1

2

James Rollins - PLAVI BEZDAN Zahvale Nijedan čovjek nije poput otoka, pogotovo ne pisci. Mnogo je dobrih ljudi i prijatelja koji su mi pomogli da dotjeram ovaj roman. Prije svih, htio bih izraziti zahvalnost mom izdavaču Lyssi Keusch i mom agentu Russu Galenu. Što se tiče tehničkih pojedinosti, nekoliko je osoba bilo od neprocjenjive pomoći u istraživanju potrebnom za povijesno-znanstvenu pozadinu romana: dr. se. Stephen R. Fischer za polinezijske jezike; dr. Charles Plummer iz CSUS-a sa svojim poznavanjem geologije; Vera Rubin sa svojim člancima iz astronomije; dr. Phil Nuvtten iz Nuytco Research Ltd., kao i osoblje Zegrahm Deep Sea Voyagesa, koji su mi dali na uvid pojedinosti o dinamici podmornica: Laurel Moore, knjižničarka u Woods Hole Oceanographic Institution, koja mi je pomogla s biologijom dubokih mora; i David Childress, čija mi je knjiga Ancient Micronesia bila izvor od neprocjenjive važnosti. Naposljetku, znatno su pridonijela i dvojica autora čije su knjige bile inspiracija ovoj priči: pukovnik James Churchward, Books of the Golden Age, i Charles Berlitz, The Dragon's Triangle. Naravno, ne smijem zaboraviti ni ekipu koja mije pomogla analizirali i urediti prvi nacrt romana: zahvaljujem Chrisu Croweu, Michaelu Ciallowglasu, Leeju Garrettu, Dennisu Gravsonu, Penny Hill, Debri Nclson, Chrisu Koehleru, Daveu Meeku, Chrisu Smithu, Jane O'Riva, Sicveu i Judy Prey, Caroline Williams - i za kritičku analizu i desetljeće prijateljstva, Carolyn McCray. Na kraju, posebno sam zahvalan Steveu Wintersu i Webu Stewu za njihovu pomoć na Internetu, kao i Donu Wagneru za veliku potporu koju mije više puta pružio.

PROLOG DAN POMRČINE SUNCA, UTORAK 14. SRPNJA

I

Prije

8:14 PSF SAN FRANCISCO. KALIFORNIJA U jutro dana kad je bila najavljena pomrčina, Doreen McCloud žurila je iz Starbucksa s novinama pod rukom. Imala je sastanak u deset na drugom kraju grada i nešto manje od jednog sata vožnje vlakom do svog ureda kraj Embarcadera. Drhteći na jutarnjoj svježini, brzo je hodala s kavom u ruci prema podzemnoj postaji na uglu ulica Market i Castro. Namrštila se kad je pogledala prema nebu. Još se nije bio razišao pokrivač noćne izmaglice i sunce je bilo tek blijedi odsjaj u magli. Pomrčina se trebala dogoditi odmah nakon četiri popodne - prva pomrčina Sunca u novom tisućljeću. Bit će šteta ako magla pokvari pogled. Znala je iz poplave medijskih najava da se cijeli grad sprema proslaviti taj dogañaj. San Francisco nije mogao propustiti tako dobru izliku za već poznatu pompu. Zavrtjela je glavom na sve te gluposti. S prokletom vječnom maglom San Francisca, zar je nekoliko trenutaka tame bilo vrijedno takve gužve? To čak nije bila ni potpuna pomrčina. Pacific Standard Time - standardno pacifičko vrijeme. S uzdahom se ostavila tih misli i popravila šal oko vrata. Imala je preče brige. Ako sredi stvari s računom Delta Bank, bit će joj otvorena vrata za vlasnički udio u tvrtki. Dopustila je toj pomisli da je ponese preko ulice Market do postaje. Došla je tamo upravo kad je dolazio novi vlak. Gurnula je kartu u automat na ulazu i požurila stubama na platformu, gdje je pričekala da se vlak zaustavi. Zadovoljna što ima još dovoljno vremena do sastanka, otpila je gutljaj kave. Udarac u lakat izbio joj je šalicu s usana. Vruća kava razlijevala se u gustom luku dok je šalica padala iz ruku. Bez daha se okrenula i suočila s krivcem. Starija žena, obučena u šarene krpe i odrpanu deku, buljila je u Doreen očima koje su gledale neki drugi svijet. Glavom joj je proletjela slika njene majke u krevetu: vonj mokraće i lijekova, mlitavo lice i iste takve prazne oči. Alzheimerova bolest. Koraknula je unatrag, refleksno stišćući torbicu pod rukom. No starica, očito beskućnik, nije se činila opasnom. Očekivala je uobičajenu molbu za sitniš. Umjesto toga, žena ju je i dalje probadala svojim praznim pogledom.

3

Doreen je ustuknula još jedan korak; ali strah i ljutnja nisu je zaštitili od ugriza tuge. Oči ostalih prolaznika polako su odlutale na stranu. To je bio zakon grada. Ne obraćaj previše pozornosti. Pokušala mu se pokoriti, ali nije mogla. Možda je to bilo zbog sjećanja na davno preminulu majku ili zbog neke navale sućuti. Kako god bilo, zatekla je samu sebe kako govori: "Mogu li vam pomoći?" Starica se pomakla i Doreen je ugledala napola izgladnjelo mladunče terijera skriveno u dronjcima pokraj njenih nogu. Držalo se blizu svoje gospodarice. Mogla je prebrojiti svako rebro na tankom stvorenju. Žena s ulice primijetila je Doreenin pogled. "Brownie zna", rekla je promuklo, glasom prigušenim njenim godinama i bukom ulice. "On zna." Doreen je kimnula kao daje razumjela. Najbolje je bilo ne provocirati psihičke bolesnike. Naučila je to sa svojom majkom. "Sigurna sam da zna." "Svašta mi govori, znaš." Doreen je ponovno kimnula, odjednom se osjećajući budalasto. Iza nje su se zvučno otvorila vrata vlaka. Bolje joj da požuri ako ne želi propustiti vlak. Počela se okretati kad je iz dronjaka izletjela osušena ruka; koščati prsti uhvatili su je za zglob. Doreen je instinktivno povukla ruku, ali starica je, na njeno iznenañenje, nije puštala. Zašuštavši krpama, žena joj se primakla. "Brownie je dobar pas." Pijuckala je dok je govorila grubim glasom. "On zna. On je dobar pas." Doreen se istrgla iz staričina stiska. "Ja... moram ići." Žena se nije opirala. Ruka joj je nestala pod naborima deke. Ne skidajući pogled sa žene, Doreen se provukla kroz otvorena vrata vlaka. Kad je ostala sama, činilo se kao daje žena nestala u svojim krpama i mučnim snovima. Uhvatila je pogled psića. Dok su se vrata vlaka zatvarala, čula je kako strica mrmlja: "Brownie. On zna. On zna da ćemo danas svi umrijeti."

13-55, PST (01:55 PO LOKALNOM VREMENU) ALEUTI,. ALJASKA U jutro najavljene pomrčine, Jimmy Pomautuk se uvježbano oprezno uspinjao ledenom strminom. Nekoliko koraka ispred njega šetao je njegov pas Nanook. Veliki malamut dobro je poznavao stazu, ali je, kao uvijek odan suputnik, držao oko na gospodaru. Prateći otiske staroga psa, Jimmy je vodio troje engleskih turista -dvojicu muškaraca i ženu - na vrh glečera na otoku Fox. Odande se pružao spektakularan pogled. Njegovi su preci Inuiti nekad dolazili na to isto mjesto kako bi štovali veliku Orku, izrañivali drvene toteme i u znak obožavanja bacali u more stijene s litice. Njegov gaje pradjed prvi put doveo na ovo sveto mjesto kao dječaka. To je bilo prije gotovo trideset godina. Sad je ono bilo označeno na bezbrojnim kartama i turistički čamci raznih kompanija istovarivali su svoj ljudski teret na dokovima slikovitog sela Port Roysona. Osim starinske luke, glavna atrakcija na otoku bile su litice glečera. Za ovako bistrog dana mogao se vidjeti beskrajni luk svih aleutskih otoka. Njegovim je precima taj pogled bio neprocjenjiv, a u suvremenom svijetu vrijedio je točno četrdeset dolara izvan sezone i šezdeset za toplijih mjeseci. "Koliko još ima do tog prokletog mjesta?" javio se glas iza njega. "Otpast će mi guzica od hladnoće." Jimmy se okrenuo. Upozorio je turiste da će se temperatura spuštati u skladu s visinom na koju se popnu. Svi troje su imali iste Eddie Bauer jakne, rukavice i čizme. Činilo se da im njihova skupa oprema nije mnogo pomagala. Na leñima ženine parke još je visjela kartica s cijenom. Pokazao im je u smjeru u kojem je pas upravo nestao. "Još samo jedna uzbrdica. Pet minuta. Tamo je i koliba u kojoj se možete zagrijati." Muškarac je pogledao na sat i zagunñao. Jimmy je prevrnuo očima i nastavio se penjati strminom. Da nije bilo napojnica, bio bi u iskušenju da dobar dio njih gurne preko litice. Kao žrtvu bogovima mora svojih predaka. Ali umjesto toga je, kao i uvijek, samo klipsao dalje da bi na kraju došao do vrha. Iza sebe je začuo uzdahe. Većina ljudi je jednako reagirala na pogled. Okrenuo se da im održi uobičajeni govor o važnosti ovoga mjesta, ali tada je primijetio da pozornost njegovih suputnika nije na spektakularnom pogledu, nego na paničnim pokušajima da sakriju svaki centimetar svoje kože od dodira blagih vjetrova. "Tako je hladno", rekao je drugi muškarac. "Nadam se da mi neće pući leće na kameri. Poludjet ću ako sam se popeo skroz do ovog jebenog mjesta a da to ne mogu nikomu pokazati." Jimmy je stisnuo šake i prisilio se na smiren odgovor. "Koliba za grijanje je tamo, meñu onim borovima. Zašto svi ne odete tamo? Morat ćemo još pričekati pomrčinu." "Hvala Bogu", rekla je žena. Naslonila se na muškarca koji se prvi potužio. "Idemo brzo, Reggie." Sad je Jimmy bio na kraju kolone. Trio Engleza jurio je prema rijetkom šumarku borova u zavjetrini. Nanook mu se pridružio na putu, podmećući mu glavu pod ruku i zahtijevajući malo maženja.

4

"Dobar Nanook", promrmljao je. Pogled mu je odlutao na stup dima na plavom nebu pred njim. Barem je njegov sin obavio svoj dio posla i upalio peć jutros prije nego što je otišao na kopno; želio je proslaviti pomrčinu sa svojim prijateljima. Začudo, u trenutku kad je pomislio na jedinog sina, preplavio gaje val sjete. Nije mu bilo jasno odakle je došao taj iznenadni osjećaj. Zavrtio je glavom. Ovo je mjesto tako djelovalo na njega. Kao daje tu uvijek postojala nekakva prisutnost. Možda bogovi mojih predaka, pomislio je samo se napola šaleći. Nastavio je prema toplini kolibe, odjednom želeći pobjeći od zime ništa manje nego turisti. Pogledom je pratio trag dima skroz do sunca na rubu istočnog obzora. Pomrčina. Ono što su njegovi preci opisivali kao kita koji jede sunce. Ostalo je još nekoliko sati. Odjednom je Nanook duboko zarežao pokraj njega. Jimmy ga je pogledao. Malamut je gledao prema jugu i on je mršteći se pogledao u istom smjeru. Litice su bile prazne, s iznimkom drvenog totema. To je bila zamka za turiste; bio je strojno napravljen negdje u Indoneziji i dopremljen ovdje. Čak ni drvo nije bilo iz ovih krajeva. Nanook je i dalje duboko režao. Jimmy nije znao Što je prestrašilo psa. "Tiho, dečko." Uvijek poslušan, Nanook je sjeo na šape, ali je ostao napet. Jimmy se škiljeći zagledao u prazno more. Dok je tako stajao, na usne mu je došla stara molitva kojoj gaje naučio njegov djed. Iznenadila gaje sama činjenica da se sjetio riječi, a uopće si nije mogao objasniti zašto je imao potrebu da ih sada izgovori. Na Aljaski je čovjek morao naučiti poštovati prirodu i svoje instinkte kako bi preživio - i on im se sada prepustio. Osjećao se kao da djed stoji pokraj njega, kao da dvije generacije gledaju more. Djed je imao izreku za ovakve trenutke: "Vjetar miriše na oluju."

16-.05 PST (10:05 PO LOKALNOM VREMENU) HAGATNA, TERITORIJA GUAM U jutro najavljene pomrčine, Jeffrey Hessmire proklinjao je svoju zlu sreću dok je žurio hodnicima guvernerove palače. Prvi dio summita prekinut je zbog objeda. Državnici Sjedinjenih Američkih Država i Narodne Republike Kine neće se ponovno sastati dok ne proñe najavljeno promatranje pomrčine. Kao mladi pomoćnik, Jeffrey je dobio zadaću da tijekom stanke ispiše i umnoži bilješke ministra vanjskih poslova s jutarnjeg sastanka te da ih podijeli američkom izaslanstvu. I tako, dok će drugi pomoćnici prije pomrčine uživati u banketu u vrtu i uspostavljati kontakte s višim dužnosnicima u vladi, on će izigravati tajnicu. Ponovno je prokleo. Kog su vraga uopće radili ovdje, usred Tihog oceana? Prije će se pakao zamrznuti nego što dvije pacifičke sile potpišu nuklearni sporazum. Nijedna strana nije bila spremna na kompromise, pogotovo u vezi s dva ključna pitanja. Predsjednik je odbio zaustaviti širenje novog, briljantnog sustava za obranu od projektila, koji bi štitio i Tajvan, a kineski je premijer u korijenu sasjekao svaki pokušaj ograničavanja proizvodnje njihovih vlastitih nuklearnih bojevih glava. Sastanak koji je trajao cijeli tjedan uspijevao je samo pojačati napetost. Jedina je svijetla točka bila prvog dana, kad je predsjednik Bishop dobio dar od kineskog premijera: kip drevnog kineskog ratnika na ratnom konju u stvarnoj veličini, repliku jednog od njihovih čuvenih glinenih kipova iz grada Xi'ana. Novinari su cijeli dan proveli fotografirajući dvojicu voña država pokraj upadljivog kipa. Bio je to dan pun obećanja, koja se zasad nisu ostvarivala. Kad je došao u krilo s uredima dodijeljenim njegovu izaslanstvu, pokazao je svoju propusnicu čuvaru, koji je hladno kimnuo. Došavši za stol, zavalio se u kožni stolac. Iako mu je bio mrzak tako priprost posao, dat će sve od sebe. Pažljivo raširivši rukom pisane bilješke pokraj računala, primio se posla. Prsti su mu letjeli tipkovnicom pretvarajući bilješke ministra Elliota u jasna, otipkana slova. Dok je radio, zaboravio je na svoju ljutnju. Zainteresirao gaje ovaj pogled na zakulisne političke igre koje su se tu igrale. Izgleda da je predsjednik zapravo bio spreman napraviti ustupak kod Tajvana, ali je pokušavao isposlovati najpovoljniju reakciju kineske vlade, inzistirajući na moratoriju na bilo kakvu nuklearnu proizvodnju u budućnosti i na kineskom potpisivanju Zakona o kontroli tehnologije projektila, koji je ograničavao izvoz znanja o izradi projektila. Činilo se daje Elliot mislio kako je to moguće postići ako dobro odigraju svoj dio igre. Kinezi nisu željeli rat za Tajvan. Tu bi svi izgubili. Bio je toliko zauzet ministrovim bilješkama da nije primijetio kako mu je netko iza leña sve dok ga nije trgnulo nakašljavanje. Okrenuo se u stolcu i ugledao visokog sjedokosog čovjeka. Bio je opušteno obučen, u košulji s kravatom, sa sakoom prebačenim preko ruke. "I, što mislite, gospodine Hessmire?" Jeffrey je ustao tako naglo da mu je stolac otklizao po podu sve do susjednog stola. "G-gospodine predsjedniče." "Opustite se, gospodine Hessmire." Predsjednik SAD-a, Daniel R. Bishop, nagnuo se nad Jeffreyjev stol i pročitao napola završen prijepis ministrovih bilježaka. "Sto mislite o Tomovim stavovima?" "Ministra vanjskih poslova? Gospodina Elliota?" Predsjednik se uspravio i umorno se nasmiješio. "Da. Studirate meñunarodno pravo na Georgetovvnu, zar ne?"

5

Jeffrey je zinuo. Nije mislio da će ga predsjednik Bishop razlikovati od stotina drugih pomoćnika i stažista koji su radili u Bijeloj kući. "Da, gospodine predsjedniče. Diplomirat ću sljedeće godine." "Kako sam čuo, kao najbolji na godini i sa specijalizacijom na Aziji. I, kakav je vaš pogled na summit? Mislite li da možemo postići dogovor s Kinezima?" Ovlažio je usne, ali nije mogao izdržati čelično plavi pogled Danie-la Bishopa, ratnog junaka, državnika i voñe slobodnog svijeta. Počeo je mrmljati. "Budi glasniji, momče. Neću te ugristi. Samo želim tvoje iskreno mišljenje. Sto misliš, zašto sam rekao Tomu da ti dodijeli ovu zadaću?" Šokiran tim otkrićem, Jeffrey je ostao bez teksta. "Dišite, gospodine Hessmire." Poslušao je predsjednikov savjet. Duboko je udahnuo i pročistio grlo, pokušavajući srediti misli. Polako je progovorio. "Ja... mislim da je ministar Elliot u pravu u pogledu želje Kine da gospodarski integrira Tajvan." Podigao je. pogled, zastajući da ponovno udahne. "Proučavao sam predavanja uprava Hong Konga i Makaa. Čini se da su Kinezima te regije modeli za integraciju demokratskih gospodarstava u komunističku strukturu. Ima mišljenja da su ti eksperimenti pripremanje prostora za reintegraciju Tajvana, i da bi trebali pokazati kako bi takva unija mogla svima biti od koristi." "A Što je sa sve većim kineskim nuklearnim arsenalom?" Jeffrey je sve brže govorio, zagrijavajući se za diskusiju. "Svoju nuklearnu tehnologiju i tehnologiju projektila su ukrali od nas. Ali trenutačna infrastruktura proizvodnje u Kini ni izbliza nije dorasla najnovijim tehnologijama. Po mnogo čemu, to je još poljoprivredna država, nesposobna za brzo razvijanje nuklearnog naoružanja." "Kakva je vaša procjena?" "Kinezi su vidjeli kako je utrka u naoružanju dovela Sovjetski Savez do bankrota. Sigurno će se čuvati takve pogreške. U sljedećih deset godina Kina će morati ojačati svoju tehnološku infrastrukturu ako želi zadržati vodeću poziciju. Ne mogu si dopustiti natjecanje u pišanju u dalj sa SAD-om oko nuklearnog arsenala." "Pišanje u dalj?" Jeffrey je raširio oči, a lice mu je poprimilo tamnoljubičastu nijansu. "Ispričavam se -" Predsjednik je podigao ruku. "Nema potrebe. Hvala na analogiji." Osjećao se glupo. Kakve je sve gluposti provalio? Otkud mu hrabrosti tratiti predsjednikovo vrijeme sa svojim stavovima? Predsjednik se odmaknuo od stola i obukao sako. "Mislim da ste u pravu, gospodine Hessmire. Nijedna zemlja ne želi financirati novi hladni rat." "Da, gospodine", tiho je promrmljao. "Još ima nade da se sve to riješi prije no što nam se odnosi još više pogoršaju, ali to treba napraviti pažljivo." Predsjednik je krenuo prema vratima. "Završite sa svojim poslom, gospodine Hessmire, i pridružite nam se na zabavi u vrtu. Ne biste smjeli propustiti prvu pomrčinu Sunca u ovom tisućljeću." Jeffrey je bio previše ukočen da bi odgovorio dok je predsjednik izlazio iz sobe. Potražio je stolac i potonuo u nj. Predsjednik Bishop ga je saslušao... i složio se s njim! Zahvalivši zvijezdama na takvoj sreći, uspravno je sjeo i vratio se svom poslu s novim poletom. Ovaj danje mnogo obećavao.

II

Tijekom

16:44 PST SAN FRANCISCO, KALIFORNIJA Doreen McCloud se zagledala s balkona zgrade u kojoj je radila na zaljev San Francisca. Pogled je sezao sve do dokova. Čak je mogla vidjeti ljude kako se okupljaju na Ghirardelli Squareu, gdje je već počela proslava. Ali pozornost joj nije ostala na mnoštvu ispod nje. Umjesto toga, pogledala je iznad zaljeva u jedinstveni prizor. Crno Sunce visjelo je nad plavim vodama, okružujući Mjesec pred sobom vijencem vatre. Nosila je skupe naočale za gledanje pomrčine, koje je kupila u Shar-per Imageu, i gledala kako se dugački mlazovi vatre odvajaju od ruba Sunca. Sunčane baklje. Stručnjaci za astronomiju na CNN-u predvidjeli su spektakularnu pomrčinu zbog neuobičajeno jakog Sunčeva zračenja koje se poklapalo s pomrčinom. Njihova su se predviñanja obistinila. Sa svih strana čuli su se oduševljeni uzdasi odvjetnika i administrativnog osoblja. Dugi vatreni mlaz odvojio se od površine Sunca. Radio koji se čuo u pozadini zašuškao je statičkim smetnjama, potvrñujući još jedno od predviñanja astronoma. CNN je upozorio da će Sunčevo zračenje uzrokovati prolazne smetnje kad solarni vjetrovi udare u gornju atmosferu. Doreen se divila crnom Suncu i njegovu odrazu u vodi. Kako divan trenutak života!

6

"Jeste li osjetili nešto?" upitala je blago zabrinuto jedna od tajnica. Tada je i ona osjetila - drhtaj pod nogama. Zavladala je mrtva tišina. Radio je oštro šuštao. Počele su se tresti posude s cvijećem. "Potres!" netko je nepotrebno povikao. Nakon toliko godina u San Franciscu nitko se nije uzbuñivao zbog manjih potresa. Ipak, duboko u sebi, svi su se bojali mogućeg dolaska "Velikog brata". "Svi unutra", naredio je direktor tvrtke. Svi su nahrupili prema otvorenim vratima. Doreen se držala pri kraju. Zagledala se u nebo nad zaljevom. Crno Sunce visjelo je nad vodom poput rupe na nebu. Tada se sjetila još jednog predviñanja za današnji dan. Pred očima joj se pojavila slika stare beskućnice u krpama i njezina psa. Danas ćemo svi umrijeti. Povukla se od balkonske ograde prema vratima. Balkon pod njenim nogama počeo se žestoko tresti i poskakivati. Ovo nije bio manji potres. "Brzo!" povikao je direktor, preuzevši vodstvo. "Svi na sigurno!" Doreen je pojurila u urede u zgradi, ali u srcu je znala da tamo neće biti na sigurnom. Svi će umrijeti.

16:44 PST (PO LOKALNOM VREMENiU) ALEUTI.ALJASKA Jimmy Pomautuk je gledao zamračeno Sunce s litice glečera. Na-nook je nemirno hodao uz njega. Lijevo od njega, troje Engleza zadivljeno je uzvikivalo, u uzbuñenju odavno zaboravivši na hladnoću. Bljes-kanje fotoaparata i zujanje kamera začinjavalo je obilje njihovih povika. "Jesi li vidio onaj plamen!" "Jebem ti! Ove će slike biti sjajne!" Jimmy je s uzdahom sjeo na hladan kamen. Naslonio se na drveni totem i zagledao u crno Sunce nad Tihim oceanom. Svjetlost je bila čudna. Zavila je otoke u boju koja je izgledala kao daje s drugog svijeta. Čak se i more doimalo staklastim sa svojim srebrnoplavim odsjajem. Nanook je počeo potiho režati. Cijelo je jutro bio čudan. Sigurno nije shvaćao što se dogodilo s uobičajenom dnevnom svjetlošću. "To je samo gladan duh kita koji jede sunce", tihim je šaptom tješio psa. Posegnuo je rukom prema njemu, ali otkrio je da ga više nema. Mršteći se, pogledao je preko ramena. Uzdrhtali veliki malamut stajao je nekoliko koraka dalje. Nije gledao u Sunce nad Tihim oceanom, nego prema sjeveru. "Dragi Bože!" Ustao je, prateći Nanookov pogled. Cijelo sjeverno nebo, zatamnjeno pomrčinom, bilo je obasjano valovima i vrtlozima sjajnih plavih i titrajućih crvenih boja. Širile su se od sjevernog obzora do visoko u nebo. Znao je što je to - aurora borealis, polarna svjetlost. Ovo je bio najveći fenomen koji je vidio u životu. Svjetla su se komešala i ispreplitala u velikim valovima, poput sjajnog mora na nebu. Privučen Jimmvjevim zaprepaštenim uzdahom, obratio mu se jedan od Engleza. "Mislio sam da se polarna svjetlost ne vidi u ovo doba godine." "I ne vidi se", tiho je odgovorio Jimmy. Engleskinja Eileen približila se Jimmvju ne odvajajući se od kamere. "Prekrasno je. Gotovo je bolje od pomrčine." "To je sigurno zbog Sunčeva zračenja", odgovorio je njezin prijatelj. "Gornja atmosfera je zasuta česticama." Jimmy je ostao tih. Inuitima je pojava polarne svjetlosti bila puna poruka i značenja. Polarna svjetlost usred ljeta bio je predznak propasti. Kao da slijedi njegove misli, totem pod njegovim dlanom je zadrhtao. Nanook je počeo zavijati, što nikad nije činio. "Je li to potres?" upitala je Eileen, napokon zabrinuto spustivši kameru. Umjesto odgovora, cijeli se otok žestoko zatresao. S prigušenim vriskom, Eileen je pala na sve četiri. Dvojica Engleza požurili su joj pomoći. Jimmy je ostao na mjestu ne skidajući ruke s totema. "Sto ćemo napraviti?" vrisnula je žena. "Sve će biti u redu", tješio ju je prijatelj. "Proći će." Jimmy je gledao otoke okupane u nestvarnoj svjetlosti. O, Bože. Prošaptao je molitvu zahvale za sina koji je otišao na kopno. Ispred njih, najudaljeniji dijelovi Aleutskog otočja tonuli su u dubine Tihog oceana poput ogromnih morskih zvijeri što nestaju pod valovima. Konačno su bogovi mora došli po svoje otoke.

16:44 PST (10:44 PO LOKALNOM VREMENU) HAGATAA, GUAM TERITORIJA

7

Jeffrey Hessmire je zadivljeno gledao potpunu pomrčinu Sunca u vrtu guvernerove palače. Iako je tijekom svojih dvadeset šest godina vidio djelomične pomrčine, nikad nije vidio potpunu. Ovaj je otok bio odabran za summit upravo zato što je bio jedini dio američkog teritorija s kojeg će se vidjeti potpuna pomrčina. Bio je uzbuñen prilikom da svjedoči tako rijetkom prizoru. Završio je s tipkanjem i umnožavanjem bilježaka ministra vanjskih poslova na vrijeme da stigne na drugi dio spektakla. Noseći jeftine naočale za pomrčinu, stajao je s drugim američkim izaslanicima pokraj zapadnog ulaza u vrt. Kinesko izaslanstvo okupilo se na drugoj strani. Dvije su se skupine uglavnom držale odvojeno, kao da ih Tihi ocean i dalje razdvaja. Ne obraćajući pozornost na napetost u atriju, Jeffrey je nastavio promatrati Sunčev prsten koji je divlje sjajio oko zamračenog Mjeseca. Nekoliko dugih stupova vatre pružilo se tamnim nebom. "Čudesno, nije li?" progovorio je netko kraj njegova ramena. Okrenuo se i ugledao predsjednika. "Predsjedniče!" Počeo je skidati naočale. "Ostavi ih. Uživaj u pogledu. Nećeš imati takvu priliku još dva desetljeća." "D-da, gospodine." Polako se vratio svom proučavanju neba. Takoñer zagledan u nebo, predsjednik je tiho rekao: "Kinezima je pomrčina upozorenje da će se sudbina značajno promijeniti - na bolje ili na lošije." "Bit će na bolje", odgovorio je Jeffrey. "Za oba naša naroda." Predsjednik ga je potapšao po ramenu. "Mladenački optimizam. Trebao bi porazgovarati s potpredsjednikom." Popratio je svoju izjavu posprdnim smiješkom. Jeffrey je shvaćao što želi reći. Potpredsjednik Lawrence Nafe imao je svoje poglede na to kako se postaviti prema posljednjim uporištima komunizma. Dok je naizgled podržavao Bishopove pokušaje diplomatskog rješavanja kineske krize, Nafe se zakulisno zalagao za agresivniji stav. "Uspjet ćete izvući sporazum", rekao je Jeffrey. "Siguran sam u to." "Opet taj vražji optimizam." Kimnuvši na znak ministra vanjskih poslova, predsjednik se počeo okretati. Umorno uzdahnuvši, ponovno je potapšao Jeffreyja po ramenu. "Izgleda daje opet vrijeme za popravljanje ograde izmeñu naših država." Kad je zakoračio, zemlja pod njim se zatresla. Jeffrey je osjetio kako se predsjednikov stisak na njegovu ramenu pojačao. Obojica su se morali potruditi da ostanu na nogama. "Potres!" povi kao je Jeffrey. Svuda oko njih začuo se zvuk lomljave stakla. Rukom zaklanjajući lice, podigao je pogled. Svi prozori na palači bili su razbijeni. Neki članovi izaslanstva, oni najbliži zidovima atrija, bili su na zemlji, izranjavani i krvavi usred kiše krhotina. Pomislio je da im krene u pomoć, ali bojao se napustiti predsjednika. Na drugoj strani atrija, kinesko je izaslanstvo uletjelo u guvernerovu palaču tražeći zaklon. "Gospodine predsjedniče, morate se skloniti na sigurno", rekao je Jeffrey. Zemlja se počela još jače tresti. Srušila se ledena skulptura dugovra-tog labuda. Praćen dvojicom ogromnih agenata Tajne službe, pojavio se ministar vanjskih poslova. Kad se uspio probiti do njih kroz prestravljenu gomilu, Tom Elliot je primio predsjednika za ruku. Morao je vikati da bi ga se čulo kroz trešnju i lomljavu. "Hajde, Dane, Air Force One* te čeka. Ako se ovaj otok raspada, želim da se makneš odavde." Bishop je otresao njegovu ruku. "Ali ne mogu napustiti -" Negdje na istoku začula se glasna eksplozija koja je prigušila sve razgovore. Na nebu se pojavio vatreni oblak. Jeffrey je prvi progovorio. "Gospodine, morate otići." Zrakoplov predsjednika SAD-a. Predsjednikovo je lice bilo napeto od brige. Jeffrey je znao da je služio u Vijetnamu i da nije spadao u one koji su bježali od opasnosti. "Moraš", dodao je Tom. "Ne možeš riskirati, Dane. Nemaš više taj luksuz... ne otkad si postao predsjednik." Bishop se pognuo pod težinom te rasprave. Trešnja je postajala sve gora; na zidovima su se pokazale pukotine. "Dobro. Idemo", rekao je napeto. "Ali osjećam se kao kukavica." "Čeka te auto na stražnjem izlazu", rekao je ministar, a zatim se, dok je predsjednik odlazio u pratnji dvojca iz Tajne službe, okrenuo prema Jeffreyju. "Ostani uz Bishopa. Pobrini se da uñe u zrakoplov." "A... a Što je s vama?" Tom je krenuo natrag. "Okupit ću što više ljudi iz našeg izaslanstva i povesti ih u zračnu luku." Prije no što se okrenuo, prodorno je pogledao Jeffreyja. "Pobrini se da taj zrakoplov uzleti ako postoji i najmanji rizik da predsjednik ovdje zapne. Nemojte nas čekati." Stisnuta grla, Jeffrey je kimnuo, a zatim požurio. Kad je sustigao predsjednika, čuo ga je kako mrmlja gledajući zamračeno Sunce: "Čini se da su Kinezi bili u pravu."

8

III

I poslije

18:25 PST SAN FRANCISCO, KALIFORNIJA Dok je padala noć, Doreen McCloud se probijala kroz pukotine u asfaltu prema Russian Hillu. Čula je glasine daje tamo kamp za izbjeglice Vojske spasa. Molila se daje to istina. Žedna i gladna, drhtala je od hladnoće dok se vječna zaljevska magla omatala oko opustošenog grada. Potresi su napokon prestali, osim povremenih posljednjih drhtaja. Šteta je bila velika. Iscrpljena, slabih nogu, pogledala je iza sebe u ono što je nekad bio lijep grad izdignut nad zaljevom. Posvuda se osjećao miris dima i čañe. Vatre su blještale u magli, dajući ruševinama crvenkasti odsjaj. Odavde pa sve do obale mora, San Francisco je bio u ruševinama. Grad je bio prošaran velikim pukotinama kao da gaje izudarao ogroman čekić. Još su se čule sirene, ali više nije bilo ničega što bi se moglo spašavati. Samo je nekoliko zgrada ostalo neoštećeno. Većina ostalih se srušila ili je stajala bez zidova, otkrivajući uništenu unutrašnjost. Otupjela je na brojna tijela na koja je naišla na putu do brežuljka. Krvarila je iz rane na glavi, no ipak je dobro prošla. Srce ju je boljelo zbog obitelji okupljenih oko zgarišta domova i ranjenih ljudi, ali jedno je bilo zajedničko njoj i svima na koje je naišla - beživotni pogled, rezultat boli i šoka. Na uzvisini pred njom bljesnuo je stup svjetla- ne vatre, nego jasnog, bijelog svjetla. Pojavila se nada. To je morao biti kamp Vojske spasa. Ubrzavši korak, nastavila je dalje. U trbuhu joj je zavijalo. Molim te, molim te... Penjala se i puzala prema naprijed. Kad je zaobišla prevrnuti autobus, naišla je na izvor blještavog svjetla. Hrpa prljavih ljudi prekrivenih čañom kopala je po ostacima dućana. Otvorili su sanduk sa svjetiljkama i dodavali ih uokolo. Uz noć koja se brzo spuštala, izvor svjetlosti bit će vrlo važan. Potrčala je prema njima. Možda će joj dati jednu svjetiljku. Dva su je muškaraca pogledala. Primijetila je njihovo zurenje i otvorila usta želeći zamoliti pomoć, ali tada je primijetila tvrdoću njihovih pogleda. Shvativši da muškarci nose istu odjeću, zastala je. Na leñima su im bili otisnuti brojevi iznad kojih je pisalo KALIFORNIJSKI OKRUŽNI ZATVOR. Zatvorenici. Na licima muškaraca pojavio se široki osmijeh. Okrenula se u želji da pobjegne, ali jedan od bjegunaca već je stajao iza nje. Pokušala gaje udariti, ali on je blokirao njen zamah i snažno je udario po licu. Pala je na koljena. Zaslijepljena od šoka i boli, čula je kako se i ostali približavaju. "Ne", zajecala je stisnuvši se na zemlji. "Ostavite je!" proderao se jedan od njih. "Nemamo vremena. Moramo se maknuti iz ovog jebenog grada prije nego što nahrupi Nacionalna garda." Začulo se gunñanje, ali Doreen je primijetila kako se koraci njenih napadača udaljavaju. I dalje užasnuta, počela je s olakšanjem plakati. Njihov voña je došao do nje. Suznih očiju, podigla je glavu želeći mu zahvaliti na milosti. Umjesto toga, susrela se s cijevi pištolja. Voña je povikao ljudima na ruševinama: "Pokupite svu municiju! Ne zaboravite peći za kampiranje i benzin!", i povukao okidač a daje nije ni pogledao. Čula je pucanj, osjetila kako joj je tijelo odbačeno unatrag, a zatim je svijet nestao.

20:15 PST (18-.15 PO LOKALNOM VREMENU) ALEUTI, ALJASKA Približavala se noć, a Jimmy Pomautuk se držao za drveni totem koji je opisivao bogove njegovih predaka. Nekad je ponosno stajao na vrhu uzvisine glečera, a sad je plutao na moru ljuljajući se na valovima. Jimmy je davao sve od sebe da ostane izvan vode, ali valovi su ga stalno pokušavali skinuti s totema. Prije više sati, dok se voda uspinjala liticom glečera, odsjekao je totem od njegova cementnog postolja. Otok je potonuo iznenañujuće polako, što mu je dalo dovoljno vremena da se posluži sjekirom iz kolibe. Kad je voda došla do vrha, prevrnuo ga je preko ruba. Troje engleskih turista odavno su pobjegli dolje prema Port Rovsonu. Pokušao ih je zaustaviti, ali nisu ga slušali. Oglušili su od panike. Skočio je s litice i zaplivao prema plutajućem totemu. Samo je Nano-ok, veliki malamut, ostao na rubu, hodajući naprijed-natrag i ne znajući što da radi. Jimmy ga nije mogao spasiti. Znao je da će i sam teško preživjeti. Teška je srca opkoračio totem i počeo veslati prema udaljenom kopnu. Nanookovo lajanje odzvanjalo je nad vodom sve dok otok nije potpuno potonuo. Kao da gaje progonila grižnja savjesti, ponovno je začuo lavež. No to nije bila sablast. Okrenuo se i nekoliko metara iza sebe ugledao pljuskanje vode. Primijetio je bljesak crno-bijelog krzna.

9

U srcu su mu se pomiješale briga i sreća. Stari pas se nije predavao i koliko god je Jimmy pokušavao biti praktičan, znao je da će učiniti sve što može da ga spasi. "Hajde, Nanook!" povikao je cvokoćući zubima. "Dovući ovamo tu mokru guzicu." Osmijeh mu je razdvojio plave usne kad je kao odgovor začuo lavež. A tada je vidio kako se nešto diže u valovima iza njegova psa. Duga crna peraja, previše visoka za morskog psa. Orka. Kit ubojica. Stisnulo mu se srce. Ispružio je ruku prema psu, ali bez koristi. Peraja je potonula. Držao je dah, moleći se starim bogovima da poštede njegova prijatelja. Odjednom se voda oko Nanooka bijelo zapjenila. Osjetivši svoj bliski kraj, veliki je pas počeo zavijati, a zatim je nestao u bujici krvave pjene. Crna peraja se nakratko ukazala, pa ponovno potonula. Jimmy je nepokretno plutao na obrañenom trupcu, držeći se za likove bogova svojih predaka: medvjeda, orla i orke. Nad more se spustila tišina. Ocean se brzo smirio, bez ikakvog znaka divljeg napada. Osjetio je kako mu smrznutim obrazima cure vruće suze. Tužno je naslonio čelo na drvo. Tada se svjetlost promijenila. Podigao je glavu. Sve tamnije nebo sada je bilo neprirodno crveno. Lijevo je uočio izvor svjetla: raketa za spašavanje visoko u zraku. U svjetlosti koju je isijavala primijetio je čamac Obalne straže koji je sjekao valove. Uspravio se, počeo mahati i vikati. "Upomoć!" Trudio se održati ravnotežu na drvetu koje se ljuljalo. Odgovorila mu je kratka sirena. "Vidimo vas! Ostanite tamo gdje ste!" Spustivši ruku, uhvatio je drvo i odahnuo. A zatim je nešto osjetio. Nečiju blisku prisutnost. Podigao je glavu i pogledao naprijed. Odmah ispred njega površinu je sjekla još jedna crna peraja. Klizila je niz totem gurkajući ga i iskušavajući. Polako je podigao noge iz vode. Zatim se pojavila još jedna peraja s lijeve strane... i još jedna. Jato kitova ubojica polako je kružilo oko njega. Znao je da čamac neće stići na vrijeme. I bio je u pravu. Nešto je odozdo udarilo totem i odbacilo ga cijeli metar u zrak. Letio je tražeći rukama drvo. Pao je u vodu i potonuo. Već mu je bilo tako hladno da gotovo i nije osjetio ledeno more. Sol gaje pekla kad je otvorio oči pod vodom. U svjetlosti rakete ugledao je velike sjene koje su još kružile. Pokušao je ne micati se, iako su mu smrznuta pluća vrištala za zrakom. Prepustio se, znajući da će isplutati na površinu. Prije no Što je došao do nje, jedna od sjena mu se približila. Na trenutak je gledao u crno oko veliko kao šaka, a zatim mu se glava našla na površini. Ispružio je vrat i duboko udahnuo. Čamac Obalne straže jurio je prema njemu punom brzinom. Posada je sigurno vidjela napad. Zatvorio je oči. Predaleko su. Nešto ga je uhvatilo za noge. Nije bilo bolno, samo strahovito čvrsto. Udovi su mu bili previše hladni da bi osjetili zube. Kad gaje obasjao reflektor Obalne straže, bogovi njegovih predaka povukli su mu tijelo dolje i odvukli ga u dubine.

22: 56 PST (18:56 PO LOKALNOM VREMENU) BOElNG 747-2Q08 U POVRATKU S GUAMA. VISINA 30000ft

U drvom obloženoj sobi za sastanke Air Force Onea, Jeffrey Hes-smire je promatrao reakciju predsjednika na svjetsku krizu. Oko stola su bili okupljeni njegovi pomoćnici i viši dužnosnici. "Daj mi kratak pregled, Tome. Kolika je širina potresa?" Ministar vanjskih poslova Elliot sjedio je desno od predsjednika. Ruka mu je bila u gipsu i visjela je u povoju oko vrata. Jeffrey je primijetio odsjaj morfija u njegovu pogledu, ali čovjek je ostao nevjerojatno priseban i bistar. Jednom je rukom kopao po hrpi izvješća na stolu. "Prerano je da bismo imali jasne odgovore, ali čini se da je pogoñeno cijelo područje Tihog oceana. Dobivamo izvješća od Novog Zelanda na jugu do Aljaske na sjeveru. Takoñer iz Japana i Kine na istoku i s cijele zapadne obale Srednje i Južne Amerike." "A Što je s SAD-om? Ima li kakvih novosti?" Tomovo lice se smračilo. "Izvješća su i dalje kaotična. San Fran-cisco još podrhtava. Los Angeles je u plamenu." Pogledao je na jedan' list papira i naizgled nevoljko ga pročitao. "Nestao je cijeli lanac Aleut-skih otoka." Oko stola se začulo šokirano mrmljanje. "Je li to moguće?" upitao je predsjednik. "Dobili smo satelitsku potvrdu", rekao je Tom tiho. "Takoñer napokon dobivamo obavijesti s Havaja." Podigao je pogled s hrpe papira. "Plimni val je udario otoke četrdeset minuta nakon potresa. Honolulu je još pod vodom. Hoteli na Waikikiju srušili su se poput domina." Dok se nastavljala litanija tragedija, predsjednikovo lice bilo je sve bljeñe; usne su mu se skupile u tanke crte. Jeffrey nikad nije vidio predsjednika Bishopa tako starog i umornog. "Toliko mrtvih...", čuo gaje kako mrmlja u bradu. Tom je završio izvješće s pojedinostima o vulkanskoj eksploziji u blizini Seattlea. Grad je ležao pod metrom pepela. "Vatreni obruč", šapnuo je Jeffrey sam sebi, ali čuli su ga i ostali. Predsjednik Bishop se okrenuo prema njemu. "Sto ste rekli, gospodine Hessmire?"

10

Svi su ga pogledali. "Ovaj, pacifička se obala zbog svoje jake geološke aktivnosti - zemljotresa i vulkanskih erupcija - naziva i Vatrenim obručem." Predsjednik je ponovno pogledao Toma. "Da, ali zašto sada? Zašto tako odjednom? Sto je izazvalo tu geološku eksploziju širom Tihog oceana?" Tom je zavrtio glavom. "Još smo daleko od odgovora na ta pitanja. Sada moramo izvući našu zemlju iz ruševina. Združeni stožer i Kabinet okupili su se na poziv potpredsjednika. Ured za izvanredne situacije je u punoj pripravnosti. Samo čekaju naše upute." "Primimo se onda posla, gospodo", počeo je predsjednik. "Mi smo -" Zrakoplov je poskočio pod njima. Nekoliko članova osoblja palo je na pod. Predsjednik je ostao na sjedalu. "Koji je to bio vrag?" opsovao je Tom. Kao da gaje čuo, kapetan se javio preko interfona. "Oprostite zbog ovog malog potresa, ali naletjeli smo na neočekivanu turbulenciju. Moglo... moglo bi biti još trešnje. Molim vas, svežite pojaseve." Jeffrey je osjetio hinjeni optimizam u pilotovu glasu. Riječi su mu bile obojene brigom. Predsjednik je zabrinuto pogledao Toma. "Provjerit ću o čemu se radi." Tom je počeo otkopčavati pojas. Predsjednik ga je primio za ozlijeñenu ruku i zaustavio ga. Okrenuo se Jeffreyju i pokazao na čovjeka iz svojeg osiguranja. "Vi dečki imate bolje noge od nas staraca." Jeffrey je otkopčao remen na sjedalu. "Naravno." Ustao je i pridružio se agentu Tajne službe u plavom odijelu pokraj vrata. Zajedno su napustili sobu za sastanke i krenuli naprijed, pokraj predsjednikovih privatnih soba prema pilotskoj kabini Boeinga 747. Kad su se približili vratima, Jeffrey je kroz jedan od prozora sa strane primijetio blijesak svjetlosti. "Što je to...", zaustio je kad se zrakoplov naglo nagnuo. Udario je u pregradu pokraj vrata i srušio se na pod..Osjetio je kako mu puca u ušima. Kroz vrata kabine čuo je uzbuñene povike pilota, vrištanje naredbi, paniku. Pridigao se i pogledao kroz prozor. "Oh, Bože..." 23-.18 PST (PO LOKALNOM VREMENU) ZAPOVJEDNIŠTVO ZRAČNIH SNAGA. BAZA ANDREUS, MARYLAND Narednik Mitch Clemens zgrabio je crveni telefon iznad gomile radarskih ekrana. Ukucao je kombinaciju za kodiranu vezu i nazvao zapovjednika baze. Budući daje baza bila pod uzbunom, ovaj mu je odmah odgovorio na poziv. "Da?" "Zapovjednice, imamo problem." "Što je?" Preznojavajući se, Mitch Clemens je buljio u svoj ekran, gledajući položaj letjelice VC-25A. Pod normalnim okolnostima bio je ispisan prodornom žutom bojom. Sada je treperio. U crvenoj boji. Narednikov glas je zadrhtao. "Izgubili smo Air Force One."

1

Nautilus

24.SRPANJ, 15:35, 75 MILJA JUGOZAPADNO OD OTOKA WAKE, SREDNJI PACIFIK Jack Kirkland je propustio pomrčinu. Tamo gdje je ronio nije bilo sunca, samo vječna tama oceanskog bezdana. Jedni izvor svjetlosti bile su dvije ksenonske svjetiljke na prednjem dijelu njegove podmornice jednosjeda. Njegova nova igračka, Nautilus 2000, bila je na svom prvom dubokom ronjenju. Dva i pol metra dugačka mini podmornica od titanija bila je oblikom nalik na debeli torpedo s kupolom od akrilne plastike na vrhu. Na donjem dijelu bio je okvir od nehrñajućeg čelika na kojem su bile baterije, pokretački mehanizam, kućište s električnim spojevima i svjetla. Ispred njega, blijesak dviju svjetiljki napravio je tunel svjetlosti koji se pružao trideset metara u daljinu. Dodirnuo je kontrole, podižući i spuštajući svjetlost i pretražujući tamu. Krajičkom oka provjerio je analogni dubinomjer. Približavao se na četiristo pedeset metara. Sigurno je već bio blizu dna. Očitanje sonara na zaslonu računala potvrñivalo je njegovu procjenu. Ne više od tri i pol metra. Pingovi sonara bili su sve Češći. Kad je sjedio, glava i ramena izbijali su mu u kupolu od akrilne plastike, što mu je omogućavalo panoramski pogled na okoliš. Kabina, koja bi većini bila prostrana, bila je gotovo uska za Jackovu visinu preko metar osamdeset. Kao da vozim MG kabriolet, mislio je, jedino što se upravlja nogama.

11

Dvije pedale na prednjem dijelu trupa upravljale su ne samo ubrzanjem, nego i pokretanjem četiriju propelera od jedne konjske snage. Jack je vješto podigao nogu s desne pedale i pritisnuo lijevu. Glatko je zaronio ulijevo. Svjetla su pratila njegov okret i ispred njega se, izranjajući se iz beskrajne tmine, pojavilo morsko dno. Kad je ušao u prirodnu zemlju čudesa, oazu na dubokom dnu oceana, usporio je i počeo lagano kliziti. Pod njim su se, po udolini pokraj uzdignute ploče na dnu srednjeg Pacifika, pružala polja kolutićavih crva. Riftia pachyptila. Grozdovi dva metra dugačkih cjevastih oklopa s krvavo crvenim crvima bili su nalik na grmove iz nekog drugog svijeta. Mahali su mu dok je prolazio, nježno se njišući nošeni strujom. Na blagim kosinama s obje strane, jedna do druge smjestile su se ogromne otvorene školjke, filtrirajući more. Meñu njima su hodali žarko crveni rakovi na dugim i tankim nogama. Pozornost mu je privukao pokret ispred njega. Debela jegulja bez očiju proklizila je pred podmornicom; zubi su joj svijetlili pod ksenon-skom svjetiljkom. Zatim je naišlo jato radoznalih riba, predvoñenih velikom smeñom svjetlećom ribom. Drzak momak doplivao je sve do staklene kupole i zagledao se u čudnog uljeza s druge strane. Na boku velike ribe treperila su sasvim mala svjetla, ukazujući na njenu teritorijalnu agresivnost. I drugi su stanovnici pokazivali svoje boje. Ispod njega su ružičasti valovi prolazili kroz mreže koralja nalik na bambus. Oko kupole su zasjala plavozeiena svjetla malih i previše prozirnih stvorenja da bi ih se jasno vidjelo. Prizor ga je podsjetio na komešanje krijesnica iz njegova djetinjstva u Tennesseeju. Nakon Što je proveo cijelu mladost u kopnom okruženom Tennesseeju, Jack se na prvi pogled zaljubio u ocean, opčinjen njegovim ogromnim prostranstvom, beskrajnim plavetnilom i promjenjivom ćudi. Kupola je bila usred vrtloga boja. "Nevjerojatno", promrmljao je sam za sebe, široko se osmjehujući. Čak i nakon tako mnogo vremena, more ga je još znalo iznenaditi. Začula se reakcija, najavljena zujanjem u slušalici. "Što je bilo, Jack?" Mršteći se, tiho je prokleo mali mikrofon zalijepljen pod grlom. Čak i četiristo pedeset metara pod morem nije mogao u potpunosti isključiti vanjski svijet. "Ništa, Lisa", odgovorio je. "Samo se divim pogledu." "Kako se ponaša nova podmornica?" "Savršeno. Dobivaš li biosenzorska očitanja?" upitao je dodirnuvši kvačicu na usnoj resici. Laserski spektrometar ugrañen u kvačicu stalno je mjerio kisik u njegovoj krvi. Dr. Lisa Cummings dobila je potporu Nacionalne znanstvene zaklade da bi proučavala fiziološke učinke rada na velikim dubinama. "Disanje, temperatura, pritisak u kabini, zaliha kisika, balast, spremnici ugljičnog dioksida. Za sve imaš zeleno svjetlo. Ima li bilo kakvih naznaka seizmičke aktivnosti?" "Ne. Sve je mirno." Prije dva sata, kad se Jack počeo spuštati Nautihisom, geolog Char-lie Mollier obavijestio ih je o čudnom seizmičkoj aktivnosti, harmoničnim vibracijama koja su se širile uzvisinom u morskoj dubini. Za svaki je slučaj bio predložio da se Jack vrati na površinu. "Doñi pogledati pomrčinu s nama", rekao mu je Charlie prije svojim jamajkanskim naglaskom. "Spektakularna je, mon. Možeš roniti i sutra." Odbio je. Nije ga zanimala pomrčina. Uvijek može izroniti ako se potresi pogoršaju. Ali tijekom dugog spuštanja čudna seizmička očitanja su nestala i Charliejev je glas napokon prestao biti napet. Jack je dodirnuo mikrofon na grlu. "Onda, je li gotovo s brigama tamo gore?" Uslijedila je stanka, a zatim neodlučno: "Da." Gotovo je mogao vidjeti kako plavokosa liječnica prevrće očima. "Hvala, Lisa. Isključujem se. Vrijeme je za malo privatnosti." Povukao je biosenzorsku kvačicu s uha. To je bila mala pobjeda. Ostatak biosenzorskog sustava nastavit će sa slanjem podataka o stanju u podmornici, ali ne i njegove osobne informacije. To mu je davalo barem malo izolacije od gornjeg svijeta - a to je bilo ono što je najviše volio kod ronjenja. Izolaciju, mir i tišinu. Kad bi se prepustio dubinama, prošlost ga više nije mogla proganjati. Zvučnici u podmornici prenosili su čudne zvukove s dubokog dna. Malim prostorom odjekivalo je sablasno pulsiranje, cvrčanje i skvičanje visokog tona. Kao da osluškuje neki drugi planet. Svijet oko njega bio je smrtonosan za stanovnike površine: beskrajna tama, ogroman tlak, otrovne vode. Ali život je nekako nalazio mogućnost postojanja, ne hraneći se Sunčevim svjetlom nego otrovnim oblacima sumporovodika koji su sukljali iz vrućih izvora zvanih "crni ispusti". Upravo je klizio pokraj jednog od takvih ispusta. Bio je to trideset metara visok dimnjak koji je rigao tamne oblake kipuće vode bogate mineralima. U prolazu je propelerima uskomešao bijele oblake bakterija, stvarajući malu mećavu iza sebe. Ti su mikroorganizmi bili temelj ovdašnjeg života. To su bile mikroskopske tvornice koje su pretvarale sumporovodik u energiju. Zaobišao je dimnjak u širokom luku. No ipak je prolazeći pokraj njega uočio brzi rast vanjske temperature. Sami su dimnjaci mogli doseći temperaturu od preko 260 °C, sasvim dovoljno, znao je, da se skuha u svojoj maloj podmornici. "Jack?" U uhu je čuo šapat liječnice iz svog tima. Sigurno je primijetila promjenu u temperaturi. "Samo ispust. Ništa zabrinjavajuće", odgovorio joj je. Koristeći se pedalama, potjerao je podmornicu uz dimnjak i nastavio blago ponirati, prateći udubinu u kojoj se našao. Iako gaje život oko njega fascinirao, imao je važnije ciljeve od pukog uživanja u pogledu.

12

Zadnjih godinu dana, on i njegov tim na Plavom bezdanu tragali su za olupinom Kochi Marua, japanskog teretnog broda izgubljenog tijekom Drugog svjetskog rata. Pregled popisa robe ukazivao je na to da se na brodu nalazila velika pošiljka zlatnih poluga, ratnog plijena. Proučavanjem njegova kursa i tadašnjih vremenskih izvješća, Jack je suzio potragu na deset kvadratnih nautičkih milja na grebenu u srednjem dijelu Tihog oceana. Šanse su bile male. Bio je to rizik koji ni nakon godinu dana nije obećavao uspjeh - sve do jučer, kad je njihov sonar uhvatio sumnjivu sjenu na dnu oceana. Bio je u potrazi za tom sjenom. Bacio je pogled na računalo. Prikazivalo mu je sonarne podatke s njegova broda. Što god bilo uzrokom te sjene, nalazilo se stotinu metara od trenutačne pozicije podmornice. Približavajući se cilju, uključio je bočno sonarno skeni-ranje terena oko sebe. Greben je izronio iz tame i Jack je pritisnuo pedale i u širokom luku zaobišao prepreku. Obilje morskog života je počelo nestajati. Ostavljao je oazu za sobom. Morsko dno pred njim pretvorilo se u praznu, muljevitu zaravan. Propelerima je podizao oblake iza sebe. Kao da se vozim prašnjavom sporednom cestom. Zaobišao je stijene pred sobom i iza njih se pojavio novi greben, podnožje uzvisine koju je tražio, i prepriječio mu put. Želio se popeti preko njega pa je zaustavio podmornicu i riješio se malo balasta. Kad se počeo dizati, blaga struja uhvatila je podmornicu i počela je vući prema naprijed. Neutralizirao ju je propelerima i stabilizirao plovilo. Koji vrag? Polako je krenuo naprijed, šuljajući se prema vrhu grebena. "Jack," ponovno se javila Lisa, "jesi li opet kod ispusta? Temperatura se penje." "Ne, ali nisam siguran što -jebem ti!" Zagrebao je rub grebena. Pokazao mu se novi prizor. "Što je bilo, Jack?" U Lisinu glasu osjećao se strah. "Jesi li dobro?" Iza grebena se otvarala nova udolina, ali ovo nije bila oaza života. Pred njim je bio pakleni predio. Na morskom su se dnu križale sjajne pukotine iz kojih su se dizale rastopljene stijene sjenovito grimizne boje, koje su se brzo hladile. Mnoštvo malih mjehurića ometalo mu je pogled. Borio se s termalnom strujom koja gaje vukla prema naprijed. U hidro-fonskim zvučnicima je potmulo tutnjilo. "Dragi Bože..." "Jack, što si našao? Temperatura se strahovito brzo penje." Nisu mu trebali instrumenti da bi to znao. Unutrašnjost podmornice sa svakim je dahom postajala sve toplija. "Naišao sam na novi ispust." Javio se i drugi glas. Bio je to Charlie, geolog. "Oprezno, Jack, i dalje registriram slabe valove odozdo. Dno je daleko od stabilnog." "Ne odlazim još." "Ne bi smio riskirati -" Prekinuo gaje. "Došao sam do Kochi Marua.''' "Molim?" "Brod je ovdje..-, ali ne znam koliko će još ostati." Zagledao se kroz akrilnu kupolu podmornice koja je lebdjela nad grebenom. Na udaljenoj strani paklene doline ležala je olupina dugačkog broda, trupa napuknutog na dva mjesta. Razbijeni prozori zapovjednog mosta gledali su ga kroz polumrak. Na pramcu su bila otisnuta japanska slova. Bio je dobro upoznat s imenom KOCHI MARU. Proljetni lahor. Ali ime mu više nije pristajalo. Oko broda su izvirale rastopljene stijene. Tekle su tvoreći zaparene potočiće i bazene magme dok su se brzo hladile u ledenim dubinama. Prednja polovica broda ležala je točno na jednom od ispusta. Gledao je kako metal broda počinje tonuti topeći se u magmi. "Točno je usred pakla", rekao je. "Idem malo bliže." "Jack..." Bila je to opet Lisa. U glasu joj se osjećala neizrečena zapovijed. Ali oklijevala je s njom. Previše gaje dobro znala. Teško je uzdahnula. "Samo obrati pozornost na vanjsku temperaturu. Titanij nije neosjetljiv na ekstremne temperature. A pogotovo ne ventili -" "O.K. Neću nepotrebno riskirati." Pritisnuo je obje pedale i podmornica se istodobno odmakla od grebena i popela. Dok je klizio prema olupini, pratio je stalan rast temperature. Trideset... trideset sedam... četrdeset... Čelo mu se orosilo znojem, a dlanovi su mu postali skliski. Kad bi jedan od ventila na podmornici popustio i slomio se, strahovit pritisak na ovoj dubini ubio bi ga za manje od sekunde. Popeo se više, dok temperatura nije ponovno pala ispod trideset pet. Zadovoljan Što je na sigurnom, krenuo je preko doline i ubrzo je bio iznad same olupine. Okrenuo je podmornicu na bok i napravio krug oko potonulog broda. Pomalo se naginjući, zagledao se u ostatke ispod sebe. S ovog je mjesta mogao vidjeti slomljenu krmu na dobrih pedeset metara od pramca. Njena je šuplja unutrašnjost bila na suprotnoj strani od ispusta. Napola izgorjele kutije ležale su rasute po dnu, obasjane crvenkastim sjajem obližnjih ispusta. Bile su napola u mulju, već odavno crnog drva zbog više desetljeća pod vodom. "Kako ti se čini, Jack?" upitala je Lisa. Napeto je proučavao rasuti teret. "Nije baš lijepo, to ti mogu reći." Lisa se ponovno javila nakon stanke. "Onda...?"

13

"Ne znam. Založio sam brod i stari obiteljski ranč kako bih financirao ovaj put. Vratiti se praznih ruku..." "Istina, ali sve zlato ovoga svijeta nije vrijedno tvog života." Tome nije mogao prigovoriti. Ipak, volio je stari posjed: mekane zelene brežuljke, bijelu ogradu. Naslijedio je ranč od četrdeset hektara nakon što mu je otac umro od raka na gušterači. Imao je samo dvadeset jednu godinu. Dugovi su ga natjerali da napusti sveučilište u Tennesseeju i prijavi se u vojsku. Iako je mogao prodati posjed i završiti školu, odbio je to učiniti. Zemlja je bila u obitelji već pet generacija - ali njegovi su razlozi zapravo bili intimnije prirode. Kad je otac umro, majka mu je već odavno bila mrtva; podlegla je komplikacijama nakon obične operacije slijepog crijeva kad je bio dječak. Nisu imali druge djece. Jack je se jedva sjećao, osim preko slika na zidovima i sjećanja vezanih uz to mjesto. Bez obzira na sve, nije namjeravao prepustiti banci ta ta-našna sjećanja. Lisa gaje prekinula u razmišljanju. "Mogla bih pokušati produljiti svoju stipendiju i doći do novih sredstava." Državni novac koji je dobila omogućio im je da uzmu Nautilus u zakup i isprobaju njegov biosenzor-ski sustav. "Neće biti dovoljno", progunñao je. Potajno se nadao da će uspješnom operacijom ovdje doći do dovoljnih sredstava da se riješi svih dugova i ostavi na strani dostatno za cijeli život potraga za blagom. Naravno, ako je popis tereta Kochi Marua bio točan... Odlučio je zanemariti sigurnost i poslušati srce. Stisnuo je obje pedale i podmornica se spustila uskom spiralom do slomljene krme. Neće mu valjda škoditi da samo proviri? Temperatura se ponovno počela penjati: četrdeset... četrdeset pet... četrdeset osam... Prestao je gledati kazaljke. "Jack... očitanja..." "Znam. Samo ću na brzinu pogledati. Nema opasnosti." "Barem ponovno stavi biosenzorsku kvačicu da te mogu pratiti." Obrisao je znojno čelo i uzdahnuo. "Dobro, mama." Stavio je sen-zor na usnu resicu. "Zadovoljna?" "Oduševljena. Pokušaj se ne ubiti." Osjetio je brigu iza šaljivih riječi. "Samo mi stavi koju pivu na led." "Ne brini." Kad se približio dnu, našao se kraj stražnjeg dijela krme i krenuo prema otvoru. Ogromni propeler i osovina bili su veći od njegova plovila. Čak je i ovdje bilo života. Stari trup prošaran hrñom postao je umjetnim grebenom dagnjama i koraljima. Zaobišao je kobilicu, okrenuo podmornicu i uperio svjetla u tamnu rupu. Bacio je pogled na temperaturu. Četrdeset tri. Barem je u zaklonu broda temperatura prestala rasti. More iza tamne olupine bilo je žarko crveno, kao da u blizini izlazi podzemno sunce. Ignorirao je vrućinu, iako su mu ispod neoprenskog odijela leña bila oblivena znojem. Podigao je nos podmornice i usmjerio svjetiljke u srce tamne rupe. U unutrašnjosti je ugledao par velikih očiju. Srce mu je poskočilo. "Koji vrag...?" Napalo gaje čudovište. Iskočilo je iz svog ljudskom rukom napravljenog brloga. Bilo je dugo, vijugavo i srebrno. Ralja otvorenih u tihom vrisku bijesa, na njega je jurnula morska zmija. Ostao je bez daha. Zgrabio je kontrole hidrauličnih mehaničkih ruku. Zamahao je polugama od titanija pokušavajući se obraniti, ali uglavnom je samo mlatarao u šoku. Stvorenje je u posljednjem trenutku ustuknulo od njegova mahnitog mahanja i projurilo pokraj njega. Gledao je kako dugo tijelo pokriveno ljuskama juri uz podmornicu. Prava lokomotiva mišića. Bila je duga barem dvadeset metara. Prolazak stvorenja uzdrmao je njegovo malo plovilo zavrtjevši ga na mjestu. Pogledom je ispratio odlazak stvorenja koje je zamahom šiljatog repa nestalo u ponoćnim vodama. Sad je shvatio što je to bilo. Rijetka zvijer, ali ne zmija. Stvorenje je očito bilo jednako prestrašeno slučajnim susretom kao i on. Duboko je udahnuo i počeo se smirivati, i dalje stisnuta grla. "Prokletstvo!" opsovao je dok je stabilizirao podmornicu, okrećući se u valu koji je stvorenje napravilo. "Tko je rekao da ne postoje morska čudovišta?" U uhu su mu zašuštale statičke smetnje. "Morska čudovišta?" opet se javila Lisa. "Pojas*", objasnio je. "Bože, otkucaji srca su ti se gotovo udvostručili! Sigurno si -" * Dubinska riba koštunjača iz porodice mačevki. Novi glas je prekinuo doktoricu. Bio je to oceanobiolog Robert Bonaczek, član tima. "Pojas? Regalecus glesneV upitao je, spominjući latinsko ime. "Jesi li siguran?" "Aha, i to velik. Sigurno dvadeset metara." "Imaš li kakvih slika?" Sjetivši se svoje panike, Jack je pocrvenio. Kao bivši mornarički specijalac, znao je da njegova reakcija na napad morskog čudovišta nije bila baš junačka. Obrisao je znojno čelo. "Ne... hm, nije bilo vremena." "Šteta. Tako se malo zna o njima. Nitko nije ni pretpostavljao da bi mogli živjeti na tim dubinama." "Pa, ovaj se dobro smjestio, to ti mogu reći. Udomio se u olupini." Jack je krenuo naprijed, ponovno obasjavajući unutrašnjost. Posvuda su bili razbacani sanduci, uglavnom razbijeni. Kochi Maru je bio pošteno natovaren. Vidio je mjesto gdje se pojas bio smjestio. Pri kraju trupa bio je prazan prostor. Oprezno je ušao podmornicom u otvor broda.

14

Čuo je statički šum u slušalici. "Jack, ja... nisam siguran, mon..." Prepoznao je geologov glas, ali veza je prekinuta kad je uklizao u unutrašnjost olupine. Izgleda da čak ni posebna radiostanica za duboke vode nije mogla probiti tri centimetra čelika. Dodirnuo je mikrofon. "Ponovi." Čuo je samo smetnje i šumove. Odlučio se izvući izvan trupa. Namrštio se i maknuo nogu s pedale, ali tada je ugledao blistav odsjaj dublje u trupu. Spustivši prednji dio podmornice, nježno je kliznuo naprijed i svjetlost s podmornice se prosula po dnu. Prizor meñu pukotinama na udaljenom zidu izmamio mu je otegnut zvižduk. Zamah pojaseva repa oslobodio je nekoliko poluga prekrivenih crnim algama koje su bile na vrhu zadivljujuće gomile. Otkriveni dio bio je samo vrh brijega. Obasjano svjetlima podmornice, zlato je zasjalo sjajnije od karip-skog sunca. Još se više približio, ne vjerujući svojoj sreći. Kad je došao nadomak hrpe, primio je kontrole vanjskih mehaničkih ruku. Nekoliko je puta vježbao s njima i znao je kako rade. Ispružio je hvataljke lijeve ruke na njihovu punu dužinu od četiri i pol metra i uhvatio jednu crnu polugu. Prinio ju je svjetlu pa drugom rukom oprezno zagrebao po površini. "Zlato." Nije bilo sumnje. Široko se nacerio i drugom rukom uhvatio još jednu, a zatim dodirnuo mikrofon. Morao je to javiti na površinu. Čulo se oštro šuštanje. Zaboravio je na smetnje unutar trupa. Polako je izvukao podmornicu, pazeći da nešto ne zakvači, istodobno vrteći u glavi nekoliko scenarija izvlačenja tereta. Neće ići sa zračnim jastucima. Morat će pričvrstiti mrežu za podmornicu i vratiti se nekoliko puta. Podmornica je napokon izašla iz olupine i našla se u otvorenim vodama. Istog je trenutka začuo glas koji mu je vikao u uho. "Miči se odande, mon\ Odmah! Jack, miči guzicu od tamo!" Bio je to Charlie. I to u panici. "Što se dogaña?" viknuo je Jack. Pogledom je okrznuo kazaljku koja je pokazivala vanjsku temperaturu. Popela se na gotovo pedeset stupnjeva. Dok je grozničavo tražio zlato, nije obraćao pozornost na temperaturu koja je rasla. "Sranje!" "Seizmički izvještaji su sve gori. I dolaze s tvoje pozicije. Odlazi! Sjediš na jebenom epicentru!" Uključila se Jackova vojnička strana. Znao je kad je vrijeme za slušanje zapovijedi. Usmjerio je podmornicu prema gore, što dalje, jureći prema hladnijim vodama najvećom brzinom od četiri čvora. Pogledao je iza sebe. "Sranje." Prednji dio Kochi Mama napola se rastopio u bazenu magme. Mreža pukotina se širila. Ali najzlokobniji prizor bilo je ispupčeno morsko dno nalik na mjehur koji samo što nije puknuo. Usmjerivši nos podmornice prema udaljenoj površini, pritisnuo je obje pedale do kraja i odbacio sav balast. Motori su zujali radeći maksimalnom snagom. "Sranje, sranje, sranje...", ponavljao je neprestano. "Jack, nešto se dogaña. Kazaljke su -" Čuo je prije nego što je osjetio. Čudovišnu tutnjavu iz hidrofona, poput groma koji odjekuje planinama. Tada je rub plimnog vala zahvatio podmornicu i zavrtio je oko osi. Udario je glavom u prozirnu kupolu. Dok se vrtio, primijetio je komade morskog dna koji su sukljali na sve strane. Pod njim se otvorila vatrena rana i magma je šiknula van. Točno ispod njega otvorio se vulkan. Dok je jurio prema gore okrećući se bez kontrole, voda oko njega počela je kipjeti. Mjehuri veliki poput njegove podmornice udarali su ga kao velike šake. Pokušavao je propelerima održati nekakav smjer kretanja, no mjehuri su ga samo bacali naokolo. Vikao je pokušavajući dobiti Plavi bezdan, ali jedini odgovor bile su smetnje. Činilo mu se da se cijelu vječnost penje s hrpom mjehura prema površini, trudeći se da uspostavi kontrolu nad podmornicom. Morao se maknuti iz vulkanske struje. Dok se prevrtao, sinula mu je ideja. Da bi se izvukao iz vira, plivač se mora prestati opirati. Maknuo je nogu s desne pedale i nastavio samo s lijevim propelerima. Umjesto da zaustavi vrtnju, samo ju je ubrzao i centrifugalna gaje sila začas pritisnula uz rub kabine. I dalje je ustrajao samo na lijevim propelerima. "Hajde... hajde..." Tada je jedan od većih mjehura udario u donji dio podmornice. Za-vrtjevši se, podmornica se okrenula prednjim dijelom prema gore. Iznenadni ju je pomak izbacio iz putanje i poput bačenog kamenčića koji odskakuje s površine vode, Nautilusje izletio iz struje mjehura. Kad se prevrtanje smirilo, uspravio se u sjedalu. Nagazio je na pedale i zaustavio vrtnju. Odahnuvši od olakšanja, krenuo je prema površini, primjećujući daje mrklu noć tamnih voda oko njega već zamijenila slabašna zora. Navirivao se prema gore i napokon ugledao nejasan sjaj dalekog sunca. Šumovi su počeli nestajati. "Jack... odgovori nam... čuješ li nas?" Namjestio je mikrofon na grlo. Tijekom prevrtanja mu je otpao. "Sve je u redu", rekao je promuklo. "Jack!" Olakšanje u Lisinu glasu bilo je i te kako zamjetno. "Gdje si?" Provjerio je dubinomjer. Šezdeset šest metara. Nije mogao vjerovati kako se brzo popeo. Na svu sreću, podmornica je bila hermetički zatvorena na jednu atmosferu, koju je stalno održavala. Da nije, dosad bi već bio mrtav od pritiska. "Izronit ću za otprilike tri minute."

15

Bacio je pogled na kompas i namrštio se. Igla se okretala kao da joj se još vrti od prevrtanja. Kucnuo je prstima, ali i dalje se okretala. Odustao je i dodirnuo mikrofon. "Kompas je otišao kvragu. Nisam siguran koliko sam daleko, ali kad izronim, uključit ću GPS signal pa ćete me moći naći po njemu." "A Što je s tobom? Jesi li u komadu?" "Samo natučen i u masnicama." Javio se Charlie. "Za nekoga tko je upravo doživio vulkansku erupciju pod guzicom, stvarno si sretan, mon. Da sam je bar vidio." Jack se nasmijao. Erupcija podmorskog vulkana sigurno je bila jedna od stvari o kojima je Charlie mogao samo sanjati. Opipao je veliku kvrgu na glavi i trznuo se. "Vjeruj mi, Charlie, da bih ti vrlo rado prepustio svoje mjesto." Voda oko njega prešla je iz tamnoljubičaste u svjetliju plavozelenu. "Još malo i gore sam", rekao je. "A Što je s Kochi MaruomV upitao je novi glas, pun nade. Jackaje iznenadilo što čuje profesora Georgea Kleina, brodskog povjesničara i kartografa. Profesor je rijetko napuštao dobro opremljenu knjižnicu na brodu. Zatomio je gunñanje. "Žao mi je. Brod je propao... zajedno sa zlatom." Georgeov glas odisao je razočaranjem kad mu je naposljetku odgovorio. "Pa, ionako ne možemo biti sigurni da je popis robe na Kochi Maruu bio točan. Japanci su tijekom rata često falsificirali papire kako bi sakrili pošiljke zlata." Jack se prisjetio velike hrpe poluga. "Bio je točan", rekao je mračno. Ponovno se javio Charlie. "Hej, čini se da nisi samo ti prodrman. Izvješća dolaze sa svih strana. Zemljotresi i erupcije uzdrmali su cijeli Tihi ocean, od jedne do druge obale." Jack se namrštio. Koga je bilo briga? Otkako je prije dvanaest godina ostavio svijet, ostatak planeta nije ga pretjerano zanimao. Sve što mu je bilo bitno bila je ova jedna erupcija. Ne samo što ga je stajala veliko bogatstvo, nego bi ga mogla stajati i broda. "Isključujem se", rekao je duboko uzdahnuvši. "Na površini sam za minutu." Promatrao je sve svjetliju vodu. Ubrzo je kupola isplivala na površinu. Blještavilo popodnevnog sunca probadalo mu je oči i morao ih je zakloniti rukom. Na zapadu je more bilo uzburkano, kipućim mjehurićima otkrivajući položaj podmorskog vulkana. A na jugozapadu je ugledao tamnu crtu. Plavi Bezdan. Pritisnuo je znak za uzbunu i aktivirao GPS lokator, a zatim se naslonio i počeo čekati. Dok je gledao uokolo, uhvatio je odbljesak. Znatiželjno je podigao glavu. Primio je kontrole vanjskih mehaničkih ruku. Kad ih je podigao, s titanijskih udova kapala je morska voda. Uspravio se i ponovno se udario u glavu. "Nije moguće..." Sunce je obasjavalo dvije velike poluge, po jednu u svakoj hvatalj-ci. Zaboravio je da ih je uhvatio prije nego je izašao iz olupine Kochi Marua. Buran put do površine ih je očistio, ali, srećom, ostale su u hidrauličnom stisku. Zadovoljno je zazviždao. "Stvari odjednom izgledaju mnogo bolje." U slušalici je ponovno čuo Georgeov glas. "Jack, imamo tvoj GPS signal." "Sjajno!" rekao je Jack veselo, jedva ga saslušavši. "Stavi šampanjac na led!" George je bio očito zbunjen. "Oh... dobro... ali mislim da bi trebao znati da su nas upravo zvali preko Globalstara." Osjetivši val napetosti, Jack se otrijeznio. "Tko zove?" Duga stanka. "Admiral Mark Houston." Osjećao se kao daje dobio udarac u trbuh. Njegov bivši mornarički zapovjednik. "M-molim? Zašto?" Nadao se da nikad više neće čuti to ime. Taj dio života ostavio je iza sebe. "Naredio nam je da doñemo na odreñene koordinate. Otprilike četiri stotine milja odavde, i -" Jack je stisnuo šake i prekinuo ga. "Naredio nam je? Možeš mu reći da si uzme svoju naredbu i gurne sije-" Sada je George prekinuo njega. "Došlo je do zrakoplovne nesreće. Organizira se spasilačka misija." Ugrizao se za usnicu. Mornarica je imala pravo zahtijevati pomoć. Plavi bezdan je bio registrirani spasilački brod. Svejedno je primijetio da mu ruke drhte. Počela su navirati stara sjećanja i osjećaji. Sjetio se kako je bio ushićen kad je vidio shuttle Atlantis koji se presijavao na floridskom suncu i ponosa koji je osjetio kad je saznao da će biti prvi mornarički specijalac koji će poletjeti u toj stvarčici. Ali ta su ugodna sjećanja bila zasjenjena mračnijima: vatrom, probadajućom boli... rukom u rukavici pruženom prema njemu, vriscima... klizanjem, prevrtanjem... beskrajnim padom. Zavaljen u Nautilusu, osjećao se kao da još pada. "Jesi li me čuo, Jack?" Drhtao je. Bilo mu je teško disati, a kamoli odgovoriti. "Jack, zrakoplov koji se srušio... to je Air Force One."

2

Zmajevi s Okinave

25. SRPANJ, 6:30, NAHA CITY OTOK OKINAVA. JAPAN

16

Sćućurena iza uličnog kontejnera za smeće, Karen Grace davala je sve od sebe da izbjegne vojnu patrolu. Dok se skrivala, dvojica naoružanih vojnika sa svjetiljkama u ruci ušetala su joj u vidno polje. Jedan od njih stao je da zapali cigaretu. Držeći dah, Karen se molila da proñu. U svjetlosti šibice primijetila mu je oznake na rukavu. U.S. NAVY. Nakon jučerašnjih potresa diljem Japana uspostavljen je policijski sat koji je vrijedio i za južni lanac otoka Okinavve. Grad i okolicu bili su preplavili pljačkaši. Zatečena štetom i kaosom koji je nastao, uprava otoka zamolila je od američkih vojnih baza pomoć u raščišćavanju grada, spasilačkim ekipama i uspostavi reda. Gradski dužnosnici Nahe uveli su policijski sat od sumraka do zore i Karen gaje upravo kršila. Još je bilo pola sata do izlaska sunca. Miči se... nastavi dalje, tiho im je nareñivala. Kao da ju je čuo, jedan je vojnik podigao svjetiljku i posvijetlio niz ulicu. Sledila se. Zatvorila je oči, bojeći se da bi mu bilo kakav pokret mogao privući pozornost. Nosila je tamnu jaknu i crne hlače, ali upravo se sjetila da nije pokrila svoju plavu kosu. Osjećala se upadljivom i bila je uvjerena da će je vojnici zapaziti. Svjetlo je napokon nestalo. Otvorila je oči i čula mrmljanje popraćeno glasnim smijehom. Gruba šala. Nastavili su sa svojom patrolom. S olakšanjem se naslonila na metalni kontejner. Iz dubine sjena začuo se šapat. "Jesu li otišli?" Karen se digla na noge. "Da, ali ovo je bilo stvarno blizu." "Nije nam ovo trebalo", prosiktala je druga osoba izvlačeći se iz sjena. Pomogla je Mivuki Nakano da ustane i ova je opsovala u bradu, prilično uvjerljivo budući da joj je engleski bio drugi jezik. U razdoblju kad nije radila kao profesorica na japanskom sveučilištu, Mivuki je provela dvije godine u informatičkoj kompaniji u Palo Altu, zbog čega je tečno govorila engleski. No dok se izvlačila ispod hrpe starih novina i trulog povrća, mala učiteljica očito nije osjećala da pripada ovdje. Rijetko je napuštala svoj sterilni informatički laboratorij na Sveučilištu Ryukyu i rijetko bi je se moglo vidjeti bez njene uštirkane i izglačane laboratorijske kute. Ali ne i ovog jutra. Mivuki je nosila tamnocrvenu bluzu i crne traperice, sada oboje prilično prljavo. Crna kosa bila joj je vezana u konjski rep. S gañenjem je skinula list špinata s bluze. "Da mi nisi najbolja prijateljica -" "Znam... i stoti put ti se ispričavam." Karen se okrenula prema njoj. "Ali, Mivuki, nisi morala ići sa mnom." "Nego da te pustim da sama lutaš Nahom i srećeš se s tko zna kakvim ološem? Na ulicama nije sigurno." Karen je kimnula. Ova je zadnja izjava svakako bila točna. Razrušenim gradom odjekivale su sirene. Okolni su kampovi reflektorima sjekli noćno nebo. Iako je bio uveden policijski sat, posvuda su se čuli povici i pucnjava. Nije očekivala takav kaos u gradu. Mivuki se nastavila tužiti na njihov položaj. "Tko zna kakvi nas ljudi čekaju? Trgovci bijelim robljem? Krijumčari droge?" "Običan ribar. Samo je rekao daje čovjek u redu." "I ti vjeruješ tom senilnom pazikući?" Karen je prevrnula očima. Mivukina briga slomila bi i najčvršći čelik. "Samo sasvim sigurno nije senilan. Ako kaže da nas ribar može odvesti do Zmajeva, vjerujem mu." Podigla je rub jakne i otkrila crnu kožnu futrolu. "Osim toga, imam i ovo." Pod rukom joj se udobno smjestio .38 automatic. Mivuki je razrogačila oči. Nestala joj je sva boja s lica. "U Japanu je zabranjeno nošenje pištolja. Gdje si -" "Žena se mora zaštiti u ovakvim situacijama." Karen se prikrala do početka ulice i pogledala uokolo. "Sve je čisto." Mivuki je šmugnula do nje i sakrila se u njezinoj sjeni. "Ajde." Karen ju je vodila, istodobno uzbuñena i zabrinuta. Pogledala je na nebo. Bilo je još sat vremena do prave zore. Vrijeme im je istjecalo. Bio policijski sat ili ne, odlučila je ne propustiti ovaj dogovor. To joj je bila životna'pri lika. Prije tri godine doputovala je iz Britanske Kolumbije na Sveučilište Ryukyu kako bi završila svoj doktorat o mikronezijskim kulturama, istražujući podrijetlo i seobe ranih Polinežana. Dok se tu bavila proučavanjem, čula je priče o Zmajevima s Okinawe, dvije potopljene piramide koje je 1991. blizu obale otkrio profesor geologije na sveučilištu, Kimura Masaaki. Usporedio je piramide s drevnim grañevinama Maya u Srednjoj Americi. Karen je bila skeptična - dok nije vidjela fotografije: dvije terasaste piramide tupih vrhova, udaljene dvadesetak metara od pješčane plaže. Odmah je zagrizla. Je li postojala neka drevna veza izmeñu Maya i Polinežana? Zadnjih desetak godina u vodama okolnih otoka stalno su otkrivane nove potopljene grañevine, protežući se na jug sve do Tajvana. Uskoro je postalo teško razlikovati činjenice od fikcije, prirodnu topografiju od ljudskih grañevina. A sad i taj zadnji glas koji se pronio meñu ribarima otočja Ryukyu: Zmajevi su izašli iz mora! Bila to istina ili ne, nije mogla propustiti priliku da iz prve ruke prouči piramide. Lokalni ribar koji je prevozio medicinske zalihe i drugu pomoć ostalim otocima ponudio se daje poveze. Ali on je namjeravao krenuti u zoru, s njom ili bez nje. To je bio razlog ranojutarnjoj vožnji biciklom od sveučilišta do ruba Nahe, a zatim igri mačke i miša s policijom i ophodnjama. Nastavila je dalje ulicom. Godilo joj je ponovno kretanje. Dok je brzo hodala, jutarnji morski povjetarac poigravao joj se s pramenovima plave kose. Maknula je kosu s lica. Obje su žene riskirale izbacivanje sa sveučilišta u slučaju da ih uhvate. Zapravo, Miyuki možda i ne, pomislila je Karen. Njena je prijateljica bila jedan od profesora s najviše radova i nagrada na cijelom sveučilištu. Dobivala je priznanja iz cijeloga svijeta i bila je prva žena nominirana za

17

Nobelovu nagradu za informatičku znanost. Zato se nije protivila njezinu društvu. U slučaju da ih ulove, njena bi popularnost na otoku mogla ublažiti i eventualne zakonske posljedice za Karen. Barem se nadala. Pogledala je na sat. Bile su u vremenskom škripcu. Ako ništa drugo, barem su ceste ovdje bile relativno čiste. Ovaj je dio grada prebrodio potrese uglavnom neoštećen: razbijeni prozori, napukli temelji i nekoliko izgorjelih zgrada. Mala šteta u usporedbi s drugim četvrtima od kojih su ostale samo cigle i svinute šipke. "Nećemo stići na vrijeme", rekla je Miyuki povlačeći svoju fotografsku torbu više na rame. Iako je Karen ponijela sa sobom Kodakov fotoaparat, Miyuki je inzistirala na cjelokupnoj opremi: digitalnim fotoaparatima i polariodima, videoopremi, čak i malom prijenosnom računalu. Sve je to natrpala u reklamnu torbu na kojoj je bio logo časopisa Time. Karen je uzela torbu od prijateljice i prebacila je preko ramena. "Stići ćemo." Ubrzala je korak. Miyuki je bila za glavu manja i morala je trčkarati da bije pratila. Požurile su do kraja ulice. Dokovi Nahe bili su samo sto metara dalje niz sljedeću ulicu. Karen je provirila iza ugla. Nigdje nikoga. Nastavila je dalje, a Mivuki iza nje. Miris mora osjećao se sve jače: sol i alge. Uskoro je ugledala svjetla dokova. Ohrabrena, nastavila je napola trčeći. Kad je bila blizu kraja ulice, trgnula ju je oštra zapovijed. "Yobitomeru! Stoj!" Ukočila se zaslijepljena jakom svjetlošću. Iz sjene izmeñu dvije zgrade iskoračio je tamni lik. Spustio je svjetlo dovoljno da bi prepoznala uniformu američke mornarice. Nakratko je osvijetlio Miyuki, a zatim ulicom u oba smjera. Pridružila su mu se još dvojica, izlazeći iz skrovišta na ulazu u zgradu. Očito jedna od američkih patrola. Prvi vojnik im se približio. "Govorite li engleski?" "Da", odgovorila je Karen. Malo se opustio i uperio svjetiljku prema ulici. "Amerikanka?" Namrštila se. Uvijek isto pitanje. "Kanañanka." Vojnik je kimnuo. "Ista stvar", promrmljao je i pokazao svojima da nastave dalje. "Vraćam se u bazu", rekao im je. "Sve je u redu." Vratili su puške na ramena i krenuli dalje, ali ne prije nego što su dobro odmjerili žene. Jedan od njih je nešto promrmljao. Nasmijali su se i još jednom požudno pogledali Mivuki. Karen je stisnula zube. Iako ovo nije bila njezina domovina, smetala ju je opuštena drskost s kojom je mornarica preuzela kontrolu. "Djevojke, zar ne znate za policijski sat?" upitao ih je vojnik. Pravila se zbunjenom. "Kakav policijski sat?" Vojnik je uzdahnuo. "Ovo mjesto nije dovoljno sigurno da biste še-tale same. Otpratit ću vas. Gdje ste odsjele?" Namrštila se, pokušavajući se sjetiti nekog odgovora. Vrijeme je za improvizaciju. Skinula je Mivukinu fotografsku torbu s ramena i pokazala na veliki znak Timea. "Radimo za časopis", rekla je. Izvukla je svoju identifikacijsku karticu Sveučilišta Ryukyu i pokazala je čovjeku. Izgledala je službeno, a japanska su mu slova očito bila nečitljiva. "Lokalne vlasti su odobrile naše akreditacije." Vojnik se nagnuo bliže, usporeñujući Karenino lice s fotografijom. Kimnuo je u znak odobravanja - prevelika muškarčina da prizna da ne zna čitati japanski. Nastojeći djelovati službeno, Karen je spremila karticu i predstavila Miyuki. "Ovo je moj lokalni pomoćnik i fotograf. Radimo slike diljem japanskih otoka. Naš brod u zoru polazi prema vanjskim otocima, u smjeru Tajvana. Doista smo u žurbi." Vojnik je još izgledao sumnjičavo. Malo je nedostajalo da povjeruje, ali i dalje nije bio potpuno uvjeren. Prije no što je Karen mogla nastaviti, Miyuki je prišla i otvorila torbu. Izvadila je digitalni fotoaparat. "Zapravo je u neku ruku sreća što smo naletjele na vas", rekla je nezgrapnim engleskim. "Gospoña Grace je upravo govorila da bi željela snimiti i nekoliko vojnika, da se vidi kako Sjedinjene Američke Države pomažu u održavanju reda u ovo doba kaosa." Pogledala je Karen pokazujući glavom prema vojniku. "Sto mislite?" Iznenadila ju je neočekivana drskost male profesorice informatike. Pročistila je grlo, brzo razmišljajući. "Hm... da, za prilog o američkim snagama mira." Zamišljeno je pokazala glavom prema vojniku. "Ima onaj američki izgled za kojim tragamo, zar ne?" Miyuki je podigla fotoaparat i okrenula se prema vojniku. "Biste li željeli vidjeti svoju sliku u časopisima u cijeloj zemlji?" Vojnik ih je sada gledao raširenih očiju. "Stvarno?" Karen je suzbila osmijeh. Još nije upoznala nijednog Amerikanca koji je bio otporan na čari slave. A za mogućnost njezina ostvarivanja, zdrav razum bi često bio zanemaren. Miyuki gaje obišla, gledajući ga iz različitih kutova. "Ne mogu ništa jamčiti. Sve ovisi o urednicima Timea" "Napravit ćemo nekoliko slika", rekla je Karen. "Jedna od njih će sigurno proći." Napravila je prstima okvir, odmjeravajući fotografiju. "Američki čuvar reda... Mislim da će ovo ispasti stvarno dobro."

18

Mivuki je napravila nekoliko fotografija namještajući vojnika u različite poze. Kad je završila, pospremila je aparat i zabilježila njegovo ime i broj. "Faksirat ćemo vam fotografije. Ali, Harry, moramo ih imati u New Yorku do kraja tjedna." Čovjek je spremno potvrdio. "Naravno." Karen je bacila pogled na sve svjetlije nebo. "Miyuki, sad stvarno moramo krenuti. Novinarski brod kreće za nekoliko minuta." "Mogu vas otpratiti do marine. Ionako idem prema dokovima." "Hvala, Harry", rekla je Miyuki. "Bilo bi prekrasno ako biste nas mogli otpratiti do doka broj četiri." Široko mu se nasmiješila, a zatim se okrenula prema Karen i zakolutala očima. "Idemo. Ne smijemo zakasniti." Voñeni vojnikom, požurili su prema luci. Siva zora obojila je vode u tamnosrebrno. Galebovi su kriještali i letjeli meñu brodovima i stupovima pristaništa. Cijelom dužinom doka ležale su olupine brodova i čamaca koji su se nasukali na dokove i grebene tijekom potresa. Tamo su već bile dizalice i druga teška mehanizacija. Luka je bila žila kucavica otoka i morala se što brže očistiti. Sunce se diglo na istočnom nebu kad su ušli u marinu. Mivuki i Karen su ponovno zahvalile Harrvju i pozdravile se s njim. Kad je otišao, požurile su dalje. Karen je pogledala iza sebe kako bi se uvjerila da je vojnik doista otišao. Nije mu bilo ni traga. Opustila se i okrenula prema Mivuki, koja je popravljala fotografsku torbu na ramenu. "Nevjerojatna si." Pocrvenjevši, Mivuki se nasmiješila. "Bilo je zabavno. Sva sreća da sam dobila tu torbu na dar kad sam se predbilježila na Time." Obje su se počele smijati. Požurile su prema doku broj dvanaest. Karen je primijetila da je mali ribarski brod još privezan. Dvadesetmetarski drveni brod bio je natrpan kutijama s uočljivim crvenim križevima. Dva su muškarca već odvezivala užad, spremajući se isploviti. Potrčala je naprijed, mašući im. uUeito! Čekajte!" Jedan je pogledao u njezinu smjeru i povikao drugomu. Sjedokosi Japanac pustio je kormilo i prišao im na pramcu broda. Bio je obučen u traperice i zelenu kabanicu. Pružio im je ruku i pomogao da se popnu. "S-Samo nas je poslao", rekla je Karen na lošem japanskom. "Znam", odgovorio je čovjek na engleskom. "Amerikanka." "Zapravo sam iz Kanade", ispravila gaje. "Ista stvar. Moramo krenuti. Previše smo čekali." Skinula je torbu i čovjek ih je poveo do zamrljane drvene klupice pokraj odložene mreže. Gušile su se u smradu ribljih iznutrica i krvi kojima su odisale daske. Muškarci su odvezali užad i skočili na brod. Kapetan koji je bio za kormilom izvikivao je naredbe. Začuo se motor, voda je uskipjela i čamac se polako počeo okretati. Mornari su zauzeli položaje blizu pramca, jedan na desnoj strani, a drugi na strani prema luci, zagledani u vodu pred njima. Potopljeni krš činio je luku opasnom. Shvatila je zašto je kapetan inzistirao da krenu u zoru. Kad se jutarnja plima spusti, ove će vode postati još opasnije. Prošli su pokraj završetka pristaništa i krenuli prema središnjem lučkom kanalu, polako zaobilazeći svinutu motku sa zastavom na vrhu koja je virila iz vode. Pogledala je preko ograde i shvatila daje to stup jarbola potopljenog broda. Ribarski brod plitkog gaza zaobilazio je krš i prelazio preko njega. Na drugoj strani luke, vojna baza SAD-a bila je u plamenu. Još su gorjeli spremnici goriva zapaljeni tijekom potresa koji su otvorili podzemne rezervoare. Prljavi gusti dim dizao se visoko u jutarnje nebo. Okolo su zujali helikopteri koji su pokušavali ugasiti vatru zasipajući prostor morskom vodom i pijeskom. Zasad im to nije polazilo za rukom. Urlajući motorima, nisko iznad njih prošao je veliki transportni zrakoplov vojnički sive boje. Kapetan ribarskog čamca zamahao je šakom prema njemu. Nazočnost Sjedinjenih Američkih Država, a pogotovo ove baze, i dalje je raspirivala duhove, posebno lokalnog stanovništva. Još je 1974. dogovoreno da će zemlja biti vraćena otočanima, ali taj prijenos dosad nije proveden. Napokon je ribarski čamac izašao iz luke i krenuo prema otvorenom moru. Kad su izašli iz dima, povjetarac je postao osvježavajući. Kapetan je dao znak svom prvom časniku da preuzme kormilo, a zatim je došetao do žena. "Zovem se Oshi", rekao je. "Vodim vas do Zmajeva. Vraćamo se prije zalaska sunca." Karen se složila. "Izvrsno." Ispružio je ruku, očekujući novac. Ustala je i izvukla sriop novčanica iz unutarnjeg džepa. Primijetila je da je ribar uočio njen pištolj u koricama. Dobro. Tako da sve bude jasno. Izbrojila je novčanice, pola dogovorenog iznosa, i vratila ostatak u džep. "Drugu ćete polovicu dobiti kad se vratimo u Nahu." Čovjekovo se lice na trenutak stisnulo. Namršteno je promrmljao nešto na japanskom i gurnuo novčanice u hlače. Karen je sjela kad je otišao. "Što je rekao?" Mivuki se cerekala. "Rekao je da ste svi vi Amerikanci isti. Nikad ne držite svoju riječ, pa ne vjerujete ni tuñoj." "Ja nisam Amerikanka", odgovorila je ogorčeno. Mivuki ju je potapšala po koljenu. "Ako govoriš engleski, imaš plavu kosu i razbacuješ se s tolikim novcem, za njega si Amerikanka."

19

Karen je davala sve od sebe da se namršti, ali bila je previše uzbuñena. "Hajde. Ako ova Amerikanka plaća izlet, onda želi i bolja sjedala." Ustala je i povela Mivuki prema pramcu. Prišle su prednjoj ogradi dok je čamac zaobilazio južni vrh Okinavve i prolazio pokraj malog otoka Tokashiki Shime. Otočje Ryukyu protezalo se na jug u luku koji je gotovo dosezao Tajvan. Zmajevi su bili blizu otoka Yonaguni, udaljeni sat vremena vožnje, ali ipak su spadali u prefekturu Okinavva. Jedan od mornara im se naklonio i prišao. Na obližnju je klupu stavio dvije male porculanske šalice sa zelenim čajem i tanjuriće s kolačima. "Domo arigato", rekla je Karen. Uzela je šalicu i pustila da joj njena toplina zagrije ruke. Mivuki joj se pridružila grickajući rub kolača. U tišini su gledale zelene otoke kraj kojih su polako prolazili. Koraljni grebeni obojili su obližnje plićake nijansama plavozelene, ružičaste i tamnocrvene boje. Nakon nekog vremena Mivuki je razbila tišinu. "Sto zapravo misliš da ćeš tamo naći?" "Odgovore." Karen se naslonila na ogradu. "Pročitala si tezu profesora Masaakija." Mivuki je potvrdila. "Da su ti otoci nekad bili dio izgubljenog kontinenta koji je sada pod morem. Prilično hrabre pretpostavke." "Ne mora biti. Tijekom holocena, prije desetak tisuća godina, razina mora bila je gotovo sto metara niža." Mahnula je rukom oko sebe. "U tom su slučaju mnogi od ovih otoka bili spojeni." "Bez obzira na to, znaš iz vlastitog istraživanja da su otoci južnog dijela Tihog oceana bili nastanjeni prije nekoliko tisuća godina. Ne desetak." "Znam. Ne kažem da nisi u pravu, Mivuki. Jednostavno želim sama vidjeti te piramide." Čvršće se uhvatila za brodsku ogradu. "Ali što ako pronañem dokaz za tvrdnju profesora Masaakija? Možeš li zamisliti što bi takvo otkriće značilo? Promijenilo bi cijelu povijesnu paradigmu ove regije. Ujedinilo bi tolike različite teorije...", zastala je pa nastavila, "... čak bi objasnilo misterij izgubljenog kontinenta Mu." Mivuki se namrštila. "Mu?" "Početkom 20. stoljeća pukovnik James Churchward je tvrdio daje našao niz pločica s natpisima iz razdoblja Maya, koje su govorile o izgubljenom kontinentu, slično kao Atlantida, ali u srednjem dijelu Tihog oceana. Nazvao je taj potonuli kontinent Mu. Napisao je cijelu seriju knjiga i radova o toj temi... dok ga nisu diskreditirali." "Diskreditirali?" Karen je slegnula ramenima. "Nitko nije vjerovao mom pradjedu." Mivuki je podigla obrve. "Tvom pradjedu?!" zapanjeno je ponovila. Karen je osjetila kako crveni. Ovo nikad nije ni s kim podijelila. Govorila je tiho, s neugodom. "Pukovnik Churchvvard je bio moj pradjed s majčine strane. Kad sam bila mala, mama mi je znala pričati o našem pretku koji je neslavno završio... čak mi je čitala dijelove njegovih dnevnika prije spavanja. Njegove su me priče prve zainteresirale za južni dio Tihog oceana." "I misliš da bi Zmajevi mogli dokazati da su tvrdnje tvog pradjeda bile točne?" "Tko zna?" "I dalje mislim daje to jalov posao." Nije joj odgovorila. Jalov posao? To mi je u obitelji, pomislila je zlovoljno. Prije dvadeset godina njen je otac ostavio svoju ženu i kćer-kice kako bi krenuo za snom o nafti i bogatstvu na Aljaski. Nikad se više nije javio - osim brakorazvodnim papirima koje je poslao godinu dana poslije. Nakon njegova nestanka, teška vremena obojila su u sivo život ostatka obitelji. Ostavljena s dvije djevojčice, njena majka više nije imala vremena za snove i primila se sumornog posla tajnice i još sumornijeg drugog braka. Karenina starija sestra Emily preselila se nakon srednje škole u gradić Moose Jaw s blizancima u trbuhu. Meñutim, Karen je naslijedila previše očeve nemirne krvi da bi se primirila. S napojnicama koje je zaradila kao konobarica i nekoliko malih stipendija, uspjela je završiti studij na Sveučilištu u Torontu i upisati postdiplomski u Britanskoj Kolumbiji. Stoga oni koji su poznavali tu stranu Karen Grace nisu bili pretjerano iznenañeni kad je završila na udaljenoj strani Tihog oceana. Ipak, naučila je nešto nakon očeva napuštanja - svaki je mjesec majci slala dio plaće. Možda je imala očevu krv, ali svakako nije imala i njegovo hladno srce. Pozornost joj je privukao povik s kormila. "Yonagunir čuo se kapetanov glas praćen radom motora. Pokazao je na pristanište velikog otoka. Ribarski čamac napravio je široki luk oko južne obale otoka. "To je to mjesto", rekla je zaklanjajući rukom sunce. "Otok Yonaguni." "Ništa ne vidim. Jesi -" Tada su se pojavile: skrivene velikim grebenima i zavijene u jutarnju maglu, ne više od stotinu metara od obale, iznad valova su se dizale dvije piramide s terasama prekrivenim vlažnim algama. Kad se čamac približio, pojavili su se detalji. Po stubama piramida hodali su bijeli ždralovi gosteći se nasukanim morskim ježevima i rakovima. "Stvarno postoje", rekla je Karen. "I to nije sve", dodala je Mivuki zadivljeno. Dok je mali čamac opisivao krug oko otoka, gusta magla se počela razilaziti i otvarao se širi pogled. Pokraj piramida su se nad valovima izdizali redovi koraljima prekrivenih stupova i zgrada bez krovova. U daljini se vidjela bazaltna

20

figura žene u togi, do struka uronjene u more, obrasle algama, ruke podignute kao da zove u pomoć. Još dalje, vidjele su se hrpe srušenih cigli i napuklih kamenih obeliska koji su nestajali u oceanu. "Moj Bože", rekla je Karen zaprepašteno. Zajedno sa Zmajevima, iz mora se podigao cijeli drevni grad.

3

Olupina 25. SRPANJ. 12:15 82 NAUTIČKIE MILJE SJEVEROZAPADNO OD ATOLA ENEWAK.SREDNJ PACIFIK

Podigavši bose noge na susjedno sjedalo, Jack se izvalio u kormila-revu stolcu na zapovjednom mostu Plavog bezdana. Nosio je bijeli pamučni prsluk i crvene Nike kupaće gaćice. Danje počeo toplo i postajao je sve topliji. Iako je zapovjedni most bio opremljen klimom, nije ju uključio. Uživao je u sparini. Dok je sjedio, jednom je rukom držao kormilo. Otkad su jučer napustili položaj potopljenog Kochi Marua, Bezdan je bio navoñen automatskim pilotom, ali Jack je osjećao odreñenu sigurnost u držanju kormila. Nije baš imao povjerenja u automatsku opremu. Volio je držati stvari pod kontrolom. Žvakao je cigaru koja mu je visjela iz usta. Kubansku El Presiden-te. Dim se u lijenim krugovima dizao prema otvorenom prozoru do njega. S CD plavera iza njega dopirao je nježan zvuk Mozartova Koncerta za klarinet u A-duru. Nije mogao poželjeti ništa bolje: otvoreno more i zgodan brodić kojim plovi. . Ali to mu nije bilo suñeno. Ne danas. Bacio je pogled na očitanje Northstar 800 GPS-a. S ovom brzinom morali bi stići na odredište u sljedeća tri sata. Otpuhnuvši oblak dima, zagledao se kroz prozore na gornju palubu svog broda za spašavanje. Bilo mu je jasno zašto su ga pozvali da pomogne u potrazi za olupinom predsjedničkog zrakoplova. Bezdan je bio najbliži brod za spašavanje s podmornicom za velike dubine, a i ugovorom su bili obvezni prepustiti podmornicu u slučaju nužde. Ipak, iako je znao što mora učiniti, nije mu se to moralo i sviñati. Ispljunuo je cigaru i ugasio je u pepeljari. Ovo je bio njegov brod. Prije dvanaest godina na aukciji je kupio Plavi bezdan novcem koji je dobio tužeći General Dvnamics nakon nesreće s Atlantisom. Dvadeset pet metara dugi Bezdan bio je napravljen 1973. kao istraživački brod Instituta Woods Hole. Osim iznosa koji je platio za njega, morao je uzeti veliki zajam kako bi stari istraživački brod pretvorio u suvremeni spasilački brod: dodao mu je hidrauličnu dizalicu, povećao nosivost za pet tona i napravio remont Caterpillar dizelskog motora. Takoñer je obnovio navigacijsku opremu i namjestio je tako daje Bezdan mogao tjednima funkcionirati bez nadzora. Dodao je Naiad stabilizatore, Bauerov kompresor za ronjenje i Village Marine ureñaje za desalinizaciju vode. U to je uložio cijelu svoju imovinu, ali na kraju je Bezdan postao njegov dom, cijeli njegov svijet. Kroz godine je okupio skupinu znanstvenika i suradnika u lovu na blago. Oni su mu postali novom obitelji. A sad su ga, nakon dvanaest godina, zvali natrag u svijet koji je ostavio za sobom. Vrata zapovjednog mosta škripeći su se otvorila i prostoriju je ispunio dašak svježine. "Jack, što još radiš ovdje?" Bila je to Lisa. Liječnica s UCLA-e mrštila se na njega dok je ulazila. U kratkim hlačicama i bikiniju nije djelovala kao iskusni medicinski istraživač. Koža joj je potamnjela, a plava kosa posvijetlila nakon mnogo mjeseci provedenih pod suncem. Izgledala je kao da joj je mjesto na plaži, oslonjenoj na rame nekog mišićavog surfera. Ali Jack ju je dobro poznavao. Nije bilo bolje liječnice na ovome moru. Lisa je ostavila otvorena vrata da propusti još jednog člana posade. Mršavi njemački ovčar ušetao je u kabinu i prišao Jacku da ga mazi. Pas je bio na brodu od oluje u Južnokineskom moru. Kuja ga je ostavila nakon okota jer je bio malen i boležljiv. Jack gaje prihvatio i njegovao dok nije ozdravio. To je bilo prije gotovo devet godina. "Elvis je bio zabrinut za tebe", rekla je Lisa. Gurnula je Jackove noge sa stolca i sjela pokraj njega. Potapšao je velikog psa i pokazao mu na jastuk od cedrovine u kutu. "Krevet", naredio je. Stari je pas otišao do kuta i s dugim se uzdahom spustio na debeli jastuk. "Kad je već riječ o krevetu," rekla je Lisa, "mislila sam da si u zoru trebao biti smijenjen. Ne bi li trebao pokušati malo odspavati?" "Nisam mogao spavati. Mislio sam da bih onda mogao biti i od neke koristi." Odgurnula je pepeljaru da napravi mjesta za šalicu koju je donijela sa sobom. Pogledala je navigacijske ureñaje. Nakon pet godina na Bezdanu i sama je postala prilično vješt mornar. "Čini se da ćemo stići za manje od tri sata." Okrenula se Jacku. "Možda bi se mogao pokušati odmoriti. Pred nama je dug dan." "Još moram -" "Malo se odmoriti", završila je mršteći se. Gurnula je šalicu prema njemu. "Biljni čaj. Popij ga. Pomoći će ti da se opustiš." Nagnuo se nad zaparenu šalicu i pomirisao je. Nakon cigare mu je smrdjela po lijekovima. "Ne bih, hvala." Gurnula mu je šalicu još bliže. "Popij. Poslušaj liječnika." Prevrnuo je očima i podigao šalicu. Popio je nekoliko gutljaja daje zadovolji. Okus nije bio ništa bolji od mirisa. "Treba šećera", rekao je.

