UVOD

Poput mnogih pripadnika mog naraštaja i ja sam prije 25

do 30 godina znao da je nešto pogrešno u načinu na koji je

generacija mojih roditelja (kao i generacije prije njih) gledala

na strukturu obitelji i odgoj djece.

Tijekom sljedećeg desetljeća, dok sam djelomice radio s

neprilagođenom djecom i mladeži te sa skupinama samohra-

nih majki, a istodobno stjecao naobrazbu obiteljskog terape-

uta, shvatio sam da moja stajališta nisu bila ni bolja ni gora

od onih kojima su trebali biti alternativom. Moji stavovi i

mišljenja imali su isto takve osnovne slabosti: manjkala im

je etička sadržina, a počivali su na krajnostima, tj. po njima

su, krajnje arogantno, ljudi bili svrstani u one koji su u pravu,

jer su se ponašali u skladu s ispravnim stavovima, dok su

drugi spadali u one koji su u krivu, jer su se ponašali u skladu

s neispravnim stavovima.

Ove su se krajnosti očitovale i u povratnim obavijestima

koje sam dobivao od mojih kolega i klijenata. Neki su ono što

radim držali dobrim, dok su drugi imali suprotno mišljenje,

a ja sam naivno mislio da sam u pravu sve dotle, dok su oni

prvi bili u većini. Valjalo je proći neko vrijeme da bih shvatio

kako sam se trebao ravnati prema mišljenju one druge sku-

pine. Tek kada sam kao otac iskusio svoj osobni manjak

kompetencije, počeo sam polako učiti budući da sam se

dotad samo obrazovao.

Sve do tog trenutka, držao sam da obilježja odgoja djece

trebaju biti razumijevanje, tolerancija i demokracija između

roditelja i djece za razliku od moraliziranja, netolerantnosti

i zapovijedanja u odgoju, za koje sam znao da su razorni za

dječje samopoštovanje i životnost.

Provodeći mnogo vremena sa svojim sinom te svakodnev-

no radeći s obiteljima i djecom, počeo sam shvaćati površnost

svojih stavova. Mada je položaj djece u obitelji i društvu u

mnogome postao humanijim, još uvijek su postojala dva

činitelja koja su, s jedne strane, predstavljali izazov mojoj

profesionalnoj potrebi da budem nadahnućem ljudima s

kojima sam radio, a s druge strane, održavali me u dodiru s

osobnijom vrstom bola.

Kao učitelj i supervizor, doživio sam vrlo često porazroditelja u susretima sa stručnjacima jer su (poslije tih susretabili nesposobni) za poduzimanje određenih postupaka, teimali jači osjećaj neprimjerenosti nego prije dolaska savjeto-vatelju ili terapeutu. Isto sam tako mogao vidjeti kako su seti isti stručnjaci osjećali bespomoćnima i nekompetentnima,no kako su se, zbog osjećaja dužnosti, držali tradicionalnepsihologije, koju više zanima utvrđivanje krivnje, negoli pro-nalaženje mogućnosti. Kao obiteljski terapeut, iskusio samkako djeca i mladež još uvijek plaćaju cijenu. Razumijevanjeodraslih postalo je suptilnije, načini kažnjavanja humaniji-ma, stavovi o odgoju manje nadmenima, a javni moralblažim. No, onda kao i sada, na djecu se svaljuje odgovornostkakvu je malo roditelja, političara, pedagoga i učitelja iliterapeuta spremno preuzeti na sebe. Ne zbog zlonamjernosti- već, naprotiv, često kao znak ljubavi i dobre volje - zbogniza logičkih posljedica koje proizlaze iz činjenice da jepogrešno naše temeljno shvaćanje o tome - što su i tko sudjeca.

Švedska psihologinja, Margaretha Berg Broden, lijepo je

i nenametljivo izrazila ovu misao jednom rečenicom koja je

poslužila nadahnućem za naslov ove knjige: "Možda smo mi

u krivu, možda su djeca kompetentna". (M.B.B. "Mor og barn

i Ingenmandsland"/"Majka i dijete su ničija zemlja", Copen-

hagen, 1992.)

Brodenova se ovako izrazila djelomice zahvaljujući znan-

stvenom kontekstu njezina rada, a djelomice zbog svog po-

sebnog zanimanja za ranu interakciju između dojenčadi i

njihovih roditelja. Budući da se bavim praksom, a ne istraži-

vanjem, te kako je područje mog iskustva interakcija između

djece i odraslih u najširem smislu, ja ću zbir svojih opažanja

iznijeti na ponešto drukčiji način.

Koliko ja vidim, učinili smo presudnu pogrešku utoliko

što smo pretpostavili da djeca nisu pravi ljudi od rođenja.

Djecu smatramo vrstom potencijalnih, anti-socijalnih "polu-

bića", koju, u prvom redu, moraju podvrgnuti jakom utjecaju

i manipulaciji odraslih i koja, moraju navršiti određenu dob

da bi ih se smatralo ravnopravnima i zbiljskim ljudima. Ta

temeljna pretpostavka godinama se iskazuje i znanstvenijim

i popularnijim okvirima, no, u biti, nema velike razlike. U

oba slučaja zaključuje se da odrasli moraju pronaći načine

za odgajanje djece kako bi ih naučili ponašati se poput

ljudskih bića. Te smo načine nazvali metodama odgoja i,

mada smo u različitim vremenskim razdobljima razmatrali

čitav spektar (koji se kretao) od "slobodnog odgajanja" do

"autoritativnog odgoja", nikada se nismo ozbiljno pozabavili

temeljima te teorije.

Jedna od namjera ove knjige jest da razjasni kako je ono

što podrazumijevamo pod tradicionalnim pojmom "odgoja"

(upbringing) suvišno i izravno štetno, ne samo zato što je

nezdravo za djecu, već i stoga, što sprječava ljudski rast i

razvoj među odraslima, kao i zato što ima štetan utjecaj na

interakciju između djece i odraslih. Tako stvaramo začarani

krug koji ometa naše shvaćanje poučavanja na svim razina-

ma društvenog obrazovanja te rehabilitacije i socijalne poli-

tike prema djeci i obiteljima.

Moja je generacija također imala udjela u stvaranju var-

ljive udaljenosti između "mene" i "društva", zapravo iluzije

koja je prije 25 godina predstavljala sastavni dio sukoba s

autoritetima, no koja je postala još opasnijom ukorak s

činjenicom da se politika svela na gospodarstvo. Danas je

možda istinitije no ikad da će način na koji se ophodimo s

našom djecom odrediti budućnost svijeta. Dostupnost obavi-

ještenosti toliko se povećala da više ne možemo računati na

produžetak našeg dvoličnog odnosa prema djeci i mladeži.

Gledano na duže staze, ne možemo se nastaviti izvlačiti

propovijedajući ekologiju, humanizam i nenasilje, a istodob-

no se prema djeci i mladeži odnositi nasilno, u doslovnom

smislu riječi.

Već nekoliko godina imao sam sreću puno putovati i raditi

u različitim kulturama, a to me je uvjerilo u činjenicu da će

razvoj odnosa između djece i odraslih do kojeg je došlo u

skandinavskim zemljama, glede bitnih elemenata, moći po-

služiti kao model za razvoj i u drugim zemljama. Ono što se

na prvi pogled često čini beskičmenim, zbunjujućim i neod-

lučnim, nosi u sebi klicu nečega što se jedino može opisati

kao kvantitativni skok u ljudskom razvoju: po prvi put u

moderno doba spremni smo ozbiljno razmotriti neotuđivo

pravo pojedinca na osobni razvoj i to s nedogmatskog i

neautoritativnog polazišta. Po prvi put imamo razloga vjero-

vati da egzistencijalna sloboda svakog pojedinca ne predstav-

lja prijetnju za zajednicu, već da ona, naprotiv, može biti od

presudne važnosti za trajno zdravu zajednicu.

Odnosi između odraslih i djece čine široki spektar boja i

nijansi. Velike su razlike između sjeverne i južne Europe,

Sjedinjenih Američkih Država te zemalja bivšeg Istočnog

bloka, a razlike su čak još izraženije između različitih po-

dručja iste zemlje. Prirodno je da kultura, politička povijest

i vjera neke zemlje igraju važnu ulogu u samosvijesti nacije

te u tome kako ih doživljavaju stranci. Imigranti u Danskoj

kažu da ne žele da im djeca budu poput danske djece, a mi

Danci smo ojađeni čestim fizičkim obračunavanjem južnih

Europljana sa svojom djecom. Budući da su posebice SAD,

a i mnoge europske zemlje već postale ili će ubrzo postati,

višeetničkim i višenacionalnim društvima, mislim da je važ-

no moći prodrijeti i vidjeti što se krije ispod tih kulturom

određenih stilova. Društvena važnost obitelji razlikuje se od

kulture do kulture, no njena je egzistencijalna važnost, pre-

ma mom iskustvu, svugdje ista. Zadovoljstvo proizašlo iz

konstruktivne i zdrave interakcije isto je, mada se može

iskazati na različite načine, a to podjednako vrijedi i za

patnju prouzročenu destruktivnim odnosima.

U ovoj će se knjizi cijelo vrijeme suprotstavljati "staro" i

"novo", ne toliko zbog kritike starog, nego više zbog pronala-

ženja konkretnih mogućnosti djelovanja. U svakidašnjem

radu s obiteljima i njihovim savjetodavcima, doživljavam,gledano u cjelini, veliku otvorenost glede stavova. Većinaroditelja dobro zna kada neprimjereno postupa, no potrebnisu im opipljivi prijedlozi i primjeri kako bi promijenili svojeobrasce ponašanja, a to je jedna od stvarnosti ovog razdoblja:nedostaju nam primjeri i modeli uloga. Tradicionalna psiho-logija često dovodi u pitanje ideju o osjećajima: Vole liroditelji svoju djecu? Koliko sin mrzi oca? Koliko je kćersrdita na majku? Ne odbacujući važnost ovakvog klasičnogiskazivanja ljudske patnje, želio bih istaknuti da nikadanisam upoznao roditelje koji ne vole svoju djecu, niti djecukoja nisu privržena svojim roditeljima. No, ono s čime sejesam susreo - djeca su i roditelji koji ne umiju pretvoritisvoje uzajamne osjećaje ljubavi u postupke pune ljubavi.

Po prvi put, spremni smo ispitati mogućnosti uspostavlja-nja pravih odnosa utemeljenih na ravnopravnom dostojan-stvu između muškaraca i žena te između odraslih i djece.Nikada prije u povijesti čovječanstva nije se to zbilo u takoširokim razmjerima, a mi, naša djeca i naši unuci doslovcesmo (u prilici) da otkrivamo novi teritorij. Zahtjev za ravno-pravnim dostojanstvom znači otvorenost i uvažavanje razli-ka što za sobom povlači i napuštanje mnogih dojmova o tomešto je pravo, a što krivo. Ne možemo više jednostavno zamje-njivati jednu metodu drugom, ili točnije rečeno: ne možemoviše samo nastavljati modernizirati naše pogrešne pretpo-stavke.

To također znači da mogućnosti djelovanja, predložene uovoj knjizi, trebaju biti nadahnućem za individualne ekspe-rimente. One ne predstavljaju primjere koji se mogu slijediti

ili puko oponašati - kao jedan sustav koji zamjenjuje drugi.Roditelji nisu samo ljudi različita spola; oni sa sobom donosepotpuno različito iskustvo iz obitelji u kojima su odrasli. Onošto nam je svima zajedničko jest to da smo kao djeca naučilinačine uspostavljanja odnosa s drugim ljudima, od kojih suse neki pokazali uspješnima, a neki nisu. Kojih je od njih biloviše, nije, zapravo, važno. Najvažnije je da imamo mogućnost- pri stvaranju novih obitelji - naučiti kako valja postupatiglede onoga u čemu nismo uspjeli u prvoj obitelji. Proglasitidjecu kompetentnima, kao što to činimo u ovoj knjizi, znači,između ostalog, da su djeca u mogućnosti pružiti nam po-vratnu informaciju što će nam omogućiti zadobivanje naševlastite izgubljene kompetentnosti i što će nam pomoći od-baciti naše neplodne i bezosjećajne obrasce ponašanja. Tozahtijeva mnogo više od demokratiziranja dijaloga izmeđudjece i odraslih. To znači da moramo razvijati vrstu dijalogakoji čak ni mnogi odrasli ne mogu uspostaviti sa sebi ravni-ma. Riječ je o osobnom dijalogu utemeljenu na jednakomdostojanstvu.

Činjenica da svatko od nas, ponaosob, mora pronaći svojvlastiti način postupanja, način koji je najuspješniji i za nasi za našu djecu, ne znači da je sve jednako dobro, ili da "sveprolazi". U ovoj ćemo knjizi ukazivati na specifična središnjanačela koja pojedinačno i zajednički tvore kriterije premakojima svi možemo prosuđivati naše postupke.

Zahvaljujući površnoj sklonosti našeg doba ka otkrivanjužrtava i pripisivanju odgovornosti postoji rizik da neki odra-sli dožive ovu knjigu svojom kritikom. Nije mi bila namjeranikoga pokuditi niti na ikoga upirati prstom krivnje. Činje-

nica da često ukazujem na povijesnu ili sadašnju praksu

temelji se na mom iskustvu koje mi je pokazalo da je za većinu

ljudi najbolji način razumijevanja samih sebe i njihovih

postupaka poslužiti se poviješću kao zrcalom.

Ova načela, kao i mnogi primjeri u ovoj knjizi proistječu

iz mog rada na Kemplerovom institutu Skandinavije. Ame-

ričkom psihijatru, dr. Walteru Kempleru, kao i ostalom oso-

blju Instituta, najiskrenije se zahvaljujem na nadahnuću i

trajnom povjerenju tijekom mnogih godina, kada mi je sa-

mom nedostajalo pouzdanja. Zahvalnost također dugujem

mnogim obiteljima širom svijeta koje su mi otvorile vrata svog

osobnog i intimnog života.

Jasno se, i s nelagodom sjećam svojih stavova i predrasuda

prilikom mojih prvih susreta s japanskom i muslimanskom

obitelji, s etnički mješovitim obiteljima u izbjegličkim logo-

rima u Hrvatskoj, s prvom američkom obitelji alkoholičara

itd., itd.

Moj odrasli sin, kojem su sada 22 godine, pomogao mi je

objediniti moja iskustva na način kako to samo može učiniti

netko tko otvoreno i iskreno traga za svojim osobnim životom.

To isto odnosi se i na moju suprugu koja me samim svojim

postojanjem suočava s nečim za što se svaki put nadam da

su posljednji ostaci mog dječjeg egocentrizma.

I. POGLAVLJE

OBITELJSKE VRIJEDNOSTI

Osnovne vrijednosti, koje su tijekom više od dva stoljeća

omogućavale siguran temelj obitelji, sada prolaze kroz raz-

doblje dezintegracije i promjene i to u gotovo svim dijelovima

svijeta. U Skandinaviji, gdje žene u tome prednjače, taj je

razvoj nesumljivo bio potpomognut razmjerno visokim život-

nim standardom te naprednim socijalnim zakonodavstvom.

U ostalim zemljama, takvom razvoju pridonose građanski

ratovi ili gospodarske nevolje.

Zajednički činitelj leži u tome da hijerarhijski strukturi-

rane, autoritarno patrijarhalne ili matrijarhalne obitelji po-

staju stvar prošlosti. To se zbiva različitom brznom pa je

dovelo do toga da je svijet prepun različitih vrsta obitelji.

Neke se očajnički trude zadržati standarde iz "dobrih starih

vremena", dok druge pak eksperimentiraju s novim i plodni-

jim načinima zajedničkog života. S "higijenske" točke gledišta,

nema razloga ne pozdraviti takav razvoj. Tradicionalna

struktura obitelji, kao i neke od njezinih vrijednosti, bila je

u mnogome destruktivnom - kako za djecu tako i za odrasle.

U jednoj kavani u španjolskoj

Otac, majka i dva sina, stara oko tri i pet godina, upravo

su pojeli sladoled i kolače. Majka uzima ubrus, pijucka u

njega, čvrsto hvata mlađeg sina za bradu i počinje ga brisati

oko usta. Dječak negoduje i okreće lice od majke. Ona ga

povlači za čuperak kose i, dok mu srdito kazuje kako je

zločest, okreće mu lice prema sebi povlačeći ga za kosu.

Njegov stariji brat već je dobro odgojen. Zbog te scene, licem

mu na tren preleti bolan izraz, no vrlo brzo opet poprima

masku ravnodušnosti. I otac reagira bolnim izrazom u očima,

ali ga brzo pretvara u prijekor majci što ne može dječaka

natjerati da se lijepo ponaša, bez stvaranja tolike gužve.

Mlađi brat začas se oporavlja od napada i već deset

metara dalje zaustavlja se i razdragano pokazuje na jedan

izlog, želeći majci nešto pokazati. A ona, koja je u međuvre-

menu odmakla ulicom desetak, petnaest metara, vraća se

žurno i odrešito. Ne bacivši ni pogled na objekt njegova

oduševljenja, grabi ga za ruku i odvlači. On viče, ona je

nepopustljiva u svojoj odlučnosti da odnese pobjedu, i cijelo

vrijeme ponavlja - "Pontela cara bien!" [Lijepo se ponašaj!)

U jednoj kavani u Beču

Dva mlada bračna para, jedni sa sinom od oko pet godina,sjede u vrtu kavane i piju kavu nakon obavljene kupnje.Dolazi konobarica i dječakova majka kaže - "Mi ćemo kavu,što ćeš ti?"

Dječak malo oklijeva i kaže, "Zapravo ne znam što bih."

Majka razdražljivo kaže konobarici: "Donesite mu nekisok."

Stižu sok i kava, a nakon nekog vremena dječak pristojnoi obazrivo kaže: "Mamice, ja bih radije colu s limunom akomože?"

Majka odgovara: "Zašto to nisi odmah rekao! Sada ćeš

morati popiti sok!" - i odmah se obraća konobarici: "Dječak

se predomislio. Donesite mu colu s limunom, da nas ostavi

na miru!"

Poslije desetak minuta, u kojima su roditelji uživali pri-

sjećajući se doživljaja s ljetovanja za vrijeme čega je dječak

mirno sjedio i gledao unaokolo, majka je pogledala na sat i

srdito rekla dječaku: "Popij tu colu!"

Dječak (očigledno radostan) upita: "Idemo li sada?"

Na što mu majka odgovori: "Da, moramo se požuriti kući.

Np, popij tu colu!"

Dječak nastavlja gutati colu u velikim gutljajima i sav

radostan je obavještava: "Gotov sam. Zar nisam brzo popio,

mamice?" Majka zanemaruje njegovu izjavu i razgovor odra-

slih se nastavlja. Dječak mirno i pristojno sjedi, slušajući što

odrasli pričaju. Nakon pola sata, bojažljivo pita: "Mamice,

hoćemo li brzo kući?"

Majka (glasno i srdito) odgovara: "Zaveži, balavče! Budeš

li i dalje zanovijetao, ići ćeš ravno u krevet kad dođemo kući.

Razumiješ li?"

Dječak se povlači i uvlači u sebe. Ostali odrasli upućuju

majci poglede odobravanja, a dječakov otac, u znak potpore,

dotiče ženinu ruku.

Na stajalištu autobusa u Copenhagenu

Baka s dvoje unučadi, starih oko četiri i šest godina, čeka

autobus. Mlađi dječak vuče baku za kaput i kaže: "Bako,

moram ići na zahod."

Baka odgovara: "Ništa od toga sada. Moramo kući!"

Dječak kaže: "Da, ali sila mi je, jako!"

Baka odgovara: "Slušaj baku! Ugledaj se na svoju veliku

sestru, kako je velika i pametna."

Dječak ponavlja: "Da, ali meni je sila.... jako!"

Baka odgovara: "Zar ne čuješ što ti govorim, dječače! Ići

ćeš na zahod kad stignemo kući. Ako sada ne budeš dobar,

baka će te morati tužiti mami. A onda više nećeš smjeti s

bakom u grad!"

Nekoliko stotina godina, učili smo djecu poštivati moć,

autoritet i nasilje - ali ne i ljudska bića.

Odrasli, spomenuti u prethodnim primjerima, nisu loši

ljudi. Oni vole svoju djecu i unučad, i sretni su kad se ona

ponašaju lijepo, zabavno i dražesno. Odrasli se samo pona-

šaju, naizgled, bez ljubavi, jer su naučili to "bez ljubavi"

smatrati ljubavlju, a iskazivanje ljubavi neodgovornošću.

I.1. Obitelj kao struktura moći

Već stoljećima, obitelj postoji kao struktura moći u kojoj

muškarci imaju moć nad ženama, a odrasli nad djecom. Ta

je moć bila apsolutna. Zahvaćala je društvene, političke i

psihološke razine, a redosljed prvenstva nije se dovodio u

pitanje: prvi je muškarac, potom žena - ukoliko u obitelji nije

bilo odraslih sinova - zatim sinovi pa kćeri. Uspješnost braka

ovisila je o ženinoj sposobnosti i spremnosti podvrgavati se

mužu, a jasan cilj odgoja bio je natjerati djecu na prilagođa-

vanje i poslušnost onima na vlasti. Obiteljska struktura moći

bila je totalitarna pa se manjak sposobnosti ili spremnosti

na suradnju logički kažnjavao tjelesnim nasiljem i/ili ogra-

ničenjima ionako smanjene osobne slobode. Kao i u svim

ostalim totalitarnim strukturama moći, idealnom se smatra-

la situacija bez sukoba. Krajem prošlog stoljeća, počeli smo

se zanimati za djecu kao bića s osobnim intelektualnim i

psihološkim potrebama koje mogu biti važne za njihovo

blagostanje i razvoj. Dvadesetih godina ovoga stoljeća žene

su počele jasno iskazivati svoje postojanje i zahtijevati da ih

se shvaća ozbiljno kao ljudska, društvena i politička bića.

Tijekom prve polovice ovog stoljeća obitelj je postupno po-

stajala manje totalitarnom, mada je stvarna struktura moći

koja je bila osnovom obiteljskog života ostala nepromijenje-

nom.

Za one koji su shvatili kako se treba prilagoditi, obitelj je

pružala siguran temelj, no za one, čija je osobnost bila

borbenije prirode, obitelj i odnosi u njoj mogli su biti zabri-

njavajuće razornima. Oni u kojih je došlo do znakova smet-

nji, bili su podvrgnuti određenim postupcima (pedagoškim i

psihijatrijskim) u skladu s jasnim ciljem postizanja ponovne

nužne prilagodbe strukturi moći.

Do one (ograničene) mjere, u kojoj su supružnici i roditelji

bili uključeni u tretman žena i djece, poticalo ih se na

pokazivanje razumijevanja, ljubav i nepopustljivost, ali ni-

kako na predavanje svoje moći. Povratak u ustanove za

liječenje, neuspjelo uklapanje u društvo, prisilno liječenje i

ubrzani društveni slom bili su, stoga, posve logično, najčešće

posljedice takvih postupaka. Moglo bi se puno toga reći o

"dobroj staroj tradicionalnoj obitelji", no njezini su pozitivni

utjecaji na egzistencijalno blagostanje i razvoj pojedinca bili

uvelike iznimkom. S društvenog motrišta, bio je to, općenito

govoreći, uspjeh, ali odmah ispod društvene fasade, očitovali

su se patološki procesi.

Ovaj je opis, naravno, u neku ruku i nepotpun i neprave-

dan. Moramo priznati, neki su aspekti tadašnje obitelji bili

ugodni, prisni i sretni. Sastavnim dijelom toga bila je, narav-

no, činjenica da je među ljudima postojala ljubav te da je

uspješno podvrgavanje podrazumijevalo poseban oblik si-

gurnosti kakvu osjećaju dobro prilagođeni građani u totali-

tarnim društvima.

Jedan od središnjih problema mnogih suvremenih obitelji

jest činjenica da jezik kojim se služimo u odgoju djece vuče

svoje porijeklo iz doba kada u obitelji nije bilo sukoba i kada

su se pojmovi mentalne higijene uvelike razlikovali od današ-

njih. Ako određene riječi i pojmove koje kasnije navodim

kanimo rabiti u budućnosti, bit će nužno dopuniti ih posve

drukčijim definicijama od dosadašnjih.

Metode odgoja

U Skandinaviji smo o metodama odgoja raspravljali s

velikom sigurnošću sve do sredine sedamdesetih. Rabeći

staru zamisao o tome kako djecu dovesti u red, to je jasno

značilo: djeca su potencijalno poput životinja i asocijalna.

Stoga se odrasli trebaju s njima družiti uz pomoć metoda koje

omogućavaju njihov razvoj u ljudskom i društvenom smislu.

Različite metode imaju drukčiju ideološku sadržinu, no nuž-

nost primjene metode ne dolazi u pitanje.

Sada, kada znamo da su djeca zbiljski ljudi od samog

početka, besmisleno je govoriti o metodama. Kada bismo taj

pojam rabili u vezi s odnosima između odraslih, opravdano

bismo naišli na prosvjedovanje. Zamislite, primjerice, neku

odraslu osobu koja kaže: "Zaljubljen sam u visoku, crnokosu

Portugalku, ali imam s njom puno problema. Možete li mi

preporučiti neku metodu da mi s njom bude lakše živjeti?"

Upravo tako! To bi bilo posve neprihvatljivo. Pa ipak, upravo

su ovako odrasli opisivali svoje odnose s djecom još od

početka 18. stoljeća.

Djeca se rađaju kao ljudska i društvena bića te kako bi se

te osobine i dalje razvijale, trebaju biti s odraslima koji se

ponašaju ljudski i društveno. Bilo kakva metoda ne samo da

je izlišna, već je i štetna jer djecu svodi na objekte u odnosu

na njihove najbliže i najdraže.

Prkosna dob

Oko druge godine života, djeca se postupno počinju oslo-

bađati svoje potpune ovisnosti o roditeljima. Počinju htjeti i

razmišljati, osjećati i samostalno postupati. Odrasli nikada

ne moraju dvojiti o tome kada je počela ta samostalna dob.

Jednog jutra, kada stojite i oblačite ih, oni guraju vašu ruku

i kažu: "Ja moći!" "Ja raditi!" U takvom trenutku, mnogi se

roditelji inate i odgovaraju: "Ne, ne možeš!", "Prestani! Nema-

mo se vremena igrati!" itd. Djeca postaju samostalna, a

roditelji postaju prkosni!

Ti mjeseci djetetovog života istodobno predstavljaju jedan

od najjasnijih primjera kako su djeca mudra glede suradnje.

Kada pokušaj dvogodišnjaka u razvijanju samostalne kom-

petentnosti naiđe na roditeljsko negodovanje i prkos, dijete

će, već u roku od nekoliko mjeseci ili postati prkosnim -

dočekujući prkos prkosom - ili ovisnim i bez inicijative.

Koncept prkosne dobi tipičan je za one na vlasti kada

govore o svojim nepoćudnim podređenima. Mala djeca po-

staju, jer je to (nužni) sastavni dio njihova razvoja, sve

neovisnija i samostalnija pa samo totalitaran sustav može taj

trajni razvoj jedinstvene, samoodređene osobnosti pretvoriti

u problem.

Pubertet

Pubertet, koji je sam po sebi neutralan znanstveni pojam,

poprimio je tijekom ovog stoljeća krajnje negativno značenje

pa se danas, potpuno automatski, dovodi u vezu sa sukobom,

svađom i nevoljom. Poslije Drugog svjetskog rata, iza ove

negativne slike uslijedio je pojam predpuberteta koji daje

naslutiti skorašnje nevolje.

Objektivno gledano, pubertet predstavlja unutarnji psi-

hički (osobni), psihoseksualni razvoj koji u mnogih mladih

između 12 i 15 godina stvara snažnu unutarnju nesigurnost

i uznemirenost. Stajalište da taj razvoj već sam po sebi treba

biti uzrokom međusobnih sukoba (s odraslima) obična je

glupost. Učestalost sukoba i njihova jačina ovise, među osta-

lim, o sposobnosti odraslih da priznaju kako se priroda

njihove uloge mijenja te o načinu hvatanja u koštac s razvo-

jem integriteta tijekom prve 3-4 godine djetetova života.

Tinejdžerska pobuna

Kao što je slučaj s pubertetom, i tinejdžerske su godine

bremenite gotovo političkom, odnosno vojnom terminologi-

jom: pobuna, neovisnost, revolucija, pomanjkanje discipline

itd.

U strukturi moći, u kojoj se pretpostavlja da odrasli pred-

stavljaju stabilan element bez sukoba, svaki se progresivan

razvoj mora nužno definirati kao napad na ustroj. I baš kao

i u slučaju ženske menopauze, kada se one na vlasti oprav-

dava i oslobađa odgovornosti, tako se i u obiteljima s tinej-

džerima krivnja sentimentalno pripisuje djeci. A tako se

zamisao o suočavanju odraslih s njihovom odgovornošću, u

pogledu kvalitete odnosa, vrlo elegantno izbjegava. Krive su

"te godine" ili "hormoni" ili i jedno i drugo!

Slično tome, cijeli niz tradicionalnih pojmova vezanih za

odgoj odražava pogled na stvarnost onih na vlasti te njihovo

uvjerenje da je očuvanje strukture moći najbolje za obje

strane.

Granice

Unutar strukture moći, nužan je zakon i red; stoga se

moraju odrediti granice za upravljanje djetetovim tjelesnim,

duševnim i emocionalnim težnjama. Te su granice - što je

djeci dopušteno, a što ne, što trebaju i ne trebaju činiti, što

bi valjalo, a što ne - bile neka vrsta obiteljskih policijskih

propisa.

To je dovelo do tvrdnje da su određene granice korisne i

dobre za djecu i da se prema njima ravnaju, a za što ne

postoje ama baš nikakvi dokazi koji bi to potkrijepili. Posve

je točno da se djeca razvijaju zdravo i harmonično samo onda

kada odrasli u obitelji postave neke granice. No, kao što ću i

kasnije pokazati, važno je da i djeca i odrasli postave svoje

vlastite granice, jer je pitanje postavljanja granica drugima

prije svega iskazivanje moći.

Još od vremena kada su odrasli počeli o odgoju javno

razgovarati, pitanje granica ne silazi s dnevnog reda. Skloni

smo, ponekad, roditeljske poteškoće pri postavljanju granica

smatrati nečim novim. No, to je, ustvari, uvijek bilo tako.

Roditelji su se uvijek obraćali stručnjacima kako bi dobili

savjet vezan za dječje reakcije ili "poslušnost". Sve dok je

struktura moći bila ideal, roditelji su dobivali savjete koji su

se sastojali od četiri elementa: složnosti, nepopustljivosti,

posljedica i nepristranosti.

Složnost

"Složnost je snaga", kaže izreka, a upravo takvo razmišlja-

nje stoji iza jednog od najsnažnijih obiteljskih uvjerenja:

"Važno je da su roditelji složni u odgoju djece." Upoznao sam

bezbroj parova koji su žrtvovali svoj brak kako bi ostvarili taj

ideal, a potom silno patili od osjećaja krivnje zbog neuspjeha.

Njihove brojne svađe i snažan osjećaj krivnje bili su rezulta-

tom onoga što su bili naučili: da je najbolja stvar za djecu

upravo složnost roditelja te da svojoj djeci štete ukoliko nisu

složni. To je uvjerenje točno samo kao vrsta političkog mane-

vra. Kada oni na vlasti trebaju nametnuti neki zakon ili

poredak, složnost među vođama svakako je prednost, jer se

tako mogu suprotstaviti djeci kao ujedinjen protivnik. Doodređene mjere, neslaganje se prihvaćalo, no samo ukolikose iskazivalo nakon odlaska djece na počinak. Ali, čim bi sesuočavali s djecom, roditelji su morali biti bezuvjetno jedin-stveni.

Jedan od razloga ovome bila je pomisao da bi nesložnostdopustila djeci ismijavati jednog roditelja pred drugim, -unijeti razdor u vodstvo, zabiti u njega klin, da se takoizrazimo. U praksi, roditelji su rijetko bili složni. Primjerice,kada bi otac dovodio djecu u red, majka bi se često umiješalasa svojom ženskom zaštitom. Ne stoga što bi bila otvorenonelojalnom, već zato što je ona predstavljala obiteljsku prvupomoć pa se prirodno brinula za povrijeđene, no nikada nedovodeći u pitanje nužnost granica i reda kojih se i (ona)sama pridržavala.

Promatrano s točke gledišta mentalnog zdravlja, posve jenevažno slažu li se roditelji u pogledu odgoja ili ne. U načelu,trebaju se složiti samo u jednome, a to je da je prihvatljivone slagati se. Samo kada razlike među sobom vide kao neštološe, djeca postaju nesigurnom.

Strogost

Pojam strogosti povezan je sa "složnošću" i jednako je takonužan u očuvanju strukture moći. Različitost uzrokuje sukob,a različitost drugih nužno se doživljava kao neprijateljskaoporba.

Vrijednost strogog postupanja stoga je, posve prirodno,isključivo povezana s nepopustljivim "ne!" Kada se složnostodraslih pokaže nedovoljnom u postizanju poslušnosti, na-stavlja se sa strogošću.

Posljedice

Pa što nam je onda činiti kada nas ne slušaju, unatoč tome

što smo složni i strogi? Kakve bi trebale biti posljedice?

Neovisno o prirodi sukoba, odgovor uvijek leži unutar dviju

istih kategorija: fizičkog nasilja i/ili ograničavanja osobne

slobode.

Budući da samo manjina ljudi sprovodi nasilje i ograni-

čava osobnu i društvenu slobodu drugih potpuno čiste savje-

sti, javila se potreba za opravdavanjem:

- "To je za tvoje vlastito dobro!"- "Shvatit ćeš to kada odrasteš!"- "Moraš se naučiti prilagođavati!"- "Mene to više boli, nego tebe!"- "Ako nećeš slušati, morat ćemo ti to utuviti u glavu!"

Djeca su, čim je to bilo moguće, bila obaviještena o

osnovnim načelima:

- "Ja ovdje odlučujem!" - uspješno oduzimanje osobne slo-bode.

- "Djeca trebaju biti na oku i šutjeti!" - uspješno oduzima-nje slobode govora te uvođenje cenzure i samocenzure.

Poslije izvršenja kazne, mnogi se roditelji pitaju nisu li

pokvarili odnose sa svojim djetetom. Ova se nedoumica onda

iskazuje, ili zahtjevom poput:- "Zagrli sada tatu i zaboravimo sve što je bilo."

ili neizravnijom metodom:

- "Jesmo li opet prijatelji?"Ironija je da to isto odrasli govore jedni drugom po

završetku ljubavne veze: "Možemo li ostati prijatelji?"

Osjećaji nelagode i nedoumice bili su opravdani. Takve

posljedice i vrste kažnjavanja postupno uništavaju odnos

između djece i odraslih. Jedan od razloga tomu sklonost je

odraslih skidati (sa sebe) svu odgovornost za ono što se zbilo

i pripisivati je djetetu. To je destruktivno i za djetetovo

povjerenje u odrasle i za djetetovu samosvijest.

Pravednost

Odgoj djece sastojao se, u velikoj mjeri, od ispravljanja i

pokuda kada su se "krivo" ponašali. U svom popularnom

obliku, ta se filozofija temeljila na roditeljskom kazivanju

djeci u čemu su pogriješila u određenoj situaciji, a prizor se

smatrao uspješno zaključenim kada bi dijete priznalo da je

pogriješilo ili pokazalo neke druge znakove kajanja. Zamisao

je bila da, ako roditelji uspiju kod djece izazvati osjećaj da

su stvarno i ozbiljno pogriješila, da će se iza toga popraviti.

To je urodilo poznatim izrekama kao što su:

- "Sram te bilo!"- "Treba te biti sram!"- "Zar te nije sram!?"

U tom sustavu, u kojem se svaka vrsta sukoba između

roditelja i djece mogla objasniti pomanjkanjem ili neuspje-

hom odgoja, uveden je koncept nepristranosti (pravednosti)

kao neka vrsta vodiča za one na vlasti. U praksi je to,

naprimjer, značilo da je odrasla osoba morala biti sigurna

da je dijete stvarno krivo, prije nego je primijenila kaznu.

Dakle, nepravednost nije predstavljala sama po sebi stvarno

nasilje, već nasilje naneseno nedužnima.

Paradoks je u tome što je to često značilo da se djeca

sječaju (i prosvjeduju protiv) samo onih situacija kada su bili

kažnjavani za nešto što u stvari nisu počinili. I još općenitije

- i jako nepravedno - osjećaj da su "pogriješili" potiskiva se,

jer je to bilo normalno!

Ideja pravednosti također je odigrala svoju ulogu u mno-

gim obiteljima u kojima su se roditelji osobito trudili ne

postupati prema svojoj djeci "različito". Poklanjali su im

jednake božične darove, davali iste nagrade, iste kazne i isti

odgoj, neovisno o njihovim razlikama. Tako je bila puka

slučajnost da djeca dobiju ono što im stvarno treba, no

roditelji su bili mirni znajući da su bili pravedni.

Skup vrijednosti koje smo opisali, još uvijek je najšire

zastupljen u mnogim dijelovima svijeta. Neovisno o tome što

netko može misliti o njima, moramo priznati visoki stupanj

povezanosti između njih, njihova polazišta i njihovog cilja.

Kao što je već spomenuto, one imaju svoje polazište u

zastarjelom poimanju dječjeg bića, no to je možda manje

važno od njihova cilja. Njihov se cilj sastoji u vanjskom

prilagođavanju što se, možda, može najpreciznije izraziti

jednim upozorenjem koje smo moji prijatelji i ja bezbroj puta

čuli tijekom našeg dječaštva: "Ne zaboravite se lijepo ponašati

kako bi drugi ljudi vidjeli da ste dobro odgojeni!"

Odgoj djece, u velikoj je mjeri, davao prvenstvo vanjskom

činitelju. Važno je bilo da se djeca nauče međusobno "slagati",

"lijepo ponašati", "uklopiti", "pristojno govoriti", reći "hvala",

"drago mi je", "hvala na gostoprimstvu". Djeca nisu trebala biti

ono što jesu. Od njih se očekivalo da "glume" baš kao što se

glumi u kazalištu te su poput glumaca trebali učiti određeni

tekst.

Lako je biti pametan kad je sve gotovo. No ja sam ipak

uvjeren da je traganje za novim sustavom vrijednosti, koje je

očigledno tijekom posljednjih godina veliki korak naprijed

za čovječanstvo i možda je vrijedno prisjetiti se - da oni

roditelji, koji još uvijek obitelj drže strukturom moći, čine to

zato jer iskreno misle da je to nešto najbolje što mogu pružiti

svojoj djeci te je oni, stoga, ne doživljavaju prvenstveno kao

izraz moći.

I.2. Demokratsko međurazdoblje

Prije dvadeset i pet godina, kada je moj naraštaj dosegao

reproduktivnu dob, začeli smo niz ideja koje su bile logičkom

posljedicom života u obiteljima u kojima smo odrasli.

- Na temelju stoljetne podređenosti, žene su zaključile dajednakost mora da je bolja. Borba koja je uslijedila išlaje u pravcu demokratizacije uloga između spolova i od-govornosti u obitelji te protiv nejednakosti u društvu upodručju zapošljavanja i obrazovanja.

- Novonastali roditelji, odgojeni na zabranama i propisi-ma, smatrali su da djeca trebaju imati pravo na objašnje-nje u vezi s normama i granicama što su ih odraslinametnuli.

- Zbog našeg iskustva odrastanja u obitelji s, manje-više,totalitarnom strukturom moći, mislili smo da su pravilademokracije možda bolja. Pojmovi kao što su pravo nautjecaj, sudjelovanje u donošenju odluka i dječja prava

postali su pretečom nove vrste odnosa između spolova teizmeđu djece i odraslih.

- Zahtjevi za metodama odgoja propali su, a zamijenila ihje ideja o važnosti razumijevanja djece i mladeži.

- Spolni odnosi između muškaraca i žena" obogaćeni supravom žena na odlučivanje o svom (vlastitom) tijelu, aindustrija lijekova potpomogla je rasprostranjivanje togprava omogućujući uspješnu zaštitu od začeća.

Naslovi su bili politički kao i većina terminologije i prazne

retorike. Nazvao sam to razdoblje "demokratskim međuraz-

dobljem" iz dva razloga: demokratske vrijednosti iskušavale

su se kao alternativan sustav obiteljskih vrijednosti u obitelji

koji se pokazao valjanim, mada nedostatnim. Stoga je to

razdoblje bilo prilično ograničeno - jedno važno međuraz-

doblje u sukobljavanju s tradicionalnom strukturom obitelji.

Mada su političke i politizirane definicije problema izme-

đu spolova te između odraslih i djece bile i logične i nužne,

same po sebi nisu bile dovoljne kada se radilo o opisivanju

ili bavljenju unutarnjim obiteljskim odnosima. U vezi s

osnovnim sukobima interakcija te vrste, ideologija više spre-

čava, nego što promiče zajedništvo. Čini se da ideologije i

totalitarni sustavi imaju nešto zajedničko: oni stvaraju osje-

ćaj sigurnosti i smisla za posrećene, ali ne i za one na dnu

hijerarhijske ljestvice, ili one koji drukčije doživljavaju stvar-

nost.

Demokratske vrijednosti svakako su koristan dodatak te-

meljnim obiteljskim vrijednotama, no, same po sebi, nisu

dovoljne. Uporabu pojmova kao što su: sudjelovanje u odlu-

čivanju, pravo utjecaja, pravo glasa itd., moguće je povezati

samo uz sadržaj i strukturu obiteljskog života: primjerice,

gdje ćemo ove godine provesti Božić i tko će za što biti

zadužen? - ali ne i uz stvaran interakcijski proces koji je

presudan za to, kako će se članovi obitelji osjećati i slagati za

vrijeme božičnih blagdana.

Odlučujući elemenat za zdravlje i razvoj kako djece tako

i odraslih predstavlja kvaliteta interakcijskog procesa u obi-

telji. Onoga što nazivamo "tonom", "duhom", "ozračjem"

(atmosferom). Grčki filozofi to zovu "etosom". Ponovo ću se

kasnije vratiti na ovaj središnji pojam, a ovdje ću se zadovo-

ljiti isticanjem odgovornosti za kvalitetu tog procesa koja leži

na odraslim članovima obitelji. Ta je odgovornost nepreno-

siva i nedjeljiva u demokratskom smislu.

Na kvalitetu tog odnosa utječu brojni činitelji: ličnost i

životno iskustvo roditelja; njihov uzajaman odnos; njihovi

osobni usponi i padovi; njihova gledišta, stavovi i filozofija;

njihova svjesnost o sukobima i sposobnost njihova prevlada-

vanja; njihova snaga u odnosu na stresove i krize, itd.

To ne znači da djeca nemaju nikakvog utjecaja na taj

proces u obitelji. Naprotiv. Ona očituju veliki utjecaj upravo

svojim pomanjkanjem životnog iskustva; svojom logikom;

svojim mogućim nedostacima; svojom osjetljivošću prema

sukobima udruženom s njihovim pomanjkanjem iskustva u

njihovu prevladavanju, itd. Djeca također utječu na proces

svojom željom za suradnjom, svojom funkcijom gromobrana

u olujama roditeljskih sukoba te svojom životnošću i kreativ-

nošću.

No, djeca ne mogu biti odgovorna za kvalitetu interakcije.

U obiteljima, u kojima se roditelji, iz različitih razloga, ne

umiju nositi s odgovornošću i u kojima zato djeca nakraju

"odlučuju", rezultat je uvijek destruktivan. Zadaće, dužnosti i

područja praktičkog djelovanja mogu se prenositi na djecu i

mlade, no roditelji su ti koji su odgovorni za dobrobit obitelji.

To ne znači da je pogrešno dati djeci pravo utjecaja u

demokratskom smislu, no samo pod uvjetom da je opći cilj

njihovo uvođenje u demokraciju. U situacijama u kojima

djeca i odrasli trebaju zajedno funkcionirati, djeci će biti

bolje ako odrasli budu, u prvom redu, ozbiljno shvaćali

njihove želje i potrebe. U obitelji i u društvu u cjelini, često

postoji ogromna razlika između postizanja nečega što želimo

i postizanja onoga što doista trebamo.

Obitelj je pravna cjelina samo pri stvaranju i raspadu.

Između toga tijekom svog nastojanja, ona je, prije svega,

egzistencijalna i emocionalna cjelina. Pohvalno je ako se

poštuju prava članova obitelji mada to nije dovoljan temelj

za njezino blagostanje i razvoj. Oni zahtijevaju više od puke

jednakosti u političkom i pravnom smislu - nužno je ravno-

pravno dostojanstvo.

Prijelaz na demokratsku obitelj doveo je do sukoba i

srazova koji su se, mada su za sobom ostavili mnogo žrtava,

događali u optimističnoj klimi uz uvjerenje da će se sve to u

budućnosti pokazati vrijednim truda. U početku je najvažni-

je bilo raskrstiti sa "starim", bez određenih ideja o "novome"

pa tako sve do danas ima puno obitelji koje obilježava velika

nesigurnost i ponešto žaljenja zbog toga što "suvremena

obitelj* nema već ugrađena gotova rješenja za svoje probleme.

Većina revolucionarnih glavnih zamisli pokazala je ogra-

ničenu vrijednost u praksi. Bile su, jednostavno, isuviše

apstraktne da bi poslužile kao smjernice u svakidašnjem

životu. Nove su se ideje pokazale složenije za sprovedbu nego

što se pretpostavljalo.

Sukob

U obiteljima, u kojima se odsustvo sukoba između odra-

slih smatralo idealom i u kojima se na sukobe između djece

i odraslih gledalo kao na izraz odgoja ili njegovo pomanjka-

nje, prva generacija nije, jednostavno, imala modele uloga

koji bi im pokazali kako se sukobi mogu otkloniti ili rješavati

na način koji bi obogaćivao zajedništvo, umjesto da ga

narušava.

Posve je prirodno da je prvim modelom poslužio onaj

političkog sukoba - tj. model borbe za vlast. Takav je model

neprimjeren za obitelj iz jednostavnog razloga što neminov-

no stvara pobjednike i gubitnike. Za obitelj to znači da je

zajedništvo na gubitku. Mnogi ljudi imaju s tim potresno

iskustvo, jer su razvodi brakova i obitelji s jednim roditeljem

učestaliji nego ikada prije u ljudskoj povijesti.

Ravnopravnost

Unutar obitelji, ideja o ravnopravnosti pokazala se naj-

prije kao pokušaj rušenja uloga spolova i njihovo preobliko-

vanje u smislu veće jednakosti. Više se nije uzimalo zdravo

za gotovo da muškarac ima ulogu opskrbljivača, a žena ulogu

kućanice.

Osobito u obiteljima u kojima je ta demokratizacija uloge

spolova uspješno uvedena, bilo je nužno suočiti se s činjeni-

com da, mada je "ravnopravnost" možda bila pogodnim

parametrom na praktičnoj i organizacijskog razini, ona nije

imala nikakvog učinka u stvaranju zdravije ravnoteže izme-

đu muškaraca i žena ni na jednom drugom području. Zavla-

dali su novi stereotipi.

Zajedničko obavljanje praktičnih poslova vezanih za kuću

i djecu, nije samo po sebi predstavljalo rješenje načina

dijeljenja odgovornosti, stavova i emocionalnog "gospodare-

nja".

Kao izravni nasljednici starih totalitarnih vladara, uloge

muškaraca u obitelji bile su podvrgnute općoj kritici. Veliki

broj muškaraca doživio je te pokude kao neku vrstu kastrira-

nja, što je, u svakom slučaju, bio paradoks: muškarci i očevi

nikada nisu igrali važnu ulogu u obitelji, ni kvantitativno, ni

kvalitativno, pa se, prema tome, kritika uglavnom temeljila

na onome što muškarci i očevi nisu radili.

Manje-više spremno, muškarci su preuzimali sve više za-

daća i odgovornosti u obitelji, a uz sve rasprostranjeni je

pojavljivanje žena na tržištu rada, monopol muškaraca na

ulogu dobavljača doživio je svoj kraj. Potreba za identifika-

cijom muškog identiteta, kao temelja za ponovno određiva-

nje uloga muškaraca kao partnera, ljubavnika, očeva i člano-

va obitelji, povećavala se kod oba spola.

Ubrzo je ravnopravnost postala "istovjetnost" ("nježni muš-

karci", "meki muškarci"), a nakon kratkog iskoraka u drugu

krajnost ("macho" muškarac), obje su strane shvatile da rješe-

nje problema ne leži u "davanju ženama onoga što hoće". Tzv.

ženske vrijednosti, koje svojim većim dijelom predstavljaju

temeljne ljudske vrijednosti, ne mogu se, jednostavno, preu-

zeti od žena.

Tisućama godina, ženama su se poricala osnovna ljudska

prava, no one su, unatoč tome, u manjoj ili većoj mjeri,

zadržale svoja ljudska obilježja. Muškarci izolirani u svojoj

ulozi udaljili su se od svojih ljudskih obilježja. U tome je

pogledu pomanjkanje ravnopravnosti još uvijek nedvojbeno.

Poštovanje

I "poštovanje" i "prihvaćanje" bile su ključne riječi u novoj

ravnopravnosti između spolova, no obje su se mogle shvaćati

na različite načine, čak jako različite, ovisno o osobnosti

pojedinca.

Naprimjer, je li poštovanje nešto što mi kao ljudska bića

dugujemo jedni drugima već samo stoga što postojimo, ili je

to nešto što moramo "zavrijediti? Trebam li, za početak,

poštovati postupke svoga bračnog partnera, ili tek pošto

ocijenim njezine rezultate? (Njezin odgoj djece, za razliku od

načina na koji sam ja odgajao moju djecu, naprimjer.) Što to

znači kada mi prartner kaže: "Moraš to prihvatiti!"? Trebam

li skriti svoje neslaganje? Trebam li pristati ili to odglumiti?

Može li ona "zahtijevati" moje prihvaćanje? Ili je to možda

dar koji joj mogu pokloniti jer je volim. Što će se dogoditi ako

je ja poštujem i prihvaćam takvom kakva je, ali shvatim da

mi je neizdrživo s njom živjeti? Da li je nužno moći razumjeti

drugoga prije no što ga možemo poštovati i prihvatiti - ili

možda voljeti? Ili, možda, razumijevanje nema s tim nikakve

veze?

Ako ove apstraktne pojmove želimo primijeniti kao temelj

interakcije u obitelji - ako trebaju postati stvarnima - onda

našu pozornost moramo najprije usmjeriti prema unutra.

Moramo naučiti prihvaćati sebe takvima kakvi smo i s tog

polazišta izgrađivati određeno samopoštovanje. Putem ta-

kvog procesa možemo naučiti koliko je besmisleno pomanj-

kanje tuđeg poštovanja uzimati osobno, a to nas opet vraća

na polaznu točku: jesu li poštovanje i prihvaćanje pretpostav-

ke za ljubav ili su njezina posljedica?

Zahtjevi

U vezi s trgovinom, pravnim ugovorima i političkim igra-

ma moći važno je govoriti o zahtjevima, ali ne i u obitelji.

Moguće je zahtijevati plaćanje održavanja, ali ne i odgovor-

nost. Moguće je zahtijevati starateljstvo nad djetetom, ali ne

i osobnu pažljivost. Odnos pun ljubavi između muškarca i

žene, ili između roditelja i djece, dar je i povlastica. To nije

nešto što možemo zahtijevati jedni od drugih. Glavno pravilo

koje vrijedi za odnose u obitelji sastoji se u prirodnom

prihvaćanju zahtijevanja onoga sto želite i možda će vam se

ponekad posrećiti da to i dobijete, no posljedica toga je da

često gubite dodir s osobom za kojom težite.

U obitelji, svaka vrsta zahtjeva koja se odnosi na, primje-

rice, odgovornost, osjećaje, obzirnost, spolnost, pažljivost,

dužnost, zajedništvo ili poštovanje, neminovno će predstav-

ljati zahtjev za ljubavlju. To je, naravno, apsurdan zahtjev

ali ujedno i opravdanje čežnja.

Obitelji, kao demokratskom sustavu, nedostaje jedna di-

menzija koja je od središnje važnosti za zdravlje i razvoj

njezinih članova; dimenzija koju nesumnjivo nalazimo u

namjerama mnogih političkih proglasa i deklaracija, ali

nikada i u političkoj praksi. Radi se o dimenziji ravnoprav-

nog dostojanstva.

I.3. Zajedništvo ravnopravnog dostojanstva

Tijekom posljednjih dvadeset i pet godina, došlo je do

presudnog kvalitativnog napretka u odnosima između odra-

slih i djece. To možda najbolje pokazuje činjenica da djeca

i mladež mogu danas funkcionirati u svijetu s mnogo jačim

osjećajem prirodnosti i svjesnosti. Oni više nisu spremni

automatski tolerirati povrede i prijestupe svojih roditelja, na

što su prijašnji naraštaji bili prisiljavani.

Istodobno, činjenica je također da ni obitelj, ni društvo u

mnogome ne uspijevaju ispuniti potrebe djece i mladih da

sebe vide kao vrijedne članove zajednice. No, s druge strane,

u neposrednijim odnosima zlouporaba moći nije više tako

uobičajena niti općenito prihvaćena.

Pojava ravnopravnog dostojanstva također se jasno očitu-

je u odnosima između muškaraca i žena. Postoje jasni poka-

zatelji da su uloge spolova na mnogim područjima odigrale

svoje te da se sadašnja praznina može zamijeniti samo

temeljnim ljudskim vrijednostima koje promiču jednako do-

stojanstvo između često različitog načina razmišljanja muš-

karaca i žena, različitog iskustva itd. Do kojeg su stupnja te

razlike biološki ili povijesno-kulturološki uvjetovane ovdjenije važno, jer je bitno obilježje načela ravnopravnog dosto-janstva da ono upravo ističe razlike i ne nastoji ih ujednačitiili razriješiti. Postoji, stoga, potreba za sličnim stavovima iponašanjem bez obzira na to govorimo li o osobnim odnosi-ma između muškaraca i žena, odraslih i djece, hindusa ikršćana, Afrikanaca i Skandinavaca, liječnika i pacijenata iliposlodavaca i zaposlenika.

