VRHOVI SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI

JAMES JOYCE

VRHOVI SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI

GLAVNI UREDNICI

VLATKO PAVLETID

MILIVOJ SOLAR

IZVRSNI UREDNIK

BOŽIDAR PETRAČ

UREĐIVAČKI ODBOR

MIROSLAV BEKER, GIGA GRAČAN, MILKA JAUK-PINHAK, SEAD MUHAMEDAGID, LJILJANA SABLJAK, JOSIP UŽAREVID,

GABRIJELA VIDAN, VLADIMIR VRATOVID, MATE ZORID, VIKTOR ŽMEGAČ

UREDNIK

BOŽIDAR PETRAČ

JAMES JOYCE

DUBLINCI

PROGNANICI

S ENGLESKOGA PREVELI

MIRJANA BULJAN

ANTE STAMAD

ZAGREB, 2001.

NASLOV IZVORNIKA:

JAMES JOYCE, DUBLINERS, EXILES

© Estate of James Joyce, Raith House, Newport, County Mayo, Ireland

©ALFAd.d., Zagreb, 2001.

Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopiratiili na bilo koji drugi način reproducirati bez nakladnikova pisanog dopuštenja.

SADRŽAJ

DUBLINCI (novele)

SESTRE

KRATAK SUSRET

ARABIJA

EVELINE

POSLIJE TRKE

DVA ZAVODNIKA

PANSION

OBLAČID

PRIJEPISI

ILOVAČA

BOLAN SLUČAJ

BRŠLJANOV DAN U PROSTORIJAMA ODBORA

MAJKA

MILOST

MRTVI

prevela Mirjana Buljan

PROGNANICI (igrokaz u tri čina)

preveo Ante Stamad

POGOVOR Ivo Vidan

DUBLINCI

S ENGLESKOGA PREVELA

MIRJANA BULJAN

SESTRE

Sada više nije bilo nade, tredi ga je put pogodila kap. Svake sam nodi prolazio pokraj kude (bili su praznici) i promatrao osvijetljeni četvorokut prozora i svake ga nodi vidio osvijetljenog na isti način, prigušeno i ravnomjerno. Kad bih bio mrtav, mislio sam, vidio bih odsjaj svijeda na zamračenom zastoru, jer sam znao da se do glave pokojnika stavljaju po dvije svijede. Često mi je govorio: »Nedu još dugo biti na ovom svijetu«, a meni su se njegove riječi činile glupe. Sada sam znao da su bile istinite. Svake nodi kad bih pogledao na prozor, tiho sam za sebe ponavljao riječ klijenut. Uvijek mi je čudno odzvanjala u ušima, kao riječ gnomon u Euklidu ili riječ simonija u katekizmu. Sada mi je, međutim, zvučala kao ime kakvog zlodudnog i griješnog bida. Ispunjavala me je strahom, a ipak sam čeznuo da joj se približim i da pogledam njeno ubojito djelo.

Kad sam sišao na večeru, stari je Cotter sjedio kraj ognjišta i pušio. Dok mi je ujna stavljala zobenu kašu na tanjur, on reče kao da se vrada na neku svoju raniju primjedbu:

»Ne, ne bih rekao da je bio baš... ah bio je nekako čudan... nekako tajnovit. Redi du vam što mislim...«

Počeo je otpuhivati iz lule sređujudi bez sumnje misli u glavi. Dosadna stara budala! Kad smo ga tek bili upoznali znao je čak biti prilično zanimljiv pričajudi nam o nesvjesticama i glistama. Ali ubrzo zatim postao je dosadan, i on i njegove beskrajne priče o pecari.

»O tome imam vlastito mišljenje«, reče. »Mislim da je bio jedan od onih ... čudnih slučajeva... Ali teško je redi...«

Ponovo je počeo otpuhivati iz lule, a da nam nije otkrio svoje vlastito mišljenje. Ujak je vidio kako sam podigao oči i reče mi:

»Dakle, tvoj stari prijatelj je otišao, to je žalosna vijest za tebe.«

»Tko?« upitao sam.

»Otac Flynn.«

»Zar je umro?«

»G. Cotter nam je upravo rekao. Prošao je pokraj kude.«

Znao sam da me promatraju pa sam nastavio jesti kao da me ta vijest nije zanimala. Ujak je protumačio starom Cotteru:

»Momčid i on bili su dobri prijatelji. Stari ga je mnogočemu naučio, a kažu da je od njega i mnogo očekivao.«

»Bože, smiluj se njegovoj duši«, reče moja ujna pobožno.

Stari me je Cotter neko vrijeme gledao. Osjedao sam kako me njegove male sjajne crne očice ispituju, ali nisam mu htio pružiti zadovoljstvo i podidi pogled s tanjura. On je izvadio lulu iz usta i grubo pljunuo u rešetku pred ognjištem.

»Ne bih volio da se moja djeca druže s takvim čovjekom.«

»Kako to mislite, g. Cotter?« upita moja ujna.

»Evo što mislim«, reče stari Cotter, »nije to dobro za djecu. Hodu redi, neka se dječak istrči i igra s dječacima svoje dobi, a ne da bude... Jesam li u pravu, Jack?«

»I ja tako mislim«, reče moj ujak. »Neka se nauči sam braniti. Uvijek to govorim ovom bogomoljcu: treba vježbati. Kad sam ja bio deran, svakog sam se jutra kupao u hladnoj vodi, zimi ili ljeti. A to mi danas pomaže. Školovanje, sve je to lijepo i dobro... Neka g. Cotter uzme komadid ovčjeg buta«, obrati se ujni.

»Ne, ne, hvala«, reče stari Cotter.

Ujna je donijela iz spremnice pečenje i stavila ga na stol.

»Ali zašto mislite da nije dobro za djecu, g. Cotter?« upita ona.

»Nije dobro za djecu«, odgovori stari Cotter, »jer se na njih može tako lako utjecati. Kad djeca vide takve stvari, znate, to mora na njih djelovati...«

Napunio sam usta kašom jer sam se bojao da bih mogao prasnuti od srdžbe. Dosadni stari glupan s crvenim nosom!

Te sam nodi kasno zaspao. Iako sam bio bijesan na starog Cottera što je o meni govorio kao o djetetu, dugo sam razmišljao što su značile njegove nezavršene rečenice. U tami moje sobe činilo mi se da ponovo vidim veliko sivo lice uzetoga. Pokrio sam se preko glave i

pokušao misliti na Božid. Ali sivo me je lice i dalje slijedilo. Mrmljalo je i ja sam shvatio, da mi želi nešto povjeriti. Osjetio sam kako mi se duša povlači u neku ugodnu i griješnu sferu, ali tu me je opet on čekao. Počeo mi se ispovijedati prigušenim glasom, a ja sam se čudio zašto se neprestano smiješi i zašto su mu usne tako vlažne od pljuvačke. Ali tada sam se sjetio da je umro od kapi i da se i ja nemodno smiješim kao da bih htio simonista osloboditi od grijeha.

Sutradan ujutro otišao sam poslije doručka pred malu kudu u ulici Great Britain. Tu je bila skromna trgovina pod neodređenim nazivom Suknarija. U trgovini su se uglavnom prodavale dječje suknene cipelice i kišobrani. Običnim danom u izlogu je bio izvješen oglas Presvlačimo kišobrane. Sada se oglas nije vidio jer su kapci bili zatvoreni. Za zvekir je bila privezana crna žalobna vrpca od flora. Dvije siromašne žene i dostavljač brzojava čitali su osmrtnicu pribodenu na vrpcu. I ja sam prišao i čitao:

1. srpnja 1895.

Velečasni James Flynn (bivši župnik crkve Sv.Katarine u Meath Streetu) star šezdeset i pet godina.

Počivao u miru!

Čitajudi osmrtnicu uvjerio sam se da je zaista umro i bio sam zbunjen kad sam shvatio da sam sada sputan. Da nije umro otišao bih u malu tamnu sobu iza trgovine gdje bih ga zatekao kako sjedi u naslonjaču kraj ognjišta sav omotan zimskim ogrtačem. Možda bi mi ujna dala da mu odnesem smotak burmuta i taj bi ga poklon malo prenuo iz tuposti. Uvijek sam mu istresao smotak u crnu burmuticu, jer su mu ruke previše drhtale da to sam učini, a da ne prospe pola burmuta po podu. Čak i kad je podizao svoju veliku drhtavu ruku prema nosu, mali oblačidi praha zaprašili bi mu kroz prste ogrtač. Možda je zbog tog neprestanog prašenja burmutom njegova nekadašnja svedenička odjeda sada izgledala zelenkasta i izblijedjela, jer mu više nije koristio ni crveni rupčid kojim je pokušavao otresti

popadalo trunje i koji je ved bio pocrnio od mrlja burmuta što bi se nakupile tijekom tjedna.

Zaželio sam udi da ga pogledam, ali nisam imao hrabrosti da pokucam na vrata. Otišao sam polako sunčanom stranom ulice čitajudi putem sve kazališne oglase u izlozima. Bilo mi je čudno što ni ja ni dan nismo bili u žalobnom raspoloženju i čak sam se ljutio kad sam u sebi otkrio osjedaj olakšanja kao da me je njegova smrt nečega oslobodila. Čudio sam se tome jer, kako je moj ujak rekao prethodne večeri, on me je mnogočemu naučio. Studirao je u Irskom seminaru u Rimu i naučio me da pravilno izgovaram latinski. Pričao mi je o katakombama i Napoleonu Bonaparteu i protumačio mi značenje misnih obreda i svedeničkog ruha. Ponekad se zabavljao postavljajudi mi teška pitanja, pitajudi me što bi čovjek trebao činiti u određenim prilikama ili da li su neki grijesi smrtni ili oprostivi ili samo nedostaci. Njegova su mi pitanja pokazivala kako su zamršene i tajnovite neke crkvene institucije na koje sam ja uvijek gledao kao na najjednostavnije stvari. Dužnosti svedenika prema otajstvu i prema ispovjednoj tajni činile su mi se tako ozbiljne da sam se pitao kako je itko bio toliko hrabar da ih preuzme. I nisam se iznenadio kad mi je pričao da su crkveni oci napisali knjige debele kao poštanski imenik i tako sitno tiskane kao sudske bilješke u novinama u kojima su rasvijetlili sva ta zamršena pitanja. Često, kad sam razmišljao o njegovim pitanjima nisam znao smisliti odgovor ili sam rekao nešto vrlo glupo i nesigurno, na što bi se on nasmijao i kimnuo nekoliko puta glavom. Ponekad bi me ponukao da mu govorim misni responzorij koji sam zbog njega naučio napamet i dok sam ga izgovarao on bi se zamišljeno smješkao i kimao glavom stavljajudi ovda-onda naizmjenično u svaku nozdrvu velike štipetke burmuta. Kad se smijao otkrio bi svoje velike požutjele zube i pokrio jezikom donju usnu – zbog čega me je na početku našeg druženja obuzimao neugodan osjedaj prije no što sam ga dobro upoznao.

Šetajudi na suncu pale su mi na pamet riječi starog Cottera i pokušao sam se sjetiti što se kasnije dogodilo u snu. Sjedao sam se da sam vidio duge baršunaste zastore i visedu staromodnu svjetiljku. Činilo mi se kao da sam vrlo daleko, u nekoj zemlji gdje su vladali

čudni običaji – mislio sam da je to bila Perzija... Ali nisam se mogao sjetiti kako se san završio.

Uvečer me je ujna povela u posjete pokojnikovoj obitelji. Sunce je bilo zašlo, ali u prozorskim oknima koja su bila okrenuta prema zapadu ogledala se velika skupina zagasito zlatnih oblaka. Nannie nas je primila u predvorju. U takvoj prilici bilo bi nedolično vikati joj u uši, pa se ujna samo rukovala. Starica je upitno pokazala prema gornjem katu i kad joj je ujna kimnula, počela se penjati uskim stepeništem ispred nas, a pognuta joj je glava jedva nadvisivala ogradu. Zastala je na prvom odmorištu i ljubazno nam pokazala otvorena vrata pokojnikove sobe. Ujna je ušla, a kad je starica vidjela da oklijevam, počela je domahivati da i ja uđem.

Ušao sam na vršcima prstiju. Po sobi se kroz čipkasti rub debelog zastora prostirala zagasita zlatna svjetlost u kojoj su svijede izgledale kao blijedi tanki plamičci. On je bio u lijesu. Nannie je prva klekla kraj uznožja kreveta, a za njom i nas dvoje. Pričinjao sam se kao da molim, ali nisam se mogao sabrati jer mi je smetalo staričino mrmljanje. Primijetio sam kako joj je suknja bila nezgrapno pričvršdena i kako su potpetice njenih suknenih cipela bile gotovo posve izlizane samo na jednoj strani. Učinilo mi se kao da se stari svedenik smiješio dok je tako ležao u lijesu.

Ali ne. Kad smo se uspravili i prišli uzglavlju vidio sam da se ne smiješi. Ležao je dostojanstven i krupan, odjeven kao za oltar, mlohavo pridržavajudi svojim velikim rukama kalež. Lice mu je bilo vrlo grubo, sivo i jako, s crnim dubokim nozdrvama uokvirenim rijetkim bijelim maljama. U sobi se osjedao težak miris cvijeda.

Prekrižili smo se i izašli. U maloj sobi u prizemlju zatekli smo u njegovom naslonjaču svečano odjevenu Elizu. Oprezno sam prošao do stolice u kutu u kojoj sam obično sjedio. Nannie je iznijela iz kredenca bocu vina i nekoliko čaša. Stavila je sve na stol i zamolila nas da se poslužimo. A onda nam je na molbu svoje sestre sama nalila vino u čaše i ponudila nas. Navaljivala je da uzmem i krekere, ali ja sam odbio, jer sam mislio da de se previše čuti kad ih budem grickao.

Izgledala je kao da je malo razočarana što ih nisam uzeo i tiho je otišla do sofe, gdje je sjela do svoje sestre.

Nitko nije govorio. Svi smo gledali u prazno ognjište.

Ujna je čekala da Eliza uzdahne, a onda reče:

»Ah, eto, otišao je na bolji svijet.«

Eliza je ponovo uzdahnula i povlađujudi prignula glavu.

Ujna je opipala držak čaše prije no što je malo ispila.

»Da li je... mirno?« upitala je.

»O, posve mirno, gospođo«, odgovori Eliza. »Nije se ni vidjelo kad je izdahnuo. Imao je prekrasnu smrt, slava Bogu.«

»I sve...?«

»Jednog jutra došao je k njemu otac O’Rourke i pomazao ga i pripremio i sve ostalo.«

»Znači da je znao?«

»Bio se pomirio sa sudbinom.«

»Izgleda posve smiren«, reče moja ujna.

»To je rekla i žena koju smo pozvali da ga opere. Rekla je da izgleda kao da je zaspao, tako mu je lice mirno. Nitko ne bi pomislio da de biti tako lijep mrtvac.«

»Da, zaista«, potvrdi moja ujna.

Ispila je još malo vina i rekla:

»U svakom slučaju, gospođice Flynn, neka vam bude velika utjeha što ste za njega učinili koliko god ste mogli. Moram priznati, bile ste obje prema njemu vrlo pažljive.«

Eliza je povukla haljinu preko koljena.

»Ah, siroti James!« rekla je. »Sam Bog zna da smo učinile sve što smo mogle, iako smo siromašne – nismo dopustile da za bilo čim žali dok je bio bolestan.«

Nannie je naslonila glavu na uzglavlje sofe i izgledala je kao da de zaspati.

»Eto, sirota Nannie«, reče Eliza i pogleda je, »posve je iscrpljena. Imale smo toliko posla, ona i ja, dok smo pronašle ženu koja de ga oprati, pa dok smo ga uredile, onda oko lijesa, i dok smo platile misu u crkvi. A ne znam što bismo nas dvije same da nije bilo oca O’Rourkea. On nam je donio sve ono cvijede i dva svijednjaka iz crkve i napisao oglas za Freeman’s General i pobrinuo se za sve dokumente za groblje i za životno osiguranje sirotog Jamesa.«

»Zar to nije lijepo od njega?« reče moja ujna.

Eliza je zaklopila oči i polako zatresla glavom.

»Ah, nema prijatelja do starih prijatelja«, rekla je. »Kad se svrši čovjekov život, nema prijatelja u koje bi tijelo moglo imati povjerenja.«

»Da, tako je«, potvrdi moja ujna. »Sigurna sam da sada, kad je otišao u vječno blaženstvo nede zaboraviti na vas i vašu dobrotu.«

»Ah, siroti James«, reče Eliza. »Nismo s njim imale mnogo brige. Nije se čuo u kudi više no što se sada čuje. Ipak, znam da je otišao i...«

»Kad sve prođe onda de vam nedostajati«, reče moja ujna.

»Znam«, reče Eliza. »Nedu mu više donositi šalicu krepke goveđe juhe niti dete mu vi, gospođo, slati burmut. Ah, jadni James!«

Ušutjela je kao da je utonula u prošlost, a onda reče pronicljivo:

»Znate li, primijetila sam da se s njim u posljednje vrijeme događalo nešto čudno. Kad god bih mu donijela juhu, zatekla bih ga zavaljenog u naslonjaču širom otvorenih usta, s molitvenikom na podu.«

Stavila je prst na nos i namrštila se. Zatim je nastavila:

»Ali uza sve to on je neprestano govorio da de se, prije no što prođe ljeto, jednog lijepog dana izvesti sa mnom i Nannie do Irishtowna samo da ponovo vidi staru kudu gdje smo se svi rodili. Govorio je — kad bismo samo mogli jeftino dobiti na jedan dan onakvu modernu kočiju koja ne lupeta, o kojima mu je pričao otac O’Rourke, one s reumatskim kotačima1 – preko puta kod Johnnyja

1misli na pneumatske kotače

Rusha, izvezli bismo se sve troje jedne nedjeljne večeri. On je to sebi uvrtio u glavu... Jadni James!«

»Bože, smiluj se njegovoj duši!« reče moja ujna.

Eliza je izvukla rupčid i obrisala oči. Zatim ga je ponovo stavila u džep i šutke gledala neko vrijeme u praznu rešetku na ognjištu.

»Uvijek je bio previše osjetljiv«, reče ona. »Svedeničke dužnosti bile su mu preteške. A onda, može se redi, u životu ga je pratila nesreda.«

»Da«, reče moja ujna. »Bio je razočaran čovjek. Vidjelo se na njemu..«

U maloj sobi zavladala je tišina i ja sam to iskoristio, prišao stolu, okusio malo vina i tiho se ponovo vratio do stolice u kutu. Izgledalo je kao da je Eliza utonula u duboko sanjarenje. Mi smo obzirno čekali da ona prekine tišinu. Nakon duge stanke ona polako reče:

»To je bilo zbog kaleža koji je slomio... Tako je počelo.

Naravno, rekli su da to nije ništa, bio je prazan, znate. Ali ipak... Kažu, dječak je za to bio kriv. Ali siroti James bio je tako uzbuđen. Bože, smiluj mu se.«

»Znači to je bilo?« reče moja ujna. »Čula sam nešto...«

Eliza je kimnula.

»To mu je pomutilo um«, reče ona. »Poslije se povukao u sebe, nije ni s kim razgovarao i počeo je osamljen lutati. Tako je jedne večeri trebao otidi u posjet, ali ga nigdje nije bilo. Pretražili su čitavu kudu od tavana do podruma i nisu ga mogli nadi, Tada je crkvenjak predložio da pogledaju u crkvi. Donijeli su ključeve i otvorili crkvu i crkvenjak i otac O’Rourke i još jedan svedenik uđoše sa svjetiljkom da ga potraže... I što mislite, bio je tamo. Sam samcat sjedio je u mraku u svojoj ispovjedaonici, posve budan i kao da se tiho sam sebi smiješio.«

Odjednom je ušutjela kao da nešto osluškuje, i ja sam osluškivao, ali u kudi je bilo sve tiho. Znao sam da je stari svedenik još uvijek ležao u lijesu kao što smo ga vidjeli, dostojanstven i grub i u smrti, s praznim kaležom na prsima.

Eliza nastavi:

»Posve budan i kao da se sam sebi smiješio... Eto, naravno, kad su to vidjeli, pomislili su da s njim nije više sve u redu...«

KRATAK SUSRET

Joe Dillon je kod nas uveo Divlji zapad. Imao je malu zbirku starih svezaka Union Jack, Pluck i The Halfpenny Marvel2. Svake večeri poslije škole sastajali smo se u njegovom stražnjem dvorištu i igrali se rata s Indijancima. On i njegov debeli mlađi brat Leo, danguba, branili su stajski tavan koji smo mi pokušavali osvojiti na juriš, ili smo vodili žestoke borbe na travi. Ali koliko se god dobro borili nikad nismo pobjeđivali i svi su se naši ratovi završavali pobjedničkim ratničkim plesom Joea Dillona. Njegovi su roditelji svakog jutra išli na osmu misu u crkvu u Gardiner Streetu, a za njima je u predvorju kude zaostajao prigušeni miris gospođe Dillon. Njen sin se igrao prežestoko za nas koji smo bili mlađi i plahiji. Izgledao je kao pravi Indijanac dok je skakutao po dvorištu sa starim pokrovcem za čajnik na glavi, udarajudi pesnicom o praznu konzervu i vrištedi:

»Ya! yaka, yaka, yaka!«

I zato smo jedva povjerovali kad smo čuli da de se zarediti. Ipak, bila je istina.

Među nama se proširio buntovni duh i pod njegovim su utjecajem nestale sve razlike, bilo kulturne ili duhovne. Udružili smo se, neki odvažno, neki iz šale, a neki čak i iz straha. Među posljednjima, Indijancima preko volje, koji su se bojali da možda izgledaju odlikaški i bez muške grubosti, bio sam i ja. Iako su pustolovine u knjigama o Divljem zapadu bile strane mojoj prirodi, ipak sam, ako ništa drugo, nalazio u njima bijeg od stvarnosti. Zapravo, više sam volio američke detektivske priče u kojima je

2Američki petparački romani

povremeno bilo sirove žestine i lijepih djevojaka. Premda nije bilo ništa loše u tim pričama, pa su čak poneke bile pisane i s književnim pretenzijama, kolale su po školi u tajnosti. Jednog dana, kad je otac Butler ispitivao rimsku povijest, otkrio je kod nesretnog Lea Dillona svezak The Halfpenny Marvel.

»Koja stranica? Ova Stranica? Dillon, ustani! Tek je dan... Nastavi! Koji dan? Tek je dan svanuo... Jesi li učio? Što ti je to u džepu?«

Srce nam je jače zakucalo kad je Leo Dillon predao svezak. Poprimili smo nevin izraz lica. Otac Butler se namrštio i počeo okretati stranice.

»Kakvo je to smede?« upita on. »Poglavica Apaša! Zar to čitaš umjesto Rimske povijesti? Da nisam nikad više našao u ovoj školi tako lošu knjigu. Uvjeren sam da je pisac ovih redaka najobičnija propalica koja škraba za čašicu pida. Čudi me samo da tako dobro odgojeni dječaci uopde čitaju tako nešto. Shvatio bih kad bi bili učenici državne škole. Savjetujem ti, Dillon, da se prihvatiš posla ili...«

Ovaj prijekor u tišini školskog sata naglo je u mojim očima umanjio veličinu Divljeg zapada, a zbunjeno podbuhlo lice Lea Dillona kao da je u meni probudilo uspavanu savjest. Međutim, čim sam otišao iz škole i čim je njen obuzdavajudi utjecaj bio daleko, ponovo sam počeo čeznuti za divljim uzbuđenjem i bježanjem od stvarnosti, koje su mi, čini se, pružale samo te kronike bezakonja. Jednog dana zasitio sam se naših večernjih ratova jednako kao i svakodnevnog pohađanja škole. Želio sam doživjeti prave pustolovine. No, mislio sam, oni koji stalno sjede kod kude ne mogu doživjeti prave pustolovine. Treba se otisnuti u svijet.

Ljetni su praznici bili ved na domaku kad sam konačno odlučio prekinuti dosadu školskog života bar na jedan dan. Dogovorio sam se s Leom Dillonom i dječakom koji se zvao Mahony da jednog jutra izostanemo iz škole. Svaki je uštedjeo šest penija. Dogovorili smo sastanak za deset sati prije podne na Canal Bridgeu. Mahonyju de starija sestra ispisati ispričnicu, a Leo Dillon de redi bratu da mu nije dobro. Namjeravali smo podi Wharf Roadom sve dok ne dođemo do brodova, a zatim prijedi na drugu obalu i otpješačiti do Pigeon

Housea. Leo Dillon se bojao da bismo mogli sresti oca Butlera, ali Mahony vrlo razborito upita što bi otac Butler radio u Pigeon Houseu. Tako nam se povratilo izgubljeno pouzdanje i ja sam prvi dio zavjere zaključio sakupljanjem novaca u zajedničku blagajnu. Kad smo uvečer završavali posljednje pripreme bili smo svi malo uzbuđeni. Rukovali smo se i smijali, a Mahony reče:

»Do sutra, prijatelji.«

Te sam nodi slabo spavao. Ujutro sam prvi došao na most, jer sam najbliže stanovao. Knjige sam sakrio u dugačku travu kraj smetišta na kraju dvorišta gdje nikad nitko nije zalazio i požurio sam prema rijeci. Bilo je blago sunčano jutro prvog tjedna u lipnju. Sjeo sam na ogradu mosta, divio se svojim finim platnenim cipelama koje sam uvečer brižljivo očistio i promatrao poslušne konje koji su vukli uz brijeg pun tramvaj poslovnih ljudi. Sve su grane visokih stabala što su obrubljivala aleju bile pune vedrog svijetlo zelenog sitnog lišda kroz koji se sunčeva svjetlost spuštala do vode. Granit od kojeg je most bio sagrađen počeo se zagrijavati i ja sam ga stao gladiti rukom pjevušedi u sebi jednu popijevku. Bio sam veoma sretan.

Sjedio sam tako možda pet ili deset minuta kad sam primijetio Mahonyjevo sivo odijelo. On se nasmijan uspeo brežuljkom i sjeo kraj mene na ogradu mosta. Dok smo čekali, izvukao je pradku koja mu je virila iz džepa i pokazao mi neke preinake koje je na njoj načinio. Upitao sam ga zašto ju je ponio, a on je odgovorio da de se malo pozabaviti pticama. Mahony se otvoreno služio šatrovačkim govorom i oca Butlera nazivao starim Bukvanom. Čekali smo još nekih četvrt sata, ali Leu Dillonu nije bilo ni traga ni glasa. Mahony konačno skoči i reče:

»Hajdemo, znao sam da de se Debeli usrati.«

»A njegovih šest penija?«

»Izgubio ih je« reče Mahony. »Tim bolje za nas – imamo glavu i po umjesto jedne glave.«

Išli smo North Strand Roadom sve do tvornice vitriola, a onda smo skrenuli desno Wharf Roadom. Mahony se, čim smo se izgubili ljudima iz vida, počeo igrati Indijanca. Stao je goniti gomilu otrcanih

djevojčica zamahujudi praznom pradkom i kad su nas dva derana iz viteštva počela gađati kamenjem, predložio je da ih pretučemo. Rekao sam mu da su dječaci premaleni i tako smo produžili dok su derani vikali za nama »Krivovjerci! Krivovjerci!« misledi da smo protestanti, jer je tamnoputi Mahony nosio na kapi srebrnu značku jednog kriket kluba. Kad smo stigli do Smoothing Irona, razmjestili smo se u opsadu, ali to je bilo glupo, jer nas je moralo biti najmanje trojica. Osvedivali smo se na Leu Dillonu nazivajudi ga kukavicom i zamišljali koliko de vrudih dobiti od g. Ryana u tri sata.

Približili smo se rijeci. Dugo smo skitali bučnim ulicama koje su bile zaštidene visokim kamenim zidovima, gdje smo promatrali kako rade dizalice i lokomotive i gdje su često na nas vikali vozači pretovarenih kola da im se sklonimo s puta. Kad smo stigli do pristaništa bilo je ved podne i kako nam se učinilo da svi radnici jedu, kupili smo i mi dva velika mliječna kruha s grožđicama i sjeli na željezne cijevi kraj obale da založimo. Uživali smo gledajudi kako se odvija dublinski promet – teglenice koje su se najavljivale izdaleka kolutima mekog dima, flotila mrkih ribarskih brodova iza Ringsenda, veliki bijeli jedrenjak koji su iskrcavali na suprotnom keju. Mahony reče da bi bila prava šala pobjedi na more jednim od tih velikih brodova,

Čak se i meni pričinjalo dok sam gledao u visoke jarbole da se zemljopis, koji su me nedostatno poučili u školi, pomalo, pred mojim očima pretvara u stvarnost. Kao da su se škola i kuda udaljavale od nas i kao da smo ih sve nejasnije osjedali.

Prešli smo brodom na drugu stranu rijeke. S nama su bila dva radnika i jedan mali Židov s vredom. Bili smo ozbiljni, gotovo svečani, ali jednom za vrijeme toga kratkog putovanja oči su nam se srele i mi smo se nasmijali. Kad smo ponovo stali na tlo, promatrali smo kako iskrcavaju skladnog trijarbolaša kojeg smo vidjeli s prijašnje obale. Jedan nam čovjek reče da je to norveški brod. Otišao sam do krme i pokušao odgonetnuti natpis, ali kako nisam uspio, vratio sam se i počeo zbog neke nejasne predodžbe promatrati strane mornare nema li koji od njih zelene oči... Oči mornara bile su plave, sive, pa čak i crne. Jedini mornar čije su se oči mogle nazvati zelenima bio je

visok čovjek koji je zabavljao ljude na keju uzvikujudi veselo svaki put kad bi pale daske:

»Dobro! Dobro!«

Kad smo se zasitili tog prizora, polako smo odšetali u Ringsend. Postalo je sparno, a u izlozima mješovite robe ležali su izblijedjeli stari keksi. Kupili smo kekse i čokoladu i neumorno ih jeli dok smo se skitali prljavim ulicama gdje su živjele ribarske obitelji. Nismo mogli pronadi mljekarnicu pa smo ušli u vodarnicu i kupili po jednu bocu malinovca. Osvježen, Mahony je stao goniti neku mačku po jednom puteljku, ali mačka je pobjegla u polje. Obojica smo bili prilično umorni i kad smo stigli do polja odmah smo se uputili uz strmu kosinu s čijeg smo vrha mogli vidjeti Dodder.

Bilo je ved prekasno, a bili smo i preumorni da pođemo do Pigeon Housea kako smo bili naumili. Morali smo se vratiti kudi prije četiri sata, jer bi se inače naša pustolovina otkrila. Mahony je s tugom gledao u svoju pradku i ja sam pomislio da de biti bolje ako mu predložim da se vlakom vratimo kudi, prije no što mu se lice ponovo razvedri. Sunce se sakrilo iza nekoliko oblaka i prepustilo nas našim iznurenim mislima i oskudnim ostacima hrane.

Na polju nije bilo nikoga osim nas. I nakon što smo tako neko vrijeme šutke sjedili na kosini, ugledao sam čovjeka kako nam prilazi s kraja polja. Lijeno sam ga promatrao žvačudi jednu od onih zelenih travki s kojima djevojke pretskazuju bududnost. On se polako penjao strminom. Jednom se rukom držao za bok, dok se drugom polako podštapao po tratini. Bio je otrcan, odijelo mu je bilo zelenkastocrno, a na glavi je nosio duboki šešir kakav smo mi običavali zvati kahlica. Izgledao je vrlo star, jer su mu brkovi bili sivi kao pepeo. Kad je prošao pokraj nas, letimično nas je pogledao i nastavio put. Gledali smo za njim i vidjeli kako se, kad je otišao nekih pedeset koraka, okrenuo i počeo vradati istim putem kojim je i došao. Išao je prema nama vrlo polako, neprestano dodirujudi tlo štapom, tako polako da sam pomislio kako nešto traži u travi.

Kad je stigao do nas stao je i zaželio nam dobar dan. Odzdravili smo mu i on je sjeo na zemlju polako i vrlo pažljivo. Počeo je govoriti

o vremenu, rekao je da de biti vrlo vrude ljeto i da se vrijeme uvelike promijenilo otkad je on bio dječak – a to je bilo veoma davno. Rekao je da je u životu najsretnije dačko doba i kako bi dao sve na svijetu da ponovo bude mlad. Bio nam je malo dosadan dok je govorio o takvim stvarima, pa smo šutjeli. Zatim je počeo govoriti o školi i knjigama. Pitao nas je da li smo čitali pjesme Thomasa Moorea ili djela Sir Waltera Scotta i Lorda Lyttona. Pretvarao sam se kao da sam pročitao svaku knjigu koju je spomenuo i on je na kraju rekao:

»Ah, vidim, ti si knjiški moljac kao i ja. A on je«, dodao je pokazujudi na Mahonyja koji nas je gledao raširenih očiju »on je drugačiji. Njega privlači sport.«

Rekao je da kod kude ima sva djela Sir Waltera Scotta i sva djela Lorda Lyttona i da ih uvijek iznova čita. »Naravno«, rekao je, »ima nekih djela Lorda Lyttona koje dječaci ne mogu čitati.« Mahony je upitao zašto ih dječaci ne mogu čitati – i to me je pitanje naljutilo i zaboljelo, jer sam se bojao da de čovjek pomisliti da sam glup kao Mahony. On se međutim samo nasmiješio. Vidio sam da je u ustima imao velike praznine između žutih zubi. Zatim nas je upitao koji od nas dvojice ima više djevojaka. Mahony kao od šale reče da ima tri. Čovjek me upita koliko ih ja imam. Odgovorio sam da nemam nijednu. Nije mi vjerovao i reče da je uvjeren da imam draganu. Šutio sam.

»Recite nam«, reče mu Mahony izazovno, »koliko ih vi imate?«

Čovjek se nasmiješio kao i prije i reče da je u našim godinama imao mnogo dragana.

»Svaki dječak«, rekao je, »ima jednu dragu djevojčicu.«

Učini mi se da za svoje godine previše slobodno govori o tim stvarima. U duši sam mislio da je ono što je rekao o dječacima i djevojkama bilo razumno. Ali te mi se riječi nisu sviđale u njegovim ustima i čudio sam se zašto je nekoliko puta zadrhtao kao da se nečeg bojao ili kao da ga je iznenada prošla jeza. Primijetio sam da se izražavao kao obrazovan čovjek. Počeo nam je govoriti o djevojkama, govorio je kako imaju lijepu meku kosu i kako su im ruke nježne i kako sve djevojke nisu tako dobre kako izgledaju, samo što se to ne može

znati. Rekao je da mu ništa nije tako drago kao pogled na lijepu mladu djevojku, na njene lijepe nježne ruke i na njenu prekrasnu meku kosu. Imao sam utisak kao da ponavlja nešto što je naučio napamet ili da njegova svijest kao magnetizirana riječima vlastitog govora polako kruži oko iste orbite. Katkad je govorio kao da jednostavno smjera na neku činjenicu koju je svatko poznavao, a ponekad opet spuštao je glas i govorio misteriozno kao da nam otkriva neku tajnu koju ne bi htio da drugi načuju. Uvijek iznova ponavljao je iste rečenice koje je malo mijenjao i zaokruživao istim jednoličnim glasom. Ja sam i dalje gledao prema dnu kosine i slušao ga.

Poslije dugo vremena prekinuo je svoj monolog. Polako je ustao i rekao da nas mora ostaviti na nekoliko časaka i ja sam ne skrenuvši pogled vidio kako je polako otišao prema rubu polja. Mi smo i dalje šutjeli. Nakon nekog vremena čuo sam kako je Mahony uzviknuo:

»Pogledaj, molim te, što radi!«

Kako nisam ni odgovorio ni podigao oči, Mahony ponovo uzviknu:

»Pogledaj... stari čudak je šenuo!«

»U slučaju da nas upita kako se zovemo«, rekoh brzo, »ti budi Murphy, a ja du biti Smith.«

Poslije nismo više ništa govorili. Ja sam još razmišljao da li bih otišao ili ostao kad se starac vrati i ponovo sjede kraj nas. Tek što se on spustio na zemlju, Mahony ugleda mačku koja mu je bila utekla, skoči i poče je goniti preko polja. Čovjek i ja gledali smo ga. Mačka još jednom uteče, a Mahonyju poče gađati kamenjem po zidu kojim se bila uspela. A onda, okanivši se toga, uputi se bez ikakva cilja udaljenim krajem polja.

Nakon nekog vremena čovjek mi se obrati. Reče da je moj prijatelj vrlo grub dječak i upita da li ga često u školi mlate. Htio sam mu srdito odgovoriti da mi nismo učenici državne škole da bi nas mlatili, kako je on to nazvao, ali ipak nisam ništa rekao. On poče govoriti o kažnjavanju dječaka. Njegova svijest, kao da je ponovo bila magnetizirana vlastitim govorom, poče opet polako kružiti oko nove

jezgre. Rekao je, ako su dječaci takvi, onda ih treba mlatiti i to dobro mlatiti. Za dječaka koji je grub i neposlušan nema boljeg lijeka od zdravih batina. Udarac po dlanu ili pljuska ne valjaju ništa. Takvom dječaku trebaju lijepe tople batine. Iznenadilo me takvo shvadanje i ja ga protiv volje pogledah u lice. On me dočeka s dva tamnozelena oka koja su me prodorno gledala ispod namrštenog čela. Ponovo sam odvratio pogled.

Čovjek nastavi monolog. Kao da je zaboravio svoju maloprijašnju slobodoumnost. Rekao je, kad bi zatekao nekog dječaka da razgovara s djevojkama ili da ima draganu, bez prestanka bi ga tukao. Tako bi ga naučio da ne razgovara s djevojkama. A ako bi koji dječak imao draganu i rekao da je nema, onda bi ga zbog laži tako izmlatio, kako još nijednog dječaka do sada nisu mlatili. Rekao je da mu ništa na svijetu ne bi bilo draže od toga. Počeo je opisivati kako bi tukao takvog dječaka kao da mi otkriva neki zamršeni obred. Volio bi to, rekao je, više no išta na svijetu, a njegov glas, dok me je jednolično uvodio u tajnu, postao je gotovo usrdan kao da moli za razumijevanje.

Čekao sam da završi. Onda sam naglo ustao. Zadržao sam se još neko vrijeme da tobože privežem cipelu kako ne bih odao svoju uznemirenost, a onda sam mu rekao da moram idi i oprostio se. Mirno sam se uspinjao kosinom, iako mi je srce ludo udaralo od straha da de me starac zgrabiti za gležnjeve. Kad sam stigao na vrh okrenuo sam se i ne gledajudi ga glasno zavikao preko polja:

»Murphy!«

U mojem se glasu osjedao prizvuk usiljene hrabrosti i ja sam se sramio zbog svoje kukavne lukavštine. Morao sam još jednom viknuti i tek me je onda Mahony ugledao i odgovorio mi. Kako mi je srce kucalo kad je preko polja dotrčao do mene! Bilo je to kao da mi donosi pomod. I ja sam tog časa osjetio prema njemu pokajanje, jer sam ga u duši uvijek malo prezirao.

ARABIJA

North Richmond Street bila je slijepa ulica i zbog toga uvijek mirna osim u vrijeme kad su iz »Škole kršdanske brade« izlazili dječaci. Na dnu ulice bila je nenastanjena dvokatnica koja je sa susjednim kudama zatvarala četvorokutan prostor slijepog kraja. Ostale kude u ulici, svjesne svog pristojnog načina života, gledale su jedna u drugu mrkim smirenim licima.

Prijašnji stanar naše kude, neki svedenik, umro je u stražnjem salonu. Kuda je bila dugo zatvorena i pljesnivi se zrak osjedao u svim sobama, a ropotarnica iza kuhinje bila je puna odbačenoga starog i nepotrebnog papira. Tu sam našao nekoliko broširanih knjiga čije su stranice bile zgužvane i vlažne: Opat Waltera Scotta, Vjerni pričesnik i Memoari Vidocqa. Posljednja mi se sviđala jer je imala požutjele listove. U zapuštenom vrtu iza kude bilo je jedno stablo jabuke i nekoliko zakržljalih grmova. Pod jednim sam grmom našao zarđalu pumpu za dvokolicu koja je ostala od pokojnog stanara. On je bio vrlo plemenit svedenik. U oporuci je ostavio sav svoj novac raznim ustanovama, a pokudstvo je naslijedila njegova sestra.

Došli su kratki zimski dani i sumrak bi se spustio prije no što bismo pošteno završili ručak. Kad smo ponovo izlazili na ulicu kude su ved bile mračne. Nebo iznad nas bilo je ljubičasto i ulične su svjetiljke prema njemu podizale svoje slabašne žiške. Hladan nas je zrak bockao, ali u igri bi nam se tijela zažarila. Naši su povici odzvanjali tihom ulicom. Igra nas je odvodila na mračne blatne puteljke iza kuda gdje su nas izazivali grubijani iz potleušica, sve do stražnjih vrata mračnih mokrih vrtova u kojima su zaudarala smetišta, ili do tamnih vonjavih staja gdje je kočijaš gladio i češljao konja ili zveketao optočenim hamovima. Kad bismo se vratili na ulicu, kuhinjski prozori bili su ved posvuda osvijetljeni. Ako bismo ugledali mog ujaka kako nailazi od ugla, sakrili bismo se u sjenu sve dok ne bi ušao u kudu. A ako bi se Manganova sestra pojavila na stepeništu da pozove brata na večeru, gledali bismo je iz našeg skrovišta kako se osvrde po ulici. Čekali smo dok ne bismo vidjeli hode li ostati ili udi u kudu, a ako bi

ostala, napuštali bismo skrovište i pokorno pošli prema Manganovim vratima. Obično nas je čekala, a svjetlost koja je dopirala kroz napola otvorena vrata ocrtavala je njen lik. Brat bi je, prije no što bi je poslušao, uvijek zadirkivao, a ja sam stajao kraj ograde i gledao je. Kad je pokretala tijelo odjeda joj se njihala i mekana joj je pletenica skakutala s jedne na drugu stranu.

Svakog jutra ležao bih na podu prednjeg salona i gledao u njena vrata. Zastor je bio spušten sve do jednog palca iznad ruba prozora tako da me nitko nije mogao vidjeti. Kad bi se ona pojavila na stepenicama srce bi mi poskočilo. Otrčao bih u predvorje, uzeo knjige i pošao za njom. Pazio sam da mi njena smeđa prilika ne odmakne i kad bismo se približili mjestu gdje su se naši putevi razilazili, požurio bih, skratio razmak i prošao pokraj nje. To se događalo svakog jutra. Nikad nisam s njom progovorio više od nekoliko nevažnih riječi, a ipak je njeno ime bilo zov za moju mladu krv.

Njen me je lik progonio čak i na mjestima koja su bila suprotna svakoj romantici. Subotom uvečer kad je moja ujna odlazila u kupovinu, išao sam s njom da joj pomognem nositi zamotke. Prolazili smo kroz bučne ulice kojima su se gurali pijani ljudi i žene koje su se pogađale, gdje su se čule psovke radnika, prodorne litanije prodavača koji su stajali kraj bačava kuhanih svinjskih glava i nazalno pjevanje uličnih pjevača koji su pjevali O dođite svi ili O’Dovani Rosi ili neku baladu o nevoljama naše rodne zemlje. Svi ti zvukovi stapali su se u meni u jedinstveno osjedanje života: zamišljao sam da nosim svoj kalež sigurno kroz gomilu stopala. Njeno se ime na časove uzdizalo do mojih usana u čudnim molitvama i veličanjima koje ni sam nisam razumio. Oči su mi često bile pune suza (nisam mogao redi zašto), a ponekad mi se činilo kao da mi iz srca navire bujica koja se razlijevala u grudima. Malo sam razmišljao o bududnosti. Nisam znao da li du ikad s njom govoriti ili ako joj budem govorio kako du joj otkriti moje smeteno obožavanje. Ali moje je tijelo bilo kao harfa, a njene riječi i kretnje bili su prsti koji su prebirali po žicama.

Jedne večeri otišao sam u stražnji salon gdje je umro svedenik. Bila je mračna kišna večer i u kudi je vladala potpuna tišina. Kroz jedno od razbijenih okana čuo sam kako kiša udara o zemlju, kako

njene fine neprekidne vodene igle igraju u raskvašenim gredicama. Negdje daleko svjetlucala je neka svjetiljka ili osvijetljeni prozor. Bio sam sretan što se tako malo vidi. Kao da su sva moja osjetila čeznula da se ogrnu i u strahu da bih im mogao izmadi sklopio sam ruke i stiskao dlanove sve dok mi nisu zadrhtali, šapdudi bezbroj puta: »O ljubavi! O ljubavi!«

Konačno, ona mi se prva obratila. Kad mi je uputila prve riječi bio sam toliko zbunjen da nisam znao što bih joj odgovorio. Pitala me da li du posjetiti Arabiju. Ne znam više da li sam odgovorio da ili ne. Rekla je da de to biti divan sajam i da bi ga voljela vidjeti.

»A zašto ne možeš?« upitao sam.

Dok je govorila okretala je srebrnu narukvicu oko zaglavka. Ne može idi, rekla je, jer de ovog tjedna u zavodu biti duhovne vježbe. Njen brat i još dva dječaka tukli su se oko kapa, a ja sam bio na ogradi. Ona je držala jedan šiljak i prignula glavu prema meni. Svjedost ulične svjetiljke ispred naših vrata padala je na oblu bjelinu njenog vrata, osvjetljvala njenu kosu koja se na vratu odmarala i klizila po njenoj ruci na ogradi. Spuštala se zatim po jednoj strani njene haljine i otkrivala bijeli rub podsuknje koji se vidio samo kad je stajala na stepenicama.

»Blago tebi«, reče ona.

»Ako budem išao«, rekoh, »donijet du ti nešto.«

Koliko sam bezbrojnih ludosti zamišljao budan i u snu poslije te večeri! Želio sam da mogu poništiti dugočasne dane do sajma. Ljutio sam se na zadade. Uvečer u mojoj spavaonici i danju u razredu njen se lik uvlačio između mene i stranica koje sam se trudio da pročitam. Glasovi riječi Arabija dozivali su me kroz tišinu u kojoj je moja duša bujala i budili u meni uskršnje ushidenje. Zamolio sam za dopuštenje da posjetim sajam u subotu navečer. Ujna se iznenadila i ponadala da to nije neka priredba slobodnih zidara. U školi sam odgovarao na nekoliko pitanja. Vidio sam kako prijazno profesorovo lice postaje strogo. Nadao se da nisam počeo ljenčariti. Nisam mogao sabrati svoje raštrkane misli. Jedva sam smogao malo strpljivosti za ozbiljan

rad koji mi se sada, kad je stajao između mene i moje čežnje, činio kao dječja igra, ružna jednolična dječja igra.

U subotu ujutro podsjetio sam ujaka da bih htio idi na večernji sajam. On se vrtio po predvorju tražedi četku za šešire i kratko odgovorio:

»Da, znam, sine.«

Kako je bio u predvorju nisam mogao idi u prednji salon i ležati kraj prozora. U kudi sam se osjedao loše i pošao sam polako u školu. Zrak je bio nemilosrdno oštar i ja sam ved tada počeo predosjedati zle slutnje.

Kad sam se vratio kudi na ručak, ujak još nije bio došao. Bilo je rano. Sjedio sam i gledao neko vrijeme u sat i kad me njegovo tiktakanje počelo uzrujavati izašao sam iz sobe.

Pošao sam uza stepenice na gornji kat. U visokim hladnim praznim mračnim sobama osjetio sam olakšanje i počeo ih obilaziti pjevušedi. S prednjeg prozora vidio sam kako se moji prijatelji igraju na ulici.Njihovi su povici dopirali do mene oslabljeni i nejasni. Pritisnuo sam čelo uz hladno staklo i gledao mračnu kudu preko puta u kojoj je ona stanovala. Možda sam stajao tako čitav sat i tada sam vidio njenu u smeđe odjevenu priliku koju je satkala moja mašta, i koju kao da je prigušeno osvjetljavala svjetlost ulične svjetiljke što je padala na njen obli vrat, ruku na ogradi i rub podsuknje ispod haljine.

Kad sam ponovo sišao u donji kat zatekao sam gđu. Mercer kako sjedi kraj ognjišta. Bila je to stara brbljava žena, udovica zalagaoničara koji je skupljao rabljene marke za neku pobožnu svrhu. Morao sam za vrijeme večere izdržati ogovaranje. Večerali smo čitav sat kasnije nego obično, a moj se ujak još uvijek nije bio vratio. Gđa. Mercer ustala je da pođe. Bilo joj je žao što ne može više čekati, ali ved je prošlo osam sati, a ona se ne voli uvečer dugo zadržavati izvan kude jer joj škodi nodni zrak. Kad je otišla počeo sam hodati po sobi stišdudi pesnice. Ujna reče:

»Bojim se da večeras nede biti ništa od sajma.«

U devet sati čuo sam kako ujak otključava ulazna vrata. Čuo sam ga kako sam sa sobom govori i kako se klinčanica zatresla kad je ovjesio ogrtač. Dobro sam raspoznavao sve te zvukove. Negdje na polovici večere zamolih ga da mi dade novac za sajam. On je bio posve zaboravio na to.

»Ljudi su ved u krevetu i ved spavaju prvi san«, reče.

Nisam se nasmiješio. Ujna mu odbrusi:

»Zašto mu ne daš novac i neka ide? Dosta te je dugo čekao.«

Ujak reče da mu je vrlo žao što je zaboravio. Reče da i on vjeruje u staru poslovicu: »Tko uvijek samo radi, o glavi sebi radi.« Upitao me kamo idem i kad sam mu po drugi put ponovio, upita da li poznajem Arapinov oproštaj s hatom. Izlazedi iz kuhinje čuo sam ga kako je počeo recitirati ujni uvodne stihove te pjeme.

Dok sam išao Buckingham Streetom prema kolodvoru čvrsto sam stiskao u ruci srebrnjak od dva šilinga. Pogled na ulice koje su bile prenatrpane kupcima i blještave od plinske rasvjete podsjeti me na svrhu mog putovanja. Ušao sam u vagon tredeg razreda posve praznog vlaka. Nakon nesnosnog zadržavanja vlak je polako krenuo sa stanice. Vukao se među ruševnim kudama i preko svjetlucave rijeke. Na stanici Westland Row nagrnule su na vrata gomile ljudi, ali nosači im rekoše da je to posebni vlak za sajam. Ostao sam sam u praznom vagonu. Nekoliko minuta kasnije vlak se zaustavio kraj improviziranog perona. Izašao sam i pošao cestom. Na osvijetljenom brojčaniku nekog sata vidio sam da je za deset minuta prošlo deset. Preda mnom se uzdizala velika zgrada na kojoj je bilo ispisano čarobno ime.

Nisam mogao pronadi gdje se kupuju ulaznice za šest penija i u strahu da de se sajam zatvoriti žurno sam prošao kroz okretaljku i pružio šiling umornom čovjeku na ulazu za odrasle. Našao sam se u velikoj dvorani koja je na polovini visine bila okružena galerijom. Gotovo svi štandovi bili su ved zatvoreni i vedi dio dvorane bio je u mraku. Osjedao sam istu tišinu kakva ostaje u crkvi poslije završene mise. Plaho sam pošao prema sredini sajmišta. Oko štandova koji su još bili otvoreni okupilo se nešto ljudi. Pred zastorom na kojem je

pisalo Café Chantant dva su čovjeka brojala novac na poslužavniku. Slušao sam kako kovani sitniš pada.

S mukom sam se prisjedao zašto sam došao. Otišao sam do jednog štanda i razgledavao izložene vaze i cvijedem oslikane servise za čaj. Na ulazu u štand mlada žena je razgovarala i smijala se s dvojicom mladida. Primijetio sam da govore s engleskim naglaskom i površno sam slušao njihov razgovor.

»O, nikad nisam tako nešto rekla.«

»Rekla si.«

»Nisam.«

»Zar nije rekla?«

»Da. Ja sam čuo.«

»Ne, to je ... laž.«

Mlada me je žena ugledala, prišla mi i upitala me želim li nešto kupiti. Glas joj nije zvučao susretljivo. Činilo se kao da mi se obrada iz dužnosti. Stidljivo sam pogledao velike vrčeve koji su stajali s obje strane mračnog ulaza u štand kao uskrsna straža i promrmljao:

»Ne, hvala.«

Mlada je žena premjestila jednu vazu i vratila se dvojici mladida. Ponovo su nastavili prijašnji razgovor. Jednom, dva puta mlada me je žena pogledala preko ramena.

Ostao sam pred njenim štandom još neko vrijeme iako sam znao da to nema nikakvog smisla. Želio sam samo da moje zanimanje za njenu robu izgleda istinitije. Zatim sam se polako okrenuo i pošao sredinom sajmišta. Spustio sam u džep dva penija kraj novčida od šest penija. Čuo sam glasno dozivanje s onog kraja galerije koji je ved bio u mraku. Poslije toga čitav gornji dio dvorane utonuo je u tamu.

Zagledao sam se u tminu i vidio samog sebe kao bide koje je taština zavela i narugala mu se i moje oči planuše od muke i srdžbe.

EVELINE

Sjedila je na prozoru i gledala kako se večer spušta na ulicu. Glavu je naslonila na zavjese i u nozdrvama osjedala miris prašnog kretona. Bila je umorna.

Prošlo je nekoliko ljudi. Prošao je i čovjek koji se vradao kudi na kraju ulice. Čula je kako mu koraci klepedu po cementiranom pločniku i zatim kako škripe po puteljku posutom šljakom ispred novih crvenih kuda. Nekada je tamo bilo polje gdje su se svake večeri igrala djeca. Onda je neki čovjek iz Belfasta kupio čitavu zemlju i sagradio kude – ne onakve mrke kudice kakve su bile njihove, ved svijetle kude od opeke sa blještavim krovovima. Prije su se na polju igrala sva djeca iz ulice — Devineovi, Waterovi, Dunnovi, mali Keogh bogalj, ona i njena brada i sestre. Ernest se naravno nikad nije igrao. Bio je ved odrastao. Njen otac ih je često sa svojim štapom od trnine tjerao s polja. Ali obično je mali Keogh bio na straži i vikao kad bi ga vidio kako dolazi. Ipak, kao da su u ono vrijeme bili prilično sretni. Tada otac još nije bio tako loš, a i majka je bila živa. To je bilo davno. Sada su svi odrasli, i ona i njena brada i sestre. Majka je mrtva. I Tizzie Dunn je mrtav, a Waterovi su se vratili u Englesku. Sve se promijenilo. Došlo je vrijeme da i ona ode kao i ostali, da napusti svoj dom.

Dom! Ogledavala se po sobi i promatrala stare predmete s kojih je jednom u tjednu tolike godine brisala prašinu uvijek se iznova pitajudi odakle tolika prašina dolazi. Možda nikad više nede vidjeti te svoje domade predmete za koje ni u snu ne bi pomislila da de se ikad od njih odijeliti. A ipak sve te godine nije doznala kako se zvao svedenik čija je požutjela fotografija visila iznad pokvarenog harmonija pokraj slike u bojama o obedanju blaženoj Margareti Mariji Alacoque. Bio je školski prijatelj njenog oca. Kad god bi pokazala fotografiju nekom posjetiocu njen bi otac ravnodušno rekao:

»On je sad u Melbourneu.«

Pristala je da ode, da napusti svoj dom. Da li je to bilo pametno? Pokušala je odvagnuti pitanje sa svake strane. U svojoj je kudi u svakom slučaju imala krov nad glavom i hranu. Bila je okružena

ljudima koje je čitav život poznavala. Naravno, morala je marljivo raditi i u kudi i na poslu. Što li de o njoj govoriti u dudanu kad čuju da je pobjegla s momkom? Možda de redi da je luda, a njeno de mjesto popuniti preko oglasa. Gospođica Gavan bit de sretna. Ona je uvijek bila nabrušena prema njoj, osobito ako je bilo ljudi koji su slušali:

»Gospođice Hill, zar ne vidite da gospođe čekaju?«

»Življe, gospođice Hill, molim vas!«

Sigurno nede proliti mnogo suza zato što napušta dudan.

A u bududem domu, u dalekoj nepoznatoj zemlji, bit de posve drugačije. Bit de udana ona, Eveline. Ljudi de je poštovati. Postupat de s njom drugačije nego što su postupali s njenom majkom. Čak i sada, iako je prešla devetnaestu, ponekad se bojala očeve grubosti. Zbog toga je čak počela patiti od drhtavice. Kad su bili mali on ju zato što je bila djevojčica nikada nije onako tukao kao Harryja i Ernesta. Ali kasnije joj je počeo prijetiti i govoriti što bi joj sve učinio samo kad ne bi imao obzira prema njenoj pokojnoj majci. Sada nije imala nikoga da je štiti. Ernest je bio mrtav, a Harry koji je radio kao dekorater crkava bio je gotovo uvijek na putu. Osim svega, počela su je neizrecivo zamarati redovita rječkanja oko novca svake subote uvečer. Ona je uvijek davala svu svoju zaradu – sedam šilinga – Harry je slao koliko je mogao, ali bila je prava muka izvudi od oca novčid. Govorio je da ona razbacuje novac, da je nerazumna, da on nede dopustiti da se njegove teško zarađene pare rasipaju po ulicama, i još koješta drugo, jer je obično bio vrlo zao subotom uvečer. Konačno bi joj ipak dao novac i upitao je da li uopde pomišlja da bi trebalo nešto kupiti za nedeljni ručak. Morala je navrat-nanos izjuriti iz kude i požuriti u kupovinu čvrsto stišdudi u ruci novčarku od crne kože dok se gurala kroz gomilu ljudi na ulicama. Vradala se tek kasno uvečer pretrpana kupljenim zalihama. Imala je mnogo posla, održavala je kudu i pazila na dvoje najmlađe djece koja su joj ostala na brizi da redovito idu u školu i redovito dobivaju obroke. Bio je to težak posao — težak život — ali sada kad se spremala da ga napusti nije joj se činio toliko mrzak.

S Frankom de upoznati drugačiji život. Frank je bio vrlo drag, muževan, otvoren. Trebala je podi s njim nodnim brodom za Buenos

Aires gdje de postati njegova žena i gdje ju je ved čekala kuda u kojoj de s njim živjeti. Kako se dobro sjedala onog časa kad ga je prvi put vidjela. Stanovao je u jednoj kudi na glavnoj ulici gdje je običavala idi u posjete. Činilo joj se kao da je to bilo tek prije nekoliko tjedana. On je stajao na ulaznim vratima zabačena kačketa, dok mu je razbarušena kosa padala na opaljeno lice. Nedugo zatim upoznali su se. Dolazio je svake večeri pred trgovinu i pratio je kudi. Odveo ju je na predstavu Mlada Čehinja i ona je bila ponosna kad su sjeli na skupa mjesta. Veoma je volio glazbu i tiho je pjevušio za vrijeme predstave. Ljudi su vidjeli da su zaljubljeni i kad je pjevao o djevojci koja ljubi mornara bila je nekako ugodno zbunjena. On ju je u šali nazivao Poppens. Najprije je bila veoma uzbuđena što ima momka, a onda ga je i zavoljela. Pričao joj je mnogo priča o dalekim zemljama. Počeo je kao mali na palubi broda Linijske plovidbe Allan koji je plovio za Kanadu. Tada je dobivao svega funtu na tjedan. Nabrojao joj je imena raznih brodova na kojima je plovio i kakve je sve poslove obavljao. Plovio je kroz Magellanov tjesnac i pričao joj o strašnim Patagonijcima. Rekao joj je da se konačno skrasio u Buenos Airesu i da je došao u staru domovinu samo na odmor. Naravno, otac je doznao za njihovu vezu i zabranio joj da ga i dalje viđa.

»Znam kakvi su mornari«, rekao je.

Jednog se dana posvađao s Frankom i odonda se sa svojim draganom morala sastajati u potaji.

Na ulici je postalo tamnije. Dva pisma u njenom krilu izgubila su svoju jasnu bjelinu. Jedno je bilo za Harryja, a drugo za oca. Ernest joj je bio najdraži, ali voljela je i Harryja. Primijetila je da je otac u posljednje vrijeme ostario. Nedostajat de mu. Ponekad je znao biti i vrlo drag. Nedavno, kad je jedan dan ležala bolesna, čitao joj je priču o duhovima i pripravio joj prepečenac. A jednom drugom prilikom, još dok je majka bila živa, čitava je obitelj otišla na izlet na brdo Howth. Tada je, sjeda se, otac stavio na glavu majčinu kapu samo da razveseli i nasmije djecu.

Vrijeme je prolazilo, a ona je i dalje sjedila kraj prozora, naslanjala glavu na zavjesu i udisala miris prašnog kretona. Dolje, na

kraju ulice, svirale su ulične orguljice. Poznavala je napjev. Čudno je da su se pojavile baš ove večeri da je podsjete na obedanje koje je dala majci da de održavati kudu dokle god bude mogla. Sjetila se posljednjih majčinih trenutaka.

Ležala je u zagušljivoj zamračenoj sobi na drugoj strani predvorja kad se začuo melankolični talijanski napjev. Sviraču orguljica dali su šest penija i rekli mu da ode. Sjedala se kako je otac doštapao natrag u bolesničku sobu i rekao:

»Prokleti Talijani! Došli su čak ovamo!«

I razmišljala je o tužnoj viziji majčina života koji je ostavio pečat prokletstva na čitavo njeno bide – život neprekidnog odricanja koji se na kraju završio ludilom. Zadrhtala je kad joj se učinilo da ponovo čuje majčin glas kako ponavlja luđačkom upornošdu:

»Derevaun Seraun! Derevaun Seraun!«

Skočila je potaknuta iznenadnim strahom. Pobjedi! Mora pobjedi! Frank de je spasiti. On de joj dati život, možda i ljubav. A ona je željela živjeti. Zašto da bude nesretna? Ima pravo na sredu. Frank de je zagrliti, obujmiti. On de je spasiti.

Stajala je u zanjihanoj gomili na pristaništu kod North Walla. Frank ju je držao za ruku i znala je da joj govori, da neprestano nešto ponavlja o putovanju. Na pristaništu je bilo mnogo vojnika sa smeđim kovčezima. Kroz široka vrata natkrivenog prilaza ugledala je na tren crnu gromadu broda s rasvijetljenim prozorima kako miruje uz kej. Nije mu odgovarala. Osjedala je da joj je lice blijedo i hladno i zbunjena i puna tjeskobe molila je Boga da je uputi, da joj pokaže što joj je dužnost. Brod je po drugi put proparao maglu otegnutim tužnim zviždukom. Ako sada pođe, sutra de biti s Frankom na pučini, na putu za Buenos Aires. Imali su rezervirane karte. Zar bi mogla odustati nakon svega što je učinio za nju? Od silne tjeskobe osjeti mučninu i stade pomicati usne u tihoj svesrdnoj molitvi.

Kao da su joj u srcu zabrujala zvona. Osjetila je kako joj je dohvatio ruku.

»Dođi!«

Svi oceani svijeta lomili su valove o njeno srce. On ju je vukao na njihovo dno, on bi je sigurno utopio. Ona se objema rukama uhvati za željeznu ogradu.

»Dođi!«

Ne! Ne! Ne! Nije mogla. Njene su se ruke mahnito držale za željezo. Boredi se u valovima oceana ona je prestravljeno kriknula.

»Eveline! Evvy!«

Požurio je do ograde i doviknuo joj da dođe za njim.

Vikali su na njega da ne zastaje, ali on ju je još uvijek dozivao. Okrenula mu je svoje blijedo lice, nepokretna kao bespomodna životinja. U njenim očima nije više bilo ljubavi, ni pozdrava, ni prepoznavanja.

POSLIJE TRKE

Automobili su glatko kao kugle klizili prema Dublinu po usjeklini Naas Roada. Na vrhu brda kod Inchicorea okupili su se promatrači i gledali kako kola žure kudama i kako kroz ovaj tjesnac siromaštva i nerada Europa juri svojim bogatstvom i radinošdu. Svakog časa poneka bi skupina zaklicala oduševljenjem potištenih ljudi. Ipak, navijali su za plava kola – kola njihovih prijatelja Francuza.

Francuzi su, osim toga, bili pravi pobjednici. Njihova je ekipa izvrsno prošla, osvojili su drugo i trede mjesto, dok se za vozača njemačkih kola koja su prva stigla na cilj govorilo da je Belgijanac. Zbog toga je svaki plavi auto dočekan na brdu dvostrukom mjerom dobrodošlice za koju su se vozači zahvaljivali osmijesima i naklonima. U jednima od tih skladnih kola bila su četvorica mladida čije je raspoloženje, kako se činilo, prilično prelazilo granice vedrog galicizma. Štoviše, ta je četvorka bila gotovo obijesna. To su bili Charles Ségouin, vlasnik automobila, André Rivière, mlađi električar

rođen u Kanadi, golemi Mađar po imenu Villona i otmjeni mladid Doyle. Ségouin je bio dobro raspoložen jer je neočekivano, unaprijed, primio neke narudžbe. On se upravo spremao da u Parizu otvori automobilsko poduzede. Rivière je bio veseo jer je trebao biti postavljen za poslovođu tog poduzeda. Obojica su (inače bratidi) bili dobro raspoloženi i zbog uspjeha francuskih kola. Villona je bio zadovoljan jer je pojeo vrlo dobar ručak, a bio je i po prirodi veseljak. Četvrti član družbe bio je previše uzbuđen da bi bio zaista sretan.

Imao je dvadeset i šest godina, meke svijetlosmeđe brkove i prilično bezazlene sive oči. Njegov otac, u početku napredni nacionalist, ubrzo je promijenio svoje poglede. Stekao je novac kao mesar u Kingstownu i otvarajudi neke trgovine u Dublinu i okolini višestruko zaradio na uloženom novcu. Osim toga, imao je sredu i dočepao se nekih poslova za policiju i konačno se toliko obogatio da su ga novine u Dublinu spominjale kao trgovačkog magnata. Poslao je sina na odgoj u jedan veliki katolički zavod u Engleskoj, a zatim ga upisao na pravo na Sveučilištu u Dublinu. Jimmy baš nije osobito ozbiljno studirao i neko se vrijeme bio odao lošem društvu.

Imao je novaca i bio je omiljen među prijateljima. Svoje je slobodno vrijeme čudno dijelio između glazbenih i automobilističkih krugova. Zatim je otišao na semestar u Cambridge da malo upozna život. Njegov otac, iako ga je prekoravao, bio je u duši ponosan na sinovljeve ispade, platio je njegove dugove i doveo ga kudi. Jimmy je u Cambridgeu upoznao Ségouina. Iako su bili samo znanci, Jimmy je uživao u njegovom društvu jer je Ségouin vidio toliko svijeta i jer je bilo poznato da je vlasnik nekih najvedih hotela u Francuskoj.

S takvim čovjekom (a s time se i njegov otac slagao) bilo se vrijedno družiti, čak i kad ne bi bio tako divan prijatelj kakav je on bio. Villona je također bio zabavan – sjajan pijanist – ali na žalost vrlo siromašan.

Kola su veselo jurila s teretom radosne mladosti. Dva su bratida sjedila na prednjem sjedalu. Jimmy i njegov prijatelj Mađar sjedili su otraga. Villona je neosporno bio izvrsno raspoložen. Miljama je za vrijeme vožnje svojim dubokim basom pjevušio neku pjesmu.

Francuzi su se smijali i dobacivali preko ramena svoje lepršave riječi tako da se Jimmy često morao naginjati naprijed da bi uhvatio njihove brze doskočice. To mu nije bilo posve po volji jer je na brzinu morao pogoditi značenje i doviknuti im u vjetar prigodan odgovor. Osim toga, svakoga bi smelo Villonino pjevušenje i buka automobila.

Brzo kretanje kroz prostor izdvaja pojedinca, isto tako i glasovitost, isto tako i bogatstvo. To su bila tri jaka razloga da Jimmy bude uzbuđen. Mnogi njegovi prijatelji vidjeli su ga tog dana u društvu ovih Europljana. Prilikom kontrole Ségouin ga je predstavio jednom francuskom natjecatelju koji je na zbunjen Jimmyjev pozdrav razvukao opaljeno lice i pokazao niz sjajnih bijelih zubi. Bilo je ugodno vratiti se poslije takve časti profanom svijetu promatrača koji su se gurkali i dobacivali mu značajne poglede. A onda, što se tiče novca – on je zaista raspolagao velikom svotom. Možda za Ségouina to ne bi bilo mnogo, ali Jimmy, koji je usprkos povremenim pogreškama naslijedio u biti zdrave instinkte, dobro je znao kako je teško bio taj novac stečen. Zbog toga su se u početku njegovi izdaci zadržavali u granicama umjerene lakomislenosti, a ako je ved bio svjestan truda koji se krio u novcu kad se radilo samo o nekom hiru otmjenosti, koliko je tek sada o tome razmišljao kad se spremao da uloži vedi dio svoje imovine. Bila je to za njega ozbiljna stvar.

Naravno, investicija je bila dobra, a Ségouin se potrudio da ostavi utisak kao da de samo za ljubav prijateljstva pristati da se i taj doprinos irskog novca uloži u kapital poduzeda. Jimmy je veoma cijenio očevu poslovnu oštroumnost, a u ovom slučaju baš je njegov otac prvi predložio tu investiciju, taj posao u automobilskom poduzedu koji može donijeti pune dupove blaga. Osim toga, Ségouin je očevidno odavao dojam bogata čovjeka. Jimmy je počeo preračunavati koliko su nadnica vrijedila gospodska kola u kojima se vozio. Kako su samo lako jurila! Kako su samo elegantno prolazila seoskim cestama! Vožnja je dotakla čarobnim prstom istinski puis života i ustrojstvo ljudskih živaca hrabro se borilo da odgovori na ludu jurnjavu hitre plave životinje.

Vozili su se Dame Streetom. Promet je bio neuobičajeno živ, automobilisti su zaglušno trubili i tramvajski vozari nestrpljivo zvonili.

U blizini banke Ségouin zaustavi kola i Jimmy i njegov prijatelj izađoše. Na pločniku se okupila mala skupina ljudi koja se divila motoru koji je neprekidno brektao. Te večeri Ségouin je pozvao društvo na večeru u svoj hotel, pa su Jimmy i Villona, koji je odsjeo kod njega, pošli kudi da se presvuku. Kola su polako krenula prema Grafton Streetu dok su se dva mladida probijala kroz gomilu promatrača. Sa čudnim osjedajem razočaranja hodali su prema sjevernoj strani, dok je grad zapalio iznad njih blijede okrugle svjetiljke u sumaglici ljetne večeri.

U Jimmyjevoj se kudi o toj večeri govorilo kao o izvanrednom događaju. Njegovi su roditelji pored uzbuđenja osjedali i izvjestan ponos, izvjesnu želju da budu lakomisleni, jer imena velikih stranih gradova, ako ništa drugo, imaju bar tu vrlinu. Jimmy je, osim toga, vrlo lijepo izgledao kad se preodjenuo i dok je u predvorju po posljednji put popravljao svoju leptir mašnu, njegov se otac osjedao čak i trgovački zadovoljan što de svom sinu omoguditi dobitak koji se ne može tako često pribaviti. Zbog toga je bio izvanredno prijazan prema Villoni i svojim ponašanjem htio iskazati istinsko poštovanje prema stranim dostignudima. Ali Mađar po svoj prilici nije ni primijetio profinjenost svog domadina jer ga je počela mučiti strahovita želja za večerom.

Večera je bila izvrsna, izvanredna. Jimmy je zaključio da je Ségouin imao vrlo profinjen ukus. Društvu se pridružio i mladi Englez po imenu Routh, koga je Jimmy viđao sa Ségouinom u Cambridgeu. Mladidi su večerali u ugodnoj sobi uz svjetlost električnog lustera. Razgovarali su živo i bez ustezanja. Jimmy, čija se mašta raspalila, zamišljao je živahnu svježinu Francuza elegantno udruženu s čvrstim okvirom Englezove naravi. Mislio je kako je ta njegova predožba lijepa i točna. Divio se domadinovoj umješnosti kojom je vodio razgovor. Petorica mladida imali su različite sklonosti i razvezali su jezike. Villona je s velikom ljubavi počeo otkrivati ugodno iznenađenom Englezu ljepote engleskog madrigala žaledi što su nestala stara glazbala. Rivière je, ne baš duhovito, poduzeo da Jimmyju objasni uspjehe francuskih mehaničara. Mađar je svojim zvonkim glasom upravo počeo govoriti koliko je smiješan lažni lirizam kod romantičnih

slikara, kad Ségouin povede razgovor o politici. To je svima bilo dobro poznato područje. Jimmy pod utjecajem svog podrijetla osjeti kako se u njemu ponovo budi očev zamrli žar, tako da konačno raskravi i mlakog Routha. Duhovi su se zagrijali što je Ségouinu sve više otežavalo dužnost domadina, pa je čak prijetila opasnost da dođe i do osobne mržnje. Oprezni domadin prvom prilikom podiže čašu u čast čovječanstva i kad su svi ispili zdravicu, on značajno širom otvori prozor.

Te nodi grad je navukao krinku metropole. Petorica mladida šetala su Stephen’s Greenom okružena blagim oblakom mirisavoga duhanskog dima. Razgovarali su glasno i veselo i s ramena su im lepršali ogrtači. Ljudi su ih propuštali da prođu. Na uglu Grafton Streeta neki mali debeljko upravo je bio smjestio dvije lijepe dame u kola, dok ih je neki drugi debeljko pratio. Kola su krenula i tog časa mali debeljko ugleda družbu.

»André!«

»Pa to je Farley!«

Slijedila je bujica riječi. Farley je bio Amerikanac. Nitko nije baš točno znao o čemu se razgovaralo. Villona i Riviere bili su najbučniji, ali i ostali su bili uzbuđeni. Uspeli su se u kočiju i natiskali se jedan kraj drugog uz mnogo smijeha. Pradeni veselim praporcima vozili su se pokraj gomile ljudi, koja se sada stapala u mekše boje. Na Westland Rowu uspeli su se na vlak i svega nekoliko sekundi kasnije, kako se činilo Jimmyju, izašli su iz kolodvora Kensington. Sakupljač karata pozdravi Jimmyja. Bio je star čovjek.

»Krasna večer, gospodine!«

Bila je prohladna ljetna večer. Pred njima se prostirala luka kao zamračeno ogledalo. Držedi se za ruke pođoše prema njoj pjevajudi u zboru Kadet Russel i topdudi nogama kad god bi došli do pripjeva:

»Ho! Ho! Hohé, vraiment!«

U sidrištu se ukrcaše u barku i zaveslaše prema Amerikančevoj jahti. Tamo su ih čekali jelo, glazba i karte. Villona reče s iskrenim oduševljenjem:

»Divno!«

U kabini su zatekli glasovir. Villona je za Farleyja i Rivièra svirao valcer, Farley je bio kavalir, Rivière dama, a zatim je improvizirao kvadrilu uz koju su mladidi izmišljali originalne figure. Kako su bili veseli! Jimmy je zdušno igrao svoju ulogu, to je konačno bio život! Onda je Farley sav zadihan povikao: »Stanite!« Sluga je donio laganu zakusku i mladidi su posjedali uz jelo tek reda radi. Međutim, obilno su pili, to je bilo boemski. Pili su zdravice za Irsku, Englesku, Francusku, Mađarsku, za Sjedinjene Američke Države. Jimmy je održao govor, vrlo dug govor, i kad god je zastao, Villona bi uzviknuo: »Čujmo! Čujmo!« A kad je sjeo, prolomio se buran pljesak. Sigurno je dobro govorio. Farley ga je potapšao po leđima i glasno se smijao. Kakvi su to bili veseljaci! Zaista, bili su divna družba!

Karte! Karte! Stol je začas bio pospremljen. Villona se neprimjetno vratio glasoviru i zasvirao im po želji. Ostali su se hrabro upustili u pustolovinu i igrali igru za igrom. Pili su zdravicu hercovoj i karo dami. Jimmy je potajno žalio što nema promatrača: duhovitosti su vrcale. Igralo se na visoke svote i novac je počeo prelaziti iz ruke u ruku. Jimmy nije točno znao tko dobiva ali znao je da on gubi. To se, međutim, događalo njegovom vlastitom krivnjom, jer je često griješio, pa su drugi morali sračunavati njegove dugove. Bili su to vraški momci, a ipak je želio da završe s igrom. Ali, bilo je prekasno. Netko je podigao čašu u čast jahte Ljepotica iz Newporta, a zatim je netko predložio da se odigra posljednja igra za veoma visoku svotu.

Glasovir je utihnuo. Villona je sigurno izašao na palubu. Bila je to strašna igra. Prekinuli su je pred sam završetak da ispiju zdravice za sredu. Jimmy je shvatio da se igra odlučuje između Routha i Ségouina. Kakvo uzbuđenje! I Jimmy je bio uzbuđen. Naravno, izgubit de. Koliko je proigrao? Muškarci su poustajali da stojedki odigraju posljednje štihove i svi su mnogo govorili i gestikulirali. Routh je dobio. Kabina se zatresla od klicanja, a onda su skupili karte. Počeše računati kako je tko prošao. Farley i Jimmy su najviše izgubili.

Znao je da de se ujutro kajati, ali tog časa bio je sretan što de se konačno odmoriti, što de njegova ludost utonuti u mračno mrtvilo

sna. Naslonio je laktove na stol, spustio glavu na dlanove i brojao otkucaje bila na sljepoočicama. Tada se vrata kabine otvoriše i on ugleda Mađara kako stoji u snopu sive svjetlosti:

»Svanuo je dan, gospodo!«

DVA ZAVODNIKA

Siva topla kolovoska večer spustila se nad grad i ulicama je strujao blagi topli zrak, posljednja uspomena ljeta. Po ulicama u kojima je bilo sve zatvoreno zbog nedjeljnog odmora vrvio je veseo šareni svijet. Ulične svjetiljke su visjele kao naušnice i s vrhova visokih stupova osvjetljavale pod sobom živo tkivo koje je neprekidno mijenjalo oblik i boju i ispunjavalo topli sivi večernji zrak uvijek istim trajnim žamorom.