21

"Šećera? Oskvrnuo bi moje ljekovite biljke?" Pravila se šokirana i pokazala na pepeljaru. "Već imaš dovoljno loših navika." Popio je još jedan gutljaj i ustao. "Morao bih otići do Charlieja da vidim Što je s testovima." Gledala ga je čvrstim pogledom, stisnutih usana. "Jack, Charlie i zlato ti neće pobjeći. Idi u kabinu, navuci zavjese i pokušaj spavati." "Samo će -" Podigla je ruku. Izraz lica joj je omekšao, kao i riječi. "Slušaj me. Svi znamo zašto si tako tjeskoban. Svi hodaju na prstima oko tebe." Otvorio je usta želeći se pobuniti. Zaustavila ga je dodirom. Ustala je, otvorila mu prsluk i stavila ruku na grudi. Nije se trgnuo na takvu intimnost. Lisa ga je mnogo puta vidjela golog. Privatnost je na tako malom brodu bila ograničena. Osim toga, prije više godina, kad je ona tek stigla na brod, njih su se dvoje upustili u igru ljubavnika. Na kraju je postalo jasno da su njihovi osjećaji bili više tjelesne prirode nego iz srca. Na kraju su bez riječi prestali s pokušajima i postali intimni prijatelji. Više od prijatelja, manje od ljubavnika. • "Lisa..." Krenula je prstom niz njegovu ključnu kost, kroz duge crne dlake na grudima. Prst je ostavljao topli trag na koži. Ali kad je krenuo ispod desne bradavice, osjećaj je nestao. Jack je znao zašto. Posred njegovih grudi ležala je mreža ožiljaka. Starih opekotina. Ožiljci su bili blijedi na brončanoj koži. Tupi i mrtvi. Zadrhtao je kad je ponovno osjetio dodir malo iznad pupka. Prst joj je još išao dolje i zakvačio se za njegove kupaće. Povukla ga je bliže i šapnula mu: "Pusti prošlost, Jack. Ne možeš je promijeniti. Možeš samo oprostiti i zaboraviti." Nježno joj je odgurnuo ruku i odmaknuo se korak unatrag. Liši je bilo lako reći takvo što nakon čarobnog života provedenog u južnoj Kaliforniji. Pogledala gaje pomalo povrijeñeno. "Nitko te nije krivio, Jack. Čak su ti ponudili jebenu medalju." "Odbio sam je", rekao je okrećući se. Krenuo je prema vratima. Nesreća Atlantisa bila je privatna stvar, tema o kojoj nije ni s kim želio raspravljati. Ni s kim. Narazgovarao se s mornaričkim psihijatrima. Izašavši iz kabine, požurio je stubama do donje palube. Lisa je s tugom u srcu gledala krupnog muškarca kako izlazi. Elvis je u kutu podigao glavu i gledao kako mu gospodar juri van. Veliki pasje tiho zarežao buneći se. Smjestila se u kormilarevo sjedalo, još toplo od Jackova tijela. "Uzeo si mi riječ iz usta, Elvise." Potonula je u stolcu. Iako je njihova vatrena veza sagorjela do pepela, još je osjećala toplinu svojih starih osjećaja: Jackov čvrsti zagrljaj, vrelinu njegovih usana na vratu i grudima, u isto vrijeme grubo i nježno voñenje ljubavi. Bio je pažljiv ljubavnik, jedan od najboljih s kojima je ikada bila. Ali jake ruke i noge nisu bile dovoljne za odnos. Trebalo je imati još jače srce. Jack ju je volio. Nikad nije sumnjala u to, ali jedan dio njegova srca bio je tup i obamro poput ožiljaka na njegovim grudima. Nikad nije uspjela zaliječiti tu staru ranu - i sumnjala je da će ikad uspjeti. Nije joj to dopuštao. Uzela je šalicu s čajem i prolila je u kantu za smeće. Prije nego što je ušla, začinila je čaj Halcvonom. Trebao mu je san i tableta za spavanje skrivena u njezinu eliksiru trebala bi mu pomoći u tome. Barem se nadala. Nikad ga nije vidjela u ovako lošem stanju. Inače je bio otvoren, s osmijehom na licu i šalom na ustima, pun energije koja muje isijavala iz kože. Ali znala gaje i iz razdoblja kad bi se zatvorio u sebe, povukao od drugih i zavukao u svoju kabinu ili na zapovjedni most. Svi su naučili dati mu prostora koji je trebao u takvim trenucima. Ali zadnja dvadeset četiri sata bila su najgora dosad. Odjednom su se vrata na drugoj strani kabine otvorila s treskom. Uhvaćena u mislima, poskočila je na buku. Elvis je zalajao iz svog kuta. Okrenula se kad su dva muškarca, i dalje se prepirući, ušla u kabinu. Lice Charlieja Molliera bilo je tamnije od uobičajene jamajkanske boje kave. Oči su mu bijesno sijevale. "Ne možeš biti ozbiljan, Kendal-le. Te zlatne poluge imaju svaka četrdeset kilograma. Vrijede barem pola milijuna dolara." Kendall McMillan je samo slegnuo ramenima, mrtav hladan na tiradu krupnog muškarca. McMillan je bio knjigovoña iz Chase Manhattan Bank, čiji je zadatak bio prisustvovati izvlačenju bogatstva s Kochi Marua na površinu, da bi vodio brigu o investiciji banke. "Možda, gospodine Mollier, ali kako su i vaši laboratorijski nalazi pokazali, poluge su pune nečistoća. Nemaju čak ni šesnaest karata. Banka vam je ponudila dobru cijenu." "Ti si jebeni lopov!" prasnuo je Charlie. Činilo se daje napokon primijetio Lisu. "Možeš li vjerovati ovo, mon?" "Što se dogaña?" "Gdje je Jack? Mislio sam daje ovdje." "Otišao je dolje." "Gdje?" Charlie je prišao drugim vratima. "Moram mu reći -" "Ne sad, Charlie. Kapetan trenutačno ima dovoljno toga na vratu. Pusti ga malo." Pogledala je McMillana. Do Charlieja koji je bio uobičajeno odjeven - u vrećastim hlačama do koljena i košulji s cvjetnim uzorkom - McMillan je nosio skupe cipele, kaki hlače i do grla zakopčanu izglačanu košulju. Sredovječni je knjigovoña bio na Bezdanu već dva mjeseca, ali još se nije prepustio opuštenoj rutini koja je vladala na brodu. Čak mu je i kosa bila uredno podšišana i počešljana. "O čemu se radi?" upitala je Lisa.

22

McMillan se uspravio pred njenim pogledom. "Objašnjavao sam gospodinu Mollieru, nakon što sam vidio njegove laboratorijske rezultate, da banka ni u ludilu neće platiti cijenu zlata koja je trenutačno aktualna na tržištu. Stare poluge su pune nečistoće. Poslužio sam se satelitskim telefonom da provjerim svoju procjenu sa stručnjacima u banci." Charlie je digao ruke u zrak. "To je obično gusarstvo." McMillanovo lice se smračilo. "Vrijeñaju me ovakve optužbe koje -" "Nevjerojatni ste, obojica", napokon ih je prekinula Lisa. "Cijela tihooceanska obala se pokušava oporaviti nakon dana užasnih razaranja, a vi se svañate o novcu i postocima. Ne može li to malo pričekati?" Spustili su glave. McMillan je pokazao na Charlieja. "On je počeo. Ja sam mu samo dao svoje mišljenje." "Da mi on nije —" "Dosta! Obojica van! I ako čujem da s tim gnjavite Jacka, zažalit ćete dan kad ste kročili na Bezdan." "Ja sam već zažalio", progunñao je McMillan u bradu. "Molim?" upitala je Lisa sijevajući očima. Knjigovoña je uzmaknuo korak unatrag. "Ništa." "Maknite se s mog mosta", rekla je i pokazala im vrata. Nestali su u sekundi. U kabini je ponovno zavladao mir. Njemački ovčar se sklupčao na svom ležaju i zatvorio oči. Tiha klasična glazba ponovno je ispunjavala prostor. Prstima je začešljala kosu. Muškarci! Bilo joj ih je dosta, od prvog do posljednjeg. Okrenula se u sjedalu i izvadila CD s klasičnom glazbom. Što je Jacku da ovo sluša? Prekopala je policu i našla jedan od svojih diskova. Stavila gaje u plaver i kad gaje uključila, iz zvučnika je odjeknula ženska skupina Hole. Praćen prodornim zvukom gitare i opakim bubnjanjem, kabinom je odjeknuo hrapav glas koji je pjevao o muškim manama i grijesima. Zavalila se natrag u stolac. "Ovo je svakako prikladnije." I dalje odjeven, Jack je ležao na leñima na krevetu u svojoj kabini. Tiho je hrkao otvorenih usta. Duboko je potonuo u noćnu moru u bojama Halcvona. Lebdio je u skafanderu, vezan uz shuttle Atlantis, okružen neumoljivom tamom svemira. Ispod njega su bila otvorena bočna vrata letjelice. Gledao je kako ostali članovi posade postavljaju veliki satelit na mjesto koristeći se mehaničkim rukama broda. Naslikani mornarički logo neprirodno je bliještao na satelitu, jednako kao i ime oružja: Spartacus. Kao na usporenoj snimci, probni model satelita opremljen eksperimentalnim laserskim topom, vrijedan pola milijarde dolara, na polugama je izlazio kroz vrata. Kad se našao u otvorenom prostoru, satelit je raširio solarna krila i komunikacijsku opremu. Bio je čudesan prizor vidjeti presijavanje Sunčeva svjetla na njegovim solarnim ćelijama. Leptir je izašao iz čahure. Iza shuttlea se naziralo sjajno plavetnilo Zemlje. Zahvalio je zvijezdama oko sebe za ovaj trenutak. Nikad nije mogao zamisliti nešto što bi bilo toliko lijepo - a kamoli još i dijeliti taj doživljaj sa ženom čije su oči zasjenjivale čak i zvijezde oko njih. Jennifer Spangler bila je stručnjak u ovoj misiji, a od prošle noći i njegova zaručnica. Prvi ju je put sreo prije šest godina, kad ga je jedan od njegovih prijatelja iz vojske upoznao sa svojom mlañom sestrom. Ponovno su se sreli na obuci za astronaute. Brzo su se i strastveno zaljubili jedno u drugo: kradomice su se sastajali u praznim svlačionicama i sobama, iskradali se na ples u obližnjem pubu, čak radili ponoćne piknike na ogromnim pistama. Tijekom tih beskrajnih noći, pod tim istim zvijezdama, planirali su svoj zajednički život. Svejedno, kad ju je prošle noći presreo na pristaništu i izmeñu njih stavio mali zlatni prsten, bio je nervozan kao školarac. Nije znao kakav će biti njen odgovor. Žuri li previše? Da li i ona dijeli njegove osjećaje? Jedan beskrajno dug trenutak zlatni je prsten lebdio meñu njima presijavajući se na mjesečini - a zatim ga je ona uzela, odgovarajući mu osmijehom i suznim očima. Prisjećao se toga i smješkao se. Prekinuo gaje Jenniferin poslovni glas u slušalicama, skrećući mu pozornost na satelit. "Odvajamo ruke. Jedan, dva, tri. Sve odvojene. Ponavljam, spremni za lansiranje. Jack? " Odgovorio je. " Vizualna provjera pozitivna.'' Pukovnik Durham, zapovjednik leta, javio se s uzletišta. "Sve u redu ovdje. Zelena svjetla za sve stavke. Otpuštamo teret za deset sekundi... devet... osam... sedam... " Vrijeme je sporo prolazilo dok se posada vraćala. Držeći se za uže, povlačio se prema vratima, izvan putanje satelita. Vježbali su odvajanje stotinu puta. Dok je lebdio, zamišljao je Jenniferino tijelo, maštajući o tome kako bi bilo dijeliti krevet s njom ovdje, s pogledom na cijelu plavu Zemlju. Ima li boljeg mjesta za medeni mjesec? "... šest... pet... četiri... " Dok je sanjario, prekasno je uočio pogrešku. Jedna od tri mehaničke ruke General Dynamicsa nije se potpuno odvojila. Sa svog je mjesta vidio da se satelit pomaknuo nekoliko stupnjeva prema svemirskom brodu. Oh, Bože! Potrošio je jednu sekundu na to da se uvjeri u pogrešku. Jednu sekundu previše. "... tri... dva... " "Zaustavite lansiranje!" zavrištaoje u mikrofon.

23

"... jedan ... " Vidio je kako se opruge otpuštaju i izbacuju satelit s uzletišta. Bile su dizajnirane da lagano pogurnu satelit u pravu orbitu, ali mehanizam se zaglavio. Užasnuto je gledao kretanje usporeno kao u snu. Pet tona težak satelit udario je u vrata uzletišta na svemirskom brodu. Jedno od njegovih solarnih krila razbilo se o shuttle. Vrata broda su se nečujno svinula. Stotine keramičkih pločica odlomilo se s površine shuttlea i odletjelo svemirom poput igraćih karti bačenih u vjetar. Spartacus je krenuo u svemir vrteći se i mlatarajući slomljenim krilom. Išao je prema pogrešnoj orbiti. Dok je prolazio iznad njega, ugledao je kratku eksploziju na donjem dijelu satelita. Zbog preopterećen]a na osovinskom sustavu navoñenja razletjela se jedna od ploča i Spartacus je mrtvo lebdio u svemiru. Nekoliko sati poslije sjedio je vezan za sjedalo na srednjoj palubi, obučen u posebno odijelo za slučajeve nužde. Na upravljačkoj palubi iznad sebe čuo je kako se pilot i zapovjednik shuttlea savjetuju s NASA-om. Popravili su vrata uzletišta, ali je gubitak keramičkih pločica koje su ih štitile od vrućine činio povratak riskantnim. Plan je bio na bilo koji način probiti se kroz gornju atmosferu, a zatim napustiti letjelicu ako doñe do problema. Ali novi evakuacijski sustav, instaliran nakon tragedije Challengera,yoi nije bio isproban. U slušalicama su odjekivali šapati molitava. Jennifer je sjedila do njega, na sjedalu stručnjaka misije. Sam sebi je zvučao neuvjerljivo dok ju je pokušavao ohrabriti. "Uspjet ćemo, Jen. Još nas čeka vjenčanje. " Kimnula je i slabašno se nasmiješila, ali nije mogla govoriti. I njoj je ovo bila prva misija. Kroz staklo skafandera vidio je njeno blijedo lice. Pogledao je oko sebe. Druga dva astronauta koji su bili na srednjoj palubi bili su napetih leña i držali su se za ručke sjedala. Samo su zapovjednik i pilot bili na pilotskoj palubi iznad njih. Zapovjednik je inzistirao da sva posada bude što je bliže moguće vratima za izlaz u slučaju nužde na srednjoj palubi. Pukovnik Jeff Durham sjedio je za kontrolama i zadnji put razgovarao s Houstonom prije početka spuštanja. "Krećemo. Pomolite se za nas." Odgovor iz Centra za svemirske letove bio je isprekidan šumovima. "Letite s Bogom, Atlantis. " Uslijedio je snažan udarac u atmosferu. Ovila ih je vatra. Brod se tresao i poskakivao. Nitko nije govorio, svi su bili bez daha. Čelo mu se orosilo znojem. Vrućina je rasla brže nego Što je ureñaj za klimatizaciju mogao reagirati. Provjerio je radi li klima, no s njom je bilo sve u redu. Bacio je pogled na Jennifer. Staklo skafandera joj je bilo zamućeno. Zalio je što ne može doći do nje i zagrliti je. Zatim je od pilota čuo najbolje riječi u svom životu. "Približavamo se na osamnaest tisuća metara! Još malo i doma smo, ljudi!" Začuo je vesele uzvike na otvorenoj vezi. Prije no što su se oni stišali, shuttle se žestoko zatresao. Ugledao je Zemlju kad se brod prevrnuo na stranu. Pilot se trudio da ga ispravi, ali bez uspjeha. Poslije je saznao da se oštećeni dio površine broda pregrijao, progorio kroz hidrauliku i zapalio pomoćni rezervoar s kisikom. No sve čega je u tom trenutku bio svjestan bio je užas i bol dok se njihov brod prevrtao kroz gornju atmosferu. "Vatra na uzletištu!" Znao je da su pilotovi napori bezizgledni. Još jedan žestoki potres uzdrmao je samu srž broda. "Petnaest tisuća metara!" povikaoje pilot. Javio se zapovjednikov glas. "Pripremite se za iskakanje! Na moj znak počnite s dekompre šijom!" "Trinaest i pol tisuća!" vikao je pilot. "Dvanaest tisuća!" Brzo su padali. "Zatamnite štitnike i aktivirajte kisik za slučaj nužde. Jack, otvori ventil toplinskog otvora." Digao se sa sjedala noseći padobran na leñima. S mukom se kretao palubom koja je poskakivala i došao do kutije. Izvukao je ručku ventila i okrenuo je. Otvor je trebao polako dekomprimirati kabine i izjednačiti pritisak s onim vanjskim. "Budite spremni!" naredio je pukovnik Durham. "Prelazimo na autopilota!" Letjelica se počela još žešće tresti. Poletio je u zrak i silovito udario glavom. Jedan od astronauta odvezao je remenje na sjedalu i sad je kacigom udario u hvatište iznad sebe. Kaciga mu se rascijepila i čovjek se mlitavo srušio. Krenuo mu je pomoći, ali drugi mu je astronaut mahnuo neka ne prilazi. "Ostani na svojoj poziciji!" "Autopilot ne radi!" urlao je zapovjednik. "Moramo ostati na ručnom!" Pogledao je iza sebe na Jennifer. Pokušavala se izvući iz sjedala, želeći pomoći ozlijeñenom članu posade, ali očito je imala nekakvih problema. Povlačila je nešto pokraj lijeve ruke. "Deset tisuća petsto!" javljao je pilot. Brod se i dalje divlje tresao. "Držim ga! Držim ga!" Pilot je zvučao kao da se prepire sa samim sobom, a zatim je uzviknuo: "Isuse Bože!" Začula se bujica psovki pukovnika Durhama. "Iskači!" urlao je preko interfona. "Mičite se odavde!"

24

Znao je da su još previše visoko, ali je poslušao izravnu naredbu. Okrenuo je drugu ručku. Vrata na boku su iskočila i vjetar je tako snažno eksplodirao u kabini daje zamalo izletio kroz vrata. Spasio se čeličnim stiskom na ručku. Interfonom su odjekivali vrisci. Shuttle se prevrnuo na leda. Pod se udubio. Krajičkom oka zapazio je pokret i vidio kako Jennifer prolijeće pokraj njega licem okrenuta prema izlazu, pokušavajući se uhvatiti za nešto. Nije imala padobran na leñima. Oh, Bože... Istegnuo se i uhvatio je za ruku. "Drži se!" zavrištaoje. Iza njega je odjeknula snažna eksplozija. Vrata izmeñu paluba eksplodirala su uz škripu metala i kabinu je ispunio kovitlac plamenova koji se dizao sve do pilotske palube. Izgubio je ostale astronaute iz vidika. Vatra se kotrljala prema njemu i Jennifer. "Upomoć!" povikaoje u svoj mikrofon, ali nije bilo odgovora. Shuttle se pretvorio u meteor koji je bezglavo jurio dolje. Počeo je gubiti stisak. "Pusti me!" dahtalaje Jennifer pokušavajući osloboditi ruku. "Ne možeš nas oboje držati - " "Prokletstvo! Ne puštaj me!" "Neću te povući za sobom!" Pružila je drugu ruku i otkvačila metalnu kopču koja je držala rukavicu za njeno odijelo. "Ne!" Posegaoje za njom, ali bilo je prekasno. Uruči mu je ostala samo prazna rukavica. Jennifer mu je iskliznula iz ruke. Kao i u svim noćnim morama, shvatio je da se ne može micati. Kao na usporenom fdmu gledao je kako Jennifer polako odlazi od njega... tako polako. Pokušao ju je uhvatiti, ali ruke ga nisu slušale. Mogao ju je samo gledati. Posljednje Što je vidio nije bilo njeno lice u paničnom strahu... nego mali zlatni prsten koji joj se presijavao na ruci, b lijes teći obećanjem vječne ljubavi koja je propadala u nebo. Gluh za svoje vlastite vriske, skočio je za njom praćen vatrenim zidom. Iskočio je kroz vrata upravo u trenutku kad se shuttle počeo prevrtati. Velika krila letjelice sjekla su zrak nad njegovom glavom. Tama mu se navlačila na oči dok se nekontrolirano vrtio i kovitlao zrakom. Nije mogao disati. No ipak je davao sve od sebe i nastojao ugledati neki trag Jennifer; ali plavo nebo bilo je prazno. Samo je trag plamena označavao putanju broda u plamenu. Suznih je očiju povukao ručicu padobrana. Iskočio je osamnaest-centimetarski pomoćni padobran, povlačeći van metar i pol široki padobran koji je stabilizirao prevrtanje. Ali mali padobrani nisu mu previše pomagali da uspori. To im nije ni bila namjena. Ne u ovako razrijeñenom zraku. Poslije, na manjoj visini, otvorio se treći padobran, ali on ga nije vidio. Tama je napokon došla po njega. Padao je na Zemlju sve do svog kreveta na Plavom bezdanu. Naglo je otvorio oči. Previše svjetla. Trebala mu je sekunda da shvati gdje se nalazi. S naporom se pridigao. Prsluk mu je bio obliven znojem. Stresao se i skinuo ga sa sebe. Napola gol, nesigurno je ustao. Ponovno se stresao i prišao zidnom sefu. Okrenuo je kombinaciju i otvorio vrata. Meñu brodskim dokumentima i nekoliko tisuća američkih dolara izvukao je izgužvanu rukavicu nagorjelih rubova i prstiju. Koliko god želio zaboraviti prošlost, nije je se mogao riješiti. Nije mogao. "Žao mi je, Jennifer", šapnuo je i prinio je usnama. Kad je spasilačka ekipa našla Jackovo besvjesno tijelo meñu padobranima koji su se nadimali, u rukama je još stiskao rukavicu. Jedino je on preživio. I dalje je.mogao osjetiti Jenniferin uplašen i paničan stisak na ruci. Oštro kucanje zatreslo je vrata kabine. Boreći se sa suzama, zatvorio je oči i polako vratio rukavicu u sef. "Što je?" zarežao je nervozno. "Mislio sam da bi trebao znati, Jack. Još malo i stižemo na dogovoreno mjesto." Prepoznao je oceanobiologov glas i pogledao na sat. Prošla su tri sata. "Dobro, Roberte. Doći ću za trenutak." Otišao je do druge strane sobe i umio se hladnom vodom. Kad se uspravio, zagledao se u svoj odraz. Voda je kapala s izražajnog lica i jake brade. Crna kosa, iako još tamna, ponegdje je bila prošarana sijedima. Pustio ju je do ramena. Bilo mu je dosta vojničkog ježa. Zabacio je mokru kosu iza uha i ručnikom obrisao suncem opaljenu kožu. Okrenuo se, ne želeći se više gledati. Kad je obratio pozornost na zvukove broda, prepoznao je laganu promjenu u uobičajenoj buci motora. Usporavali su. Žurno je navukao košulju i, ne zakopčavši je, bos otišao do vrata. Kad je izašao, vidio je da ga Robert još čeka. Oceanobiolog je djelovao nervozno. Premještao se s noge na nogu i izbjegavao Jackov pogled. Robert Bonaczek je imao samo dvadeset godina i bio je najmlañi član posade, ali i najšutljiviji i najozbiljniji. Rijetko se smijao. Diplomirao je oceanobiologiju sa samo osamnaest godina i zadnje je, dvije godine proveo na brodu radeći na svom doktoratu. Lisa gaje zvala "starom dušom zarobljenom u mladom tijelu". Te je riječi potkrepljivala činjenica da mu je rijetka plava kosa već počela sijedjeti. "Što je, Roberte?" Biolog je zavrtio glavom. "Moraš sam vidjeti." Mladić se okrenuo i pošao prema vratima otvorene palube. Jack je krenuo za njim.

25

Zasljepljivalo gaje sunce koje je sada bilo niže na obzoru. Zatrep-tao je i rukom zasjenio oči. Tamo su bili svi ostali članovi tima osim geologa Charlieja Molliera. Primijetio je njegov veliki lik iza prozora na zapovjednom mostu. Charlie mu je kratko mahnuo. Pridružio se ostalima kod ograde i stao izmeñu Roberta i Liše. "Kako si spavao?" upitala gaje doktorica. "Podmetnula si mi nešto, je 1' da?" Slegnula je ramenima. "Trebalo ti je sna." Pomislio je da joj očita lekciju. Otkud joj pravo da ga tretira kao dijete? Bio je jebeni kapetan ovog broda. Ali pozornost mu je odlutala na prizor ispred njih. Dio oceana koji je u normalnim okolnostima bio prazan vrvio je brodovima: ribarskim kočarima, teretnim brodovima, vojnim presreta-čima. Na brodovima su se vijorile zastave različitih država. Iznad njih su zujala dva helikoptera Jayhawk. Jack je pratio njihov let, pretpostavljajući da su poslani iz zračne luke na otoku Wake. Blizu obzora, široki C-130 letio je lijevo-desno pretražujući teren. Zrakoplov je vjerojatno cijele noći sonarom ispitivao područje. Američki nacionalni odbor za sigurnost u prometu očito je mobilizirao sve raspoložive snage zbog ove nesreće. George Klein se pojavio iza njega, čitajući mu misli. "Odbor je imao pune ruke posla. Dojmljiva mobilizacija, ako uzmeš u obzir gdje se nalazimo." Profesor je puckao lulu dok je gledao komešanje pred njima. Osim lule, George nije nimalo sličio šezdesetogodišnjem profesoru s Harvar-da. Starac je bio mišićav, obučen samo u hlače. Rijetka kosa lepršala mu je na slabom povjetarcu. George je Jacka uvijek jako podsjećao na Jacquesa Cousteaua. "Kakav je to miris?" upitao je Kendall McMillan mršteći se. Kad mu je skrenuo pozornost na to, Jack je nanjušio rezak smrad u morskom povjetarcu. "Gorivo." A tada je primijetio malu mrlju na površini mora u smjeru lijeve strane pramca. Razlivena crna mrlja. Bilo je jasno daje ovdje došlo do nekakve nesreće. Unutar te mrlje uočio je nekoliko crvenih plutača. Indikatori, shvatio je, ostavljeni da bi potrazi ukazali na položaj na kojem bi ostaci i tijela mogli isplivati. "Trebali ste me prije pozvati", rekao je. George je pogledao Lisu, koja je odjednom bila jako zaokupljena promatranjem mora. "I suočiti se s Lisinim gnjevom? Radije bih se našao pred velikim bijelim s mamcem oko vrata. Osim toga, Charlie je kontaktirao voñu ovdašnjih operacija prije sat vremena." Pogledao je Jacka podignutih obrva. "Admirala Obalne straže osobno... koji je prošle noći doletio iz San Diega. Nije baš srdačan tip, kako ga je Charlie opisao." "Kako žele da im pomognemo?" "Na čekanju smo dok ne lociraju signal crnih kutija s Air Force Onea i ne naprave plan djelovanja. Čini se da Odbor zapravo zanima samo Nautilus. Naše je da ovdje sjedimo dok od nas ne zatraže podmornicu." "A što je s admiralom Houstonom?" upitao je Jack. Njegov bivši mornarički zapovjednik bio je taj koji im je naredio da se stave na raspolaganje. "Zar nije ovdje?" "Stiže sutra." "Zašto tako kasno?" "Valjda treba nešto vremena da se podmažu veliki kotači američke vojne mašinerije. Trebao bi se pojaviti u zoru na USS Gibraltaru.'" George je mahnuo lulom ispred sebe. "Sve ovo foliranje je samo priprema. Okupljanje svih raspoloživih patkica prije nego što počne pravo dubinsko pretraživanje." "Gibraltar", promrmljao je Jack. "Plovio si na tom brodu, zar ne?" Potvrdio je pokretom glave. Služio je na njemu sedam godina. Gibraltar je bio nosač helikoptera iz klase Wasp, jedan od najvećih brodova u mornarici, od kojeg su veći bili jedino supernosači zrakoplova. Nosač helikoptera je bio dio zloglasnog 'Gator Navvja, amfibij-skog odreda koji je objedinjavao ratnu spremu marinaca i brzinu i pokretljivost mornarice. Robert je pokazao na more. "Gledajte." Dolje, meñu plutačama, pojavio se jedan od ostataka. Nije ga bilo tamo prije nekoliko trenutaka. Sigurno je upravo isplivao. Jack je zaški-ljio. "Dajte mi dalekozor." Robert mu gaje brzo donio. Prinio je dalekozor očima. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da fokusira ono Što je plutalo. Bio je to stražnji dio zrakoplovnog sjedala, na kojem se na crvenoj pozadini upadljivom plavom bojom isticao predsjednički grb. Odjednom je val prevrnuo sjedalo i zasjao je komad blijedog tkiva. Beživotna ruka. A zatim je sve nestalo. "Je li to s olupine?" upitao je Robert. Nije mogao odgovoriti. Ovo gaje podsjetilo na pad prije dvanaest godina i olupinu Atlantisa. Prizor je bio previše sličan. "Jack, jesi li dobro?" Lisa gaje dodimula po ramenu. Problijedio je i spustio dalekozor drhtavom rukom. "Bolje da nikad nismo došli ovdje. Ništa dobro neće izaći iz ovoga."

26

4

Krivnja

25.SRPNJA. OVALNI URED. BIJELA KUČA. WASHINGTON. D. C. David Spangler je čekao pred vratima Ovalnog ureda. Posvuda uokolo, čak i u ovo kasno doba, zapadno krilo Bijele kuće vrvjelo je pomoćnicima, glasnicima i podreñenima. Ovo trenutačno previranje nije bilo ograničeno samo na Av. Pennsvlvania. Cijeli je Beltway bio u najvećoj brzini: održane su bezbrojne konferencije za tisak, cijeli niz izvanrednih sastanaka na Capitol Hillu i nebrojeni povjerljivi razgovori. Sva ta strka bila je zbog gubitka jednog čovjeka - predsjednika Bishopa. David je jutros morao doletjeti iz Turske. On i njegov tim opozvani su sa samog početka misije pokraj iračke granice, za što još nije dobio objašnjenje. Pomoćnica mu se približila s poslužavnikom punim šalica. "Želite li kavu, gospodine?" Jedva je kimnuo djevojci malih grudi. Ukočeno sjedeći na tapeciranom stolcu, proučavao je prostoriju ne mičući se, upijajući sve oko sebe: čavrljanje, lagane šale, slab miris parfema. Duboko je disao. U zraku je visjelo mnogo mogućnosti. Njegov šef, direktor CIA-e Nicolas Ruzickov, bio je na sastanku s novim voñom Sjedinjenih Američkih Država, potpredsjednikom Lawrenceom Nafeom. Svaki od prijašnjih članova Bishopova kabineta sastajao se nasamo s Nafeom. Tko će dobiti nogu? Tko će ostati? Glasine su se širile hodnicima poput požara. Svi su znali daje izmeñu bivšeg predsjednika i ovog sadašnjeg bio veliki politički jaz. Nafe je dobio mjesto samo kao mamac da bi se pridobio Jug; odonda su dva ureda često bila u sukobu. David je pretpostavljao da su se danas svi uvlačili Nafeu kao nikad u životu - ali ne i direktor CIA-e. Nafe i Ruzickov su uvijek bili dobri prijatelji, kolege sa studija na Yaleu, i dijelili su ista mišljenja u pogledu vanjskih neprijatelja. David se jednom upoznao s Nafeom na sjednici u Bijeloj kući. Zaključio je da je nepošteni slabić, kao i većina političara, sav u lažnim osmjesima i pun sebe, ali ipak gaje smatrao boljim od njegova prethodnika. Predsjednik Bishop je bio prevelika ulizica koja se slizala s Kinezima, dok je Nafe bio voljan zauzeti čvršći stav. Nafeova tajnica je radila na računalu, prateći diktiranje preko slušalica. Dok je čekao da sastanak završi, primijetio je da ga gleda, kao i sramežljiv smiješak kad joj je uhvatio pogled. Takve reakcije žena nisu mu bile novost. Bio je visok, širokih i mišićavih ramena, kratko ošišane plave kose i čvrstog lica, kože potamnjele pod suncem mnogih stranih zemalja. Prije prekinute misije u Turskoj, posljednji zadatak obavio je u Libanonu, gdje je sa svojim timom na uobičajeni način riješio slučaj libanonskog terorista, pobivši cijelu njegovu obitelj i zapalivši hotel da izbriše svaki dokaz ubojstva. Bila je to čista operacija. Bio je ponosan na svoj tim. On je izabrao ljude i obučavao ih od samog početka. Znao je da bi svatko od njih dao život za njega. Bili su jedan od najuspješnijih timova za tajne operacije, a na popisu njihovih žrtava bilo je više od tisuću ljudi. Telefon na tajničinu stoluje zazujao. David ju je pogledao. Podigla je slušalicu. "Da, gospodine. Odmah, gospodine." Poklopila je i okrenula se prema njemu. "Predsjednik -" Zacrvenjela se zbog svoje pogreške. Nafe još nije bio službeno proglašen predsjednikom, ne bez čvrstih dokaza Bishopove smrti. "Potpredsjednik želi da se pridružite gospodinu Ruzickovu u Ovalnom uredu." David je gipko ustao. Bora koja mu se pojavila na čelu odavala je daje iznenañen ovim pozivom. Tajnica mu je pokazala vrata, a zatim se vratila pisanju. Pitao se zašto ga zovu na sastanak. Agent Tajne službe, na koga se nije ni osvrnuo, otvorio mu je vrata. Ušao je, napravio tri koraka, a zatim stao u stav pozor na rubu kružnog saga s predsjedničkim grbom. Izgledalo je kao da se orao na podu zabuljio u njega, jednako kao i dvojica muškaraca u sobi. Njegov šef je sjedio u naslonjaču. Iako sijede kose i blizu šezdesetih, bivši je marinac bio jak i gibak kao kad je bio u službi. Njegove su prodorne plave oči kao i uvijek bile nečitljive. David je jako cijenio Ruzickova. "Zapovjednice Spangleru, molim vas, pridružite nam se", rekao je potpredsjednik kad su se vrata kliknuvši zatvorila za njim. Lavvrence Nafe je ustao i naslonio se na rub velikog stola. Njegov je izgled bio čista suprotnost direktoru CIA-e. Tijelo mu je bilo mekano: debele usne, nagovještaj podbratka, kravlje oči. Trbuh mu se pomalo objesio preko remena, a govnasto smeña boja kose, odnosno njenih ostataka, očito je bila umjetna. "Molim vas, sjednite." Kratko kimnuvši, David je krenuo prostorijom, i dalje ukočena tijela. Potpredsjednik se vratio na svoju stranu stola i udobno se smjestio u fotelju kao daje to učinio već tisuću puta. Pokazao je na fascikl pred sobom. "Gospodin Ruzickov mi je mnogo pričao o uspjesima vašeg tima." Podigao je pogled prema Davidu koji je još stajao. "Molim vas, sjednite", ponovio je, već pomalo nervozan. David je pogledao direktora CIA-e, koji mu je pokazao na susjednu

27

fotelju. Sjeo je uspravnih leña, ne naslanjajući se. Bio je sumnjičav i na oprezu. Nafe je nastavio. "Omega tim je dobro služio našoj zemlji, znali ljudi za to ili ne." "Hvala, gospodine." Nafe se zavalio u fotelji i prekrižio prste na trbuhu. "Pročitao sam izvještaj o Somaliji. Dobar posao. Nismo mogli dopustiti pokretanje komunističkih novina u toj nemirnoj regiji." David je kimnuo. Četrnaest smrti, namješteno da izgleda kao masovno samoubojstvo. Bio je to umjetnički posao, koji je bacio ljagu na kornunističke buntovnike i okončao njihovu prijetnju. Osim Omega tima, još je samo dvoje ljudi znalo istinitu priču, a oni su sjedili u ovom uredu. "Razgovarali smo o novoj misiji za vaš tim. Mislim da ste vi i vaši ljudi idealni za tako nešto." U zraku je ostalo neizreceno pitanje. David je odgovorio na njega. "Bilo što, gospodine." Nafe se blago nasmiješio na njegov odgovor, ponovno s ledenim nagovještajem superiornosti. "Odlično." Uspravio se, uzeo fascikl i pružio ga direktoru CIA-e. "Tu su vaše naredbe, sa svim pojedinostima." Nicolas Ruzickov je pružio fascikl Davidu, što je utvrdilo zapovjedni lanac. Kad bi bilo što krenulo po zlu, David ne bi lagao kad bi rekao daje dobio naredbu od direktora CIA-e, a ne od potpredsjednika. Stavio je fascikl u krilo. Nafe se šuteći ponovno zavalio i stavio ruke preko trbuha, a Davi-dov šef je počeo opisivati misiju. "Kao što znate, Kinezi su nam već desetljećima trn u oku. Povukli smo ih za sobom u dvadeset prvo stoljeće, dajući im pomoć i povoljan trgovački status, a oni su postali netolerantni i svadljivi." "Grizu ruku koja ih hrani", ubacio se Nafe. "Upravo tako. Dok se naša vlada klanjala tim komunističkim voñama, Kinezi su ojačali i povećali svoj nuklearni arsenal, ukravši tajne projekte za interkontinentalne projektile, te pojačali prisutnost na moru. U samo deset godina narasli su iz komunističke gnjavaže u globalnu prijetnju. Tome moramo stati na kraj." David je sve više stiskao naslone svoje fotelje. Slagao se sa svakom riječi. Spremno je potvrdio. "Da, gospodine." Ruzickov je na trenutak pogledao Nafea, a zatim ponovno Davida. "Ali javnost nije naklonjena takvoj akciji. Prosječnog Amerikanca više zanima vrijednost njegovih dionica i televizijski program. Sukob s Kinom nije im prioritet. Dapače, upravo je suprotno. Uljuljkali smo se u samozadovoljstvo. Ako želimo zaustaviti ovu rastuću plimu komunizma, moramo promijeniti i takve osjećaje." David je kimnuo s razumijevanjem. Ruzickov ga je promatrao, a zatim ponovno progovorio. "Znate za potragu za ostacima Air Force Onea." Nije odgovorio; riječi direktora CIA-e nisu bile pitanje. Naravno da je znao za potragu. Bila je u svim vijestima. Cijeli je svijet uperio pogled na prazan djelić oceana. No ipak je nešto njušio. Gotovo je mogao osjetiti nemir svog šefa. "Vjerujemo daje to mogućnost koju ne treba propustiti. Prilika da nešto dobijemo iz gubitka predsjednika Bishopa." "Na koji način?" upitao je David zainteresirano. "Pridružit ćete se NTSB-ovu timu na mjestu nesreće." David je iznenañeno trepnuo. "Da pomognemo u potrazi?" "Da... i da se pobrinete da informacije do kojih se doñe posluže našoj svrsi." "Ne razumijem." Nafe je pojasnio. "Želimo da Kinezi budu okrivljeni za pad zrakoplova..." "... neovisno o tome ukazuju li dokazi na to ili ne", završio je direktor. David je podigao obrve. Nicolas Ruzickov je ustao. "Kad Kinezi budu optuženi za ubojstvo predsjednika, javnost će zahtijevati osvetu." "A mi ćemo ih poslušati", dodao je Nafe. i Davidu se svidio plan. Sa svom gužvom koju su katastrofe na Tihom oceanu pokrenule, bio je pravi trenutak za takav prevrat. "Prihvaća li Omega ovu misiju?" upitao je Ruzickov forme radi. David je ustao. "Da, gospodine, svakako." Nafe je pročistio grlo da im privuče pozornost. "Još jedna stvar, zapovjednice Spangleru. Čini se daje vaš kolega već na mjestu nesreće. Bivši specijalac... netko s kim ste već radili." David je ponovno osjetio da slijedi nešto opako. "Tko?" "Jack Kirkland." Pobjegao mu je uzdah. Jedva je čuo nekoliko sljedećih riječi. Pogled mu se smračio. "Znamo da mu još zamjerate nesreću Atlantisa. Cijela je zemlja tugovala zbog smrti vaše mlañe sestre." "Jennifer", promrmljao je David. Sjetio se njezina ponosna lica na dan lansiranja, njene prve svemirske misije - i do nje, njegova vojnog kolege Jacka Kirklanda s posranim smiješkom od uha do uha. Jack mu je oteo vojno mjesto u shuttleu; obojica su bili odabrani za misiju, ali

28

NASA nije željela braću na istom zadatku - u slučaju da se nešto dogodi. Zatvorio je oči. Nikad nisu pronašli njeno tijelo. "Žao mi je zbog vašeg gubitka", rekao je Nafe. Uspravio se i hladno odgovorio. "Hvala, gospodine." "Želimo biti sigurni da Kirklandova nazočnost neće biti prepreka vašoj misiji", obratio mu se Ruzickov. "Neće, gospodine. Prošlost je iza mene. Jasna mi je važnost ove misije i ništa joj neće stati na put - čak ni Jack Kirkland." "Vrlo dobro." Ruzickov se okrenuo prema vratima. "Onda okupite tim. Krećete za dva sata." Pozdravivši novog voñu države, David se okrenuo na ukočenim nogama. Napravit će kako mu je i nareñeno. Omega tim nikad nije podbacio. Ali ovom je zadatku odlučio dodati i svoj mali cilj. Osvetiti sestrinu smrt.

5

Srce zmije

26. SRPNJA. 7:20 BLIZU OBALE OTOKA YONAGUNI. PREFEKTURA OKINAVA Sunce se još nije dobro ni podiglo, a Karen je već bila na dokovima i cjenkala se oko najma motornog čamca. Zagledala se preko vode. Dvije piramide bile su samo nekoliko stotina metara udaljene od luke. Nakon jučerašnjeg otkrića, odlučila je ne vraćati se u Nahu i na sveučilište. Umjesto toga je, unatoč Mivukinim prigovorima, platila da ih ribarski čamac odbaci do Chatana, gradića na obali otoka Yonaguni. "Trebale smo se jučer vratiti u Nahu", rekla je Mivuki mršteći se zbog stanja čamca. Staro plovilo od fiberglasa već je bilo prilično istrošeno - metalna ograda je bila svinuta, plastična sjedala izlizana i napuknuta - ali sam trup je djelovao kao da bi mogao izdržati plovidbu dugu stotinjak metara. "Mogle smo dobiti bolju cijenu u Nahi." "I izgubiti pola dana dok bismo se vratile ovdje", odgovorila je Karen. "Ne želim riskirati s pljačkašima koji bi mogli oštetiti Zmajeve, ili da piramide ponovno potonu." Mivuki je umorno uzdahnula. "Nek' ti bude. Ali ti voziš." Unatoč noći bez sna, Karen je bila puna energije i uzbuñena i lako se popela na pramac. Prošle su noći ona i Mivuki pričale do kasno u noć, dijeleći bocu sakea. Mali balkon njihova hotela imao je dobar pogled na more i Zmajeve blizance. Po noći su zamagljene piramide vlažno sjajile kao da ih obasjava unutarnje svjetlo. Poslije, tijekom duge noći, Karen se mnogo puta izvlačila iz kreveta da bi se zagledala kroz prozor, bojeći se da bi piramide mogle nestati. Ali one su ostale u plićaku blizu obale. S prvim zrakama sunca na istoku izvukla je Mivuki iz kreveta. U prohladnoj zori dvije su žene odšetale do obližnjih dokova i za veliku cijenu unajmile stari ribarski čamac na jedan dan. Cijela mjesečna plaća. Ali Karen nije imala izbora nego složiti se. Nijedan drugi čamac nije im bio na raspolaganju. Primila je kormilo, a Mivuki je uzela užad od nasmiješenog ribara, zadovoljnog svojom zaradom. "Naravno, jasno ti je da si opljačkana", rekla je Mivuki. "Možda. Ali bila bih sprema platiti i deset puta više za priliku da budem prva koja će istražiti ruševine." Mivuki je zavrtjela glavom i smjestila se u sjedalo dok je Karen davala gas. Motor je teško brektao; prekrio ih je miris ulja. Mivuki se namrštila. "Obično gusarstvo." "Ne brini. Ako naiñemo na još neke gusare...", potapšala je jaknu ispod koje su bile korice s automatskim pištoljem. Mivuki je dramatično zastenjala i potonula dublje u sjedalo. Karen se smiješila. Unatoč njenim prigovorima, primijetila je žar u prijateljičinim očima. Ravnodušna japanska profesorica potajno je uživala u ovom izletu. Jučer je imala lijepu priliku da se vrati na sveučilište, ali ipak je ostala s njom. Takvo je bilo njihovo prijateljstvo. Mivuki je ublažavala njene divlje izlete, a ona je dodavala malo začina njenoj rutini znanstvenice. Kad su izašle iz marine, Karen je ubrzala. Brektanje motora ispunjavalo je jutro. Zaobišle su lukobrane i ostatak drevnog grada pojavio se popunjavajući more pred njima. Obje su se zagledale i u tišini nastavile naprijed. Iza njih, obalno selo Chatan sve više se smanjivalo gubeći se u jutarnjoj magli koja se spustila iznad otoka i okolnog mora. Na istoku se napokon diglo sunce, obasjavajući ruševine ružičastim sjajem. "Tko je sagradio ovaj potopljeni grad?" glasno je razmišljala Karen. "Sve do čega mi je trenutačno stalo je moj vlastiti grad i moj laboratorij", odgovorila je Mivuki i pokazala ispred sebe. "Prošlost pripada prošlosti." "Ali čijoj prošlosti?" zadivljeno se pitala Karen. Slegnuvši ramenima, Mivuki je počela kopati po torbi. Izvukla je svoje minijaturno prijenosno računalo. Zavalila se i počela raditi na njemu. "Što to radiš?"

29

"Spajam se s Gabrielom. Provjeravam je li sve u redu u laboratoriju." Iz ručnog računala začuo se tih, slabašan umjetni glas. "Dobro jutro, profesorice Nakano." Karen se nacerila. "Vas dvoje biste stvarno morali razmisliti o ozbiljnijoj vezi." Mivuki se samo namrštila i nastavila raditi. "Skoro već i živite zajedno", zezala ju je Karen. ? "Ljubomorna si, to je to." Karen se nasmijala. "Na računalo?" "Gabriel je više od računala", uzvratila je Mivuki nervoznim glasom. Karen je podigla ruku da ne bi pomislila da je cinična. "Znam, znam." Gabriel je bio program umjetne inteligencije koji je Mivuki osmislila i patentirala. Za stvaranje njegovih teoretskih osnovnih algoritama dobila je Nobelovu nagradu. U zadnje je četiri godine došla od teorije do prakse. Rezultat je bio Gabriel, koji je ime dobio po vatrenom arkanñelu. "I, kako je?" "Razvrstao mi je e-poštu i još prati izvješća o katastrofi na raznim meñunarodnim internetskim stranicama." "Ima li kakvih novosti?" "Potresi su prestali na cijelom Tihom oceanu, ali čini se da američke snage u srednjem dijelu oceana provode veliku mobilizaciju, čije su pojedinosti skrivene. Pokušava se probiti u D.O.D. mrežu." "D.O.D.?" Odgovor je došao iz malog računala: "D.O.D. je akronim za United States Department ofDefense*." Karen je iznenañeno pogledala prijateljicu. Nije ju preplašilo samo to što joj je odgovorio Gabriel, nego je on uz to još i njuškao po vojnoj računalnoj mreži... što bi moglo izazvati veće probleme. "Je li pametno da Gabriel to radi?" Mivuki je odmahnula na njenu zabrinutost. "Nikad ga neće uhvatiti." "Kako znaš?" "Ne možeš uhvatiti nešto što ne postoji. Iako je potekao iz mog računala, on sad živi unutar Interneta. Nema odreñene adrese koja bi dovela do njega." "Kao duh u stroju", promrmljala je Karen. "Preciznije rečeno, dr. Grace, ja jesam duh u stroju. Jedini sam svoje vrste." Osjetila je ledene trnce po leñima. Mivuki joj je jednom pokušala objasniti Gabrielove algoritamske petlje i njegove potprograme samostalnog učenja - što je jedan oblik umjetne inteligencije - ali ubrzo joj ništa nije bilo jasno. Uvijek se osjećala nelagodno u Mivukinu laboratoriju. Imala je dojam daje sa svih strana gledaju nevidljive oči. I sad se tako osjećala. "Jebem ti!" Mivuki je opsovala u bradu. "Što je bilo?" "Sveučilište se zatvara na cijeli mjesec. Rektor je upravo poslao e-mailove voditeljima zavoda. Studentima je dopušteno da se vrate kućama i pomognu obiteljima." Karen je podigla obrve. "I zastoje to loša novost?" "Moje će istraživanje ići znatno sporije bez pomoćnika. Trebala bih za tri tjedna završiti izvješće o radu za koji sam dobila stipendiju." "S obzirom na okolnosti, sigurna sam da možeš dobiti odgodu." "Možda." Mivuki je završila s tipkanjem. "Hvala ti, Gabriele. Danas ću ti slati digitalne videosnimke. Molim te, pohrani ih u memoriju glavnog računala i napravi sigurnosnu kopiju na DVD-u." "Ime datoteke? " Pogledala je Karen. "Zmajevi." "Otvaram datoteku Zmajevi. Očekujem vašu sljedeću transmisiju. " "Hvala ti, Gabriele." "Dovidenja, profesorice Nakano. Želim vam ugodan dan, dr. Grace." Karen je s neugodom pročistila grlo. "Dovidenja, Gabriele." Mivuki je sklopila računalo i zataknula ga za remen. * Ministarstvo obrane SAD-a. Već su se približile rubu napola potonulih ruševina pa je Karen usporila čamac. "Mivuki, možeš li mi ovo snimiti?" Njena prijateljica je posegnula u torbu, izvadila malu videokameru i priključila je na računalo na remenu. Ustavši, snimila je ruševine i odmah preko malog računala poslala digitalnu snimku računalima u uredu. "Gotovo." Karen je polako približavala čamac čiji se motor kašljucajući utišavao. Znala je da mora biti oprezna. Voda je kraj podignutih ruševina bila plitka, ne viša od metar i pol. Dok su klizile naprijed, oko njih su se dizali stupovi obrasli zelenim algama. Blijedi račići bježali su pred njihovim dolaskom. Uvučena u ovaj drevni svijet, brzo je zaboravila na Gabriela i računalne algoritme. "Ovo je čudesno." U daljini se vidjelo još nekoliko čamaca koji su se motali oko ruševina. Voda je prenosila uzbuñene glasove, previše udaljene da bi se razaznavale riječi. U obližnjem čamcu pokraj kojeg su prošli, tri tamnoputa muškarca mikronezijskog podrijetla buljila su u drevne stupove i potopljene domove. Jesu li preci tih ljudi napravili ovaj grad, pitala se Karen. I ako jesu, što se dogodilo s njima?

30

Čamac je nestao s vidika kad se polako približila niskoj zgradi bez krova, čiji su prazni prozori gledali na njih. Činilo se da su sve zgrade napravljene slično, od naslaganih i povezanih kamenih blokova i ploča. Sve su bile od istog crnog kamena. Vulkanski bazalt. Neke od tih ploča morale , su težiti više tona. Ovakvo arhitektonsko umijeće rijetko se viñalo u južnom dijelu Tihog oceana. Konkuriralo je velikoj vještini Inka i Maya. Kad su zaobišle zgradu, pojavila se čistina koja je vodila do prve piramide-Zmaja. "Snimi ovo", rekla je Karen tihim glasom punim divljenja. "Već snimam." Mivuki je držala kameru pred licem. Ispred njih, dvadeset metara iznad valova, dizala se kruna piramide. Od mora se penjalo osamnaest terasastih stuba, svaka metar visoka, sve do ravnog platoa na vrhu. Jutarnje sunce sjalo je na djelomično srušenom hramu na vrhu, maloj grañevini napravljenoj od kamenih ploča. Kad su prišle bliže, jato bijelih ždralova podiglo se prestrašeno njihovim bučnim dolaskom. Kornjače koje su se sunčale na stubama buć-nule su u vodu. Karen je zaobišla piramidu. Na njenoj udaljenoj strani pojavio se drugi Zmaj. Bio je jednak kao i prvi, s iznimkom ravnog vrha na kojem nije bilo nikakvog znaka hrama. "Idemo pogledati izbliza." Usmjerila je čamac prema prvoj piramidi i približila se čamcem do prve stube. Kratak bazaltni stup na njezinu sjevernom kraju činio joj se dobrim da privežu čamac za njega. "Drži kormilo", rekla je i krenula čamcem koji se ljuljao na valovima. Primila je uže za pristajanje, prišla ogradi i oslanjajući se na nju prekoračila vodu. Kad je stala na stubu piramide, okliznula se na alge i vlažne trave. "Pazi!" viknula je Mivuki dok je Karen mlatarala rukama. Uhvatila je ravnotežu, maknula kosu s očiju i posramljeno se nacerila. "Živa i zdrava." Ovaj put opreznije, s uzetom u ruci prišla je metar visokom stupu. Kad je kleknula, shvatila je da je stup zapravo bio kip muškarca u togi čiji su detalji bili izbrisani morem i pijeskom. Nije više imao nos, a oči su mu bile samo zasjenjena udubljenja. Vukla je uže sve dok čamac nije udario u dno stube, a zatim je čvrstim čvorom privezala čamac pri dnu kipa. "Možeš mi pomoći s torbom?" upitala je Mivuki, pružajući joj torbu punu fotografske opreme. Karen ju je uzela da bi se mala profesorica mogla popeti preko ograde. Mivuki je napravila grimasu kad je petom zdrobila nešto zaobljeno i ljigavo. "Kupit ćeš mi nove cipele kad se vratimo kući." "Nove Ferragamosice, obećavam", prihvatila je Karen. "Ravno iz Italije." Mivuki je potisnula osmijeh, i dalje ne želeći priznati da uživa u pustolovini. "Pa, mislim da bi to bilo u redu." "Idemo. Želim pogledati ostatak hrama na vrhu." Mivuki je podigla pogled. "To je dugačak uspon." "Ići ćemo polako." Popela se na prvu stubu, a zatim se okrenula da pomogne Mivuki, koja je odmahnula na njenu ruku i sama se uspentrala. Kad se popela, pokazala je na dugačku morsku travu na svom koljenu i s gnušanjem je bacila, pogledavajući Karen. "Dobro, posjetit ćemo i Nordstorm. Kupit ću ti nove hlače." Ovo je izvuklo pravi osmijeh na Mivukino lice. "Nove cipele, nove hlače. Idemo dalje. Na kraju ćeš financirati moju novu proljetnu kolekciju." Karen ju je potapšala po ramenu i krenula dalje. Uskoro je ostavila prijateljicu iza sebe. Zastala je na pola puta kako bi dala vremena Mivuki daje stigne. U meñuvremenu je proučavala širinu potopljenog grada. Sunce je sada već bilo visoka sjajna kugla na istoku. Zgrade i stupovi bacali su duge sjene po plavoj vodi. S te je visine mogla vidjeti da su se ruševine protezale barem dva kilometra. Iznenañujuća veličina grada sugerirala je daje bio dom desecima tisuća ljudi. Gdje su nestali svi ti ljudi? Pomakla se na stranu i napravila mjesta za Mivuki. "Nema još puno", tješila ju je. Zadihana Mivuki je samo odmahnula rukom. "Dobro sam. Idemo dalje." "Bolje da se odmorimo", rekla je Karen, iako je zapravo željela potrčati dalje. "Nema potrebe da se iscrpljujemo." Mivuki je sjela ne obraćajući pozornost na alge pod sobom. "Ako baš inzistiraš." Karen je izvadila bocu s vodom i dodala je Mivuki. Ona je skinula čep i počela pohlepno piti, pogleda prikovanog na prizor oko njih. "Tako je veliko. Ne bih to nikad očekivala." Karen je sjela do nje i potegnula iz boce. "Kako je sve ovo moglo biti skriveno tako dugo?" "Ovdašnje vode su... odnosno, bile swjako duboke, a struje jake. Samo su iskusni ronioci mogli istraživati ova mora. Ali sada! Kad se pročuje za ovo mjesto, bit će krcato." "I pregaženo", dodala je Karen. "Sad je najbolje vrijeme za proučavanje grada." Mivuki je ustala. "Ako si spremna za polazak, možemo krenuti." "Možemo se još malo odmoriti. Ove su ruševine stoljećima čekale da ih netko istraži. Još koja minuta ne predstavlja nikakvu razliku." Mivuki je sjela i opustila se. Karen je učinila isto. Pogled joj je bio prikovan za nevjerojatan prizor. "Hvala ti na pomoći, Mivuki. Nikad ne bih našla bolju prijateljicu." "Ni ja", rekla je Mivuki tiho.

31

Dvije su se žene upoznale na Sveučilištu Ryukyu. Obje su bile same, obje otprilike istih godina, i obje su radile u okolini u kojoj su dominirali muškarci. Počele su se družiti - odlaziti na karaoke u lokalni bar, na kasne večere kad su držale ispite, na filmske matineje subotom -i postale su bliske prijateljice. "Jesam li ti rekla da mi se jučer javio Hiroshi?" rekla je Mivuki. "Ne, nisi!" Karen se uspravila. Sveučilišni profesor Hiroshi Takata bio je Mivukin zaručnik, ali njezin je uspjeh potaknuo profesionalnu ljubomoru i postao prepreka njihovoj vezi. Prije dvije godine je naprasno prekinuo zaruke i preselio se u Kobe. "Ta svinja! Što je htio?" Mivuki je prevrnula očima. "Želio mi je javiti daje on dobro nakon potresa. Nije se ni potrudio pitati kako sam ja." "Misliš da se želi pomiriti?" "Može samo sanjati o tome", podsmjehnula se Mivuki. Karen se nasmijala. "Izgleda da privlačimo najgore muškarce." "Prije bih rekla ljigavce." Karen je kimnula s razumijevanjem. U Kanadi je prošla kroz dugu seriju loših veza, od hladnih do nasilnih. Nije joj se žurilo da nastavi s nizom. To je bio jedan od razloga njezina pristanka na četverogodišnji ugovor na Okinavvi. Novi grad, nova budućnost. Mivuki je promijenila temu. "I, kako ti se sve ovo čini? Bi li ovo mogao biti dio izgubljene Atlantide tvoga pradjeda?" "Misliš, kontinenta Mu?" Polako je odgovorila. "Sumnjam. Stotinu drugih megalitskih ostataka rasuto je po Tihom oceanu: kipovi na Uskršnjem otoku, grad kanala Nan Madol, Latte stijene na Guamu, nalazište na Tongi. Svi su oni stariji od usmene predaje na tim otocima. Nitko ih dosad nije uspio povezati." Misterij joj je zagrijao krv. "A ti se nadaš da ćeš uspjeti?" "Tko zna na kakve odgovore možemo ovdje naići?" Mivuki joj se zavjerenički nasmiješila i ustala. "Samo je jedan način da doznamo." Karen je skočila na noge, uzvraćajući prijateljici istim osmijehom. "Mislim da si u pravu." Nastavile su dalje ne razdvajajući se, pomažući jedna drugoj na višim stubama. Praćene suncem koje se penjalo sve više, stigle su do vrha za dvadeset minuta. Karen se prva popela teško dišući Terasa je bila jedna ogromna ploča. Na površini se vidjela duga pukotina, ali ona je očito bila novijeg datuma, vjerojatno posljedica seizmičke aktivnosti. Pretpostavljala je da je cijela ploča podignuta na piramidu kad su je sagradili. Polako se okrenula oko sebe. Otprilike deset metara sa svake strane. Ploča debela jedan metar morala je biti teška više stotina tona. Kako su je drevni graditelji podigli ovdje? Mivuki se popela za njom i sa sjajem u očima okrenula se oko sebe, uživajući u pogledu. "Zaista zadivljujuće." Karen je kimnula, još previše zapanjena da bi govorila. Prišla je ostacima hrama na sredini terase. Nekoć se sastojao od ploča i bazaltnih stupova. Mogla je zamisliti kako je izgledao. Niska kockasta grañevina s pločom na krovu. Obilazila je oko njega i razgledavala ga iz svih kutova. Mivuki ju je pratila u stopu s kamerom u ruci. Karen je proučavala hram. Nije imao ukrasa. Ili su. možda uklesani ukrasi odavno izblijedjeli. Uspravila se. "Ući ću." "Molim?" Mivuki je spustila kameru. "O čemu govoriš?" Pokazala joj je na dvije zidne ploče koje su pale tako da su se naslanjale jedna na drugu. Izmeñu njih je bio uzak prostor, nakošen prema dolje, kroz koji se moglo provući. "Jesi li luda? Ne možeš znati koliko su stabilne te ploče!" Karen je povukla komadić koralja koji je pustio korijen izmeñu dvije ploče. Kao živi cement. "Ako ovdje rastu koralji, znači da se stoljećima nisu pomakle. Osim toga, samo ću na brzinu proviriti. Ako ima bilo kakvih rezbarija ili crteža, bit će unutra, zaštićeni od erozije." Skinula je jaknu i spustila se na koljena. "Ovo će biti prilično usko." Skinula je remen da ne bi zapinjala kopčom, a zatim i remenje pištolja, ostavljajući pištolj u koricama na podu. "Je li ona mala svjetiljka još u tvojoj torbi?" upitala je. Mivuki je prekopala po stvarima i izvukla malu, fluorescentnu ljubičastu svjetiljku. Karen ju je uzela, upalila je, a zatim stavila u zube i spustila se na trbuh. "Jesi li sigurna daje to pametno?" Umjesto odgovora, Karen se naglavce uvukla u rupu, osvjetljavajući prostor pred sobom. Migoljeći unutar stijena, hvatala se prstima za izbočine kako bi se gurnula naprijed, ali uglavnom se odguravala nožnim prstima, centimetar po centimetar. Ignorirala je debele ploče nad glavom. Imala je već speleoloških iskustava, ali ne tako uskih. Pazila je da ravnomjerno diše i da se nastavi kretati, da ne zastaje. "Cijela si umitral" viknula joj je Mivuki. Prijateljičin glas je bio prigušen jer je tijelom potpuno ispunjavala tunel. Bilo joj je sve teže disati unutar zidova koji su joj stiskali grudi. Osjetila je tračak panike, ali gaje potisnula. Počela je disati pliće i brže. Nije se namjeravala ugušiti.

32

Nastavila je dalje. Ako se zaglavi, uvijek se može odgurnuti rukama unatrag, a Mivuki je, osim toga, može izvući za noge. Nije bila u nekoj opasnosti. Ipak su joj usta postala suha i ljepljiva kad su joj se nožni prsti počeli sklizati po vlažnom kamenu. "Kako ideT Otvorila je usta i shvatila da nema dovoljno zraka da joj vikne odgovor. "Dobro sam", tiho je odgovorila dašćući i držeći svjetiljku u zubima. "Što si rekla?" Karen je ispružila ruke. Prstima desne ruke uspjela je uhvatiti kraj ploče. Bio je tako blizu! Uhvatila se prstima i povukla, istodobno se odgurujući nogama. Tijelo joj se pomaklo naprijed. Sad je već osjećala puls u ušima. Vilica ju je boljela od stiskanja metalne svjetiljke. "Ajde više!" kratko je zastenjala. Pipajući prstima, pronašla je hvatište i za lijevu ruku. S osmijehom se pomaknula naprijed izvlačeći glavu iz tunela. Zastala je i ogledala se oko sebe šarajući svjetlošću. Pred njom se otvorila niska prostorija, promjerom ne veća od polovice kade. Zapelo joj je za oko nešto na drugom kraju Što je nalikovalo na oltar. Po podu su bile rasute posude prekrivene školjkama i slomljene zdjele, sve prevučene algama. Oko ruba oltara vijugala je uklesana zmija. Karen ju je osvjetljavala sve dok nije stigla do zmijina nosa. Trokutasta joj je glava bila okružena kamenom grivom od perja. Svjetlost se odbijala od očiju - crvenih kristala. To su vjerojatno bili rubini. Ne obraćajući pozornost na rubine, preusmjerila je svjetlost, više uzbuñena pernatim dijelom zmije. Podsjećala ju je na Quetzalcoatla, pernatu zmiju - boga Maya. Je li to značilo da su ovo sagradili Maye? Ispljunula je svjetiljku. Okrećući se i hodajući na rukama, izvukla se iz vlažnog tunela i ušla u prostoriju. Podigla je svjetiljku i okrenula se prema ulazu. Mivuki bi ovo trebala vidjeti. Sagnula se do tunela upravo kad je odjeknuo pucanj. Malim je prostorom odzvanjao oštar prasak praćen užasnutim vriskom. Spustila se na koljena, pokušavajući prodrijeti pogledom kroz tunel. "Mivuki!"

6

Pretraga morskog dna

26.SRPNJA, MJESTO ZRAKOPLOVNE NESREĆE. SJEVEROZAPADNO OD ATOLA ENEUAK, SREDNJI PACIFIK

Prvi put nakon više od dvanaest godina Jack je kročio nogom na vojno plovilo Sjedinjenih Američkih Država - i to ne na neki mali čamac. Izašao je iz helikoptera Sea Knight na gotovo pola hektara veliko uzletište. USS Gibraltar je bio dugačak kao dva nogometna igrališta i širok kao pola, čudovišna zvijer koju su pokretale dvije kotlovnice. Po cijeloj su pisti bili naslikani veliki signalni brojevi koji su markirali staze za devet letjelica. Sagnuo se i izašao iz helikoptera. Urlanje elisa nad njegovom glavom bilo je zaglušno. Komešanje zraka trgalo mu je nezakopčanu jaknu. Dok je odmicao elisama, zamalo se spotaknuo preko jednog od mnogih vezova za letjelice, ali reagirao je na vrijeme. Osjećao se budalasto. Početnička pogreška. Doista je prošlo poprilično vremena otkad je posljednji put hodao ovom palubom. Maknuvši se od opasnih sječiva, uspravio se i pogledao prema moru. Na kraju obzora jedva je vidio malu točku koja je bila Plavi bezdan. Doveli su ga ovdje zbog organizacijskog sastanka koji je počinjao u podne. S obje strane velikog broda bila su po tri mala razarača, kao pratnja velikog moćnika. Namrštio se kad ih je vidio. Toliko što se tiče umjerenosti. Čudo da potpredsjednik nije poslao cjelokupnu vojnu silu. Okrenuvši se, pogledom je okrznuo red sjajnog oružja odmah do Gibraltarove ogromne palube. Kome treba cijela bojna flota uz toliko naoružanje? Gibraltar je vjerojatno bio u stanju sam poraziti neku manju državu. Nosio je četrdeset dva helikoptera Sea Knight, pet lovaca Harrier i šest helikoptera ASW. Osim toga, imao je svoju vlastitu obranu: projektile zemlja-zrak Sea Sparrovv, Phalanx Close in Weapons Svstem, topove Bushmaster, čak i Nixie sustav za obranu od torpeda. Sve u svemu, prilično velika batina kojom se moglo zaprijetiti neprijateljima SAD-a. S lijeve su se strane začuli motori. Dizalo je izvlačilo još jedan Sea Knight iz hangara ispod njih. Muškarci i žene u crvenim i žutim jaknama trčali su palubom. Dok se veliki brod približavao mjestu nesreće, na plovećoj zvijeri vladala je užurbanost. Blizu krme je primijetio nekoliko dodataka pisti: tri velike dizalice opremljene za izvlačenje tereta. Sad je shvatio razlog kasnog dolaska. Prije nego što su dojurili ovdje, očito su pripremili brod za operaciju spašavanja. "Gospodine Kirklande!" začuo je oštar glas iza sebe. Okrenuo se i vidio da mu se približavaju tri uniformirane osobe. Nije ih poznavao, ali prepoznao im je činove. Zatekao se kako se instinktivno uspravlja i zabacuje ramena.

33

Predvodio ih je zapovjednik Gibraltara. "Kapetan John Brenning", predstavio se muškarac kad je stao ispred Jacka. Nije mu ponudio ruku. Pokazao je na svoju lijevu i desnu stranu, govoreći: "Moji časnici, zapovjednica Julie Knudson i glavni zapovjednik Hayward Lincoln." Oboje su kimnuli. Žena je odmjerila Jacka kao da gleda kukca. Crni je zapovjednik ostao suzdržan, jedva obraćajući pozornost na njega. "Admiral Houston je zahtijevao razgovor nasamo prije sastanka u podne. Zapovjednica Knudson će vas odvesti dolje do časničkih prostorija." Kapetan i glavni zapovjednik su željeli krenuti prema glavnoj palubi i letjelicama koje su se okupljale. Časnica se okrenula na peti, spremna da povede Jacka. Ali on je ostao na mjestu. "Zašto privatni sastanak?" Tri para očiju okrenula su se prema njemu. Očito se njihove naredbe nisu često dovodile u pitanje. Nepomično se suočio s njihovim pogledima čekajući odgovor. Sunce se nemilosrdno odbijalo od metalnog uzletišta. Znao je da više nije u njihovu zapovjednom lancu. Bio je civil, svoj gazda. Kapetan Brenning je uzdahnuo. "Admiral nam nije iznio svoje razloge. Samo je zamolio da vas odvedemo do službenih prostorija." "Molim vas, poñite za mnom", rekla je časnica s tračkom nervoze. Jack je prekrižio ruke na grudima. Neće nikome dopustiti da ga dovodi u podreñenu poziciju. Kad je bila riječ o vojnom mentalitetu, bilo je najbolje odmah im dati do znanja kako Što je stvari, da bude jasno tko je kome nadreñen. "Pristao sam da se koristite mojom podmornicom u ovoj potrazi", rekao je. "Ništa više. Došao sam na današnji sastanak samo zato da bih što brže obavio tu dužnost. Ni na koji način nisam dužan ljubiti admira-lovu guzicu." S otvorenih vrata iza njega začuo se grubi glas. "A tko bi to, do-vraga, zahtijevao od tebe, Jack?" Tri su se uniforme ukočile u stav pozor, ruku podignutih u oštrom pozdravu. "Admiral na palubi!" uzviknuo je glavni zapovjednik. Krupni muškarac iskoračio je na sunce. Nosio je napola zakopčanu zelenu pilotsku jaknu i jasno su mu se vidjeli vojni činovi. Krenuo je prema njima. Kad je Jack posljednji put razgovarao s Markom Housto-nom, admiral je bio kapetan. Houston se nije promijenio ni u čemu drugom. Starac je još imao kratko ošišanu, gustu sijedu kosu i isti oronuli izgled. Njegove ledeno plave oči bile su prodorne kao i uvijek, i buljile su u Jacka. Houston je pozdravio svoje ljude. Kapetan Brenning je iskoračio. "Nije bilo potrebe da dolazite gore, gospodine admirale. Gospodin Kirkland je upravo bio na putu do vas." Admiral se nasmiješio. "Ne sumnjam. Ali ima jedna stvar koju morate znati o Jacku Kirklandu, kapetane. Ne prihvaća baš najbolje naredbe." "Primijetio sam to, gospodine admirale", rekao je kapetan ukočeno. Iako je Jack imao preko metar osamdeset pet, činilo se da ga admiral gleda odozgo, stisnutih šaka na bokovima. "Jack 'Munja' Kirkland", strogo je promrmljao. "Tko bi.pomislio da ćemo se ponovno vidjeti na GibraltaruT "Ja sigurno ne, admirale." Iako mu je bilo mrsko ponovno biti na vojnom brodu, nije mogao ne osjetiti toplinu pri pogledu na starca. Mark Houston mu je bio više od nadreñenog. Pokazao se prijateljem i mentorom. Zapravo ga je njegovo zalaganje dovelo do mjesta u vojnoj misiji sa shuttleom. "Drago mije što vas ponovno vidim." "Drago mi je to čuti. Možda bi sada mogao surañivati i krenuti sa mnom do sobe za sastanke." "U redu, admirale." Admiral je pokretom glave otpustio časnike. "Doñi. Imam kave i sendviča tamo dolje", rekao mu je vodeći ga prema vratima na ogromnoj palubi. "Ljudi iz NTSB-a su imali dugu noć, pa smo organizirali opskrbu hranom." "Hvala." Jack je zadržao dah kad se uvukao kroz vrata u utrobu broda. Maknuvši se sa sunca, odmah je osjetio hladnoću broda. Zaboravio je koliko ledena može biti unutrašnjost "otoka", ali miris nauljenog metala vratio mu je stara sjećanja. U dubini broda odjekivali su glasovi. Kao daje ušao u živo stvorenje. Jona u utrobi kita, pomislio je turobno. Admiral gaje poveo dolje do druge razine, povremeno se zaustavljajući kako bi se pozdravio s drugim časnicima, našalio se ili nešto naredio. Mark Houston je uvijek bio izravna osoba. Prije nego što je postao admiral, kad je bio kapetan ovog broda, nikad se nije zatvarao u svoju sobu. Češće je bio u prostorijama za posadu nego u onima za časnike. Znao je svu svoju posadu, a oni su mu bili utoliko lojalniji. "Evo nas", rekao je Houston. Zastao je s rukom na kvaki i s umornim smiješkom pogledao niz hodnik. "Gibraltar. Ne mogu vjerovati da sam opet ovdje." "Znam kako se osjećate." Houston se nasmijao. "Pokupili su me na kopnu. Čudno mi je sve ovo. Prošle sam se noći ne razmišljajući umalo vratio u moju staru zapovjedničku kabinu. Smiješan je taj um." Starac je zavrtio glavom i otvorio vrata. Pokazao je Jacku da uñe prvi. U sobi za sastanke je dominirao veliki stol od mahagonija. Već je bio pripremljen za sastanak. Čaše s vodom, bilježnice i kemijske bile su precizno postavljene pred svaki od deset stolaca. Tamo su takoñer bile termosice s kavom i pladnjevi s malim sendvičima.

34

Jack se ogledavao dok je prilazio stolu. Na zidovima su visjele karte i grafikoni zabijeni malim crvenim pribadačama. Prepoznao je kartu lokalnih struja na obližnjem zidu. Bila je podijeljena na kvadrate. Parametre potrage. Očito se admiral nije odmarao na putu do ovdje. Brzo je sve registrirao, a zatim vratio pozornost na Houstona koji je bio odmah do njega. Izgledalo je da ga admiral ponovno proučava. "I, kako si, Jack?" Slegnuo je ramenima. "Preživljavam." "Hm... šteta." Jack je podigao obrve, iznenañen ovim odgovorom. Nije mislio da bi mu admiral mogao poželjeti nešto loše. Ali Houston je pojasnio svoje riječi zavalivši se u stolac i gurnuvši drugi prema Jacku. "Život ne bi trebalo preživljavati, nego živjeti." Sjeo je. "Ako vi tako kažete." "Ima li kakvih žena u tvom životu?" Namrštio se. Nije mu bilo jasno kamo vode ova pitanja. "Znam da nisi oženjen. Postoji li netko poseban u tvom životu?" "Ne baš. Prijatelji, to je sve. Zašto?" Admiral je slegnuo ramenima. "Samo se pitam. Nismo se čuli više od deset godina. Nisi poslao ni božičnu čestitku." "Ali vi ste Židov", začudio se Jack. "Dobro, onda čestitkom za Hanuku, magarče. Želim reći da sam se nadao da ćeš se barem javiti tu i tamo." Jack se zagledao u ruke kojima je s nelagodom prtljao po stolcu. "Želio sam sve ostaviti za sobom. Okrenuti novu stranicu." "I kako ti ide?" upitao je Houston kiselo. Jackova neugoda prerastala je u ljutnju. Potisnuo ju je i ostao tih. "Dovraga, Jack! Zar ne vidiš kad ti netko želi pomoći?" Pogledao je svog bivšeg zapovjednika. "Na koji način?" "Znao ti to ili ne, pratio sam tvoju situaciju. Znam u kakvim si financijskim poteškoćama. Još malo i izgubit ćeš onu svoju hrñavu kantu." "Snaći ću se." "Aha, a snaći ćeš se još bolje s nekoliko tisuća dolara od mornarice za pomoć u potrazi za Air Force Oneom." Jack je zavrtio glavom. "Ne treba mi vaša milostinja." "Pa, nešto ti treba, tvrdoglavi glupane." Houston je stisnuo šake, ali glas mu je omekšao od stare boli. "Sjećaš li se kad je Ethel umrla?" Jack je potvrdio. Ethel je bila admiralova žena preko trideset godina. Godinu dana prije nesreće sa shuttleom podlegla je komplikacijama raka na jajnicima. Ethel mu je u mnogočemu bila jedina majka koju je ikada imao. Njegova je majka umrla kad je imao tri godine. "Posljednji dan, prije nego što je pala u komu, rekla mi je da pazim na tebe." Iznenañeno ga je pogledao. Admiral mu nije uzvratio pogled, ali primijetio je sjaj suza. "Ne znam što ju je toliko privuklo tebi. Ali neću iznevjeriti staru curu. Dao sam ti dovoljno vremena da se posvetiš sebi... da prebrodiš ono što se dogodilo na Atlctntisu. Ali Što je dosta, dostaje." "Što želite od mene?" Pogledao gaje u oči. "Dovoljno si se skrivao. Želim da se vratiš s mora." Jack je samo zatečeno blenuo. "Zato sam te i regrutirao. Ne samo zbog tvoje podmornice. Vrijeme je da se vratiš u stvarni svijet." "A mornarica je stvarni svijet?" podsmjehnuo se. "Prilično blizu tome. Barem pristajemo tu i tamo." Jack je zavrtio glavom. "Slušajte, zahvalan sam vam na brizi. Doista jesam. Ali imam gotovo četrdeset godina i nisam dijete koje treba tetošiti. Vjerovali ili ne, zadovoljan sam svojim trenutačnim životom." Njegov je bivši zapovjednik uzdahnuo i podigao ruke u znak predaje. "Stvarno si posebna priča." Ustao je. "Uskoro počinje sastanak. Pretpostavljam da ti je jasna težina posla koji nas čeka." Takoñer ustajući, Jack je potvrdio. "Naravno. To je Air Force One. Predsjednik." "To je više od predsjednika. I prije smo gubili predsjednike. Ali nikad u ovakvim okolnostima, usred katastrofe svjetskih razmjera. Koliko god ostatak svijeta bio kivan na Sjedinjene Američke Države i vanjsku politiku koju vodimo, to ih ipak ne sprečava da od nas očekuju vodstvo u doba krize - a mi smo sada bez voñe, bez kormila." "A što je s potpredsjednikom? Lawrenceom Nafeom?" "Vidim da si upoznat barem s trenutačnim dogañajima." Houston ga je blago zadirkivao, ali brzo se ponovno uozbiljio. Čelo mu je bilo namršteno od brige. "VVashington vrišti za odgovorima. Prije no što Nafe može prisegnuti, moramo biti načisto sa sudbinom predsjednika Bishopa. Glasine se već šire. Neke optužuju teroriste - Arape, Ruse, Kineze, Srbe, čak i IRA-u. Ima ih koliko hoćeš. Neki govore daje sve to obmana. Neki da je to zavjera povezana s JFK-om." Admiral je zavrtio glavom. "Vlada jebena zbrka. Da bi se ponovno uspostavio red, potrebni su nam konkretni odgovori. Treba nam tijelo koje ćemo pokopati uz uobičajenu pompu i ceremonije. Zato smo ovdje."

35

Jack nikad nije vidio Marka Houstona tako zabrinutog. "Dat ću sve od sebe da pomognem", rekao mu je iskreno. "Samo recite i sve ću učiniti." "Nisam očekivao ništa manje od tebe." Prije nego što ga je mogao spriječiti, admiral mu je prišao i brzo ga zagrlio. "I vjerovao ti to ili ne, drago mi je što te opet vidim. Dobro došao natrag na Gibraltar" Ostavši bez riječi, Jack se skamenio u njegovu zagrljaju. Houston ga je pustio i krenuo prema vratima. "Imam još nekoliko poslova koje moram obaviti u posljednji čas, a ti se ponudi sendvičima. Salata s jajima je posebno dobra. Prava jaja, a ne ono sranje od praha." Admiral mu s~e umorno osmjehnuo, a zatim nestao zatvorivši vrata za sobom. Ostavši sam, Jack je potonuo u stolac i obrisao vlažne dlanove u hlače. Počela ga je pritiskati težina situacije. Prvi put nakon deset godina opet je osjetio da su oči svijeta uperene u njega. Tri sata poslije ponovno je bio na Plavom bezdanu, ali ne zadugo. U svom plavom Norseman ronilačkom odijelu uvukao se na tijesno sjedalo u kabinu Nautilusa 2000. Kad se smjestio, uključio je biosenzor-ske zaslone i pričvrstio mikrofon. Zajedno s Lisom, koja je bila na zapovjednom mostu Bezdana, napravio je sigurnosnu provjeru prije spuštanja u vodu. Charlie je radio na vrhu podmornice koja je plutala iza Bezdana, posvuda lupkajući i vizualno provjeravajući ventile, dok je Robert s maskom i disalicom ronio ispod njega. Jack je završio sa svojom provjerom, ali njegova posada nije ništa prepuštala slučaju. "Sve provjerite dvaput", izdrilao ih je. Charlie se uspentrao do njega i zabrinuto se zagledao u prijatelja. "Jesi li siguran, monl Daleko je ovo dno. Dublje nego što si ikad išao s ovom curicom." "Napravljena je za takve dubine." "Možda na papiru, ali ovo je stvarni život. Ocean te može iznenaditi na mnogo načina. Stvarno može biti pravi gad." Jack je pogledao geologa. "Idem dolje, Charlie." "Dobro, mon. To je tvoj život." Jack je ispružio ruku i rukovao se s grmaljem. Zatim je Charlie spustio akrilnu kupolu nad njegovom glavom i pričvrstio je vijcima. Kad je završio, dao je Jacku znak da je sve u redu i skočio u more s podmornice, pridružujući se oceanobiologu u vodi dok je Jack završavao sa svojim dijelom provjere. U širokom krugu oko Bezdana bili su rašireni drugi brodovi koji su sudjelovali u potrazi. Gibraltar je ispunjavao južni obzor. U zraku je zujao Sea Knight. Svi su pogledi bili okrenuti Jacku i njegovoj maloj podmornici. Lisa se javila preko radija. "Spreman si, Jack." Nije mogla sakriti nervozu u glasu. "Završio sam s provjerom. Spuštam se", odgovorio je suho. Uključio je propelere i začuo se šum pod donjim dijelom podmornice. Uzeo je balast i Nautilus je počeo tonuti. Voda se počela penjati po kupoli da bi se zatvorila iznad njegove glave. Osjetio je kratak nalet klaustrofobije, ali gaje ignorirao. Znao je da je to samo nagonska reakcija, probuñeni instinkt obrane od utapanja. Nikakva novost za ronioce. Dok je tonuo sve dublje, mirno je disao da smanji trenutačni osjećaj tjeskobe. Pred njim je bio dug put. Šest stotina metara. Više od četvrtine milje. Sastanak na Gibraltaru bio je vrlo kratak. Potraga koja je trajala cijelu noć uhvatila je signal crne kutije zrakoplova i NTSB-ov tim je odredio približnu točku s koje je dolazio - s dubine od preko šest stotina metara. Admiral Obalne straže predlagao je da se za pretraživanje dna posluže Morskom Ijenčinom, mornaričkim robotom za duboka mora na daljinsko upravljanje. Ali Ljenčina je trenutačno bio u Atlantiku i nije ga bilo moguće prenijeti ovdje još barem dva dana. Dok su raspravljali o situaciji, Jack je okupljenima rekao kako je ispitivanjima procijenjeno da njegova istraživačka podmornica može do dubine od osamsto metara te daje voljan istražiti mjesto nesreće i pokušati pronaći crne kutije. Ljudi iz NTSB-a su se činili neodlučnima. "Previše je rizično", odgovorio je voña tima. "Ne možemo si dopustiti nove ljudske žrtve." Ali Jackov bivši zapovjednik usprotivio se takvom oprezu. "Ako gospodin Kirkland kaže da može bez rizika krenuti u istraživanje, ja sam za to da mu to i dopustimo." JoŠ se sjećao vala ponosa zbog Houstonove potpore. Bez nje sigurno ne bi išao ususret ovim novim dubinama. Kad je odmakao od svojih prijatelja s broda, pritisnuo je pedale Nautilusa. Spuštao se u polaganoj spirali, gledajući zaslon i slušajući odjek svog sonara. Razmak izmeñu pinga i povratnog signala i dalje je bio velik. -.ping .ping... Spuštao se u sve tamnije vode. Uključio je bateriju i upalio svjetla podmornice. Pred njim su se pokazali sjajni stupovi koji su nestajali u beskrajnom plavetnilu. Kad je prošao dvije stotine, metara, voda je postala poput tinte, kao da se spuštao kroz ulje umjesto kroz vodu. Već je čuo poznatu škripu i kuckanje ventila opterećenih sve većim pritiskom na podmornicu. Ali to je bio samo početak. Na dubini od šest stotina metara pritisak će narasti na pola tone po kvadratnom centimetru, dovoljno da ga u djeliću sekunde pretvori u krvavu kašu. Primio se računala i potražio sonarni model morskoga dna. Detalji su bili loši. Skenovi su otkrili samo čudne i nejasne pojedinosti. Čak ni bočno sonarno skeniranje nije donijelo nekog rezultata. Dno je bilo previše valovito,

36

isprekidano brežuljcima, stijenama, morskim planinama i drugim neravninama. Odavno su bili odustali od svake nade da bi mogli pronaći sonarni oblik koji bi upućivao na zrakoplov. Potraga je ovisila o njemu. ~.ping ping... S novim sonarnim informacijama, Jack je mijenjao računalni model. Nejasna slika polako se počela izoštravati. Pojavili su se detalji. "Jeste li dobili ovo?" upitao je dodirnuvši mikrofon. Odgovorila je Lisa. "Dolje ima svega. Budi oprezan." Kako se sonarna slika izoštravala, nazirao se labirint ogromnih morskih planina i uzvisina terasastih vrhova. Oko njih su se motali duboki usjeci i kanjoni. Prizor gaje podsjetio na predjele američkog zapada, labirinte iskrižanih kanjona i riječnih korita u zemlji crvenih stijena i vjetrom izbrušenih kamenih stupova. Jednom je na konju krenuo na put kroz tu divljinu. Čak je i s kartom bilo lako izgubiti se. Činilo mu se da isto vrijedi za dno ispod njega. Radio je na trenutak zašuštao, a zatim se iz malih zvučnika čuo Charliejev glas. "Ne sviña mi se to što vidim, Jack." "O čemu pričaš?" "Ove su planine nastale vulkanskom aktivnošću. Te guste nakupine su mi krajnje sumnjive." "Ima li kakvih seizmičkih poremećaja?" Uslijedila je duga stanka. "Hm, ne... sve je mirno, ali svejedno mi se ne sviña." "Otvori oči, Charlie, i javljaj mi se." Jack se prisjetio što se dogodilo kad zadnji put nije poslušao geologov savjet - pod njim se otvorio vulkan. Jedno takvo iskustvo bilo mu je dovoljno. Tonuo je dublje u sve široj spirali, usporavajući spuštanje. Promatrao je dubinomjer koji se od četiri stotine približavao prema pet stotina metara. S druge strane akrilne kupole primijetio je slabašna treperava svjetla koja su mu odvukla pozornost od zaslona. Isprva je pomislio da je to samo njegova mašta, a zatim se, kao u snježnoj mećavi, našao u vihoru plavih svjetala koja su se presijavala i treperila oko podmornice. Bila su to svjetlucava stvorenja, previše sićušna i prozirna da bi se jasno vidjela. "Nailazim na oblike života", rekao je. Uključio je snimanje, okrećući se da što bolje uhvati uskomešani vihor koji se kotrljao dalje u tamu. "Kakva je slika koju primate?" "Titrava i nestalna... ali možemo prilično dobro uočiti neke pojedinosti." Jednako nenadano kako se pojavilo, jato organizama je nestalo i ponovno je zavladala tama. Zavalio se u sjedalo. Mornarica im je posudila i na brzinu instalirala eksperimentalni videosustav kako bi mogli pratiti njihov napredak. Pogledao je na dubinomjer. Već se približavao dubini od šest stotina metara. ...ping...ping... Sonarni odjek postajao je sve češći. Sigurno je bio blizu dna. Usporio je spuštanje krenuvši iz spirale u postupno pravocrtno spuštanje, glatko klizeći dolje i probijajući tamu svjetlima. "Jack!" "O, sranje!" Istog ga je trenutka ugledao. Nagazio je na lijevu pedalu i pod oštrim kutom zakrenuo podmornicu ulijevo. Jedva je izbjegao sudar s visokim kvrgavim stupom. Samo je izronio iz tame. Stabilizirao je podmornicu, zaobišao stup i našao se u pravoj šumi sličnih iskrivljenih stupova i tornjeva. Bili su debeli i visoki poput sekvoja. Zamalo je sletio u kamenu šumu. Charliejev glas je bio ispunjen srećom. "Snimaj koliko god možeš." Jack nikad nije vidio ništa slično ovome. Malo se podigao kako bi izbjegao najgušće dijelove, ali svejedno je morao zaokretati i zaobilaziti veće stupove. "Što je to?" "Stupovi lave! Lomljivi bazaltni stupovi nastali istjecanjem lave kroz manje pukotine u kori. Ledena voda ih je brzo ohladila." Okrenuo se da bi bolje vidio isprepletnu šumu ispod sebe. Primijetio je veliku hobotnicu koja se penjala krivudavom mrežom stupova. Ribe su bježale od njegovih svjetala. Charlie je nastavio. "Još ne znamo mnogo o njima. Tek su nedavno otkriveni." Oprezno je prošao pokraj divovskog stupa, debelog najmanje tri metra, koji je nestajao u tami iznad njegove glave. "Pazi, Jack. Kao što sam već rekao, ovako gusti stupovi lave sugeriraju daje područje nestabilno. To je tektonsko mjesto vrenja. Nije baš sjajno za zadržavanje, ali ja te pokrivam. Bilo kakav poremećaj na seizmičkoj skali i šaljem ti znak." "Ja bih te molio." Jack je pročistio grlo. "Lisa, čuješ li me?" "Aha." "Gdje sam u odnosu na procjenu NTSB-ove lokacije signala iz crne kutije Air Force Onea?" Uslijedila je kratka stanka. "Šaljem najnovije podatke na tvoje računalo. Uskoro bi morao biti iznad nje. Još otprilike sto dvadeset metara sjevernije." Bacio je pogled na kompas. Igla je treperila pola kruga naprijed--natrag. Uzaludno je tapkao po staklu. Prije deset minuta je radio savršeno. "Lisa, izgleda da ćeš me morati navoditi. Ne radi mi kompas. Ne mogu ga stabilizirati." "Dobro. Okreni se nosom tridesetak stupnjeva, a zatim kreni naprijed." Polako je okrenuo plovilo orijentirajući se prema jednom od stupova. "Je li dobro?" "Izvrsno. Sad polako naprijed."

37

Stisnuo je pedale i podmornica je glatko kliznula naprijed, bušeći svjetlima put ispred sebe. "Dobro je, ideš u pravom smjeru," Mršteći se, Jack je promatrao kompas koji se počeo divlje tresti. To ga je podsjetilo na probleme s kompasom tijekom erupcije vulkana. "Nešto nije u redu s -" Odjednom su se svjetla podmornice reflektirala natrag na njega i na trenutak ga zaslijepila. "Koje -" "Sranje!" završila je Lisa. Ispred njega, vireći iz stupova lave, put mu je blokirao masivni glatki trokut od bijelog metala, dobro osvijetljen ksenonskim svjetiljkama. U sredini je bila jasno istaknuta američka zastava, a ispod nje je pisalo BOEING 28000. Bilo je to kormilo predsjedničkog zrakoplova. "Našao sam Orla", prošaptao je. Usporio je i okrenuo propelere da ga podignu iznad divovskog kormila. Kad se podigao, maksimalno je raširio snop, bacajući sjajnu izmaglicu na prostor ispod sebe. Iza repa se pojavio i ostatak olupine. Boeing 747 bio je rasut u kiši uništenih ostataka u grubom krugu na zaravni. Stotine porušenih stupova lave ležali su izmiješani s kršem. U daljini su se dizale morske planine. Polako je kružio oko mjesta nesreće. Dijelovi istrgnutog krila i komadi trupa bili su uokolo po morskom dnu. Prišao je zgužvanom nosu velikog zrakoplova. Stakla su bila razbijena, ali ipak je mogao vidjeti upravljačku ploču. Okrenuo je pogled plašeći se novih otkrića. Ovo je bilo groblje. Glavom su mu proletjele uspomene na nesreću sa shuttleom. Još jedan pad s neba. Je li i Atlantis prošao ovako, rasut u komadićima po mor-skome dnu? Stresao se od te pomisli. Admiralova uporna želja da dozna sudbinu predsjednika Bishopa bila je zadovoljena. Ostale su samo još pojedinosti. Pronaći krivca. Duboko udahnuvši, na trenutak je zažmirio. Nakon katastrofe s Atlan-tisom, iz prve je ruke iskusio mahnita predbacivanja i žalio je osobu koja će morati ponijeti teret optužbi koje će uslijediti. Otvorio je oči i primio kontrole vanjskih mehaničkih ruku. Ostala mu je još jedna zadaća - pronaći dvije crne kutije. Na jednoj su bili podaci o samome letu, a na drugoj razgovori zabilježeni u pilotskoj kabini. Morao ih je donijeti na površinu. "Lisa, trebat će mi još navoñenja da bih našao te kutije." Pogledao je na kompas, očekujući da će se i dalje tresti. Umjesto toga, igla je bila mirna i okrenuta prema krhotinama. "Izgleda da mi se vratio kompas." "Dobro, onda trebaš -" Gledao je kako se igla kompasa polako pomiče dok je Nautilus kružio nad krhotinama. "Samo malo, Lisa." Skupivši obrve, ubrzao je klizeći nad rubom ostataka zrakoplova. Napravio je gotovo puni krug, a igla kompasa još je pokazivala prema središtu nesreće. "Ovo nije moguće." "Što je bilo?" upitala je Lisa. "Imaš problema?" Usporio je podmornicu okrenuvši je nosom prema naprijed. Ponovno je suzio zraku svjetlosti. Fokusirana svjetlost prodirala je u srce polja krhotina. U blizini tog kruga uzdizao se stup visok barem četrdeset metara - ali tu nešto nije bilo u redu. Činilo se da stup sjaji. Trepnuo je, pomislivši daje to sigurno optička varka. Krenuo je naprijed, prvi put ulazeći u groblje. Osjetio je kako mu se ježe dlačice na vratu. Nije tu bila riječ o strahu od duhova, nego o nečem opipljivijem. Naježile su mu se čak i dlačice na ruci. Preko radija se čuo Lisin glas, ali riječi su se utopile u smetnjama. No to nisu bili statički šumovi. Kao da je netko snimio njen glas i ponovno ga pustio na većoj brzini. "Ponovi." Koncentrirao se i s mukom uspio razumjeti njene riječi. "Tvoje bilo... se jako usporilo. Jesi li dobro?" Pogledao je svoje instrumente. Puls mu je bio normalan. "Ne razumijem." Kakav god odgovor bio, izgubio se u zujanju visokog tona. Stišao je zvuk koji je počinjao biti bolan. Pomislio je da sigurno nešto nije u redu s radiom i bacio pogled na kompas. Još je pokazivao prema čudnom stupu. Prokleta stvar je sigurno magnetizirana. Kad se približio stupu, naježenost je odjednom prestala kao oprana hladnom vodom. Stresao se i usporio podmornicu. Lebdio je ispred stupa. Istegnuvši vrat, proučavao je njegovu dužinu. Još je sjajio, ali ne svojom svjetlošću. To je bila samo optička posljedica, refleksija i lom njegove svjetlosti, poput sunčevih zraka na dijamantu. Iako je stup očito bio kameni, to nije bila crna vulkanska stijena, nego neki tip kristala, nalik na koplje od kvarca koje je virilo iz morskog dna. Osvijetljen svjetiljkama, kristal je blago prelazio u nijansu plavoze-lene koja se prelijevala u sjajne spirale crvenila. Iako je stajao ravan kao strijela, Jack je imao osjećaj da je to prirodna struktura, a ne ljudski proizvod. Neki prirodni fenomen, do sada neotkriven. Sa samo pet posto istraženog morskog dna, takva su otkrića, jednako kao i stupovi lave, bila uobičajena stvar.

38

Napravio je krug oko kristalnog obeliska. Kako mu komunikacija i dalje nije radila, mislio je da će i videosnimka biti oštećena, pa je'prebacio kamere na lokalno snimanje, kopirajući sve na DVD disk. Kad je završio, okrenuo se i vratio na rub polja krhotina. Misteriji će za sada morati pričekati. Imao je zadatke koji su ga čekali. Morat će se poslužiti svojim hidrofonom i sonarom da pronañe crne kutije iz predsjedničkog zrakoplova. To će mu otežati posao, ali neće ga i onemogućiti. Kakav god kvar u komunikaciji bio, morat će ga rješavati na površini. Kad je izašao iz polja ostataka, začuo se Lisin glas jasan kao kristal. "Jack... Koji se vrag dogaña dolje?" "Lisa?" "Jack!" Čulo se olakšanje u njezinu glasu. "Prokleta budalo! Zašto mi nisi odgovorio? Svi su instrumenti poludjeli, a slika se pretvorila u hrpu smetnji. Nismo znali što se dogaña." "Što je sad s instrumentima?" "Uh... dobro je. Sve je u redu. Sto se dogodilo tamo dolje?" "Nisam sasvim siguran. Ovdje je nešto što baš ne mogu shvatiti. Ometa mi kompas, a očito i druge sustave." "O čemu je riječ?" ubacio se Charlie. "Čim si nestao s veze, došlo je do seizmičkih poremećaja. Dobro si me prestrašio, monr "Nisam siguran, Charlie. Ali sve sam snimio na DVD. Pokazat ću ti kad izronim, ali sad još moram završiti misiju." Ponovno je zaplovio prema repu zrakoplova. Napravio je puni krug. "Lisa, možeš li me navoditi do kutija?" "Upravo si iznad njih", odgovorila mu je drhtavim glasom. Očito je jos bila uznemirena. "Zgrabi ih i miči dupe s tog mjesta." Spustio je podmornicu. "Može." Bacio je pogled na kompas. I dalje je pokazivao na čudan stup koji je virio usred krhotina, ogroman nadgrobni kamen nastradalih ljudi. Počeo je pretraživati ostatke tiho se moleći za muškarce i žene Air Force Onea, pogotovo za jednog od njih: Počivajte u miru, gospodine predsjedniče.

7

Drevni tragovi

26. SRPNJA, 13:20 BLIZU OBALE OTOKA YONAPINI. PREFEKTURA OKINAVA "Mivuki!" povikala je Karen. Drugi pucanj, ovaj put prigušen, odjeknuo je sa suprotne strane tunela. Ali tko bi to mogao biti? Spustila se na koljena i primijetila daje prolaz zakrčen. Netko je puzao prema njoj. Posvijetlila je svojom malom svjetiljkom. Iz tunela ju je, s paničnim izrazom lica, gledala Mivuki. "Povuci me do sebe. Netko puca na nas", prosiktala je i ispružila ruke. Karen je spustila svjetiljku i posegnula za njenim rukama. Odguru-jući se nogama, povukla ju je u tijesnu unutrašnjost hrama. Zadihana i divljeg pogleda, Mivuki se otkotrljala s Karen i sjela. Sagnula se i odvezala dva paketa s gležnjeva: njihovu torbu s opremom i Karenin pištolj, još u koricama. "Nisam ništa željela ostaviti za sobom", rekla je pružajući joj pištolj. Karen je otkopčala remenje i izvukla pištolj iz korica. Dodir hladnog čelika ulijevao joj je sigurnost. "Sto se dogodilo?" "Muškarci... trojica. Sigurno su primijetili nas čamac, pa su došli pogledati što smo otkrile." "Pljačkaši?" Mivuki je potvrdno kimnula. "I ti si se onda uvukla unutra?" "Nisam znala što bih drugo učinila." "Jesu li te vidjeli da ulaziš?" "Ne znam." Do njih je već dopirao odjek grubih glasova. Njihovi su se napadači uspinjali piramidom. Karen nije imala vremena ispuzati i napraviti zasjedu. Osvrtala se tijesnom prostorijom tražeći drugi izlaz. Bile su u klopci. Jedina obrana koju su imale bilo je osam metaka u njezinu pištolju. Mivuki se odmaknula od otvora tunela. "Sto ćemo napraviti?" Prišla je zmijom ukrašenom oltaru i čučnula pokraj njega. . Začuli su se odjeci čizama po kamenu i sve glasniji razgovor. Pljačkaši nisu govorili japanski. Zvučalo je kao jedan od dijalekata juž-nopacifičkih otoka. Karen je pokušavala razumjeti, ali jezik joj je bio nepoznat. Na ulazu u tunel pojavio se par nogu.

39

UkočivŠi se, ugasila je svjetiljku i zavila prostoriju u tamu. Objema je rukama podigla pištolj. Završetak tunela bio je obasjan sunčevom svjetlošću i dobro je vidjela metu. Tri muškarca, a osam metaka. Kad bi dobro pucala, mogle bi imati šanse, no ruke su joj se tresle. Bila je odličan strijelac, ali nikad nije pucala u ljude. Čovjek na kraju tunela je kleknuo oslanjajući se na dlan. Primijetila je da na tamnoj ruci ima blijedu tetovažu: vijugavu zmiju. Okrenuo se i viknuo naredbu onima koji su ga pratili. Kad je okrenuo podlakticu, ugledala je perjanicu pri vrhu zmijine glave. Njene su crvene oči buljile u nju. Potisnula je uzdah. Bila je ista kao i rezbarija na oltaru! Tada mu je ugledala i lice. U jednoj je ruci držao svjetiljku, a u drugoj njenu jaknu. Nešto im je viknuo i, iako nije razumjela jezik, bilo joj je jasno kako im nareñuje da izañu. Kad se zraka svjetlosti probila u njihovo skrovište, skočila je na stranu i pritisnula pištolj na grudi. Pucat će samo ako bude prisiljena. Možda pomisle da su pobjegle. Svjetlost je nestala i prostorijom je ponovno zavladala tama. Naslonila se na vlažne stijene. Dok god ostanu na mjestu, mislila je, bit će sigurne. Ako bi se bilo tko pokušao uvući, Jako bi ga se riješila jednim metkom. Trenutačno im je najbolja obrana bila igra čekanja. Muškarci su utihnuli. Mogla je čuti struganje i komešanje, ali nije joj bilo jasno što rade. Tiho se premjestila i ponovno provirila u tunel. Na sjajnom je svjetlu vidjela kako naginju hrñavi metalni kanistar i izlijevaju njegov sadržaj u tunel. Smrad joj je došao do nosa u isto vrijeme kad joj je spoznaja stisnula srce. Kerozin! Gledala je kako im se trag zapaljive tekućine približava nakošenim tunelom. Prekrila je usta da se zaštiti od sve jačih isparenja. Pljačkaši su ih namjeravali istjerati van vatrom ili ubiti. Odmaknula se od tunela. Nije se usuñivala pucati da ne bi iskrom zapalila kerozin. Zabila se u Mivuki koja je bila iza nje. Njena je prijateljica držala svoje ručno računalo na dlanu. U tami je vidjela kako grozničavo tipka po malom osvijetljenom zaslonu. "Pokušavam doći do Gabriela", rekla je ozbiljno, potpuno zaokupljena poslom. "Želim pozvati pomoć, ali ima previše smetnji." Karen je bila zatečena njezinom snalažljivošću. "A da si bliže ulazu?" Mivuki je pogledala prema otvoru. "Moglo bi pomoći", rekla je. Karen je ponovno ugledala zmiju s očima od rubina, nakratko osvijetljenu svjetlošću sa zaslona. Bila je slična crtežu na ruci njihova napadača. Je li doista postojala veza? Ali kako? Piramida je stoljećima bila pod vodom. Mivuki se približila ulazu, a Karen ju je pratila. Kerozinski potočić sada je ulazio u prostoriju. Karen je provirila i uočila kanistar na drugoj strani. Nikoga nije vidjela, ali i dalje ih je mogla čuti. Nakrivila je glavu i poslušala. Pjevali su - ili možda molili. Zadrhtala je i okrenula se Mivuki. "Požuri." Drhtavih ruku, njena je prijateljica kleknula u lokvu zapaljive tekućine. Spustila se na trbuh i ispružila računalo koliko je god mogla, tražeći signal. "Jedva vidim zaslon." "Pokušavaj i dalje. Moramo -" "Dobro jutro, profesorice Nakano." Gabrielov glas činio se eksplozivno glasan. Ispružena u potočiću kerozina, Mivuki se sledila. "Gabriele?" "I dalje skupljam i klasificiram vaše podatke. Mogu li vam pomoći u nečemu drugom? " Grupno pjevanje s druge strane tunela nije prestajalo. Nisu čuli njihov razgovor. "Možeš li odrediti našu lokaciju?" "Naravno, profesorice Nakano, moj GPS je potpuno ispravan. " "Onda te molim da kontaktiraš chatanske vlasti. Reci im da su nas na ovoj lokaciji napali pljačkaši." Prije nego što je Gabriel mogao potvrditi da je primio naredbu, pjevanje je odjednom prestalo. Karen je stisnula Mivukinu ruku, upozoravajući je da bude tiho. Mivuki je povukla računalo i obje su se otkotrljale na stranu. Karen je ponovno vidjela lice onog prvog čovjeka na drugoj strani tunela. Ovaj put u ruci nije držao svjetiljku nego šibicu. Vrijeme im je isteklo. Zapalio je šibicu o kamen i pojavio se mali plamen. Držeći šibicu u zraku, ponovno ih je pozvao glasom u kojem se moglo nazreti nešto poput žaljenja. A zatim je bacio šibicu u tunel. SJEVEROZAPADNO OD ATOLA ENEUAK, SREDNJI PACIFIK "Pri kraju si sa zrakom, Jack", upozoravala gaje Lisa preko radija. Od onog prekida veze u glasu joj se osjećala stalna napetost. Zvala gaje svaku minutu. "Znam", odbrusio joj je. "Vidim instrumente." Istodobno je upravljao podmornicom i vanjskim mehaničkim rukama. Odvukao je veliki komad olupine na stranu. Pokret je uzburkao mulj i zamaglio mu pogled. Radio je već gotovo jedan sat, prekopavajući po ostacima i prateći signal crnih kutija. Ispustio je komad savinutog metala i okrenuo propelere u obratnom smjeru, na taj način otpuhujući mulj. Nije imao vremena čekati da se slegne sam od sebe.

40

Nautilus je krenuo unatrag, ali voda ispred njega se raščistila. Kad je bio zadovoljan, usporio je podmornicu i polako se vratio do mjesta gdje je radio. Zaustavio se i nastavio pregledavati pješčano dno. Debeli morski krastavac kotrljao se praznim prostorom uznemiren njegovim prolaskom. Jebem ti, gdje si više? U tom ju je trenutku ugledao. Kockasti predmet, napola zakopan u muljevitu dnu. Okrenuo je svjetla prema njemu i odahnuo s olakšanjem. Hvala Bogu! Obrisao je znoj s čela. Mali je prostor postao vlažan od njegovih pokušaja. "Našao sam je!" promuklo je rekao u mikrofon. "Ponovi?" "Našao sam drugu crnu kutiju." Primaknuo je podmornicu i spustio se na dno. Poznata narančasto--crvena kutija ležala je točno ispred podmornice. "Crno" u njezinu imenu zapravo nije bilo odgovarajuće. Nosači podataka nikad nisu bili crni. Pružio je svoje titanijske ruke, desnom hvataljkom primio kvadratnu kutiju i oprezno je izvukao iz blata. Podigao ju je ispred sebe i s olakšanjem se zacerekao, odjednom se osjetivši lak u tijelu. Uspio je! Bila je to kutija s razgovorima snimljenima u pilotskoj kabini. "Imam je!" "Onda se dovući gore, Jack. Jako si blizu točke bez povratka. Već ti je počela rasti razina C02." "Dobro, mama", odgovorio je provjeravajući instrumente. Imao je taman toliko kisika da se vrati na površinu - barem se nadao. Okrenuo se u uskom luku i vratio tamo gdje je ostavio prvu kutiju, onu koja je nosila podatke o zrakoplovu. Uhvatio ju je lijevom hvataljkom. "Imam obje stvarčice. Vraćam se gore!" Krenuo je rukom prema tipki kojom je otpuštao balast kad je uhvatio odsjaj na morskome dnu. Namrštivši se, okrenuo je svjetiljke. Oteo mu se uzdah. "O, Bože!" "Jack, Što je bilo?" U svjetlosti je s morskoga dna u njega buljilo lice. Trebalo mu je nekoliko sekundi dok nije shvatio da ono ne pripada mrtvom tijelu. Pod njegovim se svjetiljkama presijavalo lice zelene boje. Bilo je čvrsto, kristalno. Žad. Kad je prilagodio svjetlo, prepoznao je azijske konture i drevnu ratnu krunu. Znao je za dar koji je predsjednik Bishop dobio od kineskog premijera - repliku glinenog vojnika u prirodnoj veličini, isklesanu u žadu. Približio je Nautilus i gurnuo poprsje jednom od mehaničkih ruku. Glava se otkotrljala muljevitim dnom. To je bilo sve što je ostalo od tri metra visokog kipa. "Jack, Što je bilo?" ponovila je Lisa. Progutao je slinu. "Ništa. Sve je u redu. Dižem se." Ali prije nego Što je krenuo, pogled mu se vratio na zeleni odsjaj kipa od zada. Izgledao je tako pun života -jedini preživjeli u ovoj tragediji. Prebacio je obje crne kutije u jednu hvataljku i poslužio se osloboñenom rukom da uhvati komad kipa. To je bio posljednji dar koji je predsjednik dobio i nije ga namjeravao ostaviti ovdje dolje. S tim blagom u rukama, pritisnuo je tipku i oslobodio se balasta. Praćena šumom propelera, podmornica je krenula gore. Gledao je kako polje krhotina nestaje ispod njega. Blizu njegova središta ponovno se pojavio čudni kristalni stup koji je virio iz morskog dna. Pogled mu je odlutao na njega. Znao je da bi Charlie dao sve što ima samo za pogled na tu nevjerojatnu strukturu. Nadao se da će ono što je snimio na disk ispasti dobro. Dok se penjao, prizor je izašao izvan dosega njegovih reflektora. Zavalio se u sjedalo. Bolio gaje svaki mišić. Nije ni primijetio koliko ga je ovaj napor iscrpio: pritisak, skučeni prostor, potpuno koncentrirani rad. Dok je kopao po krhotinama, bio je napet kao šaka. Povremeno bi, dok je radio, osjetio čudno škakljiv osjećaj po cijelome tijelu i naježile bi mu se sve dlačice. Osjećao se kao da ga promatraju oči mrtvih. U nekim bi se trenucima mogao zakleti da je krajičkom oka primijetio pokret. Ali kad bi pogledao, sve što bi vidio bile su krhotine i olupina. "Jack, netko želi razgovarati s tobom." "Tko?" Začuo se novi glas. "Kako ide, Jack?" "Admirale?" Što je Mark Houston radio na Bezdanu? Kao da mu čita misli, admiral je odgovorio: "Prebacili su me na tvoj brod prije deset minuta. Putem sam čuo dobre vijesti. Znači, pronašao si obje crne kutije?" "Da. Trebao bih biti gore s njima za petnaestak minuta." "Znao sam da ti to možeš." Nije mu odgovorio. Koliko se god želio distancirati od mornaričke prošlosti, pohvala staroga zapovjednika još je imala svoju težinu. Admiral Houston je nastavio. "Kako se ponašala tvoja podmornica?" "S iznimkom one smetnje u komunikacijama, kao u bajci." "To je dobro, zato Što je NTSB-ov tim pratio tvoju snimku olupine. Već su označili nekoliko ključnih dijelova zrakoplova koje bi rado vidjeli na površini."