Mnogo je opravdanih razloga za nesigurnost i neodluč-nost koje nalazimo u nizu suvremenih obitelji koje su seusudile ostaviti prošlost iza sebe kako bi eksperimentirale shumanijim načinima uspostavljanja zajedništva. Jedan odnajvažnijih je možda činjenica da smo već oko dva stoljećasvjesni ideje ravnopravnog dostojanstva, ali smo se rijetko snjom susreli u praksi. Naprosto nam nedostaju jasni i razu-mljivi primjeri i modeli uloga.

Dok je "jednakost" statička, mjerljiva cjelina, ravnopravnodostojanstvo dinamički je proces. Ravnopravno dostojanstvoperiodičko je iskustvo koje obje strane doživljavaju u odnosu,no koje u nekim drugim razdobljima treba prilagoditi kakobi se ponovo uspostavilo. Ravnopravno dostojanstvo razliku-je se, primjerice, od jednakosti po načinu na koji se ne moranužno odražavati ni u jednoj određenoj dodjeli uloga.

Činjenica da žena sprema jelo u kuhinji u subotnje poslijepodne, dok njezin muž gleda utakmicu na televiziji - iliobrnuto - ne govori nam ništa o ravnopravnom dostojanstvuizmeđu njih. Nejednakost je važna za ravnopravno dostojan-stvo samo onda kada je nametnuta; a jednakost je važnasamo utoliko ukoliko različita područja rada i odgovornosti

pridonose razvoju određenih središnjih i općih ljudskih vri-

jednosti za osobu koja ih je poprimila.

Kada, naprimjer, očevi posvećuju puno više vremena

svojoj djeci, to u svakom slučaju može predstavljati olakšanje

za majke. No zajedništvo između roditelja razvija se samo

onoliko koliko očevi razvijaju svoj opći ljudski opseg, i u

dubinu i u širinu i to putem svog druženja s djecom.

Sposobnost spontanog odnošenja s ravnopravnim dosto-

janstvom prema odraslom partneru ili djetetu ovisi, kao i

mnoge druge stvari, o iskustvu koje nosimo iz obitelji u kojoj

smo odrasli i o modelima uloga koje smo tamo vidjeli. Može

biti vrlo teško obraćati se ljudima s jednakim dostojanstvom,

ako smo u našem odgoju iskusili suprotno. To također može

biti teško, ako je netko bio mažen zbog svog izgleda, sposob-

nosti za suradnju ili dobrih ocjena u školi. Za većinu ljudi,

ravnopravno dostojanstvo još uvijek predstavlja vrijednosti

koja zahtijeva učenje i svakodnevno upražnjavanje.

Kao polazišnu točku u ovoj knjizi odabrao sam djecu i

njihov razvoj, jer to držim prirodnim polazištem, i kada smo

sa svojom djecom, i kada nastojimo sami sebe bolje razumje-

ti. Razlog zbog kojeg nam psihoterapija može malo pridoni-

jeti u objašnjavanju načela uspostavljanja odnosa s ravno-

pravnim dostojanstvom među članovima obitelji, leži u činje-

nici da je ravnopravno dostojanstvo uvijek bilo jedinim

valjanim načinom rješavanja psiholoških sukoba i egzisten-

cijalnih kriza.

Pojmovi kao što su: samosvijest, dostojanstvo (dignitet),

biti ono što jesmo, očuvanje osobnog identiteta, iskazivanje

sebe, postavljanje granica i povlačenje crte, uvijek su pred-

stavljali središnje elemente u procesu ozdravljenja. Znamo,

stoga, da oni igraju važnu ulogu i to ne samo za psihološko,

socijalno i duhovno blagostanje, već i u stvaranju uspješnih

obitelji i zajednica.

Sa svim ovim osobinama, djeca se ili rađaju ili ih razvijaju

uz odgovarajuću potporu. S povijesnog stajališta, upravo su

ove vrijednosti bile latentno prisutne kod većine ljudi od

njihove druge godine pa sve do odrasle dobi. No, za većinu

je ljudi to latentno stanje potrajalo čitav njihov život, kod

nekih je urodilo osobnim prodorima - vrlo često u obliku

sloma.

Tijekom dvadesetog stoljeća naviknuli smo se na činjenicu

da su niski stupanj samosvijesti, zlostavljanje i drugi oblici

destruktivnog ponašanja, psihosomatska oboljenja, depresi-

ja itd. poprimili status nacionalnih bolesti. Sada, na pragu

novog stoljeća, bogatiji smo za dvije stvari koje mogu promi-

jeniti ovakvu sliku. Nalazimo se na prekretnici napuštanja

ideala o dobro prilagođenom pripadniku masa i stekli smo

spoznaje i iskustvo o ljudskom zdravlju i razvoju koji su u

mnogome potpuno izmijenili naše gledanje na ljudska bića.

II. POGLAVLJE

DJECA SURAĐUJU!

Kada djeca prestaju surađivati, to je, onda, ili zbog toga što susurađivali previše i predugo, ili stoga što su im narušili integritet,ali nikada stoga što ne bi bila spremna na suradnju.

II. 1. Temeljni sukob

Iz najranijih pisanih dokumenata vidljivo je da su ljudiuvijek bili svjesni osnovne egzistencijalne dileme: sukobaizmeđu pojedinca i skupine, između pojedinca i društva,individualizma i konformizma, identiteta i adaptacije - ili,kako ja to radije nazivam: sukoba između integriteta i surad-nje.

INTEGRITET(svijest o sebi, identitet, ja...)

SUKOB

SURADNJA(kopirati/oponašati)

Generacijama su se sav odgoj, obrazovanje i ophođenje

temeljili na određenom načinu shvaćanja tog sukoba. Shva-

ćanje da su djeca u osnovi nesklona suradnji, da su asocijalna

i egocentrična. Stoga je zadaća odraslih bila jasna: djecu

svakako naučiti surađivati, prilagođavati se i voditi računa o

drugima. Načini su bili razni, a u drugoj polovici našeg

stoljeća posebno se teži manjoj primjeni tjelesnog nasilja i

većoj primjeni dijaloga. Kada sam se ja rodio, zdravstveni

nadzornici i pedijatri preporučivali su strukturu i higijenu -

taj je sustav postao znan pod nazivom "tišina, čistoća i

redovitost".

Majkama je rečeno da obvezno moraju djecu dojiti u

određeno vrijeme i u određenim vremenskim razmacima, a

isto vrijedilo je i za spavanje, higijenu itd. Argumentom za to

bilo je mišljenje da će, u suprotnom, djeca vladati! Kada su

se majke kasnije zabrinjavale zbog česte frustriranosti i plača

svoje djece, stručnjaci su spremno upozoravali da ne smiju

odustati. Uvjeravali su ih da malo plača i urlanja neće djeci

naškoditi. Naprotiv, to je dobro za pluća. Mnogi od nas

preživjeli su prve godine svoga života u prilično dobrom

stanju, zahvaljujući našim roditeljima kojima je naša frustri-

ranost slamala srce pa su zanemarivali liječničke naredbe i

uzimali nas u naručje kada to nisu trebali.

Ova se metoda temeljila na onom istom razumijevanju

dječje prirode koje sam upravo spomenuo. Znalo se da djeca,

također, dolaze u sukob sa svojom potrebom da ostanu

netaknuta, s jedne strane, te sa svojom željom da surađuju,

s druge strane. No, smatralo se, da će u devet od deset takvih

slučajeva djeca odabrati da se brinu za sebe. Oporbena uloga

roditelja sastojala se u tome da djeca od početka znaju tko je

nadležan.

Putem intenzivnog terapijskog rada s obiteljima tijekom

posljednjih četrdeset godina naučili smo da su prave činjeni-

ce što se tiče tog problema potpuno suprotne.

Kada su djeca stvarno suočena sa sukobom između inte-

griteta i suradnje - a to se njima događa jednako kao što se

događa i odraslima, većinom svakodnevno - ona, u devet

slučajeva od deset, odabiru suradnju. Djeci nisu potrebni

odrasli kako bi ih naučili prilagođavati se i surađivati. S

druge strane, oni osjećaju stvarnu potrebu za odraslima koji

ih mogu poučiti kako da pazite na sebe u interakciji s

drugima.

Dva su razloga zbog kojih odraslima može biti teško nositi

se s ovakvim prikazivanjem problema. Kao prvo, mi obično

ne posvećujemo mnogo pozornosti dječjem ponašanju kada

surađuju. Počinjemo opažati tek kada prestaju, ili odbijaju

surađivati. Drugo, djeca surađuju/oponašaju na dva načina:

izravno i nesvjesno. No, razmotrimo najprije što se u ovom

kontekstu stvarno podrazumijeva pod suradnjom.

II.2. Suradnja

Kao što sam već spomenuo, suradnja ovdje znači da djeca

kopiraju i oponašaju najvažnije odrasle osobe koje ih okru-

žuju. To su, prirodno, u prvome redu njihovi roditelji, ali

kasnije i drugi odrasli s kojima dolaze u bliži dodir.

Primjer

Moji su roditelji doživjeli sljedeću vrstu zagonetne pojave:Majčin porodiljski dopust je završio i dijete za prvo vrijemetreba smjestiti u jaslice. Roditelji ubrzo otkrivaju da nijenevažno tko će dijete ujutro odvoditi. Kada to čini majka,dijete je nesretno i čini se da ništa ne pomaže od onoga štoona poduzima kako bi ga smirila. Kada je očev red da gavodi, čini se da nema nikakvih problema. Sve je lako ijednostavno. Ovakvo iskustvo dovelo je do brojnih raspravaizmeđu roditelja o kvaliteti odgajatelja i jaslica, o "suvišezaštitničkom" ponašanju majke ili o brižnosti oca.

U većini slučajeva, pravi razlog s tim nema nikakve veze.Uzrok, posve jednostavno, leži u majčinoj emocionalnoj ne-spremnosti (sasvim opravdanoj) odvojiti se od djeteta. Ona jeuznemirena, tužna, živčana i nesretna, ali već više od trimjeseca potiskuje te osjećaje, jer je situacija u obitelji takvada ne pušta jednom od roditelja ostati kod kuće i čuvatidijete.

Mada majka (ili otac) nije svjesna tih osjećaja, dijete ihosjeća - i kopira. Dijete u ovakvom slučaju daje majci kom-petentan odgovor koji, iskazan terminima odraslih, glasi:"Draga majko, među nama nešto nije u redu - nešto jenerazjašnjeno. Ja Ti samo dajem na znanje i pretpostavljamda ćeš preuzeti odgovornost i riješiti problem, pa ćemo seoboje bolje osjećati."

Kad bismo upitali majku, koja se upravo rastala od svoguplakanog djeteta, surađuje li njezino dijete, ona bi najvje-rojatnije rekla - "ne". Učinila bi to zato jer se njezino poimanjesuradnje povezuje s prilagođavanjem - tj. s djetetovim tihimi nedramatičnim ostajanjem. Slične situacije zbivaju se pri-likom posjeta liječniku, zubaru itd.

Primjer

Karen i Christian upravo su dobili svoje prvo dijete nakon

puno godina čekanja. Kao i većina drugih novih roditelja,

jako su sretni, ali istodobni i nesigurni u svoje sposobnosti

nošenja s ogromnom odgovornošću koju traži dijete.

Karen je uzela godinu dana porodiljskog dopusta i, zbog

različitih razloga, ona i Christian nisu nikada ozbiljno raz-

govarali o svojoj nesigurnosti. To znači da joj je svakidašnji

život s djetetom vrlo naporan, a da pritom ne zna kako

prevladati svoju nesigurnost. Kada se Christian vraća s posla

kući, ili kada navrate rođaci ili prijatelji, oni se uglavnom

raspituju za djetetovo zdravlje ili konstatiraju kako mora da

je divno to što majka provodi tako puno vremena s djetetom.

Pomalo, ona potiskuje svoju nesigurnost, ali zauzvrat

postaje vrlo brižljivom u području djetetove higijene i pre-

hrane. Njezina kćerkica mora imati lijepu odjeću, ne smije

biti mokra i mora redovito i puno jesti.

Karen još doji svoju kćerkicu, tri mjeseca staru, ali dijete

odjednom počinje povraćati mlijeko. Karen je očajna, ali

nikome o tome ne govori, tek kada dijete počinje gubiti na

težini, ona se sabire i savjetuje s patronažnom sestrom. Kako

postoji mala statistička vjerojatnost urođenog suženja srca,

ugovara se bolnički pregled. Nalazi pokazuju da ne postoji

nikakav tjelesni poremećaj, no dijete i dalje povraća. Dojenje,

koje je prije predstavljalo intiman i ugodan doživljaj, pretvo-

rilo se sada u moru, i za majku, i za dijete. Prolazi nekoliko

tjedana tijekom kojih je dijete opet bilo hospitalizirano,

nakon čega se roditelji odlučuju obratiti obiteljskom terape-

utu.

Karenino dijete također je surađivalo pružajući majci

kompetentne povratne informacije. Teško je bilo znati kako

ih treba tumačiti, prije nego što su se u obitelji stvorile

određene okolnosti.

Prvo povraćanje moglo je značiti:

- "Hvala ti, mama. Sada sam sita!"

ili: "Mama, voljela bih jesti kad sam gladna, a ne kada je Tebi

do intimnog užitka sa mnom!"

ili: "Nešto između nas nije u redu, mama. Toliko si opsjednu-

ta dobrim majčinstvom da si posve zaboravila na moje

potrebe. Ne misliš li da bi bilo dobro porazgovarati s tatom?"

ili: "Slušaj, mama. Ne mogu više podnijeti kako se ophodiš sa

mnom. Zlo mi je od toga!"

Prije no što je obitelj stigla do te faze, situacija se već

ispolarizirala, baš kao što je tome sklona i tradicionalna

psihologija. Ili je majka neurotična, ili je brak roditelja u

krizi, ili nešto nije u redu s djetetom.

Upitana izravno, što podrazumijeva pod djetetovom su-

radnjom, majka je odgovorila: "Kad bi bar počela dobro jesti

i dobivati na težini, ja bih bila sretna."

No djeca ne surađuju na taj način. Ona idu u srž stvari.

Gine to nesvjesno, ali uvijek, s nepogrešivom sigurnošću,

upiru prstom u sukob koji koči blagostanje u obitelji.

Primjer

Obitelj je u restoranu. Dvoje djece, stare četiri i sedam

godina, potpuno uživaju u hrani i obiteljskom izlasku. I

roditelji uživaju u cijeloj situaciji i u društvu jedno drugog.

Kada je poslužena kava, a djeca pojela svoj sladoled, odrasli

su posve zaokupljeni nekim važnim i intimnim razgovorom.

Djeca neko vrijeme sjede za stolom i slušaju, no ubrzo

smišljaju igru. Počinju se vješto provlačiti pokraj slobodnih

stolova u restoranu. Roditelji ih dva puta zovu, ali se brzo

vraćaju svome razgovoru, dok djeca nastavljaju s igrom.

Odjednom ih otac srdito zove, strogim glasom. Kada djeca

poslušno prilaze stolu, on im govori: "Zar ne čujete što vam

se kaže? Ako se ne znate lijepo ponašati, ne vrijedi vas sa

sobom voditi. A sada je dosta. Idemo kući!" Djeca su zbunje-

na. Bez riječi odlaze spuštena pogleda, uvučeni u ramena.

Upravo su iskazali suradnju! Štoviše, surađivali su potpuno

otvoreno i izravno, bez potrebe za psihološkim tumačenjem:

naši su roditelji zaokupljeni jedno drugim, mi ćemo se nečim

zabaviti da im ne smetamo.

Nikome nije poznato što se poslije zbilo u toj obitelji.

Možda je večer prošla tako dobro da su roditelji zaboravili

na taj događaj. A možda i nisu, tako da nije teško zamisliti

sljedeći dijalog nekoliko mjeseci kasnije:

Dijete: "O, da,... možemo li i mi u restoran?"

Otac: "Pa, možda,... ali morat ćete se lijepo ponašati i ne

pokvariti sve kao prošli put?"

I opet je spontano, obazrivo ponašanje puno ljubavi

iskrivljeno u "lijepo ponašanje". Suradnja na osnovi neravno-

pravnog dostojanstva zamijenjena je poslušnošću.

Dječja sposobnost za suradnju očituje se na svim područ-

jima. Poznati su nam neki vanjski pokazatelji: četverogodiš-

nji dječak koji već sigurno hoda kao njegov otac; djeca koja

kopiraju roditelje kako jedu ili razgovaraju s mlađom braćom

ili sestrama itd. Ne događa se često da smo srditi ili zbunjeni

kada se vidimo u tom zrcalu.

Još negativniju reakciju izaziva dječje kopiranje/izražava-

nje osjećaja koje bismo ili radije zadržali za sebe ili kojih

nismo svjesni. Kada su mala, djeca nas često doslovce prou-

čavaju kako bi odgonetnula naše osjećaje prije no što ih

iskažemo. Pogledajte, naprimjer, što se zbiva kada posjetite

obitelj koja ima dijete staro između dva do osam mjeseci i

dvije i po godine: jedno od roditelja otvara vrata držeći dijete

u naručju, a ono intenzivno nekoliko sekundi proučava

majčino ili očevo lice prije pozdravljanja gosta. Ukoliko je

roditelj uzrujan, živčan, preplašen ili jednostavno nerado

prima goste, dijete će početi plakati ili okretati glavu od

posjetitelja. Ništa neće promijeniti na stvari i kada se roditelj

kurtoazno nasmiješi i kaže: "O, to ste vi, samo izvolite!"

Djeca će se, isto tako, osjećati uznemirenom prilikom

majčine ili očeve zaokupljenosti gostima, ako pritom nisu

sigurna u njihove osjećaje prema nazočnoj osobi, ili ako ih

oni taje od djeteta.

Kao obiteljski terapeut, svakodnevno se susrećem s nači-

nom na koji su djeca, osobito mlađa, uznemirena i s njihovim

zahtijevanjem pažnje srazmjerno problemima. Kada u tome

uspijemo i kada roditelji prihvate svoju odgovornost glede

problema, manja djeca tonu u san, a oni malo stariji počinju

crtati ili im postaje dosadno i žele kući.

Dječja sposobnost i spremnost da kopiraju svoje roditelje

seže tako daleko da čak uključuje i način na koji roditelji

rješavaju sukobe i probleme pa se čak nagađa do kojeg je

stupnja, naprimjer, alkoholizam povezan s biološkim nasli-

jeđem. Iskustvo stečeno putem obiteljske terapije ukazuje

nam da je on vjerojatnije izraz dječje suradnje s roditeljskom

samouništavajućom ličnošću kojoj su oni posebno privrženi.

Nije ništa neuobičajeno da dvoje djece iz iste obitelji

surađuju različito: jedno izravno, a drugo neizravno. To često

čudi i roditelje i stručnjake, pošto djeca imaju iste uvjete i

odgojena su na isti način!

Primjer

Mlada majka u jednom izbjegličkom naselju u Hrvatskoj

obraća se za pomoć psiho-socijalnoj službi naselja zbog

problema sa sedmogodišnjim sinom. On je nemoguć, gnjavi

i zanovijeta - drugim riječima: neposlušan i ne surađuje.

Ona ima još jednog sina od 12 godina. Otac im je poginuo

u ratu u Bosni prije šest mjeseci, a ostali su rođaci rasuti

između izbjegličkih logora i utočišta po raznim zemljama.

Prema majčinim riječima, stariji sin je dobar, zreo i surađuje.

Učitelji kažu da je introvertiran, ali pametan i marljiv.

Obitelj je bila izlagana nevjerojatnim preokretima i ogro-

mnim gubicima. Između ostaloga, izgubili su dom, prijatelje,

školu, obitelj, oca i muža. Majka se učila nositi s tim gubicima

onako kako bi to spontano učinilo devet od deset roditelja:

iz obzira prema djeci, zadržati za sebe patnju zbog bolnih

gubitaka, dopuštajući si suze samo ponekad kad ostane

sama. Takav je odabir dobrohotan i pun ljubavi, ali je,

nažalost, uobičajen i nezdrav, i za nju i za djecu.

Stariji sin surađuje s majkom izvršavajući sve što ona

traži. Svoju tugu zatomljuje u sebi, gasi mu se iskra života,

tjelesno propada, kreće se unaokolo pomalo mehanički, za-

gonetna i ponešto ukočena lica. U odraslima s kojima se

susreće pobuđuje sućut i brižnost. Prešutno je združen sa

svojom majkom što oboje smiruje i daje im snagu. On je

izravna kopija majčinog vanjskog ponašanja.

Mališan od sedam godina postupa upravo suprotno. On

je taj u obitelji koji na djelu iskazuje svoju žalost, očajanje,

čežnju za prijateljima, frustriranost i odricanje. On pokušava

izraziti osjećaje koje njegova majka potiskuje. No, ona se ne

može istodobno zatvoriti za svoje osjećaje i biti otvorenom

za njegove. Osjećaji su im i suviše slični da bi to bilo moguće.

I on bi želio surađivati kao njegov veliki brat, ali jednostavno

ne može. Iskazi njegovih osjećaja stvaraju knedlu u grlu i

nezadovoljstvo pa ne pobuđuju sućut i brižnost okoline, već

njezinu bespomoćnost i uznemirenost. On ne postaje "velikim

i pametnim" kao njegov brat, već "malim i zločestim".

Majka surađuje i žrtvuje svoje vlastito zdravlje za ono što

drži najboljim za svoju djecu. Oboje njene djece surađuju i

žrtvuju svoje zdravlje, no u ovom je slučaju mlađi sin taj koji

drži ključ rješenja za zdravije zajedništvo u obitelji. On je taj

koji pokazuje put.

Majka je bila dovoljno svjesna da shvati koliko joj je

potrebna pomoć. I nije, zapravo, važno kako je uopće počela

biti svjesna problema. Važno je da je ozbiljno shvatila signale

upozorenja i da o problemu treba porazgovarati s ostalima.

(Uključenje u skupinu žena u sličnoj situaciji i na taj joj

je način pružena mogućnost prihvaćanja njezine patnje, što

je onda pomoglo i njezinom starijem sinu iskazati svoju bol,

a mlađem ponovo zadobiti tlo pod nogama.)

S tom se pojavom često susrećemo u obiteljima u kojima

je tjelesno nasilje sastavni dio obiteljskog života. Ovdje ne

mislim prvenstveno na nasilje kojim se roditelji još uvijek,

nažalost, služe u odgoju, već na obitelji u kojima se otac često

nasilno ponaša prema ženi i djeci.

Tipično je da će dvoje djece u ovakvoj obitelji različito

surađivati (tj. opredijeliti se za jednog od roditelja), tako da

će im se ponašanje potpuno razlikovati kad postanu tinejdže-

ri. Jedno će biti baš tako nasilno i destruktivno kao i otac, u

ekstrovertiranom smislu; drugo će nasilnosti usmjeriti prema

unutra i postati autodestruktivno. Ovakva autodestruktivna

reakcija može se očitovati na različite načine. Može biti

očigledno autodestruktivnom putem, primjerice, uporabe

droga i alkohola, pokušaja samoubojstva ili seksualnog pro-

miskuiteta. No, ona može biti i manje vidljivom, naprimjer,

u vidu povučenog, skromnog ponašanja, pomanjkanja spo-

sobnosti stvaranja osobnih veza ili njihova odbijanja, pretje-

rane odgovornosti prema drugima itd. Drugim riječima, na

načine koje često pogrešno smatramo rezultatima "dobrog

odgoja". Iz više razloga, još uvijek su dječaci ti koji postaju

nasilni, a djevojčice autodestruktivne. Jedan od ključnih

razloga možda je to što djevojčice češće oponašaju majku te

surađuju svojim autodestrukivnim ponašanjem. Kao što ću

još o tome pisati kasnije, ima pokazatelja da objašnjenje i

nije tako jednostavno, već je više stvar činjenice da je način

na koji se djeca odnose prema svojim roditeljima različit po

svojoj prirodi i kvaliteti.

Ako se promatra shematski, čitav problem izravne i ne-

svjesne suradnje/oponašanja vrlo je jednostavan:

- Djeca izvrgnuta pokudama postaju i sama kritična prema

drugima ili samokritična.

- Djeca koja su odgajana uz primjenu nasilja, postaju isama nasilna ili autodestruktivna.

- Djeca odgojena u obiteljima u kojima nitko ne iskazujeosjećaje, postaju povučena ili pričljiva.

- Djeca koja su bila izvrgnuta nasilju ili spolnom zlostav-ljanju, postaju neumjerena i autodestruktivna ili neumje-rena i nasilna.

Ovaj bi popis mogao biti još jasnijim i iscrpnijim, no nije

mi namjera gomilati odgovore. Cilj mi je, jednostavno, ista-

knuti da svi imamo valjane razloge za ono što činimo. Svi

smo nedužno dovedeni do destruktivnog/autodestruktivnog

ponašanja.

Zanimljiva (i kompetentna!) pojava u vezi s djecom jest ta

da djeca samo preuzimaju i iskrivljavaju destruktivno pona-

šanje odraslih te često to čine tako da se tek kasnije u

njihovom životu to pojavi kao problem. To, s druge strane,

ne znači da djeca uvijek neizravno surađuju s destruktivnim

ponašanjem odraslih. Od prilike, u polovini slučajeva, ona

surađuju izravno, što njihova okolina, prirodno, doživljava

kao problem već mnogo ranije.

Djeca, koja imaju sreću da njihovi roditelji uglavnom

izbjegavaju destruktivno ponašanje, kopiraju svoje roditelje

izravno.

- Uvažavana djeca uzvraćaju uvažavanjem.- Pažena djeca skrbe za druge.- Djeca neoštećena integriteta, čuvaju tuđi integritet.

Problem s pojmovima kao što su: uvažavanje, skrb, nasilje,

ljubav, obzirnost itd., u njihovoj je apstraktnosti. Puno po-

stupaka, koje je većina odraslih naučila smatrati izrazom

ljubavi i skrbi, to, u stvari, nisu. Oni su po svojoj namjeri

takvi, ali to nije dovoljno. U dobra stara vremena, kada je

obitelj još bila autokratskom strukturom moći, roditelji su

uspijevali potisnuti dječju kompetentnost. Srećom, danas je

to puno teže. Djeca i mladež postali su samouvjerenijima,

roditelji fleksibilnijima, a društvo u cjelini spremnije shvaća-

ti dijete kao osobu.

II.3. Integritet

Riječ "integritet" neka je vrsta naslova ili skupnog pojma

za djetetovo tjelesno i psihološko postojanje: individualnost,

granice, nepovredivost, karakter, "ja", identitet itd.

Kao što smo već spomenuli, djeca su, u cjelini, bespomoć-

na u pogledu zaštite svog integriteta u odnosu na roditelje.

To, međutim, ne znači da su ona općenito nekompetentna -

ona mogu, u stvari, u velikoj mjeri odrediti svoje vlastite

granice - ali znači da često spremno zanemaruju obzire

prema sebi kako bi surađivala sa svojim roditeljima.

Da bismo to zornije prikazali, možemo razmotriti jedno

od značajnih, klasičnih područja povreda i narušavanja:

incest. Pod tim ovdje podrazumijevamo spolno zlostavljanje

djece ili pastorčadi što čine očevi ili majke te strašnu povredu

djetetovog tjelesnog ili psihičkog integriteta.

Sve žrtve incesta mogu posvjedočiti kako su ono što im se

zbilo doživjeli kao veliko zlo i kako su se na mnoge načine -

i verbalne i neverbalne - pokušali obraniti. Zrela i brižna

odrasla osoba puna ljubavi ne bi se mogla ne obzirati na

pokušaje obrane uz vapaj "Ne!" Ali sve žrtve incesta napustile

su svoje vlastite granice kako bi surađivale, a kada im je

prijestupnik zaprijetio, ili na neki drugi način njima mani-

pulirao da ne progovore o tome u javnosti, oni su postajali

lojalnijima tom nerazumnom obećanju nego prema samima

sebi. To bi često potrajalo i čitav život ili, u najmanju ruku,

nekoliko godina. Kada djeca mogu tako autodestruktivno

reagirati na nepravdu koju ogromna većina ljudi u društvu

smatra i moralno vrijednom prijekora i povredom zakona,

onda nije teško zamisliti kako se djeca šutljivo i autodestruk-

tivno nose sa svakidašnjim nepravdama koje se obično pri-

hvaćaju kao koristan ili nužan sastavni dio "dobrog odgoja".

Jedan dio problema u vezi s djecom njihovo je općenito

autodestruktivno reagiranje na povrede. Kada roditelji, bilo

svjesno ili nesvjesno, povrijede dječji integritet uvijek na isti

način i u redovitim vremenskim razdobljima, djeca ne dolaze

do zaključka da su njihovi roditelji pogriješili. Oni zaključuju

da su oni učinili nešto nevaljalo! Gube svoj osjećaj samosvije-

sti i gomilaju u sebi osjećaj krivnje.

Rad sa žrtvama zlostavljanja od strane odraslih poučio

nas je da su povrede i osjećaj krivnje u razmjernom odnosu.

Izričiti cilj zlostavljanja jest totalno narušavanje integriteta

žrtve, a da ona pritom - svakako u određenoj fazi - ne umre.

S mučiteljevog stajališta, zlostavljanje je uspjelo ako je žrtva

doživjela osjećaj krivnje.

Ova ista pojava prisutna je među djecom koju smo upo-

znali, a koja su bila smještena u neku ustanovu zbog pomanj-

kanja roditeljske skrbi. Ako se pomanjkanje skrbi iskazuje u

obliku tjelesne i psihičke okrutnosti, djeca tada pate od

izrazitog nedostataka samosvijesti i ogromnog osjećaja kriv-

nje. To se često iskazuje lojalnošću prema roditeljima i može,

primjerice, siliti djecu da preko vikenda odlaze kući, mada

znaju da će opet biti povrijeđena.

Drukčija je situacija s djecom čiji roditelji nisu bili u

mogućnosti skrbiti za njih, no koji ih nisu zlostavljali. Ta

djeca često realnije vide svoje roditelje i sposobnija su odlu-

čivati o svojim potrebama.

Ali, vratimo se uobičajenim, svakidašnjim odnosima iz-

među djece i odraslih. Djeca su uvijek umjela dati odraslima

na znanje da su im povrijedili integritet, no njihova se

kompetentnost, kako smo već spomenuli, često zanemaruje,

potiskuje i pogrešno shvaća.

Kada sam ja bio dijete, roditeljima i učiteljima bilo je

posve normalno da je djecu moguće "popravljati" govoreći im

kako su "pogriješili"; vjerovali su da će djeca postati "dobra"

samo ako im kažete dovoljno uvjerljivim tonom i odgovara-

jućim izrazom lica kako su "zločesta".

Reći djeci da su kriva, čista je povreda njihova integriteta.

Djeca su to oduvijek pokušavala priopćiti odraslima putem

jasne, nedvosmislene neverbalne komunikacije: u njihovim

očima bile su suze/ili bol, pogledali bi, na trenutak, u odra-

slog pa, ukoliko njihova poruka nije bila shvaćena, ukočili bi

se, spustili pogled na zemlju a glavicu na grudi. Sasvim jasna

poruka kojoj samo nedostaju riječi: Ti mi nanosiš bol!" - da

bi bila potpuna.

U početku, riječi nisu manjkale, no naišle su na odbijanje

poput: "Šuti, sad ja govorim!" Jezik tijela pogrešno se tumačio

kao prkos te je dočekivan riječima: "Gledaj me kad ti govorim!"

Tako su roditelji onda, a i danas, zadovoljavali izvanjski

društveni ideal: "Nije uopće važno da li te ono što ja kažem

boli - a ako je tako, barem ćeš bolje zapamtiti! Ono što je

puno važnije jest da se naučiš pravoj pristojnosti, što znači

gledati osobu koja ti nešto govori u oči!"

Ukoliko to nije postizalo željeni učinak, odrasla bi osoba

zgrabila dijete za bradu i silom mu podigla glavicu, a tada

je preostajao samo jedan način obrane: spušten pogled koji

bi izluđivao većinu roditelja do uporabe fizičkog nasilja ili

osamljivanja djeteta dok ne popusti.

Ova gotovo svakidašnja pojava, ozbiljna je povreda djete-

tovog integriteta s doživotnim posljedicama. Ona ne ostavlja

posljedice samo na trajnu kvalitetu djetetova života već i na

trajnu kvalitetu odnosa između roditelja i djeteta.

Činjenica da je ovakva praksa bila uobičajenom u Dan-

skoj prije trideset ili četrdeset godina i još uvijek se, u mnogim

zemljama, primjenjuje kao nešto posve normalno i prihvat-

ljivo, zahvaljuje dvjema stvarima: Prvo, to je nešto što su

radili svi roditelji pa je, stoga, samo po sebi razumljivo.

Drugo, i puno važnije za ovaj kontekst, jest činjenica da djeca

surađuju! Ono isto dijete, koje je otjerano iz sobe ili na

spavanje bez večere, kako bi se urazumilo, možemo, dva sata

kasnije, ili sljedećeg jutra, vidjeti u prividno savršenom skla-

du s roditeljima. S ocem igra nogomet, mazi se s majkom ili

trčkara po dvorištu igrajući se s ostalom djecom. Možda se

morao službeno ispričati roditeljima, a možda su njegovi

roditelji preuzeli inicijativu riječima: "Hoćemo li sada sve

zaboraviti i opet biti dobri prijatelji?"

Dijete nije bijesno na svoje roditelje i ne odnosi se prema

njima nimalo više kritički nego prije. Ali je ono, zato, izgubilo

još malo više svoje samosvijesti, izgubilo je još jedan mali dio

sebe, a postalo malo više onakvim, kakvim ga žele njegovi

roditelji. No, poput sve ostale djece, ono voli svoje roditelje

bezuvjetno i spremno je biti onakvim kakvim oni hoće,

gotovo ne obzirući se na cijenu. Ono je tako uvjereno da su

roditelji u pravu, a ono da je nevaljalo, da će, najvjerojatnije,

potisnuti bol i poniženje, a dvadeset godina kasnije radit će

to isto svome sinu.

Sposobnost djece za suradnju često se uzima za potporu

teoriji da je neka određena metoda odgoja baš ona "prava",

ili da djeci neće "naškoditi" ono čemu ih izlažu odrasli.

Primjer

Jedna mlada majka nikako nije uspijevala izaći na kraj s

dužnostima koje su je kod kuće čekale poslije posla. Nije

živjela s ocem svoje djece pa je sama morala obavljati pranje

rublja, čuvati djecu staru 3 i 5 godina, pospremati kuću,

pripremati hranu, okopavati vrt itd. Rješavala je to zaključa-

vanjem djece u sobu na nekoliko sati svakog dana, dok bi ona

obavljala kućanske poslove.

Odgojitelji u vrtiću primijetili su da je oboje djece pomalo

pasivno, da izgledaju tužno i potišteno. Jedna od odgojitelji-

ca porazgovarala je s njima, a oni su joj povjerili da ih jako

smeta to što ih majka zaključava. U kasnijem razgovoru,

majka je otvoreno priznala odgojiteljici svoju metodu i bra-

nila je pomoću dva argumenta: kao prvo, i njezina je majka

to isto činila njoj pa joj nije ništa naudilo i, drugo, ona je

čula djecu kako se igraju i pričaju svaki put kada bi prolazila

pokraj zaključane sobe. Mislila je da su djeca zadovoljna, a

ona su, zapravo, samo surađivala.

Da ponovimo, ne radi se o "ispravnom" i "pogrešnom"; ne

radi se o tome je li ispravno ili pogrešno zaključavati djecu

na 3 sata dnevno. Radi se o uočavanju signala koje nam djeca

šalju i njihovu ozbiljnom shvaćanju pa i kada to podrazumi-

jeva promjenu uobičajene prakse odraslih koju su držali

ispravnom na temelju svog vlastitog odgoja ili obrazovanja

te i onda kada svi oko nas postupaju isto. Tjelesno zlostavlja-

nje povreda je svačijeg integriteta - uključujući i djecu. To

vrijedi i onda, kada to nazivamo "jedinim rješenjem", "malo

batina", "pravom na tjelesno kažnjavanje" itd. Već čitav niz

eufemizama govori o tome, kako to izbjegavamo zvati čistim

nasiljem, čime potvrđujemo da smo potpuno svjesni pogreš-

ke.

Unatoč tomu, spremni smo opravdavati uporabu nasilja

baš kao što i ona mlada majka opravdava zaključavanje

djece. "I ja sam, kao dijete, dobila nekoliko puta dobre batine

kad sam ih zaslužila i to mi nije nimalo naudilo." Te: "To je

djelotvorno! Kada djeca naprave nešto što ne bi smjeli,

trebate ih samo jako i često pljesnuti pa to više neće činiti!"

Argument da je to "djelotvorno" uobičajen je, ne samo za

odnose između roditelja i djece, već i među onima, profesio-

nalno zaduženima za odgoj i ophođenje. Po mom mišljenju,

krajnje je vrijeme da se time prestanemo služiti kao glavnim

argumentom i to iz dva razloga.

Prije svega, danas već toliko znamo o sposobnosti i spre-

mnosti djece (i odraslih) na suradnju da taj argument više i

ne vrijedi.

Drugo, toliko znamo o dugotrajnim posljedicama nasilja

da je, jednostavno, neetično opravdavati njegovu primjenu

kratkotrajnim, površnim učincima.

Držim da je vrijeme početi postavljati manje primitivna

pitanja o tome što činimo jedni drugima, bez obzira nazivali

to odgojem, pedagogijom ili terapijom. Nije dovoljno moći

tvrditi da je nešto "djelotvorno". Moramo ispitati zašto i kako.

Kakva je ljudska i međuljudska cijena koju mi, djeca, klijenti,

pacijenti i ostali članovi društva moramo platiti za nešto što

samo na površini izgleda kao uspjeh? Ako je cijena žrtvovanje

integriteta jedne strane kako bi se zadovoljila druga, onda je

cijena previsoka. To je jednostavno i civilizacijski neetično.

Problem je, međutim, kako smo već spomenuli, u tome da

je "sve djelotvorno" i, što se više od jedne strane zahtijeva

odustajanje od integriteta, to je stvar djelotvornija. Zbog toga

šestogodišnja žrtva incesta u trinaestoj godini sliči na zavod-

ljivu Lolitu. Zbog toga djeca u Japanu počinjaju samouboj-

stvo jer su u panici zbog svojih školskih postignuća. Zbog toga

novopečene religijske sekte imaju takav odaziv. Zbog toga

desetine tisuća ljudi plaču kad umre Staljin ili Tito. Zbog

toga patrijarhalno nastrojeni očevi i bake željni vlasti mogu

živjeti u iluziji da iza njih stoji cijela obitelj dok, u stvari, oni

imaju obitelj pod nogama.

U prošlosti, kada smo još uvijek vjerovali da se djeca

rađaju kao nekompetentna polu-bića, bilo je moguće oprav-

dati povredu njihova integriteta. Odrasli su imali moć, a to

je uključivalo i moć tumačenja i opisivanja stvarnosti. Podra-

zumijevalo se da znaju što je za djecu najbolje. Znali su što

djeci treba da bi se razvijala i postala pravim ljudima.

- "Shvatit ćeš vrijednost toga kad odrasteš!"- "To je za tvoje vlastito dobro!"- "Jednoga ćeš mi dana za to biti zahvalan!"- "Mene to više boli nego tebe!"

Ovo su samo neke od klasičnih tvrdnji uz povrede dječjeg

i mladenačkog integriteta. Kada ove izjave tumačimo sa

suosjećanjem i razumijevanjem, one nam otkrivaju i nelago-

du odraslih zbog njihovih postupaka, ali i društvenu nužnost

takvog postupanja.

Ali danas znamo više. Znamo da su djeca kompetentna:

- Djeca umiju iskazati sadržaj i granice svog integriteta.- Djeca su od rođenja društvena bića.- Djeca kompetentno surađuju sa svakom vrstom ponaša-

nja odraslih, bilo da je ono konstruktivno ili destruktivnopo njihov život.

- Dječje verbalne i neverbalne povratne informacije sadr-že, uz ostalo, kompetentne pokazatelje u svezi s naraviemocionalnih i egzistencijalnih dilema kroz koje prolazenjihovi roditelji.

Ukratko: djeca su najdragocjenija u životu svojih roditelja

baš onda kada se čine najnepoćudnijima.

U ovoj ću knjizi pokušati pokazati i potkrijepiti ovu pone-

što provokativnu izjavu koja predstavlja jedan od kamena

temeljaca za novu vrstu odnosa između roditelja i djece.

Navesti ćemo samo tri primjera:

Prvi primjer

Kad je Nicolasu bilo osamnaest mjeseci, roditelji su mu

prolazili kroz ozbiljnu bračnu krizu koja je, primjerice, do-

vodila do situacija u kojima bi roditelje znali zateći rani

jutarnji sati u svađi.

Svaki puta kada bi se to događalo, Nicolas bi se budio i

plakao. Roditelji bi ga uzimali k sebi i pokušavali ga umiriti.

Ali, činilo se da ništa ne pomaže. Unatoč svim njihovim

nastojanjima, on se nije smirivao, a što su više pokušavali

otkriti što mu je, on bi se više pripijao uz njih i postajao

nezadovoljnijim, dok nakraju ne bi, oko sat vremena kasnije,

iscrpljen zaspao. Sljedećeg jutra bio je, u pravilu, malo

pokunjen i razdražljiv.

Roditelji su bili svjesni činjenice da su djeca kompetentna

pa su stoga znali da se Nicolas ne ponaša tako kako bi na

sebe "svrnuo pažnju" ili što želi ometati roditelje i nešto im

pokvariti. Razmišljaju o jednoj sličnoj pojavi: Nicolas se često

budi kad oni vode ljubav, ali tada je uvijek veseo i smiren i

nije ga teško ponovo uspavati. Pokušavaju sagledati svoju

svađu od prošle noći iz drugog ugla i uviđaju da je oboje

ocjenjuju destruktivnom. Ne samo da ton razgovora tada

postaje neugodan i pun predbacivanja, nego i sama svađa

nikada ne vodi nečemu konstruktivnom i izgleda da su uvijek

poslije nje još osjetljiviji i obeshrabreniji.

Roditelji uspijevaju pronaći konstruktivniji način ra-

spravljanja o njihovim neslaganjima i različitostima. Nicolas

se još uvijek budi, ali manje frustriran i nesretan. No kako

mu je desetak minuta dopušteno sjediti jednom od roditelja

u krilu, dok oni nastavljaju svoj razgovor, on se smiruje i traži

da ga odnesu u krevet.

Uzimajući, jednostavno, reakcije svog sina ozbiljno, rodi-

telji su naučili nešto za što bi im inače trebalo puno godina

da to otkriju. Oni nisu mogli znati je li njihovo tumačenje

djetetove reakcije bilo ispravno sve dok od njega nisu dobili

novu povratnu informaciju koja je potvrdila, da je njegova

očigledna uzrujanost i frustriranost u ranijoj etapi značila:

"Dragi mama i tata, ne sviđa mi se kako rješavate svoje

probleme. Bojim se i nesretan sam. Možete li to drukčije?"

Promjena u njegovu načinu reagiranja mogla bi se ovako

iskazati: "Još uvijek se malo bojim i žalostan sam kada se ne

slažete, ali vidim da to već puno bolje rješavate!"

Drugi primjer

Louisi je bilo devet godina i bila je vrlo naporno dijete

koje, ne samo da je imalo nemoguće zahtjeve prema svojim

roditeljima, već koje se počelo ponašati na zabrinjavajuće

destruktivan način. Naprimjer, sjekla si je škarama prste,

nožem nadizala kožu na trbuhu te gurala iglu u nos kako bi

izazvala krvarenje. Imala je starijeg brata s kojim se često

uspoređivala. Nekoliko je godina, primjerice, govorila svojim

roditeljima: "Zašto i mene ne volite tako puno kao Thomasa?"

Njezino nasilno izazvano krvarenje iz nosa počelo je ubrzo

nakon što su Thomasa odveli kod liječnika radi spaljivanja

ranica u nosu zbog čestih ozbiljnih, spontanih krvarenja.

Roditelji su "sve pokušali". Pokušali su biti dovoljno osjetljivi

i razumni. Pokušali su joj pružiti sve što je tražila. Razgova-

rali su o tome s drugim odraslima koji su im preporučili

postavljanje čvrstih granica. No, Louse se i dalje jednako

ponašala. Nekoliko je puta (što ću kasnije podrobnije opisati)

doslovce pozvala roditelje na "sastanak" i kazali im: "Ja više

ne mogu ovako, kako se ophodimo jedni s drugima. Ne bismo

li trebali pokušati odsada biti dobri prijatelji?"

Louisni su roditelji bili kompetentni odrasli ljudi koji su

jako voljeli svoju kćerku i koji su stvarno pokušali sve što je

bilo u njihovoj moći kako bi poboljšali odnos s njom.

Kada smo istražili odnos između Louise i njezinih rodite-

lja, polazeći od njena rođenja, postali su jasni određeni

činitelji:

- Trudnoća i porod bili su teški i složeni.- Louise je od početka bila teško dijete. Bila je nemirna i

bučna, bilo je problema s jelom. Majka se osjećala nespre-mnom i poraženom.

- Majka nije imala dovoljno mlijeka za dojenje pa su jeostale majke na porodiljskom odjelu gledale s preziromkada bi dijete plakalo.

- Lousin je otac u to vrijeme bio jako zauzet poslom jer jeupravo osnivao vlastito poduzeće i, kako on objašnjava,prošle su dvije godine prije no što je stvarno mogaoodvojiti vremena za dijete i ženu, kojoj je očito bilo teškouspostaviti skladan odnos s Louisom.

Nije bilo nikakve upadljive razlike između mjeseci i godi-

na i tadašnje situacije pa su se oboje roditelja osjećali pora-

ženima; bili su iscrpljeni i smeteni. Nisu bili srditi ili razdra-

ženi ponašanjem svoje kćerke pa nisu zahtijevali da se "pre-

gleda i popravi". Osjećali su se krivima i nesretnima što je

stvar uzela toliko maha da je Louise sama sebi počela štetiti.

Ako pogledamo Louisinu situaciju od njezina rođenja,

očito je da joj je manjkao temeljni osjećaj sigurnosti, koji je

od izuzetne važnosti za dobrobit i razvoj dojenčadi. Osobito

je nedostajao jedan određeni vid sigurnosti, a to je osjećaj da

smo u kompetentnim rukama koje znaju što rade. Njezina se

majka gotovo stalno osjećala poraženom i bila je sama u

traženju rješenja za svoju smetenost i zbunjenost.

U ovakvoj situaciji, Louise kao dojenče bila je suočena s

dvije mogućnosti: mogla se predati i biti tzv. "dobrim (lakim)

djetetom", ili se mogla djelatno boriti za ono što joj je nedo-

stajalo. Louise je "odabrala" ovo drugo.

(Neki istraživači ponašanja dojenčadi dolaze posljednjih

godina sve više do uvjerenja da se djeca rađaju s određenim

"karakterom". Ja nisam mjerodavan da bih to mogao komen-

tirati, ali i ja to uvjerenje držim mogućim i logičnim. Na mom

polju rada i nije tako važno je li, primjerice, Louisina snažna

volja i hrabrost genetske prirode od njezina rođenja, ili je to

jedinstven psihološki iskaz njezinog načina suradnje. Najvaž-

nije je u vezi s tim naše /obiteljsko terapeutsko/ iskustvo koje

nam jasno pokazuje koliko je važan način na koji roditelji

prepoznaju različitost između karaktera i životnosti njihove

djece. Interakcija s roditeljima presudna je za razvoj djeteto-

vog karaktera glede konstruktivnih ili autodestruktivnih stra-

na njegove osobnosti.)

Louise je surađivala sa svojom majkom ponašanjem koje

je jasno kazivalo: "Draga mama, pošto se činiš ponešto zbu-

njenom i nesigurnom zbog moje skrbi, morat ću te obavije-

stiti. Svakako ću prosvjedovati kada budeš radila nešto što

mi ne odgovara i svakako ću zahtijevati ono što budem

željela!"

Kada je počela govoriti, pokušala je iskazati svoju dilemu:

"Zašto voliš Thomasa više od mene?" Tradicionalna psiholo-

gija (i uobičajeni zdrav razum) ovu bi izjavu protumačili kao

izraz ljubomore što, koliko ja znam iz svog iskustva, nikako

nije tako. S druge pak strane, to je izraz osjećaja da nismo

voljeni na pravi način. To opet stvara osjećaj da nismo

dovoljno vrijedni našim roditeljima, što Louise, kao i sva

ostala djeca, žele biti. Taj doživljaj "nedovoljne vrijednosti"

za sve je ljude, bez obzira na dob, povezan s različitim

osjećajima razdražljivosti, agresivnosti i frustriranosti. U naj-

manju ruku, on zahtijeva puno šire sagledavanje i puno viši

stupanj zrelosti no što ga ima bilo koje dijete da bi se moglo

nositi s tim frustracijama. To bi podrazumijevalo da se

petogodišnjak, u Louisinoj situaciji, obraća svojim roditelji-

ma i kaže im: "Slušajte, nešto među nama nije u redu. Znam

da me volite, a ja činim sve što je u mojoj moći kako bih

zaslužio vašu ljubav. No, gotovo uvijek, imam osjećaj da me

ne volite. Kada vas gledam kako se ophodite s mojim bratom,

vidim da između vas sve ide lakše i teško mi je ne zavidjeti

mu na tome.

Tako je! Djeca to ne govore!

Kada roditelji pogrešno tumače ovaj doživljaj (osjećaj) i

kritički ga smatraju "ljubomorom" to, naravno, pojačava dje-

tetov osjećaj nevaljalosti, što opet rađa pojačanim "ljubomor-

nim" ponašanjem i začaranim krugom, (štoviše, to isto vrijedi

i za odrasle.)

Lousini roditelji reagirali su poput svih roditelja koji vole

svoju djecu, rekavši: "Ma, Louise, to nije istina! Volimo te isto

koliko i Thomasa!" Odgovorili su pošteno, iskreno i s puno

ljubavi, no učinak je bio upravo suprotan: dijete doživljava

još veću osamljenost i krivnju: "Vidim da me vole, čujem kako

mi govore da me vole. Pošto ne osjećam da me vole, mora da

sa mnom nešto nije u redu."

Ali vratimo se Lousinom početnom načinu suradnje: ona

je nevjerojatno "zahtjevna" kako to, po tradiciji, imamo običaj

nazivati. Neprestano zahtijeva pažnju od svoje okoline; često

traži nemoguće, primjerice, baš određenu vrstu sladoleda

kad nije sezona; svake večeri, bez iznimke, doziva iz kreveta

roditelje i to traje desetak, petnaest minuta; svo vrijeme

provedeno s roditeljima ispunjeno je njezinim zahtjevima,

čas želi ovo, čas ono, a posljedica su scene zbog nemogućnosti

ili nespremnosti roditelja da joj udovolje. Louise jednostavno

ne dopušta da bude odbijena!

Ovakvo ponašanje se, također, često pogrešno tumači, a

roditeljima se savjetuje, baš kao i Louisinima, da "postave

granice", "budu čvrsti", "kažu ne", "budu dosljedni" itd. Problem

je u tome, što ove pedagoške metode dotiču samo površinu

problema, upravo na isti način kao i tumačenje "ljubomore".

Stvarni problem ovdje leži u tome što djeca ne znaju što

trebaju. Često samo znaju što žele. No, ne znači, zato da su

nekompetentna u tom području. To samo znači da im manj-

ka šire sagledavanje i jezična sposobnost za koje se jedino

mogu nadati da ih posjeduju njihovi roditelji. Oni ne umiju

izraziti što im je egzistencijalno potrebno, ali mogu osjetiti

kada to ne dobivaju pa roditeljima daju povratnu informa-

ciju u obliku frustriranog ("teškog") ponašanja ili potpune

predaje i pasivnosti.

Živahna, odlučna djeca poput Louise instinktivno traže

sve što žele i, bez obzira na to postižu li i dobivaju li to ili ne,

malo ili čak nimalo, njihovi će se zahtjevi sve više povećavati

i postajati besmislenijima. Sasvim je prirodno da se odgovor-

ni roditelji osjećaju time jako izazvani pa i uvrijeđeni. U

kontekstu i kulturama gdje se "dobra stara" načela odgoja još

uvijek visoko cijene, ovakvo se ponašanje može suzbijati

tjelesnim nasiljem i/ili pomoću verbalnih napada pa se

djetetovo iracionalno ponašanje neće imati prilike izraziti,

sve dok ne odraste. U drukčijem kontekstu, u kojem roditelji

teže obzirnijem i demokratičnijem odgoju, imali smo priliku

vidjeti sve veći broj obitelji, tijekom vremenskog razdoblja od

deset, petnaest godina, koje, praktički, teroriziraju i manja i

veća djeca, očigledno egocentrična i asocijalna. To su djeca

kojima se suviše udovoljava, koja dobivaju previše od onoga

što žele, a premalo od onoga što im je potrebno. Ima i djece

koja su uvijek dobivala premalo od onoga što im je egzisten-

cijalno nužno. Jedina je novost u svezi s tim to što zbog

liberalnijih stavova prema djeci i većeg gospodarskog napret-

ka ima sve više djece koja opet dobivaju previše od onoga što

žele. Ovu pojavu naročito uočavamo u nekim zemljama

bivšeg Istočnog bloka, u kojima se razmjerno mala skupina

ljudi naglo obogatila i to, prirodno, žele podijeliti sa svojom

djecom - često u obliku materijalnih dobara koja su posebno

važna za društveni status.