Dva su se mladida spuštala strminom Rutland Squarea. Jedan od njih je upravo dovršavao dugi monolog. Drugi, koji je išao rubom pločnika, pa je ponekad morao zakoraknuti i na samu cestu, kao da je uživao slušajudi svoga besramnog prijatelja. Bio je zdepast i rumen. Nosio je mornarsku kapu koju je zabacio s čela. Na njegovom se licu oko uglova nosa, očiju i ustiju vidjelo kako proživljava pripovijedanje. Uvijek iznova tijelo mu se grčilo od kratkog i sipljivog smijeha. Lukavo žmirkajudi od zadovoljstva, svakog je časa pogledavao lice svog druga. Jedanput-dvaput popravio je lagani kišni ogrtač koji je prebacio preko ramena na način toreadora. Njegove kratke hlače, bijele gumene cipele i bezbrižno prebačeni kišni ogrtač odavali su mladost. Međutim, tijelo mu se počelo zaobljavati oko struka, kosa mu je bila rijetka i prosijeda, a lice mu je, čim bi valovi izražajnosti prošli, izgledalo opušteno.

Kad se posve uvjerio da je priča završena smijao se bezglasno pune pola minute. Onda reče:

»Dakle... To vrijedi grijeha!«

Činilo se kao da mu je glas izgubio svaku snagu i da bi potkrijepio svoje riječi doda u šali:

»To vrijedi velikog, jedinstvenog i ako smijem tako redi, pravog recherchée grijeha!«

Nakon što je ovo rekao, uozbilji se i ušuti. Jezik mu je bio otežao, jer je čitavog popodneva pričao u gostionici u Dorset Streetu. Vedina ljudi smatrala je Lenehana krpeljem, ali usprkos tome što ga je takav glas bio, on je svojom okretnošdu i rječitošdu uvijek sprječavao prijatelje da zauzmu bilo kakav opdi stav protiv njega. Običavao je u gostionici bez okolišanja pridi društvu i promudurno čekati u prikrajku dok ga ne bi uključili u svoj krug. Bio je zabavna vucibatina pune torbe priča, pošalica i zagonetki. Bio je neosjetljiv na svaku neuljudnost. Nitko nije znao kako je pokrivao neophodne troškove života, ali njegovo ime se ponekad neodređeno povezivalo s trkama.

»A gdje si je našao, Corley?« upita on.

Corley brzo obliznu gornju usnu.

»Jedne večeri, dragi moj«, rekao je, »išao sam Dame Streetom i ugledah lijepu curu pod satom vodovoda. Rekoh joj, dobra večer, znaš. Tako smo pošli na šetnju uz kanal, a ona mi reče da je sluškinja u nekoj kudi u Baggot Streetu. Te sam joj večeri stavio ruku oko vrata i malo je stisnuo. Onda sam, dragi moj, slijedede nedjelje imao s njom sastanak. Izvezli smo se u Donnybrook i tamo sam je odveo u polje. Pričala mi je da je prije išla s nekim mljekarom... Bilo je sjajno, čovječe. Svake mi je večeri donosila cigarete i pladala mi dolazak i odlazak tramvajem. A jedne mi je večeri donijela dvije krvavo dobre cigare – o, baš one najbolje, znaš, kakve je pušio stari... Bojao sam se da de zatrudnjeti, ali ona se zna čuvati.«

»Možda misli da deš je oženiti«, reče Lenehan.

»Rekao sam joj da sam nezaposlen«, reče Corley. »Rekao sam joj da sam kod Pima. Ne zna moje prezime. Bio sam dovoljno oprezan da joj ne kažem. Ali ona misli da sam bolji gospodin, znaš.«

Lenehan se ponovo bezglasno nasmije.

»Najbolji od svih za koje sam čuo da znaju udarati od ljubavi« reče on.

Corley odgovori na tu pohvalu krupnijim korakom. Geganje njegovoga velikog tijela prisili mu prijatelja da nekoliko puta poskoči s pločnika na cestu i opet na pločnik. Corley je bio sin policijskog inspektora i od oca je naslijedio stas i držanje. Hodao je s priljubljenim rukama, uspravan, i naginjao glavu čas na jednu čas na drugu stranu. Imao je veliku okruglu i masnu glavu koja se znojila na svakom vremenu. A njegov je nakrivljeni okrugli šešir izgledao kao lukovica izrasla na drugoj lukovici. Uvijek je gledao ravno preda se kao da je u mimohodu, a ako se želio osvrnuti za nekim na ulici, morao je okrenuti čitavo tijelo od bokova. Trenutno je besposličio. Čim je neko mjesto bilo slobodno, uvijek je neki prijatelj bio spreman da mu javi tu neugodnu vijest. Često su ga viđali kako šeta s detektivima i s njima ozbiljno razgovara. Znao je naličje svih događaja i volio je donositi konačan sud. Govorio je ne slušajudi sugovornika. Uglavnom je pričao o sebi: što je rekao nekoj osobi i što je ta osoba njemu rekla i što je on onda rekao da riješi stvar. Kad je opisivao te razgovore, gutao je prvo slovo svog imena na način Firentinaca.

Lenehan ponudi prijatelju cigaretu. Dok su prolazili kroz svjetinu, Corley se povremeno okretao da se osmjehne nekoj djevojci u prolazu. Lenehan je, međutim, zurio u veliki blijedi mjesec koji je bio okružen dvostrukim kolutom svjeda. Ozbiljno je promatrao kako preko mjesečeva lica prelazi siva paučina sutona. Konačno reče:

»Pa ... reci mi, Corley, nadam se da deš to dobro izvesti, a?«

Corley umjesto odgovora značajno namigne.

»Bogzna da li de pristati«, sumnjičavo reče Lenehan. »Nikad ne znaš kakve su žene.«

»Pristat de«, reče Corley. »Znam ja kako treba oko nje, dragi moj. Malo se zagrijala za mene.«

»Ti si, kako bih ja rekao, veseli Don Juan« reče Lenehan. »I to baš onaj pravi Don Juan.«

Lakom porugom ublažio je svoju udvornost. Običavao je laskati tako da se moglo tumačiti i kao podsmijeh. Ali Corley nije bio tankodutne naravi.

»Ništa se ne može mjeriti s dobrom sluškinjom«, potvrdi on. »Poslušaj moj savjet!«

»Od čovjeka koji je prošao sve vrste žena«, reče Lenehan.

»Prije sam išao s djevojkama, znaš«, reče Corley povjeravajudi se, »s djevojkama iz South Cirkulara. Izvodio sam ih nekamo tramvajem i pladao im tramvaj, ili sam ih vodio gdje je bilo glazbe ili u kazalište, kupovao sam im čokolade i bombone ili slične stvari. Trošio sam dosta novaca na njih«, dodao je uvjerljivo kao da je osjedao kako mu se ne vjeruje.

Ali Lenehan se znao pretvarati kao da mu vjeruje. Ozbiljno je kimnuo.

»Znam ja tu igru«, reče on, »bome čista pljačka.«

»I proklet bio, ako sam ikad išta izvukao od njih«, reče Corley.

»Da se ne ponovi!«

»Osim u jednom slučaju«, reče Corley.

Ovlažio je jezikom gornju usnu. Sjedanje mu zažari oči. I on pogleda blijedi sada ved gotovo skriven mjesec kao da razmišlja.

»Bila je ... dobar komad«, reče sa žaljenjem.

Ponovo je ušutio. Zatim doda:

»Sada se kladi na trkama. Vidio sam je neku večer u kočiji s dvojicom muškaraca kako se vozila Earl Streetom.«

»Pretpostavljam da si je ti uputio«, reče Lenehan.

»Bili su i drugi prije mene«, reče Corley mudro.

Ovog puta Lenehan kao da nije vjerovao. Zatrese glavom i nasmiješi se:

»Znaš da me ne možeš prevariti, Corley«, reče.

»Tako mi boga!« reče Corley. »Sama mi je rekla.«

Lenehan ga potresno pogleda.

»Podli zavodniče!« reče on.

Kad su prolazili kraj ograde Trinity Collegea, Lenehan skoči na kolnik i pogleda uvis na sat.

»Prošlo je dvadeset minuta«, reče.

»Imam vremena«, odgovori Corley. »Ona de svakako biti tamo. Uvijek je ostavljam da malo čeka.«

Lenehan se tiho nasmije.

»Boga mi, Corley, ti znaš kako se osvaja«, reče.

»Poznajem sve njihove silne smicalice«, priznade Corley.

»Ali reci mi«, ponovi Lenehan, »jesi li baš siguran da deš uspjeti? Znaš, to je škakljiv posao. U tome su sve one prokleto škrte. A, što veliš?«

Svojim svijetlim malim očima tražio je na licu prijatelja ponovnu potvrdu. Mrštedi obrve Corley je mahnuo glavom s jedne na drugu stranu kao da tjera od sebe nekog dosadnog kukca.

»Izvest du to«, reče. »Samo me pusti, jesi li čuo?«

Lenehan ništa više ne reče. Nije želio naljutiti prijatelja, pa da mu ovaj kaže neka ide do vraga i da mu njegov savjet ne treba. Treba imati malo obzira. Corleyjevo se čelo, međutim, uskoro ponovo razvedri. Njegove su misli lutale drugim smjerom.

»Ona je fina pristojna cura«, reče s poštovanjem. »To, to je.«

Išli su Nassau Sreetom i zatim krenuli u Kildare Street. Nedaleko od ulaza u klub stajao je na ulici harfist i svirao malom krugu slušatelja. Nemarno je trzao žice i od vremena do vremena kimnuo svakom novom pridošlici, a povremeno bi podigao umorne oči i prema nebu. I njegova harfa ne maredi što joj je pokrivalo spuznulo preko koljena, kao da je također bila umorna od pogleda stranaca i od ruku njenog gospodara. Jedna je ruka svirala u basu napjev Tiho, o Moyle, dok je druga ruka poslije svakog takta prelazila žicama soprana. Napjev je odjekivao dubokim i punim zvukom.

Pradeni tužnom glazbom dva su mladida šutedi išli ulicom. Kad su stigli do Stephen’s Greena prešli su na drugu stranu. Tu su ih buka tramvaja, rasvjeta i svjetina oslobodile šutnje.

»Eno je«, reče Corley.

Na uglu Hume Streeta stajala je mlada žena. Bila je odjevena u plavo, a na glavi je imala bijeli mornarski šešir. Stajala je na rubniku mašudi suncobranom. Lenehan je živnuo.

»Da je malo vidim, Corley«, reče.

Corley iskosa pogleda prijatelja, a na licu mu se pojavi neugodan osmijeh.

»Htio bi se uvudi između nas«? upita.

»Do vraga«, reče Lenehan drsko. »Nisam tražio da me upoznaš. Htio sam je samo vidjeti. Nedu je pojesti.«

»O... samo vidjeti?« reče Corley prijaznije.»E... pa slušaj. Otidi du k njoj i razgovarat du s njom, a ti prođi pokraj nas.«

»Dobro!« reče Lenehan.

Corley se ved prebacio jednom nogom preko ograde od lanca, kad mu Lenehan doviknu:

»A poslije, gdje demo se nadi?«

»U pola jedanaest«, odgovori Corley prebacivši i drugu nogu.

»Gdje?«

»Na uglu Merrion Streeta. Vratit demo se ovuda.«

»A sad budi pametan«, reče Lenehan na rastanku.

Corley ne odgovori. Odšetao je preko ulice njišudi glavom s jedne na drugu stranu. Njegovo tijelo, lagan korak i siguran bat njegovih cipela imali su nešto osvajačko. Pristupio je mladoj ženi i odmah bez pozdrava počeo s njom razgovarati. Ona je sve brže zamahivala suncobranom i okretala se u polukrugu na potpeticama. Jednom ili dvaput kad joj je nešto govorio sasvim uz lice ona se nasmijala i prignula glavu.

Lenehan ih je gledao neko vrijeme. Zatim je u izvjesnom odstojanju brzo prošao pokraj ograde od lanca i ukoso prešao ulicu. Kad je prilazio uglu Hume Streeta zapahnu ga teški miris i on brzo, radoznalo i pažljivo odmjeri mladu ženu. Imala je na sebi blagdansku odjedu. Plavu suknju od serža pridržavala je u struku pojasom od crne kože. Kao da joj se velika srebrna spona na pojasu utisnula na sredini tijela hvatajudi kao kopča njenu laganu bijelu bluzu. Nosila je kratki crni kaputid sa sedefastom dugmadi i s otrcanim crnim krznenim ovratnikom. Pažljivo je razmjestila krajeve tilastog ovratnika, a u njedra je zadjela veliki stručak crvenog cvijeda. Lenehanove su oči sa zadovoljstvom zapazile njeno čvrsto kratko mišidavo tijelo. Sva je sjala od jednostavnog sirovog zdravlja, njeno lice, obli rumeni obrazi i bestidne oči. Imala je grube crte lica, široke nozdrve, bujne usne razvučene u zadovoljan osmijeh i dva isturena prednja zuba. Lenehan je u prolazu skinuo kapu i nekih deset sekundi kasnije Corley mu je otpozdravio podigavši rastreseno ruku i zamišljeno promijenio položaj svog šešira.

Lenehan je otišao do Shelbourne hotela gdje je zastao i čekao. Nešto kasnije primijeti ih kako idu prema njemu i kad skrenuše desno, pođe za njima lagano koračajudi u bijelim cipelama jednom stranom Merrion Squarea.

Dok je tako polako išao podešavajudi svoj hod prema njihovom, promatrao je Corleyevu glavu koja se svakog časa okretala prema licu mlade žene kao velika lopta oko stožera. Pratio ih je sve dok se nisu uspeli na tramvaj za Donnybrook, a onda se okrenuo i vratio istim putem kojim je i došao.

Sada, kada je bio sam, lice mu je izgledalo starije. Činilo se da ga je napustila veselost i kad je stigao do ograde Duke’s Lawna poče prelaziti rukom po njoj. Njegovi su pokreti pratili napjev koji je svirao harfist. Stopalima koja su bila obuvena u meke cipele on je udarao takt melodije, dok je prstima lijeno prebirao po ogradi ljestvicu varijacija poslije svakog takta.

Išao je nehajno oko Stephen’s Greena, a onda Grafton Streetom. Preko volje je primijedivao mnoge pojedinosti u gomili kroz koju je

prolazio. Sve što ga je trebalo privlačiti činilo mu se beznačajno i nije se obazirao ni na izazovne poglede. Znao je da bi morao mnogo govoriti, izmišljati i zabavljati, a njegov mozak i grlo bili su suviše suhi za takav napor. Malo ga je zabrinjavalo kako de provesti vrijeme do ponovnog sastanka s Corleyjem. Nije se mogao sjetiti ničeg pametnijeg pa je nastavio šetati. Krenuo je lijevo i došao do ugla Rutland Squarea i počeo se lagodnije osjedati u mračnoj mirnoj ulici čiji je sumorni izgled odgovarao njegovom raspoloženju. Zaustavio se konačno pred izlogom siromašnog lokala iznad kojeg je pisalo bijelim slovima Gostionica. Na staklu u izlogu bila su ovješena dva natpisa: Bijelo pivo i Crno đumbirovo pivo. Na velikom plavom pladnju bila je izložena rezana šunka, a kraj nje na tanjuru komad laganog vodnog kolača. Neko je vrijeme ozbiljno gledao hranu, a onda, nakon što se oprezno obazreo po ulici, brzo ušao u gostionicu.

Bio je gladan, jer osim nekoliko keksa koje je zatražio od dvojice mrzovoljnih konobara, nije ništa jeo od doručka.

Sjeo je za goli drveni stol nasuprot dvjema radnicama i jednom mehaničaru. Prišla mu je prljava konobarica.

»Pošto je tanjur graška?« upita je on.

»Peni i po, gospodine«, odgovori djevojka.

»Donesi mi tanjur graška i bocu piva.«

Govorio je grubo kako bi prikrio svoju otmjenost, jer je njegov ulazak prekinuo razgovor. Lice mu se zajapurilo. Da bi izgledao prirodan gurnuo je kapu na zatiljk i nalaktio se na stol. Prije no što su ponovo nastavili razgovor prigušenim glasom, mehaničar i radnice odmjeriše ga od glave do pete. Konobarica mu je donijela tanjur toplog graška začinjenog paprom i octom, vilicu i pivo. Počeo je pohlepno jesti. Hrana mu ja toliko prijala da se trudio da zapamti gostionicu. Nakon što je pojeo sav grašak srknuo je pivo i počeo razmišljati o Corleyjevoj pustolovini. U mašti je vidio dvoje ljubavnika kako šetaju nekom mračnom ulicom. Čuo je Corleyjev glas kako duboko i energično udvara i ponovo je vidio razvučena usta mlade žene. Od te vizije osjeti još jače svoju vlastitu bijedu kese i duha. Bio je sit potucanja, dovijanja, podvala i intriga. U studenom de imati

trideset i jednu godinu. Zar nikada nede nadi dobro namještenje? Zar nikada nede imati svoj vlastiti dom? Pomislio je kako bi bilo lijepo imati toplo ognjište i obilnu trpezu. Dovoljno je dugo skitao ulicama s prijateljima i djevojkama. Znao je koliko su ti prijatelji vrijedili, poznavao je dobro i djevojke. Stečno iskustvo ogorčilo mu je dušu na svijet. Ali još ga nije napustila sva nada. Poslije jela osjedao se bolje nego ranije, manje sit života, manje duhovno poražen. Još uvijek bi se mogao smiriti u nekom udobnom kutku i sretno živjeti, samo kad bi naišao na dobru jednostavnu djevojku s nešto gotovine.

Platio je prljavoj konobarici dva i pol penija i izašao iz gostionice da nastavi lutanje. Otišao je u Capel Street i pošao prema gradskoj vijednici. Zatim je skrenuo u Dame Street. Na uglu George’s Streeta sreo je dva prijatelja i stao da s njima porazgovara. Bio je sretan što de se malo odmoriti od hodanja. Prijatelji su ga pitali da li je vidio Corleyja i što ima nova. Odgovorio je da je proveo dan s Corleyjom.

Prijatelji su vrlo malo govorili. Dokono su među prolaznicima tražili izvjesne ljude i stavljali poneku zamjerku na njihov račun. Jedan reče da je vidio Maca pred jedan sat u Westmoreland Streetu. Nato Lenehan reče da je bio s Macom prethodne večeri kod Egana. Mladid koji je vidio Maca u Westmoreland Streetu upita da li je istina da je Mac nešto zaradio na jednoj igri biljara. Lenehan nije znao. Reče da im je kod Egana Holohan platio pide.

Napustio je prijatelje u četvrt do deset i pošao George’s Streetom. Skrenuo je lijevo kod gradske tržnice i ušao u Grafton Street. Djevojke i mladidi su se razilazili i putem je čuo kako jedni drugima dovikuju laku nod. Stigao je do Kirurškog koledža na kojem je upravo odbijalo deset sati. Žurno je krenuo sjevernom stranom Greena od straha da bi se Corley mogao prebrzo vratiti. Kad je stigao do ugla Merrion Streeta skloni se u sjenu ulične svjetiljke i zapali jednu od nekoliko preostalih cigareta. Naslonio se na stup i neprestano gledao u smjeru odakle je očekivao da de se Corley i mlada žena vratiti.

Ponovo je počeo razmišljati. Pitao se da li je Corley uspio. Pitao se da li je ved s njom o tome govorio ili je to ostavio za kraj.

Proživljavao je sve muke i uzbuđenja prijateljevog i svog položaja. Ali sjetivši se Corleyjeve glave koja se lagano okretala malo se umiri. Bio je uvjeren da de to Corley dobro izvesti. Odjednom se žecne pri pomisli da ju je možda Corley otpratio kudi drugim putem i tako ga ostavio na cjedilu. Pomno je promatrao ulicu, ali nije im bilo ni traga ni glasa. A ipak sigurno je ved prošlo pola sata otkad je pogledao na sat Kirurškog koledža. Da li bi mu Corley tako nešto učinio? Zapalio je posljednju cigaretu i počeo nervozno pušiti. Napinjao je oči čim bi se zaustavio tramvaj na drugom kraju trga. Sigurno su otišli kudi drugim putem. Papir na cigareti se razdere i on je s kletvom baci na cestu.

Tada ih iznenada ugleda kako idu prema njemu. Isprva se poradova, a onda još uvijek naslonjen na svjetiljku pokuša po njihovu hodu odgonetnuti ishod. Išli su brzo, mlada je žena gazila hitrim malim koracima, dok je Corley grabio uz nju svojim dugim nogama. Izgledalo je kao da ne govore. Nagovještaj ishoda ubode ga kao vrh nekoga oštrog instrumenta. Znao je da Corley nede uspjeti, znao je da je to neizvedivo.

Skrenuli su Baggot Streetom i on odmah pođe za njima drugom stranom ulice. Kad su zastali i on je stao. Razgovarali su nekoliko časaka, a zatim mlada žena siđe stepenicama u dvorište jedne kude. Corley je ostao na rubu pločnika nedaleko ulaznih stepenica. Prošlo je nekoliko minuta. Onda su se vrata trijema otvorila polako i oprezno. Jedna je žena dotrčala niz ulazne stepenice i zakašljala se. Corley se okrene i pođe prema njoj. Nekoliko trenutaka zaklanjao ju je svojim tijelom, a onda se ona opet pojavi trčedi uza stepenice. Vrata su se za njom zatvorila i Corley poče brzo hodati prema Stephen’s Greenu.

Lenehan požuri istim smjerom. Palo je nekoliko kapi sitne kišice. On to shvati kao upozorenje i osvrnuvši se prema kudi u koju je mlada žena ušla kako bi se uvjerio da ga nitko ne gleda, nestrpljivo pretrči na drugu stranu ulice. Od radoznalosti i brzog trčanja bio je zadihan. Viknu:

»Hej, Corley!«

Corley okrete glavu da vidi tko ga zove, a onda nastavi hodati kao i prije. Lenehan potrči za njim namještajudi jednom rukom kišni ogrtač na ramenima.

»Hej, Corley!« viknu još jednom.

Sustigao je prijatelja i prodorno ga gledao u oči, ali ništa nije mogao otkriti.

»Onda?« upita. »Je li uspjelo?«

Stigli su do ugla Ely Placea. Još uvijek bez odgovora Corley skrenu na lijevo u pokrajnju ulicu. Lice mu je bilo ozbiljno, mirno. Lenehan je išao kraj njega i teško disao. Bio je zbunjen i u glasu mu se osjedao prizvuk prijetnje.

»Zar mi ne možeš redi?« reče. »Jesi li je pitao?«

Corley stade kod prve svjetilike i mračno se zagleda pred sebe. Zatim važnim pokretom ispruži ruku prema svjetlu i smiješedi se otvori šaku. Na dlanu mu se sjao mali zlatnik.

PANSION

Gđa. Mooney bila je mesareva kdi. Bila je samostalna i odlučna žena. Udala se za očevog pomodnika i otvorila mesnicu u blizini Spring Gardensa. No Mooney je otišao do vraga čim mu je tast umro. Počeo se opijati, potkradati blagajnu i zaduživati se preko glave. Nije mu bilo pomodi jer, iako je svečano obedavao da de se popraviti, kroz nekoliko bi dana prekršio zakletvu. Mesnica mu je počela propadati, jer je nabavljao loše meso i ženu zlostavljao naočigled kupaca. Jedne ju je nodi napao mesarskim nožem, pa je morala pobjedi susjedima gdje je i prespavala.

Odonda su živjeli razdvojeno. Ona je od svedenika dobila rastavu i skrb o djeci. Mužu više nije htjela dati ni novaca, ni hrane, ni krova nad glavom, pa je bio primoran da se zaposli kao sudski službenik. Bio je otrcana, puzava i sitna pijanica, bijela lica, bijelih brkova i bijelih

obrva, što su se ucrtale iznad njegovih malih grubih i ružičastim žilicama protkanih očiju. Po čitav je dan sjedio na sudu čekajudi da ga nečim zaposle. Gđa. Mooney, koja je izvukla koliko je mogla prodajom mesnice i otvorila pansion u Hardwicke Streetu, bijaše velika impozantna žena. U njenoj su kudi kao povremeni gosti odsjedali turisti iz Liverpoola i Isle of Mana i katkad artisti iz music-hollova. Stalni stanari bili su uglavnom službenici iz grada. Vodila je kudu spretno i čvrsto, znala je kad treba dati zajam, kad da bude stroga, a kad da popusti. Svi su je samci zvali Milostivom.

Samci gđe. Mooney pladali su petnaest šilinga tjedno za stan i hranu (ne uračunavši pivo uz večeru). Iste su im se stvari sviđale i zanimale ih, pa su se lijepo međusobno slagali. Raspravljali su o izgledima favorita i novih konja na trkama. Jacka Mooneyja, Milostivinog sina, koji je bio namještenik u jednoj kupoprodajnoj agenciji, bio je glas obješenjaka. Volio se služiti prostim vojničkim rječnikom. Obično je dolazio kudi u sitne sate. Kad god bi susreo prijatelje, ispričao bi im neki novi dobar vic. Bio je promuduran, jednako da li se radilo o trkadim konjima ili artisticama. Znao se dobro tudi i pjevati šaljive pjesme. Subotom uvečer često se sastajalo društvo u prednjem salonu gospođe Mooney. Tada bi nastupili artisti s ponekom točkom, a Sheridan ih je na klaviru pratio ili je svirao valcere i polke. Polly Mooney, Milostivina kdi također bi nešto otpjevala:

Ja sam ... cura vesela. Nek nije te sram: Ta znaš ti kakva sam.

Polly je bila vitka djevojka od devetnaest godina. Imala je svijetlu meku kosu i mala puna usta. Običavala je u razgovoru podidi svoje sivozelene oči i tada je izgledala kao kakva perverzna madona. Gospođa Mooney bila ju je uposlila kao tipkačicu u uredu jednog tvorničara viskija, ali kako je propali sudski služnik počeo dolaziti svakog dana tamo i moliti da ga puste da razgovara s kderkom, mati

ju je ponovo dovela kudi. Namjeravala ju je zaposliti oko svojih stanara, jer je Polly bila živahna, a samci ionako vole u svojoj blizini mlado žensko čeljade. Polly je, naravno, koketirala s mladidima, ali je lukava gđa Mooney dobro znala da je momcima samo do zabave i da nijedan ne misli ozbiljno. Tako je to išlo poprilično dugo, pa je čak gđa. Mooney počela pomišljati da je ponovo pošalje u tipkačice, kad je odjednom primijetila da se između njene kderi i jednog samca nešto događa. Počela ih je promatrati i misliti svoje.

Polly je znala da je majka prati, a znala je i zašto tako uporno šuti. Nije to bila otvorena suradnja ili sporazum, no ipak, iako su ved ljudi u kudi počeli govorkati, gospođa Mooney se još uvijek držala postrance. Tek kad je Polly postala malo čudna i mladid se očito zbog nečega zabrinuo, ona je ocijenila da je došao pravi čas da se umiješa.

Rješavala je moralne probleme jednostavno kao što mesar postupa s mesom, pa je i u ovom slučaju bila odlučna.

Bilo je to jednoga sunčanog nedjeljnog jutra na početku ljeta. Izgledalo je da de dan biti vrud, ali je zapuhao svježi povjetarac. Svi su prozori u pansionu bili otvoreni, a čipkani su se zastori nježno izvijali prema ulici uz prozorske okvire. Zvonik crkve Sv. Georgea neprestano je zvonjavom pozivao i vjernici su pojedinačno ili u skupinama prelazili mali trg pred crkvom i pokazivali samodopadnim držanjem i s molitvenicima u rukama kamo su pošli. U pansionu je ved bio poslužen doručak i na stolovima u doručkovaonici ostali su tanjuri sa žutim ostacima jaja i komadima slanine. Gđa. Mooney je sjedila u slamnatom naslonjaču i promatrala sluškinju Mary kako čisti ostatke. Rekla je Mary da skupi mrvice i komade razlomljenog kruha od kojih je mislila u utorak napraviti krušni puding. Kad su stolovi bili pospremljeni i komadi kruha skupljeni, a šeder i maslac stavljeni pod ključ, ona se počela prisjedati razgovora koji je vodila s Polly prošle večeri. Bilo je kao što je i sumnjala. Ispitivala je Polly otvoreno i ona joj je otvoreno odgovarala. Naravno, obje su bile malo u neprilici. Gđa. Mooney zato što nije htjela da sve to sluša blagonaklono ili kao da oprašta, a Polly, osim što su joj razgovori o tim stvarima bili oduvijek neugodni, nije htjela da se pomisli kako je u svojoj lukavoj naivnosti slutila namjeru koja se krila iza majčine šutnje.

Gđa. Mooney se trgla iz razmišljanja čim je primijetila da su zvona crkve Sv. Georga prestala zvoniti. Bilo je jedanaest sati i sedamnaest minuta. Imat de dovoljno vremena da porazgovara s g. Doranom i da stigne na tihu misu u dvanaest sati u Malborough Streetu. Bila je sigurna da de pobijediti. Javno de mnijenje biti na njenoj strani, jer, zar nije bila povrijeđena mati. Dopustila mu je da se skloni pod njen krov pretpostavljajudi da je pošten čovjek, a on je jednostavno zloupotrijebio njeno gostoprimstvo. Imao je trideset i četiri ili trideset i pet godina, pa mu se to nije moglo pripisati mladosti niti neiskustvu, jer je prošao i nešto svijeta. Jednostavno je iskoristio Pollynu mladost i nedužnost. Pitanje je samo čime de se iskupiti?

U takvom se slučaju mora dati zadovoljština. Lako je muškarcu, on može nakon što je iskoristio trenutke užitka živjeti i dalje kao da se ništa nije dogodilo, dok je djevojci ostalo da trpi. Neke majke pristaju da za izvjesnu svotu novaca zataškaju takve stvari, znala je takve slučajeve, ali ona ne misli tako. Prihvatit de samo jednu zadovoljštinu za izgubljenu čast svoje kderi – ženidbu.

Još jednom je razmislila o svim adutima prije no što je rekla Mary da pozove g. Dorana. Bila je sigurna da de pobijediti. On je bio ozbiljan mladid, a ne neki vjetropir ili brbljavac kao ostali. Da se radilo o g. Sheridanu ili g. Meadeu ili Bantam Lyonsu, bilo bi mnogo teže. Bila je uvjerena da se g. Doran bojao skandala. Svi su stanari znali nešto o njegovoj vezi, neki su čak izmišljali i dodavali pojedinosti. On je ved trinaest godina bio namješten kod jednog katolika veletrgovca vinom i skandal bi ga možda stajao službe, no ako pristane na ponudu gospođe Mooney, sve de se dobro svršiti. Znala je da je imao dobru pladu, a pretpostavljala je da je imao i nešto ušteđevine.

Prošlo je ved skoro pola sata! Ustala je i pogledala se u ogledalu. Bila je zadovoljna izrazom svoga velikog rumenog lica i sjetila se nekih majki koje je poznavala, a koje se nikako nisu mogle riješiti svojih kderi.

G. Doran je tog nedjeljnog jutra bio vrlo uznemiren. Dva puta se ved bio pokušao brijati, ali ruka mu je bila tako nesigurna da je morao

odustati. Na obrazima mu se nakupila trodnevna riđa brada, a naočale su mu se svakog časa maglile, pa ih je morao često skidati i brisati rupčidem. Mučilo ga je sjedanje na prošlovečernju ispovijest. Svedenik je iz njega izvukao svaku i najgluplju pojedinost i na kraju toliko uveličao njegov grijeh, da bi Doran bio čak zahvalan kad bi mu se pružila bilo kakva mogudnost za zadovoljštinu. Počinio je zlo! Što mu sad drugo preostaje nego da se oženi ili da pobjegne? Učinjeno se ne može izbrisati. O tome de se sigurno pričati i njegov de poslodavac sve čuti. Dublin je tako mali grad da se sve o svakome zna. Vrela mu je krv navrla u grlo kad je u svojoj uzbuđenoj mašti začuo starog g. Leonarda kako viče hrapavim glasom: »Molim, pošaljite mi odmah g. Dorana!«

I da mu sve godine službovanja odu ni u šta! Da sva njegova radinost i marljivost budu uzalud! Kad je bio mlađi nije, naravno, bio tako besprijekoran. Pred svojim se prijateljima u gostionici razbacivao slobodoumljem i nijekanjem Boga. No, to je ved – gotovo – prošlo. Još je uvijek svakog tjedna kupovao Reynold’s Newspaper, ali je izvršavao svoje vjerske dužnosti i devedeset posto dana u godini živio urednim životom. Imao je dovoljno novaca da se smiri. Nije to bio razlog. Bojao se zapravo da de njegova obitelj potcjenjivati Polly. Eto, imala je tog oca propalicu, a pansion njene majke počeo je izlaziti na izvjestan glas. Doran je znao da je nepravedan. Mogao je zamisliti svoje prijatelje kako o tome pričaju i kako se smiju. Ona je bila malo neuka. Znala je katkad redi »videla sam« ili »od’ da znam.« Ali zar bi mu gramatika smetala da ju je zaista volio? Nije znao da li da je voli ili prezire zbog onog što je učinila. Naravno, i on je učinio. Ali nagon ga je gonio da ostane slobodan i da se ne ženi. Govorio mu je, kad se jednom oženiš, gotov si za sva vremena.

Dok je tako bespomodno sjedio na krevetu u košulji i hlačama, ona je lagano pokucala na vrata i ušla. Rekla mu je da je sve ispričala svojoj majci i da de ona s njim govoriti još ovog jutra. Plakala je i ogrlila ga.

»O, Bob, Bob! Što da radim, što da radim?« jecala je.

Rekla je da de se ubiti.

On ju je nekako bezbojno umirivao govoredi joj da ne plače i da de sve biti u redu i neka se ne boji. Kroz košulju je osjedao kako joj se grudi dižu i spuštaju.

Nije bila samo njegova krivica da se tako dogodilo. Dobro se sjedao s čudnim upornim pamdenjem neženje prvih nježnosti koje mu je pokazivala slučajnim dodirom svoje haljine, svojim dahom, svojim prstima. Tada, kasno jedne nodi, kad se spremao u krevet, ona je stidljivo pokucala na njegova vrata. Zamolila je da pripali svijedu na njegovoj, jer joj se od zapuha bila utrnula. Bila se upravo okupala. Imala je na sebi širok otvoreni kupadi ogrtač od šarenog flanela. Bijelo joj je stopalo blještalo iz proreza u krznenim papučama, a krv joj je toplo kolala pod namirisanom kožom. Blagi je miris dopirao s njenih ruku i zglobova kad je palila i zaticala svijedu.

Nodu, kad je kasno dolazio, ona mu je podgrijavala večeru. I dok ju je tako osjedao kraj sebe, samu, u usnuloj kudi, jedva da je znao što jede. A kako je bila brižna! Ako je nod bila hladna ili vlažna ili vjetrovita, sigurno ga je čekao vrč toplog punča. Možda bi mogli biti sretni zajedno ...

Zajedno su se na prstima uspinjali stepenicama, svatko sa svijedom u ruci i na tredem bi odmorištu oklijevajudi jedno drugom zaželjeli laku nod. Tada bi se poljubili. Sjedao se njenih očiju, dodira njenih ruku i svog zanosa...

Ali zanos prolazi. Ponavljao je u sebi njene riječi kao da su njegove: »Što da radim?« Nagon neženje ga je upozoravao da se povuče. Ali grijeh je bio počinjen. Čak mu je i osjedaj časti govorio da se za takav grijeh mora platiti zadovoljština.

Dok je tako s njom sjedio na krevetu, došla je Mary i rekla da ga gospođa čeka u sobi za primanje. Ustao je da bi obukao prsluk i sako bespomodniji no ikad. Još jednom je prišao Polly da je umiri. Sve de biti u redu, neka se ne boji. Ostala je na krevetu plačudi i tiho uzdisala: »O, Bože!«

Dok je silazio stepenicama naočale su mu se toliko zamaglile od vlage da ih je morao skinuti i obrisati. Želio je da može nestati kroz krov i odletjeti u neku drugu zemlju gdje nikada više nede čuti o svojoj

neprilici, a ipak ga je nešto korak po korak vuklo dolje. Kao da su njegov silazak promatrala neumoljiva lica njegovog poslodavca i Milostive.

Na posljednjim stepenicama susreo je Jacka Mooneyja koji je dolazio iz smočnice s dvije boce piva u rukama.

Hladno su se pozdravili. Ljubavnikov se pogled načas zaustavio na bratovom debelom buldoškom licu i njegovim debelim kratkim rukama. Kad je sišao do podnožja, osvrnuo se i vidio Jacka kako ga gleda s vrata svoje sobe.

Odjednom se sjetio kako je jedne večeri neki artist, mali plavokosi Londonac, dosta slobodno pristupio Polly. Jack je tako nasrnuo na njega da je zamalo rastjerao čitavo društvo. Svi su ga pokušali umiriti. Artist se bljeđi no inače i dalje smiješio i govorio da nije mislio ništa loše. Ali Jack je vikao da de svakom onom momku koji bi pokušao tako nešto s njegovom sestrom zabiti zube u grlo.

Polly je jedno vrijeme sjedila na krevetu i plakala. Onda je obrisala oči i pošla do ogledala. Natopila je okrajak ručnika u vrču i osvježila oči hladnom vodom. Ogledala se u profilu i popravila ukosnicu iznad uha. Zatim se ponovo vratila do kreveta i sjela na uznožje. Gledala je dugo vremena jastuke i to je probudilo u njoj skrivene ljubavne uspomene. Naslonila je zatiljak na hladni željezni naslon kreveta i uljuljala se u sanjarenje. Na licu joj se više nije vidjela nikakva zabrinutost.

Čekala je strpljivo, gotovo vedro i bez straha, zamjenjujudi postupno uspomene nadama i maštom o bududnosti. Bila se toliko zadubila da nije više ni vidjela bijele jastuke u koje se bila zagledala, niti se sjedala da je nešto čekala.

Konačno je začula majku kako je zove. Skočila je i potrčala do stepenica.

»Polly! Polly!«

»Što želiš, mama?«

»Siđi, draga, g. Doran želi s tobom razgovarati.«

Tada se sjetila što je čekala.

OBLAČIĆ

Prije osam godina ispratio je svog prijatelja kod North Walla i zaželio mu sretan put. Gallaher je uspio. To se na prvi pogled vidjelo, jer je odavao čovjeka koji je mnogo putovao, jer je imao odijelo od tvida savršenog kroja i jer je bio siguran u govoru. Malo je momaka bilo nadareno kao što je bio on, a još bi ih manje ostalo poslije takvog uspjeha nepokvareno. Gallaher je imao dobro srce i zaslužio je uspjeh. Imati takvog prijatelja značilo je nešto.

Još od ručka Mali Chandler je mislio o susretu s Gallaherom, o Gallaherovom pozivu i o velikom gradu Londonu gdje je Gallaher živio. Zvali su ga Mali Chandler jer se doimao malenim čovjekom iako je bio neznatno niži od prosječnih ljudi. Imao je male bijele ruke, krhki stas, tihi glas i profinjeno ponašanje. Pažljivo je njegovao svoju plavu svilenastu kosu i brkove i diskretno parfimirao rupčid. Imao je njegovane nokte, a kad se smiješio otkrio bi niz dječjih bijelih zubi.

Dok je sjedio za pisadim stolom u sudnici razmišljao je što se sve promijenilo za tih osam godina. Prijatelj kojeg je pamtio u otrcanom i pohabanom odijelu postao je slavna ličnost londonskih novina. Mali Chandler je često prekidao dosadno pisanje da bi pogledao kroz prozor. Kasno jesenje sunce na zalasku pokrivalo je svojim odsjajem travnjake i staze i raspršivalo nježnu zladanu prašinu na neuredne dadilje i oronule starce koji su drijemali na klupama. Treperilo je na svemu što se kretalo, na djeci koja su vrištedi trčala po šljunčanim stazama i na sve živo što je prolazilo kroz park. Promatrajudi taj prizor razmišljao je o životu i (kao što se uvijek dogadalo kad je razmišljao o životu) postao je tužan. Obuzela ga je blaga sjeta. Osjedao je kako je uzaludno boriti se protiv sudbine, to je bilo breme mudrosti koje su vjekovi natovarili na njega.

Sjetio se knjiga pjesama na policama kod kude. Kupio ih je dok je bio momak i toliko je puta uvečer dok je sjedio u maloj sobi uz predvorje zaželio da nešto pročita ženi. Ali uvijek bi ga u tome spriječila plahost i tako su knjige ostale i dalje na policama. Povremeno je u sebi ponavljao neke stihove i to ga je tješilo.

Čim je kucnuo određeni čas on točno kao sat napusti stol i oprosti se od kolega. Njegov njegovani skromni lik pojavi se ispod svodova sudnice i žustro nastavi put Henrietta Streetom. Zlatni odbljesci sunca počeli su blijedjeti i zrak je postao oštriji. Ulica je bila puna prljave djece. Stajala su ili trčala kolnikom ili puzala stepenicama ispred otvorenih vrata ili kao miševi cvičala na pragovima. Mali Chandler nije mislio o njima. Brzo je prolazio kroz taj ništavni ušljivi svijet i kasnije ispod sjena mračnih sablasnih kuderina u kojima je nekad kraljevalo staro dublinsko plemstvo. Nisu ga dirale nikakve uspomene prošlosti, jer su mu misli bile obuzete sadašnjom radošdu.

Nikada do tada nije bio kod Corlessa, ali znao je što znači to ime. Znao je da su ljudi odlazili tamo poslije kazališta na oštrige i likere. Čuo je da tamo konobari govore francuski i njemački. Uvečer je u prolazu vidio kako se pred ulazom zaustavljaju kočije iz kojih su izlazile bogato odjevene žene u pratnji kavalira i brzo ulazile unutra. Nosile su napadne haljine i bile ogrnute krznom i šalovima. Imale su napudrana lica i kad su se spuštale na zemlju podizale su skutove kao uplašene Atalante. Uvijek je prolazio ne osvrdudi se. Po običaju je brzo hodao ulicama čak i danju, a kad bi se zatekao kasno uvečer u gradu, žurio je uplašen i uzbuđen. Ipak, ponekad je sam izazivao strah. Odabirao je najmračnije i najtješnje ulice i dok je hrabro koračao naprijed zabrinjavala ga je tišina koja se prostirala oko njegovih koraka. Plašile su ga i prilike šutljivih prolaznika, a ponekad bi na zvuk tihog kratkotrajnog smijeha zadrhtao kao list.

Skrenuo je desno prema Capel Streetu. Ignatius Gallaher u londonskom novinarstvu! Tko bi prije osam godina pomislio da je to mogude. Ipak, sada, kad je razmišljao o prošlosti. Mali Chandler se sjedao da je njegov prijatelj pokazivao mnoge znakove budude veličine. Ljudi su govorili da je Ignatius Gallaher razuzdan. Naravno, on se u ono vrijeme družio s nekim propalicama, mnogo je pio i posuđivao novac na sve strane. Na koncu se bio umiješao u neki sumnjivi posao, neku novčanu transakciju, bar se tako govorilo u vezi s njegovim bijegom. Ali nitko mu nije osporavao darovitost. Uvijek je bilo izvjesno... nešto u Ignatiusu Gallaheru što je impresioniralo

čovjeka i protiv volje. Čak i kad je bio poderanih lakata i bez prebijene pare, njegovo je lice bilo drsko. Mali Chandler se sjetio (a to sjedanje izazva blago rumenilo ponosa na njegovom licu) što je Ignatius Gallaher govorio kad je bio u škripcu:

»To je samo prvo poluvrijeme, momci«, znao je redi bezbrižno, »pustite me časak da razmislim!«

Takav je bio Ignatius Gallaher od glave do pete, i do vraga, čovjek mu se morao diviti.

Mali Chandler ubrza korak. Po prvi put u životu osjeti se iznad ljudi kraj kojih je prolazio. Po prvi put njegova se duša bunila protiv sumorne neotmjenosti Capel Streeta. Nema sumnje, ako čovjek želi uspjeti mora otidi odavde. Ništa se ne može učiniti u Dublinu. Kad je prelazio preko Grattan Bridgea pogleda niz rijeku prema obalama siromaha i sažali se nad bijednim zapuštenim kudama. Šdudurene jedna uz drugu izgledale su kao skitnice u starim kaputima koje je prekrila prašina i čađa i koji omamljeni prizorom sunčevog zalaska čekaju prvi večernji mraz koji de ih natjerati da ustanu, da se rastresu i raziđu. Pitao se da li bi znao napisati pjesmu u kojoj bi izrazio ovu misao. Možda bi je Gallaher mogao objaviti u nekim londonskim novinama. Da li bi mogao napisati nešto originalno? Nije bio siguran kakvu je misao želio izraziti, ali pomisao da je osjetio pjesničko nadahnude ispuni ga mladenačkom nadom. I on hrabro pođe naprijed.

Svakim je korakom bio sve bliže Londonu i sve dalje od trezvenog neumjetničkog života. Na zreniku njegove duše zatrepta svjetlost. Još nije bio tako star, imao je tek trideset i dvije godine. Moglo bi se redi da je upravo dostigao zrelost. Bilo je toliko mnogo različitih raspoloženja i utisaka koje je želio izraziti stihovima. Nosio ih je u sebi. Pokuša ispitati svoju dušu da li je zaista pjesnički satkana. Sjeta je bila dominantna crta njegove prirode, mislio je, ali sjeta ublažena povremenim izljevima vjere, rezignacije i jednostavne radosti. Kad bi to mogao izraziti u knjizi pjesama, možda bi ljudi čitali. Nikada ne bi postao popularan, to mu je bilo jasno. Ne bi mogao povudi gomilu, ali svidio bi se malom krugu srodnih duhova. Engleski kritičari bi ga

možda zbog prizvuka sjete u njegovim pjesmama svrstali u keltsku školu. Osim toga, on bi unio i aluzije. Poče zamišljati rečenice i fraze u osvrtima o njegovoj knjizi. G. Chandler darovito gradi lagan i skladan stih... U njegovim pjesmama prevladava sjetna tuga... Keltski duh. Šteta je što mu ime ne zvuči irskije. Možda bi bilo bolje da između imena i prezimena umetne majčino prezime: Thomas Malone Chandler, ili još bolje: T. Malone Chandler. Govorit de Gallaheru o tome.

Predao se sanjarenju s takvim žarom da je prošao ulicu i morao se vratiti natrag. Kad je došao blizu Corlessa poče ga obuzimati prijašnje uzbuđenje i on neodlučno zastade pred vratima. A onda ih ipak otvori i uđe.

Svjetlost i buka iz gostionice prikovaše ga nekoliko časaka kraj ulaza. Ogledao se, ali pogled mu se smuti od svjetlucanja mnogih crvenih i zelenih vinskih čaša. Činilo mu se da je gostionica puna ljudi i osjeti da ga svi radoznalo promatraju. Pogleda na brzinu desno i lijevo (malo se namršti kako bi svom dolasku pridao neku važnost), ali kad mu se pogled malo razbistrio, vidio je da se nitko nije okrenuo prema njemu. Tamo, naslonjen leđima na tezgu i raskrečenih nogu, zaista je sjedio Ignatius Gallaher.

»Zdravo, Tommy, stari junače, došao si! Što da naručim? Što želiš? Ja pijem viski, bolji je nego s onu stranu mora. Sodu? Mineralnu vodu? Nedeš mineralnu vodu? I ja je ne volim, samo kvari okus... Ovamo, garçon, budite dobri i donesite nam dva mala viskija od slada... Pa, kako si gurao otkad sam te posljednji put vidio? Bože, kako starimo! Jesi li primijetio na meni neke znakove starenja, što? Kosa mi je malo posijedjela i prorijedila se na tjemenu — je l’ da?

Ignatius Gallaher skide šešir i otkri veliku kratko podšišanu glavu. Lice mu je bilo krupno, blijedo i glatko obrijano. Plavosive oči ublažavale su njegovu nezdravu bljedodu i jasno sjale iznad žive narančaste kravate. Između tih oprečnih crta lica usne su mu izgledale vrlo duge, bezoblične i bezbojne. Prignuo je glavu i napipao s dva prsta rijetku kosu na tjemenu. Mali Chandler zanijekao je glavom. Ignatius Gallaher ponovo stavi šešir.

»Život obara čovjeka«, reče, »pritiskuje ga. Uvijek u žurbi i trci, u potrazi za sižeom koji se ne može uvijek nadi. A onda, moraš tražiti nešto drugo. Rekoh, do vraga i špalte i tiskara bar za nekoliko dana. Mogu ti redi da sam vraški sretan što sam se vratio u staru domovinu. Malo odmora čini čovjeku dobro. Osjedam se mnogo bolje otkad sam se iskrcao u dragom prljavom Dublinu... Evo, Tommy. Sode? Reci kad bude dosta.«

Mali Chandler dopusti da mu se viski veoma razrijedi.

»Ne znaš ti, momče, što je dobro«, reče Ignatius Gallaher. »Ja pijem čisto.«

»Ja u pravilu vrlo malo pijem«, reče Mali Chandler skromno. »Po jednu malu čašicu viskija ili tako nešto kad se nađem s nekim iz starog društva, to je sve.«

»Pa, dobro«, reče vedro Ignatius Gallaher, »u naše ime i za stara vremena i staro poznanstvo.«

Kucnuli su se i ispili zdravice.

»Danas sam sreo neke iz stare družbe«, reče Ignatius Gallaher. »Čini se da O’Hari ne ide dobro. Što radi?«

»Ništa«, reče Mali Chandler, »otišao je do vraga.«

»Ali Hogan ima dobar položaj, zar ne?«

»Da. On je u Zemljišnom uredu.«

»Sreo sam ga jedne večeri u Londonu i izgledao je vrlo sretan... Jadni O’Hara! Pije, pretpostavljam?«

»I druge stvari«, reče Mali Chandler kratko.

Ignatius Gallaher se nasmije.

»Tommy«, reče on, »vidim da se nisi ni za mrvu izmijenio. Ostao si jednako ozbiljan kao kad si mi nedjeljom prije podne držao propovijedi kad me je boljela glava i jezik mi bio zadebljan. Želio si malo u svijet. Zar nisi nikada otišao ni na kratko putovanje?«

»Bio sam na otoku Man«, reče Mali Chandler.

Ignatius Gallaher se nasmije.

»Otok Man!« reče. »Idi u London ili Pariz. Idi u Pariz, to de ti koristiti.«

»Jesi li ti bio u Parizu?«

»Naravno da sam bio! Skitao sam neko vrijeme po Parizu.«

»I je li doista tako lijep kao što pričaju?« upita Mali Chandler.

On srknu malo viskija dok Ignatius Gallaher istrusi svoju čašu do dna.

»Lijep?« reče Ignatius Gallaher i zastade malo uživajudi u okusu pida. »Nije tako lijep, znaš. Naravno, lijep je... Ali pariški život, to je ono. Ah, nijedan grad nije kao Pariz što se tiče veselja, živahnosti, uzbuđenja...«

Mali Chandler iskapi pide i s malo muke uspije svratiti pipničarevu pozornost na sebe. Naruči ponovo isto.

»Bio sam u Moulin Rougeu«, nastavi Ignatius Gallaher pošto je pipničar sklonio čaše, »i bio sam u svim bohemskim kavanama. Bilo je krvavo! Nije za takve pobožnjake kakav si ti, Tommy.«

Mali Chandler ne reče ništa dok se pipničar nije vratio s dvije čaše. Onda lagano dodirnu prijateljevu čašu i ponovi prijašnju zdravicu. Počeo se osjedati nekako razočaran. Nije mu se sviđao Gallaherov naglasak i način izražavanja. Njegov je prijatelj poprimio nešto prostačko što se prije nije kod njega primjedivalo. Ali možda je to samo posljedica života u Londonu usred jurnjave i novinarskog suparništva. Još je uvijek ispod nove razmetljivosti izbijala njegova stara osobna privlačnost. Konačno, Gallaher je živio, vidio je svijet. Mali Chandler sa zavišdu pogleda svog prijatelja.

»Sve je u Parizu vedro«, reče Ignatius Gallaher. »Oni vjeruju da život treba uživati – i reci, zar nisu u pravu? Ako se želiš dobro zabaviti, moraš otidi u Pariz. I zamisli, oni veoma vole Irce. Kad su čuli da sam iz Irske, čovječe, samo što me nisu progutali.«

Mali Chandler srknu četiri-pet gutljaja. Onda reče:

»Kaži mi, je li istina da je Pariz tako... nemoralan kao što se priča?«

Ignatius Gallaher napravi katolički blagoslov desnom rukom.

»Svako mjesto je nemoralno«, reče. »Naravno, u Parizu deš lakše naidi na neke golicave prizore. Ako, na primjer, odeš na neki studentski ples, eto, tamo zna biti veoma uzbudljivo kad se cocotte razgale. Pretpostavljam da znaš tko su one?«

»Čuo sam o njima«, reče Mali Chandler.

Ignatius Gallaher ispi viski i mahnu glavom.

»Ah«, reče, »možeš kazati što te je volja, ali nema žene do Parižanke u otmjenosti, u ophođenju.«

»Onda je Pariz ipak nemoralan grad«, reče Mali Chandler bojažljivom upornošdu. »Mislim u usporedbi s Londonom i Dublinom?«

»London!« reče Ignatius Gallaher. »Nije šija nego vrat. Pitaj Hogana, momče. Vodio sam ga malo po Londonu dok je bio tamo. On de ti otvoriti oči... Kažem ti, Tommy, ne pravi punč od tog viskija. Iskapi.«

»Ne, zaista...«

»Hajde, molim te, još jedan ti nede naškoditi. Opet demo isto, zar ne?«

»Pa... dobro.«

»François, opet isto ... Hodeš li zapušiti. Tommy?«

Ignatius Gallaher izvuče tabakeru. Prijatelji zapališe cigare i šutke su pušili dok su čekali na pide.

»Redi du ti moje mišljenje«, reče nakon nekog vremena Ignatius Gallaher i pomoli glavu iz oblaka dima koji ga je bio obavio, »čudan ti je svijet. Govoriti o nemoralu! Čuo sam o slučajevima – što kažem sâm sam ih znao, slučajeve ... nemorala....«

Ignatius Gallaher je zamišljeno pušio cigaru, a onda hladno kao povjesničar poče opisivati svom prijatelju neke slučajeve razvrata koji su se dogodili u inozemstvu. Ukratko je prepričao događaje iz mnogih metropola i kao da je bio sklon da Berlin proglasi najgorim. Neke stvari nije mogao zasigurno tvrditi (čuo je za njih od prijatelja), ali

neke je sam doživio. Nije imao obzira ni prema ljudima od položaja ili ugleda. Iznio je mnoge tajne vjerskih ustanova u Europi, opisao neke običaje koji su bili u modi u visokom društvu, i završio opisujudi u tančine slučaj neke engleske vojvotkinje – slučaj za koji je znao da je istinit. Mali Chandler bijaše zaprepašten.

»Ah, pa dobro«, reče Ignatius Gallaher, »evo nas u starom bezbrižnom Dublinu gdje se živi jednolično i gdje su takve stvari posve nepoznate.«

»Kako ti mora biti ovdje dosadno«, reče Mali Chandler, »nakon svih onih gradova koje si vidio.«

»Pa«, reče Ignatius Gallaher, »pravo je osvježenje dodi ovamo, znaš. A osim toga, to je moj stari zavičaj kao što se kaže, zar ne? Čovjek ne može, a da nešto ne osjeda za nj. Takva je ljudska narav... Ali reci mi nešto o sebi. Hogan mi reče da si... okusio radosti bračnog blagoslova. Prije dvije godine, je li tako?«

Mali Chandler porumeni i nasmiješi se.

»Da«, reče. »Oženio sam se. Prošlog svibnja bila je godina dana.«

»Nadam se da nije prekasno da ti zaželim sve najbolje«, reče Ignatius Gallaher. »Nisam znao tvoju adresu inače bih to bio učinio na vrijeme.«

Pružio je ruku koju je Mali Chandler prihvatio.

»Pa, Tommy, želim tebi i tvojima sve najbolje u životu, stari moj, i gomile novaca i poživio mi sve dok te ja ne ubijem. A to ti je želja od iskrenog i starog prijatelja, znaš i sam.«

»Znam«, reče Mali Chandler.

»Imaš li djece?« upita Ignatius Gallaher.

Mali Chandler ponovo porumeni.

»Imamo jedno dijete«, odgovori.

»Sina ili kder?«

»Dečka.«

Ignatius Gallaher glasno potapša prijatelja po leđima.

»Bravo«, reče. »Nisam nikad sumnjao u tebe. Tommy.«

Mali Chandler se nasmiješi, zbunjeno pogleda u čašu i s tri djetinje bijela prednja zuba zagrize donju usnu.

»Nadam se da deš jedne večeri dodi do nas«, reče, »prije no što ponovo odeš. Mojoj de ženi biti veoma drago da te upozna. Malo demo svirati i...«

»Velika ti hvala, stari moj«, reče Ignatius Gallaher, »žao mi je što se prije nismo našli, jer sutra uvečer odlazim.«

»Onda večeras ...?«

»Baš mi je žao, stari, ali došao sam ovamo s jednim čovjekom, inače vrlo pametnim momkom i dogovorili smo se da odemo na kartanje. Baš šteta...«

»Ako je tako...«

»Ali tko zna?« reče Ignatius Gallaher obzirno. »Sad kad sam probio led mogao bih slijedede godine opet ovamo skoknuti. I baš de mi biti drago da te onda posjetim.«

»Pa dobro«, reče Mali Chandler, »kad slijededi put dođeš moramo jednu večer provesti zajedno. Dogovorili smo se, zar ne?«

»Dogovorili smo se«, reče Ignatius Gallaher. »Slijedede godine ako dođem, parole d’honneur.«

»I da potvrdimo dogovor,« reče Mali Chandler, »popit demo još po jednu.«

Ignatius Gallaher izvadi veliki zlatni sat i pogleda ga.

»Je li to posljednje? upita. »Jer, znaš, imam sastanak.«

»Da, svakako«, odgovori Mali Chandler.

»Dobro, onda«, reče Ignatius Gallaher, pa popijmo još po jednu kao deoc an doruis – kako bi se, mislim, po našem reklo za mali viski.«

Mali Chandler naruči pide. Rumenilo koje mu se prije nekog vremena osulo po licu, zadržalo se. Mogao je porumenjeti zbog bilo kakve sitnice, a sada mu je bilo vrude i bio je uzbuđen. Tri mala viskija udarila su mu u glavu i jaka Gallaherova cigara pomutila mu je misli jer je bio nježne prirode i trezvenjak. Sresti Gallahera poslije osam

godina, nadi se s njim kod Corlessa okružen svjetlima i galamom, slušati njegove priče i sudjelovati makar i nakratko u njegovom nemirnom i sjajnom životu, bio je doživljaj koji je uzdrmao ravnotežu osjetljive naravi Malog Chandlera. Živo je osjedao razliku između prijateljevog i svog načina života i činilo mu se da je to nepravedno. Gallaher mu nije bio dorastao ni po rođenju ni po odgoju. Bio je uvjeren da bi, kad bi mu se pružila prilika, mogao učiniti nešto značajnije nego što je njegov prijatelj učinio ili de ikad učiniti, nešto mnogo više nego što je puko, bezvrijedno novinarstvo. Što ga je sputavalo? Njegova nesretna plahost? Želio je na neki način opravdati samog sebe, istadi svoju muškost. Prozreo je zašto je Gallaher odbio da ga posjeti. On se u svojoj prijaznosti s visoka odnosio prema njemu, jednako kao što je mislio da svojim dolaskom ukazuje Irskoj čast.

Pipničar je donio pide. Mali Chandler gurnu jednu čašu prijatelju, a drugu odvažno uze u ruku.

»Tko zna?« reče kad su podigli čaše. »Kad slijedede godine ponovo dođeš možda du imati priliku da zaželim dug život i sredu gospođi Gallaher.«

Ignatius Gallaher je tog časa ispijao viski. On značajno namignu preko ruba čaše. Kad je odložio pide, odlučno cmoknu usnama i reče:

»Ne boj se, momče, ništa od toga. Najprije du se ispraskati i upoznati malo život i svijet prije no što se vežem, ako se ikad budem vezao.«

»Jednog deš se dana ipak vezati« reče Mali Chandler mirno.

Ignatius Gallaher se sa svojom narančastom kravatom i sivoplavim očima okrenu prema prijatelju.

»Misliš?«

»Vezat deš se jednog dana«, ponovi Mali Chandler uporno, »kao svi ostali, samo ako budeš mogao nadi djevojku.«

Malo je naglasio posljednje riječi i bio je svjestan da se odao, ali, iako mu se rumenilo na obrazima pojačalo, nije poniknuo pred

prijateljevim pogledom. Ignatius Gallaher ga je neko vrijeme promatrao, a onda reče:

»Ako se to ikad dogodi, evo ti moje glave da to nede biti iz neke blesave zaljubljenosti. Oženit du se zbog novca. Nevjesta de morati imati dobar debeli račun u banci, inače mi se nede sviđati.«

Mali Chandler zatrese glavom.

»Što, čovječe Božji« reče Ignatius Gallaher naglo. »Znaš li u čemu je stvar? Dovoljna bi bila samo jedna moja riječ i sutra bih imao ženu i novac. Ne vjeruješ? Znam, ali ima stotine – ta, što ja kažem – tisude bogatih Njemica i Židovki koji trule na parama i bile bi presretne... pričekaj malo, momče. Pazi da li du odigrati kartu kako treba. Kod mene nema šale kad se nečega prihvatim. Vidjet deš!«

Naglo je podigao čašu do usta, iskapio je do dna i glasno se nasmijao. Zatim se zamišljeno zagledao preda se i rekao mirnijim glasom:

»Ali još mi se ne žuri. Ima vremena. Znaš, baš ne gorim od želje da se vežem za jednu ženu.«

Učini usnama kao da nešto kuša i kiselo razvuče lice.

»Mislim da to s vremenom postaje malo bljutavo.«

Mali je Chandler sjedio u sobi kraj predvorja s djetetom u naručju. Zbog štednje nisu držali sluškinju, ali je Annina sestra Monica dolazila svakog jutra i uvečer po jedan sat da im pomogne. Međutim, Monica je ved odavno otišla kudi. Bilo je četvrt do devet. Mali Chandler vratio se te večeri kasno kudi i što je još gore, zaboravio je donijeti Annie zamotak kave od Bawleyja. Naravno, bila je zbog toga zlovoljna i nabusita. Rekla je da nede večerati, ali kad je došlo vrijeme da se trgovina na uglu zatvori, odlučila je izadi i kupiti četvrt funte čaja i dvije funte šedera. Spretno mu je položila uspavano dijete u naručaj i rekla:

»Pazi, nemoj ga probuditi.«

Iznad stola stajala je mala svjetiljka s bijelim porculanskim sjenilom i obasjavala fotografiju u rožnatom okviru. Bila je to Annina fotografija. Mali Chandler ju je promatrao i konačno zaustavio pogled na tankim stisnutim usnama. Imala je na sebi svijetloplavu ljetnu bluzu koju joj je jedne subote donio na dar. Potrošio je za nju deset šilinga i jedanaest penija. A koliko ga je tek živaca stajala! I koliko je tog dana propatio čekajudi pred ulazom da se trgovina isprazni i dok je prilazio tezgi pokušavajudi da izgleda miran kad je prodavačica iznijela pred njega hrpu ženskih bluza, pa dok je pladao račun i zaboravio da uzme izvratak, te ga je blagajnik dozvao i konačno dok se borio da ne porumeni kad je izlazedi iz trgovine pregledavao je li zamotak dobro svezan. Kad je donio bluzu kudi, Annie ga je poljubila i rekla mu da je vrlo lijepa i otmjena, ali kad je čula cijenu, bacila je na stol i rekla da je prava podvala tražiti za nju deset šilinga i jedanaest penija. U prvi mah htjela ju je vratiti, ali kad ju je obukla, svidjela joj se, osobito kroj rukava. Ponovo ga je poljubila i rekla mu da je zaista vrlo pažljiv što je mislio na nju.

Hm! ...

Hladno je pogledao oči na fotografiji i one su mu hladno odvratile pogled. Svakako, bile su lijepe, a i lice je bilo lijepo. Ali u njemu je pronašao nešto podmuklo. Zašto je bilo tako prazno i ženskasto? Srdile su ga njene hladne oči . Odbijale su ga i izazivale. U njima nije bilo ni strasti ni zanosa. Sjetio se što je Gallaher rekao o bogatim Židovkama. Te tamne istočnjačke oči, mislio je, kako su pune strasti i razbludne čežnje! ...Zašto se oženio očima s fotografije?

Pitanje ga iznenadi i on se nervozno osvrne po sobi. Činilo mu se da i u lijepom pokudstvu koje je kupio na otplatu ima nešto podmuklo. Annie ga je sama odabrala i ono ga je podsjedalo na nju. Bilo je hladno i lijepo. Obuze ga mračna mržnja prema vlastitom životu. Zar ne bi mogao pobjedi iz ove kudice? Zar je za njega bilo prekasno da počne živjeti slobodno kao Gallaher? Možda bi mogao otidi u London? Trebalo je još otpladivati pokudstvo. Kad bi samo mogao napisati knjigu i objaviti je, to bi mu otvorilo put.

Pred njim je na stolu ležala zbirka Byronovih pjesama. Otvorio ju je oprezno lijevom rukom da ne probudi dijete i počeo čitati prvu pjesmu:

U večernjoj tuzi utihnu vjetra šum, Više ni Zefir ne luta kroz taj lug, A ja obilazim Margaretin hum I cvjetove bacam na ljubljeni strul.

Prekide čitanje. Osjedao je oko sebe u sobi ritam stiha. Kako je bio sjetan! Da li bi i on mogao tako pisati, izraziti sjetu svoje duše u stihu? Bilo je toliko stvari koje je želio opisati: ono što je prije nekoliko sati osjetio na Grattan Bridgeu, na primjer. Kad bi mu se samo moglo vratiti ono raspoloženje ...

Dijete se probudilo i zaplakalo. On spusti knjigu i stade ga ušutkivati, ali ono se nije htjelo umiriti. Poče ga njihati u naručju, ali tužni dječji plač postade još prodorniji. Zanjiha ga još brže i svrnu očima na drugu kiticu:

U uskoj toj raki počiva njezin prah, Taj prah u kom nekod...

Bilo je uzalud. Nije mogao čitati. Nije mogao ništa učiniti. Dijete se prodorno deralo. Bilo je uzalud, uzalud! Bio je doživotni zatočenik. Ruke su mu drhtale od srdžbe i odjednom prignuvši se nad djetetovo lice on zagrmi:

»Dosta!«

Dijete načas prestade plakati, zgrči se od straha i zavrišti. On skoči sa stolice i poče brzo hodati po sobi s djetetom na rukama. Ono je tužno jecalo, gubilo dah po nekoliko sekundi i onda ponovo padalo u grčevit plač. Dreka se odbijala od tankih zidova u sobi. Mali Chandler ga ponovo pokuša umiriti, ali ono još grčevitije zajeca. Gledao je u djetetovo zgrčeno i drhtavo lice i poče ga hvatati strah.

Izbroja sedam neprekidnih jecaja i prestravljen ga pritisnu na grudi. Što, ako umre!...

Vrata se naglo otvoriše i u sobu uleti sva zadihana mlada žena.

»Što se dogodilo? Što je?« viknu ona.

Dijete zapade u grčevite jecaje.

»Nije ništa, Annie... nije ništa... Počeo je plakati...«

Bacila je zamotke na pod i otme mu dijete.

»Što si mu učinio?« — viknu ona i bijesno mu pogleda u oči.

Mali Chandler izdrža načas njen pogled, ali srce mu se steže kad u njenim očima pročita mržnju. Poče zamuckivati:

»Nije ništa... Počeo... počeo je plakati... nisam mogao... nisam ništa učinio... Što?«

Ne obazirudi se na njega ona poče hodati po sobi čvrsto prigrlivši dijete i mrmljajudi:

»Moj maleni! Moj majušni maleni! Preplašio si se, srce?... Hajde, dušo, smiri se! Ninanena! Mamino janješce... Hajde, dušo!«

Mali Chandler osjeti kako su mu obrazi porumenjeli od stida i povuče se od svjetla svjetiljke. Slušao je kako djetinji jecaji postaju sve tiši i tiši i oči mu se ispune suzama pokajanja.

PRIJEPISI

Zvono bijesno zazvoni i kad je gospođica Parker prišla govornoj cijevi, ljutiti glas sa sjevernoirskim naglaskom prodorno dreknu:

»Pošaljite Farringtona ovamo!«

Gospođica Parker vrati se pisadem stroju i reče muškarcu koji je sjedio za pisadim stolom:

»G. Alleyne vas zove gore.«

Muškarac promrmlja u po glasa: Neka ide do vraga! i odgurnu stolicu da ustane. Kad se uspravio bio je visok i krupan. Imao je mlohavo tamnorumeno lice, svijetle obrve i brkove. Oči su mu bile malo izbuljene, a bjeloočnice mutne. Podigao je pregradu i prolazedi pokraj stranaka izađe iz ureda teškim korakom.

Tromo se uspinjao do drugog kata gdje je na vratima bila mjedena ploča s natpisom G. Alleyne. Tu se zaustavi dašdudi od napora i muke i pokuca. Kreštavi glas povika:

»Uđite.«

Čovjek stupi u sobu g. Alleynea. Istog časa g. Alleyne, čovuljak s naočalima u zlatnom okviru i s glatko obrijanim licem podiže glavu iznad hrpe spisa. Njegova je glava bila tako ružičasta i delava da je izgledala kao veliko jaje položeno na papire. G. Alleyne nije gubio ni časa.

»Farrington? Što to znači? Zašto se moram uvijek na vas žaliti? Smijem li vas pitati zašto niste načinili prijepis ugovora između Bodleyja i Kirwanna? Rekao sam vam da mora biti gotov do četiri sata.«

»Ali g. Shelley je rekao, gospodine ...«

»Gospodin Shelley je rekao, gospodine... Budite ljubazni i pazite što ja kažem, a ne što g. Shelley kaže, gospodine. Uvijek nađete neki izgovor da izmaknete poslu. Upozoravam vas da du, ako ugovor ne bude prepisan prije večeri, morati o tome obavijestiti g. Crosbieja... Jeste čuli?«

»Da, gospodine.«

»Jeste li čuli?... Ah, i još jedno malo upozorenje! Svejedno je da li govorim vama ili zidovima. Shvatite jednom za svagda da za ručak imate slobodnih samo pola sata, a ne sat i pol. Koliko jela uzimate, htio bih znati?... Izvolite sada izadi.«

»Da, gospodine.«

G. Alleyne ponovo pognu glavu nad hrpu papira. Čovjek je netremice gledao na ulaštenu lubanju koja je upravljala poslovima tvrtke »Crosbie & Alleyne« i procjenjivao njenu lomljivost. Grč bijesa

stisnu mu grlo za nekoliko časaka, a onda prođe ostavljajudi za sobom opori okus žeđi. Čovjek prepozna taj osjedaj i pomisli da bi se te večeri trebalo dobro napiti. Prva polovina mjeseca je ved dobrano prošla i, ako uspije završiti prijepis na vrijeme, g. Alleyne bi mu mogao dati nalog za predujam. Još uvijek je stajao prikovana pogleda za lubanju na hrpi papira. Odjednom g. Alleyne poče prevrtati papire tražedi nešto. Zatim, kao da do toga časa nije bio svjestan čovjekove nazočnosti, podiže glavu i reče:

»Što je? Zar dete tu stajati čitav dan? Časti mi, Farrington, vi olako shvadate stvari!«

»Čekao sam samo da vidim...«

»E pa dobro, ne morate čekati da vidite. Idite i radite svoj posao.«

Čovjek ode tromo prema vratima i kad je izlazio iz sobe začu g. Alleyna kako za njim viče da de o svemu obavijestiti g.Crosbieja ako ugovor ne bude prepisan do večeri.

Vratio se do svog pisadeg stola u donjem uredu i prebrojao listove koje je trebalo prepisati. Uzeo je pero i zamočio ga u tintu, ali umjesto da nastavi raditi, glupavo je buljio u posljednje riječi koje je napisao: Ni u kojem slučaju nede rečeni Bernard Bodley biti... Spuštala se večer i za nekoliko minuta zapalit de se plinska svjetlost. Tada de modi pisati. Osjedao je da mora utažiti žeđ u grlu. Ustao je i podižudi pregradu kao ranije pođe prema vratima. Pri izlasku ga glavni pisar ispitivački pogleda.

»Samo na trenutak, g. Shelley«, reče čovjek usmjerivši prst kako bi pokazao kamo se uputio.

Glavni pisar pogleda policu za šešire i kad je vidio da su svi na broju, ne reče ništa. Čim je izašao na odmorište, čovjek izvuče iz džepa pastirsku kariranu kapu, stavi je na glavu i brzo sjuri niz rasklimane stepenice. Krijudi se s unutarnje strane pločnika pođe prema uglu i iznenada nestade u jednoj veži. Konačno je bio siguran u mračnom kutu O’Neillove točionice i pomolivši glavu kroz okno koje je gledalo u gostionicu, on ga ispuni svojim vrelim licem koje je bilo rumeno kao tamno vino ili tamno meso i dozva:

»Pat, budi dobar i donesi mi čašu piva.«

Konobar mu donese čašu piva. Čovjek ga na dušak iskapi i zatraži kumin. Stavio je peni na dasku pod oknom i ostavljajudi konobara da za novčidem tapka u mraku izađe iz točionice jednako kriomice kao što je i ušao.

Tama popradena gustom maglom polako se uvlačila u veljački sumrak i u Eustace Streetu ved su bile zapaljene svjetiljke. Čovjek je išao uz kude dok nije stigao do vrata svog ureda i pitao se da li de modi završiti prijepis na vrijeme. Na stepenicama ga zapahnu vlažan oštar miris parfema. Očito, dok je bio kod O’Neilla došla je gospođica Delacour. Brzo je gurnuo kapu u džep i stupio u ured sa smetenim izrazom lica.

»Zvao vas je g. Alleyne«, reče glavni pisar strogo. »Gdje ste bili?«

Čovjek značajno pogleda dvije stranke koje su stajale kraj pregrade kao da u njihovoj nazočnosti ne može odgovoriti. Kako su obje stranke bile muškarci, glavni se pisar nasmije. »Znam tu igru. Pet puta dnevno je malo previše... Dakle, ne gubite vrijeme i odnesite g. Alleyneu prijepis našeg dopisa u predmetu Delacour.«

Takve riječi u nazočnosti ljudi, trčanje uza stepenice i pivo koje je ispio na dušak smeli su čovjeka i kad je sjeo za svoj pisadi stol da potraži predmet koji su mu zatražili, shvati kako nema nade da de završiti prijepis ugovora prije pola šest. Spuštala se tamna vlažna večer, on je čeznuo da se provede u gostionici pijudi s prijateljima pod sjajem plinskih svjetiljaka i uz zveket čaša. Pronašao je predmet Delacour i izašao iz ureda. Nadao se da g. Alleyne nede otkriti da posljednja dva pisma nedostaju.

Na čitavom putu do sobe g. Alleynea osjedao se oštar miris. Gospođica Delacour bila je žena srednjih godina i izgledala je kao Židovka. Govorilo se da g. Alleyne udvara njoj ili njenom novcu. Često je dolazila u ured i dugo se zadržavala. Sada je sjedila kraj pisadeg stola u oblaku parfema, gladila držak kišobrana i klimala velikim crnim perom na šeširu. G. Alleyne joj je okrenuo stolicu sučelice i nehajno prebacio desnu nogu preko lijevog koljena. Čovjek stavi predmet na stol i s poštovanjem se nakloni, ali ni g. Alleyne ni gospođica Delacour

nisu primjedivali njegov naklon. G. Alleyne dirnu prstom predmet, a zatim ga lako odgurnu kao da de redi: »Dobro je, možete otidi!«

Čovjek se vrati u donji ured i ponovo sjede za svoj pisadi stol. Pažljivo je piljio u nedovršenu rečenicu: »Ni u kojem slučaju nede rečeni Bernard Bodley biti... « i pomisli kako je čudno da su posljednje tri riječi počinjale istim slovom. Glavni pisar poče požurivati gospođicu Parker i reče joj da nede stidi istipkati pisma za poštu. Čovjek je nekoliko minuta slušao kuckanje stroja, a zatim se lati posla da dovrši prijepis. Ali u glavi mu se mutilo i misli su mu se ponovo vradale na sjaj i žamor gostionice. Večer je bila kao stvorena za tople punčeve. Prisilio se da piše, no, kad je na satu odbilo pet, preostalo mu je ipak još četrnaest stranica za prijepis. Do vraga! Nede modi završiti na vrijeme. Gorio je od želje da naglas prekune, da nekoga snažno opali pesnicom. Bio je toliko srdit da je umjesto Bernard Bodley napisao Bernard Bernard i zato je morao početi sve iznova na čistom papiru.

Osjedao se dovoljno jakim da razjuri posve sam čitav ured. Tijelo mu je gorjelo od želje da nešto učini, da pobjegne i iskali svoj bijes. U njemu se nakupila gorčina svih poniženja u životu... Da li bi privatno mogao zamoliti blagajnika za predujam? Ne, od blagajnika nikakve koristi, baš nikakve koristi. On ne bi dao predujam... Znao je gdje de sresti momke, Leonarda, O’Hallorana i Noseyja Flynna. Barometar njegovog raspoloženja bio je zreo za dobru pijanku.

Toliko je bio zaokupljen maštanjem da su ga dva puta pozvali prije no što se odazvao. G. Alleyne i gospođica Delacour stajali su pred pregradom i svi su se činovnici okrenuli očekujudi da de se nešto dogoditi. Čovjek je ustao od svog pisadeg stola. G. Alleyne započe s bujicom pogrda i reče da nedostaju dva pisma. Čovjek odgovori da ništa ne zna o tome i da je načinio vjeran prijepis. Bujica se nastavljala. Bila je tako žučljiva i gruba da se čovjek jedva suzdržavao da ne spusti pesnicu na glavu čovuljka pred sobom.

»Ne znam ništa o druga dva pisma«, reče tupo.

»Ne-znate-ništa. Naravno, vi ne znate ništa, zaista«, reče g. Alleyne. »Recite mi«, nastavi i pogleda najprije damu kraj sebe kao da

traži potvrdu, »mislite li da sam glupan? Mislite li da sam najvedi glupan?«

Čovjek svrnu pogled s daminog lica na malu jajoliku glavu i ponovo pogleda damu, i prije no što je postao toga svjestan, njegov jezik iskoristi sretan trenutak:

»Mislim, gospodine, da nije zgodno postavljati mi takvo pitanje.«

Svim činovnicima zastao je dah. Svi su bili zaprepašteni (autor duhovite primjedbe ništa manje od njegove okoline), a gospođica Delacour koja je bila krupna i otvorena osoba prasnu u jasan smijeh. Mr. Alleyne pocrveni kao divlja ruža i zgrči usne strašdu patuljka. Mahao je pesnicom čovjeku u lice sve dok se nije počela tresti kao ručica kakvog električnog stroja.