41

"Admirale?" "Bi li bio spreman dovući kablove dizalica?" Ugrizao se za usnu da pregrize psovku. Nadao se da će njegove dužnosti završiti vañenjem crnih kutija. "Morat ću se savjetovati s ostatkom svog tima." "Naravno. Odluči ujutro. NTSB će imati dovoljno posla s analizom kutija." Jack se namrštio. Nije se želio vraćati do groblja na dnu mora. Iako je zadnjih deset godina prekopavao po olupinama, ova je bila drukčija. Previše gaje podsjećala na njegovu nesreću. "Razmislit ću, admirale. To je sve što za sada mogu reći." "Ništa više ni ne želim." Uzdahnuvši, Jack se zavalio u sjedalo gledajući kako se dubino-mjer kreće prema dvije stotine metara. Vode oko njega postajale su sve svjetlije. Kao da je svitala zora nakon duge noći bez mjesečine. Nikad nije toliko žudio za nebom. Preko radija se ponovno čuo poznati glas. "Imamo tvoj GPS", rekla je Lisa. "Charlie je već spustio gumenjak u vodu." "Hvala, Lisa. Sto se prije izvučem iz ovog titanijskog lijesa i bacim pod hladan tuš, to bolje." "A Što je s admiralovim željama?" Namrštio se. Nije mu bilo do ovog razgovora. "Sto ti misliš? Da pristanemo?" Gotovo je mogao čuti kako Lisa sliježe ramenima. "Ovisi o tebi, Jack, ali ne sviñaju mi se smetnje u vezi. Podmornica još nije u potpunosti testirana, a ovako nagli testovi nisu bili predviñeni. Stvarno bih je voljela vidjeti na suhom i uvjeriti se da su ventili neoštećeni. Na tim se dubinama ne riskira." "Vjerojatno si u pravu. Ova olupina neće nikamo otići." Jack se zagrijao za ideju. Time će dobiti vremena i da posloži svoje osjećaje. "Može li Robert pripremiti skelu? Izvući ćemo Nautilus i dobro ga pregledati prije nego što razmotrimo zahtjev mornarice." "Dobro." Činilo se daje Liši laknulo. Dubinomjer je prešao stotinu metara. Ispružio je vrat. Mogao je vidjeti sjaj udaljenog sunca u tamnim vodama. "Morao bih biti vani za manje od minute." "Čekamo te. Charlie je krenuo prema tebi." Zatvorio je oči i dopustio si nekoliko trenutaka privatnosti. Ako je admiral bio na Bezdanu, pretpostavljao je da mu je to posljednji trenutak mira tog dana. Znao je da mu predstoji dugotrajno ispitivanje. Zaškiljio je kad se oko njega odjednom pojavila sunčeva svjetlost. Otvorio je bočni pretinac i izvukao sunčane naočale. Nakon toliko vremena pod vodom, svjetlost je bila bolna. Kad je zatvorio pretinac, ruka mu se našla na DVD-u. Bez nekog pravog razloga, nije odolio želji da izvadi mali disk. Spremio ga je u džep svog ronilačkog odijela. Snimka kristalnog stupa nije imala nikakve veze s nesrećom, a Charlie će je sigurno željeti vidjeti. Kad bi je predao istražiteljima, oni bi je zaplijenili i zagubili je meñu tisućama drugih detalja, barem je tako pretpostavljao. Zapravo je njegova mala sabotaža bila način da zadrži kakvu-takvu kontrolu nad situacijom. Želio je nešto od ove pustolovine zadržati za sebe. Začuo se zvuk vanjskog motora, zujanje koje se probijalo kroz nježno lupkanje valova po akrilnoj kupoli. Okrenuo se i vidio gumenjak s Bezdana koji je poskakivao na malim valovima. Nasmiješio se i stavio naočale. Primijetio je Charlieja za kormilom. Visoki Jamajčanin mu je mahnuo dugom rukom. Dolazi konjica! Tada je uočio da još netko stoji pokraj geologa. Netko u crnom ronilačkom odijelu. Namrštio se. Tko je to? Charlie je pristao kraj podmornice koja se ljuljala i skočio na nju. Kad ju je privezao, drugi čovjek s gumenjaka skočio je u vodu prije nego što gaje Jack stigao dobro pogledati. Charlie se popeo iznad njega i počeo otvarati kupolu. Jack ju je gurnuo iznutra i otvorio. U kabinu se uvukao svjež zrak i duboko je udahnuo. Tek je tada shvatio koliko je zrak u podmornici bio ustajao. Ovaj je put doista bio na rubu. Digao se na ruke i izvukao iz kabine. "Tko je to s tobom?" "Jedan od istražitelja NTSB-a. Tu je da bi se pobrinuo za crne kutije." Jack se protegnuo, pucketajući kostima, a zatim se popeo do ruba podmornice. "Mogao sam ih i ja donijeti." "Ne žele ništa riskirati. Nacionalna sigurnost i sve to. Netko je morao biti nazočan." Jack je kleknuo i vidio muškarca s dihalicom i maskom uz hva-taljke pod vodom. Radio je brzo i djelotvorno. Napokon su poslali nekoga tko se razumio u podmornice. Čovjek je otvorio prvu hvataljku i stavio obje kutije u veliku zračnu torbu. Iskočila je na površinu užem vezana za njegov remen. Primio se druge hvataljke a da nije ni izronio da udahne. Oslobodio je glavu od zada i stavio je u drugu zrakom ispunjenu torbu. Osjetio je tračak poštovanja. Čovjek je znao svoj posao. Kad se druga torba pojavila na površini, Charlie ga je pozvao. "Pomozi mi da okrenem čamac!" Ostavio se promatranja i pomogao Charlieju sa zadnjim pripremama da odvuku podmornicu natrag na Bezdan. Neće morati ići daleko; Bezdan je već plovio prema njima. Žmirkao je prema dragom prizoru, svom brodu.

42

Odjednom se čamac pod njegovim nogama zaljuljao i morao se uhvatiti za naslon vozačeva sjedala kako ne bi izgubio ravnotežu. Pogledao je iza sebe i vidio da se čovjek iz NTSB-a uspinje preko ruba čamca. Krenuo je da mu pomogne ući, ali kad je došao do njega, on se već bio popeo i počeo izvlačiti jednu od plutajućih torbi u čamac. "Daj da ti pomognem", rekao je Jack nagnuvši se preko ruba i uhvativši rub druge torbe. Ovaj gaje odgurnuo kukom i srušio na stražnjicu. "Pusti to!" naredio je. Riječi su mu bile grube, zapovijed jasna i neprikrivena. Crven u licu, Jack je bijesno skočio na noge. Nitko ga neće nagura-vati na njegovu vlastitom čamcu. Krenuo je prema njemu. "Kako se usuñuješ -" Krupan muškarac se okrenuo, skinuo masku i strgnuo ronilačko odijelo s glave. Jack je uzdahnuo kad gaje prepoznao. Nije moguće. Više od deset godina nije vidio svog bivšeg kolegu. "David?" Lice visokog plavokosog muškarca bilo je izobličeno mržnjom. Prije nego što je Jack stigao reagirati, dobio je šaku u lice. Čvrst udarac u donju vilicu bacio ga je na leña. Kad je pao na pod, zaiskrilo mu je pred očima. Charlie se istog trenutka našao tamo, skačući izmeñu napadača i svog kapetana. "Jesi li poludio, monT Jack se pridigao. "Nemoj se miješati, Charlie." Ustao je i polizao okrvavljenu usnicu. Visoki Jamajčanin je uzmaknuo pola koraka, spreman braniti prijatelja u slučaju potrebe. Tanke usnice Davida Spanglera nacerile su se Jacku. "To ti je za Jen!" procijedio je. Jack je protrljao vilicu. Nije mu imao što odgovoriti. Zapravo, nije mu mogao ni zamjeriti na takvoj reakciji. "Sto radiš ovdje?" jednostavno gaje upitao naslonivši se na stolac. "Novi me je predsjednik poslao kao istražitelja." "Što CIA ima s tim?" David je trznuo desnim kapkom. "Da, čuo sam za tvoj premještaj", rekao je Jack umorno. "Čini se da si napredovao u svijetu." "A tebi bi bilo bolje da si ostao daleko od njega." David se okrenuo i počeo izvlačiti drugu torbu u čamac. "Nisam se nudio da doñem ovdje." "Daj da pogañam", rekao je David grubo. "Pozvao te admiral Houston." Jack je slegnuo ramenima. David je nimalo nježno bacio drugu torbu u čamac. "Houstonu se uvijek dizao na tebe, Kirklande." "I on je volio Jennifer", odgovorio je Jack turobno. "Aha. Jako ste je usrećili." Jack je Charlieju pokazao glavom prema upravljačkoj ploči. "Makni nas odavde." Zagledao se u Davida. U njegovim je plavim očima vidio svu krivnju koju je osjećao u vlastitom srcu. "Žao mi je zbog Jennifer..." "Jebe mi se za tvoje isprike", odbrusio je David. "Drži se svog posla, a ja ću se držati svog. I bolje me se kloni." Jack je znao da nikakve riječi neće izmiriti stare račune. David mu nikad neće oprostiti sestrinu smrt. Ponor izmeñu njih bio je nepremostiv. Digao je ruke i krenuo prema krmi da pripazi da se užad ne zaplete za motor. Kad je prošao pokraj bivšeg vojnika, ovaj mu se približio zapu-hujući mu dahom lice. U Davidovim očima sjajila je duboka mržnja i zloćudnost. Jacku se učinilo da gleda u oči bijesne životinje. Prosiktao je tako da ga samo Jack čuje: "Nismo još gotovi, Kirklande."

BLIZU OBALE OTOKA YONAPINI. PREFEKTURA OKINAVA "Makni se!" Karen je povukla Mivuki na koljena. Vatra je ispunila uzak prolaz i brzo se širila tragom kerozina. Četveronoške su pobjegle iza oltara. Plamenovi su prošli kroz prolaz i uletjeli u njihovo skrovište praćeni valom vreline i zagušljivog dima. Očiju punih suza, Mivuki je stavila ruku na usta. Karen je stala pokraj nje, susprežući kašalj daje ljudi vani ne bi čuli. Sto sad? Njene suzne oči privukao je oštar odbljesak s kipa zmije koja je omatala oltar. U sjajnim zmijinim očima presijavala se vatra. Rubini. "Karen...?" Mivuki joj je pružila ruku. Prihvatila ju je i zagrlila prijateljicu. Plameni zid zatvarao im je izlaz, a zrak je iz trenutka u trenutak bio sve zadimljeniji. "Žao mije", promrmljalaje Karen. "Zar ne bi mogao postojati još jedan izlaz?" upitala je Mivuki. "Tajni prolaz?" Karen se ugrizla za usnicu, pokušavajući potisnuti paniku i razmisliti. "Ne znam. Kad bi postojao, vjerojatno bi bio pokraj oltara." Pogled joj je opet odlutao na isklesanu zmiju. Nešto ju je u vezi s njom mučilo i privlačilo joj pozornost. Ponovno se zagledala u zmijske oči - rubine. Slobodnom je rukom dodirnula kameni kip. Tada je spazila. U svjetlosti plamena vidjela je nepravilnost na kipu. Jedno oko od rubina bilo je mnogo sjajnije od drugog. Izgledalo je kao da se iza njega nalazi prazan prostor. Prstom je pritisnula izbrušeno oko. "Sto to radiš?" upita je Mivuki. Ugurala je kristal u zmijsku glavu. Čula je glasno klik, a zatim je osjetila kako se zmijska glava pomiče pod njenim rukama. "To je nekakav ključ!" Sad je mogla pomaknuti zmijsku glavu gore i dolje. No ništa se nije dogañalo. Čemu je to služilo?

43

U meñuvremenu je dim u prostoriji postajao sve gušći. Kerozin je bio gotovo potrošen i vatra pokraj tunela se povlačila. Karen je protrljala nadražene oči. Budući da im prvi pokušaj da ih istjeraju dimom nije uspio, što bi moglo biti sljedeće? Brzo su dobile odgovor. U prostoriju je uletjela zapaljena staklena boca i razbila se o oltar. Suknuo je plamen. Karen je pala na leña, a Mivuki se sklonila dalje iza oltara preplašeno zajecavši. "Prokleti bili!" opsovala je Karen. Ignorirajući vatru, vratila se do oltara. Tajni mehanizam sugerirao je daje kip nešto više od pukog ukrasa. Bi li mogao postojati skriveni prolaz? Obrazi su joj se zažari-li od vrućine dok je proučavala kamenu zmiju. Potpuno je obavijala rub oltara, s repom blizu podignute glave. Nešto joj je palo na pamet. Zmija koja si guta rep. Crv Ourbourus. Simbol beskrajnog. Mnoge su kulture imale slične mitske životinje. Bilo ih je čak i u astrologiji Maya. S druge strane tunela čula je sve nervozniju prepirku muškaraca. Tada su ispalili metak koji je bacio kišu sitnih kamenčića u prostoriju. Sklupčavši se, Karen je okretala zmijsku glavu sve dok joj vrh njuške nije došao do repa. Ukočila se kad je čula glasno struganje pod nogama. "Što se dogaña?" prošaptala je Mivuki razmahujući dim rukom. Karen je ustuknula kad se kameni oltar počeo spuštati i uvlačiti se u pod. "Hajde!" Izvukla je malu svjetiljku iz džepa i obasjala neprozirnu tamu. Oltar se spustio otprilike dva metra. Osjetila je da se ispod nalazi veća prostorija i primaknula se pokušavajući je, razgledati. Metak joj je prozujao pokraj lijevog uha. Osjetivši vrućinu njegove putanje, bacila se na pod. "Ovo nam je jedini izlaz", rekla je pogledavši prijateljicu. Miyukine su oči bile širom otvorene, ali je spremno kimnula. Karen je stavila svjetiljku u usta. "Ja ću ići prva", promrmljala je. Spustila je noge u rupu i pokušala nešto napipati stopalima. Nije bilo nikakvog oslonca. Pogledavši dolje, naciljala je na'sredinu spuštenog oltara i skočila. Dočekala se na noge i ruke. Posvijetlila je po prostoriji. Pod je bio prekriven lokvicama vode, a sa stropa su visjele blijede alge. Na daljoj strani prostorije nestajao je mračan tunel. Ustala je i bolje ga osvijetlila. To nije bio tunel, nego stube koje su se strmo spuštale. Bilo je bolje krenuti kamo god one vodile nego ostati ovdje. Gore je eksplodirao drugi pucanj, odmah popraćen još jednim. Mivuki je zajecala i legla na pod. Karen se uspravila i rekla joj: "Baci mi pištolj i korice." Miyukino je lice na trenutak nestalo. "Evo!" Bacila joj je kožne korice, a sekundu poslije i pištolj. Karen gaje uhvatila jednom rukom. "Sada ti!" požurivala ju je. "Ne još." Miyuki je ponovno nestala. Što radi? Pojavile su joj se noge. Karen je pružila ruke i uhvatila prijateljicu za gležnjeve. "Dobro, hajde sad." Miyuki se pustila i zamalo skočila Karen na glavu. Čvrsto ju je uhvatila. "Dobra cura." "Aha, hvala", promrmljala je Miyuki, čvrsto stišćući svoju torbu s opremom na grudima. Uhvatila je Karenin pogled. "Nisam im htjela ostaviti Gabriela." Unatoč situaciji u kojoj su se našle, Karen se nasmijala. Sagnula se i pokupila pištolj. Izgleda daje svaka od njih imala svoj talisman. Stavila je pištolj u korice i namjestila ih na rame. "Idemo." Skočila je s oltara, a Miyuki je krenula za njom. Čim se mala žena maknula s ploče, čule su struganje mehanizma iznad glava. Oltar i ploča na kojoj se nalazio krenuli su uvis, podigli se na bazaltnom stupu i vratili na svoje prvotno mjesto. "Reagira na pritisak", rekla je Karen diveći se vješto napravljenom mehanizmu poluga. Zadivilo ju je Što je mehanizam funkcionirao nakon Što je toliko stoljeća bio potopljen u slanoj vodi. Nad njih se nadvila tama. U daljini se čuo odjek kapanja vode sa susjednog stubišta. Miyuki je izvadila svjetiljku iz torbe, upalila je i posvijetlila naprijed. Imala je odlučan izraz lica. "Ti idi prva." Karen je krenula naprijed. Stube su bile uske, ali je strop bio dovoljno visok da bi hodale uspravno. Namjestila je svjetiljku da široko baca svjetlost. Prstom je prešla preko vlažnog zida. "Kameni blokovi su savršeno posloženi. Jedva raspoznajem granice meñu njima." Miyuki je progunñala nešto neodreñeno. Stalno se osvrtala dok su BC polako spuštale stubama. "Misliš da će ići za nama?" Karen je ponovno usmjerila svjetlost prema naprijed. "Ne... ne /nam. Ali ako krenu, bit ćemo najdalje Što je moguće." Miyuki je nekoliko stuba šutjela, ali dah joj je bio napet i težak. Naposljetku je postavila pitanje koje se najviše motalo po Kareninoj glavi. "Što misliš, kamo ovo vodi?" "Do neke kraljevske grobnice, pretpostavljam. Ali nisam sigurna. Prolaz je prilično strm. Sigurno smo već došle do dna piramide."

44

Kao potvrda njene pretpostavke, stube su završavale pokraj tunela. Novi je prolaz vodio ravnom crtom u daljinu. Nije mu mogla osvijetliti završetak. Pretpostavljala je da vodi ispod same piramide. Mršteći se, sišla je niz posljednju stubu. Prolaz pred njima bio je djelomično potopljen. Pod je pokrivalo najmanje tridesetak centimetara vode. Karen je pod svjetlošću gledala kako iz pukotina na stropu rominja voda. "Vjerojatno smo pod piramidom... i ispod mora", promrmljala je. "Pogledaj ove zidove. To nisu isklesani kameni blokovi, nego komad stijene. Sigurno su im trebala desetljeća da iskopaju prolaz." Mivuki se naslonila do nje. "Možda i nisu. Mogla bi biti obična cijev od lave. Japan ih je pun." "Hm... možda." Mivuki se zagledala u vodu koja je kapala. "Nisam sigurna u vezi s ovim. Zar ne bismo mogle samo pričekati -" Prekinuo ju je zvonak zvuk koji je stubama dopirao do njih. Metal i kamen. Pogledale su se. "Pokušavaju provaliti unutra", rekla je Karen. Miyuki ju je gurnula prema vodom potopljenom prolazu. "Idemo dalje!" Zagazila je u vodu i uzdahnula zbog hladnog stiska oko gležnjeva. U ustajalom zraku osjećala se sol. Mivuki ju je pratila čvrsto držeći torbu s opremom. Nastavile su dalje tunelom, a šljapkanje je odjekivalo ispred i iza njih. Obje su bile napete od buke. I po ovom je zidu prelazila prstima. I dalje je bio gladak, gotovo staklast. Previše gladak da bio isklesan grubim oruñem. Činio se kao prirodan prolaz, kao Što je Mivuki sugerirala. Kucnula je prstima po zidu. "Ne čini to!" viknula je Mivuki. Trgnula se i spustila ruku. "Želiš li nas utopiti?" upitala ju je Mivuki. "Prolaz je ovdje već stoljećima." "Svejedno ne kuckaj po zidovima. Ne znaš koliko bi mogli biti osjetljivi nakon potresa i dizanja tla." "Dobro, neću više." Usmjerila je pozornost na prolaz pred njima. Činilo se da se širi pa je ubrzala korak. Je li to mogao biti kraj? Molila se da postoji i drugi izlaz. Zvonko udaranje metala po kamenu još se povremeno čulo iza njih. Progonitelji nisu odustajali. Sada već gacajući u vodi do koljena, Karen je požurila naprijed, a zatim stala. Tunel je išao dalje, ali ovdje se širio u kupolu. Strop je bio zaobljen, staklast i gladak kao i sam tunel. Ako je ovo bila cijev od lave, tu se očito stvorio mjehurić. Šarala je svjetiljkom. Uzidani komadići sjajnog kvarca istočkali su strop nad njihovim glavama. Isprva je mislila da su točkice nasumce postavljene, sve dok se nije okrenula oko sebe gledajući gore. "To su zvijezde. Pogledaj, tamo je Mali medvjed." Mivuki nije dijelila njeno oduševljenje. Pogledala je iza sebe kad je čula novi odjek udarca. "Morale bismo nastaviti." Karen je spustila svjetiljku. Znala je daje Mivuki u pravu, ali noge je nisu slušale. Na otocima južnog dijela Tihog oceana do danas nije otkriveno ništa nalik na ovo. Tko je to sagradio? Svjetlo, koje je sad uperila prema naprijed, zaustavilo se na dijelu zida u visini struka. Oštar odbljesak privukao joj je pozornost. Zaškiljila je, fokusirajući pogled. Na glatkom je zidu bila izdubljena mala niša, a nešto u njoj reflektiralo je svjetlost. Približila se. Mivuki je počela govoriti, ali zaustavila ju je podignuvsi ruku. Sag-nula se i zavirila u malu udubinu. U njoj je bila kristalna zvijezda veličine dlana. Pod svjetlošću je sjajilo pet vrhova. Kad je podigla svjetlost, primijetila je duboke rezbarije na obližnjem zidu i napravila korak unatrag. Umalo su joj promaknule. Obasjala je zaobljeni zid. "Moj Bože!" U zid je bio vješto uklesan niz malih simbola ispisanih u tri reda. Očito neki oblik arhaičnog jezika. Približila se i dodirnula prstom prvi simbol. Gravure na zidu su bile precizne, duboko uklesane, kao izrezane dijamantom. Ali bez obzira na preciznost, sami simboli su bili grubi, neprofilirani hijeroglifi. Bile su to slike ljudi i životinja u iskrivljenim oblicima i pozama. Čudne ikone i simboli koji su se ponavljali.

Osvrnula se oko sebe prateći niz svjetlom. Redovi hijeroglifa nastavljali su se u visini struka cijelim krugom kupole. Bez daha se okrenula Mivuki. "Moraš mi ovo snimiti." "Molim?" Prijateljica ju je gledala kao da je poludjela. Karen se uspravila i pokazala prema Mivukinoj torbi. "Snimi. Moramo to sačuvati. Ne možemo riskirati da izgubimo ovako nešto." Mivukino lice se smračilo. "O čemu govoriš? Moramo se maknuti odavde." "Pljačkaši bi to mogli uništiti. Ili bi sve zajedno moglo ponovno potonuti." "Više me brine da ne potone zajedno s nama." Karen ju je molećivo gledala. Na kraju je uzdahnula i dodala torbu Karen. Ona ju je držala dok je Mivuki kopala po njoj tražeći malu digitalnu kameru. Izvadila ju je i dala Karen svoju veću svjetiljku. "Trebat će mi poprilično svjetlosti. Prati me dok snimam."

45

Mivuki se okrenula prema zidu s kamerom u ruci. Polako je kružila prostorijom prateći traku drevnog zapisa, sve dok nije napravila puni krug. Za to je vrijeme Karen shvatila jednu stvar. "Nije riječ o tri reda", promrmljala je. "To je jedna neprekinuta crta koja počinje kod kristalne zvijezde i ornata se oko sobe, kao brazda na gramofonskoj ploči." "Ili smotana zmija", rekla je Mivuki spustivši kameru. Budući daje završila sa snimanjem, počela ju je spremati. "Zadovoljna?" Karen joj je vratila veliku svjetiljku. "Možeš li napraviti nekoliko snimaka karte zvijezda na stropu?" Mivuki se namrštila, ali je ipak uzela svjetiljku. Prebacivši torbu s opremom preko ramena, Karen se okrenula. "Uzet ću kristalni predmet. Neću dopustiti da ga se dokopaju pljačkaši." Prišla je rupi u zidu i posegnula za zvijezdom. Pokušala ju je podići, ali nije uspjela. Oprezno ju je povukla, ali nije se ni pomaknula. "Sranje. Kao daje zacementirana." Mivuki joj se pridružila. "Ostavi je onda." Navirila se u tunel. Odjeci udaraca prestali su prije nekoliko minuta. "Ne sviña mi se ova tišina. Možda su se provukli." Karen se namrštila. Nije željela ostaviti kristalnu zvijezdu. "Posvijetli mi da vidim što radim." Mivuki se približila i osvijetlila udubinu. Ponovno se pokazao oštar sjaj duginih boja. "Prekrasna je", priznala je tihim glasom. Karen je ponovno primila zvijezdu i snažno je povukla. Ovaj put se s lakoćom odvojila. Ne očekujući to, posrnula je unatrag i naletjela na Mivuki, čija je svjetiljka odletjela zrakom i pala u vodu. Mivuki se sagnula daje pokupi. "Nadam se daje to sve", rekla je tražeći po vodi. "Sva sreća daje svjetiljka vodootporna." Karen je držala zvijezdu na trbuhu. Osjećala se kao da drži kuglu za kuglanje. Morala ju je držati s obje ruke. Zvijezda nije bila zalijepljena, jednostavno nije očekivala da će biti toliko teška. "Valjda ima tonu", rekla je. Podigla ju je i stavila u bočni džep na torbi s opremom. Torba joj se sada usijecala u rame. "U redu. Idemo dalje." "Moramo požuriti. Ne sviña mi se kako je tiho -" Eksplozija ih je obje zatekla. Tunel se zatresao i pale su na koljena. Svuda je zaglušno odjekivalo. Karen se okrenula držeći torbu iznad vode. Tražila je pištolj. Mivuki je osvijetlila tunel kojim su došle. Iz njegove dubine se dizao dim. "Dinamit", rekla je Karen. "Sigurno su izgubili strpljenje s krampom." Dok je odzvanjanje nestajalo, začula se mukla škripa. Kapanje vode prešlo je u klokotanje. Nekoliko metara od njih pojavio se vodeni stup. Morska voda je ulazila u debelom mlazu. "Ruši se!" užasnuto je povikala Mivuki. Na gornjim i donjim dijelovima prolaza otvaralo se sve više mlazova. Stijene su padale u vodu. "Trči!" povikala je Karen. Voda se već podigla od koljena do prepona. Krenula je novim tunelom, a Mivuki se probijala za njom mučeći se u sve dubljoj vodi. "Kamo idemo?" Nije joj znala reći. Najprije vatra, a sad voda. Da nije bilo straha koji je osjećala cijelim tijelom, svidjela bi joj se ironija cijele situacije. Ali ne i sada. Crni prolaz ispred njih pružao se izvan dosega njihovih svjetiljki... i brzo se punio ledenom morskom vodom.

8

Kraj igre

26. SRPNJA, 17:55 SJEVEROZAPADNO OD ATOLA ENEUAK. SREDNJI PACIFIK U uobičajenim crvenim kupaćima i bijelom prsluku, Jack se opuštao u ležaljci na pramčanoj palubi svoga broda. Kosa mu je još bila mokra od dugog tuširanja, ali kasno popodne je bilo toplo. Bilo je dobro kupati se u posljednjim zrakama zalazećeg sunca. Njegov pas Elvis bio je ispružen pokraj ležaljke. Na drugoj strani palube sunce se odbijalo od glatke titanijske površine Nautilusa 2000. Robert je radio pod podmornicom izvučenom na suho, ispitujući svaki kvadratni centimetar, a Lisa je činila isto na unutrašnjoj strani. Izgleda da je podmornica do sada izdržala ekstremna opterećenja bez ikakvih problema. Jedina stvar koja ih je brinula bile su smetnje u komunikaciji. Lisa je kontrolirala računalo i komunikacijske sustave pokušavajući naći pogrešku, ali zasad bez uspjeha. "Kako je vilica?" Jack je ponovno obratio pozornost na svoje društvo. Na susjednoj ležaljci bio je izvaljen admiral Mark Houston. Puckao je debelu cigaru, jednu iz Jackove posebne zalihe. Drugom je rukom admiral češkao Elvi-sa iza uha, za Što je nagrañen lijenim mahanjem repa.

46

"Prošla je i gore stvari." Protrljao se po licu. Još je osjećao podmuklu bol. Houston je ispružio svoju cigaru, s užitkom je razgledavajući. "Kubanski duhan... Koliko propisa kršim..." "Ali isplati se, zar ne?" Vratio je cigaru u usta i duboko povukao. "O, da." Zažmirkao je od zadovoljstva. S iznimkom admirala i njegova dva pomoćnika, Jack je ponovno imao Bezdan samo za sebe, barem trenutačno. David Spangler je zajedno s ostalim državnim istražiteljima pod pratnjom otišao prema USS Gibraltaru sa zapakiranim crnim kutijama. Admiral je ostao na brodu. Obavijestit će ga čim doznaju nešto o podacima o letu i snimci iz kabine. Do tada su svi bili u napetom iščekivanju. "Koliko sam shvatio," rekao je Houston, "tvoj ponovni susret sa zapovjednikom Spanglerom nije ništa riješio." "Što ste očekivali?" Jack je potonuo u ležaljku. Najprije Gibraltar, onda admiral Houston, a sad i David Spangler. Opet svi na okupu. Više od deset godina bježao je od prošlosti samo da bi završio odakle je i krenuo. Uzdahnuo je. "Ništa se ne mijenja. David me je mrzio i prije nesreće. Bio je ogorčen što sam mu preoteo mjesto u shuttleu." "Nije to bila tvoja odluka. O tome je odlučivala NASA." "Recite to Spangleru. Imali smo žestok okršaj noć prije lansiranja. Malo je nedostajalo da me maknu iz misije." "Sjećam se. Otkrio je da si se sastajao s njegovom sestrom tijekom godine koju ste proveli na obuci u NASA-i." Houston je cigarom pokazao na Jackovu natečenu usnicu. "A čini se daje stara mržnja još jaka." Jack je zavrtio glavom. "Izgubio je sestru. Tko mu može zamjeriti?" "Ti bi trebao. Gubili smo i druge shuttleove. Svi znaju kakvi su rizici." Admiral je puckao cigaru. "Osim toga, ima nešto što jednostavno ne mogu probaviti kod našeg gospodina Spanglera. Niti sam ikad mogao. Pod tom hladnom vanjštinom uvijek je bilo skriveno mnogo mržnje. Ne čudi me što je završio kao zaposlenik Nicolasa Ruzickova u CIA-i. Ta dva morska psa zaslužuju jedan drugoga." Iznenadile su ga admiralove riječi. To mu se vidjelo i na licu. Houstonov glas se uozbiljio. "Pripazi se u njegovu društvu, Jack." Uperio je cigaru prema njegovu natečenom oku. "Nemoj dopustiti da ti grižnja savjesti oslabi gard. Ne kad je on blizu." Jack se prisjetio mržnje koja je izbijala iz Davidova pogleda: Ni-, smo još gotovi, Kirklande. Možda bi bilo bolje da posluša savjet svog bivšeg zapovjednika i drži se dalje od tog čovjeka. Zatvorio je oči i zavalio se. "Da sam samo nekoliko sekundi prije primijetio pogrešku... da sam je čvršće držao za ruku." "Pogled unatrag je uvijek jasniji, Jack. Ali, znaš što, ponekad se sranje jednostavno dogodi. Ne možeš vidjeti svaki metak koji ti leti u glavu. Život jednostavno nije tako fer." "Kad ste postali takav filozof?" Houston je stresao cigaru. "S godinama se opametiš." "Jack, doñi vidi ovo", pozvala ga je Lisa. Sjedila je pokraj vrata podmornice s druge strane palube. Gunñajući se pridigao. "Što?" Samo mu je mahnula da doñe. "Dobro, evo me." Digao se s ležaljke. Admiral se uspravio, misleći krenuti s njim. "Opustite se", rekao mu je Jack. "Odmah se vraćam." Elvis se prevrnuo na trbuh i počeo ustajati. Pružio je ruku i zaustavio psa. "Ti takoñer. Ostani." Nervozno otpuhnuvši, njemački ovčar se spustio natrag na pod. Houston ga je potapšao. "Mi starci ćemo praviti društvo jedan drugome." Jack je prevrnuo očima i krenuo palubom. Popeo se ljestvicama i pridružio Liši. Spustila se u sjedalo u podmornici, a on se nagnuo nad nju. "Što je bilo?" "Pogledaj sat u Nautilusu." Pokazala je na crvene digitalne brojke. Sekunde su normalno protjecale. "Pogledaj sada sat na mojoj ruci." Zagledao se u njezin Svvatch, a zatim opet u digitalni sat. Kasnio je malo više od pet minuta. "Dobro, kasni nekoliko minuta, i što s tim?" "Prije nego što si krenuo, sama sam sinkronizirala sat kad sam provjeravala biosenzorski program. Bio je točan u stotinku sekunde." "I dalje mi nije jasno zastoje to važno." "Usporedila sam razliku u vremenu s podacima biosenzora. Razlika na satovima podudara se s vremenom kad si bio nedostupan." Namrštio se. "Vjerojatno je problem utjecao i na sat. Sigurno je nešto s jednom od baterija." "Nije, baterije su u redu", promrmljala je i pogledala ga. "Jesi li primijetio daje sat stao kad si ostao bez veze?" Zavrtio je glavom, sve više se mršteći. "Ne. Zapravo, sjećam se da sam ga pogledao. Sat je cijelo vrijeme radio normalno. Lisa se pridigla sa sjedala. "Ovo nema smisla. Svi testovi govore da sustavi rade savršeno. Ima li nešto što mi nisi rekao?"

47

Pogledao je iza sebe. Admiral je bio izgubljen u svom uživanju u cigari. Tijekom davanja izvješća nakon izranjanja prešutio je pojedinosti o čudnom kristalnom stupu. Činilo se da to ionako nikoga nije zanimalo. "Onaj stup koji sam otkrio tamo dolje...", tiho je rekao. "Da. Onaj na disku koji si dao Charlieju." Ugrizao se za usnicu. Nije želio zvučati kao luñak. Prošao je prstima kroz kosu. "Nisam siguran. Stup je reflektirao neke čudne vibracije ili zračenja. Pokvario mije kompas. Čak sam ga mogao osjetiti na koži. Osjećao sam trnce kao da mi mravi hodaju po tijelu." Lisino čelo je bilo naborano. "Zašto mi to nisi prije rekao?" "Nisam želio utjecati na tvoje ispitivanje Nautilusa. Ako je postojao neki drugi uzrok, želio sam da ga ti prva pronañeš." Pocrvenjela je. "Isuse Bože, poznaješ me bolje od toga. U svakom bih slučaju bila jednako savjesna." "Imaš pravo. Oprosti." Izašla je iz podmornice i pomogao joj je da stane na ljestve. Pogledala je admirala, a zatim opet Jacka. "Charlie je još zatvoren s Georgeom. Proučavaju onaj tvoj tajni disk. Idem vidjeti jesu li što otkrili." Provukla se pokraj njega. "Stvarno si mi trebao reći." "Što misliš da bi to moglo značiti?" Slegnula je ramenima. "Nemam pojma, ali vrijedi provjeriti." "Idemo zajedno." Oceanobiolog Robert se izvukao ispod stražnjeg dijela podmornice. "Svi ventili su u redu. Ako želiš još jednom dolje, ne bi trebao imati problema." Jack je zamišljeno kimnuo. "Roberte, možeš li nekoliko minuta praviti društvo admiralu? Imam nešto viskija u ormariću ispod mikrovalne." "Aha, znam gdje je. Ali, što se dogaña?" "Reći ćemo ti čim doznamo", odgovorila mu je Lisa ljutito ga pogledavši. Krenula je dolje. "Odmah se vraćam!" povikao je Jack admiralu na drugom kraju palube. Ovaj mu je dao znak daje sve u redu i mahnuo neka samo ide. Strmim se stubama spustio iza Liše na donju palubu. U prvom dijelu donjih razina bili su Robertov laboratorij, brodska knjižnica i mala Charliejeva radionica. Ispod su bile njihove kabine. Lisa je išla ispred njega, kroz laboratorij do Charliejeve sobice. Pokucala je na čelična vrata. "Tko je?" viknuo je Charlie. "Lisa i Jack! Otvori!" Nakon kratke stanke čuo je otključavanje brava i vrata su se lagano otvorila. Charlie je provirio. "Samo provjeravam jeste li sami." Zvučao je uzbuñeno. Širom je otvorio vrata. "Uñite... morate ovo vidjeti." "Našao si nešto?" upitao gaje Jack kad su ušli. "O da, mon, moglo bi se reći." Geološki laboratorij nije bio veći od obične garaže, ali bio je iskorišten svaki centimetar. Po policama i na pultu bila je uredno poslagana oprema i alat: pile za kamen, bušilice, sita, vage, magnetometri, čak i ASC Ćore Analvsis Svstem. Jack za većinu te opreme nije znao čemu služi. To je bilo Charliejevo carstvo. S doktoratom iz geologije i geofizike, Jamajčanin je mogao predavati na bilo kojem sveučilištu. Ali, umjesto toga, završio je na Jackovu brodu i bavio se istraživačkim radom. "Nisam doktorirao da bih se zatvorio u učionicu", objašnjavao mu je prije sedam godina sa sjajem u očima. "Ne kad ima toliko toga neistraženog. Duboko morsko dno, Jack! Tamo je zapisana Zemljina prošlost i budućnost. Tamo na dnu! Netko to mora samo pročitati. A taj netko sam ja!" Kad je ušao u laboratorij, Jack je ponovno ugledao isti sjaj u Char-liejevim očima. Geolog im je mahnuo da priñu njegovu radnom stolu. Na njemu su bili uključeni televizor i video. Pred njima je čučao brodski povjesničar. Škiljeći kroz svoje naočale, profesor se primaknuo na samo nekoliko centimetara od ekrana. Geor-ge je nešto zapisivao. "Nevjerojatno... stvarno nevjerojatno", mrmljao je dok je radio. Jack i Lisa su stali pokraj njega pokušavajući uhvatiti što bolji pogled na ekran. "Što si pronašao?" upitao gaje Jack. Izgleda da ih je George napokon primijetio. Okrenuo se širom raširenih očiju. "Moraš ponovno otići dolje!" uzbuñeno mu je rekao vukući gaza rukav. "Molim? Zašto?" "Bolje da krenemo od početka", umiješao se Charlie. Pritisnuo je daljinski upravljač i snimka se vratila unatrag. Jack je gledao kako kristalni stup nestaje u tami oceana. Kad je dovoljno premotao, Charlie je ponovno pustio snimku. Obelisk se polako počeo pojavljivati, a Charlie je komentirao. "Bio si u pravu, Jack. Izgleda da je kristalna struktura prirodna. Pomno sam analizirao snimku i s obzirom na njegove ravnine i ujednačenost loma svjetlosti, sigurno je daje stup od čistog kristala." "Ali kojeg tipa? Kvare?" Charlie je zavrtio glavom gledajući u ekran. "Ne. U tome i je stvar. Ne znam. Barem ne još. Ali prodao bih Bezdan za komadić toga."

48

"Znači, misliš daje to nešto novo?" Visoki Jamajčanin je potvrdio. "Nigdje na ovom planetu ne postoji ovakav okoliš." Potapšao je ekran. Podmornica je polako kružila oko stupa snimajući sjajnu površinu iz svakog kuta. Snimka je bila jasna i detaljna. Savršena. Nije bilo nikakvih tragova smetnji koje su ometale vezu s površinom. "Tko zna kakvi bi se kristali mogli razvijati pod tim ekstremnim pritiscima morske vode i utjecajem soli?" Jack je sjeo i nagnuo se bliže ekranu. "Dakle, kažeš da smo prvi ljudi koji su ikada vidjeli takav kristalni predmet?" Charlie se nasmijao, odvraćajući mu pozornost s ekrana. "Ne. Ne kažem to, mon... Uopće to ne kažem." Pritisnuo je tipku na daljinskom upravljaču i usporio snimku. Jack je gledao kako se stup polako okreće dok je podmornica završavala svoj krug. Charlie je zaustavio snimku upravo kad su se ksenon-ska svjetla podmornice počela okretati. Jack se sjetio da je to bio trenutak kad je odlučio nastaviti potragu za crnim kutijama. Gledao je na drugu stranu i propustio ono Što je slijedilo na snimci. Pod kutom na koji je svjetlost pala na najbližu ravninu obeliska mogle su se vidjeti male neravnine koje su nagrñivale kristalnu površinu. "Što je to?" "Dokaz da nismo prvi koji su otkrili ovaj kristal." Charlie se primio daljinskog i uvećao neravnine. Na ekranu se pojavila slika. Neravnine su narasle u redove malih znakova, previše ujednačenih i preciznih da bi bili djelo prirode. Jack se nagnuo bliže, Iako je uvećana snimka bila nejasna, nije bilo zabune u vezi s onim Što je bilo pred njim. George je to i izrekao, glasom punim prigušenog divljenja. "To je pismo. Neka vrsta drevnog zapisa." "Ali na tim dubinama?" Jack se zabuljio, ne vjerujući. Duboko urezani u kristal, vidjeli su se nizovi malih rezbarija: životinja, drveća, iskrivljenih likova, geometrijskih oblika.

Nije mogao ignorirati ono što je vidio. Svaki je simbol bio urezan u glatku površinu, a zatim ispunjen sjajnim metalom. Nije bilo ni govora o optičkoj varci. Bio je to drevni zapis... na stupu koji je bio šest stotina metara pod vodom.

BLIZU OBALE OTOKA YONAPINI. PREFEKTURA OKINAVA Karen je držala svjetiljku iznad glave dok se borila sa sve dubljom vodom. Voda joj je sad već bila iznad struka i teško se kretala kroz nju. Podigla je torbu s opremom više na rame, pokušavajući je održati suhom, ali težak teret sve je više klizio prema vodi koja se penjala. Kad će završiti taj tunel? Koliko je dug? S obje strane tunela dolazio je odjek prodiranja vode. Čula je kako se Mivuki muči iza nje. Bila je niža rastom i voda joj je već dopirala do grudi. Napola je plivala da bi održala korak. Karen je osvijetlila novi zid pred njima. Napokon neka promjena u ovom beskrajnom prolazu. "Mislim da smo stigle do kraja." Ubrzala je korak. Tunel je završavao stubištem koje se uspinjalo. Podsjećalo ju je na ono kojim su sišle. Prva je stuba bila pod crnom vodom i zamalo se spotaknula kad je došla do nje. Pridržavajući se za gladak zid, uspela se stubama i izvukla se iz potopljenog prolaza. Okrenula se i pomogla Mivuki. Obje su popele nekoliko stuba dok ih iscrpljenost nije zaustavila. Zadihane i tresući se, sjele su na suhe stube.

49

Karen je pokazala na bočne zidove. "Kameni blokovi", rekla je. Ovi zidovi i strop više nisu bili od komada stijene, već naslagaKe i pažljivo spojene bazaltne ploče i blokovi. "Sad smo iznad tunela od lave." "Znači, nećemo se utopiti?" Mivuki je bila blijeda. Crna kosa bila joj je mokra i zalijepljena za lice. "Ne ako se popnemo dovoljno visoko. Više od razine mora." Mivuki se zagledala uza stube. "Ali gdje se nalazimo?" "Ako mene pitaš, mislim da ove stube vode u srce drugog Zmaja, piramide blizanca." Barem se nadala. Simetrično gledano, to bi bilo logično. A ako se nije varala, prolaz je vodio u smjeru druge piramide. Tunel od lave je sigurno spajao dvije grañevine. "Hoće li tamo biti izlaz?" Karen je potvrdila. "Sigurna sam da hoće." Zadržala je svoje strahove za sebe. Što ako ga ne uspiju pronaći? "Idemo onda", rekla je Mivuki dignuvši se na noge. Pružila je ruku prema Karen. "Ja ću nositi torbu odavde." Sretna što će se riješiti tereta, Karen ju je skinula s ramena i dodala Mivuki, koja ju je zamalo ispustila. "Nisi pretjerivala kad si rekla daje teška", rekla je mučeći.se daje podigne na rame. "Nisam. To je zbog onog kristala. Sigurno ima desetak kilograma." "Ali bio je tako mali." Karen je slegnula ramenima i ustala. "Još jedan misterij vezan uz ovo mjesto." Uzdahnuvši, krenula je gore moleći se da joj neriješen ne ostane i najvažniji misterij: izlaz iz ove mišolovke. Uspon strmim stubama bio je okrutno mučenje za njihove bolne noge. Imale su dojam da se penju ljestvama. Ali nastavile su se vući u tišini, previše umorne da bi razgovarale. Ako ništa drugo, barem im je napor uspio zagrijati hladna tijela. No uskoro im je i toplina postala teret. Činilo se da sa svakim korakom raste temperatura na uskom stubištu. Kad su se približile vrhu stuba, već je bilo zagušljivo. Karen je imala osjećaj da im mokra odjeća isparava na tijelima. Obrisala je znoj s čela i zastala pred novom prostorijom. "Napokon", zastenjala je i teturajući ušla u sobu. Mivuki je sopćući došla za njom. Karen je podigla malu svjetiljku. Goli zidovi u prostoriji nisu pokazivali nikakve znakove izlaza. Oko njih su bili naslagani kameni blokovi i ploča nad glavom. Obje su se žene osvrtale oko sebe. Nije bilo ni ukrasa ni natpisa. Karen se kretala uz rubove zidova. "Ugasi svjetlo", rekla joj je Mivuki i Karen ju je poslušala. Oko njih se omotala tama. Činilo se da se odjek pritjecanja vode u prolazu ispod njih približava. Sirom raširenih očiju, Karen je tražila pukotinu na debelim zidovima i stropu, neki nagovještaj izlaza. Pretpostavljala je da sunce sad već pada prema zapadnom obzoru. Obrisala je čelo. Bez ikakvog kretanja zraka, ovdje je bilo strahovito vruće. S jednom rukom na zidu, kretala se prostorijom tražeći znakovito prodiranje svjetlosti, nešto što bi upućivalo na izlaz. Ali činilo se da je tama neprozirna. "Jesi li našla nešto?" upitala je Mivuki s nadom. Karen je upravo zaustila odgovor kad je napipala kamen koji je bio topliji od ostalih. Zastala je i stavila jedan dlan na taj kamen, a drugi na susjedni. Razlika u temperaturi je bila očita. "Mislim da nešto jesam." Opipala je rubove toplijeg kamena, Što je bilo teško u mraku. Blokovi su se glatko nastavljali jedan na drugi. Otkrila je rubove, ali koliko god gledala, nije našla nikakav znak prodiranja svjetlosti. Namrštila se. Morao je postojati razlog zbog kojeg je kamen bio topliji. Upalila je svjetiljku. Mivuki joj je prišla, odložila torbu na kameni pod i primila je za rame. "Sto si našla?" Karen je gurnula kamen svom snagom. Nije se pomaknuo. Povukla se korak unatrag i nakrivila glavu, proučavajući kameni blok. Bio je bez posebnih obilježja, veličine otprilike pola kvadratnog metra. "Ovaj je topliji od ostalih, što vjerojatno znači daje izloženiji suncu od njih." "Bi li to mogao biti izlaz?" Mivuki je upalila svoju svjetiljku. "Nadam se. Jedino što ne znam kako ga otvoriti." Zatvorila je oči. Mučni glavom, kvragu! Zamislila je drugog Zmaja. Bio je isti kao i ovaj, osim srušenog hrama. Vrh ove druge piramide je bio prazan, bez ikakvih detalja koji bi se isticali. "O čemu razmišljaš?" Karen je otvorila oči. "Nisam sigurna. Na drugoj je piramidi ulaz bio kod oltara u hramu. Ključ je bila skulptura zmije." "Da?" "Razmišljaj simetrično. I u većim razmjerima. U ruševinama Chic-hen Itza na Yucatanu glavna piramida tijekom ekvinocija baca zmijoliku sjenu, vijugavo tijelo koje se spaja s isklesanom zmijskom glavom u njezinu podnožju." "Ne razumijem." Karen je nastavila, osjećajući daje blizu odgovora. "Zmijska glava je bila ulaz. Nastavila se na dugi tunel od lave... koji bi mogao biti zmi-jino tijelo." "Ako si u pravu, onda smo u zmijskom repu." "Zmija nas je progutala, prošli smo njenim trbuhom i sad moramo završiti probavni proces." "Drugim riječima, moramo pronaći guzicu ove zmije."

50

Karen se nasmijala potpunoj ozbiljnosti s kojom je Mivuki rekla zadnje riječi. "Tako je." Okrenula se. Otvor prema stubama bio je točno nasuprot njoj. Okrenula se oko osi i vidjela daje topli kameni blok u ravnini s otvorom. Stavila je ruku na kamen. "Ovo je kraj repa. Završetak zmije." "Tako je. Kao što si i rekla. To je izlaz." "Nije! Zaboravili smo na anatomiju. Zmijska guzica nije na kraju njezina repa, nego na njezinu donjem dijelu!" Pokazala je na pod. "Na njezinu trbuhu!" Mivuki se zagledala u nožne prste. "Da bismo došle gore, moramo krenuti dolje." Karen je kleknula na kameni pod. On nije bio ploča, nego su ga, poput zidova, činili spojeni blokovi. Četveronoške je krenula naprijed prema stubištu, brišući vodu i mrvice s poda. Izlaz je morao biti tu negdje! Prsti su joj naišli na nešto hrapavo na glatkom kamenu. Za trenutak se sledila, a zatim je protrljala to mjesto, moleći se. Mivuki je kleknula kraj nje. "Sto si našla?" Karen se maknula na stranu. "Zmijinu guzicu!" U glatkom je kamenu bilo uklesano udubljenje u obliku zvijezde. "Daj mi kristal!" Mivuki je požurila i dovukla torbu. Otvorila je pretinac sa strane i izvukla zvjezdoliki kristal. Morala ga je izvući s obje ruke. Gunñajući, dodala gaje Karen. "Evo." Ona se spustila na trbuh i namjestila zvijezdu u udubljenje. Savršeno se uklapala. Spremna na sve, zadržala je dah. Mivuki se ukipila do nje s rukom na ustima. Ništa se nije dogodilo. Ponovno je kleknula. "Sto ne valja? Gdje griješimo?" "Možda se mehanizam pokvario." Nije htjela ni razmišljati o toj mogućnosti. Bilo joj je jasno da je do sada donji prolaz morao biti potpuno potopljen. Nisu se mogle vratiti. Bile su zarobljene u piramidi. Oči su joj počele suziti, a grlo joj se stisnulo. "Kako je kristal trebao pokrenuti tajna vrata?" upitala je Mivuki, i dalje se baveći zagonetkom. "Ja... ne znam." "Nisi li rekla daje onaj prvi mehanizam bio osjetljiv na pritisak?" Mivukine su se riječi probile kroz Karenin osjećaj bespomoćnosti. Sjetila se kako se ploča na kojoj je bio oltar vratila natrag na strop čim je Mivuki skočila s nje. Mehanizam je sigurno bio osjetljiv na pritisak, pa je reagirao na promjenu težine. Zagledala se u kristal. Bio je neobično težak. Ali ako su se tajna vrata pokretala na pritisak, zašto se nisu otvorila kad je prvi put prešla preko njih? A tada joj je sinulo. "Makni se! Makni se!" povikala je na Mivuki, mašući joj neka se udalji od kamenog bloka i kristala. "Preteške smo!" "O čemu je riječ?" upitala je Mivuki, ali je poslušala. Karen se maknula iza ruba kamena. "Sigurno je prilagoñen na težinu kristala, ni više ni manje." Obje su se odmaknule. Karen se zapiljila u kristal. Još ništa. Osjećala je kako joj u grudima raste vrisak. Sto im je promicalo? Polako se okrenula. Zidovi su bili prazni, bez ikakvih oznaka. Nisu nudili odgovor - /// možda ipak jesu1? Opet se okrenula. Na zidovima nije bilo ničega, ni mjesta na koje bi se mogla objesiti baklja. "Tama", promrmljala je. "Zmijski trbuh je skriven od sunca." "Molim?" "Ugasi svjetiljku!" "Zašto?" "Vjeruj mi!" Karen je ugasila svoju svjetiljku. Mivuki se povela za njom i obavila ih je neprozirna tama. "Sto ćemo sad-" Prekinulo ju je oštro struganje stijene o stijenu. Karen se ukočila, moleći se daje bila u pravu. U nijemoj je tišini primila Mivuki za ruku. Tada se pojavila zraka sunca, šireći se od poda pa do stropa. Žmirkajući zbog sjaja, Karen se spustila na koljena. Kameni blok s kristalom je tonuo u pod. Otpuzala je do ruba i zavirila u rupu koja je rasla. Kroz usku pukotinu na lijevom zidu rupe pojavila se nova zraka svjetlosti. Gledala je kako blok tone sve dublje, a pukotina se širi u bočni tunel. Prodirala je svjetlost. Oči su joj zamutile suze olakšanja. To je bio izlaz! Kameni blok ispod njih je napokon zaškripao i prestao se spuštati, ostavljajući bočni prolaz širom otvoren. Okrenula se na bok i mahnula Mivuki da krene prva. "Idemo van." Bio je to skok od samo nekoliko metara. Profesorica je uzela svoju torbu i, s olakšanjem se smješkajući, skočila u rupu. Kad je doskočila, čučnula je i zagledala se u bočni tunel. "Dug je samo metar-dva! Vidim sunce!" Upuzala je u prolaz da napravi mjesta za prijateljicu.

51

Karen nije oklijevala i skočila je u rupu. Na trenutak ju je zaslijepila sunčeva svjetlost, a zatim je primijetila plavo more koje se presijavalo na završetku kratkog tunela. "Hvala Bogu!" Sagnula se i ušla u bočni prolaz, ali ne prije nego što se okrenula i uzela kristalnu zvijezdu. Nije se namjeravala rastati od zaslužene nagrade. Zvijezda se sada činila mnogo lakšom. Mogla ju je podići jednom rukom. Dok ju je držala, kameni blok iza nje počeo se dizati i zatvarati prolaz do unutarnje prostorije. Okrenula se prema izlazu i gurnula čudan predmet u bočni džep na hlačama. Kad gaje pustila, potonuo je kao da je od olova, napinjući šavove hlača. Kvragu, ova je stvarčica ipak teška. No kad je iz tunela izašla na svjetlo, osjetila je dodir hladnog metala na vratu pa je prestala osjećati teret. "Ne miči se!" naredio joj je netko na japanskom. Ukočila se. Drugi je muškarac skočio sa stube piramide iza nje. S olakšanjem je primijetila da nosi chatansku policijsku uniformu. To nisu bili pljačkaši. Naredili su joj da se okrene licem prema kamenu i stavi dlanove na stubu. Za to je vrijeme Mivuki nešto brzo govorila drugom policajcu, koji je u rukama držao njene isprave. Naposljetku je zakimao, okrenuo se čovjeku koji je čuvao Karen i mahnuo mu neka je pusti. Karen se odmaknula od zida. "Gabriel ih je faksom upozorio na pljačkaše. Upravo su dolazili kad je odjeknula eksplozija", ispričala joj je Mivuki. "Kad su stigli ovdje, pljačkaši su već bili pobjegli. Nije im bilo nikakvog traga, pa su ostavili stražu na ovoj drugoj piramidi kako bije zaštitili." "Da bi naišli na nas kako se izvlačimo i pomislili da smo mi pljačkaši." Mivuki je potvrdila. "Srećom, Gabriel je poslao i naša imena i obavijestio ih da smo u opasnosti." Odložila je isprave. "Morat ćemo na štošta odgovoriti, ali neće podići optužnicu protiv nas." Karen je duboko udahnula. "Odgovori? Imam više pitanja nego odgovora." Sjetila se tetovaže pljačkaša, blijede vijugave zmije na tamnoj koži. Još jedna zmija. Iz ove joj se perspektive to činilo kao prevelika slučajnost. Odlutala je do ruba piramide da pogleda drugog Zmaja. Mivuki ju je pratila. Stotinu metara dalje od njih, na vrhu Zmaja bila je rupa iz koje se u nebo dizao dim. Vulkan ljudskog podrijetla. Zašto su to učinili? Nije imalo nikakvog smisla. I gdje su nestali? "Što nije u redu?" upitala ju je Mivuki. "Na sigurnom smo." "Ne znam baš." Karen se nije mogla osloboditi osjećaja da prava opasnost tek počinje. "No, idemo natrag na sveučilište. Mislim da je vrijeme da pokušamo rasvijetliti ovu tajnu." "Nemam ništa protiv." Okrenule su leña zadimljenoj piramidi i vratile se policajcima. Bi-jelo-plavi policijski motorni čamac čekao je dolje u vodi žmirkajući svjetlima. Karen je drhtavo uzdahnula. "Podsjeti me da Gabrielu dugujem veliki zagrljaj." "A meni nove Ferragamosice." Umorno se smješkajući, Mivuki je maknula mokru kosu s vlažnog čela. "Nakon svega ovoga, držim te za riječ!"

SJEVEROZAPADNO OD ATOLA ENEUAK.SREDNJI PACIFIK U okrilju brodskog geološkog laboratorija, Jack i ostali sjedili su zagledani u zamrznutu videosliku obeliska sa zapisom: metalni simboli, grubo uklesani na površini kristala. "Tko je ovo mogao napraviti?" upitao je. George je skinuo naočale. "Nikad nisam vidio ništa slično. Ali pokušat ću postaviti pitanja na raznim arheološkim internetskim stranicama. Možda netko zagrize." Pokupio je papire s rukom napravljenom kopijom zapisa. "No pomoglo bi mi kad bismo imali više podataka." Povjesničar je značajno pogledao Jacka. Charlie je isključio ekran. "Slažem se s profesorom. Treba nam više informacija." Jack je primijetio da ga svi gledaju. George je prvi razbio tišinu. "Moraš se vratiti dolje." "Nisam... nisam se još odlučio." Nije mu se žurilo vratiti se na groblje na dnu mora. Lisa ga je podržala. "Najbolje bi bilo da samo uzmemo novac i /.brišemo. Poštovali smo svoje obveze prema mornarici. Nismo dužni vući komade zrakoplova na površinu... a i ne sviña mi se ono što se dogodilo kad se Jack približio tom stupu." George se namrštio. "O čemu govoriš? Što se dogodilo?" Lisa se okrenula Jacku, puštajući ga da objasni, ali on je ostao tih. Bilo mu je glupo raspravljati o svojim neodreñenim sumnjama na dnu mora. "Svi testovi na Nautilusu su bili pozitivni", objašnjavala je umjesto njega. "Instrumenti, računala, radioureñaji, baterije... sve je radilo ispravno. Ali tijekom prekida komunikacije, kad je bio pokraj stupa, Jack je osjetio vibracije koje su dolazile od kristala." Charlie je ponudio vjerojatnije objašnjenje. "Ako su baterije podmornice bile u kvaru, propeleri su mogli raditi neujednačeno, što bi treslo plovilo." Pogledao je Jacka. "Ili si možda osjetio vibracije blagih seizmičkih pokreta. Pojavili su se u isto vrijeme kad i prekid veze." Jacku je bilo neugodno. Osjećao je kako sve više crveni. "Ne, te vibracije nisu dolazile od broda. Osjećaj je bio... ne znam, više elektrificirajući..." "Možda kratki spoj negdje u sustavu?" ustrajao je Charlie. Lisa je zavrtjela glavom. "Nisam našla ništa što bi ukazivalo na probleme sa strujom."

52

George je spremio svoj papirić u džep. "O čemu se onda radi?" Sad je Jack već bio crven u licu. Nije mogao pogledati u oči ostalima. "To je došlo od stupa. Ne mogu vam objasniti kako to znam, ali siguran sam u to. Kristal je isijavao neku vrstu... ne znam... vibracija, zračenja." George i Charlie su se zagledali u njega. Primijetio je sumnju u njihovim pogledima. Charlie je prvi progovorio. "Ako si u pravu, to je još jedan razlog da odeš dolje i malo pronjuškaš za naš račun." George se složio. "A ako ima još zapisa, rado bih imao kopiju svakog od njih." Oštro kucanje na vratima spasilo je Jacka od odgovora. "Ja sam, Robert", začuo se oceanobiolog. "Što je?" upitao je Jack, sretan što može ostaviti po strani nova pitanja koja bi se mogla postaviti. "Javili su se s Gibraltara. Imaju novosti o nesreći." Otključao je vrata. Nadao se da su došli do nekog konkretnog odgovora, nečega što bi značilo da se ne mora vraćati dolje. Robert je ostao vani i mahnuo im da svi izañu. "Upravo nam faksiraju kopiju razgovora u pilotskoj kabini." "Idemo onda", rekao je Jack. Uzbuñeni oceanobiolog je nastavio objašnjavati. "Što god bilo to što su pronašli, svi su se uskomešali. Vidio sam admiralovo lice kad su ga izvijestili preko kodirane veze. Nije se činio sretnim. Inzistirao je da mu faksiraju cjelokupnu kopiju posljednjih razgovora u kabini." Jack je požurio, penjući se ljestvama na glavnu palubu, a zatim još jednima do zapovjednog mosta. Kad je otvorio vrata, ugledao je dva Houstonova uniformirana pomoćnika, naoružane i čvrstog garda. Dva buldoga blizanca, stara mornarička škola. Do njih je bio računovoña s Bezdana, naslonjen na kormilarevo sjedalo. "Gdje je admiral?" upitao je Jack. Kendall McMillan je pokazao prema zatvorenim vratima kabine s radijskim i satelitskim sustavima. "Unutra. Rekao nam je da ga pričekamo." Jack se namrštio na zatvorena vrata. Ovo je bio njegov brod i nije mu se sviñalo da mu netko zatvara vrata njegova srca - bio to i admiral. Krenuo je prema vratima, ali Houstonovi su mu ljudi blokirali put s rukama na ukoričenim pištoljima. Vrata su se otvorila prije no što je moglo doći do bilo kakvog sukoba. Prvi je izašao Jackov pas. Elvis je išetao iz sobe za radiovezu mašući repom lijevo-desno. Za njim je izašao admiral. Jack je zaustio nekakav komentar, ali kad je vidio boju Houstonova lica, ostao je tih. Duboke bore izbrazdale su admiralovo čelo. "Što je bilo?" upitao gaje. Houston se ogledao oko sebe. U maloj kabini stiskala se posada cijelog broda. "Može li se ovdje dobiti nešto za piće?" Jack je mahnuo ostalima da ih propuste i okrenuo se svom starom prijatelju. "Doñite. Imam bocu dvadeset godina starog viskija u mojoj svečanoj dvorani." "Upravo ono što mi je liječnik savjetovao." Admiral se nasmiješio, ali smiješak mu je izgledao kiselo. Jack gaje poveo preko glavne palube do dvorane. Pridržao je vrata starcu. Kad su se našli unutra, Houston je glavom pokazao prema vratima. "Zaključaj ih." Učinio je kako mu je bilo rečeno i pokazao prema dvije kožne fotelje ispred police s nautičkim suvenirima. Houston je prišao policama i dodirnuo antikni sekstant. "To je onaj koji sam ti ja dao?" "Da, nakon što sam primljen u misiju sa shuttleom." Houston se okrenuo i s dugim uzdahom potonuo u jednu od fotelja. Prvi je put Jack primijetio koliko je star. Izgledao je kao da su mu sve lañe potonule. Admiral je pokazao na sekstant. "Dakle, ipak nisi u potpunosti odbacio svoju prošlost." Jack je prišao ormariću i izvukao bocu viskija i dvije čaše. "Važne stvari nisam." Houston je kimnuo. Nekoliko trenutaka je ostao tih. "Jesi li odlučio hoćeš li nam pomoći izvući dijelove Air Force Onea?" Jack je uzdahnuo. U svaku je čašu natočio nekoliko prstiju svoje privatne zalihe. Znao je da Houston voli čisti viski. "Ne... još nismo gotovi s pregledom podmornice." "Hm...", promrmljao je admiral uzimajući čašu. Odsutno je pijuckao, očito zamišljen. Na kraju je odložio čašu na stol od tikovine. Pose-gao je u svoju pilotsku jaknu i izvukao presavijeni snop papira. "Možda će ti ovo pomoći da se odlučiš." Pružio mu je papire. Prihvatio je pružene papire, ali admiral ih nije odmah pustio. "Ovo su povjerljive informacije. Ali, ako ćeš nam pomoći, moraš biti informiran." Houston je pustio izvješće. Jack se smjestio u svoju fotelju. "Ovo je iz crne kutije iz pilotske kabine?" "Da, posljednje minute razgovora pilotskog osoblja." Jack je sjeo i polako razmotao papire. Koliko god se nije želio dublje uvlačiti u ovu operaciju, nije mogao odoljeti znatiželji. Pročitao je izvješće. BOEING 27-2Q0B (OZNAKA: VC-25A)

53

Vrijeme: 18:56 KAPETAN: Honolulu, ovdje Victor Charlie Alpha. Možete li nam dati vremensku prognozu? Naišli smo na gadne zračne jastuke. PRVI ČASNIK: Zašto ne odgovaraju? KAPETAN: Honolulu, ovdje Victor Charlie Alpha. Molim vas, odgovorite. Imamo problema s radarom i kompasima. Možete li... Držite se! [glasna lupa i zveckanje] NAVIGATOR: Što je to bilo, za ime Božje? KAPETAN: Još jedan zračni jastuk. Probaj se popeti još više. PRVI ČASNIK: Dižemo se na deset tisuća metara. NAVIGATOR: Još imam kontradiktorne izvještaje na INS-opremi. Omega, radar, sekstant... ništa ne radi. Idemo naslijepo. KAPETAN: Svima nam je glava u torbi. PRVI ČASNIK: Teški smo, gospodine. Ne možemo se popeti. KAPETAN: Molim? NAVIGATOR: Ovo nema smisla. Uhvatio sam kopno ispred nas. KAPETAN: To je sigurno otok Wake. Pokušat ću uhvatiti neku lokalnu postaju. [stanka] KAPETAN: Otok Wake, ovdje Victor Charlie Alpha, trebamo pomoć. [trideset sekundi tišine] NAVIGATOR: Preveliko je, gospodine. Ovo ne može biti točno. Provjerit ću na ručnom sekstantu. PRVI ČASNIK: Kakva su to svjetla? KAPETAN: Samo odsjaj od krila. Nastavi se penjati. NAVIGATOR: Gdje smo, dovraga? [potmula tutnjava] NAVIGATOR: Što je to? Što je to? PRVI ČASNIK: Gubimo visinu. Kontrole ne reagiraju! KAPETAN: O, Bože! NAVIGATOR: Nad kopnom smo! PRVI ČASNIK: Ne vidim! Svjetlo! [škripa metala, šum vjetra] PRVI ČASNIK: Motor broj jedan se zapalio! KAPETAN: Ugasi ga! Odmah! PRVI ČASNIK: Na zapovijed, gospodine. NAVIGATOR: Koji se to vrag dogaña? KAPETAN: Honolulu, ovdje Victor-PRVI ČASNIK: Nešto je pred nama! Nešto je pred nama! NAVIGATOR: Kod mene nema ništa. Ništa na radaru... nigdje ništa! KAPETAN: Honolulu, ovdje Victor Charlie Alpha. Mayday, mayday\ PRVI ČASNIK: Nebo! Nebo se otvara! [zaglušna buka, tišina] KRAJ AUDIOZAPISA IZ PILOTSKE KABINE Vrijeme: 19:08 h Odložio je izvješće. "Dragi Bože! Što se tamo dogodilo?" Houston se uspravio u fotelji i uzeo papire. "Po mene dolazi helikopter. Želim sam preslušati zapis. Ali samo je jedan način da saznamo istinu... Odgovor je dolje, ispod nas." Jack je drhtavo primio čašu viskija. U jednom je gutljaju progutao cijeli sadržaj. Skupo piće ostavilo mu je užareni trag sve do trbuha. "Jack...?" Natočio si je još jedno piće. Zavalio se, ovaj put polako otpijajući fini viski, uživajući u njemu. Uhvatio je admiralov pogled. "Ići ću", kratko mu je odgovorio. Houston je kimnuo i podigao svoju čašu. Jack mu se približio i kucnuo se sa starim prijateljem. "Za prijatelje koji nisu s nama", rekao je.

9

Komadići slagalice

16. SRPNJA. 18:01 SVEUČILIŠTE RYUKYU, PREFEKTURA OKINAVA, JAPAN

54

Karen je žurila preko službenog parkinga. Kasnila je na sastanak s Mivuki. Ured i laboratorij njene prijateljice bili su na četvrtom katu stare Yagasakijeve zgrade u kojoj su nekad bili državni uredi. Sveučilište Ryukyu prvobitno je osnovala Civilna administracija Sjedinjenih Američkih Država 1950. godine. Sagrañeno je na mjestu na kojem se nalazio drevni zamak Shuri. Japanci su preuzeli upravu 1972., a odonda se sveučilište sa svoje prvotne lokacije proširilo na okolni krajolik i u okolne zgrade. Jurnuvši stubama i kroz dvostruka vrata, prošla je pokraj vratara i mahnula mu svojom identifikacijskom karticom. Pozdravio ju je i mahnuo neka proñe upisavši križić uz njeno ime. Predsjednik Sveučilišta Ryukyu nije želio ništa riskirati. Još je bilo povremenih pljački, iako je Okinavva izlazila iz kritičnog razdoblja. Dodatne mjere osiguranja bile su pokušaj sveučilišta da zaštiti svoju imovinu. Prošavši pokraj nekoliko dizala označenih žutom trakom na kojoj je pisalo "Ne radi", otišla je do stuba. Takve su trake ukrašavale cijeli otok i palo joj je na pamet da su se kompanije koje su ih proizvodile sigurno obogatile. Pogledala je na sat i ubrzala stubama. Otkad su se vratile s puta do chatanskih ruševina, ovo im je bila prva prigoda da razmijene mišljenja. Miyuki ju je jutros nazvala i zamolila je da joj se pridruži u laboratoriju. Imala je novosti o kristalnoj zvijezdi, ali preko telefona nije htjela reći ništa više. Karen se pitala što je to njena prijateljica saznala. Zadnja je tri dana i ona istraživala, ispitujući tajnoviti jezik i pokušavajući ustanoviti njegovo podrijetlo. Ali slabo je napredovala. Cijeli se otok mučio s čestim prekidima struje, što je utjecalo na komunikaciju. Jedno je vrijeme bila sigurna da su ti crteži bili slični tekstu koji je nañen u ruševinama u dolini Inda u Pakistanu, ali je pomnijom analizom ustanovila da je sličnost samo površna. Meñutim, taj smjer razmišljanja nije bio potpuno pogrešan. Krenula je drugim slijedom misli, do još jednog sličnog jezika, koji je bio čak i uzbudljiviji. Meñutim, morala je još mnogo toga proučiti prije nego što nekome iznese svoje teorije. Mivuki ju je čekala na vrhu stubišta, odjevena u svoju uobičajenu uštirkanu kutu. "Vratar mi je javio da si krenula gore. Doñi." Dok su hodale, Karen ju je upitala: "Što si doznala?" Mivuki je zavrtjela glavom. "Moraš to vidjeti svojim očima." Povela ju je hodnikom do profesorskih ureda. "A Što je s hijeroglifima?" Karen je oklijevala. "Možda sam pronašla nešto." Mivuki ju je iznenañeno pogledala. "Stvarno? Zamolila sam Gabri-ela da ih pokuša dešifrirati, ali nije bogzna što postigao." "Može to učiniti? Dešifrirati ih?" "Jedan od njegovih osnovnih algoritama je program za dešifriranje. Šifriranje je jedan od uobičajenih modela za stvaranje konstrukcije umjetne inteligencije, a ako povežeš -" Karen je podigla ruku u znak predaje. "Dobro, vjerujem ti. Je li Gabriel nešto otkrio? "Samo jedno... što je jednim dijelom i razlog zbog kojeg sam te pozvala. U svakom bi slučaju bio uspješniji kad bi imao dodatne primjere tog pisma. Veći broj uzoraka koje bi mogao usporediti, provjeriti i pomoću njih napraviti bazu jezika." Karen se ugrizla za usnicu, a zatim odala svoju tajnu. "Možda bih mu mogla pomoći u tome." Mivuki ju je ponovno pogledala, mršteći se. "Kako?" "Željela sam potvrditi svoju ideju prije nego što je spomenem. Ali knjižnica nije bila od koristi, a Internet je previše opterećen i stalno mi se isključuje. Cijeli jučerašnji dan nisam mogla dobiti vezu." "A što si tražila?" "Primjere jezičnih zapisa s RapaNuija." "Rapa Nui? Nije li to Uskršnji otok, mjesto s velikim kamenim glavama?" "Upravo tako." "Ali taj je otok na drugoj strani Tihog oceana." Karen je potvrdila. "Zato mi i trebaju dodatne informacije. To nije moje područje rada. Koncentrirala sam se na Polineziju i Mikroneziju." Došle su do Mivukina laboratorija. Miyuki je magnetnom karticom otključala vrata i pridržala ih za Karen. Ušle su u malo predsoblje. Na zidu su visjela uštirkana bijela radna odijela. Iza staklenih vrata bio je Mivukin laboratorij, sav u nehrñajućem čeliku i linoleumu. Svaka se površina sjajila pod fluorescentnom rasvjetom, bez mrvice prašine ili mrlje. Karen je skinula džemper, izula tenisice i uzela čisto radno odijelo s vješalice na zidu. Bilo je kruto nakon Što je nedavno oprano i izglača-no. Uvukla se u bijelo odijelo, a zatim sjela na malu klupicu da navuče papirnate čizme. Miyuki je učinila isto. Inzistirala je da laboratorij ostane sterilan. Nije željela da nekakvo onečišćenje omete veliki niz računala u središtu sobe, mjesto gdje je roñen Gabriel. "Kakva je to veza s Rapa Nuijem?" Karen je skupila plavu kosu pod jednokratnu papirnatu kapu. "Još je 1864. francuski misionar zabilježio nalazak više stotina drvenih pločica, štapova, čak i lubanja, na kojima su bili urezani nepoznati hijero-glifi. Domoroci su taj jezik zvali rongorongo, ali ga nisu znali čitati. Neki su tvrdili da potječe iz vremena prije dolaska domorodaca na otok 400. g. Nažalost, većina je predmeta uništena prije no Što se došlo do njih. U današnjim muzejima i sveučilištima postoji samo dvadeset pet primjeraka s tim pismom." "A ti misliš daje taj jezik isti onaj koji smo i mi otkrile?"

55

"Nisam sigurna. Rongorongo je jedini poznati domorodački pisani jezik svih naroda Oceanije. No njegovo je podrijetlo i dalje tajna, a tekst nečitljiv. Mnogi su ga grafolozi i kriptolozi pokušavali dešifrirati, ali nikomu to nije pošlo za rukom." Karen nije mogla potisnuti uzbuñenje. "Ako smo otkrile novu žilu ovog jezika, prvi put nakon više stoljeća mogli bismo biti u prilici ne samo razotkriti tajne rongoronga, nego i otkriti izgubljenu povijest Polinezije." Mivukije ustala. "I Što je sljedeći korak?" "Moram se uključiti na Internet i pronaći ostale primjere da bih potvrdila svoju hipotezu." Mivuki se zarazila njezinim raspoloženjem. "A ako si u pravu, mogle bismo te druge primjere dodati Gabrielovoj datoteci. S više informacija mogao bi biti u stanju dešifrirati jezik!" "Ako nam to uspije, to će biti arheološko otkriće desetljeća." "Primimo se onda posla. Gabriel te može spojiti preko američkih vojnih veza, one su najstabilnije." Mivuki je prišla staklenim vratima svog laboratorija. "Može to učiniti?" Mivuki je potvrdila. "Naravno. Što misliš tko je glavni financijer mojih projekata? Američka vojska je jako zainteresirana za umjetnu inteligenciju i njenu praktičnu primjenu. Imam ovlasti trećeg stupnja." Ponovno je provukla svoju magnetnu karticu i začulo.se vuššš kad su se otvorila unutarnja vrata. Sljedeća je prostorija bila pod laganim pozitivnim pritiskom, Što je bilo dodatno osiguranje protiv prašine. Karen ju je pratila. "Prilično si se potrudila da izbjegneš pospremanje", promrmljala je smješkajući se. Mivuki ju je ignorirala i prišla zidu sa zaslonima, gdje su bila dva uredska stolca. Sjela je i mahnula Karen prema drugom. "Da ti pokažem što je Gabriel uspio do sada dešifrirati." Počela je raditi na tipkovnici, istodobno dajući govorne naredbe. "Gabriele, možeš li, molim te, pokazati slike hijeroglifa?" "Naravno, profesorice Nakano. Dobro jutro, Karen Grace." Umjetni je glas došao iz zvučnika iza njih. "Dobro jutro, Gabriele", odgovorila je Karen, još se osjećajući nelagodno. Bacila je pogled preko ramena na zvučnike. Kao da joj je netko stajao iza leña. "H-hvala ti za pomoć." "Bilo mi je vrlo drago, dr. Grace. Zadali ste mi zanimljivu zagonetku. " U dugoj zakrivljenoj crti pokazivali su se simboli nepoznatog jezika, pojavljujući se na brojnim zaslonima u neprekinutom nizu: ptice, ribe, ljudski oblici, čudni likovi. "Što je saznao?" upitala je Karen. "Uspio je dešifrirati mali dio početka." "Šališ se!" Karen se uspravila. Zaslonima se nizala serija crteža dok nisu došli do dijela označenog crvenom bojom. Tada je nizanje prestalo i istaknuti su oni koji su bili označeni. "Gabriel misli daje to opis lunarnog kalendara. Ili drugim riječima, datum." "Hm... ovi središnji simboli zaista izgledaju kao srpasti oblici Mjeseca." Karen se okrenula. "Ali ako je to datum, što predstavlja? Datum kad je napisan tekst ili neku povijesnu bilješku?" "Pretpostavljam da je ovo drugo", rekla je Mivuki. "Da spominje neki drevni povijesni dogañaj." "Zašto to misliš?" Mivuki je šutjela. Karen ju je pogledala. "Što je?" Japanka je uzdahnula. "Gabriel je došao do tog kronološkog zaključka usporeñujući zvjezdano nebo označeno na stropu one prostorije." Karen se prisjetila zvjezdanog neba od kvarca na kupolastom stropu. "I?" "Usporedio je zvjezdano nebo iz te odaje s astronomskim programom, a zatim to povezao s lunarnim kalendarom." Pogledala je Karen. "Izračunao je približan datum koji se spominje u zapisu." "Nevjerojatno... Koji? Koji je datum?" - * "Gabriele?" Program je odgovorio: "Likovipredstavljaju četvrti mjesec lunarne godine." Karen je pogledala četiri srpa. "Rano proljeće." "Točno... a prema relativnoj poziciji snimljenih konstelacija, mogu izračunati približnu godinu." "Sa statističkom pogreškom od pedeset godina", ubacila se Mivuki. "Naravno, nisam mogao biti precizniji. " "To je dovoljno dobro!" Karen je grozničavo razmišljala. Ako su Gabrielovi proračuni točni, to bi moglo ukazati na to kad su sagrañene drevne grañevine. "Koja godina? Prije koliko vremena?" "Prema astronomskoj karti -prije dvanaest tisuća godina. "

SJEVEROZAPADNO OD ATOLA ENEUAK SREDNJI PACIFIK Jack je u Nautilusu lebdio nad poljem krhotina. Nekoliko metara sa strane vidio je kako se stražnje krilo Boeinga 747 podiže iz mulja za-kvačeno za četiri centimetara debelu sajlu. Oblaci mulja uskomešali su se kad je krilo poput

56

pokvarenog zuba izvučeno iz tla. Šest stotina metara više, motorna dizalica na USS Gibraltaru vukla je užad, polako ali djelotvorno podižući ulov na površinu. "Idem do druge ribe", rekao je Jack u mikrofon. Pritisnuo je pedale i okrenuo podmornicu. Provjerio je sat u Nautilusu. Radio je već gotovo tri sata, tražeći odreñene dijelove zrakoplova koje je NTSB izabrao na snimci s njegova prvog zaranjanja. Do tada je izvlačenje dijelova već gotovo postalo rutina. Zadnja tri dana izvukli su gotovo četrdeset dijelova. Izvučeni ostaci sada su bili rašireni i pobrojani u potpalublju USS Gibraltara kao slagalica smrti. Iako je izvlačenje već prilično poodmaklo, dosad su pronašli samo četiri tijela: dva koja su plutala u ćudljivim strujama, koja su identificirana kao novinari, i pilota i kopilota koji su bili zavezani za svoja sjedala. Jack je potisnuo sjećanje na taj prizor. Zgužvani nos zrakoplova bio je jedan od dijelova koje su prve izvlačili na površinu. Odvratio je pogled od razbijenih prozora kad je pričvršćivao užad, ali nije mogao izbjeći brzi pogled. Tlak na ovoj dubini zdrobio je njihova tijela u kašu. Izgledali su kao plastelin boje mesa uobličen u približan ljudski lik. Jedini način da ih se prepozna bile su uniforme i sjedala na kojima su bili. Nakon toga je držao dah kad je kopao po ostacima, bojeći se onoga što bi još mogao vidjeti, no nije više našao nijedno tijelo. "Spremni smo s drugom dizalicom", javili su mu preko radija NTSB-a. "Razumio. Druga dizalica spremna. Idem do sljedeće mete." Okrenuo je podmornicu i približio se drugom kraju polja ostataka. Pred njim se pojavila nova sajla, naizgled slobodno plutajući i nestajući gornjim dijelom u tami iznad njega. Bila je spojena s drugom dizalicom na palubi Gibraltara. Približio je Nautilus elektromagnetskoj ploči koja se nalazila na završetku sajle. Služeći se vanjskim mehaničkim rukama, uhvatio je sajlu i dovukao je do jednog od zrakoplovnih motora. Zatim je spustio kraj sajle i stavio magnet na metalni oklop motora. "U redu je", javio je na površinu. "Pustite struju!" Vidio je kako se elektromagnetni kraj sajle trznuo i pričvrstio za rub motora. "Riba je na udici. Vucite!" Jack je zašumio propelerima i povukao se. Vidio je kako se sajla zateže, a tada se motor počeo dizati iz mulja. Osvrnuo se oko sebe. Groblje je sad već bilo napola raščišćeno. Ostali su samo manji dijelovi trupa i krila. Prešao je podmornicom iznad velikih kotača za slijetanje, čije su gume popustile pod pritiskom. Još dan-dva i ništa neće ostati. Polako se okrenuo i primijetio kretanje na lijevoj strani. Jato spljoštenih riba projurilo je pokraj njegove loptaste podmornice. Primjećivao je sve više i više stanovnika mora privučenih svjetlošću i bukom operacije izvlačenja. Duge ružičaste jegulje, rakovi koji su posvuda bježali i jedan dvometarski kostelj. S lijeve je strane vidio lignju koja je izletjela iz zgužvanog gnijezda krhotina i uhvatila diskusa koji je prolazio. Nestala je povukavši krakove. To mu je bilo jedino društvo. Okrećući dvije svjetiljke na podmornici, promatrao je visoke uzvisine odrezanih vrhova koje su se dizale na samom rubu dosega njegovih svjetala, divove koji su se nadnijeli nad olupinu. Bliže njemu, prostor je zatvarala šuma iskrivljenih stupova od lave. Na hidrofonima je čuo jedva čujno zviždanje i prodorno kliktanje mora punog života koje gaje zvalo usamljenim zvukovima. Dok je čekao, odjednom je shvatio koliko je izoliran. U tim dubinama bez sunca osjećao se kao daje na drugom planetu. Uzdahnuvši, okrenuo se natrag. Čekao ga je posao i nije si mogao dopustiti da ga ometaju takve misli. Za dvadeset minuta ponovno će spustiti par sajli koje će morati zakvačiti za nove dijelove olupine. Do tada je imao vremena za svoju istragu. Približio je podmornicu do sredine polja krhotina. Iz guste tmine izronio je kristalni stup, toplo odbijajući svjetlost njegove ksenonske svjetiljke. Na njemu su se sjajem isticale pruge plavozelenih i ružičastih nijansi. Zadnjih je dana snimio stup iz svih kutova i sve ponovno spremio na tajni DVD koji će proučiti njegovi ljudi. Dosad je George već upotpunio zapis čudnih crteža na kristalnoj površini. Približio je podmornicu stupu. Osim prvi put, nije više imao nikakve smetnje u komunikaciji ili poteškoće s podmornicom. Čudno zračenje se više nije javljalo. Gotovo je bio spreman priznati da su čudne pojave bile posljedica nečeg banalnog, poput pogreške u nekom od Nau-tilusovih sustava. Lebdeći pred stupom, ispružio je mehaničku ruku. Charlie ga je gnjavio da pokuša odlomiti komadić kristala. Ispružio je hvataljku od titanija i dodirnuo stup. Preko hidrofona je čuo lagani udarac metala o kristal. Kad je zvuk dopro do njegovih ušiju, osjetio je kako mu se svaka dlačica uspravila kao da mu je tijelo postalo živa glazbena viljuška. Koža mu se naježila, vid mu se zamutio, a svijet se počeo okretati oko njega. Osjećao se kao da će se onesvijestiti. Odjednom više nije znao što je dolje, a što gore. Osjećao se bestežinski, kao da je ponovno u svemiru. Zvonilo mu je u ušima, a u daljini je, kao kroz dugačak tunel, čuo nerazumljive glasove koji su mu govorili na nekom čudnom jeziku. Uzdahnuvši, svom je snagom pritisnuo desnu pedalu odmičući podmornicu od kristala. Kad je prekinuo kontakt, trgnuo se i vratio natrag u svoje sjedalo i u svoje tijelo. Zvonjava je prestala. "... čuješ? Jack!" Lisa mu je vikala u uho. "Odgovori mi!" Dodirnuo je mikrofon na grlu. Trebao mu je nekakav fizički kontakt sa svijetom na površini. "Ovdje sam, Lisa." "Što to radiš?"

57

"K-kako to misliš?" "Nisi se javljao četrdeset minuta! Mornarica se već spremala spustiti dubinskog robota da te potraži." Plutao je dalje od stupova. Proširio je fokus svojih svjetala i primijetio sajle za izvlačenje ispred sebe. Kako su uspjeli podići ona dva dijela zrakoplova tako brzo? Pogledao je na sat. Prošle su samo dvije minute otkad je zakvačio stražnje krilo i dio s motorom. Kako je to moguće? Mršteći se, sjetio se kvara koji je Lisa primijetila nakon Što je prvi put zaronio. "Lisa, koliko je sati kod tebe?" "Tri i četrnaest." Zabuljio se u zaslon u podmornici. Digitalni sat je kasnio trideset osam minuta. "Jack?" "D-dobro sam. Opet nekakve smetnje u komunikaciji." Krenuo je prema sajlama. Zar se onesvijestio? Lisa se javila opreznim glasom punim sumnje. "Jesi li siguran?" "Da, Lisa. Ne trebaš se brinuti. Idem po ostale komade." "Ne sviña mi se ovo. Trebao bi izroniti." "Sve je u redu. Na kontrolnoj ploči sve štima. Kako me sad čuješ?" "Sad je dobro", odgovorila mu je nevoljko. Umiješao se novi glas. Admiral Houston. "Tvoja je liječnica u pravu, Kirklande. Digao si opću paniku na površini." "To su samo smetnje, admirale." "Nije me briga. Misija je za danas završena." Prsti su.mu pobijelili od stiskanja kontrola. Pogledao je unatrag prema kristalnom stupu. Početna panika zbog čudnog dogañaja pretvorila se u duboko ukorijenjenu ljutnju. Čvrsto je odlučio otkriti što se zapravo dogodilo. "Pustite me da barem zakvačim ove posljednje sajle, kad su već ovdje." Uslijedila je duga stanka. "Dobro, Kirklande. Ali budi oprezan." Zakimao je glavom premda ga nitko nije mogao vidjeti. "Razumio sam." Prišao je prvoj sajli i na zaslonu provjerio sljedeće dvije mete - od-lomljeni dio trupa i dio opreme za spuštanje. Uhvatio je kraj sajle i odvukao je do zaobljenog trupa. Primijetio je da je jedan dio zahoda još pričvršćen za unutrašnjost. Brzo radeći, pričvrstio je magnetnu kuku i pozvao površinu. "Prva sajla je spremna." Tehničar mu je odgovorio. "Dižemo je." Okrenuo se prema drugoj sajli. U istom mu je trenutku zazujao radio u uhu. Bio je to Robert s Plavog bezdana. Iznenadio se što čuje oce-anobiologa. "Jack, imamo kretanje dolje." "Kako to misliš?" "Nešto veliko je upravo prošlo izmeñu dvije morske planine sjeverozapadno od tvog položaja i kreće se prema tebi." Namrštio se. To je moralo biti nešto stvarno veliko kad se vidjelo na sonaru u ovim dubinama. "Koliko je veliko?" "Osamnaest metara." "Isuse... Što je to? Podmornica?" "Ne, ne bih rekao. Rub je previše nestalan, a pokreti previše zavojiti. Nije umjetno." "Drugim riječima, to je morsko čudovište." Prisjetio se zmije koja gaje prestrašila na Kochi Maruu. "Je li to još jedan pojas?" "Ne, previše je veliko." "Super", promrmljao je. "Koliko je sad daleko od mene?" "Tristo metara. Ali sve više ubrzava. Kvragu, brzo je! Sigurno ga privlače tvoja svjetla." "Mogu li pobjeći?" "Ne. Barem ne bez veće prednosti." "Imaš li kakav prijedlog?" "Pravi se mrtav." "Ponovi." "Spusti se na morsko dno, ugasi svjetla i motore. Životinje na tim dubinama privlači zvuk, svjetlost, čak i bioelektrično zračenje. Sve pogasi i što god dolazi, ne bi te trebalo vidjeti." Nije mu se sviñao takav izbor. Kao bivši specijalac, bio je pripremljen za djelovanje i aktivniju obranu od ove. Ali bez strojnice i bacača granata morao je poslušati stručnjaka. Spustio je Nautilusove skije na muljevito dno. Nakon kratke stanke pritisnuo je prekidač baterija. Ksenonske svjetiljke su se ugasile, a stalno zujanje propelera je utihnulo. Tama je prekrila malu podmornicu. Čak se i unutarnja rasvjeta smanjila i nestala. U tom malom prostoru i disanje mu se činilo glasnim. Napinjao je oči da nešto vidi. Činilo mu se da u daljini može uočiti treperavu svjetlost. Jesu li ga to varale oči? Ili su to bile svjetleće ribe? Možda samo privid svjetla? "Nemoj komunicirati. Stvorenje bi te moglo primijetiti. Pokušat ćemo ga otjerati sonarnim plugovima", prošaptao mu je Robert. "Gdje -" "Tiho! Upravo prelazi posljednji greben. Ogromno je! Evo ga!"

58

Jack je držao dah, bojeći se da bi ga čak i to moglo odati. Ispružio je vrat pretražujući tamu oko sebe. OČi su mu bile širom raširene. "Kruži uokolo. Kvragu, Što je to?" Osjetio je kako mu niz nos curi kapljica znoja. Kabina je postala vlažna. Znao je da bez pumpi za ugljični dioksid ima možda još tridesetak minuta prije no što zrak postane ustajao. Nije se mogao vječno praviti mrtav. Iznenada je osjetio kako se iznad njega kreće nešto veliko. Ništa nije vidio, ali nešto je u njemu nagonski zazvonilo na uzbunu. Srce mu je počelo lupati, a čelo mu se orosilo znojem. Trudio se da vidi bilo što u blizini. Što je to vani? "Iznad tebe je", šapnuo je Robert. Podmornica se pomaknula nekoliko centimetara po mulju, ali Jack je znao daje ništa nije dodirnulo. Pokret je došao od vala koji je podiglo nešto što je prošlo blizu njega. Mrtva podmornica se zanijela od samog prolaska stvorenja. Nautilus se zavrtio na jednoj skiji i lagano se počeo okretati zahvaćen novim valom. Jack se ukočio. Rukama se primio za kupolu. Koliko je to stvorenje veliko? Podmornica se još sekundu-dvije okretala, a zatim ponovno pala na dno uz škripu metala, jer se lijeva skija spustila na komad olupine. Sad je bila nagnuta, lagano se klimajući na neravnoj podlozi. "Ne miče se od tebe, Jack. Pingovi ga ne plaše." Jack nije vidio ništa osim svog nosa, ali je osjećao da vani nešto kruži i vreba na njega. Tiho je disao kroz stisnute zube. Tada je osjetio da se pomiče prema naprijed. Čuo je kako je ne-ItO zastrugalo po akrilnoj kupoli, kao kad mokra koža prijeñe preko ?takla. Podmornica je pala na bok i ispružio se obješen za remenje. Prije no što se uspio namjestiti u bolju poziciju, osjetio je udarac, ali ovaj put snažan. Zabio se u rub sjedala gušeći se od stiska remenja. Podmornica se zavrtjela i odskakutala po morskom dnu. Čuo je kako se nešto odvaja od kućišta. Srećom, ponovno se našla na skijama. Uspravio se. Prokleta se beštija poigravala s njim kao mačka s mišem. Primio je kontrole. Prije nego što ga rastrgne, što god to bilo, namjeravao se boriti. Palcem je uključio struju. Svjetlosna koplja rasparala su tminu. Začulo se zujanje propelera. "Jack, što to radiš?" "Gdje je?" "Odmah do tebe!" Osjetio je pokret prije nego što ga je ugledao. Okrenuo se lijevo. U zidu od mesa otvorilo se ogromno crno oko veličine poklopca kante za smeće. Zatomio je uzdah. Osvijetljeno reflektorima podmornice, oko je zatreptalo. Čudovište je ležalo pokraj male podmornice, mnogo veće od nje. Primijetio je nove pokrete pa je ispružio vrat i zagledao se. Iza krme se podigla mreža krakova koji su se sve bjesnije izvijali dok se gromada oporavljala od početnog šoka zbog sjaja svog plijena. Sjetio se lignje koja je zgrabila diskusa i sad je suosjećao s malom ribom. Nagazio je obje pedale i krenuo naprijed, dalje od čudovišta. "Nemoj bježati!" povikao je Robert. "Tko bježi?" procijedio je kroz zube. Okrenuo se i krenuo prema ogromnoj zvijeri. Primio je kontrole i podigao titanijske ruke s izbačenim hvataljkama. Mogle su drobiti kamen. Stvorenje se prevrtalo, mileći krakovima prema Jacku. "Što je to?" "Slika je nejasna, ali mislim daje to Architeuthis"', rekao je Robert. "Divovska lignja iz obitelji glavonožaca. Dosad ih je viñeno samo nekoliko, i to mrtvih, uhvaćenih u mreže kočara. Nikad nije viñeno nešto ovako veliko." Zvijer je malo uzmakla od izravne svjetlosti ksenonskih svjetiljki podmornice. Jedan je krak, debeo kao kanalizacijska cijev, krenuo naprijed po morskom dnu. Jack se povukao pod punim gasom, ali nije bio dovoljno brz. Zmijoliki ud je poletio prema njemu i snažno ga udario. Podmornica je poskočila prednjim krajem prema gore i udario je čelom u kupolu. Iskrilo mu je pred očima dok se borio da uspostavi kontrolu nad plovilom, ali je otkrio da ne reagira. Isprva se prestrašio da je ostao bez struje. Tada je primijetio pri-anjaljku veličine tanjura prilijepljenu na akrilnu kupolu. Bio je uhvaćen, zarobljen u stisku zvijeri. Krak seomatao oko podmornice, privlačeći ga prema tijelu. Ventili su stenjali od opterećenja. Tada je osvijetlio stvorenje i vidio ga u cijelosti. Iz blijedog tijela vijugalo je osam mišićavih udova i dva duga kraka. Koža mu je bila gotovo prozirna, a spljoštena glava je sa strane imala bočne peraje. Dva su duga kraka ispipavala podmornicu vukući nazubljene prianjaljke preko titanijske površine. Podmornica se odjednom zatresla i svjetla su zaplesala unaokolo. Jack je vidio kako se samo metar od njega kljunasta usta čudovišta otvaraju i zatvaraju. Kroz hidrofone je mogao čuti struganje ralja čudovišta. Psujući u bradu, pomaknuo je mehaničke ruke. Pokrenuo je hva-taljke i uhvatio najbliži krak. Titanijski stisak urezao se u kožno tkivo i suknulaje crna krv. Prije nego što je^stigao uživati u napadu, Nautilus je bio odbačen i prevrtao se oko osi. Čvrsto se držeći, pustio je mehaničke ruke pokušavajući pritiskom na pedale usporiti prevrtanje, ali bez koristi. Podmornica je udarila u morsko dno ostavljajući brazdu u mulju. Rame mu je osjetilo silinu udarca. Podmornica je ležala na boku.

59

"Jack! Ugasi svjetla!" "Nije mi nikako koristilo što sam se pravio mrtav", odgovorio je i ispružio ruku. Tražio je divovsku lignju, ali vozilo je bilo zavijeno u oblak mulja. "Slušaj me! Pokušat ćemo odmamiti beštiju." "Kako?" Kad se mulj oko njega slegnuo, Jack se pomaknuo. Svjetla su se počela probijati kroz oblak, ali prizor koji je vidio bio je obeshrabrujući. Prema njemu je vijugala masa krakova. Umjesto da prestraši zvijer, napad ju je samo još više razbjesnio. Smanjio je napajanje - ali ga nije ugasio. Svjetla podmornice su se prigušila. Nije se želio potpuno isključiti. Bilo mu je dovoljno jedno iskustvo potpune tame. "Kakav ti je plan?" "Upravo sam poručio mornarici da aktivira elektromagnet na drugoj sajli", rekao je Robert. "Jako magnetsko polje moglo bi odmamiti zvijer... ali samo ako ti nestaneš." Jack se ugrizao za usnicu. Još je više smanjio dotok struje i ugasio propelere. Svjetlo je sada bilo samo slabašni odsjaj i jedva je mogao vidjeti hrpu krakova koji su se prevrtali. Zvijer je i dalje polako klizila muljem prema njemu. "Dobro. Pokušaj sa sajlom", rekao je Robertu. "Pokušavamo. Uključena je već jednu minutu. Je li Architeuthis zagrizao?" Lignja se i dalje kotrljala prema njemu. "Nije", odgovorio je ogorčeno. Nije im uspjelo. Morat će se boriti i pokušati je otjerati. Ponovno je uključio struju i tada mu je nešto palo na pamet. Sjetio se Robertova prvobitnog upozorenja - Ne bježi! "Roberte, pokušajte pomicati sajlu. Povucite je poput ribiča!" "Molim? Oh... shvaćam. Pričekaj!" Jack je ugasio sve sustave osim svjetiljki. Pogledom je potražio sajlu, ali svjetlo je bilo preslabo da bije mogao vidjeti. Hajde, Roberte... hajde... Životinja je prišla još bliže i našao se pred zidom od blijedog tkiva, krakova i prianjaljki veličine tanjura. Jedno ogromno oko sumnjičavo se okrenulo u njegovu smjeru. Molio se da zvijer ostane oprezna dovoljno dugo daje Robert zavara. "Gdje si, Roberte?" mrmljao je. Krak je žestoko udario po napola zakopanoj podmornici. Primio se za kontrole. Palac mu je bio na prekidaču baterije. Iznenada je s lijeve strane kroz gustu tminu zasjalo novo, prodorno svjetlo. I Jack i zvijer su se ukočili. Veliko oko je polako usmjerilo svoju pozornost prema novom izvoru svjetlosti. I Jack je učinio isto. Iz morskog je dna izbijao snop blještavog svjetla. Bio je to kristalni stup, zapaljen unutarnjom vatrom. U odsjaju je ugledao sajlu dizalice koja je plutala metar od stupa, zamahujući sve bliže svojim elektromagnetom. Zurio je otvorenih usta. Koji vrag... ? Morsko dno ispod podmornice počelo se tresti - isprva blago, a zatim sve žešće. Manji komadići krhotina počeli su poskakivati podom koji je podrhtavao. Sjajno, pomislio je. Najprije morsko čudovište, a sad i ovo! Čvrsto se držao dok su mu se vibracije penjale kostima sve do zuba. Dalje, nad poljem krhotina, sajla se počela udaljavati od stupa. Kako je odmicala, smanjivao se sjaj kristala i nestajalo je podrhtavanje. Kad se svjetlo ugasilo, Jack je gledao kako mu elektromagnetni mamac izlazi iz vidnog polja i nestaje u mračnim vodama. Pogledao je svog napadača. Ogromna lignja je i dalje bila pokraj podmornice. Planina krakova. Činilo se da oklijeva, očito uznemirena podrhtavanjem i čudnom pojavom. Zatim se polako okrenula prema mamcu koji je nestajao i odustala od Nautilusa. "Uspjelo je!" klicao je Robert na površini. Jack je ostao tih, bojeći se da ponovno ne privuče ogromnu zvijer. Promatrao je kako kreće za novom lovinom. Uskoro je čudovište nestalo izvan dosega njegovih prigušenih svjetiljaka. Nije se usuñivao pojačati svjetlost, pa se morao osloniti na Robertove informacije. "Dižemo i spuštamo sajlu. Još je prati..." Jack sije dopustio duboki uzdah. "Dovoljno je daleko. Mislim da bi ti bilo bolje da se izgubiš odande." Nije mu trebalo dvaput reći. Pokrenuo je podmornicu, odbacio ba-last i uključio propelere. Podigao je Nautilus s morskog dna i oko njega se uzvitlao mulj. Mala se podmornica brzo uspinjala. Ponovno se začuo Robertov glas. "Kvragu!" "Što je?" "Izgubili smo ga." Jackovo grlo se stisnulo od panike. "Kako to misliš?" "Ne brini. Ne ide prema tebi." U glasu mu se naziralo razočaranje. "Odustalo je od nas i vratilo se u dublje vode, natrag kući. Ne znam što bih dao da ga vidim izbliza."

60

"Vjeruj mi... nije tako zabavno kao što se čini na monitoru." "Oh... da. Oprosti, Jack." "Dižem se. Gore sam za petnaest minuta." "Čekamo te." Zavalio se u sjedalo i obrisao lice malim ručnikom. Iako je još bio prestravljen, nacerio se. Preživio je. Ali klica nemira je bila posijana i ometala mu je opuštanje. Prisjetio se blještavila dok je sajla prolazila pokraj kristalnog stupa. Sjetio se svog iskustva sa stupom: čudnih osjećaja, rupe u vremenu. Činilo se da ovo dno ne krije samo tajnu nesreće Air Force Onea.

SVEUČILIŠTE RYUKYU. PREFEKTURA OKINAVA. JAPAN "Dvanaest tisuća godina? Nemoguće!" uzviknula je Karen. Mivuki se odgurnula od zaslona. "Mogla bi biti i pogreška. Datoteka ovog novog jezika je zasad ograničena. Kad bi Gabriel imao više informacija... više primjera..." Karen se složila. "Sigurno je riječ o pogrešci. Nije moguće da se datum odnosi na pravi dogañaj prije dvanaest tisućljeća. Osim ako dogañaj nije neka bajka... sjećanje na neki mit o stvaranju svijeta." "Ipak, odakle bi ti ljudi znali kako napraviti sliku neba od prije dvanaest tisuća godina? Gabriel kaže daje pozicija konstelacija i zvijezda točna do u desetinu milimetra." "Nije nemoguće. Maye su u Južnoj Americi imali tako precizne astronomske kalendare da bi se mogli nositi s našim današnjim mogućnostima." "Ali raditi projekcije tako daleko unatrag?" "Ako su to mogli Maye, zašto ne bi i ovi ljudi? Zapravo, graditelji bi čak mogli pripadati nekom izgubljenom plemenu Maya. Tko zna?" "Imaš pravo", rekla je Miyuki zavrtjevši glavom i ustavši. "Tko zna? Previše je varijabli. Zato ti ništa nisam spominjala kad mi je Gabriel to priopćio prije dva dana." Karen se namrštila. "Znala si za to prije dva dana?" Mivuki je slegnula ramenima. "Nisam mislila da je toliko važno. Samo sam isprobavala Gabrielove sposobnosti dešifriranja. Budući da si ti proučavala jezik, mislila sam da možemo o tome razgovarati i poslije." "Ako me nisi zvala zbog ove bombe, zašto si me onda zvala?" Miyuki je uzdahnula. "Zbog kristalne zvijezde. Nisi me slušala kad sam te nazvala?" Karen je ustala. Sjetila se prijateljičinog hitnog poziva. Doista je bila spomenula nešto o kristalnoj zvijezdi. "Što si doznala? Jesi li našla geologa koji bi ti pomogao daje ispitaš?" "Ne. Većina geologa je i dalje na terenu, ispitujući potrese i proučavajući njihove učinke. U njihovu je slučaju takva katastrofa prilika koja se ne propušta. Neće se vratiti dok se sveučilište ponovno ne otvori." "Sto si onda saznala?" "Mislila sam da bih sama mogla napraviti neka osnovna ispitivanja. Zanimala me njezina neuobičajena gustoća." Miyuki ju je povela na kraj laboratorija. "Posudila sam elektronsku vagu i alat. Mislila sam provesti jednostavna mjerenja. Ništa zamršeno. Izračunati masu, gustoću... takve stvari." "I?" "Nije mi polazilo za rukom." Prišla je radnom stolu na kojem su uredno bili poslagani grafikoni, metalna ravnala, mjerni šestari, kompasi i velika kutija od nehrñajućeg čelika. Karen je nabrala nos. "Nije ti polazilo za rukom?" Miyuki je podigla nekoliko grafikona. Na njima su iz raznih kutova bili uredno ucrtani precizni opisi petokrake zvijezde s pridruženim podacima mjerenja. Očito je to bio rezultat mnogih sati rada. "Izračunala sam površinu geometrijski i prema volumenu. Željela sam biti točna. Otkrila sam da iznosi točno 542 kubična centimetra." "A težina?" Miyuki je popravila kapu. "To je ono što je čudno." Mahnula je prema grafikonima i pomagalima. "Mislila sam da će te kalkulacije biti teži dio posla. Očekivala sam da ću poslije samo trebati izvagati predmet i podijeliti težinu s izračunanim volumenom kako bih dobila gustoću. Jednostavno." "I koliko je teška?" "Ovisi." Miyuki je prišla metalnoj kutiji. "Posudila sam elektronsku vagu s geološkog odjela. U stanju je izvagati predmet do u djelić miligrama." "I?" "Gledaj." Uključila je vagu. "Ostavila sam kristalnu zvijezdu u pretincu za uzorke." Karen je gledala kako se crveni digitalni brojevi sve više i više penju. Kad su se na kraju zaustavili najednom broju, zagledala se u nevjerici. 14,325 kg "Nevjerojatno. Preko četrnaest kilograma. Ne mogu vjerovati očima. Tako je teška?" Mivuki se okrenula prema njoj. "Ponekad." "Kako to misliš?"

61

Mivuki je otvorila vrata pretinca i Karen se sagnula. Unutra je sjajila kristalna zvijezda, lomeći svjetlost sobe u blještave iskrice. Još je jednom bila zaprepaštena njenom ljepotom. Pogledala je prijateljicu. "Ne razumijem. U čemu je stvar?" Mivuki joj je pokazala na elektronsku vagu. Broj se promijenio. Bio je manji. 8,89 kg Mršteći se, Karen se uspravila. "Je li ta vaga ispravna?" "To sam se i ja pitala." Mivuki je podigla svjetiljku sa stola. "Gledaj." Uključila ju je i uperila prema kristalu. Zvijezda je zasjala još sjajnije i Karen je morala žmirkati. Ali pogled joj nije dugo ostao na kristalnom predmetu. Zabuljila se u digitalni zaslon. Brojka se još više smanjila. 2,99 kg "Kako...?" Mivuki je dlanom zasjenila svjetlost i broj se ponovno povećao. "Sad znaš zašto sam imala problema s mjerenjem. Težina se mijenja. Što je svjetlost jača, težina je manja." "To je nemoguće. Nema kristala na ovom planetu koji se tako ponaša." Mivuki je slegnula ramenima. "A što misliš zašto sam te zvala?"