Louise je pokušala dva pristupa: najprije je bila zahtjev-

na, izopačeno dajući roditeljima do znanja da joj nešto

nedostaje; zatim je postala izravnijom i verbalno im iskazi-

vala da se ne osjeća vrijednom. Ni jedan pristup nije bio

uspješan. I ona i njezini roditelji upregnuli su sve svoje snage,

svu svoju kreativnost i ljubav pokušavajući stvoriti skladniji

odnos, ali, činilo se, bez rezultata. No, njihov je trud ipak

urodio plodom. Činjenica da se Louise tako snažno borila te

da su njezini roditelji jednako srčano pokušavali riješiti

problem, puno je bolji temelj za rast i razvoj, nego da su obje

strane odustale ili stvorile zid između sebe.

Louisin treći i posljednji pokušaj sastojao se u nanošenju

boli samoj sebi. "Bolno mi je biti s vama... Ja krvarim," - rekla

je. A oni su je saslušali.

Tijekom razgovora s roditeljima, jedna od činjenica koja

je izbila na vidjelo bila je da je majka cijelo svoje djetinjstvo

bila izložena teškom tjelesnom zlostavljanju od oca. Da

skratimo priču, ona je surađivala kao slatka i poslušna

djevojčica koja je uvijek zadovoljavala potrebe drugih, ali

nikada nije naučila otkriti i iskazati svoje vlastite. To je

značilo da su ona i Louise sada morale prolaziti kroz isti

proces učenja - zajedno! Majka je bila prisiljena, u prilično

kasnoj dobi za to, učiti osjećati i iskazivati svoje vlastite

potrebe i granice kako bi i njezina kćer mogla osjetiti i izraziti

što joj je potrebno - u nešto ranijoj dobi. Louise je bila ta

koja je, kada je do toga došlo, hrabrila majku pomažući joj

pomiriti se sa zlostavljanjem kojem je bila izvrgnuta kao

dijete; na taj je način, Louise postala vrijednom za život svoje

majke, na dubljoj, egzistencijalnoj razini kao i za život oboje

svojih roditelja. To se nikada ne bi dogodilo da se problemu

prišlo kao "problemu odgoja". Pod najsretnijim okolnostima,

pedagoška bi strategija bila uspjela, a s Louise bi se lakše

izlazilo na kraj. Roditeljski osjećaj samopouzdanja bio bi

porastao, ali bi cijenu za to platila Louise osjećajem nepo-

vratnog gubitka samosvijesti.

Treći primjer

U ovom je primjeru riječ o četverogodišnjoj djevojčici,

Talijanki, koja se za vrijeme kratkih praznika pokazala spo-

sobnom ustrajati na održavanju vlastita integriteta, prisilja-

vajući svoju obitelj na prilagođavanje i, vrlo vjerojatno, osi-

guravajući manje problema u razdoblju adolescencije svojoj

desetogodišnjoj sestrici.

Roditelji i njihove dvije djevojčice bili su uvažena obitelj,

koja je, od prvog susreta s njima, zračila otmjenošću. Tako je

bilo i prve večeri kada su sjeli za svoj stol u restoranu; bili su

dotjerani, lijepih manira i zračili su samopouzdanjem.

Sef je prišao njihovu stolu i pokazao im jelovnik koji je

svakom gostu pružao mogućnost odabira između tri predjela,

tri glavna jela itd. Otac je odabrao za sebe, majka za sebe,

starija kćerka za sebe (isto što je i majka odabrala), a majka

je odabrala za mlađu djevojčicu. Ona je tiho, ali odlučno

prosvjedovala protiv majčina odabira i jasno iskazala što želi

umjesto toga. Majka ju je presjekla riječima: "Ti to ionako ne

voliš!" I tako je ostalo po majčinom, uz očevo odobravanje

prijetećim pogledom maloj sestrici. Velika je seka za to

vrijeme, manje od jedne minute, spustila pogled na svoj

tanjur i držala se pristojno i neopredjeljeno.

Kada je posluženo predjelo, majka je uzela tanjur mlađe

kćerke i izrezala jelo na male zalogaje. Djevojčica je šutke

odbila jesti. Dok su jeli, oboje roditelja pokušavalo je na sve

moguće načine nagovoriti djevojčicu da jede, ali bez uspjeha.

Čekajući glavno jelo, mlađu su kćerku upozoravali, iskušavali

i prijetili joj kako bi se pristojno ponašala. Između ostaloga,

rečeno joj je da se neće smjeti poslužiti slasticama iz bogatog

odabira restorana, ako ne popusti.

Stiglo je i glavno jelo; majka je izrezala jelo djevojčice na

komadiće i ugurala joj prvi zalogaj u usta, kako bi ipak nešto

pojela. Polako i nevoljko prožvakala je cijelo jelo, a kada su

joj roditelji ponudili obećani desert za nagradu, izjavila je

da joj se ne jede ništa slatko. Svi su se značajno pogledali i

zakimali glavom na njezinu "djetinjariju".

Sljedeće se večeri scena ponovila, s tom razlikom što je

djevojčica odbila svu posluženu hranu. Poslije glavnog jela,

otac je zapovjedio majci da kćerku odvede u krevet za kaznu

zbog njezina neprimjerena ponašanja. (Kao prve večeri, ona

je bila posve mirna i nije izustila ni riječi. Sva neugoda

sastojala se u tome da je konobar mogao vidjeti netaknuto

jelo i odnijeti ga.)

Treće je večeri obitelj dobila "terapiju". "Terapeut" je bio

glavni konobar koji, nakon što je primio narudžbu od rodi-

telja i starije kćerke (ona je stalno naručivala potpuno isto

što i majka, na što bi roditelji s odobravanjem kimnuli

glavom), obratio se mlađoj kćerki, upitavši je: "A što bi mlada

dama željela večeras za jelo?"

Djevojčica ga je pogledala začuđeno ali veselo i odmah je

reagirala promijenivši držanje. Prijašnjih večeri, sjedila je

pristojno (ali neudobno) na stolici, ali sada je kleknula na

nju kako bi bila jednake visine s ostalima. Prvo što mu je

rekla bilo je: "Ispričavam se, ali mislim da nisam dobro čula

što ste rekli. Hoćete li biti ljubazni i ponovo mi pročitati

menu?" "Naravno, gospođice", odgovorio je glavni konobar i

detaljno je izlagao što je u jelovniku, baš kao što je to činio i

za odrasle. Djevojčica je brzo odabrala jelo te, prije no što su

njeni zabezeknuti roditelji povratili moć govora, počela je s

njima razgovarati kao da se ništa neobično nije dogodilo.

Ova se scena ponovila i sljedećih dana - ne treba ni

spominjati da je djevojčica svaki put očistila tanjur - i prije

no što su praznici završili, ozračje za stolom te obitelji bilo

je vedro i prirodno. Otac si je čak dopustio doći za stol odjeven

ležerno u košulju, bez kravate. Dobar odgoj doživio je odlu-

čan, ako ne i konačan, poraz a život je oslobodio ovu obitelj,

predvođen kompetentnom četverogodišnjakinjom. Dobila je

bitku koju mnoga djeca izgube ne boreći se: za pravo odlučiti

što žele staviti u svoja usta, kada i koliko. Roditelji su uočili

njezinu kompetentnost, prihvatili je i dopustili da ih ona

obogati.

A što je s onom mnogobrojnom djecom, mogli bi neki

upitati, koja nisu te sreće da imaju fleksibilne roditelje, ili da

naiđu na dosjetljivog konobara? Što se može poduzeti u vezi

s roditeljima i drugim odraslima koji ostaju bespomoćni već

poslije prvih simptoma boli?

Moje mi iskustvo govori da je mnogo više roditelja, nego

što se obično vjeruje, spremno slušati i učiti, ali to, naravno,

od nas zahtijeva (od stručnjaka, susjeda, članova obitelji,

supružnika itd.) da ih ne dočekujemo s pokudama, s istim

onakvim optužbama, ne videći njihovu kompetentnost, kao

što oni čine svojoj djeci. Moramo im biti spremni prići s istim

onakvim osobnim i ljudskim vrijednostima s kakvima želimo

da oni prilaze svojoj djeci, tj. s primijenjenom, civilizacijskom

etikom! Oni trpe jednako kao i njihova djeca, samo duže.

II.4. Sukob

U interakciji između odraslih i djece ono što se općenito prihvaćakao dobar moral, može lako biti lošom etikom.

I odrasli, i djeca svakodnevno doživljavaju situacije u

kojima su suočeni s odabirom i davanjem prednosti jednoj

od dviju stvari: treba li prednost dati našem vlastitom inte-

gritetu (tj. našim vlastitim, osobnim granicama i potrebama)

ili trebamo prihvatiti kompromis zbog zajedništva (vanjskih

zahtjeva, mogućeg zlostavljanja ili odbacivanja, društvenih

normi)?

Ovo predstavlja sukob, u najmanju ruku, za puno ljudi, a

ništa manje i za djecu tijekom prve tri do četiri godine

njihova života: tu se radi o ili - ili! U prvom redu, tradicija

obitelji, a kasnije i tradicija kulture glede dijaloga i dogova-

ranja određuju hoće li to i dalje biti pitanje ili - ili, odnosno

može li to biti pitanje jednog i drugog. Mogućnost da bude

oboje usko je povezana sa sposobnošću osobnog samoizraža-

vanja, o čemu ćemo kasnije raspravljati.

S povjesnog stajališta, za djecu i mlade uvijek se radilo o

pitanju ili/ili, što i danas vrijedi u velikoj mjeri kad je riječ o

općim stajalištima u pogledu djece i njihova odgajanja. Kao

što rekoh, izgleda da sve ukazuje na to da mladi taj sukob

doživljavaju kao ili/ili, ili pak u devet od deset slučajeva kao

sukob gdje postoji odabir. To se pak vrlo dobro uklapa u ono

što psihologija već godinama ističe - da su prve tri do četiri

godine djetetova života od presudne važnosti za njegov razvoj

i dobrobit kasnije u životu.

U ovom sukobu između integriteta i suradnje, djeca obič-

no odabiru surađivati i tako podcjenjuju sebe, osobito ako

su izvrgnuta vještom pritisku roditelja. Kako bismo ovo bolje

razumjeli, važno je shvatiti da ne govorimo samo o (više-

manje) smišljenom roditeljskom pritisku na djecu u obliku

djelatnog odgoja, ustanova u koje ih šalju, vrste stanovanja i

rada koje odabiru itd. Taj svjesni, smišljeni pritisak vrlo je

važan, ali on čini samo manji dio pojava s kojima djeca

surađuju.

Veći dio sastoji se od mnogih pojava i procesa kojih smo

manje svjesni i stoga njima možemo vrlo malo, ili nimalo,

upravljati. (U najmanju ruku, u godinama kada nas većina

ima djecu.) To mogu biti usponi i padovi u našem braku,

unutarnji sukobi koji su sastavni dio svačijeg postojanja,

različitost naravi, razmjerne razlike u stupnju naše emocio-

nalne otvorenosti, ili njenom pomanjkanju, smrt u bližoj

obitelji, gospodarska kriza ili građanski rat, ljudske i peda-

goške vrijednosti škole u koju možemo poslati svoju djecu -

i još mnogo, mnogo drugih stvari.

Prvi primjer

Važno obilježje dječjeg tjelesnog integriteta njihova je

mogućnost uzimanja hrane kada im je potrebna te moguć-

nost ne uzimanja hrane kada je ne traže. Ovo je jedno od

jednostavnih i očitih obilježja kojima se manipulira, i rano i

često, u industrijaliziranom svijetu:

Mala Sarah, stara pet mjeseci, već nekoliko dana uredno

pojede obrok kašice od povrća za ručak. Jednog dana, nakon

četvrtog zalogaja, odbija otvoriti usta za sljedeći. Majka

najprije reagira "umiljavanjem", a kada to ne pomaže, zapo-

činje staru igru: "Gledaj, Sarah, brram... brrnm... brmm... vidi,

ide aviončić.... ravno u tvoja usta...." Nakon još dva pokušaja,

Sarah počinje cendrati, majka odustaje, gladi je po kosi i tješi

- a onda opet pokušava s avionom. Sarah se predaje i guta

sve što joj gura u usta.

Jedna druga mala Sarah, također stara pet mjeseci, sisa

na majčinim prsima. Ne uzima nimalo mlijeka, mada majka

pokušava i s drugom dojkom, nastojeći je privoljeti riječima.

Majka brzo postaje razdražljivom, podiže Sarah, drži je

ispred sebe i drma, govoreći joj: "A sada je dosta toga! Ja

nemam vremena sjediti ovdje cijeli dan, dok ti misliš odluči-

vati! A sada jedi i gotovo!"

Sarah ispija još nekoliko gutljaja i zaspiva.

Majka prve Sarah bila je žrtvom opće opsjednutosti rodi-

telja glede male djece: da je dobar i stalan tek u djece dokaz

dobrog roditelj stva.

Majka druge Sarah bila je mlada, bez zaposlenja i nao-

brazbe, sama sa svojim djetetom. Imala je ozbiljne osobne

probleme i jedino je ta kćerka davala smisao njenom životu

u to doba. Često nije uspijevala razlikovati svoje potrebe od

njezinih potreba za bliskošću i sigurnošću. Posljedica toga

bilo je djetetovo bdijenje kad joj je bio potreban san te često

dojenje kada dijete nije bilo gladno.

I svjestan, smišljen pritisak, i nužan, unaprijed ne smi-

šljen, su prirodno i posve neizbježni. Djeca bi dospjela u

teško stanje kada mi roditelji ne bismo pokazali djelatnu i

stalnu skrb za njihov tjelesni i psihički razvoj, tako da nema

nikakve osnove za stvaranje ideala o "dobrim" roditeljima koji

svoju djecu ne bi izvrgavali ovakvoj vrsti egzistencijalnog

sukoba. To bi bilo nemoguće. Također nema nikakva smisla

da se roditelji zbog toga osjećaju trajno krivima.

Roditelju je nemoguće postupati "ispravno" u svezi s ovim

sukobom. Moramo se zadovoljiti odgovornom skrbi glede

naših smišljenih i nenamjernih pogrešaka - tj. signala i

simptoma koji se u djece razvijaju. No, razmotrimo najprije

sukob i njegove posljedice:

INTEGRITET

SUKOB BOL SIGNAL SIMPTOM

SURADNJA

Što češće žrtvujemo svoj integritet u ovom sukobu, to je

jača bol. Možemo se tako izvježbati u potiskivanju patnje da

je niti mi, a niti itko drugi ne primjećuje. Međutim, prije ili

kasnije, neminovno ćemo odaslati signale - verbalne ili

neverbalne, koji će ukazivati da nešto nije u redu. Ako mi i

naši najbliži te signale shvatimo ozbiljno, razumijemo njiho-

vu znakovitost te promijenimo ponašanje, sukob će biti

riješen, a bol ublažena ili će posve nestati. Ako se ništa od

ovoga ne dogodi, signali će se pojačavati ili promijeniti (npr.

od verbalnih u tjelesne) i, prije ili kasije, otkrit će se stvarni

simptom.

Strogo uzeviši, nema ničeg čudnog u tome što naš psihički

sustav tako funkcionira. Upravo tako funkcionira i naše

tijelo, ako ćemo se, na trenutak, zbog zornijeg prikaza, poslu-

žiti pomalo zastarjelim razlikovanjem između tijela i duše.

Svaka pojedinačna stanica u našem tijelu imade svoje vlasti-

te granice, svoj vlastiti identitet i svoju vlastitu skladr.11

ravnotežu. Kada narušimo integritet neke stanice, tijelo toli-

ko izbacujemo iz ravnoteže da nam to stvara neugodu ili bol,

a ako nastavimo s takvim narušavanjem, u tijelu će se razviti

bolest. To se, također, odnosi i na tuđe narušavanje našeg

fizičkog postojanja ili kada to sami sebi činimo - npr. upora-

bom duhana, lijekova ili alkohola. Ako je riječ o manjem

narušavanju ravnoteže i njegovu prestanku, tijelo će se opo-

raviti. U protivnu, tjelesni sklad može biti trajno poremećen.

Kao što sam spomenuo, nema ničeg neobičnog u činjenici

da naše psihičko biće reagira na sličan način i ljudi su toga

već odavna svjesni. No, problem je u tome, osobito u odnosi-

ma između odraslih i djece, ali i muškaraca i žena, da postoji

veliko razmimoilaženje u pogledu društveno i kulturno pri-

hvaćenog narušavanja te stvarnog. Postupci, koje općenito

smatramo povredama i narušavanjem, malobrojni su u us-

poredbi s brojem stvarnih povreda.

Postoje tri vrste narušavanja dječjeg integriteta:

- Neprihvatljivo (npr. pretjerano tjelesno zlostavljanje,spolno zlostavljanje, nehaj).

- Prihvatljivo (puno od onoga što podrazumijevamo pod"dobrim" i "nužnim" odgojem).

- Ideološko (prisilna politička ili religijska indoktrinacija).

U ovoj knjizi, narušavanje integriteta pojedinca definira-

mo kao neetičnost pa to znači da mi drukčije opisujemo

razmimoilaženje:

U odnosu između odraslih i djece ono što se obično

prihvaća kao dobar moral može lako biti neetično!

Ne iznosim ovu činjenicu zato da bih upirao prstom u

nečiji moral ili etičnost, već samo kako bih potaknuo odrasle

da se kritički osvrnu na "uobičajeno", na ono što "svi čine", na

ono što je "normalno u našoj kulturi" itd.

Moje iskustvo govori da je osobito važno Što se u djece i

mladih pojavljuju znakovi koji odgovornim odraslima uka-

zuju na poremećaj ravnoteže između integriteta i suradnje

koji boli. Kao što ću i kasnije pokazati, i roditelji i ostali

odrasli mogu dati važan doprinos u njegovu sprječavanju

djelatnim pomaganjem djeci u očuvanju njihovog osobnog

integriteta, no u tom smislu, niti jedna odrasla osoba nije

savršena, a svako je dijete drukčije. I zato "griješimo". Neduž-

no, s puno ljubavi i najboljim namjerama posrćemo - i to je

prihvatljivo! Odrasli, stoga, moraju prihvatiti odgovornost za

svoje pogreške, a ne za njih okrivljavati djecu, kako je uobi-

čajeno.

Činjenica da djeca surađuju znači da mi danas znamo

dvije bitne stvari o djeci i mladima koje često bije glas da su

"neprilagođeni" i "asocijalni".

- Kada se djeca ponašaju destruktivno i/ili asocijalno, toje uvijek zato što se jedan ili više odraslih u njihovojneposrednoj sredini tako ponaša. Oni to često čine nadrukčiji način nego dijete i, nimalo neobično, na načinkoji spada u kategoriju prihvaćenog ponašanja. Uvijek suroditelji ti koji započinju! Ponekad je to s namjerom dadjetetu održe "lekciju", no često je to i rezultat njihovogvlastitog autodestruktivnog ponašanja.

- Kada djeca prestaju ili odbijaju surađivati, to je onda ilizato što su previše i predugo surađivala s destruktivnošćuu obitelji ili zato što su izvrgnuta izravnim povredamasvog integriteta.

Niz signala, koje nam odašiljaju djeca i mladi, prirodno

je gotovo neiscrpan. No dopustite mi da najprije spomenem

neke od klasičnih kamenova spoticanja na putu između djece

i roditelja te neke od onih tipičnih, koji također izazivaju

zabrinutost izvan obitelji.

- "Oni jednostavno ne žele slušati što im mi govorimo!"- "Ona nikada ne dođe kući u vrijeme u koje smo se dogo-

vorili!"- "On nikada nije gladan kad svi ostali jedu, ali za pola sata

traži nešto za jelo!"- "Ja samo čistim za svima njima!"- "Neprestano se svađamo oko toga da drži svoju sobu u

redu!- "Najgore od svega je to što nam ona i laže!"- "Svaki dan ga moramo gotovo prisiliti da napiše zadaću!"- "Da je mi ne probudimo, ona uopće ne bi ustala ujutro!"- "Uvijek ih se mora moliti da nešto naprave. Nikada ništa

ne naprave bez traženja!"- "Pravo je umijeće obući je ujutro; tako je zločesta!"

Ovo su samo neki od najčešćih sukoba u interakciji izme-

đu roditelja i djece u kojima, prema tumačenju roditelja,

nema sumnje tko je kriv. Pedagozi, psiholozi i ostali stručnja-

ci, tradicionalno, također, podupiru ovo stajalište, ukoliko ne

upiru prstom na drugu stranu i smatraju da je problem u

roditeljima.

Razmotrimo dva ovakva sukoba uz zorniji prikaz. Postoje,

kao što smo već ranije spomenuli, tako velike individualne

razlike od obitelji do obitelji, da je precizno i specifično

tumačenje dječjih signala nemoguće, ukoliko ništa ne znamo

o određenoj obitelji. Ovo što slijedi stoga je samo pokazatelj

nekih općih situacija, temeljen na iskustvu.

Kada djeca "jednostavno ne žele slušati, bez obzira što im

mi govorili", to je obično zbog toga, što ono, što im roditelji

govore, nije vrijedno slušanja! Ne znači da je to nužno

netočno, da je bešćutno, nerazumno i nepravedno, ili čak da

nije pošteno u nekoj određenoj situaciji. Možda znači da

način iskazivanja, vrijednosti koje se podrazumijevaju, kon-

tekst u kojem je izrečeno ili pak nešto posve drugo, da to dakle

nije u redu. Naprimjer, može se dogoditi da djeca surađuju

s roditeljima na nekom drugom području koje je tako auto-

destruktivno da se reakcija iskazuje na području gdje se ne

bi činilo da suradnja postavlja osobito teške zahtjeve.

Može se, također, raditi o tome da treba preispitati vrijed-

nosti koje čine temelj onoga što je rečeno. Još uvijek ima puno

roditelja koji se drže mišljenja da djeca moraju "naučiti biti

poslušna", a to, gotovo uvijek, rađa "neposlušnošću", bilo

otvorenom, bilo prikrivenom. Zašto je tomu tako?

Razlog je taj što je ponižavajuće i uvredljivo morati izvr-

šavati naređenja, kad smo više nego spremni surađivati. Tu

si situaciju može predočiti većina odraslih, ako razmisle o

odnosima s bračnim partnerom ili poslodavcem. "Trebao me

je samo lijepo zamoliti", kazali bismo, nastojeći se obraniti

od osjećaja poniženosti. Čak i kad smo podvrgnuti vojnoj

disciplini, nelagodno se osjećamo kad nam naređuju, no, s

druge strane, to je nužno u situaciji u kojoj je, zapravo, cilj

naučiti ljude ponašati se destruktivno. Cilj obitelji je opre-

čan.

"On nikada nije gladan, kada svi ostali jedu, nego tek pola

sata kasnije..." Ovakva situacija čak ni ne mora biti signalom.

Ona jednostavno može značiti da sinovljev biološki sat kuca

drukčije. No, može biti i signalom koji, primjerice, znači:

"Gubim tek kada s obitelji sjedam za stol. Nešto je u zraku što

osjećam kao sputanost ili destruktivnost, ali kao i drugima, i

meni je to teško iskazati riječima." Zajednički svakidašnji

obrok - u zemljama, u kojima još uvijek postoji - često

predstavlja jedini dio dana kada se svi okupe i kada se jasno

osjeća stvarno ozračje pa, naravno, i onda kada ono podsjeća

obitelj na postojanje neriješenih sukoba. Mnogi od nas su

zaboravili kako je to bilo u obitelji u kojoj smo odrasli. No

trebamo se samo prisjetiti našeg zadnjeg zajedničkog obroka

s prijateljima ili znancima kada se u zraku osjećao skriveni

sukob za vrijeme ugodnog ćaskanja.

Jedno je sigurno: djeca to ne rade zato da bi zagorčavali

život svojim roditeljima. Oni to rade za svoju obitelj, a ne

protiv nje.

U poglavlju o odgovornosti (četvrto poglavlje) bit će više

riječi o tim signalima, a sada bih želio razmotriti jedan

ponešto drukčije vrste.

- Psihosomatski simptomi, primjerice, glavobolja, bolovi uželucu, mišićna napetost u vratu i ramenima, mršavljenjeili pretjerano debljanje (dobivanje na težini) itd.

- Destruktivno ponašanje izvan kuće: problemi u ponaša-nju ("loše ponašanje") u školi; agresivnost prema ostaloj

djeci u dječjem vrtiću; hiperaktivnost; poteškoće s koncen-tracijom; nasrtanje na druge ili doživljavanje nasrtanja;bježanje iz škole; zločin; zloporaba alkohola, droga, plinaza upaljače, lijekova, kemikalija itd.

- Pokušaji samoubojstva, šutljivost i povlačenje, nasilje.Još jednom bih želio istaknuti da nema popisa točnih

odgovora. Postoje samo opća načela i smjernice koji nammogu pomoći kretati se u ispravnom pravcu.

Naprimjer: Kada određene znakove i simptome svrstamo

u "psihosomatske" to je tradicionalno zbog toga, što se dani

signal iskazuje u fizičkom smislu (=somatskom), ali se pret-

postavlja da ima pretežito psihološku pozadinu. Ovakav

način definiranja stvari imamo, vjerujem, prije svega zahva-

liti činjenici da se medicinska znanost u početku usredotoča-

vala samo na tijelo. Ona je nekako teško shvaćala i prihvaćala

da su ljudi bića koja se sastoje od tijela, duše i uma - od tri

elementa koja se neprestano prožimaju i utječu jedan na

drugoga na načine i iz razloga koji su nam uglavnom nepo-

znati.

Razlog zbog kojega to ovdje spominjem leži u činjenici da

je ovakav razvoj bio jedan od činitelja koji su negativno

utjecali na stavove koje su mnogi ljudi stvarali u odnosu na

psihosomatske znakove i simptome. Općenito govoreći ljudi

se očito smatroju manje odgovornima ako im se postavi čisto

somatska dijagnoza, nego psihosomatska. Psihosomatska di-

jagnoza izaziva čitav niz različitih reakcija, koje se kreću od

osjećaja nelagodnosti do straha od "ludila". To često također

vrijedi i za reakcije roditelja kada se simptomi njihove djece

svrstaju u psihosomatske. Doživljavaju to gotovo kao optuž-

bu, što je prava šteta, jer ih to sprječava u pokušaju razumi-

jevanja onoga što se zbiva u djetetovu životu.

Bez obzira na to koliko se odlučno i predano nastojimo

brinuti za svoju djecu, život nije uvijek lak, a niti djeca.

Možemo voljeti svoju djecu i pripremati ih za život kako

najbolje znamo i umijemo, ali ih ne možemo zaštititi od

stvarnosti postojanja. Bol i patnja sastavni su dio ljudskog

života od rođenja pa sve do smrti, a to svakako uključuje i

bol kao rezultat neriješenih sukoba između integriteta i

suradnje.

A to je upravo značenje psihosomatskih simptoma: "Život

mi sada nanosi bol i još nisam pronašao konstruktivan način

svladavanja problema. Trenutačno ne umijem ni s kim o

tome razgovarati, jer ne mogu riječima opisati svoju patnju.

Zaglavljen sam u sukobu i ne znam rješenje."

Sada već shvaćamo činjenicu da su i debljanje i mršavlje-

nje povezani sa situacijama kada djeca nisu dobila odgova-

rajuću duševnu hranu u obitelji. Svjesni smo toga da su

mišićna napetost i glavobolja često rezultat prevelike odgo-

vornosti svaljene samo na djecu, upravo kao što znamo da su

bolovi u želucu povezani sa strahom i nemirom, ili nekim

drugim neugodnim emocionalnim sukobima. No, bilo bi, na

neki način, ponekad i bolje da to sve ne znamo. Katkada nam

naše znanje smeta "vidjeti" različitost nekog određenog djete-

ta. Pažljivo skupljano iskustvo skloni smo pretvoriti u predra-

sude. U tom smislu, također sam iznio što je iz mog iskustva

najbolje za roditelje onda kada im se kod djece pojave

psihosomatski simptomi: gledajte i učite! Pokušajte sagledati

djetetov život njegovim očima te iskoristite priliku i upoznajte

dijete na novi način. To je puno važnije od pronalaženja

"uzroka". Postupno ćete moći otkriti kako upravo to dijete

psihosomatski reagira u tim fazama svoga života kada posto-

janje biva složenim. Kod neke djece dolazi do upale srednjeg

uha dok su još mala, a onda kasnije često pate od bolova u

uhu, kada se nalaze pod stresom. Neki imaju proljev, drugi

zatvor. Neki se prehlade i imaju hunjavicu, druge boli grlo.

Neka djeca samo spavaju, a druga su hiperaktivna. Neka

puno jedu, a druga gube tek. Neka imaju glavobolju, druge

boli želudac.

Unakrsno ispitivanje djeteta ne pomaže. Kad bi dijete

znalo što nije u redu i umjelo to iskazati signal bi bio suvišan.

Tako to općenito biva. No, postoje i takva djeca, kod kojih

nastaju psihosomatski simptomi i znaci, jer osjećaju da je s

njihovim roditeljima nemoguće razgovarati o stvarima koje

ih muče. A možda i zato što je psihosomatska bol, jednostav-

no, "jezik" u nekoj određenoj obitelji za "razgovor" o patnji i

mogući način privlačenja pažnje. Ili pak može biti rezultat

činjenice da roditelji imaju toliko međusobnih problema,

koji se stalno očituju i verbaliziraju u svađama da im djeca

ne žele "smetati" sa svojima. A možda i zato što roditelji

jednostavno ne slušaju kada se djeca pokušavaju izraziti.

Mogli bismo ovako nastaviti nabrajati u nedogled; no ovdje

je najvažnije pokazati da su psihosomatski signali i simptomi

jednostavno kodirani signali koje odrasli iz djetetovog okru-

ženja trebaju ozbiljno shvatiti i pomoći djetetu da o njima

izravno i jasno progovori.

Kada djeca postaju destruktivna, razlog je povreda njiho-

vog integriteta od strane jedne ili više odraslih osoba iz

njihovog okruženja, u verbalnom ili fizičkom obliku, ili jedno

i drugo. Na ovaj ili onaj način, život s roditeljima (ili drugim

odraslima koji su za njih odgovorni) uzrokuje njihovo sve

veće gubljenje samosvijesti u trenutku kada im je potrebno

baš suprotno.

Isto vrijedi i za dječju autodestruktivnost, bez obzira na

to iskazivala se ona postupnim samoubilačkim procesom -

npr. zlouporaba droga, ili izavnim pokušajem samoubojstva.

Kao što smo već ranije pisali, destruktivno i autodestruktivno

ponašanje samo su različiti oblici suradnje, i nisu ništa

neuobičajeno u odnosu na ono što sam ranije nazvao "pri-

hvaćenim ponašanjem". Osobito je važno podsjetiti se na to

u ovakvoj situaciji u kojoj smo suočeni s djetetom ili mladom

osobom, jer oni vrlo često svjesno prihvaćaju narušavanja i

povrede, koje su sastavni dio obiteljskog života. Djeca sura-

đuju! Na roditeljima je da ustanove i shvate s čime oni to

surađuju!

Drugi primjer

Devetogodišnji dječak dolazi jednog jutra u školu s jako

otečenom jednom stranom lica. Očito ga je netko jako udario.

Pozvali su u školu njegovu majku koja je priznala da ga je

ona udarila. Razlog je bio taj što je on udario svoju trogodiš-

nju sestricu. "On ne smije raditi takve stvari", kazala je. "Ne

smije tući manje od sebe!"

Ova je majka pretežno bila sama sa svoje troje djece, jer

joj je muž radio na naftnoj bušotini i dugo je izbivao iz kuće.

Teško je podnosila svoju ulogu defacto samohranog roditelja

pa je često zaduživala najstarije dijete da pazi na ostalo dvoje

mlađih. Nekoliko ga je godina tukla, jer se osjećala bespo-

moćnom kada se on, po njezinom mišljenju, nije dobro

ponašao te je on sada, kada je takoreći postao zamjenom za

oca mlađoj braći, sasvim razumljivo, kopirao majčin primjer

"odraslosti".

Lako je optužiti ovu majku što čini upravo ono o čemu

govori sinu da ne valja činiti. No problem je u tome što je

njezino poimanje morala bilo drukčije. Prema njezinu shva-

ćanju, djeca ne smiju tući manju djecu, ali odrasli smiju tući

djecu, ako to zasluže. Ona je samo jedna od mnogih odraslih

osoba koje su naučile - iskusivši to tjelesno - da djeca nisu

pravi ljudi kad se rode, već da to postaju, pa, ako treba, i

pomoću batina.

U ovom je primjeru povezanost jednostavna i nimalo

složena. Ali u većini slučajeva analiza zahtijeva mnogo više

strpljenja.

Treći primjer

Peter, kojemu su bile tri i po godine, postao je poblem za

svoje odgojitelje i ostalu djecu u dječjem vrtiću: počeo je

ugrizati svoje vršnjake kad bi se uzrujao ili kad nešto nije bilo

po njegovu.

Peterovi roditelji sa zanimanjem su i rado prisustvovali

na tri sastanka s obiteljskim terapeutom koja su kasnije

uslijedila. Od samog početka, otvoreno su priznavali, između

ostalog, da su Petera dva puta istukli ne znajući što im je

drugo činiti. No, to se zbilo već prije podosta vremena pa je

odnos između Petera i njegovih roditelja bio, općenito, miran

i ugodan, tako da obiteljski terapeut nije baš bio siguran da

bi dobivene batine u dva, tri navrata mogle biti razlogom

sadašnjeg problema.

Na ta tri sastanka bio je nazočan i Peter te je tijekom

mjeseca njihova održavanja, njegovo ponašanje spram druge

djece postalo manje destruktivno, mada ih je, još uvijek,

poneki put ujedao. Ovi sastanci nisu dali nikakve rezultate

glede stvaranja zaključaka od strane odraslih u vezi s pravim

razlogom Peterova ujedanja.

Poslije nekoliko mjeseci, Peter je opet počeo toliko ujedati

da su se roditelji zabrinuli pa je ugovoren novi sastanak.

Ovoga puta Peter se, očito, osjećao vrlo nelagodno zbog cijele

situacije u kojoj se našao. Gotovo odmah, postao je "težak -

pitao je, kada će kući; htio je crtati, ali ne s onim "glupim

pastelama"; htio je sjediti roditeljima u krilu, ali samo ako

obećaju da će šutjeti, itd.

Otac je preuzeo inicijativu u pokušaju predobivanja Pete-

ra za suradnju u toj situaciji. U svakom slučaju, ponašao se

za početak smireno i fleksibilno, ali bi, odjednom, svaki put

povisio glas, govoreći: "A sada je dosta!", "Sada prestani!", "Sada

me slušaj, Peter!", i druge slične primjedbe. Obiteljski terape-

ut mu je na to ukazao, a otac je, posve spontano i s izrazom

krivnje, odgovorio: "Da, to je, vjerojatno, točno. Lise (njegova

žena) mi stalno govori da ga time sasiječem u korijenu!"

Na ovo su se svi nasmijali - uključujući i Petera - te je

razlog Peterovog frustriranog ponašanja u vrtiću bio otkri-

ven. Otac nam je ispričao da je on bio odgajan pomoću

metode "bez gluposti", ali da njegova žena drukčije gleda na

odgajanje.

No, kako i sam ističe, bio je "mlad roditelj" pa, kada bi se

uzrujao, vraćao se metodama svoga oca. Odgojiteljica u vrtiću

koja je najbolje poznavala Petera, dodala je da se upravo to

dešavalo i s Peterom. Kada je želio neku igračku, sjesti na

određeno mjesto za stolom, ili bilo što drugo, počeo bi s

kratkom verbalnom diplomacijom, a kada to ne bi uspjelo,

počeo je ujedati. Upitana - zašto nije na prijašnjim sastan-

cima spominjala muževljevo ponašanje, Peterova je majka

odgovorila: "Zato što on to ne čini više tako često kao prije pa

ga nisam htjela kuditi, kad se već toliko promijenio." Peterova

je majka ukazala da je umjesto zajedljivosti ("ujedanja") pre-

ma Peteru, njezin suprug mogao reći: "Ne znam, što reći.

Moram malo razmisliti." Tijekom sljedećih tjedana, ovo se

pokazalo dobrim načinom na koji se otac nosio sa svojim

problemom. Djelomice je to imao zahvaliti činjenici što je,

kad god bi zastao da razmisli, obično pronalazio zadovolja-

vajuća rješenja; no i zato što se to odražavalo i na Peterov

način svladavanja njegovog problema. Više nije ujedao dru-

gu djecu, već bi se povlačio u kut i čamio sve dok ne bi

pronašao nešto drugo čime će se zabaviti. Kako raste očeva

sposobnost dogovaranja, raste i Peterova.

Kada upoznajem obitelji poput Peterove, često me plaši

pomisao kako odrasli godinama prihvaćaju obilježavanje

djece kao što je Peter, kao "socijalno problematičnom", "koja

imaju probleme uklapanja među drugu djecu" itd. Ne stoga

što to ne bi bilo točno, već zato što je vrlo površno. Njegova

nesposobnost uklapanja među drugu djecu nije bila Peterov

problem, već je to značilo odašiljanje dimnog signala kako

bi svratio pozornost na svoju patnju. Već generacijama na tu

vrstu signala reagiramo poučavanjem djece kako "se ljudi

trebaju ponašati" i to s jednim jedinim rezultatom da i djeca,

koja su najspremnija na suradnju, nose svoju patnju ne

trepnuvši okom i skrivaju je negdje duboko gdje im nagriza

život i pruža im iskrivljenu sliku o njima samima. Oni manje

spremni na suradnju, prkose našim poukama i pedagogiji te

još dublje zapadaju u "asocijalno" ponašanje, dok to ne

postane jedinim što vidi njihova okolina.

Peterov signal ne samo da nije asocijalan, on je, u najpot-

punijem smislu riječi, baš socijalan. Što može biti socijalnije

od obavještavanja našeg okruženja o činjenici da nam njego-

va nazočnost stvara bol i da se, stoga, moramo uskladiti za

dobrobit svih? Ironija je da je i to jedna od središnjih stvari

u kojoj odrasli poučavaju djecu: Treba biti mjesta za sve! Ti

to razumiješ, zar ne, Peter?"

Logično je da isto radimo s dječjim signalima kada, poput

Peterova slučaja, oni ne izazivaju zabrinutost i srditost, već

naše suosjećanje i razumijevanje. To se, primjerice, odnosi

na djecu koja su predebela. Suosjećamo s njima kada je

njihov dodir s drugom djecom obilježen zadirkivanjem i

ponižavanjem pa uvodimo tjelesne vježbe, posebnu prehra-

nu i učimo kuhati kako bi djeca izgubila na težini i kako bi

ih drugi prestali zadirkivati. To je dobrohotno, ali površno,

a najgore od svega je to što gledano na duži rok, pomaže samo

vrlo malom broju postići i zadržati ono što podrazumijevamo

pod normalnom težinom. Onoj djeci i mladima kojima ne

uspijeva smanjiti težinu, naša pedagoška nastojanja samo su

dolijevanje ulja na vatru. I baš kao i zadirkivanje i poniža-

vanje njihovih vršnjaka, ona im govore da s njima nešto nije

u redu.

Ne pada mi na pamet nitko drugi tko je to jasnije iskazao

od trinaestogodišnje djevojčice, čiji su se roditelji obratili za

savjet zabrinuti zbog njezine debljine koja je dosegla strašne

razmjere u roku od godine dana. Nakon nekoliko minuta,

tijekom kojih su roditelji izrazili svoju zabrinutost, djevojčica

je ustala, ispružila ruke i sva u suzama povikala: "Za Boga

miloga, vi ne vidite ništa drugo osim mog mesa!"

Sa zadovoljstvom priznajem da je ta djevojčica iznimka,

jer je znala riječima izraziti svoju životnu dilemu. A upravo

to nedostaje mnogoj djeci pa ih je, stoga, lako motivirati

socijalnim argumentima.

Ovakvo socijalno prilagođavanje potpuno se podudara s

temeljnim tradicionalnim vrijednostima u odgoju djece pa je

i u staroj feudalnoj strukturi, i pod novijom diktaturom, često

preduvjetom fizičkog opstanka pojedinca bilo žrtvovanje

integriteta zbog suradnje s onima na vlasti. Tako je odgoj

djece bio nužnim uvjetom za ono što u budućnosti čeka

odraslog građanina. Tome više nije tako, a tamo gdje još

uvijek jest, većina nas se slaže da je takvo društvo ispod

svakog ljudskog dostojanstva.

No, premda se zbilja stvarnost uvelike promijenila tije-

kom ovog stoljeća, temeljne pretpostavke u odgoju djece

ostale su iste, iako su u humanijim društvima poprimile

gotovo mitsko obilježje. Taj nam mit kazuje da postoji nepre-

mostiv sukob interesa između potreba pojedinca za razvija-

njem i očuvanjem njegova integriteta i potreba zajedni-

ce/društva za organiziranošću i razvitkom.

Moje mi iskustvo, stečeno u radu s obiteljima, skupinama

i zajednicama različitih profila, govori da te temeljne pret-

postavke više nisu točne. Puno toga ukazuje na obrnut slučaj:

skrb za djetetov/pojedinčev integritet preduvjetom je zdrava

razvoja zajednice. Nema zajedničkog uspjeha ako nije ute-

meljen na pojedinačnom uspjehu. Postoji samo kolektivno

predavanje (u diktaturi) ili socijalni i zdravstveni troškovi

takvih razmjera koji, na materijalnoj razini, ugrožavaju ra-

zvoj demokratskih društava. (Zbog opreza moram istaknuti

da je ovo stručni zaključak, utemeljen na promatranju i

iskustvu egzistencijalne i psihološke naravi i ne smije se,

stoga, brkati s političkim liberalizmom, koji se prvenstveno

temelji na materijalnim vrijednostima.)

Naše nove spoznaje o psihičkom razvoju djece (pa tako i

ljudi) omogućuju nam prikazivanje novih vrijednosti suod-

nosa između djece i odraslih - prvenstveno u okviru obitelji,

ali i u drugom kontekstu u kojem djeca i odrasli sudjeluju u

osmišljenim zajednicama (školama, jaslicama, vrtićima, do-

movima za siročad, za sirotinju, itd.). i

Jedna od tih novih paradigmi glasi: ponašanje djece, bilo

prilagođeno ili neprilagođeno, jednako je važno za ljudski

razvoj i zdravlje roditelja kao što je i ponašanje roditelja za

razvoj i zdravlje djece. Interakcija između odraslih i djece

uzajaman je proces učenja, u kojem je stupanj ravnopravnog

dostojanstva izravno proporcionalan s dobrobiti obiju strana.

III. POGLAVLJE

SAMOSVIJEST I SAMOPOUZDANJE

Pojmovi kao što su: samosvijest, samovrednovanje, samopo-uzdanje itd. često se rabe nasumce, kao da imaju isto znače-nje. Ali nemaju. U tekstu koji slijedi, kada budem ukazivaona razliku između samosvijesti i samopouzdanja, neće to bitistoga što ih nužno držim ispravnim terminima, već kako bihnaglasio, na osnovi mog iskustva, važnost njihovog razlikova-nja. Osobito tijekom proteklih dvadeset pet godina, roditeljii pedagozi vrlo su svjesni dječjeg osjećaja osobne vrijednostii svakodnevno čine velike napore kako bi ga ojačali. To se,naravno, osobito odnosi na slučajeve u kojima socijalniradnici, pomajke i poočimi, učitelji i roditelji nastoje pomoćidjeci i mladeži u tzv. psihičkim i socijalnim problemima.

No, problem je kod ovakvih nastojanja u tome što seodlučno poduzimaju koraci na jačanju dječjeg samopouzda-nja kada je stvarni problem u njihovu pomanjkanju samosvi-jesti. Mnogo puta ti pokušaji završavaju neuspjehom i djete-tovim još slabijim osjećajem samosvijesti ili ponekim kratko-trajnim uspjehom. Posljedice kratkotrajnog uspjeha očitujuse u tome što se dijete kasnije suočava sa svojom niskomsamosviješću pod dramatičnim i, često, autodestruktivnimokolnostima. To isto vrijedi, mada u manjoj mjeri, za psiho-loško, terapeutsko i terapeutsko-okolišno liječenje (obradu)mladeži i odraslih, baš kao što igra i svoju ulogu u ljubavnimi prijetaljskim odnosima.

III.1. Definicije

Samosvijest govori o našoj osobnoj svijesti i doživljavanjuonoga što smo i tko smo. Samosvijest je spoznavanje samogsebe i našeg odnosa prema tome što smo spoznali. Prikazanaslikovito, mogli bismo reći da je samosvijest neka vrsta stabil-nog unutarnjeg stupa, središta ili jezgre.

samosvijest samopouzdanje

Zdrav, razvijen osjećaj samosvijesti prepoznaje se po za-dovoljstvu sa samim sobom, po smirenosti u odnosu nasamog sebe. Nizak stupanj samosvijesti obilježava stalanosjećaj nesigurnosti, samokritičnost i osjećaj krivnje.

Temelj samosvijesti može se, možda, najbolje ukratkoopisati doživljajem koji većina novopostalih roditelja proživ-ljava gledajući po prvi put svoje usnulo novorođenče: osjećajdivote i dragocjenosti tog novog ljudskog bića, zbog samognjegovog postojanja! Većina roditelja zadržava taj doživljajne miješajući ga sa sviješću tijekom nekoliko tjedana, da bi,potom, počeli u njega unositi ispravke i često ga više uopćene doživljavaju, ukoliko se ne nađu suočeni s opasnošću odgubitka djeteta.

Gledana iznutra, zdrava samosvijest kaže: "Ja sam u redu

i ja vrijedim već samim tim što postojim!" Samosvijest je, bila

visoka ili niska, egzistencijalna osobina. Ona je temelj naše

psihološke egzistencije i može se razvijati - i kvantitativno i

kvalitativno - tijekom čitavog života.

Samopouzdanje govori o našim sposobnostima; što nam

ide dobro i u čemu smo vješti ili u čemu smo nespretni i

neuspješni - što možemo postići., (zorni prikaz/ ilustracija)

Samopouzdanje je, kao što vidimo iz prikaza, više izvanjska,

stečena osobina, ali ne vanjska u smislu površnosti.

Povezanost i izražavanje

Samosvijest i samopouzdanje posve su različiti po svojoj

naravi. Oni se, ustvari, ne mogu uspoređivati, niti nadomje-

stiti jedno drugo, ali su ipak nečim povezani: ako čovjek

posjeduje zdravu samosvijest, onda rijetko ima problema sa

samopouzdanjem (što obrnuto nije slučaj!).

Ako dijete ili odrasla osoba, koji posjeduju dobro razvijen

osjećaj samosvijesti pokušaju, primjerice, učiti svirati glaso-

vir, sasvim će uravnoteženo reagirati, ako otkriju da nisu

osobito glazbeno nadareni. Mogu biti tužni zbog neostvare-

nog sna ili ambicije, ali će to iskazati posve trezveno: "Ja,

jednostavno, nisam za to!" Ili, možda, čak sasvim objektivno:

"Nemam, jednostavno, smisla za glazbu."

Ako je samosvijest u osobe niska, reagirat će dramatičnije

"Ništa mi ne ide!" Ne radi se tu samo o ograničenom smislu

za glazbu. Osoba svoj čitav identitet doživljava kao neuspjeh.

Ogromna je razlika između shvaćanja da nam nešto ne ide i

osjećaja da smo glupi, neuspješni ili krivi. Između ostaloga,

tu je još i bitna razlika u tome što je vrlo teško nešto naučiti,

kada mislimo da smo nesposobni.

To ne znači da je pogrešno jačati naše samopouzdanje,

ako nam je slab osjećaj samosvijesti. Niti je, na bilo koji

način, pogrešno da roditelji i ostali odrasli porade na samo-

pouzdanju djece i mladeži u situacijama u kojima je i njihov

osobni osjećaj samosvijesti slab. Sve dotle, dok to roditelji

svjesno čine i pritom ne zavaravaju ni sebe, ni druge misleći

da se ljudi bolje osjećaju jer postaju sposobniji. Dobro je

uvježbavati, razvijati, hvaliti, kuditi, bodriti i podupirati

ljudsku sposobnost za postignuća, ukoliko istodobno vodimo

računa i o njihovoj dobrobiti.

Primjer

John ima 38 godina. On je bivši nacionalni šampion u

jednoj popularnoj vrsti športa, a sada je alkoholičar. Podvr-

gnut je, zbog toga, liječenju, ali je došao u sukob sa svojim

terapeutima. Predložili su mu da počne trenirati mladež iz

njegovog grada u športu kojim se bio bavio i to kao dio

njegovog rehabilitacijskog programa. Nije mogao jasnije izra-

ziti svoje neprihvaćanje tog prijedloga nego riječima: "Ne, ne

želim to. Za mene je svršeno s tim športom."

Njegovi su terapeuti to protumačili kao samo još jedan

pokazatelj njegovog pomanjkanja samopouzdanja pa su po-

jačano radili na njegovu motiviranju. Uz pomoć treće osobe,

John se uspijeva jasnije izraziti. Kaže: "Jedan od razloga što

sam počeo piti bilo je moje razočaranje koje je nastupilo kada

sam se prestao aktivno baviti športom. Otkrio sam da su svi

ljudi, koje sam držao za prijatelje, bili samo laskavci." Izraže-

no pojmovima iz ovog poglavlja, ono što nam je htio reći, bilo

je: "Kada sam prestao biti aktivnim športašem, shvatio samo

da su se ljudi okupljali oko mene samo zato što sam bio to,

što sam bio. Ne zbog mene samoga."

Johnova priča nije atipična. I njegovi roditelji i učitelji

uočili su da mu je, još kao dječaku, nedostajalo samopouz-

danja pa su ga poticali na bavljenje športom. Ubrzo se

pokazalo da je osobito nadaren, što su naročito njegovi

roditelji svim silama podupirali i razvijali. Prisustvovali su

treninzima, angažirali se oko njegovog kluba i većinu vi-

kenda provodili kao njegovi gledatelji. Bili su zadovoljni s

njim i skupa se s njim radovali, kada se počeo pojavljivati u

medijima te bili sretni zbog njega kada je potpisao profesio-

nalni ugovor u inozemstvu.

John je došao u sukob sa svojim terapeutima jer su previ-djeli istu stvar kao i njegovi roditelji, učitelji i treneri: njegovslab osjećaj samosvijesti. Kao i većina druge djece, John jeumio izraziti niski stupanj svoje samosvijesti samo u oblikunesigurnosti glede postupaka. Kao dijete, često bi znao reći:"Ja to ne mogu", "Meni to ne ide", "Ja to ne razumijem", "To jesuviše teško". Nije umio reći: "Slušajte, mislim da ništa nevrijedim!"

Kao športaš, John je bio usamljenik, ali je kao osoba imaopuno supatnika: djecu i mladež, koji su zbog vjere u mudrostodraslih mislili da su netko i nešto, samo ako ostvare nekapostignuća.

Slab osjećaj samosvijesti očituje se na puno različitih

načina: kao strah od neuspjeha, kao hvalisanje, kao strah od

života, kao povlačenje u sebe, kao pretjeranost, kao maloduš-

nost, kao nadmenost, kao osjećaj krivnje, kao zloporaba

droga, alkohola i lijekova, kao nasilje, kao probavne smetnje

itd. Dugačak je popis različitih oblika njegova očitovanja od

kojih ćemo se nekima kasnije pozabaviti u ovoj knjizi.

Pomanjkanje samopouzdanja koje nije povezano s niskimstupnjem samosvijesti ne smatram osobitim problemom. Ili,drugim riječima: pomanjkanje ili nizak stupanj samopouz-danja nije psihički problem, već praktični pedagoški problemkoji se može riješiti pomoću objektivne povratne informacije.Ono može dolaziti od trenera, ako se netko bavi športom, odizdavača, ako je netko pisac; od kolege ako se radi o nastav-niku; učitelja, ako je dotična osoba učenik, itd. Samopouzda-nje raste ukorak s postignućem.

III.2. Vidi me, mama!

Naša se samosvijest razvija uz pomoć dva osnovna potkre-

pijenja: kada nas najvažnija osoba u našem životu "vidi" i

potvrđuje; kada doživljavamo da smo drugima vrijedni ova-

kvi kakvi smo. Kada se ta dva osnovna elementa udruže s

osobnim izražavanjem, imamo sve zadovoljene zahtjeve za

stvaranje uspješnog osobnog života i u zajedništvu s drugima.

Zašto ne spominjem ljubav? Iz dva razloga. U prvom redu,

kao što sam već prije spomenuo, moje mi iskustvo pokazuje

da, u osnovi, svi roditelji vole svoju djecu. Postoje velike

razlike u sposobnostima roditelja za doživljavanje i iskaziva-

nje njihove ljubavi, ovisno o njihovoj vlastitoj obiteljskoj

prošlosti. No bez obzira kako je oni neprimjereno i iskrivljeno

iskazivali, iskustvo mi govori da je ljubav uvijek nazočna kao

snažna mogućnost. Moram ovdje napomenuti da je iskaziva-

nje ljubavi presudan činitelj u razvoju djetetove samosvijesti.

Od male je koristi roditeljsko srce prepuno ljubavi, ako je

nema u njihovim postupcima - ne namjerno, već kako ih

djeca doživljavaju.