»Drski nitkove! Drski nitkove! Brzo du ja s vama obračunati! Vidjet dete! Ispričat dete mi se za vašu drskost ili dete smjesta napustiti ured! Izletjet dete, kažem vam, ili dete mi se ispričati!«

Stajao je u veži preko puta ureda promatrajudi da li de blagajnik izadi sam. Svi su službenici izašli i konačno se pojavi blagajnik s glavnim pisarom. Nije imalo smisla redi mu bilo što dok je bio u društvu glavnog pisara. Čovjek osjeti da je u prilično gadnom položaju. Bio je prisiljen da se kukavički ispriča g. Alleyneu za drskost, a znao je u kakav de se osinjak ured pretvoriti poslije toga. Sjetio se na koji je način g. Alleyne istjerao iz ureda malog Peakea kako bi oslobodio mjesto za svog nedaka. Čovjek je bio bijesan, žedan i osvetoljubiv, ljut na sebe i na druge. G. Alleyne mu nede dati ni časka mira, njegov de se život pretvoriti u pravi pakao. Ovaj put je ispao glup. Zar nije mogao držati jezik za zubima? Ali on i g. Alleyne nisu se podnosili još od samog početka, od dana kad ga je g. Alleyne čuo kako oponaša njegov sjevernoirski naglasak da bi zabavio Higginsa i gospođicu Parker. To je bio početak. Mogao je zamoliti Higginsa da mu posudi nešto novaca, ali ovaj je i sam uvijek bio bez prebijene pare. Čovjek koji se brinuo za dvije obitelji, naravno da nije mogao...

Ponovo osjeti kako njegovo veliko tijelo vapi za okrepom gostionice. Od magle ga poče hvatati studen i on se pitao da li bi

mogao posuditi od Pata kod O’Neilla. Nije ga mogao moliti više od jednog šilinga – a jedan šiling mu ne bi bio ni od kakve koristi. Ipak, mora nekako dodi do novca. Potrošio je posljednji peni za čašu piva i uskoro de biti prekasno da igdje nabavi novac. Odjednom, dok se igrao lancem od sata, sjeti se Terry Kellyjeve zalagaonice u Fleet Streetu. To je bilo pravo rješenje. Kako mu samo prije nije palo na pamet.

Brzo je prošao kroz prolaz Temple Bara mrmljajudi u sebi da sada svi oni mogu otidi do vraga, jer de se večeras dobro provesti. Procjenitelj kod Terry Kellyja reče: »Kruna!«, ali pohranitelj mu ponudi šest šilinga i na koncu je zaista i primio šest šilinga. Izašao je iz zalagaonice sav sretan držedi između palca i prstiju mali valjak kovanog novca. Na pločnicima Westmoreland Streeta bilo je mnogo mladih muškaraca i žena koji su se vradali s posla, a otrcani derani trčkarali su amo-tamo izvikujudi naslove večernjih izdanja.

Čovjek je prolazio kroz svjetinu promatrajudi prizor s ponosom i zadovoljstvom i stručnjački odmjeravajudi mlade činovnice. Glava mu je brujala od galame, zvonjave tramvaja i zvižduka trolejbusa dok je u nosnicama ved nasludivao kolutave pare toplog punča. I dok je tako išao, razmišljao je kako de opisati prijateljima svoj doživljaj.

»Samo sam ga hladno pogledao, a onda nju. Onda sam ponovo pogledao njega — znate, bez ikakve žurbe. Mislim da nije zgodno postaviti mi takvo pitanje, rekao sam.«

Nosey Flynn je sjedio u svom uobičajenom kutu kod Davyja Byrnea i kad je čuo priču naručio je Farringtonu pide i rekao da je to najduhovitija doskočica koju je ikada čuo. Farrington nato njemu naruči pide. Nakon nekog vremena došli su O’Halloran i Paddy Leonard, pa je Farrington i njima ponovio priču. O’Halloran naruči za sve po jednu čašu kuhanog viskija i ispriča kako je on odgovorio glavnom pisaru kad je radio kod Callana u Fownes’s Streetu, ali kako je njegov odgovor nalikovao riječima otmjenih pastira u eklogama, morao je priznati da nije bio tako duhovit kao Farrington. Farrington je nakon toga rekao prijateljima da brzo ispiju pida i da naruče novu rundu.

Upravo kad su konobaru nabrajali svaki svoj otrov, tko de banuti nego Higgins! Naravno morao im se pridružiti. Muškarci ga zamole da im ispriča svoju verziju i on to učini vrlo živahno, jer ga je pogled na pet malih kuhanih viskija veoma razveselio. Svi su urlali od smijeha kad im je pokazivao kako je g. Alleyne mahao pesnicom u lice Farringtonu. Zatim je oponašao Farringtona i rekao: A moj ti je momak stajao hladan kao led, za koje je vrijeme Farrington gledao prijatelje svojim tromim mutnim očima smiješedi se i pokatkad brisao donjom usnom zaostale kapi alkohola na brkovima.

Kad su ispili rundu nastala je tišina. O’Halloran je imao novaca, ali ostala dvojica činilo se da nemaju, pa su svi napustili gostionicu nekako tužni. Na uglu su Duke Higgins i Nosey Flynn oteturali nalijevo, dok su se ostala trojica vratila u grad. Kiša je sipila na hladne ulice i kad su stigli do Ureda za istovar i utovar brodova Farrington predloži da uđu u Scotch House. Gostionica je bila puna ljudi i bučna od glasova i čaša. Njih trojica proguraše se kraj bijednih prodavača žigica, koji su stajali kraj vrata i zastadoše na uglu uz šank. Počeše izmjenjivati priče. Leonard ih je upoznao s mladidem koji se zvao Weathers i koji je nastupao u Tivoliju kao akrobat i putujudi artist. Farrington svima naruči pide. Weathers reče da de uzeti mali irski viski i apolinaris. Farrington koji je imao jasne pojmove o tome što je red upita prijatelje da li bi i oni htjeli apolinaris, ali oni rekoše Timu da njihova pida samo zagrije. Razgovor se počeo vrtjeti oko kazališta. O’Halloran plati rundu, a za njim Farrington slijededu, dok je Weathers negodovao da su pretjerali u irskoj gostoljubivosti. Obedao im je da de ih uvudi iza kulisa gdje de ih upoznati s nekoliko lijepih djevojaka. O’Halloran reče da de on i Leonard podi, ali da im se Farrington nede pridružiti jer je oženjen. Farrington im je svojim velikim mutnim očima namignuo u znak da je to shvatio kao bockanje. Weathers svima naruči po jednu malu čašicu i obeda da de se s njima nadi kod Mulligana u Poolberg Streetu.

Kad su zatvorili Scotch House pođoše do Mulligana. Uđoše u stražnji salon i O’Halloran naruči za sve po jedan kuhani. Svi su se pomalo razgalili. Farrington je upravo naručivao novu rundu kad se Weathers vratio. Na Farringtonovo zadovoljstvo on ovaj put uze čašu

svijetlog piva. Blagajna se praznila, ali imali su još uvijek dovoljno da nastave. Ubrzo zatim uđoše dvije mlade žene s velikim šeširima i mladid u kariranom odijelu i sjedoše za stol do njih. Weathers ih pozdravi i reče društvu da su oni iz Tivolija. Farrington je svakog časa pogledavao jednu od dviju mladih žena. U njenoj pojavi bilo je nečeg napadnog. Šešir joj je bio obavijen ogromnim šalom od zelenkastoplavog muslina, koji je svezala pod bradom u veliku mašnu. Nosila je svijetložute rukavice koje su joj sizale do lakata. Farrington je zadivljeno piljio u njenu punu ruku koju je često i s mnogo dražesti pokretala. Ali još su ga više zadivile njene velike tamnosmeđe oči kad mu je nakon nekog vremena uzvratila pogled. Očarao ga je njihov izraz kad se iskosa zagledala u njega. Pogledala ga je još nokoliko puta i kad je njeno društvo odlazilo, očešala se o njegovu stolicu i rekla londonskim naglaskom »O, pardon!« Promatrao ju je kad je izlazila iz salona u nadi da de se još jednom osvrnuti prema njemu, ali razočarao se. Proklinjao je što nema novaca, proklinjao je sve runde koje je platio, osobito sve viskije i apolinarise koje je naručio za Weathersa. Iznad svega mrzio je muktaše. Bio je toliko srdit da nije više znao o čemu su razgovarali njegovi prijatelji.

Kad ga je Paddy Leonard dozvao, govorili su o spretnosti i snazi. Weathers je pokazivao društvu svoj biceps i toliko se razmetao da su ostala dvojica pozvala Farringtona da spasi nacionalnu čast. Farrington je zasukao rukav i pokazao mišide. Prijatelji su ispitali obje ruke, usporedili ih i konačno se dogovorili da se obojica okušaju u snazi. Raspremili su stol i oba muškarca nasloniše laktove i uhvatiše se za šake. Kad Paddy Leonard uzvikne: »Počnite!« svaki je morao pokušati da savije protivnikovu ruku na stol. Farrington je izgledao vrlo ozbiljan i odlučan.

Poče borba. Nakon otprilike trideset sekundi Weathers polako savi protivnikovu ruku prema stolu. Farringtonovo tamno poput vina rumeno lice pocrveni još jače od bijesa i poniženja što ga je pobijedio takav mladac.

»Ne smijete uprijeti svom težinom tijela. Borite se pošteno«, reče.

»Tko se ne bori pošteno?« reče drugi.

»Pokušajmo opet. Ako bude neriješeno, tredi put de se odlučiti.«

Borba ponovo započe. Na Farringtonovu su čelu skočile žile, a blijeda Weathersova koža postade rumena kao božur. Od napora su im drhtale ruke i šake. Nakon duge borbe Weathers ponovo polako savi protivnikovu ruku. Promatrači ga pozdraviše žamorom odobravanja. Konobar koji je stajao kraj stola kimnu svojom crvenom glavom prema pobjedniku i reče glupom prisnošdu:

»Ah, to je vještina!«

»Koga vraga ti znaš o tome?« reče bijesno Farrington okomivši se na čovjeka. »Što se petljaš u stvari koje te se ne tiču!«

»Ššš!« reče O’Halloran promatrajudi Farringtonovo bijesno lice. »Platite, momci. Naručit demo još samo po jednu malu čašu i onda idemo.«

Na uglu O’Conell Bridgea stajao je vrlo namrgođen čovjek i čekao mali tramvaj linije Sandymount da ga odveze kudi. Kipio je od prigušene srdžbe i osvetoljubivosti. Osjedao se ponižen i zlovoljan. Nije čak bio ni pijan, a u džepu mu je ostalo još samo dva penija. Sve je proklinjao. Upropastio se u uredu, založio sat, potrošio sav novac pa bar da se opio! Ponovo je počeo osjedati žeđ i želju da se vrati u toplu zadimljenu gostionicu. Izgubio je ugled snažnog čovjeka nakon što ga je dvaput pobijedio običan dječak. Srce mu je kipjelo od bijesa i kad se sjetio žene u velikom šeširu koja se očešala o njega i rekla: »Pardon!« srdžba ga gotovo uguši.

Izašao je iz tramvaja u Shelbourne Roadu i zašao svojim velikim tijelom u sjenu pod zidom vojarne. Mrzio je povratak kudi. Kad je ušao kroz stražnja vrata u kuhinji nije bilo nikoga, a vatra se bila gotovo posve utrnula. Viknuo je na gornji kat:

»Ada! Ada!«

Žena mu je bila sitna i imala je lukavo lice. Zlostavljala je muža kad je bio trijezan, a on nju kad je bio pijan. Imali su petero djece. Jedan mali dječak dotrči stepenicama.

»Tko je to?« upita čovjek piljedi u tamu.

»Ja, tata.«

»Tko si ti? Charlie?«

»Ne, tata. Tom.«

»Gdje ti je majka?«

»Otišla je u crkvu.«

»Lijepo, a da li se sjetila da mi ostavi večeru?«

»Da, tata. Ja...«

»Upali svjetiljku. Zašto je u kudi mrak? Jesu li dmga djeca u krevetu?«

Čovjek se tromo spusti na stolicu dok je dječarac palio svjetiljku. On poče oponašati otegnuti naglasak svog sina ponavljajudi za sebe: »U crkvi. U crkvi, molim!« Kad je svjetiljka zasjala on udari pesnicom o stol i zagrmi:

»Što ima za večeru?«

»Sad du ti... skuhati, tata«, reče dječarac.

Čovjek bijesno skoči i pokaza na štednjak.

»Zar na ovoj vatri? Pustio si da se utrne! Boga mi, naučit du te da ti se to nikad više ne dogodi!«

Zakoraknu prema vratima i dohvati štap koji je bio naslonjen iza njih.

»Naučit du te kako se zapušta vatra!« reče i zasuka rukav kako bi slobodnije zamahivao.

Dječak zaplače O,tata! i potrči cviledi oko stola, ali čovjek pojuri za njim i uhvati ga za haljetak. Dječak se sav prestravljen osvrnu, ali kad je vidio da nema načina da pobjegne, pade na koljena.

»Sad demo vidjeti da li deš drugi put zapustiti vatru!« reče čovjek i poče ga žestoko udarati štapom. »Evo ti, štene jedno!«

Štap pogodi dječaka po bedru i on vrisnu od bola. Sklopi ruke i podiže ih uvis, a glas mu zadrhta od straha.

»O, tata!« plakao je. »Nemoj me tudi, tata! Ja du... Ja du moliti za tebe Zdravomariju... molit du za tebe Zdravomariju, tata, ako me ne budeš tukao... Molit du Zdravomariju...«

ILOVAČA

Upraviteljica joj je dopustila da ode čim žene dobiju čaj i Maria se radovala svom večernjem izlasku. Kuhinja je sjala od čistode. Kuharica je rekla da bi se čovjek mogao ogledati u velikim bakrenim kotlovima. Štednjak je bio čist i blistao je, a na jednom od pomodnih stolova bila su četiri velika svisvetska kolača od riže. Izgledali su čitavi, ali se iz blizine vidjelo da su bili izrezani na duge debele jednake komade spremne za posluživanje uz čaj. To ih je Maria sama izrezala.

Maria je zaista bila vrlo vrlo maljušna, ali imala je duguljast nos i vrlo dugu bradu. Govorila je malo kroz nos i uvijek tepala: Da, draga ili Ne, draga! Kad god bi se žene svađale zbog korita poslali bi je da ih izmiri što bi joj obično i uspijevalo. Jednog joj dana upraviteljica reče:

»Maria, ti si pravi anđeo mira!«

Pohvalu su čule pomodnica upraviteljice i dvije dame iz uprave. A Ginger Mooney je uvijek govorila da ne zna što bi učinila s nijemom ženom koja se brinula za glačala kad ne bi bilo Marije. Svi su voljeli Mariju.

Žene de dobiti čaj u šest sati i ona de uspjeti otidi prije sedam. Od Ballsbridgea do Pillara ima dvadeset minuta, od Pillara do Drumcondre također dvadeset minuta i trebat de joj još dvadeset minuta da kupi što je naumila. Tako de stidi prije osam. Izvukla je novčarku sa srebrnim sponama i iznova pročitala riječi Uspomena iz Belfasta. Veoma je voljela tu novčarku, jer ju je donio Joe prije pet godina kad su on i Alphy na Duhovski ponedjeljak otišli na izlet u Belfast. U novčarki je imala jednu krunu u dva komada i nešto sitnog novca. Ostat de joj čistih pet šilinga kad plati tramvaj. Kako de biti

lijepo kad se svi uvečer nađu i kad djeca budu zapjevala. Bojala se jedino da se Joe ne opije. Bio je posve drugačiji kad je bio pijan.

Često ju je nagovarao da dođe živjeti s njima, ali ona se bojala da de im smetati (iako je Joeova žena prema njoj uvijek bila ljubazna), a i navikla se na život u praonici. Joe je bio dobar čovjek. Ona ga je podigla, a i Alphyja. Joe je često govorio:

»Mama je mama, ali Maria je moja prava majka.«

Poslije diobe momci su joj našli to namještenje u praonici Dublin nodu gdje joj se veoma svidjelo. Nekada je ružno mislila o protestantima, a sada joj se činilo da su vrlo fini ljudi, malo mirniji i ozbiljniji, ali ugodni za zajednički život. A onda, u stakleniku je držala cvijede za koje se sa zadovoljstvom brinula. Imala je krasnu paprat ismolovac i svakome tko bi joj došao u posjete, poklonila bi nekoliko cjepika. Jednu stvar nikako nije voljela, a to su bili mokri tragovi po hodnicima; ali s upraviteljicom je bilo tako divno raditi, bila je tako plemenita.

Kad joj je kuharica rekla da je sve gotovo, Maria je otišla u blagovaonicu i počela potezati veliko zvono. Nekoliko časaka kasnije žene su počele dolaziti po dvije-tri brišudi mokre šake o skute i spuštajudi rukave preko crvenih pokvašenih laktova. Sjedale su kraj svojih golemih vrčeva koje su kuharica i nijema žena punile do vrha toplim zaslađenim čajem s mlijekom iz velikih limenih kanti. Maria je nadgledala podjelu svisvetskog rižinog kolača i pazila da svaka žena dobije četiri komada. Kod jela se mnogo smijalo i šalilo. Lizzie Flaming reče da de se Maria ove godine sigurno zaručiti, pa iako je to ponavljala svake godine uoči Svih svetih, Maria se nasmijala i rekla da joj nije stalo ni do prstena ni do muškaraca. Dok se smijala njene su sivozelene oči svjetlucale tužnom stidljivošdu i vrh nosa samo što joj se nije sastavio s vrhom brade. Tada je Ginger Mooney podigla svoj vrč čaja i predložila da popiju za Mariju zdravicu, a kad su sve ostale žene zalupetale vrčevima po stolu, ona reče da joj je žao što u vrču nije umjesto čaja pivo. Maria je ponovo zahihotala sve dok joj se vrh nosa gotovo sastavio s bradom, a sidušno tijelo samo što se nije

iskidalo od smijeha, jer je znala da je Mooney mislila najbolje iako se ponašala kao prosta žena.

A kako se tek Maria veselila kad su žene završile s čajem i kuharica s nijemom ženom počela pospremati stol. Otišla je u svoju malu sobicu i sjetivši se da je sutradan blagdan premjestila je kazaljku na budilici od sedam na šest sati. Zatim je svukla radnu suknju i kudne cipele i ispružila po krevetu svoju najbolju suknju i do nogu kreveta stavila blagdanske cipele. Presvukla je i bluzu i dok je stajala pred ogledalom prisjedala se kako se, kad je bila mlada djevojka, oblačila za misu nedjeljom ujutro. Promatrala je s čudnim uzbuđenjem majušno tijelo koje je tako često dotjerivala. I učini joj se i pored poodmaklih godina da je lijepo i čisto.

Kad je izašla, ulice su svjetlucale od kiše i ona je bila sretna što je ponijela stari smeđi kišni ogrtač. Tramvaj je bio pun, pa je morala sjesti na malu stolicu kraj ulaza licem okrenuta prema ljudima, a noge su joj jedva dodirivale pod. U mislima je sastavila redoslijed svih poslova koje je naumila obaviti i pomisli koliko je bolje biti neovisan i imati u džepu svoj vlastit novac. Nadala se da de lijepo provesti večer. Bila je uvjerena da de se lijepo provesti, ali neprestano je mislila kako je šteta što Alphy i Joe međusobno ne govore. Sada su se stalno svađali, a kad su bili dječaci divno su se slagali. Ali, takav je život.

Sišla je s tramvaja kod Pillara i žurno se provlačila među prolaznicima. Ušla je u Downesovu slastičarnicu, ali tu je bilo toliko ljudi da je prošlo podosta vremena dok su joj se obratili. Kupila je tuce miješanih kolača po jedan peni i konačno izašla iz radnje natovarena velikom vredicom. Zatim je razmislila što de još kupiti. Htjela je odnijeti nešto doista lijepo. Znala je da de tamo sigurno nadi dosta jabuka i oraha. Teško joj je bilo odabrati dar i tog se časa sjetila samo kolača. Odlučila je kupiti kolač od šljiva, ali kod Downesa kolač od šljiva nije bio osobito bogato ukrašen preljevom od badema, pa je zato otišla u jednu slastičarnicu u Henry Streetu. Tu je dugo odabirala i otmjena mlada prodavačica iza pulta koju je to očito malo uzrujavalo, upita je da li možda traži svadbeni kolač. Maria je porumenjela i nasmiješila se, ali mlada je prodavačica bila vrlo

ozbiljna i konačno odrezala debeo komad kolača od šljiva, zamotala ga i rekla:

»Dva šilinga i četiri penija, molim.«

Mislila je da de u tramvaju za Drumcondru morati stajati čitavim putem, jer se činilo da je nijedan mladid nije primijetio, ali joj jedan stariji gospodin ustupi mjesto. Bio je to krupan čovjek s tvrdim smeđim šeširom na glavi. Imao je četvrtasto crveno lice i prosijede brkove. Maria pomisli da je sigurno nekad bio bojnik i koliko je uglađeniji od mladih muškaraca koji su jednostavno gledali ravno preda se. Gospodin poče s njom čavrljati o Svim svetima i kišovitom vremenu. Zaključi da je njena torba puna dobrih stvari za mališane i reče da je pravo da se djeca raduju dok su još mala.

Maria je jednako mislila i povlađivala mu smjernim kimanjem glave. Bio je vrlo ljubazan prema njoj i kad je izlazila kod Canal Bridgea zahvalila mu se i naklonila. I on se njoj naklonio i podigao šešir i prijazno se nasmiješio. A ona, dok se uspinjala strmom ulicom prignuvši glavu pod kišom, pomisli kako je lako prepoznati u čovjeku gospodina čak iako je malo popio.

Kad .je ušla u Joeovu kudu, svi rekoše: O, evo Marije! I Joe je bio tu, tek što se vratio s posla i sva su djeca bila odjevena u blagdansku odjedu. Došle su i dvije velike djevojčice iz susjedstva i igre su se redale jedna za drugom. Maria dade vredicu s kolačima najstarijem dječaku Alphyju da ih podijeli, a gđa. Donnelly joj reče da je zaista predobra što je donijela tako veliku vredicu i naredi djeci da kažu:

»Hvala Maria.«

Tada Maria reče da je donijela tati i mami nešto osobito, nešto što de im se sigurno svidjeti i poče tražiti kolač od šljiva. Pogleda u Downesovu vredicu, a zatim u džepove svog kišnog ogrtača, pa na stalku u predvorju, ali ga nigdje nije mogla nadi. Upita djecu da li ga je netko od njih pojeo – naravno zabunom – ali djeca su odgovorila da nisu i činilo se kao da im nije drago jesti kolače ako ih se sumnjiči da kradu. Svatko je mislio da zna kako se kolač izgubio, a gđa. Donnelly reče da ga je Maria očito zaboravila u tramvaju. Maria se sjeti kako ju je smeo gospodin s prosijedim brkovima i porumeni od stida zbog

neprilike i žalosti. Pri pomisli da je njeno malo iznenađenje propalo i da je uzalud potrošila dva šilinga i četiri penija samo što nije zaplakala.

Ali Joe reče da to nije važno i posjedne je kraj ognjišta. Bio je vrlo dobar prema njoj. Ispričao joj je sve događaje iz svog ureda i kako je duhovito odbrusio šefu. Maria nije shvadala zašto se Joe toliko smijao svojoj doskočici, ali reče da je šef po svoj prilici vrlo drzak čovjek. Joe reče da nije tako loš, samo treba s njim znati, i da je vrlo pristojan sve dok ga čovjek ne razljuti. Gđa. Donnelly svirala je na glasoviru, a djeca su plesala i pjevala. Zatim su djevojčice iz susjedstva počele sve redom nuditi orasima. Nitko nije mogao nadi orašar i Joe se zamalo naljutio zbog toga i pitao ih što misle kako de Maria lomiti orahe bez orašara. Ali Maria reče da ne voli orahe i da se ne brinu zbog nje. Joe upita da li bi pila pivo, a gđa. Donnelly reče da imaju u kudi i bocu portugalskog vina ako želi. Maria reče da bi najviše voljela da je ničim ne nude, ali Joe je bio uporan.

Maria popusti i oni svi zajedno posjedaše oko ognjišta i povedoše razgovor o starim vremenima. Maria odluči da kaže koju dobru riječ za Alphyja, ali Joe se zakle neka ga Bog na mjestu ubije ako ikad progovori sa svojim bratom. Maria ga zamoli da joj oprosti što je uopde započela razgovor o tome. Gđa. Donnelly reče svom mužu da je velika sramota što tako govori o rođenom bratu, ali Joe odgovori da Alphy nije njegov brat i samo što od toga nije nastala svađa. Ipak, Joe reče da de se svladati s obzirom na blagdansku večer i zamoli ženu da otvori još koju bocu piva. Djevojčice iz susjedstva zametnuše neke svisvetske igre i začas su opet svi bili veseli. Maria je bila sretna što vidi djecu tako radosnu i Joea i njegovu ženu tako dobro raspoložene. Djevojčice iz susjedstva staviše na stol nekoliko zdjela i zatim dovedoše do stola jedno dijete zavezanih očiju. Jedno je dobilo molitvenik, a ostalo troje vodu, a kad je jedna od susjedovih djevojčica dobila prsten i porumenjela, gđa. Donnelly zaprijeti joj prstom kao da de redi: O,ja sve znam o tome! Djeca su tražila da i Maria zaveže oči da vide što de ona izvudi iz zdjelice na stolu i kad su joj stavljali rubac, ona se počela smijati i smijala se sve dok joj se vrh nosa gotovo sastavio s vrhom brade.

Odveli su je do stola u smijehu i šali i ona je, kako su joj rekli, ispružila ruku i spustila je u jednu zdjelu. Osjetila je među prstima meku vlažnu masu i začudila se što su svi zašutjeli i što joj nisu razvezali oči. Tišina je potrajala nekoliko časaka, a zatim je začula neko natezanje i šaputanje. Netko je nešto rekao o vrtu, a gđa. Donnelly je nato podviknula na jednu djevojčicu iz susjedstva i naredila joj da nešto odmah baci, jer se tako ne igra. Maria shvati da prvi put igra nije vrijedila i da se sve mora ponoviti. Ovog puta dobila je molitvenik.

Poslije toga gđa. Donnelly svirala je djeci škotski ples gospođice McCloud, a Joe ponuka Mariju da uzme čašu vina. Uskoro su opet svi bili veseli i gospođa Donnelly reče da de Maria stupiti u samostan prije kraja godine jer je dobila molitvenik. Joe nikad nije bio tako prijazan prema Mariji kao te večeri, nikad joj nije tako mnogo pričao o lijepim stvarima i o uspomenama. Ona reče da su svi prema njoj tako dobri.

Konačno su djeca postala umorna i pospana i Joe zamoli Mariju da zapjeva neku pjesmicu prije no što ode, jednu od onih starih pjesama. Gđa. Donnelly reče: Molimo te, Maria! i tako je Maria morala ustati i pridi glasoviru. Gđa. Donnelly zamoli djecu da utihnu i da poslušaju Marijinu pjesmu. Ona je zasvirala uvod i rekla: Sad, Maria! i Maria sva rumena započe pjevati sitnim drhtavim glasom. Pjevala je »Ja usnih da stupih u mramorni dvor« i kad je došla do druge kitice poče iznova prvu kiticu:

Ja usnih da stupih u mramorne dvore Dvorjani i sluge dame tu dvore, I među svima toga grada Ja sam tvoj ponos i tvoja nada. Nebrojenim blagom hvalit sam se mogo I podrijetlom prastarim. Ali usnih i to, što mi godilo je mnogo. Da ti me ljubiš dušom svom.

Ali nitko je nije htio upozoriti da je pogriješila i kad je završila Joe je bio veoma dirnut. Rekao je da nikad više nede biti kao što je bilo nekada, niti de ikada biti pjesama kakve su pjesme sirotog staroga Balfea, bez obzira što drugi ljudi misle o tome. Oči su mu bile tako pune suza da nije mogao nadi što je tražio i na kraju je morao upitati ženu da mu kaže gdje je vadičep.

BOLAN SLUČAJ

G. James Duffy živio je u Chapelizodu jer je želio stanovati što dalje od grada čiji je bio građanin i jer su mu se sva ostala predgrađa Dublina činila prosta, moderna i pretenciozna. Živio je u jednoj staroj tmurnoj kudi i sa svog je prozora mogao gledati napuštenu pecaru ili malo dalje plitku rijeku na kojoj je Dublin bio sagrađen. U njegovoj sobi nije bilo ni saga ni slika na visokim zidovima. Sam je kupio svaki komad pokudstva: crni željezni krevet, željezni umivaonik, četiri stolice od trske, klinčanicu, posudu za ugljen, zagrad za ognjište, lopaticu i žarače i pisadi stol sa dva gornja pretinca. U udubini u zidu načinili su mu ormar za knjige s policama od bijelog drveta. Krevet je bio presvučen bijelom posteljinom, a ispred njega bio je prostrt crnocrveni prostirač. Iznad umivaonika visilo je malo ručno zrcalo i danju je kao jedini ukras na okviru ognjišta stajala svjetiljka s bijelim sjenilom. Na bijelim drvenim policama knjige su bile poredane prema veličini odozdo prema gore. Sabrana djela Wordswortha stajala su na jednom kraju najdonje police, dok je Maymooth Catechism uvučen u platnene korice neke bilježnice bio na drugom kraju najgornje police. Na stolu je uvijek bio pribor za pisanje. U pretincu je ležao prijevod Hauptmannovog Michaela Kramera u rukopisu sa bilješkama za scensko izvođenje koje su bile ispisane ljubičastom tintom i mali svežanj listida pričvršdenih mjedenom spojnicom. U te je listove povremeno upisivao poneku izreku, a u jednom času ironije prilijepio je naslov nekog oglasa za Žučne dražeje. Pri podizanju poklopca s

pretinaca dopro bi prigušen miris – miris novih olovaka od cedrovine ili bočice gumiarabike ili prezrele jabuke koja je možda bila tu ostavljena i zaboravljena.

G. Duffy mrzio je sve što je nagoviještalo fizičku ili duševnu poremedenost. Srednjovjekovni bi ga liječnik nazvao saturnjakom. Njegovo lice na kojem su bile ucrtane sve njegove godine bilo je mrke boje kao dublinske ulice. Na dugoljastoj i prilično velikoj glavi rasla je suha crna kosa, a žudkastosmeđi brkovi jedva su mu pokrivali neprijazne usne. Čak su mu i jagodice pridavale grubi izraz. No u njegovim očima koje su se otvarale svijetu ispod žudkastosmeđih obrva nije bilo grubosti ved su odavale čovjeka koji je bio uvijek spreman da prema ljudima bude blag, ali se često razočarao. Živio je na izvjesnoj udaljenosti od samog sebe i sumnjičavo postrance promatrao svoje vlastite čine. Imao je čudan autobiografski običaj da od vremena do vremena sastavi o sebi neku rečenicu u kojoj je podmet bio u tredem licu, a prirok u prošlom vremenu. Nikada nije davao milostinju prosjacima, imao je čvrst hod i poštapao se debelim ljeskovim štapom.

Godinama je bio blagajnik u jednoj privatnoj banci u Baggot Streetu. Svakog je jutra odlazio iz Chapelizoda tramvajem na posao. U podne je išao k Danu Burkeu na ručak gdje je uzimao bocu svijetlog njemačkog piva i zdjelicu aru-aru keksa. U četiri sata napuštao je posao. Večeravao je u jednom restoranu u George’s Streetu gdje se osjedao sigurnim od društva dublinske zlatne mladeži i gdje su bile pristupačne cijene. Večeri je provodio ili za gazdaričinim glasovirom ili lutajudi gradskom okolicom. Ljubav prema Mozartovoj glazbi odvela bi ga ponekad u operu ili na koncert. To je bila jedina njegova rasipnost u životu.

Nije imao ni drugova ni prijatelja, nije znao ni za crkvu ni za vjeru. Živio je svoj duhovni život bez dodira s drugima i svoje je rođake posjedivao samo na Božid i ispradao ih na groblje kad su umirali. Te dvije društvene obveze obavljao je zbog njihove stare dostojanstvenosti, ali zato nije činio nikakve druge ustupke građanskim običajima. Dopuštao je mogudnost da bi u izvjesnim okolnostima opljačkao banku u kojoj je radio, ali kako te okolnosti

nikad nisu nastupile, njegov se život ravnomjerno odvijao – kao jednolična priča.

Jedne se večeri našao u Rotundi između dvije dame. Slabo posjedena i tiha dvorana nagoviještala je žalosni neuspjeh. Dama koja je sjedila odmah do njega osvrnula se po pustom gledalištu nekoliko puta i rekla:

»Kakva šteta da je večeras tako malo ljudi! Tako je teško za izvođače kad moraju pjevati pred praznim sjedalima.«

Prihvatio je njenu primjedbu kao poziv na razgovor. Čudio se što je bila tako pristupačna. Dok su razgovarali trudio se da je zauvijek zadrži u sjedanju. Kad je doznao da je djevojka do nje njena kdi, prosudio je da je godinu-dvije mlađa od njega. Njeno lice koje je nekada zacijelo bilo lijepo zadržalo je pametni izraz. Bilo je ovalno s jasno izraženim crtama. Oči su joj bile tamnoplave, a pogled čvrst. Isprva su imale prkosni izraz koji se kasnije zamudivao zbog, kako se činilo, namjernog suživanja zjenice i otkrivao za trenutak vrlo osjetljivu narav. Zjenica se brzo opet širila i tad bi njenom prirodom koja se tek malo otkrila ponovo ovladao razum. I njen kratki astrahanski ogrtač koji je ocrtavao grudi izvjesne punode još je određenije isticao tu crtu prkosa.

Ponovo se sreo s njom nekoliko tjedana kasnije na koncertu u Earlsfort Terraceu i kad je njena kderka odvratila pozornost, iskoristio je te trenutke da s njom prisnije porazgovori. Ona je nekoliko puta spomenula muža, ali s takvim prizvukom da se nikako nije moglo shvatiti kao upozorenje. Zvala se gđa. Sinico. Prapradjed njenog oca došao je iz Leghorna. Muž joj je bio kapetan na trgovačkom brodu koji je prometovao između Dublina i Nizozemske. Imali su jedno dijete.

Kad ju je po tredi put slučajno susreo smogao je hrabrosti da je zamoli za sastanak. Došla je. Poslije tog prvog sastanka slijedili su mnogi. Uvijek su se nalazili uvečer i odlazili na šetnju u najmirnije četvrti građa. G. Duffy je, međutim, mrzio svaku potajnost i kad je uvidio da de biti prisiljeni da se kriomice sastaju, zamolio ju je da ga pozove u kudu. Kapetan Sinico je prihvatio njegove posjete, jer je

mislio da je u pitanju ruka njegove kderi. On je svoju ženu tako iskreno smetnuo s liste svojih užitaka da mu nije palo ni na kraj pameti kako bi nekom drugom mogla zapeti za oko. Kako je muž obično bio na putu, a kderka odlazila da daje satove iz glazbe, g. Duffy je imao često priliku da uživa u gospođinu društvu. Ni on ni ona nisu nikada prije imali takav doživljaj i nijedno od njih nije u tome vidjelo nešto neprilično. Malo-pomalo on je protkao njene misli svojim mislima. Posuđivao joj je knjige, punio joj glavu idejama i dijelio s njom svoj duhovni život. Ona ga je u svemu slušala.

Ponekad bi kao odgovor na njegova izlaganja iznijela poneku činjenicu iz svog života. Gotovo s majčinskom brigom poticala ga je da joj potpuno otvori dušu. Postala je njegov ispovjednik. Rekao joj je da je neko vrijeme odlazio na sastanke Irske socijalističke stranke u potkrovnici osvijetljenoj slabom petrolejkom, gdje se među dvadesetak svjesnih radnika izdvajao kao jedinstvena ličnost. Kad se stranka podijelila na tri sekcije, svaka sa svojim vođom i u vlastitom potkrovlju, on je prestao odlaziti na sastanke. Diskusije radnika, rekao je, bile su prekomjerno malodušne. Suviše ih je zanimalo pitanje nadnica. Osjedao je da su grubi realisti i da ne podnose određenost koja je bila plod dokolice i njima nedostupna. Rekao joj je da Dublin nede doživjeti socijalističku revoluciju još nekoliko stoljeda.

Pitala ga je zašto ne zapisuje svoje misli. Čemu? – odgovarao joj je pun gorčine. Zar da se nadmede s frazerima koji nisu sposobni da dosljedno misle niti šezdeset sekundi? Da se podvrgne kriticizmu šupljoglave srednje klase koja je povjeravala svoje dudoređe policajcima i svoje lijepe umjetnosti impresarijima?

Često je odlazio u njenu malu kudicu izvan Dublina. Tamo su provodili večeri sami. Malo-pomalo, kako su im se misli prožimale, počeli su govoriti o prisnijim stvarima. Njeno prijateljstvo bilo je kao topla zemlja oko egzotične biljke. Toliko je puta dopuštala da ih obavije tama i izbjegavala je da zapali svjetiljku. Zbližavala ih je mračna diskretna soba, njihova osamljenost, glazba koja je još uvijek odzvanjala u njihovim ušima. Njega je ta veza oplemenjivala, brisala grube crte njegove naravi, ispunjavala osjedajnošdu njegov duhovni život. Ponekad bi se zatekao kako prisluškuje svoj vlastiti glas. Mislio

je da de se u njenim očima uzdidi do anđeoske visine. I dok je sve više vezivao uza se vatrenu prirodu svoje prijateljice, jedan čudni bezlični glas koji je prepoznao kao svoj vlastiti neprestano mu je govorio o neizlječivoj usamljenosti duše. Ne možemo se nikome dati, govorio je taj glas, mi pripadamo samo sebi. Ali jedne večeri kad je gđa Sinico poslije svih znakova neobičnog uzbuđenja strastveno dohvatila njegovu ruku i pritisnula je na svoj obraz, došao je kraj tim razgovorima.

G. Duffy se veoma iznenadio. Razočaralo ga je njeno tumačenje njegovih riječi. Poslije toga nije ju posjedivao čitavu sedmicu. Zatim joj je pisao i zamolio je da se ponovo nađu. Kako je želio da njihovo prijašnje ispovijedanje koje je sada bilo narušeno ne utječe na posljednji razgovor i ne uznemiri ga, sastali su se u maloj slastičarnici blizu Parkgatea. Bio je prohladni jesenski dan, ali usprkos studeni šetali su stazama parka gotovo tri sata. Dogovorili su se da prekinu svoj odnos. Svaka je veza, rekao je on, veza tuge. Kad su izašli iz parka šutke su pošli prema tramvaju. Ali tu ona poče tako jako drhtati da se on, plašedi se još jednog njenog ispada, brzo oprosti i ostavi je. Nekoliko dana kasnije dobio je zamotak u kojem su bile njegove knjige i note.

Prošlo je četiri godine. G. Duffy se vratio svom jednoličnom načinu života. Njegova je soba još uvijek svjedočila o sređenosti njegova duha. Nekoliko novih glazbenih djela bilo je naslagano na donjoj polici stalka za note, a na polici za knjige stajale su dvije Nietzscheove knjige: Tako je govorio Zaratustra i Vedra znanost. Rijetko je kad zapisivao nešto na listidima papira koji su ležali u pretincu. Dva mjeseca nakon posljednjeg razgovora s gđom. Sinico napisao je: »Ljubav između muškarca i muškarca nemoguda je, jer između njih ne smije biti spolnog odnosa, a prijateljstvo između muškarca i žene nemogude je, jer između njih mora dodi do spolnog odnosa.« Izbjegavao je koncerte da je ne bi sreo. Otac mu je umro. Mlađi suvlasnik banke povukao se. A on je još uvijek svakog jutra odlazio tramvajem u grad i svake se večeri pješice vradao kudi nakon što je skromno večerao u George’s Streetu i poslije jela pročitao večernje novine.

Jedne večeri, upravo kad je stavljao u usta zalogaj usoljene govedine s kupusom, ruka mu zastade u zraku. Netremice je gledao članak u večernjim novinama koje je naslonio na vrč s vodom. Spustio je zalogaj na tanjur i stao pažljivo čitati. Zatim je popio čašu vode, odgurnuo tanjur u stranu, nalaktio se, savio novine i spustio ih pred sebe. Pročitao je isti čanak još nekoliko puta. Po kupusu se počela hvatati hladna bijela masnoda. Došla je konobarica i upitala ga da li možda jelo nije dobro pripremljeno. Odgovorio joj je da je vrlo dobro i s mukom proguta još nekoliko zalogaja. Onda je platio račun i izašao.

Brzo je hodao kroz studenski suton pravilno udarajudi po tlu svojim debelim ljeskovim štapom dok mu je iz džepa tijesnog mornarskog kaputa virio krajičak žudkastog Maila. Na osamljenoj cesti koja vodi od Parkgatea do Chapelizoda uspori korak. Štapom je sada slabije udarao po tlu, a na hladnom zraku mu se ledio dah koji mu se nepravilno izvijao iz grudi kao niz uzdaha. Čim je stigao kudi, odmah je otišao u svoju sobu, izvukao novine iz džepa i ponovo ih počeo čitati kraj prozora uza sve slabiju svjetlost predvečerja. Nije čitao naglas, ali micao je usnama kao svedenik kad čita Secreto. Članak je glasio:

SMRT JEDNE GOSPOĐE NA KOLODVORU

SIDNEY PARADE

Bolan slučaj

Danas je u Gradskoj bolnici u Dublinu zamjenik istražitelja (u odsustvu g. Leveretta) izvršio uviđaj nad tijelom gđe. Emily Sinico stare četrdeset i tri godine koja je poginula na kolodvoru Sydney Parade jučer uvečer. Istraga je pokazala da je pokojnu gospođu u času kad je namjeravala predi prugu oborila lokomotiva putničkog vlaka koji je u deset sati dolazio iz Kingstowna, pa je tako zadobila ozljede po glavi i desnoj strani tijela od kojih je umrla.

James Lennon, strojovođa, izjavio je da radi na željeznici ved petnaest godina. Na zvižduk vlakovođe pokrenuo je vlak i zakočio ga sekundu ili dvije kasnije čim je začuo glasne povike. Vlak je vozio polagano.

P. Dunne, nosač, izjavio je da je prije polaska vlaka ugledao jednu ženu koja je zakoračila preko pruge. Potrčao je prema njoj i viknuo joj, ali prije no što ju je mogao povudi, zahvatio ju je odbojnik lokomotive i oborio je na zemlju.

Porotnik: »Vidjeli ste kako je gospođa pala?«

Svjedok: »Da.«

Policijski narednik Croly izjavio je da je zatekao pokojnicu kako leži na peronu očito mrtva. Prenio je tijelo u čekaonicu dok nisu došla bolnička kola.

Policajac broj 57 potvrdio je ovaj iskaz.

Dr. Halpin, pomodni kirurg Gradske bolnice u Dublinu, izjavio je da su nastradaloj ženi slomljena dva donja rebra i da je pretrpjela ozbiljnu kontuziju desnog ramena. Prilikom pada povrijeđena joj je i desna strana glave. Ipak kod normalne osobe takve ozljede ne bi izazvale smrt. Po njegovom mišljenju smrt je nastupila uslijed uzbuđenja i iznenadne greške u radu srca.

G. H. B. Patterson Finlay izrazio je u ime željezničkog poduzeda duboko žaljenje zbog nesrede. Poduzede je uvijek poduzimalo sve mjere kako bi spriječilo građane da prelaze prugu osim nadvožnjakom. Istaklo je upozorenja na svakom kolodvoru i postavilo automatske opružne brklje na prijelazima. Pokojnica je imala običaj da kasno nodu prelazi prugu s perona na peron i s obzirom na neke druge okolnosti u tom slučaju, po njegovom mišljenju, željeznički službenici ne bi trebali snositi krivicu.

Kapetan Sinico iz Leovillea sa stanom u Sydney Paradeu, suprug poginule, također je dao iskaz. Izjavio je da je pokojnica njegova supruga. On nije bio u Dublinu kad se nesreda dogodila, jer je upravo jutros doputovao iz Rotterdama. Bili su u braku dvadeset i dvije

godine i živjeli su sretno do prije dvije godine kad se njegova žena počela odavati pidu.

Gospođica Mary Sinico rekla je o svojoj pokojnoj majci da je običavala kasno uvečer izlaziti da kupi pide. Ona, svjedokinja, često je pokušavala da je odvrati od toga i nagovarala je da pristupi nekom antialkoholičarskom udruženju. U času nesrede nije bila kod kude i vratila se tek sat kasnije.

Sud je donio presudu u skladu s liječničkim nalazima i oslobodio Lenonna svake krivnje.

Zamjenik istražitelja rekao je da je to vrlo bolan slučaj i izrazio je duboku sudut kapetanu Sinicu i njegovoj kderki. Zahtijevao je da željezničko poduzede poduzme odlučne mjere kako bi se spriječio svaki sličan slučaj u bududnosti. Za ovu smrt nitko nije bio okrivljen.

G. Dufify podigao je pogled s novina i zagledao se kroz prozor na neveseli večernji krajolik. Rijeka je mirno ležala iza napuštene pecare i od vremena do vremena pojavljivala se svjetlost u jednoj kudi na cesti za Lucan. Kakav završetak! Čitava priča o njenoj smrti uzrujavala ga je kao i sama pomisao da joj je ikada govorio o stvarima koje su mu bile svete. Zgadile su mu se otrcane fraze, plitki izrazi suduti, obazrive riječi novinara kojega su nagovorili da prikrije pojedinosti njene odvratne smrti. Ne samo što je sebe ponizila ved je ponizila i njega. Sagledao je svu gnusnu dubinu njenog poroka, svu njegovu bijedu i smrad. I to je bila družica njegove duše! Pale su mu na pamet one propalice koje je viđao kako teturaju i nose posude i boce da ih napune u krčmi. Pravedni Bože, kakav završetak! Ona je očito bila nesposobna za život, bez jake volje, podložna lošim navikama, jedna od onih olupina koje je izbacila civilizacija. Ali kako je mogla pasti tako nisko! Zar je mogude da se tako potpuno u njoj prevario? Sjetio se njenog ispada one nodi i sada mu je pridao mnogo grublji smisao nego ikada ranije. Osjetio je olakšanje i zadovoljstvo što je tada onako postupio.

Kad se smračilo i njegove misli počele lutati, učini mu se da mu je dodirnula ruku. Zaprepaštenje od kojeg je maloprije osjetio mučninu poče sada djelovati na njegove živce. Obukao je ogrtač, stavio šešir na

glavu i žurno izašao. Na pragu ga presiječe hladan zrak koji mu se uvukao u rukave. Kad je stigao do krčme kod Chapelizod bridgea uđe i naruči vrudi punč.

Gostioničar ga uslužno posluži, ali se nije odvažio da zapodjene i razgovor. U krčmi je bilo pet-šest radnika koji su razgovarali o vrijednosti posjeda nekog gospodina u grofoviji Kildare. Pijuckali su iz ogromnih vrčeva, pušili i često pljuvali po podu povlačedi katkad svojim teškim cipelama prašinu preko ispljuvaka. G. Duffy je sjedio na stolici i gledao ih iako ih nije ni vidio ni čuo. Nakon nekog vremena izašli su, a on naruči još jedan punč. Dugo ga je pio. U krčmi je bilo vrlo tiho. Vlasnik se raširio na tezgi i zijevajudi čitao Herald. Pokatkad je s puste ulice dopirao zvižduk tramvaja.

Dok je tako sjedio i ponovo proživljavao svoj život s njom dozivajudi naizmjence u sjedanje njene dvije različite predodžbe, shvatio je da je mrtva, da je prestala postojati, da je postala uspomena. Poče se nelagodno osjedati. Pitao se što je drugo mogao učiniti. Nije mogao izigravati s njom komediju varanja, niti je mogao s njom otvoreno živjeti. Učinio je što mu se činilo najbolje. Zašto bi on bio kriv? Sada, kad je više nije bilo, shvatio je koliko joj je život bio pust dok je iz večeri u večer sjedila sama u sobi. I njegov de život biti pust sve dok ne umre, prestane postojati, postane uspomena – ako ga se itko bude sjedao.

Kad je izašao iz krčme bilo je ved prošlo devet sati. Nod je bila hladna i tamna. Ušao je u park kroz prva vrata i šetao pod mračnim krošnjama. Hodao je tmurnim stazama kojima su prije četiri godine zajedno prolazili. Kao da je u tami išla pored njega. Na trenutke mu se činilo da joj čuje glas i da osjeda njen dodir na svojoj ruci. Zastao je i osluškivao. Zašto joj je uskratio život? Zašto ju je osudio na smrt? Osjedao je kako se dudoredni dio njegova bida ruši.

Kad se uspeo na vrh Magazine Hilla zastao je i zagledao se niz rijeku prema Dublinu čija su svjetla u ovoj hladnoj nodi gostoljubivo svjetlucala crvenkastim sjajem. Pogledao je niz padinu i pri dnu u sjeni ograde parka ugledao ljudske prilike kako leže. Ta putena i potajna ljubav ispuni ga očajanjem. Izjedao se zbog svoje krute

ispravnosti. Osjedao je da je bio izopden iz svečanosti života. Činilo se da ga je ipak jedno ljudsko bide voljelo, a on joj je uskratio životi sredu. Osudio ju je na sramotu, na nečasnu smrt. Znao je da ga ispružene prilike dolje kraj ograde promatraju i da žele da ode. Nitko ga nije htio. Bio je izopden iz svečanosti života. Svrnuo je oči prema sivoj svjetlucavoj rijeci koja je krivudala prema Dublinu. S onu stranu rijeke vidio je kako se iz kolodvora Kingsbridge izvija teretni vlak i kako se kao gusjenica s užarenom glavom probija kroz mrak uporno i mučno. Polako se gubio u tami, ali u ušima je još uvijek odzvanjala teška tutnjava lokomotive koja kao da je ponavljala slogove njenog imena.

Vradao se istim putem kojim je i došao. U ušima mu je još uvijek bubnjao ritam lokomotive. Počeo je sumnjati u istinitost onoga što mu je govorila uspomena. Stao je pod jednim drvetom i pustio da se ritam izgubi. Nije više osjedao njenu blizinu u tami niti je čuo njen glas. Osluškivao je još nekoliko minuta. Ništa nije čuo. Nod je bila savršeno tiha. Ponovno osluhnu, bila je savršeno tiha. I on osjeti da je sam.

BRŠLJANOV3 DAN U PROSTORIJAMA ODBORA

Stari je Jack zgrtao žeravicu komadom kartona i pravilno je raspoređivao po hrpi bjelkastog ugljena. Čim je tankim slojem prekrio hrpu, lice mu nestade u tami, ali kad je zapuhao u vatru, na suprotnom se zidu pojavi njegova izdužena sjena i lice mu ponovo izroni iz mraka. Bilo je to staračko lice, vrlo koščato i kosmato. Vlažnim plavim očima žmirkao je u vatru, i povremeno otvarao slinava usta koja bi nesvjesno zamljaskala nekoliko puta čim bi ih ponovo zatvorio. Kad se žar uhvatio, prislonio je komad kartona uza zid, uzdahnuo i rekao:

»Sad je bolje, g. O’Connor.« 3Bršljanov list bio je simbol Irske stranke koju je osnovao Charles Parnell i koja je tražila nezavisnost Irske.

G. O’Connor, prosijedi mladid kome je lice bilo iznakaženo brojnim pjegama i prištevima, upravo je savijao cigaretu i kad mu se starac obratio, on je onako odsutan duhom pokvari. Ponovo poče zamišljeno savijati duhan i nakon što je o nečemu razmislio, odluči da navlaži papir.

»Da li je g. Tierney rekao kad de se vratiti?« upita sipljivim falsetom.

»Nije rekao.«

G. O’Connor stavi cigaretu u usta i poče pretraživati džepove. Izvukao je svežanj listida.

»Nadi du vam žigicu«, reče starac.

»Nije važno, dobro je i ovo«, odgovori g. O’Connor.

Uze jedan listid i pročita što je na njemu bilo tiskano:

OPDINSKI IZBORI

IZBORNI OKRUG ROYAL EXCHANGE

G. Richard J. Tierney, staratelj socijalne skrbi, moli vas usrdno i s poštovanjem za vaš glas i utjecaj na bududim izborima u okrugu Royal Exchange.

G. O’Connora zavrbovao je Tierneyjev agent da snubi birače u jednom dijelu biračkog okruga, ali kako je vani bilo ružno, a njegove cipele propuštale vodu, on je vedi dio dana provodio kraj vatre u prostorijama odbora u Wicklow Streetu s Jackom, starim podvornikom. Sjedili su tako otkad se ionako kratak dan smrkao. Bio je šesti listopad, a napolju turobno i hladno.

G. O’Connor otkinuo je komad listida, zapalio ga na ognjištu i pripalio cigaretu. Tog časa plamen osvijetli sjajnu značku tamnog bršljanovog lista u njegovom zapučku. Starac ga je pažljivo promatrao, a zatim ponovo dohvatio karton i počeo polako raspirivati vatru dok je njegov prijatelj pušio.

»Ah da«, reče i nastavi, »teško je pogoditi kako treba odgajati djecu. Tko bi pomislio da de biti takav! Slao sam ga Kršdanskoj bradi i učinio za njega sve što sam mogao, a on se eto opija i nede da radi. Pokušao sam od njega stvoriti poštena čovjeka.«

Umorno je odložio karton.

»Samo, sad sam star, inače bih ga ved izmijenio. Uzeo bih batinu i tukao bih ga do iznemoglosti – kao što sam nekada često činio. Majka, znate, ona ga je razmazila, ugađala mu je sad u ovom, sad u onom...«

»Takve stvari kvare djecu« reče g. O’Connor.

»Svakako«, reče starac. »A roditeljima ionako nisu poslije zahvalna, ved su samo drska. On uvijek iskoristi priliku i postane osoran kad vidi da sam malo gucnuo. Što de to biti od svijeta kad sinovi tako postupaju s očevima?«

»Koliko mu je godina?« upita g. O’Connor.

»Devetnaest«, odgovori starac.

»Zašto ga negdje ne zaposlite?«

»Svakako, što sve nisam pokušao s tom pijanom vucibatinom otkad je napustio školu. Nedu te više hraniti, rekoh mu. Moraš nadi posao. Ali kad je dobio namještenje bilo je još gore. Sve bi zapio.«

G. O’Connor prijateljski kimnu glavom, a starac ušuti i zagleda se u vatru. Netko je otvorio vrata i viknuo:

»Zdravo! Je l’ to sastanak slobodnih zidara?«

»Tko je?« upita starac.

»Što radite u mraku?« upita ih glas.

»Jesi li to ti, Hynes?« upita g. O’Connor.

»Da, ja sam. Što radite u mraku?« ponovi g. Hynes i približi se vatri.

Bio je to visok i vitak mladid sa svijetlosmeđim brkovima. S ruba šešira visile su mu sitne kapi kiše koje su svakog časa mogle pasti. Bio je uzdigao ovratnik kratkog kaputa.

»Pa, Mat«, reče on g. O’Connoru, »kako ide?«

G. O’Connor zatrese glavom. Starac napusti ognjište i nakon što je spotičudi se obišao sobu, vrati se s dvije svijede koje zapali na vatri stavi na stol. Svjetlost obasja praznu sobu, a plamen na ognjištu izgubi sav svoj vedri čar. Na zidovima nije bilo ničega osim jednog predizbornog proglasa. Na sredini sobe bio je mali stol na kojem se nalazila hrpa papira.

G. Hynes se nasloni na okvir ognjišta i upita:

»Da li ti je što platio?«

»Još nije«, odgovori g. O’Connor. »Nadam se da nas nodas nede ostaviti na cjedilu.«

G. Hynes se nasmije.

»O, platit de. Ne boj se«, reče.

»Nadam se da de se, ako ozbiljno shvada posao, ponijeti kako valja«, reče g. O’Connor.

»Što ti misliš, Jack?« g. Hynes upita starca s podsmijehom.

Starac se vrati na svoje mjesto kraj vatre i reče:

»U svakom slučaju on ima novac. Nije kao onaj drugi krpež.«

»Koji drugi krpež?« upita g. Hynes.

»Colagan«, reče starac prezirno.

»To zato kažeš, jer je Colagan radnik? Kakva je razlika između dobrog i poštenog zidara i gostioničara – ha? Zar radnik nema jednako pravo da bude u Gradskom vijedu kao bilo tko drugi, da, čak vede pravo nego neki ljudi koji skidaju šešir pred svakim čovjekom koji ima neki naslov uz ime? Zar nije tako. Mat?« g. Hynes upita g. O’Connora.

»Mislim da si u pravu«, reče g. O’Connor.

»Colagan je samo jednostavna poštenjačina koji ni ne pomišlja da nešto udari. On bi htio udi u Opdinsko vijede samo zato da može predstavljati radničku klasu. A čovjek za koga vi radite misli samo kako de se dočepati nekog položaja.«

»Naravno, i radnička klasa treba biti zastupljena«, reče starac.

»Radnik«, reče g. Hynes, »dobiva više batina nego kruha. A zapravo bez rada nema ničega. Radnik ne traži masne položaje za svoje sinove i nedake i bratide. Radnik nede ukaljati čast Dublina da bi ugodio njemačkom vladaru.«

»Kako to misliš?« upita starac.

»Zar nisi čuo da spremaju dobrodošlicu kralju Edwardu ako slijedede godine dođe ovamo? Kome je potrebno da se ponizno klanja stranom kralju?«

»Naš čovjek nede glasati za tu dobrodošlicu«, reče g. O’Connor. »On de pristupiti nacionalističkoj listi.«

»Nede?« reče g. Hynes. »Pričekaj samo pa deš vidjeti. Poznajem ga ja. To je previjanac Dicky Tierney, zar ne?«

«Boga mi, možda si u pravu, Joe«, reče g. O’Connor. »U svakom slučaju volio bih da ved jednom donese novac.«

Sva trojica ušutješe. Starac poče zgrtati žeravicu. G. Hynes skide šešir, strese ga, a zatim spusti ovratnik na kaputu i tako otkri list bršljana u zapučku.

»Kad bi ovaj čovjek bio živ«, reče on pokazujudi na list, »ne bi bilo dobrodošlice.«

»To je istina«, reče g. O’Connor.

»Eh, Božja su bila ona vremena«, reče starac. »Puna života!«

U sobi je ponovo zavladala tišina. Tada jedan žustri čovuljak slinava nosa i vrlo hladnih ušiju gurnu vrata. Odmah je pristupio vatri počeo trljati ruke tako žestoko kao da bi htio iz njih istjerati iskru.

»Nema novaca, momci«, reče on.

»Sjednite, g. Henchy«, reče starac i ponudi mu stolicu.

»O, ne uzbuđuj se. Jack, ne uzbuđuj se«, reče g. Henchy.

Kimnuo je g. Hynesu i sjeo na stolicu koju mu je odstupio starac.

»Jesi li obavio posao u Aungier Streetu?« upita g. O’Connora.

»Da«, odgovori g. O’Connor i poče tražiti po džepovima podsjetnik.

»Jesi li svratio kod Grimesa?«

»Jesam.«

»Pa, kako stoji?«

»Nije htio ništa obedati. Rekao je: Ne želim se nikome povjeravati kako du glasati. Ali mislim da de učiniti kako valja.«

»Zašto misliš?«

»Pitao me tko su nominatori i ja sam mu rekao. Spomenuo sam oca Burkea. Mislim da de biti za nas.«

G. Henchy poče šmrcati i trljati ruke strašnom brzinom.

Onda reče:

»Tako ti ljubavi Božje, Jack, donesi nam malo ugljena. Valjda je još nešto ostalo.«

Starac izađe iz sobe.

»Beznadno je«, reče g. Henchy i zatrese glavom. »Pitao sam onoga malog čistača cipela, ali on reče: O, sada, g. Henchy kad vidim da se posao odvija kako valja, nedu na vas zaboraviti, budite sigurni. Prokleti škrti krpež! Tja, kako bi i mogao biti drugačiji?«

»Što sam ti rekao, Mat?« reče g. Hynes. »Preprednjak Dicky Tierney.«

»O, on je prepreden baš koliko to oni od njega traže«, reče g. Henchy. »Nema uzalud onakve male prasede oči. Prokleta mu duša! Zar nije mogao ljudski platiti umjesto: G. Henchy, moram govoriti s g. Fanningom ... Potrošio sam mnogo novaca. Prokleta mu škrta đavolja duša! Izgleda da je zaboravio ona vremena kad je njegov mali stari otac držao staretinarnicu u Mary’s Laneu.«

»Ma je li to točno?« upita g. O’Connor.

»Bogami jeste«, odgovori g. Henchy. »Zar nisi nikada čuo? Muškarci su tamo odlazili u nedjelju ujutro prije no što su se gostionice otvarale da kupe prsluk ili hlače – ma da! Ali mali stari otac

lukavog Dickyja čuvao je uvijek u jednom kutu lukavu malu crnu bocu. Shvadaš li sad? Eto, to je! Tu je lukavi Dicky ugledao svjetlost dana.«

Starac se vratio s nekoliko komadida ugljena koje je porazmještao po vatri.

»Lijepa su mi to posla«, reče g. O’Connor. »Kako to misli da demo za njega raditi ako nam ne plati?«

»Ja vam tu ništa ne mogu pomodi«, reče g. Henchy. »Bojim se da du kad se vratim kudi zatedi u predvorju pandure koji su došli da me izbace zbog nepladene stanarine.«

G. Hynes se nasmije i oduprijevši se ramenima od okvira ognjišta spremi se da ode.

»Sve de biti dobro kad dođe kralj Eddie«, reče. »Pa, momci, sad idem. Do viđenja. Zbogom!«

Polako je izašao iz sobe. Ni g. Henchy ni starac ne rekoše ništa, samo g. O’Connor, koji je zlovoljno gledao u vatru iznenada povika kad su se vrata zatvorila:

»Zbogom, Joe!«

G. Henchy je šutio neko vrijeme, a zatim kimnu prema vratima.

»Kažite mi«, reče on i okrene se prema ognjištu. »Zašto naš prijatelj dolazi ovamo? Što želi?«

»Ah, jadni Joe!« reče g. O’Connor i baci opušak u vatru. »Iste ga brige more kao i nas ostale.«

G. Henchy je žestoko šmrcao i toliko pljuckao da je zamalo utrnuo vatru koja se čitavo vrijeme pištedi borila za opstanak.

»Redi du vam što ja privatno i iskreno mislim o tome,« reče on. »Sve mi se čini da je iz protivničkog tabora. On je Colaganov špijun, ako mene pitate. Rekli su mu, obiđi ih malo i pokušaj doznati kako napreduju. Nede sumnjati u tebe. Shvadate?«

»Ah, jadni Joe je pošten momak«, reče g. O’Connor.

»Njegov otac je bio pristojan i častan čovjek«, prizna g. Henchy. »Jadni stari Larry Hynes! Učinio je mnogo dobra u svom životu. Ali bojim se da naš prijatelj nije čisto zlato. Do vraga, mogu shvatiti da

netko nema novaca, ali ne shvadam ljude koji žive na tuđi račun. Zar nema u sebi ni mrve muškosti?«

»Ja ga više nedu lijepo primiti kad ponovo dođe ovamo«, reče starac. »Neka samo radi za svoju stranu, ali neka me ne dođe ovdje uhodariti.«

»Ne znam«, reče g. O’Connor u dvoumici dok je vadio papir i duhan za cigarete. »Mislim da je Joe Hynes ispravan čovjek. On je pametan momak, lijepo piše. Sjedate li se one stvari koju je napisao...«

»Neki su od tih brđana i fenijaca4 malo i suviše pametni, ako mene pitate«, reče g. Henchy. »Znate li što ja privatno i iskreno mislim o tim sitnim ribama? Vjerujem da ih je polovica u službi dvora«.

»Nikada se ne zna«, reče starac.

»O, ali ja znam pouzdano«, reče g. Henchy. »Oni su dvorski slugani... Ne kažem za Hynesa... Ne, do vraga, vjerujem da je što se toga tiče iznad toga... Ali ima jedan mali škiljavi plemid – znate na kojeg rodoljuba ciljam?«

G. O’Connor kimnu.

»Ima i jedan izravni potomak majora Sirra, ako hodete! Oh, najvatreniji rodoljub! Taj čovjek bi sada prodao svoju zemlju za četiri penija – ah, pao bi na koljena i zahvalio svemogudem Kristu da ima domovinu koju može prodati.«

Netko pokuca na vrata.

»Izvolite«, reče g. Henchy.

Na pragu se pojavio čovjek koji bi sudedi po izgledu mogao biti ili siromašni svedenik ili siromašni glumac. Tijesna mu je odjeda bila priljubljena uz kratko tijelo, a kako je bio podigao ovratnik kratkog kaputa kojemu se na pucetima vidio odsjaj vatre, nije se moglo znati da li nosi svedenički ili građanski ovratnik. Na glavi je imao okrugli šešir od tvrdog crnog pusta. Lice mu se sjalo od kišnih kapi, izgledalo 4Fenijac – član tajne organizacije Fenijsko bratstvo kojoj je bio glavni cilj oslobođenje Irske od engleske

vladavine.

je kao vlažni žuti sir i samo su mu jagodice bile ružičaste. Razjapio je svoja vrlo duga usta zbog razočaranja i u isti mah širom rastvorio vrlo osjetljive plave oči od zadovoljstva i iznenađenja.

»O, otac Keon!« reče g. Henchy i skoči sa stolice. »Jeste li to vi? Uđite!«

»O, ne, ne, ne«, reče otac Keon brzo, skupljajudi usta kao da se obrada nekom djetetu.

»Zar nedete udi i malo sjesti?«

»Ne, ne, ne!« reče otac Keon prigušenim blagim baršunastim glasom. »Ne bih vam htio smetati! Samo sam tražio g. Fanninga...«

»On je kod Crnog orla«, reče g. Henchy. »Ali zašto ne uđete i sjednete časak s nama?«

»Ne, ne, hvala. Došao sam samo zbog jednog poslida«, reče otac Keon. »Hvala vam zaista.«

Okrenuo se, a g. Henchy dohvati svijedu i ode do vrata da mu posvijetli pri silasku.

»O, molim vas, nemojte se mučiti.«

»Nije to ništa. Stepenice su tako mračne.«

»Ne, nije potrebno. Vidim... Zaista vam hvala.«

»Jeste li sišli?«

»Jesam, hvala ... Hvala.«

G. Henchy se vrati i ponovo stavi svijedu na stol. Sjede opet kraj vatre. Neko su vrijeme šutjeli.

»Reci mi, John«, reče g. O’Connor i ponovo pripali cigaretu predizbornim listidem.

»Hm?«

»Što je on zapravo?«

»Teško je na to odgovoriti«, reče g. Henchy.

»Čini mi se da su Fanning i on vrlo prisni. Često su zajedno kod Kavanagha. Da li je on uopde svedenik?«

»Mmmmda, vjerujem da jest ... Mislim da je on, kako se ono kaže, crna ovca. Hvala Bogu, nemamo mnogo takvih! Ali imamo ih nekoliko... On je u neku ruku nesretan čovjek...«

»A od čega živi?« upita g. O’Connor.

»To je i pogotovo tajna.«

»Da li je vezan uz neku kapelu ili crkvu ili ustanovu ili...«

»Ne«, reče g. Henchy. »Mislim da putuje za svoj vlastiti račun... Bože mi oprosti«, doda on, »kad se pojavio, pomislio sam da je stiglo dvanaest boca piva.«

»Kad si ved spomenuo, što misliš, hodemo li uopde dobiti pide?« upita g. O’Connor.

»I ja sam ožednio« reče starac.

»Rekao sam onom malom cipelaru tri puta«, reče g. Henchy »da nam pošalje dvanaest boca piva. I sad bih mu bio rekao, ali on se bio naslonio na pult i zadubio u razgovor s Aldermanom Cowleyjom.«

»Zašto ga ipak nisi podsjetio?« upita g. O’Connor.

»Zato što mu nisam htio pridi dok je govorio s Aldermanom Cowleyjem. Čekao sam dok me nije ugledao i onda sam mu rekao: Ona stvarčica o kojoj sam vam govorio... A on mi odgovori: To de biti u redu, g. H! Tja, palčid je čini se to posve zaboravio.« »Mislim se da se u ovom okrugu sklapaju neki poslovi«, reče g. O’Connor zamišljeno. »Vidio sam njih trojicu na uglu Suffolk Streeta kako se marljivo o nečemu dogovaraju.«

»Mislim da znam oko čega se pogađaju«, reče g. Henchy. »Danas, ako želiš postati gradonačelnik, moraš obedati novac gradskim očima, inače te nede izabrati. Boga mi! Ozbiljno pomišljam da i sam postanem gradski otac. Što misliš? Da li sam podoban za takav posao?«

G. O’Connor se nasmije.

»Što se tiče novaca...«

»Zamisli, vozim se iz gradske vijednice sa svom svojom gamadi, a Jack stoji iza mene s napudranom vlasuljom – e?«

»Mene uzmi za osobnog tajnika, John.«

»Da. A oca Keona za osobnog kapelana. Ah, što bismo se zabavljali!«

»Vjere mi g. Henchy«, reče starac, »vi biste znali bolje živjeti nego mnogi od njih. Neki dan sam razgovarao sa starim Keeganom, vratarom. Kako ti se sviđa novi gazda. Pat? upitah ja njega. Izgleda da nema sada mnogo gozbi, rekoh mu. Gozbi! reče on. Ovaj bi se zasitio i samim mirisanjem mrvica, takav je on. A znate li što mi je još rekao? Tako mi boga nisam mu vjerovao.«

»Što?« upitaše g. Henchy i g. O’Connor.

»Pa eto, reče mi: Što misliš o gradonačelniku Dublina koji naručuje samo pola kile kotleta za objed? Zar se tako živi na visokoj nozi? reče on. Ma, što kažeš rekoh ja. Pola kile kotleta u gradskoj vijednici! I rekoh još: Kakvi to ljudi danas uopde žive?«

Tog časa netko zakuca i na vrata proviri neki dječak.

»Što je?« upita starac.

»Od Crnog orla«, reče dječak, stupi u stranu i stavi na pod košaru u kojoj je zazveketalo staklo.

Starac pomože dječaku da prenese boce iz košare na stol i prebroji ih. Dječak ponovo podigne košaru i upita:

»Imate li boce?«

»Kakve boce?« upita starac.

»Zar nas nedeš pustiti da ih najprije ispraznimo?« upita g. Henchy.

»Rekli su mi da tražim prazne boce.«

»Dođi sutra«, reče starac.

»Čuj, mali!« reče g. Henchy, »budi dobar i otrči do O’Farrella i zamoli ga da nam posudi vadičep – kaži da je za g. Henchyja. Reci mu da demo odmah vratiti. Ostavi ovdje košaru.«

Dječak ode, a g. Henchy poče veselo trljati ruke i reče:

»Ah, eto, ipak nije tako loš na koncu konca. U svakom slučaju barem je održao riječ.«

»Nemamo čaša«, reče starac.

»O, Jack, neka te to ne brine«, reče g. Henchy. »Ved su mnogi pošteni ljudi prije nas pili iz boca.«

»I to je bolje, nego ništa«, reče g. O’Connor.

»Nije on nevaljalac«, reče g. Henchy, »samo što mu Fanning duguje novaca. Znaš, on dobro misli, istina, na svoj vlastiti nadmeni način.«

Dječak se vratio s vadičepom. Starac otvori tri boce i kad htjede vratiti vadičep, g. Henchy reče dječaku:

»Da li bi ti malo popio, momče?«

»S vašim dopuštenjem, gospodine«, reče dječak.

Starac nerado otvori još jednu bocu i pruži je dječaku.

»Koliko ti je godina?« upita ga.

»Sedamnaest«, reče dječak.

Kako starac ne reče ništa više, dječak uze bocu, reče g. Henchyju: Moje najdublje poštovanje, gospodine, ispi pivo, vrati bocu ponovo na stol i obrisa rukavom usta. Zatim uze vadičep i postrance izađe kroz vrata mrmljajudi nešto kao pozdrav.

»Eto, tako to počinje«, reče starac.

»Loš početak«, reče g. Henchy.

Starac razdijeli tri boce koje je otvorio i sva trojica nagnuše u isti mah. Otpili su poprilično, a onda stavili boce na okvir ognjišta da im budu nadohvat ruke i sa zadovoljstvom odahnuli.

»Pa, dobro sam se danas naradio«, reče g. Henchy nakon nekog vremena.

»Zaista, John?«

»Da. Uredio sam mu jednu ili dvije sigurne stvari u Dawson Streetu, ja i Crofton. Neka ostane među nama, znate, Crofton (inače

naravno vrlo pošten momak) ne vrijedi ništa kao agitator. Šuti kao zaliven i samo stoji i gleda u ljude dok ja govorim.«

Tog časa dva čovjeka stupiše u sobu. Jedan od njih bio je vrlo debeo i njegovo plavo odijelo od serža izgledalo je kao da bi se svakog časa moglo raspudi na oblom tijelu. Imao je krupno lice koje je podsjedalo na mladog vola s izbuljenim plavim očima i prosijedim brkovima. Drugi, koji je bio mnogo mlađi i nježniji, imao je mršavo glatko obrijano lice. Nosio je vrlo visok dvostruki ovratnik i bijelo obrubljeni tvrdi pusteni šešir.

»Zdravo, Croftone!« reče g. Henchy debelom čovjeku. »Mi o vuku...«

»Otkuda vam pide?« upita mlađi. »Zar vam je pala sjekira u med?«

»O, pa naravno, Lyons de najprije ugledati pide!« reče g. O’Connor smijudi se.

»Zar tako agitirate, momci«, reče g. Lyons, »a Crofton i ja tražimo glasače na hladnodi i kiši?«

»Što, prokleta vam duša«, reče g. Henchy, »ja du sam u pet minuta skupiti više glasača nego vas dvojica za čitav tjedan.«

»Otvori dvije boce piva, Jack«, reče g. O’Connor.

»Kako du kad nemamo vadičep?« reče starac.

»Čekaj, čekaj«, reče g. Henchy i brzo ustade. »Jeste li ikad vidjeli ovaj mali trik?«

On uze dvije boce sa stola i stavi ih postrance na prag ognjišta. Zatim ponovo sjede kraj vatre i ispi gutljaj iz svoje boce. G. Lyons sjede na rub stola, zabaci šešir na potiljak i stade njihati noge.

»Koja je moja boca?« upita.

»Ova, momče«, reče g. Henchy.

G. Crofton sjede na sanduk i upilji pogled u drugu bocu na pragu ognjišta. Šutio je iz dva razloga. Prvo, zato što nije imao što redi, što je ved samo po sebi bilo dovoljno, drugo, jer je svoje prijatelje smatrao nižima od sebe. On je bio agitator konzervativca Wilkinsa, ali kad su

konzervativci povukli svog čovjeka i, birajudi između dva zla manje, odlučili da potpomognu nacionalističkog kandidata, angažirali su ga da radi za g. Tierneyja.

Nekoliko časaka kasnije čulo se Pok! kad je iz boce g. Lyonsa poletio čep u zrak. G. Lyons skoči sa stola, ode do ognjišta, uze bocu i ponovo se vrati na svoje mjesto.

»Upravo sam im ispričao, Croftone«, reče g. Henchy, »da smo danas pridobili nekoliko glasača.«

»Koga ste pridobili?« upita g. Lyons.

»Eto, kao prvo Parkesa, zatim Arkinsona, to su dvojica, a pridobio sam i Warda iz Dawson Streeta. Fini stari čovo, pravi stari otmjeni gospodin, prekaljeni konzervativac! Ali zar vaš kandidat nije nacionalist? upitao me. To je častan čovjek, rekoh ja. Misli jedino na dobrobit svoje zemlje. Veliki je poreznik, vlasnik je mnogih kuda u gradu, a posjeduje i tri poslovne zgrade. Ved zbog samog sebe bit de protiv povisivanja poreza. On je poznat i ugledan građanin, rekoh ja, staratelj socijalno ugroženih, i ne pripada nijednoj stranci, ni dobroj ni lošoj ni nezavisnoj! Eto, tako im treba govoriti.«

»A što kažeš na dobrodošlicu kralju« reče g. Lyons nakon što je malo potegao i mljasnuo ustima.

»Slušajte«, reče g. Henchy. »Kao što sam ved rekao Wardu, ovoj zemlji je potreban kapital. Kraljevim dolaskom počet de pritjecati novac. Građani Dublina de od toga imati koristi. Sjetite se samo svih onih tvornica kraj pristaništa koje stoje neiskorištene! Sjetite se koliko bismo imali novaca u našoj zemlji, samo kad bi ponovo proradile stare privredne grane, mlinovi, brodogradilišta, tvornice. Treba nam kapital.«

»Ali slušaj, John«, reče g. O’Connor. »Zašto bismo priređivali dobrodošlicu engleskom kralju. Zar nije sam Parnell...«

»Parnell je mrtav«, reče g. Henchy. »Eto kako ja na to gledam: taj kralj je došao na prijesto nakon što ga je majka držala po strani sve dok nije osijedio. On je svjetski čovjek i ima dobre namjere s nama. Baš je fin i pristojan, ako mene pitate, još nikada nisam čuo neke

gluposti u vezi s njime. Rekao je valjda samom sebi: Moj stari nikad nije išao gledati te divlje Irce. Krista mi, ja du otidi i vidjeti kakvi su. I zar bismo ga sada trebali uvrijediti, a dolazi nam u prijateljski posjet? A, reci, Croftone?«

G. Crofton kimnu.

»Pa baš ako hodete«, reče g. Lyons smišljeno, »život kralja Edwarda, znate i sami, nije baš...«

»Zaboravimo prošlost«, reče g. Henchy. »Meni se osobno taj čovjek sviđa. Obična je vucibatina kao vi i ja. Voli čašu groga, pomalo i žene i dobar je športaš. Do vraga, zar mi Irci ne možemo biti pošteni?«

»To je sve lijepo i dobro«, reče g. Lyons. »Ali sjeti se Parnella.«

»Za ime Božje«, reče g. Henchy, »kakve to ima veze?«

»Želim samo redi da mi imamo svoje ideale«, reče g. Lyons. »Čemu onda dobrodošlica takvom čovjeku? Ako i sada, nakon što znamo što je sve Parnell učinio, misliš da je bio prikladan da nas vodi, zašto bismo onda tako nešto učinili za Edwarda Sedmog?«

»Ove je godine Parnellova godišnjica«, reče g. O’Connor »i ne bi bilo zgodno da opet izazovemo mržnju. Sada kad je mrtav i kad ga više nema, svi ga cijenimo — čak i konzervativci«, doda on i okrene se g. Croftonu.