10

Oluja

31, SRPNJA. 10:17 USS GIBRALTAR SJEVEROZAPADNO OD ATOLA ENEUAK. SREDNJl PACIFIK David Spangler je hodao po Gibraltarovoj pisti. Tijekom noći se podiglo olujno jugo, zasipajući brod kišom i orkanskim vjetrovima. Do jutra je najgori dio oluje prošao, ali nebo je i dalje bilo zakrčeno tamnim oblacima, a sitna je kiša u zloćudnim naletima umivala palubu. Sigurnosne mreže koje su okruživale brod zatezale su se i lamatale pod udarima vjetra. Stisnuo se zbog hladnoće i uputio prema nakošenom tunelu koji je vodio do palube s hangarom na nižoj razini. Brzo hodajući, došao je do dvojice koji su se zaklonili na samom ulazu u tunel. Stražari. Bili su to njegovi ljudi, članovi napadačkog tima od sedam ljudi. Kao i on, nosili su sive uniforme, crne čizme i crne pojaseve. Čak im je i kratko ošišana plava kosa bila poput njegove. Sam je izabrao svoj tim prije pet godina. Kad im je prišao, mahnuo je glavom, a oni su se ukipili u stavu pozor bez salutiranja. Iako na uniformama nisu imali nikakve činove ili oznake, cijeli je NTSB~ov tim znao Davidove ljude. Pismo direktora CIA-e, koje je Ruzickov osobno napisao, jasno je dalo do znanja istražiteljima i zapovjedništvu broda daje Spanglerov tim zadužen za osiguranje olupine dok brod ne napusti meñunarodne vode. "Gdje je Weintraub?" upitao je svog zamjenika, poručnika Kena Rolfea. "Na elektroničkom odjelu. Radi na crnoj kutiji s podacima o letu." "Ima li novosti?" "Još nemaju sreće, zapovjednice. Crkla je." David si je dopustio tračak osmijeha. Edwin Weintraub je bio glavni istražitelj NTSB-a i trn u njegovu oku. Čovjek je bio precizan, bistar i oštra oka i David je znao da mu njegova nazočnost neće olakšati sabotažu. "Sumnja li itko išta?" rekao je tišim glasom, približivši se. "Ne, zapovjednice." Zadovoljno je kimnuo. Gregor Handel, stručnjak za elektroniku Omega tima, dobro je napravio svoj posao. Kao šef osiguranja, David je s lakoćom osigurao svom čovjeku pristup crnoj kutiji, daleko od očiju bilo koga iz NTSB-a. Handel je jamčio da može sabotirati kutiju bez ikakvih tragova. Dosad se pokazao kao čovjek od riječi. Nakon što je otkrivena snimka razgovora u pilotskoj kabini, David nije želio da informacije iz kutije s podacima o letu ukazu na običan kvar nekog od glavnih sustava predsjedničkog zrakoplova. Bilo bi teško optužiti Kineze za običan mehanički kvar. Stoga je naredio da se druga kutija ošteti. "Znaš li zašto me je Weintraub jutros zvao?" upitao je. "Ne, zapovjednice. Samo znam da je prije sat vremena unutra nastala neka gužva." "Prije sat vremena?" Stisnuo je zube. Naredbe su bile da ga odmah obavijeste ako otkriju nešto novo. Projurio je pokraj svojih ljudi. Weintraub je od prvoga dana iskušavao granicu izmeñu dvije ekipe. Činilo se da mu treba lekcija. Spuštao se dugim tunelom koji je vodio do velikog hangara ispod piste. Koraci su mu odjekivali podom zaštićenim od klizanja. Hangar ispred njega bio je nalik na pećinu, dva kata visok, a dugačak gotovo trećinu dužine broda. Prije

62

nego što su doplovili, ispraznili su polovicu zračnih snaga koje su inače bile smještene unutra. Poslali su ih na Guam, ostavljajući tako prostor za ostatke koje će izvući. Kad je izašao iz tunela, stao je i zagledao se preko širokog prostora. Prostorija je zaudarala na morsku vodu i ulje. Preko širokog poda u odvojenim su kvadratima bili položeni komadi zrakoplova i razni dijelovi. Svaki od njih nadzirao je jedan stručnjak. Pri vrhu prostorije njegovi su ljudi zauzeli male urede koji su im služili kao dodatne promatračnice za nadgledanje ostataka zrakoplova i osoblja ispod njih. Zastao je kako bi promotrio veliki dio odlomljenog motora koji su dizali s donje palube. Zadovoljan onim što je vidio, nastavio je dalje ogromnim hanga-rom. Ovdje je bez problema mogao nastupiti veliki cirkus. A s obzirom na rezultate istražitelja koji su kopali po krhotinama, izgledalo je kao da je cirkus već stigao. Klaunovi, svi do jednog, mislio je. Pokraj njega je viljuškar zamahnuo komadom svinutog krila i zamalo mu skinuo glavu. Skočio je na stranu. Zadnja tri dana istraživački je tim dvadeset četiri sata na dan premještao dijelove naokolo kao da slažu divovsku slagalicu. Kad je viljuškar prošao, nastavio je dublje u radno polje NTSB-a. Veći dijelovi dizali su se na obje strane: zdrobljeni nos zrakoplova, kormilo, komadi trupa. Čelične nadgrobne ploče posade i putnika. Spazio je elektronički laboratorij, dio palube opasan zidom računala, vijugavih električnih kablova i radnih stolova pokrivenih matičnim pločama i vijencima žica s Air Force Onea. Kad je prišao bliže, ugledao je crveno-narančasto kućište crne kutije. Bila je otvorena, raširene utrobe. Sadržaj su joj označavale zastavice u boji; ali nijedan istražitelj nije obraćao previše pozornosti na nju. Umjesto toga, tri su muškaraca stajala pokraj svog krupnog šefa, Eda Weintrauba, koji je sjedio za računalom i grozničavo tipkao. David im je prišao. "Što se dogaña?" Weintraub je mahnuo rukom iza sebe. "Mislim da sam otkrio kako se crna kutija pokvarila." Davidovo srce je poskočilo. Bacio je pogled na otvorenu kutiju. Jesu li otkrili Gregorovo djelo? "Kako to mislite?" Weintraub je ustao. "Doñite. Pokazat ću vam." Podigao je hlače i odsutno ugurao košulju u njih. David nije mogao sakriti gañenje. Koža mu je bila masna, crne dlake su mu stršale na čudnim mjestima, a debele naočale odavale dojam da su mu oči pod vodom. Nije mogao zamisliti odvratniji izgled. Weintraub je bio slika i prilika najgorih asocijacija vezanih uz pojam "ljigavi civil". Istražitelj gaje poveo dalje od elektroničkog odjela. "Došli smo do zanimljivog otkrića. Nečega što bi moglo objasniti štetu na kutiji." Prišao je kvadratu u kojem su bili odloženi komadi trupa. Bili su poslagani na onim mjestima na kojima su otprilike bili prije nesreće. David gaje pratio. "Još mi niste objasnili o čemu je riječ. I ne sviña mi se što to posljednji doznajem. Rekao sam vam -" Weintraub ga je pogledao i prekinuo ga. "Podnosim izvješće onda kad imam nešto za reći, gospodine Spangleru. Morao sam najprije pronaći najvjerojatnije objašnjenje." "Objašnjenje za što?" "Za ovo." Weintraub je prišao trupu i prislonio ključ za cijevi na njegovu površinu. Maknuo je ruku, ali alatka je ostala visjeti na mjestu. David je zapanjeno gledao. Weintraub je potapšao dio zrakoplova. "Magnetizirano." Mahnuo je kratkom rukom pokazujući na cijeli hangar. "I to sve. Svaki komadić metala do nekog stupnja pokazuje svojstva magneta. To bi mogao biti uzrok neispravnosti crne kutije. Jako magnetsko zračenje." "Da li bi uzrok mogao biti u elektromagnetu kojim su se dijelovi vukli na površinu? Kirkland se kleo da neće ništa oštetiti." Glas mu je promukao kad je izgovorio Jackovo ime. Posljednja su tri dana izbjegavali jedan drugoga. David se potrudio da na večernjem sastanku nakon ronjenja on i Jack budu na suprotnim krajevima prostorije. "Ne. Gospodin Kirkland je bio sasvim u pravu. Elektromagnet nije uzrokom ovome. Zapravo, ne znam kako to objasniti." "A neko oružje?" Palo mu je na pamet da bi Kinezi mogli doista biti odgovorni. "Prerano je da bi se reklo. Ali sumnjam. Pretpostavljam da je to vezano uz nešto nakon pada. Izmjerio sam polove na susjednim dijelovima koji su bili slomljeni i nisu se poklapali kad sam ih ponovno spojio." "Što to znači?" Weintraub je ogorčeno uzdahnuo. Davidovi prsti stisnuli su se u šaku; morao je uložiti mnogo napora ne bi li se suzdržao od toga da mu razbije taj prezirni izraz na licu. "To znači, gospodine Spangleru, da je do magnetiziranja dijelova zrakoplova došlo nakon što se razletio u dijelove. Sumnjam da je ono imalo utjecaja na sam pad, ali sigurno je utjecalo na crnu kutiju." Ponovno je podigao naočale na nos. "Ono što mi nije jasno je zašto nije bila oštećena snimka razgovora. Ako je pokvarena crna kutija s podacima o letu, trebala bi biti i ona druga."

63

David je poveo razgovor u drugom smjeru. Namršteno je gledao ključ za cijevi. "Ako je do magnetiziranja došlo nakon pada, zašto to uopće istražujete? Naše su zajedničke zapovijedi što brže okončati ovu istragu. Dati odgovore Washingtonu i svijetu." "Poznata mije moja dužnost, zapovjednice Spangleru. Kao što sam već rekao, moja su prvobitna otkrića pretpostavke. Ne mogu isključiti mogućnost da je nekakav elektromagnetni udar ili neka vanjska sila srušila Air Force One dok pomno ne istražim ovaj fenomen." Weintraub je izvadio prljavu maramicu iz gornjeg džepa košulje. "Osim toga, vidio sam izvještaje na CNN-u: Čini se da Washington ima neke svoje ideje. Šuška se o kineskom napadu ili sabotaži." David se pravio nezainteresiranim. Znao je da se Nicolas Ruzic-kov koristi svim djelićima informacija da baci sumnju na Kineze. Javno je mnijenje u Sjedinjenim Američkim Državama već polako postajalo optužujuće. Zveckanje mačevima nije bilo daleko. Pročistio je grlo. "Nije me briga što javljaju mediji. Jedino što mi je bitno je krajnja istina." Weintraub je ispuhao nos. "Doista? Jeste li uspjeli otkriti kako je transkript razgovora pilota procurio u javnost? Čini se da mnoga takozvana novinarska izvješća zasnivaju tvrdnje o napadu na Air Force One upravo na tim transkriptima." David je osjećao kako počinje crvenjeti, ali glas mu je postao grublji. "Jebe mi se za glasine ili tračeve. Naš je posao javiti istinu u Washington. Ono što političari s njom čine, njihova je stvar." Weintraub je spremio maramicu i skinuo ključ s krhotine. "Onda nećete imati ništa protiv da istražim ovu čudnu pojavu." Lupnuo je alatkom po dlanu. "Da otkrijemo istinu." "Napravite svoj posao, a ja ću napraviti svoj." Weintraub gaje za trenutak nijemo promatrao, a zatim se okrenuo. "Najbolje da se onda vratim poslu." David ga je gledao kako odlazi, a zatim se okrenuo k velikom komadu olupine i stavio ruku na glatku površinu. Zapitao se što se zapravo dogodilo s velikom letjelicom, ali ubrzo je odmahnuo glavom i ostavio se takvih misli. Nije važno. Važno je kako će Washington predstaviti činjenice. Istina nije važna. Okrenuo se i ostavio brige iza sebe. Bio je dobro obučen u staroj školi. Slušaj i ne postavljaj pitanja. Prošao je hangarom i uspeo se kosim hodnikom. Vani se vjetar pogoršavao. Kiša je zasipala pistu odjekujući kao puščana paljba. Kimnuo je svojim ljudima i požurio velikom brodskom palubom. Znao je da bi bilo bolje da izvijesti Ruzickova o novom otkriću. Zadrhtao je od zime i zatvorio vrata za sobom. Kad se našao u zaklonu, stresao je kišu s odjeće i uspravio se primijetivši da mu se približava krupni lik. "Zapovjednice Spangleru", oslovio ga je admiral Houston zausta-vivši se pred njim. Obučen u najlonsku pilotsku jaknu, Mark Houston je blokirao cijeli prolaz. Primijetio je da ga živcira njegova superiorna pojava. "Admirale?" "Jeste li čuli novosti?" upitao je Houston. "O magnetiziranju dijelova zrakoplova?" Davidova su se usta iskrivila u grimasu. Zar su svi obaviješteni prije njega? Potisnuo je bijes. "Čuo sam, admirale", ukočeno je odgovorio. "Otišao sam to osobno provjeriti." "Je li Edwin uspio pronaći nekakvo objašnjenje?" "Nije, admirale. I dalje istražuje." "On bi htio vidjeti i druge dijelove, ali dolazi nam još jedna oluja. Danas ništa od ronjenja. Čini se da će Jack i njegova ekipa dobiti slobodan dan." David je suzio pogled. "Admirale, što se tiče Kirklanda, ima nešto na što sam vam želio skrenuti pozornost." "Da?" "Sutra treba stići mornarička podmornica i ronioci iz jedinice za duboka ronjenja. S našim ljudima na licu mjesta, ne vidim potrebe da i dalje držimo Kirklanda kao vanjskog suradnika na mjestu nesreće. Iz sigurnosnih razloga -" Houston je uzdahnuo i čvrsto ga pogledao. "Znam za zlu krv izmeñu vas dvojice. Ali dok mornarička podmornica ne bude iskušana na tim dubinama, Jack i Plavi bezdan ostaju ovdje. On je vješt u izvlačenju s velikih dubina i nećemo se riješiti njegovih sposobnosti zbog vaših sukoba iz prošlosti." "Svakako, admirale", odgovorio je David stisnutih zuba, kipeći u sebi zbog admiralove potpore Kirklandu. Houston mu je mahnuo da se makne s puta. "Sto se toga tiče, upravo odlazim na Plavi bezdan." David gaje promatrao kako odlazi, ne osjećajući hladan vjetar koji je ulazio kroz otvorena vrata. Zalupila su se, ali on je ostao na mjestu buljeći u zatvorena vrata. Udovi su mu se tresli od bijesa. Prije nego što se stigao pomaknuti, čuo je korake čizama iza sebe. Dok se okretao, prisilio se da izgleda smirenije. Na njegovo olakšanje, bio je to još jedan od njegovih ljudi. Stručnjak za elektroniku Omega tima, Gregor Handel. Muškarac se zaustavio. "Zapovjednice." "Što je, poručnice?" odrezao je mladiću. "Zapovjednice, direktor Ruzickov je na sigurnoj vezi. Želi odmah razgovarati s vama." David je bez riječi prošao pokraj njega. To je sigurno bio poziv koji je čekao zadnja tri dana. Gregor gaje pratio. David je brzo ušao u svoju sobu i zatvorio vrata, ostavljajući Handela vani. Na stolu je bila mala otvorena aktovka. U njoj je bio kodirani satelitski telefon. Na kućištu je treptala crvena lampica. Zgrabio je slušalicu. "Spangler na vezi."

64

Uslijedila je kratka stanka. Glas je bio praćen šumovima. "Ruzickov ovdje. Imate zeleno svjetlo da nastavite s drugom fazom." Osjećao je kako mu srce brže kuca. "Shvatio sam, gospodine." "Znate što morate učiniti?" "Da, gospodine, bez svjedoka." "Ne smije biti pogrešaka. Sigurnost naših obala ovisi o tome što Ćete napraviti u sljedeća dvadeset četiri sata." Davidu nije trebalo nikakvo uvjeravanje. Znao je koliko je važna njegova misija. Ovo je bila prilika da američke snage napokon zgaze posljednju veliku komunističku silu. "Neću vas iznevjeriti." "Vrlo dobro, zapovjednice Spangleru. Svijet će čekati vaš sljedeći poziv." Veza se prekinula. Vratio je slušalicu na mjesto. Napokon! Osjećao se kao da mu je netko skinuo teret s leña. Bilo je gotovo s čekanjem i poniznim klanjanjem. Okrenuo se vratima i otvorio ih. Handel je čekao. "Okupi tim", naredio je. Handel je kimnuo i hitro se okrenuo na peti. Zatvorio je vrata i prišao svom ležaju. Sagnuo se i izvukao dvije velike kutije ispod kreveta. Jedna je bila puna eksploziva C-4, detonatora i elektronskih timera. U drugoj, koju je jutros donio poseban kurir, bila je najnovija poslastica. Položio je ruku na vrh kutije. U daljini se čula grmljavina. Obećana oluja sručila se na njih. Nasmiješio se. Do večeri će početi njegova prava misija.

10: 48 PLAVI BEZDAN

George Klein se ukopao u brodskoj knjižnici zadubljen u svoje istraživanje i ne obraćajući pozornost na ljuljanje oceana. Zadnja dvadeset četiri sata povjesničar je bio zatvoren ovdje pregledavajući stare karte i priče, tražeći nešto što bi ukazivalo na podrijetlo čudnog pisma na kristalnom stupu. Iako nije bilo uspješno, njegovo je istraživanje otkrilo nešto uznemirujuće. Zbog tog otkrića nije otišao ni spavati. Na stolu od tikovine rasprostro je veliku kartu Tihog oceana. Po karti su bile utaknute male iglice s crvenim zastavicama, svaka sa zapisanim datumom. Označavale su brodove, zrakoplove i podmornice koji su nestali na tom području cijelo stoljeće unatrag: 1957. vojni zrakoplov KB-50 nestao je u blizini otoka Wake; 1974. vrhunska ruska podmornica "Golf II" nestaje jugozapadno od Japana; 1983. britanski "Glomar Java Sea" nestao je kod otoka Hainan. Mnogo njih. Stotine i stotine brodova- George je imao staro izvješće japanske Agencije za sigurnost na moru s popisom brodova kojima se nikad nije ušlo u trag. 1968. g- 521 brod 1970. g- 435 brodova 1972. g- 471 brod Ustao je, odmaknuo se od stola i zagledao u zastavice. Godinama je plovio tim morima i istraživao brodolome, pa mu je bio poznat pojam Zmajev trokut. To se područje protezalo od Japana na sjeveru do otoka Yap na jugu, čineći trokut s istočnim krajem Mikronezije, trokut pun katastrofa i nestalih brodova, sličan području znanom kao Bermudski trokut u Atlantskom oceanu. Ali nikad dosad nije obraćao mnogo pozornosti na te priče. Pripisivao je te nestanke običnim razlozima: gusarima, vremenskim nepogodama, potresima u dubokom moru. Ali sada nije bio tako siguran. Izvadio je staro izvješće japanskog pilotskog zapovjednika iz Drugog svjetskog rata, Shira Kavvamote. Stari je zapovjednik ispričao zanimljivu priču o nestanku letjelice Kawanishi blizu obale Iwo Jime tijekom Drugog svjetskog rata. Kawamoto je naveo posljednje riječi radioporuke nastradalog pilota: "Nešto se dogaña na nebu... nebo se otvara!" Vratio je izvješće na hrpu. Prošle noći, kad je već bilo jasno da je vijest procurila do medija, Jack mu je pokazao pojedinosti transkripta iz predsjedničkog zrakoplova. Snimka iz kabine podsjetila gaje na nešto i dovela do knjižnice. Trebalo mu je mnogo vremena da iskopa Kavvamotino izvješće. Sličnost je bila više nego uočljiva. Ostatak noći je sastavljao model koji je bio pred njim. Vratio se karti. Pomoću crvene olovke i ravnala povukao je granice Zmajeva trokuta. Spretno je radio jasno upisujući crte. Kad je završio, ponovno je ustao. Sve su male zastavice bile unutar granica njegovih crta. Sve unutar zloglasnog trokuta. Starije povjesničar sjeo. Još nije znao kolika je važnost tog otkrića, ali nije se mogao riješiti osjećaja strave u grudima. Cijelu je dugu noć čitao bezbrojne priče o brodovima koji su nestali u tim morima. Priče su se vraćale stoljećima daleko u prošlost, sve do zapisa iz drevnog carskog Japana. Ali nisu te priče bile ono što gaje najviše uznemirilo. Nije zbog njih ostao raditi cijelu noć. Unutar hrpe crvenih zastavica, u samom središtu označenog trokuta, bila je jedna plava zastavica. Označavala je grob Air Force Onea. ali ne i jednaki - a zatim su se odjednom zaustavili. Na suprotnim stranama zaslona bila su dva crveno označena crteža.

65

16 24

SVEUČILIŠTE RYUKYU PREFEKTURA OKINAVA. JAPAN

Karen je radila pokraj Mivuki pred zidom računala. Na malom je zaslonu gledala kako računalo prolazi kroz različite veze, probijajući se kroz internetski labirint. Naposljetku se na aktivnom prozoru pojavio logo Sveučilišta Toronto. "Uspjela si!" rekla je Karen. "Nisam ja, nego Gabriel", odgovorila je Mivuki. "Nije me briga tko je uspio, glavno je da smo na vezi." Cijeli su prethodni dan pokušavale uspostaviti vezu s vanjskim svijetom. Prekidi, ubacivanje operatera i zakrčene veze potkopavale su njihove napore da dosegnu mreže na drugom dijelu Tihog oceana, čak i uz Gabrielove mogućnosti. Ali on je na kraju uspio i sad kad su uspostavile internetsku vezu, mogle su nastaviti istraživanje vezano uz otkriće chatanskih piramida. "Možda sad možemo nešto postići", rekla je Karen spustivši ruku na miš. Nakon što je doznala za čudna svojstava kristala, zamolila je Mivuki da nikomu ne govori o njima dok bolje ne istraži pismo. Ona joj se nije usprotivila. Obje su bile previše zapanjene i previše preplašene svojim otkrićem. Zaključale su kristalnu zvijezdu u sef u Mivukinu uredu. Karen se spojila s antropološkim odjelom Sveučilišta Toronto. Napravila je brzu pretragu upisavši rongorongo i pronašla šest internetskih stranica. Brzo je radila, bojeći se da ne izgubi krhku vezu koju su uspostavile. Kliknula je na web adresu pod imenom "Štapovi iz Santiaga". Iz svog je istraživanja znala da je ovo jedan od dvadeset pet autentičnih predmeta iz drevne prošlosti Uskršnjeg otoka. Na zaslonu se pojavila fotografija dugačkog drveta. U njegovu su površinu bili urezani redovi malih crteža. Ispod slike je bilo detaljno prikazano pismo na štapu. Karen ga je označila. Nekoliko je simbola izgledalo slično onima koje su prošli u odaji sa zvijezdom. "Moramo ovo usporediti s pismom koje smo snimili." "Učinjeno", odgovorio je Gabrielov bestjelesni glas. Na susjednom se zaslonu prikaz podijelio u dva dijela. Na lijevoj su se strani nizale kopije crteža Štapova iz Santiaga, a na desnoj se vrtio zapis iz odaje sa zvijezdom. Isprva se ništa nije poklapalo - bili su slični, Mivuki je zinula od čuda. "Gotovo identični!" Karen se namrštila. Još nije bila sigurna. "Mogla bi biti slučajnost. Na koliko načina možeš nacrtati morsku zvijezdu?" Podigla je glas. "Gabriele, možeš li pronaći neke druge podudarnosti?" "Većjesam." Veličina dva zvjezdana lika se smanjila i sad je svaka polovica zaslona bila ispunjena s tridesetak crteža, od kojih je svaki bio odraz onog drugog. Ljudski likovi, čudna stvorenja, geometrijski oblici - i svi su se poklapali! "Mislim da ovo ne može biti slučajnost", rekla je Mivuki tiho. "Ma nemoj." "Dodao sam ovu datoteku prethodnima", rekao je Gabriel. "Procjenjujem da se jezik sastoji od 120 glavnih likova, čijom se kombinacijom dobiva tisuću dvjesto do dvije tisuće složenih likova. S više podataka mogao bih početi raditi na prijevodu. " Karen je još jače raširila oči. "Ne mogu vjerovati. Ako je Gabriel u pravu, odaja sa zvijezdom mogla bi biti ključ ovog drevnog jezika, rješenje stoljećima stare zagonetke." Okrenula se svom računalu. "Gabriele, šaljem ti ostale primjere rongoronga." Počela je učitavati i druge predmete s Uskršnjeg otoka: pločicu Mamari, Veliku i Malu vvashing-tonsku pločicu, Veslo, Aruka Kurengu, pločicu Santiago i Malu sankt-petersburšku pločicu. Kad je završila, uspravila se i pogledala Mivuki. "Toronto ima jedino ovih devet predmeta. Može li Gabriel sam pretražiti datoteke ostalih sveučilišta? Kad bismo mogle dodati crteže s ostalih šesnaest predmeta -" "Mogle bismo lakše dešifrirati jezik." Sad je Miyuki glasnije rekla: "Gabriele, možeš li napraviti globalno pretraživanje?" "Svakako, profesorice Nakano. Odmah ću početi. " Karen je primila Mivuki za ruku. "Imaš li ikakvu predodžbu što bi ovo moglo značiti?" Uzbuñena, sama je odgovorila na svoje pitanje: "Stoljećima su znanstvenici pokušavali odgonetnuti rongorongo pismo. Koliko je staro? Odakle dolazi? Tko ga je donio na otok? Cjelokupna izgubljena povijest ovog dijela svijeta mogla bi napokon biti otkrivena." "Nemoj se previše nadati." "Ne nadam se", slagala je. "No, kako bilo, otkriti novi izvor rongorongo pisma na drugoj strani Tihog oceana - samo će to potaknuti bezbrojne znanstvene radove. Natjerat će povjesničare da promijene svoje predodžbe o ovom području. A čega još ima u Chatanu? Jedva smo zagreble po površini. Morale bismo -" Sa zida se oglasila sirena za uzbunu. Karen je poskočila. Mivuki je ustala. "Što je to?" upitala je Karen. "Alarm u mom uredu! Netko mi provaljuje u ured." Karen je skočila na noge. "Kristalna zvijezda!"

66

Mivuki ju je primila za lakat. "Stražari iz prizemlja će provjeriti." Istrgla se iz stiska prijateljice i krenula prema vratima. Misli su joj letjele. Nije namjeravala izgubiti ključ za rješavanje tajne starije od čovječanstva. Raskopčala je svoje bijelo laboratorijsko odijelo i izvukla pištolj iz korica. Srećom, chatanska policija nije otkrila oružje nakon incidenta kod ruševina. Odonda se nije rastajala od njega. Mivuki ju je pratila sve do predsoblja laboratorija. "Ostavi to čuvarima", ponavljala je zabrinuto. "Dizala ne rade. Dok stignu do ureda, provalnici bi mogli nestati. A ja ne namjeravam izgubiti zvijezdu! Previše je vrijedna." Vjerujući u svoje pucačke sposobnosti, odškrinula je vrata i provirila niz hodnik prema Mivukinu uredu. Vrata su bila otvorena, a stakleni prozor na njima razbijen. Trudila se da nešto čuje, ali alarm je bio previše bučan. Duboko je udahnula, provukla se kroz vrata i počela se šuljati prema otvorenom uredu. Unatoč upozorenjima, Mivuki ju je pratila. Karen ju je pogledala, ali Mivuki joj je mahnula neka nastavi. Klizila je uza zid sa spremnim pištoljem. Mogla je vidjeti kako uredom pleše svjetlost. Svjetiljka. Sirena nije preplašila uljeza. U ušima joj je odjekivalo lupanje srca. Progutala je slinu i nastavila se prikradati. Zastala je na vratima. Čula je kako se unutra prepiru dvojica muškaraca, ali nije mogla prepoznati jezik. Začulo se glasno pucanje drve-ta. Stisnula je držak pištolja, na trenutak se ukočila, a zatim skočila na ulaz. "Ne miči se!" povikala je. Muškarci su je zaprepašteno pogledali. Bili su tamne puti, očito žitelji nekog otoka u južnome dijelu Tihog oceana. Jedan je u ruci držao željeznu polugu s kojom je upravo provalio u Mivukin stol. Drugi, koji je držao pištolj, krenuo je prema njoj. Ispalila je hitac upozorenja i iza njegove glave odlomio se komadić zida. Sledio se. "Bacite oružje ili ste mrtvi!" zaderala se. Nije znala govore li engleski, ali onaj je pucanj premostio sve jezične barijere. Provalnik je zastao, a zatim bacio pištolj na stranu s kiselim izrazom lica. Drugi je bacio polugu. Osjetila su joj bila izoštrena zbog povišenog adrenalina. Krajičkom oka je vidjela da su pretražili ured. Ladice stolova bile su izvučene i prevrnute. S olakšanjem je primijetila da nisu otkrili sef u zidu skriven iza Mivukine doktorske diplome. "Dignite ruke", rekla je gestikulirajući pištoljem. Poslušali su je. Nije spuštala pištolj. Osiguranje je trebalo stići svaki čas. Morala je samo držati provalnike u šahu. Dok su stajali podignutih ruku, primijetila je kožu na njihovim rukama. Čak se i u polumraku vidjela tetovaža zmije. Ostala je bez daha kad je prepoznala simbol. To su bili pljačkaši iz piramida! Na trenutak zbunjena i šokirana, nekoliko je sekunda prekasno shvatila opasnost koja joj je prijetila. Kraj piramida su ih napala tri muškarca. Ovdje su bila dvojica. Gdje je treći? Stojeći u sjenci vrata desno od nje, Mivuki je uzdahnula. Karen je pogledala u njezinu smjeru. Mivuki je gledala niz hodnik, preko njezina ramena. Okrenula se i pogledala iza sebe. Treći je muškarac s puškom na ramenu ušao u hodnik s požarnih stuba. Očito im je čuvao leña. Odjeknuo je glasan pucanj. Ali Karen i Mivuki više nisu bile tamo. Obje su skočile u ured. Drveni okvir vrata iza njih razletio se u komadiće. Jedan od muškaraca je skočio prema pištolju na podu. Karen je pucala i ruka mu je odskočila zajedno s mlazom krvi. Jauknuo je i otkotrljao se na stranu držeći šaku na grudima. Potrčala je prema sobi, čime je dobila mogućnost kontroliranja obojice muškaraca i hodnika. Treći je muškarac podignutih ruku stajao na mjestu. Ali nije ostao nepomičan zbog straha. Vidjela mu je to u očima. Takva je smirenost bila gotovo obeshrabrujuća. Uzmaknuo je jedan korak, a zatim krenuo uza zid, očito bez ikakvih zlih namjera. Gurnuo je ranjenog prijatelja i viknuo nešto na njihovu nerazumljivom jeziku. Okrvavljeni je čovjek počeo puzati prema vratima. Držala ih je na nišanu, ali nije pucala. Nije mogla ovako hladnokrvno nekoga ozlijediti. Ako odlaze, neka idu. Uz malo sreće, osiguranje će ih uhvatiti na izlasku. Ali razlog njezina suzdržanog držanja nije bio samo taj što su bili nenaoružani. Čovjek ju je neprestano gledao u oči. U pogledu mu je vidjela mirnoću koja je bila u suprotnosti s njihovim položajem. Jedan od provalnika pojavio se na vratima s puškom, ali prije no što ju je uspio okrenuti prema njima, onaj prvi mu je odgurnuo pušku na stranu. Zagledao se u Karen i Mivuki, brzo nešto rekao na japanskom s jakim naglaskom i trio je otišao. Dvojica neozlijeñenih su pomagala svom ranjenom prijatelju. Karen nije spuštala pištolj, čak ni nakon što je nestao odjek njihovih koraka. "Što je rekao?" upitala je Mivuki. "R-rekao je da nismo svjesne što smo otkrile. To nikad nije smjelo ugledati svjetlost dana." Mivuki je pogledala prema skrivenom sefu, a zatim ponovno Karen. "To je prokletstvo za sve nas."

SREDNJI PACIFIK Držeći se sjene, David Spangler je predvodio svoju skupinu mokrom palubom. Oluja se do noći pogoršala. Grmljavina je odjekivala poput udaljenog bombardiranja, a bljeskovi munja pretvarali su u treperavim sekundama noć u dan. Bliže njima, valovi su se razbijali o rubove nosača dižući se sve do palube.

67

Istražitelji NTSB-a su se nakon večere povukli u svoje sobe, mnogi od njih u lošem stanju zbog morske bolesti, napuštajući olupinu dok se oluja ne smiri. Osim toga, David je rekao daje hangar zbog tolikog ljuljanja broda nesiguran za osoblje, pogotovo uza sve nepričvršćene dijelove zrakoplova i naredio je da se hangar isprazni dok oluja ne proñe. Zeleni u licu i držeći se za trbuhe, nitko od NTSB-ovaca se nije bunio. Nakon toga je David odredio svoje ljude da čuvaju napuštene prilaze hangaru. Kad se u potpunosti smračilo, s olujom na vrhuncu, odlučio je daje vrijeme za nastavak njihova plana. Na trenutak se sklonivši u zavjetrinu ogromnog broda, primijetio je dvojicu stražara u tunelu koji se spuštao u hangar. Jedan od njih visoko je podigao svjetiljku, signalizirajući mu da je sve čisto, a zatim ju je ugasio. Uletjevši u mlazove kiše, David je požurio naprijed držeći debeli kofer na grudima. Sigurno se krećući nakošenom palubom, pratila su ga još trojica natovarena torbama. Uvukao se u ulaz.tunela i čučnuo ispred dvojice stražara. "Sve je u redu?" "Da, zapovjednice", odgovorio je njegov zamjenik. "Posljednji su otišli prije pola sata." Zadovoljno je kimnuo i okrenuo se ostalima. "Znate što vam je činiti. Držite stražu. Handel i Rolfe, sa mnom." Dvojac je pokupio svoje torbe s opremom. David je uzeo kofer i poveo ih dalje u tunel. Kako su odmicali, postajalo je sve tamnije da bi na kraju svjetlost potpuno nestala. David je zastao i stavio naočale za noćno gledanje. Kad ih je uključio, iz tame su izronili tamnoljubičasti i bjeličasti ostaci zrakoplova. Mahnuo je svojim ljudima neka ga prate. Brzo se kretao središnjim hodnikom priručnog skladišta. Nitko nije govorio. Uključivao je svjetiljku pokraj numeriranih bočnih prolaza. Napokon je došao do broja 22. Zastao je i posvijetlio oko sebe. Nije bilo traga bilo koga drugog, ali su grmljavina i bubnjanje kiše prigušivali čak i njihove korake i to gaje činilo nervoznim. Kad je radio, u potpunosti je ovisio o svim svojim osjetilima. Još je punu minutu pretraživao, a zatim spustio svjetiljku. Stajao je pokraj jednog od ogromnih zrakoplovnih motora General Electrica. Osim štete od udara, bio je netaknut. Sad se mogao orijentirati i krenuo je sa strane. Iz tame je izronio njegov cilj: sanduk postrance označen s 1-A. U njemu je bio prvi dio koji je podignut na površinu. Mahnuo je glavom svojim ljudima. Ovi su navukli kirurške rukavice jer nisu namjeravali ostaviti otiske. Bili su učinkoviti radeći minimalne pokrete. Rolfe je izvukao malu željeznu polugu iz torbe i olabavio čavle na kutiji. Gregor Handel se spustio na koljena i spojio elektronski dio bombe s četiri kockice eksploziva C-4, što je bilo dovoljno da raznese ostatke zrakoplova u krugu od nekoliko metara. David je kleknuo, spustio kofer i otvorio kopče. "Spreman sam, zapovjednice", rekao je Gregor pokraj njega. David je otvorio kofer. U njemu je bila ključna stvar cijele operacije. Na podstavljenoj unutrašnjosti ležao je kip od zada - glava kineskog ratnika. Čak je i kroz naočale za noćno gledanje prepoznao fini rad. Ponosno se nasmiješio. Ovaj je dio plana bio njegov briljantan doprinos. Naredio je da se napravi nova glava nakon prvog dana vañenja ostataka. Bila je to savršena kopija glave koju je Jack Kirkland izvukao iz mora. Lijepi je predmet bio dio dara kineskog premijera, replika drevnog ratnika na konju izrañena u žadu. Kad je David isprva ugledao taj dio, odmah je promijenio svoju prvobitnu strategiju. Sad mu je palo na pamet da bi trebao zahvaliti Kirklandu za ovaj povoljan slijed dogañaja. Odvio je uho s biste i otkrio skriveni pretinac u žadu. Dodao je komadić kipa svom stručnjaku za elektroniku. Spretno radeći, Gregor je namjestio bombu i provjerio sve žice i odašiljače. Rolfe je izvadio originalnu glavu zamotanu u kutiji i stavio je u njihov kofer. David je pogledao na sat. Prošla je samo jedna minuta. "Trebam malo prave svjetlosti", šapnuo je Gregor nagnut nad lažnom glavom. Skinuo je naočale. "Ova kineska elektronika je totalno smeće. Moram ponovno provjeriti spojeve." David se okrenuo Rolfeu. Ovaj je kleknuo i posvijetlio malom svjetiljkom prema komadu zada. I David je skinuo naočale. Gregor se zadubio u rad na eksplozivnoj napravi. Prošlog su tjedna kineskom krijumčaru ukrali timere i detonatore; savršeno su im odgovarali za ostavljanje pogrešnog traga. Gregor je odahnuo s olakšanjem i dodao glavu Davidu. "Sve je spremno." David ju je uzeo i ponovno pričvrstio uho. "Idemo odavde", rekao je ustajući. Kad je krenuo prema izlazu, tamom je odjeknuo glas. "Tko je tamo? " Svi su se ukočili. Rolfe je ugasio svjetiljku i ponovno su stavili naočale. Dalje u prostoriji vidjelo se novo svjetlo pokraj elektroničkog odjela. "Pokažite se ili zovem osiguranje!" David je brzo razmišljao. Sad je prepoznao glas. Bio je to Edwin Weintraub, glavni istražitelj NTSB-a. Progutao je psovku. Hangar je trebao biti prazan. Nagnuo se prema Rolfeu. "Ušutkaj ga. Bez ozljeda." Rolfe je kimnuo i spretno se udaljio i nestao u tami.

68

David je na brzinu odlučio promijeniti plan. To ga je i činilo uspješnim zapovjednikom. U stvarnosti se malo koja akcija odvijala prema planu. Da bi misija uspjela, plan je morao biti fleksibilan, spreman na promjenu u svakom trenutku. Kao i sada... Ustao je i viknuo: "Ne derite se, Weintraube! To sam samo ja!" Paničan prizvuk u glasuje nestao. "Zapovjednik Spangler?" "Samo provjeravam je li sve sigurno prije nego što se povučem. Što vi radite ovdje?" "Zadrijemao sam u svojoj kabini na kraju hangara. Moje računalo obrañuje podatke. Čekao sam da završi." "Ne biste trebali biti vani dok traje ovakva oluja." "Sve je nepromočivo i zaštićeno od pomicanja. Nema opasnosti." To ti misliš. David je znao da bi Rolfe morao biti blizu Weintrauba i podigao je glas da mu privuče pozornost. "Onda dobro! Ako je sve u redu, ja idem van. Ako bude bilo kakvih problema, stražari će biti vani cijelu noć." "Hvala! Ali neće mi ništa... Hej, tko je -" David je čuo glasan udarac. Namrštio se. Rolfe je znao i bolje od toga. Traljav posao. "Sve je čisto!" začuo se Rolfe. "Šaljem Handela da ti pomogne. Dovucite ovdje tu ljigavu vreću govana." Gregor se uspravio s upitnim pogledom na licu, ali znao je da se naredbe ne dovode u pitanje. David mu je mahnuo neka krene i ovaj je brzo nestao u tami. Dok je čekao, spustio je glavu kipa na pod i pospremio alat. Ova bi im nesretna pogreška mogla postati i prednost. Prvobitni mu je plan bio aktivirati bombu tijekom sutrašnjeg radnog dana. Pritom bi nekoliko ljudi vjerojatno nastradalo, ali to bi bila mala cijena. Ali sad se plan mijenjao. Kroz tutnjanje oluje čuo je odjek koraka. Okrenuo se na vrijeme da ugleda dvojicu svojih ljudi kako se približavaju bočnom prolazu broj 22. Izmeñu njih je visjelo Weintraubovo mlitavo tijelo. Ručni i nožni zglobovi bili su mu vezani ljepljivom trakom, a usta začepljena. Krupan čovjek je stenjao i slabašno se otimao, očito zaprepašten napadom. "Dovucite ga ovdje." Par je spustio zarobljenika na pod. "Oprostite, zapovjednice", ispričavao se Rolfe. "Poskliznuo sam se na nekakvu mast. Ugledao me je prije nego što sam ga uspio utišati." "Sve je ovo šlampavo", oštro je odgovorio David. "Weintraub uopće nije smio biti ovdje." "Soba mu je bila zaklonjena zidom od ostataka. Monitor njegova računala bio je ugašen. U tami -" "Dosta s izgovorima." David je usmjerio pozornost na vezanog istražitelja. Dosad je Weintraub u potpunosti došao svijesti. Primijetio je veliku oteklinu iza njegova lijevog uha. Krv je curila na mjestu gdje ga je Rolfe udario. Weintraub je buljio u njega očiju sjajnih od mržnje i bijesa. "Što ćemo s njim?" upitao je Gregor. "Da ga bacimo preko palube? Možemo okriviti oluju." David je proučavao svoju lovinu. Gledao je kako mu se bijes mijenja u strah. "Ne. Nemamo nikakve koristi od toga da ga utopimo." U čovjekovim se očima pojavila iskrica nade... i sumnje. David je ispružio ruku i zatvorio mu nosnice. "Držite ga." Rolfe mu je prikliještio noge, a Gregor mu je držao ramena. Budući da je na ustima imao ljepljivu traku, Weintraub se gušio dok se otimao. David gaje čvrsto držao obraćajući se ostalima. "Iskoristit ćemo njegovo tijelo. Slaba točka našeg plana je bio razlog sutrašnje eksplozije. Kako se dogodila sama od sebe? Što ju je potaknulo? To bi moglo potaknuti sumnje." Mahnuo je glavom prema čovjeku koji se trzao. Lice mu je postalo ljubičasto, a širom otvorene oči prepoznale su približavanje smrti. David se nije obazirao na njegovu paniku. "On će nam biti žrtveni jarac. Jadni-čak je kopao po kutiji i slučajno aktivirao bombu." "Znači, aktivirat ćemo je večeras?" upitao je Gregor. "Odmah nakon ponoći. Nakon toga ćemo se pobrinuti da istražitelji otkriju kinesku elektroniku. Washingtonu neće trebati nikakvi dodatni dokazi. Bit će uvjereni daje ostatak kipa od zada bio miniran na sličan način i da su Kinezi nabili konju u dupe hrpu eksploziva C-4." "Mislim da je mrtav, zapovjednice", prekinuo ga je Rolfe, i dalje sjedeći na Weintraubovim koljenima. Pogledao je dolje i shvatio da je njegov zamjenik u pravu. Weintraub je netremice buljio u strop praznim pogledom. Pustio je nos mrtvog čovjeka i s gañenjem obrisao rukavicu u njegove hlače. "Skinite mu poveze." Za to je vrijeme David skinuo traku s Weintraubovih ljubičastih usana. Uzeo je glavu od zada, stavio je na njegove grudi i namjestio mu ruke blizu nje. Kad se počeo odmicati, još mu je nešto palo na pamet. Iz džepa je izvukao komadić kineske elektronike i stavio je u mrtvačevu ruku. Stisnuo mu je šaku. Malo dodatnog osiguranja. Uspravivši se, nekoliko je sekunda gledao svoje djelo pa kratko kimnuo. "Idemo. Gladan sam kao vuk." Gregor je pokupio torbe. "Što ćemo s viškom C-4 i detonatorima?" upitao je. David se nasmiješio. "Ne brini. Imam jos jednu misiju za vas. Sutra će biti uzbudljiv dan. Kaos će prikriti još jednu operaciju." "Zapovjednice?" David se sjetio kako se Jack Kirkland idiotski smješkao dok je grlio njegovu sestru. "Oproštajni dar za starog prijatelja."

69

PONOĆ NA PLAVOM BEZDANU '

Jack je sjedio s admiralom Houstonom za malim stolom u jednoj od brodskih prostorija. Kroz uzak prozor vidjela se nazubljena munja koja se valjala nemirnim nebom. Admiral je zbog nevremena odlučio ostati na Bezdanu, ali Jack je sumnjao da ta odluka nije bila povezana samo s olujom. Dok se brod propinjao i ljuljao, admiral je nemarno žvakao kraj debele cigare i ispustio dugačak dim. Stari je mornar brzo praznio Jac-kovu zalihu kubanskih cigara. "Stvarno si nam trebao prije reći za to otkriće", rekao je Houston. Jack je spustio glavu. Prije mu je pokazao tajne snimke kristalnog stupa i čudne hijeroglife. Nakon susreta s ogromnim glavonošcem znao je da neće još dugo moći tajiti otkrića. "Znam, ali isprva nisam mislio da bi to moglo imati veze s istragom." "I uočio si način da zezneš mornaricu." Jack je iskrivio lice. Nikad nije mogao nešto sakriti od starca. Admiral je nastavio. "Tvoje bi otkriće moglo objasniti magnetiziranje ostataka zrakoplova. Ako je kristal na neki način zračio, to je moglo imati utjecaja na olupinu. Weintraub će biti zainteresiran za to." Jack je kimnuo. Iznenadilo gaje kad je čuo za magnetiziranje metalnih dijelova zrakoplova. "Jesi li mi još nešto skrivao?" upitao je Houston. "Ne, ne baš." Houston gaje prostrijelio pogledom. "Ne baš?" "Samo neke misli... ništa konkretno." "Kao na primjer?" "Nije bitno." Houston ga je prikovao čeličnim pogledom. Čak i nakon dvanaest godina, još se osjećao nemoćno pred njim. "Pusti da ja odlučim što je važno, a što nije." Osjećao se stjeran u kut. "Ne znam. Ne mislite li daje čudno Što je većina olupine završila pokraj stupa?" "Čudno? Bez sumnje. Ali tko zna koliko takvih stupova ima na dnu? Istražen je samo mali dio." "Možda." Jack nije bio uvjeren. Nad njih se spustila tišina prekidana samo udaljenom grmljavinom. Naposljetku se Houston protegnuo i ugasio cigaru. "Pa, ako je to sve... već je kasno. Bolje da odem u krevet prije no što ti počistim zalihu. Hvala ti što si mi ustupio kabinu." Jack je duboko udahnuo. Cijelo se popodne mučio s idejom koju se nije usuñivao izgovoriti. "Mark..." Admiral ga je pogledao podignutih obrva. Prvi put mu se obratio tako neslužbeno. "Što je?" "Znam da zvuči ludo, ali što ako je... što ako je kristalni stup imao veze s padom Air Force Onea?" "Hajde, Jack, to je već stvarno maštovito." "Misliš da ja to ne znam? Ali samo sam ja bio tamo dolje." Sjetio se trenutka kad je mehaničkom rukom dodirnuo površinu kristala, osjećaja slobodnog pada, kvarova. "Što želiš reći?" Jack je otvorio dušu, trudeći se da pretoči svoje osjećaje u riječi. "Jedanput sam plovio na nuklearnoj podmornici. Ležaj mi nije bio daleko od reaktora. Iako je postrojenje bilo zaštićeno, još sam nekako mogao osjetiti beskrajnu snagu iza zaštitnog sloja. Kao da su mi kosti osjećale nešto što nijedan stroj nije mogao otkriti. Jednako sam se osjećao dolje. Ogromna snaga koja spremno bruji." Houston ga je nijemo promatrao, a zatim polako rekao: "Vjerujem tvojoj procjeni. Ne sumnjam da si nešto osjetio. Ako je ta stvar mogla magnetizirati zrakoplov, onda je prokleto jaka. Ali da sruši zrakoplov koji leti na trinaest ili petnaest tisuća metara..." Admiralov glas je utihnuo. "Znam... znam kako to zvuči. Samo sam želio da znaš što sam otkrio i osjetio tamo dolje. Sve što zahtijevam od tebe je da budeš otvoren prema svim mogućnostima." Houston je kimnuo. "Cijenim tvoju iskrenost, Jack. I uvijek sam spreman razmotriti sve opcije." Starac je umorno zavrtio glavom. "Želio bih samo da i Washington učini isto. Znaš li da nisi jedini koji ima svoje ideje o padu zrakoplova? Čini se da je nova administracija već donijela svoje mišljenje." "Što sad kažu?" "Sabotaža. Od strane Kineza." Jackovo čelo se naboralo. Zadnjih je nekoliko dana bio previše zaposlen da bi pratio novosti. "To je smiješno. Predsjednik Bishop je bio jedan od najjačih zagovornika uspostavljanja dugoročnih veza s Kinom. Zašto bi ga ubili?" Admiral se namrštio. "Sve su to političke igre. Gluma. Ali kao odgovor na to, Kinezi su već povukli svoje diplomate iz Sjedinjenih Američkih Država i izbacili naše iz svoje zemlje. Upravo sam jutros doznao da je kineska vojska imala manevre. Opet gluma s njihove strane, no Washington je svejedno zaigrao opasnu igru." Jack se odjednom osjetio budalasto sa svojim nategnutim pretpostavkama. Admiral je imao dovoljno toga na vratu. "Pretpostavljam da nam onda odmah trebaju pravi odgovori." "Bez sumnje. Barem ćemo imati mornaričku podmornicu koja će nam se sutra pridružiti. S dvije podmornice na licu mjesta morali bismo ubrzati tempo."

70

Jack se složio. Podmornica je bila najnoviji model. Pripadala je mornaričkoj jedinici za duboka ronjenja, namijenjena za dubine do četiri i pol tisuće metara i brzinu do četrdeset čvorova. "Čitao sam o Perseu-su. Pravi mornarički Ferrari." "Ferrari sa zubima. Upravo su ga opremili kompletom mini torpeda." Jack gaje pogledao s nevjericom. "To je zadnja modifikacija. I povjerljiva informacija." "Smiješ li mi to govoriti?" Houston je mahnuo rukom na njegovu zabrinutost. "Sutra bi ionako doznao. Ti bi mali podvodni osigurači trebali obeshrabriti sva neprijateljski raspoložena morska stvorenja koja te žele pojesti." Jack se nacerio. "Nećeš vjerovati, ali ovaj put nemam ništa protiv da mi mornarica čuva leña." Zvuk koraka na stubama prekinuo je razgovor. Obojica su se okrenula. George Klein se popeo u sobu s donje palube. "Učinilo mi se da sam čuo glasove", rekao je povjesničar. "Nadao sam se da si još budan, Jack." Iznenadio gaje profesorov loš izgled: oko očiju su mu bili crni krugovi, na licu tragovi sijede brade. Izgledao je kao da nije spavao nekoliko dana. Zapravo, kad je bolje razmislio, shvatio je da ga nije vidio cijeli dan. "Što je, profesore?" Povjesničar je podigao smotanu kartu. "Nešto sam ti želio pokazati. Istraživao sam druge nestanke u ovom području. Mislim da biste trebali pogledati ovo." Jack je znao da George nije istupao s nerazrañenim mislima. Povjesničar bi bio šutljiv sve dok ne bi bio zadovoljan svojim istraživanjem. A prema njegovu izgledu, činilo mu se da je naletio na nešto važno. "Što si otkrio?" "Mogući razlog pada predsjedničkog zrakoplova." Admiral se uspravio i značajno pogledao Jacka. "Čini se da danas svatko ima svoju teoriju." George je ignorirao admiralove riječi i prišao stolu. Kad je raširio kartu, Jack je vidio dio Tihog oceana i trokut povučen crvenom olovkom. Prije nego Što je stigao bolje pogledati, brodom je odjeknula glasna eksplozija. Svi su se sledili. Dok je odjek nestajao, čuo je Elvisov lavež iz unutrašnjosti broda. Trgnuvši se, profesor je popravio naočale. "To je bilo blizu. Sigurno je grom udario -" Admiral i Jack su bili na nogama. "To nije bio grom", rekao je Jack izlazeći kroz vrata koja su vodila na stražnju palubu. Vani je kiša padala u mlazovima. Vjetar mu je trgao kvaku vrata iz ruke. Brod se opasno ljuljao. Oba su ga muškarca pratila. Okretao se oko sebe i pretraživao more. Četvrt milje dalje ugledao je USS Gibraltar. Brod je bio blistavo osvijetljen. Mala vatrena kugla podigla se s palube i nestala u tamnom nebu. "Sto se dogodilo?" upitao je George brišući naočale. Nitko nije odgovorio, ali gledajući plameni stup, Jack je imao osjećaj da pravi problemi tek počinju.

11

Izgon

1. KOLOVOZ. 8:22 SVEUČILIŠTE RYUKYU, PREFEKTURA OKINAVA. JAPAN Penjući se stubama Mivukine zgrade, Karen je bila oduševljena što se vraća na posao. Nakon jučerašnjeg pokušaja krañe, ona i Mivuki provele su cijeli dan na preslušavanju, zatvorene s osiguranjem sveučilišta. Iako je pištolj upotrijebila u samoobrani, vlasti su joj zaplijenile oružje. Japanski zakoni o oružju su bili strogi i morala je proći sate preslušavanja dok je nisu pustili iz policije. Nakon toga je predsjednik Ryukyua, zabrinut zbog napada, nazvao da ih utješi i obeća im povećanje sigurnosti. Ona je i sama poduzela dodatne mjere osiguranja. Bojeći se novog pokušaja krañe, odnijela je kristalni predmet u svoj sefu banci. Čak ju je i sada, dok se penjala stubama zgrade, pratio uniformirani čovjek iz osiguranja. Ako ništa drugo, barem se predsjednik sveučilišta pokazao kao čovjek od riječi, mislila je. Kad su došli do kraja stuba, krenula je prema Mivukinu laboratoriju. Nakon što je pokucala i predstavila se, čula je otključavanje i vrata su se odškrinula. "Jeste li dobro, profesorice?" upitao je čuvar na japanskom. Mivuki je potvrdno mahnula glavom. Otvorila je vrata i propustila Karen unutra. "Sad vas više nećemo trebati", rekla je Karen na nespretnom japanskom. "Držat ćemo vrata zatvorena i pozvati vas kad budemo spremne za odlazak." Kimnuo je i oštro se okrenuo. Karen je zatvorila vrata, a Mivuki ih je ponovno zaključala. Uzdah-nuvši, Karen ju je primila za ruku. "Na sigurnom smo", rekla je. "Neće se vratiti. Ne sa svim tim dodatnim osiguranjem."

71

"Ali -" Stisnula je Mivukinu ruku. Sjetivši se kako je voña lopova bio miran i kako je spustio cijev puške čovjeka koji je bio s njim, rekla je: "Sumnjam da su željeli neko zlo nama dvjema osobno. Samo su željeli onaj predmet." "I odlučili su doći do njega bez obzira na to tko im se nañe na putu", dodala je Mivuki ogorčeno. "Ne brini. Zaključan je u mom sefu u banci i morat će se probiti kroz osiguranje Tokijske banke da bi došli do njega." "Svejedno ne namjeravam riskirati." Mivuki joj je pokazala prema čistim odijelima koja su visjela na zidu. "Hajde. Gabriel je otkrio nešto zanimljivo." "Zaista? O jeziku?" "Da. Završio je usporedbu s drugim primjerima pisma s Uskršnjeg otoka." Karen je požurila s oblačenjem odijela, zakopčala ga i ustala. "Misliš da ima dovoljno informacija da počne prijevod?" "Zasad je teško reći. Ali radi na tome." Gurajući kosu u papirnatu kapicu, krenula je prema vratima. "Misliš li da to može?" Mivuki je slegnula ramenima i otključala vrata glavnog laboratorija. Čulo se otpuštanje zraka kad ih je otvorila. "To nije pravo pitanje." Kao tipična staložena Japanka, Mivuki je rijetko bila zaigrana kad je u pitanju bio posao, pa ju je zainteresirao tračak zločestoće u njezinu glasu. "O čemu je riječ?" "Moraš ovo vidjeti." Očito je otkrila nešto važno. "Sto? O čemu se radi?" Miyuki ju je povela do zida s računalima. "Gabriele, možeš li, molim te, pokazati sliku 2B na prvom zaslonu." "Naravno. Dobro jutro, dr. Grace. " "Dobro jutro, Gabriele." Dosad se već pomalo navikla na njihova bestjelesnog suradnika. Obje su sjele i Karen je gledala kako na zaslonu pred njima prolaze podaci, mičući se tako brzo da su se gotovo stapali. Ipak je primijetila da su mnogi treperavi likovi bili nepoznati hijeroglifi. Nakon nekoliko sekundi nasred zaslona pokazalo se pet crteža.

Nije bila zadivljena. "Dobro. I što je to? Možeš li prevesti taj dio, Gabriele?" "Ne, doktorice Grace. S podacima koje sad imam, dešifriranje ovog jezika i dalje je nemoguće. " Karen se razočarano namrštila. "Jesi li pronašao neke druge primjere rongoronga?" "Sve sam ih pronašao, dr. Grace. " Karen je podigla obrve. "Svih dvadeset pet? Tako brzo?" "Da. Posjetio sam 413 web stranica kako bih prikupio sve poznate primjere ovog jezika. Nažalost, tri su predmeta sadržavala iste crte.že, a na jednom je bio samo jedan znak. Količina podataka nije bila dovoljna da napravim prijevod." Karen je gledala zaslon. "I što je onda ovo? S kojeg su predmeta ovi crteži?" "Ni s jednog." "Molim?" Umiješala se Mivuki. "Molim te, objasni, Gabriele. Pojasni nam svoje parametre pretraživanja." Okrenula se prema Karen i brzo dodala: "To je sve sam smislio." Blistala je od uzbuñenja i ponosa. "Nakon pretraživanja pod pojmom 'rongo-rongo' napravio sam pretragu cijele mreže za svaki simbol posebno, preciznije rečeno, 120 pretraga. Na arheološkoj web stranici Sveučilišta Harvard pronašao sam podudaranje. Tri parametra pretrage bila su zadovoljena. " Tri od pet simbola odjednom su bljesnula crvenom bojom. "A Što je s druga dva?" upitala je Karen, pokušavajući shvatiti. "Ne podudaraju se ni s jednim poznatim rongorongo simbolom. " "Što to znači?" Mivuki je odgovorila. "To su novi simboli. Crteži koje nitko do sada nije vidio." "To znači da smo otkrili nedokumentirani predmet." Uspravila se. "Novo otkriće!" "Bilješka na harvardskoj stranici stavljena je prije dva dana." "Mogu lije vidjeti?" "Evo je." Mivuki joj je pružila papir. "Otisnula sam je." "Ovo je nevjerojatno." "Znam. Gabriel je sam uspio proširiti parametre pretrage. To je istinsko neovisno razmišljanje. Nevjerojatan napredak." "Mivuki, mislila sam na nove simbole." Karen je mahnula papirom. "To je ono Što je nevjerojatno."

72

"Možda u tvojoj struci." Karen je shvatila da je umanjila postignuće svoje prijateljice. "Oprosti, Mivuki. I Gabriel i ti zaslužujete moje najiskrenije čestitke." Umirena, Mivuki joj je pokazala na papir. "Pročitaj. Ima toga još." Karen ju je primila za ruku. "Mislila sam ono što sam ti rekla. Doista." "Ma znam. Samo sam te htjela natjerati da mi to kažeš." Prevrnuvši očima, Karen je usmjerila pozornost na e-mail. Predmet: upit o nepoznatom jeziku Svim zainteresiranim stranama: Cijenio bih bilo kakvu pomoć koju mi možete pružiti u odreñivanju podrijetla navedenih hijeroglifa. Ovih je nekoliko simbola nañeno uklesano na komadu kristala. Što se tiče daljnjih pojedinosti, bio bih sretan podijeliti informacije sa svima koji su mi voljni pomoći.

Unaprijed hvala na pomoći, dr. se. George Klein, Plavi bezdan zaglavlje Povratna adresa: <gklein@global.net> Primljeno preko: globalnet.net ([209.162.1045]) od rly-ye04.mx (v71.10) s ESMTP; Četvrtak, 27. srpnja 13:47:46-0400 X-Mailer: Microsoft Outlook Express Macintosh Edition-4.5 (0410) Od: "George Klein" gklein@global.net Prima: Arc_language@harvarduniversity.org Spustila je papir. Osim crteža, nije mogla ne primijetiti spominjanje drugog kristala. To je bila prevelika podudarnost. "Znamo li odakle je to došlo?" Miyuki je kimnula. "Gabriel je našao izvor. Dolazi s broda za spašavanje, Plavog bezdana. Upravo je usred Tihog oceana. Gabriel mu je uspio pronaći trenutačnu poziciju ubacivši se u GPS sustav." "Gdje se nalazi?" "Blizu otoka VVake. Ali to nije ono što je najčudnije. Gabriel je otkrio novinske članke o brodu. Plavi bezdan trenutačno pomaže u izvlačenju ostataka Air Force Onea iz dubokog mora." "Vrlo čudno..." Karen se namrštila, pokušavajući shvatiti kako bi to moglo biti povezano. "Moramo stupiti u kontakt s tim Georgeom Kleinom." "Gabriel već radi na tome."

9:00, USS GIBRALTAR SREDNJI PACIFIK Jack je napeto sjedio u kožnoj fotelji u dugačkoj sobi za sastanke. Iako je soba bila prepuna, svi su šutjeli. Čekali su dolazak admirala Houstona. On se nakon noćašnje eksplozije savjetovao sa Združenim stožerom. Cijelu su noć istražitelji i vojno osoblje pročešljavali ostatke. Stotinu je ljudi prekopavalo, premetalo i skupljalo sve komadiće dokaza pod blještavim reflektorima. Nañeni ostaci glavnog istražitelja Edwina Weintrauba preneseni su u brodsku mrtvačnicu. Tijelo mu je bilo jako spaljeno i oštećeno u eksploziji. Isprva su ga identificirali po vjenčanom prstenu. Bila je to duga i gorka noć. S osiguranjem koje je bilo čvrsto poput stiska bijesne šake, Jacku su zabranili odlazak s Gibraltara do jutra. Ali, usprkos karanteni, glasine su se proširile na okolne brodove,' uključujući i Plavi bezdan. Bomba. Skrivena u kineskoj skulpturi od zada. Krhotine su se razletjele posvuda, probijajući šatorsko krilo i zabijajući se čak u Weintraubovu lubanju i udove. Osim toga, eksplozija je zapalila obližnji rezervoar ulja za čišćenje i stvorila blještavi vatreni stup koji je suknuo kroz otvor teretnog dizala. Jack je zadrhtao. On je izvadio glavu od zada. Ako su te priče bile istinite, što bi bilo daje eksplodirala dok je bio na dnu oceana? Potisnuo je takve misli. Svuda oko njega vladala je napeta tišina. Svi su izgledali umorni do kostiju i zaprepašteni. Nitko nije čak ni šaptao. Napokon su se otvorila vrata konferencijske sobe. Admiral Hou-ston je ušao praćen svojim pomoćnicima i Davidom Spanglerom. Admiral je ostao stajati, a ostali su sjeli. Jack je uhvatio Houstonov pogled, ali ovaj nije obratio pozornost na njega. Lice mu je bilo pepeljasto, a pogled čvrst poput stijene.

73

"Gospodo," počeo je Houston, "dopustite mi najprije da svima zahvalim za vaše velike napore prošloga tjedna. Sinoćnja tragedija neće umanjiti vaš značajan doprinos." Spustio je glavu. "Sa žaljenjem vam moram reći da su posmrtni ostaci nañeni prošle noći definitivno identificirani i da pripadaju dr. Edwinu Weintraubu." Začulo se mrmljanje meñu istražiteljima. "Znam da su svi koji su upoznali dr. Weintrauba imali o njemu vrlo visoko mišljenje. Nedostajat će nam." Admiralov je ton postao grublji. "Ali njegova smrt nije uzaludna. Ubojice su meñu krhotinama ostavili tragove svog kukavičluka. Stručnjaci su, ovdje i u San Diegu, potvrdili podrijetlo sklopova i detonatora. Ijedno i drugo je kineske proizvodnje." Nekoliko je ljudi iz NTSB-a podiglo glas. Ljudi iz mornarice i marinci su ostali suzdržani, osim poručnika koji je sjedio blizu Jacka i tiho promrmljao: "O, Bože." Admiral je podigao ruku. "Trenutačno smo uvjereni da je dr. Weintraub tijekom svoje istrage slučajno aktivirao skrivenu bombu. Pretpostavlja se da su slične naprave vjerojatno bile postavljene u cijelom trometarskom kipu. Vjeruje se da je ta eksplozija u spremniku za teret srušila Air Force One." Ljudi su zašutjeli. "Ti će nalazi biti objavljeni u večerašnjim vijestima u našoj domovini. Ne možemo ih zatajiti našem narodu. Ali jednom kad se vijesti prošire, brzo će doći do napetosti širom svijeta, pogotovo tako brzo nakon pacifičke tragedije. U vezi s tim, upravo sam dobio obavještenje da je USS Gibraltaru nareñeno da krene u Filipinsko more. Putem ćemo iskrcati osoblje NTSB-a i ostatke predsjedničkog zrakoplova na Guamu." Začulo se novo mrmljanje. Admiral je pričekao da se ljudi stišaju prije no što je nastavio. "Mornarički brod za istraživanje i spašavanje Maggie Chouest, zajedno s mornaričkom jedinicom za duboka ronjenja, nastavit će s vañenjem posljednjih dijelova Air Force Onea s dna mora. Kad ih skupe, i njih će poslati na Guam. Ovu novu misiju nadgledat će trenutačni šef osiguranja, zapovjednik Spangler." Admiral je ostao stajati, tih, kamena lica, a zatim je polako rekao: "Predsjednik Nafe je obećao da teroristi neće proći nekažnjeno. Washington je već zatražio da Kinezi predaju meñunarodnim vlastima sve osobe umiješane u to." Stisnuo je šaku. "Dopustite mi da dodam svoje osobno obećanje. Pravda će biti zadovoljena - surañivala kineska vlada ili ne. Amerika će brzo odgovoriti na terorizam prema njenim grañanima, strašno i nemilosrdno." Jack nikad nije vidio admirala Houstona tako raspaljenog. Iskočile su mu žile na vratu, a usnice su mu izgubile boju. "To je sve. Ako imate nekih pitanja u vezi s pojedinostima, molim vas da se obratite mom časniku za protokol. Hvala vam na suradnji." Jack je podigao ruku, želeći doznati hoće li njegova posada i dalje biti uključena u operaciju. "Gospodine, imam pitanje u vezi s operacijom izvlačenja -" Admiral gaje Ijutito prekinuo. "Gospodine Kirklande, bilo kakva pitanja te vrste trebaju biti upućena zapovjedniku Spangleru." Ne rekavši više ni riječi, Houston se okrenuo i nestao iza vrata. Jack je skrenuo pogled prema Davidu. Prije no Što je ustao, na licu mu je zatreperio mali, prezirni smiješak. "Vezano uz vaše pitanje, gospodine Kirklande, zahvaljujemo vam se na vašim uslugama. Kako je ovo sada pitanje nacionalne sigurnosti, vaša daljnja nazočnost neće biti potrebna." "Ali -" "Ovo je sada vojna operacija i svim civilima je zabranjen pristup. Oko mjesta nesreće postavit ćemo zatvorenu zonu široku dvije milje. Od vas se očekuje daje napustite do 18 sati." Jack gaje smrknuto pogledao, znajući daje ta zabrana privatne prirode. "Ako ne izañete iz sigurnosne zone, ili ako pokušate ponovno ući, vi i vaša posada ćete biti uhićeni, a vaš brod zaplijenjen." Taj je odgovor potaknuo šaputanje meñu ljudima. "Već sam dogovorio da vas dvojica otprate s Gibraltara." David je podigao ruku i dvojica njegovih ljudi su ustali. Jack je pocrvenio i ogorčeno stisnuo zube. Nije znao što da kaže. Bilo mu je jasno da ne može doći do admirala, jer je Houston očito imao previše briga i nije mu bilo do sitnih razmirica. Namršteno je pogledao Davida. Stavio je život na kocku, a sad je dobio nogom u stražnjicu. "Nije mi potrebna pratnja", odgovorio je hladno. David je pokretom ruke dao znak svojim ljudima. "Pobrinite se da gospodin Kirkland odmah napusti brod." Jack se nije opirao dok su ga odvodili. Čemu? Ako državni vrh nije želio njegovu pomoć, neka im bude. Nakon nekoliko minuta našao se na mornaričkom čamcu. Mornar koji je upravljao krenuo je prema Plavom bezdanu poskakujući na malim valovima. Veći dio oluje je prošao i dan je bio vjetrovit, ali nebo je bilo čisto. Spanglerovi su ljudi sjedili iza Jacka. Nije se ni riječju obratio tipovima u sivim uniformama, niti je namjeravao. Zavalio se u sjedalo. Rasna jednoličnost ljudi iz osiguranja ukazivala je na to da se Spangler nije promijenio. Davidova mu je sestra jednom priznala daje njihov otac bio pripadnik Ku Klux Klana i daje često prisiljavao Davida da ide na sastanke, tukući ga ako bi odbio. Odmjerio je svoju plavokosu pratnju. Činilo se da su lekcije iz djetinjstva našle plodno tlo. Lupnuvši čamcem, mornar je pristao pokraj platforme na krmi Bezdana. "Stigli smo!" viknuo je. Jack je ustao i prešao preko desnog ruba čamca. Prije no što se mogao popeti na svoj brod, jedan od Davidovih ljudi uhvatio gaje za lakat. "Gospodine Kirklande, zapovjednik Spangler nas je zamolio da vam predamo ovo kad se iskrcate."

74

Plavokosi muškarac pružio mu je kutijicu veličine kutije za prstenje. Bila je ovijena tankom trakom. Pogledavši je, Jack se namrštio. "Dar za rastanak", rekao je čovjek. "Zapovjednik Spangler vam zahvaljuje." Prihvatio je dar i Čovjek gaje pozdravio i vratio se u čamac. Jack je skočio na platformu broda ijednom rukom uhvatio brodske ljestve. Kad se okrenuo, mornarički je čamac krenuo snažno zazujavši motorom. Val koji je podigao zalio je rebrastu platformu i smočio mu čizme. Robert se pojavio na glavnoj palubi iznad njega naginjući se preko krmene ograde. "Kako je bilo?" povikao je prema dolje. "Imaš li kakvih novosti?" "Da, okupi sve." Robert mu je dao znak daje shvatio i nestao. Pogledao je crnu kutijicu. Bio je siguran da to nije dobio u znak zahvalnosti za njegove usluge. Prije jedan od Davidovih malih uboda, posljednja uvreda prije nego što ga se riješi. Osjetio je iznenadnu potrebu da baci kutiju u more, ali prevladala je znatiželja. Dodirnuo je traku, a zatim zavrtio glavom. Dan mu je već bio dovoljno loš - čemu ga pogoršavati? Otvorit će prokletu kutiju poslije. Stavivši je u jaknu, okrenuo se ljestvama. Dok se penjao, još je jednom pogledao Gibraltar. Potisnuo je tračak žaljenja. Osjećao se kao da je ponovno otpušten, odsječen od prošlosti koja mu je nekad predstavljala cijeli život. Iznenañen svojom sjetom, pridigao se na palubu. Elvis je doskaku-tao da ga pozdravi i Jack je kleknuo i pošteno istrljao psa koji je zadovoljno lupkao repom. "Ti me nikad ne bi izbacio s broda, nije li tako?" rekao je, napokon izražavajući svoju razočaranost mornaricom.

7:15 OVALNI URED. BIJELA KUČA. WASHINGTON. D. C. Na trenutak ostavši sam, Lawrence Nafe se meškoljio u fotelji razmišljajući o razvoju dogañaja. Njegov je plan da optuži Kineze napredovao kao podmazan. Nicolas Ruzickov se pokazao kao lojalan prijatelj i vješt manipulator medijima. Nafe je prije pregledao pismo koje je državni tajnik uputio kineskome premijeru. Bilo je žestoko. Prepoznavao je tragove Ruzickog po cijelome pismu: bez kompromisa... neposredne protumjere... teške sankcije... To je bilo na korak od objave rata. Nafe bi bio presretan daje potpiše. Što se njega tiče, bilo je krajnje vrijeme da kineska vlada osjeti punu težinu američke diplomacije... diplomacije iza koje je stajala najveća svjetska borbena sila. Kratko je pismo ukazivalo na nagli završetak ulagivačke politike Bishopove administracije. Pucanj pred pramac, moglo bi se reći. Zavalio se u fotelju, gledajući širinu Ovalnog ureda. Sad je ovo bila njegova administracija, mislio je uživajući u svom novom statusu. Ali taj kratki trenutak u kojem se posvetio sebi prekinulo je kucanje na vratima. "Naprijed", zarežao je. Vrata je otvorio njegov pomoćnik, mršav mladić od dvadeset i nešto godina čije ime nije mogao zapamtiti. "Što je?" Nervozan mladić se napola naklonio. "Gospodine, žele vas vidjeti direktor CIA-e i voditelj OES-a*." Nafe se uspravio. Nijedan od njih nije imao zakazan sastanak. "Uvedite ih." Mladić se povukao i propustio dvojicu muškaraca. Nicolas Ruzickov je ušao prvi i pokazao Jebu Fieldingu, voditelju OES-a, prema tapeciranim kožnim stolcima na kraju prostorije. Stariji čovjek, sličan knjižničaru, spuštenih ramena i ispijenog izgleda, nosio je svežanj papira pod rukom. Office of Emcrgency Services - Ured za izvanredne situacije. "Gospodine predsjedniče," rekao je Ruzickov, "mislim da biste ovo morali vidjeti." Direktor CIA-e pokazao je prema foteljama i stolcima oko antiknog stolića za kavu gdje je Fielding već sjedio. "Molim vas, pridružite nam se." Zastenjavši, Nafe je ustao i obišao svoj stol. "Već je kasno, Nicola-se. Ne može li to pričekati? Ujutro se obraćam naciji i ne želim izgledati previše umorno. Američki će narod ujutro, kad dozna novosti o Air Force Oneu, željeti vidjeti snažno lice." Zadržavši službeni stav, Ruzickov je malo pognuo glavu. "Razumijem, gospodine predsjedniče, i molim vas da mi oprostite. Ali ovo bi pitanje moglo imati utjecaja na vaše sutrašnje obraćanje." Nafe se smjestio u fotelju, pristajući na neformalni raspored sjedenja. Ruzickov i Fielding su sjedili na stolcima, šef OES-a sa svojim papirima... kartama, shvatio je Nafe. "Što je sve ovo?" upitao je naginjući se naprijed dok je Fielding otvarao kartu na stoliću. "Zadnje vijesti", odgovorio je Ruzickov. "Molim?" "Kao što znate, OES je istraživao niz potresa od prije osam dana. S obzirom na uništenost Zapadne obale, sporo smo dolazili do podrobnih informacija." Nafe je nestrpljivo kimnuo. Prošlog se tjedna obratio javnosti u vezi s cijelom tom "nacionalnom katastrofom". To ga više nije zanimalo. Znao je da za nekoliko dana mora obići zemlju, rukovati se u raznim prihvatilištima za beskućnike i prisustvovati nekim misama zadušnicama. Čak je imao zakazano bacanje vijenca na obali Aljaske u znak sjećanja na

75

smrti povezane s potonućem Aleutskog otočja. Bio je spreman za put. Odabrao je odijela i pozirao pred zrcalom s Armanijevom jaknom preko ramena, rukava zasukanih do laktova. Jednostavan, nenametljiv izgled predsjednika koji je spreman pomoći svome narodu. Ruzickov mu je skrenuo pozornost na kartu raširenu na stolu. "Uz pomoć podataka koji su došli sa znanstvenih stanica na Zapadnoj obali, Jebov je ured skupljao informacije i seizmičke podatke pokušavajući objasniti prirodnu katastrofu." Nafe je digao pogled. "Znamo li što ju je uzrokovalo?" "Ne, zapravo ne, no možda bi bilo bolje da Jeb nastavi odavde." Ruzickov je dao znak Fieldingu da preuzme riječ. Stariji čovjek je očito bio nervozan. Obrisao je čelo maramicom i pročistio grlo. "Hvala vam za vaše vrijeme, gospodine predsjedniče." "Da, da... što ste saznali?" Fielding je izravnao kartu koja je prikazivala Tihi ocean. Bila je to topografska karta morskog dna, kontinentskog šelfa i obala, s više ucrtanih koncentričnih krugova. Vanjski krug, koji je bio najveći, dodirivao je zapadnu obalu SAD-a i protezao se do japanskih otoka. Unutarnji su krugovi bili progresivno sve manji. Crveni križići istočkali su obalu i otoke koji su bili u tim sve manjim krugovima, označavajući mjesta nesreće. "Naš je ured uspio kartirati vektore tektonskih sila tijekom niza potresa." Nafe se namrštio. Mrzio je priznati neznanje. Ruzickov je primijetio njegovu zbunjenost i obratio se Fieldingu. "Počnite od početka." Fielding je pognuo glavu. "Naravno... oprostite..." Ovlažio je usne. "Od prvog trenutka znamo da su svi potresi na dan pomrčine izbili na rubu Pacifičke tektonske ploče." Označio je približne rubove najvećeg kruga na karti. Nafeovo je čelo i dalje bilo naborano. "Možda bi bilo bolje da to pojasnimo", rekao je Ruzickov zausta-vivši Fieldinga. "Kao što svakako znate, gospodine predsjedniče, Zem-ljina je površina zapravo tvrda ljuska na otopljenoj jezgri. Izlomljena ljuska, zapravo nalik na razlupano tvrdo kuhano jaje. Svaki dio te ljuske ili 'tektonska ploča' pliva na tekućoj jezgri i stalno je u pokretu; te se ploče taru jedna o drugu, ponekad tonući da bi nastale usjekline ili, u suprotnom slučaju, podižući se i stvarajući planine. Na tim je dodirnim točkama izmeñu ploča najveća seizmička aktivnost." "To mije poznato", rekao je Nafe nervozno, glumeći uvrijeñenost. Ruzickov je pokazao na kartu. "Pod Tihim oceanom nalazi se jedna velika ploča. Svi potresi i vulkanska aktivnost prije osam dana dogodili su se na rubovima i tektonskim rasjedima te ploče." Direktor CIA-e pokazao je na neke otoke u sredini karte. "Kasnije katastrofe koje su pogodile obalu i otoke bile su rezultat plimnog vala koji su pokrenuli podmorski potresi." Previše umoran da bi dalje glumio zanimanje, Nafe je ustao. "Dobro, razumijem. I koji je razlog ovoj kasnoj lekciji iz znanosti?" "Jebe, zašto vi ne završite?" Fielding je kimnuo. "Posljednji smo tjedan pokušavali otkriti Što je uzrokovalo istodobnu aktivnost tolikih točaka na rubu Pacifičke ploče, što je bio katalizator te reakcije." "I?"upitaojeNafe. Fielding je pokazao svaki od koncentričnih krugova ucrtanih na karti, počevši od najvećeg i pokazujući na svaki manji. "Trigonometrijskim mjerenjem podataka iz stotina geoloških stanica uspjeli smo pronaći smjer intenziteta i odrediti pravi epicentar cijele serije potresa." "Želite reći da su svi ti potresi bili posljedica neke veće pojave na drugom mjestu?" "Upravo to. To se zove harmonija ploča. Dovoljno jaka sila koja bi udarila tektonsku ploču poslala bi valove koji se šire, zbog čega bi rub ploče eksplodirao aktivnošću." "Poput kamena bačenog u mirno jezero", dodao je Ruzickov, "koji stvara valove na obalama." Nafe je podigao obrve. "Znamo li što bi moglo biti taj 'kamen'?" "Ne," odgovorio je Fielding, "ali znamo gdje je kamen udario." Sef OES~a nastavio je prstom niz kartu dok nije došao do kruga u samoj sredini, malog crvenog prstena. Kucnuo je prstom. "Točno ovdje." Nafe se nagnuo i zagledao u kartu. Tu je bio samo prazan ocean. "Zašto je ovo važno?" Odgovorio je Ruzickov. "Taj krug označava mjesto nesreće." Nafe je uzdahnuo. "Želite reći da je to uzrokovao pad predsjedničkog zrakoplova? Da je Bishopov mlažnjak bio taj kamen o kojem smo pričali?" "Ne, sasvim sigurno ne", rekao je Fielding. "Potresi su počeli satima prije nego što se Air Force One srušio. Zapravo su potresi u Guamu i potaknuli evakuaciju predsjednika. No, u svakom slučaju, pad zrakoplova ne bi mogao postići ni djelić sile koja je potrebna da uzrokuje harmonični val Pacifičkom pločom. Riječ je o snazi jednakoj eksploziji od trilijun megatona." Nafe je sjeo natrag u fotelju. "Znači, kažete da se tamo dolje dogodilo takvo nešto?" Pokazao je glavom prema malom crvenom krugu.

76

Fielding je polako potvrdno kimao. Ruzickov je prekinuo tišinu. "Jebe, to je sve što nam je zasad potrebno. Razgovarat ćemo ujutro." Fielding je posegnuo za kartom. "Ostavite je", rekao mu je Ruzickov. Neodlučno je povukao ruku. Skupio je ostale svoje papire i ustao. "Hvala vam, gospodine predsjedniče." Nafe gaje otpustio mahnuvši rukom. Kad je Fielding krenuo, Ruzickov mu je rekao: "Jebe, cijenit ćemo vašu diskreciju u ovom slučaju. Ovo zasad ostaje meñu nama." "Svakako, gospodine", odgovorio je Fielding i izašao iz sobe. Kad je otišao, Nafe je progovorio. "I, što misliš, Nick?" Ruzickov je pokazao na kartu. "Mislim da bi ovo moglo biti najvažnije otkriće ovog stoljeća. Tamo se nešto dogodilo. Nešto što bi moglo biti povezano s padom Air Force Onea." Direktor CIA-e se zapiljio ravno u Nafeovo lice. "Zato sam želio da to čujete noćas, prije sutrašnjeg službenog obraćanja, prije nego što se u potpunosti uvalimo u naš trenutačni plan svaljivanja krivnje na Kineze." Nafe je zavrtio glavom. "Ne namjeravam mijenjati stav. Ne sad kad smo otišli ovako daleko." Namrštio se gledajući koncentrične krugove. "Sve je ovo samo... samo znanost. Ne politika." "Slažem se", rekao je Ruzickov odrješito. "Vi ste glavni. I vaša je riječ posljednja. Samo sam želio da budete u potpunosti informirani." Nafe je osjetio val samozadovoljstva zbog potpore direktora CIA-e. "Dobro. Ali, Nick, što ćemo sa svim tim informacijama? Možemo li ih držati u tajnosti?" "Jebje moj čovjek. Neće reći ništa što mu ja ne odobrim." "Dobro, onda će sutrašnje priopćenje ići po planu." Nafe se zavalio u fotelju, osjećajući olakšanje što ništa neće poremetiti njegov raspored. "A što si mislio kad si rekao daje to otkriće stoljeća?" Ruzickov je nekoliko trenutaka šutio zagledan u kartu. "Pratio sam sva izvješća s mjesta nesreće. Znate li da su svi dijelovi zrakoplova magnetizirani?" "Ne, ali kakve to ima veze?" "Glavni istražitelj, pokojni Edvvin Weintraub, imao je teoriju da su dijelovi bili izloženi jakoj magnetskoj sili kratko nakon što su pali na dno oceana. Takoñer sam pročitao izvješća o čudnom ponašanju podmornice koja je sudjelovala u izvlačenju... nešto povezano s otkrićem novog kristalnog oblika." "Još ne vidim značenje toga." Ruzickov je digao pogled. "Sto god daje bilo tamo dolje, bilo je dovoljno jako da potrese cijelu Pacifičku ploču. Prema Jebovim riječima, snagom jednakom trilijunu megatona. Sto bi bilo ako bismo mogli doći do te sile? Otkriti njenu tajnu? Novi, najsnažniji izvor energije. Možete li zamisliti takvu snagu u našim rukama? Mogla bi nas osloboditi ubojitog arapskog ucjenjivanja naftom... dati oružjima i brodovima snagu kakvu nema nijedna vojska. Ne bi bilo kraja mogućnostima." "To mi se čini pretjeranim. Kako bismo se mogli okoristiti nečime što se jednom dogodilo na dnu oceana?" "Nisam još siguran, ali što bi bilo kad bi neka druga država došla do te sile? Jeb nije jedini znanstvenik na svijetu. U vremenu koje dolazi, netko drugi mogao bi napraviti sličnu kartu i početi istraživati. To su meñunarodne vode. Ne možemo ih spriječiti." Nafe je progutao knedlu. "Sto predlažeš?" "Trenutačno smo u idealnoj situaciji da istražujemo to mjesto a da ne pobuñujemo sumnju ili strane interese. Upravo vadimo zrakoplov našeg bivšeg predsjednika. To je savršeno pokriće. Naši ljudi i brodovi su već na licu mjesta. Zapovjednik Spangler je napravio sigurnosnu zonu. Pod tim bismo paravanom mogli dolje poslati istraživački tim." Nafe je primijetio kako su Ruzickove oči bljesnule. "Znači, već si razmišljao o ovome?" "I smislio mogući plah", odgovorio je s mračnim smiješkom. "Zadnjih deset godina traje podvodni projekt blizu obale Havaja, kojim zajednički upravljaju Nacionalna znanstvena zaklada i konzorcij kanadskih privatnih industrija. Razvili su i konstruirali samostalni istraživački laboratorij za rad na velikim dubinama... opremljen je vlastitom podmornicom i robotima. Mogli bismo ga premjestiti i popuniti ljudstvom u roku od četiri dana. Dvije misije - vañenje posljednjih dijelova predsjedničkog zrakoplova i naše tajno istraživanje - morale bi se spojiti bez poteškoća. Nitko ne bi sumnjao." "Što je onda prvi korak?" "Treba mi samo vaše odobrenje." Nafe je kimnuo. "Ako dolje nešto postoji, ne možemo riskirati da padne u tuñe ruke. Imaš moju suglasnost da nastaviš." Ruzickov je podigao kartu i ustao. "Odmah ću kontaktirati zapovjednika Spanglera i početi s operacijom." "Ali, Nick, nakon što to sutra pokrenemo," rekao je Nafe ustajući, "nitko ne smije znati za to. Nitko." "Ne brinite, gospodine predsjedniče. Zapovjednik Spangler će sve držati pod kontrolom. Nikad me nije iznevjerio." Nafe je zaobišao svoj stol i ponovno se smjestio u glavnu fotelju. "Ni ne smije."

20:12 PLAVI BEZDAN SREDNJI PACIFIK

77

Jack i posada Plavog bezdana sjedili su za stolom u brodskom laboratoriju. Oceanološki laboratorij bio je jedan od najprostranijih prostora na malome brodu, prikladno mjesto za sastanke - iako ne i naj-udobnije. Unutra su bile samo tvrde metalne stoličice, a na policama duž kabine stotine prozirnih tegli s primjercima morskog života konzerviranim u slanoj vodi ili formaldehidu. Redovi mrtvih životinja kao da su promatrali okupljenu posadu. "Još ne vjerujem u to objašnjenje", rekao je George zajapureno. "Cijeli dan pratim vijesti, saslušao sam takozvane stručnjake na CNN-u, ( NBC-u i BBC-u. Ne vjerujem im ni riječ." Jack je uzdahnuo. Kad su se našli, obavijestio je posadu o otkrićima oglašenim na sastanku i o novim naredbama: napustiti područje. Trebalo im je cijelo popodne da skupe-opremu, osiguraju Nautilus i krenu dalje. Do navečer su već odavno bili izvan zone nesreće, okruženi samo praznim morem. "Ta nas se nesreća više ne tiče", rekao je ogorčeno. Sastanak se nije razvijao prema njegovim očekivanjima. Sazvao je OVO večernje okupljanje kako bi svima zahvalio na pomoći i napravio novi plan. Kako je brod s blagom, Kochi Maru, potonuo u vulkan pod morem, Bezdanu]^ trebao novi cilj. Dvije zlatne poluge koje su izronili prije tjedan dana poslane su na otok Wake, a odatle do banke Kendalla McMillana u San Diegu. Mali je ulov jedva pokrio troškove koje su imali tijekom cjelogodišnje potrage za Kochi Marnom. Plaća koju su zaradili pomažući mornarici kupit će im nešto vremena, ali ne mnogo. Svakako će ponovno morati razgovarati o zajmu. Bankovni računovoña je sjedio na kraju stola, još zelen u licu od jučerašnje oluje. Sto god oni odlučili, banka će donijeti posljednju odluku o tome hoće li financirati njihov sljedeći pothvat ili ne. McMillan je sjedio s olovkom u ruci, črčkajući po rubovima svog formulara. Posada, još ljuta zbog toga što su tako grubo izbačeni, tek je trebala doći do nekih zaključaka. Jack je pokušao preusmjeriti razgovor. "Moramo to ostaviti iza sebe i razmisliti o tome što ćemo dalje." George se namrštio. "Slušaj, Jack, želio sam ti pokazati nešto prije sinoćnje eksplozije. I dalje to želim skinuti s vrata." Jack se prisjetio prekinutog ponoćnog razgovora s admiralom Ho-ustonom. "Dobro, ali ovo je posljednji put da raspravljamo o tome. Onda prelazimo na posao." "Dogovoreno." George je posegnuo dolje i izvadio kartu koja je bila smotana ispod stolca. Pritisnuo ju je dlanovima i cijelom je dužinom razmotao na stolu. Prikazivala je cijeli Tihi ocean. Kemijskom je olovkom bio ucrtan veliki crveni trokut unutar kojeg su bili mali križići. Lisa je ustala da bi bolje vidjela. "Što nam to pokazuješ?" George je kucnuo po karti. "Zmajev trokut." "Što?" upitala je. George je prošao prstom, po rubovima ucrtanog trokuta. "Ima i druga imena. Japanci ga zovu 'Mano Umi', Vražje more. U tom području već stoljećima dolazi do nestanaka." Sjeo je i kucnuo po svakom od križića, objašnjavajući tragediju izgubljenog broda, podmornice ili zrakoplova. Lisa je zazviždala. "To je kao Bermudski trokut." "Upravo tako", odgovorio je George i nastavio nabrajati, završavajući s pričom o japanskom pilotu iz Drugog svjetskog rata i njegovim posljednjim riječima prije nego što je zrakoplov nestao. "Nebo se otvara! To mu je bila posljednja radioporuka. E sad, za mene je to nevjerojatna slučajnost. Air Force One se ruši u središtu Zmajeva trokuta, a posljednje riječi njegova pilota su iste kao i one nestalog japanskog pilota prije pedeset godina." "Nevjerojatno", složila se Lisa. Robert je samo buljio širom raširenih dječačkih očiju. Charlie se nagnuo, prelazeći prstom po geografskim dužinama i širinama. Čelo mu je bilo duboko naborano. George je pogledao Jacka. "Kako to tumačiš?" "Vidio sam mjesto gdje je eksplodirala bomba", rekao je Jack. "7b nije bio nikakav fenomen. To je bilo obično ubojstvo." George je na to prezirno otpuhnuo. "Ali Što je s tvojim otkrićima s dna? Kristalni stup, čudni hijeroglifi, čudna zračenja. Osim toga, većina ostataka predsjedničkog zrakoplova rasuta je upravo oko tog mjesta. Da je doista došlo do eksplozije u zraku, polje krhotina bilo bi mnogo šire." Jack je sjedio bez riječi. U onome Što je George rekao prepoznao je svoje riječi iz sinoćnjeg razgovora s admiralom. I on je bio uvjeren daje dolje nešto snažno. Nešto dovoljno jako da sruši zrakoplov s neba. Proučio je kartu. Broj podudarnosti sve se više povećavao, previše da bi se to zanemarilo. "A što je s bombom u kipu od zada, s nañenom elektronikom...?" "Što ako je to lažnjak?" upitao je George. "Namještaljka. Washing-ton je i prije eksplozije upirao prstom u Kineze." Jack se namrštio. Javio se Charlie sa svojim jakim naglaskom. "Ne znam, mon. Mislim da bi stari George mogao biti na tragu nečemu." "Kako to misliš?" "I ja sam čuo za taj Zmajev trokut. Ali dosad to nisam povezao." "Super, još jedan preobraćenik", promrmljao je Kendall McMillan na kraju stola. Jack je ignorirao računovoñu i pogledao brodskog geologa. "Što znaš o tom području?"

78

Umjesto odgovora, Charlie je gurnuo Roberta. "Hoćeš li, molim te, donijeti globus iz knjižnice?" "Naravno", rekao je Robert i otišao. Charlie je mahnuo glavom prema karti. "Je li itko od vas upoznat s pojmom agoničkih crta?" Svi su zavrtjeli glavama. "Riječ je od jednoj od mnogih teorija koje objašnjavaju ovdašnje 111 itanke. Agoničke crte su područja u kojima je Zemljino magnetno polje malo poremećeno. Kompas pokazuje malo drukčiji smjer nego u ostatku svijeta. Glavna agonička crta istočne hemisfere prolazi kroz centar Zmajeva trokuta." Ogledao se oko stola. "Zna li bilo tko od vas gdje prolazi glavna agonička crta zapadne hemisfere?" Ponovno su svi zavrtjeli glavama. "Kroz Bermudski trokut", odgovorio je Charlie i pustio da se te informacije slegnu. "Ali što uopće uzrokuje te magnetne poremećaje?" upitala je Lisa. "Te agonalne crte?" "Agoničke", ispravio ju je Charlie. "Nitko to ne zna točno. Neki kažu da je za to odgovorna pojačana seizmička aktivnost u tim područjima. Tijekom potresa se stvaraju jaka magnetna strujanja. Ali generalno je magnetizam, uključujući cijelo Zemljino magnetno polje, još prilična nepoznanica. Njegova svojstva, energije i dinamika i dalje se istražuju. Većina znanstvenika misli da se Zemljino magnetno polje stvara uslijed toka rastaljene jezgre planeta oko čvrste željezne srži. Ali mnoge nepravilnosti ipak ostaju. Kao Što je i tok toga polja." "Tok?" prekinuo gaje George. "Kako to misliš?" Charlie je shvatio da se zanio i počeo brzati. "S geološkog stajališta", nastavio je usporivši, "čovjek je ovdje samo treptaj oka. Tijekom tako kratkog razdoblja čini se da je Zemljino magnetno polje fiksno. Sjeverni polje gore, a Južni dolje. Ali čak su se i u tom kratkom razdoblju polovi micali. Prava pozicija magnetnog sjevera stalno se malo pomiče. No to je samo neznatno pomicanje. Tijekom cijele Zemljine geološke povijesti ti su se polovi ne samo dramatično pomicali, nego su se i nekoliko puta zamijenili.'" "Zamijenili?" upitala je Lisa. Charlie je potvrdio. "Sjever je postao jug, a jug je postao sjever. Takvi dogañaji još nisu u potpunosti razjašnjeni." Jack se počešao po glavi. "Kakve to veze ima s bilo čim?" "Ubij me ako znam. Kao što sam i rekao, to je zanimljivo. Nisi li rekao da je olupina predsjedničkog zrakoplova bila magnetizirana? Ne uklapa li se ta činjenica meñu ostale slučajnosti? A tvoji problemi s kompasom tamo dolje?" Jack je zavrtio glavom. Nakon Što je prošlo nekoliko dana, više nije bio siguran Što je dolje iskusio.. "A te čudne vremenske rupe?" rekla je Lisa. "Mučila sam se da saznam zašto je Nautilusov sat pokazivao pogrešno vrijeme svaki put kad se podmornica približila tom kristalu, ali nikad poslije ne bih mogla naći bilo kakvu pogrešku." George se uspravio. "Naravno! Kako nisam uočio povezanost?" Počeo je kopati po svojoj hrpi papira. "Vremenske rupe! Ovo je izvješće pilota Arthura Godfrevja. Godine 1962. letio je starim propelerskim zrakoplovom za Guam. Za jedan sat prešao je 340 milja. Dvjesto milja više nego što je njegov zrakoplov mogao prijeći u sat vremena." Digao je nos iz papira. "Kad je sletio, gospodin Godfrev nije mogao objasniti svoj prerani dolazak ni zašto je njegov sat pokazivao drukčije vrijeme od aerodromskog." Lisa je pogledala Jacka. "To mi je jako poznato." "Imam i druge primjere", nastavio je povjesničar uzbuñeno. "Suvremeni zrakoplovi koji prelaze Tihi ocean i neobjašnjivo stižu satima prije predviñenog dolaska. Pojedinosti su mi u sobi." Ustao je. "Idem po njih." "Ovo je apsurdno", rekao je Jack, ali bilo mu je teško čvrsto stati iza svojih riječi. Sjetio se svoje praznine od četrdeset minuta. "Možda to i nije tako čudno", rekao je Charlie kad je povjesničar prošao pokraj njega. "Postoje teorije da bi dovoljno jako magnetno polje moglo utjecati na vrijeme, slično gravitaciji crnih rupa." Na izlasku iz sobe povjesničar se zamalo sudario s Robertom. Oce-anobiolog je propustio starijeg profesora, a zatim ušao. Nosio je globus veličine lopte za plažu. "Ah!" rekao je Charlie. "Dopustite mi da vam sad pokažem uistinu bizarni dio cijele priče. Nešto što sam zapamtio iz sveučilišnih istraživačkih novina." Robert mu je dodao globus. Charlie ga je podigao i prstom pokazao na Tihi ocean. "Ovo je središte Zmajeva trokuta. Kad bismo provukli strijelu od ove točke kroz središte svijeta, znate li gdje bi izašla?" Nitko nije odgovorio. Charlie je okrenuo globus i pokazao prstom. "Kroz središte Ber-mudskog trokuta." Lisa je uzdahnula. Charlie je nastavio. "Gotovo bi se moglo reći da ta dva dijametralno suprotna trokuta čine drugu osovinu Zemlje, polove koji nikad dosad nisu bili proučeni ni shvaćeni." Jack je ustao, uzeo globus od Charlieja i stavio ga na stol. "Dobro, ljudi. Sve je to zanimljivo, ali od toga ne možemo živjeti." "Slažem se s gospodinom Kirklandom", začuo se kiseli McMilla-nov glas. "Da sam znao da će se to pretvoriti u epizodu Neriješenih misterija, ostao bih u krevetu."

79

Jack je zadržao ruku na globusu. "Mislim da bismo ovaj razgovor morali usmjeriti prema nečemu konkretnijem od teorija i drevnih mitova. Zasad trebamo ostaviti pretpostavke po strani. Ovo je posao i ja ga pokušavam voditi." Tada je u sobu ušao George. Bio je blijed i držao je list papira u ruci. "Upravo sam primio ovaj e-mail." Pružio im je papir. "Od profesorice antropologije s Okinavve. Tvrdi da je otkrila još onih čudnih hijero-glifa... uklesanih na zidu tajne prostorije u nekim novootkrivenim ruševinama." Jack je zastenjao. Izgleda da nije mogao skrenuti razgovor s te teme. "Ali to nije ono Što je najnevjerojatnije." George se ogledao po prostoriji. "Otkrila je i kristal. I ima ga!" Charlie se uspravio, izgubivši zanimanje za kartu. "Kristal? Sto kaže za njega?" "Ne previše. Neodreñena je, ali daje naslutiti da ima neka čudna svojstva. Ne želi nam dati daljnje informacije... osim ako se ne sastanemo s njom." Jack je shvatio da su se sve oči okrenule prema njemu. "Ne namjeravate se ostaviti toga, zar ne? Čudni kristali, drevni zapisi, magnetna strujanja... poslušajte se!" S iznimkom bankovnog računovoñe, suočio se sa zidom čvrste odlučnosti. Digao je ruke u zrak i sjeo. "Dobro... bez obzira na to želi li mornarica našu pomoć ili ne, hoćemo li bankrotirati ili ne, vi svi želite nastaviti s istraživanjem onoga Što je tamo dolje?" "Meni zvuči dobro", rekao je Charlie. "Aha", dodala je Lisa. "Kako bismo mogli okrenuti leña tome?" upitao je Robert. "Slažem se", završio je George. Samo je Kendall McMillan zavrtio glavom. "Banci se ovo neće svidjeti." Jack se zabuljio u svoju posadu, a zatim uzdahnuo. Stavio je glavu u ruke. "Dobro. George, kad mi možeš rezervirati kartu za Okinavvu?"

12

Crta u pijesku

2. KOLOVOZ. 3:12 NA PALUBI MAGGIE CHOUEST. SREDNJI PACIFIK Odjeven u pilotsku kožnu jaknu, David Spangler je stajao na pramcu mornaričkog spasilačkog broda Maggie Chouest. Bio je to ružan brod, obojen u žarkocrveno, načičkan antenama, dizalicama i satelitskim tanjurima. Šezdesetmetarska ružna kučka, mislio je David. Trideset osoba upravljalo je spasilačkim brodom koji je bio privremeni dom mornaričkoj jedinici za duboka ronjenja i njihovu najnovijem plovilu, podmornici Perseus. Trenutačno je velika podmornica još bila na krmenom suhom vezu, čekajući prvo spuštanje koje je trebalo uslijediti kasnije tog dana. Sam na pramcu, potegnuo je dug dim. Jutro je bilo još satima daleko, ali znao je da noćas neće biti ništa od spavanja. Prije dva sata je razgovarao na kodiranoj vezi sa svojim šefom, Nicolasom Ruzickovim. Dugo su pričali o Davidovu novom zadatku. Njegov je primarni cilj, svaljivanje krivnje za pad predsjednikova zrakoplova na Kineze, ostvaren. Država se još pokušavala oporaviti od katastrofa na Zapadnoj obali, a paranoja je bila napuhana do neba, pa su ljudi bili spremni prihvatiti bilo koje objašnjenje. To je bio lak posao. Zapovjednik Spangler je dobio priznanje zahvalnog predsjednika. Zapravo je Lavvrence Nafe trebao za samo nekoliko sati dati službeno priopćenje, javno se suprotstaviti Kinezima i povući crtu u pijesku izmeñu dvije zemlje. No David je sad imao novi zadatak: nadgledati tajni projekt istraživanja novog izvora energije. Nešto povezano s potresima prije devet dana. Nije razumio ni polovicu detalja koje je Ruzickov spomenuo, ali to nije ni bilo važno. Sve što je morao učiniti bilo je držati zavjesu nad mjestom nesreće. Vanjskom je svijetu ovdašnja aktivnost morala izgledati kao nastavak izvlačenja dijelova. Zagledan u mračno more, polako je otpuhnuo krug dima. Prije dvanaestak sati USS Gibraltar je otišao u zalazak sunca jureći prema Filipinskom moru. Bez ogromnog broda, more se činilo prazno. Osim Maggie Chouesta, samo su još tri broda kružila tim područjem - razarači s dovoljno naoružanja da bi im jamčili privatnost. Iza sebe je čuo zatvaranje vrata. "Zapovjednice." Pogledao je preko ramena. "Što je, Rolfe?" "Zapovjednice, želio sam vas obavijestiti daje istraživačka baza na Havajima zatvorena. Rastavljaju morski laboratorij zbog transporta." "Ima problema?"

80

"Ne. Voditelj projekta je obaviješten i potpisao je ugovor o čuvanju tajne. Jedini je ustupak bio da mu se dopusti nadgledanje ovdašnjeg istraživanja. Naši znanstveni suradnici u Los Alamosu složili su se s izborom. I direktor CIA-e je dao svoj pristanak i potpis." David je kimnuo, pakosno se osmjehujući. Činilo se da Ruzickov ne spava ništa više od njega. "Kad trebaju stići?" "Za manje od dva dana." Dva dana. Ruzickov je bio brz. Dobro. Proučavao je more. Planirao je kasnije tog dana zaroniti s mornaričkom podmornicom i napraviti prvu probnu vožnju Perseusom. Vidio je snimke Kirklandovih zaranjanja, ali želio je osobno pregledati mjesto nesreće. Kad cijela misija počne, Omega tim će nadgledati površinu, a on će ostati dolje u morskom laboratoriju. "Zapovjednice... hm, drugi cilj... Trebamo li nastaviti...?" David je povukao novi dim. "Da. Nema nikakvih promjena. Ako ništa drugo, imamo još više razloga za nastavak. Nitko izvana ne smije znati što se nalazi na dnu. To su sadašnje zapovijedi." "Razumijem, zapovjednice." "Pratimo li još Plavi bezdan?" "Naravno, zapovjednice. Ali kad očekujete da ćemo nastaviti s -" "Obavijestit ću vas. Ne smijemo se zalijetati. Želim da bude na pristojnoj udaljenosti prije nego što nastavimo." Bacio je opušak u more, ljut što mu je ovaj prekid pokvario trenutak mira. Nakon što je čekao dulje od deset godina, rekao je sam sebi, mogao je još malo biti strpljiv. Tri dana, odlučio je. Ne dulje.

13

Tajne zanata

4.KOLOVOZ. 12:15 WASHINGTON D.C. Malo nakon ponoći kucanje je prekinulo Nafeov sastanak s trojicom demokratskih senatora, tvrdoglavim protivnicima njegova proračuna za pomoć katastrofom pogoñenoj Zapadnoj obali. Ovo će jutro glasovati o proračunu i cjelokupno njegovo osoblje radilo je cijelu noć da priskrbi glasove koji su im bili potrebni za prolazak. Vrata Ovalnog ureda su se otvorila i ušao je njegov osobni pomoćnik. Nafe je napokon zapamtio mladićevo ime. "Što je, Marcuse?" "Gospodine predsjedniče, gospodin Wellington bi želio -" Šef osoblja se progurao pokraj mladića. "Oprostite na upadu, gospodine predsjedniče, ali postoji nešto na što vam hitno moram skrenuti pozornost." Nafe je primijetio čvrstoću u njegovim očima i na usnicama. VVilliam Wellington iz bogate georgijske obitelji uglavnom je imao blag izgled. Nešto nije bilo u redu. Nafe je ustao. "Hvala vam, gospodo. To bi bilo sve." Senator iz Arizone je zinuo kao da će se požaliti, ali Nafe gaje ušutkao pogledom. Ako Jacobson želi njegovu potporu na sljedećim izborima, bilo mu je bolje da ga posluša. Nije namjeravao trpjeti nikakve otpadnike na svojoj platnoj listi. Čovjek je zatvorio usta. Ostali su promrmljali zahvale i povukli se zajedno s njegovim pomoćnikom. Okrenuo se šefu osoblja. "Što je, Bille?" Wellington mu se obratio službeno i ukočeno. "Gospodine predsjedniče, zovu vas u Sobu za izvanredne situacije." "Što se dogodilo?" "Kinezi, gospodine. Napali su Tajvan zračnim i pomorskim snagama." Nafe je zamalo pao u fotelju. "Molim? Kad? Gluho je doba noći, prokleti bili." "Na Dalekom istoku je podne. Napali su malo prije podneva po tajvanskom vremenu." Bio je zapanjen. Nije očekivao da bi Kinezi mogli biti tako hrabri. Nicolas Ruzickov ga je uvjerio da će se kineski premijer pognuti pred optužbama iz Washingtona i osloboditi put dobivanju većih ustupaka od Narodne Republike. Sad je želio odgovore za tu pogrešku. "Gdje je Nick Ruzickov?" "U Sobi za izvanredne situacije. Već se okuplja Nacionalno vijeće za sigurnost i Kabinet." William Wellington se povlačio prema vratima. "Gospodine, moramo krenuti. Bit će potreban neposredan odgovor." Nafe je kimnuo i krenuo prema vratima. Bolje je da Združeni stožer ima rezervni plan u pripravi. Praćen šefom osoblja i ljudima iz Tajne službe, krenuo je zapadnim krilom i ubrzo ljutito ušao u skrivenu prostoriju Bijele kuće. Kad je ušao, buka i uzbuñenost naglo su se smirile.

81

Skupina uniformiranih muškaraca i žena duž dugog stola ustala je na njegov dolazak: zapovjednik Združenog stožera, ministar obrane, vojni šef osoblja, zapovjednik marinaca i druge vojne glavešine. Članovi njegova kabineta stajali su s obje strane stola. Na kraju prostorije, na zaslonu koji se protezao cijelim zidom, bila je prikazana zamršena karta Filipinskog mora. Snage su bile označene plavom, crvenom i žutom bojom. Mršteći se, prišao je čelu stola. Pobrinut će se da Sjedinjene Američke Države odgovore na kinesku agresiju. Bez diplomacije. Ako treba, izbrisat će kinesku mornaricu s mora. Sjeo je. Oni koji su imali stolce, sjeli su za njim, a drugi su ostali na nogama. "I gdje smo mi?" upitao je. Nitko nije ništa rekao. Nitko ga čak nije gledao u oči. "Želim odgovore i plan za agresivnu reakciju", rekao je ljutito. Nicolas Ruzickov je ustao. "Prekasno je, gospodine predsjedniče." "Kako to misliš?" "Borbe su gotove. Tajvan se predao." Nafe je pokušavao shvatiti. "Kako je to moguće? Želiš reći da su u vrijeme dok sam dolazio ovdje iz Ovalnog ureda Kinezi okupirali Tajvan?" Ruzickov je spustio glavu. "Razrušen nakon nedavnih potresa, Tajvan nije bio sposoban za otpor. Prije nego što smo mogli reagirati, njihova se vlada pristala odreći neovisnosti, prihvaćajući kinesku prevlast u zamjenu za pomoć i prekid neprijateljstava. Kineske su se snage već iskrcale. Tajvan je ponovno dio kineskog teritorija." Nafe je bio previše zatečen da bi odgovorio. Sve se dogodilo tako brzo. Javio se ministar obrane. "Ne možemo to samo tako prihvatiti. Imamo naše snage na otoku... i u okolici." Odgovorio mu je zapovjednik mornaričkih operacija. "Ne možemo djelovati bez zahtjeva tajvanske vlade. A njega nećemo dobiti. Kontaktirali smo njihovo veleposlanstvo. Ne žele se naći izmeñu dvije zaraćene strane, jer se boje da bi u njihovu trenutačnom položaju to dovelo do propasti otoka. Zapravo, upravo smo dobili obavijest da tajvanska vlada zahtijeva da naše snage napuste njihove vode." Nafe je osjećao kako crveni. Manje od dva tjedna u službi, a Kinezi su mu oteli Tajvan. Stisnuo je šake. "Neću to prihvatiti. Neće doći do širenja komunizma dok sam ja predsjednik." Ruzickov gaje pokušao upozoriti. "Gospodine -" Udario je šakom po stolu. "Nećemo više s Kinezima postupati u rukavicama. S tim je gotovo, od sada pa nadalje." "Gospodine, što predlažete?" "S obzirom na kukavički atentat na predsjednika Bishopa i ovu najnoviju agresiju, ne vidim drugog izbora." Zagledao se u šefove vojnih snaga SAD-a. "Zatražit ću od Kongresa da objavi rat."

14:40 NAHA CITY, PREFEKTURA OKINAVA. JAPAN Zaboravivši koliko mrzi putovanje zrakoplovom - ustajali zrak, tijesna sjedala, rasplakanu djecu - Jack je bio sretan kad su kotači zrakoplova napokon dodirnuli tlo i kad se izvukao iz trbuha zvijeri. No, istini za volju, nije bio iživciran samo uobičajenim neugodama leta, nego i sjećanjem na sudbinu Air Force Onea. Doletio je zrakoplovom iste klase, Boeingom 747. Većinu je vremena proveo buljeći kroz prozor, proučavajući svaki spoj na krilima, vijke i krilca. Tri dana nakon donošenja odluke da doputuje ovdje, napokon je stigao na Okinavvu. Putovanje je trajalo tako dugo zato što je najbliža zračna luka bila na atolu Kwajalein, udaljenom dan plovidbe Plavim bezdanom. A kad se našao tamo, stavili su ga na standby i potrošio je još pola dana čekajući da mu se oslobodi mjesto u zrakoplovu. Ali barem je putovanje bilo gotovo. Krenuo je zračnom lukom prema carini. Jedina prtljaga koju je imao bio je ruksak koji mu je visio preko ramena. Prišao je japanskom cariniku i pružio mu putovnicu. Službenik mu je pokazao da otvori torbu. Kad gaje poslušao, čovjek se zagledao u putovnicu i obratio mu se na engleskom. "Dobro došli na Okinavvu, gospodine Kirklande. Molim vas, idite desno." Jack se okrenuo i ugledao drugog službenika s detektorom za metal. "Dodatne mjere osiguranja", objasnio mu je službenik dok mu je kopao po ruksaku, premećući mu rublje i toaletni pribor, "zbog kineskog napada." Jack je kimnuo. U zrakoplovu je pilot preko razglasa opisao kratak okršaj i pripojenje Tajvana. Oduvijek su jaki proždirali slabe. Prišao je drugom službeniku i ovaj mu je počeo prolaziti detektorom za metal ispred nogu i oko tijela. Detektor je zazujao ispred zgloba. Jack je podigao rukav i pokazao sat. Službenik je nastavio s pretragom. Detektor se ponovno javio kad je prošao u ravnini srca. Čovjek ga je pogledao. Namrštivši se, Jack je potapšao jaknu. U unutarnjem je džepu bilo malo ispupčenje. Sjetio se Davidova dara za rastanak. Otvorio je jaknu i izvukao kutijicu omotanu vrpcom. Uza sve što se dogañalo, bio je zaboravio na nju. "Morat ćete to otvoriti", rekao je prvi službenik.