Dječica znaju za svoju potrebu da ih se vidi. Kada se mala

Kathrine stara godinu i pol dana, prvi puta spušta niz

tobogan na igralištu, kamo ju je dovela majka, ona upire

pogled u majku i viče: "Vidi me, mama!" Većina roditelja više

je nego spremna gledati i dati djetetu posve nešto drugo od

onoga što traži. Neki roditelji hvale svoje dijete "O, kako si

pametan! Bravo!" Ovo je svakako bilo rečeno s ljubavlju, ali

neumjesno. Neumjesno je zato što brka postojanje, biti s

postignućem. Kada odrasli ovako izvrću stvari, kažemo da je

"došlo do nesporazuma". Ako pozovem dobrog prijatelja na

večeru i poslije jela mu, uz kavu, kažem: "Baš mi je drago da

te opet vidim!", a on odgovori: "Da, ti si stvarno naučio

kuhati!", onda se nismo razumjeli. To isto doživljavaju i djeca.

Kathrine se nikada nije zamarala time da li se možeš

pametno ili ne spuštati niz tobogan. Ona je usred jednog

doživljaja i kada kaže: "Vidi me!" ona traži potvrdu svog

doživljaja i postojanja. Ništa, ni više, ni manje od toga.

Jedino što njezina majka treba učiniti to je odgovor putem

dodira pogledom, mahanjem ruke i pozdravom "Zdravo,

Kathrine!". Na taj bi način bila svjedokom kćerkinog posto-

janja. Ako joj želi pružiti više od toga, morat će je pomnije

promatrati. Ako joj lice zrači oduševljenjem, mogla bi reći:

"Zdravo, Kathrine. Ovo izgleda jako zabavno!". Ako je odušev-

ljenje na njenu licu pomiješano sa strahom, mogla bi ovako

reći: "Zdravo, Kathrine. Ovo izgleda jako zabavno..., ali je i

opasno, zar ne?" Kathrine na taj način dobiva dvije poruke:

"viđena je" i pružen joj je odraz, ogledalo njezinog unutarnjeg

doživljaja; te osobni jezik.

Drugi roditelji svoju ljubav iskazuju drukčije, na više

egocentričan način, riječima poput: "Pazi sada da ne padneš

i ne povrijediš se." Ono ne pridonosi djetetovu osjećaju samo-

svijesti. Naprotiv, to mu odvlači pozornost od osobnog doživ-

ljaja i usredotočuje ga na majčine osjećaje. Ako je majka

pretežito zabrinuta, njezina će kćerka gotovo zasigurno sura-

đivati, bilo neodlučnošću i strahom (izravna suradnja), bilo

nespretnom motorikom i ispunjavanjem majčinih negativ-

nih očekivanja doživljavajući svaki puta neuspjeh (nesvjesna

suradnja, usmjerena prema unutra). Ovakva situacija ne

sadrži nikakve elemente koji bi omogućavali razvoj djetetove

samosvijesti. Zabrinutost je jedan od najvećih neprijatelja

samosvijesti, jer uporno ponavlja: "Mislim da ti to ne možeš."

Djeca osjećaju potrebu da budu "viđena" i prije no što to

umiju izraziti. Dojenčad, koja se izražava samo pomoću

zvukova i osnovnih mišića, ovisi o tome koliko smo mi naučili

vidjeti što stoji iza tih iskaza, što nam to oni žele saopćiti.

Kada plač znači da je dijete frustrirano, nesretno, gladno, da

mu je hladno, vruće, da je bolesno, itd.? Već i u toj ranoj fazi

od velike je važnosti, s obzirom na jezik, pogledati dijete u

okice i kazati: "A, pa tebi je hladno, maleni moj", ili "O, ti si

meni samo bio gladan."

Ako se, na trenutak, vratimo na Sarah, majka je u toj

situaciji mogla zaključiti da Sarah više ne želi jesti te joj reći:

"A, pa ti više nisi gladna." Zašto je toliko važno dati djeci

osoban jezik putem kojega mogu razumjeti i izraziti svoje

osjećaje i doživljaje?

U osnovi govoreći, to je važno zato što se svi sukobi između

ljudi koji jedni drugima nešto znače mogu prevladati i razri-

ješti putem osobnog jezika. Ako se ne umijemo izraziti na

osoban način postajemo zbunjeni s obzirom na to tko smo,

a i druge zbunjujemo i otežavamo im da znaju na čemu su s

nama.

Jednostavnije rečeno, na Sarin način reagiranja u dobi od

četiri godine, utjecat će to kad ju se bodri da pojede svoj

večernji obrok. Da posjeduje osoban jezik, mogla bi reći: "Ne,

hvala, nisam više gladna." Ukoliko je izvrgnuta pritisku i

manipuliranju, njezina će reakcija biti nejasnom: odgurnut

će tanjur i kazati: "Neću!" ili "Ne volim to!" - da spomenem

samo neke od diplomatskijih načina! Ona je jedino naučila

poistovjetiti se s majčinim osjećajima i potrebama ili im se

oduprijeti pa je, u međuvremenu, izgubila dodir, i sa svojim

osjećajima i potrebama, i sa svojom sposobnošću da ih

iskaže. Osim činjenice da će to, prirodno, dovesti do još više

sukoba između Sarah i majke tijekom Sarina odrastanja,

nedvojbeno će joj stvarati probleme u odnosima s prijatelji-

ma, s čovjekom u kojeg se zaljubi te s njezinom budućom

djecom, ako ih bude imala. Zvuči li ovo pretjerano? Ali stvari

upravo tako stoje! Ovo je jedan od ozbiljnih problema veza-

nih za s odrastanje u obiteljima koje drže do vanjskih,

nebitnih vrijednosti. U takvim se obiteljima ne potiče osoban

jezik, već se, čim je to moguće, nadomiješta "lijepim" (pristoj-

nim) društveno prihvaćenim jezikom čija je uporaba potpu-

no neprimjerena za svladavanje osobnih ili interpersonalnih

problema.

Primjer

Marko je učenik šestog razreda. Tijekom posljednjih šest

tjedana nestalo je njegovog vedrog odnosa i zanimanja za

školu. Njegovi roditelji suočeni su s dvije mogućnosti. Mogu

ga, već po tradiciji, pokušati "odgajati", ili se mogu potruditi

"vidjeti" ga.

Ako odaberu prvu mogućnost, onda će to izgledati na

jedan od ova dva načina:

- "Marko, zašto te moramo stalno opominjati na pisanjezadaće? Ti znaš da to moraš raditi! Znaš da ne možešdobiti dobre ocjene, ako ne pišeš domaće zadaće."

Ovo je dobar stari način koji potpuno zanemaruje dječaka

kao ljudsko biće.

Ili na ovaj način:- "Što je, Marko? Tebe obično ne treba opominjati na tvoje

dužnosti. Imaš li problema u školi? Da li te netko odučenika, zadirkuje, Marko? Pogledaj me! Zar nešto nije uredu?"

Ovim načinom donekle iskazujemo zanimanje za dječaka,

ali je, obično, rezultat odgovor poput ovoga: "Nije ništa", "Ma,

samo ta glupa domaća zadaća", ili nešto slično tome. Za to

postoje dva razloga. U prvom redu, jedanaestogodišnjaku je

teško izraziti unutarnje osjećaje i istodobno morati donositi

odluke vezane za nekoliko konkretnih primjera. Drugi je

razlog taj što način na koji se roditelji izražavaju djetetovoj

svijesti kazuje sljedeće: "Ti nam praviš probleme. Više te

volimo kad si veseo." Ovo predstavlja gubitak za Markovu

samosvijest: umjesto da još više nauči o sebi i svom životu,

on će svoje vlastite osjećaje doživjeti kao neispravne i neće ih

imati prilike iskazati osobnim jezikom, što bi urodilo sma-

njenjem njegove napetosti i davanjem roditeljima dodatnih

spoznaja o njihovom sinu.

Ako su roditelji voljni "vidjeti" svoga sina, trebaju samo

opisati ono što stvarno vide i obratiti pozornost: "Vidim,

Marko, da upravo imaš problema sa školom. Jesi li možda

razmišljao o razlozima...?" Možda će i ovoga puta odgovor biti

"Nisam", ali bi zato mogli ovako nastaviti: "Rado bih da mi

kažeš, ako nešto smisliš... Trebaš li pomoć oko domaće

zadaće?" Na ovaj način problem niti definiramo, niti rješava-

mo, ali to u ovom trenutku nije ni važno. Najvažniji je činitelj

Markov doživljaj da je viđen i potaknut u dobrom pravcu:

unutra prema sebi. Možda će već tog istog dana umjeti to

iskazati i riječima, a možda tek za nekoliko dana. Važno je

vrijeme za razmišljanje, čak presudno!

Primjer

Sophie, stara pet godina, dobila je veliku vrećicu slatkiša

od obitelji koja im je bila u posjeti u dane vikenda. Sva

oduševljena, hoda punih ustiju po stanu. I njezini su roditelji

sada suočeni s istom dilemom kao i Markovi: treba li je

"vidjeti" ili odgajati.

Trebaju li je razdragano pogledati i reći: "Ti voliš jesti

puno slatkiša odjednom, zar ne, Sophie?"

Ili bi se trebali odlučiti za ovo: "Sophie! Sada možeš uzeti

samo još jedan bombon i dati meni vrećicu, tako da ti nešto

ostane i za sutra!"

Ili da odaberu više pedagošku varijantu: "Sophie... ne

misliš li da bi trebala ostaviti nešto i za sutra, dušo?

Vjerujte mi, ovakva vrsta odgoja ne samo da je suvišna,

već ima za posljedicu i narušavanje Sophijinog osjetilnog

područja i njenog doživljaja sebe kao dijela zajednice. Ona

će već naučiti jesti slatkiše u odgovarajućim količinama, bez

djelatnog poučavanja i odgajanja. Pokušajem odgajanja po-

stići će se samo jedno: ako im se posreći, omogućit će rodite-

ljima osjećati se korisnima i vjerojatno sačuvati njihov ugled

u očima gostiju kao odgovornih roditelja u području odgoja

djece.

Ove smo primjere naveli jedino u svezi s činjenicom da

odrasli samo trebaju "vidjeti" ono što zapravo vide. No, naša

osobna prošlost, naše predrasude, ideologije i egocentričnost

često se ispriječe kao filter između oka i glasnica i to nam

otežavaju; naši stavovi i ideje prepriječe put ljubavi i otvore-

nosti. To se događa osobito onda kada je ponašanje djece i

mladeži poremećeno frustracijama i patnjom. Kada je ono

što im je najnužnije njihova potreba da budu viđeni, oni

ostaju duboko povrijeđeni kad umjesto toga dobiju procjenu.

III.3. Priznanje i procjena

Još 1930. godina, pedagozi i psiholozi počeli su se zani-

mati za djecu kojoj manjka samopouzdanja. Došli su do

zaključka da pomanjkanje pouzdanja u djece ima svoje

uzroke u stalnom ispravljanju i pokudama koje dolaze od

roditelja.

Uz naše današnje spoznaje, vidimo da je ta dijagnoza

djelomice netočna, a zaključak nepotpun. Točno je to da je

ispitanoj djeci manjkalo samopouzdanja, no njihov se stva-

ran problem sastojao u niskom stupnju samosvijesti. Također

je točno da pokude djeluju destruktivno i na djetetovu samo-

svijest i na njegovo samopouzdanje, ali kad je riječ o samo-

svijesti, pohvale su jednako tako destruktivne kao i pokude.

Ne smijemo zaboraviti da je cilj tadašnjeg odgoja prven-

stveno bio postići od djece poslušnost, prilagođavanje i pri-

stojno ponašanje. Samosvijest se gotovo uopće nije spominja-

la, a razlog tolike zabrinutosti za dječje pomanjkanje samo-

pouzdanja ležao je, prvenstveno, u činjenici da su djeca zbog

njega imala problema s učenjem u školi.

Kao što smo već spomenuli, pohvala i pokuda važne su za

razvoj samopouzdanja i djece i odraslih pod određenim

okolnostima, ali su mnogi odrasli potpuno pogrešno naučili

vjerovati da su one korisne za razvoj zdravog osjećaja samo-

svijesti.

To opet ne znači da odjednom trebamo zabraniti pohva-

ljivanje naše djece - i na taj način se pobrinuti za njihovo

samopouzdanje na nekim drugim područjima. To samo zna-

či da moramo naučiti kako je najprije nužno nahraniti

njihovu samosvijest, a ključni je pojam pritom - priznanje.

Primjer

Tri i po godišnji Lars sjedi za kuhinjskim stolom i čeka

majku koja još nije došla kući s posla. Otac mu predlaže da

crta, kako bi mu brže prošlo vrijeme. Poslije jednog sata i šest

gotovih crteža, majka stiže kući, a Lars trči prema vratima i

pruža joj svoj zadnji crtež, riječima: "Vidi, mama, ovo je za

tebe!"

Majka uzima crtež, gleda ga i kaže: "Ovo je zaista dobro,

Lars. Kako ti dobro crtaš!"

I baš kao i u primjeru s Kathrine i njezinom majkom,

kontakt nije uspostavljen, mada je pohvala izrečena s puno

ljubavi. Lars ne trči majci s crtežom da bi bio vrednovan. On

predstavlja dar iz ljubavi za njegovu majku, jer je on voli i

nedostaje mu. Da je, umjesto toga, ostao sjediti s ocem i

gledati slikovnicu, bio bi joj pokazao sliku koja mu je trenu-

tačno zaokupljala pažnju. Da je gledao televiziju, bio bi

rekao: "Mama, mama, dođi i gledaj!"

Stvar je u tome, što joj on daje sebe, svoje neposredno

postojanje. On joj daje spontano, osobno iskazivanje sebe, a

zauzvrat dobiva procjenu. U takvoj situaciji sasvim je svejed-

no je li procjena pozitivna ili negativna; dobiva li dobre ili

slabe ocjene za svoj crtež.

Da je Larsova majka bila toga svjesna, mogla je priznati

njegov dar i reći: "Hvala ti, Lars. Baš mi je drago što si mi to

dao." "Hvala ti, Lars... no, zaista ne znam što to predstavlja,

možeš li mi ti reći...?" Ili: "Zdravo, dušo! Kako si mi nedosta-

jao." Nije uopće toliko važno što ona kaže, ukoliko je njezina

reakcija spontana i osobna.

Naravno da Larsova majka ne obuzdava svoju osobnu

reakciju kako bi zavarala sina. Naprotiv, ona to čini djelomi-

ce zato što je naučila da s djecom treba tako razgovarati, ako

im hoćemo pružiti ljubav i samopouzdanje. Kada bi njezin

suprug tako s njom razgovarao, ona bi se osjetila usamljenom

i inferiornom. Njezini kriteriji u ophođenju s djecom potječu

iz vremena kada još nismo znali da su djeca ista kao i odrasli

- samo manja.

I Lars se osjeća nekako nelagodno zbog njihova dijaloga,

ali on je samo mali dječak koji voli svoju majku i osjeća da i

ona njega voli pa stoga surađuje s njom! Ubrzo joj prestaje

iz vrtića donositi svoje crteže i druge stvarčice i govoriti joj:

"Ovo je za tebe", ili "Možeš to zadržati". Sada je naučio pravila

igre pa kaže: "Vidi, mama, zar nisam pametan?" Njegovo se

gledanje na život promijenilo od biti - na biti sposoban, od

postojanja - u postignuće.

Budući da smo uviđavni i tu i tamo pomalo sentimentalni,

puno bi smo lakše shvatili problem da je Larsova majka

pokudila, a ne pohvalila crtež. Da je rekla: "No, Lars, pa ti

znaš kako treba nacrtati kuću!" Ili: "Što je ovo, Lars? Ti znaš

i bolje nacrtati!" Pohvala godi, a pokuda boli. To nam je

poznato. No, ugoda i bol samo su trenutačne emocionalne

reakcije koje jedino ostavljaju trajne tragove na djetetovu

osobnost, ako ga, primjerice, svakodnevno zatrpavamo poku-

dama.

Ako svoju ljubav prema našoj djeci iskazujemo pomoću

pohvala i pokuda, postoji opasnost od njihovih trajnih po-

sljedica po razvoj djetetove osobnosti. Tako stvaramo ovisnu,

izvana upravljanu osobnost. Drugim riječima, ljude koji ima-

ju nizak stupanj samosvijesti i pomanjkanje unutarnjeg osje-

ćaja vrednovanja po kojem će se rukovoditi pa koji stoga

uzaludno ulažu ogromnu snagu i životnost u trajne pokušaje

da budu kao netko drugi ili da se ponašaju poput drugih,

kako to njihovo okruženje očekuje, odnosno želi; ljude koji

postaju egocentrični u stalnoj potrazi za priznanjem.

Negdje od 1700. godine pa sve do 1950. godina, pokuda

je bila najvažnije sredstvo moći u posjedu odraslih. U nekim

je obiteljima još uvijek tako, a i danas postoje društva koja

podupiru teoriju da od djece mogu postati pravi ljudi jedino

stalnim ukazivanjem kako nemaju pravo, kako je ono što čine

neispravno. U skandinavskim zemljama, poslije Drugog svjet-

skog rata, došlo je do procvata novih metoda u odgoju

dojenčadi, koje su odbacile pokude i uvele pohvalu kao

mehanizam upravljanja.

Neke obitelji odlučuju se za upravljanje djecom izvana,

baš kao što i neka društva daju prednost vladanju građanima

izvana. No, gledano s jednog zdravog stajališta - kako i ja na

to gledam - nedvojbeno je da je ta zamisao kobna. Zbog

zornijeg prikaza, samosvijest možemo opisati kao egzistenci-

jalni obrambeni mehanizam: što nam je razvijenija samosvi-

jest, to smo manje ranjivi, a naš život sretniji i bolji.

Mnogi roditelji uviđaju da to ima smisla, ali ih uznemira-

va pomisao na gubitak moći unutar obitelji, a time i moguć-

nosti postavljanja okvira i normi važnih za zdrav dječji

razvoj. Kao što ću i kasnije o tome govoriti, to ne mora biti

tako. Jedina moć koje se roditelji nužno moraju odreći njiho-

va je moć diktature.

U primjeru s Larsom i njegovom majkom, opisao sam

jedan oblik priznanja: spontanu, osobnu reakciju. Drugi,

promišljeniji i pažljiviji oblik predstavlja osobni odgovor na

situaciju.

Držeći se tradicije, često mislimo da je naš odnos s djecom

jednosmjerna ulica u kojoj promet teče od nas prema njima.

Suvremeni su roditelji također stalno zaokupljeni pitanjem

daju li dovoljno svojoj djeci. U skladu s našim sve većim

spoznajama o dječjem razvoju, razmišljamo je li im doista

dajemo dovoljno pažnje, ljubavi, zajedništva, poticaja, skrbi

i mogućnosti.

Sve je to divno i krasno, ali samo onda ako ne zaboravlja-

mo da se dječja samosvijest također, u velikoj mjeri, oslanja

na njihovo doživljavanje svoje vrijednosti u našem životu. Što

im više dopustimo da nam daju sebe, to će zdravijom biti

njihova samosvijest.

Imati djecu izvor je mnogih radosti: njihovi osmjesi, oda-

nost, zanimanje, trud i njihovi impulsi radoznalosti. Njihovo

donošenje kave u krevet, uspjesi u školi ili športu, osnivanje

njihove vlastite obitelji, darivanje unučadi, njihovi dolasci u

posjete, itd. Naravno, važno je biti zadovoljnim zbog svega

toga i to umjeti pokazati. No, nisam prvenstveno mislio na

ovakve stvari u vezi s radošću koju nam djeca daruju.

Mislio sam na stvarne životne izazove s kojima sva djeca

suočavaju svoje roditelje, jednostavno zato što su takva kakva

jesu. Kada nas prisiljavaju preispitati naše osobne destruk-

tivne obrasce ponašanja. Kada zbog njih prekoračimo grani-

cu boli kako bismo razmislili - jesmo li podobni za roditelj-

stvo, ili nismo. Kada razgolite naše površne, pedagoške po-

kušaje manipuliranja i uporno traže našu osobnu nazočnost.

Kada nas vrijeđaju odbijanjem naših dobronamjernih savje-

ta i smjernica te ponosno i konkretno brane i traže svoje

pravo na različitost. Kada nas, svojim simptomatičnim i

destruktivnim ponašanjem, suoče s činjenicom da nam se

negdje nešto omaklo. Ukratko: kada nas se njihova jedinstve-

na kompetentnost tako dojmi da je moramo ili priznati ili

sebi lagati.

Poput mnogih od nas, koji smo odrasli s vrlo niskim

osjećajem samosvijesti, često se susrećem s problemom - "tko

sam ja ustvari".

Lebdim između povučenosti i nadmenosti, prolazeći, na-

ravno, kroz sve stupnjeve između toga. Nije ni čudo da je moj

sin tu nadmenost uvijek smatrao uvredljivom. Kada imate

slab osjećaj samosvijesti, teško je često sebe shvaćati ozbiljno.

Vrlo lako to završava tako da postajete jadnom imitacijom

onoga što nastaje kada se, opet, shvatite preozbiljno. Ovo je,

naravno, potpuno neproduktivno za nas same i užasno iriti-

rajuće za našu okolinu.

Osobito se sjećam triju epizoda kada je moj sin s puno

ljubavi i nježno, mada nemilosrdno, probušio moj napuhani

balon.

Tijekom prve dvije do tri godine njegova života, osjećao

sam priličnu nesigurnost u svom ponašanju, prema njemu (i

prema sebi). Ovo je, u sprezi s činjenicom da sam bio vrlo

temperamentan, imalo za posljedicu moje davanje oduška

svojim frustracijama povremenim vikanjem na njega. On je,

naravno, bio osupnut i preplašen, ali ja jednostavno nisam

znao što činiti.

Tek kada je navršio dvije godine i počeo sam hodati,

zaustavio je moje potpuno nerazumno ponašanje. Usred

jednog od mojih iskazivanja bijesa, istrčao je iz sobe u

hodnik. Ja sam, razumljivo, potrčao za njim i zatekao ga na

četvrtoj stepenici (u visini mojih očiju!). Stajao je tu začepivši

uši ručicama i srdito zurio u mene. Tada sam shvatio da,

možda, trebam preuzeti odgovornost za svoju nekompeten-

tnost, umjesto da okrivljujem njega. Kada mu je bilo negdje

oko dvanaest godina, bio je lud za zmijama i gmazovima.

Jednog dana došao je kući - sav ozaren - i rekao mi da mu

je otac jednog njegovog prijatelja ponudio mladog pitona za

njegovu zbirku. "Stvarno bi ga želio imati... Smijem li?"

Majka mu je odrasla u kući gdje su držali gmazove pa je

to pitanje bilo postavljeno izravno i isključivo meni, jer je

dobro znao da imam priličnu jaku fobiju od zmija. Teško mi

je bilo reći - "da", a još teže reći "ne", pa sam ga zamolio za

malo vremena da razmislim dok ne završim s pohađanjem

seminara idućeg vikenda.

Te subote došao sam kući na ručak i zatekao sina u garaži

kako marljivo pili i nešto radi čekićem. "Što to praviš?",

upitah. "Terarij!", reče on. "Što će ti?", upitah ponovo. "Pa, za

zmiju, naravno!" odgovori on.

Nazvali to neurotičnim ili ne, smatrao sam da ovo poziva

na malo očinske strogosti: "Ali, nismo se još dogovorili, Nico-

la!"

"Znam da nismo. Mislim da ćeš reći kakvu si odluku donio

kad se odlučiš." S puno ljubavi i pažljivo, opet mi je očitao

lekciju (posve zasluženo) o ravnopravnom dostojanstvu.

Posljednja (ili najnovija) epizoda zbila se šest mjeseci

poslije njegovog odlaska od kuće. Moja žena i ja namjeravali

smo prirediti veliku vrtnu zabavu pa sam ga zamolio da dođe

kući i preuzme brigu oko posluživanja hrane. "Morat ću

razmisliti", odgovorio je. Dva dana kasnije nazvao nas je i

rekao: "Sve je u redu. Rado ću vam pomoći. Kad trebam doći?"

Moram ovdje dodati da sam ja strastveni kuhar pa kada

pripremam velike ili važne večere, ponekad me uhvate ozbilj-

ni napadaji bijesa. A to se dogodilo i tom prigodom.

U međuvremenu, on je predivno ukrasio i postavio stol i

poslužio prva dva jela. Sačuvao je za sebe jedno slobodno

mjesto pokraj moga i, kada sam si konačno dopustio predah

i sjeo među goste, prišao je i sjeo do mene. I umjesto da sam

uživao u njegovu društvu i bio mu zahvalan što mi pomaže,

ja sam brzo preletio očima preko stolova i rekao: "Tanjure

treba ODMAH promijeniti, Nicola!" On se ukočio, pogled mu

se smračio i, nakon kratkog oklijevanja, pogledao me onim

istim pogledom kao onda na stepenicama i kazao: "Što ću

dobiti za to?"

Ovoga puta, prošao je jedan čitav dan prije no što sam

shvatio da sam ispao budala, ali kada mi se prosvjetlilo,

postidio sam se po prvi puta nakon puno godina. Zamolio

sam ga za prijateljsku uslugu i on ju je prijateljski učinio. I

dok sam se ja, u svojoj bezgraničnoj egocentričnosti, ophodio

s njime kao s jeftinim slugom, on je zatražio svoju naknadu.

No, trebala su proći dvadeset i četiri sata da smisao svega

toga izbije na površinu, probijajući se kroz mnoge filtere;

najprije kroz moje moralne reakcije, primjerice: "Prirodno je

da pomogneš roditeljima. Za to ne trebaš očekivati plaću!

Samo se sjeti što su sve oni tebi dali..." Onda, "u današnje

vrijeme", što je uvijek dobar način opravdanja: "Ovo je, u

današnje vrijeme prevršilo svaku mjeru; što si mladi umišlja-

ju da mogu s nama ravnopravno razgovarati, kao da smo

jednaki!" Pa zatim, srditost, uzdizanje svoje vlastite važnosti,

naravno: "On mora shvatiti koliko mi ova zabava znači!"

Svi svakodnevno dobivamo stotine ovakvih gruda zlata

kada smo s našom djecom pa je za samosvijest i naše djece i

nas samih važno da dobiju naše priznanje u obliku verbal-

nog odgovora - odmah, dan kasnije, ili čak poslije deset

godina - ili u obliku našeg promijenjenog ponašanja, ili i

jedno i drugo.

U obiteljima, u kojima vladaju posebne okolnosti, osobito

je važno biti svjestan činjenice da struja života, nadahnuće i

odgoj djeluju u oba pravca. Za usvojenu djecu, siročad,

tjelesno ili duševno oštećenu djecu, razvoj samosvijesti može

lako zakočiti činjenica da ona doživljavaju sebe kao "zadaću",

"teret" ili "posao" svojih roditelja. Brojni su razlozi za to.

Hendikepima djeca skučena su manje ili više uskim gra-

nicama koje određuju njihova tjelesna i intelektualna posti-

gnuća pa su stoga ovisna o pomoći svojih roditelja. Ima još

vrlo malo stvari u životu koje su više obeshrabrujuće za nečiji

osjećaj samosvijesti od moranja oslanjati se na druge ljude

za pomoć. Ovo vrijedi za sve, bez obzira radilo se o hendike-

piranosti, starosti i slabosti, o izbjeglicama ili onima koji žive

od socijalne pomoći. Kao što smo ranije spomenuli, nužna

su dva osnovna elementa koja hrane naš osjećaj samosvijesti:

nužno je da nas vide i da dobijemo priznanje za ono kakvi

jesmo, doživljaj da smo drugima vrijedni takvi kakvi smo.

Kada su djeca hendikepirana, izložena su opasnosti da ih ne

"vide" već da u njih gledaju. Kako su njihove mogućnosti za

praktična postignuća ograničene, može im biti izuzetno teško

doživljavati sebe vrijednima svojim roditeljima, koji stalno

moraju predstavljati onu djelatnu stranu, zbog djetetova

oštećenja.

Stoga je još važnije da roditelji hendikepirane djece budu

iskreni i osobni u svojim spontanim reakcijama prema djete-

tu - čak i onda kad su razdražljivi obeshrabreni i iscrpljeni.

Isto je tako vrlo važno da svom hendikepiranom djetetu daju

odgovore životnije prirode. Mnogi to roditelji nerado čine pa,

umjesto toga, kanaliziraju svoju i djetetovu energiju na po-

dručje postignuća. Sve to može biti dobro i korisno za djete-

tovo samopouzdanje i može smanjiti njegovu tjelesnu ovi-

snost, no time se ništa ne postiže u pogledu djetetove samo-

svijesti. Velika većina signala i odgovora koji razvijaju ili

otkrivaju djetetovu samosvijest, može se dobiti od njih, pot-

puno neovisno o dobi ili hendikepu.

Za dojenčad nema ničeg ponižavajućeg u ovisnosti o

drugima pa oni prihvaćaju ljubav, njegu i hranu kao nešto

što se samo po sebi razumije. No, već za malo stariju djecu,

koja nisu u svakodnevnom dodiru sa svojim biološkim rodi-

teljima, već su usvojena ili zbrinuta, ove stvari prestaju biti

nečim što uzimamo zdravo za gotovo. Oni su posve svjesni

da neki "stranci" čine za njih nešto osobito pa se u njima brzo

razvija osjećaj duga odraslima koji su trajno ili privremeno

zamijenili njihove roditelje.

Taj osjećaj duga prema novim roditeljima, djeca su rijetko

u stanju iskazati riječima prije no što i sami odrastu. U

djetinjstvu i adolescenciji on se često iskazuje agresivnošću,

šutljivošću ili pak pretjeranom željom za prilagođavanjem i

suradnjom. To je podsjetnik roditeljima da su i suviše bili

opsjednuti davanjem te da je došlo vrijeme da stanu i počnu

primati. Uspostaviti prihvatljiv osjećaj samosvijesti može biti

vrlo teško kada izgubite dodir sa svojim biološkim roditelji-

ma i, vjerojatno, i s kulturnom sredinom iz koje ste potekli.

III.4. "Nevidljiva" djeca

U nekim su obiteljima djeca "nevidljiva", tj. nikada ih se

ne "vidi" onakvima kakvi su i kako se osjećaju. To može

potrajati tijekom čitavog njihovog djetinjstva i adolescencije,

ili u nekim posebnim vremenskim razdobljima, kao, napri-

mjer, u doba puberteta.

Primjer

Ranije u knjizi, spomenuo sam Aleciu, koju sam upoznao

jer su njezini roditelji zatražili razgovor. Alecii je tada bilo

13 godina i bila je predebela pa su njezini roditelji upravo

zbog toga potražili pomoć nakon brojnih i različitih neu-

spješnih dijeta.

Poslije desetak minuta od početka sastanka dok su njeni

roditelji još marljivo objašnjavali cijelu situaciju, Alecia se

digla, napravila nekoliko žustrih koraka po sobi, a zatim je,

jedva zadržavajući suze i srdžbu, izlanula: "Za Boga miloga,

jedino što vidite je moje meso!"

Ovim naglašenim ukorom opomenula je svoje roditelje

koliko je važno da nas oni koji nas vole isto tako i "vide".

Alecia je jedna od onih sretnika među mladima, koji su

razvili zdrav borbeni duh i umijeće izraziti se riječima. Mnogi

mladi njezinih godina ne bi bili u stanju tako silovito pro-

svjedovati, pogotovo u takvoj situaciji. Pasivno i sramežljivo

sjedili bi na stolici dok bi odrasli raspravljali o njihovim

simptomima.

Alecia je spadala u kategoriju djece (i odraslih) koje ne

"vide", već samo gledaju. U njenom slučaju, to je zbog preko-

mjerne težine. No isto je tako moglo biti i zbog neuhranjeno-

sti, nekakvog oštećenja, zbog izuzetne ljepote ili nekog drugog

vidljivog razloga u njenoj pojavi.

Odrasli često čine jednu od dvije posebne pogreške u vezi

s takvom djecom i mladeži. Ili se tako jako usredotočujemo

na "površinu" koliko se, primjerice, bojimo da će to učiniti

druga djeca. Brinemo se da će debelog dječaka ili djevojčicu

zadirkivati i tako stvoriti probleme u njihovu samopouzda-

nju pa mi, zato, ulažemo svu snagu naše ljubavi i predanosti

u brojne pokušaje smanjivanja njihove težine. Na taj način

stvaramo upravo istu onakvu situaciju od kakve ih pokuša-

vamo zaštititi. Mi ih samo obrnuto zadirkujemo i salijećemo!

Ne sarkastično i uvredljivo, već uporno i brižno.

Druga pogreška koju često činimo, sastoji se u posezanju

za suviše pojednostavljenim psihološkim posredovanjem i

objašnjenjima: Kakav problem leži ispod površine? To je

razumljivo, jer je logika varljiva: On neobuzdano jede, a to

znači da je zbog nečega nesretan. Ako uspijemo otkriti zašto

je nesretan i pomoći mu, on će prestati neobuzdano jesti. No,

život gotovo nikada nije tako jednostavan.

Iz puno razloga, djeca i mladež pohlepno jedu ili se

izgladnjuju, a među tim razlozima postoje, naravno neki

specifični, ograničeni problemi koje oni ne mogu sami razri-

ješiti. No, najveći je uzrok njihove patnje što se ne osjećaju

Viđenima". Ta bol javlja se puno prije početka razvijanja

simptoma, toliko očitih da njihovo okruženje reagira na njih.

Kao alternativa liječenju simptoma i/ili pretvaranju u

detektiva koji rješava probleme, bolje bi rezultate dala (ali je

i zahtjevnija) uporaba sljedećeg okvira: kada se djeca i mla-

dež ponašaju autodestruktivno, znamo da njihovo destruk-

tivno ponašanje predstavlja dio njih. Postoji još jedan dio

njih koji je zdrav i žestok. Zdrav i žestok dio također podra-

zumijeva: nerazuman, iracionalan, bujan, srdit, nesretan,

djetinjast, iritirajući, zahtjevan i ganutljiv. U sukobu između

zdravog i nezdravog dijela, onaj zdravi i žestoki zasad gubi.

Stoga je svatko suočen s istom zadaćom: otkriti onaj zdravi

i žestoki dio, biti otvorenim u potrazi za njim i prihvatiti ga

u sebi, gdje već dugo nije bio dobro došao. To je jedini trajniji

put ponovnog jačanja samosvijesti. Ako, s druge strane, po-

kušavamo pobijediti nezdravi dio pomoću motivacije, sile i

pokuda, uspjet ćemo samo ograničiti moć tog dijela. Može

nam izgledati da smo uspjeli, ali takav uspjeh ima visoku

cijenu. Ljudi koji su postali autodestruktivni, sebe poznaju

samo kao takve. Izgubili su dodir sa svojim zdravim, izvornim

ja, no taj je razvoj tekao vrlo polagano. Počeo je s osjećajem

da onaj zdravi dio nije baš dobro došao u obitelji, a svoj

vrhunac dosegao je u situaciji koju je okruženje dane osobe

također smatralo problemom!

"Nevidljiva" djeca često u nekom razdbolju svoga života,

počinju svojim tijelom, odjećom, ponašanjem ili stavovima

skretati na sebe pozornost. Izazov je pozabaviti se njihovom

vanjštinom, ali je potpuno neproduktivno za sve strane. "Oni

samo traže pažnju", kažemo mi za takvo ponašanje. To je

prilično točno, ali ne zbog njihove vanjštine, već zato što su

"nevidljivi".

Djeca i mladež mogu u svojim obiteljima biti "nevidljivi-

ma" i na drugačiji način. Naprimjer, to se odnosi na djecu

kojoj je već u vrlo ranoj dobi dodijeljena neka uloga ili

određeno obilježje kao "tipično" za njih.

To, primjerice, može biti "tatina princeza", "mala curica",

"pametnica", "dobra", "nevolja", "zatvorena", "klaun" itd.

Primjer

Lisa ima četrnaest godina i živi s majkom, očuhom i dvije

mlađe sestre. Ona je lijepa, pametna djevojčica i dobra

učenica. Nema bliskih prijatelja niti ih je ikad imala - zbog

čega joj je žao, ali nije zbog toga osobito nesretna.

Lisa je izravan razlog zbog kojeg su njezini roditelji zatra-

žili sastanak. Njezin status u obitelji možemo opisati ovim

riječima: "posebna", "čudna" i "osobenjak". U obitelji, u kojoj

svi vole razgovarati i čine to Često, ona se isključuje i živcira

ih svojom šutljivošću. Sama po sebi malo govori, a na pitanja

odgovara najkraće što je moguće.

Lisa je nedavno upitala roditelje može li se odseliti od

kuće - "u internat ili nešto slično tome". Njezini roditelji

nemaju stvarno ništa protiv toga, no bilo bi im draže da se o

tome odlučuje u dobrom ozračju i da razumiju razlog tome.

I baš tu se suočavaju su svojim vječnim problemom: Lisa ne

umije odgovoriti na takvo osobno pitanje.

Izlazi na vidjelo da su roditelji, kroz duže vremensko

razdoblje, stvorili jedan nemio ritual pokušavanja voditi s

Lisom osoban razgovor: postavljali bi joj pitanja poput: "Ima

li nešto, zbog čega si nezadovljna?" Lisa pažljivo razmišlja i

pokušava iznaći prave riječi - riječi koje bi iskazale što osjeća

i koje bi roditelji razumjeli. Ali prije, no što joj to polazi za

rukom, roditelji gube strpljenje i ponovno pitaju: "Misliš li da

previše od tebe tražimo kod kuće?... Imaš li problema u

školi?... Lisa, da li si zbog nečeg određenog nesretna?"

Lisa osjeća njihovo nestrpljenje i bespomoćnost i misli da

je nešto pogriješila, jer joj tako teško pada izraziti se riječima

pa, kako bi izbjegla njihove uprte poglede, odlučuje se za

odgovor - "Ne". Ovakav odgovor, naravno, fustrira njezine

roditelje, koji čine sve što je u njihovoj moći kako bi se

posvetili svojoj kćerki, a zauzvrat dobivaju samo besmislene

jednosložne riječi i odbijanje kao odgovor. Ova je situacija

jednako tako neugodna i za Lisu. Poput sve ostale djece i

mladeži koja se nađu u ovakvoj situaciji, i ona je već odavna

došla do zaključka, da vjerojatno s njom nešto nije u redu.

Nešto kasnije, Lisa uspijeva pronaći odgovor na pitanje

roditelja. Kaže im: "Mislim da ću lakše pronaći samu sebe,

ako sam dalje od kuće." Ovaj odgovor sadrži nevjerojatno

uviđanje i istinu. Lisa je, ustvari, bila "nevidljivom" u svojoj

obitelji gotovo čitav svoj život. Ali kako su joj roditelji na drugi

način bili brižni i predani, njezin integritet ostao je neošte-

ćen. Uspjela "se" sačuvati netaknutom. Stvarna, prava Lisa

postoji negdje unutra, skupa s čežnjom da je "vide". Prestala

se nadati da će je roditelji "vidjeti" pa se, stoga, nada da će "se

uspjeti pronaći". Lisine poteškoće s osobnim iskazivanjem

usko su povezane s njezinom "nevidljivošću". Kada je pozovu

i kada je okruženje strpljivo, u stanju je iskazati više nego

obično, ali sve to vrlo teško i jako nesigurno. Cijelog su života

njezino ponašanje i raspoloženje pogrešno tumačeni pa,

kako je bila uvjerena, poput sve ostale djece, da su joj roditelji

savršeni, zaključila je da s njom nešto nije u redu. Bila je

uvjerena da je takva kakvom kažu da jest njezini roditelji, a

ne onakvom kakvom se osjećala i doživljavala iznutra. Kako

je vrijeme prolazilo, sve je manje bila spremna dopustiti svom

(pogrešnom) unutarnjem "ja" progovoriti.

Kako su se stvari razvijale, Lisa nije bila jedina koju je to

boljelo. Njezina majka imala je stalan osjećaj krivice zbog

pomanjkanja bliskosti i dodira između njih, a njezin očuh

bio je osobito frustriran zbog činjenice da sva njegova dobra

volja i zanimanje za nju nailaze na odbijanje. Lisin plan bio

je stvaran: dodir između sebe i ostalih članova obitelji moći

će uspješno uspostaviti samo ako ona uzmogne opet pronaći

sebe na svoj osoban način te ako ustraje na iskazivanju sebe

u društvu ljudi koji o njoj nemaju unaprijed stvorenu sliku.

Dileme poput Lisinih postoje u bezbroj različitih oblika

Mnogi ljudi ne shvate svoju situaciju prije nego dobro zađu

u odraslu dob. Neki pak ljudi, kao Lisa, i pronađu rješenje

svog problema u doba puberteta. Postoji zatim vrlo posebna

skupina djece koji u najranijoj fazi svoga života odustaju od

pokušaja da budu viđena pa se, stoga, izoliraju od roditelja

i na sebe preuzimaju životnu odgovornost. Tu ćemo skupinu

opisati u sljedećem poglavlju.

Zbog mnogo različitih razloga, djeca postaju "nevidljivom"

u svojoj obitelji. U nekim obiteljima, roditelji djelatno poku-

šavaju oblikovati djecu prema određenoj slici. To mogu biti

roditelji koji na zastarjeli način pridaju veliku važnost učenju

djece "lijepom, pristojnom ponašanju" i koji ne smatraju

važnim da djeca budu i "onakvima kakva jesu". Slično se može

dogoditi i u fleksibilnijim, suvremeniju obiteljima, u kojima

su zahtjevi za "umjerenošću" i "zdravim razumom" tako ista-

knuti da se djeca vrlo brzo nauče otuđiti od te svoje neumje-

rene i nerazumne strane.

To se, također, može dogoditi i u obiteljima u kojima je

brak roditelja tako problematičan i buran da djeca iz toga

zaključuju da njima tu nema mjesta. Drugi se slučajevi

javljaju kada je neko dijete potpuno različito od svojih stari-

jih sestara i braće, a roditelji ne "vide" tu različitost, već je

uočavaju samo kao problem. Ovo nije neobično ni kod djece

koja imaju hendikepiranog brata ili sestru ili kod djece koja

žive s jednim roditeljem, koji ionako već ima dosta problema

sa sređivanjem svog osobnog života.

Od nevidljivog k vidljivom

Što roditelji trebaju učiniti kada otkriju ili kada im se

ukaže da imaju "nevidljivo" dijete - dijete čije pojedinačno,

osobno biće nisu bili u stanju "vidjeti" i to zbog nekog osobitog

ili bilo kojeg drugog razloga.

Najprije je najvažnije oprostiti sebi i jedno drugom! Pod

tim mislim na ono opraštanje u dobrom starinskom smislu,

kada si dajemo dovoljno vremena suočiti se s našom odgo-

vornošću, s našom krivnjom i, prije svega, pogledati se u oči.

Ne ono jeftino opraštanje na brzinu, kada zaboravljamo što

je bilo i počinjemo ispočetka. Da su ljudi umjeli "vidjeti" svoje

dijete, oni bi to, sigurno, bili učinili. A tamo gdje to nisu bili

sposobni, moraju nešto naučiti - ali i o sebi samima.

Taj proces traži vremena, ali je bitan za mogućnosti

razvoja djetetove samosvijesti. Ako prevladavaju osjećaji kriv-

nje, ili su potisnuti, dijete će primiti jak signal koji će protu-

mačiti ovako: "Moji roditelji misle da su loši roditelji. To

sigurno znači da nisu zadovoljni sa mnom ovakvim kakav

sam. Inače se ne bi osjećali krivima." Roditeljski osjećaji

krivnje još više smanjuju djetetov osjećaj samosvijesti, a

dovode u pitanje i izlažu opasnosti i sve druge konstruktivne

stvari koje inače čine.

Ali, kakvu vrstu zajedništva treba stvarati u obitelji? Kako

da bude zajedništva ako ono treba obuhvatiti dijete, koje je

dosad bilo članom obitelji, no izvan tog zajedništva? Prije

svega, obitelj treba činiti ono što je uvijek činila. Ako u obitelji

postoji tradicija zajedništva, onda s njom treba i nastaviti. S

druge pak strane, ako je u obitelji uobičajeno da svatko radi

svoje, tako treba i nastaviti. Ako se ovim želimo poslužiti kao

mogućnošću mijenjanja načina života neke obitelji, to onda

treba učiniti zato što su roditelji nezadovoljni dosadašnjim

načinom, a ne da to čine "zbog djece".

Roditelji trebaju naučiti nov i težak aspekt zamišljanja,

da u kući imaju potpuno nepoznato dijete; dijete koje stvar-

nost doživljava različito od svih drugih i koje u mnogočemu

ne sliči na ono dijete koje "poznaju" već pet, deset ili petnaest

godina. Roditelji moraju poraditi na svojim uobičajenim

koncepcijama i prići djetetu što otvorenije i fleksibilnije. Ne

u obliku potpune žrtve, već sa spremnošću mijenjanja i

preoblikovanja svojih uobičajenih granica i ograničenja.

Treba, prije svega, proteći vremena da se opet postane

"vidljivim". Razvoj dovoljnog stupnja samosvijesti i povjerenja

u ljude može potrajati godinama prije negoli što će se dijete

usuditi da izrazi svoje skrivene misli i osjećaje. To "ja" koje je

tako dugo živjelo pritajeno, bit će izloženo i ranjivo. Ne znači

da roditelji zato moraju tapkati na prstima, već da je odgoj

- temeljen na osjećajima superiornosti, u obliku pokuda i

prigovora - zabranjen. Ovakva zabrana pokazat će se pred-

nošću za čitavu obitelj.

III.5. Nasilje je nasilje

Integritet i samosvijest su povezani. Što se roditelji uspješ-

nije brinu za djetetov integritet, to su veće mogućnosti za

razvoj djetetove zdrave samosvijesti. Nasilje predstavlja, kao

što je već spomenuto, narušavanje dječjeg integriteta pa je

time pogubno za njihovu samosvijest.

Činjenica, da imamo zakone koji samo zabranjuju teško

fizičko nasilje koje nazivamo okrutnošću spram djece, ne

znači da im ostali oblici nasilja ne mogu nauditi. Mi smo

samo odlučili ne svrstati ih u zločin.

Tijekom vremena, iskovali smo mnoge sinonime za tjele-

sno nasilje. U Danskoj rabimo izraz: "pravo na nanošenje

tjelesne kazne", te "pljuske" i "zaušnice". U SAD se govori o

"discipliniranju" i "batinama po turu". I u većini ostalih kultu-

ra postoje takvi slični nadimci koji im pomažu opravdati tu

pojavu. No, oni više ne mogu skrivati činjenicu da je nasilje

- nasilje i da je destruktivno za samosvijest i ljudsko dosto-

janstvo obiju strana, bez obzira na to kakvim se izrazima

služili i kako ga opravdavali.

Prema mom iskustvu, roditelje koji se služe nasiljem nad

svojom djecom podijelio bih u dvije skupine. U prvu skupinu

spadaju roditelji za koje je primjena nasilja stvar stava ili,

jednostavno, njihova ideologija. Oni, kojima je nasilje stav,

kažu: "Pa, ja mislim, da dobiti po turu kada zasluže, neće

ništa nauditi." Ako se ovo malo podrobnije ispita, obično

izađe na vidjelo da su oni, ustvari, imali drukčiji stav prije

no što su dobili djecu te da je njihovo sadašnje stajalište

odraz činjenice da su od nužde napravili vrlinu.

Oni roditelji za koje primjena nasilja predstavlja ideolo-

giju te koji smatraju da je nasilje bitan sastavni dio odgovor-

nog odgoja, često potječu iz okruženja ili zajednica kojima

vladaju totalitarne religijske ili političke ideologije. U takvim

skupinama, život običnih pojedinaca i njegova kvaliteta

igraju sporednu ulogu, a činjenica da je nasilje destruktivno

po pojedinca, ostavlja ih ravnodušnima.

U drugu skupinu spadaju roditelji, možda, tipični za

skandinavske društvene zajednice, koji ponekad udare svoju

djecu, ali se svaki put kad se to dogodi zbog toga ne osjećaju

dobro.

Bez obzira na stavove roditelja, sve vrste nasilja nad

djecom imaju potpuno iste posljedice kao i nasilje izvršeno

nad odraslima: ono stvara strah, nepovjerenje i osjećaj kriv-

nje, a na duži rok rađa niskim stupnjem samosvijesti, srdž-

bom i nasiljem. Ove posljedice nasilja nisu nužno proporci-

onalne učestalosti batina. Upoznao sam ljude kojih su se

roditelji samo jedanput u njihovom djetinjstvu i dobi adoles-

cencije nasilno ponijeli prema njima, ali se oni nikada nisu

od toga oporavili. Upoznao sam i ljude koji su desetak,

dvadesetak puta dobili batina, bez trajnih posljedica. Mnogo

toga ukazuje da je od velike važnosti to je li odgovornost za

nasilje preuzimaju roditelji ili za njega okrivljuju djecu.

Primjer

Mlada majka upravo izlazi iz kuće, na vratima je sa sinom

od osamnaest mjeseci i s prijateljicom. Prije no što su krenuli

niz stepenice, majka podiže sina u naručje, zatim ga, trenu-

tak kasnije, opet spušta na pod i, praveći grimasu na licu,

udara ga u potiljak.

Zatim ga čvrsto ščepa za nadlakticu i odvlači natrag u

stan. Kada je prijateljica pita, šokirana i začuđena, zašto je

udarila sina, ona mrtva-hladna odgovara: "Upravo sam ga

presvukla prije pola sata. Neće on meni oduzimati moje

dragocijeno vrijeme... bolje mu je da to odmah shvati!" Na to

je prijateljica primijetila: "Ma da, ali on još nema ni dvije

godine. Ne možeš očekivati da ti kaže kada osjeća potrebu."

Majka odgovara ponavljajući svoju prvu primjedbu.

Osim stvarne okrutnosti spram djece, ova vrsta nasilja

prema djeci najdestruktivnija je, jer odgovornost za nasilje

svaljuje na dijete: "Ti si kriv, što te tučem!"

Ova majka živi u kulturnom okruženju u kojem se nasilje

često primjenjuje i općenito je prihvaćeno kao prirodan

sastavni dio odgoja djece. Ali činjenica da je nasilje dio

kulture, ne čini ga neosobnim. Svaki put kada ga udare,

njezin sin doživljava nasilje kao vrlo osobnu poruku koja mu

govori da je pogriješio i da ne vrijedi.

Dječak je, što je posve prirodno, jako plakao kad ga je

majka udarila. Najprije glasno i prestrašeno, zbog šoka i

tjelesne boli, a kasnije, kada je dobio čistu pelenu, duboko izsrca i prigušeno, zbog duševne boli. No, iako je njegovaemocionalna reakcija snažna, ona ne čini situaciju opasnom,primjerice, za njegovu samosvijest. Opasnost se javlja tekdvije, tri godine kasnije, kada dijete prestaje iskazivati svojeosjećaje.

Majka je na djetetov plač reagirala sasvim jednako, kao iminutu prije na ono što je došlo "s drugog kraja". Kudila gaje, proklinjala i prijetila mu, pa u dječakovu umu nije bilodvojbe: nije samo njegov izmet nešto pogrešno i osobnauvreda majci, već je to i njegova žalost.

Ovaj oblik nasilja bit će redovitim sastavnim dijelomodnosa između dječaka i njegovih roditelja nekoliko putatjedno, sve do njegove desete ili jedanaeste godine. U kulturiu kojoj živi, on će jednako često iskusiti i postupke koji susušta suprotnost nasilju: kao muško dijete, s ponosom će gapokazivati drugima; svi će ga hvaliti, maziti, ljubiti i grliti.No, budući da je njegova samosvijest uništena nasiljem, bitće zahvalan za pohvale i oduševljenje i vječno će se držatimajke. Razvit će se u postojanog i šarmantnog mladića kojiće u društvu zračiti samopouzdanjem. Kao suprug i otac,kopirat će nasilje iz svog odgoja već prema zahtjevima kojepred njega postavljaju brak i djeca, a kojima on nije dorastao.

Nasilje, kojemu je bio podvrgnut kao dijete, imat će četirisljedeće posljedice:

- Na emocionalnom planu, potiskivat će strah, bol i poni-ženje iz svijesti i pamtiti svoje djetinjstvo kao sretno.

- Na spoznajnom planu, stvoriti će zaključak da je nasiljerazuman način odgajanja djece, kada su ona za njegakriva.

- Na egzistencijalnom planu bit će obilježen niskim stup-njem samosvijesti i pomanjkanjem osjećaja za granicedrugih. U određenim područjima svog života bit će auto-destruktivan.

- Na tjelesnom planu, imat će problema s leđima, želucemi prsnim košem u obliku grčeva i kočenja. Grčevi će imatifunkciju općenite, nesvjesne suzdržanosti u njegovomdodiru s najbližima i najmilijima.Ove posljedice spadaju u najblaže koje možemo očekivati

pa ovakva prognoza pretpostavlja nekoliko stvari: da mu

roditelji imaju dobar društveni status, da su umjereno emo-

cionalno stabilni i da se ne drogiraju, da je dječak prosječan

ili iznadprosječan u školi, da u braku roditelja ne prevladava

tjelesno ili duševno nasilje.

Ako nedostaje jedan ili više od ovih činitelja, dječakov će

se niski stupanj samosvijesti očitovali znatno prije. To može

biti u obliku poteškoća s učenjem, problema u ponašanju,

zločina, lošeg društva, zloporabe droga i/ili alkohola, vanda-

lizma, pokušaja samoubojstva itd. Sve su to izravne posljedi-

ce činjenice da su ga roditelji, svojim nasilnim postupcima

naučili da ni njegov ni tuđi tjelesni i duševni integritet nisu

vrijedni očuvanja i poštovanja.

Činjenica da su njegovi roditelji, osim toga, vjernici koji

redovito odlaze u crkvu i nedjeljom propovijedaju da mora-

mo ljubiti bližnjega svoga, samo još više pomaže narušavanju

njegove samosvijesti.