Pok! U zrak je sa zakašnjenjem izletio i čep iz boce g. Croftona. G. Crofton ustade sa sanduka i ode do vatre. Kad se vratio s plijenom, reče dubokim glasom:

»Naša ga stranka poštuje jer je bio gospodin.«

»U pravu si, Croftone«, reče g. Henchy vatreno. »On je jedini znao držati na uzdi to krdo divljih mačaka. Dolje, psi! Lezite, nitkovi! Tako je s njima postupao. Uđi, Joe! Uđi!« povika ugledavši na vratima g. Hynesa.

G. Hynes polako uđe unutra.

»Otvori još jednu bocu piva, Jack«, reče g. Henchy. »O, zaboravio sam da nemamo vadičep! Dodaj mi je pa du je staviti uz vatru.«

Starac mu doda bocu i on je stavi na prag ognjišta.

»Sjedi, Joe«, reče g. O’Connor, »upravo govorimo o glavnome.«

»Da, da!« reče g. Henchy.

G. Hynes sjede na rub stola kraj g. Lyonsa, ali ništa ne reče.

»Ima jedan čovjek«, reče g. Henchy, »koji ga se nije odrekao. Boga mi, mislim na tebe, Joe! zaista, tako mi Boga, ostao si uz njega kao pravi muškarac!«

»Čuj, Joe«, reče iznenada g. O’Connor. »Pokaži nam ono što si napisao – sjedaš se? Imaš li kod sebe?«

»Hajde, pročitaj nam«, reče g. Henchy. »Jeste li to ikada čuli, Croftone? Slušajte sada, sjajna stvar.«

»Hajde, Joe, raspali«, reče g. O’Connor.

G. Hynes kao da se nije odmah sjetio na koju pjesmu ciljaju, ali kad je malo razmislio, reče:

»Ah, na onu stvar mislite... To je staro.«

»Počni, čovječe!« reče g. O’Connor.

»Pst, pst«, reče g. Henchy. »Sada, Joe!«

G. Hynes je još malo oklijevao. Zatim, kad su svi utihnuli, skide šešir, stavi ga na stol i uspravi se. Izgledalo je kao da u sebi ponavlja pjesmu. Nakon prilično duge stanke on najavi:

PARNELLOVA SMRT

6. listopada 1891.

Nakašljao se nekoliko puta i počeo recitirati:

On mrtav je. Neokrunjeni Kralj je mrtav. O, Irska, tuguj svu tugu i bol

Jer mrtav je on kog podlo sruši Modernih licemjera mrzak soj. Ubiše ga kukavički psi Što iz blata doveo ih sjaju; A Erina nade i Erina sni S lomačom vladara propadaju. U palači, kolibici. Gdje god irsko srce bije Shrvana je – jer sudbinskog Njenog tvorca više nije. On bi Irsku proslavio I razvio slavni zelen-stijeg. Državnike, vođe, ratnike joj digo Nad narode i sav svijet. Snivao je (jao, tek san to bje!) O Slobodi: al kad tog boga Dosed je htio, izdajom ga Od ljubljenoga otrgli ga. Gnusne su kukavne, podle ruke Što ubiše svog boga i poljupcima Predaše ga prostoj rulji, Puzavom svedenstvu — dušmanima. Nek sramota vječna prati Spomen onih što ukaljaše velikoga Svijetlo ime Što ih preziraše. On pade kao što modni ginu, Plemenit, hrabar sve do groba,

U smrti s njim su sada srasli Junaci Irske davnog doba. Nek kavge glas ne ometa mu san! On počiva s mirom: ni ljudski jad Ni visoke težnje ne gone ga Da vrhunce slave dosegne sad. Što htjedoše, tu je; srušili ga. Al’, Irska, čuj, taj duh bi mogo Ustati ko Feniks iz pepela U praskozorje novo. Taj dan de biti Slobode vlast. A Erin, dižudi vrč na slavu i čast osjetit de za Parnellom bol uz radost i slast.

G. Hynes je ponovo sjeo na stol. U prvi čas svi su šutjeli, a zatim se prolomio buran pljesak.Čak je i g. Lyons pljeskao. Pljesak je potrajao neko vrijeme. Kad se stišao svi slušatelji bez riječi potegoše iz boca.

Pok! Poletjeo je čep iz boce g. Hynesa, ali g. Hynes je ostao sjediti na stolu sav rumen i gologlav. Kao da nije čuo prasak.

»Sjajan si, Joe!« reče g. O’Connor i izvadi papir za cigarete i duhankesu, ne toliko da bi pušio, koliko da prikrije uzbuđenje.

»Što misliš o tome, Croftone?« uzviknu g. Henchy. »Zar nije lijepo, što?«

G. Crofton reče da je to vrlo lijepo napisana pjesma.

MAJKA

Holan, pomodni tajnik Irskog Abu društva obilazio je Dublin gotovo mjesec dana s rukama i džepovima punim prljavih papirida i ugovarao seriju priredbi. Jedna mu je noga bila kljasta i zbog toga su ga prijatelji nazivali Skakutavi Holan. Neprestano je hodao amo-tamo, stajao je satima na uličnim uglovima gdje je raspravljao i zapisivao bilješke. A onda na koncu gđa. Kearney je zapravo sve uredila.

Gospođica Devlin postala je gđa. Kearney iz prkosa. Bila je odgojena u jednom prvorazrednom zavodu gdje je učila francuski i glazbu. Kako je po prirodi bila plaha i neusiljena, stekla je u školi nekoliko prijateljica. Kad je stigla za udaju, slali su je u razne kude gdje su se mnogi divili njenom sviranju i profinjenom ponašanju. Okružena hladnim krugom svojeg znanja i nadarenosti čekala je da se pojavi neki prosac i da joj ponudi sjajan život. No, ona je susretala posve obične mladide koji nisu imali hrabrosti da joj se približe, a ona im nije davala nikakvog poticaja. Svoju romantičnu čežnju pokušavala je utješiti častedi se u potaji rahat-lokumom. Ipak, kad se približila graničnim godinama za udaju, njene su prijateljice počele razvezivati jezike i da bi ih ušutkala udala se za g. Kearneyja, cipelara na Ormond Quayu.

Bio je mnogo stariji od nje. Bio je ozbiljan u razgovoru i ponekad govorio u svoju veliku smeđu bradu. Nakon godinu dana provedenih u braku gđa. Kearney je shvatila da je takav čovjek bolji od neke romantične duše, ali ona sama ostala je uvijek romantična. Njen muž je bio trezven, kudevan i pobožan. Išao je u crkvu svakog prvog petka, katkad s njom, češde sam. Ali i ona je bila dobar vjernik i dobra žena. U društvu u nekoj tuđoj kudi bilo je dovoljno da sasvim malo podigne obrvu pa da on ustane i da se počne opraštati. Ako ga je mučio kašalj, ona bi mu pokrila stopala pokrivačem od paperja i napravila jaki punč od ruma. Sa svoje strane on je bio uzor oca. Svakog tjedna upladivao je malu svotu u jednu banku i tako je za obje svoje kderke, kad su stigle do dvadeset i četvrte godine, osigurao miraz od po sto funti.

Stariju kderku Kathleen poslao je u dobar zavod gdje je učila francuski i glazbu, a kasnije joj je pladao školarinu na akademiji. Svake godine mjeseca srpnja gospođa Kearney je pronašla priliku da kaže nekoj prijateljici:

»Moj dobri muž nas vodi u Skerries, na nekoliko tjedana.«

Ako nije bio Skerries bio je Howth ili Greystones.

Kada se počeo širiti Irski Preporod, gđa. Kearney je odlučila iskoristiti irsko ime svoje kderi i pozvala je u kudu učitelja irskog jezika. Kathleen i njena sestra počele su izmjenjivati sa svojim prijateljicama razglednice na irskom jeziku. Određenih nedjelja, kad je g. Kearney dolazio sa svojom obitelji u crkvu koja je služila kao katedrala na uglu Katedralske ulice, okupila bi se poslije mise mala skupina ljudi. Bili su to prijatelji Kearneyjevih, glazbeni prijatelji ili nacionalistički prijatelji, i nakon što bi prorešetali sve što im je bilo na jeziku, izrukovali bi se smijudi se što se tolike ruke ukrštavaju i opraštali se irskim »zbogom.« Uskoro su ljudi često počeli spominjati ime gospođice Kathleen Kearney. Govorili su da je vrlo nadarena glazbenica i da je vrlo draga djevojka i štoviše da je pobornik jezičnog preporoda. Gđa. Kearney je zbog toga bila veoma zadovoljna. Nije se stoga iznenadila kad joj je došao g. Holohan i predložio da njena kderka svira pratnju na glasoviru na četiri velike priredbe koje je društvo pripremalo u Antient Concert Rooms. Uvela ga je u salon, posjela ga i iznijela bocu i srebrnu zdjelu s keksima. Svim srcem i dušom ulazila je u pojedinosti tog pothvata, davala savjete, upozoravala i odvradala i konačno su sklopili ugovor po kojem je Kathleen kao pratilja na glasoviru trebala dobiti osam gvineja za četiri velika koncerta.

Kako je g. Holohan bio početnik u tako delikatnim stvarima kao što je sastavljanje plakata i raspoređivanje točaka na programu, gđa. Kearney mu je pomagala. Ona je bila vrlo umješna. Znala je koje umjetnike treba istadi velikim slovima, a koje ispisati sitnijim slovima. Znala je da prvi tenor ne bi volio nastupiti poslije komične točke g. Meadea. Da publika ostane u neprekidnom raspoloženju ona je umetnula laganije točke između starih omiljenih komada. G. Holohan

je svradao svakog dana da je vidi i da se s njom posavjetuje. Ona je uvijek bila jednako prijazna i spremna da pomogne — čak prisna. Stavila je bocu pred njega i rekla:

»Poslužite se sami, g. Holohan!«

I dok se on posluživao, ona reče:

»Ne bojte se! Ne bojte se, sve de biti dobro.«

Sve se odvijalo glatko. Gđa. Kearney kupila je malo prekrasnog ružičastog šarmeza kod Thomasa Browna da ga umetne u prednji dio Kathleenine haljine. Platila je za to priličnu svotu novaca, ali ima prigoda kada je opravdano potrošiti malo više. Kupila je tuce ulaznica po dva šilinga za završnu priredbu i poslala ih onim prijateljima za koje nije bila sigurna da bi inače došli. Ni na što nije zaboravila i zahvaljujudi njoj sve što je trebalo učiniti bilo je učinjeno.

Trebalo je da se priredbe održe u srijedu, četvrtak, petak i subotu. Kad je gđa. Kearney stigla u srijedu uvečer pred Antient Concert Rooms zamijetila je koješta što joj se nije sviđalo. Nekoliko mladida sa svijetloplavim značkama na sakoima stajalo je besposleno u predvorju. Nijedan nije bio odjeven u večernje odijelo. Prošla je kraj njih sa kderkom i na brzinu pogledala u dvoranu kroz širom otvorena vrata. Bilo joj je jasno zašto su razvođači besposleni. Pomislila je u prvi mah da se nije možda zabunila u vremenu. Ne, bilo je dvadeset do osam.

U garderobi iza pozornice predstavili su je tajniku društava, g.Fitzpatricku. Nasmiješila mu se i rukovala se s njim. Bio je malena rasta, lice mu je bilo bijelo i bez izražaja. Primijetila je da je nehajno nakrivio svoj meki smeđi šešir i da je govorio vrlo otegnuto. Dok je s njom razgovarao držao je u ruci program čiji je jedan krajičak stavio u usta i raskvasio ga. Izgledalo je da lako podnosi neuspjeh. G. Holohan je svakog časa dolazio u garderobu i donosio vijesti iz prodavaonica karata. Umjetnici su međusobno nervozno razgovarali, pogledavali se od vremena do vremena u ogledalu i motali i odmotavali svoje note. Kad je bilo blizu pola devet nekolicina ljudi u dvorani poče tražiti da priredba započne. G. Fitzpatrick je ušao, tupo se nasmiješio okupljenima i rekao:

»Pa, dame i gospodo, mislim da bi trebalo otvoriti ples.«

Gđa. Kearney nagradi njegov vrlo otegnut posljednji slog brzim zadovoljnim pogledom i reče svojoj kderi hrabredi je:

»Jesi li spremna, draga?«

Čim joj se pružila prilika, pozvala je g. Holohana na stranu i zamolila ga da joj kaže što sve to znači. G. Holohan nije znao što sve to znači. Rekao je da je odbor pogriješio što je dogovorio četiri priredbe, četiri je bilo previše.

»A umjetnici?« reče gda. Kearney. »Naravno, trude se svim silama, ali zaista nisu dobri.«

G. Holohan je priznao da umjetnici nisu najbolji, ali odbor je odlučio — rekao je on — da prva tri koncerta prođu kako bilo, a da sve talente ostave za subotu uvečer. Gda. Kearney ne reče ništa, ali kako su se na pozornici izmjenjivale jedna za drugom samo prosječne točke, a u dvorani bilo sve manje i manje ljudi, poče žaliti što se uopde izlagala troškovima. Sve joj se to nimalo nije sviđalo, a pogotovo je uzrujavao tupi smiješak g. Fitzpatricka. Ipak, ništa nije rekla i čekala je da vidi kako de se stvari odvijati do konca. Priredba je završila nešto prije deset sati i svi su se brzo razišli kudama.

U četvrtak uvečer dvorana je bila bolje posjedena, ali gđa. Kearney je odmah vidjela da je na priredbu došla loša publika koja se ponašala nepristojno kao da je na neslužbenoj glavnoj probi. Činilo se da se g. Fitzpatrick zabavlja. Uopde nije primjedivao da se gđa. Kearney ljuti zbog njegovog ponašanja. Stajao je uz rub zastora i povremeno provirivao smijudi se s dvojicom prijatelja koji su sjedili na kraju balkona. Tijekom večeri gđa. Kearney je doznala da je u petak priredba otkazana i da de odbor pokrenuti nebo i zemlju da osigura punu dvoranu u subotu uvečer. Odmah nakon toga potražila je g. Holohana. Zaustavila ga je u trenutku kad je ponio čašu limunade jednoj mladoj dami i upitala ga da li je to točno. Da, bilo je točno.

»Ali, naravno, to nede utjecati na ugovor«, reče ona. »Ugovor je bio predviđen za četiri priredbe.«

Kao da se g. Holohanu žurilo. Savjetovao joj je da govori s g. Fitzpatrickom. Gđa. Kearney se počela zabrinjavati. Pozvala je g. Fitzpatricka s pozornice i rekla mu da je njena kderka potpisala ugovor za četiri priredbe i da bi po ugovoru trebala primiti uglavljenu svotu bez obzira da li de društvo održati četiri priredbe ili ne. G. Fitzpatrick, koji nije mogao na brzinu shvatiti sporno pitanje i koji po svemu sudedi nije znao kako bi riješio taj nezgodan slučaj, reče da de iznijeti predmet pred odbor. Gđi. Kearney su zadrhtali obrazi od bijesa i ona se svom silom suzdržala da ne upita:

»A tko je odbor, molim vas?«

Ali znala je da to ne bi pristajalo jednoj dami i zato je šutjela.

Rano u petak ujutro dječaci su se rastrčali dublinskim ulicama sa svežnjevima letaka. U svim večernjim listovima pojavile su se posebne najave koje su podsjedale svijet koji voli glazbu na veliki užitak koji im se priprema idude večeri. Gđa. Kearney se malo umirila, ali pomisli da bi ipak bilo dobro da bar donekle upozna muža sa svojm sumnjama. On ju je pažljivo saslušao i reče da de možda biti bolje ako i on pođe s njom u subotu uvečer. Pristala je. Cijenila je svog muža na isti način na koji je cijenila i glavnu poštu, kao nešto veliko, sigurno i čvrsto. Pa, iako je znala da nije osobito darovit, ona se divila njegovoj apstraktnoj vrijednosti muškarca. Bila je sretna što je predložio da pođe s njom. Razmislila je što de učiniti.

Došla je večer velike priredbe. Gđa. Kearney je s mužem i kderkom stigla pred Antient Concert Rooms tri četvrt sata prije početka. Na nesredu padala je kiša. Gđa. Kearney je ostavila muža da pričuva kderkinu haljinu i note, a ona je pošla u potragu za g. Holohanom i g. Fitzpatrickom. Tražila ih je po čitavoj zgradi, ali ni jednog ni drugog nije mogla nadi. Pitala je razvođače da li je koji član odbora u dvorani. Poslije mnogo neprilika jedan je razvođač doveo neku sitnu ženicu, gospođicu Beirne, i njoj gđa. Kearney objasni da bi htjela razgovarati s nekim iz tajništva. Gospođica Beirne očekivala je svakog časa da netko od njih dođe pa da upita bi li mogla nešto učiniti. Gđa. Kearney ispitivački odmjeri njeno staračko lice koje je bilo nabrano u izraz pouzdanja i oduševljenja i odgovori:

»Ne, hvala!«

Sitna se ženica nadala da de večeras biti dobar posjet. Gledala je kako pada kiša sve dok tuga vlažnih ulica nije izbrisala svo pouzdanje i oduševljenje na njenom navoranom licu. Onda je lagano uzdahnula i rekla:

»Ah, dobro. Dragi Bog zna da smo učinili sve što smo mogli.«

Gda. Kearney se morala vratiti u garderobu.

Počeli su pristizati umjetnici. Bas i drugi tenor ved su bili došli. Bas, g. Duggan, bio je vitak mladid s čupavima crnim brkovima. Bio je sin portira koji je radio u nekom uredu u gradu i kao dječak pjevao je produžene bas note u zvučnom predvorju kod svog oca. Počeo je skromno i onda se polako uzdizao sve dok nije postao istaknuti umjetnik. Nastupao je u velikim operama. Jedne večeri, kad je neki operni umjenik obolio, on je preuzeo ulogu kralja u operi Maritana u Queen’s Theatreu. Pjevao je s dubokim osjedajem i snagom i galerija ga je toplo pozdravila. Ipak, pokvario je, na žalost, dobar dojam kad se jednom ili dva puta od pukog nemara useknuo u ruku s navučenom rukavicom. Bio je skroman i malo je govorio. Izgovarao je vi tako meko da se jedva čulo i nikad nije pio ništa jače od mlijeka, sve zbog glasa. G. Bell, drugi tenor, bio je plavokos omalen čovjek koji se svake godine natjecao za nagrade na Feis Ceoilu. Prilikom četvrtog pokušaja dobio je brončanu medalju. Bio je beskrajno nervozan i beskrajno ljubomoran na druge tenore, a svoju je ljubomoru prikrivao žarkim prijateljstvom. Volio je pokazivati ljudima kako mu je mučan svaki nastup. Zato je, čim je ugledao g. Duggana, prišao i upitao ga:

»I vi nastupate?«

»Da«, odgovori g. Duggan.

G. Bell se nasmije svom supatniku, pruži mu ruku i reče:

»Dajte mi ruku.«

Gđa. Kearney je prošla pokraj njih i otišla na pozornicu da priviri kako je u dvorani. Sjedala su se brzo popunjavala i publika je ugodno žamorila. Vratila se i nasamo porazgovarala sa svojim mužem. Očito su govorili o Kathleen, jer su je često pogledavali dok je razgovarala s

jednom svojom prijateljicom nacionalistkinjom, kontraaltom gospođicom Healy. Neka nepoznata žena blijeda lica prošla je kroz sobu. Žene su se radoznalo ogledale za njenom izblijedjelom plavom haljinom koja je kao krpa visila s mršavog tijela. Netko reče da je to gospođa Glynn, sopran.

»Pitam se gdje su li je samo iskopali« reče Kathleen gospođici Healy. »Uvjerena sam da nikad nisam za nju čula.«

Gospođica Healy se nasmiješila. Tog časa došepesao je u garderobu g. Holohan i dvije ga djevojke upitaše tko je nepoznata žena. G. Holohan reče da je to gospođa Glynn iz Londona. Gospođa Glynn se povukla u kut i sva ukočena držala pred sobom svitak nota, te je samo ponekad mijenjala smjer svoga preplašenog pogleda. Sjena je prekrila njenu izblijedjelu haljinu, ali joj se zato osvetnički uvukla u udubinu iza ključnih kosti. Žamor iz dvorane postao je glasniji. Prvi tenor i bariton stigli su zajedno. Obojica su bili dobro odjeveni, krupni i samodopadni i unijeli su dah imudstva među izvođačima.

Gđa. Kearney im je odmah prišla sa kderkom i prijazno s njima popričala. Bilo joj je stalo da s tom dvojicom bude u prijateljskim odnosima, no, iako se trudila da bude ljubazna, pažljivo je pratila šepavo i krivudavo šetanje g. Holohana. Prvom prilikom se ispričala i izašla za njim.

»G. Holohan, htjela bih načas s vama govoriti« reče ona.

Otišli su u povučeni dio hodnika. Gđa. Kearney ga upita kad de njena kderka dobiti novac. G. Holohan reče da je to briga g. Fitzpatricka. Gđa. Kearney odgovori da ona nema ništa s gospodinom Fitzparickom. Njena kderka je potpisala ugovor na osam gvineja i to joj se mora platiti. G. Holohan reče da to nije njegov posao.

»Kako, to nije vaš posao?« upita gđa. Kearney. »Zar joj niste vi osobno donijeli ugovor? U svakom slučaju, ako to nije vaš posao, to je moj posao, a ja du se ved pobrinuti da se obavi kako valja.«

»Govorite radije s g. Fitzpatrickom«, reče g. Holohan određeno.

»Nemam ja ništa s g. Fitzpatrickom«, ponovi gđa. Kearney. »Imam ugovor i pobrinut du se da ga ostvarim.«

Kad se vratila u garderobu, obrazi su joj bili neznatno porumenjeli. U sobi je bilo živahno. Dva čovjeka u građanskim odijelima zauzela su mjesta kraj ognjišta i prisno razgovarali s gospođicom Healy i baritonom. To su bili urednik Freemana i g. O’Madden Burke. Urednik Freemana je svratio da kaže kako nede modi ostati na priredbi, jer mora pisati o predavanju koje je neki američki svedenik održao u gradonačelnikovoj kudi. Rekli su da de mu ostaviti izvještaj o predavanju u uredništvu Freemana, i njegova je sad briga da članak uvrsti. Bio je sjedokos, imao je ugodan glas i bio pažljiva ponašanja. U ruci je držao utrnulu cigaru čiji je miris još uvijek lebdio oko njega. Nije namjeravao ostati ni časa, jer su ga umjetnici i priredbe prilično zamarali, ali se ipak zadržao. Naslonio se na okvir ognjišta dok je gospođica Healy stajala ispred njega, pričala i smijala se. Bio je dovoljno star da posumnja u određen razlog njene ljubaznosti, ali i dovoljno mlad da iskoristi priliku. Toplina, ugodni miris njenog tijela i boja njene kože uzbuđivali su mu osjetila. Sa zadovoljstvom je bio svjestan da su se grudi koje su se pored njega polako dizale i spuštale, tog časa dizale i spuštale za njega, da su njen smijeh, njen ugodni miris i njeni uporni pogledi bili namijenjeni njemu. I kad je ipak morao otidi, on se sa žaljenjem oprostio od nje.

»O’Madden Burke de napisati vijest«, objasnio je g. Holohanu, »a ja du se pobrinuti da se objavi.«

»Hvala vam velika, g. Hendrick«, reče g. Holohan. »Znam da dete nam to učiniti. A sada, prije no što odete, ne biste li nešto popili?«

»Nemam ništa protiv«, reče g. Hendrick.

Obojica odoše nekim krivudavim prolazima uz neke tamne stepenice i dođoše do jedne zabačene sobe gdje je jedan razvođač otvarao boce za nekoliko nazočne gospode. Među njima je bio i g. O’Madden Burke koji je pronašao put do sobe po instinktu. Bio je to prijazan stariji čovjek koji je, dok je stajao, oslanjao svoje krupno tijelo na veliki svileni kišobran. Njegovo uzvišeno prezime sa zapada

bilo mu je moralni kišobran na koji je oslanjao osjetljivo pitanje svojih financija. Poštovao ga je širok krug ljudi.

Dok je g. Holohan zabavljao urednika Freemana, gđa. Kearney je tako živahno razgovarala sa svojim mužem da ju je morao zamoliti da malo stiša glas. U razgovoru ostalih u garderobi počela se osjedati napetost. G. Bell, koji je bio prvi na redu, stajao je spreman sa svojim notama, ali Katheleen se nije ni pomakla. Očito nešto nije bilo u redu. G. Kearney je gledao ravno preda se i gladio bradu, dok je gđa. Kearney s iznenadnom oštrinom šaptala nešto Kathleen u uho. Iz dvorane je dopiralo bodrenje, pljesak i toptanje nogu. Prvi tenor i bariton i gospođica Healy stajali su zajedno i mirno čekali, dok je g. Bell bio veoma uzbuđen jer se bojao da de publika pomisliti kako je on zakasnio.

Tog su časa ušli su u sobu g. Holohan i g. O’Madden Burke. G. Holohan je odmah shvatio tišinu. Prišao je gđi. Kearney i počeo joj ozbiljno govoriti. Gledaoci su u dvorani sve glasnije galamili. G. Holohan postade vrlo rumen i uzbuđen. Govorio je brzo i rječito, ali mu je gđa. Kearney na sve odgovorila kratko i odsječno:

»Nede nastupiti. Najprije mora dobiti svojih osam gvineja.«

G. Holohan je sav očajan pokazivao prema dvorani gdje je publika pljeskala i toptala nogama. Obratio se g. Kearneyju, ali g. Kearney je i dalje gladio bradu, a Kathleen je oborila oči i micala vrškom nove cipele. Ona nije bila kriva. Gđa. Kearney ponovi:

»Nede nastupiti dok ne dobije novac.«

Nakon brzoplete borbe jezicima g. Holohan žurno odskakuta iz sobe. Za njim je ostala tišina. Kad je zbog šutnje postalo nekako mučno, gospođica Healy reče baritonu:

»Jeste li vidjeli ovog tjedna gđu. Campbell?«

Bariton je nije vidio, ali rekli su mu da je dobro. Razgovor se više nije nastavljao. Prvi tenor prignuo je glavu i počeo brojati karike na zlatnom lancu, koji mu se bio protegao preko prsluka, i pri tom se smiješio i mumljao neodređeni napjev kako bi provjerio djelovanje na

čeone sinuse. Svi su od vremena do vremena pogledavali gđu. Kearney.

Kad je g. Fitzpatrick banuo u sobu u pratnji zadihanog g. Holohana u dvorani se ved čulo negodovanje. Osim što su pljeskali i toptali, ljudi su počeli i zviždati. G. Fitzpatrick držao je u ruci nekoliko novčanica. Izbrojao je četiri funte na ruku gđe. Kearney i rekao joj da de drugu polovicu dobiti u pauzi. Gđa. Kearney reče:

»Tu nedostaje četiri šilinga.«

Ali Kathleen je skupila haljinu i rekla prvom izvođaču koji se tresao kao jasikin list: »Molim, g. Bell«. Pjevač i pratnja izašli su na pozornicu. U dvorani je nastala tišina koja je potrajala nekoliko trenutaka, a onda se začuo glasovir.

Prvi je dio priredbe vrlo lijepo uspio, osim točke gospođe Glynn. Jadna je dama pjevala Killarney bestjelesnim glasom i gubedi dah, sa svom zastarjelom izvještačenošdu u intonaciji i izgovoru što je, kako je ona mislila, bio izraz otmjenosti. Izgledala je kao da su je izvukli iz neke stare kazališne garderobe, a publika na jeftinijim sjedalima ismijavala se njenim visokim tužnim notama. Međutim, prvi tenor i kontraalt oduševili su dvoranu. Kathleen je odsvirala izbor irskih napjeva i za to su je nagradili oduševljenim pljeskom. Na kraju prvog dijela predstave nastupila je s vatrenom rodoljubnom recitacijom jedna mlada dama koja je inače vodila amaterske kazališne predstave. Dobila je zasluženi pljesak i poslije toga ljudi su izašli iz dvorane zadovoljni.

Čitavo to vrijeme u garderobi je vladalo uzbuđenje. U jednom uglu bili su g. Holohan, g. Fitzpatrick, gospođica Beirne, dva razvođača, bariton, bas i g. O’Madden Burke. G. O’Madden Burke je rekao da je to bio najskandalozniji ispad koji je ikad vidio. Rekao je da je poslije svega u Dublinu zapečadena glazbena karijera gospođice Kathleen Kearney. Upitali su baritona što on misli o ponašanju gđe. Kearney. On nije htio ništa redi. Dobio je svoj novac i nije se htio nikome zamjeravati. Ipak, rekao je da je gđa. Kearney trebala biti obzirna prema izvođačima. Razvođači i tajnici raspravljali su vatreno što bi trebalo učiniti kad se svrši prvi dio.

»Slažem se s gospođicom Beirne«, reče g. O’Madden Burke, »nemojte joj ništa više platiti.«

U drugom uglu bili su gđa. Kearney, njen muž, g. Bell, gospođica Healy i mlada dama koja je recitirala rodoljubnu pjesmu. Gđa. Kearney je rekla da je odbor s njom skandalozno postupio. Nije štedjela ni truda ni troška za ovu priredbu, a eto kako su joj se odužili.

Mislili su da s jednom djevojkom mogu biti bezobzirni. Ali ona de im ved pokazati kako su se prevarili. Ne bi se usudili s njom tako da je bila muškarac. Ali ona de se pobrinuti da njena kder ostvari svoje pravo. Nede dopustiti da je izigraju. Ako joj ne plate sve do posljednjeg novčida, čitav de Dublin o tome brujati. Naravno, žao joj je zbog izvođača, ali što je drugo mogla učiniti? Obratila se drugom tenoru i on je rekao da po njegovom mišljenju nisu s njom ispravno postupili. Zatim se obratila gospođici Healy. Gospođica Healy bi najradije prešla na drugu stranu, ali nije to mogla učiniti, jer je bila Kathleenina dobra prijateljica i jer su je Kearneyjevi često pozivali u goste.

Čim je završio prvi dio programa, g. Fitzpatrick i g. Holohan prišli su gđi. Kearney i rekli joj da de joj preostale četiri gvineje platiti poslije sastanka odbora koji de se održati idudeg utorka, međutim, ako njena kderka ne nastupi u drugom dijelu priredbe, odbor de smatrati da je ugovor raskinut i nede ništa platiti.

»Ne znam ni za kakav odbor«, reče gđa. Kearney srdito. »Moja kderka ima ugovor. Ili de dobiti još četiri funte i osam šilinga na ruku ili nede stupiti nogom na ovu pozornicu.«

»Iznenađen sam, gđo. Kearney«, reče g. Holohan. »Nikad ne bih pomislio da dete tako prema nama postupiti.«

»A kako ste vi sa mnom postupili?« upita gđa. Kearney. Po licu joj se osulo rumenilo srdžbe i izgledala je kao da de nekoga rukama napasti.

»Tražim svoje pravo« reče ona.

»Mogli biste imati bar malo osjedaja pristojnosti«, reče g. Holohan.

»Mogla bih, zaista?... A kad sam vas pitala kad dete mojoj kderki platiti, vi niste znali pristojno odgovoriti.«

Zabacila je glavu i počela ga s prizvukom drskosti oponašati.

»Morate govoriti s tajnicom. Nije to moj posao. Ja sam veliki čovjek, zvrc, prc, trc...«

»Mislio sam da ste dama«, reče g. Holohan i naglo ode.

Poslije toga svi su osudili ponašanje gđe. Kearney. I svi su odobravali postupak odbora. Ona je stajala na vratima divlja od bijesa, preprirala se s mužem i kderkom i mahala rukama. Čekala je da počne drugi dio priredbe u nadi da de joj tajnici pristupiti. Ali gospođica Healy je ljubazno pristala da prati nekoliko točaka. Gđa. Kearney se morala skloniti u stranu da propusti na pozornicu baritona i njegovu pratnju. Ipak, stajala je još neko vrijeme bijesna i ukočena kao kamen i kad su odjeknuli prvi zvuci popijevke, dohvatila je kderkin ogrtač i rekla mužu:

»Nađi kočiju.«

On je odmah izašao. Gđa. Kearney je ogrnula kderku i pošla za njim. Pri izlasku, zastala je i pogledala još jednom g. Holohanu u lice.

»Nisam još s vama svršila«, reče ona.

»Ali ja sam s vama svršio«, odgovori joj g. Holohan.

Kathleen je krotko slijedila majku. G. Holohan koji je osjedao kako mu koža gori, poče šetati po sobi kako bi se smirio.

»To je fina dama«, reče on. »O, ona je fina dama!«

»Učinio si kako valja, Holohan«, reče g. O’Madden Burke i nasloni se na kišobran u znak odobravanja.

MILOST

Dva gospodina koja su se u to vrijeme našla u zahodu pokušala su ga podidi, međutim, on je bio posve bespomodan. Ležao je zgrčen na

dnu stepenica kojima se strmoglavio. Uspjelo im je da ga okrenu. Šešir mu se otkotrljao nekoliko jardi dalje, a odjeda mu je bila umrljana prljavštinom i blatom s poda na kojem je ničice ležao. Oči su mu bile zatvorene i disao je glasno kao da rokde. Iz ugla ustiju tekao mu je tanki mlaz krvi.

Ta dva gospodina i jedan konobar odnijeli su ga uza stepenice i spustili ga na pod u krčmi. Za dvije minute opkolili su ga ljudi. Krčmar je pitao svakoga tko je on i tko je bio s njim. Nitko nije znao tko je on, samo je jedan konobar rekao da je gospodina poslužio malom čašom ruma.

»Je l' bio sam?« upita krčmar.

»Ne, gospodine. Bila su još dva gospodina s njim.«

»A gdje su oni?«

Nitko nije znao. Netko reče:

»Dajte zraka. Onesvijestio se.«

Krug promatrača se rastvorio i opet se elastično stegao.

Kraj čovjekove glave na opločenom podu stvorila se tamna krvava lokva. Krčmar se uplaši sivog bljedila na čovjekovu licu i posla po policajca.

Ovratnik mu je bio raskopčan i kravata razvezana. Otvorio je načas oči, uzdahnuo i ponovo ih zatvorio. Jedan gospodin od onih koji su ga nosili držao je u ruci njegov spali cilindar. Krčmar je ponovo pitao da li itko zna tko je ranjeni čovjek ili kamo su mu otišli prijatelji. Otvorila su se vrata i u krčmu je stupio golemi policajac. Gomila koja ga je slijedila na ulici, skupila se pred ulazom i pokušavala vidjeti kroz staklena okna na vratima što se unutra događa.

Krčmar je odmah počeo pričati koliko je znao. Policajac, mlad čovjek debela nepokretna lica, slušao je. Micao je polako glavu zdesna nalijevo, pa od krčmara prema čovjeku na podu, kao da se bojao da bi mogao biti žrtva neke obmane. Zatim je skinuo rukavicu, izvukao iz prsluka malu knjižicu, ovlažio vršak olovke i spremio se da zapisuje. Pitao je sumnjičavim provincijskim naglaskom:

»Tko je čovjek? Kako se zove i gdje stanuje?«

Jedan mladid u biciklističkom odijelu progurao se kroz krug promatrača. Odmah je klekao kraj ranjenog čovjeka i zatražio vode. I policajac je klekao da mu pomogne. Mladid je sprao krv s usta i zatražio rakije. Policajac ponovi njegovu narudžbu zapovjedničkim glasom, na što jedan konobar trčedi donese čašu. Ulili su rakiju čovjeku u grlo. Nekoliko časaka kasnije otvorio je oči i ogledao se. Pogledao je na krug lica oko sebe i onda, shvativši što se dogodilo, pokuša stati na noge.

»Je l' vam sada dobro?« upita mladid u biciklističkom odijelu.

»Tja, nije ništa«, reče ranjeni čovjek pokušavajudi da se uspravi.

Pomogli su mu da ustane. Krčmar spomenu bolnicu, a neki promatrači počeše davati razne savjete. Izgužvani cilindar staviŠe čovjeku na glavu, a policajac ga upita:

»Gdje stanujete?«

Čovjek ne odgovori ved poče frkati krajeve brkova. Kao da nije ozbiljno shvadao nezgodu. Rekao je da nije ništa, samo mala neprilika. Govorio je vrlo promuklo.

»Gdje stanujete?« ponovi policajac.

Čovjek reče da mu pozovu kočiju. Dok se o tome raspravljalo, priđe im s drugog kraja krčme visok okretan gospodin svijetle puti u dugom žutom kaputu. On uzviknu:

»Zdravo, Tome, stari moj! Što ti se dogodilo?«

»Tja, ništa« reče čovjek.

Pridošlica odmjeri jadnu priliku pred sobom, a zatim se okrenu policajcu i reče:

»Ne brinite, ja du ga odvesti kudi.«

Policajac dodirnu kacigu i reče:

»U redu, g. Power!«

»Hajde, Tome«, reče g. Power prihvativši prijatelja pod ruku. »Nisi slomio nijednu kost, je li? Možeš li hodati?«

Mladid u biciklističkom odijelu uhvati čovjeka za drugu ruku, a gomila se razdvoji.

»Kako te snašla ova svinjarija?«, upita g. Power.

»Gospodin se strmoglavio niza stepenice«, reče mladid.

»Veo’a sa’ ’am za’alan, go’podine«, reče ranjenik.

»Ništa, ništa.«

»Ne ’i li ’opili ’oju....«

»Ne sada. Ne sada.«

Tri su čovjeka izašla iz krčme i gomila navali kroz vrata za njima na ulicu. Krčmar je odveo policajca do stepenica da pregleda mjesto nezgode. Složili su se da je gospodin sigurno promašio stepenicu. Policajac se vratio do tezge, a jedan konobar poče s poda uklanjati tragove krvi.

Kad su izašli na Grafton Street g. Power zviždanjem dozva slobodna kola. Ozlijeđeni čovjek ponovo izgovori koliko je najbolje mogao:

»’rlo ’am ’am za’valan, gospodine, ’adam se da ’emo se o’ et ’resti. Ja ’am Kernan.«

Od prepasti i od boli koju je počeo osjedati djelomično se otrijeznio.

»Nije to ništa«, reče mladid.

Rukovali su se. G. Kernana su ugurali u kočiju i dok je g. Power govorio kočijašu kamo de, on se ponovo zahvaljivao mladidu i žalio što nisu mogli zajedno popiti čašicu.

»Drugi put«, reče mladid.

Kočija pođe prema Westmoreland Streetu. Kad su prošli kraj Ureda za teret, na satu je bilo pola deset. Udari ih oštar istočni vjetar, koji je puhao od ušda rijeke. G. Kernan se sav skupi od hladnode. Prijatelj ga zamoli da mu ispriča kako se nezgoda dogodila, »’e ’ogu, ’ovje’e«, on odgovori, »’oli ’e ’ezik.«

»Pokaži!«

G. Power se nasloni iznad kotača i zagleda se ranjeniku u usta ali nije mogao ništa vidjeti. Zapalio je žigicu i zaklanjajudi je dlanovima ponovo se zagleda u njegova poslušno razjapljena usta. Kako su se

kola drmusala, žigica se približavala i udaljavala. Donji zubi i desni bili su pokriveni zgrušanom krvi i činilo se da je odgrizen sidušni komadid jezika. Žigica se ugasila.

»Gadno«, reče g. Power.

»Tja, ’ije ’išta«, reče g. Kernan zatvorivši usta i povuče ovratnik svoga uprljanog ogrtača uz vrat.

G. Kernan je bio trgovački putnik starog kova koji je vjerovao u uzvišenost svog zvanja. Nikada ga nisu vidjeli u gradu bez pristojnog cilindra i gamaša. Govorio je da čovjek zahvaljujudi tim dvama odjevnim predmetima može prodi svaku smotru. Nastavljao je tradiciju svog uzora, velikog Blackwhitea, na čiju je uspomenu ponekad podsjedao pričajudi o njemu i podražavajudi ga. Suvremeni način poslovanja poštedio ga je tek toliko da je mogao zadržati malu poslovnicu u Crowe Streetu gdje je na kapku izloga pisalo ime njegove tvrtke i adresa – London, E.C. Tu je na okviru ognjišta bila poredana mala četa limenih kutija, a na stolu ispred izloga stajalo je četiri ili pet porculanskih zdjela koje su obično bile do pola napunjene crnom tekudinom. Iz tih je zdjela g. Kernan kušao čaj. Srknuo bi gutljaj, povukao ga, okvasio nepca i ispljunuo ga kroz rešetku na ognjištu. Zatim bi zastao da ga procijeni.

G. Power, mnogo mlađi čovjek, bio je namješten u Kraljevskom irskom redarstvu u Dublin Castleu. Krivulja njegovoga društvenog uspona sjekla je krivulju društvenog pada njegovog prijatelja, ali pad g. Kernana bio je ublažen činjenicom da su ga izvjesni prijatelji koji su ga poznavali kad je bio na vrhuncu uspjeha još uvijek cijenili kao karakternog čovjeka. G. Power bio je jedan od tih prijatelja. Njegovi nepojmljivi dugovi postali su poslovični u njegovom krugu. On je bio ljubazan mladi čovjek.

Kola su se zaustavila ispred jedne male kude na Glasnevin Roadu i tu su pomogli g. Kernanu da siđe iz kočije. Žena ga je smjestila u krevet, dok je g. Power ostao dolje u kuhinji i pitao djecu u koju školu idu i što sada čitaju. Djeca – dvije djevojčice i dječak, svjesni očeve nemodi i majčinog odsustva, počeše s njim zbijati neslane šale. Bio je zaprepašten njihovim ponašanjem i govorom i lice mu postade

zabrinuto. Nakon nekog vremena gđa. Kernan uđe u kuhinju i uzvikne:

»Kako samo izgleda! Oh, jednog de dana nastradati i to de biti kraj. Pije još od petka.«

G. Power joj pažljivo objasni da on nije za to kriv i da je posve slučajno naišao na mjesto nezgode. Gđa Kernan, svjesna njegovih zasluga prilikom obiteljskih svađa kao i mnogih malih, ali dobrodošlih posudba, reče:

»O, nije potrebno da mi to kažete, g. Power. Znam da ste njegov prijatelj, ne kao neki drugi s kojima se druži. Oni su uz njega dok novaca da se zabavlja daleko od žene i obitelji. Lijepi prijatelji!

Voljela bih znati s kim je bio večeras?«

G. Power zatrese glavom, ali ništa ne reče.

»Baš mi je žao«, nastavi ona, »što nemam ništa u kudi što bih vam ponudila. Ali ako malo pričekate, poslat du dijete do Fogartyja na uglu.«

G. Power je ustao.

»Čekali smo ga da se vrati kudi s novcem. Kao da je zaboravio da uopde ima kudu.«

»Znate, gđo. Kernan«, reče g. Power, »učinit demo nešto da se promijeni i započne nov život. Govorit du s Martinom. On je za to pogodan čovjek. Dodi demo jedne večeri ovamo i o tome porazgovarati.«

Otpratila ga je do vrata. Kočijaš je cupkao gore-dolje po pločniku i zamahivao rukama da se zagrije.

»Vrlo je lijepo od vas što ste ga doveli kudi«, reče ona.

»Nije to ništa«, reče g. Power.

Uspeo se u kola. Kad su pošli, on je veselo pozdravi skidajudi šešir.

»Učinit demo od njega novog čovjeka«, reče. »Laku nod, gđo. Kernan!«

Gđa. Kernan je zbunjena pogleda promatrala kočiju sve dok joj se nije izgubila iz vida. Zatim se okrenula, otišla u kudu i ispraznila muževljeve džepove.

Bila je to marljiva praktična sredovječna žena. Nema dugo da je proslavila srebrni pir i tada se ponovo zbližlila sa svojim mužem plešudi s njim valcer, dok je g. Power svirao. U doba kad joj je udvarao nitko ne bi rekao da g. Kernan može biti i neugodan čovjek. Još uvijek bi žurila u crkvu kad god je bilo objavljeno neko vjenčanje i pri pogledu na mladence sjedala se sa živim zadovoljstvom svog izlaska iz crkve »Zvijezda mora« u Sandymontu, kada se oslanjala na ruku veseloga punokrvnog muškarca koji je bio otmjeno odjeven u frak i blijedoljubičaste hlače, dok je na drugoj ruci graciozno nosio cilindar. Ved nakon tri tjedna bračni joj je život postao dosadan, a kasnije kad joj se počeo činiti i nepodnošljiv, postala je majka. Uloga majke nije joj predstavljala neke nesavladive teškode, pa je kroz dvadeset i pet godina spretno vodila kudanstvo i obitelj. Dva starija sina ved je izvela na put. Jedan je radio u suknariji u Glasgowu, a drugi je bio službenik kod nekog trgovca čajem u Belfastu. Bili su dobri sinovi, pisali su redovito i ponekad slali kudi novac. Druga djeca su još uvijek išla u školu.

Sutradan je g. Kernan uputio pismo svojoj poslovnici i ostao u krevetu. Gđa. Kernan mu je skuhala krepku goveđu juhu i svojski ga izgrdila. Prihvadala je njegove česte neumjerenosti kao posljedicu podneblja, predano ga je liječila kad god je bio bolestan i uvijek ga nagovarala da pojede doručak. Bilo je i gorih muževa. On nikada nije bio grub prema njoj, a otkad su dječaci odrasli, znala je da bi otišao i do kraja Thomas Streeta i natrag da joj obavi čak i vrlo malu narudžbu.

Dvije večeri kasnije došli su prijatelji da ga vide. Odvela ih je do spavaonice u kojoj je zrak odisao zadahom tijela i posjela ih kraj ognjišta. G. Kernan se sada mnogo bolje izražavao, iako je tokom dana zbog povremenih oštrih bolova bio razdražljiv. Sjedio je na krevetu podbočen jastucima, a njegovi puni rumeni obrazi podsjedali su na žeravicu. Ispričavao se gostima zbog nereda u sobi i gledao ih s visine taštinom veterana.

Nije ni slutio da je žrtva zavjere koju su skovali njegovi prijatelji g. Cunningham, g. M’Coy i g. Power o čemu su u salonu uputili i gđu. Kernan. Smislio ju je g. Power, ali g. Cunninghamu su povjerili da je provede u djelo. G. Kernan je potjecao iz protestantske obitelji, pa, iako je prešao na katoličku vjeru prilikom vjenčanja, nije ved dvadeset godina stupio u crkvu. Štoviše, volio se čak i podsmjehivati na račun katoličanstva.

G. Cunningham bio je najpogodniji čovjek za takvu priliku. Bio je stariji kolega g. Powera. Njegov vlastiti obiteljski život nije bio baš najsretniji. Ljudi su ga žalili, jer je svima bilo poznato da se oženio neuglednom ženom koja je bila neizlječiva pijanica. Zbog nje je šest puta iznova kudio kudu, jer je ona svaki put zalagala pokudstvo u njegovo ime.

Svi su cijenili jadnog Martina Cunninghama. Bio je izvanredno razborit čovjek, utjecajan i pametan. Povremenim poniranjem u vode opde filozofije, on je ublažavao oštricu svoje spoznaje o ljudima i urođenu prepredenost koju je još istančao rješavajudi razne slučajeve u redarstvenim sudovima. Njegovi su se prijatelji pokoravali njegovim shvadanjima i smatrali su da je licem nalik Shakespeareu.

Gda. Kernan, nakon što su joj otkrili zavjeru, jednostavno reče:

»Prepuštam sve u vaše ruke, g. Cunningham.«

Poslije četvrtine stoljeda provedene u braku ostalo joj je vrlo malo iluzija. Vjera je za nju bila običaj i nije vjerovala da bi se čovjek u godinama njena muža mogao mnogo promijeniti prije smrti. Bila je sklona da u njegovoj nezgodi vidi čudnu dosljednost i kad se ne bi bojala da de izgledati krvoločna, rekla bi gospođi da jezik g. Kernana nede mnogo trpjeti što je postao kradi. Bilo kako bilo g. Cunningham je sposoban čovjek, a vjera je vjera. Spletka bi mogla dobro djelovati, u svakom slučaju nede naškoditi. Nije pretjerivala u pobožnosti. Čvrsto je vjerovala u Srce Isusovo kao opdenito najkorisnije katoličko štovanje i priznavala je sakramente. Njena vjera bila je sputana kuhinjom, ali ako bi je netko na to naveo, ona bi isto tako mogla vjerovati i u Vilu smrti ili u Sv. Duha.

Gospoda su počela govoriti o nezgodi. G. Cunningham reče da je jednom znao sličan slučaj. Neki sedamdesetogodišnjak odgrizao je sebi komad jezika za vrijeme napadaja padavice, ali jezik se ponovo nadopunio tako da više nije bilo ni traga ugrizu.

»Da, ali ja nemam sedamdeset godina«, reče bolesnik.

»Sačuvaj Bože«, reče g. Cunningham.

»Sada te ne boli, zar ne?« upita g. M’Coy.

G. M’Coy bio je svojevremeno tenor s izvjesnom reputacijom. Njegova žena, nekadašnji sopran, još uvijek je uz malu nagradu podučavala djecu u sviranju glasovira. Crta njegovog života nije tekla ravno kao najkrada udaljenost između dvije točke i on je povremeno bio prisiljen da se snalazi kako zna. Bio je namještenik u Midland željeznice, sakupljač oglasa za Irish Times i Freeman’s Journal, posrednik uz proviziju za jedno skladište ugljena, privatni obavještajni agent, činovnik u uredu šerifovog pomodnika, a nedavno je postao tajnik gradskog suca istražitelja. Zbog novog namještenja službeno ga je zanimao slučaj g. Kernana.

»Boli? Ne mnogo«, odgovori g. Kernan. »Ali tako je mučno. Osjedam kao da bih htio povradati.«

»To je od pida«, reče strogo g. Cunningham.

»Ne«, reče g. Kernan. »Mislim da sam se prehladio u kolima. Neprestano mi nešto nadolazi u grlu. Sluz ili...«

»Sluz«, reče g. M’Coy.

»Neprestano mi se penje uz grlo. Mučno je.«

»Da, da«, reče g. M’Coy. «To su prsa.«

On u isto vrijeme pogleda g. Cunninghama i g. Powera s izrazom poticanja. G. Cunningham brzo kimnu glavom, a g. Power reče:

»Ah, ipak, sve je dobro što se dobro završi.«

»Zadužio si me mnogo, stari«, reče bolesnik.

G. Power mahnu rukom.

»Ona druga dvojica s kojima sam bio...«

»S kim si bio?« upita g. Cunningham.

»S jednim momkom. Ne znam mu ime. Do vraga, kako se zove? Mali čovuljak crvenkastožute kose...«

»I s kim još?«

»S Harfordom.«

»Hm«, reče g. Cunningham.

Na ovu njegovu primjedbu, svi su ušutjeli. Bilo je poznato, da g. Cunningham raspolaže tajnim izvorom obavještenja. U tom slučaju ova uzrečica imala je moralno značenje. G. Harford je ponekad sastavljao društvance koje je nedjeljom odlazilo iz grada odmah poslije ručka s namjerom da stigne što je mogude brže do neke krčme u okolici, gdje su se prijatelji predstavljali kao putnici namjernici5. Ali i pored ovih zajedničkih izleta suputnici g. Harforda nikad nisu htjeli smetnuti s uma kako se on probio u životu. Počeo je kao sitni novčar koji je radnicima posuđivao male svote novaca uz lihvarske kamate. Kasnije je postao ortak vrlo debelog i malog g. Goldberga u Posudbenoj banki Lififey. I premda nije usvojio ništa drugo od židovskih etičkih zakona, oni njegovi sunarodnjaci katolici od kojih je on sam ili preko zastupnika utjerivao dugove, s gorčinom su govorili o njemu kao o irskom Židovu i nepismenom čovjeku i duševnu su zaostalost njegovog sina tumačili kao Božju kaznu za njegove lihvarske poslove. U drugim prilikama sjedali su se i njegovih dobrih strana.

»Čudim se kamo je otišao«, reče g. Kernan.

Htio je da pojedinosti njegove nezgode ostanu nejasne. Želio je da njegovi prijatelji pomisle da je došlo do nesporazuma, da su se g. Harford i on izgubili. Njegovi prijatelji, koji su vrlo dobro poznavali običaje g. Harforda pri pidu, šutjeli su. G. Power ponovo reče: »Sve je dobro što se dobro završi.«

G. Kernan odjednom promijeni predmet razgovora.

5 Nedjeljom je u Irskoj bilo zabranjeno točenje alkoholnih pića. Na okrjepu su imali pravo samo putnici

namjernici.

»Onaj medicinar je bio dobar mladid«, reče. »Da nije bilo njega...«

»O, da nije bilo njega«, reče g. Power, »možda bi završio s kaznom od sedam dana zatvora bez prava zamjene za novčanu kaznu.«

»Da, da« reče g. Kernan i pokuša se prisjetiti. »Sjedam se, bio je tamo i policajac. Čini mi se da je bio pristojan mladid. Kako se to uopde dogodilo?«

Nedjeljom je u Irskoj bilo zabranjeno točenje alkoholnih piča. Na okrjepu su imali pravo samo putnici namjernici.

»Dogodilo se da si bio pijan, Tome« reče g. Cunningham ozbiljno.

»Točna optužba«, reče g. Kernan jednako ozbiljno.

»Pretpostavljam da si ti umirio policajca, Jack«, reče g. M’Coy.

G. Power nije volio da ga oslovljavaju krsnim imenom. Nije bio uštogljen, ali nije mogao zaboraviti da je g. M’Coy prije kratkog vremena obilazio prijatelje i tražio da mu posude putne torbe i kovčege za gđu. M’Coy koja je tobože trebala nastupiti na priredbama u pokrajini. Tako nisko prenemaganje još više ga je ljutilo nego i sama činjenica da ga obmanjuju. Zbog toga se, zapostavljajudi g. M’Coya, okrenuo g. Kernanu kao da mu je on postavio to pitanje.

Priča je ozlojedila g. Kernana. On je bio duboko svjestan svoga građanskog položaja, želio je sa svojim gradom živjeti u međusobnom poštovanju i zamjeravao je zbog toga svaku uvredu od strane onih, koje je on nazivao seljačkim neotesancima.

»Zar zato pladamo porez?«, pitao je. »Zar samo da bismo hranili i oblačili te glupave petljance... oni i nisu ništa drugo.«

G. Cunningham se nasmije. On je bio policijski službenik samo za vrijeme uredovnih sati.

»Kako bi i mogli biti nešto drugo. Tome?« upita on.

Poprimio je tvrd provincijski naglasak i počeo oponašati zapovijed:

»65, hvataj kupus!«

Svi su se nasmijali. G. M’Coy koji se po svaku cijenu htio umiješati u razgovor, gradio se kao da nikad prije nije čuo priču. G. Cunningham reče:

»Navodno – znate tako kažu – to se događa u sabiralištima, gdje okupljaju te goleme krupne seljačke momke novake da ih vježbaju. Narednik im naređuje da se poredaju uza zid i pruže tanjure.« On poprati priču grotesknim kretnjama.

»Za vrijeme ručka, znate. A pred sobom na stolu ima vraški veliku zdjelu kupusa i vraški veliku zaimaču poput lopate. Zagrabi zaimačom kupusa pa ga baci preko sobe, a jadni ga vragovi moraju pokušati uhvatiti u tanjure: >65, hvataj kupus!<«

Svi ponovo prasnuše u smijeh, samo je g. Kernan bio još uvijek nekako ozlojeđen. Spomenuo je da de napisati pismo novinama.

»Kad te životinje dođu ovamo«, reče, »misle da mogu ljudima gospodariti. Tebi, Martine, ne moram govoriti kakvi su to ljudi.«

G. Cunningham mudro potvrdi.

»To je kao i sve ostalo na svijetu«, reče on. »Čovjek se susrede s lošima i dobrima.«

»Da, čovjek se susrede i s dobrima, priznajem«, reče g. Kernan zadovoljno.

»Bolje je nemati s njima posla«, reče g. M’Coy. »To je moje mišljenje!«

Gđa. Kernan stupi u sobu, stavi poslužavnik na stol i reče:

»Izvolite, ponudite se, gospodo!«

G. Power ustade da ih posluži i odstupi joj svoju stolicu.

Ona je odbi uz napomenu da dolje glača i nakon što je iza leđa g. Powera namignula g. Cunninghamu i on njoj, spremi se da izađe iz sobe. Njen muž je pozva:

»A zar meni nisi ništa donijela, pile moje?«

»O, da! Imam za tebe batine«, reče gđa. Kernan osorno.

Muž za njom viknu:

»Ništa za svog mužida?«

Rekao je to tako smiješnim licem i glasom da su se boce piva dijelile u znaku opde veselosti.

Gospoda su iskapila čaše, stavila ih ponovo na stol i zašutjela. Tada se g. Cunningham obrati g. Poweru i reče kao slučajno:

»Rekao si u četvrtak uvečer, Jack?«

»Da, u četvrtak«, reče g. Power.

»Dobro!« odgovori Cunningham spremno.

»Možemo se sastati kod M’Auleyja«, reče g. M’Coy. »To de biti najprikladnije mjesto.«

»Ali ne smijemo zakasniti, reče g. Power ozbiljno, jer de zacijelo biti sve krcato do samih vrata.«

»Možemo se nadi u pola osam«, reče M’Coy.

»Dobro!« reče g. Cunningham.

»Onda neka bude u pola osam kod M’Auleyja.«

Zašutjeli su. G. Kernan je čekao da li de mu prijatelji otkriti o čemu se radi. Onda upita:

»Što se to sprema?«

»O ništa«, reče g. Cunningham. »Samo se nešto dogovaramo za četvrtak.«

»Za operu je li?« upita g. Kernan.

»Ne, ne«, reče g. Cunningham kao da izbjegava odgovor.

»Samo mala duhovna stvar.«

»O«, reče g. Kernan.

Ponovo su šutjeli. Onda g. Power reče otvoreno:

»Iskreno rečeno. Tome, spremamo se na duhovne vježbe.«

»Da, eto, to je«, reče g. Cunningham. »Jack i ja i M’Coy odlučili smo oprati mješine.«

Promrmljao je tu usporedbu s izvjesnom prisnošdu i ohrabren vlastitim glasom nastavi:

»Znaš, svi bismo mi mogli iskreno priznati da smo lijepa družinica pokvarenjaka, svi odreda. Kažem, svi odreda«, doda on s oporom poniznošdu i obrati se g. Poweru: »Priznaj!«

»Priznajem«, reče g. Power.

»I ja priznajem«, reče g. M’Coy.

»Eto, i odlučili smo da zajedno isperemo mješine«, reče g. Cunningham.

Kao da se iznenada dosjetio okrenu se bolesniku i reče:

»Znaš li što. Tome, upravo mi je palo na pamet da bi nam se i ti mogao pridružiti pa bismo zaigrali učetvoro.«

»Izvrsna zamisao«, reče g. Power, »nas četvorica zajedno«.

G. Kernan je šutio. Nije mu bilo posve jasno što mu predlažu, ali shvatio je ipak da bi se neke duhovne sile trebale pozabaviti njegovom osobnošdu i on pomisli da se zbog svog dostojanstva mora tvrdokorno oduprijeti. Dugo se nije uplitao u razgovor, ved je hladno i neprijateljski slušao što su njegovi prijatelji govorili o isusovcima. Konačno se ipak umiješa: »Ne mislim tako loše o isusovcima. Oni su obrazovani. Vjerujem također da imaju i dobre namjere.«

»Oni su najvedi crkveni red. Tome« reče g. Cunningham oduševljeno. »General isusovačkog reda odmah je do Pape.«

»O tome nema sumnje«, reče g. M’Coy. »Ako želiš da se nešto dobro obavi i bez mnogo buke samo se obrati isusovcu. To su utjecajni momci. Evo jedan slučaj...

»Isusovci su sjajna družba«, reče g. Power.

»Ima nešto čudno u vezi s isusovačkim redom«, reče g. Cunningham. »Svi drugi crkveni redovi doživjeli su tijekom vremena neke promjene, samo se isusovački red nikada nije mijenjao. Nikada nije bio slab.«

»Je l' istina?« upita M’Coy.

»To je činjenica« reče g. Cunningham, »to pokazuje povijest.«

»Pogledajte na primjer njihovu crkvu«, reče g. Power. »Pogledajte kakvu imaju kongregaciju.«

»Isusovci podržavaju gornje slojeve«, reče g. M’Coy.

»Naravno«, reče g. Power.

»Da«, reče g. Kernan. »Zato mi se sviđaju. A među svjetovnim svedenicima ima neukih, nadutih...«

»I oni su dobri ljudi« reče g. Cunningham«, »svatko na svoj način. Posvuda u svijetu cijene irske svedenike.«

»Pa da«, reče g. Power.

»Posve su drugačiji nego svedenici u nekim europskim zemljama koji nisu dostojni svog zvanja,« reče g. M’Coy

»Možda si u pravu«, reče g. Kernan popustljivo.

»Naravno da sam u pravu«, reče g. Cunningham. »Sve ovo vrijeme što sam proživio na svijetu i promatrao ga sa svake njegove strane, trudio sam se da ga upoznam i prosudim.«

Gospoda su ponovo počela piti ugledajudi se jedan u drugog. G. Kernan kao da je o nečemu razmišljao. Razgovor ga se dojmio. Veoma je cijenio g. Cunninghama kao poznavaoca pojava i ljudi. Htio je čuti više pojedinosti.

»Znaš, to su samo duhovne vježbe«, reče g. Cunningham. »Vodi ih otac Purdon. Za poslovne ljude.«

»Nede biti previše strog prema nama« reče uvjerljivo g. Power.

»Otac Purdon? Otac Purdon?« ponovi bolesnik.

»O, zacijelo ga poznaješ. Tome«, reče odlučno g. Cunningham. »Vesela dobričina! On je svjetovnjak kao i mi.«

»Ah... da. Mislim da ga poznajem. Dosta je rumen u licu, visok.«

»To je on.«

»Reci mi, Martine... Je li dobar propovjednik?«

»Mmmdaa... nede to baš biti propovijed, znaš. Više neka vrsta pametnog prijateljskog razgovora.«

G. Kernan je razmišljao. G. M’Coy reče:

»Otac Burke, to je bio momčina!«

»Da, otac Tom Burke bio je rođeni govornik«, reče g. Cunningham. »Jesi li ga ikad čuo, Tome?«

»Da li sam ga ikad čuo!« uzviknu g. Kernan uvrijeđeno. »Naravno, čuo sam ga...«

»A ipak kažu da je bio slab teolog«, reče g. Cunningham.

»Zaista?« začudi se g. M’Coy.

»O, naravno, nije tu bilo ništa pogrešno, znate. Samo, govorilo se da je ponekad propovijedao što nije bilo posve u skladu s vjerom.«

»Ah!... on je bio sjajan čovjek!« reče g. M’Coy.

»Slušao sam ga jednom«, nastavi g. Kernan. »Sada se više ne sjedam što je bio sadržaj propovijedi. Crofton i ja sjedili smo otraga u... parteru, znate...«

»U glavnoj lađi«, ispravi ga g. Cunningham.

»Da, otraga, blizu vrata. Ne pamtim više što je govorio... Ah, da, o Papi, o pokojnom Papi. Sada se dobro sjedam. Časna riječ, bilo je veličanstveno, stil propovijedanja, pa njegov glas! Bože, kakav je samo imao glas! Nazvao ga je zarobljenikom Vatikana. Sjedam se da mi je Crofton rekao kad smo izašli...«

»Ali zar Crofton nije protestant?« reče g. Power.

»Naravno da jeste«, reče g. Kernan, »i to okorjeli protestant. Otišli smo k Butleru u Moore Street – vjere mi, bio sam iskreno ganut, tako mi Boga – i dobro se sjedam njegovih riječi. Kernan, rekao je, molimo se na različitim oltarima, ali naša vjera je ista. To me se dojmilo kao vrlo dobro rečeno.«

»Ima u tome mnogo istine«, reče g. Power. »Uvijek je u crkvi bilo mnogo protestanata kad je otac Tom propovijedao.«

»Između nas nema mnogo razlike«, reče g. M’Coy. »I jedni i drugi vjerujemo u...«

Oklijevao je trenutak.

»... u Spasitelja. Jedino što oni ne vjeruju u Papu i Majku Božju.«

»Ali u svakom slučaju«, reče g. Cunningham mirno i uvjerljivo, »naša vjera je prava vjera, iskonska izvorna vjera.«

»Nema sumnje«, reče gorljivo g. Kernan.

Gđa. Kernan dođe do vrata spavaonice i najavi:

»Imaš gosta.«

»Tko je?«

»G. Fogarty.«

»O, izvolite, izvolite!«

Svjetlost pade na blijedo dugoljasto lice. Luk njegovih plavih brkova ponavljao se u plavim obrvama koje su se povijale iznad ugodno začuđenih očiju. G. Fogarty bio je skroman trgovac. Nekada je imao u gradu gostionicu koja je propala jer su ga novčane prilike prisilile da se veže s drugorazrednim tvorničarima alkoholnih pida i pivarima. Otvorio je malu trgovinu u Glasnevin Roadu gdje de se, laskao je sebi, svojom uglađenošdu dodvoriti kudanicama tog kraja. Bio je na izvjestan način prijazan, dobar prema maloj djeci i birano se izražavao. Nije bio bez kulture.

G. Fogarty je donio poklon, pola pinte6 specijalnog viskija. Uljudno se raspitivao o g. Kernanu, stavio je poklon na stol i pridružio se društvu na ravnoj nozi. G. Kernan je i pogotovo cijenio dar, jer je kod g. Fogartyja imao jedan nesređeni računčid za mješovitu robu. Stoga reče:

»Nikad nisam sumnjao u tebe, stari Jack, otvori to, molim te!«

G. Power se ponovo prihvatio posluživanja. Čaše su bile isprane i on u svaku natoči po prst viskija. Ova nova sila oživjela je razgovor. G. Fogarty koji je sjedio na djelidu stolice s osobitim je zanimanjem pratio što su govorili.

»Papa Leo XIII.«, reče g. Cunningham, »bio je luč svojeg vremena. Njegova velika zamisao bila je, kako znate, ujedinjenje rimske i istočne crkve. To je bio cilj njegova života.«

»Čuo sam u više navrata da je bio jedan od najumnijih ljudi Europe«, reče g. Power. »Mislim, i bez obzira na to što je bio papa.«

6pinta – engleska mjera, za tekućine 0,568 litre

»Da, bio je«, reče g. Cunningham, »ako ne i najumniji uopde. Njegovo papinsko geslo bilo je Lux nad Lux — Svjetlost nad svjetlošdu.«

»Ne, ne«, reče g. Fogarty živo. »Mislim da ste pogriješili. Geslo je bilo Lux in tenebris — Svjetlo u tmini.«

»Pa da«, reče g. M’Coy, »Tenebrae.«

»Dopustite mi«, reče g. Cunningham uporno, »bilo je Lux nad Lux. A geslo Pija IX, njegovog prethodnika, bilo je Crux nad Crux što znači Križ nad križem – da bi se istakla razlika između njihova dva pontifikata.«

Zaključak je bio prihvaden. G. Cunningham nastavi:

»Papa Leo bio je veliki učenjak i pjesnik.«

»Imao je odlučno lice«, reče g. Kernan.

»Da«, reče g. Cunningham. »Pisao je pjesme na latinskom jeziku.«

»Zaista?« upita g. Fogarty.

G. M’Coy zadovoljno okusi viski, zatrese glavom iz dva razloga i reče:

»Ozbiljno, kažem ti.«

»Mi to nismo učili. Tome«, reče g. Power koji je slijedio primjer g. M’Coya, »išli smo u siromašku školu pod vedrim nebom.«

»Ima dosta valjanih ljudi koji su u pučku školu umjesto pločice nosili pod rukom komad treseta«, reče mudro g. Kernan. »Stari način školovanja bio je najbolji, bio je to jednostavan pošten odgoj bez današnjih modernih besmisHca...«

»Baš tako«, reče g. Power.

»Nije bilo nikakvih suvišnih stvari«, reče g. Fogarty.

Čim je ovo izgovorio ozbiljno potegnu iz čaše.

»Sjedam se da sam negdje pročitao«, reče g. Cunningham, »da je papa Leo opjevao u jednoj svojoj pjesmi fotografiju – naravno, na latinskom jeziku.«

»Fotografiju?« uzviknu g. Kernan.

»Da«, reče g. Cunningham.

I on nagnu iz čaše.

»Pa, znate«, reče g. M’Coy, »zar fotografija nije čudesan izum kad se o tome počne razmišljati?«

»O, svakako«, reče g. Power. »Samo veliki umovi mogu spoznati neke stvari.«

»Kako pjesnik kaže: Veliki umovi su vrlo blizu ludilu,« reče g. Fogarty.

Kao da je g. Kernana nešto mučilo u mislima. Pokušavao se prisjetiti protestantske teologije u vezi s nekim škakljivim pitanjima i konačno se obrati g. Cunninghamu.

»Reci mi, Martine, zar nije bilo Papa – naravno, ne mislim našega sadašnjeg Papu niti njegovog prethodnika, ved neke stare Pape, koji nisu bili baš... najsavršeniji?«

Nastade tišina. G. Cunningham reče:

»O, naravno, bilo je i loših... ali zapanjuje činjenica da nijedan od njih, ni najvedi pijanica, ni najvedi... ubojica, da nijedan od njih nije ex cathedra propovijedao pogrešne doktrine. Pa recite, zar to nije čudno?«

»Da zaista«, reče g. Kernan.

»Jer kad Papa govori ex cathedra on je nepogrešiv«, objasni g. Fogarty.

»Tako je«, reče g. Cunningham.

»O, znam o nepogrešivosti Pape. Sjedam se, bio sam tada mladid... Ih, da li je to bilo...?«

G. Fogarty prekide g. Kernana. Uze bocu i stade redom nuditi prijatelje. Kad je g. M’Coy vidio da nede biti dovoljno za sve poče se braniti da nije ispio još ni prvu čašu. Drugi su to prihvatili s negodovanjem. Blaga glazba natakanja viskija u čaše odzvanjala je kao ugodna međuigra.

»Što si ono govorio, Tome?« upita g. M’Coy.

»O papinskoj nepogrešivosti«, reče g. Cunningham. »To je bio najvedi događaj u čitavoj povijesti crkve.«

»Pričaj nam o tome, Martine«, reče g. Power.

G. Cunningham ispruži dva debela prsta.

»U svetom kolegiju, znate, među kardinalima, nadbiskupima i biskupima bila su dva čovjeka koja su se tome protivila, dok su svi ostali bili za to. Čitava konklava, osim dvojice, bila je jednodušna. Ne, oni to nikako nisu htjeli prihvatiti.«

»Ha!« reče g. M’Coy.

»A to su bili: njemački kardinal koji se zvao Dolling... ili Dowling... ili-«

»Pouzdano je da Dowling nije bio Nijemac kao što su dva i dva četiri«, reče g. Power i nasmije se.

»Dobro, taj veliki njemački kardinal kako god se zvao bio je jedan, a drugi je bio John MacHale.«

»Što?« viknu g. Kernan. »Zar John od Tuama?«

»Jesi li baš uvjeren u to?« upita g. Fogarty sumnjičavo. »Meni se čini da je bio neki Talijan ili Amerikanac.«

»John od Tuama«, ponovi g. Cunningham, »on je bio drugi.«

On srknu i drugi se povedoše za njim. Zatim nastavi:

»Tako su se bili okupili svi kardinali, biskupi i nadbiskupi iz svih krajeva svijeta i ta dvojica koja su se borila na mrtvo ime, dok konačno Papa nije ustao i ex cathedra proglasio papinsku nepogrešivost kao crkvenu dogmu. Istoga tog časa ustao je John MacHale, koji se do tada protivio i riknuo kao lav: Credo!«

»Vjerujem«, prevede g. Fogarty.

»Credo!« reče g. Cunningham. »Tako je izrazio svoju vjeru. On se pokorio istog časa kad je Papa progovorio.«

»A što je bilo s Dowlingom?« upita g. M’Coy.

»Njemački kardinal se nije htio pokoriti. Napustio je crkvu.«

Riječi g. Cunninghama izgradile su u svijesti njegovih slušatelja veličanstvenu predodžbu o crkvi. Njegov duboki hrapavi glas sve ih je uzbudio kad je izgovarao riječi vjere i pokornosti. Kad je gđa. Kernan ušla u sobu brišudi ruke o pregaču, zatekla je društvo u ozbiljnom raspoloženju. Pažljivo, da ne naruši tišinu, naslonila se bez riječi na krevet kraj uznožja.

»Jednom sam vidio Johna MacHalea i nedu to zaboraviti dok sam živ«, reče g. Kernan.

Okrenuo se ženi da i ona to potvrdi.

»Često sam ti to pričao, zar ne?«

Gđa. Kernan kimnu.

»To je bilo prilikom otkrivanja spomenika Sir Johnu Grayu. Govorio je Edmund Dwyer Gray, blebetao je koješta, a tu je bio taj stari, namrgođen starac i gledao ga ispod svojih čupavih obrva.«

G. Kernan skupi obrve i pognuvši glavu kao kakav razjareni bik pogleda ženu.

»Bože!« kliknu on poprimivši svoj prirodni izaz lica, »nikada nisam vidio takvo oko u čovjekovoj glavi. Izgledalo je kao da govori: Ja bih ti pošteno zavezao jezik moj sinko. Imao je oko sokolovo.«

»Nijedan od Grayovih nije bio kako treba«, reče g. Power.

Ponovo je nastala tišina. G. Power se okrenu gđi. Kernan i reče s iznenadnom srdačnošdu:

»Pa gđo. Kernan, učinit demo, eto, od vašeg muža dobrog pobožnog i bogobojaznog rimokatolika.«

On pokretom ruke obuhvati čitavo društvo.

»Svi demo otidi na duhovne vježbe i ispovijedati naše grijehe – sam Bog zna da nam je to veoma potrebno.

»Nemam ništa protiv«, reče g. Kernan i nemirno se nasmiješi.

Gđa. Kernan pomisli da de biti pametnije ako prikrije zadovoljstvo. Zato reče:

»Žalim jadnog svedenika koji de vas morati slušati.«

G. Kernan promijeni izraz lica.

»Ako mu se ne sviđa«, odbrusi on, »neka... se bavi nekim drugim poslom. Ja du mu samo ukratko ispričati moju nevolju. Nisam tako loš čovjek...«

G. Cunningham se brzo umiješa:

»Svi demo se odredi đavla«, reče on, »i nedemo zaboraviti njegova djela i napasti.«

»Sotono, ostavi me« reče g. Fogarty smijudi se i pogleda ostale.

G. Power ne reče ništa. Osjedao je da su ga potpuno nadmašili. Ali na licu mu zaleprša zadovoljan izraz.

»Jedino što de trebati učiniti«, reče g. Cunningham, »to je da ustanemo sa zapaljenim svijedama i obnovimo naše zavjete krštenja.«

»O, što god činio ne zaboravi svijede, Tome«, reče g. M’Coy.

»Što?« reče g. Kernan. »Zar moram imati svijedu?«

»Pa da«, reče g. Cunningham.

»Neka sve ide do vraga«, reče g. Kernan uvrijeđeno. »To ne prihvadam. Učinit du sve što treba. Otidu du na duhovne vježbe i na ispovijed i... i sve što spada. Ali... bez svijeda! Ne, neka ide sve do vraga, ali odbijam svijede!«

Zatresao je glavom sa smiješnom ozbiljnošdu.

»Čujte sad to!« reče njegova žena.

»Odbijam svijede«, reče g. Kernan svjestan da je ostavio dojam na nazočne i nastavi tresti glavom s jedne na drugu stranu. »Odbijam tu smicalicu s čarobnom svjetiljkom!«

Svi su se od srca nasmijali.

»Eto mi lijepog katolika!« reče njegova žena.

»Nedu svijede!« ponovi g. Kernan uporno. »I gotovo!«

Poprečna lađa u isusovačkoj crkvi u Gardiner Streetu bila je gotovo puna, a ipak su još uvijek kroz pokrajna vrata ulazila gospoda i po uputama brata laika na prstima prolazila između klupa, dok nisu našla slobodno mjesto. Sva su gospoda bila lijepo odjevena i dotjerana. Svjetlost crkvenih svijeda padala je na skup crnih odijela i bijelih ovratnika, koji su se tu i tamo izmjenjivali s tvidom, prelazila je zatim na tamne prošarane stupove od zelenog mramora i na tužne svetačke slike. Gospoda su sjedila u klupama sa zasukanim nogavicama malo iznad koljena i sa šeširima na krilu. Sjedili su uspravni i ukočeno zurili u udaljeni tračak crvene svjetlosti koja je lebdjela ispred glavnog oltara.

U jednoj klupi blizu propovjedaonice sjedili su g. Cunningham i g. Kernan. Iza njih je sjedio g. M’Coy sam, a iza njega g. Power i g. Fogarty. G. M’Coy nije uspio nadi mjesto ni kraj jednih ni kraj drugih i kad se društvo razmjestilo kao petica na kocki, on se pokuša na račun toga našaliti, ali kao i obično bez uspjeha. Kako njegove primjedbe nisu bile najbolje primljene, on ušuti. Čak je i sam osjedao svečanu atmosferu i počeo se predavati vjerskim osjedajima. G. Cunningham šaptom upozori g. Kernana na g. Harforda lihvara, koji je sjedio malo podalje od njih i na g. Fanninga, registratora glasačkih spiskova i proglašivača gradonačelnika, koji je sjedio odmah ispod propovjedaonice pokraj jednog novoizabranog kotarskog vijednika. Nadesno je sjedio stari Michael Grimes vlasnik triju zalagaonica i Dan, Hoganov nedak, koji je tražio službu u Gradskom tajništvu. Malo podalje, sprijeda, sjedio je g. Hendrick, urednik Freeman ’s Journala i siroti O’Carroll, stari prijatelj g. Kernana, koji je svojevremeno bio značajna poslovna ličnost. Postupno, kako je pronalazio poznata lica, g. Kernan se počeo lagodnije osjedati. Šešir koji mu je žena uredila mirovao mu je na koljenima. Nekoliko puta povukao je manšete jednom rukom, dok je drugom lagano, ali čvrsto pridržavao obod šešira.