82

Prišao je carinskom stolu i strgnuo vrpcu. Možeš biti siguran da će ti David zagorčati život i s drugog kraja svijeta. Otvorio je kutijicu za prstenje. Unutra je na maloj baršunastoj podlozi ležao komadić elektronske pločice. Iz nje je virilo nekoliko plavih žica. "Što je to?" upitao je čovjek držeći pločicu izmeñu dva prsta. Jack nije imao pojma, ali je znao da mora dati nekakvo objašnjenje. Brzo je mislio. "To... to je za popravak. To je skupa i vrlo važna komponenta. Ja radim s računalima." "I zamotali ste je kao dar?" upitao je čovjek, razgledavajući i tražeći neku prijetnju. "To je šala izmeñu...", trudio se sjetiti imena informatičarke koja je surañivala s antropologinjom, "... profesorice Nakano i mene." Carinik je kimnuo. "Čuo sam za nju. Kompjutorašica sa sveučilišta. Pametna žena. Dobitnica Nobelove nagrade." Vratio je komadić elektronike na mjesto, zatvorio kutiju i vratio je Jacku. "Predavala je mom nećaku." Jack je gurnuo kutijicu u ruksak. Iza njega se carini približavala glasna portorikanska obitelj. Krupna žena se svañala s mužem. Oboje su vukli ogromne kofere. Službenik je podigao pogled prema njima i ogorčeno uzdahnuo. "Slobodni ste." Mahnuo je Jacku neka proñe. Jack je zatvorio torbu i krenuo kroz izlaz prema glavnom terminalu. U zračnoj luci je bila gužva; mnogi su putnici bili na odlasku. Očito je kineski napad sve učinio nervoznima. Samo malo južnije od otočja Ryukyu, kojem je pripadala i Okinawa, Tajvan je bio preblizu da bi bili opušteni. Pogled mu se vratio na masu ljudi. Terminal je bio tako pun ljudi da nije primijetio ženu koja mu je pokušavala privući pozornost sve dok ga nije pozvala imenom. "Gospodine Kirklande!" Ukopao se na mjestu i pogledao ulijevo. Žena je požurila do njega. Čekala ga je kraj carinskog izlaza. Zastala je i pružila ruku. "Ja sam Karen Grace." Na sekundu je glupavo zatreptao. "A... profesorica?" Nije očekivao da će biti tako mlada. Nasmiješila se. "Znam da ste nam rekli da ćete se javiti kad se smjestite u hotelu, ali... eto..." Pocrvenjela je. "Mivuki se ubacila u aerodromsku računalnu mrežu i skinula podatke o vašem dolasku. Mislila sam da biste mogli odsjesti u mom stanu umjesto u hotelu. To bi sve olakšalo." Počela je zamuckivati, očito shvativši da bi mogla biti pogrešno shvaćena. "Naravno... ako želite." Spasio ju je od daljnjih neugodnosti. "Hvala vam. Cijenim tu ponudu. Mrzim hotele." "Dobro... dobro... Idemo po taksi." Okrenula se i povela ga. Jack ju je promatrao. U jednom trenutku, kad je krenula prema njemu, pred očima mu je bljesnulo sjećanje na Jennifer. Karen je bila viša, kosa joj je bila kraća, a oči zelene. I drukčije se držala. Korak joj je bio ozbiljan, bez ljuljanja. Ipak, prepoznao je sličnu energiju kojom je zračila. Praktično je isijavala iz nje sa svjetlošću koja je topila površinske razlike. "Znači, vi ste taj astronaut", rekla je Karen kad ju je dostigao. "Sjećam se priča iz novina. Junak. Bože, voljela bih jednom otići tamo gore." "Ne mogu reći da sam pretjerano uživao." Ukopala se na mjestu. "Oh, zaboga, oprostite mi! Nesreća. Izgubili ste prijatelje tamo gore. Gdje mi je pamet?" "To je davna prošlost", promrmljao je, želeći okončati taj razgovor. Zagledala se u njega sa smiješkom isprike. "Žao mije." Kad su krenuli, Jack je promijenio temu. "Znači, vi ste Amerikanka?" "Zapravo Kanañanka. Profesorica u radnom posjetu. Stanujem u blizini sveučilišta... u sveučilišnoj kući." "Zvuči dobro. Nakon što se osvježim, volio bih se što prije primiti posla." "Svakako." Karen se probijala kroz gužvu dok su odlazili s terminala. Došavši do ceste, podigla je ruku i pozvala taksi. Jedan se odmah nacrtao pred njima. Koraknula je prema njemu i otvorila vrata. "Idemo. Željela bih stići u banku prije nego što se zatvori." Smjestio se u malom autu dok je ona brzo razgovarala na japanskom. Sjela je do njega. "Ako želite danas početi s radom, morat ću najprije pokupiti nešto iz mog sefa u banci." "Što?" "Kristal." "Držite ga u banci?" Dok je taksi krećući prema gradu ulazio u gužvu na autocesti, zagledala se u njega proučavajući ga. Jack joj je u očima vidio da nešto procjenjuje. Naposljetku je rekla: "Imaš li kakvu tetovažu?" "Zašto?" Samo je zurila u njega, čekajući odgovor. "Dobro, imam. Bio sam u specijalcima." "Mogu lije vidjeti?"

83

"Jedino ako želiš da se skinem ovdje u taksiju." Ponovno je pocrvenjela. Potisnuo je smiješak. Počela mu se sviñati ta reakcija. "Ovaj, neće biti potrebno", promrmljala je. "A tetovaže sa zmijama? Imaš li koju?" "Ne, zašto?" Ugrizla se za usnicu, a zatim počela pričati. "Imali smo problema s jednom skupinom koja nam je pokušavala ukrasti kristalni predmet. Imali su tetovaže zmija na rukama. Zato sam inzistirala da se osobno nañemo. Moramo biti oprezne." Podigao je rukave jakne i pokazao ruke. "Nemam zmiju. Nigdje. Kunem se." Osmjehnula mu se i zavalila se natrag u sjedalo. "Vjerujem ti." Nakon kratke vožnje maknuli su se s autoceste; počeli su se pojavljivati putokazi prema sveučilištu na japanskom i engleskom jeziku. Karen se nagnula naprijed i ponovno obratila vozaču koji je kimao. Pokazala je prema sljedećem uglu, na veliku reklamu Tokijske banke. Taksi se zaustavio uz škripu kočnica. "Odmah se vraćam", rekla je i iskočila. Jack je sjedio na sparini. Kad se auto zaustavio, kroz prozor nije prodirao ni dašak vjetra. Misli su mu odlutale za profesoricom. Nejasno je mirisala na jasmin i miris se još osjećao u taksiju. Nije mogao skinuti smiješak s lica. Možda ovo putovanje i nije bila tako loša ideja. Dotad je Karen već ulazila natrag u auto. "Imam je. Evo." Dodala mu je malu kožnu torbu. Uzeo ju je i - iznenañen težinom - zamalo ispustio. "Teško, zar ne?" "To je kristal?" "Pogledaj sam." Odvezao je kožno remenje i otvorio torbu. Na dnu je ležala kristalna zvijezda, manja od njegova raširenog dlana. Blistala je čak i u prigušenoj svjetlosti taksija. Odmah je prepoznao uočljiv izgled: proziran kristal prošaran plavozelenim i crvenkastim spiralama. "Isti je." "Molim?" Izvadio je kristal. "Zakleo bih se daje to isti tip kristala na koji sam naišao na mjestu nesreće." "Kristalni obelisk s uklesanim zapisom?" "Upravo tako." Podigao je zvijezdu na sunčevo svjetlo. Snažno je zasjala. "Primjećuješ li nešto čudno?" "Na što misliš?" "Držiš je jednom rukom." "Da, i?" Izvukla je crnu maramicu i kad ju je prebacila preko kristala, Jaćkova je ruka pala kao daje maramica imala tri kilograma. "Koji je to vrag?" "Težina kristala ovisi o izloženosti svjetlu. Sto je svjetlost intenzivnija, težina je manja." Odmaknuo je komadić tkanine i ponovno otkrio kristal. Zaista je bio lakši. "Moj Bože!" Uzela je kristal i spustila ga natrag u torbu. "Moj bi geolog prodao dušu da ovo vidi." "Već smo dogovorile da se prouči. Zapravo u ponedjeljak, kad se vrate geolozi. Poslat ću rezultate tvom prijatelju." Znao je da to ni izbliza neće zadovoljiti Charlieja. Bilo mu je žao što sam nije uzeo komadić s kristalnog stupa. "Sad je red na tebe", rekla je. "Rekao si da ćeš donijeti kopiju zapisa s obeliska." Potapšao je torbu. "Tu je." "Mogu lije vidjeti?" Slegnuvši ramenima, sagnuo se i potražio bilježnicu u ruksaku. Izvukao ju je i dao je Karen. Otvorila je bilježnicu. Prva je stranica bila prekrivena malim hije-roglifima. Pobjegao joj je tihi uzdah. "Rongorongo." "Molim?" Prelistala je ostatak bilježnice. Četrdeset stranica crteža drhtalo joj je u rukama dok je mrmljala: "Dosad još nije bilo otkrića ove veličine." "Otkrića čega?" Zatvorila je bilježnicu i održala mu kratko predavanje o povijesti crteža nañenih na Uskršnjem otoku. "Već ih stoljećima", završila je, "nitko nije u stanju dešifrirati. Ovdje bi se moglo nalaziti konačno rješenje." "Nadam se da će biti od koristi", rekao je Jack, istodobno grozničavo razmišljajući. Ako je zapis bio s Uskršnjeg otoka, Što je radio uklesan na kristalnom stupu šest stotina metara pod morem? Pokušavao je povezati najnovije informacije. Je li ovo moglo imati veze s padom Air Force Onea? Prije dolaska nije spominjao Karen što je očekivao.od susreta s njom - pronaći vezu izmeñu čudnog kristala i pada predsjedničkog zrakoplova. To se činilo previše pretjeranim da bi se priznalo strancu. "Misliš da ćeš moći prevesti što piše na stupu?" Stišćući bilježnicu u krilu, buljila je kroz prozor izgubljena u vlastitim mislima. "Ne znam."

84

Za nekoliko minuta došli su do njezina stana. Bio je na drugom katu gradske kuće, s dvije spavaonice, uredan i divno svjež. Ispričala mu se zbog nemaštovitog namještaja, koji je bio sav u smeñoj i krem boji. "Dobila sam ga tako ureñenog." No Jack je primijetio male dodire osobnosti. Na rubu kamina bila je kolekcija kamenih kipića i fetiša iz Mikronezije. U kutu su bile četiri brižno njegovane bonsai biljke. A na hladnjaku je bila hrpa slika - obitelji, prijatelja, starih slika s praznika - pričvršćenih jednako raznolikim izborom kuhinjskih magneta. Išao je za njom prema spavaonici. Kad je njegova domaćica prošla pokraj ukrašenog hladnjaka, odjednom su svi magneti pali na pod, a slike su odlepršale za njima. Karen je preplašeno odskočila. Jack ju je pogledao. Stajala je s torbom privijenom uz grudi. "Mislim daje to zbog kristala. Već je pokazao čudna magnetska svojstva." Kako bi to dokazao, mahnuo joj je neka se makne. Kad je bila nekoliko koraka dalje, podigao je jedan od magneta i ponovno ga stavio na hladnjak. Prilijepio se. "Ovo je tako čudno", rekla je. "Nije čudno što su pljačkaši mislili daje kristal uklet." Namrštio se. "Uklet?" Odgovorila mu je pokazujući glavom prema magnetu. "Čini se da smo oboje zadržali ponešto za sebe. Najbolje da te smjestimo i krenemo prema laboratoriju. Trebamo mnogo toga raspraviti." . Jack je polako kimnuo. Istuširao se, obrijao i presvukao u udobne lanene hlače i laganu košulju kratkih rukava. Prepakirao je ruksak: fotografski aparat, bilježnice, olovke, mobitel. Kad je izlazio iz Karenina stana, svijet mu se učinio ljepšim mjestom. Od sveučilišta ih je dijelila samo kratka šetnja. "Već sam nazvala Mivuki", rekla je Karen. "Očekuje nas u svom laboratoriju." Povukao je ruksak više na rame. "Misliš na profesoricu Nakano?" Potvrdila je. "Razvila je program koji će dešifrirati jezik." Dok su hodali, zavladala je neugodna tišina. Jack ju je pokušao prekinuti. "Reci mi gdje ste pronašle kristal." Uzdahnula je. "To je duga priča." Ali ipak mu je ukratko ispričala: piramide koje su se digle iz mora, zasjeda, bijeg kroz podvodni prolaz. Kako je priča odmicala, Jackovo je poštovanje prema dvjema ženama sve više raslo. "A ti su pljačkaši isti oni koji su provalili u ured profesorice Nakano?" Karen je potvrdila. "Kako su mogli znati daje kristal u piramidi?" "Nisam sigurna da su znali..Znali su jedino da smo nešto našle. Nešto za što misle daje ukleto." Razmišljao je o padu Air Force Onea, pitajući se bi li se u upozorenju tih ljudi mogla kriti klica istine. "Definitivno čudno", promrmljao je. "Evo nas." Pokazala je prema zgradi pred njima i krenula ispred njega. Kad su ušli, pokazala je svoje isprave i čuvar ih je otpratio do dizala. "Ponovno je proradilo?" upitala je kad su se vrata otvorila. Čuvar je potvrdio i pridružio im se u maloj kabini. Vidjela je da Jack ispitivački pogledava njihovu pratnju. "Mjera opreza zbog prošlotjedne provale." Dizalo se brzo uspinjalo. Kad su se vrata otvorila, Jack je primijetio malu Japanku koja ih je čekala nestrpljivo koračajući. Prišla im je i Karen ih je upoznala. Mivuki se lagano naklonila, ali nije pružila ruku. Jack je kimnuo u znak pozdrava. Azijski običaji nisu bili skloni tjelesnom kontaktu. "Profesorice Nakano, hvala na pomoći." "Molim vas, zovite me Mivuki", odgovorila je stidljivo. "Idemo", rekla je Karen kad se čuvar vratio u dizalo. "Htjela bih što prije unijeti Jackove podatke." Požurila je naprijed mahnuvši im daje prate. Jack se nagnuo prema Mivuki. "Je li uvijek ovakva?" Prevrnula je očima. "Uvijek", rekla je s pretjeranim uzdahom. Kad su došli do ureda, Mivuki je stupila naprijed i otključala bravu. Karen je ušla prva. "Mivuki drži sobu u izolaciji zbog svojih računala", objašnjavala je dok ju je Jack pratio. Pokazala je na red uštirkanih odijela koja su visjela na zidu. "Morat ćeš obući jedno od njih." "Nisam sigurna imam li dovoljno velik broj", rekla je Mivuki pre-mećući po odijelima. "Ovo bi moglo biti dobro." Dodala mu je veliko radno odijelo. Uzeo gaje i ostavio ruksak na klupici pokraj zida. Karen je već bila odjevena. "Jack, mogu li joj pokazati tvoju bilježnicu dok se oblačiš?" Složio se i gurnuo svoj ruksak prema njoj, a zatim se uhvatio zadatka da uvuče svoje veliko tijelo u tijesno odijelo. "Mivuki, doñi vidi ovo." Kad je izvukla Jackovu bilježnicu, nešto je ispalo iz ruksaka i otkotrljalo se po podu. Mivuki se sagnula da to podigne. Dok se Jack mučio da ugura oba ramena u odijelo, vidio je da Mivuki drži kutiju, dar Davida Spanglera, i nešto mu je palo na pamet. "Otvori je", rekao joj je. "Dobro bi mi došlo tvoje stručno mišljenje."

85

Podigla je poklopac i zaškiljila kad je vidjela sadržaj kutije. "Što misliš, Što je to?" upitao je. Mivuki se pomnije zagledala. "Jeftini elektronski prekidač." Zvučno je poklopila kutiju. "Zapravo bezvrijedna stvar." Jack se namrštio. Na što je David ciljao? Elektronika je morala nešto skrivati, ali što? Mivuki je vratila kutijicu Karen. "To je samo zastarjeli kineski proizvod." Osjetio je njene riječi kao udarac u trbuh. Odjednom mu je bilo zlo. "Kineski? Sigurna si?" Potvrdno je kimnula. Pokušavao je pronaći bilo koje drugo objašnjenje. Nije moguće da je prva stvar koja mu je pala na pamet bila istinita. Ali sjetio se George-ova pitanja od prije nekoliko dana: Što ako je eksplozija bila lažnjak? Namještaljka? Izvrtio je razne scenarije po glavi, ali samo je jedan zvučao istinito: Spangler je namjestio eksploziju. "Prokleti gad!" izletjelo je iz njega. Mali je "dar" bio Davidov način da mu utrlja ovu činjenicu u lice, znajući da neće moći ništa učiniti u vezi s njom. Washington je želio ovo objašnjenje za tragediju i David im gaje dao. Nitko neće poslušati nešto suprotno. Dizala mu se žuč. Kolika je samo bila zloba tog ogavnog ubojice! I koliko je daleko sezala ova izdaja, pitao se. Je li to bila samo namještaljka ili je David bio umješan i u rušenje zrakoplova? Donijevši jasnu odluku, opsovao je u bradu i stisnuo šake. Otkrit će što je ležalo iza pada - ili umrijeti pokušavajući! "Što je bilo?" upitala je Karen. Primijetio je kako su se obje zagledale u njega. Sjeo je,odjednom osjetivši slabost u nogama nakon što mu je izblijedio bijes. "Čini se da i ja imam dugu priču koju trebam podijeliti s vama." "O čemu?" Karen je sjela do njega. "O padu Air Force Onea."

18:30, SREDNJI PACIFIK Ispružen na trbuhu u podmornici, David Spangler se penjao morskim dubinama dižući se u sporim spiralama prema površini. Zadnja je tri dana novi mornarički prototip podmornice, Perseus, funkcionirao mnogo,bolje no što su to predviñali proračuni. Ležao je na trbuhu u unutarnjoj čahuri podmornice izlivenoj u obliku torpeda od dva centimetra debelog lexana. S iznimkom prozirnog vrha, gdje su mu provirivali glava i ramena, ostatak kabine od lexana bio je zatvoren vanjskim oklopom podmornice, najstrože čuvanom keramičkom mješavinom koja je bila lakša i jača od titanija. U toj su vanjskoj ljusci bili smješteni svi brodski mehanički, električni i pogonski sustavi. Ovaj je dvostruki sustav oklopa bio stvoren iz sigurnosnih razloga. U slučaju opasnosti, cijeli je vanjski oklop mogao biti odbačen ručnim detonatorima kako bi oslobodio unutarnju lexansku glavu, koja bi se digla do površine svojim vlastitim potiskom. "Perseuse," začuo je glas u uhu, "u našem ste dometu. Ako želite prijeći na autopilota, odvest ćemo vas do pristaništa." "Sam ću to obaviti", odgovorio je tehničaru na vrhu. Ovo mu je bilo šesto zaranjanje s Perseusom i osjećao je da sada dovoljno dobro upravlja kontrolama da bi to učinio ručno. Palcem je uključio prekidač i pred licem mu se pojavio zaslon na staklenom vrhu glave podmornice. Njegova putanja do pristaništa mornaričkog broda za spašavanje Maggie Chouest bila je prikazana crvenom bojom. Jednostavno je trebalo povesti podmornicu označenim prilazom, slično kao na simulatoru leta. "Priključen sam na putanju", javio je. "Pristajem za tri minute." "U redu. Vidimo se na površini." Usporio je propelere i pokrenuo podmornicu prema gore. Kako se približavao površini, mračne vode oko njega počele su se rasvjetljavati. Dok je izravnavao podmornicu, nije se mogao oteti dojmu da doista pliva. Ležeći na trbuhu, imao je osjećaj da su on i podmornica jedno. Ručne kontrole reagirale su gotovo na same njegove misli. Produžna krilca s obje strane podsjećala su na peraje morskog stvorenja, okrećući se i skupljajući dok su upravljale plovilom. Ali ovo nije bilo morsko stvorenje. Pod trbuhom mu je bio par pre-klopljenih i uskladištenih titanijskih mehaničkih ruku koje su bile u stanju mrviti granit, a na vrhu podmornice, nalik na leñnu peraju morskoga psa, na okretnom kućištu koje je olakšavalo gañanje bio je poslagan red mini torpeda. Iako su bili mali, svaki je projektil na vrhu imao snažnu bojevu glavu koja je bila u stanju probiti oklopljenu podmornicu. Perseusovo pomoćno osoblje, mornarička jedinica za duboka ronjenja, nazvala ih je "čistačima podmornica". Oružje je maloj spasilačkoj podmornici davalo posebnu prednost u opasnim vodama. Prošao je prstom preko kontrola torpeda. Ranije tog dana obavijestili su ga o kineskom osvajanju Tajvana. Cijeli je dan bio nervozan zbog novosti. Kako su izgubili otok od jebenih komunjara? Cijela je Amerika bila ponižena i crvenog obraza od šamara. Da se bar mogao uključiti u borbu... Na vezi se javio tehničar. "Zapovjednice, ovdje je jedan od vaših ljudi. Kaže da mora hitno razgovarati s vama." "Dajte mi ga." Uslijedila je kratka stanka, a zatim se na vezi čuo Rolfeov glas. "Oprostite što vas ometam, zapovjednice, ali rekli ste da vam javim ako bude bilo kakvih... hm, bilo kakvih promjena u vezi sa sekundarnim ciljem."

86

Namrštio se. Sekundarni cilj? Bio je toliko usredotočen na neposredni posao i sve glasnije ratne bubnjeve daje trenutačno bio zaboravio na Jacka Kirklanda. "Što je bilo?" "Meta je napustila područje." Potisnuo je dugu psovku. Kirkland je nestao. Znao je da nikakvi drugi detalji i objašnjenja ne mogu ići preko radioveze. "Za dvije minute sam gore. Doći ćeš u moju kabinu i dati mi izvješće." "Na zapovijed." Mršteći se, ostavio je po strani svoje brige oko Kirklanda. Sad gaje čekao posao. Okrenuo je podmornicu i poravnao se sa zacrtanom putanjom. Provjerio je vrijeme. Bio je pod vodom gotovo Šest sati. Nakon što izroni, Perseus će biti pregledan i opremljen za treće zaranjanje tog dana. Mornar koji gaje mijenjao povest će podmornicu dolje do označenog mjesta na morskom dnu. Zatim će za sedam sati ponovno doći red na Davida. Ali nisu samo njih dvojica imali gustu satnicu. Otkad su stigli istraživački tim i teretni čamci iz Mauija, cijela je posada radila danonoćno. Uz pomoć istraživačkih podmornica i robota već su bili postavljeni temelji podvodne stanice. Ovo će popodne na dno biti spuštene i spojene tri razine laboratorija i prostorije za boravak. Isključivši mogućnost bilo kakvih pogrešaka, očekivao je da će cijela baza biti sastavljena u sljedećih četrdeset osam sati te popunjena ljudstvom ubrzo nakon toga. Naredili su mu da postavi bazu za četiri dana i on ih neće iznevjeriti, makar to značilo da mora mahati bičem. Zapravo je prije tog dana, kad se voditelj istraživačkog tima, geofizičar Ferdinand Cortez, usprotivio iscrp-ljujućem tempu, David preporučio čovjeku neka nazove Washington. Doista je uživao gledati kako Nicolas Ruzickov pere Meksikanca preko satelitskog telefona. Čak je i nekoliko koraka dalje čuo kako Ruzickov urla na znanstvenika. Nakon toga, iako je napetost ostala na visokoj razini, nitko više nije dovodio u pitanje njegove naredbe ili satnicu. Ova je operacija bila povjerena njemu i nije nikomu i ničemu namjeravao dopustiti zastoj u njezinu provoñenju - ni neugodnom gubitku Tajvana ni tajanstvenom nestanku Jacka Kirklanda. Uspjet će. Ispred njega je iz tame izronilo podvodno pristanište. Spretno je usmjerio podmornicu i uklizao na potopljenu platformu. Zaustavio je podmornicu izmeñu dvije automatske stezaljke. Kad je pustio kontrole, krilca podmornice su se uvukla i dvije stezaljke u obliku slova C spojile su se oko keramičkog dijela plovila. "Zatvoren i spreman", javio je na površinu. "Zatvoren i spreman", potvrdio je tehničar. "Dižem vas." Preko hidrofona Perseusa čuo je zujanje hidraulike koja je vukla uhvaćenu podmornicu na površinu. More oko njega postajalo je sve sjajnije, dok na kraju nije izronio. Morska voda skliznula je s kupole na vrhu i mali valovi lupkali su o bok podmornice, ali ona se nije micala. A nakon nekoliko sekundi bio je i izvan domašaja valova. Perseus i njegov peljar izvučeni su iz oceana i podignuti na krmenu palubu Maggie Chouesta. Čim se platforma zaustavila na palubi, petorica iz održavanja podmornice prekrila su plovilo. Odvinuli su zaobljeni prednji dio, otvorili kupolu i David je poput tuljana iskliznuo na palubu. Čovjek iz osoblja pružio mu je ruku. Nakon šest sati provedenih na trbuhu u stisnutom prostoru, nije se mogao u potpunosti osloniti na svoje udove. Kad je stao na noge, otkopčao je ronilačko odijelo i protegnuo mišiće. Ljudi iz održavanja već su radili iza njega: provjeravali ventile, praznili spremnike s ugljičnim dioksidom, stavljali svjež kisik u dva bočna spremnika. Podsjetili su ga na ekipu mehaničara s automobilskih utrka. Brzi, učinkoviti i koordinirani. Okrenuo im je leña i primijetio da mu se Cortez približava palubom. Gunñajući se uspravio. Sve što je u ovom trenutku želio bio je vrući tuš i krevet. Nije želio imati posla s geofizičarom. Neraspoloženo se namrštio kad se ovaj zaustavio pred njim. "Što je, profesore?" Po tamnim podočnjacima vidjelo se da je i on malo spavao. Čak mu je i odjeća, lanene hlače i pamučna košulja, bila neuredna i izgužvana. "Imam zahtjev, zapovjednice." "Koji?" "Pitao sam se bi li poručnik Brentlev mogao odvojiti nekoliko trenutaka za vrijeme sljedećeg zaranjanja i pobliže ispitati kristalni oblik. Na snimci s prethodnih ronjenja uočili smo neke tragove na njegovoj površini. Čine se previše pravilnima da bi bili prirodni. Mislimo da je riječ o nekom obliku pisma." David je zavrtio glavom. "Bilo kakvo istraživanje tog tipa morat će pričekati. Moj prvi prioritet je postaviti stanicu i poslati ljude u nju. Nakon toga vi i vaši znanstvenici možete početi s vlastitim istraživanjem." "Ali to bi trajalo samo nekoliko -" "Moje naredbe se nisu promijenile, profesore."" David je ispljunuo posljednju riječ kao da je uvreda. "Držati se dalje od kristala dok se ne postavi stanica. Taj stup isijava snažno magnetno zračenje koje stvara pogreške u radu i probleme u komunikaciji. Ne namjeravam žrtvovati Perseus samo da bih zadovoljio vašu znatiželju." "Shvatio sam, zapovjednice." Iako je istraživač ustuknuo, David je primijetio prezir u njegovim očima. Nije ga bilo briga. Meksikanac mu je bio podreñen i radit će što mu se kaže. Jedan od njegovih ljudi stražario je na drugoj strani palube, u blizini krmenih vrata. Krenuo je prema njemu. "Gdje je poručnik Rolfe?" "U vašoj kabini, zapovjednice."

87

David je kimnuo i provukao se kroz otvor da se popne na palubu dva kata više. Naredio je da njegovim ljudima budu dodijeljene kabine na ovoj razini. Ugledao je otvorena vrata svoje kabine. Još jedan njegov čovjek patrolirao je hodnikom. Pozdravio gaje i ušao u kabinu. Rolfe je ustao. David je zatvorio vrata i počeo skidati ronilačko odijelo. "I, što se dogodilo s Kirklandom? Izgubili ste njegov brod?" "Ne, zapovjednice." Rolfe je pročistio grlo. "Stalno pratimo položaj Plavog bezdana. Još kruži oko atola Kvvajalein." "Što je onda krenulo po zlu?" "Jutros je poručniku Jeffreysu postalo sumnjivo zašto se brod tako dugo zadržava na istom mjestu. Nakon malo istraživanja, pronašao je ime Jacka Kirklanda na listi putnika Quantasa na letu s atola." David je skinuo ronilačko odijelo i ostao gol. "Proklet bio! Kad je otišao?" "Prije dva dana. Prema planu leta, čini se da je otputovao na Okinavvu." David se namrštio. Što taj gad radi na Okinavvi? Otišao je do kupaonice i pustio vodu. "Znamo li kamo je točno otišao?" "Ne, zapovjednice. Imao je rezervaciju u tamošnjem Sheratonu, ali nije se pojavio. Meñutim, uzeo je povratnu kartu i trebao bi se vratiti za dva dana." Davidovo lice se smračilo. Još dva dana. Nadao se da će završiti ovaj mali usputni poslić mnogo prije. No svejedno gaje dojmila snalažljivost njegovih ljudi. Kirkland mu neće pobjeći. Uz sav posao koji je bio pred njim, mogao je pričekati još dva dana. "Vrlo dobro, Rolfe. Ali želim da me obavijestite čim dobijemo potvrdu da se Kirkland vratio na svoj brod." "U redu, zapovjednice." David je probao vodu pod tušem. Mala se kupaonica punila parom. "Zapovjednice, imamo još jedan problem." U poručnikovu glasu osjećala se nelagoda. "Što je?" "Ne znam možemo li pričekati još dva dana. Handel kaže daje signal počeo slabiti. Procjenjuje da ćemo za dan-dva izgubiti kontakt." David se ljutito okrenuo. "Rekao sam Handelu neka se pobrine da bombu bude moguće aktivirati barem dva tjedna." "On to zna, zapovjednice. Uvjeren je da jedan dio elektronike u bombi nije ispravan. Kaže da kinesko sranje nije pouzdano." David je samo stajao, gotovo se tresući od bijesa. Odbijajući poraz, razmatrao je druge opcije i moguće pristupe. Znao je da je svaki plan savršen samo na papiru. Improvizacija je jedini način da misija bude uspješna u završnici. Dok je razmišljao o tome, u glavi mu se oblikovala nova strategija. "Dobro. Onda ćemo, ako se Kirkland ne vrati na vrijeme, svejedno dići njegov brod u zrak." "Zapovjednice?" "Uništenje njegova broda i smrt posade bit će naš prvi korak u lovu na Kirklanda." Dok je stajao u parom ispunjenoj kupaonici, David se sve više zagrijavao za novi plan. Polagano mučenje Jacka Kirklanda imalo je svoje draži.

20:15 SVEUČILIŠTE RYUKYU PREFEKTURA OKINAVA. JAPAN "Je li netko za večeru?" upitala je Karen protežući vrat. Oči su joj bile natečene od buljenja u zaslon. "Ne mogu više," S njene lijeve strane, visoki je Amerikanac sjedio nagnut nad svojim računalom. Činilo se daje ne čuje. "Gabriele, prijeñimo na simbole 40A i 40B." "Naravno, gospodine Kirklande." Dalje od Amerikanca, Mivuki je bila zadubljena u svoj posao, zamišljeno skenirajući posljednje stranice bilježnice. Ustanovili su daje obrada podataka spor i dugotrajan posao. Bilo je neophodno da računalo svaki crtež usporedi s onima koji su već bili katalogizirani. Karen je bacila pogled na Jackov zaslon. Na njemu su bila dva crteža: jedan iz njegove bilježnice ijedan iz njihove zbirke zapisa. fig. 40A fig. 40B U bilježnici su bile samo rukom napisane kopije zapisa sa stupa koje je napravio povjesničar s njegova broda. To je povremeno dovodilo do odreñenih nedoumica, kao na primjer sada. Pitala se jesu li dva lika predstavljala isti crtež ili su nijanse u izgledu bile samo manje različitosti nastale u prepisivanju? Tijekom ovog procesa Gabriel je naučio usporeñivati preko dvije stotine pojedinosti na svakom paru crteža. Dok je god postotak poduda-ranja bio devedeset ili više posto, dva bi se simbola smatrala jednakima. Par koji je imao manje od pedeset posto sličnosti smatrao bi se dovoljno različitim da bi bio razvrstan u posebne simbole. To je rezultiralo sivom zonom izmeñu pedeset i devedeset. A dosad je bilo tri stotine simbola koji su spadali u ovu kategoriju i svaki je od njih netko od njih troje morao pregledati.

88

"Likovi 40A i 40B", objašnjavao je Gabriel, "poklapaju se pedeset dva posto. Hoćemo li svrstati A kao jednako ili različito od B?" Jack se nagnuo bliže zaslonu. "To je kao u onim starim dječjim zagonetkama. Što je različito na ove dvije slike?" Mivuki mu se pridružila kad je završila s posljednjim skenom. "Prvi lik ima nacrtano oko, a drugi nema." Kimnuo je. "I prvi lik drži dvije kugle, a drugi samo jednu." Pogledao je Karen. Ponovno ju je zapanjila prodorna plava boja njegovih očiju. To su morale biti leće. Nitko nema tako plave oči. "Ostatak izgleda isto", rekla je nakašljavši se. "Kakva je presuda? Jesu li dovoljno različiti da bi bili dva posebna simbola?" upitao je. Karen se približila monitoru očešavši se ramenom o Jacka. Nije se odmaknuo. Umjesto toga je spustio glavu pokraj njene, koncentrirajući se na crteže poput nje. "Mislim da oči nisu toliko bitne," rekla je, "ali razlika u broju predmeta u podignutoj ruci lika jest. Mislim da je ta različitost dovoljno velika da bismo ih smatrali posebnima. Posljednjih smo dana nailazili na druge simbole koji su imali različit broj dijelova: broj krakova na morskoj zvijezdi, broj riba u pelikanovu kljunu. Mislim daje ovo još jedan takav slučaj. Iako su slični, zapravo su posebni simboli." Jack je zadovoljno kimnuo. "Gabriele, molim te, svrstaj likove 40A i 40B kao posebne." "Učinjeno. Nastavljamo li s likovima 41A i 41B? " Karen je uzdahnula. "Ne znam za vas, ali ja sam gladna kao vuk i bole me oči. Što kažete na nekoliko sati predaha?" "Mislim da bi mi dobro došla mala večera", odgovorio je Jack. "Sve što sam pojeo u posljednja dvadeset četiri sata bila je hrana u zrakoplovu." Karen je pokušala ne obraćati pozornost na širinu njegovih ramena i napinjanje vratnih mišića dok se protezao. "Znam jedan restoran samo nekoliko ulica odavde. Imaju najbolju tajlandsku kuhinju u okolici." "Zvuči dobro. Što ljuće, to bolje." "Spržit će ti jezik. Zajamčeno." "Upravo to i volim." Ustajući, Mivuki ih je potjerala. "Samo vi idite. Želim nešto pokušati s Gabrielom." "Sigurna si?" upitala je Karen. Mivuki je potvrdila i pogledala visokog muškarca koji je ustajao. Kad im je bio u potpunosti okrenut leñima, namignula je Karen. "Sigurna sam", rekla joj je smješkajući se. Karen je pocrvenjela. Zar je bilo toliko očito da joj se Jack sviña? Ošinula je Mivuki zaprepaštenim pogledom, ali to je samo povećalo osmijeh na licu njene prijateljice. "Osim toga, upravo sam se najela tajlandske hrane", dodala je Mivuki glasnije. "A znam da ti nisi već mjesecima." Karen nije promaklo dvostruko značenje njenih riječi i boja lica dobila je tamniju nijansu. Zapiljila se u prijateljicu kad je Jack rekao s vrata: "Želiš li da ti nešto donesemo, Mivuki?" "Ne treba. Nisam gladna, ali bilo bi bolje da što prije staviš nešto u Karen." "Može!" rekao je i nestao s vrata. Karen ju je zaigrano gurnula. "Baš si pokvarena." "A ti zatreskana. Hajde samo. Napravi nešto. Već sam ga proučila. Nema prsten, čak ni curu. I mislim da se i ti njemu sviñaš." "Nije točno. Nije me dvaput pogledao." Mivuki je prevrnula očima. "Ne kad si ti gledala. Kao da sam gledala dvoje tinejdžera. Svatko je mjerkao onog drugog čim bi mu ovaj okrenuo leña." "Nije me mjerkao." Mivuki je slegnula ramenima i vratila se svom poslu. Karen joj je dotaknula rame. "Zar stvarno je?" "Kao zaljubljeni psić. Idi sad. Protrljaj psića po trbuhu i ostavi me na miru nekoliko sati." "Samo idemo na večeru." "Aha." "Oboje smo profesionalci, i kolege na istom poslu." "Aha." "Ostaje ovdje još samo nekoliko dana." "Aha." Karen se uzrujala i odjurila. "To je samo večera!" doviknula joj je. Mivukin ju je odgovor pratio dok je izlazila. "Aha."

10:02 SVEUČILIŠTE RYUKYU. PREFEKTURA OKINAVA.JAPAN Dok su se vraćali iz restorana Lucky Thai, Jack je ispustio urlik smijeha zbog kojeg su se sitniji japanski prolaznici okrenuli prema njemu. Posramljen, nagnuo se bliže Karen. "Šališ se! Rekla si predsjedniku Britanskog antropološkog društva da si izvuče glavu iz guzice?"

89

Slegnula je ramenima. "Napao me je. On i njegove zaostale ideje. Sto on zna o južnom Pacifiku? Moj je pradjed putovao južnopacifičkim otocima desetljećima prije nego što je taj čovjek bio u pelenama. Otkud toj napuhanoj guzici pravo tvrditi daje moj predak prolupao?" "Siguran sam da ga je tvoj odgovor izveo na pravi put. Vjerojatno misli da ti je cijela obitelj luda. Nije ni čudo što si došla sve do Japana kako bi predavala." Prostrijelila gaje pogledom, ali bilo mu je jasno daje njena ljutnja lažna. "Nisam baš protjerana s obala Kanade. Odlučila sam doći ovamo zbog svojeg istraživanja. Pukovnik Churchvvard, djed moje majke, možda jest došao do nekih smiješnih zaključaka o izgubljenom kontinentu usred Tihog oceana, no ja sam ovdje došla kako bih dokazala da je većina prihvaćene povijesne dogme o ovim prostorima netočna. A uz ovo što smo počeli otkrivati, sve više mislim da tvrdnje mog pretka i nisu bile tako neosnovane." "Izgubljeni kontinent?" podsmjehnuo se. "Jack, razmisli malo o tome. Pokraj chatanske obale iz mora izranja drevni grad. I ako je Gabrielov prijevod iz zvjezdarnice točan, sagrañen je prije dvanaestak tisuća godina. U to je vrijeme more bilo otprilike devetsto metara niže nego danas. Tko zna kakva se još područja i gradovi kriju u tim vodama?... A tvoj stup? Želiš reći daje ta izgubljena rasa mogla zaroniti na dno oceana i uklesati pismo na kristalni stup?" "Ne znam što bih rekao. Ali nakon svega što si mi danas pokazala, gledam na stvari iz šire perspektive." Naizgled zadovoljna, Karen se smirila. "Doista bi trebao vidjeti drevni grad i piramide. To bi te potpuno uvjerilo." "Iskreno rečeno, ne bih imao ništa protiv izleta do tamo." "Odvest ću te ako nañemo vremena. To je samo nekoliko sati čamcem." "Ja... bih vrlo rado. Možemo ići kad hoćeš." Meñu njih se uvukao trenutak nelagode. Nastavili su u tišini prema prostoru sveučilišta. Miris lavande i hibiskusa ispunjavao je vrtne putove, ali sve što je Jack mogao osjetiti bio je Karenin parfem s mirisom jasmina. Što je bilo toliko privlačno na toj ženi? Doma, na Plavom bezdanu, Lisa je imala mnogo zamamnije tjelesne atribute. Ipak, bilo je nešto uzbudljivo u Kareninoj strasti i odvažnosti. Tijekom večere je otkrio da je Karen posebna žena. Um joj je bio oštar kao žilet, a oči su joj vragolasto svjetlucale. Njezin je zločesti osmijeh bio posprdan i očaravajući u isti mah. Tijekom deserta je umjesto Jennifer vidio samo Karen... i nije bio razočaran. "Još malo i kod zgrade smo", rekla je tiho, prekidajući tišinu. Je li to bio tračak žaljenja u njezinu glasu? Jack je znao da ga je osjećao u svom srcu. Žudio je za tim da provede više od nekoliko ukradenih sati nasamo s njom. Shvatio je daje nesvjesno usporio. Pratila je njegov korak. Na dnu stuba je zastala i okrenula se prema njemu. "Hvala na večeri. Lijepo sam se provela." "To je najmanje čime sam ti mogao zahvaliti za smještaj." Bili su jako blizu jedno drugome i nisu se pomicali. "Trebali bismo provjeriti je li Mivuki otkrila nešto novo", rekla je napola podigavši ruku i pokazujući prema zgradi. Stala je na prvu stubu. Lice joj je sada bilo u istoj visini s njegovim. Pogledi su im se susreli i ostali spojeni trenutak dulje no što je bilo potrebno. Približio joj se. Bilo je to budalasto, netaktično, djetinjasto... ali nije si mogao pomoći. Nije bio siguran dijeli li i ona njegove osjećaje, pa se primicao polako. Ako se odmakne, dobit će odgovor. No ona nije skretala pogled. Samo su joj se kapci neprimjetno spustili. Krenuo je rukom prema njoj kad ih je presjekao glas s ulaznih vrata. Par se našao osvijetljen zrakom svjetlosti. Iznenañena, Karen se zakašljala i povukla jedan korak. Čovjek im je rekao nešto na japanskom. Napola se okrenuvši prema sjaju svjetiljke, odgovorila mu je na istom jeziku. Kad je svjetlo skrenulo na stranu, Jack je vidio čovjeka iz osiguranja. "Što je htio?" upitao je kad se čuvar okrenuo. Karen gaje pogledala. "Mivuki gaje zamolila da nas pričeka. Ima novosti." Krenula je gore. Zaboravivši na strast od prije nekoliko trenutaka, uzbuñenim je glasom rekla: "Idemo!" Pratio ju je istodobno osjećajući razočaranje i olakšanje. Nije imalo smisla počinjati nešto s ovom ženom, pogotovo zato što je odlazio za dva dana. Nije da je imao nešto protiv avantura. Iako mu je srce bilo zaključano, imao je tjelesne potrebe kao i bilo koji drugi muškarac i rijetko bi imao problema naći zainteresiranu partnericu tijekom pristajanja u lukama. Ali u ovom je slučaju znao da bi ga kratko ljubakanje s Karen teško zadovoljilo. Zapravo bi pogoršalo stvari. Popeo se stubama i ušao. Možda bi za oboje bilo najbolje da ostave svoju strast na dnu stuba. Mahnula mu je pokraj dizala na drugom kraju predvorja. Produžio je korak i došao do nje upravo kad su se otvorila vrata. Uz pratnju stražara prekinuo se svaki razgovor i oboje su se zavili u svoje čahure. Dizalo se otvorilo i požurili su hodnikom. Kad su se približili vratima laboratorija, ona su se odškrinula i Mivuki im je pokazala neka požure uz riječi: "Djeluje! Doñite vidjeti! Katalogizirala sam sve crteže." "Zar sve?" upitala je Karen. Jack je shvaćao njeno čuñenje. Trebali su im sati da bi stigli do broja četrdeset na listi različitosti koja je prelazila tri stotine. Kako je informatičarka napravila tako mnogo u tako malo vremena?

90

Mivuki nije odgovarala. Umjesto toga je, kad su joj se pridružili u laboratoriju i za računalima, pokazala prema zaslonu kojim su jurili simboli. "Gabriel još jednom provjerava podatke", rekla je. "Trebat će mu još jedan sat da sve ponovno provjeri, a onda će pokušati dešifrirati zapise." Karen je samo stajala i vrtjela glavom. "Kako? Kako si uspjela?" "Kao što sam već spomenula, Gabriel je program umjetne inteligencije. U stanju je učiti iz iskustva. Dok ste bili na večeri, rekla sam mu da prouči prvih četrdeset parova i usvoji razloge našeg prihvaćanja ili odbijanja raznih simbola kao posebnih i primijeni te parametre na ostalih nekoliko stotina. I uspio je! Došao je do zaključaka na osnovi naših primjera!" rekla je Mivuki smiješeći se. "Ali on je računalo", odgovorila je Karen. Jack je primijetio da je prošaptala te riječi kao da se boji da bi mogla uvrijediti Gabriela. "Kako možemo biti sigurni da su mu zaključci ispravni?" Umjesto da njene riječi smanje Mivukino oduševljenje, ona je postala još uzbuñenija. "Zato što je nakon završetka tog zadatka bio u stanju proširiti svoje osnovno razumijevanje lunarnog kalendara i bilježenja vremena tih ljudi." "Kako to misliš?" upitala je i dalje sumnjičava Karen. "Što je shvatio?" "U tekstu se nalaze koordinate odreñenog mjesta u Tihom oceanu." "Kakvog mjesta? Ne razumijem." "Bolje da Gabriel objasni jer, iskreno govoreći, čak je i meni teško razumjeti." Pogledala je na stranu i obratila se njihovu nevidljivom suradniku. "Gabriele, molim te, pojasni nam svoje kalkulacije." "Da, profesorice Nakano. Prema karti neba i mojem razumijevanju njihova lunarnog kalendara, otkrio sam smjernice prema odreñenoj lokaciji, trigonometrijski izračunane prema poziciji Mjeseca, Sunca i Sjeverne zvijezde u tekstu. " ? Jacka je zapanjilo to otkriće. "I u stanju si to učiniti iako još ne možeš dešifrirati pismo?" "Sve je to astronomija i matematika", objasnila je Mivuki. "Brojevi i kretanje zvijezda su zapravo kozmički jezik. Takve je informacije najlakše dešifrirati, jer su one relativno slične u raznim kulturama. Zapravo, kad su arheolozi prvi put pokušali shvatiti hijeroglife drevnog Egipta, prvo što su razumjeli bila je egipatska matematika i opisi neba." Pokazala je na crteže koji su promicali. "Isto vrijedi i ovdje." "I što si otkrila?" upitala je Karen nestrpljivo. "U zapisima iz piramida postoje dva podatka. Oba pokazuju na isto mjesto u Tihom oceanu. Gabriele, pokaži kartu na drugom zaslonu i označi nam lokaciju." Na malom zaslonu se pojavila karta Tihog oceana. Jack je imao osjećaj defa vua. Sjetio se slične diskusije na svom brodu, kad je George pričao o misterijima Zmajeva trokuta. Pretpostavio je da će tajanstveno mjesto iz zapisa biti lokacija kristalnog stupa - ali, umjesto toga, mala crvena točka treperila je na jugu karte, malo sjevernije od ekvatora. "Gabriele, povećaj lokaciju. Tristo puta." Karta se povećala šireći se duboko na južni dio oceana. Otoci, koji su bili tako mali da ih se nije moglo vidjeti, rasli su dok im se nisu jasno vidjela imena: Satavval, Chuuk, Pulusuk, Mortlock. Mikronezijski otoci. Crvena je točkica bila na jugoistočnom vrhu jednog od njih. To je bio otok Pohnpei, političko i gospodarsko središte Saveznih Država Mikronezije. Karen se uspravila. "Gabriele, možeš li preciznije odrediti lokaciju?" Iako ju je poznavao manje od jednog dana, Jack je osjetio daje na tragu nečemu. Ostali mikronezijski otoci su nestali i pojavili se obrisi Pohnpeija. Jasnije su se vidjela pojedina sela i gradovi. Treperava crvena točkica gorjela je pokraj jugoistočne obale. Jack se nagnuo bliže. Jedva je mogao pročitati ime kraj crvene točkice. "Što piše?" Karen je ostala ukočeno sjediti. Gotovo nije ni gledala zaslon. "To je Nan Madol." Upitno ju je pogledao. "Selo?" "Nalazište", odgovorila je. "Jedno od najspektakularnijih megalit-skih nalazišta u cijelom južnom dijelu Tihog oceana. Površinom zauzima jedanaest četvornih milja na obali, graditeljsko čudo kanala i bazaltnih grañevina." Okrenula se prema njemu. "Do današnjeg dana nitko ne može sa sigurnošću reći tko su bili graditelji." Jack se zavalio u stolac i pokazao glavom prema obližnjem zaslonu na kojem se nastavljao niz crteža. "Možda bismo mi sad mogli." "Moram doznati više!" rekla je Karen uhvativši Mivuki za rukav. Informatičarka se namrštila. "Žao mi je. To je sve što imam. Nakon što Gabriel ponovno provjeri što je napravio, još će mu trebati barem jedan dan da bi počeo s nekim značajnijim dešifriranjem. S ovim novim dodacima, potpuni broj posebnih crteža sad se popeo na preko pet stotina, a lista složenih crteža na otprilike deset tisuća. Ovo baš i nije lak jezik." "Što misliš, koliko će mu trebati?" upitala je Karen u jednom dahu. "Pokušaj sutra, kasnije popodne. Do tada bih mogla - ponavljam, mogla - imati nešto." "Cijeli dan", progunñala je. "Što ću raditi cijeli dan?" Jack je znao da antropologinji treba nešto na što bi usredotočila energiju. "A što kažeš na svoje obećanje?" Podigla je obrve, ne shvaćajući ga. "Drevni grad pokraj chatanske obale. Obećala si mi da ćeš me provesti onuda."

91

Zasjala je, ali ne iz razloga kojima se Jack nadao. "Imaš pravo. Ako iskopine Nan Madola imaju veze s tim, u Chatanu bi moglo biti još nekih tragova. Vrijedi ih ponovno proučiti." "A ovaj ćeš put imati bolje društvo od mene", dodala je Mivuki. "Snažnog muškarca koji će ti čuvati leña." Karen je pogledala Jacka kao da ga je napokon ponovno primijetila. "Oh." U njenim je zelenim očima primijetio uzburkanu strast prema ovoj najnovijoj tajni. Potražio je nešto više od toga - ali nije našao ništa. Slabašno se nasmiješio. Toliko o romansi.

14

U bijegu

5. KOLOVOZ. 9:15-MJESTO OSTATAKA AIR FORCE ONE. SREDNJI PACIFIK David Spangler je polako klizio podmornicom oko čeličnih temelja istraživačke stanice za velike dubine. Sve četiri noge konstrukcije bile su čvrsto pričvršćene za morsko dno s tri metra dugim metalnim klinovima. Nijedna glomazna noga nije se ni pomaknula kad je prvi dio četiri tone teške istraživačke stanice spušten na temelje. "Odavde izgleda dobro", javio mu je tehničar na vrhu. "Kako izgleda tamo dolje?" David je nastavio s nadgledanjem. Laboratorij je podsjećao na dva-desetmetarsku krafnu stavljenu na podignuti tanjur. Spustio se pod konstrukciju, protežući vrat kako bi se uvjerio da je sve pravilno postavljeno, a zatim je uključio odašiljač. "Sve je u redu. Savršeno spuštanje. Otkvačit ću sajle dizalica." Stisnuo je gas i okrenuo se, upućujući se prema četiri debele sajle kojima je spušten dio. laboratorija. "Nema potrebe, zapovjednice. Imamo dobru sliku preko naših robota. Naš je tim ovo vježbao tisuću puta. Trebamo vas samo da nadgledate na licu mjesta." David je gledao kako se dva kockasta robota polako kreću naprijed po morskome dnu podižući mulj za sobom. Parom robota po imenu Huey i Duey upravljali su tehničari na vrhu. Primili su se pričvršćivanja prvog dijela na temelje. Tijekom sutrašnjeg dana spustit će i druga dva dijela, spojiti ih jedan na drugi pa zatim izbaciti vodu iz potopljenih laboratorija. Plan je bio da se u prostorijama uspostavi pritisak od jedne atmosfere, jednako kao i na površini, što bi znanstvenicima omogućilo da se dižu i spuštaju u svojoj podmornici bez potrebe za dekompresijom. Zasad je sve išlo glatko. David je morao odati priznanje meksičkom voditelju istraživačkog tima. Kad mu je gorjelo pod guzicom, Cor-tez je upravljao čvrstom rukom. Valjda je zbog toga zaslužio da mu se baci kost. Od jučer ga nije prestajao gnjaviti da izbliže pogledaju kristalni stup. Možda je bilo vrijeme da mu donekle udovolji. Nakon što je dao zaključnu pozitivnu ocjenu stanice u izgradnji, počeo se udaljavati u sve široj spirali. Pedesetak metara dalje ležalo je groblje Air Force Onea, čiji su mnogi dijelovi još bili razasuti po mor-skome dnu. U daljini je ogromna morska planina zasjenjivala to mjesto, a sa svih su ga strana okruživali iskrivljeni stupovi lave. Nije mogao zamisliti negostoljubivije mjesto na cijelom planetu. Dao je gas i kliznuo prema mjestu pada. U središtu se iz dna dizao čudan kristalni obelisk. Široko gaje zaobišao, i dalje se ne želeći previše približiti divovskoj strukturi koja je pokazala tako čudna svojstva tijekom Kirklandovih ronjenja. Čak mu je i s deset metara bilo jasno koliko je velik. Vrh stupa nestajao je u neprozirnoj tmini iznad njega. Lebdeći na mjestu, prošao je svjetlima duž stupa. Činilo se da njegova uglačana površina upija svjetlost reflektora i vraća je deseterostru-ko uvećanu. To je, bez ikakve sumnje, bilo čudo - i ako je njegov šef bio u pravu, možda i jedan od najsnažnijih izvora energije. Oprezno je održavao razmak i zumirao površinu kristala. Sitne ogrebotine oblikovale su se u nizove malih likova i geometrijskih oblika, uklesanih i srebrnog sjaja. Zagledao se u nevjerici. To je pismo! "Proklet bio, Kirklande!" promrmljao je. "Što ste rekli, zapovjednice?" "Ništa. Nastavite s postavljanjem stanice!" Ugasio je radio. Morao je razmisliti. Jack Kirkland ni u jednom izvješću nije spominjao zapise, a David je znao daje bio dovoljno blizu da ih vidi. Ovo mu nije moglo promaknuti. Srebrni simboli su upravo bliještali na kristalnoj površini. I zašto to onda nije prijavio? Što je namjeravao? Čvrsto je primio kontrole. Sto je još Jack Kirkland zatajio? Svaki je atom u njegovu tijelu vrištao od sumnje. Putem računala je aktivirao svoju kodiranu vezu s površinom. Dao ju je ugraditi nakon što je imao poteškoća u izravnoj komunikaciji sa svojim timom na otvorenoj vezi. Njegov se zamjenik odmah javio. "Recite, zapovjednice." "Rolfe, imamo problem. Trebam pregled svih dolaznih i odlaznih poziva s Plavog bezdana od trenutka kad je došao ovdje." "Zapovjednice, nismo prisluškivali njihov komunikacijski sustav." "Znam da nismo. Ali to je jebeni brod. Sva je komunikacija morala ići preko satelitskog sustava i tome se može ući u trag. Nećemo znati što je rekao, ali želim znati kome je to rekao."

92

"Svakako, zapovjednice. Odmah ću zaposliti Jeffreysa na tome." "Vraćam se gore. Kad izronim, želim da me čekaju odgovori." "Na zapovijed." David je promijenio kanal i obratio se tehničkom osoblju podmornice. Ponovio je svoj plan da izroni prije nego što je bilo predviñeno "Recite Brentlevju da se odjene", završio je odrješito. "Poručnik može dovršiti čuvanje ovih robota." Ne čekajući pristanak, ugasio je radio, odbacio balast podmornice i pritisnuo puni gas. Perseus je jurnuo gore zujeći propelerima pod punim opterećenjem. Što li je Kirkland smjerao?

9:42 BLIZU OBALE OTOKA YONAGUNI Jack je stajao za kormilom brzog 6-metarskog Boston Whalera na suncu koje je visjelo iznad istočnog obzora. "Neka sam proklet", promrmljao je kad je ugasio motor, klizeći prema rtu otoka Yonaguni. Pred njima je na obali ležao mali priobalni gradić Chatan, oronulo selo s jeftinim hotelima i obalnim restoranima. Ali pozornost mu nije privukao gradić, nego par terasastih piramida koje su se izdizale iznad valova. "Nevjerojatno, zar ne?" rekla je Karen. Iza piramida je izranjao ostatak drevnog grada: bazaltni stupovi, kuće bez krovova, obelisci oštrih rubova, izlizani kipovi. Grad se prostirao prema obzoru gubeći se u jutarnjoj magli. "Nevjerojatno jedva opisuje ovaj prizor", odgovorio je. "Rekla si mi što da očekujem, ali vidjeti ovo..." Ostao je bez riječi. Vratio se za upravljač i dao gas. "Isplatila se sva muka oko dolaska ovamo." "Rekla sam ti da hoće." Karen je ostala na nogama dok je Čamac jurio prema gradu. Kosa joj je lepršala, a obrazi se rumenjeli dok je čamac poskakivao. Bila je u oblaku kapljica. Jack je krajičkom oka proučavao svoju suputnicu. U luci Nahe mučio se sat vremena dok nije unajmio ovaj Čamac. Uz američke vojne baze, koje su zbog Kineza bile u stanju pune pripravnosti, morski je promet bio pretrpan i kaotičan i bio je prisiljen platiti bezobrazno visok najam za jedan dan plovidbe. Na svu sreću, primili su njegov American Express. No, ipak, dok je gledao Karen, bilo mu je jasno da se definitivno isplatilo potruditi. Kad su se približili prvoj piramidi, ugasio je motor i usporio čamac. Karen se smjestila na svom sjedalu. "Kad vidiš ovaj grad, kako možeš ne vjerovati da su jednom pretpovijesni narodi živjeli po ovim otocima?" Mahnula je rukom obuhvaćajući svu širinu ruševina. "Ovo nisu sagradili rani Polinežani. To je djelo drugog, starijeg naroda, kao i mnoštvo drugih megalitskih nalazišta diljem Tihog oceana: grad kanala Nan Madol, stijene na Marijanskim otocima, iskopine na Tongi." "Ako su ti drevni narodi bili tako napredni, što im se dogodilo?" Sjajnih očiju, Karen se zamislila. "Ne znam. Neka velika katastrofa. Proučavajući pločice sa zapisima Maya, moj je pradjed došao do zaključka daje nekoć usred Tihog oceana postojao veliki kontinent." "Tvoj pradjed?" "Pukovnik Churchvvard." Uzvratila mu je osmijeh. "Držali su ga... pa, u najvišim su ga znanstvenim krugovima držali ekscentričnim." "Ah..." Prevrnuo je očima. Dobrodušno se namrštila. "Bez obzira na ekscentričnost mog predaka, mitovi o izgubljenom kontinentu postoje na brojnim tihooceanskim otocima. Indijanci Srednje i Južne Amerike zvali su te izgubljene ljude viracocha. Na Maldivima su ih zvali redin, što na njihovu jeziku znači 'drevni narod'. Čak i Polinežani spominju IVakea, drevnog učitelja koji je došao u velikom brodu s ogromnim jedrima i veslačima. Sirom cijelog Tihog oceana jednostavno je previše priča da bi ih se samo tako odbacilo. A sad imamo još jedan putokaz. Potonuli grad koji je izronio na površinu." "Ali ovo je samo jedan grad, a ne cijeli kontinent." Zavrtjela je glavom. "Prije dvanaest tisuća godina ova su mora bila otprilike devetsto metara niže. Mnoga područja koja su danas pod vodom onda su bila na kopnu." "To još ne objašnjava nestanak cijelog kontinenta. Znali bismo da je postojao, čak i daje devetsto metara ispod vode." "U tome i je stvar. Ne mislim da je nestanak kontinenta povezan samo s promjenom razine vode. Pogledaj ovaj grad. Potres je ovaj dio obale podigao, a na Aljaski je potonuo cijeli lanac Aleutskih otoka. Ima na stotine sličnih priča. Otoci koji tonu ili se dižu." "Dakle, misliš daje neka velika katastrofa rascijepila i potopila taj kontinent." "Upravo tako. Znamo da se otprilike u isto doba, prije dvanaest tisuća godina, dogodila globalna katastrofa, kad je došlo do velikih klimatskih promjena na cijelom planetu. Ona se zbila iznenada. Našli su smrznute mastodonte još na nogama, s travom u želucima. Pronañeno je napola rascvjetano smrznuto cvijeće. Jedna od teorija kaže da je došlo do erupcije ogromnog vulkana ili niza njih, koji su izbacili toliko dima i pepela u gornju atmosferu da je to izazvalo dramatične klimatske promjene. Ako je doista došlo do tako ekstremnog seizmičkog poremećaja, možda su potresi bili dovoljno jaki da rascijepe i potope izgubljeni kontinent." Slušajući je, Jack se sjetio kristalnog stupa šest stotina metara pod morem. Je li to nekad moglo biti kopno, pitao se. Dio Karenina izgubljenog kontinenta? Vagao je njene teorije. Činile su se prilično nategnute, ali ipak...

93

Ona je pocrvenjela i pogledala ga. "Oprosti, nisam te htjela zagnja-viti, ali cijeli sam tjedan bila zatrpana s knjigama i povijesnim spisima. Čini mi dobro glasno reći neke teorije." "Pa, sigurno je da si dobro napravila zadaću." "Samo nastavljam pradjedovo istraživanje." Pogledala je naprijed. "Možda je bio lud. Ali ako uspijemo dešifrirati ovaj jezik, vjerujem da ćemo dobiti odgovor - kakav god on bio." Prepoznao je nezadovoljstvo u njezinu glasu. Želio ju je dotaknuti i utješiti, ali ostavio je ruke na kormilu čamca. Najbolji način da joj pomogne bio je da joj pruži potporu u rješavanju ove tajne. Dok je vozio prema prostoru izmeñu dvije piramide, u sebi je razmatrao njene teorije: izgubljeni kontinent potopljen tijekom drevne katastrofe, drevni narod koji je putovao morem i imao tajanstvene moći, i usred svega toga kristal kakav još nitko nije vidio. Koliko god pokušavao sve to odbaciti, imao je osjećaj da je Karen na pravom putu. Ipak, najvažnije pitanje je ostalo bez odgovora: kako je sve to objašnjavalo pad predsjedničkog zrakoplova? Nije imao odgovore - ali znao je da im je ova neobična žena bliže nego bilo tko od njih. Za sada će krenuti njenim tragom. Šišteći urlik nadglasao je buku njihova motora. Okrenuli su se prema zvuku i primijetili kako nisko na nebu prema njima juri vojni zrakoplov. Jack je prepoznao oblik kad je proletio pokraj njih i bučno nastavio južno - F-14 Tomcat iz jedne od vojnih baza na Okinawi. Karen ga je namršteno pratila pogledom. "Ovaj će rat postati gadan."

11:45 MAGGIE CHOUAST, SREDNJI PACIFIK Kad je David uletio u svoju kabinu, dvije su osobe skočile na noge: Ken Rolfe, njegov zamjenik, i Hank Jeffreys, časnik za vezu njegova tima. Na stolu u sredini sobe bila je različita komunikacijska oprema: dva satelitska telefona, GPS monitor i dva IBM-ova laptopa povezana modemskim kablovima. David je zahtijevao odgovore. "Što ste saznali?" Rolfe je progutao knedlu. "Zapovjednice, ušli smo u trag cjelokupnoj komunikaciji s Plavog bezdana.'" Podigao je list papira sa zatrpanog stola i, pregledavajući ga, rekao: "Upućeni su pozivi u Prvu kreditnu banku u San Diegu... na privatni broj u predgrañu Philadelphije... u privatni stan u Kingstonu, Jamajka... u Quantas Airline na atolu Kwajalein i...", pogledao je Davida, "... nekoliko poziva na Sveučilište Ryukyu na Okinavvi." David je pružio ruku. Rolfe mu je dodao papir. "Označili smo datum i vrijeme svakog poziva." "Vrlo dobro." David je pregledao listu do kraja. Sveučilište Ryukyu. Uz broj je bilo napisano ime: dr. se. Karen J. Grace. "Znamo li tko je ta žena?" Rolfe je potvrdio. "Spojili smo se sa sveučilišnom internetskom stranicom i skinuli sve podatke o dr. Grace. Ona je izvanredna profesorica antropologije iz Vancouvera u radnom posjetu." "Kako je povezana s Kirklandom?" Rolfe je nervozno pogledao Jeffreysa. "Pokušavali smo doznati, zapovjednice. Primijetili smo da je prva komunikacija izmeñu Plavog bezdana i sveučilišta bila dan nakon Što je brod otplovio odavde." "Imate li bilo kakvu ideju zašto ju je Kirkland zvao?" "Zapravo smo upravo radili na tome kad ste stigli. Čini se da prvi kontakt nije uspostavljen s Plavog bezdana, nego obratno. Ona je nazvala njega." Spustivši papir, David se namrštio. "Ona je zvala njega?" "Da, zapovjednice. I nama je to sumnjivo. Stoga je poručnik Jeffreys posljednjih pola sata pokušavao ući u sve e-mailove koji su dolazili i odlazili s broda. Trebalo nam je neko vrijeme da uvjerimo njihov ISP da nam dopusti pristup." Rolfe je okrenuo jedan laptop prema Davidu. "Sve smo skinuli. Razmijenili su pet poruka." David je stavio ruke na stol i približio se laptopu. Rolfe je nastavio. "Sve su poruke bile vezane uz neki slikovni jezik." "Znao sam. Gad je otkrio natpis!" David je udario šakom po stolu. Rolfe je kliknuo na jednu od poruka i na zaslonu se pojavila stranica. "Ovo je dio jezika. Čini se da je pomorski povjesničar na Plavom bezdanu dao oglas na Internetu, raspitujući se o podrijetlu jezika." David se zabuljio u pet malih crteža. Uočio je njihovu sličnost s crtežima s dna. "I taje profesorica s Okinawe odgovorila na oglas?" "Tako je, zapovjednice. Odgovorila je da ima još primjera jezika i da želi sastanak." "I tako je Kirkland otišao tamo. Gad je krenuo za tragom." "To nije sve, zapovjednice." David je maknuo pogled sa zaslona. "Što još?" "Bolje sami pročitajte odgovor." Rolfe je otvorio drugu poruku. David se nagnuo i pročitao je. Shvatio je da žena zna više nego što je bila spremna reći. Ali jedna mu je stvar zapela za oko. Nagovijestila je nešto o otkriću kristala s neobičnim svojstvima. Uspravio se. "Prokletstvo! Sigurno ima dio našeg kristala."

94

"To smo i mi mislili." "Ako ima dio kristala, ugrožava nam misiju. Nitko ne smije znati za nalazište kristala. Ako Kirkland počne brbljati i ako imaju uzorak..." Nije završio rečenicu. To je bilo loše. Pokretom ruke je otpustio svoje ljude. "Izañite. Moram razgovarati s Ruzickovim." "Na zapovijed." Brzo su napustili kabinu. Kad je ostao sam, prišao je ležaju i izvukao svoj privatni kodirani telefon. Bilo je kasno navečer u Washingtonu, ali znao je da je ta informacija previše važna da čeka jutro. Otvorio je kanal i ukucao broj šefa CIA-e. Uza sve veću napetost izmeñu SAD-a i Kine, pretpostavljao je da će direktor još biti u uredu. Bio je u pravu. "Ruzickov." "Gospodine, ovdje zapovjednik Spangler." "Znam", odrezao je direktor. Čak i preko kodirane veze, David je mogao primijetiti iscrpljenost u njegovu glasu. "Sto želite? Ovdje samo što nije izbio rat." "Znam, gospodine. Pratio sam izvješća." Nicolas Ruzickov je uzdahnuo. "Lošije je nego u bilo kojem izvješću. Kinezi znaju za predsjednikovu namjeru da zatraži objavu rata. Vani je kaos. Kineska je mornarica već uspostavila blokadu oko Tajvana - od Batanskih otoka na jugu duž cijele tajvanske obale." David je čvršće stisnuo slušalicu. "A naše snage?" "USS John C Stennis je već tamo i samo čeka naš znak. Ali, uz ovakvu napetost, sve bi moglo eksplodirati prije nego što Washington službeno odgovori. Kao što možete zamisliti, do grla sam u problemima. Stoga bi bilo bolje da imate dovoljno važan razlog što me prekidate." "Mislim da imam, gospodine. Sigurnost nalazišta je dovedena u pitanje." David je prepričao otkriće komunikacije izmeñu Kirklandova broda i sveučilišta s Okinavve. "Ako se druga strana upozna sa svojstvima kristala, mogli bi nam propasti planovi." U glasu Ruzickova je nestalo iscrpljenosti. "Bili ste u pravu što ste me nazvali." Davida je zadivila njegova sposobnost da se tako glatko prebaci s jedne krize na drugu. Direktor CIA-e je odmah napravio plan djelovanja. "Čini se da ta profesorica zna vise od nas. Pokupite je i uvjerite da nam se pridruži. Ali, važnije od toga, morate zaplijeniti njezin primjerak kristala. To je zadatak crnog prioriteta." "Da, gospodine. Shvatio sam." Crni prioritet je bila šifra koja je Omega timu dopuštala ubijanje. Zadatak nije mogao imati višu oznaku. "Razumijete li me doista, zapovjednice? Ako napetosti na istoku prijeñu u rat, moglo bi nam trebati tajno oružje, nešto poput atomske bombe tijekom Drugog svjetskog rata. Ne možemo dopustiti da to otkriće padne u ruke stranaca. A kako je Okinawa nadohvat ruke od crte bojišnice koja se tamo povlači, ne želim da taj primjerak kristala bude bilo gdje u blizini." "Ne brinite, gospodine. Osobno ću se pobrinuti." "Učinite to." Činilo se da Ruzickov namjerava prekinuti vezu. "Sto da radim s Jackom Kirklandom?" brzo je rekao David. Ruzickov je uzdahnuo. "Rekao sam vam da je ovo zadatak crnog prioriteta. Ne smije procuriti ni riječ o tome što radimo. Ušutkajte ga kako god znate." David se sablasno osmjehnuo. "Već radim na tome, gospodine." "Nemojte me iznevjeriti, zapovjednice." Veza se prekinula. Polako je spustio slušalicu i zatvorio kofer. Trenutak je sjedio s dlanom položenim na njemu. Crni prioritet. Krv mu je uzavrela na te dvije riječi. Jedan trenutak je uživao u njima, a zatim je ustao. Prišao je vratima kabine, otvorio ih i naredio svojim ljudima u hodniku: "Dovedite mi poručnika Handela. Recite mu da donese odašiljač detonatora." Ovi su kimnuli i udaljili se. Zatvorio je vrata i naslonio se leñima na njih. Priuštit će Kirklandu prokleto gadnu bol, mislio je. A znao je gdje će najprije udariti - u njegovo srce i dušu. U Plavi bezdan.

5:45 NA PLAVOM BEZDANU ISTOČNO OD ATOLA KWAJALEIN. Bio je red na Charlieju Mollieru da pripremi večeru. Iza njega su bila otvorena vrata prema krmenoj palubi. Ali nije bilo povjetarca koji bi osvježio sparinu. Danje počeo vlažno i sve više se pogoršavao dok se sunce penjalo na nebu. U prostoriji u kojoj su bila uključena oba plamenika na pećnici jedva se moglo disati. No Charlie je zviždanjem pratio Boba Marlevja s kasetofona pokraj sudopera. Obučen samo u vrećaste kupaće gaće koje su mu sezale do koljena, lagano se njihao dok je miješao svoju domaću juhu od gingo graha i kokosa, obiteljski recept. Oštar miris gaje grizao za nos. Široko se nasmiješio. "Nema do ljute hrane za vrelog dana." Posegnuo je rukom iza sebe i uključio mikser. Njegova je buka prigušila reggae. "I margarite, naravno. Puno margarital"

95

S kuhačom u ruci okretao se u ritmu kaotične kuhinjske buke. Kad je Jack otišao, cijeli se brod opustio i uživao u privremenom zatišju. Charlie je bio posebno dobro raspoložen. Sparna vrućina, tropski otoci na obzoru... osjećao se kao daje doma na Karibima. Sagnuo se da provjeri pećnicu. Odškrinuo je vrata i osjetio slatkasti miris kokoši koju je pripremao. "Savršeno", rekao je zadovoljno. Dok je bio sagnut, osjetio je kako ga nešto gurka odostraga. Iznenañeno se trgnuo i uspravio s uzvikom. Okrenuo se i vidio Elvisa kako ga promatra. Njemački ga je ovčar ponovno gurnuo njuškom, blago cvileći. "Došao si moliti, stari moj moril Namirisao si kuhinju starog Char-lieja i mislio nešto ugrabiti?" Nacerio se velikom psu i dohvatio batak s radne površine. "Ali nemoj reći Jacku. Znaš da mrzi kad moliš. Ne bih to smio podržavati." Pružio mu je poslasticu. Elvis ju je pomirisao, a zatim malo uzmaknuo i pogledao prema otvorenim vratima. Charlie se namrštio. "Što ne valja, stari monl Ne sviña ti se moja kuhinja?" Elvis je povukao prema vratima i zalajao. "Što se dogaña s tobom?" Na vratima se pojavila Lisa. "Sad gnjavi i tebe", rekla je zabrinuto ga gledajući. Sunčala se na stražnjoj palubi i još je nosila bikini. "Probudio me je upravo kad sam zadrijemala i nije me puštao na miru dok ga nisam otjerala." Charlie je ugasio bučan mikser. "Valjda mu nedostaje Jack. Kapetan nikad dosad nije napuštao brod na dulje od jednog dana." "Valjda si u pravu." Robert se uspentrao ljestvama koje su vodile s donje palube. "Je li večera gotova? Miris se osjeća sve do dna." Charlie gaje tjerao, tobože se mršteći. "Tvoj bi nos namirisao kuhanu šunku s kraja obzora." To je bila stalna šala. Mladi je oceanobio-log imao nevjerojatan metabolizam. Svaki bi dan pojeo četiri puta više od svoje težine, ali bio je mršav kao bambusov štap. "Onda, je li gotovo?" upitao je Robert, požudno gledajući prema pećnici. "Uskoro." Robert je pogledao Lisu koja je klečala kraj Jackova psa. "Je li sve u redu s Elvisom?" Charlie je slegnuo ramenima. "Mislimo da mu nedostaje gazda." "Gnjavio me je cijeli dan. Ostavio me je na miru tek kad sam se sakrio u prostor za teret." Lisa je ustala. "Sve nas je gnjavio... i ne vjerujem daje to zato što nema Jacka. Mislim da je još nešto u pitanju." Kao daju je razumio, Elvis je zalajao i počeo mahati repom. Prišao je vratima, zaustavio se i pogledao ih. "Što je?" upitala je Lisa. Krenula je prema njemu, a on se pomaknuo još nekoliko koraka i opet stao, želeći da ga prati. Lisa se okrenula Charlieju i Robertu. "Nešto želi." Charlie je zakolutao očima. "Možda mora van na pišanje." Krenuli su za psom. Kao da shvaća da su razumjeli njegovu poruku, Elvis je krenuo brže, vodeći ih stubama na zapovjedni most. "Kamo ide?" upitao je Robert. Elvis je zagrebao po vratima. Lisa ih je otvorila i pas se sjurio prema malim vratima sobe za komunikaciju. "Sigurno je štakor", rekao je Charlie. "Kad je bio mali, uvijek ih je lovio. Bolje od bilo koje mačke." U malom je prostoru Elvis stavio njušku na najnižu ladicu. Lisa ju je otvorila. Charlie se nagurao pokraj nje. Ladica je bila puna faksova i starih recepata. "Ništa ne vidim", rekla je Lisa. "Možda želi da pošalješ faks Jacku", šalio se Robert. Elvis se progurao izmeñu Charlieja i Liše. Počeo je sve snažnije grepsti po ladici i muklo cviliti. "Dobro, stari mon. Daj da ti pomognem." Charlie gaje odmaknuo, izvukao ladicu i stavio je na pod. Ali Elvis nije obraćao pozornost na nju, nego je ugurao nos u prazan prostor ormarića. Charlie se spustio na pod i provirio unutra, ali bilo je previše mračno. "Dodaj mi svjetiljku." Robert je uzeo jednu sa zapovjednog mosta i dodao je Liši, a ona Charlieju. Spustivši lice do poda, Charlie je uperio svjetlo u mračan otvor. "Ako je unutra štakor...", priprijetio mu je. Tada je svjetlo zahvatilo nešto skriveno u tamnom kutu izmeñu čeličnih držača ladice. "O, sranje..." "Što je?" upitala je Lisa. Opsovao je u bradu. Nagnuo se bliže i prešao svjetlom preko elektroničkog sklopa smještenog na malim sivim kockicama. Zasvijetlili su crveni brojevi na zaslonu. "Mislim da smo pronašli štakora."

19:50 RUŠEVINE BLIZU OBALE OTOKA YONAGUNI Karen je. otpila iz boce s vodom dok su se odmarali u zgradi bez krova meñu chatanskim ruševinama. "Priče o izgubljenom kontinentu u Tihom oceanu nisu ograničene samo na otoke", nastavila je vraćajući bocu u ruksak. "Tijekom razdoblja sukoba u Kini, drevne priče opisuju veliko kopno u Tihom oceanu zvano Peng Jia. Mjesto gdje su navodno živjeli ljudi koji su bili besmrtni i mogli su letjeti." "Aha", odgovorio je njen sugovornik. Pogledala je Jacka koji se naginjao kroz prozor. Natopio je maramicu s hladnom morskom vodom, sjeo na rub prozora i prešao mokrom tkaninom preko znojnog lica. Cijeli su se dan pentrali po ruševinama, hodajući od jednog do

96

drugog nalazišta, zaustavljajući se samo da pojedu hladan obrok od kruha i sira. Dosad njihova potraga nije urodila plodom. Pronašli su nekoliko komadića lončarskog posuña prekrivenog školjkama i slomljene komadiće kipova, ali nikakve nove tragove zapisa ili kristala. Jedino gole stijene. Razorno djelovanje mora, pijeska i struja izbrisalo je sve osim bazaltnih kostiju ovog drevnog grada. "Umoran?" upitala je shvativši da mu je njeno pričanje već vjerojatno dojadilo. Sjela je na široki prozorski okvir pokraj njega. "Žao mije što sam ti potrošila cijeli dan. Možda bi bilo najbolje da krenemo natrag." Pogledala je na sat. "Možda je Mivuki napredovala s prevoñenjem." Maknuo je mokru maramicu s lica i nasmiješio se. "Nemaš se zbog čega ispričavati. Otvorila si mi pogled na prošlost za koju nisam ni znao da postoji. Putujem ovim morima u potrazi za blagom više od deset godina, ali nikad nisam čuo ni desetinu ovakvih priča." "Hvala ti što si me saslušao." Ustao je. "Ali, u pravu si. Morali bismo se vratiti." Karen je pogledala kroz prozor. Spuštao se sumrak i preko vode su se protezale duge sjene. Čvrsto ju je primio za ruku i pomogao joj da ustane. Otišli su do ulaza u zgradu gdje je bio privezan njihov motorni čamac. Jack je odvezao uže, a ona je bacila svoj ruksak na stražnji dio čamca. Držeći uže, Jack se odjednom sledio. "Jesi li čula -" U sljedećem se trenutku bacio kroz malu prostoriju i srušio je na tvrdi pod. "Ne diži se." I ona je čula. Visokofrekventno zujanje koje je postajalo sve glasnije. Podigla je glavu. "Što je to?" "Rakete", prošaptao je pokrivši je svojim tijelom. "Što-" Odjednom je svijet eksplodirao uz razarajući urlik. Jack se otkotrljao s nje i provirio kroz prozor. Karen mu se pridružila. Na jugu je ugledala stup dima i komadiće stijena koji su visoko letjeli nebom. Dok je gledala, nova je eksplozija raznijela bazaltni kip dalje na zapadu. Kamena je ruka proletjela ispred zalazećeg sunca. "Što se dogaña?" upitala je skupivši se. Iznad njih je prema jugu projurio vojni zrakoplov s oznakama Sjedinjenih Američkih Država. Zasjala su dva jednaka vatrena traga kad je 8 donjeg dijela ispalio projektile koji su zaurlali sve mračnijim nebom. Prošli su i drugi zrakoplovi, od kojih je jedan letio nisko nad otocima ostavljajući za sobom trag dima. Povukao ju je natrag na pod. "Nešto mi govori daje blokada oko Tajvana upravo eksplodirala!" Zajedno su otpuzali do prozora. Južni je obzor blijestao kao da izlazi novo sunce. "Bolje da se maknemo odavde." U blizini je odjeknula eksplozija, ubrzo popraćena još jednom. Odjek eksplozija odzvanjao je u Kareninim ušima dok je ustajala. Polumračno nebo iza prozora bilo je išarano trakama dima. Krenuli su prema vratima. "Kvragu", promrmljao je Jack. Njihov je čamac, koji je odvezao trenutak prije, otplutao nekoliko metara dalje. Skinuo je ruksak i izuo čizme. "Idem po njega." Karen gaje uhvatila za lakat dok je stajao na jednoj nozi. Još jedno poznato zujanje zaparalo im je uši, ovaj put mnogo glasnije nego prije. Pogledao ju je širom otvorenih očiju i zajedno su se bacili i otkotrljali iza zaklona od zidova. Karen je zavrištala kad je udar stresao zidove i pokrio ih prašinom. Grmljavina detonacije činila se beskrajnom. Jack se šćućurio uz nju. Micao je usnama, ali nije ga mogla čuti. U susjednoj se prostoriji srušio veliki kamen. Kad je odjek počeo jenjavati, napokon je čula Jackove riječi. "... dobro. Bilo je blizu, ali sve je u redu." Kimnula je očiju punih suza. Pomogao joj je da ustane. Ovaj put je ostala u zaklonu njegova zagrljaja. Vratili su se do praga. Skinuo je drugu čizmu. "Idem po čamac i nestajemo odavde." Kad se došli do ulaza, Karen je zajecala. "O, ne." Čvršće ju je zagrlio. Kockasta zgrada preko puta kanala bila je raznesena u komadiće. Dim je bio tako gust daje bilo teško jasno vidjeti. Snaga eksplozije odbacila je čamac do vrata. Mogli su s lakoćom ući u njega, ali brzo se punio vodom. Velike su ga stijene zasule i probile mu trup. Iz raspuknutog vanjskog rezervoara polako je curilo gorivo. "Što ćemo sad?" upitala je. Zavrtio je glavom. Čule su se nove eksplozije, ali dalje na jugu. Jack ju je privukao do sebe. "Sjedni." Spustili su se na kameni pod i naslonili se na zid. Svaka je eksplozija potresala stijene. Karen se zatekla kako se manje naslanja na zid, a više na Jacka. Osluškivali su pola sata. S druge strane prozora spustila se potpuna tama. I dalje se čulo zujanje raketa i potmula grmljavina, ali sada dalje od njih, na jugu. "Mislim da su gotovi s nama", napokon je progovorio Jack. "To je samo uzvratni udar. Mjestimična paljba namijenjena zastrašivanju. Mislim da možemo biti mirni. Zavući ćemo se ovdje preko noći, a ujutro ću otpi i vati do Chatana i naći pomoć." Karen je zadrhtala na njegove riječi. "Kinezi -"

97

"Mislim da će nas sada ostaviti na miru." Ustao je i prišao vratima. "Držat ću stražu." Ustala je i pridružila mu se. Stala mu je pokraj ramena. U noći koja je već bila hladna, osjećala je toplinu koja je isijavala iz njegova tijela i privila se bliže. Tamno je nebo bilo prekriveno dimom. Prema zapadu je projurio mlažnjak. Karen gaje zabrinuto pratila pogledom, a onda je primijetila kretanje koje im je bilo bliže. Pogledala je na more iza ruševina i uočila kratak odsjaj mjesečine na metalu. "Što je to?" upitala je škiljeći. "Što?" Pokazala je rukom. Jack se zagledao, a zatim izvukao njen dalekozor iz ruksaka. Nekoliko je trenutaka mršteći se gledao kroz njega. "Super..." "Što je?" "Periskop. Kineska podmornica. Sad mi je jasno zašto su bombardirali ove ruševine. Pokrivali su je dok se provlačila kroz blokadu. Primijetio sam nekakve specijalce koji su se ukrcavali u čamac." "Zašto? Što tu rade?" "Vjerojatno su ih poslali u izviñanje i zbog sabotaže." Spustio je dalekozor. "Koliko dobro plivaš?" Venama joj je prostrujao ledeni užas. "Bila sam u sveučilišnoj plivačkoj ekipi. Ali to je bilo prije deset godina." "Dovoljno dobro. Odlazimo odavde." U daljini su se čule tihe eksplozije koje su se rasprskavale u vatrenim cvjetovima. "Sve će biti u redu", obećao joj je. . Kroz odjeke eksplozija Karen je čula mnogo bliži zvuk. Korak na kamenu. Okrenula se i ugledala tamnog stranca koji je stajao na vratima. "Jack!" Hitro se okrenuo. Čovjek je uperio pištolj u njega. Čak je i u tami Karen prepoznala tetovažu na njegovoj ruci: sklup-čanu zmiju s očima od rubina.

5:55 WASHINGT0N. D. C. Kucanje na vratima probudilo je Lavvrencea Nafea. Pridigao se na lakat. "Što je?" upitao je smušeno. Bacio je pogled na noćni ormarić: nije bilo ni šest sati. Vrata su se djelomično otvorila. "Gospodine predsjedniče?" Prepoznao je glas i osjetio tračak straha. "Nicolas?" Direktor CIA-e ga još nikad nije tražio u spavaćoj sobi. "Sto se dogodilo?" Ruzickov je otvorio vrata i zastao. "Žao mi je što uznemirujem vas i prvu damu, ali -" Nafe je protrljao oči. "Melanie je još u Virginiji zbog svečanog otkrivanja nekog prokletog spomenika. Sto želiš?" Ruzickov je čvrsto zatvorio vrata za sobom. "Kinezi su napali Okinawu." "Molim?" Nafe je sjeo i upalio svjetiljku. Primijetio je da direktor nosi isto odijelo kao i prošle noći. Ruzickov je ušao dublje u sobu. "Upravo smo dobili izvješće o sukobu njihovih i naših snaga duž otočja Ryukyu." "Tko je prvi pucao?" "Sve naše poruke govore da su Kinezi..." "A što oni kažu?" "Da smo mi pokušali probiti njihovu blokadu Tajvana i da su se branili." "Sjajno, baš sjajno... A Što je istina?" "Gospodine?" "Izmeñu nas dvojice i ova četiri zida, tko je prvi povukao okidač?" Ruzickov je pogledao prema stolcu i Nafe mu je mahnuo neka sjedne. Direktor CIA-e se zavalio s dugim uzdahom. "Zar je to bitno? Kinezi znaju da se namjeravamo izboriti za službenu objavu rata. Ako žele zadržati to područje, Okinawa je bliska i značajna opasnost. Bombardirali su otok projektilima." "Kolika je šteta?" "Nekoliko pogodaka. Nenaseljena područja. Zasad naši novi projektili Patriot zadovoljavajuće štite otok." Nafe se zagledao u direktora CIA-e. "Što ćemo učiniti?" "Združeni stožer je već okupljen u Sobi za izvanredne situacije i čeka vaše naredbe." Nafe se izvukao iz kreveta i ushodao sobom. "Uz ovu novu agresiju usmjerenu na naše snage u Tihom oceanu -" Značajno je pogledao Ruzickova. "Ničim izazvanu, naravno..." "To je ono što će reći na svim vijestima." Potvrdno je kimnuo. "Onda ne bismo trebali imati mnogo političkih protivnika službenoj objavi rata." "Ne bismo, gospodine." Nafe se zaustavio pred ugašenim kaminom. "Obratit ću se Združenom stožeru, ali želim da Kongres u potpunosti podrži ovu deklaraciju. Ne želim drugi Vijetnam." Ruzickov je ustao. "Pobrinut ću se da sve bude u redu."

98

Nafe je stisnuo šaku. "Ako bude potrebno, dovest ćemo ovaj rat do Pekinga. Vrijeme je da u kineski narod usadimo strah od Boga." "Samo će na to reagirati, gospodine. Na snagu. Ne smijemo se pokazati slabima." Nafe se smračio. "A nećemo se pokazati ni milosrdnima." 20:14, RUŠEVINE BLIZU OBALE OTOKA YONAGUNI Jack je pognut gledao u cijev pištolja koji mu je bio uperen u grudi. U djeliću sekunde na brzinu je procijenio kakve su mu šanse da razoruža napadača. Pokupio bi metak - to ne bi mogao izbjeći - no još bi mogao srušiti manjeg čovjeka i vjerojatno mu izbiti pištolj iz ruke. Ali što onda? Ovisno o tome gdje bi bio pogoñen, bi li mogao držati čovjeka dovoljno dugo da Karen uspije podići oružje? I što ako ih je više? "To je voña skupine koja nas je već napala", prošaptala je Karen pokraj njega napola podignutih ruku. Sjetivši se njezinih priča, nagnuo se prema njoj. "Mogu ga razoružati ... budi spremna." "Kako da ti pomognem?" Iznenadila gaje njezina odlučnost. Ova žena nije bila krhki cvjetić. "Odvuci mu pozornost -" Prije nego što su uspjeli pripremiti bilo kakav plan, čovjek je preuzeo inicijativu. "Vi poći za mnom", prošaptao je na lošem engleskom. "Moramo otići odavde. Opasnost." Spustio je pištolj i vratio ga u korice za pojasom. Jack se sumnjičavo uspravio iz polučučnja i zbunjeno pogledao Karen, koja je imala isti izraz lica kao i on. "Vjerujemo li ovom tipu?" Slegnula je ramenima. "Nije pucao." Čovjek je nestao iza niskih vrata u stražnju odaju zgrade bez krova. Jack se osvrnuo iza sebe. Udaljene eksplozije i dalje su odjekivale nad vodom. Kroz prozor se vidio sjaj vatri koje su istočkale južni obzor. Karen je vidjela što gleda. "Ne bi se reklo da imamo mnogo izbora. Možda bismo trebali krenuti." Pridružio joj se. "Da, ali jesi li ikad čula izraz 'iz tave u vatru'?" "Onda najbolje da ti ideš prvi." Pokazala mu je prema vratima. Provukao se kroz niska vrata i vidio da stranac stoji pokraj drugog prozora okrenut leñima. Iza prozora je u blago valovitoj vodi plutao mali crni čamac. Kad se približio, Jack je primijetio daje to sampan, vrlo česta lañica na istočnom dijelu Tihog oceana. Kratko i zašiljeno drveno plovilo s krmom napola prekrivenom okvirom od bambusa i poderanom ceradom. Na čamcu su bila još dva muškarca. Jedan je držao uže kojim su bili privezani i nervozno se osvrtao prema jugu. "Kinezi doći", rekao je voña pokazujući Jacku da uñe u brodicu. "Mi odvesti vas na Okinawa." Karen je došla do Jacka i nježno ga gurnula. "Uvijek možemo sko čiti u more ako bude problema." » Držeći ruksak u jednoj ruci, popeo se preko kamenog praga. Čovjek koji je držao uže ponudio mu je ruku, ali Jack ju je ignorirao. Umjesto toga je skočio na brodicu i zagledao se u ljude u njemu.. Tamne puti i niskog rasta, očito su bili stanovnici nekog južnopacifičkog otoka, ali nije mogao odrediti kojeg. Primijetio je da obojica imaju ukoričene pištolje. Teško zastenjavši, Karen je doskočila kraj njega i primila ga za lakat kad se čamac zaljuljao pod njenom težinom. Uhvatio ju je, ali nije ga puštala. "Dobro, što sad?" Iza. njih su voña i njegovi ljudi razmijenili nekoliko kratkih riječi prije nego što im se i on pridružio. Kad se našao u čamcu, mahnuo je Karen i Jacku da ga prate pod nadstrešnicu. Druga su dvojica odgurnula čamac dugim veslima i usmjerila ga izmeñu zgrada. Jack je sada shvatio kako su ga iznenadili. Sampan se kretao tiho, a crno se drvo stapalo s morem. Dok su klizili, Jack je tražio kinesku podmornicu. Nije je bilo - kao ni čamca punog naoružanih ljudi. Mogli su biti bilo gdje. Vješto se krećući u tmini, sampan je gotovo dvadeset minuta polako milio meñu ruševinama. Nitko nije govorio. Udaljena grmljavina upozoravala je na rat na jugu. Napokon su se s obje strane pokazale dvije velike grañevine. Chatanske piramide. Skriven pod nadstrešnicom, Jack si je dopustio uzdah olakšanja. Gotovo su se izvukli iz ruševina. Odjednom je puščana vatra razderala ceradu i meci su se počeli zabijati u stari drveni bok broda. Jack je povukao Karen na pod i zaklonio je. Voña je povikao naredbe. Odjednom je na krmi zagrmio motor. Jack je osjetio kako se pramac podiže kad je propeler zaparao vodu. Sampan je pojurio naprijed. U blizini krme odjeknula je slaba eksplozija i podigao se stup vode. Granata. Brže, tiho je molio. Puščana je vatra i dalje zasipala čamac. Zaposlen s kormilom, voña se nagnuo prema njemu i pružio mu svoj pištolj. Jack je oklijevao, ali gaje ipak uzeo. Čovjek mu je pokazao prema pramcu. Odšuljao se naprijed. "Jack?" upozorila gaje Karen.

99

"Ostani dolje. Odmah se vraćam." Primakao se dvojcu koji je čučao s pištoljima u rukama. Kad je došao do njih, bez riječi im je pokazao da pričekaju njegov znak. Izvan zaklona se osjećao lagani povjetarac. Slušao je kako se puš-čani meci zabijaju u ogradu iznad njega otkidajući komadiće tikovine. Čekao je stanku u napadu. Kad je došlo do nje, naglo se uspravio i naslijepo zapucao u smjeru odakle je odjekivala paljba. Dvojac ga je pratio. Brojao je do pet, a zatim se spustio. Muškarci su ga i u ovome oponašali. Sljedeći su im pucnji odjeknuli nad glavama, ali s manjom žestinom. Većina ih je samo prozujala. Do tada je sampan dobio dovoljno na brzini i sad je poskakujući jurio. Jack je ostao dolje. Kad su se našli izvan dosega metaka, muškarci su oprezno ustali. Jack se pridigao i vratio pod nadstrešnicu. Vidio je da Karen sjedi zabrinuto ga gledajući. "Dobro si?" upitao ju je. Potvrdno je kimnula. Uhvatio je voñin pogled. Na trenutak su se tiho promatrali, a onda mu je Jack vratio pištolj. Čovjek je uzeo oružje, stavio ga u korice i pokazao im prema izlizanoj drvenoj klupi. Karen je sjela, ali Jack je ostao stajati. Želio je odgovore. "Tko ste vi?" upitao je. "Ja sam Mwahu, sin Waupaua." "Zašto ste nam pomogli?" Muškarac se na to namrštio. "Starci kažu da moramo. Da bi nas kaznili. Iznevjerili smo našeg velikog pretka." "Kako ste ga iznevjerili?" Jack je pokazao prstom prema Karen. "Tako što niste ubili nju i njenu prijateljicu prošli tjedan?" "Jack...", upozoravala gaje Karen u pola glasa. Mwahu se naslonio na kormilo i pogledao u stranu. "Nikoga ne želimo ozlijediti. Samo zaštititi. To nam je dužnost." "Ne razumijem", rekla je Karen tiho. "Koga morate zaštititi?" Čovjek je šutio. "Koga?" ponovio je Jack. Podigao je oči prema krovu. "Zaštititi svijet. Najstarija učenja kažu da nitko ne smije uznemiriti kamena sela ili će nas sve snaći prokletstvo koje će nas uništiti." Pogledao je prema vatrama na obzoru. "Prokletstvo već dolazi." Jack se nagnuo prema Karen. "Je li ti poznato nešto od ovih bapskih priča?" Zavrtjela je glavom, ali nije skidala pogled s voñe. "Mwahu, reci mi više o tim učenjima. Čija su to učenja?" "Riječi našeg velikog pretka, Horon-koa, davno su zapisane. Samo ih starci čitaju." "Starci s kojeg otoka? Gdje vam je dom?" "Nije otok dom." Obuhvatio je rukom otvoreno more. "To nam je dom." "Ocean?" Namrštio se i okrenuo joj leña. "Ne." "Mwahu-" "Ne govorim više o tome. Starci su mi rekli da vam pomognem. Pomogao sam." Jack gaje prekinuo. "Zašto su ti to rekli?" Otočanin je pokazao tetovažu sklupčane zmije. "Starac Rau-ren kaže da ne možeš vratiti otrov u zmijski očnjak kad ona ugrize." Spustio je ruku pokazujući da završava razgovor. "Ubiti zmiju, nema koristi. Samo vas pomoć može spasiti." "Drugim riječima," Karen je šapnula Jacku, "mačka je pobjegla iz torbe. Šteta se ne može popraviti." "Kakva šteta?" upitao je Jack. "Nešto vezano uz to što smo odnijele kristal iz piramide." Namrštio se. "Stalno se sve vraća na taj kristal." "Ako starci imaju neki drevni tekst koji upozorava na te ruševine, on vjerojatno potječe iz istog razdoblja kad su i napravljene." Uzbuñeno je ustala. "Mwahu, znaš li pročitati drevne zapise?" Pogledao ju je. "Neke. Moj otac je bio starac. Naučio me je prije nego Što je umro." Potražila je papir i olovku u ruksaku. Približila se Mwahuu, naslonila papir na palubu i grubo nacrtala nekoliko simbola. On se nagnuo, jednom rukom i dalje držeći drveno kormilo. "Možeš li pročitati nešto od ovoga?" upitala gaje. Dok je buljio u crteže, disanje mu je postalo teže, a oči su mu se raširile. Tada je iznenada zgrabio papir, zgužvao ga i bacio u more. "To je zabranjeno!" rekao je stisnutih zuba. Karen je ustuknula pred njegovom žestinom i sjela. "Očito je riječ o istom jeziku", rekla je Jacku. "Ali izgleda da postoji neki tabu u vezi sa zapisivanjem na papir." "Možda na taj način pokušavaju sačuvati tajnu jezika." Na trenutak se zamislila. "Vjerojatno si u pravu, ali nikad nisam čula za otočnu sektu nalik na ovu. Čemu ta tajnovitost? Na što su upozoravali njihovi preci?" Jack je zavrtio glavom. "Tko zna?" "Možda je odgovor u crtežima. Kad bismo uspjeli nagovoriti Mwahua da nam pomogne, mogli bismo ubrzati cijeli proces."

100

"U slučaju da možeš vjerovati njegovim riječima." Uzdahnula je. "Čini se dovoljno iskren. I očito vjeruje u ono što govori." "Njegova vjera to ne čini istinom." "Pretpostavljam da ne. Ipak, to je nešto od čega se može krenuti." Naslonila se i sjajnih očiju zagledala u more. UzdahnuvŠi, naslonio se i on, ali ne obraćajući pozornost na pogled, nego oprezno promatrajući trojicu muškaraca na brodu. Mogli su tvrditi da žele pomoći, ali uzevši u obzir prijašnje susrete Karen i Mivuki s njima, znao je da mogu biti opasni. Ostatak putovanja prošao je u tišini. Uskoro su ispred sebe ugledali svjetla luke Nahe. Čak je i milju od kopna bilo očito da na otoku vlada zbrka. Američka baza na južnoj strani luke bila je osvijetljena poput Times Squarea. Zrakoplovi svih veličina kružili su iznad otoka, a vode ispred njih bile su prepune vojnih plovila. Jack i Karen su se primakli pramcu. Pokazala je prstom ispred sebe. Jedna od vladinih zgrada bila je pretvorena u zadimljenu ruševinu. "Raketni udar", komentirao je Jack. Karen gaje zapanjeno pogledala. "Mivuki..." Uhvatio ju je za ruku. "Siguran sam da je dobro. Sveučilište je u unutrašnjosti, daleko od najvjerojatnijih meta. Osim toga, štiti je trideset devet američkih vojnih baza." Nije izgledala uvjerena. Na putu do otoka dvaput su im zaustavili brod i pretražili ga prije nego što su im dopustili da nastave. Jacku je bilo drago vidjeti kako ona trojica ostaju bez oružja tijekom prve pretrage. Pokušao je nagovoriti Karen da ostave otočane i ukrcaju se na vojni čamac, ali nije pristala. "Mwahu bi mogao imati jedini ključ za razumijevanje ovog jezika", promrmljala je. "Ne mogu ga izgubiti." I tako su ostali na sampanu koji je klizio lukom prema marini. Privezali su ga i popeli se na mol, gdje im je japanski službenik provjerio dokumente. Jack se iznenadio kad su otočani izvadili stare, ofucane putovnice. Kad im je službenik vratio sve dokumente, obratio im se na engleskom. "Odabrali ste pogrešan trenutak za razgledavanje. Primili smo izbjeglice s juga. Pokušavamo ih usmjeriti što više prema sjeveru. Svi ostali civili evakuiraju se preko meñunarodne zračne luke." "Evakuirate cijeli otok?" upitao je Jack. "Ili ih smještamo u skloništa, koliko god možemo. Ne očekujemo da će borbe doći do naših obala, ali ne namjeravamo riskirati. U bilo kojem trenutku moglo bi doći do novog napada. Savjetujem vam da pokupite svoje osobne stvari i prijavite se u zračnoj luci." "Sveučilište Ryukyu...?" upitala je Karen. "Već je evakuirano." Dolazila su nova improvizirana plovila i službenik im je mahnuo da nastave dokom. "Sretno." Jack je poveo Karen i Mwahua prema obali i gradu. Mwahuovi ljudi su ostali u sampanu. Karen se približila Jacku. "Što ako je Mivuki već otišla?" upitala je. "Bit će tamo. Ne mogu zamisliti da bi napustila laboratorij, osim ako je nisu izvukli vukući je za ruke i noge." Nasmiješila se. Jack ju je bez razmišljanja zagrlio i.ona se prepustila, tonući u njegov zagrljaj. Praćeni Mwahuom, u tišini su nastavili zemljotresom razrušenim gradom do još postojeće autobusne linije sveučilišta. Bila je to kratka vožnja do Ryukyua i tiha šetnja do zgrade s računalima. Kad su se našli na stubama, Karen je pokazala na peti kat. Nije bilo svjetla. A zatim su otkrili da su vrata zgrade zaključana, a predvorje u mraku. "Ima li koga?" povikala je kucajući. Iza ugla se pojavio čuvar. Prešao je svjetiljkom preko njih troje i zaustavio se na Karen. "Profesorice Grace", rekao je s očitim olakšanjem. Sumnjičavo pogledavši Mwahua, popeo se stubama i prišao vratima sa svežnjem ključeva. "Profesorica Nakano je odbila otići dok se ne vratite." "Je li u svom laboratoriju?" "Ne, u mojem je uredu. Zaključali smo sve gornje katove." Otvorio je vrata i poveo ih u predvorje osvjetljavajući mračnu unutrašnjost. Ispod vrata pred njima vidjela se svjetlost. Čuvar je pokucao pa otvorio vrata. Mivuki je sjedila za stolom s otvorenom debelom aktovkom u kojoj je bilo prijenosno računalo. Skočila je na noge kad ih je ugledala. "Hvala Bogu da ste dobro!" "Dobro smo", odgovorila je Karen zagrlivši je utješno. "A ti?" "Uzdrmana. Vraški vatromet." Karen je pogledala prema računalu. "Što si radila?" "Nisam mogla ostaviti sve što smo napravili, pa sam rekla Gabrielu da skine naša istraživanja i sve sam pohranila na ovo računalo, za svaki slučaj. I uz to sam ga prilagodila Gabrielu." Pružila je ruku i dodirnula tipku. Iz malih se zvučnika začuo poznati bestjelesni glas. "Dobra večer, profesorice Nakano. Nastavit ću s provjerom naših veza i meñusklopova kako biste bili sigurni daje sve u redu. " "Hvala ti, Gabriele." Iza Jacka je u sobu ušao otočanin, sumnjičavo pogledavajući računalo. Kad gaje ugledala, Mivuki je ustuknula. Karen joj je stavila ruku na rame. "U redu je", umirila ju je. "Objasnit ću ti sve poslije."

101

Držeći na oku tetoviranog stranca, Mivuki je zatvorila torbu s računalom i iskopčala i smotala kablove. "Moramo krenuti." "Čula sam za evakuaciju. Imaš li kristal?" Mivuki ju je prijekorno pogledala, a zatim pokazala glavom prema Mwahuu. "Stvarno je u redu", rekla je. "Došao nam je pomoći." Mivuki baš nije izgledala uvjerena. Jack joj je prišao. "A ako ti to nešto znači, sam je i nenaoružan." Na trenutak se zagledala u Jacka, a tada se očito opustila. "Zvijezda je u mojoj prtljazi." Pokazala je prema koferu s kotačićima iza stola. "Otišla sam i do tvog stana i pokupila sve za što sam mislila da bi mogla trebati... uključujući i Jackove stvari." Pokazala je na drugi kofer. "Mogli smo to i sami", rekla je Karen. "Ne ako želiš otići odavde. Moj roñak ima mali privatni zrakoplov i spreman gaje iznajmiti. Pristao je da nas pokupi, ali moramo otići...", pogledala je na sat, "... za pola sata." Jack se namrstio. Sve se dogañalo prebrzo. "Gdje? U Tokio?" Mivuki se ugrizla za usnicu. "Ne. Mislila sam da bi bilo najbolje da u potpunosti napustimo područje." "Kamo onda?" upitala je Karen. "Zamolila sam ga da nas prebaci do otoka Pohnpei." Oboje ih je pogledala. "Mislila sam, ako već moramo ići, zašto ne bismo krenuli za jedinim tragom iz rukopisa? Do ruševina Nan Madola." Karen se nasmijala. "Fantastično. Znala sam da si pustolov u srcu." "Nije loš plan", rekao je Jack. "Možemo potražiti dodatne tragove, a nećemo biti u ratnoj zoni. Ali najprije moram stupiti u kontakt s mojim brodom i upoznati ih s promjenama u planovima." "Oh, Bože, u cijeloj toj ludnici sam zaboravila. Trenutak prije nego što sam izašla iz Karenina stana, primila sam poziv s tvog broda. Od Charlesa Moldera." "Charlieja Molliera?" "Da. Činio se nestrpljiv i želio je razgovarati s tobom." "Kad je zvao?" "Prije otprilike pola sata." "Ima li ovdje neki telefon koji radi?" Mivuki je potvrdila. "Veza koju sam koristila za računalo još bi morala biti u redu." Priključila je mali uredski telefon i dodala mu slušalicu. Nagnuo se iznad stola i utipkao satelitski broj Plavog bezdana. Kratka provala statičkih šumova ubrzo se pretvorila u Charliejev glas. "Jack? Jesi li to ti?" "Da, što se dogaña? Ovdje je postalo pakleno. Krećem za Pohnpei." "U Mikroneziji?" "Aha, ali to je preduga priča. Još ste blizu Kwajaleina?" "Da, ali -" "To nije tako daleko od Pohnpeija. Možete li doći tamo?" "Da, ali -" "Dobro. Obavijestit ću -" "Dovraga, Jack!" prasnuo je Charlie. "Poslušaj me." "Što je?" Shvatio je da nije pitao Charlieja zastoje zvao, "Imamo bombu na brodu." Trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati. "Bombu?" "Prokletu bombu. Ono što jebeno glasno eksplodira." "Kako...? Tko...?5' "Bila je skrivena u komunikacijskoj sobi." "Riješite je se!" "Stvarno, mon, kako mi to dosad nije palo na pamet? Nisam baš stručnjak za eksplozivne naprave, ali ova mi curica izgleda zaštićena i ima elektronički prijamnik. Ne bih je dirao." Dok je šok slabio, Jack je pomislio da je David Spangler krivac za bombu. Sjetio se malog dara s kineskom elektronikom. "Spangler", prosiktaoje. "Molim?" "Sigurno ju je postavio netko od Spanglerovih ljudi." U sebi se pitao je li ova sabotaža bila samo Davidova osveta ili je David pretpostavljao da je na tragu nečemu. "Slušaj, Charlie, ne znam što još radiš na Bezdanu. Maknite se svi s broda i obavijestite vlasti." "Već radimo na tome. Spremni smo za pokret. Svi su već spakirani, osim Roberta i mene. Zamalo nas nisi uhvatio." "Micite se odande! Zašto ste me uopće zvali?" "Nadali smo se da bi nam mogao pomoći daje deaktiviramo." "Jesi ti lud?" "Kvragu, Jack, ipak je riječ o Bezdanu." Jack je čvrsto zgrabio slušalicu. "Slušaj me -" "Samo malo..."