A što je s onima koji ne podupiru primjenu nasilja, već se

jednostavno ponekad zaboravljaju u očaju? Možemo li išta

učiniti kako bismo djecu zaštitili od povremenog lemanja i

šamaranja?

Odgovor na to je potvrdan, barem je nešto moguće učiniti:

ljudi mogu prihvatiti odgovornost - emocionalno i verbalno.

Kada se smire, a djetetu daju mogućnost da stane nasamo sa

svojim reakcijama, moguće je ponovo uspostaviti kontakt i

kazati: "Žao mi je što sam te udarila. U tom sam trenutku

mislila da si ti za to kriv. Ali nisi. Ja sam kriva i želim ti se

ispričati."

Pročitajte ponovno ovu izjavu i razmislite. Ako imate više

od trideset/trideset i pet godina, vjerojatno ćete misliti da je

to ipak previše: "Naravno da je na meni odgovornost... Ja sam

odrasla osoba i trebala bih moći razborito razmišljati, ali sve

mora ovisiti i o uzroku."

Ovakav način razmišljanja nije nimalo neobičan. On je

odjek iz ne tako davne prošlosti kada su se djeca smatrala

krivom za sve vrste sukoba s roditeljima. Zbog toga mnogi

roditelji padaju između dvije stolice kada se nađu u ovakvoj

situaciji. Ovo može poprimiti još sentimentalniji oblik: "Dođi

ovamo, dušo,... dođi ta ici/mamici. Tatici/mamici je jako žao

što te udario/udarila. Nisam htio/htjela. Dođi, zlato, da ti

obrišem nos pa ćemo onda sve zaboraviti... je l', da? Tata/ma-

ma to više nikada neće napraviti?"

Prvo, ovakav način ne oslobađa dijete krivnje, jer roditelj

ne prihvaća odgovornost ("Nisam htio"). Drugo, to svaljuje

dodatni teret na dijete, jer se traži oprost i završava obeća-

njem, koje je, zbog pomanjkanja svjesnosti, jamstvo da će se

to svakako ponoviti.

Moglo bi se to izvesti i na više "pedagoški" način:

- "Žao mi je zbog toga što se dogodilo... moraš mi oprostiti.Ne znam, što mi je bilo... Ali, zar ne shvaćaš da je stvarno

nerazumno kad ti... itd...itd? Dođi, vratimo se u kuhinju,pa se to više neće ponoviti, zar ne?"

Ovaj način pokušaj je pravedne podjele krivice, no s tim

da osjećaj krivice ostaje na duši obiju strana. Ovo je apsolut-

no opća ljudska pojava: svaki put kada ne možemo, ili ne

želimo, preuzeti odgovornost za sebe, iznevjerujemo sebe i

postajemo teretom ljudima oko sebe i opterećujemo naš

odnos prema njima.

Zbog toga je važno reći da obje strane, uključene u nasilje,

bivaju povrijeđene. To ne vrijedi samo za odnose između

roditelja i djece, već i za one između odraslih osoba, bez

obzira je li riječ o obiteljskim ili drugim vezama.

Ljudi koji čine nasilje proživljuju sljedeće:

- Njihovi im osjećaji odmah signaliziraju da nešto nije uredu u vezi s onim što su upravo počinili. Kako bi s timemogli nastaviti, morati će zanemariti svoje osjećaje, atime smanjiti svoju osjetljivost i ljudsko dostojanstvo.Vjerojatno se to zakržljalo ljudsko dostojanstvo razviloprije puno godina kada su i oni sami bili žrtvama nasilja.Međutim se proces prilagođavanja nastavlja svaki putkada izvrše čin nasilja, što nužno dovodi do zastoja iliograničenja u njihovu razvoju kao ljudskih bića. Isto sedogađa i s njihovim emocionalnim životom, koji se svodina sentimentalnost.

- U spoznajnom smislu, reakcija se kreće između dvijeglavne teme: Oni ili posjeduju ili prihvaćaju moralnostajalište koje opravdava nasilje, pa postoji sličnost izme-đu njihovih stavova i postupaka, ili su prisiljeni odreći sebilo kakve odgovornosti za svoje postupke. Oni to činetako, kao što smo već spomenuli, da uvijek okrivljuju

drugu stranu ili stvaraju jedno "biće" u sebi s kojimnemaju nikakva dodira, niti njime mogu vladati.

- Na egzistencijalnom planu, oni će se neminovno odnositis istim onim prezirom prema svom životu kao što seodnose i prema životu drugih. To će, vjerojatno, pokušatinadoknaditi posvećivanjem velike pažnje svom tjelesnomblagostanju, društvenom životu i materijalnim pravima,ali će ispod tog vidljivog samopoštovanja prevladati au-todestruktivnost.

Prethodni opis nije nikakvo zastrašivanje. Za ljude, koji

se nasiljem služe u iznimnim slučajevima, posljedice su,

naravno, manje izražajne i odražavaju se, možda, samo na

dio njihova života s kojim, vjerojatno, nikada ne dolaze u

dodir. No, te posljedice ipak nisu apstraktne; one su potpuno

stvarne i - razmjerno sa stupnjem nasilja - ograničavajuće.

U odnosima između djece i odraslih, odgovornost za

nasilje uvijek leži na odraslima. Ovo se ne odnosi samo na

slučajeve kada odrasli primjenjuju nasilje, već i kad se djeca

i mladež ponašaju nasilno - spram roditelja, braće i sestara,

prijatelja, nepoznatih osoba te spram tuđe imovine ili imo-

vine bliskih rođaka.

Političari Širom svijeta istupaju posljednjih godina s pro-

ganjanjem nasilja djece i mladeži te, uz potporu razjarenih

i ozlojeđenih roditelja, postavljaju zahtjeve za strožim ka-

žnjavanjem. To ne samo da je besmisleno, već je otprilike isto

tako odgovorno i pametno kao i njihov prijedlog za smanje-

nje deficita nacionalnog proračuna uporabom novca dobive-

nog u igri Monopoly.

Djelomice kao posljedica liberalizacije društva i sve veće

svjesnosti među djecom i mladima, zastrašujući broj njih

iskazuje svoju patnju javno i destruktivno. To će se i dalje

nastaviti, sve dok ne počnemo prihvaćati odgovornost za

nasilje širokih razmjera, i tjelesne i duševne prirode, koje

odrasli čine nad djecom.

III.6. Samosvijest odraslih

Prirodno je da mnogi roditelji još uvijek postavljaju pita-

nje - je li uopće moguće dati djeci potporu u razvoju zdravog

osjećaja samosvijesti u situaciji kada je i stupanj samosvijesti

roditelja nizak. Odgovor glasi da je to moguće ako su roditelji

istodobno spremni djelatno i svjesno razvijati svoju vlastitu

samosvijest.

Činjenica je da se naša samosvijest razvija tijekom cijelog

našeg života, utoliko što sami sebe s vremenom bolje upozna-

jemo. To znači da se samosvijest razvija kvantitativno, ali

nužno i kvalitativno. Znamo više o sebi, no to još uvijek

nužno ne znači da na sebe gledamo drukčije. Ukoliko želimo

promijeniti kvalitativnu dimenziju, nužan je svjesni napor,

neovisno o tome je li u početku obilježen nesigurnošću,

samokritikom, površnošću, pesimizmom ili vjerom u bolju

budućnost.

Kada ovoga nismo svjesni, nizak stupanj samosvijestipostoji kao dio onoga što obično zovemo "društvenim nasli-jeđem", a što bismo trebali početi nazivati "društvenim psiho-loškim naslijeđem". To se lako događa ako su roditelji izloženidruštvenoj situaciji koja, kroz dulje vremensko razdoblje,uzrokuje pogoršanje njihovog osjećaja samosvijesti ili samo-pouzdanja, koje su postupno izgrađivali kako bi nadomjestili

nizak stupanj samosvijesti. To su situacije poput nezaposle-nosti, izgona, lišavanja uglednog položaja ili statusnih sim-bola, otkazivanja ekstremiteta ili sličnih velikih gubitakasposobnosti koje su nam dotad omogućavale da budemosastavnim dijelom određenog društvenog sloja ili da možemopridonositi određenoj društvenoj razini i koje su nam dopu-štale doživljaj osjećaja osobne vrijednosti za naše najbliže iliza društvo u cjelini.

Kao što sam već spomenuo u vezi s različitim primjerima,najvažniji roditeljski doprinos u okviru obitelji sastoji se unjihovoj svjesnosti dječje oporbe i dojmova koje ona na njihostavlja. Za mnoge roditelje to, također, znači nužnost oslo-bađanja od mnogih konvencija i odbacivanje usmjeravanjemkritike koju dobivaju ostali od članova obitelji.

Naša kultura podupire obmanu da postajemo odraslikada navršimo osamnaest ili dvadeset i jednu godinu, odno-sno, najkasnije kada imamo svoju vlastitu djecu. Kao što jevećini ljudi poznato, to nije točno. Mnogi od nas ne uspije-vaju odrasti do smrti. To ne znači da se uvijek ponašamodjetinjasto, već samo to da se često ponašamo nezrelo, osobi-to prema svojim najbližima. U ovome nema ničeg neprirod-nog ili lošeg, niti našoj djeci čini išta nažao. Uvjet, koji jenužan da bi naša djeca razvila zdrav osjećaj samosvijesti nijetaj da ga moraju imati i njegovi roditelji, prije nego ga donesuna svijet. Nužna je samo roditeljska otvorenost za daljnjirazvoj njihove osobne samosvijesti i to usporedo s dječjom.Moram ovdje, za svaki slučaj, istaknuti da djeca, u svakomslučaju i bez ikakve dvojbe, bezuvjetno vole svoje roditelje!Razvoj njihove samosvijesti je, nakraju, samo stvar njihovogprihvaćanja samih sebe.

IV. POGLAVLJE

ODGOVORNOST, PREUZIMANJEODGOVORNOSTI I MOĆ

Što je odgovorno, a što neodgovorno - središnji su pojmovi

u razgovorima roditelja o tome kako djecu treba odgajati, u

razgovorima stručnjaka o ciljevima i sredstvima u dječjim

vrtićima i školama, u domovima za sirotinju i siročad. Oko

ova dva pojma, nema takve zbrke kao kada govorimo o

samopouzdanju, samovrednovanju i samosvijesti. No, s dru-

ge strane, pojmovi "odgovornost" i "odgovoran" rabe se u vezi

s nizom pojava koje bi mogli nazvati istim nazivom. Stoga

bih u tekstu predložio razlikovanje između "društvene odgo-

vornosti" i "osobne (životne, egzistencijalne) odgovornosti".

Razlikovanje između te dvije vrste odgovornosti držim

važnim, jer svaka od njih ima svoje vlastite vrijednosti vezane

za određene središnje aspekte našeg postojanja. Njihova

povezanost znači da su važne za razumijevanje načina stva-

ranja odnosa temeljenih na ravnopravnom dostojanstvu

unutar obitelji, koji također čuvaju integritet svakog pojedi-

nog člana, podupiru i nadahnjuju razvoj njihovog osobnog

osjećaja samosvijesti te učvršćuju njihovo zajedništvo. Meni

osobno ovo je, istodobno, postalo važnim ključem razumije-

vanja uzroka čestog neuspjeha našeg stručnog liječenja djece

i mladih.

IV. 1. Definicije

Društvena odgovornost vrsta je odgovornosti koju imamo

jedni prema drugima u našoj obitelji, skupini, društvu i

svijetu.

To je ona ista zamisao o bivanju odgovornima kojoj nas

uči većina roditelja i učitelja. Društvenoj odgovornosti nuž-

noj za funkcioniranje skupina i društava kojima pripadamo.

Osobna odgovornost ona je vrsta odgovornosti koju ima-

mo za svoj vlastiti život - za naše tjelesno, psihičko, mentalno

i duhovno zdravlje i razvoj. Mali nas je broj odgojen za

preuzimanje te vrste odgovornosti. Ipak ona je najmoćnija i

najsnažnija sila koju znamo u odnosu na sprječavanje nevo-

lja i stvaranje kreativne energije u zajedništvu kojem pripa-

damo.

Tradicionalna teorija odgoja i obrazovanja sav je nagla-

sak stavila na društvenu odgovornost, ali smo u posljednjem

naraštaju otkrili (ili, možda, ponovo otkrili) da su te dvije

vrste odgovornosti povezane.

DRUŠTVENA ODGOVORNOSTodgovornost za

OSOBNA ODGOVORNOSTodgovornost za vlastiti život

Kada su djeca odgojena s naglaskom na društvenu odgo-

vornost, ona često postaju društveno odgovorna. Štoviše,

mnoga od njih postaju preodgovorna, kako to kažemo u

svakidašnjem govoru. Cijena za to plaća se frustracijama u

odnosu prema drugima te potpunim ili djelomičnim pomanj-

kanjem osobne odgovornosti.

S druge pak strane, kada su djeca odgojena s naglaskom

na potporu razvoja njihove prirodne, osobne odgovornosti,

tada ona također razvijaju i visok stupanj društvene odgovor-

nosti i to kao sastavni dio tog procesa.

Ova činjenica iz temelja potresa jedan od najupornijih

mitova i javnog i privatnog odgoja, koji su uvijek isticali

gledište da djetetovu "egocentričnu prirodu" treba potisnuti

zbog obzira prema (njegovom) društvenom okruženju. To je,

također, navelo odrasle na uzajamno vjerovanje kako je

nužno žrtvovati vlastiti integritet da bi bili vrijednima našoj

društvenoj sredini.

No, budući smo sada shvatili kako stvari stoje, logično je

sljedeće:

Ako dijete odrasta među odraslima koji čuvaju i štite

njegov osobni integritet, poduzimaju što je potrebno kada

osjete da dijete pretjerano surađuje te su na taj način od

pomoći pazeći da dijete razvija zdrav osjećaj samosvijesti i

visok stupanj osobne odgovornosti, tada nema ničeg čudnog

u vezi s činjenicom da se to dijete također razvija u osjećajnu,

obzirnu i društvenu odraslu osobu, osobito, ako to gledamo

kroz ono što znamo o dječjoj želji za suradnjom.

Prema mojoj procjeni, na svakih stotinu odraslih u dobi

između dvadeset i četrdeset godina, možda ih je samo dvoje

ili troje sposobno uglavnom uvijek preuzimati odgovornost

za vlastiti život i integritet. Ogromna većina sukoba između

djece i odraslih, kao i među samim odraslima, odvija se u

destruktivnom pravcu upravo zato što strane u sukobu nisu

sposobne (ili neće) preuzeti odgovornost za sebe pa (zlo)rabe

svoju energiju okrivljujući jedni druge.

Stoga vjerojatno, nije nikakva slučajnost da smrtonosna

ili opasna bolest može biti najsnažnijim izvorom nadahnuća

za opiranje čitavom smislu dobrog odgoja te da trenutno

može promijeniti naše temeljne prioritete u životu, od pre-

puštanja upravljanju izvana k unutarnjem vladanju živo-

tom. Razmjerno visok stupanj društvenog standarda u indu-

strijaliziranim zemljama očito je stvorio jedan opušteniji

odnos prema dimenziji čiste egzistencije, koju jedino može

ugroziti smrt. Posljednjih godina, mnogi ljudi osjećaju se

zabrinutima zbog sve većih stremljenja k individualizmu.

Meni je poznato da i mnogi roditelji dijele njihovu zabrinu-

tost mada, s druge strane, žele svojoj djeci pružiti veće

mogućnosti za razvoj negoli što su ih sami imali te im je želja

podupirati onu dimenziju razvoja njihove djece s kojom su

oni došli u dodir tek kasnije, uz cijenu teških osobnih poslje-

dica.

Ako primjerice, razmotrimo veliku političku scenu, speku-

lacije na međunarodnom tržištu deviza, promjenljive tren-

dove u velikim gradovima, neonacizam te vladavinu medija,

onda nije nimalo teško razumjeti zabrinutost. Isto bi se

moglo reći za učestalost razvoda brakova, za nošenje oružja

među školarcima te statistiku vezanu za silovanja i samou-

bojstva. Ako ovo gledamo na određen način, onda je "prava

stvarnost" na neki način bogom dana.

Posve je razumljivo da se mnogi ljudi pitaju - je li "sva ta

sloboda" dobra za djecu, pa zbog lakšeg razaznavanja u

razgovoru, stvarnost se svodi na dvije krajnosti: na funda-mentalizam i moralnu anarhiju.

Ako na ovo pogledamo iz drugog kuta, naglašavanje osob-ne, životne odgovornosti kao nečega što je u osnovi zdravo idobro za odnos među ljudima, nema nikakve veze s ovdjespomenutim pojavama. Ili se neke od njih - primjerice,učestalost razvoda - mogu, u krajnjoj liniji, svrstati u privre-mene pojave - možda u oblik sve veće zajedničke patnje? Akona trenutak ponovo razmotrimo razvoj temeljnih obiteljskihvrijednosti, naročito onih koje su prevladavale u odgojuprethodnog naraštaja, vidjet ćemo da je ideal odgoja biovanjski.

"A sada, ne zaboravi se pristojno ponašati da ljudi videkako si dobro odgojen!"

To su bili naputci koje smo moji prijatelji i ja dobivali,kada su nas, kao djecu i mlade, slali u svijet. Osobito je bilovažno ne biti ono što jesi, odnosno ne biti vjeran sebi, već se"ponašati" upravo kao glumac koji drži svoj monolog. Kao iglumci, uz pomoć stručnih naputaka, naučili smo napametizgovarati prave riječi. Tko smo mi doista bili i kako smo seosjećali to, jednostavno, nije bilo važno. Kada smo dobivalidar za Božić, lijepo bi se zahvalili, a ako smo bili razočaraniili žalosni, to je trebalo skriti. Tek kada "su se djeca" naučilaskrivati i tako izgubila dodir sa samima sobom, roditelji suse mogli početi opuštati smatrajući da je odgoj uspješnoobavljen.

Ovaj osnovni temelj odgoja djece počeo se mijenjati tije-kom 1950. godina, kada smo postupno naučili djecu prizna-vati kao bića s jednakim dostojanstvom i pravom na osobnirast i razvoj.

To znači da je položaj djece pretrpio korjenite promjeneu vremenskom razdoblju od samo nešto više od sto godina.Prije svega, djeca su bila socijalna nužnost - kao radna snagau obitelji, a kasnije kao skrbnici svojih roditelja. Poslije su,između ostaloga, postali društvenim iskazivanjem morala,ambicija i statusa roditelja. Danas se, odjednom, moramopriviknuti na pomisao da nije samo njihova egzistencijaodvojena od naše, već da ona ima svoju vlastitu vrijednost -djeca su jedinstven i vrijedan oblik života, već samim svojimpostojanjem!

To će reći da su se temeljne vrijednosti, od vanjskih idruštvenih, promijenile u unutarnje i egzistencijalne. Narav-no da će neki eksperimenti djece i odraslih u pokušajuprovođenja ovakvih novih temelja vrijednosti u svakidašnjukoegzistenciju biti neuspješni. Prije trideset godina, otac semogao odreći sina uz punu potporu javnosti, ako sin nije htioići očevim stopama. A danas se susrećemo s roditeljima kojitoliko paze kako ne bi pogazili dječja prava na samorazvojda djeca, ustvari, odrastaju u jednom bezroditeljskom zrako-praznom prostoru. Na sličan način, neki ljudi - iz različitihrazloga i u različitim kulturama brkaju samorazvoj sa šire-njem ega.

Ne držim da je naš sve veći uvid u činitelje stvaranjanajzdravijih mogućnosti za ljudski razvoj uzrokom koji stojiiza prevladavajućeg društveno-političkog razvoja, koji pola-rizira odnose među ljudima. Teško je, stvarno, zamisliti kakobi odnos između djece i odraslih, koji se zasniva na ravno-pravnijem dostojanstvu, mogao stvoriti ovakve probleme.Čini se da su neodgovornost i samodostatnost prije obilježjamultilateralne, političke borbe za moć.

IV.2. Početak je najteži

Danas, više nego ikada prije, oni roditelji koji žele poku-

šati dati svojoj djeci uravnoteženiju osnovu za život, prisiljeni

su eksperimentirati u različitim stupnjevima. Osobno isku-

stvo i kulturalni preduvjeti u tom se smislu jako razlikuju od

zemlje do zemlje, između sela i grada te sjevera i juga.

Masovne komunikacije putem satelita - TV i filmovi, šire

nova znanja i ideje brzo i djelotvorno, ali tlo na koje bacaju

svoje sjeme, vrlo je raznoliko.

U bivšim zemljama iza "željezne zavjese", u kojima je

stanovništvo bilo izvrgnuto krajnjim, totalitarnim režimima,

pojam pojedinačne, osobne odgovornosti gotovo je prestao

postojati. Tijekom više od polovice stoljeća, ljudi su se privi-

knuli na ideju o nevažnosti pojedinca te o osobnoj inicijativi

kao političkom zločinu protiv države. Sama zamisao da

osoba može preuzeti odgovornost za svoj život i njegovu

kvalitetu, većini se ljudi činila posve apstraktnom. Ovakvo

životno iskustvo, stečeno u državama s totalitarnim režimom,

posve je usporedivo s iskustvom djece i mladeži u danskim

obiteljima, samo jedan ili dva naraštaja unatrag: "Ništa ne

vrijedi govoriti", "Što sam mogao učiniti? Niste mogli ništa

učiniti!", "Tko je djecu ozbiljno shvaćao?"

S druge strane ljestvice, nalaze se Sjedinjene Američke

Države gdje pojedinačna inicijativa uvijek predstavlja počet-

nu točku i pobudu. Tendencija u američkim obiteljima (ako

je uopće moguće govoriti o nekoj tendenciji u takvom multi-

kulturalnom društvu) ispunjena je suprotnostima. S jedne

strane, vodi se borba za održanje nekih drevnih obiteljskih

vrijednosti i simbola; s druge pak strane, nailazimo na način

života u kojem individualanost znači usamljenost, a zahtjev-

ne emocionalne veze doživljavaju se kao ograničavanje slo-

bode pojedinca. Između toga, nalazi se Europa s velikim

razlikama između sjevera i juga. U sjevernoj Europi i Skan-

dinaviji, patrijarhalna obiteljska struktura već dugo doživlja-

va korjenite promjene, a isti taj razvoj počeo je sada dobivati

maha i u južnoj Europi, mada se Katolička crkva osobito

zalaže za očuvanje muške premoći te za poslušnost djece i

žena. Gledano iz perspektive obiteljske terapije, patrijarhal-

na obiteljska struktura juga, često je samo socijalna i gospo-

darska stvarnost. U psihološkom i egzistencijalnom smislu,

često se pokaže da su obitelji u kojima naizgled muškarci

imaju glavnu riječ, to, zapravo, prerušene matrijarhalne

obitelji.

Ova šarolikost promjenljivih vrijednosti i njihovo povre-

meno odsustvo, stavlja roditelje pred drugu (i u osnovi osob-

nu) listu izbora, koji za njihove bake i djedove ne bi bili ni

teoretskom mogućnošću. Kako je, onda, moguće donositi one

svakidašnje odluke, bilo velike, bilo male, kada ono što je

"učinjeno" tako zbunjuje? Trebamo li zatražiti pomoć od

autoriteta ili vjerovati u svoju intuiciju i iskustvo? Trebamo

li imati vjere u humanističke vrijednosti koje, očigledno,

manjkaju u našem svijetu, ili se trebamo pokušavati obogatiti

koliko god je to više moguće?

Mada je taj odabir težak, a za mnoge roditelje i pretežak

pa se samo uspijevaju prepustiti struji, u načelu je to posve

jasno: želimo li našu djecu odgojiti tako da uspiju izgraditi

čvrst unutarnji autoritet, koji će im omogućiti samostalan

društveni i životni odabir; ili ih želimo naučiti potpuno se

uzdati u vanjski autoritet - politički, religijski ili filozofski?

Mi u Skandinaviji općenito smo spremni usvojiti ovaj prvi

pristup i vjerujemo da će naša djeca, kad odrastu, sami birati

i političke i duhovne vrijednosti koje imaju važnu ulogu u

razvoju zdravih pojedinaca i društva. U nekim drugim dije-

lovima svijeta, većina ljudi na stvari gleda drukčije.

IV.3. Roditeljska odgovornost i moć

Primjer

Jacob, kojemu su tri godine, u kupovini je s ocem u

obližnjem opskrbnom centru. Hoda naokolo s ocem držeći

ga za ruku, ali se malo dosađuje. Zbog toga pušta očevu ruku

i odlazi sam istraživati. Otac potrči za njim, opet ga hvata za

ruku i kaže: "Jacobe, moraš biti uz mene i držati me za ruku.

Upamti to!"

Jacob prosvjeduje i pokušava se istrgnuti iz očeve ruke, ali

ga otac čvrsto drži i nastavlja hodati dalje.

Jacobov je otac upotrijebio moć i preuzeo svoju roditeljsku

odgovornost. Većina roditelja bi držala da je otac pravilno

postupio.

Na izlazu iz trgovine, prolaze pored kioska i Jacob pita:

Tata, hoćeš li mi kupiti sladoled?" Otac odgovara: "Ne, Jaco-

be. Danas ga ne možeš dobiti." Na to će Jacob: "O, tata, stvarno

mi se jede sladoled. Zašto mi ga nećeš kupiti?" A otac na to

odgovara: "Zato, što ja tako kažem, Jacobe... i ja odlučujem!"

Jacob opet pokušava, ali bez uspjeha. Odustaje i prilazi

automobilu malo spuštene glave.

Na dolasku kući s izleta u kupnju, Jacobov otac kaže:

Tako, Jacobe, a sada je vrijeme da uđeš unutra i odspavaš

svoj poslijepodnevni san!"

Jacob prosvjeduje - želi se igrati - no otac je uporan,

objašnjavajući Jacobu da će poslije, tijekom dana, biti preu-

moran ako sada ne bude spavao. Jacoba uguraju u krevet te

on, napokon, poslije četvrt sata okretanja i bacakanja po

krevetu zaspi.

Jacobov je otac upotrijebio svoju moć te preuzeo svoju

roditeljsku odgovornost i većina bi se roditelja složila da je

postupio pravilno.

Slažem se s većinom roditelja u prva dva slučaja, ali ne i

u posljednjem. U prvoj situaciji, nema dvojbe da Jacob,

objektivno gledano, mora još malo odrasti i steći iskustva

prije no što će se smjeti i moći sam snalaziti u velikoj robnoj

kući, u kojoj ima stotine ljudi, tako što će doći na određeno

mjesto u dogovoreno vrijeme. Tu se ne radi o Jacobovim

biološkim ili intelektualnim ograničenjima. Da je odrastao

na ulicama Rio de Janiera, ne bi imao nikakvih problema sa

snalaženjem. Radi se o vrijednostima do kojih držimo, a one

nam govore da se trogodišnjaka ne smije ostaviti samog pa

je roditeljska odgovornost ne dopustiti da se to dogodi.

Kako bi postupio odgovorno, Jacobov je otac morao pri-

mijeniti blagu fizičku silu. I njegov verbalni naputak Jacobu

sasvim je na mjestu. On ga ničim ne vrijeđa.

U drugoj situaciji, Jacobov otac primjenjuje svoju ekonom-

sku moć i opet ničim verbalno ne vrijeđa sina.

No, treći je slučaj složeniji. Dok se u prvoj situaciji radilo

o potrebi davanja smjernica Jacobu glede svijeta oko njega,

u trećem se slučaju radi o vrlo osobnoj, biološkoj potrebi, u

koju je njegov otac neupućen. (Osim ako se ne radi o tome da

je potpuno nepouzdan i da se samo želi otarasiti Jacoba i

imati malo mira.) Pa čak i da je njegovo mišljenje slučajno

bilo ispravno tog nedjeljnog poslijepodneva, mogao je postići

samo jedno: da Jacob odspava jedan sat. A to baš i nije neki

dugotrajan uspjeh.

No, možda Jacobov otac tako shvaća svoju roditeljsku

odgovornost: da je on taj koji svome sinu treba reći koje su

njegove potrebe te paziti da se one svakako zadovolje, tako

da Jacob kroz to nauči što je za njega najbolje. U tom će

slučaju očev osjećaj odgovornosti također uključivati i niz

drugih Jacobovih potreba, o čemu će kasnije biti riječi.

Razmotrimo ovdje neke od posljedica činjenice da otac pre-

uzima na sebe odgovornost sinovljeve potrebe za spavanjem.

Kao prvo, Jacobovom potrebom za snom upravljat će se

izvana. To, možda, roditeljima može odgovarati dok je još

jako mali, ali u jednom trenutku, negdje u dobi puberteta,

on ih neminovno počinje iritirati pa mu kažu: "Uskoro ćeš

biti dovoljno star da se za to sam pobrineš!" Jacob će reagirati

srdito i zbunjeno: proveo je trinaest godina učeći odlaziti na

spavanje kada su to njegovi roditelji nalazili za shodno, tj.

nastojao je surađivati i postupati "pravilno". I sada, kada je,

konačno, u tome uspio, sada mu daju do znanja da postupa

"nepravilno".

Drugo, kako bude odrastao njegovi će roditelji sve češće

dolaziti s njim u sukob. U najboljem slučaju, počet će im

"dodijavati" s dopuštenjima za kasno ostajanje izvan kuće, a

roditelji će, ili ostajati pri svome, ili popuštati više-manje

kako vjetar puše, ili će pak donijeti skup pravila ("Nemamo

tu što raspravljati"). U mnogim obiteljima, stvari se pogorša-

vaju. Situacija se razvija u svakidašnji sukob oko vremena za

odlaženje na spavanje - sukob koji sigurno ne bi iziskivao

ništa manje snage da Jacob ima mlađu sestricu koja uporno

želi ići na spavanje kad i on.

Ovakvi sukobi nisu samo iscrpljujući za obje strane. Oni

Jacobu prenose poruku da predstavlja smetnju svojim rodi-

teljima kada nastoji biti vjeran sebi te se tako uči prihvaćati

načelo koje će biti destruktivno po njega u svakom sljedećem

odnosu temeljenom na ljubavi: "Da bi te drugi voljeli, moraš

izdati samoga sebe!"

Neka se djeca protiv ovog načela bore prkosom, a ako se

to razvije u osobnu značajku, onda to ima za posljedicu

odbijanje tuđih zahtjeva, ali i vlastitih potreba. Opstati se

može samo ako učinimo suprotno od onoga što drugi misle

da bismo trebali učiniti. Prkos nije prirodan stav; to je

strategija opstajanja koja se u djece razvija samo onda kad

im je ugrožena samosvijest unutar obitelji.

Postoji li alternativa? Što Jacobov otac može učiniti, ako

doista misli da je njegovom sinu potreban poslijepodnevni

san?

Može jednostavno reći Jacobu: "Jacobe, slušaj me. Mislim

da trebaš jedan sat odspavati. Što ti misliš?" Jacob će, vjero-

jatno, odgovoriti na jedan od sljedećih načina:

- "Ne baš sada. Prvo se želim malo igrati."- "Danas nisam pospan."- "Ne! Hoću se igrati s mojim autićima!"

Na ovo njegov otac može odgovoriti:

- "Dobro, samo se igraj dok ne budeš pospan."- "Ja mislim da si pospan i trebaš, naravno, samo malo

odrijemati, ako si pospan."- "Da, vidim da si ih sve poredao i pripremio za igranje.

Znam što je meni potrebno - trebam mirno sjediti polasata i čitati novine."

Ali, što učiniti ako Jacob predvečer postane razdražljiv i

nemoguć? Tada otac može pokušati sa sljedećim izjavama:

Nije baš zabavno biti s tobom kad si takav, Jacobe. Možda

si, ipak, trebao odspavati." Roditelji se, u kratko vrijeme,

moraju pomiriti s nezgodnom činjenicom da imaju posla s

teškim djetetom. Taj je napor znatno manji i puno manje

destruktivan za obje strane, nego onaj utrošen u beskonačne

sukobe. Da su se ovako ophodili s Jacobom dok je još bio

posve mali, bili bi, zauzvrat, nagrađeni djetetovom inicijati-

vom za odlazak na spavanje već u njegovoj dobi od osamna-

est mjeseci/dvije godine. Većinu bi dana odlazio redovito na

spavanje, a samo ponekad se ne bi dovoljno naspavao, baš

kao i njegovi roditelji.

No, još je važnije sljedeće: dijete će biti djelatno uključeno

u proces razvoja svoje samosvijesti i samopouzdanja. Štoviše,

kada odraste, bit će sposoban osnovati svoju vlastitu obitelj

temeljenu na dragocjenu iskustvu: Osobne potrebe drugih

ljudi ne postoje zato da bi mene vrijeđale, a ja nisam loš samo

zato što su moje potrebe drukčije, nego što drugi ljudi misle da

bi trebale biti. Prihvatljivo je iskazivati svoje potrebe i ponekad

ne biti upravu. Ovo i nije tako loš teret s kojim djecu šaljemo

u svijet.

Dijalog između Jacoba i njegova oca, koji smo upravo

naveli, također je, na jednoj drugoj razini, više od pukog

rješenja jednog akutnog sukoba. On također predstavlja mali

primjer uzajamnog procesa učenja, u kojemu se Jacobovu

ocu pruža prilika otkriti i postaviti njegove vlastite granice i

tako u djelo sprovoditi svoju osobnu odgovornost. Ako samo

primjenjuje svoju moć odlučivanjem u nekoj situaciji, onda

propušta tu priliku: "Moraš malo odspavati poslijepodne, jer

si umoran i gotovo!" Ili, donoseći pravila: Ti vrlo dobro znaš

da svako poslijepodne moraš malo odspavati!"

Ako se primjenjuje moć, Jacob joj se uči ili podvrgavati ili

odupirati, a što je još važnije, nema uzora koji bi mu pokazao

kako iskazati i zalagati se za svoje potrebe u obitelji te kako

prihvatiti odgovornost za sebe, a uz to sve, bez ikakve pomoći

u razvoju osobnog načina iskazivanja. Umjesto da su jedan

drugome od vrijednosti u razvoju njihova života, Jacob i

njegov otac moraju se vratiti na početni položaj, baš kao i u

igri Monopoly.

IV.4. Dječja osobna odgovornost

Ali, što znači da djeci treba omogućiti preuzimanje njiho-

ve vlastite, osobne odgovornosti? I koja su područja njihova

života obuhvaćena tom odgovornošću?

Evo područja dječjeg života, koja su od samog početka

obuhvaćena njihovom osobnom odgovornošću:

Njihova osjetila:

- što ima dobar okus, a što nema,- što miriše ugodno/neugodno,

- što je hladno, vruće itd..Njihovi osjećaji:

- sreća, ljubav, prijateljstvo, srdžba, frustracije, tuga, bol,želje itd., te u odnosu na nekoga i nešto.

Njihove potrebe:

- glad, žeđ, pospanost, bliskost, udaljenost.A kasnije:

- interesi u slobodno vrijeme,- obrazovanje,- odijevanje i vanjski dojam,- religija.

Ali, što znači da djeci treba omogućiti preuzimanje odgo-

vornosti za ova područja njihovog fizičkog, emocionalnog i

intelektualnog postojanja? Znači li to da uvijek oni moraju

odlučivati? Da uvijek mora biti po njihovom? Da uvijek

trebaju činiti onako kako im se sviđa?

Ovakva će se pitanja postavljati sve dotad dok većina

odraslih bude potjecala iz obitelji u kojima se odgoj temelji

na starim vrijednostima. Dok god bude tako, ravnopravno

dostojanstvo bit će shvaćeno kao "sloboda" nasuprot "ograni-

čavanju" koje su iskusili roditelji tijekom svog odrastanja pa

je, stoga, očito da se odnosi između roditelja i djece smatraju

borbom za moć. Upravo kao i borba oko donošenja odluka,

ili čija će biti zadnja. Vodi li se borba za moć isključivo pod

uvjetima koje određuju odrasli ili na demokratskim načeli-

ma, nije doista važno, jer je ta borba, kada do nje dođe, bitka

za osvajanje moći, a tu se, onda, ne radi o Jacobovoj želji za

igranjem ili očevoj potrebi za odmorom. Borba za moć

između roditelja i djece slijepa je ulica u kojoj ni jedna strana

ne dobiva ono što joj je potrebno.

Ako nam je namjera čuvati integritet roditelja i djece,

podupirati razvoj dječje samosvijesti te im omogućiti razvoj

visokog stupnja osobne i društvene odgovornosti (a ova su tri

pojma: integritet, samosvijest i odgovornost nedjeljivi jedan od

drugoga), onda obitelj mora prihvatiti novi koncept: shvaćati

ozbiljno, tj. shvaćati i sebe i svoje dijete ozbiljno.

Mada je taj koncept iskazan pomoću dvije obične riječi,

nije ga baš jednostavno definirati kao, primjerice, pojam

"prihvaćanja" nečega što netko čini. Ako se Jacob želi igrati

sa svojim autićima, a otac kaže: "Da", onda je Jacobov otac to

prihvatio. To možemo pročitati i u prethodnoj rečenici, jer

nam je za prihvaćanje nužno samo prepoznati riječi. No,

kada je riječ o ozbiljnom shvaćanju neke osobe, same riječi

nisu dovoljne. Često nam je važno kako riječi "zvuče", ili boja

glasa, da bismo odredili da li je osoba shvaćena ozbiljno ili

je samo, primjerice, sve ostalo na praznim riječima.

Ozbiljno shvaćanje neke osobe zahtijeva nekoliko osobi-

na: - sposobnost priznavanja prava druge osobe na njezine

potrebe, želje, iskustvo, osjećaje i način iskazivanja;

- sposobnost sagledavanja potreba druge osobe s njezinetočke gledišta, kroz njezino biće i način razmišljanja;

- sposobnost usredotočavanja na način iskazivanja drugeosobe s ciljem upoznavanja njezine stvarnosti, a ne sciljem skupljanja dokaza protiv nje i njezinih težnji;

- sposobnost odgovaranja na poticaj druge osobe s razumi-jevanjem i ozbiljnim shvaćanjem našeg vlastitog polo-žaja.

Primjer

Prizor se zbiva na odjelu igračaka u velikoj robnog kući.

Rasprodaja je pa puno ljudi stoji u dugačkom redu za

blagajnu, među njima su i dvije majke s kolicima za sjedenje.

Djevojčica, stara oko četiri godine, odlazi do majke koja stoji

naprijed u redu (majka "A"), ali je ispred nje još šestero

kupaca. Djevojčica stoji uz majku, vuče je za ruku i očajnim,

plačnim glasom kaže: "Mama, neću više biti ovdje. Zašto ne

idemo kući? Neću više biti ovdje!"

Majka se istrgne iz kćerkine ruke, grubo je zgrabi za

nadlakticu i agresivno joj kaže: "Prestani s tim! Ostaješ ovdje

dok ne budemo gotovi! Razumiješ!?"

I baš kad je izgledalo da će joj dijete odgovoriti, majka je

pokušava posjesti natrag u kolica, ali djevojčica se baca na

pod, leži ukočeno i divljački prosvjeduje. S mukom i suspre-

gnutom srdžbom, majka je uspijeva podići, ali djevojčica se

sva ukočila pa je majka nikako ne može posjesti u kolica.

Majku hvata očaj te prosikće: "Sad je dosta, glupačo. Sjedi ili

ću te..."

Istog trenutka, djetetov se frustrirani, prigušeni plač pun

prosvjedovanja pretvara u snažno, tužno jecanje, a tijelo joj

se bezvoljno klati pa je majka, bez ikakvih teškoća, stavlja u

kolica. Dijete nastavlja tužno jecati, sve dok majka nije platila

na blagajni te odlaze iz robne kuće.

Pet minuta kasnije, jedna druga djevojčica, stara oko četiri

godine, odlazi do majke koja stoji još dalje u redu (majka "B")

i kaže joj: "Mama, ovdje sad nije lijepo... možemo li brzo kući?"

Majka joj ljubazno odgovara: "Imaš pravo, stvarno je ovdje

jako vruće i ima jako puno ljudi! Moram samo platiti prije

nego odemo. Možeš li ti samo natrag objesiti one čarapice

(pokazuje na hrpicu dječjih čarapica koje su pale s police),

neka ti Trine pomogne (njezina sestrica)?

Djevojčica voli sestricu i zajedno vješaju Čarapice. Kad su

gotove, vraćaju se majci. Mlađa sestra sjeda u kolica, dok

starija traži svoju lutku.

Razliku između ova dva prizora, možemo opisati s opće-

nitog stajališta i u pojedinosti. Najopćenitije govoreći, majka

"B" svoju kćerku shvaća ozbiljno, a majka "A" to ne čini. No,

kako bih spriječio iskušenje čitatelja da na ovo gledaju kao

na neku novu "metodu", detaljno ću se vratiti na oba prizora

u svezi s dva koncepta o kojima sam dosad govorio.

Majka "A"

Djevojčica se obraća majci riječima i tonom koji otkrivaju

da je ne shvaćaju ozbiljno. Brani se i prigovara što, površno

gledano, zvuči egocentrično i razdražujuće, no što, ustvari,

samo poručuje da je već s četiri godine shvatila da su njezine

želje i potrebe nevažne ili dosadne majci, ili jedno i drugo.

Ona ustrajava u borbi za pravo osjećati se vrijednom, ali je

češće gubitnik, nego pobjednik. Majčin odgovor u ovoj situa-

ciji još jednom potvrđuje osjećaj gubitka.

Ova majka nije naviknuta da je shvaćaju ozbiljno pa je,

stoga, nesposobna vidjeti kćerkine potrebe drukčije, osim kao

gnjavažu u odnosu na njezine vlastite. To rađa borbom za

moć u kojoj se i fizički i mentalno narušava integritet djevoj-

čice. Istina je da u toj borbi za moć prividno pobjeđuje majka,

ali ustvari obje gube, jer ni jedna ne dobiva ono što želi.

Kćerka gubi još jedan dio svoje samosvijesti i povjerenja u

druge ljude; majka se ponovno suočava s niskim stupnjem

svoje samosvijesti i još više gubi samopouzdanje kao majka.

Osim toga, pomalo se narušava i njihov uzajamni odnos.

Samo će budućnost pokazati je li to slomilo djevojčicu i

pretvorilo je u slatku i krotku, ili će, možda, i ona početi

mučiti majku onom istom očajničkom grubošću. Da se ova

zgoda zbila prije 30-40 godina, djevojčica bi se bila morala

prilagoditi. I tek kad bi odrasla, pokazao bi se destruktivni

elemenat iz djetinjstva u njezinu ponašanju i na duševnom

planu. Danas smo posve sigurni da će se početi izrazito

autodestruktivno ponašati najkasnije u dobi puberteta.

Majka "B"

Način na koji ova djevojčica prilazi majci otkriva da

potječe iz obitelji u kojoj se prihvaća iskazivanje naših želja

i potreba i gdje smo sigurni da nas shvaćaju ozbiljno. To

potvrđuje i majčin odgovor. Ona je svjesna dječje spremnosti

na suradnju i potrebe da se osjećaju vrijednima. Stoga rješa-

va njihovu zajedničku dilemu zamolivši djevojčicu da napra-

vi nešto korisno za vrijeme dok čekaju. Djevojčica ne postiže

baš ono što je doista htjela, ali dobiva potvrdu da je u pravu

- mada se njezine potrebe ne podudaraju s majčinom trenu-

tačnom situacijom - i njezino povjerenje u druge ljude još je

veće. I nakraju, kao kruna svega, preuzimanje je osobne

odgovornosti za vrijeme čekanja.

Pitanje - je li je majka "B" bolja majka od majke "A" nije,

po mom mišljenju, osobito važno. Obje majke čine ono što

misle da je najbolje u danoj situaciji, na temelju onoga što

su naučile i besmisleno ih je ocjenjivati. Ono, što je u ovim

primjerima važno činjenica je da je odnos majke "A" prema

kćerci bolan za njih obje te da postoji izlaz iz ovakve bolne

situacije koji se može naučiti.

Nijedno dijete, iz ova dva primjera, nije postiglo ono što

je htjelo; ni jednom nije bilo "dopušteno" učiniti što je htjelo,

ili da bude "po njegovom", ali je, zato, jedno dijete shvaćeno

ozbiljno, a drugo nije.

Majka "B" je obje svoje kćeri i njihove potrebe shvatila

ozbiljno, priznala ih kao jednako vrijedne te preuzela svu

roditeljsku odgovornost pa nitko nije bio povrijeđen.

Ono po čemu se majka "B" razlikuje od roditelja iz prošlo-

sti, njezino je pokazivanje i osobne i društvene odgovornosti,

a ne poučavanje u tome svoje kćerke. Ona postaje modelom

s kojim njezina kćerka može surađivati, a ne autoritetom koji

poučava nešto čega se i sam ne pridržava.

Nekoliko naraštaja unazad, to poučavanje bilo bi zvučalo,

otprilike, ovako:

- "Ne, dijete moje. Moraš biti tiho. Kada idemo u prodava-onicu, moraš pristojno čekati na red." (Društveni naputako pristojnom ponašanju.)

U demokratskoj obitelji, to bi izgledalo ovako:

- "Ne, to ne može. Razumijem da si umorna, ali vidiš dapuno ljudi čeka ispred mene. Jesi li vidjela one lijepehaljine što tamo vise?" (Razumijevanje, objektivno objaš-njenje i pedagoško manevriranje skretanjem pažnje nanešto drugo.)

Ni jedno od ovo dvoje roditelja nije kazalo ništa pogrešno,niti izravno povrijedilo svoju djecu. No, neizravno, oboje jedjece primilo poruku da su njihove želje i potrebe sporednei ne odviše važne njihovim roditeljima. U prvom su primjeru

zanemarene; u drugom se nastoje nadomjestiti skretanjem

pažnje. U oba slučaja, od djece se traži da, poput svojih

roditelja, ozbiljno doživljavaju stvarnost, a da njih same

roditelji ne shvaćaju ozbiljno.

Ako se, na trenutak, vratimo na slučaj majke "B" i njezinog

ozbiljnog shvaćanja svoje kćeri, koje nije stvar ili/ili (tj. ili ću

ja učiniti što ti hoćeš ili ćeš ti učiniti što ja hoću). U ovom

slučaju, djevojčica uči bez naputaka i uz to je shvaćena

ozbiljno da je nužno čekati u redu. U ovakvoj situaciji, "odgoj"

je, jednostavno, suvišan.

Doživljavanje da nas shvaćaju ozbiljno, kao što je već

spomenuto, nije konkretan doživljaj, već "muzički" pa djeca,

zato, teško mogu iskazati o čemu se radi kada to ne doživlja-

vaju u svojoj obitelji.

Kada razgovorljiva djeca, koja imaju fleksibilne roditelje,

pokušavaju taj doživljaj iskazati riječima, onda će to često

izraziti ovako:

- "Moja mama i tata odlučuju o svemu."- "Meni nije dopušteno ni o čemu odlučivati."

Obje su ove izjave, najčešće, objektivno pogrešne, no vrlo

malo djece uspijeva izraziti svoj doživljaj "muzike" (tj. proce-

sa) u svojoj obitelji. Lakše im je opisati posljedice.

Šutljivija djeca, iz manje elastičnih obitelji, prisiljena su

se vratiti u simptomatično ponašanje: postaju svojeglava,

stalno dodijavaju, preobzirna su ili pak željna moći i zapo-

vijedanja. Njihovo okruženje, zbog toga, još teže nalazi za

njih i njihovu dilemu razumijevanja, jer se njihovo ponaša-

nje i jezik uglavnom bave konkretnim stvarima.

Osobni jezik

Kako bismo preuzeli odgovornost za sebe u odnosu s

drugim ljudima, a da, pritom, s njima ne prekidamo veze ili

ne kompliciramo naš odnos s njima, nužan nam je osobni

jezik. Jezik koji može izraziti naše osjećaje, reakcije i potrebe

te odrediti naše granice. Taj osobni jezik prvi je jezik kojim

djeca počinju govoriti, neovisno o tome imaju li njihovi

roditelji svoj osobni jezik. No djetetu su nužni roditelji i

odrasli kako bi razvilo svoj osobni jezik.

Jezgru osobnog jezika čine sljedeći sklopovi:

- Ja hoću (želim); Neću (ne želim).- Volim (sviđa mi se); Ne volim (ne sviđa mi se).- Hoću to raditi; Neću to raditi.

U staroj, autokratskoj obitelji, osobni je jezik bio zabra-

njen, a roditelji su se jako trudili da svoju djecu svakako

nauče "ispravno govoriti".

Osim stranih jezika, postoji još nekoliko različitih jezika

koje možemo naučiti tijekom djetinjstva, školovanja i obra-

zovanja, kao naprimjer:

- Društveni jezik, vrlo pogodan u običnim društvenimsituacijama, kada je nužno biti uljudnim i ne previšeizravnim te koji nam omogućava širok spektar osobnogzanimanja.

- Akademski jezik, pogodan za opisivanje i analiziranjeproblema znanstvene prirode.

- Književni jezik, važan za umjetničko pisanje.Zajednički činitelj svih tih jezika jest činjenica da ni jedan

od njih nije pogodan za izražavanje, bavljenje i rješavanje

međusobnih sukoba. O njima možemo "razgovarati" ili "po-

pričati" našim društvenim jezikom, što može pružiti stanovito

olakšanje, ali nikako i potpuno opuštanje i oslobađanje.

Psihologija, sa svojim akademskim stručnim nerazumljivim

jezikom može analizirati i opisivati naše sukobe i probleme,

ali ih ne može razriješiti. Neki se autori očito mogu "pisanjem

izvući iz problema", no ne oslobađaju ih riječi i rečenice

napisane u njihovim knjigama. One su samo književna opo-

ruka procesa ozdravljenja.

Tijekom posljednjih dvadeset i pet godina, pojavila se

neka vrsta kvazi-osobnog jezika u vezi s psihologijom i psiho-

terapijom, čije je obilježje zamisao da ljudi "govore o svojim

osjećajima". Pomoću tog jezika moguće je, donekle, sebe

opisati drugima, ali mu manjka moć oslobađanja i uspostav-

ljanja snažnog dodira koji ima osobni jezik. Izjave (tvrdnje)

samo iznimno poprimaju obilježje jer, primjerice, započinju

izrazom: "Ja osjećam..."

Još ću se vratiti na važnost osobnog jezika glede sukoba

između odraslih te na njegovu znakovitost za tzv. "postavlja-

nje granica" djeci. Dječji osobni jezik od samog je početka

neposredniji i "siroviji", nego onaj u odraslih. On precizno

odražava djetetov život u određenom trenutku, ali ne uklju-

čuje i život okruženja. Ovo se neće dogoditi ukoliko dijete,

tijekom vremena, ne primi dovoljno odgovarajućih povrat-

nih informacija od roditelja, te se ne uvjeri dovoljan broj puta

da se njegove osobne izjave uzimaju ozbiljno.

Primjer najkraćeg mogućeg osobnog dijaloga glasio bi:

- "Neću sada ići na spavanje."- "Hoću da sada ideš na spavanje."

A trebalo bi ovako:

- "A sada budi dobar dječak/djevojčica i poslušaj tatu!"- "Sada je dosta! Ideš na spavanje kad ti se kaže i s tim smo

završili!"Ili:

- "Ne volim luk." "Aha"! Ja volim luk. Mislim da trebašprobati."

A trebalo bi:

- "Ma, ne budi smiješan! Pa ti obično voliš luk!"- "Ne izmišljaj toliko, mali moj prijatelju! Jedi što ti je na

tanjuru kao i mi svi ostali."

Kada se osobni jezik može razvijati u ovakvom ozračju,

djeca nisu povrijeđena niti oštećena te uče određivati svoje

osobne granice bez narušavanja tuđih.

- "Želim da se ne igraš mojim kompjutorom!"A ne:

-""Zašto uvijek moraš biti tako glup i gnjaviti, lupežu jedan!"Dječje osobno izražavanje omogućuje i njima, i njihovom

okruženju, shvatiti tko su. Klasična, pedagoška oporba rodi-

telja, samo im govori kakvima bi trebali biti i povećava

roditeljski utjecaj na to.

IV.5. Odgovorni, ali ne i jedini odgovorni

Djeca su, od rođenja, sposobna označiti područje svoje

osobne odgovornosti i integriteta.

- Dojenče koje nije gladno, može okrenuti glavicu od maj-čine dojke ili povratiti hranu.

- Kada je dojenčadi prehladno ili pretopio ili kada sumokri, oni su sposobni o tome obavijestiti svoju okolinu.

- Mala se djeca mogu približiti ljudima koji ih privlače teodbiti one kojima nisu simpatični.

- Mala djeca umiju odabrati odjeću koja odražava njihovoraspoloženje, ali ne i uvijek prikladnu za određene vre-menske uvjete.

Lista dječjih sposobnosti na ovom području doista je

dugačka, no najvažnije je uočiti dva činitelja s tim u svezi:1. Pomoću zvukova, motoričkih funkcija, djeca su sposobna

označiti svoje granice ali ih nisu u stanju obraniti odmanipuliranja i narušavanja od starije djece ili odraslih.Oni su, stoga, ovisni o sposobnosti i spremnosti svogokruženja da prepoznaju njihovu kompetentnost i pravona sprovođenje njihove osobne odgovornosti.

2. Djeca znaju - da se popularno izrazimo - što hoće, aline uvijek i što im je potrebno pa njihovo iskazivanjeonoga što hoće ili neće može se smatrati vodiljom udijalog s njihovom okolinom. Drugim riječima, djecanam mogu ukazati na svoju osobnu odgovornost, ali jesamo u iznimnim slučajevima mogu samostalno razvijatii to uz vrlo visoku cijenu.