Tada su ugledali jednog čovjeka snažne pojave u bijelom ruhu kako se teško uspinje na propovjedaonicu. Svi su se vjernici u isti mah promeškoljili, izvukli rupčide, prostrli ih i pažljivo na njih klekli. G. Kernan slijedio je primjer ostalih. Svedenik je sada stajao uspravan u

propovjedaonici. Iznad ograde vidjele su se dvije tredine njegova tijela i glomazno crveno lice.

Otac Purdon kleknu, okrenu se prema tračku crvenog svjetla i pokrivši lice rukama započe molitvu. Nakon nekog vremena ponovo otkri lice i uspravi se. I vjernici su ustali i ponovo sjeli na klupe. G. Kernan vrati šešir na staro mjesto na koljenu i usmjeri svoje pažljivo lice prema propovjedniku.

Propovjednik zavrnu široke rukave svojeg ruha širokom pomnom kretnjom i polako odmjeri poredana lica. Onda reče:

»Jer su djeca ovog svijeta mudrija u svom naraštaju od djece svjetlosti. Zato uzimajte kao moje prijatelje griješne poklonike Mamona, da bi vas kad umrete primili u vječna prebivališta.«

Otac Purdon poče razlagati ovaj tekst s prodornom uvjerljivošdu. Reče da je to u Svetom pismu jedan od onih tekstova koje je najteže pravilno tumačiti; on je mogao izgledati u suprotnosti s uzvišenim dudoređem koje je na drugim mjestima propovijedao Isus Krist. Ali, reče on svojim slušateljima, njemu se čini da je taj tekst posebno prilagođen da bude vodilja onima kojima je sudbina odredila da žive svjetovnim životom, a koji se ipak ne žele posvetiti samo ovozemaljskim stvarima. To je tekst namijenjen poslovnim ljudima i stručnjacima. Svojim božanskim razumijevanjem za svaku pukotinu u našoj ljudskoj prirodi, Isus Krist je shvatio da nisu svi ljudi pozvani da žive svetim životom, da je vedina ljudi prisiljena živjeti svjetovnim životom i za svjetovni život — do izvjesne granice. U ovoj rečenici on im je nakanio dati savjet, stavljajudi im kao uzore u svetom životu baš one prave poklonike Mamona, koji među svim ljudima najmanje brinu o stvarima vjere.

Rekao je svojim slušateljima da je večeras ovdje ne zato da ih zaplaši ili zbog nekih posebnih namjera, ved samo kao svjetovnjak koji želi govoriti svojim bližnjima. Došao je da govori poslovnim ljudima i govorit de im na poslovni način. Ako bi se smio poslužiti metaforom, onda je on njihov duhovni knjigovođa koji bi želio da svaki njegov slušatelj otvori svoje knjige, knjige duhovnog života i pogleda da li su uredno knjižene i u skladu sa savješdu.

Isus Krist nije strog gospodar. On shvada naše male pogreške, shvada slabosti naše jadne ljudske prirode, shvada kušnje ovog života. Možda smo imali, svi mi povremeno imamo iskušenja. Možda smo imali, svi mi povremeno imamo slabosti. Ali svoje slušatelje moli samo jedno — reče — a to je da budu iskreni i muževni prema Bogu. Ako im se računi slažu u svakoj točki, da kažu:

Lijepo, provjerio sam svoje račune. Našao sam da je sve u redu.

Ali, ako ima kakvih neispravnosti, kao što se može dogoditi, neka priznaju istinu, neka budu iskreni i kažu kao muškarci:

Lijepo, pogledao sam u moje račune i našao da je ovo i ono pogrešno. Ali Božjom milošdu ja du to ispraviti. Sredit du moje račune.

MRTVI

Lily, kdi kudepazitelja, doslovno je spala s nogu. Tek što je uvela jednog gospodina u malu ostavu iza poslovnice u prizemlju i pomogla mu da svuče ogrtač, kad je ponovo zazvonilo kreštavo zvono u predvorju i ona je morala trčati preko nezastrtog hodnika da otvori vrata drugom gostu. Bilo je dobro što nije morala posluživati i gospođe. Gospođica Kate i gospođica Julia mislile su i na to i preuredile kupaonicu na gornjem katu u garderobu za dame. One su bile tamo, brbljale su, smijale se i uzrujavale se ni zbog čega, hodale jedna za drugom do vrha stubišta, zagledavale se preko ograde i dozivale Lily da je upitaju tko je došao.

Uvijek je godišnji ples gospođica Morkan bio veliki događaj. Tom prilikom došli bi svi njihovi znanci, rođaci, stari prijatelji obitelji, članovi Julijinog zbora, svi Katini đaci koji su bili dovoljno odrasli, pa čak i neki učenici Mary Jane. Nijednom se još nije dogodilo da ples nije uspio. Otkako se pamti, ponavljao se iz godine u godinu jednako raskošan, još iz onog vremena kad su Kate i Julia poslije smrti svog brata Pata napustile kudu u Stoney Batteru i dovele Mary Jane, svoju jedinu nedakinju, da s njima živi u mračnoj sumornoj kudi na Usher’s

Islandu u kojoj su gornji kat unajmile od g. Fulhama, žitara iz prizemlja. Bilo je to ni manje ni više prije trideset godina. Mary Jane, koja je tada bila mala djevojčica u kratkoj haljinici, bila je sada glavna potpora obitelji, jer je podučavala orgulje u Haddington Roadu.

Završila je akademiju i svake je godine priređivala đački koncert u gornjoj dvorani Antient Concert Roomsa. Mnogi njeni učenici pripadali su višim slojevima oko Kingstowna i Dalkeyja. Iako su bile stare njene tetke su također pridonosile svoj udio. Julia, koja je bila ved sva sijeda, pjevala je prvi sopran u Adamu i Evi, a Kate, koja je bila previše slaba da se mnogo krede, davala je početnicima satove iz glazbe na velikom starom pianinu u stražnjoj sobi. Lily, kudepaziteljeva kdi, pomagala im je u kudi. Iako su skromno živjele voljele su dobru hranu, uzimale su uvijek sve najbolje: najljepši goveđi bubrežnjak, čaj od tri šilinga i najbolje pivo u bocama. Kako je Lily rijetko kad griješila u poslu, dobro je prolazila sa svojim trima gospodaricama. Bile su nervozne i to je bilo sve. Jedino, nikako nisu podnosile da im odgovara na njihove primjedbe.

Naravno, imale su dovoljno razloga da jedne ovakve večeri budu nervozne. A onda, ved je odavno prošlo deset sati a o Gabrielu i njegovoj ženi nigdje ni traga ni glasa. Osim toga, strašno su se bojale da se Freddy Malins ne pojavi nakresan. Ni za što na svijetu ne bi htjele da ga itko od Mary Janinih đaka vidi pod gasom. A kad je bio takav, ponekad je bilo vrlo teško izadi s njim na kraj. Freddy Malins je uvijek dolazio kasno, ali čudile su se zbog čega nema Gabriela. Zbog toga su svaki čas dolazile do ograde i pitale Lily da li su došli Gabriel i Freddy.

»O, g. Conroy«, reče Lily Gabrielu kad mu je otvorila vrata. »Gospođica Kate i gospođica Julia ved su pomislile da nedete dodi. Dobra večer, gđo. Conroy.«

»Vjerujem da su to pomislile«, reče Gabriel, »ali zaboravile su da mojoj ženi treba tri puna sata da se spremi.«

Stupio je na otirač i počeo otirati snijeg s kaljača dok je Lily povela njegovu ženu do stubišta i viknula:

»Gospođice Kate, evo gđe. Conroy.«

Kate i Julia sjuriše istog časa niz tamno stubište. Obje su poljubile Gabrielovu ženu, rekle joj da je zacijelo sva promrzla i upitale je da je i Gabriel došao s njom.

»Evo, tu sam, tetko Kate, točan kao sat! Pođite gore, ja du za vama«, viknu Gabriel iz mraka.

On je nastavio žustro čistiti cipele dok su tri žene smijudi se pošle stubištem prema garderobi za gospođe. Mekani mu je snijeg prekrio ogrtač preko ramena poput pelerine i nakupio se na kaljačama kao kapica na cipeli. I dok su puceta na njegovu ogrtaču zaškripala u obrubima rupica koje su se ukrutile od mraza, iz nabora se širio hladan svježi zrak koji je unio s ulice.

»Da li još uvijek pada snijeg, g. Conroy?« upita Lily.

Ona je prije njega ušla u ostavu da mu pomogne svudi ogrtač. Gabriel se nasmiješio, jer je naglasila njegovo prezime kao da ima tri sloga i pogleda je. Bila je vitka i još nedorasla, blijede kože i kose žute kao slama. Pod plinskom svjetlošdu u ostavi izgledala je još bljeđa. Gabriel ju je znao još kad je bila dijete i sjedila na najdonjoj stepenici s krpenom lutkom u krilu.

»Da, Lily«, odgovori on, »i mislim da de padati čitavu nod.«

Pogledao je prema stropu koji se tresao od toptanja i povlačenja nogu, poslušao je trenutak glasovir i zatim pogledao djevojku koja je pažljivo presavijala njegov kaput na kraju police.

»Reci mi, Lily«, reče on prijaznim glasom, »ideš li još uvijek u školu?«

»O, ne, gospodine«, odgovori ona, »ima više od godine dana da sam završila školovanje.«

»Pa onda«, reče Gabriel veselo, »nadam se da demo ti jednog lijepog dana dodi na svadbu, e?«

Djevojka mu dobaci pogled preko ramena i reče vrlo gorko:

»Današnji muškarci su samo brbljavci i nastoje iskoristiti djevojku.«

Gabriel pocrveni, jer je osjetio da je pogriješio i ne gledajudi je odbaci kaljače i poče živahno glačati svojom debelom rukavicom cipele od laka.

Bio je krupan visok mlad čovjek. Rumenilo mu je s obraza prelazilo sve do čela, gdje se razilazilo u nekoliko nepravilnih blijedocrvenkastih mrlja. Na njegovom glatko obrijanom licu nemirno su svjetlucala dva čista stakla u blistavom pozladenom okviru naočala koje su zaklanjale meke i nemirne oči. Njegova sjajna crna kosa bila je razdijeljena po sredini i začešljana u dugoljastom luku iza ušiju, gdje se lagano kovrčala ispod brazde koju je utisnuo šešir.

Pošto je ulaštio cipele, ustao je i povukao prsluk zatežudi ga preko svoga punog tijela. Zatim je brzo izvukao jedan novčid iz džepa.

»Lily«, reče i gurne joj ga u ruku, »božidno je doba, zar ne? Eto... to je mali... «

Žurno je prišao vratima.

»O, ne, gospodine!« povikala je djevojka i sustigla ga.

»Zaista, gospodine, ne mogu to uzeti.«

»Božidno je doba, božidno je doba« reče Gabriel gotovo poskakujudi do stubišta i mahnu joj kao da je moli.

Kad je djevojka vidjela da se ved počeo uspinjati, viknula je za njim:

»Pa, dobro, hvala vam, gospodine.«

Čekao je pred vratima salona da završi valcer i slušao kako šušte suknje što su prelijetale kraj njega i kako topdu noge. Još uvijek je bio smeten zbog djevojčinog gorkog i brzog odgovora. To ga je ispunilo sjetom koju pokuša odagnati popravljajudi manšete i leptir mašnu. Izvukao je zatim iz džepa od prsluka komad papira i pogledavao na bilješke koje je nabacio za govor. Bio je neodlučan u pogledu stihova Roberta Browninga, jer se bojao da de biti iznad intelektualnih mogudnosti nazočnih slušatelja. Bilo bi bolje da je naveo neke citate iz Shakespearea ili iz Melodija koje bi oni lakše razumjeli. Grubo lupkanje muških peta i povlačenje stopala po podu podsjeti ga da su gosti ispod njegove kulturne razine. Bit de samo smiješan ako navede

stihove koje oni ne mogu razumjeti. Pomislit de da se razmede svojom višom naobrazbom. Pogriješit de pred njima kao što je pogriješio prema djevojci u ostavi. Promašio je sadržaj. Zapravo čitav govor je promašen od prve do posljednje riječi, potpuno neuspio.

Tog su časa njegove tetke i žena izašle iz garderobe za dame. Njegove su tetke bile dvije jednostavno odjevene stare žene. Tetka Julia bila je nešto viša. Njeno široko mlohavo lice bilo je jednako sivo, samo s nešto tamnijim sjenama, kao i njena kosa koju je češljala nisko preko ušiju. Iako je bila čvrsto građena i držala se uspravno, njene polagane oči i rastvorena usta odavale su ženu koja ne zna gdje se nalazi ni kamo je pošla. Tetka Kate bila je živahnija. Njeno lice smežurano i naborano kao uvenula crvena jabuka djelovalo je zdravije nego lice njene sestre, a kosa koju je češljala na isti starinski način još uvijek je zadržala boju zrelog oraha.

Obje su srdačno poljubile Gabriela. On im je bio najdraži nedak, sin njihove pokojne starije sestre Ellen, koja je bila udana za T. J. Conroya iz Lučke kapetanije.

»Gretta mi kaže da večeras ne misliš uzeti kočiju za povratak u Monkstown«, reče tetka Kate.

»Ne«, odgovori Gabriel i obrati se ženi. »Zar nam nije prisjela prošle godine? Sjedaš se, tetko Kate, kako se Gretta tada prehladila? Čitavim su se putem prozori na kočiji klimatali i kad smo prošli Merrion počeo je kroz njih puhati istočnjak. Bilo je veselo. Gretta je tada uhvatila strašnu prehladu.«

Tetka Kate se ozbiljno namrgodila i na svaku njegovu riječ kimala glavom.

»Imaš pravo, Gabriele, imaš potpuno pravo«, reče ona.

»Čovjek nikada nije dovoljno oprezan.«

»Što se tiče Grette, ona bi gazila kudi i po snijegu samo kad bih je pustio.«

Gđa. Conroy se nasmije.

»Ne slušaj ga, tetko Kate«, reče ona. »On je zaista prava pokora! Nabavio je zelena sjenila da Tom uvečer ne kvari oči i natjerao ga da

vježba gimnastiku na ručicama, a Evu da jede zobenu kašu. Jadno dijete, ne može je ni očima vidjeti!... Ali nikada nedete pogoditi što je mene natjerao da obujem!«

Ona prasnu u grohotan smijeh i pogleda muža, koji je zadivljenim i zadovoljnim pogledom prelazio s njene haljine na lice i kosu. I dvije su se tetke također od srca smijale, jer je Gabrielova brižnost bila vječni predmet šale.

»Kaljače!« reče gđa. Conroy. »To je najnovije. Kad god je vlažno vrijeme moram navudi kaljače. Čak je i večeras zahtijevao da ih obujem, ali nisam pristala. Vjerojatno du idudi put dobiti na poklon ronilačko odijelo.«

Gabriel se nervozno smijao i da se umiri poče popravljati ovratnik, dok se tetka Kate sva previjala jer je iskreno uživala u toj šali. Tetka Julia se, međutim, uskoro uozbilji i upravi svoje nevesele oči prema nedaku. Poslije nekog vremena ona upita:

»A što su kaljače, Gabriele?«

»Kaljače, Julia!« uskliknu njena sestra. »Gospode, zar ne znaš što su kaljače? Nose se povrh... cipela, Gretta, je l’ tako?«

»Da«, potvrdi gđa. Conroy. »Izrađuju se od gutaperče7. Sada imamo oboje po jedan par. Gabriel kaže da ih na kontinentu svi nose.«

»Na kontinentu«, promrmlja tetka Julia i kimnu polako glavom.

Gabriel se namršti i reče kao da je malo ljut:

»Nije to ništa osobito, ali Gretti se čini vrlo smiješno, jer kaže da je podsjedaju na Christyja Minstrelsa.«

»Ali reci mi, Gabriel«, reče tetka Kate spretno i na fm način. »Zacijelo si se pobrinuo za sobu. Gretta kaže... «

»O, ne brinite za to«, reče Gabriel. »Uzeo sam sobu u Greshamu.«

»Svakako«, reče tetka Kate »to si dobro učinio. A djeca, Gretta, zar se ne brineš za njih?«

7 Malajski naziv za vrstu gume od soka raznog malajskog drveća.

»Pa to je samo jedna nod«, reče gđa. Conroy. »Osim toga, Bessie de paziti na njih.«

»Svakako«, reče tetka Kate ponovo, »kakva je olakšica imati takvu djevojku na koju se možeš osloniti! Evo, naša Lily, zaista ne znam što se s njom događa u posljednje vrijeme. Uopde više nije ona djevojka otprije.«

Gabriel je baš htio upitati svoju tetku nešto o tome, ali ona naglo prekinu razgovor i pogleda za sestrom koja je pošla uza stepenice i svakog se časa nadvijala preko ograde.

»Pitam ja vas«, reče ona gotovo strogo, »kamo je pošla Julia? Julia! Julia! Kamo ideš?«

Julia, koja je ved bila sišla do polovice stuba, vrati se i javi im umilno:

»Došao je Freddy.«

Istog časa začu se pljesak i završni tuš pijanistice navijesti završetak valcera. Vrata salona otvorila su se iznutra i nekoliko je parova izašlo. Tetka Kate žurno povuče Gabriela u stranu i šapnu mu u uho:

»Budi dobar, Gabriele, šmugni dolje i pogledaj da li je trijezan i ne puštaj ga ako je nakresan. Zacijelo je nakresan. Zacijelo.«

Gabriel ode do stubišta i osluhnu preko ograde. Čuo je kako dvoje ljudi razgovara u ostavi. Onda prepozna smijeh Freddyja Malinsa. Bučno je sišao stubama.

»Toliko je olakšanje kad je Gabriel ovdje«, reče tetka Kate gđi. Conroy. »Uvijek se osjedam smirenije kad je on u kudi... Julia, gospođica Daly i gospođica Power žele nešto popiti. Hvala vam za prekrasni valcer, gospođice Daly. Bilo je krasno.«

Na vratima se tog časa pojavi sa svojom plesačicom visok muškarac namreškana lica, sivkastih brkova, tamnoputan, i reče:

»A da li bismo i mi mogli dobiti kakvo pide, gospođice Morkan?«

»Julia«, reče tetka Kate kratko, »evo i g. Brownea i gospođice Furlong. Odvedi ih s gospođicom Daly i gospođicom Power.«

»Ja sam kao stvoren za dame«, reče g. Browne i poče puditi usne sve dok mu se brkovi nisu nakostriješili i dok mu iz svakog nabora nije navro smijeh. »Znate, gospođice Morkan, one me vole zato...«

Nije završio rečenicu i kad je vidio da se tetka Kate udaljila i da ga ne može čuti, povede tri mlade dame u stražnju sobu. Na sredini su bila postavljena dva četvrtasta stola jedan uz drugi i preko njih su tetka Julia i kudepaziteljica stavile veliki stolnjak. Na stolu za posluživanje bili su poredani tanjuri i pladnjevi, čaše i hrpe noževa, vilica i žlica.

Na starom zatvorenom tafelklaviru8 također su bila jela i slatkiši. Kraj manjeg stola za posluživanje u kutu stajala su dva mladida i pila svijetlo pivo.

G. Browne dovede svoje štidenice i predloži im u šali da uzmu kakav punč za dame, vrud, jak i sladak. Pošto su odgovorile da nikada ne piju jaka pida, on im otvori tri boce limunade. Zatim zamoli jednog mladida da stane malo u stranu, dohvati bocu i natoči sebi dobru mjeru viskija. I dok je ispijao prvi gutljaj, mladidi su ga s poštovanjem gledali.

»Tako mi Bog pomogao«, reče on i nasmiješi se, »ovo je kao po liječničkom naputku.«

Njegovo namreškano lice razvuče se u širok osmijeh, a tri mlade dame popratiše njegovu dosjetku odjekom smijeha njišudi tijela i trzajudi nemirno ramenima. Najsmionija reče: »G. Browne, uvjerena sam da vam liječnik nikad nije tako nešto propisao.«

G. Browne ponovo gucnu viski i reče podržavajudi njihovu plahost:

»Eto, znate, ja sam kao poznata gđa. Cassidy o kojoj se priča da je jednom rekla: Čuj me, Mary Grimes, ako ne uzmem, prisili me da uzmem, jer osjedam da želim.«

Prignuo se svojim zažarenim licem nekako previše prisno, a pri tom je počeo govoriti vrlo prostim dublinskim naglaskom, tako da su

8 engl.: square piano, glasovir pačetvorinastog oblika koji se razvio od klavikorda u 18. st. i proizvodio se do

konca 1900., pretežno na britanskim otocima i u SAD-u.

ga mlade dame kao po dogovoru saslušale bez riječi. Gospođica Furlong, koja je bila učenica Mary Jane, upita gospođicu Daly kako se zvao onaj divni valcer koji je svirala. Kad je vidio da ga zapostavljaju, g. Browne se naglo okrete dvojici mladida koji su ga bolje shvadali.

Mlada žena rumena lica i u haljini boje maduhice banu u sobu uzbuđeno plješdudi rukama i uzvikujudi:

»Kvadrile! Kvadrile!«

Odmah za njom dojuri tetka Kate i viknu:

»Trebaju nam dva gospodina i tri dame, Mary Jane.«

»Evo, tu su g. Bergin i g. Kerrigan«, reče Mary Jane. »G. Kerrigan, hodete li povesti gospođicu Power? Gospođice Furlong, smijem li vam predložiti g. Bergina kao partnera? Evo, sad je sve u redu.«

»Tri dame, Mary Jane«, reče tetka Kate.

Dva mladida upitaše dame da li ih mogu zamoliti za ples, a Mary Jane obrati se gospođici Daly:

»O, gospođice Daly, vi ste zaista izvanredno dobri što ste nam svirali posljednja dva plesa, ali večeras nam zaista nedostaju dame.«

»Nije mi ni najmanje teško, gospođice Morkan.«

»Našla sam vam zgodnog partnera, g. Bartell D’Arcyja, tenora. Nagovorit du ga kasnije da nam nešto otpjeva. Čitav Dublin luduje za njim.«

»Ima prekrasan glas, prekrasan glas!« reče tetka Kate.

Kako je netko na glasoviru ved dva puta započeo uvod u prvu figuru, Mary Jane brzo izvede plesače iz sobe. Tek što su otišli, kad u sobu polako uđe tetka Julia osvrdudi se iza leđa.

»Što se dogodilo, Julia?« upita radoznalo tetka Kate. »Tko je?«

»Samo Freddy, Kate, Gabriel je s njim.«

I zaista, odmah iza nje mogao se vidjeti Gabriel kako preko odmorišta vodi Freddyja Malinsa. Posljednji, mlađi čovjek oko četrdesete, bio je Gabrielove visine i građe i vrlo oblih ramena. Lice mu je bilo mesnato i blijedo i samo su mu debele obješene ušne resice i široki nos bili malo rumeni. Imao je grube crte lica, tupast nos,

izbočene i razmaknute obrve, mesnate ispupčene usne. Zbog teških kapaka i razbarušene kose izgledao je pospan. Piskavim glasom smijao se od sveg srca nečemu što je po stepenicama ispričao Gabrielu i u isti mah trljao je zglobovima stisnute šake lijevo oko.

»Dobra večer, Freddy« reče tetka Julia.

Freddy Malins pozdravi gospođice Morkan na izgled nemarno zbog toga što je po običaju gubio dah i čim je ugledao g. Brownea kako mu se smiješi kraj stolida za posluživanje, pređe sobu prilično nesigurnim korakom i poče mu tiho ponavljati priču koju je upravo ispričao Gabrielu.

»Ne izgleda kao da je mnogo popio, je l’ da?« reče tetka Kate Gabrielu.

Gabriel je bio namrgođen, ali brzo razvuče obrve i odgovori:

»Ne, jedva se primjeduje.«

»Pa reci, zar nije užasan« reče ona. »A njegova jadna majka navela ga je da joj na Staru godinu obeda kako više nede piti. Ali dođi, Gabriele, u salon.«

Prije no što je s Gabrielom izašla iz sobe ona je mrštedi se i prijetedi kažiprstom dala znak g. Browneu. G. Browne joj umjesto odgovora kimnu i kad je izašla, reče Freddy Malinsu:

»A sada, Teddy, napunit du ti veliku čašu limunade samo da se malo povratiš.«

Freddy Malins, koji se bio upravo približio kraju priče, nestrpljivo odbi rukom ponudu, ali ga g. Browne upozori na njegovu neurednu odjedu, nalije čašu limunade i pruži mu je. Freddy Malins makinalno uze čašu u lijevu ruku dok je desnom popravljao odijelo. G. Browne čije se lice ponovo namreškalo od veselosti natoči sebi ponovo čašu viskija, kad Freddy Malins, prije no što je stigao do kraja priče, prasnu u piskavi hripljiv smijeh i spustivši svoju netaknutu i prepunu čašu, poče trljati lijevo oko zglobovima šake i ponavljati riječi posljednje rečenice koliko mu je to smijeh dopuštao.

Gabriel se prisiljavao da sluša Mary Jane koja je u savršenoj tišini salona svirala svoj komad iz Akademije pun rulada i teških pasaža.

Volio je glazbu, ali po njegovom mišljenju komad koji je ona svirala nije imao nikakve melodioznosti, a sumnjao je da se sviđao i drugim slušateljima, iako su je molili da im nešto odsvira. Četvorica mlađih ljudi koji su na zvuk glasovira došli iz blagovaonice i stali kraj vrata, tiho su otišli poslije nekoliko minuta. Jedine osobe koje su, kako se činilo, zaista pratile glazbu bile su sama Mary Jane čije su ruke letjele preko tipki ili se podizale uvis kao ruke kakve svedenice u času izricanja kletve i tetka Kate koja je naslonjena na laktove pažljivo pratila note kako bi u pravom trenutku okrenula stranicu.

Gabriel podiže oči koje su ga boljele od sjaja što se pod velikim svijednjakom odbijao od poda ulaštenog pčelinjim voskom i poče lutati pogledom po zidu iznad glasovira. Tu je visjela slika koja je prikazivala prizor na balkonu iz Romea i Julije, a malo dalje goblen dvaju prinčeva ubijenih u Toweru koji je izradila tetka Julia s crvenom, plavom i crnom vunicom još dok je bila djevojčica. Po svoj su prilici sve tri sestre učile ručni rad godinu dana u školi koju su pohađale kao djevojčice. Njegova majka mu je za rođendan izradila prsluk od ljubičastog moarea s malim utkanim lisičijim glavama koji je bio podstavljen mrkim satenom i imao okrugla dudova puceta. Čudno je da njegova majka nije imala dara za glazbu iako ju je tetka Kate nazivala umom porodice Morkan. I ona i Julia kao da su se oduvijek nekako ponosile svojom ozbiljnom i dostojanstvenom sestrom. Na velikom ogledalu stajala je njena slika gdje na krilu drži otvorenu knjigu i nešto pokazuje Constantineu koji odjeven u mornarsko odijelo sjedi do njenih nogu. Sama je odabrala imena za svoje sinove, jer je veoma cijenila uzvišenost obiteljskog života. Zahvaljujudi njoj Constantine je sada bio podžupnik u Balbrigganu i isto tako zahvaljujudi njoj Gabriel je diplomirao na Royal univerzitetu. Preko lica mu preletje sjena kad se sjetio kako se prkosno protivila njegovoj ženidbi.

Još uvijek su ga u sjedanju boljele neke uvredljive riječi koje je tada izgovorila. Jednom je rekla za Grettu da je seoska namiguša, a to

uopde nije bila istina. Za njene posljednje duge bolesti upravo ju je Gretta dvorila u njihovoj kudi u Monkstownu.

Znao je da de Mary Jane uskoro završiti sa sviranjem, jer je upravo ponavljala uvodnu melodiju s nizom ljestvica poslije svakoga taktnog tinca i dok je čekao na svršetak, prestao je osjedati gorčinu u srcu. Glazbena točka se završila s trilerom visokih oktava i jednom završnom dubokom oktavom u basu. Nazočni su burnim pljeskom pozdravili Mary Jane koja je sva rumena nervozno skupila note i izjurila iz sobe. Najjače su pljeskala ona četiri mladida kraj vrata koji su na početku bili otišli u blagovaonicu, ali su se ponovo vratili čim je glasovir utihnuo.

Plesači su se počeli razvrstavati za kvadrilu. Gabrielova partnerica bila je gospođica Ivors. Bila je to otvorena razgovorljiva mlada dama s pjegavim licem i izražajnim smeđim očima. Haljina joj je bila prilično zatvorena, a ispod ovratnika prikopčala je broš s irskom oznakom i geslom.

Kad su zauzeli mjesta, ona iznenada reče:

»Moram nešto s vama obračunati.«

»Sa mnom?« začudi se Gabriel.

Ona ozbiljno kimnu glavom.

»O čemu se radi?« upita Gabriel i nasmiješi se njenoj ozbiljnosti.

»Tko je G. G?« upita gospođica Ivors i pogleda ga.

Gabriel porumeni i upravo se htio namrštiti kao da je ne razumije, kad mu ona odbrusi:

»O nedužni Amy! Doznala sam da pišete za The Daily Express. Zar vas nije stid?«

»Zašto bi me bilo stid?« upita Gabriel trepnuvši očima i pokuša se nasmiješiti.

»Eto, ja se sramim zbog vas«, reče gospođica Ivors iskreno. »Tko bi rekao da dete pisati za takve novine. Nisam znala da ste na strani Engleza.«

Na Gabrielovom se licu pojavi izraz zbunjenosti. Zaista su svake srijede izlazili u The Daily Expressu njegovi književni prikazi za koje je dobivao po petnaest šilinga. Ali to nije značilo da je na strani Engleza. Više se veselio knjigama koje je dobivao da o njima piše nego tričavom čeku. Uživao je opipavati korice i okretati stranice knjiga koje su tek izašle iz tiska. Skoro svakog dana, poslije predavanja u koledžu, odlazio je uz obalu u antikvarijate, Hickeyu na Bachelor Walku, Websu ili Masseyju na Aston’s Quayu ili O’Clohisseyju u pokrajnjoj ulici. Nije znao kako bi odgovorio na njenu optužbu. Htio joj je redi da je književnost iznad politike. Ali oni su bili prijatelji dugi niz godina, pa im je čak i život uporedo tekao isprva na sveučilištu, a zatim su oboje postali profesori. Zbog toga joj nije smio odgovoriti bombastično. Nastavio je žmirkati očima i pokuša se nasmiješiti i neuvjerljivo promrmlja da nema ništa političkog u pisanju književnih prikaza.

Kad je došao na njih red da se izmijene, on je još uvijek bio smeten i nepažljiv. Gospođica Ivors prihvati ga spremno svojom toplom rukom i reče nježnim prijateljskim glasom:

»Ma ja sam se samo šalila. Hajde, sad se izmjenjujemo.«

Kad su se ponovo sastali ona je govorila o sveučilišnom pitanju i Gabriel se osjedao mnogo ugodnije. Neki njen prijatelj pokazao joj je njegov prikaz Browningovih pjesama. Tako je otkrila tajnu. U stvari, prikaz joj se neizmjerno svidio. Onda iznenada reče:

»G. Conroy, dođite ovog ljeta na izlet k nama na otočje Aran! Ostat demo tamo čitav mjesec. Bit de divno na Atlantiku. Morate dodi! Dodi de i g. Clancey i g. Kilkelly i Kathleen Kearney. Bilo bi sjajno i za Grettu ako bi pošla. Ona je iz Connachta, zar ne?

»Njeni su odande«, reče Gabriel kratko.

»Ali vi dete dodi, zar ne?« reče gospođica Ivors i živahno položi svoj topli dlan na njegovu ruku.

»Zapravo, baš sam se nedavno ved dogovorio za ljetovanje...«

»Gdje?« upita gospođica Ivors.

»Znate svake godine ja i neki moji prijatelji putujemo dvokolicama.«

»Ali kamo?« upita gospođica Ivors.

»Pa, eto, obično idemo u Francusku ili Belgiju ili možda u Njemačku«, reče Gabriel nelagodno.

»A zašto idete u Francusku i Belgiju umjesto da putujete po vlastitoj zemlji?« upita gospođica Ivors.

»Pa, djelomično zbog jezika, a djelomično radi promjene.«

»A zar vam nije stalo do vašeg jezika – irskog jezika?« upita gospođica Ivors.

»Pa«, reče Gabriel, »kad smo ved došli do toga, znate, irski nije moj jezik.«

Njihovi su se susjedi okrenuli da slušaju ovo unakrsno ispitivanje. Gabriel nemirno pogleda oko sebe i pokuša sačuvati dobro raspoloženje, iako mu se u ovoj mučnoj prilici rumenilo počelo razlijevati po čelu.

»I zar nemate vlastitu zemlju da po njoj putujete, zemlju o kojoj ništa ne znate, vašu vlastitu domovinu i vlastiti narod?« nastavi gospođica Ivors.

»O, iskreno rečeno«, iznenada odvrati Gabriel, »sit sam moje vlastite zemlje, sit sam je!«

»Zašto?« upita gospođica Ivors.

Gabriel joj ništa ne odgovori jer se bio raspalio.

»Zašto?« ponovi gospođica Ivors.

Morali su zajednički obidi krug i kako joj još uvijek nije odgovorio, ona reče vatreno:

»Naravno, nemate što odgovoriti.«

Gabriel pokuša prikriti uzbuđenost predajudi se gorljivo plesu. Izbjegavao je njen pogled, jer joj je na licu vidio ogorčen izraz. Ali kad su se ponovo sastali u dugom lancu iznenadi ga čvrst stisak njene ruke. Pogledala ga je za trenutak obijesno ispod oka i on se morao

nasmiješiti. A onda, upravo kad su trebali ponovo stati u lanac, ona se podiže na prste i šapnu mu u uho:

»Britanac!«

Kad je kvadrila završila, Gabriel ode u udaljeni kraj sobe gdje je sjedila majka Freddyja Malinsa. Bila je to krupna iznemogla stara žena bijele kose. I ona je kao i njen sin hvatala zrak i pomalo zamuckivala. Rekli su joj da je Freddy došao i da je gotovo trijezan.

Gabriel je upita kako je bilo prilikom prelaska mora. Ona je živjela s udanom kderkom u Glasgowu i dolazila je u Dublin jednom godišnje. Spokojno mu odgovori da je prijelaz bio divan i da je kapetan bio prema njoj neobično pažljiv. Govorila je još kako njena kdi ima divnu kudu u Glasgowu i o prijateljima koje tamo ima. Dok je ona brbljala, Gabriel pokuša izbrisati iz sjedanja svaku uspomenu na neugodni doživljaj s gospođicom Ivors. Naravno, ta je djevojka ili žena, ili što vam drago, bila veliki zanesenjak, ali sve ima svoje vrijeme. Možda joj nije trebao onako odgovarati. Ali ona ga nije smjela čak ni u šali nazvati pred ljudima Britancem. Pokušala ga je pred svima učiniti smiješnim obasuvši ga pitanjima koja su ga dovodila u nepriliku i gledajudi ga svojim zečjim očima.

Ugleda svoju ženu kako se probija prema njemu među parovima koji su plesali valcer. Kad mu priđe šapnu mu u uho:

»Tetka Kate pita hodeš li kao i obično rezati gusku. Gospođica Daly de narezati šunku, a ja kolač.«

»Hodu«, reče Gabriel.

»Čim ovaj valcer svrši, poslužit demo najprije mlađe tako da kasnije budemo sami za stolom.«

»Jesi li plesala?« upita Gabriel.

»Naravno, zar me nisi vidio? Zbog čega si se svađao s Molly Ivors?«

»Nismo se svađali. Što, zar je ona tako nešto rekla?«

»Tako nešto. Pokušavam nekako navesti onog g. D’Arcyja da pjeva. Izgleda da je vrlo tašt.«

»Nismo se svađali«, reče Gabriel zlovoljno. »Samo me nagovarala da posjetim zapadnu Irsku, a ja sam joj rekao da nedu.«

Njegova žena oduševljeno pljesnu rukama i poskoči.

»Hajdemo, Gabriele, voljela bih da ponovo vidim Galway.«

»Idi ako ti se sviđa«, reče Gabriel hladno.

Pogledala ga je na trenutak, a onda se okrenula gđi. Malins i rekla:

»Eto, i to vam je dobar muž, gđo. Malins.«

Dok se ponovo provlačila natrag na drugu stranu sobe, gđa. Malins, ne obazirudi se na upadicu, stade pričati Gabrielu kako u Škotskoj ima divnih mjesta i prekrasnih predjela. Njen ih je zet vodio svake godine na jezera gdje su obično išli na pecanje. Njen zet je sjajan ribič. Jednog je dana uhvatio prekrasnu veliku ribu koju su im u hotelu spremili za večeru.

Gabriel je jedva čuo što je govorila. Sada, kad se približavala večera, počeo je ponovo razmišljati o govoru i citatima. Kad je ugledao Freddyja Malinsa gdje dolazi da pozdravi majku, odstupi mu stolicu i povuče se u udubinu prozora. Soba se ved bila ispraznila i iz stražnje sobe dopiralo je zveckanje tanjura i noževa. Oni koji su još ostali u salonu izgledali su umorni od plesa i tiho su čavrljali u malim skupinama. Gabrielovi topli drhtavi prsti tipkali su po hladnom prozorskom oknu. Kako tek mora biti studeno napolju! Kako bi bilo divno šetati posve sam isprva uz rijeku, a onda kroz park! Na granama leži snijeg i kao blještava kapa pokriva vrh Wellingtonova spomenika. Koliko bi neusporedivo ljepše bilo tamo nego ovdje na večeri.

Preletio je bilješke za svoj govor: irska gostoljubivost, tužne uspomene, tri Gracije, Pariz, Browningov citat. Ponovio je u sebi rečenicu iz jednog svog osvrta: Čovjek osjeda da sluša glazbu mučenu nemirom. Gospođica Ivors pohvalila je osvrt. Da li je bila iskrena? Da ona uopde ima neki svoj vlastiti život iza tog njenog propagandizma? Do ove večeri između njih nikada nije bilo zlonamjernosti. Obeshrabrila ga je i sama pomisao da de ona biti na večeri i da de ga, kad bude govorio, promatrati svojim kritičkim i ispitivačkim očima.

Vjerojatno joj nede biti žao ako mu govor ne uspije. Pade mu na pamet jedna misao koja ga ohrabri. Redi de smjerajudi na tetku Kate i tetku Juliju: Gospođe i gospodo, generacija koja odlazi možda je imala nedostatke, ali po mom mišljenju imala je izvjesne vrline gostoljubivosti, duhovitosti, čovječnosti, koje nova, vrlo ozbiljna i preobražavana generacija koja sada dolazi, kako se meni čini, nema. Izvrsno, to de biti za gospođicu Ivors. Nije važno što su njegove tetke samo dvije neuke stare žene.

Žamor u sobi privuče njegovu pažnju. Na vratima se pojavio g. Browne otmjeno pratedi tetku Juliju koja se nasmiješena i oborene glave naslanjala na njegovu ruku. Sve do glasovira pratio ih je isprekidan praskavi pljesak koji je postupno utihnuo kad je Mary Jane sjela na stolicu, a tetka Julia koja se više nije smiješila, napola okrenula kako bi joj se bolje razlijegao glas po sobi. Gabriel je prepoznao uvod jedne stare pjesme tetke Julije Ukrašena za vjenčanje. Njen snažan i jasan glas izvodio je s velikim žarom rulade koje su ukrašavale napjev, pa iako je pjevala u vrlo ubrzanom tempu, nije izostavljala ni najmanju ukrasnu notu. Pratiti njen glas ne gledajudi joj lice značilo je osjedati i sudjelovati u uzbuđenju brzog i sigurnog leta. Na kraju pjesme Gabriel je kao i svi ostali burno pljeskao, a glasan je pljesak dopirao i iz druge sobe gdje se posluživala večera. Odjekivao je tako iskreno da se lice tetke Julije osulo rumenilom kad se prignula da vrati na stalak za note u kožu uvezanu staru pjesmaricu s njenim monogramom utisnutim u korice. Freddy Malins koji je pratio pjesmu okrenuvši glavu malo u stranu kako bi je bolje čuo, pljeskao je još uvijek kad su svi ostali ved prestali i živahno nešto govorio svojoj majci koja je kimala ozbiljno i polako u znak odobravanja. Konačno, kad je ved bio iznemogao od pljeskanja, naglo je ustao i prišao tetki Juliji, zgrabio je objema šakama za ruku i zatresao je kad god bi mu ponestale riječi ili kad bi izgubio glas.

»Upravo sam govorio majci kako te nikada nisam čuo tako lijepo pjevati, nikada«, reče on. »Nikada ti glas nije bio tako lijep kao večeras. Vjeruješ li mi? To je živa istina. Časna riječ, to je prava istina. Nikada ti glas nije zvučao tako svježe i tako... tako jasno i svježe, nikad.«

Tetka Julia se široko nasmiješila i oslobodivši ruku njegovog stiska promrmljala je nešto o komplimentima. G. Browne ispruži ruku prema njoj i onima oko sebe kao najavljivač kad predstavlja gledateljima novu zvijezdu i reče:

»Gospođica Julia Morkan, moje najnovije otkride!«

Sam se od srca nasmijao vlastitoj dosjetki, kad mu se Freddy Malins obrati:

»Pa, Browne, ako si mislio ozbiljno, zaista bi ti se poslije ovoga moglo dogoditi slabije otkride. Ja mogu jedino redi da ju, otkada dolazim ovamo, nikada nisam čuo tako dobro pjevati. I to je živa istina.«

»Ni ja«, reče g. Browne. »Mislim da joj se glas veoma popravio.«

Tetka Julia slegnu ramenima i reče s krotkim ponosom:

»Prije trideset godina nisam imala loš glas, kako je to ved s glasovima.«

»Često sam govorila Juliji«, reče tetka Kate značajno, »da je ona u tom zboru jednostavno zapostavljena. Ali nikada me nije htjela slušati.«

Okrenula se kao da od drugih očekuje razumijevanje zbog neposlušnog djeteta. Tetka Julia je gledala preda se, a na licu joj je poigravao neodređeni osmijeh sjedanja.

»Ne«, nastavila je tetka Kate, »ona nije htjeta ni čuti ni vidjeti što su joj drugi govorili i robovala je u tom zboru dan i nod, nod i dan. U šest sati ujutro na Božid! A čemu sve to.«

»Pa zar nije Bogu na čast, tetko Kate?« upita Mary Jane vrtedi se na glasovirskoj stolici i smiješedi se.

Tetka Kate se srdito okrenu nedakinji i reče:

»Znam ja što je čast Božja, Mary Jane, ali mislim da nije dostojno Pape što je istjerao iz zbora žene koje su u njemu robovale čitavoga svog života i postavio im nad glavom neke drske dječake. Pretpostavljam da je za dobro crkve, ako to Papa čini, ali nije pravedno, Mary Jane, ne, nije pravo.«

Bila se razbjesnjela i nastavila bi braniti sestru, jer je to za nju bilo bolno pitanje, ali kad je Mary Jane vidjela da su se svi plesači vratili, umiješa se pomirljivo.

»Tetko Kate, daješ povoda g. Browneu koji je druge vjere.«

Tetka Kate pogleda g. Brownea koji se smiješio na tu aluziju o svojoj vjeri i reče žustro:

»Ja ne ispitujem da li je Papa u pravu. Ja sam glupa stara žena i ne bih se ni drznula da tako nešto učinim. Ali postoji nešto što se zove obična jednostavna pristojnost i zahvalnost. I kad bih bila na Julijinom mjestu rekla bih to ravno u lice ocu Healeyju...«

»Zapravo, tetko Kate«, reče Mary Jane, »svi smo zaista vrlo gladni, a kad je čovjek gladan onda je i vrlo svadljiv.«

»I ako je čovjek žedan, također je vrlo svadljiv.« doda g. Browne.

»Zato je bolje da pođemo na večeru«, reče Mary Jane, »i da poslije završimo ovu raspravu.«

Gabriel je na odmorištu naišao na svoju ženu i Mary Jane kako nagovaraju gospođicu Ivors da ostane na večeri. Ali gospođica Ivors koja je ved stavila šešir na glavu i zakopčavala ogrtač nije htjela ostati. Nije bila nimalo gladna, a ionako je ostala duže nego što je namjeravala.

»Ali ostani još samo deset minuta, Molly«, reče gđa. Conroy. »Nedeš zbog toga zakasniti.«

»Pa bar da malo založiš nakon što si toliko plesala«, reče Mary Jane.

»Zaista ne mogu«, reče gospođica Ivors.

»Bojim se da se uopde nisi zabavljala«, reče Mary Jane beznadno.

»Nikad mi nije bilo tako lijepo, uvjeravam te«, reče gospođica Ivors. »A sada me zbilja moraš pustiti da pobjegnem.«

»Ali kako deš kudi?« upita gđa. Conroy.

»Pa to je svega dva koraka uz obalu.«

Gabriel je trenutak oklijevao, a onda reče:

»Ako mi dopustite, gospođice Ivors, otpratit du vas u slučaju da zaista morate idi.«

Ali gospođica Ivors se otrže.

»Nedu ni čuti o tome«, viknu ona. »Za ime Boga idite na večeru i ne brinite se za mene. Ja mogu i sama paziti na sebe.«

»Pa ti si zbilja smiješna djevojka, Molly«, reče gđa. Conroy iskreno.

»Beannacht Libh,«9 povika gospođica Ivors smijudi se i potrči niza stepenice.

Mary Jane je gledala za njom sa zlovoljnim i zbunjenim izrazom lica, dok se gđa. Conroy naslonila preko ograde da čuje vrata. Gabriel se pitao da li je on možda kriv što je tako naglo otišla. Ali ona nije izgledala kao da je loše raspoložena – otišla je smijudi se. Gledao je začuđeno niz stubište.

Tog časa dogega se iz blagovaonice tetka Kate lomedi ruke od očaja.

»Gdje je Gabriel?« viknu ona. »Za ime Božje gdje je Gabriel? Tamo svi čekaju da se počne, a nema nikoga da izreže gusku«.

»Evo me, tetko Kate!« viknu Gabriel s iznenadnom živosti. »Spreman sam da izrežem i jato gusaka, ako treba.«

Debela mrka guska ležala je na jednom kraju stola, dok je na drugom kraju na naboranom papiru posutom peršunovim stručcima ležala velika oguljena šunka posuta mrvicama i ukusno ukrašena prstenom od naboranog papira oko goljenice. Pokraj nje bio je debeo okrugli komad začinjene govedine. Između ta dva slasna suparnika bila su poredana u usporednom nizu ostala jela: dvije male zdjele s crvenim i žutim želeom, plitka zdjela puna kocaka od badema i crvenog džema, zatim velika zelena zdjela u obliku lista s peteljkom u kojoj su bili grozdovi ljubičastog suhog grožđa i očišdeni bademi, a do nje druga zdjela sa šatoom povrh kojeg je bio nariban malajski oraščid, zatim mala zdjela puna čokoladnih i drugih bombona u zlatnom i srebrenom papiru, pa staklena vaza u koju su bile zataknute

9 laku noć na irskom jeziku

visoke celerove stabljike. Na sredini stola kraj pladnja s vodem na kojem je bila piramida naranči i američkih jabuka stajale su kao straža dvije pljosnate starinske boce od brušenog stakla. U jednoj je bio porto, u drugoj višnjevača. Na poklopcu glasovira čekao je kolač na velikom žutom tanjuru, a iza njega bile su prema boji odore poredane kao vojnici u tri voda boce crnog i svijetlog piva i kisele vode, prva dva voda u crnim bocama s mrkim i crvenim naljepnicama, dok je tredi i najmanji vod bio bijele boje s koso nalijepljenim zelenim trakama.

Gabriel je odvažno zauzeo mjesto na čelu stola i odmjerivši oštricu noža čvrsto zabo vilicu u gusku. Sada se osjedao mnogo lagodnije jer je bio stručnjak u rezanju pečenja i ništa mu nije bilo draže no nadi se na čelu obilno postavljena stola.

»Gospođice Furlong, što da vam dodam?« upita on. »Krilo ili komad od prsa?«

»Samo mali komadid od prsa.«

»Gospođice Higgins, što vi želite?«

»Bilo što, g. Conroy.«

Dok su Gabriel i gospođica Daly izmjenjivali tanjure s guščetinom i tanjure sa šunkom i začinjenom govedinom, Lily je išla od jednog do drugog gosta sa zdjelom vrudih sipkih krumpira umotanih u bijeli ubrus. To je bila zamisao Mary Jane, a ona je predložila i umak od jabuka uz gusku, ali tetka Kate je odgovorila da je obična pečena guska bez umaka od jabuka bila oduvijek za nju dovoljno dobra i da se nada da nikad nede jesti nešto slabije. Mary Jane je posluživala svoje učenike i pazila da dobiju najbolje komade, a tetka Kate i tetka Julija otvarale su i raznosile s glasovira boce crnog i svijetlog piva za gospodu, a kiselu vodu za dame. Čitavo to vrijeme bilo je mnogo zbrke, smijeha i galame, dovikivale su se narudžbe i protunarudžbe, zveckali su noževi i vilice, pucali su čepovi i zatiskivači. Čim je poslužio sve redom po prvi put, Gabriel odmah započe rezati gusku za novo posluživanje, a da sebi još ništa nije stavio na tanjur. Svi su glasno negodovali i on popusti tako što je potegao jedan veliki gutljaj crnog piva, jer se od rezanja bio zagrijao. Mary Jane je mirno sjela da i sama večera, ali tetka Kate i tetka Julia još uvijek su se gegale oko stola, išle

jedna drugoj za petama ili natrčavale jedna drugoj na put i izdavale jedna drugoj zapovijedi koje nisu izvršavale. G. Browne ih zamoli da sjednu i počnu večerati, a to isto ponovi i Gabriel, ali one rekoše da ima za to vremena, tako da je konačno Freddy Malins ustao, uhvatio tetku Kate i bacio je na stolicu uz sveopdi smijeh.

Kad su svi bili dobro posluženi, Gabriel reče smiješedi se:

»A sada, ako netko želi još malo od onog što prost svijet naziva nadjev, neka se javi.«

Zbor glasova pozva ga da počne konačno i sam večerati, a Lily dođe s tri krumpira koje je sačuvala za njega.

»Vrlo dobro« reče Gabriel prijazno nakon što je povukao još jedan gutljaj, »molim vas, gospođe i gospodo, da nekoliko minuta ljubazno zaboravite na moje postojanje.«

Sjeo je da večera i nije se miješao u razgovor koji se zapodjeo dok je Lily uklanjala tanjure. Govorilo se o opernoj družini koja je u to vrijeme gostovala u Theatre Royalu. G. Bartell D’Arcy, tenor, tamnoputi mladid s otmjenim brkovima, veoma je hvalio prvakinju kontraaltisticu, ali po mišljenju gospođice Furlong ona je imala stilski prostački nastup. Freddy Malins reče da u božidnoj igri u kazalištu Gaiety drugu glavnu ulogu pjeva neki crnački poglavica koji ima tako lijep tenor kakav on do sada nikada nije čuo.

»Jeste li ga slušali?« upita on g. Bartell D’Arcyja preko stola.

»Ne«, odgovori nemarno g. Bartell D’Arcy.

»Pitam vas zato što bih rado čuo što vi mislite o njemu«, objasni Freddy Malins. »Mislim da ima veličanstven glas.«

»Teddy je baš stručnjak za otkrivanje dobrih stvari«, reče prisno g. Browne svima oko stola.

»A zašto ne bi mogao imati dobar glas?« upita oštro Freddy Matins. »Zar samo zato što je crnac?«

Nitko ne odgovori na ovo pitanje i Mary Jane ponovo vrati razgovor na operu. Neka joj je učenica dala kartu za Mignon. Naravno, bilo je vrlo lijepo, reče ona, ali ju je podsjetilo na jadnu Georginu Burns. G. Browne se sjetio čak i davnijeg vremena, kad su

stare talijanske družine dolazile u Dublin – Tietjensove, Ume de Murzka, Campaninijeve, velikih Trebellijih, Giuglinijih, Ravellijih, Aramburoa. To je bilo doba, reče on, kad se u Dublinu doista moglo čuti pravo pjevanje. Pričao je također kako je galerija u Royalu bila svake večeri dupkom puna i kako je jedne večeri neki talijanski tenor pet puta ponovio Pustite me da padnem kao vojnik i svaki put iznova unosio visoki C, te kako su mladidi s galerije znali u svom oduševljenju ispregnuti konje iz kočije neke velike primadone i sami je odvesti kroz ulice do hotela. »Zašto sada nikada ne pjevaju veličanstvene stare opere Dinom ili Lucreziju Borgiju?« upita, on. »Zato što ne mogu nadi pjevače koji de ih pjevati, eto, zato.«

»Ja mislim da danas ima isto tako dobrih pjevača kao što ih je bilo nekada«, reče g. Bartell D’Arcy.

»A gdje su?« upita prkosno g. Browne.

»U Londonu, Parizu, Milanu«, reče g. Bartell D’Arcy živahno. »Pretpostavljam da je Caruso, na primjer, isto tako dobar ako, ne i bolji od svih koje ste spomenuli.«

»Možda«, odgovori g. Browne. »Ali mogu vam redi da u to ozbiljno sumnjam.«

»O, ja bih dala sve na svijetu da čujem Carusa«, reče Mary Jane.

»Za mene«, reče tetka Kate koja je oglodavala kost, »bio je samo jedan tenor na svijetu, mislim po mojoj volji. Ali sumnjam da je itko od vas za njega čuo.«

»Koji je to, gospođice Morkan?« upita uljudno g. Bartell D’Arcy.

»Zvao se Parkinson«, reče tetka Kate. »Čula sam ga kad je bio na vrhuncu svoje snage i mislim da je to bio najčistiji glas koji se ikad izvio iz grla jednog muškarca.

»Čudno« reče g. Bartell D’Arcy. »Ja čak nisam ni čuo za njega.«

»Da, da. Gospođica Morkan je u pravu«, reče g. Browne. »Sjedam se da sam čuo o starom Parkinsonu, ali to je bilo previše davno da bih ga i sam mogao pamtiti.«

»Prekrasan, čist, mio i nježan engleski tenor«, reče oduševljeno tetka Kate.

Kad je Gabriel završio s pečenjem donijeli su na stol golemi kolač. Ponovo su zazveckale vilice i žlice. Gabrielova žena je punila tanjure i slala ih gostima. Na sredini stola prihvatila ih je Mary Jane i dodavala žele od maline i naranče ili bademove kocke i džem. Kolač je načinila tetka Julia i sa svih je strana ubirala za njega pohvale. Ona reče da nije dovoljno taman.

»Pa nadam se, gospođice Morkan«, reče g. Browne, »da sam ja dovoljno taman za vaš ukus, jer znate, ja sam skroz-naskroz taman«, reče g. Browne.

Sva gospoda, osim Gabriela, jela su kolač iz poštovanja prema tetki Juliji. Kako Gabriel nikad nije jeo slatkiše, dobio je celer. Freddy Malins također uze jednu stabljiku celera koju je jeo s kolačem. Rekli su mu da je celer nešto najbolje za krv, a on se baš u to vrijeme liječio. Gđa. Mallins, koja je čitavo vrijeme večere šutjela, reče da se njen sin sprema u Mount Melleray. Čitav je stol na to počeo govoriti o Mount Mellerayju, kako je tamo čist zrak, kako su redovnici gostoljubivi i kako nikad nisu tražili ni penija od svojih gostiju.

»Mislite li time redi«, upita g. Browne sumnjičavo, »da čovjek može tamo otidi i smjestiti se kao u hotelu i živjeti kao bubreg u loju i zatim otidi ne plativši ni pare?«

»O, vedina ljudi pri odlasku ostavi samostanu izvjestan milodar«, reče Mary Jane.

»Volio bih da u našoj crkvi imamo takvu ustanovu«, reče g. Browne iskreno.

Iznenadio se kad je čuo da redovnici nikada ne govore, da ustaju u dva po ponodi i da spavaju u lijesovima. Upita zašto to čine.

»Takvo je pravilo tog reda«, reče tetka Kate ozbiljno.

»Da, ali zašto?«

Tetka Kate ponovi da je to pravilo i to je bilo sve. G. Browne kao da još uvijek nije shvadao. Freddy Malins mu, koliko je najbolje mogao, protumači da redovnici pokušavaju tako okajati grijehe koje čine svi griješnici ovoga svijeta. Tumačenje nije bilo posve jasno, jer je g. Browne razvukao lice i rekao:

»Meni se veoma sviđa takva namjera, ali zar im udoban krevet na pera ne bi isto tako poslužio kao i lijes?«

»Lijes je zato da ih podsjeti na posljednji čas«, reče Mary Jane.

Kako je razgovor postao mračan, svi su ušutjeli i samo se čulo kako je gđa. Malins rekla svom susjedu prigušenim šaptom:

»Ti su redovnici vrlo dobri ljudi, vrlo pobožni ljudi.«

Oko stola su počele kružiti grožđice i bademi, smokve, jabuke i naranče, čokolade i bomboni, a tetka Julia pozva goste da natoče porto ili višnjevaču. Isprva g. Bartell D’Arcy odbi i jedno i drugo, ali kad ga je jedna susjeda gurnula i nešto mu šapnula, dopustio je da mu se čaša napuni. Postupno, dok su se posljednje čaše punile, razgovor se stišavao. Slijedila je stanka koju su prekidali samo natakanje vina i premještanje stolica. Gospođice Morkan, sve tri, oborile su pogled i gledale u stol. Netko je jednom ili dvaput zakašljao, a nekoliko je gostiju zalupkalo blago po stolu da upozori na tišinu. Svi su posve ušutjeli. Gabriel odgurnu stolicu i ustade.

Pozdravi ga buran pljesak koji naglo utihnu. Gabriel se sa svojih deset drhtavih prstiju upre o stol i nervozno se nasmiješi nazočnima. Njegove se oči sukobiše s nizom lica okrenutih prema njemu i on podiže pogled prema velikom granatom svijednjaku. U salonu je glasovir svirao valcer i on je čuo kako kraj vrata šušte suknje. Vani, na obali, ljudi su možda stajali na snijegu, pogledavali prema osvijetljenim prozorima i slušali glazbu. Tamo je zrak bio čist. U daljini je bio park u kome su stabla otežala od snijega. Wellingtonov spomenik imao je blještavu kapu od pahuljica čiji se odsjaj vidio daleko na zapadu preko bijele poljane Fifteen Acres.

On započe:

»Gospođe i gospodo!

Večeras mi je palo u dužnost, kao i prethodnih godina, da izvršim jednu ugodnu zadadu, ali zadadu za koju se bojim da moje slabe govorničke sposobnosti nisu dorasle.«

»Ne! Ne!« reče g. Browne.

»Ali bilo kako bilo, mogu vas jedino zamoliti da primite dobru volju kao djelo i da mi na nekoliko časaka poklonite vašu pažnju, dok du ja pokušati riječima izraziti što osjedam ovom prigodom.

»Gospođe i gospodo, nije prvi put da smo se okupili pod ovim gostoljubivim krovom oko ove gostoljubive trpeze. Nije prvi put da smo uživaoci – ili možda, bolje je redi, žrtve – gostoljubivosti izvjesnih dobrih dama.«

Pokazao je rukom kudedomadice i zastao. Svi su se nasmijali ili osmjehnuli na tetku Kate, tetku Juliju i Mary Jane koje su pocrvenjele od zadovoljstva. Gabriel nastavi odvažnije:

»Svake godine sve jače osjedam da naša zemlja nema tradiciju ravnu tradiciji naše gostoljubivosti koja joj čini toliku čast i koju bi trebalo ljubomorno čuvati. Koliko je meni poznato to je jedinstvena tradicija među suvremenim narodima (a ja sam prilično putovao po svijetu). Netko de možda redi da je to prije nedostatak negoli nešto čime bi se trebalo hvalisati. Ali čak i da je tako, po mom mišljenju to je prinčevski nedostatak i ja se nadam da demo ga još dugo njegovati. Konačno, u jednu stvar sam posve siguran: sve dok ovaj krov bude štitio spomenute dame — a ja želim iz svega srca da to bude još mnogo i mnogo dugih godina – među nama de živjeti tradicija iskrene srdačne i ljubazne irske gostoljubivosti, koju su nam predali naši preci i koju mi moramo dalje predavati našim potomcima.«

Oko stola prostruja srdačan žamor odobravanja. Gabrielu prođe kroz mozak da gospođica Ivors nije tu i da je nepristojno otišla i on reče samouvjereno:

»Gospođe i gospodo!

Novo pokoljenje raste u našoj sredini, pokoljenje nadahnuto novim idejama i načelima. Ozbiljno je i puno oduševljenja, i ja vjerujem da su to nove ideje i oduševljenje, čak i kad su krivo usmjereni, u suštini iskreni. Ali živimo u skeptično doba i ako smijem upotrijebiti određenu frazu, u doba rastrzano nemirima i ponekad se bojim da de ovom novom pokoljenju, obrazovanom i preobrazovanom kakvo ved jeste, nedostajati one vrline čovječnosti, gostoljubivosti, prijaznog duha, koje smo imali u staro vrijeme.

Slušajudi večeras imena svih onih velikih pjevača iz prošlosti, učinilo mi se, moram priznati, da živimo u skučenije doba. Ono vrijeme, međutim, može se bez pretjerivanja nazvati širokim, pa iako su ti dani otišli u nepovrat, nadajmo se bar da demo na ovakvim skupovima još uvijek govoriti o njima s ponosom i ljubavlju, još uvijek čuvati u našim srcima uspomenu na one mrtve i minule velikane čiju de slavu svijet čuvati i nede tako lako dopustiti da se ugasi.«

»Čujmo, čujmo!«, reče glasno g. Browne.

»No ipak«, nastavi Gabriel blažim glasom, »uvijek nas na ovakvim skupovima obuzimaju i tužnije misli: misli na prošlost, na mladost, na ono što se promijenilo, na lica koja nam večeras nedostaju. NaŠ životni put je posut mnogim takvim tužnim uspomenama: i kad bismo stalno mislili o njima ne bismo imali srčanosti da hrabro nastavimo svojim radom među živima. Svi mi imamo dužnosti i ljubavi prema živima koji traže, i s pravom traže, sav naš neumoran trud.«

»Zbog toga se nedu zadržavati na prošlosti. Nedu dopustiti da nas večeras obuzme sjetno moraliziranje. Okupili smo se ovdje i otrgli samo kratak trenutak od žurbe i jurnjave našega svakodnevnog života. Sastali smo se kao prijatelji u duhu dobrog prijateljstva, u izvjesnom smislu kao kolege u duhu prave camaraderie i kao gosti – kako da ih nazovem? – triju gracija dublinskog glazbenog života.«

Na ovu aluziju zaori oko stola pljesak i smijeh. Tetka Julija je uzalud pokušavala doznati od svojih susjeda što je rekao Gabriel.

»Kaže da smo tri gracije, tetka Julia«, reče Mary Jane.

Tetka Julija nije razumjela što to znači, ali pogledala je smješedi se Gabriela, koji nastavi u istom stilu:

»Gospođe i gospodo!«

Nedu pokušavati da večeras odigram istu ulogu koju je Paris odigrao jednom drugom prilikom. Nedu pokušavati da biram jednu između njih tri. To bi bio zavidljiv posao i iznad mojih skromnih modi. Jer kad pogledam svaku posebno, bilo našu glavnu domadicu, čije je dobro srce, čije je predobro srce postalo poslovično za svakog tko je poznaje, ili njenu sestru koja je kako se čini obdarena vječnom

mladošdu i čije je pjevanje večeras za sve nas bilo iznenađenje i otkride, ili posljednju, ali ne i najmanje vrijednu, našu najmlađu domadicu, nadarenu, vedru, marljivu i najbolju nedakinju na svijetu, iskreno kažem, gospođe i gospodo, ne znam kojoj bih od njih tri dodijelio nagradu.«

Gabriel pogleda svoje tetke i kad ugleda široki osmijeh na licu tetke Julije i suze koje su navrle na oči tetke Kate, požuri da završi govor. Svaki je gost s iščekivanjem prihvatio čašu. On otmjeno podiže svoju čašu porta i reče glasno:

»Nazdravimo svim trima zajedno. Pijmo u njibovo zdravlje, za njihovu dobrobit, dug život, sredu i napredak i neka još dugo zadrže časni i vlastitim trudom stečeni položaj u svom zvanju, kao i poštovanje i ljubav u našim srcima.«

Svi su gosti ustali s čašama u rukama i okrenuvši se prema trima damama, koje su ostale sjediti, zapjevaše složno s g. Browneom na čelu:

»Jer one su veseli dečki. Jer one su veseli dečki. Jer one su veseli dečki. Što nitko nede poredi.«

Tetka Kate je otvoreno brisala rupčidem oči i tetka Julia je izgledala dirnuta. Freddy Malins je dirigirao vilicom za kolač, a pjevači su se okrenuli jedni prema drugima i, kao da se međusobno uvjeravaju, pjevali su naglašavajudi svaki stih:

» Tko istinu voli a mrzi laž. Tko istinu voli a mrzi laž.«

A onda, okrenuvši se ponovo prema domadicama, još jednom su zapjevali:

»Jer one su veseli dečki, Jer one su veseli dečki. Jer one su veseli dečki. Što nitko nede poredi.«

Sveopdem klicanju koje je poslije slijedilo pridružili su se i ostali gosti koji nisu bili u blagovaonici, a Freddy Malins im je od vremena do vremena kao zapovjednik limene glazbe davao takt podignutom vilicom.

U predvorje gdje su stajali prodirao je oštar jutarnji zrak i tetka Kate reče: »Zatvorite vrata. Gđa. Malins de umrijeti od hladnode.«

»Browne je napolju, tetko Kate«, reče Mary Jane.

»Browne je svagdje«, reče tetka Kate tiše.

Mary Jane se nasmije njenom prigušenom glasu.

»Zaista, on je vrlo pažljiv«, reče ona nestašno.

»Sve ovo vrijeme visio je ovdje kao svijednjak«, reče tetka Kate jednakim glasom, »čitavo božidno doba.«

Ovaj put se i sama dobrodudno nasmijala i brzo dodala:

»Ali reci mu, Mary Jane, neka uđe i zatvori vrata. Nadam se, Bože, da me nije čuo.«

Toga časa otvoriše se ulazna vrata i g. Browne uđe kidajudi se od smijeha. Imao je na sebi dugi zeleni ogrtač koji je oko rukava i na ovratniku bio ukrašen umjetnim astrahanom, a na glavi je nosio visoku krznenu kapu. Pokazivao je na snijegom pokriveni kej odakle je dopirao dugi prodorni zvižduk.

»Teddy de dozvati ovamo sve kočije Dublina«, reče on.

Gabriel se pojavi iz male ostave iza poslovnice i s mukom poče navlačiti svoj ogrtač. Osvrte se po predvorju i reče:

»Gretta još nije sišla?«

»Oblači se«, reče tetka Kate.

»Tko svira gore?« upita Gabriel.

»Nitko, svi su otišli.«

»Ne nisu, tetko Kate«, reče Mary Jane. »Bartell D’Arcy i gospođica O’Callaghan još su ovdje.«

»U svakom slučaju netko luduje na glasoviru«, reče Gabriel.

Mary Jane pogleda Gabriela i g. Brownea i strese se.

»Kad pogledam vas dvojicu ovako umotane, postaje mi hladno. Ne bih voljela da se u ovaj sat vradam kudi kao vi.«

»A ja bih ovog časa najviše volio finu brzu šetnju daleko od grada ili brzu vožnju s dobrim, hitrim konjem između ruda.«

»Mi smo nekad kod kude imali vrlo dobrog konja i sjajnu opremu«, reče s tugom tetka Julia.

»Nezaboravnog Johnnyja«, reče Mary Jane i nasmije se.

Tetka Kate i Gabriel se također nasmijaše.

»Zašto, što je bilo čudno s Johnnyjem?« upita g. Browne.

»Pokojni i oplakivani Patrick Morkan, naš djed, kojeg su pod stare dane opdenito nazivali stari gospodin, bavio se izradom tutkala«, objasni Gabriel.

»Ma ne, Gabriele«, reče tetka Kate kroz smijeh, »imao je tvornicu škroba.«

»Dobro, tutkalo ili škrob, svejedno, stari je gospodin imao konja koji se zvao Johnny. Johnny je radio u tvornici starog gospodina, gdje je okretao mlin. Sve je bilo lijepo i dobro, ali sad dolazi tužni dio priče o Johnnyju. Jednog lijepog dana stari gospodin pomisli kako bi bilo lijepo izvesti se s otmjenim svijetom na vojnu paradu u parku.«

»Bože, smiluj se njegovoj duši«, reče tetka Kate sudutno.

»Amen«, reče Gabriel. »Tako je stari gospodin, kao što rekoh, upregnuo Johnnyja i stavio na glavu svoj najbolji cilindar i oko vrata svoj najtvrđi ovratnik i krenu veličanstveno iz pradjedovske kurije, mislim negdje blizu Back Lanea.«

Svi su se nasmijali Gabrielovu načinu pričanja, čak i gđa. Malins, a tetka Kate reče:

»Ma ne, Gabriel, nije živio u Back Laneu. Tamo je samo bila tvornica.«

»Izvezao se s Johnnyjem iz pradjedovske kurije«, nastavi Gabriel, »i sve je bilo najljepše dok se Johnny nije približio spomeniku kralja Billa. I da li zato što se zaljubio u konja kojeg je jahao kralj Bili ili zato što je pomislio da se ponovo nalazi u tvornici škroba, on poče hodati oko spomenika.«

Gabriel stade u kaljačama obilaziti predvorje uz sveopdi smijeh ostalih.

»Išao je tako okolo-naokolo«, reče Gabriel, »a stari gospodin, koji je bio vrlo pompozan, veoma se naljutio. Naprijed, gospodine! Što to znači, gospodine? Johnny, Johnny! Kakvo je to čudno ponašanje! Naprosto ne razumijem tog konja!«

Glasno lupanje na kudnim vratima prekinu urnebesni smijeh koji je popratio Gabrielovo oponašanje događaja. Mary Jane otrči da otvori vrata i pusti Freddyja Malinsa unutra. Freddy Malins, zabačena šešira i zgurivši ramena od hladnode, puhao je i drhtao od napora.

»Našao sam samo jednu kočiju«, reče on.

»Neka, nadi demo drugu putem«, reče Gabriel.

»Pa da«, reče tetka Kate. »Bolje je ne zadržavati gđu. Malins na propuhu.«

Gđi. Malins su pomogli njen sin i g. Browne da siđe niz ulazne stepenice i poslije mnogo manevriranja uspeše je na kola. Freddy Malins se uspentrao za njom i utrošio dugo vremena da je smjesti na sjedište dok mu je g. Browne pomagao savjetima. Konačno je bila udobno smještena i Freddy Malins pozva g. Brownea u kočiju. Kočijaš je pokrio koljena gunjem i prignuo se da čuje adresu. Nastala je zbrka, jer su Freddy Malins i g. Browne proturili glave svaki sa svoje strane i različito ga uputili. Teškoda je bila u tome što se nikako nije moglo doznati gdje treba putem iskrcati g. Brownea, pa su se u raspravu umiješale tetka Kate, tetka Julia i Mary Jane koje su stajale na

kudnom pragu i svaka sa svoje strane spominjale suprotne smjerove i davale proturječne upute uz obilje smijeha. Freddy Malins je od grohota gubio dah. Svakog je časa izvlačio i uvlačio glavu kroz prozor uz veliku opasnost po svoj šešir i obavještavao majku kako rasprava napreduje, dok konačno g. Browne nadvikujudi ostale ne dreknu zbunjenom kočijašu:

»Znate li gdje je Trinity College?«

»Znam, gospodine«, odgovori kočijaš.

»E pa dobro, vozite ravno do ulaza u Trinity College«, reče g. Browne«, a onda demo vam redi kamo dete dalje. Razumijete li sad?«

»Da, gospodine!« reče kočijaš.

»Poletite kao ptica do Trinity Collegea.«

»U redu, gospodine,« reče kočijaš.

Kočijaš ošinu konja i kočija pođe tandrčudi uz obalu pradena smijehom i pozdravima.

Gabriel nije izašao s drugima pred vrata. On je ostao u zamračenom dijelu predvorja promatrajudi stubište. Neka žena je stajala privrhu prvog odmorišta također u sjeni. Nije joj vidio lice, ali prepoznao je njenu suknju s terakota i ružičastim umecima koji su u mraku izgledali crnobijeli. Bila je to njegova žena. Naslanjala se na ogradu i nešto slušala. Gabriela je iznenadila njena mirnoda i on napregnu uši da i sam čuje. Ali zbog smijeha i razgovora pred kudnim vratima uhvatio je samo nekoliko zvukova na glasoviru i djelide pjesme koju je pjevao neki muškarac.

Stajao je nepomično u tami predvorja trudedi se da čuje napjev i promatrao svoju ženu. U njenom držanju bilo je dražesti i tajnovitosti kao da predstavlja neki simbol. Pitao se što se krije u ženi koja stoji na stepenicama u sjeni i sluša udaljenu glazbu. Kad bi bio slikar naslikao bi je u tom položaju. Njen plavi pusteni šešir isticao bi na zasjenjenoj pozadini brončanu boju njene kose, a tamni umeci njene suknje isticali bi one svjetlije. Kad bi bio slikar nazvao bi tu sliku Udaljena glazba.

Ulazna se vrata zatvoriše i u predvorje uđu tetka Kate, tetka Julia i Mary Jane još uvijek smijudi se.

»Eto, zar Freddy nije strašan?« reče Mary Jane. »Zaista je strašan.«

Gabriel ne reče ništa ved samo pokaza prema stubama gdje je stajala njegova žena. Sada, kad su ulazna vrata bila zatvorena, pjevač i glasovir mogli su se čuti jasnije. Gabriel podiže ruku i upozori ih da utihnu. Pjesma je, čini se, bila u starom irskom tonalitetu, a pjevač kao da nije posve sigurno vladao ni riječima ni glasom. Zbog daljine i pjevačeve promuklosti pjesma je zvučala plačno i glas je bezizražajno izvodio kadencu koja je govorila o boli:

»O, na kovrče guste pada mi kiša, I rosa mi vlaži put, A dijete mi hladno leži...«

»Gle, uzviknu Mary Jane. »To pjeva g. Bartell D’Arcy, a čitavu ovu večer nije htio pjevati. Nagovorit du ga da nam otpjeva još jednu pjesmu prije no što ode.«

»O, molim te, učini to, Mary Jane«, reče tetka Kate.

Mary Jane prođe pokraj ostalih i pojuri stepenicama, ali prije no što se uspela, pjevanje je utihnulo i glasovir se naglo zaklopio.

»Kakva šteta!« povika ona. »Da li je ved pošao ovamo, Gretta?«

Gabriel je čuo kako je njegova žena odgovorila »da« i ugleda je kako silazi prema njima. Nekoliko koraka iza nje bili su Bartell D’Arcy i gospođica O’Callaghan.

»G. D’Arcy«, povika Mary Jane, »zaista nije lijepo od vas što odlazite sada kad smo vas svi ushideno slušali.«

»Čitavo smo ga veče nagovarale ja i gđa. Conroy«, reče gospođica O’Callaghan, »ali rekao nam je da je strašno prehlađen i da ne može pjevati.«

»O, g. D’Arcy«, reče tetka Kate, »to je krupna laž.«

»Zar ne vidite da sam promukao kao vrana?« reče grubo g. D’Arcy.

Žurno je otišao u ostavu i navukao ogrtač. Poslije ovoga svi su zanijemili. Tetka Kate mrštedi čelo dade znak da o tome više ne govore. G. D’Arcy je namrgođen omotavao vrat.

»Vrijeme je takvo«, reče nakon izvjesne stanke tetka Julia.

»Da, svi su prehlađeni«, reče spremno tetka Kate. »Svi.«

»Kažu«, reče Mary Jane, »da trideset godina nije bilo takvog snijega, a jutros sam pročitala u novinama da je snijeg pao posvuda, u čitavoj Irskoj.«

»Volim snijeg«, reče s tugom tetka Julia.

»I ja«, reče gospođica O’Callaghan. »Mislim da Božid nije pravi Božid bez snijega.«

»Ali siroti g. D’Arcy ne voli snijeg«, reče tetka Kate smiješedi se.

G. D’Arcy izađe iz ostave posve umotan i zakopčan do grla i pokajničkim glasom ispriča kako je uhvatio prehladu. Svatko mu nešto savjetova, a svi rekoše kako je velika šteta što se tako dogodilo i zamoliše ga da pripazi na svoje grlo na nodnom zraku. Gabriel je netremice gledao svoju ženu koja se nije umiješala u razgovor. Stajala je odmah kraj ulaza i plinska svjetlost koja je padala kroz prašno okno iznad vrata osvjetljavala je njenu brončanu kosu koju je prije nekoliko dana sušila kraj ognjišta. Još uvijek je imala isto držanje i činilo se kao da nije svjesna razgovora oko sebe. Konačno se okrenula prema njima i Gabriel primijeti kako su joj se zarumenjeli obrazi i kako joj sjaje oči. I srce mu se preli iznenadnom radosti.

»G. D’Arcy«, reče ona, »kako se zvala pjesma koju ste pjevali?«

»Zove se >Djevojka iz Aughrima<«, reče g. D’Arcy, »ali ved sam je pomalo zaboravio. Zašto? Zar je znate?«.

»Djevojka iz Aughrima«, ponovi ona. »Nisam se mogla sjetiti naslova.«

»Vrlo je lijepa« reče Mary Jane. »Žao mi je što niste večeras bili pri glasu.«

»Molim te, Mary Jane, nemoj uzrujavati g. D’Arcyja«, reče tetka Kate. »Ne želim da ga se uzrujava.«

Svi su bili spremni za polazak i ona ih povede do vrata gdje su se počeli opraštati.