102

Jack je čuo kako Charlie viče, a zatim odjek drugog glasa iz pozadine. Bio je to Robert. "Lampice... počele su treperiti. " O, Bože! "Charlie! Maknite se od tamo!" vikao je Jack u slušalicu U slušalici je odjednom počelo krčati, od čega su mu se nakostrije-šile sve dlake — a zatim je telefon zlokobno zašutio. Veza se prekinula. Divlje je otipkao broj Plavog bezdana. "Prokletstvo!" Karenje stajala iza njega. "Jack? Što je bilo?" Nije odgovorio. Slušao je kako se uspostavlja satelitska veza, ali jedini odgovor koji je dobio bilo je prodorno krčanje. A zatim ponovno tišina. Spustio je slušalicu. Sav je obamro, bojeći se najgoreg. Molio se da su to bile samo smetnje, ali u srcu je znao da nije u pravu. Čuo je paniku u Robertovu glasu. "Jack?" Karen mu je stavila ruku na rame. Polako je spustio slušalicu. "Ja... mislim da mi je netko upravo digao brod u zrak."

MAGGIE CHOUESTU. SREDNJI PACIFIK "Gotovo je", rekao je Gregor Handel. "Nemam više signal s Plavog bezdana. Čak ni poziv u pomoć. Plivaju na leñima, zapovjednice." "Savršeno." David je skinuo slušalice s ušiju. Prije je Rolfe uspio provaliti u Globalstarovu šifru Bezdana, što im je omogućilo da prisluškuju pozive. David je slušao posljednji razgovor izmeñu Jacka i njegove posade. Odložio je slušalice. "Zar je moglo biti bolje?" rekao je. "Jack je znao da sam to ja. Čuo je kako mu jebeni brod leti u zrak. I zna daje cijela posada bila na njemu." Rolfe se javio sa svog mjesta. "Imam na vezi lučke vlasti s Kvvajaleina. Želite li da pošaljem helikopter zbog potvrde?" "Pričekaj sat vremena. Bilo bi idealno da ne bude preživjelih." Handel se podsmjehnuo. "S gotovo pola kilograma C-4, smrtonosna zona je dobrih stotinu metara. Ništa nije moglo preživjeti." Davidov cerek je postao još širi. "Vrlo dobro, ljudi." Pružio je ruku ispod stola i izvukao bocu Dom Perignona. Podigao ju je i rekao: "Za savršeni završetak ovog zadatka!" "Završetak je prava riječ", dodao je Rolfe sa zadovoljnim smiješkom. David je ustao i okrenuo čep na boci, koji je prasnuo i odletio preko kabine. Dok se šampanjac pjenio preko grlića, visoko je podigao bocu. "A to je samo prvi korak u rušenju Kirklanda!"

15

Pohnpei

6. KOLOVOZ. 6:15 OTOK POHNPEI. SAVEZNE DRŽAVE MIKRONEZIJE Karen je sjedila u prostranoj kabini privatnog Learjeta koji je klizio asfaltom piste u Pohnpeiju. Vani je sipila fina magličasta kišica, muteći pogled na džunglom prekrivene vrhove južnopacifičkih otoka. Kad se zrakoplov okrenuo, pogled joj je pao na najuočljiviju stvar na otoku: Sokehs Rock, uzdignuti vulkanski prsten iznad luke Kolonije zvan "Dijamantna glava Mikronezije." "Prekrasno je", rekla je Mivuki primaknuvši se bliže. Njena je prijateljica, očito iscrpljena, većinu puta prespavala. Probudila se tek kad je zrakoplov počeo slijetati. Karen, meñutim, nije mogla spavati. Kao ni Jack. Ona je buljila u drugi kraj kabine, a on je ukočeno sjedio jedva primjećujući krajolik pokraj kojeg su prolazili. Do njega je hrkao Mwahu zavaljen u fotelju. Prije je, nakon što su ušli u zrakoplov, Jack proveo nekoliko mahnitih sati pokušavajući utvrditi sudbinu svog broda. Kad je uspio doći do predstavnika vlasti koji gaje saslušao, doznao je da su već poslali helikopter u potragu. I tako je bio prisiljen čekati. Ushodao se po kabini Otvarajući i stišćući šake. Kad je izvješće napokon stiglo, nije donijelo dobre vijesti. Obasjani zapaljenom mrljom nafte, ostaci broda bili su lako uočljivi. Nakon novosti nije progovorio ni riječi. Prišao je baru, natočio viski, iskapio ga i sve ponovio još dva puta, dok ga Karen nije nagovorila da sjedne. A onda je ostao sjediti, samo buljeći pred sebe i ne trepćući. Isprva ga je pokušala uvući u razgovor, ali jedina njegova reakcija bila je hladna i divlja: "Ubit ću tog gada." Vratila se na svoje sjedalo i promatrala svijet koji je promicao ispod njih. Putovanje je bilo monotono dok nisu stigli do odredišta. Zrakoplov je prije spuštanja napravio krug oko otoka. Pohnpei je bio dug otprilike trinaest milja, okružen zaštitnim prstenom koraljnih grebena koji su stvorili otok pun

103

laguna i mangrovih močvara. Brdovita unutrašnjost bila je sva u kišnim šumama, potocima, vodopadima i strmim liticama. Proučavajući ovalni otok odozgo, Karen se nadala da će ugledati ono po čemu je Pohnpei takoñer bio dobro poznat - priobalne ruševine Nan Madola - ali na jugoistočnom dijelu otoka magla je bila previše gusta. Mivuki se zavalila u sjedalo dok je zrakoplov išao prema terminalu. Pokazala je glavom na Jacka. "Hoće li biti dobro?" "Mislim da će mu trebati vremena." Karen je znala da Jack osjeća jaku krivnju. Bila mu je urezana u crte lica i u prazninu u očima. Zrakoplov se zaustavio i Mivuki je otkopčala pojas. "Najbolje da ga pokrenemo i pokušamo mu odvratiti misli od onoga što se dogodilo." Karen se složila, iako je sumnjala da će to pomoći. Njegove su mračne misli bile izvan dometa običnog odvraćanja pozornosti. Mwahu se protezao na drugom kraju kabine. "Stigli smo?" "Da", rekla je Karen ustajući. Jack se još nije micao. Kad su se vrata na repu otvorila, unutrašnjost su obasjale blistave sunčeve zrake. Mwahu i Mivuki su krenuli prema izlazu, a Karen je prešla na drugu stranu kabine. Sjela je i dodirnula Jackovu ruku. "Jesi li dobro?" Nekoliko je trenutaka šutio, a zatim progovorio muklim glasom: "Sve je to bila moja pogreška... ponovno. Najprije Atlantis, a sad Bezdan" "To nije tvoja pogreška." Činilo se daje nije čuo. "Nisam smio otići. Da sam bio tamo, mo-gao sam deaktivirati bombu." "I možda bi poginuo zajedno s njima. Tada bi taj Spangler doista pobijedio. Ako je ono što si rekao istina - daje postavio bombu u ostatke na Gibraltaru - onda si ti jedina osoba koja zna istinu. Svaka nada u njegovo razotkrivanje bila bi izgubljena kad bi i ti poginuo." "Kakve veze istina ima s tim? Nije vrijedna ove cijene." Napokon ju je pogledao. Šokirao ju je intenzitet boli u tim plavim očima. Osjetila je potrebu da ga privije na grudi, zagrli ga i drži dok bol ne nestane, ali znala je da istinsku utjehu neće naći u njoj. Morat će sam naći način da preboli ovu tragediju. "Ako želiš pravdu za smrt svojih prijatelja," rekla je tiho ali odlučno, "morat ćeš se izboriti za nju. Nećeš je dobiti time što ćeš ubiti Spanglera." Kroz bol se probio bijes. "Nego kako?" Suočila se s njegovom ljutnjom i suprotstavila joj se. "Tako da raskrinkaš jebenog gada! Tako ćeš pobijediti!" Dodirnula mu je koljeno. "A ja ću ti pomoći. Nisi sam u ovome, Jack. Moraš to shvatiti." Zatvorio je oči, uzdahnuo i nakon nekoliko trenutaka ponovno ih je otvorio. Bol je još bila tamo, ali ne više sveprisutna. Ugledala je tračak Jacka kojeg je upoznala u zračnoj luci na Okinavvi. "Možda si u pravu", rekao je. "Previše je toga u igri. Davida treba predati pravdi, a jedini način da se to učini je otkriti istinu o Air Force Oneu. Neću mu dopustiti da pobijedi." "Učinit ćemo to zajedno." Neodlučno je kimnuo. Karen je osjetila da se meñu njima dogodilo nešto važno... daje bivši špecijalac rijeko kad dopuštao bilo kome da dijeli njegovu tugu ili krivnju. Okrenuvši se u sjedalu, podigao je njenu ruku s koljena i prinio je usnama. Osjetila je kratak dodir na koži kao električni šok. "Hvala ti", prošaptaoje. Zapanjena ovom iznenadnom intimnošću, ostala je nepomična. Spustio je ruku i u pogledu mu je primijetila daje pomalo zbunjen, kao da gaje taj impulzivni čin iznenadio jednako koliko i nju. Mivuki ih je mahanjem pozvala s izlaza. "Moramo krenuti." Šutke su se zagledali jedno u drugo. "Idemo", napokon je rekla Karen. "Čeka nas mnogo toga."

8:23 MAGGIE CHOWST SREDNJI PACIFIK David je stajao pokraj krme istraživačkog broda. Iza njega su u helikopter utovarivali posljednje dijelove opreme njegove ekipe. Put do Pohnpeija trajat će sedam sati. Uz Ruzickovu pomoć, američko veleposlanstvo na otoku bilo je obaviješteno i očekivalo je njegov dolazak. "Zapovjednice Spangleru." Okrenuo se. Toliko se izgubio u svojim mislima da nije čuo dolazak trbušastog voditelja istraživača iz Meksika. "Što je, Cortez?" "Zahtijevali ste da vas obavijestim kad budemo spremni izbaciti vodu iz baze Neptun." David je pročistio grlo. "Da. Jeste li spremni?" "Jesmo. Ako nam se pridružite u zapovjednom centru, možete nadgledati proces."

104

David mu je dao znak da ga povede i Cortez je prišao brodskim prostorijama i krenuo prema glavnoj nadzornoj stanici na drugoj razini. Bivša časnička prostorija sad je bila zakrčena računalima, monitorima i ostalom opremom. U maloj su se prostoriji stiskala četiri znanstvenika, no našli su mjesta za Davida mičući se pred njim nervoznih pogleda. Cortez mu je pokazao da mu se pridruži pred nizom monitora. Potapšao je dva od njih. "Ovdje imamo vezu s dva robota na daljinsko upravljanje. Kao što vidite, Neptun je spreman za drugu fazu." David je proučavao postavljenu bazu. Kula od tri krafne poslagane jedna na drugu, sve na četveronožnom okviru. S gornje prostorije vukli su se strujni i drugi kablovi prema površini. Vidio je kako jedan robot postavlja novi rasvjetni stup na području oko stanice. Svaki je rasvjetni stup bio visok šest metara, s halogenskim reflektorom na vrhu. Oko baze je ukupno bilo postavljeno dvanaest reflektora i mračno morsko dno postalo je dobro osvijetljeno parkiralište. Gledao je kako Perseus, kojim je upravljao poručnik Brentlev, polako kruži oko velike baze. Nakon Što je osposobljena, struktura je imala gotovo tisuću dvjesto kvadratnih metara prostora za život. Cortez je sjeo pred monitore. "Promatrajte tri središnja monitora; uključit ću unutarnje kamere. Po jednu za svaku razinu stanice." Pojavile su se tamne slike, vodenasti prizori zamračenih soba, i bilo je teško uočiti pojedinosti. Jedini izvor svjetlosti prodirao je kroz male prozore na zaobljenim zidovima. "Što gledam?" upitao je David. Cortez je dotaknuo prvi monitor. "Najniža razina služi samo za pristajanje podmornica. Na srednjoj su laboratoriji, a na vrhu prostorije za boravak." Pogledao je Davida preko ramena. "Odlučili smo se za takav raspored tako da u slučaju opasnosti možemo ručno osloboditi najvišu razinu i u njoj se dići na površinu. U cijeli je kompleks ugrañeno mnoštvo zaštitnih sustava." David je uzdahnuo ne trudeći se sakriti razdraženost. "Dobro. Jeste li spremni izbaciti vodu iz kompleksa ili ne?" "Naravno. Triput smo sve provjerili." "Obavimo to onda. Trebam krenuti za sat vremena." Krajičkom oka je primijetio kako dva tehničara izmjenjuju smiješak olakšanja. Izgleda da nitko neće žaliti zbog odsustva njegove ekipe. "Samo smo čekali na vas." Cortez se primio posla na jednom od računala. Progovorio je u mikrofon. "Perseuse, ovdje površina. Oslobodite prostor za ispuštanje. Ponavljam, oslobodite prostor za ispuštanje." Na jednom od monitora vidjelo se kako se podmornica u obliku torpeda oštro okrenula i otplovila dalje od morske stanice. Glas poručnika Brentlevja krčao je u zvučnicima. "Primljeno. Napuštam područje." "Krećemo", rekao je Cortez i pritisnuo niz tipki. "Razina jedan... ispuštanje. Razina dva... ispuštanje. Razina tri... ispuštanje." Ometena uzburkanom vodom, slika morske baze nestala je u eksploziji mjehurića. "Gledajte." Cortez je pokazao na središnje monitore. Pogled na unutrašnjost se raščišćivao kako je razina vode počela padati ispod leća kamera. Za nekoliko minuta voda je izbačena i mokre prostorije postale su prikladne za život. Unutarnja svjetla su zatreperila, a zatim zasjala. "Spuštamo pritisak na jednu atmosferu", rekao je Cortez. "Provjera stanja zidova." Nasmiješio se Davidu. "Sve stavke su u redu, zapovjednice. Neptun je spreman za društvo." David je potapšao Meksikanca po ramenu. Koliko god to mrzio priznati, čovjek je znao svoj posao. "Dobar posao, Cortez." "Možemo preuzeti daljnji posao." Istraživač je ustao. "Znam da ćete biti odsutni nekoliko dana, no nemate se zbog čega brinuti. Moja vas ekipa neće iznevjeriti." "I bolje joj je", rekao je David okrećući se prema vratima, ali nije mogao toj izjavi dati neku težinu. Cortez je čvrsto držao stvari pod kontrolom. Otišavši iz zapovjedne sobe, David se spustio na palubu. Čim je izašao iz klimatiziranih prostorija na vanjsku vrućinu, presreo ga je njegov zamjenik. Rolfe je nosio crnu pilotsku jaknu. "Natovareni smo i spremni, zapovjednice", rekao je. "Jeffreys je upravo kontaktirao našu vezu na Pohn-peiju. Jack Kirkland i ona žena su sletjeli prije sat vremena i pod nadzorom su." "Dobro." Sve je išlo po planu. Najprije baza, sad i ovo. Kao da mu Kirkland želi olakšati posao, pomislio je. Izvući znanstvenicu i njen kristal iz sve opasnije ratne zone oko Okinavve bilo bi složeno. Ali u vodama Mikronezije, na otoku naklonjenom američkim interesima, to ne bi trebao biti problem. Sve se savršeno slagalo. "Zapovjednice, Jeffreys takoñer izvještava da se žena raspitivala o unajmljivanju čamca koji bi ih odveo do nekih nalazišta na jugoistočnoj strani otoka." David je razmišljao. Prošle je noći proučavao topografske krate Pohnpeija. Znao je napamet cijelo područje otoka. "Kad planiraju otići tamo?" "Kasno popodne." Na trenutak se zamislio, pa kimnuo. Trebali bi imati dovoljno vremena. "Pozovi Jeffreysa. Želim da nam osigura čamac." Zakopčao je jaknu. "Pripremit ćemo malu dobrodošlicu za gospodina Kirklanda i njegove prijatelje."

16:34 OTOK POHNPEI. OPĆINSKA UPRAVA

105

Glavobolja je još kuckala iza Jackovih očiju, a vožnja po neravnoj cesti kroz džunglu u starom hrñavom Jeepu Cherokeeju nije pomagala. Karen je vozila škiljeći kroz prljava stakla u potrazi za putokazima. "Sigurna si da znaš kuda ideš?" upitala ju je Mivuki sa stražnjeg sjedala. Jedna veća rupa odbacila je malu ženu prema krovu. Opsovala je Karen na svom jeziku. "Ovo je pravi put", rekao je Mwahu, koji je takoñer sjedio otraga. "Nema još mnogo do mosta za otok Temvven." "Znači, već si bio u Nan Madolu?" upitala je Karen, pokušavajući dobiti više informacija od njega. "Sveto mjesto. Bio sam s ocem tri puta." Pogledala je Jacka želeći naglasiti podudarnost. On je trljao sljepoočnice pokušavajući se riješiti glavobolje. Nakon spuštanja je napokon malo odspavao, ali drijemanje nije moglo ublažiti bol koju je osjećao zadnja dvadeset četiri sata. Dok je spavao, Karen je unajmila auto i osigurala čamac kojim će istraživati ruševine Nan Madola. Budući da je najbolje vrijeme za razgledavanje bilo za visoka vodostaja, krenuli su kasnije tijekom dana, kad su čamci mogli prolaziti kroz metar duboke kanale. Inače bi se morali provlačiti ruševinama kroz blato i vodu do koljena. Pročistivši grlo, Jack je tražio način da se riješi lupkanja u glavi. "Karen, nikad mi nisi ispričala cijelu priču o Nan Madolu; Po čemu je ovo mjesto tako posebno?" "Postoje mnoge priče i mitovi o ovom otoku," odgovorila je, "ali priča o podrijetlu Nan Madola je najtajnovitija. Prema legendi, Olhosih-pa i Olhosopha, dva poluboga, došli su na otok u velikom brodu iz neke izgubljene zemlje. Magičnim su moćima prenijeli ogromne bazaltne stijene iz unutrašnjosti i pomogli domorocima da sagrade grad kanala. Neki kažu da su kameni blokovi letjeli zrakom." Zavrtio je glavom. "Aha, svakako." Karen je slegnula ramenima. "Naravno, tko bi mogao znati pravu istinu? No tajne ostaju. Neki od tih blokova imaju do pedeset tona. Cijeli je kompleks Nan Madola sagrañen od 250 milijuna tona kristalnog bazalta. Kako su ga dopremili do tamo?" Slegnuo je ramenima. "Na velikim splavima. Bambus je izvrstan grañevni materijal, a na otoku ga ima u izobilju." Glavom je pokazao prema prašumi iza prozora. Karen je zavrtjela glavom. "Godine 1995. istraživači su pokušali prenijeti bazaltni blok težak jednu tonu koristeći se svim mogućim splavima koje su mogli smisliti. Nisu uspjeli. Najviše što im je pošlo za rukom bio je transport bloka koji je imao nekoliko stotina kilograma. I kako su onda ti primitivni domoroci pokretali stijene teške pedeset tona? A kad su ih dopremili do tamo, kako su ih podigli dvanaest metara u zrak i poslagali jedne na druge?" Jackovo čelo se namrštilo. Koliko god mu to bilo mrsko priznati, to je stvarno bilo intrigantno. Kako su to učinili? Karen je nastavila. "Nemam pojma koji je pravi odgovor, ali zanimljiv mije mit o polubogovima. Još jedna priča o magičnom narodu s izgubljenog kontinenta." Jack se zavalio u sjedalu. "I koliko su stare te ruševine?" "Hm... tu postoji još jedna proturječnost. Sadašnja procjena, na osnovi analize ugljika, iz ognjišta koju je 1960-ih napravio Institut Smithsonian, kaže devetsto godina. Ali drugi vjeruju da su još starije." "Zašto?" "Ta analiza dokazuje samo da su tada tamo živjeli, ne i daje mjesto tada sagrañeno. Početkom sedamdesetih, arheolog iz Honolulua je, koristeći se novim metodama, zaključio da se radi o više od dvije tisuće godina." Karen je uzdahnula. "Kako čovjek može biti siguran?" Mivuki se nagnula sa stražnjeg sjedala i pokazala izmeñu njih. "Gledajte." Pred njima je zablistala sunčeva svjetlost i Karen je usporila. Došli su do kraja šumskog puta. "Napokon", promrmljao je Jack. Izlazili su iz šume i pred njima se otvorio pogled. Naprijed je u kasnom popodnevnom svjetlu blistao veliki zaljev usred kojeg se uzdizao strmi, brdoviti otok okružen močvarama. S povišene ceste u plićaku se vidio koraljni greben koji je okruživao mali otok, bojeći plave vode u nijanse ružičaste i zelene. Karen je pokazala naprijed. "Nan Madol je na udaljenoj strani otoka Temvven, okrenut prema oceanu." Skrenula je i usmjerila Jeep strminom prema dugom, dvosmjernom čeličnom mostu koji je spajao kopno s otokom. Spustili su se u sjene dok je sunce, zalazeći prema zapadnom obzoru, nestajalo iza vrhova Pohnpeija. Nastavili su se kotrljati mostom vozeći se iznad koraljnih atola i dubokih plavih voda. Karen je preuzela ulogu vodiča. "Ovdašnje su luke pune potonulih dijelova drugih ruševina: stupova, zidova, kamenih cesta, čak i malog potonulog zamka. Tijekom Drugog svjetskog rata japanski su ronioci odavde navodno izranjali kovčege pune platine." "Platine? Odavde?" "Aha. Izvukli su mnogo toga. Platina je postala jedan od glavnih otočnih izvoznih proizvoda tijekom japanske okupacije." Jack se zagledao u vodu. "Čudno."

106

"Zapravo je tek nedavno pronañeno veliko megalitsko nalazište u dubljim vodama uz istočnu obalu otoka Nahkapvv." Pokazala je prema otoku, točki koja se jedva vidjela na južnom obzoru. "Potopljeno kameno selo Kahnihnw Namkhet. Desetljećima su domoroci pričali o njemu, ali ronioci su ga otkrili tek prije pet godina." S udarcem koji im je protresao bubrege Jeep je sišao s mosta i krenuo obalnom cestom koja je okruživala mali otok. Karen je ubrzala i brzo su izašli iz sjena na suncem obasjanu južnu obalu. Dolje su se, ispred njih, pojavile ruševine Nan Madola. Očaran prizorom, Jack je spustio kartu. U plitkom su se moru od obale širile stotine otočića napravljenih ljudskom rukom. Sve su zgrade i utvrde bile od bazaltnih blokova i ploča, napravljene slično kao američke kolibe na stupovima. Cijelo je mjesto okruživao ogroman morski bedem, takoñer od bazalta. "Nevjerojatno", rekao je. "Sad razumijem zašto to mjesto zovu pacifičkom Venecijom." Drevni se grad prostirao na preko petnaest kvadratnih kilometara, s mrežom kanala koja je povezivala cijelu naseobinu. Uokolo su gusto rasla mangrova drva i paprat. Gledajući dolje, gradske stijene iskrile su se pod sunčevom svjetlošću bljeskajući kristalima kvarca u bazaltu. "Ovo su usporeñivali s gradnjom Kineskog zida", rekla je Karen. "Cijeli su grad podigli na koraljnim grebenima, izdubivši dublja korita i kanale iz samog grebena. Postoji i razgranat sustav tunela koji povezuje razne otoke. Sva sreća da potresi na dan pomrčine nisu prejako pogodili ovo mjesto. Bila bi velika tragedija da smo izgubili ovo povijesno nalazište." Jack je samo buljio, zatečen opsegom i veličinom mjesta. "Tako je veliko." Karen je potvrdila i prošla zadnjih nekoliko zavoja do ruba grada. "To je još jedna tajna. Zastoje tako veliko? Da bi takav grad funkcionirao, trebala bi deset puta veća populacija od one koja trenutačno živi na otoku, i kopnena površina trideset puta veća od ove." "Daljnji dokazi za tvoj izgubljeni kontinent?" "Možda." Skrenula je na parkiralište ispred ulaza u ruševine, stala pod sjenu velikog mangrova drveta i ugasila motor. Zatim se okrenula Mwahuu. "Rekao si da je ovo mjesto bilo sveto tvome narodu. Prije nego što nastavimo, htjela bih znati zašto." Mwahu se zagledao kroz otvoreni prozor. Dugo je šutio, a zatim je polako progovorio kao da ga to boli. "Ovo je posljednji dom našeg drevnog učitelja, Horon-koa. Ovdje je došao umrijeti." "Kad je to bilo? Koliko davno?" Mwahu je pogledao Karen i Jacka. "Jako, jako davno." "Ali zašto je došao ovdje? pitala je Karen. "Zato što je ostao bez svoga doma." '^Svogadoma?" Činilo se da Mwahu ponovno oklijeva s odgovorom. Glas mu se utišao do šapta. "Došao je iz mjesta Katua Peidi." Karen je uzdahnula na taj odgovor. "Što je?" upitao ju je Jack zbunjeno. "Prema mitu", objašnjavala je, "Katua Peidi je bilo ime zemlje magične braće koja su pomogla sagraditi Nan Madol." Jack se namrštio. "Želi reći daje njegov učitelj jedan od tih Katua-naca?" "Tako se čini." Okrenula se prema stražnjem sjedalu. "Što je Ho-ron-ko naučio tvoje pretke?" "Učio je mnoge stvari. Uglavnom nas je učio čuvati stara mjesta. Rekao nam je gdje su. Riječ se prenosila s oca na sina. Zabranjeno govoriti. Rekao je da nitko od nas ne smije ući u srce starih mjesta." Čvrsto se zagledao u Karen. Ignorirala je njegov okrivljujući pogled i nastavila razmišljati. "Tajna sekta koja čuva bezbrojna tihooceanska nalazišta... zato što im je tako rekao posljednji preživjeli s nekog izgubljenog kontinenta." Još je jednom pogledala Mwahua. "Kažeš daje Horon-ko ovdje umro?" Potvrdio je. "Je li ovdje i pokopan?" Ponovno je potvrdno kimnuo i okrenuo se prema vodenastim ostacima Nari Madola. "Odvest ću vas. Ali moramo otići prije noći." "Zašto?" upitao je Jack. Odgovorila je Karen. "Praznovjerje u vezi s ruševinama; kaže da će onaj tko ostane u njima preko noći - umrijeti." "Super", promrmljala je Mivuki sa stražnjeg sjedala, zagledana u zalazeće sunce. "To je samo mit", rekla je Karen. Sve su se oči okrenule prema Mwahuu. On je polako zavrtio glavom.

17:45 BAZA NEPTUN. SREDNJI PACIFIK Ferdinand Cortez je bio putnik na Argusu, istraživačkoj podmornici za dvoje. Peljar, koji je sjedio naprijed u svojoj akrilnoj kupoli, pokazao je da je sve u redu dok je plovio ispod morske stanice i u pristanište na donjoj strani. Otvor pristaništa zatvorio se ispod njih i voda je izbačena.

107

Ferdinand je gledao kako se voda spušta niz njegovu kupolu. Cijeli je postupak pristajanja trajao manje od pet minuta. Nasmiješio se svom uspjehu. Nakon ženine smrti svu je snagu uložio u projekt Neptun. Bio je to cilj koji je dijelio sa svojom suprugom. Aktiviranje istraživačke stanice za duboka mora. "Uspjeli smo, Maria", prošaptao je stanici. "Napokon smo uspjeli." Kad je glavno računalo uskladilo pritisak u pristaništu, na zidu je zasvijetlilo zeleno svjetlo koje je ukazivalo da je sigurno napustiti Ar-gus. Otvorio je ventil kupole motornim vitlom i ovaj je tiho zapištao zbog razlike u tlakovima. Ferdinand se nasmiješio. Savršeno. Odgurnuo je kupolu i izvukao se iz podmornice vukući za sobom torbu. Peljar je ostao u prednjoj kupoli. Još je morao prevesti četvoricu istraživača do podmorske stanice. Izašavši iz podmornice, duboko je udahnuo. Zrak je bio ustajao, ali tu nije bilo pomoći. Nije bilo klime koja bi ga mogla osvježiti. Mahnuo je peljaru, prišao vratima i odvrnuo tri brave na njima. Iza vrata je zatekao Johna Conrada koji se cerio od uha do uha. "Tu smo", rekao je njegov prijatelj i kolega. "Na jebenom dnu oceana." Ferdinand se nasmiješio i potapšao ga po ramenu. "Onda, može obilazak?" upitao je - premda mu nije trebao vodič. Neptun je bio napravljen prema njegovim vlastitim nacrtima. Znao je svaki centimetar baze, svaki sklop, svaki prekidač. o John je uzeo svoju torbu i prebacio je preko ramena. "Idemo. Svi čekaju." Poveo ga je do ljestvi koje su vodile do druge razine. Dok se penjao, elektronički senzori registrirali bi njegovu nazočnost i otvarali vrata iznad njega. Sve je bilo automatizirano. Kad su se popeli na drugu razinu, vrata su se sama zatvorila. Još jedna sigurnosna mjera. Svaka je razina bila hermetički odijeljena od one druge, osim ako je netko bio na ljestvama. Vrata su se mogla i ručno zatvoriti i zaključati, u slučaju nestanka struje ili pogreške u sustavu. Ferdinand je promotrio okoliš. Na drugoj je razini bila kružna serija laboratorija: oceanobiologija, geologija, klimatologija, fiziologija, čak i arheologija. U taj je prostor bilo umetnuto i malo bolničko krilo. U prostoru iznad ovog, na trećoj razini, bile su prostorije za boravak, kuhinja, mala soba za rekreaciju i kupaonice za pripadnike oba spola. Ferdinand nije mogao maknuti osmijeh s lica. Neptun je napokon bio postavljen i u pogonu. Dok je prolazio kroz laboratorije, drugi znanstvenici su mu se javljali i čestitali mu. Zahvalio je na dobrim željama i nastavio do svog odjela: geofizičkog laboratorija. John gaje pratio. "Ne možeš stati s radom, zar ne?" "A kako bih mogao? Pogotovo sad kad je onaj gnjavator Spangler otišao. Sputava me u radu od trenutka kad smo stigli ovamo. Ovo bi nam mogla biti jedina prilika da nas taj idiot ne gnjavi i namjeravam je iskoristiti." Ferdinand je sjeo na fiksirani stolac ispred glatke upravljačke ploče. Pritisnuo je tipku i, kao na rolo pisaćem stolu, dotad hermetički zatvorena stanica otkrila je niz računala, opreme i monitora. "Je li Perseus pokraj kristalnog stupa?" upitao je. "Da. Poručnik Brentlev čeka sat vremena i već je pomalo nervozan. Morali smo ga uvjeravati da ne uzima uzorak na svoju ruku." "Dobro, dobro... trebao bih nadgledati prikupljanje uzoraka. Ne možemo riskirati da oštetimo stup." "Brentlevjev audio je na kanalu 4. Videosnimkaje na kanalu 3." Ferdinand je uključio odgovarajuće kanale na središnjem monitoru. "Perseuse, ovdje Neptun. Čuješ li me?" Poručnik Brentlev je odgovorio. "Da, Neptune, čujem jasno i glasno. Upravo hladim propelere." Ferdinand je namjestio monitor da prikaže sliku s podmornice jedinice za duboka ronjenja. Iznenadila ga je bistrina slike. Podmornica je bila okrenuta prema kristalnom stupu na udaljenosti od deset metara. Izbrušena, glatka površina ispunila je cijeli monitor i jasno su se vidjele srebrne gravure. "Jeste li snimili cijeli stup?" "Da, cijeli je snimljen. Samo čekam na uzimanje uzorka." Ferdinand je primijetio ogorčenost u njegovu glasu. "Cijenim vašu strpljivost, poručnice. Spremni smo nastaviti. Pokušajte uzeti uzorak tako da ne oštetite neki od zapisa." "U redu, gospodine. Proučio sam stup. Pri vrhu nema zapisa. Da pokušam tamo uzeti uzorak?" "Da. Vrlo dobro." Ferdinand je gledao kako Perseus kruži oko četrdeset metara dugog kristala penjući se prema vrhu. Kad se našao tamo, slika se fokusi-rala na izbrušeni vrh obeliska. "Pokušat ću otkinuti komadić sa samoga vrha." Kad se približio stupu, peljarov je glas zapucketao praćen statičkim smetnjama. "Budite oprezni." Dok su ga gledali, i slika je počela treperiti zbog statičkih smetnji. Podmornica je sve sporije i sporije prilazila stupu. Izgledalo je kao da gledaju usporenu snimku. Kad se podmornica približila svome cilju, titanijska ruka je oprezno krenula naprijed. "Pazite", upozoravao je Ferdinand. "Ne znamo koliko je lomljiva ta stvar." Kao odgovor je stiglo nekoliko nepovezanih riječi začinjenih krčanjem:"... čudno... vibracije... ne čujem..."

108

John je dodirnuo Ferdinanda po ramenu. "Zračenje kristala sigurno ometa komunikaciju s podmornicom. Sjeti se izvješća s podmornice broda za spašavanje." Ferdinand se zabrinuo i pomislio da je možda ipak trebao pričekati Spanglerov povratak. Ako oštete mornaričku podmornicu... Titanijska hvataljka došla je do stupa kako bi otkinula vrh kristala. Sve je bilo grozno sporo. "Prvo obrezivanje u dubokom moru", promrmljao je John. Ignorirao je prijateljev pokušaj šale i držao dah. Hvataljka je uhvatila izbrušenu površinu. Odjednom se iz zvučnika začuo Brentlevjev glas, ponovno kristalno jasan. "Mislim da sam..." Slika se zamrznula i John i Ferdinand su se zbunjeno pogledali. Ferdinand je mršteći se potapšao monitor. Na trenutak mu se učinilo da je vidio kako podmornica nestaje, a zatim se vraća s titrajem. Iznenada se slika ponovno stabilizirala. "... uspio!" završio je Brentlev. Vidjeli su kako se podmornica udaljava od stupa držeći komad kristala u visoko uzdignutoj titanijskoj ruci. "Uspio je!" rekao je Ferdinand. "Neka crknu kvarovi!" veselo je povikao John. Meñu posadom su se začuli povici slavlja - koji su utihnuli kad je stanicu počela zahvaćati žestoka trešnja. Zavladala je napeta tišina. Ferdinand je gotovo prestao disati. Trešnja je prerasla u divlje drmanje. Vrata su udarala, a stvari na policama su se prevrtale. "Morski potres!" povikao je John. Čuli su se povici iz raznih dijelova stanice. Videoveza s Perseusom je nestala, a slika na monitoru pretvorila se u mrežu pukotina. John je posrćući došao do bočnog prozora. "Ako samo jedan ventil pukne -" Ferdinand je znao što im prijeti. Na dubini od šest stotina metara, vanjski tlak je bio blizu pola tone po kvadratnom centimetru. Bilo kakva pukotina dovela bi do trenutačne implozije. Oglasile su se sirene za uzbunu i upalila su se crvena svjetla upozorenja. Ferdinand je povikao čvrstim zapovjedničkim tonom: "Povucite se na razinu tri! Pripremite se za evakuaciju!" Jedan od oceanobiologa potrčao je prema njima i umalo se sudario s Johnoin. "Vrata izmeñu razina su se zatvorila. Ne mogu ih ručno otvoriti." Ferdinand je opsovao. Zaštitni su mehanizmi zatvarali i izolirali svaku razinu u slučaju poplave, ali ručno je otvaranje moralo raditi. Kad je prišao vratima izmeñu razina, glavna svjetla su se ugasila. Sve je postalo obasjano crvenim sjajem svjetla za uzbunu. "Oh, Bože!" rekao je John. Još je gledao krozprozor. Ferdinand je potrčao do susjednog prozora. "Sto je?" Trebao mu je trenutak da shvati u što gleda. Susjedna šuma stupova od lave tresla se i njihala kao da kroz nju puše strašan vjetar. U daljini su blještavi odsjaji vatre ukazivali na pukotine iz kojih je izlazila magma. Ali ni jedno ni drugo nije bilo ono na što je John mislio. Morskim se dnom u smjeru stupa pružila nazubljena pukotina. Dok ju je Ferdinand gledao, ona se širila i zlokobno krivudajući krenula prema Neptunu. "Ne..." Nije bilo vremena za evakuaciju. Drugi su se znanstvenici okupili na ostalim prozorima. Spustila se teška tišina. Odnekud se čuo šapat molitve. Ferdinand je bio nemoćan pred krahom svog životnog sna. Sudbina mu je bila u Božjim rukama. Zatvorio je oči i prislonio čelo na hladno staklo. Koliko je ljudi ovdje ubio? Dok ga je obuzimao strah i grižnja savjesti, trebao mu je trenutak da shvati da se tutnjava počela stišavati. Podrhtavanje se smirilo. Podigao je pogled. John gaje gledao uplašeno se smješkajući. "Je li... je li gotovo?" Pogledao je kroz prozor. Nazubljena pukotina došla je na metar od čeličnih nogu Neptuna. Potres se još jednom žestoko osjetio, a zatim se sve smirilo. "To je bilo previše blizu", rekao je John. Ferdinand je potvrdno kimnuo. Radio je zakrčao statičkim smetnjama. "Neptune, ovdje Perseus. Jesu li tamo svi dobro?" Ferdinand je pojurio do odašiljača, sretan što je Brentlev uspješno prebrodio potres. "Sve u redu, Perseuse. Samo smo uzdrmani." "Drago mi je to čuti! Prenijet ću vijesti gore." "Hvala, Perseuse." Zavalio se u sjedalo i okrenuo Johnu. "Nadajmo se da se neće ponoviti." John se složio. "Stvarno. Nemam toliko čistog rublja." Ferdinand se slabašno nasmiješio. Uspio je smiriti lupanje srca. Ovo je bilo prokleto previše blizu.

18:22, NAN MADOL. JUGOISTOČNI DIO OTOKA POHNPEI

109

"Kctselehlie!" Mali tamnoputi čovjek u čamcu pozdravio je Karen na jeziku s Pohnpeija široko se smiješeći. Bio je gol do pojasa, u udobnim kratkim hlačama koje su mu visjele do kvrgavih koljena. Iza njega su se ostaci Nan Madola širili prema otvorenom moru u serijama otoka napravljenih ljudskom rukom. "Ia iromwV "Dobro smo", odgovorila je Karen. "Menlau. Hvala. Ranije danas nazvala sam vas zbog unajmljivanja čamca." Muškarac je spremno potvrdio. "Znanstvenici. Da, imam nešto bolje od čamca." Okrenuo se i poveo ih do kratkog pristaništa od crnog bazalta gdje je bio par dugih kanua. "Puno bolje. Manje. Bolje ide kanalima. Brže." Objašnjavao im je mašući rukom naprijed-natrag. Karen se sumnjičavo zagledala u istrošene kanue od fiberglasa. Izgledali su kao da nisu u stanju ploviti čak ni plitkim kanalima. "Valjda će biti dobri." Čovjekov smiješak se razvukao. "Imam kartu. Dva američka dolara." Zavrtjela je glavom. "Imam svoju. Hvala." "Bit ću vam vodič. Sedam američkih dolara na sat. Pokazat ću vam sva važna mjesta. Ispričati vam priče." "Mislim da se možemo snaći i sami. Osim toga, imamo svog vodiča." Pokazala je glavom prema Mwahuu. Muškarac se namrštio i mahnuo prema kanuima. "Menlau", rekla mu je krećući pristaništem ispred drugih. Jackju je pratio mrmljajući: "Pravi kapitalist, taj tip." Mivuki ih je stigla kod kanua. Zagledala se u sunce, koje je bilo nisko na obzoru. "Krenimo. Nije nam ostalo još mnogo dnevnog svjetla." Karen je uzdahnula. Znala je da njenu prijateljicu i dalje muči Mwahuovo ranije upozorenje. "Mivuki, ti bi trebala biti informatičarka. Otkad vjeruješ u duhove?" "Dok gledam ovo mjesto, počinjem se dvoumiti." Iznad njih je proletio par šišmiša. Glasanje ptica u daljini činilo se usamljenim i izgubljenim. "Ovdje je tako jezivo." Karen je gurnula jedan kanu. "Pa, u pravu si što se tiče jedne stvari. Morali bismo krenuti. Zašto ti i Mwahu ne uzmete ovaj? Jack i ja ćemo uzeti drugi." Mivuki se složila i ušla u čamac dok ga je Mwahu pridržavao. Otočanin se vješto popeo nakon nje. "Jesi li siguran da nas možeš odvesti do groba tvog drevnog učitelja?" upitala gaje Karen. Potvrdno je mahnuo glavom. Zadovoljna, Karen se okrenula prema drugom kanuu. Jack je već sjedio na krmi. Oprezno se spustila na prednji dio i primila veslo. "Svi spremni?" Začulo se opće potvrñivanje. "Idemo onda!" Zamahnula je veslom i kanu je glatko kliznuo od doka. Mivuki i Mwahu su predvodili veslajući ispod bazaltnog svoda ulaza u ruševine. Iza vrata se pred. njima otvorila sva širina nalazišta. Uzdignute palače, niski grobovi, velike odaje, minijaturni zamci, jednostavni domovi. Sve je bilo okruženo vodenim kanalima. Posvuda je izvirivalo mangrovo drveće i debele lijane koje su stvarale labirint od vode, kamena i neobuzdane vegetacije. Karen je tiho veslala, a Jack je prilično vješto upravljao kanuom. Skretao je pod ravnim kutovima. Prolazili su onim Što je bilo poznato kao "glavni grad" Nan Madola. Kanali su bili uži od metra, a bazaltni otočići gusto rasporeñeni oko njih. Jack je pratio Mwahuovu cik-cak putanju. "Dobro ti ovo ide", rekla mu je Karen kad je glatko uplovio pod most od lijana i živopisnih bijelih cvjetova. "Obuka specijalaca?" Nasmijao se. "Ne. Vještina koju sam pokupio tijekom godina spuštanja niz rijeke i potoke Tennesseeja. To je kao s biciklom. Nikad ne zaboraviš." Okrenuvši se naprijed, Karen je sakrila osmijeh. Bilo je dobro čuti Jacka kako se smije. Udobno se smjestila dok su polako veslali prema srcu ruševina, zamjenjujući tamne zasjenjene kanale s onima obasjanim suncem. Neki su dijelovi bili toliko zagušeni s paprati i mangrovim granama daje poželjela da ima mačetu. No sve su vrijeme bili okruženi komadima bazalta, prizmatičnim kristalima koji su sjajili na kasnopopo-dnevnom suncu. Zidovi su se dizali do visine od devet metara, tu i tamo prekinuti ponekim prozorom ili vratima. Naposljetku su se kanali proširili. S desne strane pojavio se upadljivo velik bazaltni otok s velikom grañevinom čiji su se zidovi dizali dvanaest metara, tvoreći čudovišnu konstrukciju stupova i divovskih blokova. "Nan Dowas", rekla je Karen pokazujući prema zgradi. "Središnji zamak grada." Klizili su pokraj bbale velikog otoka prepunog paprati. Otvarala su se vrata u zgradu, neka netaknuta, neka srušena. "Ogromno je", rekao je Jack. Prošli su još jednim ulazom nadsvoñenim velikim bazaltnim blokom. Pokazujući glavom u tom smjeru, Karen je objašnjavala: "To je jedan od ulaza u podzemnu mrežu tunela. Ti prolazi do danas nisu u potpunosti istraženi i smatraju ih vrhunskim djelima graditeljstva. Dalje na zapadu je otočić Darong s umjetnim jezerom. Na dnu jezera je morski tunel koji vodi do koraljnog ruba. Njime ribe dolaze u umjetno jezero i održavaju život u njemu." "Zadivljujuće." Jack je uronio veslo i okrenuo kanu od zamka kad ih je Mwahu poveo prema otvorenijem dijelu grada. Prešli su preko koraljnih grebena bogatih morskim vlasuljama i ribama živih boja. Odande se pružao pogled na postavljeni morski zid od bazaltnih stupova i ploča. Dužinom su se isticali viši monoliti, tihi kameni stražari zagledani u more. Tu i tamo otvarali su se uski prolazi: vrata u ocean s druge strane.

110

Nakon nekoliko minuta plovidbe pokraj zidova vratili su se u labirint otočića. Uskoro se Karen našla u uskom kanalu, zidova obraslih malim ružičastim i plavim cvjetovima koji su mirisali slično kao kozja krv. Duboko je udahnula. Pljesak ju je vratio u stvarnost. "Pčele", rekao je Jack. Nasmiješila se. "Ostavi ih na miru pa će i one tebe." Poskočila je kad je osjetila kako joj nešto gmiže po ruci - da bi shvatila daje to Jack škaklja s dugom, suhom travkom. "Jako smiješno", dobacila mu je. Bacio je travku potpuno nevina izraza lica. Okrenula se naprijed s veslom na koljenima. Barem se činilo da Jack dolazi k sebi. Iza leña je začula njegov glas, sada ozbiljniji. "Imaš li bilo kakvu predodžbu kamo nas ovaj vodi?" Izvadila je kartu i raširila je na krilu. Pogledala je otočiće oko njih, a zatim se nagnula nad kartu. "Hm..." "Što?" "Mislim da znam kamo idemo. U blizini smo svetišta." Podigla je pogled dok su obilazili prirodnu uzvisinu. Pred njima se pojavio veliki otok, veći čak i od Nan Dowasa. Ali umjesto jednog zamka, na umjetnom otoku bio je široki kompleks zgrada i srušenih zidova. Mwahu je usmjerio kanu prema obali. "Pahn Kadira", rekla je Karen ime mjesta. "Zabranjeni grad Nan Madola." Mwahu je doplovio do sjene otoka i pristao na nižem dijelu. Mahnuo im je neka ga prate. "Zašto zabranjeni?" upitao je Jack. "Nitko ne zna. To se ime prenosilo s generacije na generaciju." Jack je okrenuo čamac prema obali i pristao pokraj drugog kanua. "Čini se da ćemo otkriti." Čvrsto je držao čamac dok se Karen penjala na obalu. Kad se ona pridružila Mivuki i Mwahuu, privezao je oba kanua za usamljeno man-grovo drvo. "Ovuda", rekao je Mwahu tiho. Pogled mu je lutao dubokim sjenama dok ih je vodio uskom stazom kroz gustiš paprati do nadsvoñenog ulaza. Iza vrata se pojavio veliki kameni trg. Iz pukotina je rasla trava i cvijeće. Na lijevoj strani ležali su ostaci drevne utvrde. Desno su bile zgrade niskog krova s uskim vratima i malim prozorima. Ispred njih je trg presijecao uski uklesani kanal, umjetni potok preko kojeg je išao široki most. "Tako je vruće", rekla je Mivuki. Obrisala je lice maramicom i izvadila mali kišobran. Pohnpei je bio poznat po čestim pljuskovima, ali danas je nebo bilo bez oblaka. Mivuki je otvorila kišobran i sklonila se u njegovu sjenu. Skupina je krenula dugim trgom. Karen bi rado istražila i okolne grañevine, ali Mwahu je usredotočeno nastavio dalje ne gledajući ni lijevo ni desno. Poveo ih je preko mosta pa prema visokoj zgradi na udaljenoj strani. Dizala se devet metara nad trgom, s dva niska krila koja su se širila od središnjeg tornja. Karen mu je prišla. "Je li to grobnica Horon-koa?" Nije joj odgovorio, nego im je neodreñenom kretnjom pokazao da ostanu tiho. Stigavši do širokog ulaza u središnji toranj, zastao je i pog-nuo glavu tiho mičući usnama. Karen i ostali su čekali. Kad je završio s molitvom, duboko je udahnuo i poveo ih unutra. Karen je išla odmah iza njega. Predsoblje je bilo mračno i osvježavajuće hladno. Kad je ušla, Karen se iznenadila koliko je zrak svjež. Nije bilo mirisa plijeni, samo nagovještaj soli i vlage. Kratki je prolaz vodio do prostrane odaje. Visokim stropom odjekivali su koraci po kamenom podu. Prekopala je ruksak i izvukla malu svjetiljku. Uska zraka svjetlosti probila je tamu razlijevajući se po jednoličnim zidovima i krovu. Bazalt i samo bazalt. Bez kristala, bez naznake bilo kakvih zapisa. Mwahu ju je jako namršteno pogledao i nastavio dalje. Jack je zazviždao. "Ovo je mjesto ogromno. Opisala si ga, ali vidjeti ga iz prve ruke... Sigurno su ga gradile tisuće ljudi, čak i uz pomoć magične braće." Karen je kimnula, i sama previše zadivljena da bi odgovorila. Prošli su kroz veliku dvoranu i ušli u novi niski prolaz. Karen je gotovo osjećala kako joj stijene iznad nje pritišću glavu. Nije patila od klaustrofobije, ali mjesto je imalo odreñenu težinu koja se nije mogla ne primijetiti. Prolaz je oštro zakrenuo i pred njima je zabljesnulo sunce. Mwahu ih je poveo u stražnje dvorište i ponovno su bili izloženi sunčevoj svjetlosti - i vrućini. Mivuki je uz težak uzdah opet otvorila kišobran. Posvuda oko njih bili su porušeni nekoć visoki zidovi. Mnoštvo napuknutih bazaltnih stupova bilo je prevrnuto meñu blokovima i manjim kamenjem. Ipak, prostor nije izgubio na svojoj ozbiljnosti. Iako više nisu bili u tornju, Karen je još osjećala prisutnost daleke prošlosti i svečanih dogañaja. Tom je dojmu pridonosio i središnji dvorišni oltar: masivan blok isklesan iz prizmatičnog bazalta. Četiri metra dug i metar visok, pretpostavljala je da teži nekoliko tona. Sve ih je privukao dok je sjajio i svjetlucao pod posljednjim zrakama popodnevnog sunca. Nitko se nije mogao suzdržati da mu ne dotakne površinu. Mwahu je pao na koljena.

111

Karen je primijetila daje mjesto na koje je kleknuo izlizano. Koliko je generacija njegova naroda ovdje hodočastilo, zapitala se došavši iza njega. "Je li to nadgrobni spomenik tvog drevnog učitelja?" Kimnuo je pognute glave. Jack je obišao veliki blok. "Ne vidim nikakve natpise. Nikakve tragove." Mwahu je ustao i pokazao da bi Karen trebala iskazati štovanje i kleknuti. Složila se i, ne želeći ga uvrijediti, skinula ruksak i kleknula. Pokazao joj je prema kamenu. Gledala je ne znajući treba li se nakloniti, izreći molitvu ili na neki drugi način pokazati štovanje. Meñutim, kad je pogledala u ono što je pokazivao, dobila je odgovor. "Dragi Bože." "Što je?" upitao je Jack. Mivuki joj je stala s druge strane. "Pogledajte." Ustala je i prišla kamenu. Prešla je dlanom po površini. Nije bila riječ o optičkoj varci. "Ne čudi me što niste vidjeli. Može se vidjeti samo ako klečiš." "Vidjeti što?" upitao je Jack. Povukla ga je za ruku prema dolje da pogleda površinu kamena. Pokazala je prstom. "Tamo." Ostao je otvorenih usta. "Zvijezda!" "Tako plitko isklesana, ili jednostavno izlizana vremenom, da se može vidjeti jedino iz oštrog kuta." Uspravio se. "Ali što to znači?" Mivuki je provirila, a zatim mu odgovorila ispod kišobrana: "To je kao u piramidi. Treba nam kristal." Karen je potvrdila i otvorila ruksak. Jack je i dalje izgledao zbunjen. "O čemu govorite?" Karen mu nije ispričala kako je upotrijebila kristalnu zvijezdu. Izvukla je crnu torbicu i istresla je van. Mwahu je zadivljeno uzdahnuo. Dok su se okupljali oko nje, prišla je kamenu i oprezno stavila zvijezdu na vrh plitke rezbarije. Savršeno je pristajala. Ne znajući što da očekuje, Karen je držala dah, ali nije se dogodilo ništa. Razočarano se povukla. "Kristalna zvijezda sigurno služi kao ključ, ali kako?" Nagnuta nad kamen, Mivuki je rekla: "Sjećaš se da je u piramidi tama bila presudna?" Karen je počela shvaćati. Trebala im je savršena tama da bi kristalna zvijezda funkcionirala kao ključ koji ih je izbavio iz srca chatanske piramide. "I što ćemo sad?" upitao je Jack. "Čekati do noći?" Mivuki je problijedjela na taj prijedlog. "Ne znam..." Karen je proučavala kamen. Nešto joj nije odgovaralo. Tada je shvatila. Sjetila se simetrije i uravnoteženosti chatanskih piramida. Jin i jang. "Naravno!" "Što je?" Jack joj je prišao. "Nije nam potrebna tama!" Mahnula je Mivuki neka se makne od kamena. Kišobran njene prijateljice bacao je sjenu na kristal. Kad se Mivuki odmaknula, kristal je okupala čista sunčeva svjetlost i zvijezda je planula isijavajući svjetlost. "Treba nam svjetlosti" Začulo se glasno pucanje iz kamena. Ostali su se maknuli nekoliko koraka dalje, ali Karen je ostala na mjestu. Duž kamena se pojavila skrivena pukotina. Ocrtavala je četiri centimetra debeli poklopac koji je bio točno na vrhu kamenog bloka. Krenula je prema njemu. "Budi oprezna", upozorio ju je Jack. Dodirnula je kameni poklopac i gurnula ga. Bazaltna ploča se pomakla tako lako kao daje od stiropora. "Jedva osjećam težinu!" Jack je stao pokraj nje pogleda prikovanog na kristalnu zvijezdu. Zasjenio ju je rukom. "Pokušaj ga sad pomaknuti." Pokušala je. Poklopac se nije pomaknuo ni milimetar. Povukao je ruku, ponovno izlažući kristal suncu, i jednim prstom pomaknuo kamenu ploču na stranu. "Zvijezda je nekako prenijela svoje svojstvo mijenjanja težine na bazalt." Karen je bila zapanjena. "Fantastično. Sigurno su na taj način u prošlosti čarobni preci postizali da stijene 'lete'." "Mogu ti reći da meni to stvarno izgleda čarobno." Mivuki je pokazala na unutrašnjost kamena. Karen se nagnula dok je Jack gurao kameni poklopac još dalje. U oltaru je bila izrezbarena kutija obrubljena sjajnim metalom. Karen ju je dotaknula. "Platina." Jack je potvrdio. "Kao u tvojoj priči. Ljesovi od platine koju su japanski ronioci otkrili tijekom Drugog svjetskog rata." Karen se složila. "Ali ovaj lijes nije prazan." Unutra su počivale ljudske kosti. "Horon-ko", šapnuo je Mwahu. Karen se pomno zagledala u ostatke. Na kostima se zadržalo nekoliko komadića prašnjavog materijala, ali ono za što joj je zapelo oko bila je knjiga okovana u platinu u koščatom stisku stanovnika lijesa. Oprezno je pružila ruku unutra. "Ne!" po vikao je Mwahu.

112

Nije mogla odoljeti. Uzela je knjigu i podigla je. • Kad ih je pomaknula, kosti prstiju pretvorili su se u prašinu. Nakon toga se raspadanje koštanih ostataka raširilo poput domino pločica. Rebra su pala, bedrena kost i zdjelica su nestali, lubanja se urušila. Uskoro ljudski oblik više nije bio prepoznatljiv. "I u prah ćeš se pretvoriti", promrmljao je Jack. Karen je držala platinastu knjigu u ruci, zapanjena svojim nepromišljenim oskvrnućem. Mwahu je počeo naricati. "Prokleti!" jecao je. Kao da ga je čuo, prvi je metak udario u bazaltni oltar zasipajući Karenino lice kišom kamenih krhotina.

18:45 USS GIBRALTAR FILIPINSKO MORE Admiral Mark Houston popeo se na petu razinu zapovjednog mosta USS Gibraltara. Plovili su punom brzinom od Guama, gdje su prije dva dana iskrcali civilni NTSB-ov tim zajedno sa zapakiranim ostacima Air Force Onea. Na Guamu je na Gibraltar ponovno utovaren njegov uobičajeni teret - četrdeset dva helikoptera, Sea Knightsa i Cobri, te pet Harriera II - zajedno s amfibijskim jedinicama. One su trebale dovesti odrede marinaca na Okinawu i pojačati obranu otoka. Izvješća koja su dolazila svakim su časom postajala sve lošija. Bilo je jasno da su kineske morske i zračne snage nepokolebljive u svojoj odluci da ne predaju Tajvan. Prolazeći kroz šifrirana vrata, Houston je zavrtio glavom. To je glupo. Nek' Kinezi uzmu prokleti otok. Pročitao je izvješća obavještajaca o dogovoru potpisanom izmeñu voña Taipeija i Pekinga. Bio je prilično sličan kineskom preuzimanju kontrole nad Hong Kongom i Makaom. Posao kao i svaki drugi. Jednako kao i u Hong Kongu, Kinezi nisu imali namjeru slabiti gospodarstvo Tajvana. Ipak, mogao je shvatiti položaj državnog vrha. Predsjednik Bishop je ubijen. Znali viši krugovi u Pekingu za zavjeru ili ne, zločin nije mogao proći nekažnjeno. Kad je čuo za sukob do kojeg je došlo, Houston se ponudio da ostane na brodu i nastavi prema poprištu. Tamo su trebali ljude hladnije glave. Trebao je nadgledati situaciju i javljati Združenom stožeru svoje mišljenje. Uz prosvjed svojih koljena, popeo se prvim ljestvama i došao na zapovjedni most Gibraltara. Mnogo užurbanih i zaposlenih ljudi motalo se oko navigacijske opreme, stola s kartom i komunikacijskog dijela. "Admiral na mostu!" povikao je zastavnik. Sve su se oči okrenule prema njemu. Mahnuo im je da se vrate svojim poslovima. Kapetan Brenning izašao je iz svoje dnevne kabine na zapovjedni most. Jedva je držao otvorene oči i činilo se kao da je posljednja tri dana spavao manje od sat vremena. "Admirale, kako vam mogu pomoći?" "Ispričavam se što vas ometam. Samo sam došao gore da proteg-nem noge. Kako idu stvari?" "Dobro, admirale. Spremni smo, i trideset šest sati od odredišta." "Vrlo dobro." Zapovjednik je pokazao prema krmi. "Admirale, zapovjednik marinaca je preko na kontroli istovara. Mogu ga obavijestiti da ste ovdje." "Nema potrebe." Houston se zagledao kroz zelenkaste prozore mosta. Staklom je klizila kiša. Cijeli je dan slabašno sipilo i obzor se gubio u izmaglici. Kako je od jutra bio zatvoren u kabini savjetujući se s VVashingtonom, prvenstveno je došao ovamo da vidi sunce. Mislio je da bi mu penjanje do mosta moglo koristiti i malo ga razvedriti. Ali, umjesto toga, osjećao je kako mu u grudima raste teret. Koliko će ih poginuti sljedećih nekoliko dana? Poručnik u komunikacijskom dijelu je skinuo slušalice s glave i okrenuo se svome zapovjedniku. "Kapetane, imam kodirani poziv iz Pentagona. Žele razgovarati s admiralom Houstonom." Zapovjednik Brenning je pokazao prema svojoj dnevnoj kabini. "Admirale, ako želite, možete primiti poziv u mojoj kabini." Houston je zavrtio glavom. "Ona više ne pripada meni, kapetane. Preuzet ću ovdje." Prišao je i podigao slušalice. "Admiral Houston na vezi." Dok je slušao, hladnoća brodskog čelika uvlačila mu se u kosti. Nije mogao vjerovati onome što je čuo, ali nije imao izbora. "Da. Na zapovijed." Vratio je slušalice poručniku. Ostali su očito osjetili njegov očaj. Most je potonuo u tišinu. Kapetan Brenning mu je prišao. "Admirale?" Houston je zatečeno zatreptao. "Možda ću ipak prihvatiti vašu ponudu." Krenuo je prema vratima dnevne kabine mahnuvši Brenningu neka ga prati. Kad su ušli, zatvorio je vrata i okrenuo se zapovjedniku. "Johne, upravo sam dobio novi cilj i zapovijedi." "Kamo žele da idemo?" "Tajvan." Kapetan je problijedio. "Zapovijed dolazi s vrha", rekao je Houston. "Službeno smo u ratu s Kinom."

113

16

Igra mačke i miša

6. KOLOVOZ. 19:34 RUŠEVME NAN MADOLA. JUGOISTOČNI DIO OTOKA P0HNPEI "Lezi!" povikao je Jack i povukao Karen na koljena. Meci su zasuli dvorište. Brzo je procijenio situaciju kad su se svi četvero sklonili iza bazaltne grobnice. Puščana paljba. Iz dva smjera. Pokušao je na zidinama uočiti snajpere, ali paljba je bila previše intenzivna. Zagledao se u ostale. Niz Karenin obraz je curila krv. "Jesi li dobro?" Kimnula je širom otvorenih očiju, a zatim dodirnula obraz. "Krhotine stijene." Iz očiju joj je nestao prvi šok. Stavila je platinastu knjigu u ruksak. Sumnjičavo je pogledao Mwahua. "Znaš li išta o ovome?" Otočanin je odlučno odmahnuo glavom. Jack se naslonio natrag na kamen. Brzo je mislio. Nisu nikoga pogodili. Zašto? Bili su lake mete i nisu trebali preživjeti iznenadni napad. Puščana paljba s druge strane kamena je prestala. "Prikliještili su nas ovdje", rekao je glasno. "Žele nešto od nas, jer bi nas inače dosad ubili." "Što žele?" upitala je Mivuki Ijutito. "Kristal", odgovorila je Karen. "Čini se da ga svatko želi." Jack je potvrdio njene misli i prikrao se do ruba grobnice. Kristalna zvijezda je još bila na vrhu poklopca. "Malo mi nedostaje da je dohvatim. Trebat će mi netko da im odvrati pozornost u slučaju da se varam." Pogledao je preko ramena. "Mivuki..." Profesorica se složila kad joj je Jack rekao svoj plan, a zatim se primaknula drugom kraju bazaltnog lijesa. "Na moj znak", prošaptao je Jack. "Jedan... dva... tril" Mivuki je otvorila kišobran, podigla ga u zrak i zamahala njime. Odjeknula je puščana paljba koja je rastrgala tkaninu kišobrana u komadiće. Zastenjavši, Mivuki se stisnula, ali nije ga puštala. Jack je slušao. Pucale su obje puške. Dobro. Izletio je, zgrabio kristalnu zvijezdu i skočio natrag u zaklon. Šćućurio se držeći predmet na grudima. "Krvariš", rekla je Karen. Pogledao je dolje. Po kristalu je tekla crta krvi. Nije osjetio kad ga je metak okrznuo po ruci. Shvatio je da su snajperi su prokleto brzi. Bolje mu je da ih ne podcjenjuje. "Dobro sam. Samo ogrebotina." Karen je dopuzala do njega, omotala mu maramicu oko ruke i čvrsto je zavezala. "Joj!" "Ma daj, nemoj kukati, bebice." Bez obzira na situaciju u kojoj su se nalazili, Jack nije mogao a da se ne zacereka. Paljba je ponovno utihnula kad su mete ostale u zaklonu. "Što ćemo sad?" upitala je Mivuki. "Drže nas na mjestu. A to znači da dolazi ostatak ekipe." Mwahu im se približio. "Znam tajni izlaz iz Zabranjenog grada. Ali moramo doći do tamo." Pokazao je prema tamnom ulazu u središnji toranj. Jack se zagledao grizući se za usnicu i razmišljajući. Bio je udaljen samo deset metara - ali mogao je biti i sto. Predugo bi bili meta snajperima. "Previše riskantno." Karen je privukla svoj ruksak i otvorila džep sa strane. "Imam ideju." Izvukla je paketić žvakaćih guma. "Baš dobro", rekao je Jack. "Upravo sam razmišljao o tome kakav mi je dah." Nacerila mu se. "Stavi kristal dolje." Kad ju je poslušao, okrenula je zvijezdu, odmotala žvakaće i stavila jednu u usta. Nekoliko ju je sekundi žvakala, a zatim ju je zalijepila na stražnju stranu kristala. "Što to -" Pokazala je glavom prema poklopcu i Jack je shvatio. "Daj da ti pomognem." Izvadio je nekoliko komada i počeo ih brzo žvakati. Mivuki je blenula u njih kao da su poludjeli. Jack je razvukao ljepljivu masu po kristalu, a zatim gaje podigao. Karen je pogledala zvijezdu. "To bi moralo biti dovoljno." "Moram li vratiti zvijezdu na isto mjesto?" upitao je. "Nemam pojma. Samo se pobrini da bude obasjana suncem." Podigao je zvijezdu držeći žvakaće prema gore. Duboko je udahnuo, pružio ruku i zalijepio kristal za najbliži rub kamenog poklopca. Jako gaje pritisnuo, zakrećući ga da bude siguran da se guma zalijepila. Povukao je ruku kad su

114

meci ponovno odjeknuli odbijajući se od kamena. Pogledao je ruku i ispružio je prema Karen. "Vidi, mama, nema ranjenih." "Jako smiješno. Pokušaj s poklopcem." Iz sigurnosti skloništa uhvatio je donji dio poklopca čiji je rub virio i gurnuo gaje gore. Stijena je zagrebla po stijeni kad se poklopac malo podigao. "Lagan kao pero." "Nestanimo onda odavde." Povukao je poklopac do njihove strane grobnice, pa ustao podižući vrh izmeñu sebe i snajpera poput kamenog štita. Meci su odzvanjali odbijajući se od stijene. "Uh!" Osjećao je udare sve do ramena, ali štit je izdržao. Napravio je nekoliko koraka unatrag povukavši priručni štit s grobnice i držeći ga okomito, tako da se ostali mogu sakriti u njegovoj sjeni. "Dobro, vrijeme je dazbrišemo." Sitnim se koracima pomicao unatrag držeći ih sve u zaklonu. Samo su mu šake bile izložene s druge strane. Molio se da napadači ne pucaju tako dobro da bi mu skinuli pokoji prst. "Drži kristal na suncu", hrabrila ga je Karen. "Još malo i tamo smo." Puščana paljba i dalje se odbijala od kamenog poklopca. Ruke su mu počele kliziti uzdrmane snagom uzastopnih pogodaka. "Još malo...", govorila je Karen. Jack je zašao u tamu. Napravio je još jedan korak i odjednom se težina kamenog poklopca vratila. Iznenañen, nije ju mogao kontrolirati. "Natrag!" povikao je kad je počeo padati prema njemu. Netko iza njega uhvatio ga je za remen i povukao na stranu. Izgubio je ravnotežu i svom snagom pao na stražnjicu. Poklopac je tresnuo na zemlju odmah do njegovih nožnih prstiju. Pridigao se u čučanj. I Karen je bila dolje, na koljenima. Ustajući je brisala ruke. "Hvala", rekao je. "Uzmi kristal." Pokazala je na napuknuti poklopac. Odlijepivši je s bazalta, uzeo je zvijezdu i dodao je Karen, koja ju je ubacila u ruksak. Puščana je paljba i dalje zasipala ulaz u prostoriju, ali skupina je odmakla prolazom dovoljno daleko da bi bila izvan izravnog dosega vatre. "Nastavite dalje. Nećemo još dugo biti na sigurnom." "Ovuda", prošaptao je Mwahu iz dubine tunela. "Požurite. Netko dolazi." Jack i Karen su sustigli Mwahua i Mivuki na rubu prostrane središnje prostorije. Na drugom je kraju Jack ugledao zraku svjetlosti koja je dolazila iz suprotne odaje. Presjekli su im izlaz. "Ovuda", rekao je Mwahu šuljajući se lijevo uza zid. Ušavši u duboku tamu, držali su se zidova. Jack je pružio ruku iza sebe i uhvatio Mivukinu. Prsti su joj drhtali u njegovoj šaci. Utješno ju je stisnuo. Pratili su Mwahua do kuta velike prostorije. Sad su se već čuli prigušeni glasovi iz susjedne prostorije. Nisu se mogle razumjeti riječi, ali prema Ijutitom tonu Jack je pretpostavljao da su preko radioveze javili o njihovu bijegu pred snajperima. Svjetlost se vrlo brzo pojačavala. Požuri, požurivao je u sebi Mwahua. Zraka svjetlosti presjeklaje prostoriju kad je netko ušao. Jack je gurnuo Mivuki ispred sebe. Pozornost mu je privuklo piskanje. U dubokoj sjeni jedva je vidio kako Mwahu čuči pokraj tanke pukotine u zidu. Nije bila viša od Jacko-vih koljena ni šira od njegovih ramena. Karen je već nestajala unutra gurajući ruksak pred sobom. Mwahu je uplašeno gledao ljude koji su ulazili u prostoriju. Jack je bio siguran da će ih uhvatiti. Gurnuo je Mivuki prema otvoru i njezin je mali lik bez oklijevanja nestao u tunelu. Dao je znak Mwahuu da krene sljedeći. On je jedini znao kamo tunel vodi. Otočanin je zaronio u rupu. Iza Jacka se pojavilo novo svjetlo. Okrenuo se na sve četiri. Dolazilo je iz hodnika koji je vodio na dvorište. Ušli su sjenoviti likovi. Snajperisti. Dvije su skupine svjetlima signalizirale jedna drugoj i Jack je primijetio da se jedno svjetlo okreće prema njemu. Bacio se na pod i priljubio uz tlo. Svjetlost je prešla preko njega bez zaustavljanja. Puzeći je kliznuo podom i uvukao se u pukotinu. Jedva je uspio ući. Zadržao je dah, stisnuo ramena i odgurnuo se unutra. Pridignut na laktovima i grabeći prstima, uvlačio se dublje u pukotinu siguran da će svakog trenutka oko njega zasjati svjetlost. No napokon je potpuno uvukao noge u tunel. Zastao je i, suzdržavši se od uzdaha olakšanja, zagledao se naprijed - ali nije vidio ništa. Tunel je bio neproziran. Jedina stvar koja je odavala druge bilo je povremeno potajno grebanje po stijeni. Gurajući svoje veliko tijelo pukotinom, osluškivao je zvukove koji su dolazili iza zavoja i serpentina tunela. Ogulio je ramena i slomio nokte na gruboj površini. Tako slijepom, u mraku, činilo mu se da sve teže napreduje. Koliko je dug ovaj tunel? Napokon je mogao vidjeti nejasan obris Mwahua koji je puzao nekoliko metara ispred njega. Čuo je odjek šaptanja. "Vidim kraj", rekla je Mivuki iz daljine.

115

Jack se molio da se nečime ne odaju. Ubrzao je puzanje guleći lak-tove i koljena. Uskoro je i on vidio završetak prolaza. Kvadrat sjajne sunčeve svjetlosti. "Oprezno", šapnuo je ispred sebe. Vidio je kako je profesorica otklizala tunelom - i nestala. Ostali su je pratili. Otpuzao je za njima, došao do izlaska iz tunela i provirio. Svi su čučali ispod njega u metar širokom kanalu ustajale vode koja im je dosezala do struka. Sjetio se uskog umjetnog potoka koji je presijecao trg i shvatio gdje se nalaze. Izvidio je situaciju. Dvadeset metara dalje bio je kameni most. Osluškivao je, ali nije ništa čuo. Iskobeljao se iz kanala i spustio u potok. Nakon svih napora, voda |e bila čudesno osvježavajuća, ali sol mu je pekla rane i ogrebotine. Karen je pokazala prema tunelu. "Sustav odvoda", rekla je tiho. Kimnuo je. Nema do puzanja kroz kanalizacijsku cijev. Pogledao je Mwahua, bez riječi ga pitajući kuda dalje. Ali prije nego što im je Mwahu stigao odgovoriti, nad otvorenim trgom iza njih prolomio se glasan povik. "Kirklande! Ako želiš da po-štedimo ostale, pokaži se!" Jack se sledio. Bio mu je poznat taj kreštavi glas. Spcmgler. Stisnuo je šake. Karen ga dodirnula po ramenu i zavrtjela glavom. Pokazala je na Mwahua koji se udaljavao napola plivajući umjetnim potokom. Mivuki je krenula za njim, a zatim i Karen. Jack je opustio šake. Znao je da nije vrijeme za suočavanje s Davidom. Ne još. Ne dok su ostali ugroženi. Spustio se u vodu i tiho zaplivao za njima. Čuo je odjek čizama po kamenu... koji se približavao. Pisnuo je prema drugima pokazujući palcem gore. Mwahu se šćućurio pod mostom i okrenuo. Mahnuo je ostalima neka mu se pridruže. Uskoro su svi bili pokraj njega. Most je bio toliko nizak da su im samo glave bile iznad vode. Odjek čizama, sada u trku, išao je ravno prema njihovu skrovištu. Dvojica. Jack se ugrizao za usnicu. Uz zalazeće sunce, kanal je bio pun sjena. Pod mostom je bilo čak i tamnije. Ipak, ako se sjete posvijetliti ispod... Dvojac je stigao do mosta i zastao. Na drugom zidu kanala vidjele su im se sjene. "Ima li kakvog znaka?" upitao je Spangler odrješito. "Ne, zapovjednice. Još pročešljavamo zgradu. Neće se izvući. Otok je pod nadzorom i neće ga moći napustiti a da ih ne primijetimo." "Dobro." "Zapovjednice, Rolfe je poslao izvješće preko radija." Uslijedila je stanka, a zatim uzbuñeni glas. "Našao je tunel!" "Prokleti bili! Zašto to netko nije prije primijetio? Pokrenite se. Neka Rolfe pripremi granate." "Na zapovijed." Odjek čizama udaljavao se od mosta i kretao prema velikoj zgradi. Jack nije čekao. Pokazao je Mwahuu da nastavi. Jedan za drugim zaplivali su prema udaljenim zidovima. Nitko nije ni disao. Svi su se držali najdubljih sjena kanala. Kad su se približili zidu, Jack je vidio da potok završava. Mwahu je čekao da se okupe. Kad je Jack bio dovoljno blizu, oto-čanin je napravio pokret rukom kao da roni. Zatim se, za primjer, spustio pod vodu i nestao. "Potok mora biti spojen s kanalima, inače bi se isušio", prošaptala je Karen Jacku, no ipak je zabrinuto gledala zid od spojenih komada bazalta. "Možeš ti to", rekao joj je. Potvrdila je skidajući ruksak da ga može držati u rukama. "Idem sljedeća." Duboko je udahnula i zaronila pod mirnu vodu. Odgurnuvši se nogama, nestala je u podvodnom tunelu. Mivuki je izgledala previše prestrašena da bi se pomaknula. Jack joj je prišao. "Idemo zajedno." Zahvalno gaje pogledala. "Nisam baš najbolji plivač." Ali ipak mu je pružila ruku odlučna pogleda. Prihvatio ju je. "Na tri", rekao je. "Na tri", ponovila je. Odbrojio je i oboje su zaronili. Ispalo je da nije ništa strašno. Prolaz je bio prilično velik. Oslonivši se na zid potoka, gurnuo je Mivuki kroz tunel. Nije bio duži od dva metra i naprijed se već vidjela svjetlost. Izronio je i našao se u jednom od okolnih kanala. Mivuki je izronila pokraj njega zamahujući mokrom crnom kosom. Bili su skriveni u grmu paprati. Tada je začuo nejasno zujanje. Dok je slušao, buka se pojačala. "Sranje," * "Što je?" upitala je Karen. "Koliko možete držati dah?" Karen je slegnula ramenima. "Koliko god trebamo." Zujanje je sada prešlo u prodorno vrištanje. Bilo je odmah iza ugla.

116

"Što -" zaustila je Karen. "Uhvatite se za ruke", prekinuo ju je Jack. "Zaronite i ostanite pod vodom dok vam ne dam znak." Poslušali su ga i glave su im nestale ispod površine. Držeći dah, Jack je zaranjao sve dok mu nad površinom nisu ostale samo oči. Zirkajući izmeñu listova paprati, vidio je kako zaobljeni crni skuter turirajući izlazi iza ugla. Skrenuo je kanalom prema njima ljuljajući se naprijed-natrag i lagano udarajući u bočne zidove. Jack se priljubio uza stijene. Napola stojeći, čovjek na skuteru je polako prolazio kanalom. Proučavao je zidom opasani otok, usporavajući i brekćući motorom pokraj Jackova zaklona. Imao je crno ronilačko odijelo, masku podignutu na čelo i sunčane naočale. Nastavi dalje, idiote. Jack je znao da ostali neće moći još dugo bez zraka. A tada je u odrazu njegovih naočala primijetio svoje lice skriveno meñu lišćem. Njegova blijeda koža je sjajila u sjenama. Trebao sam premazati lice blatom, pomislio je. No sad je bilo kasno. Skuter je prošao pokraj njega gotovo ga ogrebavši plastičnim rubom po obrazu. Čovjek ga i dalje nije primjećivao. Dok je odlazio, Jack je prepoznao automatsku pušku na njegovim leñima. Jurišna puška Hec-kler & Koch MP5A3. Oružje SEALS-a, specijalnih postrojbi. Pogledom je pratio naoružanog čovjeka dok nije zašao iza ugla, a zatim je ostale povukao gore. Halapljivo su udahnuli zrak. Jack je napeto osluškivao. Nad ruševinama se začulo novo zujanje. Drugi skuter! Pretpostavljao je da su to stražari koji u paru kruže otokom. Imao je možda tri minute da smisli nekakav plan. "Moramo se izgubiti odavde", rekao je. "I to odmah." Mwahu je pokazao na otok pedeset metara dalje niz kanal. "Još tunela. Idu do obale." No nije se činio uvjeren u svoje riječi. "Jesi li siguran?" Mwahu se zagledao u njega pa slegnuo ramenima. Jack je uzdahnuo. "U pravu si." Nisu imali nikakvog izbora. Morat će okušati sreću. "Brzo, ljudi. Dolazi nam društvo." Zvuk drugog skutera bio je sve glasniji. Mwahu ih je predvodio. Ovdje je voda bila dublja i bili su prisiljeni plivati. Jack se prenuo od mnoštva valova koje su podigli. Kad bi se drugi stražar sad pojavio iza ugla, lako bi ih uočio. Smjestivši se na začelju, stalno je pogledavao iza leña. Zujanje je prešlo u grmljavinu koja se odbijala od zidova. "Brže", požurivao ih je. Valovi su se povećali, ali nisu daleko odmakli. Shvatio je da neće uspjeti. Pred njima je pojavio uzak bočni kanal koji je utjecao u glavni. "Skrenite unutra!" Odgurnuvši se, Mwahu ih je poveo u usku uličicu. Jack je uplivao za njima u skučeni prostor. S obje strane okruživali su ih goli zidovi, a kanal je završavao samo nekoliko metara dalje. Slijepa ulica! Bili su u klopci. Okrenuo se prema ostalima. "Morat ćemo opet držati dah." Odgovorili su mu rezigniranim kimanjem. Vidio je da im nestaje snage. Znao je da su svakim trenutkom sve više pothlañeni i iscrpljeni. Pozornost mu je privuklo sve glasnije vrištanje skutera. "Dolazi." Znao je da ne može riskirati i proviriti. Primivši Karen za ruku i dignuvši drugu ruku u zrak, slušao je pokušavajući odmjeriti vrijeme. Buka mu je probila uši. Držao je dah napeto čekajući. Zatim je spustio ruku, a ostali su udahnuli i zaronili. Ponovno je spuštao lice dok mu oči nisu došle u razinu s vodom. Drugi je skuter je bučno došao do otvora bočnog kanala, ali vozač, klon onog prvog, nije micao pogled s većeg otoka na drugoj strani kanala. Stajao je i držao ruku prislonjenu na uho, slušajući radio i dajući prijavak. Motor skutera prigušio je riječi. Jack gaje snagom uma pokušao natjerati da nastavi dalje. Kao da čuje njegov nijemi zahtjev, progonitelj se okrenuo i Jack je jedva uspio zaroniti na vrijeme. Iz vode se zagledao gore. Vidio je vodenasti lik muškarca. Oklijevao je, plutajući sa skuterom u mjestu. Jack je osjetio kako ga Karen vuče za ruku. Ostatak skupine uskoro će biti bez zraka. Stisnuo joj je ruku, pa je pustio i odmaknuo se od nje. Pokušala gaje uhvatiti za stražnji dio košulje, ali izmaknuo joj je iz ruku. Skuter se okrenuo u njihovu smjeru i Jack je vidio kako muškarac poseže za puškom. Polako izdišući, zaronio je dublje i kliznuo iz bočnog kanala provukavši se ispod desne skije. Bilo mu je mrsko napustiti ostale, ali trebalo mu je trenutačno odvraćanje pozornosti. Cučnuvši na dnu kanala, namjestio je noge i zaškiljio gore. Hajde, požurivao je ostale. Tada je čuo mahnito mlataranje kad je netko ostao bez zraka i bio prisiljen izroniti. Nije više čekao, nego se odgurnuo svom snagom nogu i izletio iz vode. Još okrenut prema kanalu, vozač je imao oružje upereno u pogrešnom smjeru i primijetio je napad trenutak prekasno. Jack ga je srušio sa sjedala skutera. Čovjek se uhvatio za ručke i okrenuo samo da bi mu se Jackov lakat zabio u lice; smrskao mu je nos i zabio mu kost u mozak. Trenutačna smrt. Jack nije oklijevao. Vratili su mu se stari instinkti. Uzeo je straža-revu pušku i radiostanicu, a zatim ga gurnuo u kanal. Kad se pridigao na sjedalo skutera, vidio je kako ga Karen u šoku promatra iz kanala.

117

"Ubij ili budi ubijen", progunñao je turirajući skuter. "Hajde." Pružila mu je ruku i povukao ju je na sjedalo iza sebe. Nije bilo mjesta za još dvoje. "Uhvatite se za rub skutera", rekao im je. "Vući ću vas." Mivuki i Mwahu su otplivali svatko na jednu stranu i prstima potražili hvatišta. "Spremni?" "D-da", rekla je Mivuki drhteći. Krenuli su naprijed i kroz buku njihova motora Jack je čuo sve bliže urlanje onog drugog. Povećao je brzinu, ali Mivukino jecanje prisililo gaje da uspori. Profesorica je ispljunula puna usta morske vode. "Oprosti", rekao joj je, osvrćući se da vidi drugog stražara. Čvrsto je stisnuo ručke. "Ovako im nećemo pobjeći." Karen je pokazala prema kanalu. "A Mwahuov tunel?" Pomislio je da bi morali imati toliko vremena i polako ubrzao. "Držite dah." Okrenuo je skuter prema otočiću koji je Mwahu pokazao. Kad su se našli pred njim, sakrio je skuter u bočnom kanalu, skrivenom od pogleda. "Je li to pravo mjesto?" upitala je Karen Mwahua. Napola utopljen, otočanin je pokazao na stražnju stranu jedine kockaste zgrade na otočiću. Zabacivši pušku na rame,. Jack je skočio na obalu i pomogao ostalima da se popnu na otok zarastao u travu. Brzo ih je poveo oko zgrade gdje je stao kao ukopan. "Prokletstvo!" Ulaz u zgradu je bio zakrčen velikim bazaltnim kamenom. Klonuo je i okrenuo se. "Je li ovo tvoj ulaz u tunele?" Mwahu je prišao i stavio ruku na kameni blok. Činilo se da je na rubu suza. Dovoljan odgovor. Karen je stala pokraj njega. "Možemo ga pomaknuti", rekla je kopajući po svom. mokrom ruksaku. "To je bazalt. A mi imamo kristal." Jack se zagledao u kamen. Sunce je zalazilo i bio je u dubokoj sjeni. "Treba nam sunčeva svjetlost." Karen mu je dodala kristal. "Dovest ću ti je." Izvukla je plastičnu pudrijeru iz ruksaka, otvorila je i odlomila zrcalo. Zakoraknula je do ugla, okrenula zrcalo prema suncu i odbila zraku prema kamenu. Na njegovoj je površini zaplesala točka svjetlosti. Nasmiješio se. "Vrijedi pokušati." Prišao je kamenu i pričvrstio zvijezdu, još ljepljivu od žvakaće. Nije se uhvatila za neravnu površinu, ali je otkrio da je može držati na mjestu i gurati ramenom. Dao je znak Karen. Trebalo joj je nekoliko pokušaja da pogodi zvijezdu s odsjajem sunčevih zraka. Jack je gurao svaki put kad bi zvijezda počela sjajiti. Kameni je blok, mnogo masivniji od poklopca grobnice, i dalje bio težak. Ukopao je pete napinjući se i boreći se s kamenom. Mwahu mu se pridružio i kamen se polako počeo pomicati. "Ne čujem drugi skuter", rekla je Mivuki. Jack je zastao. Bila je u pravu. Na ruševine se nadvila tišina. "Sigurno je otkrio tijelo. Vjerojatno javlja ostalima." Ponovno se prihvatio posla. "Hajde, istječe nam vrijeme." Karen je nakrivila zrcalo i zvijezda je blještavo zasjajila. Jack i Mwahu su zagunñali zbog blijeska. Pomaknuli su kamen tridesetak centimetara i otvorila se dovoljno velika pukotina da se provuče manja osoba. "To će nam morati biti dovoljno dobro", rekla je Karen. "Možemo se provući." Dodala je Jacku ruksak i spustila se na tlo uvlačeći se u pukotinu. Kad se provukla, javila im se. "Mwahu je u pravu. Ovdje jest tunel. I strmo se spušta." Jack je pokazao Mivuki i Mwahuu da krenu za njom. Njih su se dvoje brzo uvukli u kamenu zgradu, a on se vratio do drugog kraja kamena. Stražnji kraj stijene, sada izgurane izvan zaklona zgrade, bio je okupan svjetlošću. "Sada ti", rekla mu je Karen. "Jack?" Stavio je njen ruksak na rame i prislonio kristalnu zvijezdu na suncem obasjani rub kamena. "Jack?" Kristal je zablistao. Čučnuo je i svom snagom počeo gurati stijenu. Veliki kamen se vratio natrag u sjenu. Jack se uspravio i vratio se. Bez sunčeve svjetlosti, sad je bilo nemoguće pomaknuti stijenu. "Što to radiš?" upitala gaje Karen s druge strane. Pukotina nije bila veća od njegova dlana. Lice joj je bilo prislonjeno na procjep. "Ne možemo ostaviti otvoren ulaz. Pronašli bi skuter i ubrzo potom i otvor. Ulovili bi nas u tunelima." "Ali-" Nad vodom je zagrmio motor skutera. Najprije jedan, pa drugi, pa treći. "Dolaze", rekao je ustajući. "Pokušat ću ih odvući s traga." Okrenuo se i stavio kristal u ruksak na ramenu. "Ali ako me ulove, dobit će ono što traže - kristal. Kako bilo, morali bi vas ostaviti na miru." "Jack..." Karen je progurala ruku kroz pukotinu. Kleknuo je i prihvatio je. "Pokušajte obavijestiti vlasti." Kimala je očiju punih suza. "Hoću." Okrenuo joj je ruku i nježno je poljubio u dlan. "Vidimo se uskoro." Zatvorila je dlan čuvajući njegov poljubac. "I bolje ti je." Jack se pridigao. Nije se više imalo što reći. Povukao je ruksak više na rame i požurio do osamljenog skutera. Vrištanje drugih motora odjekivalo je ruševinama.

118

Smjestio se na sjedalu, uključio radiostanicu i skinuo pušku s ramena. Upalio je skuter, dajući doprinos zboru ostalih motora. Stisnuo je gas i pojurio naprijed. Sunce je zalazilo iznad Nan Madola. Dok se spuštala tama, sjetio se Mwahuova upozorenja. Starog praznovjerja. Noću se u ruševinama krije smrt.

20:45 David Spangler je stajao na kamenom krovu središnjeg tornja, jedne od najviših točaka Nan Madola. Imao je pregled nad cijelim mega-litskim gradom. Pratio je početak potjere kroz naočale za noćno gledanje. Primijetio je Jackov skuter koji je iznenada izletio iz skrovišta jednog od otočića. "Nalazi se u kvadrantu četiri", javio je svojim ljudima. "Kružite područjem i pokrivajte ga." Na njegovu zapovijed tri su se skutera okrenula i počela kružiti prema označenom području. Slušao je razgovor preko radija dok je njegov tim stiskao omču. Dopustio si je okrutan osmijeh. Mrak je bio saveznik Omega tima. Dok je Jack posrtao u mraku, njegovi su se ljudi, opremljeni naočalama i UV svjetiljkama, kretali sigurno i vješto. Gledao je kako se zamka zatvara. Večeras će ovo završiti. Dodirnuo je mikrofon. "Jeffreyse, provjeri otok na kojem se Jack skrivao. Pogledaj je li ostavio nekoga iza sebe." Znao je da je Jack spreman izigravati junaka i biti mamac njegovu timu dok pravi cilj izmiče. Dolje je čuo paljenje skutera. Kod njega je u rezervi bio posljednji skuter Omega tima za slučajeve nužde i potporu. Sad je i on odjurio, krenuvši prema malom otočiću. Uzdahnuvši, ponovno je skrenuo pozornost na potjeru. Kad su došli, naredio je ljudima da uhvate Kirklanda i ostale žive. Ali ovaj se pokazao težim protivnikom nego Što je očekivao. U skladu s tim, promijenio je zapovijed u "ubij na licu mjesta". Ali i dalje je bio frustriran. Njegov je tim nadmudren. Proveo je mnoge sate planirajući današnju misiju. Zaplijenio je lokalni policijski patrolni brod i šest skutera. Službeno objašnjenje je bilo "potjera za krijumčarima droge". Ostavio je brod izvan grebena i pričekao dolazak Jacka i ostalih. Kad su došli, promatrao ih je kako veslaju oko ruševina i naposljetku pristaju. Odatle je bilo vrlo jednostavno kroz ulaz s mora na skuterima ući u ruševine i tiho se prikrasti na otok. Zatim je naredio da se to područje opkoli dok on i njegovi lovci ne uhvate Jackovu skupinu. Čak mu ni sada nije bilo potpuno jasno kako su pobjegli iz njegove zamke. Rolfe i Handel su složili priču da se Jack poslužio nekakvim kamenim štitom kako bi pobjegao. Tada su očito pobjegli nekim tajnim tunelima do mjesta gdje je Kirkland u bijegu ubio jednog od njegovih ljudi. Sve je bilo napravljeno traljavo i kad misija završi, zahtijevat će iscrpno izvješće o propustima svojih ljudi. S uzvisine je promatrao kako okružuju Jackov skuter u posebno skučenom dijelu ruševina. Njegovi su ljudi blokirali sve izlaze i Jack je bio u zamci. Neće im pobjeći i drugi put. "Uhvatite ga!" naredio je. "Ubijte ga na licu mjesta!" Veselo je gledao kako se njegovi ljudi približavaju. Kad već nije mogao osobno biti tamo, ovo je bilo najbliže tome - s užitkom gledati kako ga love kao psa i ubijaju. "Vidim ga!" povikao je jedan od ljudi u radio. Čujnost je bila loša zbog buke motora u pozadini. Prolomila se puščana paljba odjekujući nad ruševinama. Slijeva je iz gnijezda izletjelo jato ptica prestrašeno praskom. No Davidov je pogled ostao prikovan na točkici svjetla koja je predstavljala Jacka i njegov skuter. Točkica je sjajno svijetlila bodući mu oči kao bljeskalica fotoaparata. Psujući je skinuo naočale za noćno gledanje i žmirnuo da se riješi sjaja. Zagledao se preko ruševina. Na vezi su se začuli pobjedonosni povici i David je zadovoljno stisnuo šaku. Odražavajući se na vodi, plamen se digao visoko u nebo iznad tamnih otoka. Radio je zakrčao i čuo je Rolfeov šapat: "Imamo ga, zapovjednice. Raznijeli smo ga u vodi. Meta je eliminirana."

21:05 Dolje u tunelima, Karen je čula pucanj. Šćućurila se da bi čula još zlokobniji zvuk: prigušenu eksploziju. Buka je zagrmjela mrežom tunela. Zvuk je čudno putovao niskim prolazima. Čak im je i odjek njihovih koraka nalikovao na gomilu ljudi koja stupa tunelima. To ju je činilo nervoznom... kao da nisu sami. A sad pucanj i eksplozija. Molila se daje Jack dobro. Mwahu je čučnuo u malom prolazu ispred nje. Držao je malu svjetiljku, jedini izvor svjetla koji su imali. "Idemo dalje", rekla je Mivuki drhtavim glasom. "Ne možemo mu nikako pomoći." Mwahu se složio i Karen ih je nastavila slijediti. Tuneli su bili isklesani iz samog koralja. Strop i zidovi su bili grubi i morali su paziti da ne zapnu za njih. Samo je pod bio gladak, izlizan stoljetnim koračanjem i povremenim poplavama. Zapravo je nekoliko prolaza još bilo pod bazenima prohladne vode sluzave od algi.

119

"Nema još mnogo", obećavao je Mwahu. Karen se nadala daje tako. Umjesto sigurno, ovdje dolje se osjećala bespomoćno i zarobljeno. Činilo joj se da sa svakim korakom koji učini sve više prepušta Jacka ubojitom ološu iza njih. Da joj barem u Japanu nisu oduzeli pištolj... Mwahu se pojavio iza ugla i mahnuo ženama. "Doñite vidjeti!" Brzo su mu se pridružile. Iza zavoja, ravno ispred njih, bio je otvor. Iako je sunce već zašlo, rana je večer još bila sjajnija od mračnih tunela. Zajedno su požurili prema izlazu. Karen je trenutak prekasno shvatila u kakvoj su opasnosti. "Čekaj!" Miyuki i Mwahu su već bili vani. Izjurila je za njima i pokazala na Mwahuovo svjetlo. "Ugasi to!" Pogledao je svjetiljku kao daje zmija otrovnica i ispustio je. Karen je zaronila, pronašla svjetiljku i ugasila je. Uspravivši se, zagledala se po okolici. Izašli su iz kockaste bazaltne zgrade blizu obale otoka Temvven. Zapravo je kameno pristanište gdje su unajmili svoje kanue bilo udaljeno manje od pedeset metara. Pogledala je ugašenu svjetiljku. Jesu lije primijetili? Jesu li upravo upropastili Jackove napore da odvuče progonitelje? Odgovor je odmah uslijedio. Čula je sve jače zujanje skutera. Netko je dolazio. Zagledala se u udaljenost do vrata na rubu obale. Sada upozoreni, ubojice će znati kamo su se uputili - gdje bi drugdje mogli otići? Zatvorila je oči i donijela odluku. Upalila je svjetiljku. "Što .to radiš?" upitala je Mivuki. "Znaju da smo krenuli prema izlazu. Ali ako potrčim sa svjetiljkom u drugom smjeru," pokazala je na drugu stranu, "morat će za mnom." "Karen...?" Ispružila je ruku i uhvatila prijateljicu za rame. "Idi. Ja sam te uva^-lila u sve ovo, ja ću te i izvući." "Nije važno." "Pa, meni je." Zagledala se u Mivuki dok je buka motora postajala sve glasnija. "Idi!" Visoko podignuvši svjetiljku, krenula je na drugu stranu i odskaku-tala u kanal. Ovako blizu obale voda joj dosezala samo do grudi. Probijala se i plivala dalje od obalnih vrata. Čula je pljuskanje iza sebe kad su Mivuki i Mwahu skočili u kanal i krenuli prema izlazu. Ostavši sama, zaplivala je mračnom vodom pokušavajući se što više udaljiti. Uskoro je izlaz nestao s vidika i zaklanjali su je samo sjeno-viti zidovi. Ali nije bila sasvim sama. Čula je rezanje skutera koji je hitao prema njoj.

21:27 David se vozio na skuteru iza Jeffreysa. Stisnuo je zube u tihoj psovki. Kirkland gaje pokušao preveslati. Poručnik Jeffreys javio se nedugo nakon eksplozije. David je gotovo zaboravio da ga je poslao u izviñanje mjesta na kojem se Kirkland isprva skrivao. Poručnik je javio da nema nikoga. Te su novosti zbunile Davida. Gdje je Kirkland sakrio ostale? Osim toga, njegov je primarni cilj bio oteti kanadsku antropologinju i oduzeti njezin primjerak kristala. Sumnjičav zbog njihova nestanka, naredio je Jeffreysu da doñe po njega. Zajedno će pretražiti okolne otočiće. Ostali su morali biti negdje u blizini. Bila je čista sreća što je primijetio kratak znak koji mu je odao gdje su se sklonili. Stavivši naočale za noćnu potragu, primijetio je sjaj u blizini obale, otprilike četvrt milje dalje, i odmah je znao što on znači. Čitao je o tamošnjim podzemnim tunelima. Dok ga je Jack zavlačio, ostali su zamalo pobjegli iz zamke. Ali Kirklandu je ipak sve propalo, pomislio je sa zadovoljstvom. Nije ništa postigao svojim žrtvovanjem. Dok je jurio ruševinama, skinuo je pušku. Bili su blizu mete. Svjetlo je na trenutak nestalo, ali sad se ponovno pojavilo. "Udaljava se od izlaza!" viknuo mu je Jeffreys. "Vidim. Idi za svjetlom. Sigurno pokušavaju stići do drugog tunela. Moramo ih uhvatiti prije nego što nestanu." Jeffreys je okrenuo skuter i počeo slijediti putanju njihove mete. Jurcali su naprijed-natrag labirintom otočića. David je namjestio pušku na rame i čvrsto držao poručnika oko struka. Dok su sjekli uske zavoje, valovi su se odbijali o zidove kanala zasipajući Davida kišom kapljica. Nije se obazirao, nego je požurivao Jeffreysa. Ovaj je povikao: "Ravno ispred!", i divlje nagnuvši skuter, skrenuo je iza sljedećeg ugla. "Pregazi ih ako moraš!" viknuo mu je David. Poručnik je ubrzao kanalom i odletio iza ugla. Ukopali su se i podigli val ispred sebe. Izvor svjetla bio je ravno ispred njih. David je ustao. "Sranje!" Mala svjetiljka bila je zaglavljena u korijenu mangrova drveta. Ogledao se oko sebe. Nije bilo nikoga. Prevaren je... još jednom.

120

Zazujao je radio. "Zapovjednice, nismo našli Kirklandovo tijelo", javio je Rolfe. Davidovim su mislima zavladale sumnja i nevjerica, pogotovo nakon ove najnovije smicalice. "Tko gaje pogodio?" "Zapovjednice?" "Jebem vam sve, tko se od vas javio na radio i viknuo daje primijetio Kirklanda i pogodio gaT' Na vezi je zavladao muk. Nije bilo odgovora. "Je li bilo tko od vas doista ispalio ijedan prokleti metak?" Ponovno tišina. Sinulo mu je da ubijeni član njegova tima nije ostao samo bez puške, nego i bez radiostanice. Sranje. Jack je inscenirao svoju smrt prisluškujući radiovezu i predstavivši se kao jedan od njegovih ljudi. "U kurac!" Uključio je mikrofon i zavrištao: "Nañite to kopile!" "Što je bilo?" upitao je Jeffreys smanjivši gas. "Kirkland! Pobjegao je!" Spustio se na sjedalo i tada je čuo odjek malog vala iz blizine. Ukočio se i pokretom ruke ušutkao Jeffreysa. Još je netko bio tamo.

22:22 Jack je polako izronio na drugoj strani ruševina. Svučen u bokseri-ce, tiho je sakrio pušku pod gustu paprat pokraj obale, napeto osluškujući zvukove potjere. Nije mogao dobro čuti. U glavi mu je još odzvanjalo od eksplozije skutera. Bio je preblizu - ali nije imao drugog izbora. Morao je biti siguran da će prvim hicem pogoditi rezervoar. Silina eksplozije ga je zatekla. Odbacila ga je unatrag, spalila mu obrve i skinula radiostanicu. Ošamućen, morao je brzo zaroniti i otpliva-ti ispod okupljenih skutera napadača. Plivao je dok su mu pluća mogla izdržati, a zatim je izronio. Kao što se i nadao, ostali su skinuli svoje naočale za noćno gledanje zbog prejakog sjaja plamena. Ta mu je prevara omogućila da pobjegne dublje u ruševine. Žurio je najopreznije Što je mogao, nemajući predodžbu o tome koliko bi dugo njegova varka mogla izdržati. Tražio je neki izlaz iz ruševina. Plan mu je bio doći do obalnih mangrovih močvara otoka Temwen. No bilo mu je jasno daje izgubio dragocjeno vrijeme i daje jedino što mu je uspjelo bilo da se izgubi u tami. Kad je četvrt milje dalje čuo zujanje i turiranje skutera, zaključio je da su njegovi progonitelji prozreli prevaru. Nekoliko je trenutaka osluškivao. Širili su područje potrage. Lov je ponovno počinjao. Do sada je bio u vodi Što je više bilo moguće, krijući se i pokušavajući sve da njegova tjelesna temperatura ne oda činjenicu da je još živ. Ali sad je znao da je takva lukavost beskorisna. Morao je pronaći izlaz odavde - i to brzo. Mangrove močvare bile su mu jedina nada. Skuteri nisu mogli u blato i meñu gusto korijenje. Ali najprije je trebalo doći do tamo... Umoran, izašao je na otočić i ispružio na trbuhu prije nego što se pridigao. Put do gore išao je strmom uzbrdicom. Težak, ali ne i nemoguć uspon. Morao se popeti na uzvisinu s koje bi se- ogledao, čak i po cijenu toga da se na nekoliko sekundi izloži. Izvukao je pušku i namjestio ruksak. Prigušeno je zastenjao i krenuo uzbrdicom, otkrivajući daje strmija no Što je mislio. Puzao je izmeñu grmlja koje je stršaloi bazaltnih terasa. Prsti su mu se sklizali, koljena su mu bila prepuna otvorenih rana i grozno izgrebena, udovi su mu bili slabi, kao od olova, i drhtali su od iscrpljenosti, ali na kraju se uspio dovući do vrha. Ostavši na sve četiri, analizirao je svoju poziciju. U tami nije mislio daje sloboda tako blizu, ali pod zvijezdama je primijetio male valove koji su udarali u lukobran udaljen samo trideset metara. Iza njega je bilo otvoreno more. U dubljem je moru primijetio mali brod obojen u bijelo, s plavim svjetlom na vrhu visokog jarbola. Obalna policija. Imali su upaljena treperava svjetla. Mali lik stajao je na pramčanoj palubi. Jedva zamjetni odbljesak govorio je da čovjek gleda kroz dalekozor, vjerojatno opremljen za noćno gledanje. Bilo- mu je jasno da to nije prijateljski brod. Sigurno Spanglerovo prijevozno sredstvo. Kad se popeo na vrh, uočio je vodenu površinu na njemu. Bila je kockasta i nalik na malo jezero. Nije znao zašto, ali osjećao je da ga privlači. Tamna površina vode bila je opasana uskom pješčanom plažom i sitno izdrobljenim koraljima, i njegove su ruke i koljena potonuli u meki pijesak. Na udaljenu stranu otočića pala je granata i eksplozija je odbacila zemlju i komadiće paprati visoko u zrak. Zaglušen udarom, bacio se na zemlju. Kad se odjek stišao, začuo je poznati zvuk skutera koji su se približavali mjestu na koje se sklonio, a zatim je ugledao mali lik na policijskom brodu koji je uzbuñeno pokazivao prema njemu. Zrakom je poletjela još jedna granata. Odskakutala je kamenim vrhom otoka, pala preko ruba i eksplodirala u kanalu. Podigao se debeli stup vode. Netko je gañao otočić minobacačem. Brzo je na trbuhu otpuzao do ruba terase. Morao je doći do kanala. Dva puta je imao sreću i znao je da mu se šanse smanjuju. Kad je provirio, primijetio je dva skutera koji su jurili prema njemu, jedan od njih kružeći prema stražnjoj strani. Samo što ga nisu opkolili. Tada je puščana paljba zasula stijene. Promašili su mu glavu za tridesetak centimetara. Povukao se natrag, ali ne prije nego što je ugledao svog napadača.

121

Otprilike tri otočića dalje, na niskoj zgradi bio je snajperist. Dok se kotrljao, druga granata zazviždala je zrakom i eksplodirala u pijesku i vodi jezera na vrhu. Šrapneli su proparali zrak. Prokleti bili! Skinuo je svoje oružje i ostao dolje na kamenu, izvan domašaja .snajperista. Namjestio je pušku i puzao naprijed ne skidajući pogled s nišana. Kad je ugledao udaljenu kockastu zgradu, smirio se nadajući se da^ronjenje nije oštetilo pušku. Čekao je polako izdišući i čvrsto držeći oružje. Primijetivši tračak pokreta, ispalio je rafal i otkotrljao se. Ležeći na leñima s puškom na grudima, nije znao je li pogodio metu, no i ako nije, snajperist će ubuduće biti oprezniji. I sad je barem znao da mu puška funkcionira. Čuo je glasan pljusak, kao daje nešto teško palo u kanal. Uslijedio je glas s jednog od skutera: "Handel je pogoñen! Skini tog govnara!" Prevrnuo se na trbuh i otpuzao na drugu stranu otočića. Morat će riskirati i skočiti. Kanali su ovdje bili plići od dva metra, ali napadači su stizali previše brzo. Nije imao izbora. Došavši do kraja, pripremio se za skok kad je ugledao skuter točno ispod sebe. U svoj toj zbrci nije ga čuo da dolazi. Skočio je natrag kad je puščana paljba zasula rub. Desno uho mu se zažarilo od boli, ali ignorirao ju je i otkotrljao se dalje. Došao je do pješčane kosine pokraj jezera na vrhu. Dok mu je krv curila niz vrat, čuo je dolazak drugih skutera. Znajući daje gotov, namjestio je pušku i počeo se povlačiti držeći cijev prema gore. Zagazio je u jezero. Nije imao kuda. Jedina mu je utjeha bila što su Karen i ostali pobjegli. Dok je čekao završni napad, male ribice počele su mu grickati nožne prste privučene krvlju njegovih izgrebenih nogu. Otresao ih je. A tada se sjetio priče koju mu je Karen ispričala o konstrukciji otočića Darong. Morski je tunel povezivao jezero s morem iza koralja, rekla je, kako bi ribe mogle cirkulirati. Pogledao je iza sebe; lukobran je bio udaljen samo trideset metara. Teško za preplivati, ali ne i nemoguće. Čuo je grebanje po stijeni. Od dva rizika, bilo mu je jasno koji je manji. Ostavio je pušku i, namjestivši ruksak preko oba ramena, skliznuo u jezero. Dno je strmo nestajalo. Koračajući vodom, nekoliko je puta udahnuo i napunio pluća zrakom. Inače je mogao držati dah do pet minuta, ali sad je pred njim bilo dugo plivanje u tami. Posljednji put udahnuvši, zaronio je u dubine. Svježa rana na uhu gaje pekla, ali barem gaje bol držala usredotočenim. Rukama je došao do muljevitog dna. Okrećući se oko sebe, pretraživao je rubove umjetnog jezera pokušavajući pronaći otvor tunela prema moru. Najprije je zaplivao dijelom koji je bio najbliži lukobranu, uvjeren daje to najvjerojatnije mjesto. Ubrzo se to pokazalo točno: ruka mu je propala u prazninu tunela u stijeni. Zapamtivši njegov položaj, izronio je i napunio pluća dubokim, brzim udasima. Dok se pripremao za zaranjanje, osluškivao je. Činilo se da skuteri odlaze. Ali zvukovi su čudno odzvanjali oko jezera. Nije bio siguran, pogotovo uz toliko njih. Zatim je iz blizine čuo šapat i prepirku, kotrljanje kamenja i riječ "bomba". To mu je bilo dovoljno. Zaronio je ravno dolje i došao do ulaza u tunel. Ne zastajući, upli-vao je u koraljima obraslu rupu vukući se i odgurujući nogama i rukama niz kanal. Ništa se nije vidjelo. Naslijepo pipajući, izgrebao je i porezao ruke i noge na oštre koralje. No više nije osjećao bol. Zaboravio je na nju, koncentriran na samo jednu stvar - kretati se naprijed. Dok se migoljio i trzao, pluća su ga počela boljeti. Ignorirao je i tu bol. Pruživši ruke, napipao je kamen. Na trenutak gaje obuzela panika i mahnito je ispružio oba dlana. Kameni zid blokirao mu je put prema naprijed. Zgrčio se, izgubivši malo zraka prije nego što se uspio smiriti. Panika je najveći neprijatelj ronioca. Pretražio je zidove s obje strane i shvatio da se tunel nastavlja desno. Bio je to običan slijepi zavoj. Došao je do njega i odgurnuo se iza ugla. Iako je osjetio olakšanje, bio je i zabrinut. Koliko je dug i zavojit ovaj tunel? Otok Darong je bio samo trideset metara od koraljnog ruba, ali ako je prolaz zavijao i skretao, koliko zapravo mora plivati? Sad je već ostajao bez zraka. Sati napora činili su svoje. Udovi su mu tražili više kisika i pred očima su mu počele iskriti točkice - optičke halucinacije zbog gubitka kisika. Ubrzao je pazeći da se ne prepusti panici. Kretao se brzo, ali planski. Tunel je imao još dva zavoja. Pluća su mu se počela grčiti. Znao je da će se ubrzo uključiti refleksi koji će ga natjerati da udahne. Slijep, bez ikakve predodžbe koliko još mora prijeći, nije imao izbora nego da potisne svoje životinjske nagone. Počelo mu je lupati u glavi. Pred njim su se komešala svjetla u svim bojama. Znajući daje blizu utapanja, polako je izdahnuo malo zraka iz pluća. To je tijelu dalo lažan osjećaj da namjerava udahnuti i pluća su mu sexopustila. Trik mu je donio još malo vremena. N^fastavio je dalje, tu i.tamo izdišući još malo zraka. Ali na kraju mu ta varka više nije pomagala. Pluća su mu bila gotovo prazna, a tijelo je vrištalo za kisikom.

