene i djeca. "Baa moj", viknu Liljo, "zato nemam tvoje ruke, da ustavim onu vodu!"Al uto se sakupe oko Regoa i Lilje obani i obanice sa Kosjenkom, uplaeni i smuenionom stranom vikom u ravnici.Kad je Kosjenka ula, to se zbiva, ree ona, hitra i bistra kao mala vila: "Hajdemo, Regou, ustavit e vodu!" "Hajdemo, hajdemo!" vikahu obani obaju sela i obaju kotara, koji ne prestajahujaukati i naricati. "Hajdemo, Regou, ponesi i nas!"Sagnu se Rego, podie na desnu ruku Lilju i Kosjenku (koja drae svjetiljku svoju), a nalijevu ruku svu ostalu obanad i potri Rego korakom od deset seanja po umskomprosjeku dolje u ravnicu. Za njima nagnue i ovce, blejui uplaeno. Tako oni stigoe uravnicu.Kroz maglu i sumrak tri tako Rego sa djecom u naruju, a za njima poplaeno stado udivljem bijegu tre prema nasipu. A njima u susret ide crna voda Zlovoda, mori ipotapa sve na svojem putu. Strahovito je jaka ona voda. Hoe li biti jaa od Regoa? Hoeli povaliti i Regoa? Hoe li pomoriti onu sitnu obanad, hoe li poginuti krasna malavila Kosjenka, lijepa kao zvijezda?Tako trei preko livada, gdje jo bijahu suhe, stie Rego sav bez daha zaas do nasipa,gdje se bijae provalila velika rupa i gdje voda grnjae stranom silom. "Ustavi je, ustavi, Regou", cvile djeca.Tamo u ravnici nedaleko nasipa bijae malo brdace nasuto.

"Metni nas na ono brdace", viknu Kosjenka hitro.Spusti Rego Lilju i Kosjenku, obane i obanice na to brdace, a oko njih stisnue se ovcei janjii. Oko brdaca ve se razlijevala voda.Rego pak zagazi silnim stupom u vodu, legne prema nasipu i svojim ogromnim prsimazatvori rupu u nasipu. Za as voda stane, ali ona bijae tako strahovito jaka, da joj nita nemogae odoljeti. Upre se voda, nasrne Regou o ramena, te ispod njega, iznad njega, okonjega, sa svih strana provali opet i dalje se valjae po ravnici. Rairio Rego obje ruke,zgre akama zemlju; ali to god on zgrne, voda zaas odnese.Pa se voda po ravnici die sve vie i vie od polja, od sela, od blaga i od gumna ne vidise nita vie. U oba sela samo krovovi i toranj crkveni vire iz vode.I oko brdaca, gdje bijahu obani i obanice sa Liljom i Kosjenkom, dizae se voda sve viei vie. Plae i narie jadna obanad, koji za majkom, koji za bratom ili sestricom, a koji zakuom i baicom, jer vide, da su oba sela propala i da nikomu nema spasa a i k njimase eto voda die.Stisnuli se obani sve vie i vie navrh brdaca, kupe se i stiu oko Lilje i Kosjenke, kojistoje jedno do drugoga usred djece.Liljo stoji tih i blijed kao kamen, a Kosjenkine se oi sjaju, i ona podie svjetiljku premaRegou, da mu posao osvijetli. Kosjenkina koprena die se i vije na nonom vjetru i lepripovrh vode, kao da e sad na poletjeti mala vila i nestati iz ove grozote. "Kosjenko! Kosjenko! Nemoj otii! Nemoj nas ostaviti!" nariu obani, kojima seinilo, kao da je aneo meu njima, dok gledahu u Kosjenku. "Ne idem, ne idem nikuda!" klie Kosjenka, al njezina koprena podjednakolepri, kao da e je sama ponijeti preko vod u oblake.Uto se zauje vrisak. Bijae se podigla voda, bijae dohvatila rub na skutovima jedneobanice i odvukla je, da je odnese. Al se u as spusti Liljo, uhvati obanicu i privue jeopet na brdace. "Treba da se sveemo", vikahu obani, "da se sveemo jedan uz drugoga jerpropadosmo." "Evo, brao, evo!" viknu Kosjenka, u koje bijae vrlo milostivo srdace. Hitro skinuKosjenka sa ramena svoju vilinsku koprenu i prui je obanima. Istrgae koprenu natrakove, povezae trakove u dugaku vrpcu i svezae se obani jedan uz drugoga oko Liljei Kosjenke, a oko obana opet propinjahu se jadne ovice, kako se ne bi potopile.Kosjenka pak bijae sada u toj bijedi sirotica, kao i ostala obanad. Svoj biser bijae naigru potratila, a svoju vilinsku koprenu bijae od dobrote srca poklonila i razderala isada ne mogae ni poletjeti ni spasti se iz ove nevolje.Ali Liljo bijae zavolio Kosjenku vie nego sve drugo na svijetu, pa kad im voda stadeudarati ve o noge, kliknu Liljo:

"Ne boj se, Kosjenko! uvat u te i drat u te!" te podie Kosjenku na svoje ruke.Jednom rukom se uhvatila Kosjenka Lilji oko vrata, a drugom rukom drala je visokosvjetiljku naprama Regou.A Rego leei prsima u vodi, bori se i bori sveudilj s vodom. S lijeva i desna krajRegoevih ramena stre srueni krajevi nasipa, kao dva velika roga. Na Regou bradaraupana, plat razderan ramena mu krvava. Al nikako Zlovode ustaviti ne moe,nego ono more oko brdaca raste i raste, da potopi obanad. A bijae ve noi oponoi.Kad al ujedared sinu misao Kosjenki, i ona se kroz jauk i pla oban oglasi smijehom iviknu Regou: "Regou, luda glavo, luda glavo! to ne sjedne meu one rogove od nasipa! to nezatvori leima vodu!"obani i obanice na as umukoe od velikoga uda, kako li se nitko ne bijae tomudosjetio! "Uhuhu!" ulo se samo, kako se Rego smije a nije ala, kad se Rego nasmije! Svebuka i klokoe oko njega ono more, kako se Rego trese od smijeha, to bijae tako lud.A onda ustane Rego, okrene se i eto ti ga na! sjedne meu one rogove!uda li velikoga, Boe moj! Stade voda Zlovoda, kao da si stijenu navalio u nasip! Stade ne moe preko plei Regou, nego poe tei svojim koritom, kuda je i prije tekla svestruui uz lea Regou. Ele, Boe, uda i spasenja!Spaseni bijahu sada obani i obanice od najgore nevolje, a Rego, lijepo sjedei, dohvaaorukama zemlje i zatrpavao sve polagano ispod sebe i ukraj sebe nasip. Poeo on noi oponoi, a kad stala zora svanjivati, bio je posao gotov. Upravo sunce sinulo, kad je Regoustao sa nasipa od gotova posla, da proisti bradu, u koju se bijae nahvatalo mulja igranja i sitnih ribica.Ali jo ne bijae doao kraj nevolji one jadne obanadi, jer kuda e i komu e oni poi?Stoje obani navrh brdaca. Sve oko njih ono pusto more. Od obaju sela viri samo jo pokoji krovi, a u selima nitko iv ne osta. Jo bi se seljani i spasli, da su bjeali pred vodomna svoje tavane. Ali u oba sela bijahu svi seljani izali na gumna sa sviralama italambasima, da se raduju i da gledaju jedno selo u propast drugoga. Pa kada ve ijednima i drugima bijae voda do pojasa, oni jo udarahu u talambase, a kad im bila vodai do grla, oni jo puhahu u sviralice od zloradosti. I tako se potopie svi do jednoga, satalambasima i sa sviralicama, a bijae to pravedna kazan Boja za zlobu njihovu.Al eto jadna obanad ostade sada bez ikoga ivoga, da je hrani i brani, i osta bez kue ikuita. "Nismo vrepci, da na krovu ivimo", rekoe tuno obani, gledajui, kako samokrovovi od sela vire iz mora, "a nismo ni lisice, da u planini po dupljima ivimo. Da nam

je kako osloboditi naa sela od ove vode, jo bi se dalo ivjeti al ovako najbolje daskoimo u vodu sa naim stadom, pak da se i mi potopimo, kad eto nemamo ni kuda nikamo da se sklonimo."To bijae vrlo tuno, i samome Regou vrlo se naao dalo ali tomu zlu ne mogaenikako doskoiti, te govorae, gledajui ono more: "Ovoliku vodu ni izgrabiti niposrkati ne mogu, da vam oslobodim sela. to u vam, ele, djeco moja?"Ali se uto javi Liljo, najmudrije dijete onih kotara: "Regou, baa moj, ako ne moe ti da posre ovoliku vodu, zemlja e ju posrkati,zemlja! Probij rupu u zemlju, propusti ovo more u zemlju."Boe moj, kolika je mudrost u djeteta, koje nije vee nego prst Regoev!Zaista udari Rego o zemlju, probije rupu, a zemlja, kao edna adaja, stane srkati, srkati,gutati i navlaiti u se ono silno more sa itave ravnice. Ne potraja dugo i posrka zemljasvu vodu i ukazae se