»Pa, laku nod, tetko Kate, i hvala za ugodnu večer!«

»Laku nod, Gabriele! Laku nod, Gretta!«

»Laku nod, tetko Kate i velika ti hvala na svemu! Laku nod, tetko Julia!«

»O, laku nod, Gretta, nisam te vidjela.«

»Laku nod, g. D’Arcy! Laku nod, gospođice O’Callaghan.«

»Laku nod, gospođice Morkan.«

»Laku nod, ponovo!«

»Laku nod svima. Sretno!«

»Laku nod«

»Laku nod!«

Jutro je još uvijek bilo mračno. Sumorna žuta svjetlost pritisla je kude i rijeku, a nebo kao da se spuštalo prema zemlji. Pod nogama je bila bljuzgavica i samo su krpice snijega ležale po krovovima, zaklonima uz obalu i na ogradama. Svjetiljke su još uvijek treperile crvenkastom svjetlošdu kroz tmasti zrak i s druge strane rijeke palača Four Courts prijetedi se uzdizala prema teškom nebu.

Ona je išla ispred njega s g. Bartellom D’Arcyjem. Gurnula je pod pazuho smeđi zamotak s cipelama i objema rukama pridržavala suknju da je ne poprska. Izgubila je onu dražest i držanje od maločas, ali Gabriel ju je još uvijek promatrao očima koje su blistale od srede. Krv mu je jurnula žilama i u glavi su mu se rojile misli, ponosne, radosne, nježne, smione.

Išla je ispred njega tako lagana i tako uspravna da je zaželio da za njom potrči nečujno, da je uhvati za ramena i da joj šapne u uho nešto ludo i strastveno. Činila mu se tako krhka, da je žudio da je od nečega odbrani i da onda ostane s njom sam. U njegovom sjedanju zasvjetlucaše kao zvijezde trenuci njihovog skrovitog zajedničkog

života. Za doručkom kraj njegove šalice leži pismo suncokretove boje i on ga miluje. Ptice cvrkudu u bršljanu i bjelokosna i osunčana paučina zastora svjeduca na podu. Nije mogao jesti od srede. Ili stoje na prenatrpanom peronu i on joj uvlači voznu kartu u topli dlan ispod rukavice. Pa onda, stoje na hladnodi i gledaju kroz rešetkast prozor kako čovjek izrađuje staklene boce u užarenoj pedi. Bilo je vrlo hladno. Njeno lice, mirisno od svježeg zraka posve je blizu njegovog i on doviknu staklaru:

»Je l' vruda ped, gospodine?«

Ali čovjek ga nije mogao čuti zbog praskanja vatre. I tako je bilo bolje. Možda bi im grubo odgovorio.

Val još nježnije radosti razli se iz njegovog srca i toplo prostruja njegovim žilama. Njegovo sjedanje obasjaše kao nježni zvjezdani plamen trenuci njihovog zajedničkog života koje nitko nije znao niti de ikad znati. Čeznuo je da u njoj probudi iste uspomene, da joj pomogne zaboraviti sve one godine jednoličnog zajedničkog životarenja i da je podsjeti samo na trenutke zanosa. Jer, osjedao je da godine nisu ugasile ni njegovo ni njeno srce. Ni djeca nisu ugasila nježni žar njihovih duša, ni njegovo pisanje, ni njene brige oko kudanstva. U jednom pismu koje joj je u ono doba uputio, napisao je: Zašto mi se riječi kao što su ove, čine tako bezizražajne i hladne? Da li je to zato što nijedna riječ nije dovoljno nježna da bude tvoje ime!

I sada su kao udaljena glazba izranjale iz prošlosti te riječi koje je napisao prije toliko godina. Čeznuo je da bude s njom sam. Kad svi odu njih de dvoje udi u hotelsku sobu i tada de konačno biti sami. Nježno de je dozvati:

»Gretta!«

Možda nede odmah čuti. Svlačit de se. A onda de je nešto u njegovom glasu trgnuti. Okrenut de se i pogledat de ga ...

Susreli su jednu kočiju na uglu Winetavern Streeta. Njeno zaglušno tandrkanje bilo mu je drago jer tako nije morao razgovarati. Ona je gledala kroz prozor i izgledala umorna. Ostali su progovorili samo po koju riječ i pokazivali poneku zgradu na ulici. Konj je umorno kasao pod tmastim jutarnjim nebom povlačedi za sobom svoju staru

štropotavu škrinju i Gabriel se ponovo prisjedao kako je sjedio s Grettom u kočiji i kako su žurili na bračno putovanje.

Kad su prelazili O’Connel Bridge gospođica O’Callaghan reče:

»Kažu da čovjek uvijek vidi bijelog konja kad prelazi O’Connell Bridge.«

»Gdje?« upita g. Bartell D’Arcy.

Gabriel pokaza spomenik na kojem su ležale krpice snijega. Onda prijateljski kimnu i mahnu rukom prema njemu.

»Laku nod, Dan«, reče veselo.

Kad se kočija zaustavila pred hotelom, Gabriel skoči i usprkos negodovanju g. Bartella D’Arcyja, plati kočijašu. Dao je čovjeku šiling džeparca. On ga pozdravi i reče:

»Sretna vam Nova godina, gospodine.«

»I vama također«, reče Gabriel srdačno.

Ona se oslanjala na njegovu ruku kad je izlazila iz kočije i kad se na pločniku opraštala od drugih. Oslanjala se lagano, tako lagano kao kad je prije nekoliko sati plesala s njim. Onda se osjedao ponosan i sretan što je njegova, ponosan na njenu dražest i ženstvenost. Ali sada, nakon što su oživjele tolike uspomene, prvi dodir njenog tijela, skladnog, stranog i mirisnog, probode ga oštricom požude. Pod izlikom njene šutnje on jače privuče njenu ruku i dok su tako stajali pred vratima hotela, njemu se učini da su pobjegli od svog života i dužnosti, od obitelji i prijatelja, i da su se zajedno uputili strastveno i razdragana srca u novi nepoznati doživljaj.

Starac je dremuckao u velikom prekrivenom naslonjaču u predvorju. Zapalio je svijedu u svom uredu i pošao ispred njih stepenicama. Slijedili su ga šutke i gotovo nečujno koračali po mekom debelom sagu. Ona je išla prva iza vratara pognute glave i povijenih ramena kao da nosi teret sa suknjom pritegnutom uz tijelo. Osjedao je da bi je mogao obujmiti oko bokova i zaustaviti je, jer su mu ruke drhtale od želje da je privuku i samo je zarivši nokte u dlanove obuzdao silovit nagon svog tijela. Portir je zastao na stepenicama da

popravi svijedu. I oni su zastali ispod njega. U tišini Gabriel je čuo kako rastopljeni vosak kaplje na pladanj i kako mu srce udara o rebra.

Portir ih povede hodnikom i otvori jedna vrata. Postavi zatim nesigurnu svijedu na toaletni stolid i upita kad žele da ih ujutro probude.

»U osam«, reče Gabriel.

Portir pokaza na prekidač za električnu svjetlost i poče mrmljati ispriku, ali ga Gabriel prekide:

»Ne treba nam svjetlost. Dovoljno nam dolazi s ulice. A vi budite dobri i uklonite ovaj lijepi predmet«, doda on i pokaza na svijedu.

Vratar ponovo uze svijedu, ali polako, jer ga je začudila takva neobična želja. Onda promrmlja laku nod i izađe. Gabriel zaključa vrata.

Ulična svjetiljka bacala je s prozora snop sablasne svjetlosti sve do vrata. Gabriel baci na kauč ogrtač i šešir i priđe prozoru. Gledao je na ulicu da malo smiri svoje osjedaje. Onda se okrenuo i leđima naslonio na komodu. Ona je skinula šešir i ogrtač i stajala je pred velikim ogledalom otkopčavajudi steznik. Gabriel je nekoliko trenutaka šutio i promatrao je, onda reče:

»Gretta!«

Ona se polako okrete od ogledala i pođe tragom svjetlosti prema njemu. Lice joj je izgledalo ozbiljno i umorno i riječi mu zanijemiše na usnama. Ne, još nije bio pravi čas.

»Izgledaš umorna«, reče on.

»I jesam malo.«

»Da nisi bolesna ili slaba?«

»Ne, samo sam umorna.«

Otišla je do prozora, stala i gledala napolje. Gabriel ponovo počeka, a onda u strahu da ga ne obuzme plahost iznenada reče:

»Znaš, Gretta!«

»Što je?«

»Znaš onog jadnika, Malinsa?« brzo reče.

»Da, što je s njim?«

»Vidiš, siromah, na kraju krajeva, pristojan je čovjek«, nastavi Gabriel glasom koji nije bio njegov. »Vratio mi je onaj zlatnik koji sam mu posudio, iako to uopde nisam očekivao. Šteta je što se druži s onim Browneom, jer zapravo i nije loš čovjek.«

Sada je drhtao od muke. Zašto je izgledala tako odsutna? Nije znao kako bi počeo. Da li je i nju nešto mučilo? Kad bi mu se malo okrenula ili mu prišla sama od sebe! Bilo bi grubo uzeti je ovakvu kakva je bila sada. Ne, najprije mora vidjeti u njenim očima bar neku strast. Gorio je od želje da zagospodari njenim čudnim raspoloženjem.

»Kad si mu posudio, funtu?« upita ona nakon nekog vremena.

Gabriel se jedva suzdržavao da ne plane i ne prokune pijanduru Malinsa i njegovu funtu. Čeznuo je da je zovne iz dubine srca, da snažno pritisne njeno tijelo uz svoje, da je nadvlada. Ali samo reče:

»Na Božid, kad je otvorio onu trgovinicu božidnim čestitkama u Henry Streetu.«

Toliko je bio obuzet strašdu i žudnjom da je nije čuo kad mu je prišla. Stajala je pred njim jedan čas i gledala ga čudno. A onda, odjednom, podigla se na prste, lagano mu stavila ruke na ramena i poljubila ga.

»Ti si vrlo plemenit čovjek, Gabriele«, reče ona.

Gabriel zadrhta od slasti zbog njenog iznenadnog poljupca i privlačne jednostavnosti njene rečenice i poče je milovati po kosi jedva je dotičudi prstima. Poslije pranja kosa joj je bila meka i sjajna. Srce mu se prelijevalo od srede. Upravo kad je zaželio da mu priđe, ona je došla sama od sebe. Možda su njene misli tekle usporedo s njegovim mislima. Možda je i ona osjetila onu istu silovitu čežnju koju je on osjedao i zatim zaželjela da mu se preda. Sada kad mu je prišla tako lako, čudio se zašto je bio tako plah.

Stajao je i držao njenu glavu u svojim rukama. A onda ogrlivši je brzo jednom rukom i privukavši je k sebi nježno reče:

»Gretta, draga, o čemu razmišljaš?«

Ona ništa ne reče i još se uvijek nije posve prepuštala njegovoj ruci. On opet nježno ponovi:

»Reci mi, Gretta, što je? Možda znam o čemu se radi? Da li znam?«

Nije mu odmah odgovorila. A onda reče briznuvši u plač:

»O, mislim na onu pjesmu Djevojka iz Augbrima.«

Otrgla se i otrčala do kreveta. Prebacila je ruke preko ruba i sakrila u njima lice. Gabriel je trenutak stajao nepomičan od iznenađenja, a onda joj priđe. U prolazu kraj ogledala ugleda samog sebe u punoj veličini, svoja široka dobro popunjena prsa, lice čiji ga je izraz uvijek zbunjivao kad bi ga vidio u zrcalu i svjetlucave naočale u pozladenom okviru. Zaustavio se nekoliko koraka iza nje i rekao:

»Što je s tom pjesmom? Zašto zbog nje plačeš?«

Podigla je glavu i obrisala oči nadlanicom kao dijete. Blaže nego što je namjeravao on je upita:

»Zašto, Gretta?«

»Sjetila sam se osobe koja je nekada davno pjevala tu pjesmu.«

»A tko je bila ta osoba nekad davno?« upita smiješedi se Gabriel.

»Bio je to čovjek koga sam upoznala u Galwayu kad sam živjela kod bake«, odgovori ona.

Na Gabrielovu licu zamre smiješak. Osjeti kako mu negdje u podsvijesti poče ponovo tinjati pritajena srdžba i kako mu se u žilama razbuktava zapretana vatra pohote.

»I u koga si bila zaljubljena?« upita ironično.

»Bio je to mladid s kojim sam se družila«, odgovori ona.

»Zvao se Michael Furey. On je pjevao tu pjesmu Djevojka iz Aughrima. Bio je vrlo nježne prirode«.

Gabriel je šutio. Nije želio da ona pomisli kako ga zanima taj nježni mladid.

»Tako ga jasno vidim«, reče ona nakon nekog vremena. »One njegove oči, velike tamne oči! I onaj izraz u njima – onaj izraz!«

»Znači, bila si zaljubljena u njega?« reče Gabriel.

»Kad sam bila u Galwayu išli smo zajedno u šetnju«, reče ona.

Jedna misao poleti Gabrielovom glavom.

»Možda si zbog toga htjela idi u Galway s onom Ivorsicom?« upita on hladno.

Ona ga pogleda i začuđeno upita:

»Zašto bih?«

Od njenog pogleda osjeti nelagodu. Slegnu ramenima i reče:

»Što ja znam. Možda, da ga vidiš.«

Ona šutedi svrnu pogled s njega prema snopu svjetlosti sve do prozora.

»On je mrtav«, reče konačno. »Umro je kad mu je bilo tek sedamnaest godina. Nije li strašno umrijeti tako mlad?«

»Čime se bavio?« upita Gabriel još uvijek ironično.

»Radio je u plinari«, odgovori ona.

Gabriela obuze osjedaj poniženja zbog promašene ironije i oživljene uspomene na mrtvog mladida iz plinare. Dok je bio ispunjen sjedanjima na njihov zajednički skroviti život, pun nježnosti, radosti i čežnje, ona ga je u mislima uspoređivala s drugim. Obuze ga sramna spoznaja o vlastitoj osobi. Bio je sam sebi smiješan, trčkaralo svojih tetaka, nervozan i dobronamjeran sentimentalan glupan koji drži govore prostacima i idealizira svoje vlastite lakrdijaške strasti, kukavan i smiješan jadnik čiju je pojavu ugledao u ogledalu. On instinktivno još više okrene leđa prema svjetlosti da ona ne primijeti kako mu se čelo oblilo rumenilom srama.

Pokuša zadržati hladni ispitivački prizvuk, ali čim je progovorio glas mu postade snishodljiv i ravnodušan.

»Pretpostavljam da si bila zaljubljena u tog Michaela Fureyja, Gretta«, reče on.

»U ono vrijeme mnogo sam mu značila«, reče ona.

Glas joj je bio tmuran i tužan. Gabriel osjeti da bi sada bio uzaludan svaki pokušaj da u njoj probudi svoje raspoloženje i poče joj milovati ruku pa reče i on s tugom:

»A od čega je umro tako mlad, Gretta? Od sušice, je li?«

»Mislim da je umro zbog mene«, odgovori ona.

Od tog odgovora obuze ga nejasan strah, kao da mu se tog časa kada se nadao da de pobijediti, suprotstavilo izvjesno neopipljivo i osvetničko bide koje je iz svog maglovitog svijeta podiglo mračne sile protiv njega. Ali naporom razuma on se otrese tog osjedaja i nastavi je milovati po ruci. Nije ju više ništa pitao, jer je osjetio da de mu sama pričati. Ruka joj je bila topla i vlažna. Nije odgovarala na njegov dodir, ali on ju je ipak milovao baš kao što je milovao i njeno prvo pismo onog proljetnog jutra.

»Bila je zima« reče ona, »nekako je upravo počela, kad sam se spremala da napustim baku i odem u zavod. A on je baš tada ležao bolestan u svom stanu u Galwayu i nisu ga puštali da izađe i pisali su njegovim roditeljima u Oughterard. Govorili su da ima sušicu ili tako nešto. Nikad nisam točno saznala.«

Ona za trenutak ušuti i uzdahnu.

»Jadnik« tiho reče. »Veoma me je volio, a bio je tako plemenit mladid. Izlazili smo zajedno na šetnju, znaš Gabriele, kako je ved običaj na selu. Želio je učiti pjevanje, ali nisu mu dopuštali zbog zdravlja. Imao je vrlo lijep glas, siroti Michael Furey.«

»Dobro, i onda?« upita Gabriel.

»I onda kad je došlo vrijeme da napustim Galway i dođem ovamo u zavod, njegovo se stanje pogoršalo i nisu me pustili da ga vidim, pa sam mu napisala pismo da odlazim u Dublin i da du se vratiti na ljeto i da se nadam da de mu tada biti bolje.«

Zastala je trenutak da svlada uzbuđenje i nastavi:

»A onda, uvečer, uoči odlaska, bila sam u bakinoj kudi na Nuns’ Islandu i spremala stvari za put, kad začuh kako je netko bacio kamenčide na moj prozor. Okna su bila tako zamagljena da nisam

mogla ništa vidjeti. Otrčala sam niza stepenice i iskrala se kroz stražnja vrata u vrt, kad tamo, na dnu vrta, stajao je jadni mladid i sav se tresao od groznice.«

»Zar mu nisi rekla da se vrati kudi?« upita Gabriel.

»Preklinjala sam ga da se odmah vrati i rekla mu da de umrijeti na kiši. Ali on je odgovorio da ne želi živjeti. Tako jasno vidim njegove oči, tako jasno! Stajao je na kraju ograde gdje je bilo jedno stablo.«

»I je l' otišao kudi?« upita Gabriel.

»Da, otišao je kudi. I tek što sam provela tjedan dana u zavodu, čula sam da je umro i da su ga zakopali u Oughterardu odakle su njegovi. Kad se samo sjetim dana kad su mi javili da je umro!«

Ušutjela je i sva se trzala od jecaja. Obuzeta osjedajima bacila se na krevet i zarila lice u pokrivač. Gabriel je još koji trenutak držao njenu ruku neodlučno, a onda, iz bojazni da joj ne smeta u boli, ispusti je nježno da padne i tiho ode do prozora.

Zaspala je duboko.

Gabriel je naslonjen na laktove gledao neko vrijeme bez ljutnje njenu zamršenu kosu i poluzatvorena usta i slušao njeno duboko disanje. Tako dakle, ona je u svojoj mladosti doživjela tu romantičnu priču: jedan je muškarac umro zbog nje. Sada ga je jedva zaboljelo kad je pomislio kako je jadnu ulogu, on, njen muž, odigrao u njenom životu. Promatrao ju je dok je spavala kao da nikada nisu živjeli zajedno kao muž i žena. Njegov radoznali pogled dugo se zadržavao na njenom licu i kosi, i kad je pomislio kakva je morala biti u to doba svoje prve djevojačke ljepote, obuze ga čudna prijateljska samilost prema njoj. Nije volio priznati čak ni samom sebi da njeno lice nije više lijepo, ali znao je da to više nije bilo lice zbog kojeg je Michael Furey prkosio smrti.

Možda mu nije ispričala čitavu priču. Pogled mu svrnu na stolicu preko koje je prebacila odjedu. Po podu se vukla vrpca iz podsuknje. Jedna je cipela stajala uspravno i samo joj se gornji mekani dio savio. Njen par je bio pao na stranu. Čudio se bujici svojih osjedaja prije jedan sat. Što ga je uzbudilo? Tetkina večera, njegov vlastiti glupi

govor, vino i ples, veseli oproštaj u predvorju, užitak povratka po snijegu uz rijeku? Jadna tetka Julia! I ona de se uskoro pridružiti sjeni Patricka Morkana i njegovog konja. U jednom času zapazio je kako joj je lice oronulo kad je pjevala Ukrašena za vjenčanje. Možda de uskoro sjediti u tom istom salonu odjeven u crno odijelo s cilindrom na koljenima. Zavjese de biti spuštene i tetka Kate de sjediti kraj njega i plačudi i šmrčudi pričati mu kako je umrla tetka Julia. On de u mislima tražiti izraze utjehe, ali sjetit de se samo beznačajnih i beskorisnih riječi. Da, da, to de se vrlo skoro dogoditi.

Od zraka u sobi osjeti studen u ramenima. Pažljivo se uvukao pod pokrivače i ispružio kraj svoje žene. Jedan za drugim svi de postati sjene. Bolje je predi odvažno na onaj drugi svijet, u punom zanosu neke velike ljubavi, nego nestajati i turobno venuti sa starošdu. Razmišljao je kako je ona, koja je ležala kraj njega, zadržala tolike godine u svom srcu lik svog dragog i njegov pogled dok je govorio da ne želi živjeti.

Gabrielove se oči ispuniše plemenitim suzama. On sam nikada nije tako osjedao ni prema jednoj ženi, ali znao je da takav osjedaj mora biti ljubav. Suze su mu sve gušde navirale na oči i u polumraku on je zamišljao da vidi mladida kako stoji ispod mokrog stabla. I druge su prilike počele izranjati iz mraka. Njegova je duša zaronila u prostranstva u kojima prebiva beskrajno mnoštvo mrtvih. Bio je svjestan njihovog čudnog i lepršavog postojanja, ali ga nije mogao uhvatiti.

I njegova vlastita osobnost gubila se u sivom neopipljivom svijetu. A sam čvrsti i stvarni svijet, koji su ti isti mrtvi jednom gradili i u njemu živjeli, rastvarao se i iščezavao.

Nekoliko laganih udaraca o prozorsko okno nagnaše ga da se okrene prema prozoru. Ponovo je počeo padati snijeg. Sneno je promatrao pahuljice, srebrnaste i tamne, kako su padale koso u svjetlosti svjetiljke. Došlo je vrijeme da pođe na put na zapad. Da, novine su točno pisale, snijeg je pao u čitavoj Irskoj. Padao je na svaki djelid tamne središnje ravnice, na brežuljke bez drveda, na Bog of Allen i još dalje zapadno u tamne uzvitlane valove Shannona. Padao

je također na svaki djelid pustog groblja kraj crkve na brežuljku gdje je bio pokopan Michael Furey. Pritiskivao je gustim nanosima nakrivljene križeve i nadgrobne spomenike, napadao je na šiljke malih željeznih vrata i na ogoljelo trnje. I dok je slušao kako pahuljice lepršaju kroz svemir, njegova je duša polako gubila svijest, a snijeg je lagano padao na sve žive i mrtve, lagano, kao što dolazi njihov posljednji čas.

PROGNANICI

IGROKAZ U TRI ČINA

S ENGLESKOGA PREVEO

ANTE STAMAD

OSOBE

RICHARD ROWAN, književnik

BERTHA, njegova žena

ARCHIE, njihov osmogodišnji sin

ROBERT HAND, novinar

BEATRICE JUSTICE, njegova sestrična, učiteljica glazbe

BRIGID, stara sluškinja obitelji Rowan

PRODAVAČICA RIBE

Zbiva se u dublinskim predgrađima Merrion i Ranelagh, ljeti 1912.

PRVI ČIN

Salon u kudi Richarda Rowana u Merrionu, predgrađu Dublina. Sprijeda s desne strane nalazi se kamin s niskom pregradom. Na kaminu vaza sa zlatnim rubom. Dalje, straga, na desnom zidu, dvokrilna mimokretna vrata sto vode u sobu za primanje i u kuhinju. Na stražnjem zidu s desne strane mala vrata što vode u radnu sobu. Lijevo od njih kredenc. Na zidu ponad kredenca olovkom skiciran portret mlada čovjeka. Još više prema lijevo nalaze se dvokrilna vrata, sa staklenim oknima; ona vode u vrt. Na lijevom je zidu prozor koji gleda na ulicu. A na istom zidu, bliže amo, vrata su što vode u predsoblje i u gornji dio kude. Između prozora i vrata stoji prislonjen uz zid ženski pisadi stolid, a pored njega pleteni naslonjač. Na sredini sobe okrugao stol Oko stola stolice, presvučene blijedozelenim plišom. Sprijeda s desne strane manji stolid s priborom za pušenje. Pored njega naslonjač i sofa. Ispred kamina, pored sofe i pred vratima, prostirači od kokosova vlakna. Pod je od obojenih dasaka. Dvokrilna stražnja vrata i desna mimokretna vrata zakrivena su zastorima od resa; zastori su napol povučeni. Podignuto je donje prozorsko pomično okno; iznad prozora visi težak zeleni zastor od pliša. Kapak je spušten do ruba odignuta donjeg okna. Toplo je lipanjsko popodne, soba je ispunjena blagim sunčanim svjetlom koje postupno slabi.

Na lijeva vrata ulaze Brigid i Beatrice Justice.

Brigid je postarija žena niska rasta i srebrnosive kose.

Beatrice Justice je vitka mlada crnka; dvadeset i sedam joj je godina. Odjevena je u tamnomodri dobro skrojen kostim, a na glavi joj elegantan i jednostavan cm slamnati šešir; nosi malu kožnu torbu za spise.

BRIGID: Gospođa i gospodin Archie su na kupanju. Nikad vas ne bi očekivali. Jeste li, gospođice Justice, pisali da dete se vratiti?

BEATRICE: Nisam. Tek sam se vratila.

BRIGID (pokazuje na naslonjač): Sjednite, a ja du redi gospodinu da ste tu. Jeste li dugo bili u vlaku?

BEATRICE (sjedne): Od jutros.

BRIGID: Gospodin Archie primio je Vašu razglednicu iz Youghala. Ali, zacijelo ste veoma umorni.

BEATRICE: Ni govora. (Prilično nervozno zakašlje.) Je li što vježbao klavir dok me nije bilo?

BRIGID (srdačno se smije): Vježbao! Što je Vama? Gospodin Archie? Odjednom je poludio za mljekarevim konjem. Je li tamo, gospođice Justice, bar lijepo vrijeme?

BEATRICE: Pa, mislim da je bilo previše kiše.

BRIGID (sudutno): Ma nemojte! I nama je kiše navrh glave. (Ide prema radnoj sobi.) Redi du mu da ste tu.

BEATRICE: Zar je gospodin Rowan kod kude?

BRIGID (pokazuje): Da, u radnoj sobi. Muči se oko nečega što piše. Sjedi unutra do pola nodi. (Odlazi.) Pozvat du ga.

BEATRICE: Nemojte ga prekidati, Brigid. Mogu ja i pričekati dok se ne vrate, ako ne bude baš predugo.

BRIGID: Kad sam Vam otvarala vrata, vidjela sam nešto u poštanskom sandučidu. (Pođe k vratima radne sobe, lagano ih otvori i pozove) Gospodine Richarde, došla je gospođica Justice radi satova gospodinu Archieju.

(Iz svoje radne sobe iziđe Richard Rowan i pođe prema Beatrici, pružajudi joj ruku. Richard je visok i atletski građen mlad čovjek.pomalo troma hoda. Ima svijetlosmeđu kosu i brkove; nosi naočale. Obučen je u lagano odijelo od svijetlosivog tvida)

RICHARD: Dobro došli!

BEATRICE (ustane i pruži mu ruku; pri tom lagano pocrveni): Dobar dan, gospodine Rowan! Nisam htjela da Vam Brigid smeta.

RICHARD: Smeta? Ma ni govora!

BRIGID: Gospodine, ima nešto u poštanskom sandučidu.

RICHARD (vadi iz džepa mali svežnjid ključeva i daje ga njoj): Izvolite!

(Brigid izlazi na lijeva vrata; čuje se kako otvara i zatvara sandučid. Kratka stanka. Ulazi s dva primjerka novina u ruci)

RICHARD: Pisma?

BRIGID: Ne, gospodine. Samo ovo, talijanske novine.

RICHARD: Budite ljubezni, ostavite ih na mom stolu.

(Brigid mu vrada ključeve, ostavlja novine u radnoj sobi, ponovno se vrada i konačno izlazi na desna mimokretna vrata)

RICHARD: Sjednite, molim Vas. Bertha de se začas vratiti.

(Beatrice ponovno sjeda u naslonjač. Richard sjedi pored stola)

RICHARD: Ved sam mislio da se nikada nedete vratiti. Prošlo je punih dvanaest dana otkako ste otišli.

BEATRICE: I ja sam tako mislila. Ali eto, došla sam.

RICHARD: Jeste li razmislili o onome što sam Vam govorio kad ste bili posljednji put?

BEATRICE: Jesam, i to dobro.

RICHARD: Zacijelo ste to i prije znali. Niste? (Ona ne odgovara) Da li mi zamjerate?

BEATRICE: Ne.

RICHARD: Držite li da sam se prema Vama ponio loše? Ne? Možda prema nekome drugome?

BEATRICE (gledaga tužna i zagonetna izraza lica): To sam upravo pitala i samu sebe.

RICHARD: A odgovor?

BEATRICE: Nisam mogla odgovoriti.

RICHARD: Kad bih bio slikar, i kad bih Vam rekao da imam mapu skica za Vaš portret, to Vas ne bi začudilo?

BEATRICE: Ali to ipak nije baš isto.

RICHARD (lagano se nasmiješi): Pa ne posve. Rekao sam također, da Vam nikako ne bih pokazao ono što sam napisao, sve dok Vi to ne biste zaželjeli vidjeti. Nije li tako?

BEATRICE; Ja vas nedu moliti.

RICHARD (nagne se naprijed, nasloni se laktovima na koljena i spoji ruke): A biste li željeli vidjeti?

BEATRICE: Veoma bih voljela.

RICHARD: Zato što je riječ o Vama?

BEATRICE: Da. Ali ne samo zato.

RICHARD; Zato jer sam to ja napisao? Zbilja? Pa čak ako biste u tim retcima našli i nešto okrutno?

BEATRICE (stidljivo): Pa i to je dio Vašeg duha.

RICHARD: Znači da Vas privlači moj duh? Je li tako?

BEATRICE (pogleda ga načas, pa krzmajudi reče): Što mislite, zašto sam došla amo?

RICHARD: Zašto? Ima mnogo razloga. Da Archieju dajete satove. Pa mi se poznajemo toliko godina, još od djetinjstva — Robert, Vi, i ja. Oduvijek ste se zanimali za mene, prije nego sam otišao, pa i dok me nije bilo. A i naša pisma o mojoj knjizi. Ona je sada objavljena, a ja sam opet ovdje. Možda slutite da se u mojoj glavi rađa nešto novo; možda osjedate da biste to i Vi trebali znati. Je li to možda razlog?

BEATRICE: Nije.

RICHARD: Onda zašto?

BEATRICE: Pa inače Vas ne bih mogla vidjeti. (Ona ga kratko vrijeme promatra, pa naglo okrene glavu u stranu)

RICHARD (poslije stanke ponovi nesigurno): Inače me ne biste mogli vidjeti?

BEATRICE (iznenada se zbuni): Bilo bi bolje da odem. Oni se ne vradaju. (Ustane.) Gospodine Rowan, moram idi.

RICHARD (ispruživši ruke): Ali Vi bježite! Ostanite! Recite, što znače te Vaše riječi. Bojite me se?

BEATRICE (ponovno utone u naslonjač): Bojim? Ne.

RICHARD: Imate li povjerenja u mene? Držite li da me poznajete?

BEATRICE (opet se zbuni): Teško je poznavati ikoga osim sebe.

RICHARD: Pa je li mene teško poznavati? Iz Rima sam Vam slao poglavlja svoje knjige čim bih ih napisao; i pisma tijekom čitavih devet godina. Dobro, osam godina.

BEATRICE; Da, proteklo je skoro godinu dana dok sam primila Vaše prvo pismo.

RICHARD: Odgovorili ste mi odmah. I od tada pa nadalje promatrali ste me u mojoj borbi. (Ozbiljno, sastavi ruke.) Recite mi, gospođice Justice, jeste li osjetili da je sve što ste čitali bilo napisano za Vaše oči? Ili, da ste me Vi nadahnuli?

BEATRICE (odmahne glavom): Na to pitanje nisam dužna odgovoriti.

RICHARD; Onda, na koje?

BEATRICE (načas utihne): Ne bih mogla redi. Vi me sami morate pitati, gospodine Rowan.

RICHARD (sa žarom): Znači da je sve što sam u tim poglavljima i pismima izrazio, pa i o svom značaju i životu, znači da je to nešto što Vi ne možete ni štovati ni prezirati?

BEATRICE: Ne mogu?

RICHARD (nagne se prema njoj): Ne možete, jer se ne usuđujete. Je li zato?

BEATRICE (spusti glavu): Jest.

RICHARD; Zbog drugih, ili zbog nedostatka hrabrosti? Zbog čega?

BEATRICE (tiho): Zbog hrabrosti.

RICHARD: I zato ste me u srcu i štovali i prezirali ?

BEATRICE: I osjedala samodu.

(Ona nasloni glavu njemu na ruku, otklonivši lice. Richard ustane i stane hodati po sobi; tromim koracima pođe do prozora. Nekoliko trenutaka gleda van, a onda se vrati k njoj, pođe do sofe i sjedne do nje)

RICHARD: Volite li ga još uvijek?

BEATRICE: Više čak i ne znam.

RICHARD: A baš me je to prisililo da – u to doba – budem suzdržljiv prema Vama, iako sam osjedao Vašu naklonost, iako sam osjedao da nešto značim u Vašem životu.

BEATRICE: I značili ste.

RICHARD: Ipak, to me je udaljilo od Vas. Osjedao sam da sam treda osoba. Otkad me služi pamdenje. Vaša su se imena uvijek spominjala zajedno: Robert i Beatrice. Tako se bar činilo, meni, pa i svakome drugome...

BEATRICE; Mi smo prvi rođaci. Nije nikakvo čudo da smo često bili zajedno.

RICHARD: On mi je povjerio i Vaše tajne zaruke. Preda mnom nije ništa tajio; pretpostavljam da to znate.

BEATRICE (s nelagodom): Ono... što se među nama dogodilo... bilo je davno. Bila sam dijete.

RICHARD (zlobno se nasmije):. Dijete? Jeste li sigurni? Zbilo se to u vrtu njegove majke. Nije? (Pokaže prema vrtu) Tamo prijeko. Zaručili ste se, kako se to kaže, poljupcem. A Vi ste mu dali vjeru. Smije li se to redi?

BEATRICE (s ogradom): Ako mislite da je vrijedno spomena.

RICHARD: Mislim da to niste zaboravili. (Tiho sklopi ruke.) To je ono što ne razumijem. A kasnije, kad sam otišao, razmišljao sam. Jeste li patili zbog mog odlaska?

BEATRICE: Uvijek sam znala da dete jednoga dana otidi. Nisam patila; samo sam se promijenila.

RICHARD: Prema njemu?

BEATRICE: Promijenilo se sve. Njegov život; činilo se da se poslije toga promijenio čak i njegov duh.

RICHARD (zamišljeno): Da. Kad sam nakon godinu dana primio Vaše prvo pismo, uvidio sam da ste se i Vi promijenili; pa i nakon Vaše bolesti. U pismu ste to i spomenuli.

BEATRICE: To me je približilo smrti. Navelo me da drugačije gledam na stvari.

RICHARD: I tako, malo pomalo, postajali ste sve hladniji jedno prema drugome. Je li tako?

BEATRICE (poluzatvorenih očiju): Ne. Ne odjednom. U njemu sam vidjela tek blijedi odraz Vas; zatim je izblijedio i taj odraz. Ali kakve svrhe ima sada razgovarati o tome?

RICHARD (s manje siline): Ali što je to, što kao da lebdi nad Vama? Pa nije valjda tako tragično!

BEATRICE (mirno): O, pa nije nimalo tragično. S vremenom du se oporaviti. Kažu, kad budem nešto starija. I, bududi da tada nisam umrla, kažu da du vjerojatno živjeti. Vratio mi se život, i zdravlje ali sada ih više ne mogu koristiti. (Tiho i gorko.) Ja sam rekonvalescent.

RICHARD (prijazno): Zar Vas baš ništa u životu ne može smiriti? Pa mora i za Vas negdje postojati mir.

BEATRICE: Kad bi u našoj vjeri bilo samostana – možda. Ili bar tako ponekad mislim.

RICHARD (odmahne glavom): Ne, gospođice Justice, ni tamo. Ne biste se tom miru mogli predati slobodno i potpuno.

BEATRICE (gledajudi u njega): Pokušala bih.

RICHARD: Pokušali biste, da. On Vas je privlačio baš tako kao što Vas je privlačio moj duh. Ali Vi ste ga se klonili. Pa i mene, samo na drugi način. Vi se ne možete predavati slobodno i potpuno.

BEATRICE (nježno sklopi ruke): To je strahovito teško, gospodine Rowan, – strahovito je teško predavati se slobodno i potpuno, i biti sretan.

RICHARD: Ali mislite li Vi da je sreda ono najbolje i najviše što možemo spoznati?

BEATRICE (sa žarom): Kad bih bar mogla tako misliti.

RICHARD (zavali se natrag i sastavi ruke iza glave): Oh, kad biste znali kako upravo sada trpim! Pa i zbog Vas. Ali, najviše trpim zbog sebe. (Gorko i snažno): I što sve ne bih dao za ono tvrdo srce što sam ga bio naslijedio od pokojne majke! A moram ga nadi, u sebi i izvan sebe, moram pomodi sam sebi. I nadi du ga!

(Beatrice ustane, napetoga promotri i odšede prema vrtnim vratima. Neodlučno se okrene, ponovno ga pogleda, i, vrativši se, nagne se nad naslonjač.)

BEATRICE (tiho): Je Ii Vas, gospodine Rowan, zvala prije nego što je umrla?

RICHARD (izgubljen u mislima): Tko?

BEATRICE: Vaša majka.

RICHARD (nanovo se sabere i pogleda je načas): I to su o meni govorili ovdašnji moji prijatelji – da je prije smrti poslala po mene, a da ja nisam došao, zar ne?

BEATRICE: Da.

RICHARD (hladno): Nije. Umrla je sama, ne oprostivši mi nikad, okrijepljena otajstvima Svete Matere Crkve.

BEATRICE: Gospodine Rowan, zašto tako razgovarate sa mnom?

RICHARD (ustane i nervozno šede gore-dolje): A za moju sadašnju patnju Vi dete redi da je dosuđena kazna.

BEATRICE: Je li Vam pisala? Mislim, prije nego...

RICHARD (prekine je): Jest. Napisala mi je pismo u kojem me opominje da prekinem s prošlošdu i da se spomenem njezinih posljednjih riječi.

BEATRICE (nježno): I ni smrt Vas, gospodine Rowan, nije ganula? To je ipak kraj. Sve je drugo tako neizvjesno.

RICHARD: Dok je bila na životu, zanemarivala je i mene i moje drage. To je sigurno.

BEATRICE: Vas i...?

RICHARD: Berthu, mene, i naše dijete. I zato sam čekao taj kraj; i on je došao.

BEATRICE (rukama pokrije lice): Ma ne. Sigurno niste.

RICHARD (divlje): Kako da se moje riječi sudare s njezinim jadnim tijelom što trune u grobu? Mislite li Vi da ja ne žalim njezinu hladnu ali zaslijepljenu ljubav prema meni? Dok god je živjela, sve do samog kraja, borio sam se protiv njezina duha. (Pritisne rukama čelo.) A on se još i danas bori protiv mene – ovdje unutra.

BEATRICE; Oh, ne govorite tako!

RICHARD: Otjerala me. Zbog nje sam godinama živio u progonstvu, pa i u bijedi, ili na rubu bijede. Nikada nisam primio milostinju koju mi je slala putem banke. Čekao sam, ne na njezinu smrt, nego samo na malo razumijevanja prema meni, njezinu sinu, koji sam njezina krv i njezino tijelo; ali ga nikada nisam dočekao.

BEATRICE: Ni poslije Archieja... ?

RICHARD (grubo): Poslije mog sina, mislite? Dijete grijeha i srama! Mislite li Vi ozbiljno? (Ona podigne lice i gleda ga.) Bilo je ovdje jezika koji su jedva dočekali da joj sve kažu, ne bi li joj ogorčili ishlapjeli duh na mene, na Berthu i na naše bezbožno bezimeno dijete. (Pruža ruke prema njoj.) Ne čujete li kako mi se ruga dok govorim? Pa morate znati taj glas, zacijelo ga znate; taj glas koji Vas je nazivao »crnim protestantom«, odmetničkom kderi. (Iznenada se sabere.) U svakom slučaju, značajna žena.

BEATRICE (tiho): Bar ste sad slobodni.

RICHARD (kimne): Da, ona nije mogla izmijeniti očevu oporuku, a ni vječno živjeti.

BEATRICE (skupi ruke): Njih oboje više nema, gospodine Rowan. A voljeli su Vas oboje, vjerujte mi. Posljednje su im misli bile uz Vas.

RICHARD (približi joj se, blago je takne po ramenu i pokaže crtež na zidu): Vidite li ga tamo, nasmiješena i zgodna? Njegove posljednje misli! Sjedam se nodi kad je umro. (Načas stane, a onda mirno nastavi.) Bio sam još četrnaestogodišnjak. Pozvao me je k postelji. Znao je da želim u kazalište, poslušati »Carmen«. Rekao je majci da mi dade šiling. Poljubio sam ga i otišao. Kad sam se vratio kudi, bio je ved mrtav. Koliko znam, to su bile njegove posljednje misli.

BEATRICE: Tvrdoda srca zbog koje ste proklinjali... (Prekine.)

RICHARD (nastavi ne obazirudi se na njezine riječi): To su moje posljednje uspomene na njega. Nema li u tome nečega nježnog i plemenitog?

BEATRICE: Gospodine Rowan, govorite tako jer Vam je nešto obuzelo duh. Otkad ste se prije tri mjeseca vratili, promijenili ste se.

RICHARD (zuri u crtež; smireno, gotovo vedro): Možda mi pomogne on, moj nasmijani zgodni otac.

(S lijeve strane, iz predsoblja, začuje se kucanje.)

RICHARD (iznenada): Ne, ne. Ne ovaj koji se smiješi, gospođice Justice. Ta stara majka; njen duh mi je potreban. Idem sad!

BEATRICE: Netko kuca. Vratili su se.

RICHARD: Ne, Bertha ima ključ. On je to. Uostalom, idem, pa bio tko god.

(On brzo izađe nalijevo, a onda se jos jednom vrati sa slamnatim šeširom u ruci.)

BEATRICE: On? Tko to?

RICHARD: Pa, vjerojatno Robert. Ja idem malo u vrt. Ne bih ga sada mogao vidjeti. Recite mu da sam otišao na poštu. Do viđenja!

BEATRICE (sve uzbuđenije): Roberta, njega ne želite vidjeti?

RICHARD (mirno): Trenutno, ne. Ovaj me je razgovor uzbudio.Zamolite ga da pričeka.

BEATRICE: Vratit dete se?

RICHARD: Ako Bog da.

(On brzo izađe kroz vrt. Beatrice kao da de podi za njim, ali poslije nekoliko koraka stane. Kroz vrata nadesno uđe Brigid, pa kroz sobu pođe nalijevo. Čuje se kako se u predsoblju otvaraju vrata. Poslije nekoliko trenutaka ulaze Brigid i Robert Hand; Robert Hand je čovjek srednje visine, prilično čvrst, između trideseti četrdeset godina. Svježe je obrijan i živih crta lica. Kosa i oči su mu tamni, a lice bljedoliko. Hoda i govori prilično sporo. Na njemu je tamnoplavo jutarnje odijelo, a u ruci drži bokor crvenih ruža zavijenih u svileni papir.)

ROBERT (ide prema njoj ispružene ruke, koju ona prihvada): Najdraža moja sestrična! Ved mi je Brigid rekla da si tu. Nisam imao pojma. Jesi li brzojavila majci?

BEATRICE (za to vrijeme promatra ruže): Nisam.

ROBERT (slijedi njezin pogled): Diviš se mojim ružama? Donio sam ih gospodarici kude. (Kritički) Bojim se da nisu lijepe.

BRIGID: Ne, gospodine, ljupke su. Gospođa de biti ushidena.

ROBERT (bezbrižno položi ruke na stolicu, gdje se ne vide): Nema nikoga?

BRIGID: Nema, gospodine. Sjednite. Začas de biti tu. Gospodin je maloprije izišao. (Ona se osvrne, zatim se nakloni i izađe nadesno.)

ROBERT (nakon kratke stanke): Kako si, Beatty? Kako svi naši dolje u Youghalu? Dosadno kao i uvijek?

BEATRICE: Kad sam odlazila, bili su dobro.

ROBERT (pristojno): Znaš, žao mi je što nisam znao da deš dodi. Bio bih te dočekao na kolodvoru. Zašto si to učinila? Beatty, s tobom se zbiva nešto čudno, ne?

BEATRICE (istim tonom): Hvala ti, Roberte. Ja sam se ved posve navikla putovati sama.

ROBERT: Da, no htio sam redi... Uostalom, u redu, stigla si na sebi svojstven način.

(Kroz prozor se začuje buka; jedan dječji glas zove: »Gospodin Hand!«)

ROBERT (se okrene): Zaboga, pa to je Archie... I on dolazi na sebi svojstven način!

(Kroz otvoren prozor na lijevoj strani uspentra se Archie, i, zagrijan, zadahtao, uspravi se na noge. Archieju je osam godina, nosi bijele hlačice i majicu, i kapu. Ima naočale, živahno se krede i govori pomalo stranim izgovorom.)

BEATRICE (ide prema njemu): Za Boga miloga, Archie! Pa što je tebi?

ARCHIE (diže se, sav izvan sebe od gubitka daha): Joj! Pretrčao sam cijelu ulicu.

ROBERT (nasmije se i pruži mu ruku): Dobra večer, Archie! Zašto si trčao?

ARCHIE (prihvati ruku): Dobra večer! Vidjeli smo Vas iz tramvaja, i ja sam Vas zvao: »Gospodin Hand!« Ali niste me vidjeli. No, mi smo vidjeli Vas, mama i ja. Ona de dodi za minutu. Ja sam trčao.

BEATRICE (pruži ruku): A meni ništa?

ARCHIE (ponešto bojažljivo prihvati ruku): Dobra večer, gospođice Justice!

BEATRICE: Jesi li bio razočaran što ti prošlog petka nisam došla održati sat?

ARCHIE (smijese): Nisam.

BEATRICE: A veseo?

ARCHIE (iznenada): Ali danas je ved kasno.

BEATRICE: A samo malo?

ARCHIE (zadovoljno): Dobro.

BEATRICE: Ali sad, Archie, moraš vježbati.

ROBERT: Jesi li bio na kupanju?

ARCHIE: Jesam.

ROBERT: Plivaš li ved dobro?

ARCHIE (nasloni se na pisadi stolid): Ne. Mama me ne pusti u duboko. A Vi, gospodine Hand, plivate li Vi dobro?

ROBERT: Izvrsno! Kao kamen!

ARCHIE (smije sé): Kao kamen? (Pokazuje prema podu) Ovako?

ROBERT (pokazuje i on): Da, baš tako, ravno dolje. Kako se to kaže u Italiji?

ARCHIE: To? Giù. (Pokazuje dolje i gore) Ovo je giù, a ovo je sù. Htjeli biste razgovarati s taticom?

ROBERT: Da, došao sam ga vidjeti.

ARCHIE (uputi se prema Richardovoj radnoj sobi): Redi du mu. On je unutra, piše.

BEATRICE (mirno, gledajudi u Roberta): Nije; izašao je. Otišao je na poštu baciti neka pisma.

ROBERT (vedro): O, ne smeta. Ako je otišao samo na poštu, pričekat du ga.

ARCHIE: Ali zato de dodi mama. (Pogleda kroz prozor) Evo je!

(Archie izjuri na lijeva vrata. Beatrice polako odšeta do pisadeg stolida. Robert stoji i čeka. Kratka stanka. Kroz lijeva vrata ulaze

Archie i Bertha. Bertha je mlada, skladno građena žena. Ima tamnosive oči, strpljiv izraz lica i blage crte. Ponaša se srdačno i sabrano. Nosi svijetloljubičastu haljinu, a oko ručice suncobrana privezala je rukavice svijetložute boje.)

BERTHA (rukuje se): Dobra večer, gospođice Justice! Mislili smo da ste još uvijek u Youghalu.

BEATRICE (rukujudi se): Dobra večer, gospođo Rowan!

BERTHA (nakloni se): Dobra večer, gospodine Hand!

ROBERT (klanja se): Dobra večer, signora! Zamislite, nisam ni znao da se vratila, sve dok je nisam zatekao ovdje.

BERTHA (obojima): Niste došli zajedno?

BEATRICE: Ne. Ja sam došla prva. Gospodin Rowan je izašao. Rekao je da de se začas vratiti.

BERTHA: Žao mi je. Da ste bar pisali ili jutros poslali po djevojci nekoliko riječi...

BEATRICE (nervozno se nasmije): Stigla sam prije tek otprilike sat i pol. Razmišljala sam da li da pošaljem brzojav, ali mi se to činilo previše tragičnim.

BERTHA: Zaista ste netom stigli?

ROBERT (pruži ruke, prijazno): Povlačim se iz javnog i privatnog života. Ja, njezin prvi rođak i novinar, ništa ne znam o njezinu kretanju.

BEATRICE (ne izravno njemu): Moje kretanje nije tako zanimljivo.

ROBERT (istim tonom): Kretanje jedne dame uvijek je zanimljivo.

BERTHA: Ali sjednite, zaboga. Jamačno ste veoma umorni.

BEATRICE (brzo): Ma nisam, uopde. Došla sam zapravo radi Archiejeva sata.

BERTHA: O tome ne želim ni čuti! Ali gospođice Justice, nakon tako duga putovanja?

ARCHIE (iznenada, Beatrici): Osim toga, niste donijeli ni note.

BEATRICE (pomalo zbunjeno): Zaboravila sam. Ali zato imamo staru etidu.

ROBERT (blago uhvati Archieja za uho): Ti mali lupežu! Htio bi da nemaš sata, a?

BERTHA: Ne brinite se Vi za sat. Morate sad sjesti i popiti šalicu čaja. (Ide prema desnim vratima.) Redi du Brigid.

ARCHIE: Ja du, mama. (Kani otidi.)

BEATRICE: Ne, molim Vas, gospođo Rowan. Archie! Ja bih zaista radije...

ROBERT (mirno): Predlažem kompromis. Neka održe polovinu toga sata.

BERTHA: Ali ona je zacijelo iscrpljena.

BEATRICE (brzo): Ma ni govora. Još u vlaku mislila sam na taj sat.

ROBERT (Berthi): Vidite li, gospođo Rowan, što znači kad je netko savjestan?

ARCHIE: Gospođice Justice, na moj sat?

BEATRICE (jednostavno): Prošlo je punih deset dana otkako sam čula zvuk glasovira.

BERTHA: No, dobro; ako je tako...

ROBERT (nervozno i vedro): Pa hajde, slušajmo sada glasovir. Znam što je sada Beatrici u uhu. (Okrene se Beatrici.) Da kažem?

BEATRICE: Ako znaš, reci.

ROBERT: Zvuk harmonija u gostinjskoj sobi njezina oca. (Opet se okrene Beatrici.) Priznaj!

BEATRICE (smije se): Jest, čujem ga.

ROBERT (smrkne se): Čujem i ja. Astmatičan protestantski zvuk.

BERTHA: Gospođice Justice, tamo Vam nije bilo lijepo?

ROBERT (uplede se): Nije, gospođo Rowan. Tamo se ona povuče kad u njoj prevlada protestantska strana – sumornost, ozbiljnost, krijepost.

BEATRICE: Ja tamo odlazim da vidim svog oca.

ROBERT (nastavlja): Ali se zatim vrada amo, mojoj majci. Sklonost prema glasoviru dobila je od našeg roda.

BERTHA (krzma): Pa dobro, gospođice Justice, ako Vi zaista želite svirati... Ali, molim Vas, nemojte dopustiti da Vas Archie zamara!

ROBERT (udvorno): Hajde, Beatty, dobro. Kad ved toliko želiš.

BEATRICE: Archie, hodeš li?

ARCHIE (slegne ramenima): Slušati, da.

BEATRICE (uzme ga za ruku): Malo demo i raditi. Tek vrlo kratko.

BERTHA: U redu, ali poslije morate ostati na čaju.

BEATRICE (Archieju): Dođi, Archie!

(Beatrice i Archie izlaze zajedno kroz lijeva vrata. Bertha pođe do pisadeg stolida, skine šešir, i zajedno sa suncobranom položi ga na plohu. Tada iz male vaze za cvijede uzme neki ključ, otvori u stolidu jednu ladicu, uzme komadid papira i ponovno zatvori ladicu. Robert stoji i gleda je.)

BERTHA (ide prema njemu s papirom u ruci): Prošle ste mi nodi to stavili u ruku. Što to znači?

ROBERT: Pa, ne znate?

BERTHA (čita): »Ima jedna riječ koju Vam se nikad ne bih usudio redi.« Koja je to riječ?

ROBERT: Da sam Vas jako zavolio.

(Kratka stanka. Iz gornje sobe čuje se prigušeno sviranje glasovira.)

ROBERT (uzme sa stolice bokor ruža): To sam donio Vama. Hodete li ih primiti, od mene?

BERTHA (prima ih): Hvala Vam. (Položi ruže na stol i opet otvori ceduljicu.) Zašto mi se to niste usudili redi prošle nodi?

ROBERT: Nisam mogao razgovarati s Vama ni slijediti Vas. Na travnjaku je bilo puno ljudi. Želio sam da mislite o tome i zato sam Vam uručio taj papirid dok ste odlazili.

BERTHA: Sad ste se, eto, usudili redi.

ROBERT (lagano prijeđe rukama preko očiju): Vi ste prolazili. Ulica je bila prekrivena sutonskim svjetlom. Mogli su se zapaziti tamnozeleni obrisi stabala. A pod njima ste prolazili Vi. Izgledali ste kao mjesec.

BERTHA (smije se): Zašto kao mjesec?

ROBERT: U onoj haljini, što Vam je pokrivala vitko tijelo, hodali ste malim ujednačenim koracima. Vidio sam kako u polutami prolazi mjesec, sve dok niste prošli i nestali iz moga vida.

BERTHA: Jeste li mislili o meni prošle nodi?

ROBERT (približi se): Uvijek mislim o Vama – kao o nečemu lijepu i daleku – kao o mjesecu ili o dubokoj glazbi.

BERTHA (nasmiješi se): A što sam bila prošle nodi?

ROBERT: Probdio sam pola nodi. Jasno sam mogao čuti Vaš glas. Vidjeti Vaše lice u tami; Vaše oči... Želio bih razgovarati s Vama. Hodete li me saslušati? Smijem li govoriti?

BERTHA (sjedne): Izvolite.

ROBERT (sjedne pored nje): Zamaram li Vas?

BERTHA: Ne.

ROBERT: Mislio sam da Vas zamaram. Tako ste brzo odložili moje cvijede.

BERTHA (uzme ruže sa stola i približi ih svom licu): Htjeli biste da to s njima učinim?

ROBERT (gleda je): I Vaše je lice cvijet – ali još ljepši. Divlji cvijet što raste u živici. (Primakne stolicu tik do njezine) Zašto se smijete? Mojim riječima?

BERTHA (položi cvijede u krilo): Pitam se govorite li to i drugima.

ROBERT (iznenađeno): Kojim drugima?

BERTHA: Drugim ženama. Čula sam da imate mnogo obožavateljica.

ROBERT (nevoljko): A, zato i Vi...?

BERTHA: Ali imate ih, hm?

ROBERT: Prijateljica, da. Istina je.

BERTHA: Razgovarate li s njima na isti način?

ROBERT (uvrijeđeno): Kako me to možete pitati? Za koga me Vi držite? Ili, zašto me onda slušate? Ne volite da tako s Vama razgovaram?

BERTHA: Ono što ste mi govorili bilo je vrlo lijepo. (Pogleda ga načas) Hvala Vam što ste to rekli i – mislili.

ROBERT (nagne se naprijed): Bertha!

BERTHA: Molim?

ROBERT: Imam pravo zvati Vas po imenu. Još od davnih vremena od prije devet godina. Tada smo bili Bertha i Robert. Ne bi li i sad moglo biti tako?

BERTHA (spremno): Pa, može. Zašto ne?

ROBERT: Bertha, Vi ste to znali. Još one nodi kad ste se iskrcali na Kingstownskom gatu. U meni se tada sve vratilo. Vi ste to znali. Vidjeli ste.

BERTHA: Nisam. Bar te nodi ne.

ROBERT: Nego kada?

BERTHA: One nodi kad smo se iskrcali osjedala sam se umornom i prljavom. (Zatrese glavom) Te nodi to u Vama nisam opazila.

ROBERT (nasmiješi se): Recite mi, što ste vidjeli te nodi – Vaš prvi dojam?

BERTHA (namršti obrve): Stajali ste naslonjeni leđima na silazni most i razgovarali s dvije dame.

ROBERT: Da, s dvjema ružnim ženama srednjih godina.

BERTHA: Odmah sam Vas prepoznala. I primijetila da ste se malo udebljali.

ROBERT (primi je za ruku): Evo toga jadnog debelog Roberta – pa je li Vam baš toliko odbojan? Zar mu ne vjerujete baš ništa što veli?

BERTHA: Mislim da muškarci tako govore svim ženama koje im se sviđaju ili koje obožavaju. A što biste htjeli da Vam vjerujem?

ROBERT: Svi muškarci, Bertha?

BERTHA (s iznenadnom sjetom): Mislim da je tako.

ROBERT: I ja?

BERTHA: Da, Roberte, mislim da i Vi.

ROBERT: Znači svi – bez iznimke? Ili, s jednom jedinom iznimkom? (Spušta glas.) Ili je i on – Richard – isti kao i svi mi – bar u tome? Ili možda drugačiji?

BERTHA (gleda ga u oči): Drugačiji.

ROBERT: Bertha, jeste li posve sigurni?

BERTHA (malo zbunjena, pokušava povudi ruku): Pa odgovorila sam Vam ved.

ROBERT (iznenada): Bertha, smijem li Vam poljubiti ruku? Dopustite! Smijem li?

BERTHA: Ako želite.

(Robert lagano primakne njezinu ruku k usnama. Ona iznenada ustane i počne osluškivati.)

BERTHA: Jeste li čuli vrtna vrata?

ROBERT (i on ustane): Ne.

(Kratka stanka. Iz gornje sobe začuje se tiho sviranje glasovira.)

ROBERT (moledivo): Ne odlazite. Sad nikako ne smijete otidi. Ovdje je Vaš život. Zato sam danas i došao; došao sam da razgovaram s

njim – da ga namolim da prihvati taj položaj. Mora. I Vi ga morate uvjeriti. Vi na njega imate velik utjecaj.

BERTHA: Vi biste htjeli da on ostane ovdje?

ROBERT: Da.

BERTHA: A zašto?

ROBERT: Zbog Vas, jer ste nesretni kad ste daleko. A i zbog njega, jer i on mora konačno misliti na svoju bududnost.

BERTHA (smije se): Sjedate li se što Vam je rekao kad ste s njim razgovarali prošle nodi?

ROBERT: O... (Prisjeda se) Da, sad se sjedam. Citirao mi je »Oče naš«, ono mjesto o kruhu našem svagdašnjem. Rekao je da brinuti se za bududnost znači svijetu razoriti ljubav i nadu.

BERTHA: Ne mislite li da je neobičan?

ROBERT: U tome, jest.

BERTHA: Pomalo – lud?

ROBERT (približi se): Ne. Nije. Možda smo mi. Zar Vi...?

BERTHA (smije se): Pitam Vas, jer ste bar Vi pametni.

ROBERT: Ne smijete otidi. Ja Vas nedu pustiti.

BERTHA (gleda ga otvorenim očima): Vi?

ROBERT: Te oči ne smiju otidi. (Uzme njezine ruke) Smijem li Vam poljubiti oči?

BERTHA: Smijete.

ROBERT (ljubi joj oči, a tada joj prijeđe rukom preko kose): Mala Bertha!

BERTHA (smiješi se): Ali ja nisam tako mala. Zašto me nazivate malom?

ROBERT: Mala Bertha! Jedan zagrljaj? (Obavije ruke oko njezinih ramena) Pogledajte me opet u oči!

BERTHA (gleda ga): Vidim u njima male zlatne mrlje. Ima ih toliko mnogo.

ROBERT (očaran): Vaš glas! Dajte mi poljubac, poljubac sa Vaših usana!

BERTHA: Uzmite ga.

ROBERT: Bojim se. (On je poljubi u usta, i više puta joj prijeđe rukom preko kose) Konačno Vas držim u rukama!

BERTHA: Pa, jeste li zadovoljni?

ROBERT: Dopustite da Vaše usne dodirnu moje.

BERTHA: A tada, hodete li biti zadovoljni?

ROBERT (mrmlja): Vaše usne, Bertha!

BERTHA (sklopi oči i brzo ga poljubi): Evo! (Zagrli ga obim rukama) Zašto ne kažete: hvala?

ROBERT (uzdiše): Moj je život završen.

BERTHA: Ma Roberte, ne govorite tako.

ROBERT: Prošao je, prošao. Htio sam ga dovršiti, i dovršio sam ga.

BERTHA (sudutno ali vedro): Vi ludi dječače!

ROBERT (privine je k sebi): Dovršiti ga dokraja – smrt! Pasti s velike klisure, ravno u more.

BERTHA: Molim Vas, Roberte...

ROBERT: Slušati glazbu, i biti u naručju žene koju volim; more, glazba i smrt.

BERTHA (pogleda ga za trenutak): Žene koju volite?

ROBERT (naglo): Bertha, želim razgovarati s Vama, ali nasamo – ne ovdje. Hodete li dodi?

BERTHA (oborenih očiju): I ja želim s Vama razgovarati.

ROBERT (nježno): Da, draga, znam. (Opet je poljubi.) Razgovarat du s tobom, tada du ti sve redi. Tada du te ljubiti – dugim, dugim poljupcima – kada dođeš k meni – dugim, dugim, nježnim poljupcima.

BERTHA: A gdje?

ROBERT (strastveno): Tvoje oči. Tvoje usne. Čitavo tvoje božansko tijelo.

BERTHA (istrgne se iz zagrljaja; zbunjeno): Mislila sam: kamo želiš da dođem?

ROBERT: K meni, kudi. Ne tamo prijeko k majci. Napisat du ti adresu. Hodeš li dodi?

BERTHA: Kada?

ROBERT: Nodas. Između osam i devet. Dođi. Nodas du te čekati. I svake nodi. Hodeš li?

(Poljubi je strastveno, držedi u rukama njezinu glavu. Poslije nekoliko trenutaka ona se istrgne. Robert sjedne.)

BERTHA (osluškuje): Netko otvara vrata.

ROBERT (napeto): Čekat du te.

(Skloni sa stola papir. Bertha se polako udalji od njega. Iz vrta dolazi Richard.)

RICHARD (stupi unutra i skine šešir): Dobra večer.

ROBERT (ustane; nervozno, prijateljski): Dobra večer, Richarde.

BERTHA (je pored stola, uzima ruže): Pogledaj kako mi je divne ruže donio gospodin Hand.

ROBERT: Bojim se da su ved ocvale.

RICHARD (iznenada): Molim vas, oprostite načas.

(Okrene se i brzo ode u radnu sobu. Robert izvuče iz džepa olovku i napiše na ceduljici nekoliko riječi, zatim brzo papirid dadne Berthi.)

ROBERT (brzo): Adresa. Uđi na tramvaj kod Landsdowne Road i zamoli da te iskrcaju negdje u blizini.

BERTHA (uzme): Ništa ne obedajem.

ROBERT: Čekat du te.

(Richard se vrada iz radne sobe.)

BERTHA (odlazi): Moram ruže staviti u vodu.

RICHARD (pruži joj svoj šešir): Da, stavi; i, molim te, objesi na vješalicu moj šešir.

BERTHA (uzme šešir): Evo, ostavit du vas da sami razgovarate. (Ogleda se.) Želite li štogod? Cigarete?

RICHARD: Hvala. Imamo ovdje.

BERTHA: Znači, mogu idi?

(Izađe na lijevu stranu s Richardovim šeširom u ruci, ostavi ga u predsoblju, pa se odjednom vrati; na trenutak se zaustavi kod pisadeg stolida. Ponovno ubaci ceduljicu u ladicu, zaključa je i ostavi kljud, i, s ružama u ruci, pođe nadesno. Robert je predusretne i otvori joj vrata. Ona se nakloni i izađe.)

RICHARD (pokazuje na naslonjač uz mali stol na desnoj strani): Tvoje počasno mjesto.

ROBERT (sjedne): Hvala. (Prijeđe rukom preko čela) Bože moj, kako je danas vrude! Vrudina mi pali oči. Blješti.

RICHARD: Mislim da je soba prilično tamna; kapci su spušteni; ali ako želiš...

ROBERT (brzo): Ne, nikako. Znam što je to: posljedica rada od prošle nodi.

RICHARD (sjedne na sofu): Moraš baš toliko?

ROBERT (uzdahne): Da, na žalost. Svake nodi moram pred sobom imati otisak. A tu su i moji uvodnici. Bližimo se teškim trenutcima. I to ne samo ovdje.

RICHARD (poslije kratke stanke): Ima li što nova?

ROBERT (posve izmijenjena glasa): Da. Htio bih s tobom ozbiljno razgovarati. Za tebe bi danas mogao biti važan dan – ili, bolje rečeno, nodas. Jutros sam sreo prorektora. Richarde, on o tebi ima vrlo visoko mišljenje. Rekao mi je da je pročitao tvoju knjigu.

RICHARD: Je li je kupio ili posudio?

ROBERT: Nadam se, kupio.

RICHARD: Popušit du cigaretu. U Dublinu je prodano čak trideset i sedam primjeraka.

(Iz kutije za cigarete na stolu izvadi jednu; zapali.)

ROBERT (udvorno, bez nade): Dobro, onda je zasad ta priča završena. Danas si navukao željeznu masku.

RICHARD (puši): Da čujem dalje.

ROBERT (ponovno se uozbilji): Richarde, previše si sumnjičav. To ti je mana. Uvjeravao me je da o tebi ima najbolje mišljenje, najbolje što ga netko o nekome može imati. Rekao je da si za to mjesto idealan. Zapravo, da de se on, ako se tvoje ime pročuje i dalje, zalagati za tebe u vijedu iz petnih žila, a i ja... ja du, naravno, učiniti svoje, i u tisku i osobno. Držim to svojom građanskom dužnošdu. Ti imaš pravo na katedru za romanske književnosti, i kao školnik i kao književna osoba.

RICHARD: A uvjeti?

ROBERT: Uvjeti? Misliš na bududnost?

RICHARD: Mislim na prošlost.

ROBERT (nehajno): Ta je zgoda iz tvoje prošlosti zaboravljena. Stvar impulsa. Svi smo mi impulzivni.

RICHARD (gleda ga ravno u oči): Onda, prije devet godina, ti si to nazvao ludorijom. Rekao si da sam sebi vješam teret oko vrata.

ROBERT: Nisam bio u pravu. (Udvorno.): Richarde, stvari sada stoje ovako: Svi znaju da si prije devet godina zbrisao s nekom mladicom... ili, kako da kažem... s mladom djevojkom koja nije tvoj par. (Ljubezno.): Oprosti, Richarde, nije to moje mišljenje, niti su to moje riječi. Ja samo govorim jezikom ljudi čije mišljenje ne dijelim.

RICHARD: Pišeš zapravo jedan od svojih uvodnika.

ROBERT: Kako hodeš. Dobro, tada je to bila velika senzacija. Misteriozno iščeznude. Tom zgodom spominjalo se i moje ime, i to kao najpozitivnije, recimo. Naravno, držali su da je to, što se mene tiče, bio čin pogrešno shvadenoga prijateljstva. U redu, sve se to zna. (S nekom nelagodom.) Ali ono što se dogodilo poslije, to se ne zna.

RICHARD: Ne zna?

ROBERT: Naravno, Richarde, to je tvoja stvar. Ali znaš, ti više nisi tako mlad kao što si bio onda. I to je formulirano točno u stilu mojih uvodnika, zar ne?

RICHARD: Želiš li ti, ili možda ne želiš, da ja natjeram u laž čitav svoj protekli žvot?

ROBERT: Ja mislim na tvoj bududi život – i to ovdje. Razumijem tvoj ponos i tvoj osjedaj slobode. Ali razumijem i njihovo stajalište. Međutim, postoji jedan izlaz, jednostavan je: Ne obaziri se ni na kakve glasine o onome što se dogodilo... ili što se nije dogodilo poslije vašeg odlaska. Ostalo prepusti meni.

RICHARD: A ti deš dopustiti da te glasine kolaju?

ROBERT: Hodu. S Božjom pomodi.

RICHARD (promatra ga): Zbog društvenih obzira?

ROBERT: I zbog nečega drugoga: zbog našega prijateljstva, našega dugogodišnjeg prijateljstva.

RICHARD: Hvala.

ROBERT (malo uvrijeđeno): A redi du ti i cijelu istinu.

RICHARD (nasmiješi se i nakloni): Zbilja? Molim!

ROBERT: Ne samo zbog tebe. Nego i radi – sadašnje tvoje životne suputnice.

RICHARD: Aha! Shvadam.

(On polako ugasi cigaretu u pepeljari i nagne se naprijed, lagano trljajudi ruke.)

RICHARD: A zašto radi nje?

ROBERT (i on se nagne naprijed, tiho): Richarde, jesi li prema njoj bio dokraja pravedan? Redi deš: bio je to njezin slobodan izbor. Ali, je li ona doista bila slobodna izabrati? Pa bila je tek u cvijetu mladosti. I prihvadala je sve što si joj predlagao.

RICHARD (smiješi se): Ti često veliš da ona obično predlaže sve što ja ne želim prihvatiti.

ROBERT (kima glavom): Sjedam se. Međutim, ona je otišla za tobom. Ali, je li to doista bilo po njezinu slobodnom izboru? Priznaj otvoreno!

RICHARD (okrene se prema njemu; mirno): Igrao sam na nju protiv svega što ti kažeš ili što bi mogao redi; i pobijedio sam.

ROBERT (ponovno kimne, glavom): Da, pobijedio si.

RICHARD (ustane): Oprosti, zaboravio sam. Hodeš li malo viskija?

ROBERT: Tko čeka, taj dočeka.

(Richard pođe prema kredencu i donese na stol malu pliticu s pidem i čašama; tu ih ostavi.)

RICHARD (nanovo sjedne i zavali se u sofu): Hodeš li se, molim te, sam poslužiti?

ROBERT (natoči): A ti? Još si uvijek postojan? (Richard odmahne glavom.) Gospode, kad se sjetim naših davnih ludih nodi! Satima i satima razgovori, planovi, pijanke, bančenja...

RICHARD: U našoj kudi.

ROBERT: Sada je moja. Držim je još odonda, premda u nju ne idem baš često. Kad god zaželiš dodi, javi mi. Moraš dodi jedne nodi. Bit de to opet ono staro doba. (Podigne čašu i otpije.) Živio!

RICHARD: Nije to bila samo kuda za bančenja; trebala je biti središtem jednoga novog života. (Zamišljeno.) I u to ime počinili smo sve naše grijehe.

ROBERT: Grijehe! Moje (pokazuje na sebe) – pide i buljenje. Tvoje (pokazuje na njega) – pide i krivovjerje, što je još gore. Misliš li na te grijehe?

RICHARD: I na neke druge.

ROBERT (nehajno, ali s nelagodom): Misliš na žene. Mene ne muči grižnja savjesti. Možda tebe muči. U takvim smo prigodama nosili dva ključa. (Zlobno.) Tebe muči?

RICHARD (razljuti se): Za tebe je sve to bilo prirodno?

ROBERT: Za mene je posve prirodno poljubiti ženu koja mi se sviđa. Zašto ne? Ona je lijepa za mene.

RICHARD (igra se s jastukom na sofi): Ljubiš li ti sve što je za tebe lijepo?

ROBERT: Sve – ako se samo može poljubiti. (Uzme u ruku plosnat kamen što leži na stolu.) Na primjer, ovaj kamen. Tako je hladan, tako gladak, tako nježan, kao da je ženin hram. Tih je, i trpi našu strast; i lijep je. (Stavi ga na usnice.) I zato ga ljubim, jer je lijep. A što je žena? Djelo prirode, kao i kamen, ili cvijet, ili ptica. Poljubac je čin poklonstva.

RICHARD: Poljubac je čin sjedinjenja muškarca i žene. Pa ako u nama osjedaj ljepote često i budi želju, može li se onda redi da je ono što želimo baš ljepota?

ROBERT (pritisne kamen na čelo): Ako me danas prisiliš na razmišljanje, zaboljet de me glava. Danas ne mogu misliti. Osjedam se previše prirodno, previše jednostavno. Osim toga, što je u ženi najprivlačnije, pa bila ona i najljepša?

RICHARD: Što?

ROBERT: Ne ona svojstva koja ta žena ima a druge nemaju, nego ona koja su im zajednička. Mislim ona... najopdenitija. (Preokrene kamen i pritisne ga na čelo drugom stranom.) Mislim na to, kako joj raste tjelesna toplina kad je pritisneš, kako joj se pokrede krv, kako brzo probavlja ono što pojede — i ono što se ne smije redi. (Smije se.) Danas se prostački izražavam. Nikada ti nije sinula ta ideja?

RICHARD (suho):. Čovjeku koji je devet godina živio s jednom ženom sinu mnoge ideje.

ROBERT: Da, vjerojatno je tako... Ovaj lijepi hladni kamen tako razblažuje. Je li to pritiskač za papir ili lijek za glavobolju?

RICHARD: Jednoga dana Bertha ga je donijela s obale. I ona kaže da je lijep.

ROBERT (tiho spusti kamen): U pravu je.

(Podigne čašu i otpije. Kratka stanka.)

RICHARD: Je li to sve što si mi htio redi?

ROBERT (brzo): Ima još nešto. Prorektor ti po meni upuduje poziv za večeras. Zove te k sebi na večeru. Ti znaš gdje on stanuje? (Richard potvrdi glavom.) Mislio sam da si možda zaboravio. Posve privatno, dakako. On bi te opet rado vidio, pa te najtoplije poziva.

RICHARD: U koliko sati?

ROBERT: U osam. Ali, kao i ti, ne zahtijeva krajnju točnost. Richarde, tamo bi morao otidi. To je sve. Osjedam da de nodas u tvom životu dodi do prekretnice. Ovdje deš živjeti, ovdje deš raditi, ovdje misliti i biti čašden — ovdje, među našim ljudima.

RICHARD (smije se): Mogu ved sada, sto godina unaprijed, vidjeti kako dva predstavnika putuju u Sjedinjene Države da bi nekako skupili priloge za moj spomenik.

ROBERT (povladuje): Jednom sam prigodom napisao mali epigram o spomenicima. Postoje dvije vrsti kipova. (Prekriži ruke na grudima.) Jedan veli: »Kako da siđem?«, a drugi (Rastavi ruke, ispruži desnu i nakrene malo glavu.) »U moje doba ovo je smetlište bilo ovako visoko.«

RICHARD: Ovo drugo za mene, molim!

ROBERT (nehajno): Hodeš li mi, molim te, dati jednu od onih tvojih dugačkih cigara?

(Richard izabere iz kutije na stolu jednu virdžiniju, izvuče slamku i dadne mu je.)

ROBERT (pali cigaru): Ove me cigare europeiziraju. Ako Irska želi postati nova Irska, mora najprije postati Europa. I zato upravo ti, Richarde, moraš ostati ovdje. Jednoga dana morat demo birati između Engleske i Europe. Ja sam potomak davnih doseljenika; upravo zato i želim ostati ovdje. Možda sam djetinjast. Ali gdje osim u Dublinu mogu pušiti zavjereničku cigaru kao ovu ovdje, ili popiti šalicu crne kave? Irsku de osvojiti čovjek koji pije crnu kavu. A sada, Richarde, popit du pol tog viskija, da ti pokažem kako nemam nikakvih zlih namjera.

RICHARD (nutka ga): Samo izvoli.

ROBERT (natoči): Hvala. (Popije viski i nastavi kao i ranije.) Pa onda ti, način na koji si se zavalio u toj sofi, glas tvoga maloga, pa i – Bertha. Richarde, dopuštaš li mi da je tako zovem? Mislim, kao stari prijatelj vas oboje?

RICHARD: Ma dakako, zašto ne?

ROBERT (živahno): Ti posjeduješ onu divlju gorčinu koja je razdirala Swiftovo srce. Pao si amo iz jednoga višega svijeta, Richarde, i pun si divlje gorčine kad otkriješ da je život kukavan i mrzak. A ja... Da ti kažem?

RICHARD: Svakako.

ROBERT (uvijeno): Ja sam se uzdigao iz donjeg svijeta i pun sam zaprepaštenosti kad otkrijem da ljudi imaju nekih vrlina koje ih ipak mogu iskupiti.

RICHARD (naglo se uspravi i laktima se nasloni na stol): Znači, ti si mi prijatelj?

ROBERT (ozbiljno): Za sve vrijeme dok te nije bilo borio sam se za tebe. Borio sam se da te vratim. Borio sam se da ti očuvam mjesto. I borit du se za tebe i dalje, jer vjerujem u tebe; vjerujem, kao učenik u svoga učitelja. Više od toga ne mogu ti redi. Možda ti se to čini čudnim... Daj mi žigicu.

RICHARD (zapali i preda mu jednu žigicu): Postoji tu jedna vjera još čudnija od vjere učenika u svog učitelja.

ROBERT: Koja to?

RICHARD: Vjera učitelja u učenika koji de ga izdati.

ROBERT: Richarde, u tebi je crkva izgubila teologa. Ali ja mislim da ti upireš pogled u život preduboko. (Ustane i lagano uhvati Richarda za ruku.) Veseli se! Život toga nije vrijedan.

RICHARD (ne ustaje): Odlaziš?

ROBERT: Moram. (Okrene se i reče prijateljskim tonom.) Znači, sve smo dogovorili. Večeras se vidimo kod prorektora. Ja du navratiti oko deset. Tako dete modi biti nasamo sat vremena ili nekako tako. Čekat deš dok ne dođem?

RICHARD: Dobro.

ROBERT. Još jednu žigicu, i bit du sretan.

(Richard kresne još jednu žigicu, dadne mu je, pa se i on digne. Na lijeva vrata ulazi Archie; za njim ide Beatrice.)

ROBERT: Beatty, čestitaj mi. Pobijedio sam Richarda.

ARCHIE (pođe prema desnim vratima i pozove): Mama, gospođica Justice odlazi.