122

Napinjao se da vidi naprijed, tražeći neki pokazatelj koji bi mu rekao koliko mu je još ostalo. Ali svuda oko njega bila je tama. Nije bilo znaka završetku tunela. Znao je daje izgubljen. Zamahnuo je rukama, ali više nije imao snage. Prsti su mu se zabili u kamen. Tada se u daljini pred njim pojavio odsjaj svjetla. Je li bilo stvarno? Ilije halucinirao na korak od smrti? Što god bilo, natjerao je svoje olovne udove da se pomaknu. Iza sebe je čuo prigušenu eksploziju, buku koja mu je odjeknula kostima. Pogledao je otraga upravo u trenutku kad ga je udario plimni val. Navala vode grubo ga je gurnula, prevrćući ga i udarajući njime u zidove. Voda mu je krenula u nos i uspio ju je zadržati posljednjim djelićem zraka. Naslijepo je lamatao oko sebe. Trebala mu je sekunda da shvati da više nije okružen zidovima. Izašao je iz tunela! Zamahnuo je prema površini. Zrak, sve što mu je trebalo bio je jedan udah. Pogledao je gore i ugledao zvijezde... i Mjesec! Trzao se i migoljio, boreći se da doñe gore. Prsti su mu izašli na površinu upravo u trenutku kad su mu pluća popustila i zgrčila se uvlačeći morsku vodu kroz nos i usta. Zagrcnuo se i udahnuo. Tijelo mu se stisnulo u želji da izbaci vodu. Tada ga je neko uhvatio za kosu i izvukao iz vode. Na zrak, na svjetlost. Jack je podigao pogled. Mjesec je pao na more. Tako sjajan krug. Okrenuo se... ili je bio okrenut. "Makni mu to svjetlo s lica!" Okružili su ga glasovi. Poznati glasovi. Glasovi mrtvih. Vidio je tamno lice koje se nadvilo nad njega. Stari je prijatelj došao po njega. Tupo je pružio ruku dok ga je tama ponovno gutala. U sebi je prošaptao prijateljevo ime: Charlie...

23.05 "Hoće li biti dobro?" upitala je Lisa. Charlie je uvukao Jackovo mlitavo tijelo u gumenjak. "Ti si liječnica, ti reci." Prevrnuo gaje, strgnuo mu ruksak pun vode i izbacio mu slap morske vode iz grudi. Jack se zakašljao i povratio. "Napokon diše." Lisa se nagnula nad njega. "Ali moramo ga odvesti na Plavi bezdan. Trebat će mu kisik." Robert je upalio motor i krenuo prema brodu koji ih je čekao. Bezdan ih je čekao malo dalje u zaljevu. Druga dva policijska čamca patrolirala su oko ruba ruševina. Charlie je izgubio pola noći pokušavajući uvjeriti lokalne vlasti da mu pomognu u potrazi za Jackom i ostalima. Nitko ga nije htio slušati. Inzistirali su da pričeka do jutra. Tada je stigao paničan poziv od profesorice Nakano u vezi s napadom na njihovu skupinu u Nan Madolu. Sada motivirana, policija se okupila na mjestu dogañaja, stigavši zajedno s Bezdanom kako bi otkrili daje mjesto već napušteno. . Očito je Spanglerovu timu javljeno na vrijeme, jer je, čim su ušli u zaljev, velika eksplozija raznijela jedan od malih otočića Nan Madola. Charlie je istog trenutka u Bezdanovu čamcu krenuo prema tom mjestu znajući da mora postojati razlog eksplozije. Kad su se približili rubu koraljnog grebena, Robert je primijetio da se voda zapjenila mjehurićima i upravo kad je krenuo tamo, na površini se pojavila blijeda ruka. A zatim su prsti ponovno potonuli. Mogli su ga lako i ne vidjeti. Sigurno su svi bogovi mora čuvali njihova kapetana, mislio je poslije. Jack je zastenjao i pokušao se uspraviti. Kapci su mu treperili, ali nije došao k sebi. Charlie mu se nagnuo do uha i prošaptao: "Odmori se, mon. Imamo te. Na sigurnom si." Činilo se da gaje čuo jer je odmah opustio udove. "Boja mu se popravlja", rekla je Lisa, i sama blijeda kao duh zbog straha i brige. Da su došli samo minutu poslije... Robert je stajao na krmi s radiostanicom na uhu. "Policija kaže da će do zore pretražiti ruševine." Spustio je radio. "Ali čini se da se ona skupina izvukla bez problema." "Prokleti gadovi!" opsovao je Charlie. "Padnu li mi ikad u šake..."

23:34 David se sjurio uskim stubama malog zaplijenjenog policijskog broda. Njegov se tim izvukao u posljednji čas. Dobio je obavijest o policiji u isto vrijeme kad su njegovi ljudi našli Jacka. Budući daje bio u stisci s vremenom, naredio im je da oko otočića postave naboje eksploziva, a zatim se svi ukrcaju na brod. U operaciji crnog prioriteta izlaganje ili zarobljavanje bilo je gore do smrti. Bili su djelotvorni i nisu ostavili trag za sobom. Pokupili su svoje mrtve i brzo nestali u labirintu atola i otoka. Sve u svemu, trebalo im je manje od pet minuta da se izgube s mjesta dogañaja.

123

Ali to je ipak bilo za dlaku. Vozeći bez svjetla, David je gledao kako prvi policijski čamac s uključenim sirenama ulazi u zaljev upravo u trenutku kad je on izlazio iz njega. Eksplozija im je pomogla u prikrivanju bijega privukavši pozornost brodova koji su dolazili. Ipak, nikad u karijeri nije bio tako blizu tome da ga uhvate. Namršteno je došao do donje razine broda i prišao čeličnim vratima. Utipkao je šifru i ušao u malu prostoriju. Iako je u ovoj misiji izgubio dvojicu dobrih ljudi, ipak nije bila potpuni promašaj. U sobici je bila kanadska antropologinja, začepljenih usta, ruku i nogu vezanih za krevet. Borila se s užadi kad je ušao. Oči su joj se raširile kad gaje ugledala. "Odustani. Ne možeš pobjeći." Izvadio je svoj ronilački nož iz uskih korica i prišao joj. Umjesto da se rasplače ili još jače koprca, samo se zagledala u njega. Sjeo je na rub kreveta, prinio joj nož licu i presjekao povez oko usta. Ispljunula je loptu tkanine. "Gade!" Dotaknuo je oštricu noža. "Malo ćemo popričati, profesorice Grace. Nadajmo se da ti neću morati ovime razvezati jezik." Primijetio je kapljicu krvi koja joj je curila od kose niz vrat. Pružio je ruku i pritisnuo joj oteklinu palcem. Trgnula se. To je bilo mjesto gdje ju je opalio kundakom nakon što je otkrio njezino skrovište. Zamalo joj je uspjela varka sa svjetiljkom. Zabio je palac u osjetljivo mjesto, zbog čega je oštro vrisnula. "Jesi li sad završila sa svojim malim trikovima?" Pljunula mu je u obraz. Pustio je pljuvačku da kaplje, ne trudeći se obrisati je. "Htio bih da se razumijemo." Uhvatio ju je izmeñu nogu. Još je bila mokra od plivanja kroz kanale. Stisnuo ju je svom silom. Raširivši oči, uzdahnula je i pokušala izmigoljiti iz njegovih ruku. "Makni se od mene, prokleti gade." Čvrsto ju je držao. "Iako te moji šefovi mogu željeti živu zbog tvog mozga, to ne znači da te ne možemo ozlijediti na načine koje nikad ne bi mogla ni zamisliti. Hajdemo onda ispočetka. Gdje je kristal koji spominješ u svom e-mailu Kirklandu?" "Ne znam o čemu govoriš." "Pogrešan odgovor", rekao je okrutno se smiješeći. Kucanje na vratima odvratilo je Davida od njegove igre. Na vratima je stajao Rolfe, još u napola otkopčanom ronilačkom odijelu. Pogledao je zarobljenicu, a zatim vratio pogled na Davida. "Zapovjednice, Jeffreys je nastavio prisluškivati policijski radio. Imamo neke... hm, neugodne vijesti." Glavom je pokazao prema zarobljenici. "Možda bi bilo bolje vani..." "Jack je živ, zar ne?" rekla je žena s kreveta. David ju je udario donjim dijelom dlana. "Pripazi malo, gaduro." Rolfe se nervozno premještao s noge na nogu. "U pravu je, gospodine. Izvukli su Kirklanda iz oceana. Ozlijeñen je, ali živ." David je osjetio navalu vrućine. "Proklet bio! Zašto taj čovjek ne može ostati mrtav?" "To nije sve." "Molim?" "On je... na Plavom bezdanu" David je bio previše zatečen da bi odgovorio. "Ne znam kako, ali brod mu je ovdje", objašnjavao je Rolfe. Kipeći od bijesa, David je zatvorio oči. Kirkland je bio bolji u svakom potezu koji su odigrali. Pogledao je vezanu ženu. Jack je riskirao život da bi ona mogla pobjeći. Zašto? Pomno ju je promatrao. Osjetio je da bi tu moglo postojati nešto, mogućnost da se sve okrene u njegovu korist. Ustao je i pokazao na zarobljenicu. "Dovući je na palubu."

23:56 Jack se polako budio. Morao je nekoliko puta udahnuti da bi shvatio gdje je. Zidovi obloženi tikovinom, komoda, kapetanski stol i škrinja. Bila je to njegova kabina na Plavom bezdanu. Nije mu bilo jasno. "O, vidi tko se probudio", rekao je netko. Okrenuo je glavu, prvi put primjećujući masku s kisikom koja mu je bila na licu. Cjevčice su vodile do pomičnog spremnika. Podigao je ruku daje skine. "Ostavi to." Usredotočio se na društvo pokraj kreveta. "Lisa?" Otraga je vidio Charlieja Molliera koji je stajao odmah do nje. Čuvši gospodarev glas, Elvis je podigao glavu s poda i stavio je na krevet. "A koga si očekivao?" Lisa mu je popravila jastuk. "Imaš li dovoljno snage da sjedneš?" Um mu se napinjao dok se pokušavao sjetiti situacije u kojoj je bio. Sjetio se potjere kroz ruševine Nan Madola, napornog prolaska kroz podvodni kanal, ali... "Vi ste svi mrtvi." Dok se pridizao, muklo se zakašljao i glasno zastenjao. "Oprezno." Lisa mu je namjestila jastuke iza leña i pomogla mu da sjedne.

124

"Joj!" Bolio ga je svaki milimetar tijela. Podigao je ruke i vidio cjevčicu transfuzije koja je vodila do fiziološke otopine. Ruke su mu bile premazane melemom i u zavojima. "M bismo trebali biti mrtvi?" rekao je Charlie široko se osmjehujući. "M0/7, ti si taj koji bi se trebao čuditi Što je živ." Ponovno se zakašljao. Osjećao se kao da mu je netko izbrusio pluća. "Ali bomba...?" Charlie je sjeo na rub kreveta. "Ah, žao mi je zbog toga, ali morali smo sve uvjeriti da smo potonuli. Bomba je u mom laboratoriju, na sigurnom." Jack je zavrtio glavom i odmah požalio. Lice mu se iskrivilo od boli. "Što se dogodilo, dovraga?" nervozno je odrezao. Charlie mu je sve ispričao. Pronašli su bombu i Robert je shvatio da je okidač radioprijamnik. S Lisinim poznavanjem elektronike, bilo je sasvim jednostavno ukloniti ga. Ali znali su da onaj tko je postavio bombu neće biti miran dok brod ne odleti u zrak. Stoga su nazvali Jacka i upozorili ga na bombu znajući da će je, ako je netko prisluškivao, vjerojatno aktivirati. "Što su i učinili", objašnjavao je Charlie. "Kad smo vidjeli da prijamnik koji smo skinuli treperi, znali smo da su poslali signal koji je trebao izazvati eksploziju, pa smo odglumili vlastitu smrt. Izbacili smo hrpu ulja i nafte, bacili nekoliko stolaca i pojaseva s palube i sve zapalili." Jack je slušao širom otvorenih očiju. "Onda smo jednostavno zbrisali ovdje do Pohnpeija. Naravno, morali smo putovati tiho. Nikakva komunikacija nije dolazila u obzir, jer bismo bili raskrinkani." "Ali... ali..." Jack je osjetio kako mu se vraća stari bijes, dajući mu snage. Skinuo je masku s kisikom i prostrijelio ih pogledom. "Imate li uopće pojma koliko sam bio zabrinut?" Charlie gaje nevino pogledao. "Što želiš reći... da bi ti bilo draže da smo odletjeli u zrak?" Zagledao se u Charliejevo povrijeñeno lice, a zatim prasnuo u smijeh. Ignorirao je bol. "Naravno da ne." Pogledao ih je; oči su mu se zasuzile. "Nemate pojma koliko mi znači vidjeti vas sve ovdje..." Lisa se nagnula do njega i brzo ga zagrlila. "Samo se odmaraj. Imao si težak dan." Odjednom se Jack sjetio. "A Što je sa Spanglerom? I ostalima?" Charlie je pogledao Lisu, a zatim njega. "Spangler je odavno nestao. Ali bio sam u kontaktu s profesoricom Nakano. Nadala se da bismo mogli znati što se dogodilo dr. Grace. Nisu je mogli naći." Jack je osjetio kako mu se želudac prevrće. "Kako to misli? Ostavio sam Karen s njom." Charlie je zavrtio glavom. "Policija još ispituje profesoricu najednom od njihovih čamaca. Pitala je može li nam se pridružiti. Rekao sam da nema problema." Jack je kimnuo, i dalje grozničavo razmišljajući. Gdje je Karen? Što se dogodilo? U hodniku se čuo odjek trčanja. Robert je uletio u sobu i zagledao se u ostale. "Hvala Bogu da si živ, Jack." "Što je?" "Poziv preko radija." Bio je bez daha. "Od Davida Spanglera. Želi razgovarati s tobom." Jack je povukao noge s kreveta mičući Elvisa na stranu. Pokazao je . Liši na transfuzijsku cjevčicu. "Otkopčaj me." Oklijevala je. "Učini to. Dobro mije. Preživio sam i gore." Podigla je ljepljivu traku, izvadila kateter i prekrila ranicu malim flasterom. Zabrinuto je pogledala Charlieja. Jack je nesigurno ustao. Charlie mu je krenuo pomoći, ali on je samo odmahnuo. "Idemo. Da čujemo što taj gad sad hoće." Svi su se popeli do zapovjednog mosta. Jack je primio mikrofon radiostanice. "Kirkland na vezi." U zvučnicima je zakrčao Spanglerov glas. "Jack, drago mi je čuti da si na nogama. Pričalo se da si prilično uzdrman." "I ti se jebi. Što želiš?" "Čini mi se da ti imaš nešto što ja želim, a ja nešto što ti želiš." "O čemu pričaš?" Na vezi se čuo novi glas. "Jack?" Jače je stisnuo slušalicu. "Karen! Jesi li dobro?" Odgovorio je Spangler. "Uživa u našem društvu. Hajdemo sad o poslu. Ne treba mi ova žena. Sve što želim je taj komadić kristala." Jack je ugasio mikrofon i pogledao Lisu. "Moj ruksak?" "U tvojoj je kabini." Vratio se na vezu. "Što predlažeš?" "Poštenu razmjenu. Kristal za ženu. I onda se svi rastanemo kao prijatelji i zaboravimo daje do svega ovoga ikad došlo." Aha, pomislio je Jack. Vjerovao je Davidu koliko i bijesnom psu. Ali nije imao izbora. "Kada?" "Da budemo sigurni da nitko neće ništa izvoditi, recimo u zoru. Na moru. Na dnevnom svjetlu." "Dobro, ali ja ću odabrati mjesto." U glavi je počeo stvarati plan. "Dobro... ali ako vidim makar jedan policijski čamac, narezat ćemo je na komadiće i nahraniti morske pse." "Shvatio sam. Naći ćemo se u zoru pokraj istočne obale otoka Nahkapvv." Jack je slovkao ime. "Znaš li gdje je to?"

125

"Naći ću ga. Vidimo se tamo." Veza se prekinula. Vratio je mikrofon na mjesto. "Jasno ti je daje to zamka", rekao mu je Charlie. "O, da. Ne sumnjam u to."

17

Promjena kursa

7. KOLOVOZ, 9:30 BLIZU OBALE OTOKA NAHKAPW. MIKRONEZIJA Pola sata prije izlaska sunca Jack je plivao mračnim vodama. Provjerio je osvijetljeni zaslon svog ronilačkog sata. Dosad je sve išlo po planu. Prije deset minuta je krenuo s krmene palube Plavog bezdana. U neoprenskom ronilačkom odijelu, s perajama, bocama s kisikom i regulatorom plovnosti, već se odavno ugrijao i zaboravio na rane i bolove. Mirno je plivao, polako i snažno mašući perajama i brzo promičući uz morsko dno. S lakoćom je skrenuo pokraj još jednog kamenog stupa koji je virio iz tmine. Opremljen Robertovom opremom za noćno ronjenje - malim ultraljubičastim svjetiljkama privezanima oko oba ručna zgloba - nije imao problema s vidljivošću. Bacio je pogled na kompas držeći kurs prema Spanglerovu policijskom čamcu. Jedan sat prije zore oba su broda stigla do istočne obale otoka Nahkapvv. Čekali su zoru na opreznoj udaljenosti od pola nautičke \milje. Ali Jack je već bio u vodi prije nego što se njegov brod uopće zaustavio. Plan je zahtijevao brzinu, prikradanje i zaklon praskozorja. Prije je dobio faks s podacima o pohnpejskom policijskom brodu i šifrom na vratima brodske tamnice. Ako su negdje držali Karen, to je moralo biti tamo. Barem se nadao. Pojavio se još jedan kameni stup, zatim još jedan. Usporio je. Pred njim su izronili zidovi i porušene zgrade, sve gusto prekrivene koraljima i bujnom morskom travom. Podigao je svjetiljke. U daljini se vidjelo još grañevina i zidova. Potopljeno kameno selo Kahnihnvv Namkhet. Karen je opisala to mjesto jučer na putu u Nan Madol. To je bio razlog zbog kojeg gaje odabrao. Policijski su čamci bili opremljeni sona-rima, a Jackje trebao svaki zaklon koji je mogao pronaći da bi neprimi-jećen doplivao do Spanglerova broda. Ronio je uz dno držeći se blizu stupova, zidova i zgrada. Želio je' ostati što je više moguće neprimjetan. Kad se približio na osminu milje od odredišta, počeo je krivudati, nastojeći zadržati kamene zidove izmeñu sebe i broda. Gore je vidio reflektore čamca koji su pretraživali vodu. Kroz masku za noćno gledanje čamac je bio obasjan kao božično drvce. Nastavio je još opreznije, zastajući i čekajući u malim prostorijama i iza gomila srušenih blokova. Napokon se našao točno ispod broda koji je plutao deset metara iznad njega. Provjerio je vrijeme. Kasnio je nekoliko minuta. Uskoro će izaći sunce. Ispraznivši regulator plovnosti, spustio se na morsko dno, dvanaest metara ispod kobilice broda, i sakrio se u sjeni utvrde debelih zidova. Migoljeći se, skinuo je boce s kisikom, peraje i balast. Istodobno je uzeo nekoliko dobrih udana za plivanje prema gore. Sagnuo se i s boka skinuo drugu, malu rezervnu bocu s kisikom. Boca veličine termos boce bila je namijenjena Karen. Stavio ju je pokraj svoje opreme. Sve je bilo u redu. Uspravio se, opipao pojas i ponovno provjerio jesu li dvije nepropusne plastične vrećice i dalje na mjestu. Zadovoljan, ugasio je svjetiljke i oko njega se spustila tama. Sad kad je bio spreman, ispljunuo je regulator zraka i odbacio se prema površini krećući prema krmi. Dok se dizao, polako je ispuštao dah kompenzirajući promjenu pritiska. Dizao se prebrzo da bi bilo sigurno, ali nije mogao riskirati da bude predugo izložen. Za nekoliko je sekundi dlanom dodirnuo glatki donji dio broda. Krenuo je prema stražnjem dijelu pazeći na ugašeni propeler. Izronio je u sjeni krme i skinuo masku. Obojio je lice i ruke motornom mašću da izbjegne odbljeske. Primijetio je jednog od Spanglerovih ljudi naslonjenog na ogradu. Iz usta mu je visjela cigareta. Jackje osluškivao. Nije čuo nikoga drugog, ali nije želio riskirati. Krenuo je prema desnoj strani broda, izvukao iz pojasa malo zrcalo na štapu koji se produživao i provirio na krmenu palubu. Samo jedan stražar. Dobro, pomislio je. S pramcem okrenutim prema Bezdanu, nisu pretjerano osigurali stražnji dio. Okrenuo je štap, pogledao prema prednjem dijelu broda i ugledao kretanje. Dvojica. Možda više. Brzo je spustio i spremio zrcalo, pa se vratio ljestvama na krmi i primio se za njih. Ljestve su bile učvršćene maticama i vjerovao je da se ne bi trebale drmati. Iz pojasa je izvukao jednu prozirnu plastičnu vrećicu i primio držak pištolja koji je bio u njoj. Podigavši vrećicu iznad vode, prstom je probušio tanku plastiku i stavio ga na okidač. Pištolj je već bio otkočen. Trebao je povoljnu priliku. % Dok je čekao, pogled mu je odlutao na sat. Istočni obzor već je počinjao svijetliti s dolaskom zore. Hajde, proklet bio...

126

Stražar iznad njega bacio je cigaretu u more. Opušak je preletio Jackovu glavu i zašištao kad je pao u vodu. Stražar se zijevajući okrenuo i naslonio leñima na ogradu. Prekopavši po džepu, izvukao je kutiju Winstona. Kvrcnuo ju je prstom pokušavajući izvući cigaretu. Jack se jednom rukom pridigao na ljestve, oslonio noge, uperio pištolj - i opalio. Prikrio je mukli zvuk prigušivača neupadljivo se zakaš-ljavši. Krv se razlila po bijeloj palubi. Ispružio je ruku i uhvatio tijelo muškarca u padu. Koristeći se težinom njegova tijela kao osloncem, popeo se preko ograde i spustio beživotno tijelo na palubu. Pognut je jurnuo do vanjskog rezervoara broda, oslobodio drugu plastičnu vrećicu i pritisnuo crvenu tipku. Teško gutajući slinu, provjerio je vrijeme, a zatim gurnuo paket iza čelične bačve. Okrenuo se i potrčao prema vratima stuba za donju palubu. Provirio je kroz otvorena vrata s uperenim pištoljem. Nije bilo nikoga. Široko ih otvorivši, požurio je slabo osvijetljenim stubama do donje palube. Na kraju prolaza bila su čelična vrata s malim prozorom. Oprezno je ušao u hodnik. U donjem je prolazu bilo skladište kutija i rola cerade - moguća skrovišta. Oprezno je nastavio pretraživati mračne kutove s pištoljem ispred sebe. Nigdje nije bilo nikoga. Kad je došao do vrata na kraju, pogledao je kroz prozorčić i suzdržao uzdah olakšanja. Unutra je, vezana za uski krevet, bila Karen. Brzo je utipkao šifru na elektronskoj bravi i kad je čuo poznati zvuk otključavanja, povukao je i otvorio vrata. Ne želeći riskirati, otkotrljao se u sobu očekujući zasjedu. Okrenuo se sa spremnim oružjem. Nije bilo stražara. Očiju raširenih od iznenañenja, Karen se borila s uzetom. "Jack!" Kad joj je prišao, shvatio je da u njezinu glasu nije iznenañenje nego strah. Čuo je šuštanje iza sebe i okrenuo se. U hodniku je stajao David s pištoljem uperenim u njegove grudi. Zgužvana cerada ispod koje se skrivao visjela mu je s ramena kao pelerina. "Baci oružje, Kirklande." Jack je oklijevao, ali je spustio oružje na pod. David je stresao ceradu sa sebe. "Gurni pištolj do mene." Podignutih ruku, namrštio se i poslušao ga. "Tako si predvidljiv, Jack. Uvijek junak." David je ušao u sobu. "Znao sam da te mogu namamiti s pravim mamcem. Ali moram priznati da si još u formi. Prošao si neprimijećen pokraj mojih ljudi." Podigao je pištolj. "Srećom, vjerujem samo sebi." "Nikad nisi imao osjećaj za tim, Spangleru. Zato su me i unaprijedili prije tebe." Kad se lice njegova neprijatelja zažarilo od bijesa, Jack je rekao još polaganije: "To je ono što te zapravo smeta kod mene, zar ne? Nije riječ o tvojoj sestri. Nije stvar u Jenniferinoj smrti. Nisi mogao podnijeti da običan tip poput mene pobijedi tebe, čistokrvnog arijevskog pastuha, ha?" David se ljutito približio i podigao pištolj do Jackova čela. "Nemoj nikad više izgovoriti Jenniferino ime." Jack je riskirao pogled na sat. Petnaest sekundi. Morao je zadržati Davida ljutog i u blizini. "Nemoj glumatati, Spangleru. Tvoja sestra i ja smo vodili duge razgovore o tebi. Znam za tebe i tvog oca." Gotovo ljubičastog lica, David je čvršće stisnuo pištolj. Nesuvislo je frfljao. "Što ti je rekla... Što god da ti je rekla, sve su to laži. Nikad me nije ni taknuo." Jackovo čelo se naboralo. Davno prije, Jenniferje spomenula daje njihov otac fizički zlostavljao Davida. Je li to otišlo i dalje od toga? Zavjerenički je spustio glas. "To nije ono što sam ja čuo." David mu se približio. "Zaveži jebenu gubicu!" Pet sekundi... Jack je zauzeo čvrst stav i stisnuo šake. S Davidovih razbješnjenih usana letjela je pljuvačka. "Nije me ni dodirnuo!" Jedan... Jack je zamahnuo šakom u istom trenutku kad je brodom odjeknula eksplozija. Tlo pod njihovim nogama je poskočilo. Šaka mu se odbila od Davidove vilice i njegov je protivnik pao na stranu. Pištolj je opalio u prazno i metak se zabio u zid iza Jacka. Izbio je Davidu pištolj iz ruke i oružje je odletjelo na drugu stranu prostorije. - David se bacio i Jack je instinktivno odskočio u stranu, ali kad se okrenuo, shvatio je kakvu je pogrešku učinio. Refleksi su ga izdali. David je mogao biti kreten, ali bio je vješt ubojica. Pao je blizu Jackova odbačenog pištolja, što mu je i bila namjera, i otkotrljao se prema oružju. "Bježi, Jack!" povikala je Karen s kreveta. Nije se micao. "Ubit će te -" "Neće! Njegovi me šefovi žele živu! Bježi!" Oklijevao je. David je u meñuvremenu dohvatio pištolj. "Bježi!" vrisnula je Karen. Jack je psujući projurio kroz vrata i zalupio ih za sobom. Hodnik ispred njega bio je ispunjen dimom. Na vrhu stuba su poskakivali plamenovi. Provalio je u susjednu kabinu. Bomba napravljena od malog komadića C-4 s Davidove bombe bila je namijenjena odvlačenju pozornosti kako bi on i Karen mogli pobjeći.

127

Otišao je do drugog kraja kabine i povukao preklopljene ljestve za slučaj opasnosti. Spustivši masku za ronjenje, popeo se ljestvama i okrenuo ručku na vratima prema krmi. Oglasila se sirena za uzbunu. Provukao se kroz mala vrata. Otkotrljao se palubom i dočekao na noge. Muškarci su trčali s kantama i crijevima za polijevanje. Jedan je stao i blokirao mu put otvorenih usta od iznenañenja. Kad je ispustio kantu i posegnuo prema koricama pištolja, Jack se zatrčao prema njemu i laktom ga udario u Adamovu jabučicu. Stražar je gušeći se pao na pod. Oslobodivši si put, Jack je skočio preko ograde. Pridržavajući masku, pljusnuo je u vodu i svim snagama zaplivao prema dnu. Uključio je svjetiljke na zglobovima upravo u trenutku kad su meci počeli zujati oko njega. Nije obraćao pozornost na opasnost, nego je nastavio tražiti mjesto na kojem je ostavio opremu. Brzo ju je našao. Bila je skrivena u sjeni napola srušenog zida. Na brzinu je udahnuo iz male boce i bacio ju je sa strane. Karen je neće trebati. Podigao je pogled. Brod je bio gore, ali ne još dugo. Eksplozija rezervoara bio je znak za Charlieja da pozove policiju. Prvobitni je plan bio da se on i Karen sakriju na dnu dok ih policija ne otjera. Dok je navlačio peraje, krajičkom oka je primijetio pokret. Okrenuo se oko sebe dižući pogled. Oko njega su tonuli mali metalni predmeti, ne veći od limenki sokova. Tucet njih, možda i više. Dok ih je gledao, jedan je udario u visoki stup petnaest metara dalje. Eksplozija je bacila Jacka na pijesak izbijajući mu zrak iz pluća. Uši su mu se zažarile od boli. Zasuli su ga komadići stijena. Na trenutak oslijepljen, otkotrljao se po morskom dnu. Kad mu se vid vratio, ugledao je tucet drugih naboja koji su padali oko njega. Ponovno u zamci. Imao je manje od pet sekundi prije nego što se cijelo ovo područje razleti u komadiće. Zgrabio je prsluk za ronjenje i na njemu pričvršćenu bocu, okrenuo je naopako i uvukao ruke u suprotnom smjeru. Sad mu je boca, umjesto da leži na leñima, bila prislonjena na grudi. Okrenuvši se u kukovima, zaglavio ju je u obližnjem zidu i odlomio ventil. Iz otvorene boce je izletio komprimirani kisik. Pretvorena u raketu, boca je odjurila u daljinu. Čvrsto zagrlivši bocu, Jack je odjahao na njoj od kaskade dubinskih bombi. Dok se borio da preuzme kontrolu, leñima je udario u rub jedne od potopljenih nastambi i preplavila ga je bol. Slomio je rebro. Ugrizao se za usne od boli i još više zavukao ruke u isprepleteni ronilački prsluk. Koristeći se perajama i nogama, pokušavao je upravljati svojom putanjom kroz labirint stupova i zidova. Bio je nalik na kuglicu u podvodnom fliperu. Dok je jurio, iza njega su odjekivale eksplozije. Svaku je osjetio kao da ga je udarila mazga. Veliki komad bazalta proletio je pokraj njega i odskakutao po pijesku. Kako je zrak iz boce nestajao, njegovo se kretanje za nekoliko sekundi usporilo. Plivao je i zamahivao da se što više udalji od bombi. Na kraju više nije mogao ignorirati vrućinu u plućima pa je odbacio ispražnjenu bocu i odgurnuo se prema površini. Voda ispod površine nije više bila ponoćno plavkasta, nego tamno-plava. Svitaloje. Plivao je prema slabašnom svjetlu i pohlepno uvukao zrak kad mu je glava izašla na površinu. Osjećao je slomljeno rebro pri svakom udanu, ali olakšanje koje mu je donio svjež zrak bilo je jače od bolova. Okrenuo se oko sebe. Jutro je bilo maglovito i teško, najavljujući kišu. Sedamdeset metara dalje more se i dalje mutilo oko policijskog broda. Izgledalo je kao da pluta u loncu kipuće vode. Dok je gledao, na površinu je izbila i posljednja eksplozija odbacujući stup vode visoko u zrak. U daljini se čulo više sirena s policijskih čamaca. Bliže njemu počeo je grmjeti dizelski motor Spanglerova čamca. Pramac mu se izdig-nuo iznad vode kad su počeli bježati. Voda iza njega je zakipjela i čamac je odjurio. Jack gaje bespomoćno gledao. Plivao je na mjestu preplavljen osjećajem poraza. Preživio je, ali je izgubio Karen. I bez obzira na njene argumente, život joj-je visio o koncu. Kad im više ne bude korisna, ubit će je. U blizini obale čamac je ubrzavao nestajući iza predgorja otoka Nahkapw. Dok ga je on nemoćno zurio, počelo je sipiti i lagana je kišica is-točkala more oko njega. Okrenuo se na trbuh i počeo polako plivati do Plavog bezdana.

8:20, BLIZU OBALE ATOLA PINGELAP Tri sata nakon Jackova bijega David je stajao za upravljačem brzog čamca. Kiša je lijevala i udarala u prozor. Oluja se pogoršavala, ali nije mu bilo stalo. Pokrivač od kiše i magle još im je jednom pomogao u bijegu. Skriveni teškom jutarnjom maglom, prešli su preko pedeset milja nastojeći otok Pohnpei ostaviti što dalje iza sebe. Na sjeveru je mogao vidjeti mali atol Pingelap. Njegovi su ljudi bili zaposleni istovarom opreme u čamac. Kad završe i pokupe svoju zarobljenicu, potopit će brod i krenuti prema obližnjoj pustoj plaži. Helikopter za evakuaciju već je bio na putu da ih pokupi. Na kodiranoj je vezi morao slušati ribanje Nicolasa Ruzickova. Ne samo što je zadatak bio gotovo potpuni promašaj, nego je bio i nespretno izveden i ukazivao je na vladu SAD-a. Američko veleposlanstvo na Pohnpeiju već je uzburkalo vodu preokrećući činjenice, hvaleći lokalne vlasti i dajući jamstva da će pronaći krivce. Veleposlanik je odlučno

128

odbacio svoju bilo kakvu povezanost s Davidovim ljudima i onime što su radili u Nan Madolu. Već su se prebacivala sredstva na privatne račune najvažnijih službenih osoba na Pohnpeiju. David je znao da nema tog problema ili neugodne situacije koja ne bi mogla nestati ako se pokrije s dovoljnom količinom gotovine. Do sutra će svi dokazi umiješanosti Sjedinjenih Američkih Država biti zameteni. Ruzickov je završio sa svojom tiradom. "Imam dovoljno problema s ratom. Nije mi potrebno da čistim za vama, zapovjednice." "Jasno mije, gospodine, ali Jack Kirkland -" "Javili ste da ste ga eliminirali." "Uvjereni smo u to." David se prisjetio kako se uzburkalo more oko broda. Nije bilo šanse da je Jack preživio, pomislio je, no ipak je sumnjičavo škiljio. Gad je imao više života od jebene mačke. "Radi se o njegovoj posadi, gospodine. Vjerujemo da i dalje imaju kristal." "Taj cilj više nije bitan. Istraživači su uspjeli doći do svog primjerka. U ovom trenutku eksperimentiraju s njim i zasad su prvi rezultati intrigantni. No, još važnije od toga, Cortez je uvjeren da bi prijevod zapisa s obeliska mogao ubrzati njegovo istraživanje. Stoga zaboravite na komad kristala. Vaša zadaća najvišeg prioriteta je dovesti antropolo-ginju u bazu Neptun." David je stisnuo šaku. "Razumijem, gospodine." "Kad to obavite, pomoći ćete mornaričkom timu da izvuče kristalni stup i vrati ga u SAD. Tek ćete onda dobiti dopuštenje da počistite iza sebe." U glasu bivšeg marinca jasno se osjećao bijes. Davidovo lice se zažarilo. Nikada ga dosad direktor CIA-e nije tako izgrdio. Troje mrtvih, jedan teško ozlijeñen. Operacija će biti crna mrlja u njegovu dosjeu. "Jeste li me čuli, zapovjednice Spangleru?" Previše posramljen i pun bijesa, David ga više nije slušao. "Da, gospodine. Odmah ćemo prebaciti profesoricu u podmorsku bazu." Uslijedio je dugačak uzdah. "Zapovjednice, stanje na istoku je svakim Časom sve lošije. Oko Tajvana bjesni velika pomorska bitka. Okinawa je pod stalnim napadima projektila, a u Washingtonu se već govorka o nuklearnom odgovoru." Ruzickov je zastao da bi dao težinu tim riječima. "Stoga vam je jasna važnost vaših zadataka. Ako postoji bilo kakav način da se iskoristi snaga skrivena u tom kristalu, on mora biti što prije otkriven. U tu svrhu moraju biti upotrijebljena sva sredstva. Tu nema mjesta za privatne sukobe i osvetu." David je zatvorio oči. "Razumijem. Neću vas ponovno razočarati." "Dokažite to, zapovjednice. Dovedite mi tu ženu do Neptuna." "Već smo krenuli." "Vrlo dobro." Veza se prekinula. David je još trenutak držao slušalicu. Jebi se, tiho je dodao i s tres-komje spustio. U daljini je nad vodom odjekivalo vuup-vuup. Evakuacijski helikopter je uranio. Obukao je jaknu i izašao na oluju da potraži Rolfea. "Dovedi ženu gore", naredio je poručniku. "Mislim da je još u nesvijesti." "Onda je donesi. Odmah odlazimo." Gledao je kako njegov zamjenik odlazi. Stavio je ruke na kukove. Možda sam bio previše grub, pomislio je sjetivši se kako je, kad mu je Kirkland pobjegao, iskalio svoj bijes na njoj. Ali više nije namjeravao tolerirati promašaje - ni vlastite, ni svojih ljudi, pa ni njezine. Rolfe se vratio sa zarobljenicom prebačenom preko ramena. Činilo se da ju je kiša malo oživjela. Pomaknula se i podignula glavu. Lijevo joj je oko bilo zatvoreno, a iz nosa i rasječene usnice kapala joj je krv. Teško je kašljala. David se okrenuo zadovoljan Što je živa. Ipak nisam bio pregrub.

15:22 USS GIBRALTAR LUZON TJESNAC Morski prostor izmeñu Tajvana i Filipina bio je zakrčen brodovima s kojih se pucalo. Admiral Houston je promatrao bitku kroz zatamnjene zelenkaste prozore na mostu. Nebo je bilo zagušeno dimom i dan se pretvorio u taman sumrak. To se jutro Gibraltar pridružio bojnoj grupi USS John C. Stennis, koju je sačinjavao veliki nosač zrakoplova klase Nimitz, njegove zračne snage i razarači. Čim je Gibraltar stigao, počeo je napad kineskih zračnih snaga. Mlažnjaci su jurili nebom zasipajući područje raketnom vatrom. Morska bitka je bjesnila cijeli dan. Na jugu je razarač USS Jefferson City bio u plamenu. Pripremala se evakuacija. ASW helikopteri s Gibraltara već su bili u zraku, dižući se poput roja osa kako bi pomogli u obrani svog dijela mora. Kapetan Brenning je stajao pokraj Houstona i izvikivao naredbe posadi na mostu.

129

Houston se zagledao u dim i kaos. Obje su strane razarale jedna drugu. A zbog čega? Začuo se znak uzbune. Phalanx Close-in Weapons Svstem na prednjem dijelu brodskog nadgraña okrenuo je svoje 20-milimetarske Gat-ling topove i zapucao bljujući pedeset metaka u sekundi. Projektil koji se nisko uz površinu približavao s desne strane broda odletio je u zrak dvije tisuće metara od njega. Izvikivale su se naredbe. Gibraltar je zasula kiša krhotina, udarajući po brodskim oklopnim pločama od kevlara. Brod je pretrpio napad s minimalnom štetom. "Kapetane!" Jedan od poručnika je pokazivao rukom. Dva ASW-a zasuta krhotinama projektila srušila su se u more. U isto su vrijeme kod krme zagrmjeli obrambeni topovi Phalamc CIWS, kad su na opkoljeni brod krenuli novi projektili. Aktiviranje i SLQ-32 koji je izbacio oblak metalnih isječaka za ometanje napada. Gibraltar je odzvanjao i tresao se od eksplozija bombi. "Admirale, moramo se povući", rekao je kapetan Brenning. "U previše smo vrućoj zoni za helikoptere." Houston je stisnuo šake, ali se složio. "Naredite da se raščisti pista." Dok su ispunjavali njegovu zapovijed, gledao je prema Jeffersonu nijemo svjedočeći smrti brojnih mornara. Vidio je da se požari pojačavaju. Mali čamci za spašavanje spuštali su se niz diva koji je tonuo. Tada je došlo do velike eksplozije pokraj krme i iznad broda se uzdigla vatrena kugla. Čamci za spašavanje koji su bili preblizu odbačeni su zrakom. Pramac velikog broda zlokobno se podigao dok mu je krma tonula. Svake je sekunde Jefferson nestajao sve dublje i dublje. Houston nije želio skrenuti pogled. "Kapetane!" povikao je poručnik s radara. "Mnoštvo vampira dolazi sa sjevera. Imam trideset signala projektila." Zapovjednik Brenning je urlao naredbe. Houston je i dalje gledao kako Jefferson tone. Znao je ograničenja obrambenih sustava na Gibraltaru i u sebi se pomolio za posadu kad je prva eksplozija raznijela dio krme.

18:32 NA PUTU PREMA BAZI NEPTUN Karen je sjedila u helikopteru Sea Stallion i kroz prozore tupo gledala kako ocean promiče ispod nje. Boljelo ju je lice i nije se mogla u potpunosti riješiti okusa krvi u ustima. Bila je slaba i bolesna- od jutrošnjih batina. Već je dvaput povraćala. Zavaljen u sjedalo preko puta nje, Spangler je ležao lagano hrčući zatvorenih očiju. Trojica njegovih ljudi sjedili su vezani pojasevima na drugim sjedalima. Jedan od njih, Spanglerov zamjenik, zabuljio se u nju. Pogledala gaje i on je odvratio pogled, ali ne prije nego što mu je na licu ugledala odsjaj srama. Ponovno se zagledala u more, razmišljajući i kujući planove. Mogu je fizički ozlijediti, ali neće odustati od borbe. Dok je god živa, tražit će način da onemogući Spanglera i njegove ljude. Zagledavši se u vodu nad kojom su prolazili, naslonila se na hladan prozor. Uza sve užase prošlog dana, jedna joj je briga najviše odjekivala umom - Jack. Vezana za krevet u samici, čula je prigušene eksplozije i osjetila ljuljanje broda. Zažmirila je i sjetila se boli u njegovim očima kad je otrčao kroz vrata i ostavio je. Je li preživio? Sama je sebi dala nijemo obećanje. Preživjet će, ako ništa drugo, zato da dobije odgovor na to pitanje.

19:08, PLAVI BEZDAN. BLIZU SJEVERNE OBALE OTOKA POHNPEI Jack je stajao na čelu radnog stola u Robertovu morskom laboratoriju. Za stolom je sjedila posada, uključujući i dvoje pridošlica, Mivuki i Mwahua. Njih su se dvoje ukrcali prije nekoliko sati. Policija ih je sve ispitala, no bilo je jasno tko je krivac i pustili su ih. Šefa policije je više zanimalo da se izgube iz okolice nego da doñe do odgovora o sinoćnjem napadu i otmici. Jack je imao osjećaj da nevidljiva ruka povlači konce tako da se cijela stvar pomete pod sag. Završna, neuvjerljiva verzija bila je gusarski napad. Sef policije je obećao da će nastaviti potragu za nestalom antropologinjom, ali Jack je znao daje to čisto sranje. Čim otiñu, zaboravit će na cijeli slučaj. "I što ćemo sad?" upitao je Charlie. Trgnuvši se zbog reakcije sada previjenih rebara, Jack je podigao Karenin ruksak koji mu je bio pokraj nogu. Istresao je cijeli njegov sadržaj i kristalna zvijezda se našla na stolu. Do nje je ispala platinasta knjiga iz grobnice. "Trebaju nam odgovori", rekao je energično i gurnuo knjigu prema Mivuki. "Prije svega, treba nam prijevod ovoga." Mivuki je otvorila knjigu. Jack je znao što je unutra. Prije ju je sam proučio. Stranice su bile tanki platinasti listovi u koje je grubo bilo uklesano još hijeroglifa. "Gabriel i ja ćemo se odmah primiti posla." Kad je Mivuki zatvorila knjigu, Mwahu se nagnuo nad nju i dodirnuo jedini simbol koji je bio na koricama. Trokut unutar kruga. "Khamwau", rekao im je. "Znam taj znak. Moj otac me naučio. Znači 'opasnost'." "Tko bi se tome nadao", sarkastično je rekao Kendall McMillan. Svi su se pogledi okrenuli prema računovoñi. Jack je ponudio nervoznom muškarcu da ga iskrca na Pohnpeiju, ali je on odbio izjavivši: "S obzirom na sve ovo zataškavanje, ne bih imao ni pola pišljive šanse da izvučem živu glavu s tog otoka." Tako je ostao na Bezdanu.

130

Jack se vratio knjizi. "Mwahu, budući da donekle znaš ovaj drevni jezik, možda bi mogao pomoći Mivuki s prijevodom." Zatim je dodao kristalnu zvijezdu Charlieju. "Molim te, istraži svojstva i mogućnosti." Geolog se nasmiješio pohlepno gledajući predmet. "George..." Jackje pogledao sjedokosog povjesničara. "Htio bih da nastaviš s istraživanjem o izgubljenim brodovima u Zmajevu trokutu. Vidi možeš li pronaći neke obrasce." "Već radim na nekoliko teorija." Kendall McMillan se namrštio. "Kako će nas to izvući iz škripca? Zašto se jednostavno ne pritajimo? Ne nastavimo bježati?" "Zato što nikad ne bismo prestali bježati. Nikad nas ne bi prestali loviti. Jedini nam je izlaz da otkrijemo prave razloge pada Air Force Onea." Jack se oslonio na šake. "Taj će odgovor sve razjasniti. Siguran sam u to!" Lisa se javila s drugog kraja stola. "Ali Kendall je u pravu. Što ćemo u meñuvremenu? Kamo ćemo krenuti?" "Tamo gdje smo i počeli. Natrag do mjesta nesreće." Namrštila se. "Zašto? Vojska ga pomno čuva. Nećemo se uspjeti ni približiti." Jackov glas je postao oštar. "Zato što je David sasvim sigurno krenuo tamo."

18

Crna materija

8. KOLOVOZ. 1:15, SOBA ZA IZVARENDNE SITUACIJE. BIJELA KUČA Lavvrence Nafe je slušao posljednja izvješća svakog od zapovjednika iz Združenog stožera. Vijesti su bile loše. Kineske morske i zračne snage držale su američke postrojbe na udaljenosti. Ministar mornarice stajao je na začelju stola. "Vojne baze na cijeloj Zapadnoj obali još se bore da poprave štetu nakon potresa, što ometa našu sposobnost da izdržimo dulji konflikt na drugoj strani Tihog oceana. Drugi nosač zrakoplova, USS Abraham Lincoln, i njegova prateća bojna grupa uputili su se tamo iz Indijskog oceana, ali još su udaljeni tri dana." "I što želite reći?" Nafe je bio iscrpljen i nervozan. "Borimo se s jednom rukom vezanom iza leña, gospodine", odgovorio je Hank Riley, zapovjednik marinaca. "Naša je opskrba preko Tihog oceana u najboljem slučaju slaba. Nakon plimnih valova, Honolu-lu je i dalje jedan metar pod vodom. Njihove zračne baze -" "To sam već čuo od zapovjednika zračnih snaga", rekao je Nafe ogorčeno. "Trebaju mi odgovori, drugo rješenje..." Predsjednik Združenog stožera, general Hickman, je ustao. "Ostala nam je još jedna opcija koju možemo razmotriti." "A to je?" "Kao što je već rečeno, ovdje se borimo s jednom rukom iza leña. Možemo to promijeniti." Nafe se uspravio. To je ono što je želio čuti - odgovore, ne probleme. "Što predlažete?" "Ograničeni nuklearni odgovor." Prostorijom je zavladao tajac. Nafe se uhvatio za koljena. Već je prije raspravljao o toj opciji s Nicolasom Ruzickovim. Pokušavao je sakriti uzbuñenje u glasu. "Jeste li napravili plan?" General je kimnuo. "Odlučno probijamo blokadu. Udaramo svom snagom, ali samo na vojne ciljeve." "Nastavite." "Iz dvije podmornice klase Ohio pokraj filipinske obale gañamo tri kritične zone projektilima Trident Two." General je pokazao ciljeve na prikazanoj karti. "To će slomiti glavninu otpora i Kinezi će biti prisiljeni na povlačenje. Ali, što je još važnije, dobit će poruku o tome koliko smo ozbiljni u čuvanju naših interesa u regiji." Nafe je bacio pogled prema Nicolasu Ruzickovu. Direktor CIA-e je ponudio sličan scenarij. Bilo je očito da su njegove manipulacije i utjecaj došli sve do Združenog stožera. Nafe je izgledao turobno zamišljen, glumeći zabrinutog plemića. "Nuklearni odgovor." Zavrtio je glavom. "Do kakvog su nas tužnog trenutka doveli Kinezi." "Tako je, gospodine", složio se general pognuvši glavu. Nafe je uzdahnuo i klonuo kao daje poražen. "Tragično, ali ne vidim drugi izlaz. Odmah krenite s tim." Nakon odgovarajuće duge stanke, digao se na noge. "I neka nam Bog svima oprosti." Okrenuo se i otišao prema izlazu praćen pripadnicima Tajne službe. Kad je izašao, Ruzickovu nije trebalo dugo da ga dostigne u hodniku i uhvati korak s njim. Nafe si je na trenutak dopustio smiješak. "Dobar posao, Nick. Stvarno dobar posao."

11:15 PLAVI BEZDAN SREDNJI PACIFIK

131

Lisa je gledala Jacka koji je stajao pokraj pramčane ograde zagledan u obzor. Nebo nad njima bilo je sivo poput mramora, s tankim oblacima koji su letjeli nebom i stalnom maglicom koja nije nestajala čak ni pod popodnevnim suncem. Jack je bio u svojim uobičajenim crvenim kupaćima i širokoj otkopčanoj košulji. Elvis je sjedio ispred njega naslanjajući mu se na nogu. Lisa nije mogla ne nasmiješiti se odanosti i ljubavi koja se vidjela u toj jednostavnoj gesti. Jack ga je jednom rukom lagano češkao izmeñu ušiju. Prišla mu je tjerana potrebom da skine nešto sa srca. "Jack..." Okrenuo se i trgnuo, primajući se za zavoje oko tijela. "Što je?" Stala je pokraj njega i uhvatila se za ogradu. Budući daje trenutak samoće prošao, Elvis je odvukao do osunčanog mjesta na palubi i ispružio se. Lisa se zagledala u more, na trenutak šuteći, a zatim je rekla: "Jack, zašto to radimo?" "Na što misliš?" Okrenula se prema njemu naslanjajući se kukom na ogradu. "Imamo kristal. Mivuki kaže daje blizu prijevoda. Zašto se jednostavno ne pritajimo dok ne dobijemo odgovore, i onda pošaljemo cijelu priču u New York TimesT* Primio se za ogradu. "Kad bismo to učinili, Jennifer bi bila mrtva prije nego što bi prve novine stigle do kioska." Šutke se zagledala u njega, proučavajući mu lice da vidi je li primijetio lapsus. I dalje je samo buljio u more. "Jennifer?" "Molim?" "Upravo si rekao da bi Jennifer tog trenutka bila mrtva." Napokon ju je pogledao. Na licu mu se vidjela povrijeñenost i zbunjenost. "Znaš što sam mislio", promrmljao je odmahujući kao da to nije važno. Uhvatila gaje za ruku. "Ona nije Jennifer." "Znam", odbrusio je. Nije mu dala da se okrene. "Pričaj sa mnom, Jack." Uzdahnuo je, ali ramena su mu ostala napeta. "Karen je u ovoj opasnosti zbog mene. Ja... ja sam pobjegao i ostavio je s onim luñakom." "A objasnio si i zašto. Karen je bila u pravu. Da si ostao tamo, oboje biste poginuli. Ako je jaka kao što kažeš da jest, preživjet će." "Samo toliko dugo dok onaj gad ima koristi od nje." Okrenuo se na stranu. "Moram je pokušati spasiti. Ne mogu samo bježati." Lagano gaje dotaknula po ramenu. "Jack, bježiš otkad te znam. Od Jennifer, od nesreće shuttlea, od svoje prošlosti. Što te sad sprečava? Što ti znači ta žena?" "Ja... ne znam." Opustio se i nagnuo glavu preko ograde proučavajući valove. Naposljetku ju je ponovno pogledao. "Ali htio bih imati priliku doznati." Zagrlila gaje oko struka. "To je sve što sam željela čuti." Naslonila mu je glavu na rame i potisnula tračak tuge i boli u srcu. Napokon se otvorio, makar samo malo, prema ženi... ali nekoj drugoj. Zagrlio ju je oko ramena i privukao je. Činilo se da osjeća njenu tugu. "Žao mije." "Meni nije. Ali, Bože dragi, stvarno si odabrao trenutak kad ćeš se zaljubiti." Uzvratio joj je osmijeh i poljubio je u čelo. Stajali su zagrljeni sve dok ih Mwahu nije pozvao s vrata. "Mivuki kaže doñite!" Odmaknuo se od Liše. "Gotova je s prijevodom?" Mwahu je odlučno potvrdio glavom. "Doñite!" Oboje su krenuli za tamnoputim otočaninom. Mivuki je na Rober-tovu dugom stolu napravila računalnu bazu. Radni prostor bio je pretrpan papirima iz pisača, rukom pisanim bilješkama i krugovima od šalica kave. Zabrinuto je podigla pogled s hrpe papira. "Uspjela si?" upitao je Jack. Kimnulaje izravnavajući papire. "Gabriel je uspio. Ali presudna je bila Mwahuova pomoć. On je uspio dodati kontekst nizu simbola, pa je Gabriel mogao upotpuniti cijeli rječnik. Sve je preveo - knjigu iz grobnice, natpis sa stupa, čak i zapise iz chatanskih piramida." "Sjajno! Što ste saznali?" Namrštila se. "Zapisi na obelisku su uglavnom različite molitve upućene bogovima za dobru žetvu, plodnost i slično." Izvukla je jednu stranicu i pročitala je: "Neka sunce obasja prazna polja i učini ih plodnim... neka trbusi naših žena budu teški od djece brojne kao ribe u morima." "Ne pomaže baš bogzna kako", složio se Jack. "Ali drugi su zapisi zanimljiviji. Oba opisuju istu stvar - drevnu kataklizmu." Podigao je knjigu sa stola. "Karen je sugerirala tako nešto. Izgubljeni kontinent koji je potonuo zbog velike katastrofe." "Bilajeupravu." Podigao je platinastu knjigu. "Što piše u njoj?" Mivuki je izgledala sumorno. "Čini se da bi to mogao biti dnevnik Horon-koa."

132

"Našeg najstarijeg učitelja", dodao je Mwahu. Mivuki je potvrdila. "Prisjeća se kako je njegov narod, pleme koje je upotrebljavalo brodove, nekad pecao i plovio diljem Tihog oceana, prije otprilike deset do dvanaest tisuća godina. Iako su uglavnom bili nomadi, domovina im je bio veliki kontinent usred Tihog oceana. Živjeli su u malim obalnim selima i primorskim gradićima. Jednog se dana neki lovac vratio sa svog puta u unutrašnjost s 'komadom sunčeve magi-* je'. Čarobnim kamenom koji je blistao i isijavao. Horon-ko mnogo pripovijeda o tome kako je taj dar omogućio njegovu narodu da učini da stijene lete." "Kristal!" zaključio je Jack. "Upravo tako. Iskopali su i druge kristale... sve na istoj lokaciji duboko u unutrašnjosti svoga kontinenta. Isklesali su oruña i idole." "Što piše o svojstvima kristala?" Lisa gaje prekinula. "Možda bi Charlie trebao ovo čuti." Jack se složio. "Okupi sve. Svi bi to trebali čuti." Trebalo im je manje od pet minuta da se opet sastanu u Robertovu laboratoriju. Kad su se svi smjestili, Lisa je dala znak Mivuki da može nastaviti. Ona je na brzinu ponovila priču, a zatim nastavila dalje. "Ti su kristali promijenili narod Horon-koa. Mogli su graditi ogromne gradove i hramove u mnogim zemljama. Kako su se širili, njihovo je društvo, tražeći nove kristale, konstruiralo složene rudnike. Tada su jednog dana pronašli bogatu žilu kristala u srcu brijega. Tijekom petnaest godina iskopali su cijeli brijeg i otkrili kristalni toranj." "Stup!" uzviknuo je Jack. "Čini se da je tako. Obožavali su ga, vjerujući da je to blagoslov bogova. Postao je predmet brojnih hodočašća. Zapravo je Horon-ko bio jedan od svećenika stupa." "A velika katastrofa?" "To je čudan dio." Mivuki se okrenula prema sustavu računala. "Gabriele, možeš li pročitati prijevod dvadesetog poglavlja?" "Naravno, profesorice Nakano", odgovorilo je računalo kroz male zvučnike. "Došlo je vrijeme loših predznaka. Na sjeveru su se vidjela čudna svjetla. Zrake svjetlosti valjale su se noćnim nebom poput valova na moru. Zemlja je drhtala. Narod je došao do boga stupa moliti za pomoć. Prinosile su se žrtve. Ali posljednjeg je dana došao Mjesec i pojeo Sunce. Zemljom je hodala boginja noći. " "Pomrčina", promrmljao je Charlie. Gabriel je nastavio čitati. "Bog stup se ljutio na Mjesec i planuo svjetlošću. Zemlja se zatresla. Planine su pale, mora su se podigla. U tlu su se otvorile vatre koje su gutale sela. Ali bogovi nas nisu napustili. Bog svjetlosti izašao je iz stupa i naredio nam da sagradimo velike brodove. Da skupimo naš narod i blago. Bog je govorio o strašnim vremenima tame, kada će se mora podići i progutati nasu zemlju. U velikim brodovima morat ćemo putovati morem koje će sve potopiti. Stoga smo skupili naše sjemenje i stoku. Napravili smo veliki brod. " "Kao Noina arka i potop", šapnula je Lisa. Gabriel je čitao dalje. "Bog je govorio istinu. Velika tama ispunila je nebo. Mnogo je puta Mjesec izašao, a Sunca nije bilo. Gorjele su vatrene jame, otvori donjega svijeta. Otrovan dim širio se zrakom. Bilo je vruće. Mora su se podigla i uzela nam zemlju. U velikim brodovima krenuli smo prema zemlji velikog leda, daleko na jugu. Kad smo stigli tamo — " Mivuki gaje prekinula. "Hvala ti, Gabriele. To je dovoljno." Ustala je. "U ostatku knjige govori se o tome kako su preživjeli i održali živom povijest svoje civilizacije. Putovali su po cijelome svijetu, nalazeći druge ljudske rase kojima su prenosili svoje priče i učenja, dok na kraju nisu bili tako rasprostranjeni daje njihova civilizacija prestala postojati. Samo su se Horon-ko i još nekolicina vratili do grobnice njihove domovine da umru. On je upozorio one koji su ostali da štuju stara mjesta i čuvaju ih od uljeza kako ne bi ponovno probudili gnjevne bogove." Uzdahnula je. "Tu priča završava." Jack se ogledao po sobi. "I, što mislite o ovome?" Svi su šutjeli. Pogledao je Georgea. "Pomaže li ti ovo u istraživanju Zmajeva trokuta?" "Nisam siguran." Stari je povjesničar tijekom izlaganja šutio i puckao lulu. Pročistio je grlo. "Danas sam došao do intrigantnih statističkih podataka vezanih uz izgubljene brodove u tom području. Ali nisam siguran što znače." "Što si doznao?" "Sad ću vam pokazati." Opipao je džepove, prvo jedan, a zatim drugi, i izvukao savijenu otisnutu stranicu. "Unio sam broj zabilježenih nestanaka za svaku godinu unatrag stotinu godina." Pažljivo je izravnao papir.

133

Broj nesreća 11 godina

1000 900 800 700 600 500 400 300 200 100 1910 1920 1930 1940 1950 1960 1970 1980 1990 2000 "Kao što možete vidjeti, postoji izvjestan obrazac." Potapšao je papir. "Broj nesreća se vrlo pravilno smanjuje i raste. Brojevi se penju do odreñenog vrhunca i onda se ponovno smanjuju. Veličina vrhunaca varira, ali ne i učestalost. Otprilike svakih jedanaest godina dolazi do novog rasta." Charlie se nagnuo nad papir i iznenañeno promrmljao. Svi su se okrenuli prema geologu. "To ti nešto govori?" upitala je Lisa. » "Nisam siguran. Moram usporediti neke stvari." Charlie se okrenuo Georgeu. "Mogu li ovo posuditi?" "Sve imam u računalu." "Na što ciljaš?" inzistirao je Jack. Charlie je zavrtio glavom izgubljen u svojim mislima. "Ne još." Ispričao se i otišao do svog laboratorija. Svi su gledali za njim dok se nije javila Lisa. "U redu, Jack, sad si ti na redu. Što ćeš s Karen? Kako je planiraš spasiti?"

11:15 BAZA NEPTUN Sa stražnjeg, putničkog sjedala podmornice za dvoje, Karen je zadivljeno gledala oko sebe dok je podmornica klizila prema istraživačkoj stanici u dubokom moru. Nakon dvadeset minuta tonjenja u sve veću tminu, baza obasjana vanjskim svjetiljkama pojavila se pod njima nalik na sunce koje se diže iz tmine, s okruglim prozorima koji su isijavali tople žute zrake. Dok je gledala čudesan prizor, gotovo je zaboravila na svoju situaciju. Podmornica se spustila do pristaništa na donjem dijelu najniže razine. Dok su se naginjali, primijetila je zaposlene kockaste robote kako se kotrljaju vukući kablove i opremu. Meñu njima su se kretali i drugi likovi: ljudi u oklopljenim ronilačkim odijelima za duboke vode. Izgledali su kao astronauti koji rade na površini planeta izvanzemaljaca -as obzirom na negostoljubiv okoliš i čudan, krivudavi krajolik pun polegnutih stupova lave, to je bio drugi svijet. Privučena njihovim kretanjem, do podmornice je doplivala svjetlucava riba. Karen joj je uzvratila pogled kroz pet centimetara debelo staklo. Stranci iz različitih svjetova gledali su se očarani jedan drugim, a onda je riba zamahnula repom i nestala u tami. Iz prednjeg je odjeljka čula prigušeni glas peljara koji je počeo s postupkom pristajanja, potvrñujući i ponovno utvrñujući stanje stanice. Očito su dobili zeleno svjetlo, jer se podmornica s dva putnika počela dizati kroz otvor veličine garažnih vrata pa gore u pristanište. Uskoro su vrata bila zatvorena i voda izbačena. Ubrzo nakon toga pomogli su Karen da izañe iz tijesne kabine. Protegnula je bolna leña. Poručnik Rolfe, koji je upravljao podmornicom, naredio joj je da ispruži ruke i odvezao joj lisice. Prvi je put bila slobodnih ruku nakon što su je uhvatili. Trljajući zglobove, osvrtala se oko sebe shvaćajući zašto su je oslobodili. Kamo bi mogla otići? Nije bilo sigurnijeg zatvora na cijelome svijetu. Bijeg je bio nezamisliv. Pri kraju pristaništa otvorila su se vrata. Zdepasti muškarac sijede kose, u ranim šezdesetima, uletio je unutra i krenuo prema njima. Prišao je poručniku. "Što ovo znači? Nije bilo razloga da je dovodite ovdje dolje. Profesorica nam je jednako dobro mogla pomoći i s površine. Rizici za njeno -" "Takve su bile moje naredbe, dr. Cortez", rekao je Rolfe kratko. "Zarobljenica je odsad vaša odgovornost." Cortez je krenuo prepriječiti put poručniku, no predomislio se. "Kakve su te nove zapovijedi? Vaš zapovjednik ne misli valjda ozbiljno?" "Vidjeli ste izvješća." Poručnik se popeo u peljarevo sjedalo. "Vraćam se sa zapovjednikom Spanglerom. Prenesite njemu svoje prigovore." • Cortez je obratio pozornost na Karen. Kad je primijetio stanje njezina lica, skupio je obrve. "Koji joj se vrag dogodio?" Oprezno je krenuo rukom prema njezinu otečenom oku, ali ona se odmaknula od njega. Pogledao je poručnika. "Odgovorite mi, dovraga!" Ovaj je izbjegavao njegov pogled. "Obratite se zapovjedniku Spangleru", ponovio je iz kabine podmornice. Istraživačevo lice se smračilo. "Hajde!" odrješito se obratio Karen. "Dr. O'Bannon će vas pregledati."

134

"Dobro sam", odgovorila mu je prateći ga prema izlazu. Prije je dobila nekoliko aspirina i injekciju antibiotika. Bila je ozlijeñena, ali ne i onesposobljena. Prošli su kroz vrata i Cortez ju je poveo do ljestvi za gornju razinu. Dok ju je vodio gore, na brzinu ju je upoznavao sa stanicom. Karen je pozorno slušala, zadivljena okolišem. Bila je šest stotina metara pod morem. Bilo je teško povjerovati u to. Popela se ljestvama do druge razine, gdje su žene i muškarci užurbano radili u mini laboratorijima. Kad je ušla, pogledi su se okrenuli prema njoj i začulo se šaputanje. Znala je kako vjerojatno izgleda. "... a na razini iznad ove nalaze se prostorije za boravak. Uske, ali sa svim komforom doma." Cortez se slabašno osmjehnuo. Kimnula je osjećajući da ne pripada ovdje. Svi su buljili u nju. Cortez je uzdahnuo. "Žao mi je, profesorice Grace. Ovo ni u kom slučaju nije najbolji način da se kolege upoznaju i da -" "Kolege?" Namršteno gaje pogledala. "Ja sam zarobljenica, profesore Cortez." Njene su ga riječi povrijedile. "Uvjeravam vas da mi nemamo ništa s time. Zapovjednik Spangler ima potpunu kontrolu i vlast nad ovom stanicom. Kako je država u ratu, naša riječ ne vrijedi mnogo. Na naše istraživanje se gleda kao na stvar nacionalne sigurnosti. Uzeli su si slobodu u ime zaštite obala naše domovine." "To nije moja domovina. Ja sam Kanañanka." Namrštio se, naizgled ne shvaćajući značenje rečenoga. "Najbolji način da se spriječe daljnje... hm...", smračio se pri pogledu na njeno lice u modricama, "... zloupotrebe moći jest da surañujete. Uključite se u posao. Kad sve ovo završi, siguran sam da će država naći odgovarajuće mjesto za vas." Koje sranje, pomislila je Karen. Znala je gdje će biti to mjesto: dva metra ispod zemlje, nakon što je ubiju kao špijuna. Ali nije vidjela potrebu da mu razbija iluzije. "I što ste saznali ovdje dolje?" upitala je mijenjajući temu. Zasjao je. "Prilično mnogo. Uspjeli smo doći do malog uzorka kristala. Površna analiza pokazala je nevjerojatna svojstva." Karen je kimnula, šuteći o svojim spoznajama. "Ali najnovije naredbe iz Washingtona su da pričekamo s bilo kakvom daljnjom istragom." "Nove naredbe?" "Budući da je rat tako blizu, Washington sada smatra da je mjesto previše ranjivo. Upravo smo jučer dobili naredbu da iskopamo kristalni stup i pošaljemo ga natrag u SAD na daljnje proučavanje. Ali sad je čak i ta naredba promijenjena." "Kako to mislite?" "Početne procjene sedimenta i morskog dna pokazuju da je stup samo vrh većeg komada. Mnogo većeg. Dosad nismo uspjeli odrediti točnu dubinu nalazišta i njegov opseg. Prokleta stvar se još opire standardnim metodama skeniranja i sve što znamo je daje ogromna. Kad je naše najnovije otkriće došlo do Washingtona, naše su naredbe promijenjene." Zabrinuto je zažmirkao. "Nareñeno nam je da umjesto stupa, ako je moguće, pokupimo cijelo nalazište." "Kako ćete to učiniti?" Poveo ju je prema jednom od prozora. Provirila je van. U daljini je mogla vidjeti samo visoki stup sa svjetlima u pozadini. Jackov stup! Cijelim su područjem radili ljudi u oklopljenim odijelima za velike dubine. "Tko su ti ljudi?" "Mornarički stručnjaci za eksplozive. Planiraju se poslužiti eksplozivom da otvore rupu usred nalazišta, odakle bi zatim nastavili s otkopavanjem." Karen se šokirano zabuljila. "Kad počinju?" "Sutra." Okrenula se. "Ali obelisk... zapisi..." 1 on je izgledao pogoñen. "Znam, znam. Pokušavao sam ih nagovoriti na oprez. Cijelo je ovo područje geološki nestabilno. Svaki smo dan imali podrhtavanja, čak i jedan ozbiljan potres prije dva dana. Ali nitko me ne sluša. Zbog toga mi je - bez obzira na okolnosti vašeg dolaska -drago što ste ovdje. Kad bismo znali što je zapisano na obelisku, to bi moglo zadržati državnu ruku i osigurati nam malo vremena za naše istraživanje." Karen nipošto nije željela pomoći ljudima koji su je zatvorili, ali pomisao na uništenje drevnog predmeta bila joj je još strasnija. Odmaknula se od prozora. "Sto ako vas mogu usmjeriti u pravom smjeru u vezi sa zapisom?" Zainteresirano je podigao obrve. Spustila je glas. "Ali morat ćemo vjerovati jedno drugome." Polako jekimnuo. "Treba mi računalo i sve što trenutačno znate o jeziku", rekla je. Mahnuo joj je neka ga prati "Rick je naš arheolog", rekao je i dalje ne dižući glas. "Još je na površini, ali mogu mu reći da prenese podatke na slobodan terminal." "Dobro. Idemo onda na posao." Dok ju je Cortez vodio do slobodne kabine, Karen je razmišljala i planirala. Koliko god joj je bilo mrsko prevariti ga, nije imala drugog izbora. "Ako mi možete osigurati vezu s Internetom," rekla je, "pokazat ću vam što znam."

135

18:45, PLAVI BEZDAN, SREDNJI PACIFIK

Jack je zakucao na Charliejeva vrata. Osim Georgea Kleina, geologa nitko nije vidio cijeli dan, a poslije se povjesničar zaključao u maloj brodskoj knjižnici. Bilo je očito da njih dvojica rade na nečemu, a Jack je već gubio živce. "Tko je?" viknuo je Charlie promuklim glasom. "Jack. Otvori." Začula se buka, a zatim su se vrata odskrinula. "Što je?" Ne čekajući poziv, Jack se ugurao unutra. Ono što je ugledao u potpunosti ga je zateklo. Charliejev inače uredan laboratorij bio je u kaosu. Radni stol pokraj zida bio je prekriven raznim spravama i opremom. U središtu tog nereda bila je kristalna zvijezda pričvršćena hvataljkama od nehrñajućeg čelika. Na računalu su se vidjeli nerazumljivi grafovi i tablice. Morao je pregaziti hrpu časopisa i znanstvenih glasila. Neki su članci bili istrgnuti i obješeni na goli zid. Činilo se kao daje prošao tornado. A ni Charlie nije izgledao ništa bolje. Oči su mu bile crvene, a usne ispucane. Odjeća mu je - vrećaste bokserice i majica - bila zamrljana tintom, uljem i mašću. U sobi je bilo vruće i vlažno, a on je bio natopljen znojem na donjem dijelu leña i pod pazuhom. Jack je primijetio da je jedini ventilator u sobi bio isključen kako bi Charlie mogao priključiti svoju opremu. Izvukao je kabel, uključio ventilator i okrenuo ga na najjače. "Za Božje ime, Charlie, što to radiš?" Geolog je prošao rukom kroz kosu. "Istražujem. A što misliš?" Bacio je na pod neke rastrgane časopise, privukao stolac i sjeo. "Jesi li uopće spavao otkad sam ti dao tu stvar?" "A kako bih mogao? Čudesna je. Nikad nije otkriveno ništa nalik na tu tvar. U to sam siguran. Upotrijebio sam sve što sam ovdje mogao: spektrometar mase, protonski magnetometar, rendgensku difrakciju. Ali svemu se opire. Trenutačno ti ne bih mogao reći ni atomsku masu ni valenciju ni težinu - ništa! Ne mogu čak ni rastaliti tu jebenu stvar." Potapšao je svoju minijaturnu pećnicu. "A znaš da ova stvarčica grije do sedamsto stupnjeva." "Znači, ne znaš Što je to?" Jack se naslonio na radni stol. "Pa... imam svoje teorije." Ugrizao se za usnicu. "Ali moraš me razumjeti. Moje je istraživanje još preliminarno i poprilično toga je nagañanje." "Vjerujem tvojim slutnjama." Charlie se osvrnuo po laboratoriju. "Gdje da počnem...?" "Što kažem na početak?" "Pa, najprije je bio Veliki prasak -" "Ne moraš ići tako daleko." "Priča ide tako daleko." Jack je podigao obrve. "Najbolje da kroz to proñemo korak po korak. Nakon što sam čuo tvoj opis utjecaja kristala na bazalt, zamislio sam se. Pokušao sam to ponoviti s drugim stijenama. Granit, opsidijan, pješčenjak. Nije išlo. Samo bazalt." "Zašto upravo on?" "To sam se i ja pitao. Bazalt je zapravo stvrdnuta magma. Ne samo da ima obilje prizmičnih kristala, nego je i bogat željezom. Toliko bogat da gaje zapravo moguće magnetizirati." "Stvarno?" "Sjećaš se čudne magnetiziranosti metalnih dijelova Air Force Onea? Ista se stvar dogaña bazaltu kad doñe u kontakt s kristalom punim energije. Kad je napunjen, kristal je u stanju emitirati čudnu magne-tizirajuću energiju." "I kako ta magnetizacija učini da se masa stijene promijeni?" "Masa se ne mijenja. Samo njena težina." "Izgubio sam se." Charlie se namrštio. "Bio si u svemiru." "I?" "U svemiru si bez težine, je 1' tako?" "Aha." "Ali još imaš masu, zar ne? Gravitacija je ta koja masi daje težinu. Što je više gravitacije, to je nešto teže." "Dobro, shvatio sam." "Pa, vrijedi i obratno. Što je gravitacija manja, to je manja i težina." Jack je počeo shvaćati. "Znači, kristal ne mijenja masu predmeta, nego utjecaj gravitacije na njega." "Upravo tako. I čini to da magnetizirani bazalt teži manje." "Ali kako?" Charlie mu je dobacio komad bazalta. "Znaš li uopće Što je gravitacija?" "Naravno, to je... to je... dobro, pametnjakoviću, što je to?" "Po Eirtsteinovoj teoriji jedinstvenog polja, gravitacija je obična frekvencija."

136

"Kao na radiostanici?" "Moglo bi se reći. Izmjereno je daje frekvencija Zemljine gravitacije IO12 Hz, negdje izmeñu kratkog vala radija i infracrvenog zračenja. Kad bi mogao neki predmet dovesti u rezonanciju na toj frekvenciji, on bi izgubio težinu." "A kristal to može?" "Da. Kristal isijava energiju. On magnetizira željeznu primjesu u bazaltu, koja potiče rezonanciju kristalne strukture. Vibrirajući na frekvenciji ravnoj gravitaciji, stijena gubi na težini." "I sve si to noćas shvatio?" "Zapravo sam to shvatio u prvom satu eksperimentiranja s kristalom. To je bio lakši dio. Ali shvatiti energiju koja isijava iz kristala - to je bio teži dio." Charlie se umorno nacerio. "I shvatio si?" "Imam svoju teoriju." "Dobro, daj više. Reci mi." "To je tamna energija." Predosjećajući novu lekciju, Jack je uzdahnuo. "A Što je tamna ener-gija?" "To je sila o kojoj je pisao kozmolog Michael Turner u dijelu knjige Osvrti iz fizike."" Pokazao je glavom prema jednoj od stranica prilijepljenih na zidu. "Nakon Velikog praska svemir je eksplodirao prema van, šireći se u svim smjerovima. I još se širi. Ali iz najnovijih studija kretanja udaljenih galaksija i sjaja supernova, sad se vjeruje da se širenje ubrzava." "Ne razumijem." "Svemir se širi sve brže i brže. Da bi se objasnio taj fenomen, morala se uvesti nova sila - 'tamna energija'. Nepoznata sila koja svemir tjera na širenje time što pobija gravitaciju."" "Misliš daje energija koju isijava kristal tamna energija?" "To je teorija na čijem dokazivanju radim. A ona bi mogla objasniti i od kakve je tvari kristal. Tamna energija vezana je uz još jedan djelić teoretske fizike - crnu materiju." Jack je prevrnuo očima. Charlie se zahihotao. "Što vidiš kad pogledaš noćno nebo?" "Zvijezde?" "Tako je, mon, ono što astronomi zovu svijetlom materijom. Stvari koje možemo vidjeti. Stvari koje sjaje na nebu. Ali nema dovoljno vidljivih stvari koje bi objasnile kretanje galaksija ili trenutačno širenje svemira. Prema kalkulacijama fizičara, za svaki gram svjetlosne energije mora postojati devet grama materije koju ne možemo vidjeti. Nevidljive materije." "Crne materije." "Upravo tako." Charliejev pogled je odlutao na kristal. "Znamo da dobar dio materije koja nedostaje čine već utvrñene stvari: crne rupe, crni planeti, smeñi patuljci i druge pojave koje naši teleskopi jednostavno još nisu uspjeli otkriti. Ali kako je devedeset posto materije svemira još nepoznato, većina fizičara sumnja da će pravi izvor crne materije biti nešto potpuno neočekivano." "Poput našeg kristala koji emitira tamnu energiju?" "Zašto ne? Kristal se ponaša kao supervodič, apsorbirajući energiju u tolikoj mjeri da većina metoda nije u stanju skenirati njenu nazočnost." "To znači da su astronomi cijelo vrijeme gledali u pogrešnom' smjeru. Umjesto u noćno nebo, trebali su pogledati ispod sebe." Geolog je slegnuo ramenima. Jack je napokon shvatio što je obuzelo Charlieja. Ako je u pravu, odgovor na temeljne misterije svemira ležao je u ovoj sobi - da se ne spominje izvor čudesne snage. Snage koja dosad još nije viñena. Prisjetio se ogromnog kristala na morskom dnu. Što bi svijet mogao učiniti s takvim izvorom energije? Na otvorenim vratima iza njega pojavio se George kopajući po papirima. "Charlie, trebao bi... 0, Jack, i ti si tu." Izgledao je raskuštrano i mrzovoljno. "Jesi li našao ono što sam te molio?" upitao je Charlie. George je potvrdio s tračkom straha u pogledu. Jack se okrenuo Charlieju. "Što se zbiva?" Charlie je pokazao prema Georgeu. "Njegov grafikon. Činjenica da je svakih jedanaest godina broj brodova koji nestaju u tom području naglo rastao. To me zaintrigiralo. Činilo mi se poznatim, pogotovo datumi, i ponovno sam pregledao Georgeove podatke. Njegov grafikon gotovo u potpunosti prati ciklus Sunčevih pjega. Svakih jedanaest godina Sunce ulazi u razdoblje pojačanih magnetskih oluja. Sunčeve pjege i baklje maksimalno su aktivne. Ta maksimalna aktivnost poklapa se s godinama kad je u tom području nestalo najviše plovila." "A ti si znao napamet taj solarni ciklus?" "Ne baš. Već sam ispitivao taj problem. Sjećaš se da je na dan tihooceanskih potresa došlo do pomrčine koja se poklopila s velikom solarnom olujom. Pitao sam se bi li tu moglo biti neke povezanosti." "Misliš da su te oluje potaknule potrese - i da stup ima nekakve veze s tim?"

137

"Sjeti se platinaste knjige. Čak i u ono vrijeme pisac izvještava o čudnim svjetlima na sjevernom nebu prije nego što je došlo do velikog potresa. Aurora borealis. Tijekom solarne oluje ona dobiva na sjaju i širi se daleko na jug. Drevni su ljudi bili usred vrhunca solarne aktivnosti prije nego Što je došlo do katastrofe." Jack je zavrtio glavom. "Ovo je stvarno nategnuto." "Dopusti onda da ti objasnim. Sjećaš se našeg razgovora o Zmaje-vu trokutu prije nekoliko dana?" Jack je potvrdio. "I sjećaš se kako sam vam rekao da je on točno nasuprot zloglasnom Bermudskom trokutu? Kako oni čine neku vrstu osovine kroz planet koja uzrokuje poremećaje u Zemljinim magnetnim linijama? Pa, sad mislim da imam objašnjenje za to. Kladio bih se da postoje dva velika nalazišta ovog kristala - 'crne materije': jedan ispod Zmajeva trokuta i jedan ispod Bermudskog trokuta. Ta dva pola ponašaju se kao pozitivan i negativan kraj baterije, stvarajući veliko elektromagnetsko polje. Vjerujem da to polje potiče cirkulaciju Zemljine magme." \ Jack je pokušavao shvatiti taj koncept. "Zemljina baterija? Jesi li ozbiljan?" "Počinjem vjerovati u to. I ako sam u pravu, ti su drevni ljudi učinili strašnu pogrešku kad su iskopali prvi komadić baterije i izložili je izravnoj Sunčevoj svjetlosti. Učinili su je ranjivom na velike solarne oluje. Zamisli to kao gromobran. Kristal je pokupio solarnu radijaciju, pretvorio je u tamnu energiju i rasplamsao magmu u Zemljinoj kori, što je stvorilo tektonske eksplozije koje su uništile kontinent." "Želiš reći da se nešto takvo dogodilo i ovdje prije dva tjedna?" "Da, ublažena verzija. Sjeti se daje u prošlosti stup bio na kopnu. Danas je potopljen ispod šest stotina metara vode. Taje dubina poslužila kao štit od najjačih Sunčevih oluja. Bila bi potrebna velika solarna aktivnost da bi ponovno došlo do nedavnih potresa." George je podigao ruku tražeći riječ, ali Jack se nije obazirao bojeći se da ne izgubi misao. "Kako je sve to povezano s predsjedničkim zrakoplovom?" "Ako je prolazio iznad nalazišta kad je kristal isijavao, tamna je energija mogla oštetiti sustave mlažnjaka. Primijetio sam čudna očitanja kad sam eksperimentirao s kristalom: magnetske skokove, provale EM-a, čak i male vremenske poremećaje, slične tvojim kratkim prekidima u podmornici. Kladim se da su ti izljevi energija ono što stoljećima pogaña plovila u tom području." "Ako je točno to što kažeš..." Charlie je.s uzdahom slegnuo ramenima. "Ne želim reći da sam stručnjak za tamnu energiju... barem ne još. Ali možeš li zamisliti kakva su to razaranja bila prije toliko tisuća godina? Potresi koji su rascije-pili kontinente. Velike vulkanske erupcije. Oblak pepela koji je okružio svijet. Poplave." Jack se prisjetio riječi iz drevnog teksta: vrijeme tmine. Omotač od pepela stvorio bi efekt staklenika, koji bi otopio ledene kape i potopio opustošene zemlje. "Mi smo dobro prošli", rekao je Charlie. "Zamisli da si živio u ono vrijeme." "Možda ćemo morati", ubacio je oštro George. Jack i Charlie su se okrenuli prema njemu. U ruci je držao papir. "Razgovarao sam s Centrom za svemirske letove. Provjerio sam ono što si želio, Charlie. Dvadeset prvog srpnja, četiri dana prije potresa, satelit Yohkoh je zabilježio ogromnu KPM na površini Sunca. "KPM?" upitao je Jack. "Koronalna provala mase", preveo je Charlie. "Kao Sunčeva su-perbaklja. To je u stanju zavitlati bilijune tona ioniziranog plina sa Sunčeve površine. Potrebna su četiri dana da eksplozija doñe do Zemlje i stvori geomagnetsku oluju. Da opravdam svoju teoriju, krenuo sam od pretpostavke da bi bio potreban tako ekstreman dogañaj da bi potopljeni stup reagirao onako žestoko." George je uzdahnuo. "Potvrdili su i da se epicentar tihooceanskih potresa nalazi tamo gdje je stup. Na mjestu pada Air Force Onea." Charlie je zasjao. "Bio sam u pravu. Nije loše za nekoliko dana rada." Jack je pogledao Georgea. Držao je još jedan papir i nervozno bacao pogled na njega. "Imaš još novosti, zar ne?" Povjesničar je progutao slinu. "Nakon što sam kontaktirao svemirski centar, poslali su mi zadnje snimke s japanskog satelita. Prije samo tri dana došlo je do još jedne provale koronalne mase. Najveće ikad zabilježene." Zagledao se u njih. "Stotinu puta veće od one prošle." "O, sranje!" Charliejev smiješak se topio. "Kad NASA očekuje da će nas pogoditi energetski val?" "Sutra popodne." "Prokleto..." "Što?" upitao je Jack. "Što će se dogoditi?" Charlie gaje pogledao. "Ovaj put nije riječ o potresima i plimnim valovima. Riječ je o kraju svijeta."

19:02

138

Mivuki je sjedila za radnim stolom u oceanobiološkom laboratoriju. U pozadini je čula prigušene glasove Jacka i dvojice iz njegove posade dok su živo razgovarali u geološkom odjelu. Iz prozirnih plastičnih posuda za uzorke poredanih na policama i ormarićima oko nje gledalo ju je tisuću očiju. To joj je ometalo koncentraciju. Odmahnula je glavom na to i nastavila s radom. Prije je rekla Gabrielu da napravi globalnu pretragu svih rongorongo tekstova nañenih Va Uskršnjem otoku i provjeri imaju li neke veze sa stupom ili drevnom katastrofom. Bez uspjeha. Nekoliko rijetkih aluzija, ali ništa važno. Sad je ponovno pregledavala dijelove platinastog dnevnika. Računalo položeno na aktovku je zazujalo. Iz malih zvučnika čuo se Gabrielov glas. On je radio na lingvističkom modelu jezika koristeći se glasovnim primjerima koju je dobio od Mwahua. Mivuki je podigla pogled s papira. "Profesorice Nakano, oprostite što vas prekidam. " "Što je, Gabriele?" "Primio sam poziv od dr. Grace. Želite li ga preuzeti? " Zamalo je pala sa stolca. "Karen...?" Doklizala se ispred računala. "Gabriele, uključi poziv!" Iznad ravnog zaslona zatreperila je mala videokamera i niz točkica polako se oblikovao u isprekidanu sliku njene prijateljice. Mivuki se nagnula do mikrofona. "Karen! Gdje si?" Računalni prikaz Karen je zatreperio. "Nemam mnogo vremena. Uspjela sam kontaktirati Gabriela preko njegove šifrirane adrese na Internetu. Uspio je zaštititi ovu videovezu, ali ne mogu biti sigurna da netko neće upasti." "Gdje si?" "U nekoj podvodnoj istraživačkoj stanici blizu Jackova obeliska. Je li on tamo?" Mivuki je kimnula i okrenula se. "Jack! Doñi brzo!" Kapetan Bezdana je zabrinuta lica provirio iz geološkog laboratorija. "Što je?" Mivuki je ustala i pokazala na zaslon. "Karen!" Zaprepašteno ju je pogledao. Izletio je iz geološkog laboratorija i pojurio oko stola. "O čemu to -" Zaletio se do računala i nagnuo ispred zaslona. "Karen, jesi li to ti?"

19:05, BAZA NEPTUN Karen je vidjela Jackovo lice u malom kvadratiću u donjem desnom kutu zaslona. Bio je živ! U očima su joj se pojavile suze. "Karen, gdje si?" Pročistila je grlo, a zatim sažela zadnja dvadeset četiri sata: njeno zarobljavanje, put helikopterom, zatočenost u podvodnoj bazi. "Dala sam istraživačima mamac i ispričala im o rongorongu. Taj je trag beskoristan bez dodatnih primjera koje smo otkrili, ali oni to ne znaju. Za tu odglum-ljenu suradnju dali su mi malo prostora." Pogledala je preko ramena kad se začula provala smijeha iza niza opreme dalje u prostoriji. "Ostali su na večeri ili se bave privatnim poslovima. Ne znam koliko dugo mogu ostati na vezi a da ne postane sumnjivo." "Smislit ću način da te izvučem odande", rekao je. "Vjeruj mi." Karen se nagnula bliže. "Željela sam da znate. U neko doba sutra popodne namjeravaju minirati obelisk. Sondirali su teren i izgleda da vjeruju da ispod njega postoji veliko nalazište. Vrh ledenog brijega." Jack je pogledao u stranu. "Bio si u pravu, Charlie!" "Naravno da jesam", rekao je netko koga Karen nije vidjela. Namrštila se. "O čemu govorite? Što to znate?" Jack joj je na brzinu ispričao što su saznali iz platinaste knjige i Charliejevih teorija. Nepomično je sjedila dok se priča odmatala: drevne katastrofe, crna materija, solarne oluje. Slušala je otvorenih usta dok joj je Jack pričao o nadolazećoj opasnosti. "O, moj Bože!" rekla je. "Kad bi nas ta oluja trebala pogoditi?" "Sutra, ubrzo nakon podneva." Na zaslonu se pojavilo novo lice. Jack ga je predstavio. "Ovo je Charlie Mollier, brodski geolog." "I što ćemo učiniti?" upitala je Karen. Niz leña joj je curio znoj. Bila je sigurna da će ih svakog trenutka otkriti. "Ispričaj mi sve što znaš o eksplozivima i namjerama minera", rekao je Charlie. Karen mu je objasnila plan mornarice da miniranjem doñe u središte glavnog nalazišta kristala. "Možda bi to bilo dobro. Barem stup više ne bi virio", rekao je Jack. "Ne", rekao je Charlie. "Ako uspiju, to će pogoršati stvari. Otvorit će samo srce nalazišta i povećati, a ne smanjiti, područje koje će biti izloženo solarnoj oluji. Jedini način da se zaštitimo od katastrofe je da se stup zakopa, ili uredno odsiječe i time odvoji od glavnog nalazišta." "Drugim riječima, treba maknuti gromobran", zaključio je Jack. Karen je provjerila vrijeme. Ako je geolog bio u pravu, imali su samo sedamnaest sati. "A ako bismo minirali samo kristalni stup?" * "I dalje preopasno", mrmljao je Charlie. "Čak i kad bi nam to uspjelo, glavno bi nalazište moglo apsorbirati kinetičku energiju eksplozije."

139

Zavrtio je glavom. "To je riskantno. Snaga eksplozije potrebne da slomi tako velik stup mogla bi potaknuti istu katastrofu kakvu pokušavamo izbjeći." Zavladao je muk dok su svi razmišljali o bezizglednosti situacije u kojoj su se našli. "Treba nam pomoć", promrmljao je Charlie. Karen se zagrijala za ideju. "Mogla bih pokušati dobiti pomoć voditelja istraživača, dr. Corteza. On je upozoravao mornaricu u vezi s miniranjem kristala, a mislim da nije ni veliki Spanglerov obožavatelj." "Nisam siguran", odgovorio je Jack. "Sumnjiv mi je svatko tko radi s tim gadom." "Ali on je geofizičar", suprotstavila se Karen. "Cijenjen u svom području." "A meni bi stvarno dobro došla pomoć stručnjaka", složio se i Charlie. Jack se namrštio i zagledao u kameru. "Ali, možemo li mu vjerovati, Karen?" Trenutak je šutjela, a zatim uzdahnula. "Mislim da možemo. Ali trebaju mi vaši podaci. Morat ću ga uvjeriti." Jack se okrenuo Charlieju. "Možeš li joj poslati svoje rezultate istraživanja?" On je potvrdio i izgubio se. Javila se i Mivuki. "Prikupit ću sve prijevode i pripremiti Gabriela da sve pošalje." "Sjajno", rekao je Jack. Ponovno se okrenuo prema kameri i Karen se učinilo da joj gleda ravno u srce. "Kako si?" upitao ju je nježno. "S obzirom na činjenicu da sam zarobljena milju ispod vode i daje sutra kraj svijeta, nije loše." "Jesu li bili grubi prema tebi?" Sjetila se crne masnice na oku opipavši njene bolne rubove. "Ne, pala sam niz stube... više njih." "Žao mije, Karen. Nisam te smio uvući u ovo." Uspravila se. "Nemoj se kriviti, Jack. Draže mi je da sam tu gdje jesam, nego tamo na sveučilištu i da nemam pojma o svemu ovome. Ako postoji način da se spriječi ono što nam prijeti, bolje da sam u središtu dogañanja." Začula se Mivuki. "Skupila sam sve podatke. Ali da bih ih mogla poslati, trebat će mi ova videoveza za prijenos podataka." Jack je kimnuo. "Čula si?" • "D-da." Karen se borila s promuklim grlom. Bila joj je mrska pomisao da prekine vezu s prijateljima. "Gabriel će poslije paziti na ovaj kanal", rekla je Mivuki. "Posluži se njegovom šifrom ako želiš stupiti u kontakt s nama." Jack se nagnuo bliže i ispunio licem cijeli zaslon. "Budi oprezna, Karen. David je gad, ali nije glup." "Znam." Gledali su jedno drugo još jedan trenutak. Jack je poljubio prste i stavio ih na zaslon. "Izvući ću te odande." Prije no što je uspjela odgovoriti, veza se prekinula i slika je nestala. Umjesto Jacka se pojavila obojena crta koja se polako povećavala kako su stizali podaci. Usmjerila je informacije na DVD. Sjedila je sama i čekala prijenos datoteke. Sa strane se začuo glas: "Što to radiš?" Karen se okrenula. S donje palube dolazio je David. Trebao je biti vani u Perseusu i nadgledati minere. Očito se vratio prije. Bosih nogu, u ronilačkom odijelu, odmaknuo se od ljestvi i krenuo prema njoj. "Rekao sam Cortezu da uvijek netko mora biti s tobom. Sto radiš ovdje sama?" Namjestila je umiljato lice. Krajičkom oka promatrala je crtu koja je polako rasla. "Dala sam Cortezu ono što ste željeli. Ključ za drevno pismo. Istražuju ga i nije im trebala moja pomoć." Došao je do nje. Okrenula se i laktom zaklonila pogled na crtu koja je prikazivala prijenos podataka. Pogledao je zaslon, a zatim opet nju. Zaškiljio je. "Ako te ne trebaju, moraš.biti zatvorena u svojim prostorijama." Uhvatio ju je za rame. "Doñi." Povukao ju je na noge. Nije se usuñivala pogledati prema računalu ck mu ne privuče pozornost. "Zašto biste me zatvarali?" hrabro je upita-la.\ Stala je pred njega zaklanjajući mu pogled. "Kamo bih mogla otići?" ^ David se namrštio. "Zato što su to moje naredbe. Nitko ih ne krši. Čak ni Cortez." "Jebe mi se za -" Gornjim dijelom ruke snažno ju je udario u lice. Iznenañena, Karen je zastenjala i zamalo pala na koljena. Uhvatila se za stolac da bi ostala na nogama. "Nitko se ne suprotstavlja mojim naredbama", rekao je muklo. Dok se trljao po ruci, pogled mu je odlutao do zaslona. Karen se trgnula. 0, Bože... Pogledala je zaslon. Bio je milostivo prazan. Prijenos je završio. Uspravila se s olakšanjem. Očito sumnjičav, ogledavao se zavojitim nizom laboratorija tražeći bilo kakav dokaz sabotaže. Vidjela je kako mu se nosnice šire dok je njušio zrak poput lovačkog psa, a tada se munjevito okrenuo prema njoj. Nesvjesno se odmaknula.

140

Približio joj se. "Njušim Kirklanda na tebi, gaduro. Ne znam što smjeraš, ali saznat ću." Leñima su joj prošli ledeni trnci. Uhvatio ju je za lakat snažno joj zabivši prste u ruku. "Idemo sad do ostalih. Vrijeme je da nauče ponešto o vojnom protokolu." Dok ju je odvlačio, bacila je pogled na prazni terminal. Na malom srebrnom disku bili su skriveni odgovori na sva pitanja - drevni misteriji, podrijetlo svemira, čak i sudbina svijeta. Morala je smisliti način da ih stavi u ruke nekome tko bi mogao pomoći. Ali kako?

20:13, PLAVI BEZDAN Jack je sjedio na stolcu u geološkom laboratoriju dok je Charlie pregledavao podatke na svom računalu. Obojica su tražili odgovore. Pokušavao je razmišljati, ali Karenino lice s masnicama i ožiljcima stalno mu je dolazilo pred oči i ometalo ga. Zatvorio je oči. "A što ako bismo pokušali napraviti kratak spoj na toj prokletoj stvari?" "Molim?" "Rekao si da nalazište funkcionira kako nekakva elektromagnetska baterija. Što bi bilo kad bismo ga, ne znam, preopteretili ili tako nešto?" Charlie se okrenuo od računala umorno se mršteći. "To bi samo ubrzalo -" Još se jače namrštio. Jack je mogao vidjeti kako vrti kalkulacije u glavi. "Misliš da bi moglo upaliti?" Ponovno je pogledao Jacka. "Ne, uopće ne. Ali dao si mi ideju." Ustao je, prišao radnom stolu i počeo kopati po svojim spravama. Za nekoliko je trenutaka povezao rezervni akumulator s kablovima. "Što to radiš?" "Izvodim mali eksperiment." Podigao je vodove spojene s baterijom i spojio ih s čeličnim hvataljkama koje su držale kristalnu zvijezdu. Stavio je jednu od Robertovih maski za noćno gledanje. "Možeš li ugasiti svjetlo?" Jack je skliznuo sa stolca i pritisnuo prekidač. Čuo je kako Charlie kopa po mračnoj kabini, a zatim slabašno pucketanje elektriciteta. Izmeñu baterijskih kablova zasjao je plavi luk, bolno blještav u mraku. Kristal je zasjao kao prava zvijezda. Svjetlost koja je isijavala lomila se u spektru boja. Jack se prisjetio sličnog prizora - kad je elektromagnet kojim su vadili dijelove Air For-ce Onea prošao preblizu stupa. Bio je zasjao jednakim sjajem. Zvijezda je postajala sve sjajnija i podigao je ruku da zaštiti oči. Charlie je bio nagnut nad zvijezdu, lutajući pogledom izmeñu nje i po-tenciometra na akumulatoru. Jednom gaje rukom okretao i zujanje baterije se pojačalo. "Charlie -" "Tiho." Još je više okrenuo potenciometar. Zvijezda se počela dizati sa stola i sad je lebdjela nekoliko centimetara iznad njega. Svjetlost joj je bila gotovo previše jaka. U zraku se osjećala naelektriziranost. Jacku su se nakostriješile dlake na rukama, a plombirani zubi počeli su ga boljeti. Kao daje ponovno u podmornici. Pogled mu je odlutao na zidni sat koji je visio iznad mjesta izvoñe-nja_?ksperimenta. Velika se kazaljka kretala u pogrešnom smjeru. "Čudesno", promrmljao je Charlie, i dalje nagnut nad lebdeću zvijezdu. Tada je malom prostorijom odjeknulo glasno krak i sve se zavilo u tamu. Jack je čuo daje kristal uz zveket pao na stol. "Upali svjetla", zapovjedio mu je Charlie. Protrljao je ruke da mu proñu trnci i upalio svjetlo. "Što si to učinio?" Charlie je s hvataljkama podigao zvijezdu. Čelične štipaljke koje su je držale sjajile su od usijanosti. "Hm... zanimljivo..." "Što?" Podigao je zvijezdu tako daje i Jack vidi. Izmeñu hvataljki, kristal je napuknuo na pola. "Što to znači?" upitao je Jack. Charlie je digao pogled. "Nisam još siguran."

20:56, BAZA NEPTUN Karen se trudila da ne plače. Sjedila je na uskom krevetiću u kabini koja nije bila veća od polovice kade. Što da učini? David je skupio cijelu posadu stanice u blagovaonici i petnaest im je minuta držao bukvicu. Jedan od znanstvenika je pogriješio i upitao ga jednostavno pitanje. Zbog te mu je drskosti David iznenadnim udarcem razbio nos. Nakon toga je u prostoriji zavladala grobna tišina. David je pokazao ono Što je želio. Ovdje je on bio gospodar. Nakon te predstave izjurio je vukući Karen za sobom. Uskoro se našla zaključana u kabini. Sve se činilo nemogućim i beznadnim. Zadnja dva dana gotovo i nije spavala. Sve ju je boljelo, bila je iscrpljena i na rubu snaga. Zabila je lice u ruke. Ne može ovo sama.

141

Dok joj. se iz dubine nakupljao jecaj, čulo se slabašno kucanje na vratima. "Dr. Grace?" Oprezno je sjela. "Tko je?" "Dr. Cortez. Mogu li ući?" Zamalo se zagrcnula od olakšanja. "Naravno." Ustala je kad je čula ključ u bravi. Stari znanstvenik se uvukao i zatvorio vrata iza sebe. "Ispričavam se što vas ometam tako kasno." "Ne trebate. Dobro će mi doći društvo." Dopustila si je notu olakšanja u glasu. "Ogavan tip, nije li? Nisam vas smio ostaviti tamo samu. Nisam razmišljao. Bio sam previše uzbuñen vašim otkrićem veze sa zapisom s Uskršnjeg otoka." Sjela je i pokazala mu prema jedinom stolcu. "Nije bila vaša pogreška." "Pa, jednom kad ovo završi, predat ću službenu žalbu." Kimnula je, ne želeći mu razbijati iluziju da će to imati bilo kakvog utjecaja. Spangler je radio pod okriljem državnog vrha. Imao je potpuno odriješene ruke. Cortez je nastavio. "Došao sam vidjeti biste li nam mogli pomoći. Još imamo problema s dešifriranjem zapisa." Progutala je slinu. Ako je željela bilo što postići, bilo je vrijeme da nekome daruje povjerenje. Dosta je bilo s igrama. "Dr. Cortez, nisam bila potpuno iskrena s vama." "Kako to mislite?" "Imam potpuni prijevod. Ne samo zapisa sa stupa, nego i dodatnih tekstova iz razdoblja kad je stup otkriven." Zapanjeni Cortez je ostao bez riječi. "Nije... što... kako ste... ali kad...?" "Imam informaciju koja mora doći do nekoga na položaju", nastavila je. "Nekoga tko nije u Spanglerovu zapovjednom lancu." "Informaciju o čemu?" "Informaciju o kraju svijeta." Namrštio se sumnjičavo je gledajući. Ustala je. "Znam kako to mora zvučati. Ali odvedite me do računala na drugoj razini i dat ću vam dokaz." I dalje je oklijevao. Zagledala se u njega. "Nakon noćašnje demonstracije, komu ste voljni ukazati povjerenje, Spangleru ili meni?" Na trenutak je pognuo glavu, a zatim ustao. "On vam nije nikakva konkurencija. Idemo. Zapovjednik se zavukao u svoju sobu, ali njegov zamjenik patrolira. Držite se mene. Dokle god smo zajedno, sve bi trebalo biti u redu." Otvorio je vrata. _Karen je krenula van za njim. Iako nije bilo nikakve zabrane da se kreće pod pratnjom, svejedno su imali dojam kao da bježe iz zatvora. Oboje su se tiho šuljali prostorijama za boravak držeći dah i vireći iza uglova. Nije bilo nikoga. Tada su došli do ljestvi koja su vodile dolje, do razine laboratorija. Cortez je krenuo prvi. Pokazao joj je daje sve čisto i da ga prati. Kad se spustila, otvor izmeñu dvije razine zatvorio se uz zvučno piskutanje. Tiho su prošli oko prstena laboratorija do malog terminala koji joj je bio dodijeljen. "Što sad?" upitao je Cortez ogledavajući se po praznom prostoru. Pokazala mu je na stolac. Ona je ostala stajati. "Pohranila sam podatke na disk." Pružila je ruku do tipkovnice i otvorila datoteke s informacijama. Na zaslonu su se pojavili nizovi podataka. Pomogla je istraživaču da se snañe u njima pokazujući mu tekst platinaste knjige i objašnjavajući gdje je pronañen. Ispričala mu je skraćenu verziju svojih i Jackovih iskustava. Ubrzo joj je Cortez pokazao neka šuti i nagnuo se bliže. Letio je prstima preko tipkovnice otvarajući stranicu za stranicom podataka. Većina toga zvučalo je previše tehnički za Karen, ali Cortez je to gutao. "Ovaj Charles Mollier je nevjerojatan znanstvenik. Ono što je otkrio o kristalu u tako kratkom vremenu je zapanjujuće! A to potvrñuje i mnoga moja prijašnja testiranja." Nastavio je čitati bujicu teksta i grafova. Karen je gledala kako mu se izraz lica polako mijenja od zadivljenosti do užasnutosti. Kad je završio, sjeo je i skinuo naočale. "Znao sam da smo trebali nastaviti s više opreza. Bezumno je poigravati se sa snagom takve veličine." Čučnula je uz njega. "Hoćete li pomoći da ovo doñe do nekoga tko će slušati? Imamo samo petnaest sati prije udara solarne oluje." "Svakako. Imam prijatelje u Los Alamosu i Državnom laboratoriju Lavvrence Berkelev. Postoje načini da se zaobiñu uobičajeni državni kanali." Karen je osjetila val nade. "Ima li još podataka?" upitao je Cortez trljajući oči. "Nisam sigurna. To je sve što su mi poslali. Ali mogu doznati." "Kako?" Utipkala je Gabrielovu šifru na tipkovnici. Gotovo istog trenutka iz zvučnika se začuo glas. "Kako vam mogu pomoći, dr. Grace?" "Tko je to?" upitao je Cortez. "Nitko... zapravo." Usmjerila je pozornost na računalo. "Gabriele, moram stupiti u vezu s Plavim bezdanom."

142

"Naravno. Odmah." Praćena zujanjem, veza s udaljenim brodom je uspostavljena i u kutu zaslona pojavio se mali prozor na kojem je zatreperilo Mivukino lice. "Karen?" "Sa mnom je dr. Cortez. Spreman nam je pomoći." Mivuki je na nekoliko trenutaka nestala ispred kamere, a zatim su se pojavili Jack i Charlie. Brzo su se predstavili jedni drugima. "Imate li ikakvih prijedloga?" upitao je Cortez. "Ja mogu proslijediti informaciju pravim osobama, ali što onda? Prema podacima mogu zaključiti jedino to da moramo smisliti način da zaštitimo glavno nalazište od bombardiranja solarne oluje. To nam ostavlja samo nekoliko mogućnosti." "Raspravljali smo o tome", rekao je Jack. "Najlakši je način da se stup zakloni. Da se pokrije, zatvori u olovnu kutiju ili nešto slično. Ali ne znam je li išta od toga izvedivo u tako kratkom vremenu. Ako to nije moguće, onda možemo riskirati i namjestiti eksploziv tako da precizno odlomi stup od njegova temelja." Cortez se namrštio. "Ali kinetička energija eksplozije -" "Znamo, ali kao što sam već rekao, to nam je druga opcija. A i to je bolje od ničega, jer nakon toga ostaje samo jedna stvar koju možemo učiniti." "A to bi bilo?" "Oprostiti se sa životom." Cortezovo se lice smračilo. Charlie je prekinuo tišinu. "I dalje ću raditi s kristalom, možda doñem do nečega novog." Ali nije zvučao previše uvjeren u to. Jack je nastavio. "Ostaje samo jedna prepreka - Spangler. Ne mogu riskirati da ostavim Karen tamo ni trenutak dulje no Što je potrebno. Kad David dozna da mu radite iza leña, život joj neće vrijediti ni koliko je crno pod noktom. Moramo se pobrinuti da nestane prije nego što Spangler shvati što se zbiva." Cortez se namrštio. "To bi moglo biti teško. Sutra ujutro evakuiraju stanfćiTkao mjeru predostrožnosti prije aktiviranja eksploziva. Već sam provjerio raspored odlazaka. Karen i ja idemo posljednji, zajedno sa Spanglerom." Karen se pojavila ispred kamere. "A nakon današnjeg incidenta, sumnjam da će Spangler sutra skidati pogled s mene." "U tom slučaju, čini se da ćemo ponovno trebati vašu pomoć, dr. Cortez. Moj brod je na pola dana puta izvan vašeg područja. Kad se dovoljno približimo, zaronit ću u svojoj podmornici. Odande ćemo morati zajedno koordinirati Karenino izvlačenje ispred nosa tog čovjeka." "Dat ću sve od sebe. Pokazat ću dr. Grace sve što znam o Neptunu i napravit ćemo nekakav plan." Jack se složio. "Javit ću vam se kad budem na putu." Negdje iza Karen čulo se škljocanje pregradnih vrata. I ona i Cortez su poskočili. "Netko dolazi", prošaptala je. "Moramo se isključiti." Jack se zagledao u nju. "Vidimo se sutra." Dodirnula je zaslon i veza se prekinula. Cortez je izvadio disk i spremio ga u džep. "Čim vas vratim u vašu sobu, odmah šaljem podatke. Ujutro će biti novi dan. Izvući ćemo se iz ovoga - i vi i cijeli svijet." Ugledavši tračak nade, Karen se nasmiješila. Razmišljala je o Jac-kovim zadnjim riječima: Vidimo se sutra. Namjeravala gaje držati za to obećanje.

22:55 "Bili ste u pravu, gospodine", rekao je Rolfe skidajući slušalice. Stisnut u kabini, David je povukao svoje slušalice. Njih su dvojica uz pomoć Jeffreysa prisluškivali tajnu komunikaciju s Kirklandovim brodom. Bacio je slušalice na drugi kraj sobe. "Gad je još živ. Kad ga sljedeći put vidim, zabit ću mu bombu u guzicu. I pobrinuti se da ostane mrtav." "Što zapovijedate?" David se naslonio i isprepleo prste na trbuhu. Čuo je samo posljednji dio razgovora. Njegov stručnjak za komunikaciju pomno je motrio vezu i znao je kad je bila uspostavljena, ali bila je prokleto dobro zaštićena i kad ju je Jeffreys uspio dešifrirati, razgovor se bližio kraju. Ipak je čuo dovoljno. Planirali su sabotirati nalazište i osloboditi ženu. "Zapovjednice?" Slažući plan u sebi, David je pročistio grlo. "Pritajit ćemo se. Neka misle da su pobijedili." "Kad ćemo krenuti u akciju?" "Onda kad ćemo znati da je Kirkland na putu ovamo. Udaljen od svog broda i izoliran." Ustao je. "Tada ćemo završiti stvar. Ti preuzmi njegov brod, blokiraj im sve veze i ostavi Jacka meni. Dok god imamo ženu, on će doći do nas." "U redu, 'zapovjednice. Ali što ćemo s Cortezom?" David se nacerio i razdvojio dlanove. "Čini se da ćemo večeras morati malo pospremiti kuću."