opet sela, polja i livade, povaljane i zamuljane, ali svako na svommjestu.Obradovae se tuni obani i obanice, ali najradosnija od svih bijae Kosjenka. Pljesnuona u ruice i povika: "Alaj, divote li, kad se ova polja opet pozlate i livade zazelene!"Ali nato opet oborie glavu obani i obanice, a Liljo ree: "A tko e nas uputiti, kako da posijemo polja i oremo njive, kad nam nitko stariji neosta?"I zaista na daleko i iroko ne bijae nikoga starijega nego samo ova hrpa jadne djece uovoj povaljanoj ravnici, a s njima Rego, koji bijae toliko golem, nespretan i neuputan, danije mogao ni glavom zaviriti pod njihove krovove, niti se to razumio u njihova polja iplugove.Snudie se iznova svi, a ponajvie Rego, koji bijae toliko zavolio prekrasnu Kosjenku a sada eto ne mogae ni njoj ni obanadi da bude od kakove koristi.A to je bilo najgore: zaelio se Rego silno svoga pustoga Legena! Bijae se on ove noinagutao mulja za hiljadu godina i nagledao strahota i suvie. Zato ga velika elja morilaza golemim i pustim Legenom, gdje je u miru brojao kamen tolike stotine godina.Snudeni dakle stoje obani, snuden Liljo, a snuden ponajvie Rego. Zaista bijaealosno pogledati ovu hrpu djeice, to e bez svojih starijih morati poginuti i povenutikao cvijet bez korijena.Samo Kosjenka radosno zvirkae amo tamo, jer ona nikada ne bijae tuna.Ujedared poviknu Kosjenka: "Gledite! Gledite! Kakovi su ono ljudi? Alaj ti moraju znati udesa i pripovijesti!"Svi pogledae napram selu, a kad tamo, na jednom prozoru ukazale se dvije glave: starac i

starica. Domahuju maramicom, zovu djecu po imenu i smiju se, da im se sve sjaje onanagrepana lica. Bijahu to ukundjed i ukunbaba, to bijahu jedini mudri u dva sela te sespasoe na tavan.Alaj, Boe! Da su djeca ugledala na ovom tavanu sunce od istoi i zvijezdu Danicu, ne bitoliko vrisnula od radosti. Sve se do neba uje, kako vrite: "Bako! Djede!"I poletjee djeca kao mlada vilad naprama selu pred svima Kosjenka, kojoj zlatna kosana vjetru pri, a za njima ovce i janjii. Ne ustavie se sve do sela, gdje ih doekae nakunim vratima djed i baka. Doekae ih, uhvatie ih u naruaj, te ne znadoe svi zajedno,kako da Bogu zahvale, to je dao baki i djedu toliko mudrosti, te se spasoe na tavan. Ovopak i radi toga bijae dobro, to ono bijahu sasvim priprosta sela, te u njih ne bijae knjigni upis, pak tko bi spominjao obanadi o nesrei, koja bijae nastala od zlobe, kad ne biostali djed i baka ivi?Kad se dakle bijahu izgrlili, sjetie se Regoa. Obazree se po ravnici ali Regoa nema!Nema ga nigdje nestao je ujedared, onolika grdosija, nestao, kao mi u rupi.I zaista bijae Rego nestao kao mi u rupi. Kad se naime ukazae na tavanu djed i baka,uplaio se Rego kao jo nikada u svom ivotu. Uplaio se on strahovito njihovihnavoranih, nagrepanih, iaranih starakih lica. "Ele, Boe moj, koliko li su strahota ovi starci doivjeli u ovome kraju, kad su im licatakova" pomisli Rego i od prevelikog straha skoi istim asom u onu rupu, kuda bijaepropala Zlovoda i utee putem natrag do svoga pustoga Legena grada.Sve je polo po dobru u selu. Djed i baka upuivahu djecu, te djeca orala i sijala. Posavjetu bake i djeda uinie samo jedno selo i jedno gumno, jednu crkvu i jedno groblje,kako vie ne bi bilo zlobe ni nesree.Sve je polo po dobru, no najljepe od svega bijae, to imaahu nasred sela krasnu kuluod gorskoga mramora, a navrh kule bijahu uinili vrt, gdje cvatijahu narane i dafine. Tujje obitavala prekrasna Kosjenka i gledala sa kule kao sa oblaka, po svemu onome kraju,koji joj bijae toliko omilio, im bijae prvi put sala na zemlju.A uveer, kad poljski posao bijae gotov, dovodio Liljo na kulu obanice i obane, te namj