Oba ova činitelja znače da su djeci i mladeži potrebni

odrasli kao izazivači u borbi u koje mogu imati povjerenja -

tj. iskreni i otvoreni - što će reći, voljni priznati da ljudi

različito doživljavaju stvarnost.- "Tata, smrzavam se!" - "Doista? Meni je baš dobro. Reci

mi ako budeš želio još nešto od odjeće."A ne:

- "Ne budi smiješan. Uopće nije hladno. Pogledaj mene,imam na sebi samo majicu, kao i ti."

- "Mama, ne sviđa mi se naša nova učiteljica iz engleskogjezika. - "O, to me baš čudi. Meni izgleda simpatično...Zbog čega ti se ne sviđa?"

A ne:- "Što opet nije u redu s njom? Mislim da je to što je stroga

i traži da sve napravite kako valja, je l", u tome stvar?"- "Mama, znaš da idem na onu zabavu u subotu? Htjela

sam obući onu zelenu... što misliš, da je obučem?" -"Lijepo ti stoji zelena, ali meni si zgodnija u bijeloj."

A ne:- "Ne misliš li da malo pretjeruješ s tim oblačenjem! Imaš

toliko lijepih stvari da je, zapravo, svejedno što obučeš."Što ne valja u ovim odgovorima odraslih koje sam svrstao

u neodgovarajuće?

Ne valja to što poništavaju zalaganje djeteta/mlade osobe

i što pokušavaju "poučavati". Oni, zapravao, govore: "Ne bi

smio/smjela tako osjećati i doživljavati stvari. Bilo bi bolje za

tebe osjećati i doživljavati kao ja."

A što je s dimenzijom poučavanja? Možda je majka, iz

našeg prvog primjera, ozbiljno zabrinuta zbog činjenice da

njezin sin treba biti sposoban cijeniti kompetentne učitelje

kada se s njima susretne ili možda misli da on olako shvaća

školu? To je, svakako, opravdano? I važno je? Možda je majka

iz drugog primjera zabrinuta za kćerku, zbog trošenja suviše

vremena na dotjerivanje. To, isto, mora da je važno?

Naravno, ako su ove stvari važne roditeljima, onda su, po

definiciji, također važne za njihovo zajedništvo s djecom.

Problem je u pravodobnosti i načinu koji se odabere. Ako

roditelji žele porazgovarati sa svojom djecom o nekim važnim

pitanjima, bitno je da odaberu vrijeme i mjesto za taj razgo-

vor kako bi mogli reći sve što ih muči i time se i prema sebi

odnositi ozbiljno. Ako ne postupe tako, niti će postići što su

željeli, niti će ih djeca shvatiti ozbiljno. Drugim riječima,

neće biti poučnog rezultata koji roditelji žele.

U primjerima koje smo upravo naveli, roditelji su odabrali

način koji, kako je spomenuto, poništava dječje zalaganje,

zbog čega se djeca osjećaju kao da su pogriješila ili glupom.

Ovakvo iskustvo samo po sebi znači da se ono, zbog čega se

roditelji zabrinjavaju, podcjenjuje. Svako iskustvo, temeljeno

na poučavanju, pokazuje da ljudi, koji sami sebe drže glupi-

ma i krivima, nikada ništa ne uspijevaju naučiti.

Primjer

Lilly je stara šesnaest, a njezin dečko osamnaest godina.Poznaju se već nekoliko mjeseci do trenutka kada Lilly,jednoga dana, dolazi iz škole kući i kaže:

- "Mama, Frank i ja smo nešto mislili, bili se ti i tata ljutili,ako bih ja, ovog vikenda, prespavala kod njega?"

Ako zanemarimo kulture u kojima bi ovakvo pitanje bilo,jednostavno, nemogućim, kakav bi trebao biti majčin odgo-vor? Svjesni smo što njezina kćerka želi učiniti, ali zna li onašto joj, doista, treba? Ona to ne pita zato što želi s momkomvoditi ljubav. To može učiniti u bilo koje vrijeme i na bilokojem mjestu i to bez dopuštenja roditelja. Ona to pita iz dvarazloga: što želi s momkom voditi ljubav, a da to znaju njeziniroditelji te zato što ima potrebu znati što majka o tome misli.Drugim riječima, ona želi reći majci tko je ona sada i želi čutimajčino mišljenje o sebi u sadašnjoj situaciji. Ne treba jojodgoj i poučavanje, tj. napuci o spolnim odnosima, kontra-cepciji, AIDS-u ili kršćanskom moralu. Treba joj povratna

informacija, otvorena i osobna kao što je i njezin pristup (pod

uvjetom da je cilj podupiranje razvoja njezine samosvijesti i

osobne odgovornosti te očuvanje i produbljavanje veze izme-

đu majke i kćerke):

- "Uh, u ovom trenutku ne znam što da ti kažem. Najradijebih ti rekla NE, NE, NE!!! Znam da imaš šesnaest godina,ali u mom srcu još si uvijek djevojčica od deset... zar nebi mogla pričekati petnaestak, dvadesetak godina, meniza ljubav? Naravno, da to ne mislim ozbiljno, ali, evosada, kada me to pitaš, stvarno ne znam, što da ti odgo-vorim... možeš li mi dati malo vremena da razmislim otome i porazgovaram s tatom? Onda ću ti moći reći što jamislim o tome."

Ova reakcija nije izravan odgovor na Lillyno pitanje, ali

joj daje još nešto bolje od toga: otvorenu, iskrenu i vrlo

osobnu majčinu reakciju. A to joj je, za početak, najpotreb-

nije. Tako je između njih uspostavljena veza pa, ako joj na

kraju bude nužna neka informacija ili smjernica, ili ako se

nađe u moralnoj nedoumici, između njih neće biti prepreka.

- "Reći ću ti, Lilly: mislim da ne bi bilo u redu! Primijetilasam, koliko ti je Frank drag, pa sam i očekivala da ćeš metako nešto pitati. Nije na meni da odlučujem s kim ćeš seviđati, ali ti moram reći da Frank nije, kako ga ja vidim,momak za tebe. Ne govorim ti to da bih ti zabranila, alikad si me već pitala za mišljenje, ja tako mislim."

Ova je reakcija jednako vrijedna kao i prva (osim pomanj-kanja humora). Lilly bi, vjerojatno, bilo draže da je majkazadovoljna zbog njezine veze s Frankom, ali u stvarnosti,najčešće, nije tako. Ovakva je reakcija puno bolja za Lilly,

majku i njihov uzajamni odnos, nego nekakav neodređeniodgovor da bi se izbjegao sukob, poput, naprimjer, ovoga:

- "O, pa ja stvarno ne znam, Lilly. Tebi je Frank drag... natebi je da odlučiš... što ti misliš?" (Problem dopuštenja ilizabrane tinejdžerima razmotrit ćemo u jednom odsljedećih poglavlja.)

Osobna povratna informacija jedini je oblik komunikacije

koja jamči razvoj dječje osobne odgovornosti na autentičan

način i istodobno održanje i razvoj veze i zajedništva. Svi

ostali oblici reakcije: činjenični, moralni i društveni napuci

(poučavanje), procjenjivanje ili ravnodušnost, destruktivni

su. Oni vode u vladanje izvana čime se zanemaruje razvoj

samosvijesti i osobne odgovornosti ili u povlačenje ("Ja ću

učiniti po svome!") i osjećaj manje vrijednosti.

Nadalje, osobna reakcija ima još jednu prednost: ona

djecu neprestano podsjeća na postojanje drugih ljudi, drugih

stajališta, drugih načina doživljavanja stvarnosti pa i zbog

toga pomaže u razvoju dječje društvene odgovornosti. Za

odrasle, koji se opredjeljuju za odnose s djecom i mladima

temeljene na ravnopravnijem poštivanju dostojanstva, poka-

zatelji osobnih ograničenja/osobne odgovornosti, s kojima se

susreću, bit će za njih svakidašnjim izazovom da nađu tlo

pod nogama te da zarone malo dublje od uobičajenih auto-

matskih stajališta i reakcija na koje su naviknuti. To pred-

stavlja kvalitativan pomak u svijesti odraslih od: "Nije uobi-

čajeno da..", "Svi kažu da...", "U našoj smo obitelji uvijek..", itd.,

prema autentičnijem načinu zajednice djece i odraslih.

To znači postupno napuštanje onoga što ja nazivam

"automatskim roditeljskim strojem za odgovore" koji se auto-

matski uključuje i izručuje poruke, savjete i ostale korisne

komentare, čim su dostupni djetetovu uhu. Stvar je u tome

što velika većina djece prestaje slušati te poruke već u dobi

od tri godine, a mnogi se odrasli ne mogu sjetiti na što su

programirali stroj samo pet minuta prije. I to je potpuno

razumljivo, jer je vrijednost tih poruka, blago rečeno, nepo-

uzdana. Ona se sastoji od nesređenih, s brda s dola izjava,

poteklih od nekoliko naraštaja roditelja, pomiješanih s onim

što smo usput pokupili.

No, to uopće ne znači da je sve ovo bezazleno. Mada ono

što "stroj" kaže može biti i bezazleno, misleći pritom na

pojedine rečenice, on, između redaka, izručuje destruktivnu

poruku. Što se traka više puta okrene, to je poruka jasnija:

"Nećeš moći funkcionirati kao pristojno/odgovorno/lijepo

odgojeno/za suradnju spremno dijete, ukoliko te ja ne budem

stalno podsjećao što ti je činiti!" Ili, kako su to običavali reći

roditelji iz doba kada sam ja bio dijete: "Trebaš biti sretan

što nas imaš! Što bi, inače, bilo s tobom!?"

Dječja sposobnost iskazivanja i sprovođenja osobne odgo-

vornosti povećava se usporedo s odrastanjem. Isto se može

odnositi i na osobnu odgovornost odraslih, ako su otvoreni

za dječju kompetentnost, ali i unutra prema sebi.

IV.6. Odgovornost ili služenje

I ne baš tako davno, djeca su u obitelji morala služiti u

znak zahvalnosti za ljubav i odgoj koje su dobivali od svojih

roditelja. "Oni se u kući ponašaju kao da su u gostionici" -

tipičan je način na koji su roditelji opisivali svoju nezahvalnu

djecu, koja nisu prihvaćala obavljanje praktičnih dužnosti i

svakidašnjih poslova, za koje su ih roditelji smatrali da su za

njih pogodni.

Tijekom posljednjih desetak, petnaest godina, pojavila se

skupina roditelja koja postupa upravo suprotno, u smislu

pretjeranog dvorenja djece. Taj se pristup čini punim ljubavi

i brižnim, ukoliko su djeca još vrlo mala, a odnos skladan.

No, kada djeca navrše tri ili četiri godine, dolazi do nesklada.

Frustriranost roditelja raste usporedo s nerazumnim i apsur-

dnim dječjim zahtjevima. U krajnjim slučajevima, roditelji

se dovode do trajne, frustrirane iscrpljenosti, a djeca postaju

izrazito asocijalnom i nepodnošljivom.

Djecu iz ovakvih obitelji, stručnjaci su pokušali opisati

različitim "dijagnozama": "Novi karakter djeteta", "Mali tirani"

itd. Trebalo je proći nekoliko godina da bi se pozornost

usredotočila na roditelje, na uzroke njihova ponašanja u

svezi s pomanjkanjem ravnoteže u njihove djece.

Uvijek mi je bilo izuzetno zanimljivo raditi s takvim

roditeljima, za što sam imao priliku u različitim dijelovima

Europe, jer oni, na stanovit način, predstavljaju neku vrstu

prethodnice sadašnjeg razvoja odnosa između roditelja i

djece.

Ti su roditelji, često, vrlo svjesni svog odnosa s djecom.

Puno razmišljaju o djeci, o odgoju te općenito odbacuju

roditeljsku tiraniju prijašnjih naraštaja. Drugim riječima,

oni su tipični tzv. moderni roditelji koji se svjesno trude

odmaknuti od načina na koji su oni bili odgajani. Ova se

pojava uočava i u obiteljima u kojima roditelji nisu još o

svemu jasno razmislili pa se osjećaju nesigurnim i nemoć-

nim.

Ono što u tim obiteljima u osnovi ne valja, pitanje je

osobne odgovornosti. Ti su roditelji, kroz vlastiti odgoj, isku-

sili frustracije i prezir zbog isključivo roditeljskog donošenja

odluka - što se u djetetovoj svijesti i jeziku usjeklo kao

sjećanje na nemoć postizanja željenog.

Moglo se, primjerice, raditi o hrani: da su, kao djeca, za

doručak uvijek morali jesti nešto što ne vole; da su ih uvijek

kudili što su gladni između obroka; da su uvijek morali sve

pojesti, unatoč sitosti. Ili su ih stalno kudili zbog njihovih

želja: "Ne možeš uvijek dobiti ono što tražiš!" "Hoću ovo - hoću

ono, ti stalno nešto hoćeš! Drago moje dijete, misliš li ti ikada

i na nas ostale!?" "A sada poslušaj samo jedan trenutak:

Nedavno ti je bio rođendan, a uskoro će Božić. Moraš shvatiti

da, tu i tamo, moramo štedjeti novac!"; "Ne kaže se: "Ja hoću".

Valjda misliš "Ja bih želio"!"

Posve je prirodno da roditelji, zbog toga, dolaze do za-

ključka da je razumna alternativa ovome dati djeci ono što

najviše žele - kad god je to moguće. Ovo je očiti način

shvaćanja ljubavi i skrbi, mada su posljedice posve suprotne.

To je, kao i mnoge druge stvari u povijesti odgoja djece,

dobronamjerno samo u nakani.

Riječ je, dakle, o pitanju osobne odgovornosti - i djetetove

i roditeljske. Kao što sam već spomenuo, djeca znaju što hoće,

ali često ne i što im je potrebno. Ako se roditelji rukovode

onim što djeca hoće, onda djeca jednostavno ne dobivaju što

im je potrebno. Bivaju zanemarena, a kada se odnos između

roditelja i djece temelji na roditeljskom ugađanju dječjim

željama, što se djeci tumači kao ljubav i skrb, djeca tada

pretjeraju u svojim zahtjevima za služenjem razmjerno ne-

zadovoljstvu zbog zanemarenosti. Ona surađuju!

U takvim obiteljima nedostaje dijalog između djece i

roditelja. U svojoj želji da budu što brižniji i što manje

autoritativni, roditelji previđaju svoje vlastite potrebe i inte-

gritet pa se nikad svojoj djeci ne suprotstavljaju osobno.

Djeca se ne susreću s ljudima od krvi i mesa, već samo s "da"

i "ne", ovisno o pruženoj usluzi. No, gledano na duže vrijeme,

nemoguće je postići osobnu bliskost bez osobne odgovorno-

sti.

Tu pojavu roditelji mogu prepoznati u svojim vlastitim

ljubavnim vezama. Ponekad može biti vrlo ugodno da vas

partner dvori, osobito, ako se u tome izmjenjujete. Ali, ako

živite s partnerom koji stalno istražuje vaše potrebe, osjećaje

i raspoloženja, ne iskazujući nikada svoja, na kraju se osje-

ćate vrlo osamljeno i frustrirano! Odrasloj osobi može biti

prilično teško približiti se partneru i reći: "Slušaj, znam da

mi želiš pružiti sve što želim, ali tako ne dobivam ono što

najviše želim: TEBE!" Dijete to nikada ne bi umjelo izreći.

Djeca samo mogu doći do bolnog zaključka: Ako mi moji

roditelji pružaju sve što zatražim, a ja svo vrijeme ipak

osjećam da mi nešto nedostaje, onda mora da sa mnom nešto

nije u redu.

I roditelji, nužno, dolaze do istog zaključka: Dajemo im

sve Što možemo, a oni se ipak ne razvijaju dovoljno skladno.

Mora da nismo dobri roditelji!

U odnosu između djece i roditelja, to je jedna od najek-

splozivnijih i najdestruktivnijih mješavina za koju znamo:

obje strane naglo gube osjećaj samosvijesti i samopouzdanja

te ukorak s tim razvijaju agresivnost i osjećaje krivnje.

Postoji samo jedan izlaz iz ove problematične situacije.

On je i jednostavan i složen, a započinje s dva nadasve

odlučna početna koraka: Prvi korak sastoji se u potpunom

roditeljskom preuzimanju odgovornosti za činjenicu da su

stvari krenule destruktivnim putem. Moraju sjesti skupa sa

svojom djecom i izjaviti sljedeće: "Žao nam je što se loše

osjećate zbog cijele situacije, što se i mi isto tako osjećamo i

što su se između nas pojavili problemi. Želimo vam reći da

smo mi krivi za to. Uvijek smo mislili da se ophodimo najbolje

prema vama ako vam dajemo sve što želite, ali sada shvaća-

mo da smo pogriješili. Toliko smo željeli da vi budete sretni

i zadovoljni da smo zaboravili na sebe. Sada uviđamo da to

nije bilo dobro pa ćemo, odsada, mijenjati neke stvari. To

nam neće biti lako, a vjerojatno ni vama, ali vjerujemo da će

uroditi uspjehom. Bilo bi nam, naravno, drago kad biste u

tome s nama surađivali, kako bismo postali sretnijom obite-

lji."

Sljedeći korak traje znatno duže, a od roditelja zahtijeva

da se ozbiljno potrude pronaći "sebe", tj. svoja osobna ogra-

ničenja, želje, osjećaje, potrebe, te da se iskazuju što "čišće" -

bez pokuda svojoj djeci i bez traženja njihovog razumijeva-

nja ili njihove jednostavne suradnje. Djeca su, u načelu,

sposobna surađivati u novom pristupu, kada se on ustali u

roditeljskom ponašanju. Njihova se odgovornost može razvi-

jati samo usporedo s roditeljskom pa i onda se, često, razvija

nešto sporije.

Zadaća, koja stoji pred roditeljima - otkriti svoje vlastite

osjećaje, potrebe i ograničenja - ne smije se pretvoriti u

dugačke, dubokoumne razgovore s djecom, već u "uključiva-

nje sebe" u jednostavne, svakidašnje dijaloge.

Primjer

Ne: "Danas rano završavam s poslom. Što bi radije: da

dođem po tebe u rekreacijski centar u 3 sata ili ćeš sam doći

kući u 5?

Da: "Danas rano završavam s poslom i rado bih došao po

tebe u 3 sata. Što ti misliš o tome?

Ne: "Što bi želio za večeru?"

Da: "Ja bih ribu danas za večeru. Što bi ti?"

Ne: "Ne bi li večeras išao rano na spavanje?"

Da: "Večeras bih želio nekoliko sati za sebe. Što kažeš na

to da večeras odeš ranije na spavanje?"

Ne: "Slobodni smo ovog vikenda. Što bi želio raditi?"

Da: "Slobodni smo ovog vikenda i mislili smo ostati kod

kuće i opustiti se. Što misliš da bismo trebali napraviti?"

Ne: "Danas je prilično hladno. Zar ne misliš da se trebaš

toplije obući?"

Da: "Danas je hladno pa bih volio da obučeš nešto toplije."

Ne: "Ne bi li pomogao tati u vrtu danas poslije podne?"

Da: "Volio bih da mi danas pomogneš u vrtu."

Razlika između ovih pristupa može se činiti neznatnom i

izgledati kao pokušaj zamjene jednih riječi drugima. No tu

se ne radi o riječima ili taktičkom izražavanju. Radi se o

razlici između zajedništva i osamljenosti te o kvaliteti inte-

rakcije. I tek kada se ta kvaliteta počne razvijati, a dijete

osjećati roditeljsku bliskost, ono će imati stvaran doživljaj

"druge osobe". Razvoj društvene odgovornosti počinje na

temeljima upravo ove etape.

Brzina kojom će se to odvijati razlikovat će se od obitelji

do obitelji, ovisno o tomu, do kojeg je stupnja roditeljsko

"uslužno ponašanje" bilo iskazom svjesne filozofije o odgoju

djece, ili se temeljilo na snažnim osjećajima osobne nesigur-

nosti. Neovisno o roditeljskoj situaciji, način odgoja u obitelji

već će se usaditi u osobnost djece pa će, zato, trebati više

vremena da se smanji njihovo destruktivno ponašanje, no što

je slučaj s njihovim roditeljima.

Kad osjetimo kako dalekosežnima mogu biti pogubne

posljedice "modernog odgoja djece" u opisanim vrstama obi-

teljskih situacija, tada je razumljivo da i roditelji i stručnjaci

mogu doći u iskušenje da ožive neke dobre stare metode iz

prošlosti; npr. "granice", "strogost" i "posljedice". Katkada ih je,

uz pomoć upornih i čvrstih nastojanja, moguće učiniti djelo-

tvornim za ograničeno vremensko razdoblje, no to je vrlo

kratkovidno rješenje protiv kojeg postoje valjani razlozi.

Najpozitivniji rezultat koji se ovakvim rješenjem može

postići, stvaranje je mirnijeg ozračja i smanjenje sukoba, no

samo izvana; međusobni sukobi pretvaraju se u nutarnje

psihičke sukobe, koji se, onda, neizbježno, ponovno pojavlju-

ju kao međusobni sukobi. Tome su dva razloga: prvi, starin-

ske metode svu odgovornost i krivnju pripisuju, nakraju,

djeci; drugo, oni samo naizgled popunjavaju prazninu u

nedostatku osobne bliskosti odraslih. I tako, djeca ipak ne

dobivaju ono što im je potrebno. U najboljem slučaju, uče se

ponašati kao da dobivaju. A roditelji se ne razvijajaju kao

odrasle osobe. Oni samo prihvaćaju novu metodu koju po-

stavljaju između sebe i djece. Ona će, možda, promijeniti

njihov odnos, ali ga neće poboljšati.

Sličan sklop problema pojavio se, posljednjih godina, u

skandinavskim zemljama u obiteljima koje imaju tzv.

MDB/DAMP (minimal brain disorder/ minimalno oštećenje

mozga) djecu, tj. djecu za koju se misli da imaju oštećenje

mozga, pomoću kojeg se može objasniti njihovo izrazito

impulzivno i asocijalno ponašanje. Bez obzira odgovara li

pretpostavka o oštećenju mozga stvarnosti, za tu je djecu

presudno da njihovi roditelji nauče otkriti svoja vlastita

ograničenja i osjećaje putem interakcije s djecom, a ne na

osnovi neke metode. U protivnom će kvaliteta dječjeg života

biti pogoršana za duže vrijeme - a time i njihovi simptomi -

i, što je jednako važno: roditelji će se, kao ljudska bića,

potpuno iscrpiti. Činjenica da ta djeca imaju dijagnozu, često

izravno olakšava roditeljima njihov osjećaj krivnje, što je

važno, ali će promjena pedagoških metoda kroz duže razdo-

blje izvrgnuti te roditelje ogromnom gubitku njihove samo-

svijesti i pogoršanju odnosa s djecom. Neovisno o ličnosti ili

dijagnozi, djeca ništa ne dobivaju kao objekti pedagoških

metoda, osim ako im je cilj - poučavanje intelektualnim i

praktičnim umijećima.

IV. 7. Dječja društvena odgovornost

Jedan sam od onih koji drže da je društvena odgovornost

važna za kvalitetu ljudskih zajednica. Pretpostavljam da je

započela kao kulturno naslijeđe koje se kasnije razvilo u

politički i humanistički stav, a sada je zaokružena stručnom

spoznajom: svi smo povezani, i u dobru i u zlu, i to stalno;

obmana je svaka zamisao da možemo izbjeći utjecaj na tuđe

živote ili njihov utjecaj na naš. Ono što vrijedi za našu obitelj,

vrijedi i za društvo: ne postoji ništa takva što bi se zvalo tvoj

problem i moj problem. Radi se o našem problemu ili našem

uspjehu.

Kao što sam već spomenuo, prema mom iskustvu, djeca

koja su podupirana u razvoju osobne odgovornosti, gotovo

automatski razvijaju visok stupanj društvene odgovornosti.

Ona uključuje susretljivost, osjećajnosti i obzirnost, koje u

svakidašnjem životu volimo smatrati iskazom njihove druš-

tvene odgovornosti. Kada se društvena odgovornost razvija

na ovakvim temeljima, ona se ne izražava kao samopožrtvov-

nost, već kao svjesna udružena odgovornost, koja u puno

većoj mjeri osigurava dostojanstvo svih strana. (Ako želimo

da društvena odgovornost ima svoj smisao, onda ona mora

podrazumijevati postojanje osobne odgovornosti ljudskih

bića. U protivnom, ona postaje zaštitničkim milosrđem.) Taj

razvoj postoji vidljivim već u djece od tri do četiri godine, a

u dobi adolescencije doseže zrelost u mislima i na djelu.

Odnos s roditeljima te braćom i sestrama početno je i

najvažnije dječje područje praktičnog razvoja društvene od-

govornosti, ali i dječji vrtići i jaslice igraju, naravno, važnu

ulogu. Različite obitelji imaju različite stavove pa se potrebe

pojedinih obitelji, u pogledu dječje društvene odgovornosti,

mogu jako razlikovati. Velika je razlika između obitelji s

jednim djetetom i obitelji s petero djece, isto kao što društveni

položaj i financijska situacija imaju znatnu važnost. U nekim

se obiteljima prednost daje emocionalnom izražavanju u

obliku uviđavnosti i fleksibilnosti, dok, druge obitelji više

drže do korisnosti i osjećaja dužnosti.

Na isti se način razlikuju temeljne vrijednosti u dječjim

vrtićima i jaslicama. Neke zemlje ističu razvoj "slobode uz

odgovornost", a u drugima se, opet, dječja društvena odgovor-

nost mjeri na temelju njihove sposobnosti i spremnosti pod-

vrgavanju pravilima ustanove. No, iskustvo nam pokazuje

da, što se jedne stvari tiče, postoji sličnost između obitelji,

ustanova i društva: što je društvena odgovornost više stvar

dužnosti vezanih za pravila postavljena tijekom dječjeg od-

goja, to je manja vjerojatnost da će djeca razmišljati i postu-

pati na društveno odgovoran način kad odrastu.

Za optimalan razvoj dječje društvene odgovornosti nužna

su dva temeljna preduvjeta:

- Da roditelji vide i priznaju njihovu potrebu za suradnjom.- Da je ponašanje roditelja odgovorno: njihovo međusobno

ponašanje, ponašanje prema djeci i prema drugim ljudi-ma.

Kao i za većinu drugih situacija, isti činitelj vrijedi i ovdje:

primjer koji daju odrasli ostavlja puno dubljeg traga na

odgoju djeteta nego verbalno poučavanje.

Primjer

Četverogodišnji Kim sjedi na podu i igra se s "Lego"

kockama. Njegova mlađa sestra prolazi pokraj njega, zastaje

na nekoliko trenutaka diveći se velikom braci s radoznalošću

i oduševljenjem, a zatim se pokušava umiješati u igru. Kim

je nekoliko puta pokušava bezuspješno zaustaviti, a potom

je odgurava što završava njezinim urlanjem. Sva preplašena,

majka dotrči u sobu.

Majka: "Što se dogodilo? Što je?"

Sestrica (plačući): "Kim me udario!"

Kim: "Nisam.. stalno mi ruši moje kocke."

Majka: "Kim, ti znaš da ne smiješ tući svoju malu se-

stru.Moraš zapamtiti da si ti stariji i da je ona premalena da

razumije puno toga. Zašto ti ona ne bi pomogla slagati kocke?

Zar se ne bi mogao igrati sa sestricom, kad ona to toliko želi!?"

Ova je situacija klasičan primjer našeg, ponešto pojedno-

stavljenog, shvaćanja društvene odgovornosti ("Stariji moraju

biti dobri prema mlađima") i odgoja putem poučavanja. Na

neki je način to posve razumljivo. Ne možemo, tek tako,

prihvatiti Kimovo narušavanje sestrinih granica svaki put

kada ona naruši njegove svojom djetinjastom nesmotreno-

šću. Problem je u ovom slučaju u tome što se majka neobzirno

odnosi prema Kimu, dok ga istodobno poučava obazrivosti.

Alternativa:

Majka: "Što se dogodilo, Kim?"

Kim: "Ruši mi kocke!"

Sestrica: "Kim me udario, mama!"

Majka (zagrlivši sestricu, ne prestajući obraćati pozornost

na Kima): "Hajde da smislimo nešto što bi joj mogao reći,

kada se želiš na miru igrati."

Na ovakav način, majka istodobno čini sljedeće:

- Istražuje što se zbilo.- Obraća se odgovornijem djetetu umjesto da ga poučava

o njegovoj odgovornosti.

- Njezin prijedlog kazuje da je svjesna Kimovog pokušajapostavljanja njegovih vlastitih granica mirnim putem ida je situacija završila fizičkim sukobom samo zato što,u tom trenutku, nije znao ništa bolje. Ona mu, istodobno,priznaje njegovu spremnost na suradnju, ali i njegovupotrebu za zaštitom osobnog integriteta.

- Brižno se ophodi i s Kimovom sestricom, ali joj, ujedno,daje do znanja da su Kimove osobne granice važnenjegovoj obitelji.

- Ne kudeći Kima što se poslužio svojom tjelesnom nadmo-ći, priopćava mu da je svjesna njegovih osjećaja zbogsukoba.

- Ona ukazuje na jedan pristup, a ne predlaže rješenje. Nataj način podupire razvoj Kimove i osobne i društveneodgovornosti, istodobno saopćavajući djeci da umijećečuvanja osobnog integriteta - bez vrijeđanja drugih, i nijebaš tako jednostavno.

Nema više nikakve potrebe za nastavkom razgovora. Ki-

mova odgovornost postupno će ga dovesti na pravi put kao i,

ne manje važno, majčin pokušaj očuvanja njezinog vlastitog

integriteta u interakcije sa suprugom i djecom.

Praktična odgovornost

Kada djeca navrše četiri ili pet godina, pred roditeljima

stoji mogućnost vrlo važnog odabira: "Želimo li svjesnu ili

korisnu djecu?"

Malo je roditelja svjesno ovog odabira i on, svakako, nije

nešto što trebamo ili moramo učiniti. On samo predstavlja

mogućnost odabira između dva načela koja se temelje na

različitim uvjetima i koji ostavljaju različite posljedice.

Kao što sam već spomenuo, ogromna je razlika živi li

dijete u obitelji sastavljenoj od dvoje odraslih i petoro djece,

dvoje odraslih i jednog djeteta ili, primjerice, jednog odraslog

i troje djece. Što je obitelj brojnija, to je veća nužnost plani-

ranja i strukturiranje pa, prema tome, i dužnosti. Na sličan

je način velika razlika između tipične gradske skandinavske

obitelji, gdje oboje roditelja rade, i poljske maloposjedničke

obitelji bez prihoda od zaposlenja.

Tijekom pedesetih i šezdesetih godina, većina američkih

i skandinavskih stručnjaka zastupala je gledište da su dužno-

sti zdrave za djecu. Uz svo dužno poštovanje, ta je zamisao

čista besmislica!

Razmišljanje, na kojem se temelji to stajalište, u osnovi je

dobro: djeca imaju potrebu osjećati se vrijednima u obitelji,

a kako više nije nužno oslanjati se na njih kao na dodatne

hranitelje, u zemljama visokog standarda nastao je vakuum.

Bitna je razlika uviđaju li djeca roditeljsku potrebu za

pomoći ili roditelji djecu obasipaju dužnostima, jer drže da

je to dobro za njih. Ta se razlika ne mora činiti velikom, ali

je, u stvarnosti, ogromna: ona predstavlja razliku između

osjećaja osobne vrijednosti u odnosu na naše roditelje i

osjećaja da smo objekt njihovog nadmoćnog znanja o odga-

janju. Malo je vjerojatno da će ovo drugo ikome pomoći da

osjeća svoju vrijednost.

Odabir između korisnog i svjesnog djeteta nije nužno

pitanje ili - ili, već nam promišljanje o tomu može pomoći

razjasniti naše misli i produbiti ih glede dugoročnijih ciljeva

roditeljstva. Navest ćemo okvirni sažetak tih uvjeta.

Ako nam je cilj imati svjesnu djecu, onda se moraju uzeti

u obzir dva osnovna činitelja:

- Razvojna psihologija već godinama zna, da je za djecudo, otprilike, deset godina najzdravije što više se igrati.Najzdravije u smislu da je to najbolje za njihov tjelesni,psihički, i društveni razvoj, a uz to predstavlja i činiteljkoji povećava njihovu sposobnost djelotvornog učenja.

- Djeca do osme ili devete godina posjeduju ograničennačin sagledavanja stvari. Drugim riječima, njima jejasno čemu kažu "da", kada se radi o dogovoru da perusuđe tri puta na tjedan. Ako, jednog dana, perete suđe, avaša šestogodišnja kćerkica sjedi na kuhinjskom stolu iugodno s vama čavrlja, posve ju je lako pridobiti za takavodgovor. Ali njezino "da" ne znači: "Da, shvaćam što misliši spremna sam prati suđe 3 puta tjedno sve dok živim kodkuće." To znači: "Da, i ja tebe volim i u ovom sam trenutkuspremna sve učiniti da ti budeš sretna!" Ovo odgovaraonome kada odrasli jedno drugom kažu: "Uvijek ću tevoljeti!" To nije ni obećanje, ni ugovor, već izraz našegsnažnog osjećaja ljubavi u tom trenutku.

Ako ove uvjete imamo u vidu, onda nema ničeg pogrešnog

u tome da djeci damo neke redovite dužnosti. Kao što ću o

ovome još govoriti u poglavlju o tinejdžerima, postoji potreba

za redovitim prilagođavanjem i dogovaranjem, a povrh toga,

to zahtijeva još nešto veoma važno: zahtijeva od roditelja ne

brkanje "ljubavi i posla"; ne prihvaćanje stava koji kaže:

"Svojim roditeljima duguješ ispunjavanje tvojih dužnosti kao

znak zahvalnosti za njihovu veliku ljubav prema tebi!"

Dužnosti su dužnosti i nemaju nikakve veze s ljubavlju. S

dobrom voljom, možda, osjećajem odgovornosti - da, ali s

ljubavlju - ne! Slična bilanca između bračnog para neminov-

no bi dovela do brzog gašenja ljubavi.

Kao što, očito, proizlazi iz upravo rečenoga, važno je da

zadaće koje dajemo djeci imaju svoj smisao za obitelj - da je

roditeljima potrebna pomoć i da je oni zato i cijene.

Što se samog odgoja tiče, prednost dodjeljivanja djeci

nekih kućanskih poslova, usporedo s njihovim odrastanjem,

leži u organiziranosti njihove prirodne korisnosti i želje za

suradnjom. To može biti od koristi u funkcioniranju obitelji

i nije, ni u kojem slučaju, štetno po dječji razvoj. No s druge

strane, nije ni nužno za razvoj njihove društvene odgovorno-

sti pa se odabir mora, prvenstveno, temeljiti na roditeljskim

stavovima i potrebama.

Ako, pak, roditelji odluče imati korisno dijete, ne smije se

zaboraviti da se korisnost ne može oblikovati prije no što

djeca mogu prihvatiti takve planove, tj. negdje oko desete,

jedanaeste godine. Važno je, nadalje, zapamtiti - ne optere-

titi ih dužnostima i tražiti njihovu pomoć kada je nužna.

Treba razlikovati:

- "Simon! Ne zaboravi da je danas tvoj red za pranje suda!"

- "Simon! Trebam pomoć. Hoćeš li oprati suđe?"

Većina zdrave djece upravo se nečim živo zanima u tre-

nutku kad roditelji trebaju njihovu pomoć. Prema tome,

neumjesno ih je pitati "nemaju li ništa protiv" da pomognu.

Ne stoga što ne bi željeli pomoći, već zato što, u načelu, radije

rade ono što su započeli. Stoga je posve prihvatljivo biti

uporan:

- "Simon! Trebam pomoć. Hoćeš li oprati suđe?"- "Ne, nemam vremena. Idem igrati nogomet s Nikolom."

- "Dobro, idi najprije na nogomet, ali te molim da ondaposlije nogometa opereš suđe, u redu?"

Ili:

- "Simon! Molila bih te da odeš baciti stare novine. Hoćešli?"

- "O, ne., ne da mi se. Baš gledam televiziju."- "To je u redu, Simon! Ne mora ti se dati. Može ti se ne

dati cijelo vrijeme dok to radiš, ali želim da novine danasbudu iznesene iz kuće."

I ovo:

- "Simon! Treba mi, na trenutak, tvoja pomoć. Hoćeš lipostaviti stol dok ja dovršavam večeru?"

- "Ne, imam posla!"- "Dobro, napravit ću to sama." I, naravno, postoji niz

prigoda u kojima oni kažu "da".Prema mom iskustvu, dvije su prednosti kod odabira

korisnosti umjesto savjesnosti. Prije svega, gledano na dulji

rok, dječji doprinos zajednici je veći; drugo, obje strane

dobivaju osnovnu obuku u govorenju "da" i "ne" jedna drugoj

te na taj način razvijaju stalni osjećaj za potrebe i granice

jednih i drugih. Važno je zapamtiti da nije riječ problemu

odabira nasuprot dužnosti; riječ je o slobodnoj, iznutra

upravljanoj odgovornosti, a ne o odgovornosti koja je stvore-

na i upravljana izvana.

Baš kao i odrasli, i djeca imaju potrebu osjećati se vrijed-

nima u zajednici koje su dio. Osjećaj vrijednosti rijetko je,

čak možda nikada, povezan s izvršenjem i služenjem. On ne

nastaje niti onda kada su roditelji spremni skočiti na svaki

djetetov mig, niti kada su dužnosti i usluge djece svedene na

sustav koji su odredili roditelji. Najčistiji oblik savjesnosti -

tj. društvena odgovornost koja nije rukovođena samo željom,

nastaje kada ljudi imaju slobodu posvetiti se nečemu, a ne

kada ih drugi na to obvezuju. To je još jedna točka u kojoj

nema razlike između djece i odraslih.

Preodgovorna djeca

Često smo toliko zaokupljeni dječjom društvenom odgo-

vornošću na praktičnoj razini da zaboravljamo koliko se

djeca osjećaju odgovornom, gotovo od rođenja, za dobrobit

svojih roditelja. Da li se djeca u toj dobi stvarno osjećaju

odgovornom, otvoreno je pitanje za raspravu, ali je činjenica

da se osjećaju krivima kada roditelji imaju problema sami sa

sobom, ili jedno s drugim, kada se roditelji ružno ophode

prema njima, zanemaruju ih itd. U takvim situacijama, djeca

uvijek stvaraju iste zaključke: da mora da su u nečemu

pogriješila.

Već u dobi od 1 i pol do 2 godine, neka djeca počinju biti

odgovornom i to u obliku pretjerane odgovornosti, sa svim

onim što za sobom povlači obzirnost prema potrebama

roditelja i potiskivanje njihovih osobnih. To je osobito izra-

ženo u obiteljima u kojima je jedan od roditelja ovisnik o

lijekovima, alkoholičar, duševni bolesnik ili emocionalno

poremećen u nekom drugom obliku.

No, do toga dolazi i u obiteljima u kojima okolnosti nisu

tako dramatične. Odnosi se to na slučajeve kada vrlo mlade

i nezrele djevojke postaju majke pokušavajući, na taj način,

svome životu dati neki smisao i suvislost. To i nije neobično

u situacijama kada se roditelji, zbog razvoda, upuštaju u

međusobnu borbu za moć, kada djeca služe kao oružje, a

dobiveno pravo na starateljstvo kao simbol pobjede. (Riječ je

o psihološkom procesu koji nikakav zakon ne može spriječiti.)

Do ovoga dolazi i u obiteljima u kojima su okolnosti

razvoda manje dramatične, ali u kojima je jedan roditelj

ostavljen u kritičnoj situaciji, obilježenoj osjećajima bezna-

đa, gorčine i shrvanošću samoćom. Bilo da djeca s tim

roditeljima žive stalno, povremeno, u dane vikenda i blagda-

ne, manja će se djeca osobito žrtvovati za potrebe roditelja.

Nezrelost ili egzistencijalna praznina odraslih vakuum je

koji neminovno privlači dječju potrebu da se osjećaju i budu

vrijednima te njihovu želju za suradnjom. Stoga roditelji u

ovakvoj situaciji vezu sa svojim djetetom vide kao skladnu i

jednostavnu, dok će ostali odrasli (drugi roditelj, učitelji itd.)

dijete, opravdano, smatrati neprilagođenim. U nazočnosti

drugih odraslih, dijete će pokušati potražiti nadoknadu za

pomanjkanje ravnoteže pa će djelovati kao da vapi za pa-

žnjom, bit će djetinjasto, cendrat će ili će se držati njihovih

skuta. No u kasnijoj fazi, postat će agresivno i izazivat će

sukobe. To je ponašanje djetetov genijalan i kompetentan

pokušaj zadovoljavanja vlastitih potreba u vrijeme kada se

nije prisiljeno žrtvovati.

Dosad sam, u ovom odjeljku, opisao obiteljske situacije

koje su, očito, posve destruktivne po svojim značajkama.

Međutim važno je istaknuti da se pretjerana odgovornost u

djece može, također, razviti u okolnostima bez ovakvih pre-

poznatljivih nemilih uvjeta. Sljedeći slučaj primjer je naše,

ponekad, ograničene sposobnosti točnog uviđanja s kojom

pojavom u našem životu djeca surađuju.

Primjer

Andersu je trinaest godina kada njegov otac stvara dom s

jednom ženom poslije desetogodišnjeg samačkog života. An-

dersovi su se roditelji razveli kada je imao 3 godine. Od tada

je "dijeljeno dijete", dakle, živi naizmjenice s ocem i majkom

i to po tjedan dana sa svakim.

Oboje roditelja visoko su obrazovani. Majka je bila poma-

lo ogorčena zbog razvoda, no unatoč tome, uspijevaju se

držati dogovora o dijeljenju djeteta, bez destruktivnih suko-

ba. Oboje roditelja vrlo je ozbiljno shvatilo odgovornost glede

odgoja njihova sina te su nastavili stanovati u blizini jedno

drugog kako bi Anders ostao uz svoje prijatelje i u istoj školi.

Majka je, općenito, razočarana muškarcima i nije našla

novog partnera; otac je odabrao živjeti sam, uglavnom iz

obzira spram Andersa, mada je imao dvije duže veze s

drugim ženama.

Anders brzo uspostavlja dobar odnos s očevom novom

partnericom, a pretpostavke odraslih, vezane za ljubomoru

i sukobe, pokazuju se neosnovanima. Poslije šest mjeseci,

zove telefonom Andersova majka i kazuje ocu da ju je Anders

zamolio da pita oca, može li ga Anders prestati posjećivati

tako često kako je to činio prethodnih deset godina.

Ovo je za oca pravi šok, jer se osjeća odbačenim i krivim

pa mu počinje raditi mašta kako bi objasnio situaciju: Je li

Anders ipak ljubomoran? Želi li mu bivša žena sve pokvariti?

Osjeća li se Anders zanemarenim u novim okolnostima? itd.

Tijekom savjetovanja, kojemu su nazočni otac, majka i

Anders, otac kaže:

- "Anders, željo bih znati, zašto više ne želiš živjeti kodmene? Mislim, onoliko koliko i prije."

Anders oklijeva te nakon prilično dugog razmišljanja, vrlo

ozbiljno pogleda oca i odgovori mu:- "Zato, što sam mislio da sada... sada imaš Hanne (očeva

nova partnerica) koja se brine za tebe... pa me, možda,ne trebaš više tako često."

Otac je zapanjen, dirnut i zadovoljan odgovorom pa je

spreman na novi dogovor glede Andersovih dolazaka. U tom

trenutku, Andersova majka, koja je od početka sastanka

uporno tražila da se poštuje njezino pravo na šutnju, prekida

njihov razgovor riječima:- "Ali Anders, možeš li onda objasniti, zašto odjednom želiš

ići u internat?"

Anders opet dugo razmišlja, ali ga hrabrost sada pomalo

napušta. No, uz poticaj obiteljskog terapeuta, uspijeva odgo-

voriti:

- "Možda ćeš si i ti onda željeti naći novog muža."

Ove izjave spremnosti na povlačenje, ljubavi i velike od-

govornosti trinaestogodišnjeg dječaka prikladan su uvod u

razmatranje problema koji se odnose na samohrane rodite-

lje.

Postoje, naravno, samohrani roditelji koji zlorabe dječju

odgovornost i spremnost na suradnju, svaljujući sve svoje

strahove i brige na dječja leđa. Ovaj problem nije ograničen

samo na obitelji s jednim roditeljem. Jednako je zastupljen

u mnogim obiteljima u kojima roditelji nisu u stanju među-

sobno razgovarati o svojim problemima i u kojima, osobito

majke, stoga često odabiru jedno od djece kao osobu kojoj će

se povjeriti. Kod ovakve djece, često se vrlo brzo razvija

osjećaj pretjerane odgovornosti, ne samo u odnosu na majči-

ne probleme, već i u vezi roditeljskih bračnih problema. To,

naravno, stvara napetost koja, neminovno, ostavlja posljedi-

ce na djetetov razvoj.

Moje mi iskustvo pokazuje da se većina samohranih rodi-

telja odgovornije ponaša, ako su ostali sami sa svojom djecom

prije njihove trinaeste, četrnaeste godine, no to ne znači da

ti roditelji izbjegavaju da im djeca postanu preodgovorna.

Objašnjenje je isto kao i kod preodgovorne djece u obitelji

s oba roditelja: Kada u obitelji nastane praznina - bilo zbog

odsutnosti jednog roditelja, bilo zbog toga što jedno od

roditelja ne preuzima svoju osobnu odgovornost - tada jedno

od djece (jedinac ili najstarije dijete) uvijek uskače i pokušava

ispuniti tu prazninu. To je nešto što čak ni najodgovorniji i

najuvidavniji roditelj ne može spriječiti.

Samohrani roditelji mogu puno učiniti kako bi uvelike

smanjili taj teret - primjerice pružajući djetetu dovoljno

dokaza da je okruženo stabilnom skupinom odraslih; usre-

dotočavanjem na djetetovu bespomoćnost, umjesto davanja

zadaća, tamo gdje je to iole moguće u praksi; poticanjem

djeteta da se što više igra s drugom djecom te izravnim

priznavanjem djetetovog osjećaja odgovornosti npr. ("Znam

da se brineš što sam sada malo potištena, ali ja imam nekoga

s kime mogu o tome razgovarati pa sam, zato, sigurna da će

sve ubrzo biti bolje." A ne: "Nemoj se ti zbog toga brinuti, dušo.

Sve će biti dobro, dok imamo jedno drugo.")

Ali, sve te prednosti našeg života samohranih roditelja s

jednim ili više djece, imaju i svoju drugu stranu. Činjenicu

da roditelji imaju više vremena za svoju djecu, za zbližavanjes njima i čvršće povezivanje itd., djeca doživljavaju dvojako:kao prednost i, istodobno, kao obvezu.

Razmjerno je lako ustanoviti, doživljavaju li djeca svojupretjeranu odgovornost većim teretom nego što ga mogunositi; ili, drugim riječima, podriva li suradnja njihov inte-gritet. Znaci su sljedeći:

- Pokazivanje pretjerane obzirnosti spram roditelja i nera-do druženje s vršnjacima.

- Izazivanje sukoba i suprotstavljanje, zapuštanje dužnostii ne pridržavanje dogovora.

- Destruktivno, agresivno ponašanje u vrtiću ili školi.- Česte glavobolje, bolovi u želucu, leđima i ramenima- Potpuna pobuna u doba adolescencije.- Introvertiranost, melankolija i sklonost povlačenju.

Prema mom iskustvu, ovo su najčešći znaci. No to nikakone znači da djeca koja ne pokazuju te znake nisu preodgo-vorna, niti da su sva djeca koja ih pokazuju preodgovorna.Ovo je još jedno od područja gdje je ljudski život preraznolikda bismo mogli imati gotove odgovore.

Tijekom posljednjih desetak godina, u skandinavskim sezemljama razvilo veliko zanimanje za preodgovornu djecu;za djecu koja prerano sazrijevaju; za djecu koju okolnostiprisiljavaju da se ponašaju kao roditelji prema vlastitimroditeljima. Ovaj je razvoj osobito izražen u zemljama ukojima nacionalne krize i ratovi razdvajaju obitelji i ubijajuočeve.

Ozbiljnost ove pojave dovela je i stručnjake i roditelje dogajenja po mom mišljenju, pretjeranog uvjerenja da će sepreodgovorna djeca djelomično riješiti te odgovornosti unekoj kasnijoj fazi.

Primjer

Mlada majka živjela je sama sa svojim osmogodišnjim

sinom od njegova rođenja do pete godine. Tada je počela

živjeti s jednim čovjekom i to je trajalo tri godine. I majka i

taj čovjek obrazovani su ljudi te im je stalo i svjesni su djece

i odgoja. Kada su osnovali zajednički dom, suglasili su se da

je njezin sin, Kasper, pomalo preodgovoran i da mu treba

"dopustiti da opet bude dijete".

Rezultat ove odluke bilo je roditeljsko svjesno, ciljano

prijanjanje za odgoj temeljen na zamisli da će oni, kao

odrasli, donositi "odgovorne odluke" u svezi s vremenom

odlaska na spavanje, pisanja domaćih zadaća, aktivnosti u

slobodnu vremenu itd., te će "postavljati granice".

No, tri godine kasnije, majka je odlučila prekinuti tu vezu,

dijelom i zbog činjenice što su pogledi tog čovjeka na njezino

dijete i na ideje o odgoju bili znatno konzervativniji no što

je smatrala razumnim. Međutim, neslaganje s njegovim me-

todama, koliko god ozbiljnim bilo, nije prekinulo strategiju,

već ju je samo nešto olabavilo.

U te tri protekle godine, Kasper se suviše udebljao i postao

prilično naglim, i kod kuće i u školi, a sada, kada je opet bio

sam s majkom, gotovo svaki dan dolazilo je do žestokih

sukoba koji su često završavali Kasperovim gnjevnim optuž-

bama da ga majka više ne voli.

Prirodno je da su i Kasper i majka bili užasnuti ovakvim

stanjem stvari. Ali, sve je brzo krenulo na bolje kada je

Kasperu pružena pomoć u tumačenju njegove tvrdnje: Ti me

više ne voliš!" Ta je tvrdnja tumačena ovako: "Nesretan sam

zbog načina na koji me voliš."

U dobi od pet godina, Kasper nije bio preodgovornim više

no što su to druga djeca koja žive sama s majkom. No to ne

znači da je zabrinutost odraslih bila neumjesnom ili uzalud-

nom - takvom je bila samo njihova strategija.

Oni su previdjeli činjenicu da je Kasper bio preodgovoran

zbog majčine dobrobiti, a ne zbog sebe osobno. Naravno da,

prema tome, Kasperu ništa ne pomaže njihovo iznenadno

preuzimanje odgovornosti odraslih za njega. Njegova majka

nije bila neodgovorna, nego je Kasper bio preodgovoran.

Kada djeca preuzmu preveliku odgovornost u tako ranoj

dobi, ona postaje sastavnim dijelom njihove osobnosti i ne

može se tek tako odstraniti. Moguće je pratiti njezin razvoj i

spriječiti njezino zlorabljenje i iskorištavanje, ali će ona

ostati životnom težnjom koja će, primjerice, obilježavati

Kasperov odnos s njemu važnim ljudima.

Kasperova majka i očuh mogli su napraviti dvije stvari

koje bi bile pomogle, i njemu i njima: mogli su se usredotočiti

na poboljšanje, i njihovog života kao odraslih osoba, i zajed-

ničkog života s Kasperom, tj. pobrinuti se za svoju osobnu

odgovornost. Što je Kasperova majka zadovoljnija svojim

životom odrasle osobe, to se on više može opustiti i usredo-

točiti svoju snagu na vlastito djetinjstvo. Umjesto toga, on je

postao objektom njihovih sukoba i sredstvom njihovog prije-

kida, a to je, nakraju, dovelo do znakovitog povećanja njego-

ve, već ionako, pretjerane odgovornosti.

Mogli su bili bodriti i poticati dijete u njemu: njegovu

iracionalnost, njegovu divljinu, njegovu nerazumnost, djeti-

njastost, zaigranost, njegovu neposrednost i spontanost.

Namjera je bila dati mu "pravo biti djetetom", a završilo

je njihovim "igranjem odraslih".

Kasperov odgovor majci bio je izravan i kompetentan:

"Ako me tako kaniš voljeti, onda ja s tim ne želim imati

nikakve veze!"

Djeca koja se izražavaju na žešći način od Kaspera, često

su u većem škripcu: osim što nose teret odgovornosti za

dobrobit odraslih, kude ih i grde zbog neodgovornosti u

praktičnim stvarima. Da su im, primjerice, sobe neuredne,

da ne pišu zadaće, što prosvjeduju kada trebaju čuvati mla-

đeg brata ili sestru, što nerado pomažu pri pranju suđa,

odlasku po pivo, cigarete ili video-kazete, kada to odrasli

zatraže.

Djeca ne umiju izravno prosvjedovati na ovakva razmjer-

na iskrivljavanja. Ona mogu jedino pokušati čvrsto stisnusti

zube dok su kod kuće, a svoj bol iskaliti izvan doma. Neki se

uspijevaju pravodobno ukloniti putem sudske odluke, drugi

napuštaju dom na temelju neke vrste dragovoljnog sporazu-

ma, a velik broj ostalih dobiva potporu društva u obliku

školske psihološke službe, specijalnih Škola i savjetovanja.

Presudno je za samosvijest i društvenu odgovornost ova-

kve djece i mladeži da učitelji, terapeuti i roditelji-usvojitelji

ne uvjeravaju ni sebe, niti one kojima žele pomoći, da mogu

"izliječiti" njihovu pretjeranu odgovornost. Ne ističem ovo da

bih stvorio pesimizam, već da ne dolijevamo ulje na vatru.

Kada djeca provedu prvih 5,10 ili 13 godina svoga života

potiskujući sebe kako bi dali prednost potrebama i osjećaji-

ma svojih roditelja, onda pretjerana odgovornost postaje

središnjim dijelom njihova integriteta i jedinim načinom na

koji su se naučili osjećati vrijednim drugim ljudima.