143

23:14

Cortez se gunñajući spuštao ljestvama do razine s pristaništem. Najniža se razina sastojala od tri dijela: velikog pristaništa, prostorije s pumpama, s četiri hidraulične pumpe teške tristo tona, i male kontrolne sobe sa skladištima nazvanima "garaže". Trenutačno su tamo bila uskladištena oklopna odijela jedinice za duboka ronjenja. Prišao je kontrolnoj ploči. Bila je automatizirana i cijeli bi se postupak pristajanja glatko odvijao nakon jednog pritiska na tipku. Pristanište bi se u pritisku izjednačilo s vanjskim vodama. Kad bi to bilo gotovo, vrata bi se otvorila propuštajući podmornicu unutra ili van; zatim bi se ponovno zatvorila. Barem je tako bilo na papiru. Kad je ostavio Karen u njenoj kabini, jedan mu je tehničar javio da se pojavio problem u pristaništu; Pomislio je da ga prepusti nekomu iz tehničkog osoblja, ali nitko nije poznavao Neptunove sustave tako dobro kao on. A nakon Što je već poslao poruku svom prijatelju u Los Alamosu, bio je nervozan i pun energije. Čučnuvši pokraj kontrolne ploče, izvukao je kutiju s alatom i začas otvorio ploču. Bilo je lako uočiti problem. Pregorio je osigurač na jednoj pumpi. Manji problem. Pristanište je još moglo funkcionirati s ostale tri pumpe, ali to će usporiti stvari. Psujući zbog gnjavaže na koju mora gubiti vrijeme, stavio je osi-guračelTkutiju i ušao u prazno pristanište. Dvije podmornice - Perse-us i Argus - trenutačno su bile na površini. Zbog priprema za sutrašnju evakuaciju obje su izvučene na suho i pregledane. Ispražnjeno pristanište je nalikovalo na veliko skladište zidova okruženih širokim cijevima za vodu. Krenuo je prema drugoj strani prostorije s torbom u ruci. Bio je to jednostavan popravak. Osjetio je da nije sam. Neki nagonski osjećaj opasnosti poigravao mu se sa živcima. Usporio je i okrenuo se. S vanjske strane vrata pristaništa primijetio je pokret, pomak u sjenama. Srce mu je luñački udaralo. "Tko je tamo?" Proučavao je vrata i mali prozor za promatranje kontrolne prostorije. Nitko se nije javljao. Nije bilo pokreta. Možda mu se samo učinilo. Polako se okrenuo i nastavio prema drugoj strani prostorije. Napeti živci slali su mu upozorenja. Osluškivao je, tražeći i najtiše zvukove, ali sve Što je čuo bili su njegovi koraci. Kad se približio drugom zidu, pristaništem je odjeknuo glasni zveket. Šokirano je uzdahnuo i preplašeno se okrenuo. Vrata pristaništa su bila zatvorena. Gledao je kako se zasuni zatvaraju. "Hej!" povikao je. "Ja sam unutra!" Ispustio je kutiju s alatom, namjestio naočale i požurio pristaništem. Što ako ovdje ostane zaključan cijelu noć? Ostali su računali na njegovu pomoć. Na pola puta je začuo prodorno pištanje iznad glave. Užasnuto je pogledao gore. Znao je svaki centimetar ovog mjesta, svaki zvuk i škripu ogromne stanice. "O, Bože... ne!" Uključen je postupak za pristajanje i pritisak u sobi se počeo pri-lagoñavati. Znao je da mora nekome javiti da je unutra i potrčao je prema vratima. A tada je primijetio pokret. Na prozoru za promatranje pojavila se glava. Prepoznao je lice i izopačeno, nadmoćno cerekanje. Spangler. Ovo nije bila slučajnost. Cortez je stao. Pritisak u ušima mu je već rastao i ako se postupak ne zaustavi, izjednačit će se s onim vani, u dubinama - preko petsto kilograma po kvadratnom centimetru. Bio je siguran da je Spangler oštetio osigurač pumpe kako bi ga namamio ovdje dolje. Jedina mu je nada bila da onesposobi motore ostalih pumpi. Ako uspije izvaditi preostale osigurače... Krenuo je prema udaljenom zidu i ostavljenoj kutiji s alatom. Pritisak u prostoriji se penjao. Postalo je teško disati, vidno polje mu se suzilo. Sopćući se borio da nastavi dalje. Kad su mu bubnjići pukli, osjetio je eksploziju boli u glavi. Jauk-nuo je, mašući rukama i zbacujući naočale s glave. Niz vrat mu je curila krv. A pritisak je još rastao. Posrtao je; na rubovima zamućenog pogleda plesala su mu svjetla. Boreći se za dah, pao je na koljena. Spustio se na jednu, pa onda na drugu ruku dok gaje pritisak mrvio. Više nije mogao disati. Prevrnuo se na stranu i srušio. Ležao je na leñima, slijep, očiju potisnutih previše duboko u lubanju. Grebao je prstima po podu, moleći milost. Veliki teret na njegovim grudima i dalje je rastao. Preplavila gaje užarena bol kad su mu se rebra počela lomiti, urušavajući se i razdirući mu pluća koja se više nisu mogla širiti. A težina je rasla. Prestao se opirati i prepustio se. Njegova je pokojna žena Maria svoj život posvetila projektu Neptun. Na neki je način bilo u redu da on uzme i njegov život. Maria... dušo... volim te. Tada gaje, kao da izdiše posljednji dah, svijest naposljetku napustila i progutala gaje tama.

144

23:20

David je kroz prozor za promatranje gledao slomljeno tijelo bivšeg voditelja istraživača ispruženo na podu. Vidio je kako mu je lubanja implodirala pod pritiskom i mozak mu se rasuo uokolo. Kao ronilac je oduvijek bio svjestan te opasnosti; prijetila je svima koji su se spuštali u dubine. Ali promatrati je iz prve ruke... Okrenuo se potisnuvši tračak mučnine. Grozno. Rolfe je stajao pokraj kontrolne ploče. "Zapovjednice?" "Pusti vodu." Zamjenik gaje poslušao i potopio pristanište.

19

Ratnik

9. KOLOVOZ. 5:02 USS HICKMAN ISTOČNO KINESKO MORE Admiral Houston je nepomično stajao na krmenoj palubi razarača USS Hickman. Još nije izašla zora, ali vatre koje su sjale na jugu zapalile su cijeli obzor. Nikad nije vidio da ocean gori. Nuklearni udari bili su precizni i odlučni; uništili su zrakoplovne i raketne položaje duž fronte blokade. Batan, Senkaku Shoto, Lu wan: nepoznati većini svijeta, ti mali rubni otoci uskoro će postati sinonim za Nagasaki i Hirošimu. Američke snage su već krenule u razbijanje ostatka blokade. Ali ne i Hickman. Prepun ranjenika, polako se kretao prema zaklonu Okinawe. Zbog zavoja na desnoj ruci Houstona su pribrojili ranjenicima. Preživio je potonuće Gibraltara spasivši se s broda trenutak prije no što ga je kiša projektila rastrgala na komade. Mnogima to nije pošlo za rukom. Broj mrtvih i nestalih penjao se na tisuće, uključujući kapetana broda i dobar dio njegova časničkog osoblja. Dok je tako stajao, tiho je izgovarao njihova imena... ona koja je znao. Bilo ih je još toliko mnogo koja nije. "Admirale, ne biste trebali biti na otvorenom", tiho mu je rekao poručnik. Mladi časnik, Hispanoamerikanac, bio mu je dodijeljen kao pomoćnik. "Svi bi trebali biti ispod palube." "Ne brini. Sad smo dovoljno daleko." "Zapovjednik -" "Poručnice", mrko gaje upozorio. "Na zapovijed, admirale." Mladić je brzo zašutio i uzmaknuo jedan korak. Houston je osjećao kako mu se hladan jutarnji povjetarac zavlači pod raskopčanu pilotsku jaknu. S rukom u povezu nije ju mogao do kraja zakopčati. Zadrhtao je od hladnoće. Za sat vremena doći će do Nahe na Okinavvi, upravo kad se digne sunce. Tamo se trebao ukrcati na brod za SAD. Vatreno je razaranje blijedjelo i polako tonulo iza obzora. Povremeno se nad vodom čuo odjek potmulih eksplozija. Napokon se okrenuo. "Spreman sam. Krenimo dolje", rekao je umorno. Poručnik mu je ponudio ruku kao potporu. U tom je trenutku odjeknula sirena za uzbunu i obojica su se ukočili. Radarsko upozorenje. Projektil. Tada gaje Houston čuo. Zujanje koje je paralo uši. Poručnik ga je uhvatio za zdravu ruku, želeći ga povući do najbližih vrata. Otresao je ruku. "Udaljava se." Potvrñujući to, vatreni trag se pokazao na noćnom nebu krećući se iznad broda prema sjeveru. "M-l 1", rekao je tiho Houston krenuvši s poručnikom do krmene ograde. Dok je pratio njegovu putanju, vatrenom tragu pridružio se novi projektil... a zatim još jedan. Nove rakete krenule su sa zapada, iz Kine. Iako su dolazile iz različitih pravaca, Houston je mogao pretpostaviti što im je meta. Ravno pred njima bila je Okinawa. "Oh, Bože..." "Što je?" Predstavi su se pridružili novi bljeskovi na sjeveroistoku. Tucet tankih plamenih jezika podigao se u noć da ih presretne. Jato projektila Patriot II zujalo je na nebu poput vatrometa za Dan nezavisnosti. Jedan kineski projektil je pogoñen i vatreni se luk pretvorio u prevrtanje i pad; sjaj je nestao u tami. Ali druga dva su nastavila dalje nestav-ši iza tamnog obzora. "Što se dogaña?" upitao je poručnik. Houston je samo zurio. Isprva nije bilo zvuka. Samo blijesak svjetlosti, kao da je samo Sunce eksplodiralo iza obzora. Poručnik je ustuknuo jedan korak.

145

Preko vode je krenuo potmuli zvuk nalik na grmljavinu pod morem. Na obzoru se svjetlost spojila i stvorila dva sjajna oblaka na rubu svijeta. Polako, previše polako, dizali su se na vatrenim stupovima. Iz srca oblaka isijavale su blistave boje: vatrena narančasta, sjajna crvena, tamna grimizna. Houston je zatvorio oči. Udar eksplozije, čak i iz takve daljine, udario je u brod poput teškog čekića i spalio Houstona na palubi a da nije uspio izreći ni posljednju molitvu.

6:04, NAUTILUS Obučen u ronilačko odijelo, Jack se popeo u Nautilus koji se ljuljao na malim valovima iza krme njegova broda. Uvukao se na sjedalo i počeo posljednju provjeru sustava. Znao da to vjerojatno nije potrebno i da nema previše vremena, ali ta gaje rutina smirivala. Neće podbaciti. Ne smije. Dok je Plavi bezdan jurio prema mjestu pada Air Force Onea, njegova je posada cijelu noć radila na pripremi podmornice za dugu plovidbu, puneći glavne baterije, tankove s kisikom, mijenjajući filtere na spremnicima za ugljični dioksid, podmazujući mehanizam propelera. S novim slojem voska i laštenjem mogla je proći kao nova. No sve je to bilo potrebno. Danas je Jack vodio Nautilus na najduži put do sada. Sat vremena prije Bezdan je bacio sidro u zavjetrini malog otoka, ne većeg od igrališta za bejzbol, udaljenog dvadesetak nautičkih milja od mjesta nesreće. Jackov je plan bio da se s podmornicom prišulja što je bliže moguće, a zatim s dr. Cortezom i Karen dogovori plan za njeno oslobañanje iz morske baze. Za to će im trebati savršena usklañenost. Dao je Robertu znak daje sve u redu i ovaj je spustio kupolu i pričvrstio vijke. To je inače bio Charliejev zadatak, ali on je cijelu noć bio zatvoren u laboratoriju radeći na kristalu. Robert je dvaput potapšao bok podmornice dajući mu uobičajeni znak daje spremna za zaranjanje. Jack je kimnuo oceanobiologu, koji je položio dlan na kupolu nijemo mu želeći sreću, a zatim skočio s podmornice. Jack se osvrnuo. Cijela njegova posada okupila se kod krmene ograde. Čak je i stari Elvis stajao pokraj Liše polako mašući repom. Svima im je mahnuo pa pritisnuo tipku, uvlačeći balastnu vodu u prazne spremnike s obje strane. Podmornica je polako tonula. Kad se voda popela preko kupole, osjetio je tračak bojazni. Svrstao ju je u uobičajenu napetost prije zaranjanja, ali u srcu je znao da ovaj put tu postoji još nešto. Za šest sati majka svih Sunčevih oluja pogodit će Zemlju - i ako on i ostali ne uspiju, bit će svejedno hoće li spasiti Karen ili ne. Pustio je podmornicu da tone svojom vlastitom težinom. Mogao se brže spustiti s propelerima, ali morao je štedjeti baterije. Voda oko njega bila je ponoćno plava dok se približavao oznaci za pedeset metara. Kad je došao do nje, sasvim je lagano uključio propelere i pokrenuo Nautilus nježnom putanjom prema dolje, udaljavajući se od malog otoka prema otvorenom moru. Podmornica je polako tonula u sumrak... stotinu metara... zatim u potpunu noć... sto pedeset. Nije palio ksenonske svjetiljke da sačuva baterije. Upravljao je kroz crne vode samo pomoću računala. Kad je Bezdan doplovio, sona-rom su kartirali okolno područje i ubacili informacije u navigacijski sustav podmornice. Jednom kad se nañe blizu dna, uključit će aktivni sonar^Naredio je i prestanak komunikacije s brodom kako bi ostao što više skriven. Dvije stotine metara... počele su se pojavljivati točkice svjetlosti. Bioluminiscentni plankton i drugi mali višestanični primjerci života. Uživao je u predstavi. Čak je i ovdje život nalazio načina da preživi. Prizor mu je pružio malo nade. Četiri stotine metara. Uključio je sonar podmornice da bi se napokon spustio do dna. Tamo kamo je krenuo bilo je previše opasno ići naslijepo. Istodobno je pratio analogni dubinomjer i sonarno očitanje. Spretnim je dodirima manipulirao nožnim pedalama da napravi male promjene u kursu. Gledao je kako se brojevi penju. Pet stotina metara. Pritisnuo je prekidač i dvostruka koplja svjetlosti probila su tamu osvjetljavajući prostor ispod njega. Pritisnuo je pedalu i nakrivio podmornicu na stranu, pregledavajući područje ispod sebe. Bilo je savršeno, upravo onakvo kakvom se i nadao: labirint dubokih kanjona. Izlomljeni okoliš ispod njega vodio je sve do mjesta nesreće. Plan mu je bio da se posluži zaklonom kako bi prikrio svoj dolazak, slično kako se poslužio potopljenim ruševinama da bi se primaknuo Davidovu čamcu. Meñutim, nadao se da će ovaj put rezultat biti bolji. Zadnji put se vratio praznih ruku. Kad se dubinomjer približio oznaci za šest stotina metara, zakrenuo je podmornicu u širok kanjon izmeñu dva grebena. Usporio je i izjednačio balast da bi nastavio u ravnom položaju. Kad je bio spreman, uključio je propelere i počeo dugo, zavojito putovanje. Zidovi su s obje strane bili prekriveni školjkama i dagnjama, vlasu-ljama i koraljima dubokih mora. Hlapovi i rakovi motali su se oko stijena mašući i škljocajući štipaljkama prema strancu u njihovoj sredini. Druge su životinje bježale pred njegovim svjetlima: jata riba srebrnih trbuha zajedno su jurila i nestajala u tren oka, krvavo crvene hobotnice bježale su u paničnim oblacima tamne tinte, a crne krilate raže zabijale su se dublje u mulj.

146

Zadivljen morskim životom oko sebe, nastavio je kliziti kanjonom. U sljedećih je sat vremena, koristeći se sonarom i kompasom, plovio labirintom najbolje Što je mogao, krećući se izlomljenom crtom. Zaobilazeći morsku planinu zaronio je u dugi, uski kanal. Bio je savršen. Iz njega su se granali bočni kanali i ogranci, ali prema naprijed se pružao ravno do njegova cilja. Pogledao je na sat. Još četiri sata do podneva. Bio je u Škripcu s vremenom. Nagazio je pedale i pojurio u kanal. Taj mu je iznenadni zalet spasio život kad je stijena zdesna odjednom eksplodirala. Pogoñena odostraga, krma podmornice se podigla i Nautilus se prevrnuo i zabio u udaljenu liticu. Udarivši glavom u kupolu, Jack je zastenjao. Nautilus se otkotrljao niz liticu. Začulo se zloslutno škripanje kad se nešto otrgnulo od donjeg dijela podmornice. Jedna je svjetiljka eksplodirala uz zvučan prasak, bacajući komade debelog stakla. Borio se da ostane na sjedalu, moleći se da unutarnja titanijska ljuska i neprobojni akril ostanu cijeli. Čak bi i obična pukotina na ovim dubinama u nanosekundi raznijela podmornicu i zdrobila život u njoj. Stišćući pedale, uspravio je podmornicu. Uletio je u oblak mulja i pijeska i vidljivost mu je pala na nulu. Kroz hidrofon je čuo muklo prevrtanje stijena iza sebe. Pogledavši preko, ramena, mogao je vidjeti samo srušeni zid stijena. Ispružio je vrat i podigao pogled. Brže struje iza vrha morske uzvisine počele su razbijati oblak mulja. Napokon je iznad sebe ugledao napadača. Druga podmornica kružila je poput morskog psa. Nalik na cigaru, s kratkim krilcima, vrebala je nastavljajući s lovom. Znao je taj oblik. Perseus - najnovija mornarička podmornica; bila je smrtonosna koliko i obla. Admiral mu je pokazao njene specifikacije u noći sabotaže. Bila je dvostruko bolja od Nautilusa: brža, pokretljivija, napravljena za veće dubine. Ali najgore od svega - imala je zube. Primijetio je leñnu peraju titanijskog velikog bijelog. Niz pripremljenih mini torpeda. Naglim je pokretom ugasio posljednju svjetiljku na svojoj podmornici. Kroz tamu iznad njega slabašna je zraka svjetlosti tragala za njim radeći mu krugove nad glavom. Gladni proždrljivac tražio je lovinu u zamci.

8:02, PLAVI BEZDAN Charlie je hodao malim laboratorijem mrmljajući sam sebi. "Moglo bi upaliti..." Više puta je ponovio izračune i napravio mnoštvo pokusa s kristalom. Svejedno još nije bio uvjeren. Teorija je bila samo teorija. Prije no što bude spreman posvetiti se svome planu, želio se savjetovati s dr. Cortezom u morskoj bazi. Ali vrijeme je istjecalo, a Charlie nije imao načina da stupi u kontakt s geofizičarom. Ovisili su o tome da im se jave iz morske baze. Ponovno se nagnuvši nad računalo, pritisnuo je tipku i na zaslonu se pojavila trodimenzionalna slika Zemlje. Oko planeta je kružilo stotinjak malih križića koji su se polako kretali plešući zamršeni balet. S lijeve se strane isijavanje tankih crta kretalo točno prema središtu zaslona, prema Zemlji. One su označavale solarnu oluju koja se približavala. Provjerio je gornji desni kut gdje je mali sat odbrojavao vrijeme do sudara s gornjom atmosferom. Četiri sata. Ples križića oko Zemlje temeljio se na aktualnim podacima iz Centra za svemirske letove. Pratili su dolazak zračenja i procjenjivali kako bi ono moglo utjecati na satelite u orbiti. Charlie je stavio prst na jedan od križića. Prekinulo ga je kucanje na vratima. "Charlie, zove nas Karen", javila se Lisa. Uspravio se s olakšanjem. "Hvala Bogu! Bilo je i vrijeme, monV Izvadio je disk s najnovijim podacima i odjurio van. Našao je Lisu i Mivuki ispred profesoričinog prijenosnog superra-čunala. Odmah je osjetio napetost u sobi. Nijedna žena nije izgledala zadovoljno. "Što nije u redu?" upitao je Lisu obilazeći stol. Karen gaje čula i odgovorila mu. "Zvala sam vas da vidim jeste li se čuli s dr. Cortezom." Charlie se nagnuo pred kameru. "Kako to misliš? Zašto ga sama ne pitaš?" "Zato što sam jutros čula da je tijekom noći otišao na površinu i odonda se nije javio. Nadala sam se da vas je zvao." "Nije." Charlie je probavljao informaciju. "Ne sviña mi se to. Kako je dr. Cortez nestao a da se nije javio, možda bi bilo bolje da sami ponovno razmotrimo situaciju. Za svaki slučaj. Jack je već krenuo s podmornicom. Spojit ću te s Nautilusom da se vas dvoje možete dogovoriti kako će te izvući od tamo." Karenina slika je zatreperila. "Možda ne bi bilo loše. Posljednji znanstvenici trebaju otići za jedan sat i onda ostajem sama s Davidovim zamjenikom. Ako ćemo nešto učiniti, to mora biti uskoro. Ali što je sa stupom? Što ćemo učiniti ako nam se dr. Cortez ne javi?" "Moli se da se javi. Pomoli se daje bio previše zaposlen s dogovorima za spašavanje svijeta da bi našao vremena za nas." Ali Charlie je i sam znao da je malo vjerojatno da će ta molitva biti uslišana. "Slušaj, Karen, radio sam na nečemu. Nešto bismo mogli pokušati. Ostanimo u kontaktu."

147

"Pokušat ću, ali neće biti lako. Poručnik Rolfe je dolje i pomaže kod porinuća sljedeće podmornice. Odgurnula sam da hitno moram na zahod kako bih vas nazvala." Pogledala je na sat. "I istječe mi vrijeme. Morala bih se vratiti dolje." "Daj da te onda spojim s Jackom," Charlie se okrenuo Mivuki. Profesorica je pritisnula tipku i rekla: "Gabriele, možeš li spojiti ovu vezu s Nautilusom?" Uslijedila je stanka. "Bojim se da to ne mogu učiniti. Čini se da postoje nekakve smetnje." Karenino čelo se naboralo od brige, a zatim je njena slika zatreperila i pretvorila se u snijeg koji se proširio cijelom vezom. "Gabriele, vrati je!" naredio je Charlie. "Bojim se da to ne mogu učiniti. Čini se da postoje nekakve smetnje", ponovio je. Prije nego što je Charlie mogao zatražiti objašnjenje, čulo se kako netko trči niz stube. Robert se javio preko malog razglasa. "Imamo -" "Društvo", završio je Kendall McMillan kad je upao u sobu. "Dva vojna broda kruže oko obje strane otoka." Svi su krenuli prema stubama, osim Mivuki koja je ostala za računalom leteći prstima preko tipkovnice. "Neću ostaviti Karen!" viknula im je. "Pokušavat ću je dobiti i obavijestiti je o dogañajima." (charlie se složio. "Učini sve što možeš. Ali ako se ukrcaju na brod, sakrij to računalo. To bi mogla biti jedina stvar izmeñu nas i svršetka svijeta." Popeo se na krmenu palubu Bezdana i vidio dugačak brod koji je klizio oko južne strane njihova malog otoka. S palube mu se začula sirena praćena porukom: "Pripremite se za ukrcavanje! Na bilo kakav pokušaj otpora odgovorit ćemo paljbom!" McMillan se zabuljio. "Što ćemo učiniti?" "Nemamo izbora", rekao je Charlie. "Ne ovaj put. Predat ćemo se."

8:14, BAZA NEPTUN Karen je pokušala ponovno utipkati Gabrielovu adresu. I dalje nije bilo odgovora. Pogledala je na sat i ustala sa sjedala. Nije više mogla odugovlačiti a da ne izazove sumnju. Još je jednom namršteno pogledala prema računalu. Naprasni kraj razgovara s Plavim bezdanom prijetio je dizanjem panike u njoj. I dalje razmišljajući o prekidu veze, prišla je ljestvama za drugu razinu i krenula dolje. Kad je spustila nogu do sljedeće prečke, netko ju je uhvatio za gležanj i povukao. Ciknula je i pala s ljestvi. Rolfe ju je čvrsto držao zavrnuvši joj ruku. "Zašto si se zadržala tako dugo?" Karen je progutala slinu izbjegavajući njegov optužujući pogled. Potrudila se da joj glas zadrhti; zapravo nije ni trebala glumiti. "Jer... jer..." "Jer što?" Ošinula ga je pogledom. "Jer sam dobila mjesečnicu, ako baš moraš znati!" Rolfeovo lice poprimilo je tamniju nijansu crvene boje. Izgleda da čak ni ti opaki specijalci-ubojice nisu željeli znati za takve detalje iz života žene. "Dobro, ali više se ne odvajaj. Samo što nismo lansirali posljednju skupinu prema površini." Nije joj se svidjelo kako je to zvučalo. Posljednju skupinu... A što je s njom? Poveo ju je do kontrolne sobe pristaništa. Pogledao je kroz prozor, a zatim progovorio u tanki mikrofon. "Sve spremno, ArguseV Karen je provirila kroz prozor. U podmornici su bili zatvoreni pe-Ijar i posljednja dva znanstvenika, stisnuti u stražnjem odjeljku. "Svi sustavi u redu. Spremni za polazak", javio je peljar. "Izjednačavanje pritiska." Rolfe je pritisnuo veliku plavu tipku i pokrenuo sustav pristaništa. Čim se pritisak izjednačio, otvorile su se cijevi i voda je navrla brzo gutajući podmornicu. Karen je sve pozorno promatrala. Bez dr. Corteza, možda će ovo morati učiniti sama. Cijelo je jutro pratila svaki Rolfeov korak, u tišini učeći kako funkcionira stanica. Sve je bilo pojednostavljeno, uglavnom zahvaljujući ovoj maloj kontrolnoj sobi. Niz od četiri monitora pokazivao je vanjski pogled sa svih strana stanice. Dodatna dva monitora za dubinske robote nalazila su se iznad para kontrolnih ručica. Ostatak kontrolne ploče odnosio se na samo pristanište. Vidjela je kako se morska voda diže pokraj malog prozora za promatranje. Dok se pristanište punilo vodom, za oko joj je zapeo metalni odsjaj. U pristaništu je plutalo nešto malo. Odvratila je pozornost od predmeta, pomislivši daje riječ o nekoj zaboravljenoj alatki, i ponovno se vratila podmornici. Na drugoj strani pristaništa peljar se podigao s palube i sad je isprobavao propelere. Odsjaj joj je ponovno privukao pogled. Bio je to isti predmet, ali sada se prevrtao ispred malog prozora. Nagnuvši se bliže, Karen gaje prepoznala. Naočale. Slomljenih stakala, iskrivljenog i strganog okvira. Stavila je ruku na usta da prikrije uzdah.

148

8:15, NAUTILUS

Skriven u oblaku mulja, Jack je približio podmornicu dnu litice i priljubio se ispod izbačene stijene da sakrije svoju sonarnu sjenu od podmornice iznad sebe. Dodirivao je pedale najmekše što je mogao, trudeći se da ne bude brži od struje. Nije se usuñivao kretati većom brzinom kako ne bi ostavio brazdu u oblaku i otkrio položaj. Iznad njega je, krivudajući i tražeći ga, prošao sjaj Perseusova reflektora. Čekao je da se mulj slegne. Znao je da mora nestati prije nego što se to dogodi. Ipak se prisilio da nastavi puževom brzinom, vozeći "naslijepo, bez svjetla, i voñen samo sonarom. Cilj mu je bio bočni kanjon ispred njega. Nije imao predodžbe kamo vodi i je li to slijepa ulica, ali znao je da se mora izvući iz glavnog kanala prije no što se oblak raziñe. Tada je u slušalicama začuo glas. "Znam da si tamo, Kirklande. Ne možeš se zauvijek skrivati." Spangler... super... zašto nisam iznenañen? Ostao je tih, praveći se mrtav. "Imam tvoju ženu zarobljenu u morskoj bazi i zaplijenio sam ti brod. Pokaži se i poštedjet ću ostale." Jack je zatomio osmijeh. Kako da ne. Tišina se razvlačila. David se ponovno javio, sada ljući. "Hoćeš li da damo poneku lekciju profesorici Grace dok te nema? Možda želiš čuti njeno vrištanje dok je poručnik Rolfe siluje?" Stisnuo je šake, ali je ostao tih. Svojim bi otkrivanjem više naškodio nego pomogao Karen. Najveće je šanse imao ako ostane skriven. Napokon se desno ispred njega otvorio bočni kanal i, povećavši brzinu, skliznuo je Naiitilusom kroz uski ulaz. Na računalnom navigacijskom zaslonu pojavili su se sonarni podaci. Odahnuo je s olakšanjem. Bočni kanal nije bio slijepa ulica. Zavijao je u daljinu, dijeleći se i granajući. Nestrpljivo je povećao brzinu i pojurio dubokom pukotinom. Trebao je vremena i udaljenosti da se riješi gada. "Kamo si krenuo, Jack?" Iza njega su zasjala svjetla. Trznuo se i okrenuo. Jebem... Perseus je pohitao za njim u uski kanjon, spuštajući se s ubojitim namjerama. Pogledavši iza sebe, shvatio je u čemu je pogriješio. Iza repa podmornice dizao se prašnjavi trag mulja koji je u prolazu podigao s morskoga dna. Jasan trag. Glupa pogreška. Odustavši od skrivanja, upalio je svjetiljku i nagazio pedale. Nautilus ]e poletio i izjurio iz kanjona. Kad se okrenuo, primijetio je kako je pokraj kupole podmornice prozujao torpedo zamalo ga promašivši. Torpedo je udario u morsku uzvisinu s lijeve strane i, zagrmjevši preko hidrofona, bljesnula je kratka eksplozija. Ploveći na udarnom valu, nagnuo je podmornicu i naglo zaronio u susjedni kanal. Izravnavši se, dnom podmornice zaparao je po mulju i podigao oblak. Ono Što ga trenutak prije izdalo, sad bi ga moglo spasiti. Ugasio je svjetiljku i nastavio se vući po dnu bez propelera, nestajući u sve širem oblaku mulja i pijeska. Čuo je kako David psuje preko radija. U žaru lova je zaboravio da mu je radioveza ostala otvorena. Jack nije namjeravao ispraviti tu pogrešku. Prisluškivao je. "Proklet bio, Kirklande. Danas ću te vidjeti mrtva." Jack se nacerio. Samo pokušavaj, glupane. Skliznuvši iza zavoja, hitao je procjepom kad je čuo sonarno upozorenje. Samo dvadeset metara dalje kanjon je završavao u ravnoj litici. "O, sranje..." Okrenuo je propelere u suprotnom smjeru, što je uzrokovalo mučno prodorno zujanje, i okrenuo nos podmornice ravno gore. Ali to nije bilo dovoljno da poništi inerciju i Nautilus je donjim dijelom snažno udario u zid. Poletio je naprijed, a remenje mu se zasjeklo duboko u ramena. Ispravio se i uključio propelere, krećući se ravno gore. Na računalu je zazvonilo novo upozorenje. Baterije su mu bile na izmaku. "Sjajno... fantastično..." Popevši se iznad zida, izravnao je podmornicu i požurio vrhom uzvisine. Molio se da mu baterije potraju dovoljno dugo. Osjetivši kretanje s lijeve strane, okrenuo se i ostao zaslijepljen svjetlošću. Perseus je izletio iz obližnjeg kanjona ravno na njega. Da ga ne udari u bok, Jack je zakrenuo podmornicu i primio udarac u donji dio. Nautilus se snažno zatresao. Pogoñena u krmu, podmornica se zavrtjela. Bezuspješno ju je pokušao izravnati. Udario je u morsku uzvisinu i zabio se nosom plovila u debeli mulj. Znojeći se i uz zvonjavu u ušima, borio se s propelerima da se nekako izvuče. Uz škripu opterećenog metala, Nautilus se iskoprcao. Kad je usmjerio podmornicu prema gore, krajičkom oka je vidio kako se Perseus okreće u uskom luku usmjeravajući svoja torpeda prema njemu. Vrijeme j e da krene! Nagazio je pedale i propeleri su zazujali. Podmornica se tresla i podrhtavala, ali se nije micala s mjesta. Prednji propeleri su bili začep-ljeni pijeskom. "Daj, daj..."

149

Nagazio je u rikverc i ispuhao začepljene propelere. Perseus se brzo približio, odlučan da ovaj put ne promaši. "Jesi li spreman umrijeti, Kirklande?" Riješivši se nanosa, Jack je pokrenuo^ propelere. Nije imao vremena za uzmak pa je krenuo ravno prema protivniku. Odlučio je zaigrati riskantnu igru živaca. Vjerovao je u Davidov kukavičluk. Ako bi torpedo eksplodirao preblizu, i njegova bi podmornica bila u opasnosti. Zabio je pedale u pod i pojurio naprijed. Umjesto da se izmakne, Perseus je ostao na kursu. Jack je upalio svoju svjetiljku i svjetlost se zabila u drugu podmornicu. Zaslijepljen, David je skrenuo u posljednjem trenutku. Kad je proletio ispod neprijateljske podmornice, Jack je nakratko ugledao Davida ispruženog na trbuhu u vrhu podmornice nalik na cigaru, a zatim je Perseus nestao. Gledajući kako se vraća, Jack je vidio niz torpeda koji su se okrenuli prema njemu dok ga je Perseus izbjegavao. Na njima se pojavio vatreni mlaz. "O, sranje!" Uspravio se u sjedalu. Najbliži je kanjon bio predaleko. Sonar je uhvatio torpedo koji je jurio za njim. Uhvatio se kako se naginje naprijed kao da će mu to dati na brzini. "Makni se. Na vezi se začuo smijeh. "Adios, glupane!" Shvatio je da se neće uspjeti dokopati kanjona. Potražio je druge mogućnosti i uočio veliku stijenu na vrhu uzvisine. Nagazivši lijevu pedalu, oštro je skrenuo prema njoj. "Samoubojstvo, Jack? Barem umri časno!" Jack je šarao pogledom izmeñu jurećeg torpeda i sve bližeg sudara. Grizući se za usnu, grozničavo je računao. U posljednji je trenutak ispraznio tankove s balastom i pritisnuo gas. Prednji dio njegove podmornice zabio se u muljevito dno ispred stijene - i odbio se od njega. S povećanim potiskom prema gore, malo je plovilo preskočilo stijenu kao gimnastičar koji preskače konja. Ali torpedo to nije mogao. Velika stijena ispod Nautilusaje eksplodirala i udar je podigao krmu podmornice zasipajući joj dno krhotinama. Vozeći se na udarnom valu i kupeći novi balast, Jack je povikao iz sveg glasa. Potisak gaje odbacio preko ruba kanjona. Zaronio je, upadajući u novu pukotinu kao daje od olova. Blizu dna se izravnao i nastavio uz površinu. U sebi je osjećao mješavinu olakšanja i uzbuñenja, ali ona je bila kratkog vijeka. Mračne vode iznad njega uskoro su zasvijetlile najavljujući Davidov dolazak. Približavao se svojom bržom podmornicom. Pogledao je sonar. Pred njim se pojavila čudna sjena. Ne znajući što ga čeka, za svaki je slučaj ostavio upaljene svjetiljke. Trebao mu je zaklon - i to brzo! Skrenuvši iza blagog zavoja u kanjon, ugledao je nepravilnost. Preko pukotine se pružao kameni luk, visok i tanak most. Uplovio je ispod njega. Bio je premali da bi se sakrio, ali dao mu je ideju. Usporio je i spustio se na muljevito dno. Bilo je vrijeme da se izjednače šanse.

SOBA ZA IZVANREDNE SITUACIJE. BIJELA KUČA Lawrence Nafe je stajao pred računalnom strateškom kartom koja je sjajila na stražnjem zidu Sobe za izvanredne situacije u Bijeloj kući. Iza njega su bili okupljeni pripadnici Združenog stožera, Kabineta i Tajne službe. Mali otok Okinavva sjajio je crvenom bojom. Uništen. Stotine tisuća ubijenih u zasljepljujućem blijesku. "Moramo izabrati metu, gospodine predsjedniče", rekao je ministar obrane. "Osveta mora biti brza i nemilosrdna." Nafe je odstupio od karte i okrenuo se. "Peking." Ljudi oko stola su zinuli. "Spalite ga do temelja."

8:55, PERZEUS Ležeći na trbuhu u zaobljenom vrhu podmornice, David je pojurio iza zavoja. Znoj mu je curio niz lice u nos i usta, ali nije ga pokušavao obrisati - nije se usuñivao pustiti kontrole. Preko poliakrilnog vrha podmornice pred Iicpm mu je sjajio zaslon sa sonarnim crtama ispred pogleda na teren pred njim. Zaobišao je zavoj i ugledao neprijatelja. Osmjehnuo se. Dakle, kopile ipak nije umaklo bez ozljeda. Očito oštećena, Jackova zatamnjena podmornica trzala se i njihala pod kamenim lukom. David je gledao kako je očajnik pokušava pokrenuti podižući mulj i pijesak, ali bez uspjeha. Podmornica je i dalje posrtala. Kao mali ptić s ozlijeñenim krilom. "Problemi?" javio mu se.

150

"Jebi se!" Nacerio se i spustio, prilagoñavajući svjetla kako bi osvijetlio kupolu druge podmornice. Unutra je vidio Jacka koji se mučio. David je uzbuñeno podigao svoju podmornicu iznad neprijatelja. Dok je prolazio ispod luka, prilagodio je svjetla Perseusa fokusirajući ih na neprijatelja u zamci. Uživao je gledati Jacka kako se mahnito bori za život. Kad je prolazio točno iznad oštećene podmornice, dva su se protivnika susrela oči u oči. David se nacerio prema dolje, a Jack je pogledao gore prema njemu. Na tako maloj udaljenosti, David mu nije vidio strah u očima, samo zadovoljstvo. Jack je podigao ruku i mahnuo mu - a zatim je Nautilus poletio ravno gore. David je ostao zatečen pa se nije uspio maknuti na vrijeme. Podmornice su se sudarile i udario je bradom o kupolu. Ugrizao se za jezik. Zaiskrilo mu se pred očima i krv mu je ispunila usta. Na trenutak je Jackova kupola okrznula Davidovu. Bili su si nadohvat ruke, a ipak nedodirljivi. Jack mu se nacerio. "Vrijeme je da poravnamo šanse, gade." David je pogledao svoj sonarni prikaz. Odjednom je shvatio zamku - ali sekundu prekasno. Vrh Perseusa udario je u kameni luk iznad sebe i David je izbacio bujicu psovki. Uz škripu titanija, spremnik s torpedima udario je u stijenu nad njima. Jedan se torpedo aktivirao, poletio kanjonom i eks plodirao udarivši u udaljenu liticu. Ostatak spremnika se slomio i otkotrljao. : Nakon uspješne klopke Jackova je podmornica krenula dolje. "Kao što si rekao... adiosl" Nautilus je krenuo naprijed, prema zaklonu od oblaka koji je nastao od eksplozije torpeda. Pljujući krv, David je pritisnuo prekidač. "Ne, nećeš, glupane."

9:04, NAUTILUS Jackov smiješak se istopio kad se Nautilus iznenada zatresao pod njim. Snažno je poskočio u svom oklopu kad je kretanje podmornice prekinuto na pola puta. Okrenuvši se oko osi, vidio je da ga je Perseus uhvatio jednom mehaničkom rukom. David je čvrsto stisnuo hvataljke i nije ga puštao. Titanijska ruka se trzala uz škripu metala. Jackovim zaslonom zasvijetlila su crvena svjetla upozorenja. Bio je prikliješten, u zamci. Uhvaćen odostraga, nije se mogao boriti svojim mehaničkim rukama. Titanij se i dalje mučio dok su ga hvataljke Davidove podmornice gnječile i trgale. Zaslon je treperio. Utihnuli su spremnici ugljičnog dioksida. David je presjekao glavni strujni vod. Ovo nije bilo dobro. Brzo razmišljajući, zaronio je prema dnu da uzme balast odvlačeći mornaričku podmornicu za sobom. Istodobno je tijekom spuštanja počeo kružiti. Koristeći se ksenonskom svjetiljkom, usmjerio se prema slomljenom spremniku s torpedima na morskome dnu. Svjetlost je postala prigušena kad mu je oštećeno napajanje, ali ignorirao je smetnje koncentrirajući se na svoj cilj. Kad je bio dovoljno blizu, primio je kontrole svojih mehaničkih ruku. Podigao je desnu ruku i uhvatio jedan od odbačenih torpeda koji je ležao na dnu. David je shvatio opasnost i zatresao Nautilus koji je počeo divlje poskakivati. Jack je zbog potresanja ispustio torpedo, ali gaje opet spretno ulovio drugom mehaničkom rukom. Prije nego što bi ga ponovno mogao ispustiti, povukao je ruku i zamahnuo njome prema naprijed bacajući torpedo u temelj kamenog luka. Eksplozija je raznijela bazu luka. Kameni most se slomio i počeo padati na njih. Kako se Jack i nadao, David nije bio spreman riskirati vlastitu kožu. Pustio je Nautilus i okrenuo se na drugu stranu. Ali Jack se zavrtio za njim i uhvatio stražnji dio Perseusa. Situacija se okrenula. Držao je morskoga psa za rep. "Kamo si krenuo?" upitao gaje. Glavni dio luka rušio se na njih iz visine. "Pusti me! Obojicu ćeš nas ubiti!" "Obojicu? Ne bih rekao." Manje stijene padale su oko njih stvarajući kratere u mulju. Jack je pratio sonar i kotrljanje stijena. Drugom mehaničkom rukom trgao je Perseusov glavni sustav za pokretanje. Kad mu je oštetio propelere, otpustio je hvataljke i povukao se punom brzinom. Pokušavajući pobjeći od padajućih stijena, Davidova je podmornica zateturala, ali uzalud. Stijene su se zabile duboko u mulj. Jack je'vidio da su oko Perseusa nakratko šiknuli mjehurići. Isprva je pomislio da je podmornica implodirala, ali kad su se mjehurići razišli, mala akrilna kupola izletjela je poput strijele iz vanjskog tita-nijskog okvira. Spangler je upotrijebio mehanizam za slučaj opasnosti. Izbačeni stakleni "čamac za spašavanje" izjurio je iz svog težeg, vanjskog oklopa. Tone kamenja su istog trenutka sravnile sa zemljom napušteni dio.

151

Gad je pobjegao! Jack se namrštio penjući se iznad muljevitog oblaka koji se širio. Kupola za spašavanje ispunjena zrakom brzo se dizala sa svojim jedinim putnikom. Malo crveno svjetlo za slučaj opasnosti na njezinu kraju treperilo je prema Jacku rugajući mu se. U svojoj težoj podmornici, nije se zanosio nadom da će uloviti Davida. Ksenonskim reflektorom je pratio kurs kupole koja je izlazila iz zidova kanjona i penjala se u otvoreno more. Napetih vilica i nesiguran što da učini, zgrabio je kontrole - a onda je krajičkom oka primijetio nekakvo kretanje. Iz jedne kamene jazbine izvirilo je veliko stvorenje i krenulo prema staklenoj kupoli. Sigurno su ga privukle eksplozije, prijetnja njegovu teritoriju. Jack je dodirnuo mikrofon i rekao: "Davide, mislim da ćeš ostati na večeri."

9:11 David se namrštio kad je čuo poruku. O čemu je pričao? Kako bi mu mogao nauditi? Jackova podmornica ga nikad ne bi mogla uhvatiti. Iako na kupoli za spašavanje nije bilo nikakvog oružja niti je njome mogao upravljati, bila je brza. Zaobljeni akrilni torpedo bio je lagan i iznimno plovan. Pripremajući se za spajanje s morskom stanicom, utipkao je šifru u računalo. Čim se vrati, naredit će da ubiju antropologinju, i to polako. Rolfe je bio vješt u "ispitivanjima". Razvezao je mnoge tvrdoglave jezike. Pobrinut će se da Jack čuje njene vriske i molbe prije no što završe s njom. Dok je tipkao zadnje brojeve, kupola se zatresla i bacila ga na stranu. Pogledao je vodu oko sebe, ali u slabašnom treperenju svjetla za slučaj opasnosti na krmi nije vidio ništa. Podigao se na lakat. Tada se kupola ponovno zatresla i odjednom ju je nešto naglo povuklo dolje. Udario je glavom u debeli akril. "Koji kur -" Riječi su mu zapele u grlu kad je pogledao iza nožnih prstiju. U svjetlu crvene svjetiljke vidio je prianjaljku veliku kao tanjur pričvršćenu za kupolu. Dugačak krak omatao se oko kupole i vukao ga u dubine kao upecanu ribu. Divovska lignja! Pročitao je izvješće o Jackovoj borbi s tim čudovištem. Panično je pritisnuo dlanovima o staklo. Bio je bez oružja. Pretraživao je more oko sebe. Pod crvenim je svjetlom, kao pod stroboskopom, vidio druge krakove i udove koji su se primicali spuštajući se na uhvaćeni plijen. Kupola je grubo okrenuta. David se prevrnuo i primijetio veliko crno oko zagledano u njega. Iz stisnutog grla provukao mu se slabi jecaj. _Qko je nestalo kad je čudovište zavrtjelo kupolu. David se oslanjao o staklo. Svuda oko njega bila je masa krakova. Gledajući iza nožnih prstiju, odjednom je osjetio opasnost iznad glave. Okrenuo se s trzajem - i zavrištao. Nadohvat ruke ugledao je ogromne otvorene ralje obrubljene kao žilet oštrim kljunovima, dovoljno velikim da pregrizu njegovu krhku kupolu na pola. I dalje užasnuto vrišteći, naglavce je povučen u gladna usta čudovišta koje je zagrizlo staklo grebući po njegovoj površini kljunom nalik na škripac. Povukao se u stražnji dio kupole i stisnuo. Pritom je laktom udario u komunikacijski sustav. Pogled mu je odletio na mali zaslon. Još je mogao komunicirati! Mogao je pozvati pomoć! Možda će neprobojno staklo dovoljno dugo odoljeti zvijeri. Ili se lignja možda zamori sa svojim tvrdoglavim plijenom i jednostavno ga pusti. Uhvativši se za taj tračak nade, potisnuo je paniku govoreći sam sebi da ostane koncentriran i ne paničari. Okrenuvši se na laktovima prema naprijed, dosegao je odašiljač. Dok je zvao površinu, čahurom je odjeknuo jezivi zvuk. Krak! Zagledao se iznad sebe. Po staklu su se širile male pukotine. Oh, Bože... ne... Sjetio se kako je umro dr. Cortez... zdrobljen, raznesene lubanje. Čudovište je nastavilo gristi. Niti pukotina širile su se oko njega poput paukove mreže. Pri tim ogromnim pritiscima implozija je bila neizbježna. Stisnuo je šaku kad mu se raspršila i posljednja nada. Ostala mu je samo jedna želja: osveta. Njegov je šef, uvijek paranoični Nicolas Ruzickov, ugradio osiguranje u slučaju da nalazište ikada bude ugroženo. Direktor CIA-e nije želio da snaga koja se tu nalazi padne u tuñe ruke. "Bolje da je nitko nema, nego da drugi doñu u njen posjed", objašnjavao je. Otvorio je poseban prozorčić na zaslonu i ukucao šifru. Prst mu je zastao nad tipkom enter. Podigao je pogled. Zvijer je i dalje strugala po staklu. Pokazivale su se nove pukotine. Čudovište ili pritisak... koja je smrt strasnija? Pritisnuo je posljednju tipku. Na zaslonu je na trenutak zasjalo: ZAŠTITNI MEHANIZAM UKLJU ČEN. Tada se čahura urušila i zdrobila ga u tren oka.

9:20, BAZA NEPTUN

152

Sjedeći pokraj svog čuvara, Karen je znala da joj vrijeme istječe. Za malo više od dva sata doći će do udara solarne oluje. Morala je stupiti u kontakt s Bezdanom i javiti im daje dr. Cortez ubijen. Ali čuvar je nije ispuštao iz vida. Dok je sjedila s rukama u krilu, poručnik Rolfe se nadvio nad radiostanicu. Dobili su poziv s površine. Iako je šaptao, uspjela je prepoznati tri riječi: evakuacija i zaštitni mehanizam. Usredotočila se na prisluškivanje, nastojeći čuti što yiše od razgovora. Kad je prekinuo vezu, poručnik se okrenuo prema njoj. "Šalju nam Argus. Odmah krećemo." Primijetila je daje izbjegava pogledati u oči. Lagao je - možda on i odlazi, ali to nije bilo u planu za nju. Glumeći poslušnost, ustala je i protegnula se. "Bilo je i vrijeme." I poručnik je ustao. Primijetila je kako mu lijeva ruka klizi prema nožu vezanom kod prepone. Neće biti metaka. Ne uz ovaj pritisak. Okrenula se i požurila prema ljestvama koje su vodile do pristaništa. Prva se popela na njih držeći protivnika na oku. Maknuvši ruku s drška noža, glavom joj je pokazao neka se spusti. Karen je brzo računala. Po dolasku su joj pokazali sve sigurnosne sustave. Sve je bilo automatizirano. Da bi joj plan uspio, morala ga je savršeno tempirati. Polako se spuštala ljestvama, prečku po prečku. Poručnik ju je pratio držeći se blizu kao i obično. Dobro. Na pola puta do dolje bučno je skočila s ljestvi. Rolfe se namrštio. "Oprezno, jebote!" ^Zaletjela se u zid i zabila lakat u sigurnosno staklo, slamajući zaštitni sloj. Progurala je ruku kroz staklo i, izrezavši si prste, došla do ručnih kontrola za slučaj opasnosti. Bila je to sigurnosna funkcija za zatvaranje razina u slučaju poplave. S pogledom koji je govorio da mu je sve jasno, poručnik se bacio s prečki na pola puta izmeñu razina. Počeo je padati prema njoj. Povukla je crvenu ručku. Odjeknule su sirene za slučaj opasnosti. Vrata su se sa zviždukom zatvorila. Otkotrljala se dok je poručnik padao kroz otvor zamahujući prema njenoj glavi. Ali napad mu je bio presječen na pola puta. Okrenuvši se, vidjela ga je kako grgljajući visi iz otvora; klizna vrata uhvatila su ga u području vrata. Zatvorila su se snagom koja je trebala zadržati šest stotina metara pritiska vode. Kosti su mu popucale i palubom se razlila krv. Okrenula se na drugu stranu kad je obezglavljeno tijelo izvijajući se palo na pod. Potrčala je nekoliko koraka i povratila. Ostala je i dalje pognuta i drhtavog želuca. Znala je da nije imala drugog izbora. Ubij ili budi ubijen, kako joj je Jack jednom rekao. Ali ipak... Zazujao je interfon kontrolne stanice i začuo se glas: "Neptune, ovdje površinska kontrola. Zabilježili smo zatvaranje vrata u slučaju opasnosti. Jeste li dobro?" Uspravila se osjećajući lupanje srca. Argus je sigurno bio na putu prema dolje. Nije mogla riskirati daje uhvate. Požurila je do kontrola i panično se pokušala prisjetiti kako se upravlja radiostanicom. Okretala je brojčanike i stiskala prekidače dok napokon nije pritisnula onaj pravi. Nagnula se prema mikrofonu. "Neptun zove površinu. Ne pokušavajte evakuaciju. Ponavljam, ne pokušavajte evakuaciju. Stanica je oštećena. Implozija neizbježna. Čujete li me?" Odgovorio joj je ozbiljan glas. "Čujemo vas. Implozija neizbježna." Duga stanka. "Naše molitve su s vama, Neptune." "Hvala vam." Ugrizla se za usnicu. Napokon slobodna, usmjerila je pozornost na važnije stvari. Gdje je, dovraga, Jack?

9:35, NAUTILUS Jack je teturao posljednjim kanjonom. Napokon je pred sobom ugledao svjetlost. Mjesto nesreće! Bio je tako blizu. Stiskao je pedale pokušavajući iz praznih baterija iscijediti još malo snage. Propeleri su slabašno zazujali. Ako ništa drugo, mahnita potjera kroz morske kanjone dovela gaje na četvrt milje od baze. Nakon što je vidio rasprskavanje Davidove čahure za spašavanje, trebalo mu je samo osam minuta da doñe do mjesta nesreće. Ali njegov je zaslon bio obojen bljeskanjem alarma crvene i žute boje. A najgore od svega, snaga baterija pokazivala je nulu na skali. Napon je bio tako nizak daje bio prisiljen ugasiti sve sustave koji nisu bili neposredno neophodni: svjetla, skupljače ugljičnog dioksida, čak i grijanje. Nakon kratkog prijeñenog puta već se žestoko tresao, plavih usana od ledene hladnoće dubina u kojima je bio.

153

Sad kad su svjetla baze osvjetljavala posljednji dio kanjona, isključio je i sonar. Time je dobio još pola minute snage za propelere. Nautilus je kliznuo naprijed. Svinute i strgane skije podmornice kretale su se samo centimetar od pješčanog dna. Trebala mu je cijela vječnost da se izvuče iz kanjona. Nakon toliko vremena provedenog u tami svjetla su ga zasljepljivala. Zaškiljio je. Stup je bio dvadeset metara udesno; blistavo osvijetljena morska baza, sa svoja tri dijela što su podsjećali na krafne, bila je ravno naprijed. U sebi je opsovao udaljenost koju je još morao prijeći. Zašto su napravili bazu tako daleko? Nikad neće uspjeti. Potvrñujući njegove misli, propeleri su usporili i zaustavili se u zlokobnoj tišini. Gazio je pedale. "Hajde, ne sad kad smo tako blizu!" Uspio je iznuditi slabo zavijanje, ali ništa više. Zavalio se u sjedalo i počeo razmišljati. Protrljao je dlanove. Prsti su mu već odrvenjeli od hladnoće. "Što sad?"

9:48, BAZA NEPTUN Karen je obrisala krvave ruke u hlače. Poništila je zatvaranje u slučaju opasnosti i popela se natrag na drugu razinu. Zadnjih je pet minuta bez rezultata pokušavala dobiti Gabriela. Ovako odsječena, osjećala se slijepom i gluhom. Sto će učiniti? Ustala je i pokušala se smiriti hodanjem. Palo joj je na pamet da pozove površinu i sve prizna. Sudbina svijeta ovisila je o nekome tko će se pokrenuti... bilo kome. Ali bilo joj je jasno da su šanse da uvjeri nekoga na vlasti nikakve. Disk s podacima s Bezdana nestao je zajedno s tijelom dr. Corteza. A tko bi vjerovao ženi koja je upravo obezglavila odlikovanog pripadnika američke vojske? Češkala se po glavi dok joj je srce lupalo. Morao je postojati način. Dok je hodala, osjetila je slabo podrhtavanje pod nogama. Zastala je. Vibracije su joj se penjale nogama. Zadržala je dah. Sve što joj je sad još nedostajalo bio je potres na dnu mora. Primakla se jednom od prozora. Kad je provirila, drhturenje se smirilo. Za oko joj je zapelo svjetlo koje je blijedjelo. Dolazilo je od stupa. Suzila je pogled i proučavala ga. Čudno. Odjednom je u stupu bljesnula svjetlost i zemlja se ponovno zatres-la. Čvrsto se uhvatila za zidove. U vrlo kratkom trenutku, dok je svjetlost bliještala, ugledala je odsjaj nečeg sjajnog i metalnog. Nešto je bilo tamo vani. Potres je prestao i svjetlost je izblijedjela. Buljila je i škiljila - ali ništa više nije mogla vidjeti. "Što je to bilo?" mrmljala je sama sebi. Kad je ustala, čvrsto prekriženih ruku sjetila se načina da provjeri.

10:18 NAUTILUS Cvokoćući zubima i slab od ustajala zraka, Jack je mehaničkom rukom pokušavao podići još jedan kamen s muljevitog dna. S prva četiri kamena dvaput je uspio pogoditi stup. Nije loše. Prije, dok je podmornica ležala mrtva na morskome dnu, sjetio se Charliejeve lekcije o osjetljivosti stupa na energiju, čak i kinetičku energiju, kao kad ga nešto udara po površini. Imao je taman toliko snage u baterijama da bi mogao upravljati jednom mehaničkom rukom i bacati kamenje na stup. Zemlja se tresla i stup je svijetlio. No je li bilo ikoga tko bi vidio njegov SOS? Je li baza već napuštena? To nije mogao znati. Trudio se iskopati još jedan kamen, ali zamaglilo mu se pred očima. Hladnoća i ugljični dioksid su činili svoje. Dok se borio da ostane pri svijesti, mehanička ruka se zaledila. Povukao je kontrole, no nije imao dovoljno snage. Odlučio je zadnji put pokušati s radiom. Posljednji trzaji baterije bili su dovoljni za još jedan poziv. "Može li me bilo tko čuti? Charlie... bilo tko..." Zastenjao je i klonuo natrag u hladno sjedalo. Nije bilo nikakvog odgovora. Drhtao je i tresao se cijelim tijelom. Čekao je. Duboke vode iscijedile su svu toplinu iz male podmornice. Pogled mu se ponovno zamutio. Plovio je na rubu izmeñu svijesti i nesvijesti. Borio se, ali ocean je bio snažniji. S posljednjim tračkom svijesti vidio je kako se nad njim pojavljuje veliko čudovište... a onda gaje progutala tama.

10:21 BAZA NEPTUN Karen je sjedila za kontrolama na prvoj razini. Pomoću upravljačke palice vodila je ruke podvodnog robota Huevja prema Jackovoj podmornici. Na monitoru pred sobom promatrala je što radi. Hvataljke su se ispružile, spustile oko dijela podmornice s titanijskim cijevima i čvrsto je uhvatile. Zadovoljna sigurnim stiskom, usmjerila je Huevja natrag prema stanici. Činilo se kao da se podmornica na trenutak opire da bi se zatim polako pomaknula. Obrisala je znoj s čela. "Možeš ti to, Huey." Robot veličine VW Bube i dalje se povlačio vukući podmornicu za sobom. Dok se kretao, Karen je kružila vanjskom kamerom pazeći da izbjegne prepreke i da ne izgubi Jacka i podmornicu.

154

Dok je vukla podmornicu, kroz njezinu je akrilnu kupolu vidjela kako se Jackovo tijelo naginje. Glava mu se ljuljala, a ruke su mu mlitavo visjele. Je li bez svijesti? Ili mrtav? Nije mogla znati, ali nije namjeravala odustati. J2ok je brzo radila, pogled joj je jurio od monitora do zidnog sata. Stisak na palici postao je sklizak. Ostalo im je manje od dva sata. Kako su se uopće mogli nadati uspjehu? Na ekranu je pratila kako se Huey kotrlja natrag vukući mrtvu podmornicu za sobom. Sto god bude, nije namjeravala ostaviti Jacka. Boreći se s palicom, polako je pomicala podmornicu po mulju. Srećom, radnici su već raščistili put od stupa do baze. Čak su i zalutali komadići zrakoplova bili isisani iz mulja. Radila je onoliko brzo koliko joj je sigurnost dopuštala, moleći se za još vremena. Tada se iz zvučnika kontrolne stanice začuo poznati glas: "Dr. Grace, ako nas možete čuti, molim vas, odgovorite. " Viknula je od olakšanja. Jednom rukom držeći palicu, slobodnom je rukom uključila komunikacijski sustav. "Gabriele!" "Dobro jutro, dr. Grace. Molim vas, pričekajte, spajam vas s Plavim bezdanom." Na monitoru je vidjela daje Huey napokon došao do stanice. Usporila je robota i oprezno dovukla Jackovu podmornicu ispod stanice. Okrenula je kameru i pokušala namjestiti podmornicu ispod vrata pristaništa. "Karen!" "Miyuki!0, hvala Bogu!" Prije nego što joj je prijateljica stigla odgovoriti, čuo se novi glas. Naglasak je odavao brodskog geologa. "Profesorice Grace, vrijeme je od najveće važnosti. Jeste li stupili u kontakt s dr. Cortezom? Što se dogaña?" Ispričala mu je skraćenu verziju dok je počinjala izjednačavanje pritiska u pristaništu. Brzo su razmijenili podatke. Saznala je da su svi brodovi na površini odlazili, ploveći punom snagom dalje od mjesta nesreće i napuštajući Bezdan. Čim su nestali, ponovno je uspostavljena radioveza. "Zašto odlaze?" upitala je. "Gabriel je pokupio šifriranu poruku. Uspio ju je pročitati. Čini se da su dobili nekakvu naredbu uključivanja zaštitnog mehanizma. Izbrisat će cijelo područje. Izgleda se da ne žele riskirati da se neka strana sila dočepa onoga Što je dolje. Mjesto je označeno za udar projektilima." "Kada?" "Gabriel to još pokušava saznati." Karen se odjednom osjetila slabom i nesigurnom. Iz koliko im različitih smjerova prijeti smrt? "A Što je s Jackom?" upitao je Charlie. Ponovno se usredotočila na monitore. "Pokušavam ga dovesti unutra, ali ne znam kako. Robot ne može podići podmornicu u pristanište. Jack to mora učiniti sam, a mislim da su mu baterije prazne." "Spojit ću te s podmornicom preko Gabriela. Možda ga uspiješ probuditi." "Pokušat ću." Dok je čekala, nagnula se i provirila kroz prozor za promatranje. Pristanište je bilo poplavljeno, a vrata su se otvarala. "Dr. Grace, priključeni ste na dubinski Nautilusov radio." Karen je progovorila u mikrofon: "Jack, ako me čuješ, probudi se!" Držala je monitor na oku namještajući Huevjevu kameru na staklenoj kupoli. Poslužila se robotskim rukama da protrese podmornicu. "Probudi se, kvragu!"

10:42 NAUTILUS Jack je plivao kroz tamu slijedeći šapat. Poznati glas. Krenuo je za njim prema žarkoj svjetlosti. Glas anñela... "Prokletstvo, Jack! Pomakni guzicu!" Pomakao se u sjedalu slijep i omamljen. Podigao je glavu. Svuda oko njega bila su svjetla. Ništa nije vidio. "Jack, ja sam, Karen!" "Karen...?" Nije bio siguran jesu li to njegove riječi ili je sve bilo samo u njegovoj glavi. Svijet je bio preplavljen svjetlima. "Jack, moraš podići podmornicu pet metara. Trebaš ući u pristanište iznad tvoje glave." Podigao je glavu. Kad su mu se oči privikle na svjetlo, uočio je velika otvorena vrata nad glavom. Polako je postajao svjestan situacije. "Ne mogu", promrmljao je. "Nemam snage." "Sigurno postoji način. Tako si blizu." Zagledao se gore prisjećajući se Spanglerove smrti. Možda postoji načirrr Karen se javila glasom punim očaja. "Jack, pokušat ću s robotom. Možda su mu ruke dovoljno jake da te ugura." "Ne..." Jezik mu se činio debelim i sporim. Ispružio je ruku izmeñu nogu i prstima napipao ručicu za odbacivanje vanjskog okvira podmornice. Povukao ju je. Bila je zaglavljena, ili je on bio preslab. "Jack..." Duboko je udahnuo i ponovno ju je uhvatio smrznutim odrvenje-nim prstima. Oduprijevši se nogama, pomogao sije s leñima i obje ruke da podigne ručicu izmeñu nogu. Čuo je prigušeno plop ručne pirotehni-ke. Brave vanjskog okvira su eksplodirale i oslobodile prostor u kojem se nalazio.

155

Lagana komora izdigla se iz svog oklopa poput kukca koji napušta staru kućicu. Pritisak ju je podigao kroz otvorena vrata. Jack nije vidio ništa od toga jer se ponovno onesvijestio.

10:43, BAZA NEPTUN Karen je na monitoru vidjela da se podmornica naizgled prepolovila. Preplašeno je uzdahnula, a tada je primijetila kako unutarnja komora kreće prema gore - ravno kroz otvorena vrata. Pritisnula je tipku na kontrolnoj ploči i počela izjednačavati tlak. Prišla je prozoru za promatranje. Jackova kupola poskakivala je i prevrtala se pri vrhu prostorije. Vrata pristaništa su se zatvorila. Čuo se rad pumpi. Gledala je zadržavajući dah. Jack je beživotno visio preko svojih sigurnosnih pojasa. Pet minuta potrebnih za ispumpavanje vode i izjednačavanje tlaka trajalo je cijelu vječnost. Nakratko je uspostavila vezu s Bezdanom i prenijela im najnovije informacije. Saznala je da Charlie zajedno s Ga-brielom radi na nekom svom planu. U strahu za Jacka, jedva je slušala. Napokon se upalilo zeleno svjetlo iznad pristanišnih vrata. Otvorila je bravu i povukla vrata. Napola akrilna, napola titanijska komora ležala je na boku. Robert joj je preko radiostanice već dao upute kako da je otvori. ZgrabivŠi bocu s kisikom za slučajeve opasnosti koja je bila pokraj vrata, provukla se kroz otvor. Otrčala je do kupole, uhvatila polugu za ručno otvaranje i počela je vrtjeti kao križni ključ na automobilu. Zagledala se unutra. Jackovo je lice bilo plavo. Vrtjela je svom snagom. Ventili su se odškrinuli uz pis-kanje zraka koji je istjecao. Karen je osjetila njegovu ustajalost - bio je istrošen i beživotan. Uhvatila je odvijeni vrh kupole i otvorila je. Kleknula je, odvezala remenje i izvukla Jackovo mlitavo tijelo. Koža mu je bila hladna i ljepljiva. Bila je sigurna daje mrtav. Spustivši ga na pod pristaništa, potražila mu je bilo na vratu. Otkucaji su bili slabašni i jedva primjetni. Plitko je disao. Kleknula je i uzela malu bocu s kisikom. Okrenula je ventil na boci i stavila mu masku preko usta i nosa. Sagnula mu se do uha i prošaptala: "Diši, Jack." Negdje duboko u sebi sigurno ju je čuo. Grudi su mu se počele dizati i spuštati dublje nego dotad. Okrenula se i otkopčala neoprensko ronilačko odijelo, oslobañajući mu grudni koš. Dok je to činila, ruka koja se podigla slabašno ju je uhvatila za zglob. Pogledala gaje i susrela se s njegovim pogledom. Progovorio je kroz masku. Glas mu je bio promukao. "Karen...?" Rasplakala se i nježno ga zagrlila oko vrata. Na trenutak su oboje ostali nepomični. Napokon je uz njezinu pomoć uspio sjesti. Gurnuo je na stranu masku i bocu s kisikom. Boja mu se već popravljala. "Reci mi što se dogaña?" upitao ju je cvokoćući zubima. Ispričala mu je. Prevrnuo se na koljena i teško zakašljao. "Kakav je taj Charliejev plan?" "Nije mi htio reći." "Zvuči kao Charlie." Ustao je uz njenu pomoć, trljajući ruke. "Koliko još imamo vremena?" "Jedan sat." U zadnji čas

19. KOLOVOZ.11:05 BAZA NEPTUN. SREDNJI PACIFIK Jack je sjedio zamotan u tople ručnike. Napokon je počeo osjećati prste na nogama. Na zaslonu računala ispred njega treperio je Charliejev lik. "Najprije mi ispričaj sve o tom napadu projektilima. O čemu se radi?" "Odozdo je pokrenut zaštitni mehanizam. Mislio sam da bi ti mogao više znati o tome." Jack je pogledao Karen. "Nije došao odavde", rekla je. "U to sam vrijeme bila s Rolfeom." "Onda je to sigurno bio Spangler", rekao je Jack mršteći se. "Njegov posljednji pokušaj da me ubije, makar i iz groba." "Čini se da te je stvarno mrzio", prekinuo gaje Charlie. "Na interkontinentalnom balističkom projektilu s nuklearnom glavom napisana su naša imena." Jack je raširio oči. Zaboravio je na hladnoću u udovima. "Koliko još imamo?" "Prema Gabrielovoj procjeni, pedeset sedam minuta. Minutu nakon što nas pogodi Sunčeva oluja." Jack je zavrtio glavom. "Dakle, Čak i ako zaštitimo stup i spasimo svijet, ipak ćemo umrijeti u nuklearnoj eksploziji." Charlie je slegnuo ramenima. "Tako nekako." Jack je sjedio u tišini, tvrdoglavo razmatrajući njihove opcije, pa uzdahnuo. "Nek' sve ide kvragu. Junaci ionako ne žive vječno. Idemo to obaviti. Kakav je taj tvoj novi plan, Charlie?"

156

"Nema baš puno izgleda da uspije." "S obzirom na prilike u kojima se trenutačno nalazimo, pristat ću na bilo kakve izglede." "Ali zaista sam najprije želio provjeriti svoje kalkulacije s dr. Cor-tezom." "Pa, osim ako nemaš opremu za spiritističku seansu, ništa od toga. Zato reci. Kakav je plan?" Charlie je izgledao turobno. "Ti si mi dao ideju, Jack. Preopteretit ćemo stup energijom." "Da bismo pokušali izazvati kratki spoj?" "Ne baš. Ako preopteretimo kristal s točno odreñenom količinom energije, koja će pulsirati na točno odreñenoj frekvenciji, ona bi trebala slomiti kristal bez kinetičkog udara, poput lomljenja kristalne čaše pomoću pravog tona." "A ti znaš koji je pravi ton?" "Mislim da znam. Ali teži je dio bio u pronalaženju načina da se ta nota izvede. Energija mora biti precizna i mora trajati tri minute." "I to si riješio?" "Mislim da jesam." Charlie je uzdahnuo. "Na tome smo Gabriel i ja radili otkad si otišao i - ovo ti se neće svidjeti, Jack - za ovakav tip kontinuirane snage trebat će nam lasersko oružje." "Kako bismo mi mogli doći do nečeg takvog?" Charlie se samo zabuljio u njega kao da bi on već trebao znati odgovor na to pitanje. Tada je Jack počeo shvaćati. Skočio je na noge. "Čekaj... ne misliš valjda na Spartacusa?" "Gabriel je došao do njegovih karakteristika. Moralo bi funkcionirati." "Što je Spartacus?" upitala je Karen. Jack je potonuo natrag u sjedalo. "Mornarički satelit. Onaj koji sam stavljao u orbitu kad je Atlantis oštećen. Opremljen je eksperimentalnim laserskim topom napravljenim da gaña ciljeve iz svemira. Zrakoplove, projektile, brodove, čak i podmornice." Okrenuo se natrag prema Char-lieju. "Ali on nije u uporabi. Oštećenje." Charlie je zavrtio glavom. "Samo sustavi navoñenja i lociranja -što ga, naravno, čini neupotrebljivim za vladu. Da bi radio, morali bi imati operatora koji bi gore sjedio i ručno nišanio." Zastao je. "Ali, srećom, mi tog operatora imamo ovdje." Jacku ništa nije bilo jasno, ali Karen je shvatila. "Gabriel!" "Upravo tako. Prije sam mu dao zadatak da pokuša ući u središnji procesor satelita. Uz trenutačnu globalnu krizu i s obzirom na to da se Spartacus vodi kao mrtav u svemiru, on i Mivuki uspjeli su zaobići stare sigurnosne sustave. Satelitski procesor je još aktivan." "Šališ se... nakon svih tih godina?" upitala je Karen sumnjičavo. "Ima napajanje na solarne ćelije. Izvor beskrajne energije." Dok su oni razgovarali, Jack je tiho sjedio prisjećajući se kako se sjajni satelit dizao s uzletišta s raširenim srebrnim solarnim krilima. Pokušao je ne misliti na ono što je uslijedilo poslije, ali nije mogao. Eksplozija, vrisci, beskrajan pad kroz svemir... Zadrhtao je - ne od hladnoće, nego od ugriza praznovjernog straha. Spartacus je bio uklet. Okruživala gaje smrt. Ništa dobro nije moglo izaći iz petljanja s tom nesretnom stvari. "Nećemo uspjeti", promrmljao je. "Imamo li drugog izbora?" upitala je Karen. Stavila mu je ruku na rame, a zatim se obratila Charlieju. "Kad možemo pokušati?" "E sad, u tome je kvaka. Imat ćemo samo jednu prigodu. Satelit će biti u dometu tek za četrdeset osam minuta." Jack je provjerio sat. "To je tri minute prije udara Sunčeve oluje." "Tri minute je sve što mi treba. To će ili raditi ili neće." "Ovo je ludost." Jack je zavrtio glavom. "Što moramo učiniti?" upitala je Karen. "Da bi mogao označiti cilj, Gabriel će trebati aktivni GPS signal. Nešto na što će moći usmjeriti top. Trebate postaviti GPS sustav iz Nau-tilusa pokraj stupa. On će poslati podatke Bezdanu, a ja ću ga odavde poslati Gabrielu." Jack se i dalje nije slagao. "U tom slučaju imamo problem. Nauti-lus je još izvan stanice. Morao sam odbaciti vanjski oklop kako bih ušao u pristanište. Ne možemo doći do GPS sustava." "A Što je s robotom?"javila se Karen. "Previše je grub da bi izvadio GPS sustav a da ga ne ošteti. To bi trebalo učiniti ručno." Nitko nije ništa odgovorio. Svi su potišteno sjedili. Tada se Karen razvedrila. "Mislim da imam ideju."

11:44 Jack je stajao u pristaništu i gledao kako se razina vode diže preko prednjeg stakla njegove kacige. Pokrenuo je ruke da se upozna s oklopom za velike dubine. Bio je u jednom od mornaričkih ronilačkih odijela. Velika, okruglasta kaciga imala je četiri prozorčića: naprijed, desno, lijevo i gore, i bila je toliko široka daje bila u razini ramena, pretvarajući Jacka u pojavu nalik na metak iz kojeg su virile ruke i noge. Na vrhu kacige i na svakom zglobu bila su mala svjetla. Osim toga, na leñima su bili ugrañeni propeleri, kao kod starih ruksaka-raketa u znanstveno-fantastičnim filmovima.

157

Dok se polako kretao pristaništem koje se punilo, uglavnom je intuitivno otkrivao kako odijelo funkcionira. Bilo je slično EVA--skafanderima koji se koriste za izlazak u svemir. . Preko radiostanice u kacigi čuo je Karenin glas: "Kako ti ide?" Kroz vodu je vidio kako mu maše s prozora za promatranje. Nakon razgovora s Charliejem odvela gaje do pristanišne razine i pokazala mu "garaže" u kojima su bila velika odijela. Morao je priznati daje to bilo pametno rješenje. Mahnuo joj je. "Sve u redu." "Charlie je uključen u radiovezu. I on te prati." "Charlie?" pozvao gaje Jack. "Ovdje sam, mon." ^--"l<Lako Gabriel napreduje?" "Mališan je završio s pročešljavanjem satelitskog sustava. Uključuju se i čekaju naš signal. Samo doñi do te GPS jedinice i mrdni dupetom. Vrijeme nam istječe." Jackov je pogled odlutao na računalni zaslon unutar kacige. Šesnaest minuta. "O.K., čujem te." Karen se vratila na vezu. "Oprezno. Vrata pristaništa se otvaraju." Malo se nagnuo i provirio. Metar dalje velika vrata skliznula su u stranu. Iza njih je bio ocean. Zakoračio je prema otvoru. "Bolje da krenem." S druge je strane vidio Karenino lice na prozoru. Zabrinuta i preplašena, držala je ruku na ustima. Osjećao je daje njezin strah usmjeren više na njegovu sigurnost nego na sudbinu svijeta. Posljednji joj put mahnuvši, izašao je iz pristaništa i potonuo do morskoga dna. Koristeći se ručnim kontrolama, prilagodio je svoju plovnost i smirio se na mjestu. Ostaci Nautilusa ležali su dva metra dalje. Služeći se propelerima, vrtio se dok se nije okrenuo prema podmornici, a zatim joj je prišao. Kleknuo je i počeo pretraživati plovilo. GPS sustav je bio ispred lijevih propelera. Motao se uokolo dok ga nije našao. Ispružio je ruku i poslužio se trostrukom hvataljkom kako bi odvio zaštitnu ploču. Činila se oštećenom jer je bila ulubljena od nedavnog grubog rukovanja podmornicom. Ploča je otpala. Nespretan u glomaznom odijelu, kleknuo je niže i posvijetlio unutra malom svjetiljkom sa zgloba. O, sranje... Sklop veličine kutije za cipele bio je razbijen, a unutarnje komponente prepuštene morskoj vodi. Glasno je zastenjao. "Jesi li dobro, Jack?" upitala je Karen. Uspravio se. "Ništa od ovoga. GPS je otišao kvragu." U grudi mu se uvukao očaj. "Proklet bio taj gad Spangler!" Iz malih zvučnika odjeknuo je Charliejev glas: "Ali, Jack, ja dobivam signal." "Nemoguće. Ne s Nautilusa."" "Odmakni se. Makni se od baze." Koristeći se propelerima, Jack je izašao izmeñu dva čelična potpornja u otvoreni ocean. "To si ti!" viknuo je Charlie. "To mornaričko odijelo sigurno ima ugrañen automatski GPS ureñaj. Osiguranje u slučaju da ronilac negdje zapne!" Jack je ponovno osjetio nadu. "Onda je sve što moram učiniti doći do stupa." "Imaš osam minuta." Charlie je zastao. "Ali, ako je GPS ugrañen u odijelo, morat ćeš ostati pokraj stupa." Jack je shvatio na što Charlie misli. To je značilo njegovu smrt. I Karen je shvatila. "Mora postojati neki drugi način. Što je s onim drugim planom? Posljednjom mogućnošću? Da ponovno namjestimo eksplozivne naboje i raznesemo samo stup?" Charlie se usprotivio. "Popratni udar kinetičke energije -" Jack je primio kontrole i uključio propelere. "Ljudi, kako god bilo, nuklearna bomba s našim imenima već je u zraku. Ovo je jedini mogući izbor." Okrenuo se oko sebe i poletio preko morskog dna. Stup je bio pedeset metara dalje. "Budite spremni."

11.-58, PLAVI BEZDAN Lisa je stajala s Robertom i Georgeom pokraj krmene ograde. Nad njima je blistalo sunce. Na nebu nije bilo ni oblačka. Popeli su se na palubu da pričekaju kraj. Pokraj ostalih četvero ispod palube, laboratorij je bio prenapučen. Lisa je imala potrebu osjetiti povjetarac na obrazu... makar joj to bilo posljednji put. George i Robert su joj se pridružili. George je pušio lulu, a Robert je slušao walkman. Lisa je mogla čuti slabašan odjek pjesme Brucea Springsteena Born to Run. Uzdahnula je. Kad bi samo mogli pobjeći... Ali nisu mogli. Bezdan je morao ostati u blizini i pomagati u prijenosu signala izmeñu stanice ispod njih i satelita iznad. Nitko se od njih neće moći spasiti. Čak i ako im plan upali, cijelo će područje uskoro biti izbrisano i uništeno u žestokom nuklearnom napadu. George je izvadio lulu i tiho pokazao njenim vrškom prema obzoru. Lisa je pogledala. Na sjeveroistoku se dizao tanak trag uspinjući se nebom u luku. Projektil. George je vratio lulu u usta ne skidajući pogled s neba. Nitko nije rekao ni riječi. 11:59

158

Zaštićen u svom oklopnom odijelu, Jack je stajao leñima okrenut kristalnom stupu. Svuda oko njega morsko dno je bilo mračno. Trenutak prije rekao je Karen da ugasi rasvjetne stupove i more je ponovno bilo zavijeno u tamu. Ugasio je i svjetla na svom odijelu. Nije mogao riskirati da prerano pobudi stup i omete GPS signal. "Primaš li dobro moj signal?" upitao je. Charlie se javio s Bezdana. "Jasno i glasno. Upravo šaljem podatke Gabrielu." Ogledao se oko sebe. Jedino je svjetlo dolazilo od žutog odsjaja s prozora morske baze Neptun. Iako je nije mogao vidjeti, osjećao je da ga Karen promatra. Uzdahnuo je. Bilo bi mu drago da je imao priliku bolje je upoznati. Jedina stvar za kojom je žalio. Čekao je. Ništa drugo nije mogao učiniti. Sad je bio tek živa meta svemirskog oružja. Pogledao je kroz gornji prozorčić na kacigi kao da može vidjeti satelit — Spartacus. Nekako je znao da će se njihovi putevi jednog dana ponovno sresti. Bila je to sudbina koja je čekala na ispunjenje. Jednom je izbjegao smrt kao jedini preživjeli. Sad je bio u središtu pozornosti istog satelita. Neće izbjeći smrt drugi put. Zatvorio je oči. Karen mu je poput duha prošaptala u uho: "S tobom smo, Jack. Svi mi." Nijemo joj je zahvalio. Cijeli je život bio okružen duhovima i sjećanjima na mrtve. Sada se, u ovim posljednjim trenucima, odlučio riješiti svega toga, napokon shvativši koliko je energije trošio na sjene iz prošlosti. Pa, s tim je bilo gotovo. U ovom je trenutku pokraj sebe želio samo prijatelje od krvi i mesa. Otvorio je oči i uključio se u vezu. "Sretno svima. Idemo to obaviti!" Uslijedio je Charliejev glas. "Krećemo."

12:01 U ORBITI IZNAD ZEMLJE.480 NAUTIČKIH MILJA IZNAD TIHOG OCEANA Sunčeva svjetlost reflektirala se s krila sjajnog satelita. Oznake na njegovu trupu, u istom stanju kao i onog dana kad su bile naslikane, bile su lako uočljive: mala zastava, identifikacijski brojevi i široka crvena slova koja su oblikovala ime Spartacus. Dok je klizio nad prostranstvom Tihog oceana, satelit se polako rotirao dok se unutarnji žiroskop vrtio poput dječjeg zvrka. Solarna krila su se zakrenula da uhvate više energije, zauzvrat napajajući snažan kemijski laser. Bio je to balet snage i moći. Na donjoj su se strani otvorila vrata i izvirila je teleskopska cijev. Gornja atmosfera oko satelita koji se budio bila je istočkana ionizirajućim česticama koje su bombardirale ionosferu malim plamsajima radijacije; širile su se u koncentričnim krugovima slično kapljicama na jezeru. Komunikacijski sustav satelita je zapucketao. Nešto unutra je osluškivalo i uklanjalo smetnje. Te su kapi, meñutim, bile samo prvo rominjanje nadolazeće poplave. Gore, pokraj Mjesečeve orbite, prema Zemlji je jurila prava oluja, razbješnjeni orkan divlje energije i čestica, leteći svemirskim vakuumom brzinom od 2,9 milijuna kilometara na sat. Nesvjestan opasnosti, satelit je završio s pripremama. Kemijski je laser mikronabojima napajao energijom generator laserske zrake. Razina snage eksponencijalno se dizala i došla je do stupnja koji je mogao održavati samo rotirajući par elektromagneta. Oklopljeni centralni procesor registrirao je rast i napravio posljednju prilagodbu spremajući signal daleko ispod sebe. Tražeći izlaz, energija je zavrištala izmeñu rotirajućih magneta. Prekidač se napokon otvorio - i energija je izbila u uskoj zraci neutrona, parajući atmosferu i udarajući u površinu mora. Prolazeći kroz vodu s istom lakoćom kao i kroz zrak, zraka napajana iz svemira pojurila je u tamne dubine oceana koje nije mogla probiti čak ni Sunčeva svjetlost.

12:02, BAZA NEPTUN Karen je naslonila lice na hladan prozor. Iza slabašnog svjetla koje se probijalo kroz prozore tragala je za nekim znakom Jacka, ali ništa nije vidjela. Ponoć bez zvijezda. Tada se kristalni stup u strahovitom plamsaju zapalio svjetlošću. Zaslijepljena, Karen je uzdahnula. Zatvorila je oči i pokrila lice rukom, ali stup je i dalje sjajio paleći joj zjenice. Ustuknula je očiju punih suza. Trebalo joj je nekoliko sekundi dok nije uspjela otvoriti oči. Kad je to učinila, svaki je prozor blistao takvim sjajem da se činilo da je samo Sunce palo na morsku stanicu. ''Moj Bože!" Štiteći oči, približila se jednom od otvora pokušavajući pogledati van. Ništa se nije moglo vidjeti. Ni Jack ni morsko dno. Svijet se pretvorio u svjetlost. "Jack..."

12:02, PLAVI BEZDAN

159

Lisa je i dalje stajala kraj krmene ograde s Georgeom i Robertom. Starije povjesničar ispustio dugačak dim, naizgled nimalo uznemiren projektilom koji im se sve više približavao. Sad mu se već dobro vidio vatreni rep. Primila je Georgea za ruku. Uzvratio joj je stisak. "Ne brini", pro-šaptao je očinski toplo pogleda uperenog u nebo. Dok su ga zajedno gledali, činilo se da se projektil zaustavio najednom mjestu obješen kao na ljepilu za muhe. Lisa je zurila širom otvorenih usta. To je sigurno bila optička varka. Jedna sekunda... a zatim još jedna, pa još jedna. I dalje se nije pomicao. Robert joj je odvratio pozornost s čudnog neba. Bio je nagnut preko ograde i zagledan dolje. Skinuvši slušalice, okrenuo se prema njima. "Ljudi... Gdje je ocean?" "Kako to misliš?" Lisa i George su se pridružili mladom oceanobi-ologu. Pogledala je preko ograde i uzdahnula. S druge strane ograde nije bilo vode. Brod je plutao usred zraka, blago se ljuljajući na nevidljivim valovima. Lisa se nagnula preko ograde. Iz dubine ispod njih izbijala je žarka svjetlost. Okrenula se i pogledala uokolo. U krugu od sto metara oko broda nije bilo mora. Izvan tog kruga ocean je bio normalan kao i bilo koji drugi dan. Izgledalo je kao da Plavi bezdan plovi iznad dubokog bunara u oceanu. Jedino Što je na dnu tog bunara bilo sunce. "Pogledajte nebo!" povikao je George. Lisa je odlijepila pogled od čuda ispod njih da bi iznad glave ugledala nešto još čudesnije. Mali projektil koji je bio zapeo na mjestu počeo se vraćati po svom dimnom tragu kao da se povlači. "Sto se dogaña?" upitala je.

12:02 Jack je rukama zasjenjivao stakla na kacigi. Okrenuo se od svjetla s ustima otvorenim u nijemom vrisku. Snaga koja je sukljala nekoliko centimetara od njegovih leña tresla mu je oklop. Koža mu se zacrvenila, a dlake naježile. Osjećao je energiju sve do kosti. Bože...! Prije no što mu je svijest izgorjela u tom sjaju, osjetio je promjenu intenziteta energije. Svjetlost je oslabjela. Spustio je ruke. Isijavanje iz stupa iz zasljepljujućeg se pretvorilo u srebrnasto prelijevanje kroz mračne vode. Morski vrhunci, istraživačka baza i stupovi lave bili su obasjani i nalik na reljef izrañen iz srebra od kojeg se zrcalila čudna svjetlost. U uhu je čuo tihi glas, uplašen i bez nade. "Jack..." Zurio je znajući daje smrt samo nekoliko koraka od njega. A onda je krajičkom oka primijetio pokret. Okrenuo se, navirujući se iza stakla kacige. Tada ih je vidio! Nasuprot srebrnim površinama okolnih morskih uzvisina ugledao je muške i ženske likove kako kleče ruku podignutih prema nebu. Još ih je dolazilo iz dubine. Mnoštvo ljudi u haljama i ogrtačima, neki s vješto napravljenim frizurama s perjem i nakitom, drugi noseći tanjure pune vdca ili vodeći ovce i svinje na kožnim uzicama. "Moj Bože", prošaputao je. Okrećući se oko sebe, vidio je slične obrise na svim obasjanim površinama: omotane likove koji su se kretali preko zaobljene površine morske baze, izlomljene slike na strganom zidu stupova od lave, čak i na obližnjem kamenu, odraz visokog čovjeka koji kleči lica okrenutog prema zemlji. Kao da su srebrnaste površine postale čarobni prozori u drugi svijet. "Jack, ako si tamo, odgovori mi!" Bila je to Karen. Glas mu je bio ispunjen čuñenjem, a strah mu je blijedio. "Možeš li ih vidjeti?" Čovjek koji je klečao podigao je glavu. Imao je bradu, prodorne oči i jako tijelo. Ustao je i izašao iz kamena u kojem se odražavao. Jack je uzdahnuo i povlačeći se udario u stup iza sebe. Svuda oko njega procesija ljudi kretala se naprijed ostavljajući površine u kojima su se ogledali. Sad je čuo udaljene glasove, odjek pjesama i molitvi. Čovjek s kamena je visoko podigao ruke s radosnim usklikom na usnama. Jack je primijetio da gleda uvis. Nije bilo oceana, samo nebo. Nad njima je visjelo sjajno Sunce zamračeno Mjesecom. Pogledavši ponovno dolje, vidio je maglovite planine u daljini i guste šume. Ali ipak je nekim čudom istodobno mogao osjetiti ocean, morsku bazu, grebene... Odjednom je shvatio. To su bili drevni ljudi, ljudi s izgubljenog kontinenta. Vidio je djelić njihova svijeta. Jedva čujno uz sve glasnije pjesme i molitve, Karen mu je šapnula: "Vidim... vidim ljude oko tebe, Jack." Znači, nije se dogañalo samo njemu! Napravio je korak naprijed da bolje vidi čudo. Kad je to učinio, visoki bradati čovjek bacio se na koljena sa zanosnim izrazom lica. Buljio je ravno u Jacka. "Mislim da i oni vide mene!" rekao je zapanjeno. "Tko su oni?"

160

Jack je stao i podigao ruku. Muškarci i žene na sablasnoj čistini pali su na koljena pokazujući -svoje obožavanje. "To su tvoji drevni ljudi. Oni za kojima si tragala sve ove godine. Gledamo u njihov svijet kroz neku vremensku zakrivljenost. A oni s druge strane gledaju nas." Čovjek koji je klečao, neka vrsta voñe ili šamana, glasno je zazvao. Iako su mu riječi bile nerazumljive, očito je bila riječ o molitvi. Jacku je nešto palo na pamet. "Karen, jesmo li još priključeni na Bezdan?' "Da." "Možeš li nekako prenijeti njegove riječi do Gabriela? Možda ih može prevesti." "Pokušat ću." Uslijedila je duga stanka. Jack je zadivljeno gledao oko sebe. Napokon je u uhu začuo slabašan glas, pucketav od udaljenosti. "Pokušat ću prevesti... ali tek sam počeo povezivati drevni jezik i izgovor." "Napravi sve što možeš, Gabriele." Javio se Charlie. "Morat ćete požuriti. Za trideset dvije sekunde doseći ćemo vrhunac frekvencije." Čovjek pokraj Jackovih nogu nastavio je govoriti. Preko njegovih riječi čuo se Gabrielov prijevod. "Naša je potreba velika, duše stupa, veliki bože sunca. Kakvu nam to poruku šalješ da se zemlja trese i lomi uz vatru?" Tek je tada Jack primijetio da mu se zemlja pod nogama trese. U tom je trenutku shvatio ne samo gdje se nalazi, nego i kadi Stajao je na početku uništenja ovog kontinenta. Shvatio je i svoju ulogu. Sjetio se priče iz platinastog dnevnika: Bog sunca izašao je iz svog stupa... U ovom oklopljenom odijelu i okupan u svjetlosti, on je bio taj bog. Znajući svoju dužnost, istupio je i podigao obje ruke. "Bježite!" povikao je dok je Gabriel prevodio. Njegove su riječi odzvanjale nad okupljenima. "Vrijeme mraka spušta se na vas! Dolaze teška vremena! Vode mora uzet će vam zemlju i potopiti je. Morate biti spremni!" Primijetio je šokirani izraz na čovjekovu licu. Shvatio gaje. "Spremite se za posljednji impuls!" povikao je Charlie. Pogled na izgubljeni kontinent počeo je treperiti. Jack je brzo zakoračio naprijed. "Napravite velike brodove!" naredio je. "Skupite svoja stada i ispunite brodove hranom s polja! Spasite svoj narod!" JSaman je spustio glavu. "Tvoj ponizni sluga, Horon-ko, te je čuo i ispunit će tvoje želje." Iz radiostanice se začuo zaprepašteni uzdah. "Horon-ko", rekla je Karen. "Onaj koji je napisao dnevnik... kosti u grobnici." Jack je potvrdio zagledan u čovjeka. Njihova je zajednička priča napravila puni krug. Dok je tako stajao, likovi su potonuli natrag u obasjane predmete. "Evo ga!" vikao je Charlie. Jack se ukočio napeto čekajući eksploziju. Ali do nje nije došlo - umjesto toga, svjetlost je jednostavno nestala u treptaju poput ugašene svijeće. Jack se uspravio. Nakon tog intenzivnog svjetla, ponoćno tamno more bilo je posebno mračno. Odsjaj s prozora baze činio se anemičnim i blijedim. Karen je preplašeno viknula: "Jack!" "Još sam tu." Odahnula je s olakšanjem, a onda se umiješao Charlie. "Što je bilo sa stupom?" Jack je uključio propelere i okrenuo se upalivši svjetiljke na odijelu. Svjetlost se raširila duboko u tamu. Ništa. Kristalni stup je nestao. Sve što je ostalo bili su manji ili veći komadi raspršeni po mračnom morskom dnu, sjajeći pod svjetlom kao zvijezde razasute po tlu. Krenuo kroz sjajna zviježña. "Jack?" prošaptao je Charlie. "Uspjeli smo. Stup je uništen." Charlie je vrisnuo od sreće. Jack se namrštio. Bilo mu je teško dijeliti Charliejevu sreću. Svijet je bio spašen, ali što je s njima? "A nuklearni projektil?" upitao je. "Spanglerova osveta. Kad će nas^pogoditi?" "Ne brini za to, mon"

PLAVI BEZDAN Charlie je sjedio na zapovjednom mostu s mikrofonom pred ustima. "Jack, zadnji put si propustio pomrčinu. Mogao bi doći gore daje ne propustiš i drugi put." "O čemu, dovraga, govoriš?"

161

Charlie se nacerio na njegovu zbunjenost. Nije mogao odoljeti tome da vuče kapetana za nos. Srce mu je bilo previše puno čuñenja i radosti. Ustao je i zagledao se kroz široki prozor. Svi ostali okupili su se na palubi pokazujući prema gore. Na jasnom nebu sjalo je crno Sunce bojeći ocean u platinasto. Charlie je pogledao na sat. Upravo je prošlo dvanaest. Ponovno je pogledao Sunce. Bilo je nisko na nebu, previše nisko. Vrteći glavom u čudu, bacio je pogled na satelitski navigacijski sustav. Sat i datum su se stalno ispravljali podacima s desetak satelita koji su pratili Zemljinu orbitu. Zagledao se u digitalni ispis vremena i datuma. Provjerio je i lokalno vrijeme. utorak, 24. srpnja 13:45 "Dovraga, Charlie, o čemu to pričaš?" Charlie je uzdahnuo i pojasnio mu. "Uletjeli smo u malu anomaliju, Jack. Kako sam ti već rekao, nisam stručnjak u ovoj novoj znanosti o tamnoj energiji." "Da, i? Što se dogodilo?" "Pa, kad smo bombardirali stup, crna energija se ponašala kao što sam se i nadao - isijavala je ravno prema van umjesto prema unutra. Ali imala je popratni učinak koji nisam predvidio." "Koji?" "Umjesto da uzburka Zemljinu magmu, vrhunac tamne energije pokrenuo je veliki globalni pomak u vremenu, čime je pomaknuo unatrag Zemljinu bateriju do trenutka kad je crna materija posljednji put bila uskomešana. Natrag do Sunčeve oluje prije dva tjedna. Natrag do dana kad je bila pomrčina." Jackov glas je bio pun nepovjerenja. "Kog vraga govoriš? Da smo se vratili u prošlost?" "Ne mi, nego svijet. Osim ovog našeg lokalnog područja, ostatak svijeta skliznuo je šesnaest dana unatrag."

BAZA NEPTUN Karen je u pristaništu istraživačke stanice pomagala Jacku da izañe iz glomaznog odijela. Slušala je njegov razgovor s geologom. Globalni pomak u vremenu. Bilo je previše ludo da bi odmah sve razumjela. Do uma joj je dolazilo jedino to da su preživjeli. Stupa više nije bilo, a svijet je bio siguran. Tajne Einsteinovih anomalija, crne materije i tamne energije morat će pričekati. Jack je stenjao izvlačeći se iz oklopa. Pružila je ruku da mu pomogne. Ovdje je bilo ono Što je razumjela: čovjek od krvi i mesa. Jack je preživio i vratio joj se, upravo onako kako je i obećao. Iskobeljao se i uspravio s velikim osmjehom. "Uspjeli smo." Otvorila je usta da mu čestita - a onda su im se sreli pogledi. Shvatila je da su riječi previše blijede da bi izrazile njene prave osjećaje. Umjesto toga, bacila mu je ruke oko vrata rušeći ga na teško odijelo. Prije no što su toga postali svjesni, usne su im potražile jedne druge. Poljubila gaje svom silinom, kao da želi dokazati da nije duh. Privukao ju je bliže i krenuo usnama od njenih usta do vrata. Vrelina njegova dodira bila je električna, njegova vlastita tamna energija. Šapnula je njegovo ime dok mu je prolazila prstima kroz kosu, zaplićući je i kovrčajući, ne želeći ga pustiti. Buktinja njihove strasti nije bila ljubav, čak ni požuda. To je bilo nešto više - bili su dvoje ljudi koji su morali dokazati da su preživjeli. U toplini usana i dodiru kože slavili su život i sve tjelesne potrebe, osjećaje i čuda. Naslonio se na nju pohlepno i u žurbi. Drhtavim ga je rukama zagrlila još čvršće. Tada se odmaknuo od nje. "Mi... mi... ne sad, ne ovako. Nemamo dovoljno vremena." Klonuo je, jednom rukom neodreñeno pokazujući gore. "Moramo smisliti način da se vratimo gore." Primila gaje za ruku. "Prati me." Odlučno gaje povela do ljestvi. Dok se penjala, još je osjećala toplinu njegova dodira na koži, nježnu toplinu koja joj se širila udovima. Kad su došli do najviše razine, pomogla mu je da se makne s ljestvi. "Kad sam tek došla, održali su mi predavanje o sigurnosti", objasnila je. "Ugradili su sustav za evakuaciju u slučaju opasnosti." Požurila je do ploče s velikim znakovima upozorenja i otvorila vratašca. Unutra je bila velika crvena ručka u obliku slova T. "Pomozi mi." Prišao je okrznuvši je ramenom. "Što je to?" "Gornja razina služi kao čamac za spašavanje, slično kao evakua-cijski sustav u podmornici. Ova poluga odvaja najgornju razinu od druge dvije. Tada bi, prema papirima, plovnost ove razine trebala izbaciti cijeli dio do površine. Spreman?" Potvrdio je i zajedno su povukli ručku. Čula se prigušena eksplozija koja im je zatresla tlo pod nogama. Zidne svjetiljke su se ugasile kad se njihova razina odvojila od glavnih generatora. Pronašla je njegovu ruku u mraku. Povremeno bi zatreperila crvena svjetla alarma. Pod se pomaknuo, a zatim nakosio, i Karen je posrnula u njegove ruke.

162

Čvrsto ju je držao. "Slobodni smo. Izranjamo." Trenutak poslije okrenuo se prema njoj sa sjajem u očima. "Koliko nam treba do površine?" Prepoznala je glad u njegovu glasu. Bila je ista kao i njezina. "Trideset ili četrdeset minuta", rekla je promuklo. Izvukla se iz njegova zagrljaja i primila se svoje bluze. Otkopčavši gumbe na vrhu, uzmaknu-la je korak prema prostorijama za spavanje. Nije skidao pogled s nje. "Čini se da još nismo napravili cijeli obilazak, zar ne?" Pratio ju je korak po korak. Ruka mu je pronašla patentni zatvarač ronilačkog odijela i povukla ga dolje. "Nismo. A trebali smo to odavno učiniti."

PLAVI BEZDAN Sedam sati poslije, Jack i ostali sjedili su za improviziranim stolom za večeru na otvorenoj palubi. On je otvorio šampanjac i izvukao posljednje zalihe odrezaka iz zamrzivača. Bila je to večera u zalazak sunca kojom je devetero okupljenih slavilo svoje preživljavanje i tajnu koju su dijelili. ^-Samo su oni znali što se doista dogodilo. Prije, su se podijelili u skupine da saznaju kako je prošao ostatak svijeta. Charlie je otkrio da je ovaj put, budući da je stup bio uništen, izbjegnuto uništavanje diljem Tihog oceana. "Nije bilo ni drhtaja." George je u meñuvremenu istraživao postoji li još jedan Plovi bezdan koji plovi morima, stari vremenski dvojnik. Nije ga bilo. "Kao da smo istrgnuti odande gdje smo bili i stavljeni ovdje." Povjesničar je takoñer potvrdio da na havajskim vijestima javljaju daje baza Neptun nestala iz svog doka u vodama Wailee. Smješkajući se, naglas je pročitao izvješće: "Voditelj eksperimentalnog projekta dr. Ferdinand Cortez dao je izjavu vlastima, izražavajući svoju nevjericu i zbunjenost krañom." Karen je posebno laknulo. "Preživio je?" "Pretpostavljam da su mu struje odvukle tijelo izvan područja oko stupa. Kad je došlo do pomaka, jednostavno se vratio u vrijeme kad nije bio ovdje, u kojem nije umro", odgovorio je Charlie. "I ničega se ne sjeća?" Slegnuo je ramenima. "Sumnjam. Možda negdje duboko unutra. Nešto neizrečeno, možda neki čudan osjećaj." "Ali što je bilo s poručnikom Rolfeom? Njegovo je tijelo i dalje tamo." "Upravo tako. On je ostao u tom području, pa ostaje mrtav. Siguran sam da bismo, kad bismo provjerili, saznali da je nestao iz stvarnog svijeta, istrgnut iz vremenske crte na isti način na koji se to dogodilo Bezdanu i morskoj bazi." Jacka je sve to zaintrigiralo pa je odlučio napraviti malu provjeru. Nazvao je admirala Houstona i otkrio da je još u San Diegu. Admiral je bio oduševljen što ga čuje nakon toliko godina. "Nek' sam proklet ako nisam upravo danas mislio na tebe, Jack. U vrijeme pomrčine." Nakon ugodnog razgovora i obećanja da će se naći, Jack mu je na brzinu objasnio daje htio provjeriti gdje mu je prijatelj - poručnik Ken Rolfe. Nakon nekoliko sati admiral je uzvratio poziv i sumnjičavim glasom rekao: "Jack, znaš li nešto što mi nisi rekao? Prije sat vremena došlo je izvješće iz Turske u kojem piše da je tvoj prijatelj nestao tijekom specijalne misije na iračkoj granici - zajedno s još jednim tvojim starim prijateljem." "Starim prijateljem?" "Davidom Spanglerom." Morao je prikriti iznenañenje i izvući se iz razgovora. Nekoliko je trenutaka sjedio u tišini. Dakle, David je ostao mrtav, sigurno i dalje u trbuhu divovske lignje. Velika je zvijer najvjerojatnije živjela blizu stupa. Jack je osjetio tračak žaljenja. Živ i slobodan, dopustio si je luksuz da ga žali. David je bio izopačen odgojem, neizgovorenim zlostavljanjima svoga. oca. I koga onda na kraju kriviti? Znao je da su takvi odgovori izvan njegova.dosega. Poslije je, kako je popodne odmicalo, Lisa predložila posebnu večeru da proslave preživljavanje. Svi su pristali od srca. Dok je sunce tonulo u ocean, Jack se pridružio stolu i proslavi. S druge strane stola susreo je pogled Kendalla McMillana. Računovoña je nosio kratke hlače i široki pulover, što je bilo iznimno opušteno za njega. "Kapetane," rekao je Kendall, "imam jedan zahtjev." "Koji?" Pročistio je grlo i odlučno rekao. "Želio, bih se službeno pridružiti vašoj posadi." To gaje iznenadilo. Kendall je uvijek bio na upadljivoj udaljenosti od ostalih. Jack se namrštio. "Ne znam treba li nam stalni računovoña." Kendall je spustio pogled na svoj tanjur i promrmljao: "Trebat ćete ga kad svi postanete milijunaši." ' "O čemu to govoriš?" Sve ih je pogledao, a zatim rekao glasnije: "Govorim o Kochi Mamu. Ako je gospodin Mollier točno procijenio da u ovom vremenu nije bilo potresa, postoje dobre šanse da nije došlo do one vulkanske erupcije koja je progutala brod s blagom. Brod je možda još tamo dolje." Jack je podigao obrve i pogledao ga u nevjerici. Sjetio se hrpe zlatnih poluga. Barem stotinu tona. Ustao je i pružio ruku preko stola. Srdačno se rukovao s računovoñom. "Dobro došli u posadu Plavog bezdana. Ovom primjedbom u pravo vrijeme upravo ste zaradili desetinu tereta." Kendall se smijuljio poput dječaka.

163

Jack je podigao čašu šampanjca. "Podijelit ćemo na jednake dijelove. Svima. To uključuje i naše nove mornare: Karen, Mivuki i Mwahua." Kendall se ogledao oko sebe. "Ali, rekao si desetina. Ovdje nas ima sam& deveteroT' Jack je lupnuo po stolu i stari njemački ovčar se pridigao i poskočio, stavljajući prednje šape na stol. Promrsio mu je debelo krzno. "Ima li netko nešto protiv da Elvis dobije svoj dio? Ipak vas je spasio da ne odletite u zrak." Kendall je prvi ustao s podignutom čašom. "Za Elvisa!" Ostali su ga pratili. Starije pas glasno zalajao. Smiješeći se, Jack je ponovno sjeo. Dok je večera završavala desertom, ljudi su se polako dijelili u gru-pice kako bi popričali o svojoj budućnosti, sretni što je još imaju. Jack je primijetio Karen pokraj ograde na desnoj strani broda. Gledala je u posljednje odsjaje sunca. Digao se pomalo ošamućen šampanjcem. Prišao je ogradi, zagrlio je i privukao bliže. Kad je to učinio, primijetio je da u rukama drži slomljene komade kristala. Progovorila je sa sjetom u glasu. "S otkrićima ovih prošlih dana, moje je istraživanje završilo. Moj je pradjed bio u pravu. Doista je postojao izgubljeni kontinent. Sad znam da su ti drevni ljudi uistinu živjeli." Tužno gaje pogledala. "Ali ako želimo sačuvati tajnu crne materije, onda nitko ne smije znati istinu. Pogledaj kako smo došli blizu toga da se uništimo snagom samo atoma. Možeš li zamisliti što bismo učinili sa snagom cijelog planeta!" Jack joj je obuhvatio dlanove svojima. "Ne brini. Ima drugih tajni koje tek treba otkriti." Nagnuvši se, duboko joj se zagledao u oči dodirujući svojim usnama njene. "Samo moraš znati gdje treba gledati", tiho je rekao.

Epilog

UTORAK. 28. SRPANJ, SAN FRANCISCO. KALIFORNIJA Nekoliko sati nakon pomrčine Doreen McCloud je izašla iz zgrade u kojoj je radila. Zagledala se niz Market Street. Sunce je bio samo odsjaj na zapadnom obzoru. Pogledala je nebo i osjetila navalu neobjašnjive radosti. Nije razumjela taj iznenadni osjećaj. Danas je izgubila vrlo važnog klijenta i stariji partneri su zakazali ranojutarnji sastanak s njom kako bi raspravili o gubitku. I dok bi je u normalnim okolnostima takva misao ispunila strahom, sve što je večeras osjećala bilo je jednostavno uživanje u svježem povjetarcu San Francisca. Dok je hodala prema postaji BART, primijetila je da i drugi gledaju prema nebu nasmijanih lica i dobro raspoloženi. Rastala je na vrhu stuba i pogledala zalazeće sunce. Kako čudno prekrasan dan.

ALEUTI, ALJASKA Jimmy Pomautuk se spuštao praćen svojim malamutom Nano-okom. Glasan engleski trio išao je ispred njega neprekidno brbljajući, puni šala i smijeha. Iako su se žalili cijelim putem do gore, pomrčina ih je zadivila. Zapravo je prizor raznježio čak i njegovu ciničku dušu: crno Sunce, srebrni ocean, sjajna polarna svjetlost. Poželio je daje to mogao podijeliti sa sinom. Jedna generacija prenijela bi drugoj posebno naslijeñe. Pogledavši iza sebe, vidio je kako sunce zalazi iza glečera. Iz nekog se razloga danas osjećao bliži svom djedu, precima, čak i starim bogovima svoga naroda. Uzdahnuo je i potapšao Nanooka. "Danas je bio dobar dan, dečko."

HAGATNA GUAM Jeffrey Hessmire stajao je pokraj ministra vanjskih poslova u atriju guvernerove palače. Zajedno su gledali kako predsjednik Bishop prolazi dvorištem. Proslava vezana uz pomrčinu je jenjavala i ljudi su se vraćali svojim uobičajenim poslovima. Predsjednik Bishop je zastao ispred predsjednika Narodne Republike Kine. Lagano se naklonio, izražavajući poštovanje, i pružio mu ruku. Nakon kratkog oklijevanja, kineski je predstavnik podigao ruku i prihvatio stisak ruke. Pokraj njih su zabljesnuli fleševi kamera dok su novinari dokumentirali veliki dogañaj. "Znam da treba riješiti još mnogo toga u našim odnosima," rekao je predsjednik, "ali zajedno ćemo naći put do mira." Kineski je predstavnik potvrdno kimnuo u znak slaganja. Ministar Elliot se podsmjehnuo. "Ovo će ubiti u pojam Lawrencea Nafea - i njega i njegovu agresivnu svitu. Nakon današnjeg dana, politička potpora potpredsjedniku nestat će brže od lokvice u Sahari. Iako će mu trebati neko vrijeme

164

da to shvati, njegova je karijera danas upravo završila." Potapšao je Jeffreyja po ramenu. "Sve u svemu, moram reći daje danas bio jedan fantastičan dan." Promatrajući ceremoniju, Jeffrey nikako nije mogao maknuti smiješak s lica. Nema nikakve sumnje... dan za pamćenje.

James Rollins Roñen je 1961. u Chichagu, Illinois. S troje braće i tri sestre, odrastao je na Srednjem zapadu i na selu u Kanadi. Doktorirao je veterinarsku medicinu na sveučilištu u Missouriju i pokrenuo veterinarsku praksu u Sacramentu, Kalifornija. Kao speleologa i ronioca-amatera, resio ga se može naći ispod zemlje ili vode. Autor je bestselera Amazonia, Subterranean, Excavation, Ice Hunt i Sandstorm. Napomena: Ako vam se knjiga svidjela, kupite je. NA taj način podržavate autore i izdavače i omogućujete izdavanje novih knjiga. ibs@crostuff.net