BEATRICE: Na čemu ti treba čestitati?

ROBERT: Jasno, na pobjedi. (Stavi lagano ruku na Richardovo rame.) Potomak Archibalda Hamiltona Rowana vratio se svom domu.

RICHARD: Ja nisam potomak Hamiltona Rowana.

ROBERT: Kako to?

(Bertha ulazi zdesna s ružama u vazi.)

BEATRICE: Je li gospodin Rowan...

ROBERT (okrene se prema Berthi): Richard večeras ide prorektoru na večeru. Pojest de ugojeno tele; pečeno, nadam se. A na slijededoj sjednici potomak imena, i tako dalje, i tako dalje, sjedit de za sveučilišnom katedrom. (Pruža mu ruku.) Richarde, do viđenja. Vidjet demo se nodas.

RICHARD (dodirne mu ruku): Kod Philippija.

BEATRICE (i ona mu stisne ruku): Gospodine Rowan, želim Vam sve najbolje.

RICHARD: Hvala. Ali, ne vjerujte mu.

ROBERT (živo): Vjeruj ti meni, vjeruj. (Okrene se prema Berthi): Do viđenja, gospođo Rowan!

BERTHA (stisne mu ruku; naivno): I ja Vam zahvaljujem. (Okrene se Beatrici) Gospođice Justice, nedete ostati na čaju?

BEATRICE: Ne, hvala lijepo. (Oprašta se s njom) Moram idi. Do viđenja! Zbogom, Archie! (Izlazi.)

ROBERT: Archibald, addio!

ARCHIE: Addio!

ROBERT: Beatty, pričekaj! Otpratit du te.

BEATRICE (izlazi s Berthom nadesno): O, ne trsi se.

ROBERT (slijedi je): Ali kao rođak zahtijevam.

(Bertha, Beatrice i Robert izlaze na lijeva vrata. Richard neodlučno stoji kraj stola. Archie zatvara vrata što vode u predsoblje i, došavši do njega, povuče ga za rukav.)

ARCHIE: Tatice!

RICHARD (odsutno): Što je?

ARCHIE: Htio bih te nešto pitati.

RICHARD (sjedne na rub sofe i zapilji se preda se): Što to?

ARCHIE: Hodeš li redi mami da me ujutro pusti da idem s mljekarom?

RICHARD: S mljekarom?

ARCHIE: Da. Njegovim kolima. On kaže da de mi dati voziti kad izađemo na cestu gdje nema ljudi. Konj je jako dobra životinja. Mogu li idi?

RICHARD: Možeš.

ARCHIE: Pitaj sad mamu mogu li idi. Hodeš?

RICHARD (gleda prema vratima): Hodu.

ARCHIE: Rekao mi je da de mi u polju pokazati krave. Znaš li koliko on ima krava?

RICHARD: Koliko?

ARCHIE: Jedanaest. Osam crvenih i tri bijele. Ali jedna je bolesna. Ne, ne bolesna! Pala je!

RICHARD: Krâvâ?

ARCHIE (gestikulira): Pa da! Ne bikova! Jer bikovi ne daju mlijeka. Jedanaest krava. Moraju davati puno mlijeka. Tata, kako to da krave daju mlijeko?

RICHARD (uzme ga za ruku): Tko to zna? Razumiješ li ti što to znači nešto dati?

ARCHIE: Dati? Razumijem.

RICHARD: Ako nešto imaš, to ti mogu i uzeti.

ARCHIE: Razbojnici? A?

RICHARD: Ali kada ti to daješ, dao si. Nijedan ti razbojnik ne može to više uzeti. (Sagne glavu i pritisne ruku svog sina na lice.) Kad si dao, zauvijek je tvoje. I uvijek de biti tvoje. To znači dati.

ARCHIE: Ali tata!

RICHARD: Molim?

ARCHIE: Kako razbojnik može ukrasti kravu? Pa svi bi ga vidjeli. Možda nodu?

RICHARD: Da, nodu.

ARCHIE: Ima li i ovdje razbojnika kao u Rimu?

RICHARD: Svugdje ima jadnih ljudi.

ARCHIE: A imaju li revolvere?

RICHARD: Nemaju.

ARCHIE: A noževe? Imaju li noževe?

RICHARD (ozbiljno): Da, da. I noževe i revolvere.

ARCHIE: Pitaj sad mamu. Evo je, ide.

RICHARD (učini pokret kao da de otidi): Hodu.

ARCHIE: Ne, tata, sjedni. Čekaj i pitaj je čim se vrati. Ja nedu biti ovdje. Bit du u vrtu.

RICHARD (opet se zavali): Dobro. Idi sad.

ARCHIE (žustro ga poljubi): Hvala ti.

(Brzo istrči na stražnja vrata što vode u vrt Na lijeva vrata uđe Bertha; približi se stolu i ostane pored njega, prebirudi prstima po laticama ruža i gledajudi Richarda.)

RICHARD (gleda je): Kako je bilo?

BERTHA (odsutno): Dobro. Kaže da mu se sviđam.

RICHARD (nasloni bradu na ruku): Pokazala si mu njegovu ceduljicu?

BERTHA: Da; pitala sam ga što to znači.

RICHARD: I što je rekao da znači?

BERTHA: Rekao je da bih ja to morala znati. Ja sam rekla da slutim. Tada mi je rekao da me puno voli. Da sam lijepa – i sve tako.

RICHARD: A otkada?

BERTHA (opet odsutno): Što – otkada?

RICHARD: Otkada je rekao da te voli?

BERTHA: Oduvijek, kaže. Ali otkad smo se vratili, više. Rekao je da u ovoj svijetloljubičastoj haljini izgledam kao mjesec. (Gleda ga.) Jesi li si s njim što razgovarao o meni?

RICHARD (blago): Pa, o tebi ne. O običnim stvarima.

BERTHA: Bio je vrlo nervozan. Jesi li primijetio?

RICHARD: Da, primijetio sam; što je dalje bilo?

BERTHA: Zatražio je da mu dam ruku.

RICHARD (smiješi se): Radi braka?

BERTHA (smiješi se i ona): Ne, samo da je drži.

RICHARD: Pa jesi li mu dala?

BERTHA: Jesam. (Otkine nekoliko latica) Tada me pomilovao po ruci i zapitao hodu li mu dopustiti da me poljubi. Dopustila sam.

RICHARD: I?

BERTHA: Onda me je zapitao može li me zagrliti – i to samo jednom... Zatim...

RICHARD: Zatim?

BERTHA: Zagrlio me obim rukama.

RICHARD (neko vrijeme gleda u pod, a onda je ponovno pogleda): I onda?

BERTHA: Rekao mi je da imam lijepe oči. I pitao može li ih poljubiti. (Riječ poprati kretnjom.) Rekla sam mu: »Da.«

RICHARD: I on ih je poljubio?

IBERTHA: Da. Najprije jedno, onda drugo. (Naglo prekine.) Dick, reci mi, smeta li ti to? Jer, ja sam ti rekla da to ne želim. Čini mi se da se samo praviš da ti ne smeta. Meni ne smeta.

RICHARD (mirno): Znam, draga. Ali htio bih doznati što on misli i osjeda; pa i ti, zapravo.

BERTHA (upre u njega prstom): Ali, ako se sjedaš, ti si mi dopustio da nastavim. Ved sam ti u početku sve rekla.

RICHARD (kao i prije): Znam, draga... I, što je bilo dalje?

BERTHA: Zamolio je za poljubac. Rekla sam mu: »Uzmite ga.«

RICHARD: I?

BERTHA (zgužva nekoliko latica): Poljubio me je.

RICHARD: U usta?

BERTHA: Da, jednom ili dvaput.

RICHARD: Dugim poljupcima?

BERTHA: Prilično dugim. (Prisjeda se) Da, bilo je dosta dugo.

RICHARD (lagano mota ruke): Usnama? Ili... možda kako drugačije?

BERTHA: Jest, i to zadnji put.

RICHARD: Je li htio da i ti njega poljubiš?

BERTHA: Jest.

RICHARD: Pa jesi li?

BERTHA (krzma, a tada ga pogleda ravno u oči): Jesam. Poljubila sam ga.

RICHARD: Kako?

BERTHA (slegne ramenima): Pa, jednostavno.

RICHARD: Jesi li bila uzbuđena?

BERTHA Pa, možeš zamisliti. (Iznenada se namršti.) Ali, ne jako. Nema lijepe usne... Ipak, naravno, bila sam uzbuđena. Ali, Dick, ne kao s tobom.

RICHARD: A on?

BERTHA: Uzbuđen? Da; mislim da je bio. Uzdisao je. Bio je silno nervozan.

RICHARD (odmara čelo na ruci): Shvadam.

BERTHA (prijeđe do sofe i stane kraj njega): Jesi li ljubomoran?

RICHARD (kao i prije): Nisam.

BERTHA (mirno): Jesi, Dick.

RICHARD: Nisam! Zbog čega bih bio ljubomoran?

BERTHA: Jer me poljubio.

RICHARD (uspravi pogled): Je li to sve?

BERTHA: Da, sve. Osim što me je pitao hodu li se s njim sastati.

RICHARD: Negdje vani?

BERTHA: Ne, u njegovoj kudi.

RICHARD (iznenadi se): U onoj gdje mu je majka, u njoj?

BERTHA: Ne, u onoj u kojoj je sada. Napisao mi je i adresu.

(Pođe k stolu, uzme ključ iz vaze, otključa ladicu i vrati se k njemu s ceduljicom.)

RICHARD (gotovo za sebe): Naša kudica.

BERTHA (pruži mu ceduljicu): Evo ti je.

RICHARD (pročita): Da. Naša kudica.

BERTHA: Vaša...?

RICHARD: Ne, njegova. Ja je zovem našom. (Gleda u nju.) To je ona vila o kojoj sam ti često govorio — za koju smo imali dva ključa, i on i ja. Sad je njegova. Tu smo znali provoditi nodi u razgovorima, pidu, kovanju osnova – u ono vrijeme. Da, divlje nodi. On i ja zajedno. (Baci ceduljicu na naslonjač i naglo ustane.) A kadšto i ja sâm. (Zuri u nju.) Ali ne posve sam. O tome sam ti govorio. Sjedaš se?

BERTHA (zaprepašteno): Ono mjesto?

RICHARD (udalji se za nekoliko koraka od nje te zastane, nešto misli držedi se za bradu): Da.

BERTHA (ponovno uzme ceduljicu): Gdje je to?

RICHARD: Ne znaš?

BERTHA: Rekao mi je da se popnem na tramvaj kod Landsdowne Road i da upitam konduktera gdje da siđem. Je li to... je li to neko loše mjesto?

RICHARD: O ne, vile. (Vrati se do sofe i sjedne.) Što si mu odgovorila?

BERTHA: Ništa. Ali rekao je da de čekati.

RICHARD: Nodas?

BERTHA: Svake nodi, rekao je. Između osam i devet.

RICHARD: A, zato ja nodas moram na razgovor – s tim profesorom. I zbog tog sastanka ja moram okolo moljakati. (Gleda je.) A razgovor je udesio on – i to nodas, između osam i devet. Zanimljivo, ne? U isti sat.

BERTHA: Vrlo zanimljivo.

RICHARD: Je li te pitao o ikakvim mojim sumnjama?

BERTHA: Nije.

RICHARD: Je li spomenuo moje ime?

BERTHA: Ne.

RICHARD: Ni jednom?

BERTHA: Koliko se sjedam, ne.

RICHARD (skoči na noge): No, da! Posve jasno!

BERTHA: Što to?

RICHARD (korača gore-dolje): Lažac, lupež, i budala! Posve jasno! Lupež prosti! A što drugo? (Oporo se nasmije.) Veliki moj prijatelj! I rodoljub! Lupež – ništa drugo. (Zastane, gurajudi ruke u džepove.) Ali i budala!

BERTHA (gleda ga): Što deš učiniti?

RICHARD (kratko): Podi za njim. Pronadi ga. Redi mu. (Mirno.) Bit de dovoljno tek nekoliko riječi. Lupež i budala.

BERTHA (naglo baci ceduljicu na naslonjač): Sve shvadam!

RICHARD (okrene se): Što shvadaš?

BERTHA (vatreno): Sotonino djelo.

RICHARD: Njegovo?

BERTHA (okrene se prema njemu): Ne, tvoje! Sotonski je posao to što ga želiš okrenuti protiv mene, kao što si protiv mene pokušao okrenuti i moje vlastito dijete. Samo što nisi uspio.

RICHARD: Kako? Za Boga miloga, kako?

BERTHA (uzbuđeno): Da, da! Tako kao što kažem. Svi su to vidjeli. Svaki put kad sam ga pokušavala ispraviti, ma i zbog najmanje sitnice, ti si ustrajao u svojim ludorijama i razgovarao s njim kao s kakvim odraslim čovjekom. To znači kvariti dijete, ili bar pokušavati. A onda sam ja, naravno, okrutna majka; samo ga ti voliš. (Još uzbuđenije.) Ali nisi ga uspio okrenuti protiv mene – protiv njegove vlastite majke. A zašto? Zato jer je to dijete i odviše prirodno.

RICHARD: Bertha, takvo što nikada nisam ni pokušavao. Ali, ti znaš da ja ne mogu biti strog prema djeci.

BERTHA: Jer nikada nisi volio ni svoju rođenu mater. Majka je uvijek majka, bez obzira na to kakva je. Nisam nikada čula za ljudsko bide koje ne bi ljubilo majku, onu koja ga je i donijela na svijet, osim tebe.

RICHARD (mirno joj se približi): Bertha, ne govori stvari koje deš kasnije požaliti. Pa nije li ti drago, što me moj sin voli?

BERTHA: A tko ga je naučio da te voli? Tko ga je naučio da trči tebi u susret? Tko mu je govorio da deš mu donijeti igračaka, dok si ti lunjao naokolo po kiši, posve zaboravljajudi i na njega i na mene. Ja! Ja sam ga naučila da te voli!

RICHARD: Da, draga. Znam da si to bila ti.

BERTHA (gotovo plačudi): I sada hodeš da svi budu protiv mene. Sve mora biti za tebe. Svima osim tebi ja se moram prikazivati prijetvornom i okrutnom. I to zato jer iskorištavaš moju naivnost, kao i onda – prvi put.

RICHARD (divlje): I imaš hrabrosti to redi?

BERTHA (unese mu se u lice): Da, imam! Iskoristio si me onda, iskorištavaš me sada. Ja sam naivna, pa misliš da od mene možeš

činiti što te volja. (Gestikulira.) Pođi sad za njim! Nadijevaj mu imena! Ponizi ga i učini da me zamrzi! Pođi sad za njim!

RICHARD (staloženo): Ti zaboravljaš da sam ti ja dao potpunu slobodu i da ti je još uvijek dajem.

BERTHA (prezrivo): Slobodu!

RICHARD: Da, i to potpunu. Ali on mora znati da ja znam. (Još mirnije.): Razgovarat du s njim mirno. (Moledivo.) Bertha, dušo, vjeruj mi! Nije to ljubomora. Ti imaš potpunu slobodu, i čini što god hodeš — i ti i on. Ali ne na taj način. Nede on tebe prezirati. Zar ne, pa ti me ne želiš prevariti, niti to kaniš – bar ne s njim?

BERTHA: Ne, ne želim. (Gleda ga u oči.) Ali tko je od nas dvoje lažljivac?

RICHARD: Od nas dvoje? Tebe i mene?

BERTHA (mirno i odlučno): Ja znam zašto si mi dao to što ti zoveš potpunom slobodom.

RICHARD: Zašto?

BERTHA: Da bi ti stekao potpunu slobodu – s onom djevojkom.

RICHARD (razdraženo): Ali, zaboga, ti si za to znala sve ovo vrijeme. Ja ti to nikada nisam skrivao.

BERTHA: Jesi. Ja sam mislila da je to između vas tek neko prijateljstvo – ali samo dok se nismo vratili. Tada sam tek uvidjela.

RICHARD: Bertha, pa to i jest prijateljstvo.

BERTHA (odriče glavom): Nije, nije. Puno je više; i zato mi ti i daješ potpunu slobodu. To što ti tu unutra (Pokazuje radnu sobu.) sjediš do kasno u nod, to je zato da bi pisao — da bi pisao o njoj. I ti to nazivaš prijateljstvom?

RICHARD: Ali, Bertha, dušo, vjeruj mi! Vjeruj mi kao što ja vjerujem tebi.

BERTHA (s naglom kretnjom): Bože, pa sad vidim! Sad znam što je! Pa što bi između vas moglo biti ako nije ljubav?

RICHARD (mirno): Ti bi mi zapravo htjela utuviti tu ideju u glavu, ali ja ti skredem pozornost na to, da ne primam ideje od drugih.

BERTHA (zagrije se): Jest, jest! Pa mu baš zato i dopuštaš da nastavi! Pa naravno! To se tebe ne tiče. Ti voliš nju.

RICHARD: Volim!? (S uzdahom odbaci ruke i odmakne se od nje.) S tobom se uopde ne može razgovarati.

BERTHA: Ti ne možeš jer sam u pravu. (Pođe za njim nekoliko koraka.) A što bi drugi na to rekli?

RICHARD (okrene se prema njoj): Misliš da me je briga?

BERTHA: Ali mene je briga. Što bi rekao on, kad bi znao? I to ti, koji toliko govoriš o višim osjedajima koje gajiš prema meni, a tu se potajno udvaraš drugoj! Kad bi to učinio on, ili tko drugi, mogla bih to razumjeti, jer su svi oni lažljivci. Ali ti, Dick? Zašto onda ne kažeš njemu?

RICHARD: Ako hodeš, reci mu ti.

BERTHA: I hodu. Naravno da hodu.

RICHARD (hladno): On de ti to i objasniti.

BERTHA: On ne govori jedno a čini drugo. On je pošten – na svoj način.

RICHARD (zgrabi jednu ružu i baci je njoj pred noge): On, da, zaista! Oličenje poštenja!

BERTHA: Možeš praviti viceve na njegov račun koliko god hodeš. Ali ja o tome znam više nego što ti misliš. A i on de. Godinama joj pišeš ta duga pisma, i ona tebi! Godinama! I tek otkako sam došla amo shvatila sam, i to dobro.

RICHARD: Ti ne. A niti on.

BERTHA (smije se prezrivo): Pa jasno! Ni on ni ja to ne možemo shvatiti. Samo ona može. To je, naime, vrlo duboko!

RICHARD (razljuti se): Ni on, ni ti – pa ni ona! Nitko od vas!

BERTHA (s velikom gorčinom): Ona hode! Ona de to razumjeti! Bolesnica!

(Okrene se i pođe nadesno prema stolidu. Richard obuzda naglu kretnju. Kratka stanka)

RICHARD (ozbiljno): Bertha, pazi na svoje riječi!

BERTHA (uzbuđeno se okrene): Nisam mislila ništa loše! Ja prema njoj osjedam više nego što možeš ti, jer sam žena. Osjedam, i to iskreno. Ali ono što kažem istina je.

RICHARD: A je li to plemenito? Razmisli!

BERTHA (pokaže prema vrtu): Ako netko nije plemenit, onda to nije ona. A sada zapamti što du ti redi.

RICHARD: Što?

BERTHA (približi se; mirno): Ti si toj ženi, Dick, dao jako puno. Možda je ona toga i vrijedna. Pa možda to sve i razumije. Poznajem je.

RICHARD: Vjeruješ u to?

BERTHA: Vjerujem. Ali vjerujem i to, da deš zauzvrat dobiti vrlo malo – i od nje i od njezina roda. Zapamti moje riječi, Dick. Jer ona nije tako velikodušna, niti su oni tako velikodušni. Jesam li u krivu? Jesam li?

RICHARD (smrkne se): Nije. Nije tako.

(Ona se zaustavi, podigne ružu s poda i stavi je ponovno u vazu. Gleda je. Na mimokretnim vratima s desne strane pojavi se Brigid.)

BRIGID: Gospođo, čaj je na stolu.

BERTHA: Dobro.

BRIGID: Je li gospodin Archie u vrtu?

BERTHA: Jest. Zovite ga.

(Brigid prođe sobom i pođe u vrt. Bertha ide prema desnim vratima. Kad dođe do sofe, zaustavi se i uzme ceduljicu.)

BRIGID (iza vrta): Gospodin Archie! Morate dodi na čaj!

BERTHA: Da li da idem tamo?

RICHARD: Želiš li idi?

BERTHA: Želim znati što misli. Da odem?

RICHARD: A zašto mene pitaš? Sama odluči!

BERTHA: Kažeš li mi ti da idem?

RICHARD: Ne.

BERTHA: A braniš li mi?

RICHARD: Ne branim.

BRIGID (iz vrta): Dođite brzo, gospodine Archie! Čeka Vas čaj.

(Brigid prođe kroz sobu i iziđe kroz mimokretna vrata. Bertha savije ceduljicu, stavi je u struk haljine i pođe polako nadesno. Kad dođe do vrata, okrene se i zastane.)

BERTHA: Reci mi da ne idem, pa nedu idi.

RICHARD (ne gleda je): Odluči sama.

BERTHA: Ali hodeš li mi onda zamjeriti?

RICHARD (uzrujano): Ma nedu! Nedu ti zamjeriti! Slobodna si. Nemam ti što zamjeriti.

(Na vratima koja vode u vrt pojavi seArchie.)

BERTHA: Nisam te prevarila.

(Izađe kroz mimokretna vrata. Richard ostane stojedi kod stola. Archie, videdi da mu je majka izašla, dotrči do Richarda.)

ARCHIE (brzo): Onda, jesi li je pitao?

RICHARD (prenese): Što to?

ARCHIE: Mogu li idi?

RICHARD: Možeš.

ARCHIE: Ujutro? Rekla je da?

RICHARD: Da. Ujutro.

(Ovije ruke oko sinovljevih ramena i gleda ga nježno.)

DRUGI ČIN

Soba u ljetnikovcu Roberta Handa u Ranelaghu. Sprijeda na desnoj strani mali crni glasovir; na pultu otvorene note. Straga su vrata koja vode prema vanjskim vratima. Na stražnjem zidu mimokretna vrata prekrivena tamnim zastorom; ona vode u spavadu sobu. Pored glasovira stoji veliki stol, na kojemu je velika petrolejka sa širokim žutim sjenilom. Pored stola tapecirane stolice. Sprijeda mali stolid za kartanje. Uza stražnji zid stoji ormar za knjige. Na lijevom zidu, straga, prozor koji gleda na vrt, a sprijeda vrata i trijem; i vrata vode u vrt. Tu i tamo postavljeni su naslonjači. U trijemu i uz mimokretna vrata lonci s cvijedem. Na zidovima uokvireni crni i bijeli crteži. U desnom kutu, straga, stoji kredenc. U sredini sobe, lijevo od stola, instalirana turska lula, niska ped na ulje, koja nije upaljena, i stolica za njihanje. Večer je istoga dana.

Robert Hand, u večernjem odijelu, sjedi za glasovirom. Svijede ne gore, ali gori svjetiljka na stolu. Robert tiho svira, u basovskom registru, početne taktove Wolframove pjesme iz posljednjeg čina » Tannhausera«. Zatim prekine i zamišljeno se nasloni laktom na rub klavijature. Onda opet ustane i, izvukavši iza glasovira zračnu štrcaljku, hoda amo tamo po sobi i raspršuje miris. Polako udiše zrak; zatim ponovno ostavi štrcaljku iza glasovira. Sjedne na stolicu, pored stola, pažljivo gladi kosu i jednom ili dvaput uzdahne. Tada, spustivši ruke u džepove hlača, nasloni se leđima, ispruži noge i čeka. Na vanjskim se vratima začuje kucanje. On brzo ustane.

ROBERT (klikne): Bertha!

(Izjuri van kroz desna vrata. Čuje se bučno pozdravljanje. Nakon nekoliko trenutaka uđe Robert, a za njim Richard Rowan, obučen

kao i prije u sivo odijelo od tvida; u jednoj ruci drži taman pusteni šešir a u drugoj kišobran.)

RICHARD: Prije svega daj da ovo negdje ostavim.

(Uzme šešir i kišobran, ostavi ih u predsoblju pa se vrati.)

ROBERT (izvuče jednu stolicu): Izvoli. Imaš sredu da si me zatekao kod kude. Zašto mi nisi danas rekao? Uvijek me vraški iznenadiš. Pretpostavljam da je moje prizivanje prošlosti preteško palo tvojoj divljoj naravi. Pogledaj kako se umjetnički uzdižem. (Pokazuje na zidove.) Tu je i glasovir, još od tvojih dana. Kad si došao upravo sam tupio Wagnera. Ubijao sam vrijeme. Vidiš, spreman sam za borbu. (Smije se.) Upravo sam razmišljao o tome, kako dete se složiti ti i prorektor. (S pretjeranom vikom.) Ali zar ideš u tom odijelu? Pa, zapravo i ne smeta. Ali kako stojimo s vremenom? (Izvadi sat i pogleda.) Tako mi svega, ved je osam i dvadeset!

RICHARD: Imaš neki sastanak?

ROBERT (nervozno se smije): Sumnjičav si do krajnosti!

RICHARD: Znači, mogu ostati?

ROBERT: Ma dakako, dakako! (Obojica sjednu.) Nije važno, za nekoliko minuta. Onda možemo nastaviti zajedno. Nismo vezani vremenom. Rekao je između osam i devet, zar ne? Zanima me koliko je sati. (Kao da de opet pogledati na sat; onda odustane.) A da, osam i dvadeset.

RICHARD (umorno i snuždeno): Tvoj je sastanak zakazan u isti sat.I to ovdje.

ROBERT: Kakav sastanak?

RICHARD: Pa s Berthom.

ROBERT (zuri u njega): Jesi li lud?

RICHARD: Jesi li ti?

ROBERT (nakon duge stanke): A tko ti je to rekao?

RICHARD: Ona.

(Kratka stanka.)

ROBERT (spuštena glasa): Da, sigurno sam bio lud. (Ubrzanim riječima): Čuj me, Richarde. Tvoj dolazak za mene je veliko olakšanje – uistinu vrlo veliko. Uvjeravam te da sam još od poslijepodneva mislio i razmišljao kako da to prekinem a da ne ispadnem budala. Ma baš veliko olakšanje! Čak sam kanio napisati i... pismo, zapravo, tek nekoliko redaka. (Iznenada.) Ali tada je ved bilo prekasno. (Prijeđe rukom preko čela.) No, dopusti da sad s tobom porazgovaram otvoreno; dopusti da ti sve kažem.

RICHARD: Ja znam sve. Nema tome dugo kako sam doznao.

ROBERT : Otkad znaš?

RICHARD: Pa, odonda otkad je to između tebe i nje počelo.

ROBERT (opet ubrzano): Zaista, bio sam lud. Ali to je bila puka lakomislenost. I priznajem da je to što sam je večeras pozvao amo bila pogreška. Mogu ti sve objasniti. I hodu. Iskreno.

RICHARD: Objasni mi koja je to riječ koju si čeznuo da joj kažeš, ali se nikada nisi usudio. Ako možeš i hodeš, dakako.

ROBERT (gleda u pod, a zatim podigne glavu): Da. Hodu. Vrlo se divim osobnosti... tvoje... tvoje supruge. To je ta riječ. I mogu je izredi. Nije tajna.

RICHARD: Pa zašto si onda želio zatajiti svoje udvaranje?

ROBERT : Udvaranje?

RICHARD: Približavao si joj se malo pomalo, dan za danom, a onda su uslijedili pogledi, pa šaputanja. (Nervoznim pokretom ruku.) Insomma, udvarao si.

ROBERT (pobijesni): Ali kako ti sve to znaš?

RICHARD: Pa ona mi je rekla.

ROBERT: Danas popodne?

RICHARD: Ne. Dan za danom, onako kako je teklo.

ROBERT: Ti si dakle znao? Od nje? (Richard potvrdi.) I za sve vrijeme ti si nas promatrao?

RICHARD (vrlo hladno): Da, promatrao sam vas.

ROBERT (brzo): Mislim, promatrao si mene. I nikada nisi ništa govorio! A trebao si redi samo jednu jedinu riječ – pa bi me izbavio od mene sama. Iskušavao si me. (Opet prijeđe rukom preko čela.) Bilo je to za mene teško iskušenje. Pa i sada je. (Utučeno.) Dobro, sad je to prošlost. Bit de mi pouka za cijeli život. Ti me sad mrziš zbog toga što sam učinio, a i zbog...

RICHARD (mirno; gleda ga): Jesam li ti rekao da te mrzim?

ROBERT: Ne mrziš? Pa morao bi.

RICHARD: I da mi Bertha nije rekla, ja bih znao. Nisi li primijetio da sam, kad si popodne došao, iznenada načas pošao u svoju radnu sobu?

ROBERT: Da. Sjedam se.

RICHARD: Da ti dam vremena da se pribereš. Sažalio sam se gledajudi tvoje oči. Pa i ruže. Ne bih mogao redi zašto. Toliko puno ocvalih ruža.

ROBERT: Mislio sam da ih moram dati. Zar je to nešto čudno? (Izmučenim pogledom gleda Richarda.) Je li ih možda bilo previše? Ili su možda bile prestare i previše obične?

RICHARD: Eto, upravo te zato ne mrzim. Sve me to odjednom ražalostilo.

ROBERT (za sebe): No, tako mi i treba. Eto, dogodilo nam se – i to obojici.

(Nekoliko časaka tiho gleda preda se kao da je omamljen; zatim, ne okredudi glave, nastavi.)

ROBERT: Pa i ona, i ona me je iskušavala. Tebi za volju eksperimentirala je na meni.

RICHARD: Ti poznaš žene bolje nego ja. Ona kaže da te je sažaljevala.

ROBERT Sažaljevala me, jer više nisam neki... savršeni ljubavnik. Kao i moje ruže. Običan sam, star.

RICHARD: Kao i svi muškarci, ti imaš ludo i nemirno srce.

ROBERT (polako): No, konačno si progovorio. Izabrao si pravi čas.

RICHARD (nagne se naprijed): Roberte, nemoj tako. Nemoj, zbog nas obojice. Prijateljevali smo godinama, zapravo čitav život. Razmisli malo! Još od djetinjstva, od mladosti... Hajde, nemoj. Nemojmo tako – kao neki razbojnici – i to nodu. (Pogleda oko sebe.) I na takvom mjestu. Ne, Roberte, nije to za ljude našega kova.

ROBERT: Kakva pouka! Richarde, ne mogu ti opisati kakvo mi olakšanje predstavlja to što si progovorio – što je opasnost minula. Da, da. (Pomalo nepovjerljivo.) Jer... ako promisliš, bilo je to opasno i za tebe. Nije?

RICHARD: Kako to: opasno?

ROBERT (istim tonom): Pa ne znam. Naime, da nisi progovorio. Da si i dalje promatrao i čekao sve dok...

RICHARD: Dok?

ROBERT (odvažno): Dok mi se ne bi počela sve više sviđati (jer, uvjeravam te, bila je to samo jedna moja lakomislena ideja), dok je ne bih duboko zavolio, dok se ne bih zaljubio. Bi li i tada razgovarao sa mnom kao sada? (Richard šuti. Robert nastavi još hrabrije.) To bi ipak bilo nešto drugačije, zar ne? Jer tada bi ipak možda bilo prekasno; sada to nije. I što bih tada bio mogao redi? Mogao bih redi samo: »Ti si moj prijatelj, moj dobri dragi prijatelj. Vrlo mi je žao, ali ja je volim.« (Učini iznenadan gorljiv pokret.) Ja je ljubim i hodu ti je oteti na bilo koji način, jer je ljubim.

(Nekoliko časaka promatraju se u tišini.)

RICHARD (smireno): Takav sam govor često slušao ali mu nikada nisam vjerovao. Kako ti misliš: oteti potajice ili silom? Ukrasti je iz moje kude nisi mogao, jer su vrata otvorena; silom je nisi mogao oteti, ako ona ne pruža nikakva otpora.

ROBERT: Ti zaboravljaš da i kraljevstvo nebesko podnosi nasilje; a kraljevstvo nebesko slično je ženi.

RICHARD (smiješi se): Samo nastavi.

ROBERT (s nepovjerenjem, ali hrabro): Misliš li ti da imaš pravo, na — na njezino srce?

RICHARD: Nikako.

ROBERT: Jer, što si ti učinio za nju? Vrlo mnogo! I baš ništa ne zahtijevaš?

RICHARD: Baš ništa.

ROBERT (nakon krade stanke udari se rukom po čelu): Što ja to govorim? Ili, bolje, o čemu ja to mislim? Htio bih da me izgrdiš, da me ispsuješ, da me zamrziš kao što i zaslužujem. Ti ljubiš tu ženu. Sjedam se svega što si mi još davno govorio. Ona je tvoja, tvoje djelo. (Iznenada): I upravo sam zato bio i ja privučen njome. Toliko si jak da me privlačiš čak i s pomodu nje.

RICHARD: Ja sam slab.

ROBERT (oduševljeno): Ti, Richard! Pa ti si utjelovljenje snage!

RICHARD (pruži ruke): Probaj ove ruke.

ROBERT (uzme Richardove ruke): Da. Moje su jače. Ali ja sam mislio na snagu druge vrsti.

RICHARD (zlovoljno): Ja mislim da bi je ti pokušao uzeti i silom.

(On polako povuče ruke.)

ROBERT (brzo): To su časovi krajnjeg ludila, kad prema nekoj ženi osjedamo silnu strast. Tada ništa ne vidimo. Ništa ne mislimo.

Samo na to kako da je posjedujemo. Svejedno zvao ti to brutalnim ili životinjskim.

RICHARD (plaho): Bojim se da ta čežnja za posjedovanjem neke žene nije ljubav.

ROBERT (nestrpljivo): Na tom svijetu nije živio nijedan muškarac koji nije čeznuo za posjedovanjem – mislim tu na tjelesno posjedovanje – žene koju ljubi. Pa to je prirodni zakon.

RICHARD (s prezirom): Pa što se to mene tiče? Jesam li ga ja izglasao?

ROBERT: Ali ako ljubiš... Što bi onda drugo moglo biti?

RICHARD (krzmajudi): Htjeti njezin izvor.

ROBERT (zagrije se): Ali strast za posjedovanjem koja danonodno gori u nama. Ti osjedaš kao i ja. A to nije isto što sam rekao maloprije.

RICHARD: Zbilja si rekao...? (Umukne načas.) Osjedaš li ti u sebi onu kristalnu jasnodu da je tvoj mozak u dodiru s onim što i ona mora misliti i poimati, i da je tvoje tijelo u dodiru s onim što i njezino tijelo mora osjedati? Imaš li u sebi tu jasnodu?

ROBERT: A ti?

RICHARD (dirnuto): Nekod sam je imao, Roberte; jasnodu, kristalnu kao jasnodu svog opstanka – ili bar tako kristalnu iluziju.

ROBERT (oprezno): A sada?

RICHARD: Kad bi je ti imao, i kad bih ja osjetio da je imaš – još i sada...

ROBERT: Što bi onda?

RICHARD (mirno): Otišao bih. Njoj bi bio potreban ti, a ne ja. Osamljen kao što sam bio i prije nego sam je sreo.

ROBERT (nervozno se igra rukama): Divan teret na mojoj savjesti!

RICHARD (rastreseno): Kad si popodne bio kod mene sreo si mog sina. Rekao mi je. I što si osjedao?

ROBERT (spremno): Zadovoljstvo!

RICHARD: Ništa drugo?

ROBERT: Ništa. Osim ako nisam istodobno mislio na dvije stvari. Ja sam takav. Kad bi moj najbolji prijatelj ležao na odru a lice bi mu

imalo komičan izraz, ja bih se smijao. (Te riječi poprati kretnjom koja sugerira beznađe.) Eto, takav sam. Ali bih i patio, i to duboko.

RICHARD: Govorio si o savjesti... Je li ti se učinilo da je on samo dijete — ili anđeo?

ROBERT (odmahne glavom): Nije. Ni anđeo ni Anglosaksonac. Uz put rečeno, za te dvije stvari imam vrlo malo simpatija.

RICHARD: Pa ni onda? Ni onda... kad bi bio s njom? Reci mi. Htio bih to znati.

ROBERT: U srcu osjedam nešto drugo. Vjerujem da de na Sudnji dan (ako ikada dođe), kada se svi okupimo, da de nam otprilike tako govoriti i Svevišnji. Mi demo redi da smo časno živjeli s nekim drugim bidem...

RICHARD (gorko): Lagati Njemu?

ROBERT: Ili da smo bar pokušali. A On de nam redi: »Lude! Tko vam je kazao da sebe morate dati samo jednom bidu? Stvoreni ste zato da se slobodno dajete mnogima. Svojim sam prstom u vaša srca zapisao taj zakon.«

RICHARD: I u žensko srce?

ROBERT: I u njezino. Možemo li mi nekom uzbuđenju koje tako duboko osjedamo zatvoriti srce? Da ga zatvorimo? Da ga i ona zatvori?

RICHARD: Govorimo o tjelesnom sjedinjenju.

ROBERT: Uzajamna sklonost muškarca i žene mora dovesti do toga. Mi previše mislimo o tome jer nam je duh unakažen. Danas to nema nikakvih vedih posljedica od bilo kojeg drugog oblika dodira — primjerice poljupca.

RICHARD: Ako to nema nikakvih vedih posljedica, zašto si onda nezadovoljan sve dotle dok ne postigneš cilj? Zašto si nodas ovdje čekao?

ROBERT: Strast teži doprijeti što dalje može; no, vjerovao ti meni ili ne, to mi i nije bila namjera – to, dosedi cilj.

RICHARD: Ma ako hodeš dosegni ga. Nedu protiv tebe upotrijebiti nijedno od oružja koja mi je svijet stavio u ruke. Ako je zakon što ga je Bog zapisao u našim srcima baš taj zakon o kojemu ti govoriš, onda sam i ja stvor Božji.

(On ustade i nekoliko trenutaka šutke hoda gore-dolje. Tada pođe prema trijemu i nasloni se na dovratak. Robert ga gleda.)

ROBERT: Takvim sam ga uvijek osjedao. I u sebi i u drugima.

RICHARD (odsutno): Zbilja?

ROBERT (širokom gestom): I u svih drugih. To da i žena, primjerice, ima pravo iskusiti mnoge muškarce prije nego što nađe ljubav. Nemoralna ideja, je li? O tome sam htio napisati čitavu knjigu. Započeo sam je...

RICHARD (kao i prije): Zbilja?

ROBERT: Naime, poznavao sam jednu ženu za koju mi se činilo da tu moju misao potvrđuje vlastitim životom. Jako me je zanimala.

RICHARD: Kad je to bilo?

ROBERT: Pa, ne tako davno. Kad si još bio vani.

(Richard prilično naglo napusti mjesto na kojemu je stajao i opet počne hodati gore-dolje.)

ROBERT: Vidiš, čestitiji sam nego što si mislio.

RICHARD: Volio bih da sada nisi mislio na nju, tko god ona bila, ili možda trenutno jest.

ROBERT (olako): Ona je bila i jest žena burzovnog mešetara.

RICHARD (okrene se): Poznaješ ga?

ROBERT: Intimno.

(Richard ponovno sjedne na staro mjesto, nagne se naprijed i stavi glavu među ruke.)

ROBERT (primakne stolicu malo bliže): Mogu li ti postaviti jedno pitanje?

RICHARD: Izvoli.

ROBERT (malo zamuckuje): Nije li ti se tijekom svih tih godina nikada dogodilo — mislim, kada nisi bio uz nju ili, recimo, na putovanju — da je... prevariš s nekom drugom. Ne mislim; prevariš u ljubavi. Mislim, posve tjelesno... Nikada ti se to nije dogodilo?

RICHARD: Jest.

ROBERT: I, kako si postupio?

RICHARD (kao i prije): Sjedam se kad je to bilo prvi put. Vratio sam se kudi. Bila je nod. Kuda u tišini. Moj je sinčid spavao u svom krevetidu. I ona je spavala. Probudio sam je i sve joj ispričao. Plakao sam pored njezina kreveta; i slomio sam joj srce.

ROBERT: Ali, Richarde, zašto si to učinio?

RICHARD: Prevario je?

ROBERT: Ne, nego zašto si joj rekao, zašto si je probudio da joj kažeš? Upravo joj je to slomilo srce.

RICHARD: Ona me mora poznavati onakva kakav jesam.

ROBERT: Ali to nisi bio ti onakav kakav jesi. Bio je to trenutak slabosti.

RICHARD (izgubi se u mislima): A svojim sam grijehom razgorio plamen njezine nevinosti.

ROBERT (naglo): Ma ne govori o grijehu i nevinosti. Ti si je stvorio takvom kakva jest. Čudesnom i divnom osobom — bar u mojim očima.

RICHARD (smrkne se): Ili sam je ubio.

ROBERT: Ubio nju?

RICHARD: Djevičanstvo njezine duše.

ROBERT (nestrpljivo): Beznadno! Pa što bi ona bila bez tebe?

RICHARD: Ja sam joj nastojao pružiti nov život.

ROBERT: Pa i pružio si. Nov i bogat život.

RICHARD: A vrijedi li taj život koliko i ono što sam joj uzeo — njezino djevojaštvo, njezin smijeh, njezinu mladenačku ljepotu, nade njezina mladog srca?

ROBERT (uvjerljivo): Da, vrijedi. (Nekoliko trenutaka tiho promatra Richarda.) Da si je zanemarivao, živio divljim životom, odveo je tako daleko samo da je učiniš patnicom...

(Umukne. Richard podigne glavu i promatra ga.)

RICHARD: Da sam?

ROBERT (pomalo zbunjeno): Tebi je poznato, da su kod nas kružile glasine o tvome tamošnjem životu — navodno o razuzdanom životu. Pričali su to neki koji su te u Rimu sreli ili su čuli o tebi. Uostalom, lažne glasine.

RICHARD (hladno): Nastavi.

ROBERT (grubo se nasmije): Čak sam i ja kadšto o njoj mislio kao o žrtvi. (Uglađeno.) Ali, dakako, Richarde, ja sam sve to vrijeme i osjedao i znao da si ti veliki talent — pa i više nego talent. A to je u mojim očima predstavljalo ispriku – i to valjanu.

RICHARD: Jesi li možda pomislio da je ja i sada – ovoga časa – da je ja i sada zanemarujem? (Nervozno sklopi ruke i nagne se prema Robertu.) Ja još uvijek mogu šutjeti. A ona se može dati tebi – posvema, i mnogo puta.

ROBERT (naglo se povuče): Dragi moj Richarde, dragi prijatelju, kunem ti se da ne bih nikako učinio da patiš.

RICHARD (nastavi): Tada i dušom i tijelom, u stotinu oblika, i bez prestanka, možeš spoznati ono što je neki teolog, mislim Duns Scotus, zvao smrdu duha.

ROBERT: Smrdu. Ne; to je njegova potvrda! A smrt! Vrhunski trenutak života iz kojega proizlazi sav bududi život, vječni zakon same prirode.

RICHARD: I onaj drugi zakon prirode što ga ti zoveš: mijena. A kako de biti kad se okreneš i protiv nje i protiv mene; kada te njezina ljepota, ili ono što ti se sada pričinja njezinom ljepotom, kada te ona zamori a moja ti se naklonost pričini prijetvornom i mrskom?

ROBERT: To se nikada nede dogoditi. Nikada.

RICHARD: Ni onda kada se, zato što si me upoznao, okreneš protiv samoga sebe, ili kada počneš trgovati s oboje nas?

ROBERT (ozbiljno): Nikada, Richarde, nikada. Budi u to uvjeren.

RICHARD (prezirno): Ja se zapravo vrlo malo brinem hode li biti tako ili ne, jer se daleko više bojim nečega drugoga.

ROBERT (odmahuje glavom): Ti da se bojiš? Richarde, ne vjerujem ti. Pratio sam tvoj duh još od onda kada smo bili djeca. Ti ne znaš što je to moralni strah.

RICHARD (lagano ga uhvati za ruku): Čuj. Ona je mrtva. Leži u mom krevetu. Ja gledam njezino tijelo koje sam varao — obilno, i mnogo puta. Pa i ljubio, i plakao nad njim. A znam i da je njezino tijelo uvijek bilo moj vjerni rob. Meni, samo meni ona se davala... (Zašuti i okrene se na drugu stranu, nesposoban da i dalje govori.)

ROBERT (blago): Ne trpi zbog toga, Richarde. Nije potrebno. Ona ti je vjerna, dušom i tijelom. Zašto se bojiš?

RICHARD (okrene se prema njemu; gotovo divlje): Ma nije me zato strah. Nego zato što du joj tada pridi da bih sve uzeo za sebe, jer ne bih mogao podnijeti da preda ikome drugome ono što je samo njezino a ne moje; jer sam od nje primio svu vjernost a njezin život osiromašio jer sam mu oduzeo ljubav. Toga se ja bojim. Bojim se da stojim između nje i svakog trenutka života koji bi trebao biti uistinu njezin, između nje i tebe, između nje i nekoga drugoga, između nje i svega drugoga. Zato to nedu. Ne mogu i nedu. Ne usuđujem se.

(Bez daha se zavali u stolicu; oči mu se sjaje. Robert tiho ustane i stane iza njegove stolice.)

ROBERT: Vidiš, Richarde. Rekli smo jedan drugome zapravo sve što je trebalo redi. Neka sad prošlost ostane prošlost.

RICHARD (naglo i grubo): Čekaj malo. Još nešto. Jer i ti me moraš upoznati takvoga kakav sam — kakav sam sada.

ROBERT: Još? Zar postoji još nešto?

RICHARD: Rekao sam ti da sam te, kad sam popodne vidio tvoje oči, sažaljevao. Tvoja poniznost i zbunjenost, tako sam osjedao, učinile su da mi budeš plačidrug. (Napola se okrene prema njemu.) Toga časa osjetio sam cijeli naš zajednički prošli život, i zaželio sam te zagrliti oko vrata.

ROBERT (iznenada duboko dirnut): Richarde, od tebe je vrlo plemenito što mi tako opraštaš.

RICHARD (bori se sam sa sobom): Tada sam ti u sebi rekao, da bih želio da ne učiniš ništa podlo ni zakulisno što bi bilo protiv mene – protiv našeg prijateljstva, protiv nje; i da mi je ne ukradeš podmuklo, potajice, podlo – u mraku, nodu – baš ti, Robert, moj prijatelj.

ROBERT: Znam. I to je bilo plemenito od tebe.

RICHARD (podigne oči prema njemu i gleda ga netremice): Ma nije. Nije to plemenito. To je podlo.

ROBERT (učini neodlučnu kretnju).Kako to? Zašto?

RICHARD (ponovno mu odluta pogled; spusti glas): Eto, i to ti moram redi, jer u samom dnu moga podlačkog srca želio sam da me ti i ona prevarite – u mraku, nodu – i to podlo, iz potaje, podmuklo. Ti, najbolji moj prijatelj, i ona. Strastveno i podlački čeznuo sam za tim da zauvijek budem obeščašden ljubavlju i pohotom, da budem ...

ROBERT (nagne se nad njega i stavi svoje ruke Richardu na usta): Dosta. Dosta. (Skine ruke.) Ali ne; nastavi.

RICHARD: Da zauvijek budem osramoden stvor, i da svoju dušu ponovno izgradim iz ruševina njezine sramote.

ROBERT: I zato si želio da ona ...

RICHARD (mirnije): Ona je uvijek govorila o svojoj nevinosti, kao što sam ja, ponizujudi se, uvijek govorio o svojoj grešnosti.

ROBERT: Znači, zbog ponosa?

RICHARD: Zbog ponosa i zbog podle čežnje. A i zbog još dubljih pobuda.

ROBERT (odlučno): Razumijem te.

(On se vrati na svoje mjesto i, primaknuvši stolicu bliže, najednom počne govoriti.)

ROBERT: Da bar nismo ovdje i da bar sada nismo nazočni času koji de nas obojicu – i tebe i mene – osloboditi veza koje se zovu moralnost. Jer, moje prijateljstvo prema tebi obvezuje me.

RICHARD: To su, očito, labave veze.

ROBERT: Djelovao sam nodu, iz potaje. Tako dalje nedu. Imaš li hrabrosti da mi dopustiš djelovati slobodno?

RICHARD: Misliš – dvoboj između nas?

ROBERT (veoma uzbuđen): Dvoboj naših dviju duša, koliko se god one razlikovale, protiv svega što je u njima i u svijetu lažno. Borba tvoje duše protiv utvara vjernosti, moje protiv utvara prijateljstva. Sav je život u osvajanju, u pobjedi ljudske strasti nad zakonima kukavštine. Hodeš li, Richarde? Imaš li hrabrosti? Pa i ako se naše prijateljstvo rasprši u atome, ako ta borba zauvijek razbije i posljednju iluziju tvoga života? Prije nego što smo se rodili postojala je jedna vječnost; druga de dodi poslije naše smrti. Zasljepljujudi čas same strasti – slobodne, bezsramne, neodoljive strasti – to su jedina vrata kroz koja možemo pobjedi od bijede onoga što robovi zovu životom. Nije li to jezik tvoje mladosti, jezik

koji sam tako često slušao upravo s toga mjesta na kojemu i sada sjediš? Jesi li se možda promijenio?

RICHARD (prijeđe rukom preko čela): Da. To je jezik moje mladosti.

ROBERT (žustro i napregnuto): Richarde, ti si me doveo do te točke. Ona i ja samo smo poslušali tvoju volju. Sam si u mom mozgu pokrenuo te riječi. Tvoje su to vlastite riječi. Hodemo li? Slobodno? Zajedno?

RICHARD (svladava svoje osjedaje): Zajedno, ne. Svoju dionicu izbori sam. Ja te nedu osloboditi. A mene pusti da izborim svoju.

ROBERT (ustane, odlučno): Znači, dopuštaš mi?

RICHARD (također ustane, mirno): Oslobodi se sam.

(Na vratima se začuje kucanje.)

ROBERT (uzbuni se): Što sad to znači?

RICHARD (mirno): Pa Bertha, očito. Nisi li je zamolio da dođe amo?

ROBERT: Jesam, ali ... (Gleda oko sebe.) Onda idem, Richarde.

RICHARD: Ne. Idem ja.

ROBERT (očajan): Richarde, preklinjem te. Daj da ja odem. Sve je prošlo. Ona je tvoja. Zadrži je i oprosti mi, i ti i ona.

RICHARD: Zato jer si dovoljno darežljiv da mi je prepustiš?

ROBERT (zagrije se): Richarde, budeš li tako govorio, učinit deš da se naljutim na tebe.

RICHARD: Ljutio se ti ili ne, ja nedu ovisiti o tvojoj darežljivosti. Ti si je zamolio da se nodas ovdje sastanete, i to sami. Riješite to pitanje između sebe.

ROBERT (spremno): Otvori vrata! Ja du čekati u vrtu. (Ide prema trijemu.) Richarde, objasni joj kako najbolje znaš. Sada je ne bih mogao vidjeti.

RICHARD: Kažem ti, ja idem. A ti, ako hodeš, čekaj vani.

(On izađe na desna vrata. Robert žurno izlazi kroz trijem, ali se istoga časa vrati.)

ROBERT: Kišobran! (Učini nervozan pokret.) Uh!

(Opet izađe kroz trijem. Čuje se kako se otvaraju i zatvaraju vrata u predsoblju. Ulazi Richard, a za njim ide Bertha, obučena u tamnosmeđi kostim; na glavi joj malen tamnocrveni šešir. Nema ni kišobrana ni kišnog kaputa.)

RICHARD (vedro): Sretan povratak u staru Irsku!

BERTHA (nervozno i ozbiljno): Je li to ono mjesto?

RICHARD: Jest. Kako si ga pronašla?

BERTHA: Rekla sam kočijašu. Nisam se htjela raspitivati za put. (Ispitivačkim pogledom zaokruži po sobi.) Nije me čekao? Izašao je?

RICHARD (pokaže prema vrtu): Čeka te. Tamo, vani. Čekao te je i kad sam ja došao.

BERTHA (opet se pribere): Vidiš, poslije svega ipak si došao.

RICHARD: Mislila si da nedu?

BERTHA: Znala sam da nedeš modi ostati tamo. Vidiš, konačno si postao kao i svi drugi muškarci. Morao si dodi. Ljubomoran si kao i svi drugi.

RICHARD: Čini se da ti nije drago što si me našla ovdje.

BERTHA: Što se dogodilo među vama?

RICHARD: Rekao sam mu da znam sve, da znam ved dosta dugo. Pitao me je: kako? Rekao sam da sam doznao od tebe.

BERTHA: Mrzi li me sad?

RICHARD: Ja ne mogu čitati iz njegova srca.

BERTHA (bespomodno sjedne): Da. On me mrzi. Vjeruje da sam ga učinila budalom – da sam ga izdala. I znala sam da hode.

RICHARD: Ja sam mu rekao da si prema njemu bila iskrena.

BERTHA: On u to ne vjeruje. Niti bi itko vjerovao. Trebala sam redi najprije njemu – a ne tebi.

RICHARD: Ja sam mislio da je on običan razbojnik koji je spreman protiv tebe upotrijebiti čak i silu. Od tog sam te morao zaštititi.

BERTHA: To sam mogla i sama.

RICHARD: Jesi li uvjerena?

BERTHA: Bilo bi dovoljno da si mu rekao da znaš da sam ja ovdje. Sad me ništa ne može opravdati. On me mrzi. I ima me pravo mrziti. Ponijela sam se prema njemu nisko i sramotno.

RICHARD (uzme je za ruku): Bertha, pogledaj me.

BERTHA (okrene se prema njemu): Što je?

RICHARD (zagleda joj se u oči a zatim pusti da joj ruka padne.): Ne mogu čitati ni iz tvoga srca.

BERTHA (još uvijek ga gleda): Nisi mogao ostati vani. Ne vjeruješ mi? Vidiš, posve sam mirna. Od tebe sam bila mogla sve sakriti.

RICHARD: U to sumnjam.

BERTHA (lagano zanjiše glavu): O, mogla sam, i to lako, samo da sam htjela.

RICHARD (smrkne se): Sad kad nisi možda ti je i žao.

BERTHA: Pa, možda.

RICHARD (neljubazno): Kad si bila luda i rekla mi! Da si zatajila, meni bi bilo tako lijepo.

BERTHA: Kao što ti primjerice tajiš, ne?

RICHARD: Da, kao što ja činim. (Okrene se da ode.) Privremeno, zbogom.

BERTHA (uzbuni se i ustane): Zbilja ideš?

RICHARD: Dakako. Ovdje je moja uloga završena.

BERTHA: Vjerojatno, k njoj?

RICHARD (zaprepasti se): Komu?

BERTHA: Njezinu gospodstvu. Pretpostavljam da je sve to dogovoreno, kako bi ti imao dobru ispriku da se nađeš s njom i povedeš jedan intelektualni razgovor!

RICHARD (u njemu provali grubost i ljutnja): Da nađem vražju mater!

BERTHA (skine iglu sa šešira i sjedne): Pa u redu. Možeš i otidi. Sad bar znam što mi je činiti.

RICHARD (vrati se i približi joj se): Ti sama ne vjeruješ ni u jednu riječ koju si rekla.

BERTHA (mirno): Možeš idi. Zašto ne odeš?

RICHARD: Znači, ti si ovamo došla i navela ga na sve to zbog mene. Je li tako?

BERTHA: U svemu tome postoji samo jedna osoba koja nije budala. A to si ti. Ja ipak jesam. I on je.

RICHARD (nastavi): Ako je tako, onda si se prema njemu ponijela uistinu podlo i sramotno.

BERTHA (upre u njega prstom): Da. Ali tome si bio kriv ti. A ja du tome sada stati na kraj. Ja sam jednostavno tvoje oruđe. A ti me uopde ne cijeniš. Niti si me ikada cijenio, jer sam činila ono što sam činila.

RICHARD: A on te cijeni?

BERTHA: On, da. Od svih ljudi koje sam upoznala otkako smo se vratili, on me jedini cijeni. I njemu je jasno ono što drugi tek sumnjaju. Upravo mi se zato odmah svidio, i još mi se uvijek sviđa. A ona, ona me baš cijeni! Zašto prije devet godina nisi od nje tražio da pođe s tobom?

RICHARD: Bertha, ti znaš zašto. Upitaj sebe.

BERTHA: Da, ja znam zašto. Znao si što du ti odgovoriti. Upravo zato.

RICHARD: Nije zato, Bertha. Ja te čak nisam ni pitao.

BERTHA: Jesi. Znao si da du ja idi, tražio ti to ili ne. Ja sam od djela. Ali učinim li jedno, mogu i nešto drugo. Bududi da sam stekla ime, mogu se njime i okoristiti.

RICHARD (sve uzbuđenije): Bertha, ja prihvadam ono što se mora dogoditi. Ja sam ti vjerovao. I vjerovat du ti i dalje.

BERTHA: Kako bi se time poslužio protiv mene. Konačno, ostavio me. (Gotovo strastveno): A zašto me onda ne braniš od njega? Zašto sada odlaziš od mene bez ijedne riječi? Dick, zaboga, reci mi što želiš da učinim?

RICHARD: Ja to ne mogu, draga. (Bori se sam sa sobom.) Tvoje de ti srce to samo redi. (On uhvati obje njezine ruke.) Kad te pogledam, Bertha, osjedam u duši bezumnu sredu. Vidim te upravo takvu kakva jesi. Ali to što sam ja prvi ušao u tvoj život, dakle, prije njega — to tebi ne mora značiti ništa. Ti možeš biti njegova više nego moja.

BERTHA: To nisam. Ali i prema njemu nešto osjedam.

RICHARD: Pa i ja. Ti možeš biti i njegova i moja. Vjerovat du ti, Bertha, kao i njemu. Moram. Ja ga ne mogu mrziti jer su te grlile njegove ruke. Ti si nas zbližila. Postoji u tvom srcu nešto što je mudrije od same mudrosti. Tko sam ja da sebe mogu držati gospodarom tvog srca ili srca bilo koje druge žene? Bertha, ljubi ga, budi njegovom, predaj mu se ako želiš – ili ako možeš.

BERTHA (sanjarski}: Ostat du.

RICHARD: Zbogom.

(On ispusti obje njezine ruke i brzo izađe nadesno. Bertha sjedi neko vrijeme. Tada ustane i plaho pođe prema trijemu. Kad dođe do njega, zaustavi se i, pomalo neodlučno, okrene se prema vrtu i zazove.)

BERTHA: Ima li koga?

(Istoga časa povuče se opet na sredinu sobe. Tada opet zazove na isti način.)

BERTHA: Ima li koga?

(U otvorenom prolazu koji vodi iz vrta pojavi se Robert. Kaput mu je zakopčan, a okovratnik podignut. Ruke je lagano upro o dovratke; čeka da ga Bertha opazi.)

BERTHA (opazivši ga, ustukne; zatim, brzo): Roberte!

ROBERT: Jesi li sama?

BERTHA: Jesam.

ROBERT (gleda nadesno prema vratima): Gdje je on?

BERTHA: Otišao je. (Nervozno.) Prestrašio si me. Odakle si došao?

ROBERT (poprati kretnjom glave riječi): Izvana. Nije li ti rekao da sam vani i – da te čekam?

BERTHA (brzo): Jest, rekao mi je. Ali uplašila sam se biti ovdje sama. Sva su vrata otvorena, a ja čekam. (Priđe stolu i položi ruku na ugao.) Zašto tako stojiš u tom prolazu?

ROBERT: Zašto? Pa i ja se bojim.

BERTHA: Čega?

ROBERT: Tebe.

BERTHA (gleda u pod): Mrziš li me?

ROBERT: Bojim te se. (Prekriži ruke na leđima; mirno, ali pomalo drsko.) Bojim se novoga mučenja – nove stupice.

BERTHA (kao i prije): Što sam ti skrivila?

ROBERT (zakorači malo naprijed pa stane, onda naglo): Zašto si me tako mamila? Dan za danom, sve više i više. Zašto me nisi zaustavila? Mogla si – jednom jedinom riječju. Ali ni riječi! Ja sam zaboravio i na sebe i na njega. Vidjela si. To, da rušim sebe u njegovim očima, da gubim njegovo prijateljstvo. To li tražiš od mene?

BERTHA (podigne pogled): To me nikada nisi ni pitao.

ROBERT: Pitao? A što?

BERTHA: Pa, da li on sumnja – ili zna.

ROBERT: A, bi li mi ti to rekla?

BERTHA: Bih.

ROBERT (krzmajudi): Jesi li mu ti rekla – sve?

BERTHA: Jesam.

ROBERT: Mislim – i pojedinosti?

BERTHA: Sve.

ROBERT (usiljeno se smiješi): Shvadam. Obavila si pokus za njega. I to na meni. Pa, konačno, zašto ne? Izgleda da sam bio dobar uzorak. Pa ipak, bilo je to od tebe pomalo okrutno.

BERTHA: Roberte, pokušaj me razumjeti. Moraš pokušati.

ROBERT (pristojnom kretnjom): Dobro, pokušat du.

BERTHA: Zašto tako stojiš pored vrata? Gledajudi te postajem nervozna.

ROBERT: Pokušavam razumjeti. A i bojim se.

BERTHA (ispruži ruku): Ne moraš se bojati.

ROBERT (brzo dođe do nje i primi je za ruku. Nepovjerljivo.): Jeste li mi se običavali smijati – zajedno? (Povuče ruku.) Ali sada moram biti dobar, inače deš mi se smijati – i nodas.

BERTHA (rastreseno, stavi mu ruku na mišicu): Roberte, molim te, poslušaj me ... Ali ti si tako mokar, sav si promokao! (Prijeđe rukom preko njegova kaputa.) O, ti, jadni moj dječače! Sve to vrijeme stajao si vani na kiši! Na to sam potpuno zaboravila.

ROBERT (smije se): Da, zaboravila si na ovo podneblje.

BERTHA: Ali ti si zbilja skroz naskroz mokar. Moraš promijeniti ovaj kaput.

ROBERT (uzme je za ruke): Reci mi, je li to što prema meni osjedaš zaista sažaljenje, kao što on – kao što Richard – veli?

BERTHA: Molim te, Roberte, promijeni kaput, kad ti kažem. Možeš se zbog toga jako prehladiti. Promijeni, molim te.

ROBERT: Ali zašto je to sada važno?

BERTHA (ogleda se oko sebe): Gdje ti se nalaze odijela?

ROBERT (pokaže vrata na stražnjem zidu): Tamo unutra. Čini mi se da tamo imam nekakav žaket. (Lukavo.) U mojoj spavadoj sobi.

BERTHA: Dobro, onda pođi tamo i svuci ovaj sa sebe.

ROBERT: A ti?

BERTHA: Ja du pričekati ovdje dok se ne vratiš.

ROBERT: Zapovijedaš li mi da to učinim?

BERTHA (smije se): Da, zapovijedam.

ROBERT (spremno): Onda hodu. (Brzo ode prema vratima spavade sobe.) Nedeš mi otidi?

BERTHA: Nedu, čekat du te. Ali nemoj dugo.

ROBERT: Samo čas.

(On ode u spavadu sobu; vrata ostavi otvorena. Bertha radoznalo pogleda oko sebe i tada baci neodlučan pogled prema stražnjim vratima.)

ROBERT (iz spavade sobe): Nisi otišla?

BERTHA: Nisam.

ROBERT: Ovdje sam u mraku. Moram upaliti svjetlo.

(Čuje se kako Robert kresne žigicom i stavlja sjenilo na svjetiljku. Kroz vrata dopire žuta svjetlost. Bertha pogleda na sat na narukvici pa sjedne za stol.)

ROBERT (kao i ranije): Sviđa li ti se ovakav svjetlosni efekt?

BERTHA: Sviđa.

ROBERT: Možeš li mu se diviti s tog mjesta na kojemu si sada?

BERTHA: Mogu, baš je fino.

ROBERT: To je za tebe.

BERTHA (smeteno): Nisam vrijedna čak ni toga.

ROBERT (razgovjetno, grubo): Izgubljen ljubavni trud!

BERTHA (nervozno ustane): Roberte!

ROBERT: Da?

BERTHA: Dođi amo, brzo! Brzo, kad ti kažem!

ROBERT: Evo me, gotov sam.

(On se pojavi na vratima, obučen u tamnozelen baršunasti kaput. Videdi je uzbuđenu, pođe brzo prema njoj.)

ROBERT: Što se dogodilo, Bertha?

BERTHA (dršdudi): Bilo me je strah.

ROBERT: Što si sama?

BERTHA (zgrabi ga za ruke): Znaš što mislim. Živci su mi prenapeti.

ROBERT: Misliš da du te... ?

BERTHA: Roberte, obedaj mi da nedeš misliti na to. Nikada. Ako me uopde voliš. Ovoga časa mislila sam...

ROBERT: Što ti pada na pamet?

BERTHA: Ali ako me voliš, obedaj mi.

ROBERT: Ako, te volim, Bertha? Obedajem. Dakako da obedajem. Ali ti sva drhtiš.

BERTHA: Daj da negdje sjednem. Začas de prodi.

ROBERT: Jadna moja Bertha! Dođi, sjedni!

(On je odvede do stolice pored stola. Ona sjedne. On stoji uz nju.)

ROBERT (nakon krade stanke): Je li prošlo?

BERTHA: Jest. Bilo je to samo načas. Bila sam baš bedasta. Bojala sam se da deš... Htjela sam da budeš uza me.

ROBERT: Da bi... da bi me natjerala da ti obedam da više nedu misliti o onome?

BERTHA: Da.

ROBERT (radoznalo): Ili radi nečega drugog?

BERTHA (beznadno): Roberte, nečega me je bilo strah, a ne znam čega.

ROBERT: A sada?

BERTHA: Sad si ti tu. Mogu te vidjeti. I prošlo je.

ROBERT (rezignirano): Prošlo, da. Izgubljeni ljubavni trud.

BERTHA (podigne pogled prema njemu): Čuj, Roberte. Htjela bih ti objasniti sve to. Dicka ne mogu prevariti. Nikada. Ni u čemu. Rekla sam mu sve – sve od početka. Onda je išlo sve dalje i dalje; a ti mi ipak nikada nisi ništa govorio niti me upitao. A to bih željela.

ROBERT: Bertha, je li to istina?

BERTHA: Jest, jer sam se bojala da bi ti mogao pomisliti da sam i ja kao... kao i druge, koje si ti vjerojatno upoznao kao takve. A mislim da je i Dick bio u pravu. Zašto da išta tajimo?

ROBERT (nježno): Pa ipak, tajne mogu biti i slatke. Ne mogu?

BERTHA (smiješi se): Da, znam da mogu. Ali, vidiš, ja ne mogu Dicku ništa zatajiti. Osim toga, kakve to ima koristi? Na kraju sve se tajne ipak otkriju. Nije li bolje da se sve odmah zna?

ROBERT (nježno i pomalo sramežljivo): Ali, Bertha, kako si mu mogla sve ispričati? Zbilja jesi? Svaku pojedinost koja se dogodila između nas?

BERTHA: Jesam. Sve što me je pitao.

ROBERT: Je li te puno – ispitivao?

BERTHA: Pa ti znaš kakav je on. On se raspituje za sve. Od početka do kraja.

ROBERT: I o poljupcima?

BERTHA: Pa jasno. Sve sam mu rekla.

ROBERT (polako odmahuje glavom): Pa ti si posve mala, zapravo. I nije te bilo sram?

BERTHA: Ne.

ROBERT: Baš nimalo?

BERTHA: Ne. A i zašto? Pa je li to nešto strašno?

ROBERT: A kako je on to primio? Reci mi. I ja bih htio znati sve.

BERTHA (smije se): Uzbudio se. Više nego obično.

ROBERT: Zašto? Pa može li njega još uvijek što uzbuditi?

BERTHA (uvijeno): Da, i to jako. Kada se ne zadubi u to svoje filozofiranje.

ROBERT: Više nego mene?

BERTHA: Više nego tebe? (Zamisli se.) Kako ja mogu na to odgovoriti? Pretpostavljam da ste obojica takvi.

(Robert se okrene u stranu i gleda prema trijemu; jednom ili dvaput zamišljeno prijeđe rukom preko kose.)

BERTHA (umilno): Opet se ljutiš na mene?

ROBERT (zlovoljno): Ma ti se ljutiš na mene.

BERTHA: Ne, Roberte. Pa zašto bih se ljutila?

ROBERT: Zato jer sam te molio da dođeš na ovo mjesto. Trsio sam se da ga uredim za tebe. (Neodređenom kretnjom zaokruži po sobi.) Osjedaj tišine.

BERTHA (dodirne prstima njegov kaput): I to. Tvoj lijepi baršunasti kaput.

ROBERT: Znaš, ni ja od tebe nedu ništa tajiti.

BERTHA: Podsjedaš me na nekoga s jedne slike. Sviđaš mi se na njoj... Ali, valjda se ne ljutiš?

ROBERT (namršti se): Da. Pogriješio sam. Molio sam te da dođeš amo. To sam osjetio kad sam te gledao iz vrta i ugledao te – tebe, Berthu – kako tu stojiš. (Bespomodno) Ali što sam drugo mogao učiniti?

BERTHA (tiho): Misliš zato što su ovamo dolazile i druge?

ROBERT: Da.

(Nekoliko koraka odmakne se od nje. Zbog naglog vjetra svjetiljka malo zadrhti. On malo spusti stijenj.)

BERTHA (prati ga očima): Ali to sam znala i prije nego što sam došla. Ne ljutim se na tebe zbog toga.

ROBERT (slegne ramenima): Konačno, zašto bi se i ljutila na mene? Ne ljutiš se čak ni na njega – zbog istog razloga – ili još gorega.

BERTHA: Je li ti to rekao o sebi?

ROBERT: Jest. Rekao mi je. Mi jedan drugome ovdje sve priznamo. Ali, promijenimo temu.

BeERTHA: Ja pokušavam prijedi preko toga.

ROBERT: I to ti ne smeta?

BERTHA: Trenutno ne. Samo, ne volim misliti o tome.

ROBERT: To je tek tjelesno, misliš; nešto što je malo važno?

BERTHA: Meni to ne smeta. Bar ne sada.

ROBERT (gleda je preko ramena): Međutim, ima nešto što bi te vrlo zabrinjavalo, i što ti ne bi mogla podnijeti, ne?

BERTHA: Što to?

ROBERT (okrene se prema njoj): Pa kad to s ovom ili onom osobom ne bi bilo tek nešto tjelesno, ili nešto trenutačno. Kad bi to bilo nešto čisto i produhovljeno — samo s jednom osobom — s jednom ženom. (Smiješi se.) Ali, možda, uz to i osjetilno. Uostalom, na to se obično i svodi, prije ili kasnije. Bi li i tada pokušala prijedi preko toga i oprostiti?

BERTHA (igra se s narukvicom): Komu?

ROBERT: Pa, bilo komu. Meni.

BERTHA (mirno): Ti misliš, Dicku?

ROBERT: Rekao sam meni. No, bi li?

BERTHA: Misliš da du se ja osvedivati? Pa ne mora li i Dick biti slobodan?

ROBERT (upre prst u nju): Ne govoriš iz svog srca, Bertha.

BERTHA (ponosno): Govorim, i neka bude tako: neka i on bude slobodan. Jer i on je meni ostavio slobodu.

ROBERT (ne popušta): A znaš li zašto? I razumiješ li to? I sviđa ti se to? I želiš da tako bude? I to te usreduje? I konačno te i usredilo? Oduvijek? Usredio te taj dar slobode kojim te je darovao – još prije devet godina?

BERTHA (gleda ga razrogačenih očiju): Ali zašto mi, Roberte, postavljaš tolika pitanja?

ROBERT (ispruži obje ruke prema njoj): Jer sam ti ja mogao ponuditi jedan drugi dar – dar skroman i jednostavan, kakav sam i sam. A ako želiš znati koji, redi du ti i to.

BERTHA (gleda na svoj sat): Prošlost je prošlost, Roberte. Ali sad mislim da moram idi. Skoro de devet.

ROBERT (naglo): Ne, ne. Još ne. Treba priznati još nešto, a mi imamo pravo razgovarati.

(On brzo prođe ispred stola i sjedne do nje.)

BERTHA (okrene se prema njemu i položi mu na rame lijevu ruku): Da, Roberte. Znam da me voliš. Ne trebaš mi to redi. (Umilno.) Nodas mi ne moraš priznati ništa više.

(Kroz trijem u naletu zapuhne vjetar; čuje se šum lišda. Plamen svijede brzo zatreperi.)

BERTHA (pokaže preko njegova ramena): Pogledaj kako jako puše!

(Robert, ne ustavši, nagne se nad stol i još više spusti stijenj. Soba je u polutami. Svjetlo što dolazi kroz vrata spavade sobe još je jače.)

ROBERT: Vjetar je sve jači. Zatvorit du vrata.

BERTHA (osluškuje): Ne, to još uvijek kiši. Bio je to samo nalet vjetra.

ROBERT (takne joj rame): Reci mi ako ti je zrak previše hladan. (Napola ustane.) Zatvorit du.

BERTHA (zadržava ga): Nemoj. Nije mi zima. Osim toga, Roberte, ja sad idem. Moram.

ROBERT (odvažno): Ne, nikako. Nema sada nikakvog moram. Mi smo ovdje za to ostavljeni. A ti, Bertha, nisi u pravu. Prošlost nije tek prošlost. Ona je sad ovdje. Moji osjedaji prema tebi isti su sada kao i onda, samo što si ih ti u ono vrijeme — prezrela.

BERTHA: Ne, Roberte, nisam.

ROBERT (nastavi): Jesi. I to sam osjedao a da nisam ni znao, svih tih godina — sve do sada. Pa čak i dok sam živio — ti znaš kakav je to život bio, o njemu ne voliš misliti — dok sam živio onaj život na kakav si me osudila.

BERTHA: Ja?

ROBERT: Da, i to onoga časa kad si prezrela moj skroman i jednostavan dar koji sam ti ponudio – i umjesto moga primila njegov.

BERTHA (gleda ga): Ali ti nikada nisi...

ROBERT: Nisam. Jer ti si izabrala njega. To sam vidio. Vidio sam to još one prve nodi kad smo se našli, sve troje zajedno. Zašto si izabrala njega?

BERTHA (spusti glavu): Zar to nije ljubav?

ROBERT (nastavi): I svake nodi kad bismo nas dvojica – on i ja – došli na onaj ugao gdje bismo se sastajali s tobom, ja bih to opazio i osjetio. Sjedaš li se tog ugla, Bertha?

BERTHA (kao i prije): Sjedam.

ROBERT: Ja sam to osjedao i onda kad biste vas dvoje pošli u šetnju a ja sam hodao ulicom. A više no ikad osjedao sam to kad bi mi govorio o tebi, i kad mi je rekao da odlazi.

BERTHA: Zašto tada više no ikad?

ROBERT: Jer sam tada počinio prema njemu svoj prvi izdajnički čin.

BERTHA: Roberte, što to govoriš? Kakav to tvoj prvi izdajnički čin prema Dicku?

ROBERT (kima glavom): I ne zadnji. On mi je govorio o tebi i o sebi. O tome kakav de biti vaš zajednički život, slobodan, i tako dalje. Da, slobodan! Ali tebe nije htio čak ni pitati hodeš li s njim. (Gorko.) Nije. A ti si svejedno pošla.

BERTHA: Ja sam htjela biti s njim. Ti znaš... (Podigne glavu i gleda ga.) Ti znaš kako nam je tada bilo – Dicku i meni.

ROBERT (ne obazirudi se): Ja sam mu savjetovao da pođe sam – da tebe ne povede – neka živi sam, pa neka ustanovi je li ono što prema tebi osjeda ipak samo nešto prolazno, što bi moglo razoriti tvoju sredu i njegovu karijeru.

BERTHA: Da, Roberte. To nije bilo lijepo od tebe, bar ne prema meni. Ali opraštam ti, jer si mislio na njegovu i na moju sredu.

ROBERT (nagne se još više prema njoj): Ne, Bertha. Nije tako bilo. U tome i jest moja izdaja. Ja sam mislio na sebe – mislio sam da bi se ti, kad on ode, mogla okrenuti od njega, i on od tebe. A ja bih ti tada bio ponudio svoj dar. Danas znaš kakav bi to bio dar. Jednostavan skroman darak što ga muškarac nudi ženi. Možda ne najbolji. Ali bio on najbolji ili najgori – bio bi tvoj.

BERTHA (okrene se od njega): On nije poslušao tvoj savjet.

ROBERT (kao i prije): Nije. A one nodi kad ste pobjegli – kako sam bio sretan!

BERTHA (grčevito sklopi ruke): Smiri se, Roberte. Ja znam da si me uvijek volio. Ali zašto me nisi zaboravio?

ROBERT (gorko se nasmije): Kako sam bio sretan kad sam se vradao uz gatove i u daljini vidio brod sav osvijetljen, dok je plovio niz crnu rijeku i konačno te oteo, meni! (Smirenije.) Ali zašto si izabrala njega? Zar me uopde nisi voljela?

BERTHA: Jesam. Bio si mi drag kao njegov prijatelj. Mi smo često razgovarali o tebi. Vrlo često. Svaki put kad bi nam pisao, ili kad bi Dicku slao novine i knjige. I ja te, Roberte, još uvijek volim. (Gleda ga u oči.) Nikada te nisam zaboravila.

ROBERT: Ni ja tebe. Znao sam da du te opet vidjeti. Čak i one nodi kad si bila otputovala, znao sam da deš se vratiti. I upravo sam vam zato pisao, i činio sve da vas opet vidim, i to ovdje.

BERTHA: I konačno sam tu. Bio si u pravu.

ROBERT (polako): Devet godina! I sad si devet puta ljepša!

BERTHA (smiješi se): Zbilja? A što vidiš u meni?

ROBERT (zagleda se u nju): Čudesnu i divnu ženu.

BERTHA (gotovo s gađenjem): Ma, molim te, nemoj mi tako govoriti.

ROBERT (ozbiljno): I više od toga; mlada i lijepa kraljica.

BERTHA (prasne u smijeh): Ali Roberte!

ROBERT (spusti glas i još se više nagne nad nju): Ali ne znaš li da si divno ljudsko bide? Ne znaš li da imaš lijepo tijelo? Lijepo i mlado?

BERTHA (ozbiljno): Jednoga dana bit du i stara.

ROBERT (odmahne glavom): To ne mogu zamisliti. Ali nodas si i mlada i lijepa. Nodas si mi se vratila. (Strastveno.) Tko zna što de sutra biti? Možda te više nikada nedu vidjeti ili te nedu vidjeti takvu kakvu te vidim sada.