Kada drugi odrasli preuzmu ulogu roditelja i s najboljim

namjerama počnu raditi na djetetovoj prevelikoj odgovorno-

sti, moguća su dva rezultata:

- ili će dijete ovaj novi pristup doživjeti kao kritiku smislasvoga postojanja i odbiti surađivati, postati agresivnim iodbijati suradnju ili se pasivno predavati;

- ili će već dobro uvježbana pretjerana odgovornost bitireaktivirana prema novim odraslima kao svojim ciljevi-ma.

Dijete ostaje jednako preodgovorno i jednako tako malovjerno samo sebi, kao i prije. Jedina je razlika što je sada podnadzorom vanjskog autoriteta s novim zahtjevima i očekiva-njima.

Protuteža prevelikoj odgovornosti osobna je odgovornost

i samosvijest. Zadaća odraslih ne sastoji se u slamanju ili

liječenju prevelike odgovornosti, već u jačanju samosvijesti i

osobne odgovornosti, kako bi se uspostavila ravnoteža izme-

đu osobne i društvene odgovornosti.

To je dug proces koji zahtijeva strpljenje i, uz sve najbolje

namjere i ciljeve, trajat će čitav djetetov život; isto tako, može

se vrlo lako dogoditi da su potrebne 2-3 godine da uopće

započne. Obje strane trebaju vremena, jer su zahtjevi za

prilagođavanjem, sami po sebi, veliki - i iznutra i izvana - i

zato Što je zadaća, koja stoji pred djetetom da nađe izgublje-

nog sebe iza strategije opstanka, tako teška.

Sami s odgovornošću

Preodgovorna djeca osjećaju da su sama u svojoj odgovor-

nosti za jedno ili oboje roditelja, a možda čak i za čitavu

obitelj. Obilježava ih djelatan odnos s roditeljima; oni ga

traže i sretni su kada ga uspiju ostvariti, a frustrirani su kada

im to ne polazi za rukom.

Postoji još jedna skupina djece koja se također osjećaju

jedinima odgovornima, ali odgovornima za sebe. Oni se,

često od vrlo rane dobi, bore sa zadaćom preuzimanja odgo-

vornosti za sebe - potpuno sami - i možemo ih naći u svim

tipovima obitelji. Kao da su došli do podsvjesnog zaključka

da im njihova obitelj nema što pružiti, osim hrane, krova nad

glavom, odjeće i ležaja u koji će leći.

Kao što sam već spomenuo, moje mi iskustvo pokazuje da

takve djece ima u svim tipovima obitelji: od posve običnih i

naizgled zdravih obitelji do vrlo problematičnih i siromaš-

nih. Ova su se djeca "odlučila za van" zahvaljujući grubom

zanemarivanju i tjelesnom zlostavljanju; zbog problematič-

nog međusobnog odnosa njihovih roditelja koji su dugo crpli

svu snagu obitelji; zbog pomanjkanja stvarnog emocionalnog

zajedništva u obitelji u kojoj je svaki član usamljenik na

pustom otoku; stoga što je jedan od roditelja (češće majka)

imao pretjerane emocionalne zahtjeve, a samo je prividno

bio sposoban uzvratiti.

To je tek nekoliko primjera obiteljske situacije čija je

posljedica funkcioniranje neke djece u obliku krajnje osa-

mljenosti; dakle kada su djeca, od vrlo rane dobi, prisiljena

preuzeti punu životnu odgovornost za sebe i živjeti u jednoj

vrsti egzistencijalne osamljenosti s kojom se većina odraslih

uglavnom odbija suočiti tijekom čitavog života.

Tako dugo dok su u manjini, njihov je glavni problem što

su još tako mladi. Ni jedna nam tradicija ne dopušta gledati

na djecu kao na samodovoljna bića koja ne pripadaju druš-

tvenim skupinama pa, stoga, ni na njihovu osamljenost ne

gledamo kao na osnovni uvjet njihove egzistencije, ili pak na

nju gledamo kao na društvenu osamljenost, zbog čega smo

skloni sentimentalno reagirati. No, uzevši u cjelini, mi ih,

jednostavno, uopće ne vidimo.

Mnoga od te djece jednostavno odrastaju ne bivajući

osobito nesretnima, ili uopće svjesnima svoje posebnosti te

otkrivaju svoju osamljenost tek kad sami osnuju obitelj. Često

se bračno vežu za ljude uspješne u zajedništvu koji postaju,

zbunjeni i nesretni zbog toga što s njima teško mogu uspo-

staviti zajednicu.

No, neki odrastaju u tako destruktivnim obiteljima da

dolazi do ozbiljnih psiholoških i društvenih problema i baš

ih tu susrećemo u manje krajnjim, ali zato više frustriranim

stanjima. Njihova je frustriranost posljedica činjenice da su,

ustvari, sami na svijetu, ali se, ipak, još nadaju i čeznu.

Metaforički rečeno, oni i dalje sjedaju za stol večerati s

ostalim članovima obitelji i to u nadi da će dobiti hranu

umjesto praznih tanjura ili praznih kalorija. Ovo ih stavlja

u bolnu životnu situaciju u kojoj su izdvojeni i osamljeni, no

ipak porobljeni.

Primjer

Najživopisniji opis ovakve frustriranosti i ograničavanja

slobode dao mi je jedan trinaestogodišnji dječak, kada ga je

policija vratila u ustanovu iz koje je bio pobjegao po ne znam

koji put. Taj put, tražili su ga oko mjesec dana, kasno zimi,

a on je preživio tako što je provalio u jednu kućicu za ljetni

odmor, gdje je mogao naći hranu i zaklon.

Razgovarali smo o njegovoj užasnoj situaciji, a ja sam,

pomalo nespretno, pokušao opisati frustrirani odnos između

njega i njegovih roditelja, koji su oboje bili alkoholičari i

ovisnici o lijekovima.

- "Pa", reče nakon nekog vremena, "sada mislim da znamšto hoćete reći. To je kao u onim kućicama za ljetniodmor. Kada provalim u neku od njih zbog hrane, pro-kleto se razljutim ako ništa ne nađem. No, onda udarimnogom o hladnjak ili kantu za otpatke i idem dalje dosljedeće kuće. I, jednog sam dana došao do jedne velikekuće koja je imala podrum i sve ostalo. Vidio sam da subogati i bio sam siguran da mi se posrećilo. No, nećetevjerovati, kad vam ovo kažem: Ti su ljudi imali dvijeprostorije u tom podrumu - ostavu i vinski podrum - alisu bile zagrađene rešetkastim vratima od željeza s velikimlokotima, a ja nisam imao nikakvog alata s kojim bih tomogao otvoriti.

- Nećete mi vjerovati, presjedio sam tamo cijelu cjelcatunoć, zureći u svu onu hranu - koju nisam mogao dohvatiti- i, zar mislite da sam se uspio pribrati i otići do sljedećekuće? Ne, bogami nisam. Samo sam sjedio i plakao, k'oidiot!".Je li to ono na što ste mislili?..."

Važno je vidjeti ih onakvima kakvi jesu. Važno je zato što

se vrsta pomoći i skrbi na koju oni reagiraju potpuno razli-

kuje od one potrebne ostaloj djeci i mladeži. Oni su imuni

na iskustvo odraslih i vrlo često okreću leđa tjelesnom dodiru;

nikada ne traže pomoć - sami se snalaze ili samo traže usluge

i materi jalne stvari; i upravo kada pomislite kako ste s njima

uspostavili osobnu vezu, postajete "samo još jedan od odra-

slih"; imuni su na pedagošku strategiju i poučavanje, a druš-

tvo je za njih apstrakcija, baš kao i sve ostale zajednice; oni

su uvijek bili odgovornima za sebe, ali nemaju gotovo nika-

kvog dodira sa svojim osobnim potrebama, dok je njihova

društvena odgovornost jednaka nuli.

Prvi korak u pokušaju preuzimanja brige o toj djeci

predstavlja pomoć da sami sebe sagledaju doslovce kao usa-

mljenike bez roditelja s odgovornošću za vlastiti život. Ovo

nije isto što i suprotstavljanje ili raskid s roditeljima, već

znači, da se djeca moraju suočiti s činjenicom da u njihovoj

obitelji ne postoje značajke kao što su: odgovornost, skrb,

povjerenje i stabilan emocionalni odnos - koje su nužne za

pravo djetinjstvo. To, u početku, dovodi do osjećaja velikog

olakšanja, malo kasnije popraćenog tugom od koje se sporo

oporavljaju. Tek se u ovoj etapi može ostvariti sloboda koja

djeci dopušta odgovornost za svoj vlastiti život. Ovo je, za

mnoge odrasle, težak korak. Nositi u sebi takvu krajnju

usamljenost može biti vrlo teško. Sljedeći je korak lakši,

pogotovo za laike.

Naš nas uobičajeni osjećaj za humanost potiče na stvara-

nje veza, a stručno znanje omogućava nam pružanje pomoći.

Oba su činitelja vrijedna divljenja i nužna, ali od nas zahti-

jevaju da toj djeci pristupamo pod njihovim uvjetima. To

znači da ne smijemo misliti da smo mi ti koji znamo što je

za njih najbolje, već moramo imati dovoljno poštovanja i

strpljenja te mirno čekati, dopuštajući im eksperimentiranje

i samostalno pronalaženje rješenja. Moramo stalno biti svje-

sni da naš kontakt s njima nije i, ni u kom slučaju, ne može

biti zamjenom za ono što im je manjkalo s njihovim rodite-

ljima. To, nadalje, zahtijeva da se naš kontakt s njima temelji

na našoj osobnoj nesigurnosti i bespomoćnosti; da možemo

djelovati s jednakim dostojanstvom i suzdržavati se od uloge

pomagača.

Ukratko: to od nas zahtijeva odbacivanje velikog dijela

onoga što možemo svrstati pod pojam konvencionalne teorije

odgoja.

Mnoga od ove djece, koju roditelji ili društvo nisu izvrgli

teškom zlostavljanju, imaju, na neki način, karte u svojim

rukama. Ona su naviknuta na usamljenost pa je se ne boje

kao ni pomisli "biti sam". Štoviše, njihovo je izvorno, neiskva-

reno "ja" ostalo, često, netaknuto. Njihov početni dodir s tom

unutarnjom jezgrom nužno je polazište za razvoj kompeten-

tne osobne odgovornosti i prihvatljive društvene odgovorno-

sti - baš tim redosljedom. Društvena prilagodba nikada nije

olakšala ničiju životnu patnju; u najboljem je slučaju pružila

privremenu pomoć i zaštitu od veće patnje u nekom drugom

kontekstu.

IV.8. Roditeljska moć

Nitko, vjerojatno, ne dvoji u pogledu činjenice da roditeljiimaju moć nad djecom te da je sprovedba te moći čestonajodgovorniji način djelovanja. To se odnosi na obične,svakodnevne situacije - poput one s Jacobom i njegovimocem - kao i na veće i važnije sukobe. Odrasli, isto tako, imajumoć i izvan obitelji, koju, u skladu s različitim društvenimpravilima, nameću djeci i mladeži.

U svakidašnjem životu, susrećemo se s različitostima iz-među raznih kultura u pogledu načina nametanja ograniče-nja što ih postavljaju odrasli na područjima koja se kreću odfizičkog nasilja, odijevanja, sklapanja braka, vjerovanja doprava pojedinca na riječi i djela. Roditelji, koji su prisiljenimijenjati kulture ili koji se odluče na iseljavanje, često sesuočavaju s problemima vezanim s njihovim moralnim kon-ceptima te s činjenicom da navike koje su naučili prihvaćatikao zdrave odnose između djece i odraslih mogu obje straneučiniti nesretnima, a njihov odnos neskladnim. Ljudima,koji vuku svoje korijene iz kultura u kojima su moralnikoncepti puno jasniji, suočavanje s našim puno raznovrsni-jim sjevernoeuropskim moralom, često može kao roditeljimastvoriti trajnu osobnu patnju a što ima presudan utjecaj naživot cijele obitelji.

Također je opće poznato da mnogi roditelji i ostali odrasli

zlorabe svoju moć nad djecom u svakidašnjem životu. Razlo-

zi tome ideološke su i psihološke prirode. Najoptimističnije

što s tim u vezi možemo reći vjerojatno je to da je pokušaj

zanemarivanja te pojave ili odobravanje takve vrste ponaša-

nja na zalasku u većini dobro obaviještenih i demokratskih

društava. Isto se, do određenog stupnja, odnosi i na institu-

cionalizirano nasilje, tj. na zloporabu moći koja je sastavni

dio tradicije dječjih vrtića, Škola i pedagoške prakse te poli-

tičkih odluka, donošenih od mjesnih i središnjih vlasti odra-

slih.

U ovom kontekstu, neću se baviti sirovim i konkretnim

oblikom moći, nego ću se usredotočiti na nešto suptilnije

oblike. U tekstu koji slijedi pokušat ću, stoga, izdvojiti prijeko

potrebnu ravnotežu moći između djece i odraslih, skupa s

općom odgovornošću koja prati moć te načine na koje se

odgovornost za moć može sprovoditi. Tako ću, nadam se,

uspjeti pokazati put, u smislu osnovnih etičkih načela, za

interakciju između djece i odraslih. Po mom mišljenju, s

jednog zdravog stajališta, etička su razmatranja puno važnija

od većine moraliziranja, koje tradicionalno predstavlja po-

četnu točku za razgovor o odgajanju djece.

IV.9. Interakcija

Kad sam, nedavno, radio u južnoj Europi, čuo sam dvije

majke kako razgovaraju o odgoju. Jedna od njih bila je

duboko nesretna, jer se njezin osamnaestogodišnji sin trebao

pojaviti pred sudom zbog nekoliko sitnih krađa, koje je

počinio zajedno sa skupinom mladića njegove dobi s kojima

se smucao naokolo cijelu prošlu godinu.

Nakon što je prijateljici sve podrobno ispričala, kazala je:

- "Ja to jednostavno ne razumijem! Svo vrijeme, dok je išaou školu, bio je tako divan dječak. Pomagao je i bio marljivi uvijek među najboljim učenicima u razredu... Zato smo

mu uvijek tako puno dopuštali... Nikada mu ništa nismoodbili, ako smo mu ikako mogli pružiti što je želio. Smioje navečer izlaziti - odlazio je u disco-klubove i... Stvarnone znam što reći. Sve mu je bilo dopušteno, jer je bio takodobar i pametan dječak.

Nešto kasnije kada je temom razgovora postala njezina

petnaestogodišnja kćerka:- "Da, vjerojatno se pogrešno ophodim s njom, ali se ne

usuđujem drukčije. Sada joj ništa ne dopuštamo. Cijelovrijeme mora biti kod kuće, jer se bojim da može upastiu loše društvo... Ona, naravno, prosvjeduje i, vjerojatno,nije u redu s moje strane što to činim, ali se ne usuđujemništa drugo. Što je majci činiti?"

Osim iskrene zabrinutosti i zbunjenosti, izjava ove majke

odražava zanimljiv skup važnih aspekata tog problema. Ovo

je, istodobno, dobar primjer roditelja čije je uvjerenje da

pomaže, "činiti pravu stvar" uzdrmano. Nije li ono što je

smatrala pravilnim za svoga sina, nakraju, ipak pogrešno? A

ako je tako, je li pravilno ophoditi se suprotno s kćerkom?

Deseci tisuća roditelja djece pripadnika mladenačkih

bandi, ovisnika o drogi, zločinaca i mladih koji su si oduzeli

život, ili to pokušali, postavljaju si to isto pitanje svakog dana.

U svojoj strašnoj bespomoćnosti, pitaju sebe i jedni druge,

nisu li pogrešno primijenili svoju moć dok su je imali. Vjero-

jatno si svi roditelji postavljaju to isto pitanje svaki put kada

moraju donijeti neku odluku, veliku ili malu, vezanu za

njihovu djecu: Postupamo li pravilno? Je li ovo što radimo

dovoljno dobro?

Ovo što slijedi nije optuživanje tih roditelja, niti dokaz

njihove krivnje. To je izlaganje o zajedničkom snošenju

odgovornosti za dječji razvoj i sudbinu, a ta zajednička

odgovornost, prirodno, nosi sa sobom i dio krivnje. Ovo isto

odnosi se i na naše odrasle partnere u ljubavnim vezama.

(Koliko ja shvaćam, to općenito vrijedi za sve međuljudske

odnose, ali su neposredne posljedice osobito uočljive unutar

obiteljskih granica.)

U obiteljskoj terapiji ovu ideju objašnjavamo time što

kažemo da interakcijski proces u obitelji (ili između partnera)

može imati tri obilježja. On može biti: onoj koji stvara simpto-

me, onoj koji održava simptome i onaj u kojem su simptomi

izlječivi. Interakcija u svim obiteljima sadrži sva tri obilježja,

ali u različitim omjerima i u različito vrijeme tijekom života

obitelji. Ponekad je naš odnos konstruktivan i produktivan

za sve Članove obitelji; a ponekad, opet, može biti destrukti-

van; a povremeno nam je tako teško kao da gazimo po vodi.

Ovdje je najvažnije istaknuti da kvaliteta onoga što se

zbiva između nas određuje napredak obitelji. Bez obzira na

to je li obitelj zakazala ili napredovala, uvijek je to interak-

cija, a ne postupak pojedinca.

Kao što je većini ljudi jasno, interakcija se ne sastoji samo

u onome što se izravno vidi u izrazu lica ili gestama, niti u

onome što čujemo izraženo riječima i stavovima, već i u

onome što leži "između redaka" u obliku stavova koji se

podrazumijevaju, osjećaja, sukoba i cijele naše osobnosti. U

obiteljskoj terapiji razlikujemo sadržaj od procesa; ono što

činimo i kažemo od onoga kako to činimo i kažemo.

Tradicionalno smo naučeni sadržaj smatrati najvažnijim

činiteljem. To je nepravilno. Kada su sadržaj i proces uskla-

đeni, ta se dva činitelja povezuju u jednu cjelinu i poprimaju

jednaku važnost. No, kada to nije slučaj, tada je proces

važniji.

Većina nas je odrasla u obiteljima uz roditelje koji su

vjerovali da je ono što nam govore moralni zakoni kojima

nas uče, pravila kojih se moramo pridržavati u ponašanju,

da sve to odlučuje o kvaliteti našeg odgoja. Ako su se i sami

ponašali u skladu s visokim moralnim normama, onda su,

svakako, nastojali postaviti, manje više, ista pravila svojoj

djeci: ne laži, ne kradi, ne psuj, pristojno sjedi za stolom,

pristojno razgovaraj s ljudima itd...

Bili su svjesni vlastitih kontradikcija glede sadržaja, tj.

nedosljednosti između stavova i ponašanja te su znali da nisu

imali sreće i da je odgoj njihove djece bio nedjelotvoran.

Klasičan primjer za to je otac koji viče na sina: "Nemoj, boga

mu psovati, momče!"

INTERAKCIJA

Sadržaj ("što")

Proces ("kako")

Isto su tako znali da postoji određena povezanost između

kvalitete roditeljskih odnosa i odrastanja njihove djece. Ako

je otac pio ili krao, ili se roditelji neprestano prepirali i tukli,

bilo je potpuno razumljivo da djeca nisu napredovala i da

su izmicala svakom nadzoru.

No, nisu bili svjesni da je kvaliteta tog procesa bila pre-

sudna za uspjeh ili neuspjeh njihovih dobrih namjera. Oni

su jedino znali da je važno "pravilno postupati" pa kada to

nije dalo rezultate, onda nešto sigurno nije bilo u redu s

njihovom djecom, s prijateljima njihove djece ili ih to samo

Bog iskušava. A kada su preispitivali svoj uloženi trud, bilo

je to, uglavnom, u sljedećem obliku: "Zar nismo bili dovoljno

strpljivi? Nismo li ranije trebali vidjeti kud sve to vodi i nešto

poduzeti?"

Razmišljali su upravo poput majke, opisane na početku

ovog odjeljka, o tome što su učinili ili nisu učinili, a ne o tome,

kako su to učinili.

U ljubavnoj vezi između dvoje ravnopravnih odraslih,

oboje snose jednaku odgovornost za kvalitetu interakcije, dok

odrasli snose svu odgovornost za kvalitetu odnosa s djecom.

Ovo se odnosi na interakciju između djece i roditelja u

obitelji; djece i odgojitelja u jaslicama, dječjim vrtićima i

školama i djece i odraslih u društvu.

Ovo što sam upravo iznio nije izražavanje nekog osobitog

stava spram interakcije između djece i odraslih, stava poput,

primjerice, stajanja na stranu djece. Jednostavno je činjenica

da, mada djeca i mladi utječu na proces u suodnosu s

odraslima, oni nisu sposobni snositi odgovornost za to. Tamo

gdje se odgovornost obrušava na djecu, razvoj takve djece je

nezdrav.

Postupno se privikavamo na tu činjenicu i učimo o nače-

lima koja stvaraju zdrave procese. Problem je u tome što je

način utjecaja odraslih na taj proces uvelike izvan njihove

kontrole. Mi na njega utječemo putem naše osobnosti, naših

svjesnih i podsvjesih sukoba sa samim sobom i s drugima;

putem osjećaja i raspoloženja koje zanemarujemo ili potisku-

jemo, putem promjena raspoloženja koje ni sami ne možemo

otkriti; putem naše pretjerane želje za pravilnim postupa-

njem i straha od pogrešnog - da spomenemo samo neke od

činitelja.

To je moć koju imamo nad našom djecom. Neovisno o

osobinama s kojima su, možda, rođena, mi imamo moć u

interakcijskom procesu koji određuje njihov razvoj i kvalitetu

života, sve dok sami ne postanu odraslima i preuzmu stvar u

svoje ruke.

Drugim riječima, ne možemo se Čuvati i zaštititi, kako su

vjerovali naši roditelji i njihovi roditelji, visokim moralnim

načelima, ili postupati kao da većina naših suvremenika

misli da je u pravu. Moramo napustiti cijelu tu zamisao da

je uopće moguće postupati "pravilno".

Naprotiv, moramo stvoriti etički zakon za naše odnose s

djecom i pritom dobro slušati i gledati da nam se ne omakne

kakva velika pogreška, što je unatoč svemu neminovno, te

otvoreno za nju preuzeti odgovornost. Jedino ovakva sproved-

ba etike može osloboditi djecu, kako bi se razvijala na zdrav

način. Pomoć nam je na dohvat ruke u obliku dječjih kom-

petentnih reakcija, što nas podsjeća na nas same kada smo

zapadali u neprilike.

Dopustite mi vratiti se, na trenutak, onoj nesretnoj majci

i njezinoj dvojbi u pogledu odgoja njezina sina. Ona i suprug

odgajali su svog sina prema dobroj staroj formuli: ako se

dječak dobro razvija, treba ga hvaliti i nagraditi, a ako ne,

onda ga treba pritegnuti i ograničiti mu slobodu.

U kulturi u kojoj ta obitelj živi nema dvojbe o sadržaju:

radi se o tome da djeca budu dobra, marljiva i pametna u

školi te da, općenito, izvršavaju ono što im roditelji kažu.

Ideal je potpuna prilagodba i vanjska kontrola. Da su sadržaj

i proces bili usklađeni, on bi ispao dobar mladić koji bi svoju

majku smatrao prvom do Djevice Marije, a s ocem bi bio

popio čašu, dvije uz nedjeljni ručak.

No, ispalo je drukčije. U interakciji je postojao destruktiv-

ni elemenat, a u takvim slučajevima, izvana nadzirani ideal

odjedanput postaje opasnim. I, eto ga tu gdje stoji, s dobrim

ocjenama, niskim stupnjem samosvijesti, manjkom osobne

odgovornosti i čežnjom za bilo kakvom vrstom društvenog

identiteta, samo pod uvjetom da ne podsjeća na roditeljski.

To dovodi do preuzimanja moći od strane lošeg društva - one

iste vrste moći kakvu su imali njegovi roditelji: ako činiš ono

što i mi, onda te prihvaćamo; ako ne, onda van i smrzavaj

se!

Majka je imala pravo pretpostavljajući da bi obrnuta

strategija spram kćerke bila nedjelotvorna. U njihovoj kultu-

ri, krenulo bi joj slabo u školi, ili bi se drsko svađala s

roditeljima, ili zatrudnjela kako bi mogla otići od kuće.

Djeca surađuju i u konstruktivnim i u destruktivnim

procesima u obitelji. Njihova im psiha ne dopušta razlučiva-

nje. S razvojem njihove svjesnosti, jezika i vrijednosti, oni se

postupno osposobljavaju za odbacivanje roditeljskog de-

struktivnog ponašanja, ali im se ono, ipak, uvlači pod kožu i

postaje sastavnim dijelom njihove ličnosti. Stoga, kada se

djeca počinju ponašati destruktivno ili autodestruktivno (ovi-

sno o tome je li surađuju izravno ili nesvjesno), moguće je, s

velikom sigurnošću, pretpostaviti tri stvari:

- Oni se nisu prvi u obitelji počeli ponašati destruktiv-no/autodestruktivno. Uvijek prvi počinju roditelji.

- Odrasli u obitelji nisu, u pravilu, svjesni svog destruktiv-nog/autodestruktivnog ponašanja pa, u tom smislu, nisukrivi.

- Destruktivno/autodestruktivno ponašanje razvijalo se inastajalo godinama. Mada je moguće ustvrditi određeni,ne tako davni, događaj iz djetetova života, to samo imaza posljedicu pojašnjavanje tog ponašanja. (Dojenčad,međutim, često, brže i neposredni je reagira.)

Nemoguće nam je odbaciti tu moć odraslih te postoje

granice koliko se možemo pripremiti kako da je primjenjuje-

mo, iz jednostavnog razloga, što premalo znamo o sebi i što

su sva djeca različita. Nemoguće je spoznati tko je to dijete

bilo koje smo imali i kakvima smo se mi pokazali, prije no

što prođe dugo vremena od njihovog odvajanja od kuće.

IV.10. Odgovorna primjena moći

Roditelji različito gledaju na roditeljsku odgovornost, tj.

na odgovornost za razvoj i dobrobit djece, što uključuje

njihovo očitovanje tjelesne, ekonomske i društvene moći.

Nije teško odrediti da imamo pravo na primjenu fizičke

sile prema trogodišnjem djetetu koje upravo treba prijeći

preko ulice, a svjetlo na semaforu je crveno, ih" koje liječnik

treba liječiti. Na sličan način, primorani smo dobro razmo-

triti obiteljsku ekonomsku situaciju u cjelini i u odnosu na

budućnost pa, stoga, ponekad moramo primijeniti našu eko-

nomsku moć.

Isto tako, normalno je da mi odlučujemo - hoćemo li dijete

smjestiti u jaslice ili koju će školu pohađati šestogodišnjak.

Na taj način, mi legitimiramo našu društvenu moć.

Pravi izvor sukoba počinje se najprije javljati kada se naša

roditeljska odgovornost počinje natjecati s dječjom osobnom

odgovornošću ili kada je potpuno preuzme. To se, po tradi-

ciji, zbiva na sljedećim područjima: ishrana, spavanje, škola,

odijevanje, domaći zadaci, džeparac i jutarnje ustajanje.

Ovome još možemo dodati "zonu sumraka" koja uključuje

pospremanje, čišćenje, osobnu higijenu i posvećivanje vreme-

na ostalim članovima obitelji (tetke, stričevi i ujaci, bake,

djedovi itd.). Popis mogućih područja sukoba ponešto se

razlikuje od zemlje do zemlje te prema društvenom položaj,

a ja ovdje nemam namjeru, niti davati iscrpan popis, niti

opisivati svako pojedino područje. Umjesto toga, izdvojit ću

ih nekoliko kako bih ispitao moguće pristupe i posljedice.

Ovo ne treba shvatiti kao pokušaj promicanja neke vrste

anti-života bez sukoba između roditelja i djece, već kao

nastojanje stvaranja smjernica za pronalaženje izlaza iz

nedoumica o tomu što se stvarno u obitelji zbiva i koliko je

to dobrohotno i zdravo za sve sudionike.

Primjerice, je li dobro djecu ujutro buditi ili bi to oni mogli

i sami? Odgovor je da oni to s lakoćom mogu od svoje 3.

godine.

Radi se o tome da je upravo pitanje početka dana jedan

od onih koji uzrokuju sukobe u mnogim obiteljima, gotovo

svakog jutra. Već je postalo tradicijom da se broj pokušaja

buđenja djece razmjerno povećava s njihovim godinama. Ali

to nema nikakve veze s činjenicom da djeca ne mogu preuzeti

odgovornost da svakako ustanu na vrijeme. Pa, što je, onda,

razlog tome?

To se, u pravilu, događa iz dva razloga: kao prvo, mnogiroditelji igraju dvostruku igru - bude svoju djecu, ali imistodobno govore da bi to trebali sami činiti. Drugo, djecasurađuju. Kada nešto nastavljate činiti za neku osobu, a onaje to sposobna učiniti sama, onda ta osoba postaje bespomoć-na i ovisna. Ovo je primjer sudaranja razvoja osobne odgo-vornosti s roditeljskom odgovornošću. Postoje očigledni prak-tični razlozi zašto bi djeca i mladi u određenoj dobi trebalimoći reagirati na budilicu i ustati kada zvoni. S druge strane,nisu li roditelji krivi ako djeca ne ustanu na vrijeme, pa impobjegne autobus i zakasne u školu? Nisu li, jednostavno,roditelji odgovorni da im djeca na vrijeme stižu u školu?

Odgovor je jednostavan. Možete napraviti kako vam naj-više odgovara. Ako ste u stanju smireno i nasmiješeno buditisvoju djecu, a ona stvarno reagiraju i ustaju, onda obveznonastavite!

Ako, pak, s druge strane, to ne možete, onda je razumno

prestati. Ako se to razvija do stupnja kada postajete živčani

i uzrujani, jer ih je nužno zvati po nekoliko puta prije nego

što ustanu pa vam tako loše započne dan, onda vam je to

pokazatelj koji sam upravo spomenuo. Ja to zovem "destruk-

tivnim sukobom". Sukob koji postaje sve redovitiji i u kojem

dijalog između sukobljenih strana postaje sve negativniji u

obliku pokuda, predbacivanja, optužbi, prostota, ironije i sar-

kazma.

Kada se ovo zbiva, to najprije znači da su roditelji preko-

račili svoje vlastite granice te da su na sebe preuzeli odgovor-

nost koja bi trebala pripadati djeci:

Problem se, ovdje, ne sastoji u tome može li dvoje velike

djece preuzeti odgovornost. Njima je to lako. Sigurno će,

najprije, nekoliko puta prespavati, ili se čak samo pretvarati

da su prespavali, kako bi odgovornost prebacili na roditelje,

ali će to ubrzo proći.

Problem je u tome da kada roditelji odluče preuzeti

odgovornost koja, zapravo, pripada djeci, onda to uključuje

dodatnu odgovornost, tj. krivnju za neuspjeh kojega su dokaz

destruktivni sukobi (tj. destruktivni interakcijski proces). Tu

je još i obveza vraćanja odgovornosti.

Upravo su u vezi s tim roditelji redovito neodgovorno

postupali u prošlosti, pripisujući djeci svu krivnju za sukob.

Ako, umjesto toga, roditelji odluče preuzeti odgovornost

u ovoj situaciji i istodobno djeci dati primjer za preuzimanje

osobne odgovornosti, onda mogu sjesti sa svojom djecom i

kazati nešto slično sljedećem:

"Slušajte sada. Kad ste bili mali, mislili smo da je lijepobuditi vas ujutro pa smo mi preuzeli odgovornost da ustanetena vrijeme. Ali sada mislimo da to više nije potrebno i,zapravo se, svaki dan samo uzrujavamo. Zato smo odlučilivratiti vam vajšu odgovornost. Ako, tu i tamo, kasno legnetepa se budete bojali da nećete čuti budilicu, onda nam samorecite pa ćemo vam mi pomoći. Ali, inače ćete se, odsad,morati sami postarati da svako jutro ustajete na vrijeme."

Tako je odgovornost vraćena onome kome pripada, oba-zrivo, ali odlučno. Nitko nije okrivljen, a roditelji su pružililijep primjer djeci. Destruktivan je proces otklonjen i zamije-njen konstruktivnim, a to je daleko važnije za dječju buduć-nost, nego nekoliko zakašnjenja u školu.

Isti bi se postupak mogao opisati i u vezi sa situacijom ukojoj roditelji također preuzimaju odgovornost na sebe. Na-ime, radi se o odlasku djece na spavanje u određeno vrijemesvake večeri. I ta tradicija stvara nebrojene svakidašnje de-struktivne sukobe.

Djeca su potpuno sposobna voditi računa o vremenuodlaske na spavanje. Kao na mnogim drugim područjima,kopirat će svoje roditelje. Uglavnom će dovoljno spavati, aliće ponekad, baš kao i njihovi roditelji, spavati premalo, jerće biti zauzeti nečim važnim, uživati u nečemu ili na televizijigledati neki osobit program.

No, to znači da djeca trebaju odlučivati o vremenu odla-ska na spavanje, ako roditelji žele drukčije. Neovisno o tomeje li roditelji tako odlučuju, jer žele za sebe mir i tišinu, iližele da se djeca dovoljno odmaraju, ili iz nekog posve drugograzloga, oni mogu primijeniti svoju moć i očitovati svojuroditeljsku odgovornost.

U takvom slučaju, jedino su oni odgovorni ako se interak-

cija razvija destruktivno pa na njima leži odgovornost za

promjenu njihovih odluka ili stavova, ako do toga dođe.

Možda je za djecu zdravije da se noću dobro naspavaju, ali

onoga trenutka kada dođe do destruktivnih sukoba vezanih

za vrijeme odlaska na spavanje, oni su kudikamo pogubniji

za zdravlje. Proces nadvladava sadržaj; kvaliteta odnosa

prevladava nad stavom i metodom.

Važno je biti svjestan definicije "destruktivnog sukoba".

Obični sukobi, koji su, jednostavno, stvar različitih želja

roditelja i djece, nisu nezdravi. Činjenica da djeca započinju

ovako: "O, mogu li večeras ostati malo dulje?", znak je njiho-

vog, kao i obiteljskog zdravlja. Može se odgovoriti s "da" ili

"ne", već prema nahođenju roditelja, ili mogu započeti nekom

vrstom dogovora, ovisno o situaciji. Ako je djetetov način više

obramben, kao naprimjer: "O, zašto uvijek moram ići u krevet

tako rano?" - onda treba ovako odgovoriti: "Zato što ja tako

hoću!" (upamtite da roditelj preuzima odgovornost); ili se

može postići dogovor, ako se to smatra prikladnijim. Ali ne

valja kazati: "Zato što si umoran, a ujutro moraš rano ustati."

Jedna je stvar preuzeti djetetovu osobnu odgovornost, a posve

druga imati monopol nad njihovim potrebama i osjećajima.

Činjenica da su djeca vrlo često svjesna onoga što bi željela

raditi, ali ne tako često i onoga što im je potrebno, ne znači

da i roditelji baš uvijek znaju što je djeci nužno. Pa ako dijete

kaže: "Da, ali ja uopće nisam pospan!" - tada odgovor na to

treba biti: Ma, znam da te to srdi, ali svejedno hoću da ideš

na spavanje." Ovako treba reći i kad dijete već jedva gleda od

pospanosti, a ramena su mu se objesila do koljena. Baš kao

što je za kvalitetu suodnosa presudno da odrasli preuzmu

odgovornost za sebe, isto je tako važno da ne zaziru od

sukoba. Sukobi sami po sebi nisu opasni po zdravlje obitelji.

Opasan je način na koji se oni odvijaju.

Razmotrimo još jedno područje koje često uzrokuje suko-

be - dječja domaća zadaća - i pokušajmo ga podrobno

ispitati, kako bismo ustvrdili aspekte koji utječu na interak-

cijski proces.

Nakon što im djeca pohađaju školu 3 do 4 godine, mnogi

su roditelji skloni, kao što je bio slučaj i u mojoj obitelji,

dopustiti da ono početno zanimanje za dječje napredovanje

u školi malo splasne. Zbog toga se roditelji pretvaraju u

roditeljsku automatsku telefonsku sekretaricu, koja kaže stva-

ri kao naprimjer:

- "Je l' bilo dobro u školi?"- "Imaš li što za zadaću za sutra? Nemaš? Čini mi se, da ti

nikad nemaš ništa za zadaću. Sigurno?"

Kontrola je zamijenila zanimanje. Ona se osjeća u boji

glasa, izrazu lica te gestama i pokretima. Umjesto topline,

sada je obilježje procesa hladnoća, umjesto dodira, udalje-

nost. Nadzor rađa neodgovornošću, a udaljenost dovodi do

ravnodušnosti.

Od ove točke nadalje, postoji nekoliko mogućnosti. Ako

dijete voli ići u školu i zadaću smatra svečanom dužnošću,

onda će se malo toga promijeniti. Ako nije tako, počet će se

pojavljivati bijele laži, varanje, poruke od učiteljice i teška

svakidašnja borba oko pisanja domaće zadaće. Pa, u čemu

je, onda, ovdje roditeljska dilema? U tome, između ostalog,

što su se učitelji cijelog svijeta složili i udružili u tome da je

domaća zadaća odgovornost roditelja. To je i nelogično i

neprimjereno te to stavlja djecu i roditelje u nemoguću

situaciju.

Svjestan sam Činjenice da se mnoga djeca i roditelji nauče

nositi s ovakvom situacijom i uspostavljati uravnoteženu

suradnju. Ali, isto toliki broj onih Čiji su odnosi sa Školom i

jednih prema drugima manje skladni, u tome ne uspijeva.

Naravno da je posve logično da je domaća zadaća stvar

koja se tiče učenika i učitelja, a roditelji bi se trebali slobodno

zanimati za djetetovu zadaću i pomoći mu oko problema iz

pojedinih predmeta, ako je nužno. To bi djeci pružilo mo-

gućnost razvoja njihove osobne odgovornosti, a roditeljima

mogućnost pridonošenja s njihovom roditeljskom odgovor-

nošću i dubljim poznavanjem djeteta u situacijama kada

dolazi do ozbiljnih sukoba u suradnji između učitelja i

učenika. Kako sada stvari stoje, roditeljsko se djelovanje

svodi na produženu ruku učitelja.

No, sve dok se ova situacija s vremenom ne promijeni,

roditelji i djeca dolazit će u destruktivne sukobe zbog doma-

ćih zadaća. Kada do toga dođe, treba primijeniti istu strate-

giju kao što je ona vezana za jutarnja ustajanja i odlaske na

počinak: vratiti odgovornost onome kome pripada.

Ako se ovakav sukob proteže kroz dulje vrijeme, razdoblje

prijelaza može biti teškim za obje strane. Djetetu je teško

ponovno preuzeti osobnu odgovornost, a ništa manje teško

nije ni roditeljima koji se moraju odreći kontrole. I onda,

odjednom, to se ipak dogodi! Dođe taj prekrasan dan kada

roditelji ponovno osjete iskreno zanimanje i iskazuju ga tako

da ne uzrokuju djetetovo zatvaranje. A jednog drugog prekra-

snog dana, dešava se čudo: Pitate svog dvanaestogodišnjeg

sina, - ima li puno za zadaću za sljedeći dan, a on vam

odgovara:

- "Da, brdo! Ali sam odlučio otići u luku i pecati. Danas jepravi dan za pecanje!"

Kada dođe taj dan, problem je riješen. On je povratio

osobnu odgovornost i njegov mu položaj dopušta da svoju

dobrobit stavi na prvo mjesto, umjesto dužnosti, bez varanja

i laganja. Za mnoge će roditelje to biti težak zalogaj -

roditeljska automatska sprava za odgovore navit će se na

upozorenja, dužnosti i probleme oko zaposlenja nakon ško-

lovanja - no ja vam preporučujem da to proslavite uz šam-

panjac!

Kvaliteta interakcije u potpunosti ovisi o roditeljskom

preuzimanju djelatne odgovornosti uz dopuštenje preuzima-

nja odgovornosti djeci, a ne o pasivnom, malodušnom odu-

stajanju, kad su suočeni s ovakvim neprestanim sukobima.

Takva djelatna odgovornost zaustavlja destruktivne sukobe,

dok ih malodušnost ("Ne vrijedi ništa govoriti!") samo stišava.

Roditelji očituju različite vidove svoje moći u mnogim

prigodama svakog dana, i to u pogledu važnih i nevažnih

stvari. Tako i treba biti. Sve negdje do adolescentske dobi,

djeci su stvarno potrebni roditelji koji imaju hrabrosti biti

superiornima i koji imaju djelovati na temelju svojih širih

spoznaja, iskustva i znanja - kao protivnici u prijateljskom

sporu, donositelji odluka i izvršitelji moći.

Sve te odluke, velike i male, važne i nevažne, ostavljaju na

djecu dojam. Ona će, ako su zdrava, reagirati verbalno,

emotivno i tjelesno. Djeca postaju veselom, tužnom, bije-

snom, povrijeđenom, zadovoljnom, protuslove, kude i koriste

se svim ostalim aspektima svog duševnog i osjećajnog raspo-

na reakcija. Kada nam se posreći i naš se odnos s djecom

odvija na najbolji način, dobivamo spontane, osobne reakci-

je, tako da uvijek znamo na čemu smo s njima.

U dobro nam poznatim patrijarhalnim obiteljima, bile su

dopuštene tzv. pozitivne reakcije, dok su one, tzv. negativne

bile zabranjene. Ti tzv. negativni osjećaji zvali su se tako jer

ih okruženje nije odobravalo, a ne zato što bi bili negativni-

ma za one koji su ih imali. To bi bilo samo u slučaju da su

potisnuti.

Stoga se dječje negativne reakcije na roditeljsko očitovanje

moći, po tradiciji, potiskuju, osuđuju ili kude. To ima dvije

posljedice: ili prevlada potiskivanje pa dijete gubi samosvi-

jest i postaje podložno; ili, kako dijete odrasta, te se suspre-

gnute reakcije počinju burno iskazivati, a to dovodi do

daljnjeg osuđivanja.

Preko spontanih reakcija djece i mladih najbliže smo

pravom iskazivanju njihova integriteta, karaktera i bića.

Prema tome, klasični, kritički način ophođenja s njima pred-

stavlja narušavanje njihova integriteta.

Možemo se poslužiti našom ekonomskom, fizičkom i druš-

tvenom moći, kako bismo djeci pružili ili odbili stvari i

okolnosti koje žele, ili su im potrebne; no kada je primjenju-

jemo, kako bismo njihove reakcije i osjećaje pretvorili u nešto

drugo, stnnoglavljujemo se niz stazu zloporabe moći. Naš

nam roditeljski položaj ne daje pravo narušavati sam život.

Upravo su ovakva ista etička pravila nužna za stvaranje

zdravih odnosa s drugim odraslima, temeljenih na ravno-

pravnom dostojanstvu.

Ogromna je razlika između sljedećih reakcija odraslih na

dijete koje kipi od srdžbe i frustriranosti, zbog nekog ograni-

čavanja ili odbijanja:- "Prestani se praviti važan, inače ću se pobrinuti da stvar-

no dobiješ razlog za urlanje!" (U ovom najprimitivnijemobliku, ova verzija još sadrži nekoliko udaraca i naređe-nja za postupanje.)

- "Slušaj. Nije mi drago kada se tako uzrujaš. Žao mi je, aliti najozbiljnije kažem "ne". Ne mogu to, jednostavno,prihvatiti." (A u najrazvijenijem obliku, glasi ovako: "Obože! Nisam shvaćao da ti to toliko znači. Dođi ovamo iobjasni mi zašto ti je to toliko važno.")

Ni odrasli, ni djeca ne mogu se nositi s tim kada neupućenioptužuju njihovo spontano iskazivanje života. S tim u vezi,jedina razlika između djece i odraslih u tome je da djeca,tijekom nekoliko godina svoga života imaju osjećaj da je svijetradi njih stvoren, a da su njihovi roditelji svemoćni i savršeni.Ubrzo, će, bez da budu poniženi, naučiti da tome nije tako.

V. P O G L A V L J E

GRANICE

Tijekom čitave povijesti odgoja roditelji su imali problema

s dječjim poštivanjem granica koje su oni postavili glede

ponašanja i osobnog iskazivanja, tako da i danas možemo

često čuti roditelje kako pitaju: "Kako postići da djeca poštuju

granice koje smo im odredili?"

Nije uvijek jasno što se misli pod izrazom "granice". U

stara, dobra vremena, to je bilo sinonimom za unutarnja

pravila obitelji što su ih odredili odrasli, a kojih su se djeca

morala pridržavati. Granice su bile više-manje iste unutar

pojedinog društva i društvene skupine pa je to olakšavalo

njihovo nametanje, za razliku od danas, kad je to puno teže,

zbog velike raznolikosti.

Iz mnogo razloga, ne možemo se više služiti starim nači-

nom postavljanja granica, ali temeljni je problem uvijek isti:

granice su se nametale tako da su narušavale dječje vlastite

granice. Stoga je najčešća posljedica toga bila (i još uvijek

jest) dječja nesposobnost za poštivanje ljudskih osobina te

strah od moći.

Kolektivna svijest djece i mladih znatno je porasla u

proteklih trideset godina. Smanjilo se strahopoštovanje au-

toriteta i otvoren je put koji vodi u ravnopravno dostojanstvo

ljudi. Tako je preživio zastarjeli pojam postavljanja granica.

On može funkcionirati jedino uz pomoć masovne zloporabe

moći ili manipuliranja dječjom temeljnom željom za surad-

njom s odraslima o kojima su ovisni.

No, to ne znači da je pogrešna tvrdnja "da su djeci nužne

granice kako bi se osjećala sigurnom", već samo da moramo

naučiti shvatiti granice kao nešto više od pukog obiteljskog

"propisa". Prije smo, moglo bi se reći, granice postavljali oko

djece.

Umjesto toga, odrasli moraju početi postavljati granice za

sebe. Ne u tom smislu da, u ime demokracije, mora postojati

jedan opći "zakon" za odrasle, već da odrasli moraju naučiti

označiti svoje osobne, pojedinačne granice u svom odnosu s

djecom.

Umjesto autoritativne moći, potreban je osobni autoritet,

koji se razvija ukorak s narušavanjem i povredama granica

što čine djeca i odrasli. Za mnoge će odrasle to samo značiti

da će stvarno imati priliku razvijati svoju vlastitu osobnu

odgovornost i jezik i to kada budu imali djecu, mada i

ljubavna veza s drugom odraslom osobom potiče taj razvoj.

Nekima će to biti puno lakše, jer su odrasli u obiteljima u

kojima je poštovanje njihovog integriteta bilo smislom njiho-

va odgoja.

V.1. Napuštanje uloga

Sve do nedavna, preuzimanje različitih uloga odraslih uodnosu s djecom uzimalo se zdravo za gotovo. Bilo je mogućeigrati različite uloge u životu djece - oca, majke, učitelja, bakeili djeda itd., a svaka od tih uloga imala je svoju funkciju. Terazličite uloge imale su svoje stavove, svoj osobni govor tijelai svoj osobni rječnik, koji su bili obojeni osobnošću određeneodrasle osobe, ali su, ipak, u velikoj mjeri bili stereotipnima.

Djeci i mladima, u suvremenom, slobodnim društvimasvojstveno je da vrlo slabo poštuje te stereotipne uloge odra-slih. Mogli bismo reći da su se mladi brže izjednačili s namanegoli mi s njima. Ne dvojim da će se takav razvoj, u svakompogledu, pokazati kao prednost za obje strane, osobito sobzirom na kvalitetu njihovih međusobnih odnosa.

No, u previrućem prijelaznom razdoblju to dovodi donekih vrlo teških sukoba čija su posljedica ozbiljni problemivezani za interakcije u mnogim obiteljima. Narav tih proble-ma ne razlikuje se mnogo od one koja je obilježavala odnose

između muškaraca i žena, kada su žene uporno zahtijevale

pravo na jednako poštovanje. Danas, u mnogim obiteljima,

divljaju borbe za moć između roditelja i djece, dok su, opet,

u drugima roditelji postali tako malodušni da se njihovi

rijetki pokušaji ulijevanja poštovanja čine praznima i neu-

spješnima.

Sudeći po mom iskustvu, djeci sa simptomatičnim ili

problematičnim ponašanjem treba prići s jednakim poštova-

njem njihova integriteta, samosvijesti i osobne odgovornosti

kao i onima potpuno usklađenima. To znači da roditelji, čija

djeca pokazuju veliku želju za pronalaženjem granica, mo-

raju isto tako naučiti odbaciti ulogu majke ili oca i umjesto

nje početi izgrađivati svoj osobni autoritet.

Napuštanje uloga nije nimalo laka zadaća i potrebno je

neko vrijeme da bi nestalo obrambenog žaljenja, predbaci-

vanja i kritičnosti u našem izrazu lica i boji glasa pogotovo,

ako smo na rubu odustajanja. To navodi neke roditelje da

izaberu, naizgled, lakše rješenje, koje je više u skladu s

klasičnom ulogom: apsolutni autoritet vladara nadopunjen

s nešto moderne tehnike dogovaranja i pedagoške teorije o

stupanju u pregovore.

Takvo je rješenje opasno. Ono ne razlikuje samopoštova-

nje odraslih od taštine te izjednačuje dječje potrebe za topli-

nom i kontaktom s pravilima i strukturom.

Odbacivanje uloge može za mnoge roditelje predstavljati

gubitak jer je ona postala njihovim utočištem u kojemu su se

potvrđivali kao odgovorne odrasle osobe i koji su, jednostav-

no, naučili da je to jedini pravi i predani način bivanja

roditeljem. Prvi pokušaji snalaženja izvan te uloge mogu ih,

stoga, suočiti s velikom osobnom nesigurnošću i stvoritiosjećaj da nisu dorasli roditeljskoj odgovornosti. Osjećaju seogoljenima, potpuno lišenima autoriteta, ali, u pravilu, osje-ćaju da su im djeca zadovoljnija što imaju roditelje koji suim se, odjednom, približili na drukčiji način.

Uloga kao i način na koji je svaki roditelj igra dobra jepolazna točka i vrijedan poticaj za pokušaj primjene alter-native - unošenja sebe:

- Poslušajte što kaže roditeljski "automatski uređaj za od-govore"! A onda se upitajte:

S koliko se od onoga što kažem zapravo slažem - natemelju mojih stavova i iskustva? Koje su od mojih izjavasamo površno preuzeto naslijeđe iz mog vlastitog odgoja?Koliko puta kažem nešto što me boljelo kad su to govorilimoji roditelji? Koliko je od onoga što kažem i činim stvarnostvar odanosti prema partneru? Što govorim samo zato jersam to čula od odgojitelja u dječjem vrtiću? Mislim li jastvarno tako ili drukčije?

- Slušajte i gledajte svoju djecu!

A onda se upitajte: Kad im vidim tračak boli u očima? Kad

prkosno isturaju bradicu? Kad su im leđa ukočena od srdito-

sti i prkosa? Kad im je snaga zgusnuta i jaka? Kad su im oči

jasne, a tijela opuštena? Kad su sretni i veseli, a kad samo

jure za uspjehom? Kad plaču zbog normalne i nužne frustri-

ranosti, a kad plaču od žalosti?- Usporedite djecu koju ste stvorili u svojim mislima i

stavovima s onom koja stvarno postoje.

I upitajte se: Odakle mi ta mišljenja i stavovi? Koji od njih

se temelje na mojim stvarnim kriterijima, a koje bi trebalo

odbaciti? Koliko će me uznemiriti reakcije drugih ako promi-

jenim mišljenje i stavove?

- Razgovarajte sa svojom djecom, partnerom i drugimodraslima. I razmislite o sljedećem:

Kakav dojam ostavljam? Kako me drugi vide? Kako vidim

samog/samu sebe? Usuđujem li se biti to što jesam ili bih se

radije prilagodio/prilagodila? Što sam, primjerice, danas

rekla što drugi drže čudnim, uvredljivim ili površnim? Dije-

lim li i ja njihovo mišljenje?

Ne možemo svakodnevno odbacivati svoje uloge, niti je to

nužno. Djeca odmah osjete, kada roditelji sami sebe shvaćaju

ozbiljno i reagiraju gotovo istodobno promjenom ponašanja.

Isto se događa ako je motiv roditelja bila strategija da ih se

pridobije za "pristojno" ponašanje. Ona se upravo tada pre-

staju tako ponašati.

V.2. Postavite svoje granice

Većina nas ima dvije vrste granica. Jedne su razmjerno

stabilne, dok se druge mijenjaju u skladu s našom osobnom

dobrobiti.

U stabilne granice mogli bismo primjerice ubrojiti sljede-

će:

- Želim da skidaš cipele prije ulaženja u dnevnu sobu.- Želim da pospremiš igračke prije odlaska na spavanje.- Želim da odlaziš sa mnom u crkvu, dok ne budeš dovoljno

zreo/zrela da možeš sam/sama odlučivati o pitanjimavjere.

- Želim da i ja imam svoju riječ o onome što gledaš nateleviziji.

Ovo u popisu, naravno, nema kraja jer sadrži opće norme

koje roditelji, u različitim kulturama, odabiru kako bi utje-

cali na svoju obitelj u smislu obogaćivanja ili zaštite djece.

Velika je prednost iskazati ove opće norme osobnim jezi-

kom. Napravite usporedbu sljedećeg:

- Ne smiješ u cipelama ulaziti u dnevnu sobu.- Nije dobro da u tvojim godinama gledaš baš sve na TV.