BERTHA: Bi li tada trpio?

ROBERT (ogleda se po sobi ne odgovorivši na pitanje): Ova soba i ovaj sat pripremljeni su za tvoj dolazak. Kad odeš – sve de otidi.

BERTHA (sa zebnjom): Ali, Roberte, vidjet deš me opet... istu kao i prije.

ROBERT (gleda je otvorenim očima): Tada de on – Richard – trpjeti.

BERTHA: On ne trpi.

ROBERT (jednom kimne): Trpi on, trpi.

BERTHA: On zna da se mi volimo. Prema tome, tu nema nikakva zla.

ROBERT (podigne glavu): Ne, nema zla. Pa zašto i ne bismo? On jos i ne zna što ja osjedam. A ovdje nas je ostavio same, nodu, u ovaj sat, zato što to želi doznati – želi se osloboditi.

BERTHA: Čega?

ROBERT (još joj se više približi; dok govori, snažno je drži za gornji dio ruke): Svakog zakona, Bertha, svake spone. Cijeloga svog života on je težio za vlastitom slobodom. I strgnuo je sve lance osim jednoga, a taj jedan strgnut demo mi. Bertha – ti i ja.

BERTHA (gotovo nečujno): Jesi li siguran?

ROBERT (još zagrijanije): Uvjeren sam da nijedan zakon što ga je čovjek stvorio nije posvedeniji od strasti. (Gotovo neobuzdano.) Tko nas je stvorio samo za nekoga? A ako smo stvoreni takvi, onda je to zločin protiv našega vlastitog bida. Nema nikakva zakona osim poriva. Zakoni su za robove. Bertha, izgovori moje ime! Daj da čujem kako ga izgovara tvoj glas. Izgovori, nježno!

BERTHA (nježno): Robert!

ROBERT (ovije joj ruke oka ramena): Samo težnja prema mladosti i ljepoti ne umire. (Pokazuje trijem.) Slušaj!

BERTHA (uzbuni se): Što?

ROBERT: Pada kiša. Ljetna kiša pada na zemlju. Nodna kiša. Tama, i toplina, i bujica strasti. Ljubljena je nodas zemlja – ljubljena i osvojena. Obujmile je ruke njezinog ljubavnika; a ona je sva tiha. Reci nešto, mila!

BERTHA (iznenada se nagne naprijed i osluhne): Pst!

ROBERT (sluša, pa se nasmije): Nije ništa. Nema nikoga. Sami smo.

(Kroz vrata trijema nadre udarac vjetra; čuje se šum otpalog lišča. Plamen svijede poskakuje.)

BERTHA (pokaže svijedu): Pogledaj.

ROBERT: To je vjetar. Iz druge sobe, uostalom, dolazi dovoljno svjetla.

(On ispruži ruku preko stola i ugasi svjetiljku. Svjetlo iz druge sobe osvjetljuje mjesto gdje oni sjede. Soba je posve tamna.)

ROBERT: Jesi li sretna? Reci mi.

BERTHA: Idem sad, Roberte. Vrlo je kasno. Budi zadovoljan.

ROBERT (gladi je po kosi): Još ne, još ne. Reci mi, voliš li me bar malo?

BERTHA: Volim te, Roberte. Mislim da si dobar. (Napola ustane.) Jesi li zadovoljan?

ROBERT (zadržava je, ljubi joj kosu): Ne idi, Bertha! Imaš još vremena. Voliš li i ti mene? Dugo sam čekao. Voliš li nas obojicu – i njega i mene? Reci mi, Bertha! Istinu! Reci mi. Reci mi svojim očima. Ili govori!

(Ona ne odgovara. Čuje se kako tiho pada kiša.)

TREĆI ČIN

Salon u kudi Richarda Rowana u Merrionu. Mimokretna vrata na desnoj strani zatvorena su; također i dvokrilna vrata koja vode u vrt. Preko prozora na lijevoj strani povučeni su zeleni baršunasti zastori. Soba je u polumraku. Rano je ujutro slijededeg dana. Bertha sjedi pored prozora i gleda van kroz razmak među zastorima. Na njoj je duga prostrana haljina boje šafrana. Kosa joj je lagano začešljana preko ušiju, a na potiljku svezana u čvor. Ruke je skupila u krilu. Lice joj je blijedo i iscrpljeno.

Kroz mimokretna vrata ulazi Brigid, s peruškom i otiračem za prašinu u ruci. Kani prijedi kroz sobu, ali, videdi Berthu, naglo se zaustavi i nesvjesno pokazuje znakove zadovoljstva.

BRIGID: Tako rano, gospođo? Srce me boli kad Vas vidim. Ma zašto ste ustali tako rano?

BERTHA: Koliko je sati?

BRIGID: Tek je prošlo sedam, gospođo. Jeste li ved dugo na nogama?

BERTHA: Pa, ne dugo.

BRIGID (približi joj se): Jeste li što loše sanjali, pa ste se probudili?

BERTHA: Nisam spavala čitavu nod, pa sam ustala da vidim izlazak sunca.

BRIGID (otvori dvokrilna vrata): Tako je lijepo jutro poslije tolike kiše. (Okrene se.) Ali, gospođo, zacijelo ste vrlo umorni. Što de redi gospodin kad vidi što ste učinili? (Pođe do vrata radne sobe i pokuca.) Gospodine Richard!

BERTHA (obazre se uokolo): On nije ovdje. Izišao je još prije jedan sat.

BRIGID: Tamo na obalu, zar ne?

BERTHA: Da.

BRIGID (dođe do nje i nagne se nad naslon stolice): Muči li Vas štogod, gospođo?

BERTHA: Ne, Brigid.

BRIGID: Ne brinite se. On je oduvijek takav, odluta nekamo sam bez cilja. Čudna je ptica gospodin Richard, i uvijek je bio. Budite uvjereni da znam za svaki njegov korak. Možda Vas muči što on ovdje unutra (pokazuje na radnu sobu) provodi pola nodi s knjigama? Pustite ga neka bude sam. Vratit de Vam se on opet. On je posve uvjeren, gospođo, da sunce sja s Vašeg lica.

BERTHA (tužno): Prošla su ta vremena.

BRIGID (povjerljivo): A imam dosta razloga da Vas podsjedam na to – još od onda kad Vam je udvarao. (Sjedne pored Berthe, spusti glas.) Znate li da je on o Vama običavao govoriti samo meni, a ne majci. Bog je pomilovao? O Vašim pismima, i o svemu?

BERTHA: Što? O pismima koja sam mu pisala?

BRIGID (ushideno): Pa da! Još ga uvijek vidim kako sjedi za kuhinjskim stolom, maše nogama i na dugo i široko raspreda o Vama i njemu, o Irskoj i o vrag bi ga znao o čemu – i to meni, staroj i neukoj ženi. Ali uvijek je bio takav. Ali kad bi se morao nadi s nekim uznositim i pametnim, onda je bio još uznositiji. (Iznenada pogleda Berthu.) Ali Vi plačete! Ma nemojte, ne plačite! Bit de još lijepih dana.

BERTHA: Ne, Brigid, takvi dani dolaze samo jedanput u životu. Ostatak života ne služi ničemu osim sjedanju na te dane.

BRIGID (utihne načas; onda ljubazno): Gospođo, biste li možda htjeli šalicu čaja? To bi Vas vjerojatno smirilo.

BERTHA: Bih. Ali mljekar još nije došao.

BRIGID: Nije. Gospodin Archie mi je rekao da ga probudim prije nego on dođe. Ide se malo voziti kolima. Ali ostala mi je jedna šalica mlijeka od sinod. Ovoga časa zakuhat de mi voda u kotlidu. Biste li htjeli uz čaj i jedno malo jaje?

BERTHA: Ne, hvala.

BRIGID: Ili jedan lijepi komadid dvopeka?

BERTHA: Ne, Brigid, hvala Vam. Samo šalicu čaja.

BRIGID (pođe prema mimokretnim vratima): Idem načas. (Stane, okrene se i pođe prema lijevim vratima.) Ali najprije moram probuditi gospodina Archieja, inače de biti plača.

(Ona izađe na lijeva vrata. Poslije nekoliko trenutaka Bertha ustane i pođe prema radnoj sobi. Široko otvori vrata i pogleda unutra. Vidi se mala neuredna soba, u njoj mnogo polica za knjige, veliki pisadi stol s papirima i ugašenom svjetiljkom; pored stola tapecirana stolica. Neko vrijeme ostane kod vrata, a tada ih ponovno zatvori, a da nije ušla u sobu. Ponovno se vrati do stolice pored prozora i sjedne. Kroz desna vrata ulazi Archie, obučen kao i ranije, a za njim i Brigid.)

ARCHIE (prilazi joj, pruži lice na poljubac i reče): Buon giorno, mamma!

BERTHA (poljubi ga): Buon giorno, Archie! (Zatim se obrati Brigid i reče joj): Jeste li mu obukli i drugu majicu ispod one?

BRIGID: Nije dao, gospođo.

ARCHIE: Mama, nije mi hladno.

BERTHA: Ali rekla sam ti da je obučeš, nisam?

ARCHIE: Ma nije hladno!

BERTHA (izvadi iz glave češalj i na obje strane začešlja mu kosu unatrag): Još ti je uvijek san u očima.

BRIGID: Pošao je sinod u krevet odmah nakon što ste izašli.

ARCHIE: Mama, znaš li da de mi dati da vozim?

BERTHA (ponovno stavi češalj u kosu; iznenada ga zagrli): O, kako je to velik čovjek, kad može voditi konja.

BRIGID: Vidite ga, lud je za konjima.

ARCHIE (oslobodi se): Tjerat du ga da ide brzo. Vidjet deš, mama, s prozora. Bičem. (Nastoji oponašati pucketanje bičem i iz svega glasa poviče:) Avanti!

BRIGID: Pa tako tudi jadnog konja?

BERTHA: Dođi da ti obrišem usta. (Iz džepa na haljini izvadi rupčid, navlaži ga jezikom i čisti Archieju usta.) Sav si se zamazao, ti mali prljavko.

ARCHIE (ponovi i nasmije se): Zamazao! Što znači »zamazao«?

(Začuje se buka; na rešetkama prozora zazveči kanta za mlijeko.)

BRIGID (razmakne zastore i pogleda van): Evo ga!

ARCHIE (brzo): Čekajte me. Gotov sam. Mama, do viđenja! (Žurno je poljubi i okrene se da ode.) Je li tatica gore?

BRIGID (zgrabi ga za ruku): Gubi se sad!

BERTHA: Archie, čuvaj se, i nemoj ostati dugo, jer te inače više nedu pustiti.

ARCHIE: Dobro. Gledaj kroz prozor pa deš me vidjeti. Do viđenja.

(Brigid i Archie izlaze na lijeva vrata. Bertha ustane, još više razmakne zastore, pa, stojedi u dubini prozora, gleda van. Čuje se kako se otvaraju vanjska vrata; buka glasova i kanta za mlijeko. Vrata se zatvaraju. Za časak dva vidi se kako Bertha pozdravlja veselo mašudi rukom u znak pozdrava. Ulazi Brigid i stane iza nje, gledajudi preko njezinih ramena.)

BRIGID: Pogledajte ga kako sjedi. Drži se ozbiljno, onako kako Vi volite.

BERTHA (iznenada se povuče s dotadašnjeg položaja): Maknimo se s prozora. Nedu da me vide.

BRIGID: Ali zašto, gospođo?

BERTHA (pođe prema mimokretnim vratima): Recite da nisam ustala, da mi nije dobro. Ne mogu vidjeti nikoga.

BRIGID (ide za njom): A koga to, gospođo?

BERTHA (zaustavi se): Pričekajte časak.

(Ona osluškuje. Na ulaznim vratima začuje se kako netko kuca.)

BERTHA (neko vrijeme stoji neodlučno; zatim reče): Ne, recite da sam kod kude.

BRIGID (neodlučno): U salonu?

BERTHA (užurbano): Da. Recite da sam upravo ustala.

(Brigid izađe nalijevo. Bertha pođe prema dvokrilnim vratima i počne nervozno prebirati prstima po zastorima, kao da ih namješta. Čuje se kako se otvaraju vrata predsoblja. Ulazi Beatrice Justice, pa, bududi da se Bertha odmah ne okrene, neodlučno zastane kod vrata na lijevoj strani. Obučena je kao i prije; u ruci drži novine.)

BEATRICE (naglo stupi naprijed): Gospođo Rowan, oprostite mi što dolazim u ovo vrijeme.

BERTHA (okrene se): Dobro jutro, gospođice Justice. (Pođe prema njoj.) Je li se što dogodilo?

BEATRICE (nervozno): Pa ne znam. Upravo sam to htjela Vas upitati.

BERTHA (gleda je ispitivački): Vi ste bez daha. Nedete sjesti?

BEATRICE (sjeda): Hvala.

BERTHA (sjedne nasuprot njoj i pokaže novine): Ima li što u novinama?

BEATRICE (nervozno se nasmije i otvori novine): Ima.

BERTHA: O Dicku?

BEATRICE: Da. Evo, ovdje. Dug članak, uvodnik mog rođaka. Čitav njegov životopis. Želite li pogledati?

BERTHA (uzme novine i otvori ih): Gdje je to?

BEATRICE: Na sredini. Nosi naslov: Ugledni Irac.

BERTHA: Je li... za Dicka ili protiv njega?

BEATRICE (srdačno): Dakako, za njega! Pročitajte što on kaže, o gospodinu Rowanu. A znam i da je Robert sinod ostao dugo u gradu, samo da bi napisao taj članak.

BERTHA (nervozno): Da. Jeste li uvjereni?

BEATRICE: Jesam. Do vrlo kasno u nod. Čula sam kad se vratio. Dva sata su ved odavno bila prošla.

BERTHA (promatra je): To vas je uznemirilo? Mislim, što Vas je probudio u to doba nodi.

BEATRICE: Ja imam lagan san. Ali znala sam da dolazi iz ureda pa sam... Slutila sam da je pisao članak o gospodinu Rowanu, pa da je zato došao tako kasno.

BERTHA: Kako ste se brzo tome domislili?

BEATRICE: Pa, poslije onoga što se jučer popodne ovdje zbivalo, mislim, Robert je rekao da je gospodin Rowan prihvatio to mjesto. Posve je prirodno da sam pomislila...

BERTHA: A, da. Pa naravno!

BEATRICE (naglo): Ali nije me uznemirilo to. Nego odmah poslije toga iz sobe mog rođaka čula se buka.

BERTHA (zgužva novine u rukama; bez daha): Bože! Što se dogodilo? Recite mi!

BEATRICE (promatra je): Zašto Vas to toliko uzbuđuje?

BERTHA (zavali se i usiljeno se nasmije): Pa zaista, baš sam luda! Prenapeti su mi živci. A i loše sam spavala. Zato sam i ustala tako rano. Ali recite mi, što se zapravo zbilo?

BEATRICE: Pa čulo se kako vuče po podu putnu torbu. Zatim sam čula kako hoda po sobi i tiho zviždi. Onda je zaključao torbu i povezao je remenjem.

BERTHA: Pa on putuje!

BEATRICE: To me i uzbunilo. Bojala sam se da se posvadio s gospodinom Rowanom pa da ga je napao u članku.

BERTHA: Ali zašto bi se oni svađali? Jeste li možda opazili da se među njima štogod zbiva?

BEATRICE: Mislim da jesam. Neku hladnodu.

BERTHA: Od nedavno?

BEATRICE: Prije nekog vremena.

BERTHA (izravna novine): A znate li možda razlog?

BEATRICE (krzmajudi): Ne.

BERTHA (poslije stanke): Dobro, ali ako ga u članku hvali, kao što ste rekli, onda se nisu posvadili. (Neko vrijeme razmišlja.) A napisao ga je prošle nodi?

BEATRICE: Da. Odmah sam kupila novine da vidim. Ali zašto onda odlazi tako naglo? Čini mi se da nešto nije u redu. Slutim da se među njima nešto dogodilo.

BERTHA: Bi li Vam bilo žao?

BEATRICE: Bilo bi mi veoma žao. Znate, gospođo Rowan, Robert je moj prvi rođak, i duboko bi me rastužilo kad bi se on prema gospodinu Rowanu loše ponio, i to sada kad se on konačno vratio; ili kad bi se oni ozbiljno posvadili, osobito jer...

BERTHA (poigrava se s novinama): Jer...

BEATRICE: Jer je upravo moj rođak uvijek nagovarao gospodina Rowana da se vrati. I to pada na moju dušu.

BERTHA: Trebalo bi padati na dušu gospodina Handa, ne?

BEATRICE (nesigurno): I na moju. Jer, kad je gospodin Rowan bio još vani, ja sam o njemu govorila svom rođaku, pa sam u stanovitom smislu i ja...

BERTHA (kima glavom): Razumijem. Pa je to palo Vama na dušu. Samo to?

BEATRICE: Mislim da je tako.

BERTHA (gotovo veselo): Ispada da ste upravo Vi, gospođice Justice, vratili mog muža u Irsku.

BEATRICE: Ja, gospođo Rowan?

BERTHA: Da, Vi. Najprije ste mu slali pisma, a zatim ste, kao što ste upravo rekli, govorili o tome svom rođaku. Ne mislite li da ste upravo Vi osoba koja ga je vratila?

BEATRICE (naglo pocrveni): Ne. S tim se ne bih mogla složiti.

BERTHA (promatra je načas; tada se okrene na stranu): Vi znate da moj muž, otkada se vratio, piše vrlo mnogo.

BEATRICE: Zaista?

BERTHA: Niste to znali? (Pokaže na radnu sobu.) Vedi dio nodi provodi tamo u pisanju. Nod na nod.

BEATRICE: U radnoj sobi?

BERTHA: U radnoj sobi, ili u spavadoj. Zovite je kako god hodete. Tamo i spava, na otomanu. Tamo je spavao i prošle nodi. Pokazat du Vam ako ne vjerujete.

(Ustane da pođe prema radnoj sobi. Beatrice se brzo pridigne i odlučnom kretnjom odbije.)

BEATRICE: Dakako da vjerujem, gospođo Rowan, kad mi Vi kažete.

BERTHA (ponovno sjedne): Da. On piše. I to zacijelo o nečemu što je u njegov život ušlo tek nedavno – poslije našeg povratka u Irsku. Neka promjena. Znate li možda Vi, je li se u njegovu životu što promijenilo? (Istražuje na njezinu licu.) Znate li, osjedate li?

BEATRICE (mirno odgovara na njezin pogled): Gospođo Rowan, ne možete to pitanje postaviti meni. Ako se u njegovu životu nakon vašeg povratka išta zbilo, onda biste to Vi morali znati i osjetiti.

BERTHA: Isto tako morali biste i Vi znati. Vi ste veoma bliski našoj kudi.

BEATRICE: Ja nisam jedina osoba bliska ovoj kudi.

(Nekoliko trenutaka gledaju se hladno u tišini. Bertha odloži novine pa sjedne na stolicu, još bliže Beatrici.)

BERTHA (položi ruku na Beatricino koljeno): Gospođice Justice, znači, i Vi me mrzite?

BEATRICE (s naporom): Mrzim? Ja?

BERTHA (ustrajno ali blago): Da. Vi znate što znači nekoga mrziti?

BEATRICE: Ali zašto bih Vas mrzila? Nikada nisam nikoga mrzila.

BERTHA: Jeste li ikoga ljubili? (Položi ruku na Beatricin zglavak.) Recite mi. Jeste li?

BEATRICE (kao i Bertha): Jesam. Ali davno.

BERTHA: Sada ne?

BEATRICE: Ne.

BERTHA: Možete mi to redi – posve iskreno. Pogledajte mi u oči.

BEATRICE (pogleda je): Da, mogu.

(Kratka stanka. Bertha povuče ruku i, kao zbunjena, okrene glavu.)

BERTHA: Maloprije ste rekli da je i jedna druga osoba bliska našoj kudi. Mislite na svog rođaka... Je li na njega?

BEATRICE: Da.

BERTHA: Niste ga još zaboravili?

BEATRICE (tiho): Pokušala sam.

BERTHA (sklopi ruke): Vi me mrzite. Mislite da sam sretna. Kad biste samo znali kako se varate!

BEATRICE (odmahuje glavom): Ne varam se.

BERTHA: Sretna! A ne razumijem ništa od onoga što piše, ni na koji način mu ne mogu pomodi, ne razumijem ni pola od onoga što mi kadšto kaže! A Vi biste to mogli, i možete. (Uzbuđeno.) Ali ja se bojim za njega, bojim se za njih obojicu. (Iznenada ustane i pođe prema pisadem stolidu.) On ne smije otidi tek tako. (Izvadi iz ladice podložak za pisanje i u velikoj žurbi napiše nekoliko redaka.) Ne, pa to je nemogude! Je li on lud? (Okrene se Beatrici.) Je li on još kod kude?

BEATRICE (gleda je s čudenjem): Jest. Jeste li mu možda pisali da dođe amo?

BERTHA (ustaje): Jesam. Poslat du Brigid da to odnese. Brigid!

(Onda brzo izađe na lijeva vrata.)

BEATRICE (gleda za njom, zatim instinktivno): Dakle, istina je!

(Ona baci pogled prema Richardovoj radnoj sobi i obim rukama se uhvati za glavu. Zatim se pribere, uzme novine s malog stola, otvori ih, izvadi korice s naočalama iz ručne torbice, stavi naočale na oči, nagne se i stade čitati. Iz vrta dolazi Richard Rowan. Obučen je kao i prije, ali mu je ovaj put na glavi mek šešir, a u ruci nosi lagan štap.)

RICHARD (zastane kod dovratka i promatra je nekoliko trenutaka): Tamo vani (pokazuje prema obali) ima zlih duhova. Slušam kako blebedu još od zore.

BEATRICE (skoči na noge): Gospodine Rowan!

RICHARD: Uvjeravam vas. Otok je pun glasova. Čuo sam i Vaš. Rekao je: »Pa drukčije Vas ne bih mogla vidjeti«. A i njezin glas. Ali, uvjeravam Vas, sve su to zli dusi. Ja sam, međutim, odozgo prema dolje načinio znak križa, i to ih je ušutkalo.

BEATRICE (zamuckuje): Gospodine Rowan, došla sam tako rano jer... da Vam pokažem... to je napisao Robert... o Vama... prošle nodi.

RICHARD (skine šešir): Draga moja gospođice Justice, jučer ste mi, mislim, rekli zašto ste došli, a ja nikada ništa ne zaboravljam. (Ide prema njoj i pruža ruku.) Dobro jutro!

BEATRICE (naglo skine naočale i složi novine u ruci): Došla sam zbog ovoga. Tu je članak o Vama. Robert ga je napisao prošle nodi. Hodete li ga pročitati?

RICHARD (nakloni se): Pročitati ga, sada? Dakako da hodu!

BEATRICE (sva očajna;gleda ga): Oh, gospodine Rowan, kako mi je teško kad Vas gledam takva.

RICHARD (otvori novine i stane čitati): Smrt prečasnog kanonika Mulhalla. Je li to?

(Bertha se pojavi na vratima slijeva, stane i sluša.)

RICHARD (okrene stranicu): Aha, evo ga! Ugledni Irac. (Počne čitati, glasno, oporim glasom): »Od mnogih problema s kojima se suočava naša zemlja, nije najmanje važan ni problem njezina odnosa prema onoj njenoj djeci, koja su, napustivši je u času kad ih je ona najviše trebala, uoči dana dugo očekivane pobjede ipak dozvala k sebi, njoj koju su konačno naučili ljubiti u osami i progonstvu. Rekosmo u progonstvu, ali tu moramo razlikovati dvoje. Postoji ekonomsko i postoji duhovno progonstvo. Postoje jedni koji su je napustili u potrazi za kruhom o kojemu ovisi život i drugi, da, njezina najobdarenija djeca, koja su je napustila da bi u drugim zemljama potražila onu duhovnu hranu, kojom jedan narod, zajednica ljudskih bida, krijepi svoj život. Oni koji sebi dozovu u pamdenje intelektualni život Dublina od prije deset godina, sjedat de se dobro i gosp. Rowana. Nešto od one divlje gorčine koja je razdirala srce...«

(On podigne oči s novina i ugleda Berthu kako stoji pored vrata. Zatim odloži novine i stade je gledati. Duga šutnja.)

BEATRICE (napreže se): Vidite, gospodine Rowan, Vaš je dan konačno svanuo. Čak i ovdje. I vidite da u Robertu imate dragog prijatelja, prijatelja koji Vas razumije.

RICHARD: Jeste li zapazili onu malu frazu na početku: ».. .koja su, napustivši je u času kad ih je ona najviše trebala«?

(Pogleda ispitivački Berthu, okrene se i pođe u radnu sobu; za sobom zatvori vrata.)

BERTHA (kao za sebe): Svega sam se odrekla zbog njega, svoje vjere, obitelji, svog mira.

(Sjedne tromo u naslonjač. Beatrice pođe prema njoj.)

BEATRICE (slabašno): Ali ne osjedate li i Vi da su ideje gospodina Rowana...

BERTHA (gorko): Ideje i ideje! Ali na tom svijetu ljudi imaju i drugih ideja ili ih bar nastoje imati. I oni ga moraju uvažavati unatoč njegovim idejama, jer je on sposoban stvoriti nešto. Mene, ne. Ja nisam ništa.

BEATRICE: Ali Vi ste uz njega.

BERTHA (s još vedom gorčinom): Besmislica, gospođice Justice! Ja sam samo stvar, koju je on upleo u svoju mrežu, a moj sin je — lijepo ime koje se daje djeci. Mislite li Vi da sam ja kamen? Mislite li Vi da ja to ne vidim u njihovim očima, i kako se odnose prema meni kad nekoga sretnem?

BEATRICE: Ne dopustite, gospođo Rowan, da vas ponizuju.

BERTHA (uznosito): Ponizuju! Ja sam vrlo ponosna na sebe, ako Vas to zanima. Što su oni za njega ikada učinili? Ja sam ga učinila čovjekom. Što su svi oni u njegovu životu? Ne više od smeda pod njegovim cipelama! (Ustane i uzbuđeno hoda gore-dolje.) I on me može prezirati – može sada, kao i svi drugi. Pa i Vi me možete prezirati. Ali me nikada nedete poniziti, nitko od vas.

BEATRICE: Zašto sad mene optužujete?

BERTHA (uzbuđena, pođe prema njoj): Toliko sam se ved napatila. Oprostite ako sam bila gruba prema Vama. Željela bih da budemo prijateljice. (Pruža ruke.) Hodete li?

BEATRICE (prihvati njezine ruke): Rado.

BEATRICE (gleda je): Kako su ti divne trepavice! A oči ti imaju tako tužan izraz!

BEATRICE (smiješi se): S njima vrlo malo vidim. Vrlo su slabe.

BERTHA (srdačno): Ali zato lijepe.

(Ona je nježno zagrli i poljubi. Zatim se, pomalo sramežljivo, povuče. Slijeva ulazi Brigid.)

BRIGID: Gospođo, osobno sam mu predala.

BERTHA: Je li mi poslao kakvu poruku?

BRIGID: Upravo je odlazio, gospođo. Rekao je da de dodi amo nešto poslije mene.

BERTHA: Hvala Vam.

BRIGID (izlazedi): Biste li, gospođo, možda sada željeli čaja i dvopeka?

BERTHA: Ne sada, Brigid. Možda kasnije. Kad dođe gospodin Hand, smjesta ga uvedite.

BRIGID: Da, gospođo.

(Izađe na lijevu stranu.)

BEATRICE: Gospođo Rowan, ja sad idem, prije nego što on dođe.

BERTHA (pomalo plaho): Znači, sprijateljile smo se?

BEATRICE (istim tonom): Pokušat demo. (Okrene se.) Dopuštaš li mi da izađem kroz vrt? Ne bih sad htjela sresti svog rođaka.

BERTHA: Naravno. (Uzme je za ruku.) Tako je čudno što ovako razgovaramo. Ali to sam oduvijek željela. A ti?

BEATRICE: Mislim da sam i ja.

BERTHA (lagano se smije): Čak i u Rimu. Kad bih s Archiejem izašla na šetnju, znala sam razmišljati o tebi, o tome kako izgledaš, jer mi je Dick pričao o tebi. Znala sam promatrati žene koje bi izlazile iz crkve ili se vozile u kočijama, i pomisliti da možda tako izgledaš i ti. Jer Dick mi je rekao da si crnka.

BEATRICE (ponovno nervozno): Zaista?

BERTHA (stisne joj ruku): Onda zbogom – za sada!

BEATRICE (izvuče ruku): Do viđenja!

BERTHA: Otpratit du te do vrata.

(Ona je isprati kroz dvokrilna vrata. Upute se zajedno kroz vrt. Iz radne sobe izlazi Richard Rowan. Zaustavi se kod vrata i pogleda niz vrt Zatim se okrene, pođe prema malom stolu, podigne novine i počne čitati Poslije nekoliko trenutaka na vratima se pojavi Bertha;zastane, pa ga gleda sve dok nije dovršio. On ponovno odloži novine i okrene se da opet pođe u radnu sobu.)

BERTHA: Dick!

RICHARD (stane): Molim?

BERTHA: Nisi razgovarao sa mnom.

RICHARD: Nemam ti što redi. A ti?

BERTHA: Ne želiš znati – što se dogodilo prošle nodi?

RICHARD: To ja nikada nedu ni doznati.

BERTHA: Ako me upitaš, redi du ti.

RICHARD: Ti deš mi redi. Ali ja nikada nedu doznati. Nikad na tom svijetu.

BERTHA (primiče mu se): Dick, redi du ti istinu, kao što sam ti uvijek rekla. Nikada ti nisam lagala.

RICHARD (stisne ruke i podigne ih u zrak; strastveno): Da, da! Istinu! Ali kažem ti, nedu je nikada doznati.

BERTHA: Zašto si onda prošle nodi otišao od mene?

RICHARD (gorko): U času kad ti je to bilo najpotrebnije.

BERTHA (prijetedi): Ti si me na to nagovarao. Ne zato jer me voliš. Kad bi me ti volio ili kad bi znao što je ljubav, ne bi me bio ostavio. Ti si me na to nagovarao zbog sebe.

RICHARD: Ja sebe nisam stvorio. Takav sam kakav jesam.

BERTHA: Kako bi mi to uvijek mogao baciti u lice. Da me poniziš pred sobom, kao što si me uvijek ponižavao. Da ti sam budeš slobodan. (Pokaže vrt.) S njom! To je tvoja ljubav! Svaka ti je riječ laž!

RICHARD (svladava se): Beskorisno je moliti te da me poslušaš.

BERTHA: Tebe poslušati! To može samo ona! Zašto bi ti sa mnom gubio vrijeme? Govori njoj!

RICHARD (kima glavom): Sad shvadam. Sad si je otjerala od mene, kao što si svakoga tjerala od mene – svakog prijatelja ako sam ga ikada imao, svako ljudsko bide ako mi se samo pokušalo približiti. Ti je mrziš.

BERTHA (uzbuđeno): Nije riječ o tome! Moje je mišljenje da si nju učinio nesretnom, kao što si nesretnom učinio i mene, i kao što si i svoju majku učinio nesretnom i tako je ubio. Ženoubojica! To je tvoje ime!

RICHARD (okrene se kao da de otidi): Arrivederci.

BERTHA (uzbuđeno): Ona je divan i plemenit značaj. Volim je. Ona je sve što nisam ja — i podrijetlom i odgojem. Ti si je pokušao razoriti ali nisi mogao. Jer ti je dorasla — ne ja. I ti to znaš.

RICHARD (gotovo viče): Koga vraga sada govoriš o njoj?

BERTHA (sklopi ruke): Oh, kako bih bila sretna da te nikada nisam srela! Kako proklinjem taj dan!

RICHARD (gorko): Ja ti stojim na putu, je li? A ti bi voljela biti slobodna. Ali dovoljno je da kažeš samo jednu jedinu riječ.

BERTHA (ponosno): Spremna sam, kad god ti to zaželiš.

RICHARD: Tako da se možeš sastajati sa svojim ljubavnikom – i to posve slobodno?

BERTHA: Da.

RICHARD: Nod na nod?

BERTHA (gleda preda se i govori uzbuđena do krajnosti): Sastajati se sa svojim ljubavnikom! (Ispruži ruke.) S mojim ljubavnikom! Da! S mojim ljubavnikom!

(Iznenada brizne u plač i spusti se na stolicu, skrivajudi lice rukama. Richard joj se polako približi i dodirne joj rame.)

RICHARD: Bertha! (Ona ne odgovara.) Bertha, slobodna si!

BERTHA (odbaci njegove ruke i skoči na noge): Ne dotiči me se! Ti si za mene stranac. Ništa u meni ne razumiješ – ništa što se događa u mom srcu ili duši. Stranac! Živim sa strancem!

(Na vratima predsoblja začuje se kucanje. Bertha brzo obriše rupčidem oči i sprijeda popravi haljinu. Richard na trenutak osluškuje, upitno gleda u nju, pa, okrenuvši se, pođe u radnu sobu. Slijeva uđe Robert Hand. Obučen je u tamnosmeđe odijelo, a u ruci drži smeđi šešir od zečje dlake.)

ROBERT (za sobom tiho zatvori vrata): Poslala si po mene.

BERTHA (ustane): Jesam. Ti si lud ako misliš da deš otidi samo tako — ni ne došavši amo – bez i jedne riječi!

ROBERT (pođe prema stolu na kojemu leže novine i baci pogled na njih): Što sam imao redi rekao sam tu.

BERTHA: Kad si to napisao? Prošle nodi nakon mog odlaska?

ROBERT (otmjeno): Da budemo iskreni – jedan dio napisao sam – u glavi, prije nego si otišla. Ostatak – najlošiji dio – napisao sam kasnije. Mnogo kasnije.

BERTHA: I mogao si pisati prošle nodi!

ROBERT (slegne ramenima): Ja sam dobro dresirana životinja. (Približi joj se.) Nalutao sam se prošle nodi poslije... bio sam u uredu, u prorektorovoj kudi, u jednom nodnom klubu, lutao sam ulicama, pa u svojoj sobi. Pred očima mi je stalno bila tvoja slika, u ruci tvoja ruka. Bertha, prošlu nod nedu nikada zaboraviti. (Ostavi šešir na stolu i uzme je za ruku.) Zašto me ne gledaš? Ne smijem te ni dodirnuti?

BERTHA (pokazuje vrata radne sobe): Unutra je. Dick.

ROBERT (ispusti njezinu ruku): U tom slučaju, djeca moraju biti dobra.

BERTHA: Kamo odlaziš?

ROBERT: U tuđe krajeve. To jest, mom rođaku Jacku Justiceu alias Psedoj Pravdi, u Surrey. On ima zgodno malo seosko imanje, a i zrak je vrlo ugodan.

BERTHA: A zašto ideš?

ROBERT (gleda je u tišini): Ne možeš li se domisliti razlogu?

BERTHA: Zbog mene?

ROBERT: Da. U ovom času nije mi baš ugodno ostati ovdje.

BERTHA (bespomodno sjedne): Ali od tebe je to okrutno, Roberte. Okrutno je i za mene, pa i za njega. .

ROBERT: Je li pitao... što se dogodilo?

BERTHA (očajna, sastavi ruke): Nije. On me odbija išta pitati. Kaže da nede nikada doznati.

ROBERT (ozbiljno kima glavom): Richard tu ima pravo. Uvijek je u pravu.

BERTHA: Ali, Roberte, ti moraš razgovarati s njim.

ROBERT: A što da mu kažem?

BERTHA: Istinu! Sve!

ROBERT (razmisli): Ne, Bertha. Ja sam muškarac koji govori s muškarcem. Ne mogu mu sve redi.

BERTHA: On de povjerovati da ti odlaziš jer se bojiš suočiti se s njim nakon prošle nodi.

ROBERT (nakon stanke): U redu, ja nisam ni u kojem slučaju veda kukavica od njega. Razgovarat du s njim.

BERTHA (ustaje): Pozvat du ga.

ROBERT (zgrabi je za ruke): Bertha! A što se prošle nodi dogodilo? Koja je to istina koju ja moram redi? (Gleda je ozbiljno u oči): Jesi li ti u toj svetoj ljubavnoj nodi bila moja? Ili sam ja to sanjao?

BERTHA (blago se nasmiješi): Sjeti se svog sna o meni. Snivao si da sam prošle nodi bila tvoja.

ROBERT: I je li ta istina – san? Moram li mu to redi?

BERTHA: Da.

ROBERT (poljubi joj obje ruke): Bertha! (Još nježnijim glasom.) U čitavome mom životu samo je taj san stvaran. Ostalo du zaboraviti. (Ponovno joj poljubi ruke.) A sada mu mogu redi istinu. Pozovi ga.

(Bertha pođe prema vratima Richardove radne sobe i pokuca. Nema odgovora. Opet pokuca.)

BERTHA: Dick! (Nema odgovora.) Ovdje je gospodin Hand. Htio bi razgovarati s tobom; oprostiti se s tobom. On putuje. (Nema odgovora. (Ona stane šakom tudi po vratima i uznemirenim glasom poviče.) Dick! Odgovori mi!

(Richard Rowan izade iz radne sobe. Odmah pođe prema Robertu, ali ne pruža mu ruku.)

RICHARD (mirno): Zahvaljujem ti na tvom ljubaznom članku o meni. Je li istina da si se došao oprostiti?

ROBERT: Nemaš mi na čemu zahvaljivati, Richarde. Sada kao i uvijek tvoj sam prijatelj. Sada čak i više nego prije. Richarde, vjeruješ li mi?

(Richard sjedne na stolicu i rukama pokrije lice. Bertha i Robert šutke se gledaju. Tada se ona okrene i tiho izađe nadesno. Robert pođe prema Richardu i stane pored njega, podbočivši se rukama o naslon stolice. Gleda ga nadolje. Duga šutnja. Čuje se kako Prodavačica ribe, prolazedi ulicom, izvikuje.)

PRODAVAČICA RIBE: Svježe haringe iz Dublinskog zaljeva! Svježe haringe iz Dublinskog zaljeva. Haringe iz Dublinskog zaljeva!

ROBERT (tiho): Richarde, priznat du ti istinu. Slušaš Ii me?

RICHARD (otkrije lice i nasloni se, spreman slušati): Slušam.

(Robert sjedne na stolicu pored njega. Čuje se kako Prodavačica ribe i dalje izvikuje.)

PRODAVAČICA RIBE: Svježe haringe! Haringe iz Dublinskog zaljeva!

ROBERT: Richarde, nisam uspio. To je ta istina. Vjeruješ li mi?

RICHARD: Slušam te.

ROBERT: Nisam uspio. Ona je tvoja, kao što je bila tvoja i prije devet godina kad si je sreo prvi put.

RICHARD: Misliš, kad smo je mi sreli prvi put.

ROBERT: Da. (Nekoliko trenutaka gleda dolje.) Da nastavim?

RICHARD: Da.

ROBERT: Otišla je. Ostavila me je sama — ved drugi put. Pošao sam prorektoru i tamo večerao. Rekao sam mu da si bolestan i da deš dodi jedne druge nodi. Onda sam sastavio nekoliko epigrama, novih i starih – pa i onaj o dva kipa. Popio sam jedan claret-cup. Onda sam pošao u svoj ured i napisao članak. Zatim...

RICHARD: Zatim?

ROBERT: Zatim sam pošao u neki nodni klub. Bilo je tamo nekih ljudi — pa i žena. Bar su izgledale kao žene. S jednom od njih sam plesao. Zamolila me da je otpratim kudi. Da nastavim?

RICHARD: Nastavi.

ROBERT: Otpratio sam je kudi u kočiji. Stanuje u blizini Donnybrooka. U kočiji se dogodilo ono što bi časni Duns Scotus nazvao smrdu duha. Da nastavim?

RICHARD: Da.

ROBERT: Plakala je. Rekla mi je da je bivša žena nekog odvjetnika. Ponudio sam joj dvadeset šilinga jer mi je rekla da nema novaca. Ali nije htjela uzeti, i jako je plakala. Zatim je iz bočice koju je nosila u torbici popila malo melise. Otpratio sam je do ulaza u kudu. Tada sam pješice pošao kudi. Kad sam ušao u sobu, otkrio sam da mi je kaput poliven melisom. Jučer nisam imao srede ni sa svojim kaputima: to je bio ved drugi. Tada mi je pala na pamet misao da promijenim odijelo i da otplovim jutarnjim parobrodom. Spakirao sam se i pošao spavati. I sada upravo putujem prvim vlakom u Surrey, svom rođaku Jacku Justiceu. Možda na petnaest dana. A možda i na dulje vrijeme. Gadim li ti se?

RICHARD: Zašto nisi putovao brodom?

ROBERT: Prespavao sam ga.

RICHARD: I ti si nakanio krenuti a da se i ne oprostiš – a da amo ni ne dođeš?

ROBERT: Da.

RICHARD: Zašto?

ROBERT: Moja priča nije tako lijepa, a?

RICHARD: No ipak si došao.

ROBERT: Bertha mi je poslala poruku da dođem.

RICHARD: Ali zbog toga...

ROBERT: Ali zbog toga ne bih dolazio.

RICHARD: Bi li te pogodilo to što bih ja, u slučaju da si otišao a da nisi došao amo, shvatio to — onako kako ja ved shvadam?

ROBERT: Pa jasno, bi.

RICHARD: U što ti, dakle, želiš da ja vjerujem?

ROBERT: Želim da vjeruješ da sam promašio. Da je Bertha tvoja kao što je bila tvoja i prije devet godina kad si je – kad smo je – sreli prvi put.

RICHARD: A želiš li znati što sam ja učinio?

ROBERT: Ne.

RICHARD: Smjesta sam se vratio kudi.

ROBERT: Jesi li čuo kad se Bertha vratila?

RICHARD: Nisam. Čitavu nod sam pisao. I razmišljao. (Pokaže na radnu sobu.) Tu unutra. Pred zoru sam izašao i prošetao s kraja na kraj obale.

ROBERT (odmahuje glavom): Patiš. Mučiš sam sebe.

RICHARD: Osluškujem glasove oko sebe. Glasove onih koji kažu da me vole.

ROBERT (pokaže na desna vrata): Onaj. A moj?

RICHARD: I još jedan.

ROBERT (smiješi se; desnim kažiprstom dodirne čelo): Istina je. Moja zanimljiva ali pomalo melankolična sestrična. I što su ti rekli?

RICHARD: Rekli su mi da izgubim nadu.

ROBERT: Mora se priznati, zanimljiv način iskazivanja ljubavi. Pa jesi li očajavao?

RICHARD (ustaje): Nisam.

(Kod prozora se začuje neka buka. Na jednom od okana vidi se Archiejevo lice pritisnuto uz staklo. Čuje se njegov glas kako doziva.)

ARCHIE: Otvorite prozor! Otvorite prozor!

ROBERT (pogleda Richarda): Jesi li, Richarde, – tamo na obali – zajedno s drugima čuo i njegov glas? Glas svoga sina. (Smiješi se.) Slušaj, samo beznađe!

ARCHIE: Dajte, molim vas, otvorite prozor!

ROBERT: Richarde, možda je tamo sloboda koju tražimo – ti na jedan, ja na drugi način. U njemu, ne u nama. Možda.

RICHARD: Možda...?

ROBERT: Rekao sam »možda«. A možda i sigurno, kad bi...

RICHARD: Kad bi, što?

ROBERT (jedva se zamjetljivo smiješi): Kad bi on bio moj sin.

(On pođe prema prozoru i otvori ga. Upadne Archie.)

ROBERT: Kao i jučer, a?

ARCHIE: Dobro jutro, gospodine Hand. (On potrči prema Richardu i poljubi ga.) Buon giorno, babbo.

RICHARD: Buon giorno, Archie.

ROBERT: A gdje ste bili, mladi moj gospodine?

ARCHIE: Vani, s mljekarom. Gonili smo konja. Išli smo prema Booterstownu. (Skine kapu i baci je na jednu stolicu) Jako sam gladan.

ROBERT (uzme šešir sa stola): Richarde, do viđenja. (Pruža mu ruku) Do našega slijededeg susreta!

RICHARD (ustane, dodirne mu ruku): Do viđenja!

(Bertha se pojavi na vratima zdesna.)

ROBERT (opazi je; Archieju): Uzmi kapu. Pođi sa mnom. Kupit du ti slatkiš i ispričati priču.

ARCHIE (obrati se Berthi): Mogu li, mama?

BERTHA: Možeš.

ARCHIE (uzima kapu): Ja sam spreman.

ROBERT (Richardu i Berthi): Tati i mami zbogom. Ali ne veliki zbogom.

ARCHIE: Hodete li mi ispričati bajku?

ROBERT: Bajku? Zašto ne? Pa ja sam tvoj Vilinski kralj.

(Oni zajedno izlaze kroz dvokrilna vrata pa kroz vrt. Kad su otišli Bertha priđe Richardu i ovije mu ruku oko struka.)

BERTHA: Dick, mili, vjeruješ li sad da sam ti bila vjerna? I prošle nodi, kao i uvijek?

RICHARD (žalosno): Ne pitaj me, Bertha.

BERTHA (stisne se još jače uz njega): Jesam, bila sam, dragi. Vjeruj mi! Čitava sam se dala – tebi. Svega sam se odrekla zbog tebe. Ti si me uzeo – i ti si me ostavio.

RICHARD: A kad sam te to ostavio?

BERTHA: Ostavio si me: i čekala sam da mi se vratiš. Dick, dragi, dođi mi. Sjedni. Sigurno si vrlo umoran!

(Ona ga povuče na sofu. On sjedne gotovo se oslanjajudi o njezinu ruku. Ona sjedne na prostirač ispred naslonjača i drži ga za ruku.)

BERTHA: Da, dragi. Čekala sam te. Bože moj, kako sam onda trpjela – kada smo bili u Rimu! Sjedaš li se još terase naše kude?

RICHARD: Da.

BERTHA: Znala sam tamo sjediti i čekati te s djetetom i njegovim igračkama, čekati te sve dok on ne bi počeo spavati. Mogla sam vidjeti sve krovove grada i rijeku, Tevere. Kako se u nas zove ta rijeka?

RICHARD: Tiber.

BERTHA (miluje svoje lice njegovom rukom): Dick, bilo je divno, samo što sam bila tužna. Bila sam sama, Dick, zaboravljena i od tebe i od drugih. Činilo mi se da je mom životu došao kraj.

RICHARD: Nije još ni započeo.

BERTHA: Pa sam znala gledati u nebo, koje je bilo tako lijepo, bez jednog oblaka, i grad za koji si rekao da je tako star; zatim bih se sjetila Irske i nas.

RICHARD: Nas?

BERTHA: Da. Nas. Nije prošao ni jedan dan a da ne bih vidjela nas, tebe i mene, kad smo se prvi put sreli. I svakog dana života gledam taj prizor. Nisam li ti bila vjerna sve to vrijeme?

RICHARD (duboko uzdahne): Jesi, Bertha. Bila si nevjesta u progonstvu.

BERTHA: Kamo god pošao, za tobom du. Ako i sada želiš otidi, i ja du s tobom.

RICHARD: Ostat du. Još je prerano da izgubim nadu.

BERTHA (opet mu miluje ruku): Nije istina da svakoga želim otjerati od tebe. Željela sam vas zbližiti – tebe i njega. Pričaj mi. Govori mi iz dubine svog srca o onome što osjedaš i što te tišti.

RICHARD: Ranjen sam, Bertha.

BERTHA: Kako ranjen, mili? Objasni mi što misliš. Pokušat du razumjeti sve što kažeš. Kako si to ranjen?

RICHARD (oslobodi ruku, pa, uhvativši je obim rukama za glavu, zabaci je natrag i duboko joj se zagleda u oči): U duši mi je duboka, duboka rana sumnje.

BERTHA (nepokretna, gleda): Sumnje u mene?

RICHARD: Da.

BERTHA: Ja sam tvoja. (Šaptom.) Pa i ako ovog jutra umrem, tvoja sam.

RICHARD (još uvijek je gleda i govori kao nekome odsutnome): Zbog tebe sam ranio svoju dušu – i ta rana sumnje nede nikad modi zacijeliti. Ja nikada nedu znati, nikad dok sam na tom svijetu. Ne želim znati ni vjerovati. I ne tiče me se. Želim te, ali ne u tami vjerovanja, ved u neprestanoj, živoj sumnji što ranjava. Zadržati te bez ikakvih obveza, čak i bez spona ljubavi, kako bih se i tijelom i dušom sjedinio s tobom u krajnjoj goloti – za tim sam ja čeznuo. A sad sam, Bertha, odjednom umoran. Umara me moja rana.

(Umorno se ispruži na sofi. Bertha ga još uvijek drži za ruku, i govori mu vrlo nježno.)

BERTHA: Zaboravi me, Dick. Zaboravi me pa me ljubi ponovno, kao onda, prvi put. Želim svog ljubavnika. Da se sretnem s njim, da pođem s njim, da mu se predam. Tebi, Dick. O, moj čudni divlji ljubavniče, vrati mi se opet!

(I sklopi oči.)

POGOVOR JOYCEOVO DUBLINSKO ISHODIŠTE

Među svim europskim piscima, upravo je Irac James Joyce dao najvedi i najoriginalniji prinos razvoju modernizma u književnosti. Glavna djela u kojima su se u samoj formi iskazale njegove ideje, a ujedno i ni od koga drugog dosegnuto bogatstvo i inventivnost jezika, jesu Uliks (1922.) i Finneganovo bdjenje (1939.). Ako su njegove dvije zbirke pjesama i drama Prognanici manje značajna djela, po kojima samima ne bi bio poznat, dvije druge ranije knjige, zbirka pripovijedaka Dublinci (1914.) i roman Portret umjetnika u mladosti (1916.), vrlo su vrijedna ostvarenja, koja valja čitati zbog njih samih, ali su ona i stepenice do ved spomenuta dva autorova najzrelija i najpunija dostignuda.

Rođen je u Dublinu, 2. veljače 1882. godine, u obitelji u kojoj se rodilo četrnaestoro djece, od kojih je desetoro preživjelo svoje djetinjstvo. Otac, veseljak – malograđanin, poslao je sina na školovanje isusovcima, kod kojih se, ozbiljan i uzoran đak, zamalo zaredio. Studirao je na Sveučilišnom koledžu u Dublinu, a zatim otišao u Pariz gdje se s mukom održavao pišudi književne prikaze za irske novine. Vratio se nakon nekoliko mjeseci u Dublin, gdje mu je majka bila na umoru. Idude godine upoznao je Noru Barnacle, s kojom je uskoro napustio domovinu. Nije htio da se službeno vjenčaju, a u Irskoj je nelegaliziran život u dvoje bio nemogud. Vjenčali su se 27 godina poslije, da bi njihovo dvoje djece u bududnosti izbjeglo komplikacije oko nasljeđivanja. Najprije u Puli, a zatim u Trstu, uzdržavao se poučavanjem engleskog jezika, a kad je izbio rat, sklonio se u neutralnu Švicarsku. Poslije okupacije Francuske, u Drugom svjetskom ratu, napustio je Pariz nakon više od dva desetljeda života u njemu, i ponovno se obreo u Zürichu, gradu gdje je još ranije izdržao nekoliko teških operacija očiju. Nakon nekoliko mjeseci umro je zbog perforacije čira na dvanaestercu, 13. siječnja 1941.

Uz nešto stihova i jednu dramu, napisao je uz par sitnijih rukopisa, četiri knjige proze koje po svom stilu predstavljaju evoluciju

i sve složeniju razradu u biti iste konvencije od djela u djelo, pa se ona, zapravo, i po sadržaju uvijek vradaju na bitno istu temu, ali je iz knjige u knjigu obrađuje kompleksnije i simbolički, sve jače se udaljujudi od činjeničnog realizma.

U danima koje je proveo u istarskom podneblju, Joyce se, kad nije podučavao – ili pio, bavio s dvije stvari: razrađivao je svoje teorijske misli o estetici (jedan od izvora po kojima ih primjereno nazivaju proučavatelji jest »Pulska bilježnica«), a uz to bio je zaokupljen rukopisom priča o svom rodnom gradu, koji je počeo još kod kude – tri pripovijetke tiskao je več u irskim novinama – a dopunio i zaključio u Trstu i u Rimu, gdje je krade vrijeme boravio.

Zbirka od petnaest novela, Dublinci (Dubliners), o građanima je irske prijestolnice, a pokazuje zebnje i iskustva, zabave i poroke, krize savjesti i svijesti građana irskoga glavnog grada, od djetinjstva do starosti. Pisana naturalističkom preciznošdu, stilska pažljivost te knjige stvara simboličke vrijednosti, koje djelu daju izrazimo moderne kvalitete. Objavljeno je ono 1914., više od osam godina nakon što ga je Joyce poslao prvom od nekoliko nakladnika, koje je pokušao zainteresirati za svoj rukopis, a oni, odnosno slagari, zbog nekih su se pojedinosti u tekstu, koje nam danas ne bi zapele za oko, pobojali kazne i zapljene kad izdanje bude otisnuto!

U jednom pismu nakladniku, koji je naposljetku i objavio knjigu, Joyce kaže da je htio napisati »poglavlje o moralnoj povijesti svoje zemlje« i da je za mjesto zbivanja izabrao Dublin, jer mu se taj grad učinio »središtem paralize«. Nemod i osjedaj kako je svaka aktivnost spriječena zaista su najšira, ali ne i imenovana tema svih tih priča (osim ako se svedenika u prvoj ne shvati kao metonimiju, kao predstavnika te – u knjizi psihološke – boljetice.)

Nedostaje volje i duhovnog poticaja; zamijenili su ih egoističnost, usredotočenost na sebe, opsjednutost materijalnim probitkom, onesposobljenost za vede i samostalne činove. Joyce ne kritizira otvoreno; njegov ujednačen ton, neemocionalan, neutralan iskaz, koji rijetko vrednuje, a nikada ne sudi, proizlaze iz talenta koji, da bi postigao svoju svrhu, zatomljuje glas s vlastitog stanovišta.

Želio je biti objektivan, pa piše stilom »savjesne sitničavosti«, kojim, zaključuje, ne može nikog uvrijediti. »Nisam kriv što se zadah iz lijenog pepela, starih krpa i otpadaka ne može ukloniti s mojih priča«. Zamislio je da prve tri priče pripadnu njegovom djetinjstvu, da im slijede priče o mladenaštvu, pak one o zrelosti.

Posljednje bi se bavile javnim životom: »Bršljanov dan...« govori o politici, »Majka« o umjetnosti u provincijskom okružju, »Milost« o religiji. Kad je naknadno dodao i posljednju, petnaestu, ona kao da je sabrala motive svih koje su prethodile. Svom bratu Stanislavu obradao se iz Trsta pitanjima o brojnim tehničkim pojedinostima o komunalnim službama (policija, ambulante...) i lokalnoj politici. Upotrijebio ih je funkcionalno, a da to ne bude naturalistički izvještaj o materijalnim okolnostima svakodnevnih zbivanja.

Sve priče imaju, uvjetno rečeno, dva vida. Jedan je tematika, koja ih približava naturalizmu i pripovjednoj tehnici kasne devetnaestostoljetne beletristike, a drugi je vrlo suptilan, nenametljiv simbolizam, koji pojedinostima daje i neizravno, dublje značenje. Po toj dvojakosti Dublinci su na pola puta od realizma do modernizma: čitaju se zbog onoga što predočavaju, ali i zbog onoga što diskretno naviještaju i ne zaključujudi sliku događanja stvaraju raznolik, a po nečemu i zajednički, jedinstven, karakterističan smisao, što ga autor otkriva ili, zapravo, što ga sam daje zbivanjima i sudbinama pojedinaca o kojima govori. Neke od ovih priča čitamo lakše, jer specifičnost irske situacije, političke, kulturne, vjerske, ne određuje bitno našu recepciju. Te su priče dosta univerzalne po onomu što pokazuju. Druge pak, manji broj njih, zahtijevaju određenu obaviještenost o sredini koja je potakla Joyceovo stvaranje, a pripovjedna tehnika koja de se u kasnijim djelima mnogo više nametnuti pažnji, ovdje je još u prvim pokušajima.

Možda je najbliža realizmu u novelama Joyceovih neposrednih prethodnika, njegova novela »Penzion«. Mladid koji je skrivio drugo stanje gazdaričine kderi prinuđen je da je oženi. Situacija je jasna, razmišljanje troje glavnih likova u granicama je okolnosti koje su do situacije dovele. Ono što je baš Joyceovo jest sveprisutnost teme u nizu varijacija – u zbivanjima, u mislima, u simboličkom značenju

detalja u društvenom okolišu i u govoru. Obuhvada fizičku prijetnju nasilna djevojčina brata, ovisnost o poslodavcu – vlasniku velike katoličke vinarske tvrtke, prinudnu taktiku gazdarice; a vjerske institucije, otjelovljene u crkvenom zvoniku, bdiju nad gradom i kontroliraju ga. Sasvim je joyceovska osobitost jedna pojedinost, koju teško da de zapaziti netko tko grad Dublin ne poznaje kao sam pisac: crkva u ulici Malborough, u koju se gđa. Mooney sprema nakon što je bezbolno po sebe obavila razgovor s nesretnim »zavodnikom«, posvedena je – kaže nam jedan nedavni komentator – Bezgrješnom začedu... Taj tip ironije, koja nastaje upotrebom lokalnih dublinskih činjenica, provlači se i čitavim Uliksom.

Otvorenija interpretacijama, a opet u biti jednostavna, jest priča »Eveline«. Djevojka kojoj je nakon teške bolesti umrla majka, i koja je izložena stalnoj kritici nepovjerljiva oca, zaljubljena je u mornara i sprema se s njime pobjedi u Buenos Aires, gdje on navodno ima stan i gdje de je on, vjeruje, ona, oženiti. Situacija nam se čini jasna: djevojka je u opasnosti. Kako, međutim, da budemo sigurni? Mi pratimo njezine misli, a mladida, Franka (što znači »iskren, otvoren«) čitatelj i ne susrede. Na večer, pri ukrcavanju na brod, Eveline u zadnjoj sekundi odustaje. U tom prizoru, međutim, pisac nam više ne predočava njezine misli. Zašto se to dogodilo? Nepovjerenje, obveza prema ocu, strah od bududnosti? To autor ne tumači i ne razrađuje.

A nikad nedemo saznati je li Frank bio takav kako mu ime kaže – ili je lagao.

Što je zajedničko tim dvjema pričama, usprkos jednoznačnosti jednog svršetka i problemnosti drugog? Protagonisti su smješteni u Dublin, žrtve su uskih okvira njegovih institucija i strogosti njihovih načela, lišeni su poduzetnosti i samopouzdanja (u »Penzionu« i ne može djelovati, a Eveline koči odgoj i plahost pred životom).

Tematski bliska, ali ispričana iz suprotne perspektive, jesu »Dva zavodnika«: dva mladida pristupaju skromnim djevojkama, sluškinjama, da bi ih iskoristili i iznudili neki novac. Svijest samo jednog od njih otvorena je čitatelju, ali, uz nešto konvencionalnog prikaza njegove socijalne situacije, lako je apsorbirati i njegov lik, te

karakter njegova nešto sposobnijeg druga. Ono što tu priču nosi izvan kostura same anegdote – nabavljanje zlatnika jest živahan prikaz grada u kojem svaka ulica kojom oni i ljudi koje susredu prolaze, ima svoje ime, pa poznavatelju Dublina ostvaruju konkretnu atmosferu ljetne večeri. Za druge, međutim, ta je predodžba znatno tanja nego, paradoks!, kad bi opis bio tek opdenitije realističan.

Daljnje dvije jednostavne priče su »Oblačid« i »Prijepisi« (»Counterparts« znači zapravo obrnute slike, paslike?). Njihovi antijunaci suočeni rutinskom svakidašnjicom koja im namede obiteljske obveze, u svom izljevu neučinkovita bijesa postižu samo nova poniženja. U obje priče neposredne žrtve su sinčidi, a to što jedan obedaje spontano ocu da de se, ako ga pusti, za njega moliti Majci Božjoj, podvlači duhovnu pustoš sredine u kojoj formalan religiozni čin ima služiti kao sredstvo kojom de se izbjedi zaista nezasluženi udarci.

Opdenito je mišljenje da je najslabija priča u zbirci jedna od najranijih, »Nakon trke«. Provincijski Dublin ovdje dobiva neke kozmopolitske osobine, kao što je do danas slučaj sa sličnim sredinama, kojima su međunarodna športska takmičenja na kratko podala takvu auru. Priča nema onu čvrstodu i sigurnost po kojima je u mnogim drugim novelama mladi Joyce ved zreo pisac. Glavni lik, Jimmy, međutim, u svojoj osamljenosti, nesposobnosti da se kontrolira i lakoj podložnosti euforiji – koju de prekinuti buđenje nakon pijančevanja – tipičan je za dublinske adolescente, što ih susredemo na mnogim mjestima u zbirci.

Tri priče o malim dječacima među najzanimljivijima su. Jedine u kojima junak govori u prvom licu otkrivaju dječju izloženost razočaranju u susretu s ravnodušnošdu, smrdu, bolesti i možda nedefiniranoj izopačenosti. Healistično oslikano mjesto zbivanja ispunjeno je nelagodom, osjedajem praznine, strahom, zatečenošdu nejasnim. Odlazak na blagdanski sajam »Arabija« razbija ideal zaljubljenog i romantičkog dječaka – ta priča ne ostavlja mnogo toga otvorenim. Naprotiv, »Susret«, gdje se dva đaka-markiranta, na izletu na kojem im besmislenost njihovih igara nije donijela zadovoljstva, susredu s očito seksualnim pervertitom, čije nezdravo ponašanje ne

shvadaju, ali im se gadi pričanje o tom danu, ostavlja mogudnost različitih interpretacija. U istom smjeru otišla je i prva priča u zbirci, »Sestre«. U središtu pozornosti i nisu sestre, nego brat svedenik, koji je izgubio sposobnost da drži misu; je li zbog pijanstva, zbog pedofilskih sklonosti, zbog nekog tredeg zla? Nezaključene rečenice u razgovoru, iskidane misli, izbjegavanje da se protumače simptomi – sve je to bliže tekovinama književnog modernizma nego postupak u vedini ostalih priča. »Paraliza«, jedna od nepoznatih riječi što fasciniraju dječaka, možda je metafora za društveni i duhovni život irske prijestolnice početkom stoljeda.

Takva se nejednoznačnost iskaza i svenazočnost paralize uma i akcije može pronadi i na mnogim mjestima u pričama iz »javnog života«, pogotovo u onoj, koja predočuje političko ozračje. Sam Joyce kaže da mu je novela »Bršljanov dan u prostorijama Odbora« najdraža u čitavoj zbirci. Onomu kome su daleke stranačke aluzije, pa i tehnika skupljanja glasova na lokalnim izborima, psihološka samootkrivanja i pomaci u konverzaciji nede biti dovoljan sadržaj da bi usvojio autorovu tehniku. Koliko je ironije u onim pucnjevima kod otvaranja pivskih boca? Ima li gorčine u isticanju da su djelatni faktori političkih irskih zbivanja koji se spominju, odreda mrtvi ili odsutni – kao što upozorava jedan kritičar. Tako mnogi nede shvatiti ni umješni pastiš – diletantsku pjesmu u čast pokojnog, nezaboravnog vođe, Parnella, koja je po svom književnom izrazu klišeizirana i loša, ali po osjedajnim motivima koji su je izazvali, ljudska i dirljiva. Jednaka provincijalna ograničenja – ali na društveno »višoj« razini – pokazuje majčina svađa oko honorara za kderkino pjevanje, na priredbi kakva bi početkom stoljeda bila kulturni događaj za Dublin (»Majka«). Uz politiku i umjetnost Joyce je jednu priču (»Milost«) posvetio i religiji – nedužan događaj oko obradenja pijanice kojega de prijatelji dovesti na propovijed u kojoj svedenik, koji traži podršku poslovnih ljudi, bestidno ugađa novčarima. Pozorni čitatelj možda de primijetiti satiru u autorovu stavu, ali nikako činjenicu da je priča komponirana prema odnosu triju dijelova Danteove Božanske komedije kako nas obavještava knjiga Joyceova brata. Takva konstrukcija ostaje za pisca njegovim intimnim činom; nasuprot tomu, razgovori, druženje uz

šank, neuka i zbrkana teologija, licemjerno podilaženje u riječima oca Purdona — to su elementi religijske sveprisutnosti u gradidu, što ga je mladi Joyce s ogorčenjem zasiden napustio koju godinu ranije.

Nezaključeni, vrludajudi, tek napola oblikovani dijalozi i individualni iskazi prema nekim retoričkim konvencijama – pjesma, propovijed – samom svojom formom, za naivno čitanje prirodnom, sadrže autorov stav spram svijeta koji prikazuje. Njegovo pripovijedanje ne komentira i ne vrednuje, a karakterizacija pruža sve elemente čitatelju da likove sam procijeni. Ne tvrdnja, nego sam stil sugerira kvalitete teme, na primjer, osobine pojedinog lika. U priči »Ilovača«, dobrodušna usidjelica Marija okružena je pažnjom i pohvalama na poslu i u obitelji rodbine s kojom provodi blagdansku večer uoči Svih svetih. Njezina samoda i nedostatak intimnosti proizlaze iz pripovjednog tona, koji na izgled iskazuje srdačnost i bliskost.

Tko ne poznaje irske tradicionalne pjesme – a to vrijedi valjda za sve čitaoce hrvatskoga prijevoda – nede prepoznati jedan Marijin propust; kad pjeva, ponavlja prvu polovicu stihova, a sasvim izostavlja onu, koja govori o bračnoj sredi. Bez kritike koja bi to komentirala, takva bitna pojedinost ostaje nam nepoznata, a kontekst gubi smisao. Drugačiji pak je ton u priči o drugom jednom osamljeniku, emocionalno suhom i egocentričnom g. Duffyju, »Žalosni slučaj«.

Iskaz je čvrst, neproblematičan, bez naglašenih sentimentalnih konotacija. U pitanju je vrlo obrazovan čovjek, čitač Nietzschea, prevoditelj Hauptmanna. Samoubojstvo jedne žene, koja se bila propila: a ne znamo je li tomu kriv nerealiziran odnos s njime, i koliko, samo mu otkriva sterilnost vlastite prošlosti; iritira ga, ali mu i dovodi do svijesti koliko je sam.

Priča »Mrtvi« naknadno je dodana koncepciji zbirke; pet do šest puta dulja je od vedine ostalih u njoj. Na neki način ona sintetizira i ponavlja njihovu dublinsku bit, ali kao da autor sebe ne odvaja od zbivanja i ljudi kao u drugima. Naslov ima više značenja, koja se dopunjuju; »Mrtvi« znači pokojnici uopde, o kojima se misli, znači nedostatak perspektive i orijentaciju spram prošlosti, znači ljude koji

nemaju vitalnosti jer su istrošeni, znači djelovanje što ga proizvodi Grettino sjedanje na mladida koji ju je volio, a umro od nazeba, zadobivena dok je pjevao pod njezinim prozorom. Sva ta četiri aspekta djeluju na Gabrijela, jedinoga aktivnog intelektualca u čitavoj knjizi; čine ga svjesnim svoga mjesta u sredini u kojoj je duhovna djelatnost i kad je iskrena ponajviše rutinska i u prvom redu formalistička; a posljednji od tih aspekata naslova mijenja njegovu spoznaju o sebi i svom braku. Jedna pojedinost za drugom, počevši s božidnom večerom kod dviju njemu dragih starica i govorom što ga on tom prigodom drži – govorom koji estetizira spoznaju o neumitnom odumiranju središta, koje je sjedinjavalo nazočne – pak kulminacija priče nakon večere, u hotelskoj sobi, dolazi pred čitatelja koji je atmosferom ved pripremljen, iako se na fabularnom planu pojavljuje nešto novo. Među vrhuncima Joyceove pripovjedačke vještine, ovaj neavangardni, staromodni tekst, u dosluhu s temom koja ispraduje preživjele i zastarjele ljudske vrijednosti, strši svojim nekarakterističnim ugođajem. Opori odjek, kadšto i prikriven, pripovjednog glasa u ostalim pričama, ovdje se promijenio i dao neku ljudsku popustljivost Joyceovoj osudi sredine koja ga je rodila i oblikovala u buntovnika i bjegunca. Iznimna doimljivost te novele prelazi na ukupnost ostalih i čini knjigu cjelinom sasvim iznimnom među strukturiranim zbirkama pripovijedaka.

Usporedo s dublinskim novelama Joyce je pisao i svoj autobiografski roman, koji je namjeravao nazvati Junak Stephen (Stephen Hero).Velik dio tog rukopisa više ne postoji – autor, nezadovoljan, sam ga je čitava bacio u vatru, a odakle je jedan dio Nora u zadnji čas izvukla. Pisao ga je ponovno, a ta verzija, dovršena i objavljena, jest Portret umjetnika u mladosti. U sačuvanom dijelu prvog rukopisa, međutim, razrađuje se i jedan estetički koncept, što ga Joyce naziva epifanijom, prema izrazu za božanski znak, što su ga vidjela tri Sveta kralja na putu u Betlehem da se poklone tek rođenom Isusu. Pod tim izrazom misli na neko »naglo očitovanje duha, u banalnosti govora ili geste ili pak u nekom stanju duha dostojnu da se upamti« (»a sudden spiritual manifestation, whether in the vulgarity of speech or of gesture or in a memorable phase of the mind itself«).

Pisac treba pažljivo bilježiti te epifanije, jer su one najsuptilniji i najprolazniji trenuci.

Epifanija je, kaže jedan kritičar, nešto latentno, što se nalazi pod uglađenom površinom najobičnijih stvari. Ono bi moglo naglo izbiti na površinu i pokazati do tada potisnutu stranu, koja pokazuje istinu promatrane pojave. Drugi komentator redi de pak da su epifanije trenuci kad teme nađu svoje pravo žarište i kad se naglo ističe ono što pripovijedanje zapravo podrazumijeva (njegove implikacije). Takvi trenuci ozarenosti, bitnog značenja, koje treba prepoznati, izbijaju iz dubljeg, metafizički utemeljenog sadržaja pripovjednog djela, na kojem se u modernizmu građe izrazito lirski sačinjene strukture, za razliku od narativne postupnosti realističkih cjelina. Epifanija je ili spoznajna kulminacija ili se u obliku značajnih slika ili iskaza ponavlja u tekstu, pa se time naglašava i učvršduje doživljaj izazvan jezičnim signalima. U Dublincima priče otkrivaju intenzivne trenutke ljudskih situacija i vođe ih do nekih moralnih, društvenih ili duhovnih spoznaja. Konkretnije, kako upozorava jedna studija o toj knjizi, priče uvijek ironički prokazuju nedostatak duhovne dimenzije; a Joyceov izbor i organizacija dodaju značajnost i građi koja je realistička.

Iako se radi o ranom djelu, »koprene jezika (Joyceovih strategija) u Dublincima ved /su/ vrlo guste, premda zamaskirane prividnom jednostavnošdu stila«, piše Sonja Bašid u knjizi Subverzije modernizma: Joyce i Faulkner.Iza tog privida realizma rijetko stoji komentar i interpretacija pripovjednog glasa, koji de nas orijentirati u skladu s vrijednostima što ih autor ne želi nametnuti, ali ih cjelinom teksta sugerira. »To, međutim, kaže Sonja Bašid, nije objektivnost koja pomanjkanjem subjektivnih sudova i analitičkih komentara u čitatelju stvara pozitivan dojam nepristranosti, ved negativan osjedaj neodređivosti i nesigurnosti...« U romanu kao što je Joyceov Portret umjetnika ili kao što su vrhunci modernizma Virginije Woolf, epifanije koje konstituiraju čvorišna mjesta u tekstu daju više prostora da ih čitatelj apsorbira, nego u noveli. Zahtjevi što ih postavljaju vedi su, ali otvoreniji, izravni. Prije postmodernog poigravanja prozom zbila se i u nas, svakako, modernistička transformacija realizma (ostavimo po strani avangardističko eksperimentiranje u godinama oko Prvoga

svjetskog rata). Ta transformacija, međutim, do sada je proučavana prilično parcijalno, a Joyceovo novelističko postignude izazov je kritičkoj teoriji i analizi hrvatske novele.

Drama Prognanici (The Exiles)objavljena god. 1918., nije kazališni tekst koji se može usporediti s Joyceovim novelističkim opusom ili s njegovim prinosom modernom romanu. Ona je, međutim, zanimljiva i zbog načina na koji »objektivizira« neke vidove njegova osobnog života i kako tematizira motive što ih u drugačijem, ali ne previše udaljenom obliku možemo otkriti kod najvedeg zapadnoeuropskog dramatičara na prijelazu stoljeda (ako izostavimo humorom prožet duh Iraca Wildea i Shawa), Norvežanina Henrika Ibsena.

Protagonist Prognanika otišao je u Italiju s nevjenčanom ženom, tamo im se rodio sin, koji s roditeljima djelomice razgovara talijanski, junak se koleba između svoga ponovnog povratka u domovinu i neobveznijeg ostanka u emigraciji; kao i Joyce, ima slabe oči. Biografski podaci dobili su onu impersonalnost koja, po T.S. Eliotu, izbjegava subjektivnu emocionalnost u literaturi. S pravom, međutim, kritika tom komadu zamjerava, što muški likovi, iako mnogo govore, nemaju do kraja istesane karakterne crte. Sam se autor koleba što od njihovih postupaka želi prihvatiti, a što ne. U biti, radi se o obiteljskoj drami; ni ljubavni trokut ni četverokut, to je studija o odnosu ljubavi i slobode na pragu moderniteta u kulturi.

Zapravo se radi o seriji dijaloga, u kojima se likovi ispovijedaju, želedi razotkriti i shvatiti svoje odnose. Publika se nede preozbiljno uživjeti u tu krizu međusobne odanosti Richarda i Roberta, odnosa obojice spram Berthe i odnosa Richarda spram Berthe i Beatrice. Danas više ne reagiramo preosjetljivo na proklamaciju muškog intelektualca o slobodi odlučivanja, koju treba dati ženama u njihovom izboru suputnika kroz život ili, ako žele, samo kroz segment životnog puta. Da takvu slobodu muškarci za sebe smatraju prirodnom nije nimalo novo. Ono što u ovom komadu traje, kao uostalom i u nekim pričama u Dublincima i u Uliksu, jest nerazriješena neizvjesnost i sumnja, koja je paralelna društvenoj atmosferi u kojoj je izdaja konstitutivna pojava u politici i u individualnoj svijesti. U katoličkoj zemlji tu dvoznačnost u ovoj drami nadmašuje jedino

protestantska savjest jedne Beatrice, ali na suh, usko načelan, usidjelički način. S druge strane, Richardova podsvjesna mazohistična želja da bude žrtvom nevjere, kao da je aspekt Joyceove osobnosti. Pratimo je i u intimnim pismima Nori, kao i u nekim i danas skandaloznim poniranjima u samoponiženje g. Blooma u Uliksu; a na drugoj razini, možda u međusobnom iznevjeravanju u keltskom mitu, koje je jedan od temelja opernog libretta Wagnerovog Tristana i Izolde. Prognanici nemaju težinu samostalna priloga kompleksnoj Joyceovoj umjetnosti, ali u njima nalazimo bezbroj motiva, u kojima se očituju pojedini vidovi njegovih stalnih preokupacija.

Prvo izdanje ovih u ovoj knjizi nanovo dotjeranih prijevoda izašlo je god. 1965. Prije toga ti tekstovi nisu u cijelosti nikad u Hrvatskoj objavljeni, a ni kasnije nisu privukli pozornost, koju svojom značajnošdu zavređuju kao stupnjevi na Joyceovu putu do Uliksa. Svjetska važnost toga iznimnog djela, u punoj mjeri poznata je i u nas, pa je hrvatski jezik jedan od rijetkih na kojima postoje čak dva potpuna prijevoda Uliksa (te više domadih stranih studija i analiza o njemu). Kuriozitet je da je ved god. 1929. publicist Ivan Krnic, koji se često javljao s informativnim napisima o pojavama u svjetskoj književnosti, objavio članak od šest stranica o Dublincima, u Jubilarnom almanahu Kluba hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku.

IVO VIDAN

VAŽNIJA LITERATURA

PRIJEVODI

Mladost umjetnika, prev. S. Šimid, 1952. i 1965. Uliks, prev. Z. Gorjan, 1985. i 1965. Dublinci, prev. M. Buljan, i Izgnanici, prev. A. Stamad, 1965. Portret umjetnika u mladosti, prev. L. Držid, 1981. i Giacomo Joyce, prev. A. Šoljan, 1981. Komorna glazba, prev. A. Stamad, 1990., pod naslovom Pjesme, 1998.

LITERATURA

J. Joyce, Stephen Hero, 1944. Hugh Kenner, Dublin’s Joyce, 1955. J. Joyce, Letters (ur. S. Gilbert i R. Ellmann), 3 sveska, 1957, 1966. Stanislaus Joyce, My Brother’s Keeper, 1958. J. Joyce, Critical Writings, 1959. Robert Scholes i Richard M. Kain (ur.). The Workshop of Daedalus, 1965. Ivo Vidan, Nepouzdani pripovjedač, 1970. Ivo Vidan, Romani struje svijesti, 1971; novo izdanje pod naslovom Joyce – William Faulkner, 1996. Ivo Vidan, Tekstovi u kontekstu, 1975. Richard Ellmann, Joyce, revid. izdanje, 1982. »Književna smotra«, hr. 45, 1982. Ljiljana Gjurgjan, Kamov i rani Joyce, 1984. Derek Attridge (ur.), The Cambridge Companion to James Joyce, 1990. Sonja Bašid, Subverzije modernizma, 1996. Višnja Sepčid, Klasici modernizma, 1996.

I.V.

DESIGN BIBLIOTEKE

DUBRAVKA RAKOCI

GRAFIČKI UREDNIK

BRUNO ABRAMOVIČ

LEKTOR

MARKO ALERID

KOREKTORICA

BOŽICA ŽABČID

GRAFIČKA PRIPREMA

STUDIO ZA GRAFIČKI DIZAJN ALFA

ALFAD.D.

ZAGREB, NOVA VES 23 A

ZA IZDAVAČA

MIRO PETRID

TISAK

ZRINSKI D.D. ČAKOVEC