Prednost osobnog stava iza ovih općih granica jest u tome

što to djeci mnogo više znači i olakšava im poštovanje rodi-

telja kao osoba (tj. njihove unutarnje osobe, a ne vanjske

uloge), nego kad se od njih traži poštivanje općih "istina" i

pravila. Djeca žele surađivati sa svojim roditeljima, osobito

ako im se obraćaju osobno i s ravnopravnim dostojanstvom,

umjesto kritički, izazivajući osjećaj nevažnosti, neodgovorno-

sti, krivnje i prigluposti. I ovo je jedno od područja u kojem

nema razlika između djece i odraslih.

Druga vrsta granica osobne je prirode i povezana sa

specifičnim pitanjima, kao naprimjer:

- Nemoj sada svirati glasovir. Želim malo mira.- Rado ću ti kasnije čitati priču, sada želim razgovarati s

mamom.- Danas meni treba kada.- Nemoj mi više sjediti u krilu. Morat ćeš sići.- Nemoj mi skidati knjige s police.- Danas mi je takav dan, kad poželim da nemam obitelj!

Želim da me svi ostave na miru, pa makar kuća gorjela!- Nemoj se danas igrati s mojom kozmetikom.

Osobni jezik temelj je poruke. Sadržaj poruke, manje, je

važan s obzirom na osjećaj. Riječi nas vrijeđaju, a ne osjećaji.

Nema ničeg lošeg u tuzi, ljutnji, humoru ili iritiranosti. Nije

važno ako se djeca "osjećaju odbijena", ako se to stvarno zbiva.

Na taj način ona uče da ne mogu uvijek dobiti što žele te da

individualno postojanje i zajedništvo mogu ići jedno s dru-

gim.

Naš individualni temperament, osjećaji te usponi i padovi

naših emocionalanih stanja dio su našeg bića pa su, stoga,

ne samo opravdani već i poželjni dio poruke. Jezik određuje

granice; osjećaji održavaju toplinu kontakta. Osobito u Skan-

dinaviji, često zaboravljamo da postoje dvije vrste topline

između ljudi: ona koja nas zbližava te ona, koja dovodi do

usijanja - no, obje su prisutne i jednako snažne.

Osobni jezik - "želim"; "ne želim" itd., djelotvoran je samo

ako je doista osoban. Ako se srozava na lukavi verbalni trik,

prestaje biti učinkovit. Mnogim roditeljima, odraslim u obi-

teljima u kojima je poraba osobnog jezika bila zabranjena,

ili se smatrala neprimjerenom, treba vremena da ponovno

otkriju ovaj oblik iskazivanja, svakako vrijedan truda. On je

od neprocjenljive vrijednosti ne samo u odnosu s djecom, već

i u odnosu prema muževima i ženama, našim roditeljima,

kolegama, nadređenima i - ne manje važno - prema nama

samima.

Kada roditelji i ostali odrasli postavljaju osobne granice,

oni prvenstveno štite svoje vlastite potrebe. Kada u tome

uspijevaju bez narušavanja dječjih potreba, proces interak-

cije u obitelji obilježen je ne samo temeljnim poštovanjem

raznolikosti života, već i poštovanjem na djelu. Ne završava

sve samo na dječjem učenju o vrijednostima ljudskog pošto-

vanja i obzirnosti u obliku moralnih zapovijedi. Oni uče

djelovati etički.

No, svi smo svjesni činjenice da nismo savršeni. Ne može-

mo uvijek postupati u skladu s našim dobrim namjerama.

Ne možemo izbjeći međusobno narušavanje granica i, nemi-

novno, jedni drugima zadajemo bol i nanosimo poniženje pa

često, tek kasnije shvatimo da sve to nije imalo nikakvog

smisla. Ah", sve je to sastavni dio naše ljudskosti i pripadanja

obitelji. Još jednom naglašavam, to djeci ne može naškoditi

ukoliko nije zamaskirano stavom da smo mi uvijek u pravu.

V.3. Kada stvari krenu naopako

Kao što je već ranije spomenuto, jedan je od temeljnih

problema uvijek bio nametanje granica što su činili roditelji

i odrasli na način koji narušava dječji integritet. I za odrasle

je to uvijek bio problem, jer nisu dobivali poštovanje koje su

željeli, a za djecu se on sastojao u tome Što su bila zbunjena

proturječnostima između roditeljskih kriterija i njihovog

stvarnog ponašanja.

Primjer

Dvogodišnji Petar i njegovi roditelji u posjeti su kod

prijatelja. Prema običajima društva u kojem žive, nisu sa

sobom ponijeli svoje igračke za igru. Od njega se očekuje da

pristojno i tiho sjedi dva sata, koliko tamo kane ostati. Nakon

mirnog sjedenja od sat i pol, dopušteno mu je malo uokolo

prohodati.

Na kuhinjskom stolu ugleda čekić i oduševljeno ga uzima.

Roditelji odmah reagiraju:

- "Uh, Petre! Ne smiješ to raditi!"- "Petre! čuješ što ti mama kaže. Ostavi to!"

Petar je sigurno čuo što su mu rekli, ali je posve zaokupljen

onim što je našao, maše time po zraku i pokazuje ocu. Obilazi

majku i malu seku, dok ga oboje roditelja opominju da to

ostavi i upozoravaju kako on vrlo dobro zna da se ne smije

igrati s alatom odraslih. I upravo kada je već skoro došao do

oca, čekić mu ispada iz ruke, za što dobiva pljusku. Sav u

šoku zaustavlja se, ostaje bez daha, a potom brizne u plač.

Otac reagira udarajući ga po ruci i vukući ga u krilo te

zahtijevajući da prestane plakati. Petar počinje tiho jecati.

Roditelji jedno drugom kimaju glavom u znak odobravanja.

Pet minuta kasnije, Petar se polako vraća ostalima veselih

očiju i s opreznim, ispitivačkim smiješkom.

Granice su bile postavljene; zakon je prekršen i izvršena

je presuda. Petar će iz ovoga, nesumljivo, nešto naučiti.

Nikada neće steći poštovanje za granice svojih roditelja, ali

će naučiti bojati se kazne. Štoviše, naučit će da nije dobro

izražavati bol.

Ovaj je primjer klasičan po svojoj strukturi. On je samo

jedan od niza sličnih obrazaca koji se jedino razlikuju po

stupnju povrede dječjeg integriteta:

- "Ne smiješ se igrati tim čekićem, Petre! Koliko ti to putamoram reći? (tj. zar si toliko glup?!)

- "Ne smiješ se igrati tim čekićem Petre! Kada ćeš naučitislušati što ti se govori? (tj. tvoja glad za stvarima oko tebeznak je tvoje slabe odanosti roditeljima!)

- "Ne smiješ se igrati tim čekićem, Petre! Već si dovoljnostar da to shvatiš, zar ne, zlato? (tj. ti si mali svojeglavac!).

Kada djeca od 6 do 7 godina stalno narušavaju granice

odraslih, često je to zato što su roditelji na taj način postavili

granice tijekom prvih pet godina života. "Kad biste samo znali

koliko smo mu puta to rekli". "Rekli smo mu to stotinu i jedan

put, ali ništa ne vrijedi!" - često govore roditelji, blaženo

zaboravljajući da su oni stvorili taj problem.

Kada se prvom rečenicom postavljaju granice zahtijeva-

jući, istodobno, dječje poštovanje ("Ne smiješ se igrati tim

čekićem"), dok se u sljedećoj ophodimo s djetetom bez pošto-

vanja, to onda stvara neodrživu nejednakost između djeteta

i odraslog (tj. Ti moraš poštivati moje granice, ali ja ne

trebam poštivati tvoje).

Gledano s aspekta samog postupka, prednost se daje

destruktivnoj poruci. Dijete se, svaki put, osjeća sve više

krivim, a što se djeca više osjećaju krivima to im je teže učiniti

nešto kako valja.

Petrov je otac mogao spriječiti da do toga ne dođe tako što

bi ustao, uzeo čekić od Petra i rekao: "Nemoj se s tim igrati,

Petre." Možda bi Petar, svejedno, zaplakao, ali bi ostao

netaknutim. Naučio bi da otac ozbiljno shvaća i svoje granice

i zabranu te da je spreman preuzeti djelatnu odgovornost da

se one poštuju - a to je lako poštovati.

Demokratizacija odnosa između roditelja i djece dovela

je do nove i destruktivne pojave u okvirima složenosti proble-

ma granica. Neki su roditelji bili toliko oprezni s izdavanjem

zastarjelih naređenja da su, nakraj u, svu odgovornost preba-

cili na djecu:

- "Mamica bi voljela čuti što je tetica rekla preko telefona,Simon!"

- "Nisam baš oduševljen što se igraš tim čekićem, Simon.Ne bi li se, radije, igrao nečim drugim?

- "Simon, mamica se srdi kad to radiš s jelom. Ne bi limogao pristojno jesti?"

Ton kojim se ovo kaže može se kretati od prijateljskog,

predbacujućeg, preklinjujućeg do plačnog. Sa semantičkog

motrišta, ovo su primjeri dobrohotnih pokušaja izbjegavanja

autoritativnog ophođenja i lijepog razgovaranja s djetetom.

No, problem je u tome da je na dijete prebačena odgovornost

za roditeljske osobne granice i dobrobit. Nijedno dijete ne

može zadovoljiti te zahtjeve pa djeca zbog toga postaju,

manje više, hiperaktivna i kaotična. To, nakraju, dovodi do

situacije u kojoj dječje trenutačne želje i potrebe potpuno

upravljaju obiteljskim životom; ne stoga što žele moć ili što

su baš sretni zbog takve situacije, već samo zato što manjkaju

roditeljske potrebe i granice.

S lingvističkog stanovišta, problem pokušaja postavljanja

granica u upravo navedenim primjerima u tome je što su ti

pokušaji samo "pasivni". Nedostaje im "aktivna" dimenzija,

naprimjer:

- "Ne čujem što tetica govori preko telefona." (pasivno) "Buditiho dok razgovaram s njom." (aktivno)

- "Ne sviđa mi se kako jedeš, Simon." (pasivno) "Drži jelo natanjuru." (aktivno)

Pasivnim izjavama govorimo o sebi i našim osjećajima.

Aktivnim izjavama preuzimamo odgovornost za sebe i našu

dobrobit. Kada izostavimo taj aktivni dio, vezan za osobnu

odgovornost, onda odgovornost za sebe prebacujemo na

druge, a to ne valja jer nitko, ni djeca, ni odrasli, ne može zanas preuzeti odgovornost. Posljedica toga je da se osjećamo"žrtvama" u tuđim rukama.

Ovo je jedan od najboljih primjera kako društveni jezikne može zamijeniti osobni. Pokušajte ući u mesnicu i kazati:"Gladan sam!" Ili će mesar prečuti što ste rekli ili će vam reći:"Dobro! Pa, što biste željeli jesti? U interakciji unutar obitelji,moramo također preuzeti aktivnu odgovornost za sebe, kakobismo dobili ono što trebamo. Interakcija u obitelji sastoji seod suptilnog balansiranja pa kada, primjerice, jedna stranapostane pretjerano pasivnom u svom izražavanju, druganužno postaje pretjerano aktivnom.

Neki roditelji razmjerno lako mijenjaju način, upravozato što je to bio samo način. Drugima je pak to izuzetnoteško jer se njihov način izražavanja temelji na višegodiš-njem potiskivanju pa im je to problem i u odnosima sodraslima.

Kada se jedan od odraslih u obitelji ponaša na takavnačin, dolazi do polarizacije, pri čemu jedan roditelj moždadobiva status "preblagog", dok je drugi obilježen kao "strog inefleksibilan". To je pogrešan način postavljanja problemautemeljen na mišljenju da s djecom "treba baratati" na odre-đen način. Jedino valjano rješenje za odrasle jest da naučebiti vjernima sebi, koliko god je to moguće, te da budu štoizravniji i osobniji u izražavanju. Ne postoje takve granicekoje bi, same po sebi, bile zdrave za dječji razvoj.

Djeca mogu posve lijepo napredovati kada njihovi rodite-lji imaju drukčije granice. Njima ne predstavlja nikakavproblem shvatiti da majka reagira na jedan, a otac na druginačin. Problemi nastaju samo onda kada se osobne granice

pretvaraju u neosobna pravila i propise, koje odrasli, nakra-ju, prilagođavaju svojim individualnim razlikama.

V.4. Društvene granice

Društvene granice o kojima govorimo one su granice kojeupravljaju mogućnostima djece za osobno ispunjenje izvannjihova doma, u obliku, primjerice, slobodnih aktivnosti, igrei druženja s prijateljima, djevojčicama i dječacima, u oblikuzabava i sl.

Tijekom dugog vremenskog razdoblja dječjeg odrastanja,roditelji postupaju kao autoriteti koji djeci daju različitaodobrenja. Djeca traže dopuštenje, a roditelji ga daju ilidobivaju. To je jedan dio ukupne moći date roditeljima kojaje, barem u određenoj mjeri, korisna i nužna. U nekim jeobiteljima roditeljska riječ još uvijek zakon, bez prigovora,no srećom je već postalo uobičajenim, da se raspravlja,dogovara i razgovara prije donošenja odluka.

Kada tvrdim da je položaj roditelja kao autoriteta kojidjeci daju odobrenja samo djelomice dobra i korisna stvar,tada nemam u vidu dječji razvoj samosvijesti i osobne odgo-vornosti. Ne zato što dvojim u pogledu roditeljskih prava nadonošenje najboljih odluka za koje su sposobni, već stoga štočesto upoznajem obitelji u kojima su roditelji skloni suvišedoslovce uzimati moć u svoje ruke. To postaje vrlo kratkim ibrzim postupkom u kojem dijete traži dopuštenje, koje muse daje ili odbija:

- "Tata, smijem li večeras ostati spavati kod Tracy?"- "Ne, ne možeš. Moraš ostati kod kuće."

Postoji niz situacija, osobito u dječjoj dobi od 5 ili 6

godina, u kojima bi bilo daleko konstruktivnije za obje

strane, kada bi roditelji malo odgodili donošenje odluka i

upitali dijete: "Što ti misliš?" Djeca tako uče dublje zaviriti u

sebe, a ne samo razmišljati o trenutačnim željama i odušev-

ljenju koji ih tjeraju da traže i pitaju. Tako uče čuti i svoje

mišljenje, a ne samo svu pozornost usredotočiti na svoje

roditelje. Na taj se način razvija njihova samosvijest i osobna

odgovornost, a dijalog se temelji na ravnopravnijem dosto-

janstvu.

Ovo isto odnosi se i na dječje društvene aktivnosti, osim

mnogih područja, o kojima sam već govorio. Naime, kao

roditelji mi imamo mogućnost odabira. Želimo li se usredo-

točiti na moć i nadzor ili na razvijanje dječje osobne odgo-

vornosti? Na društvenom području, javlja se novi činitelj u

procesu donošenja odluka: zabrinutost zbog zbivanja u svi-

jetu oko nas, svijetu na koji možemo vrlo malo utjecati.

No, u načelu, vrlo je mala razlika između osobnijih gra-

nica i onih društvene naravi. Za roditelje to znači ustvrditi

za sebe i s drugima ono što su spremni prihvatiti, a što ne.

To se treba što pažljivije i što osobnije razmotriti. To pred-

stavlja polaznu točku za stvaranje poticaja dječjem otvara-

nju.

Bitna se razlika sastoji u tome što mi ovdje postavljamo

granice u dječjem životu, području u kojem sami ne sudjelu-

jemo. Mi možemo željeti da se naša djeca upišu u izviđače,

igraju nogomet ili idu u glazbenu školu, a možemo ih poku-

šati poticati u određenom pravcu, ali nemamo baš nikakvog

utjecaja na jedan od najvažnijih činitelja - prijateljstvo.

Odrasli često podcjenjuju važnost dječjih prijateljstava

baš kao i znakovitost ljubavnog života mladih. Uvjeravamo

ih kako će ubrzo steći nove prijatelje, kada moraju prijeći u

novu školu te da je svijet prepun lijepih djevojaka, kada im

je ljubavna veza u krizi. Skloni smo zaboraviti da je njihov

najbolji prijatelj ili prvi dečko prva osoba izvan obitelji za

koju su se ozbiljno vezali. Često su to njihova prva iskustva s

potpunim povjerenjem i predavanjem pa je, stoga, posve

neumjesno pružati površnu utjehu ih se samouvjereno pod-

smjehivati.

Nije ništa neobično da prijateljstva imaju odlučan utjecaj

na odabir športskih i drugih slobodnih aktivnosti, što ne

znači da djeci manjka samostalnosti. To samo odražava

činjenicu da su prijateljstva i društveni kontakti važniji od

same aktivnosti ih razine postignuća, koje je često motiv

roditelja.

No, ja time, ni u kom slučaju, ne mislim da roditelji

trebaju popustiti pred argumentima kao što su, npr. "Svi se

time bave* ili "Svi drugi smiju". Budući da je tradicionalni

temelj obiteljskih vrijednosti već pomalo uzdrman, roditelji

su, sve više, skloni mjeriti svoje osobne stavove uspoređujući

ih s "uobičajenim vrijednostima", tj. s onim što drugi roditelji

djece iz iste škole ili okruženja dopuštaju. Počesto je teško

pronaći razumnu ravnotežu između obzirnosti spram dječjeg

života u krugu njihovih prijatelja i naših osobnih normi i

vrijednosti. No, rizično je misliti da su "uobičajene vrijedno-

sti" i najzdravije. Puno je vrednije s vlastitom djecom povesti

dijalog kao temelj odlučivanja, nego dopustiti drugim rodi-

tejima da odlučuju. No, ako se do 4. odnosno 5. godine

djetetova života nije razvila tradicija dogovaranja i dijaloga,

roditelji se često suočavaju s različitim vrstama pritisaka i

taktika nagovaranja što, nakraju, ima nemile posljedice za

samopoštovanje svih uključenih. Kada se to dogodi, jasan je

znak roditeljima da su požurili donoseći zakone.

Rješenje ne leži u suprotnom postupanju i popuštanju na

prejak pritisak, već u započinjaju sprovodbe ozbiljnih dogo-

vora. Ovdje je važno biti svjestan činjenice da je dječji način

sudjelovanja u dogovorima često zdraviji od pristupa njiho-

vih roditelja, mada je, možda, manje rječit i manje razuman.

Shematski, to se može prikazati na dva načina:

potreba/želja - zadovoljenje - smirenje/ravnoteža

Dijete iskazuje svoju želju, ona mu se ispunjava i ono se

smiruje. Taj proces uvijek je isti, bez obzira, radilo se o gladi,

žeđi, odlasku u kino, priči prije spavanja ili novom biciklu.

Druga verzija nije ovako jednostavna i mnogi je roditelji,

nažalost, smatraju znakom nepristojnosti, nedovoljne oda-

nosti ili nezrelosti.

potreba/želja - borba/razgovor/dijalog - poraz/tuga

- smirenje/ravnoteža

Dijete iskazuje svoju želju i nailazi na otpor roditelja, zbog

čega se bori kako bi ostvario svoju želju. Kada u tome ne

uspijeva, dijete "tuguje" (plače, udara nogama o pod, lupa

vratima ili se duri i povlači u sebe). Poslije dvije minute, dva

sata ili možda dva dana, dijete se miri sa svojim porazom i

vraća se u ravnotežu.

Ovaj je proces sveopći i od temeljne je važnosti i za

pojedinca i za obitelj. Razlikuje se samo od kulture do kulture

po vanjskom iskazivanju. Prirodno je boriti se za ono što

želimo i tugovati kada to ne uspijevamo ostvariti. Ni borba,

ni plač nisu nešto što činimo jedni drugima. Njih radimo

zbog sebe. Možemo se pozivati na zdrav razum i razumijeva-

nje drugih, ali to ne može zamijeniti organski proces; može

mu biti samo dodatkom. Stoga je važno ne prekidati djecu

(ili jedno drugo) u borbi i tugovanju. Važno je ne uzimati to

osobno i ne učiniti da se djeca osjećaju krivima, ali isto tako

ne postati sentimentalnima ili lijenima pa se, jednostavno,

predati samo zato što ne možemo podnijeti borbu ili plač.

Ovaj se tijek odnosi na opće, osobne i društvene granice.

Isto tako, odnosi se i na situacije u kojima nas ograničenja

naše snage, vremena, novca i osobnih sposobnosti jednostav-

no prisiljavaju reći "ne", mada to ne želimo.

Dječja frustriranost i tuga nisu odraz činjenice da smo

loši. To su izjave njihove spremnosti i pokušaji življenja s

nama u uzajamnoj ravnoteži. Nisu niti izraz egoizma ni

pomanjkanja odanosti, već je to pokazivanje njihove sigur-

nosti u našu želju da budemo uz njih i kada ispadnu iz

ravnoteže. Kako bismo ih zadržali u tom uvjerenju, trebamo

ih samo prihvatiti s tihim suosjećanjem. Nagrada će nam biti

manje beznačajnih sukoba i nepodnošljivog dodijavanja.

Isto to može se postići i očitovanjem naše autoritativne moći,

ali to uključuje i visoku cijenu.

Kako djeca odrastaju, njihove potrebe za kontaktom s

roditeljima postupno se smanjuju, a društvene potrebe rastu.

Do dobi od 11 do 12 godina, život s roditeljima, odgoj i

roditeljski primjer najvažniji su činitelji u dječjem rastu i

razvoju. No, poslije tog razdoblja, sve važnijim postaje dru-

ženje s vršnjacima i ostalim odraslima.

Ovo pokreće pitanje granice i propituje niz već dobro

ustaljenih normi u obitelji. Riječ je tu primjerice o zajednič-

kim obrocima ili o ostajanju na ručku kod prijatelja, o

vremenu odlaske na počinak i ostajanju izvan kuće navečer.

To je prvi ispit djetetove osobne odgovornosti izvan obitelji

pa, prema tome, i trenutak kada roditelji dobivaju prvu

stvarnu povratnu informaciju o uspješnosti odgoja svoje

djece.

Kada se moj naraštaj, kao i oni prije njega, suočio s tim

trenutkom, nadzor i očitovanje moći odraslih nužno su stvo-

rili oblik dvostrukog života - jedan, dovoljno primjeren, da

se roditelji mogu s njim suočiti i onaj drugi za koji radije ne

žele znati. To je unijelo određeno uzbuđenje u svakidašnji

život, ali je cijena toga često bila u obliku laži, potiskivanja

istine i neodgovornosti, popraćena stidom što stvari tako

stoje. Osim činjenice da je to, razumljivo, pokvarilo odnose

između roditelja i djece, kod mnogih od nas razvilo se to u

jedan integralni dio naše ličnosti, koji je imao destruktivan

utjecaj na naše kasnije pokušaje zadovoljavanja zahtjeva za

odgovornim roditeljstvom i partnerstvom.

Današnja su djeca puno slobodnija u ophođenju s rodite-

ljima i, istodobno, manje spremna na podnošenje laži i

zloporabe moći. Te okolnosti postavljaju velike zahtjeve na

kvalitetu procesa odlučivanja kroz koji moraju prolaziti djeca

i roditelji.

Nekada su samo roditelji mogli odlučivati kada se dvana-

estogodišnjak mora vratiti kući. Ako je dijete bilo nezadovolj-

no vremenom koje su mu odredili, moralo se ili s tim pomiriti

ili zakasniti i prihvatiti kaznu. Danas je puno teže postavljati

takve jednostavne granice. Ako želimo izbjeći destruktivne

sukobe, prijeko je potrebno pristupiti obostranom dogovora-

nju pri čemu obje strane ozbiljno shvaćaju potrebe i granice

jedni drugih. Tu se manje radi o davanju ili ne davanju

dopuštenja, a više o zajedništvu temeljenom na poštovanju,

kada želimo izbjegavati situacije u kojima dolazi do polari-

zacije sukoba na borbu za moć, pri Čemu roditelji kažu: "Ne

smiješ to napraviti!", a djeca odgovaraju: "Imam pravo to

napraviti!"

Činjenica da ovaj sukob nema nikakve veze s onim što je

najbolje i najzdravije za djecu, možda se najjasnije može

sagledati u zemljama u kojima se takvi sukobi stalno zbivaju

između muškaraca i žena. Naprimjer, kada žene odluče

navečer posjećivati jedne druge. To je, jednostavno, borba za

moć.

Kod ovog sukoba radi se o najboljem načinu stvaranja

obitelji u kojima se svi članovi trude i razvijaju na najbolji

mogući način, a to se ne postiže davanjem ili uskraćivanjem

dopuštenja, već jedino pomoću dijaloga.

Onima koji su odrasli u obiteljima s jednosmjernom ko-

munikacijom, desetogodišnjaci ili dvanaestogodišnjaci često

su neizbježan razlog njihovog učenja dijalogu i dogovaranju

na razini koju su, sve do tog trenutka, izbjegavali, čak i u

odnosima s drugim odraslima.

VI. POGLAVLJE

OBITELJI S TINEJDŽERIMA

Moglo bi se reći da postoji pet faza u životu obitelji, koje

su tako pune mitova i očekivanja, kako djeca od 13, 14 i 15

godina dolaze u dob adolescencije, da su razlozi za to posve

opravdani. Adolescencija (dob odrastanja) predstavlja drugu

priliku koja se djeci pruža da postanu i upoznaju ono što jesu

(prva je prilika bila dob osamostaljivanja, koju smo već prije

spomenuli), no to nije bilo svrhom odgoja u prijašnjim

naraštajima. Tadašnji je cilj bio oblikovati djecu po nahođe-

nju roditelja. Mnoga su djeca uspjela ostvariti roditeljsku

viziju i očekivanje te su neka od njih, u tom smislu, postigla

puno u životu. Ostala su, pak, morala kročiti kroz život s

osjećajem unutarnje praznine i trajno nezadovoljenim oče-

kivanjem da će njihova sposobnost prilagođavanja donijeti

rezultate.

Druga je skupina imala više sreće. Njihov je nagon za

samoočuvanjem odnio pobjedu nad disciplinom, ali su, zato,

dio cijene plaćali nekoliko godina stalnim, ili čestim, sukobi-

ma s roditeljima. A mit o adolescenciji kao o dobi koja sama

po sebi uzrokuje sukobe, upravo je to: mit. Do sukoba dolazi

prvenstveno zbog pomanjkanja spremnosti ili sposobnosti

roditelja da prihvate jedinstvenu i samostalnu osobu kakvom

postaje njihovo dijete. Mitom, da su hormonalne promjene i

razlike, same po sebi, razlogom obiteljskih sukoba, godinama

se objašnjavala potreba za osobnošću kod djece i žena.

Svi obiteljski sukobi nastaju zbog činjenice da dva ili više

članova žele različito. Dakle, uvijek je onoliko uzroka, koliko

i sudionika. Ovo se, također, odnosi i na obitelji s tinejdžeri-

ma, jer su roditelji ti koji su odgovorni za kvalitetu interakcije

- za ton, ozračje i "aromu" - pa, prema tome, i za način na

koji dolazi do sukoba te za njegovo odvijanje.

Teško je ovo uvijek imati na umu kada se tinejdžeri u

svakom drugom pogledu pokušavaju ponašati poput odra-

slih pa očekuju da se s njima tako i ophode. No, oni ipak nisu

odrasli u smislu sposobnosti preuzimanja odgovornosti za

kvalitetu interakcije.

Kao što smo već spomenuli, spremnost i sposobnost rodi-

telja da prihvate tu samostalnu i jedinstvenu osobu, izraslu

iz svoje dječje DNA-strukture (dezoksiribonukleinske kiseli-

ne), obiteljskih i kulturnih utjecaja, igraju važnu ulogu u

određivanju jačine i destruktivnosti sukoba.

Tijekom svojih tinejdžerskih godina, djeca koja su dotad

surađivala i preko svojih mogućnosti, često prestaju biti

spremnom na suradnju; djeca s narušenim integritetom po-

staju izrazito destruktivna ili autodestruktivna. Rezultati

odgoja i obiteljskih interakcija počinju izranjati na površinu

te ih, katkada, možemo doživjeti kao nemilosrdnu reakciju

na naša, najčešće, iskrena i dobrohotna nastojanja.

Činjenicu da dobivamo tako jasnu i kompetentnu reakci-

ju, treba zahvaliti dječjoj dobi u kojoj se upravo nalaze. Oblik

i sadržaj te reakcije odražava naše ophođenje s njima u

proteklih 13-14 godina. Povratna informacija (reakcija) može

biti pretežito pozitivna ili negativna, ali nikada samo jedno

ili samo drugo. Mi je, kao roditelji, međutim, ponekad ta-

kvom doživljavamo, kada se zavaravamo iluzijom da se sve

vrti oko nas.

Kada djeca navrše 14-15 godina, nužno je da se odvoje i

oslobode od roditelja jer, u protivnom, neće moći nastaviti

svoj razvoj u samostalnu, društvenu, odgovornu i kritičku

odraslu osobu. Tu nema ničeg uperenog protiv nas. Oni to

čine za sebe i to kao prirodni nastavak onoga što smo činili

za njih.

Načela međuodnosa između odraslih i djece, koja sam već

iznio u ovoj knjizi, mogu uvelike smanjiti broj destruktivnih

sukoba te pomoći u stvaranju temelja za trajan odnos povje-

renja između roditelja i djece, koji se neće osnivati na usva-

janju uloge majke, oca, sina i kćeri, već na prijateljstvu s

ravnopravnim dostojanstvom. Tekst koji slijedi temelji se na

nizu iskustava za koja se nadam da mogu poslužiti kao

nadahnuće za postizanje oslobađanja od uloga na bezbolniji

i svrhovitiji način.

VI. 1. Prestanite odgajati

Ma koliko se neobičnim činilo, najčešće povrede integri-teta tinejdžera dio su njihovog odgoja - brižnog, dobrohot-nog, neumornog odgajanja. Dva su razloga tome:

- Čak i najbrižniji, najnježniji odgoj obilježen je nadzo-rom, pravilima i nadmoćnim znanjem - i u tom nemaništa loše. Upravo ta obilježja daju djeci osjećaj sigurnosti

i uvjerenosti da je njihov odgoj u kompetentnim rukama.No, kako djeca odrastaju, ta im se obilježja čine neumje-snim uplitanjem, poricanjem njihove neovisnosti, kritizi-ranjem i podcjenjivanjem - što i jesu.

- Kada djeca postanu adolescentima, prekasno je za odgoj.Ono najvažnije djeca dobivaju od svojih roditelja tijekomprve 3 do 4 godine života. Tijekom sljedećih 6 do 7godina, odgoj, osobni primjer te kvaliteta života koju imroditelji pružaju također su od velikog utjecaja; no, posli-je tog razdoblja, najvažniji izvor nadahnuća predstavlja-ju vršnjaci, ostali odrasli te dječji osobni unutarnji život.

Sva djeca daju ovu činjenicu svojim roditeljima na znanje

pomoću manje ili više diplomatskih primjedbi poput: "Ja ću

sam već nešto smisliti", "Gledaj svoja posla!", ili, kako jednom

reče moj sin, "Pitanje je trebaju li se moji roditelji još uvijek

miješati u ovakve stvari." Što nam više treba da ih čujemo, to

su oni glasniji!

No, nije ovo poziv na revoluciju. To su dobrohotni, važni

savjeti, potrebni većini roditelja kao znak da je vrijeme

povući se iz prvih redova roditeljstva te suvišnu snagu i

vrijeme posvetiti sebi i jedno drugom.

Problem s neprestanim odgajanjem, temeljenim na nad-

moćnom znanju sastoji se u prenošenju dviju poruka na koje

samo mali broj mladih reagira mirno i s odobravanjem. Prva

poruka:

- "Ja znam što je dobro za tebe!"

Kada su adolescenti potpuno zaokupljeni otkrivanjem

sebe, onda je ili izazivajuće ili besmisleno da im roditelji

pokušavaju na to dati odgovor.

Druga poruka:

- "Nisam zadovoljan s tobom!" Za mlade je nepodnošljivosuočiti se s ovakvom izjavom baš u dobi kad ni sami neznaju tko su ispod glazure odgoja i kad nisu sigurni nitikoliko sami sebe prihvaćaju.

Najbolje što roditelji u tom razdoblju mogu učiniti i za

sebe i za svoju djecu jest - opustiti se i uživati u rezultatima

marljivog rada koji su uložili tijekom proteklih godina. Pa

ako baš i nisu oduševljeni onim što vide i dožive, moraju,

svejedno, pokušati u tome uživati.

Upravo to je potrebno djeci tijekom njihovog kasnijeg

života: ravnopravni roditelji koji svesrdno podupiru njihova

nastojanja da budu ono što jesu, vjerni sebi.

No, kada se susretnu s razmjernom nesavršenošću bića

koja su stvorili, većina roditelja sklona je postupati suprotno:

usprave se i pojačaju odgoj nadajući se da mogu još nešto

dotjerati. To je nemoguće - barem za roditelje. Mnogi suvre-

meni roditelji koji se upuštaju u taj skoro zakašnjeli odgoj

čine to ne toliko iz uvjerenja, koliko iz neznanja što učiniti s

ljubavlju koju gaje i odgovornošću. Već su toliko naviknuti

na zahtijevanje vlastite djelatnosti da im pomisao na opušta-

nje i uživanje u svom djetetu, i u dobru i u zlu, izgleda

neodgovornom. Svaki put, kad nešto poduzimaju, osjećaju se

vrijednima kao roditelji i često zaboravljaju kako time spre-

čavaju tu mladu osobu da se osjeća vrijednom u životu svojih

roditelja.

U skladu s našim tradicionalnim pogledom na djecu i

mladež," stvorili smo jedan jezik vrlo različit od jezika kojim

se obraćamo ostalim odraslima. Obilježava ga ton nadmoći

zbog znanja, milostivosti ili napadačke nasilnosti; u svom

najboljem izdanju, on je prijateljski i pun prihvaćanja, a u

najgorem, pun pokuda i napada. On jasno saopćava filozo-

fiju koja iza njega stoji: još nismo ravnopravni. U doba kada

je to bilo stvarno prihvaćenim stajalištem odraslih u odnosu

na djecu, barem je postojala usklađenost između jezika i

stava; no danas, kada se mnogi odrasli ne slažu s takvim

stajalištem, ton nije usklađen, a poruka je nejasna.

Tom jeziku posebno i opravdano prigovaraju tinejdžeri

jer zanemaruje individualnost mladih, ali isto tako djeluje i

na smanjivanje odnosa s puno manjom djecom. Najbolji

način ispravljanja uporabe ovog jezika izvođenje je sljedećeg

pokusa po nekoliko stotina puta: Da dođem u ovakav sukob

sa svojim najboljim prijateljem/prijateljicom (odraslom oso-

bom), kako bi se izrazio/izrazila? Kada pronađemo odgovor,

onda bismo trebali naći i konstruktivniji put. Ako se pokaže

da nije tako, onda bi možda bilo pametno o tome ozbiljno

porazgovarati s najboljim prijateljem!

Godinama smo patili od pogrešnog shvaćanja da djeca i

mladi moraju razumjeti svaku našu riječ koju im uputimo,

zbog čega je, često, promicala bit poruke. Gubimo, jednostav-

no, naš osobni način iskazivanja i zamjenjujemo ga nekim

pedagoškim nazivom te time umanjujemo vrijednost komu-

nikacije; i sa samima sobom i s djetetom. Pa čak i kada se

radi o vrlo maloj djeci, kada su u pitanju osobni i međusobni

odnosi potpuno je prihvatljivo izražavati se bez "pedagoškog

posredovanja".

Kada je riječ o tinejdžerima, također je važno da se

roditelji nastave ponašati kao protivnici u prijateljskom spo-

ru. Bitno je da roditelji izražavaju svoje mišljenje i stavove,ali ne s pedagoškom namjerom mijenjanja ili oblikovanjamladih. Postoji razlika između odgoja temeljenog na nadmo-ći zbog znanja i temeljenog na ravnopravnom dijalogu.

Kada četrnaestogodišnja djevojčica predstavlja svog deč-ka majci riječima: "Zar nije divan?", razlika između neprimje-renog odgoja i ravnopravnog dijaloga može se prikazati nasljedeći način:

- Togledaj kako se ponaša! On nikako nije dečko za tebe!"U usporedbi sa sljedećim:

- "Nije baš moj tip, ali je lijepo vidjeti kako ti se okice zbognjega sjaje!"

I kada se radi o tinejdžerima i kada se radi o odraslima,važno je da smo tu, ako im zatrebamo, a ne da im senamećemo kao da imamo isključivo pravo na njihov um iduh:

- "Ja o tome imam svoje mišljenje. Želiš li ga čuti?"- "Osjećam da se u ovo moram umiješati. Jesi li spreman

sada čuti moje stajalište?"- "Brine me ovo što se s tobom zbiva i željela bih s tobom

porazgovarati. Možemo li sada popričati?"Tu nije riječ o uobičajenoj društvenoj pristojnosti. To je

stvar iskazivanja načelnog poštovanja prema suverenitetudruge osobe i "ispeci-pa-reci" dijaloga koji je često presudanza doživljavanje nekog postupka kao narušavanja integritetaih kao poziva na razgovor da se nešto raščisti. Mnogimroditeljima tinejdžera ovo otvara mogućnost ponovnog otkri-vanja ranjivosti i ograničenja jednih i drugih te im pružapriliku za vraćanje osjećaja poštovanja koje često biva gur-nuto u pozadinu nakon puno godina zajedničkog života.

VI.2. Roditelji i njihov osjećaj gubitka

Činjenicu da mladi ostvaruju svoju slobodu roditelji čestodoživljavaju kao osjećaj gubitka. To za njih može biti takobolno da su se s tim u stanju suočiti tek puno godina kasnije,a nekima to ne uspije nikada.

Presudna i vrijedna uloga koju su dotad igrali u životusvoje djece odigrana je, te, mada su još uvijek roditelji i madaih njihova djeca još uvijek trebaju, njihova uloga u područjuodgoja i odgovornost za dječji život sada je stvar prošlosti.

Uz to riječ je i o gubicima konkretnije prirode:- O gubitku bliskosti. Djeca, odjednom radije provode vri-

jeme sa svojim prijateljima i sama u svojoj sobi, slušajućiglazbu.

- O gubitku moći i nadzora. To obuhvaća i tjelesnu nadmoći mogućnost nadzora nad dječjim unutarnjim i vanjskimživotom.

- O gubitku povjeravanja. Područje se dječje privatnostiproširuje, a djeca se Češće povjeravaju prijatelju/prijate-ljici ili dečku/djevojci.Sve te gubitke roditelji različito doživljavaju. Za neke je

to šokantna spoznaja, popraćena suzama; za druge, malioblačci tuge; dok to neki roditelji doživljavaju kao olakšanje.Tek kada se pomire s tim gubitkom, roditelji se mogu povućiiz prvih redova u pozadinu.

Mnogi roditelji nisu svjesni (ili zaboravljaju) da je ovapromjena položaja u odnosu na djecu nužna pa kada djecanaprave rez, bez obzira na spremnost roditelja, bol zbog ovoggubitka stiže kao iznenađenje. Nutarnju stvarnost - nepri-hvaćanje gubitka - roditelji nerijetko iskazuju u obliku pa-

ničnih i agresivnih napada na sebe kao odgojitelje i autori-

tete nadzora.

Primjer

Lena ima 16 godina. Poznanica njezine prijateljice pozva-

la ju je na subotnju zabavu.

- "Smijem li ići s Evom na zabavu u subotu? Njoj su roditeljidopustili?

- "Kakva je to zabava? Tko je priređuje i gdje se održava?Poznaješ li tu osobu?

- "Eva je poznaje. To je najobičnija zabava."- "Mi ne poznajemo Evine prijatelje. Tko su oni i koliko im

je godina? Hoće li roditelji biti kod kuće?"- "Ne, ne bih rekla."- "Da, ali nešto ipak moraš o tome znati!" Gak i više od toga.

Kako možeš očekivati da ti vjerujemo kada nam ništa neželiš reći?

Nije nimalo neprirodno, zar ne, da se roditelji zanimaju

za svoju djecu. Ili možda ipak jest, u današnje doba?"

Ovo je tipična situacija. Roditelji su se stavili u prve redove

i postavili stražu na svim granicama. Lena prima tešku

poruku: Mi ti ne vjerujemo i smatramo te potpuno nesposob-

nom za preuzimanje osobne odgovornosti. Mi s tobom još

nismo gotovi, a kada budemo, bit ćeš nam zahvalna što

nismo prihvaćali ravnodušnost i nemar!

Ako su Lena i oni koji se nađu u sličnoj situaciji kreativni,

brzo će naučiti odgovoriti roditeljima na željeni način i

prestati im govoriti bilo što, čak i nalik na istinu. Prije ili

kasnije, roditelji će dobiti dokaze za nevjerovanje djeci i time

će se krug zla nastaviti.

Alternativa

- "Eva i neki njezini prijatelji pozvali su me na zabavu usubotu. Što mislite o tome?"

- "Želiš li ti ići na tu zabavu?"- "Da! Izgleda da će biti veselo jer dolazi puno ljudi koje ne

poznajem."- "Dobro. Mi nemamo nikakvih posebnih planova za vi-

kend, pa, ako ti to želiš, mi nemamo ništa protiv. Ako titrebamo pomoći oko prijevoza tamo ili natrag, kaži namnavrijeme."

Ili:

- "Planiramo ovog vikenda posjetiti ujaka Iana i željelibismo da ideš s nama. Što ti kažeš na to?"

- "Ja bih radije išla na zabavu. Dolazi puno nepoznatihljudi i izgleda da će biti zabavno. Idete li samo u posjetuujaku Ianu ili nekim posebnim povodom?".

- "Samo u posjetu. Pa, razmisli o tome i onda nam reci štosi odlučila. Ako odlučiš ići na zabavu, željeli bismo znatikako ćeš ići do tamo i vratiti se te gdje ćeš prespavati."

Ili:

- "Ti vrlo dobro znaš da mi se Eva baš ne sviđa pa mislimda ne bi trebala ići na tu zabavu!"

- "Što imaš toliko protiv Eve? Ona je sasvim u redu. Sve jeto samo zato, što je stvarno ne poznaješ."

- "Možda i ne znam dovoljno o Evi. Ali je činjenica, da mise ne sviđa da ideš s njom na zabavu. Ti ne morašpostupiti po mome, ali to je moje mišljenje o toj zabavi."

Ili:- "Odmah ću ti reći: Ni govora!"

Ovaj slučaj nema, stvarno, nikakve veze sa zabavom. Tu

se radi o mogućnosti roditelja da očituju svoju roditeljsku

odgovornost te Leninoj mogućnosti za razvijanje njezine

osobne odgovornosti.

Kada tinejdžeri pitaju za dopuštenje, važno je da roditelji

odigraju svoju ulogu kao zakonodavci, ukoliko se ne radi o

novcu ili imovini. Roditelji moraju imati mogućnost iskazi-

vanja svog bezrezervnog mišljenja, koliko god to smatraju za

potrebno, a da se to ne protumači kao zloporaba moći. Ta se

mogućnost mora ostvariti putem dogovaranja o društvenim

granicama, koje se odvijalo tijekom proteklih godina, putem

kojega su djeca imala mogućnost razvijanja svoje osobne

odgovornosti.

Ovo roditelje dovodi u priliku, kada mogu slobodno reći:

- "Ni govora!" (što podrazumijeva: "Neka ti bog pomogne,ako ne odeš na tu zabavu samo zato što ja tako kažem!").

Drugim riječima: "Sada znaš moj stav i pretpostavljam da

ćeš ga imati u vidu, kada donosiš odluke na najbolji mogući

način." Ova se ista etika odnosi i na odnose između odraslih.

Moramo imati slobodu iskazivanja sebe, kako bismo na

druge ostavili dojam, a ne zato da zlorabimo našu emocio-

nalnu, tjelesnu i novčanu moć.

Ako Lena ode na zabavu, onda roditeljska zadaća davanja

sigurnosti može biti važnom. Ako u nedjelju bude tužna i

potištena, ili se bude činila uznemirenom, jedno je od rodi-

telja može zagrliti i reći: "Čini se da ti nije bilo lijepo na

zabavi, Lena. Želiš li da o tome popričamo?"

Ako njezin odgovor bude - "ne", onda su roditelji dirnuli

u granice njezinog osobnog života pa će u takvom slučaju

obje strane trebati ponovno uspostaviti ravnotežu, svaka na

svoj način. Ako odgovor bude "da", to bi moglo biti znakom

potrebe za nadmoćnim znanjem odraslih ali će se, najvjero-

jatnije, raditi o potrebi da ih roditelji slušaju i osobno

reagiraju. Jedino Što Lenu može vratiti u ravnotežu i prevla-

dati neugodno iskustvo, njezine su vlastite riječi.

Zadaća roditeljskog djelovanja iz pozadine ima vrlo važnu

funkciju. Nije to funkcija odgajanja ili nadziranja, već funk-

cija koja se tiče činjenice da je za nas, kao ljudska bića, od

presudne važnosti imati nježne i brižne svjedoke našeg života.

Prvenstveno takve očevice koji su spremni pokazati da im je

stalo do nas, i to onda kad nam je to potrebno, a ne kad se

oni imaju potrebu osjećati korisnima. Da bi se to naučilo,

obično je potrebno puno vremena, ali s druge strane, to onda

traje trideset do četrdeset godina.

S početkom dječjih sloboda, još nešto važno započinje u

životu roditelja. Partnerstvo između dvoje odraslih i njihov

osobni život ponovno su u žarištu. To dovodi do potrebe

uspostavljanja ravnoteže između roditeljstva i partnerstva.

Život roditelja djece tinejdžera na nekoliko je načina sime-

tričan sa životom njihove djece: (oni) prolaze kroz kritičnu

fazu svoga života kada su identitet i smisao postojanja u

središtu pozornosti; moraju se osloboditi starih uloga i funk-

cija i svladati nesigurnost u odnosu na nove; moraju se

odrediti kao pojedinci kako bi se obitelj i druge zajednice

prilagodile novoj etapi njihova života; no, u međuvremenu,

skloni su još uvijek jednom rukom držati se za svoje stare

identitete; djeca se suočavaju s biološkom sudbinom odrasta-

nja, a roditeljima se pruža jedna od najvećih mogućnosti za

sazrijevanje njihove ličnosti.

VI.3. Tko odlučuje?

Najvažnija zadaća roditelja još uvijek je odgovornost zaozračje u obitelji, tj. odgovornost za kvalitetu interakcije, kojaje presudna za ponašanje i napredak svakog člana obitelji.Ta je odgovornost neprenosiva. No, prenosiv je dio odgovor-nosti koji se tiče praktičnih poslova, nužnih u svakidašnjemživotu obitelji: pranje, odlazak u kupovinu, čišćenje itd.

U Skandinaviji se već godinama smatra normalnim dadjeca preuzimaju razuman dio odgovornosti za te praktičneposlove, dok u velikom dijelu Europe prevladava drukčijegledište. U nekim su društvima dječaci potpuno toga oslobo-đeni, a obvezne su, manje ili više, djevojčice. No, još uvijekje moguće naići na velik broj obitelji u kojima majke, madasu zaposlene izvan kuće, snose potpunu odgovornost zaposlove u obitelji i ne sanjaju da bi situacija mogla bitidrukčijom.

Što se mene tiče, samo je jedna stvar koja određuje to hoćeli se i u kojoj mjeri od mladih očekivati pomoć u obavljanjusvakidašnjih poslova u obitelji. To je isključivo stvar roditelja,žele li oni to ili ne. Sudeći prema mom iskustvu, nužno je daroditelji o tome dobro razmisle.

Za to postoji nekoliko razloga. Ako se od djece očekuje dato "rade sama od sebe", onda će se roditelji svaki puta uzrujatikada djeca nešto ne budu radila samoinicijativno, ili će, sdruge strane, djeca biti preopterećena preuzimanjem preve-like odgovornosti, jer ne znaju koliko se od njih očekuje. Akoroditelji zauzmu moralizirajući stav, tako da u zraku lebdi"djeca trebaju pomagati majci i ocu", to može lako stvoritineprijatno ozračje u obitelji. Pristup kod kojeg se roditelji

služe vrstom usluga u zamjenu za ljubav stvara ili osjećaj

krivnje i/ili trajno nezadovoljstvo, jer se temelji na dvije

nespojive vrijednosti. Ako svakidašnji poslovi postanu nekom

vrstom vojničke dužnosti, onda je teško izbjeći vojni sud ili

dezertiranje.

Roditeljima je često puno teže izreći ono što žele nego što

bismo mogli pretpostaviti. Mnogi roditelji objašnjavaju to sa

"stvarno ne bi trebalo", ali im je ipak teško u tom smislu nešto

poduzeti onda kada je to doista nužno. Neki roditelji uporno

tvrde kako su to već rekli tisuću puta, dok drugi idu prečicom

i donose stroga pravila, popraćena nadzorom i prisilnim

mjerama.

Zajednički činitelj, koji se odnosi na obitelj s problemima

te vrste, kada djeca odrastu, u tome je što su slični problemi

postojali i ranije. Tome je, često, uzrok činjenica da roditelji

nikada nisu sebe ili svoje zahtjeve shvaćali ozbiljno pa su se

zato, primjerice, dvojako odnosili prema svojoj djeci. Možda

su zamolili djecu, pet ili deset puta dnevno, da pospreme, ali

su to onda, nakraju, sami učinili. Možda je na ovom području

uvijek bilo sukoba; sukoba koji, zapravo, nikada nisu bili

ozbiljni, ali i koje nikada nisu stvarno riješili. I nakraju,

možda je tome uzrok i činjenica da su djeca pretjerano

surađivala u preteškim zahtjevima, izravnim ili neizravnim.

Na ovom je području također važno da se granice i zahtje-

vi iskazuju izravnim, osobnim jezikom, koji predstavlja uvod

u dogovaranje.

- "Razgovarali smo o tome i odlučili da ti preuzmeš odgo-vornost za... ili za nešto drugo, što bi nam jednakopomoglo. Što ti misliš o tome?"

Ako je reakcija:

- "Zašto moram to napraviti?Odgovorite:

- "Jer mi tako hoćemo. To ne mora nužno biti baš ono štosmo ti mi upravo spomenuli, ali hoćemo da praktičnopridoneseš i pomogneš u životu naše obitelji."

Ako je reakcija

- "Ne, to je nerazumno! Kako ću stići na sve drugo štomoram napraviti?"Odgovorite:

- "Dobro. Da čujemo, što ti smatraš razumnim."- "Pa, ne znam. To je, jednostavno, previše. Možete li samo

nešto od toga izostaviti?"- "Možemo, ali ti ćeš morati dati prijedlog. Sada ti je jasno,

što mi smatramo razumnim zahtjevima vezanim za po-trebe u obitelji pa bismo željeli čuti tvoje mišljenje."

Od presudne je važnosti postaviti odgovornost na mjesto

koje joj pripada: odrasli imaju svoju odgovornost, a djeca

svoju. To bi značilo da najprije treba izbrisati sljedeće uobi-

čajene odgovore iz roditeljskog automatskog stroja za odgo-

varanje:

- "Slušaj sada! Ne može biti nerazumno da..."- "Ako će to stvoriti puno problema, možda bismo trebali

porazgovarati o tvom džeparcu."- "Nije ništa neobično da djeca tvoje dobi..."- "Ne budi glup! Ne misliš valjda da tvoja majka..."- "Kad samo pomislimo, koliko nas to košta..."- "Kad sam ja bio u tvojim godinama..." (Popis je puno duži

od ovdje navedenog, ali zato ništa manje neugodan nitiučinkovitiji.)

Kao što smo već spomenuli, potrebe roditelja u području

pomoći i olakšavanja obiteljskih poslova, razlikuju se od

obitelji do obitelji i ne postoje zahtjevi ili praktični zadaci,

koji bi bili osobito vredniji za odgoj od nekih drugih. U

najboljem slučaju, postoje poslovi koje djeca, možda, radije

obavljaju od nekih drugih, ali želja za obavljanjem nečega

nema stvarno s tim nikakve veze. Za veliku većinu zdravih i

aktivnih tinejdžera, poslovi poput pranja posuđa ili rublja,

čišćenja, kuhanja itd. stoje negdje pri dnu ljestvice važnih

stvari u životu, ili ih svrstavaju u skupinu pod nazivim

"iznenadne pobude".

Nema, vjerojatno, dvojbe da je to najbolje za njihov

osobni, neposredni život, ali ne predstavlja nužno i najbolji

pristup svakidašnjem životu njihovih obitelji.

Roditeljska odgovornost za kvalitetu interakcije i njihovi

zahtjevi prema djeci međusobno su povezani. Načelo je da

je način donošenja odluka u obitelji puno važniji od same

odluke. Mnogo je bolje posvetiti više vremena procesu dono-

šenja odluka, nego praviti kompromise nabrzo, samo zbog

mira u kući. Isto je tako bolje pripaziti na to da se i obje strane

ozbiljno shvate, negoli prekinuti raspravu pomoću nekog

"pravednog" rješenja.

U mnogim obiteljima roditelji se ne suočavaju ozbiljno s

kvalitetom procesa donošenja odluka kojim su se dosad

služili i to sve dok djeca ne odrastu i odbijaju suradnju. Sve

dotad, roditelji opstaju na temelju složenog proračuna, koji

se služi malodušnim kompromisima i automatskim osjeća-

jem dužnosti; koja postupno i neminovno potkopava njihov

uzajamni odnos i na kraju ga uništava, ako ne prije, a ono

kada djeca odu od kuće. Htio bih, ovdje, podsjetiti čitatelje

da je ponašanje djece kojim odbijaju suradnju znak da se u

obitelji pretjerano surađuje.

Neke obitelji dolaze u situaciju kada jedno od djece

iznenada prestaje surađivati i odbija se držati dogovora i

obveza, bez ikakvog stvarnog objašnjenja. Prema mom isku-

stvu, pozadina ovoga vrlo je različita. Do toga može doći zbog

prekrutog odgoja, ali isto tako i u naizgled fleksibilnim

obiteljima. No, često je baš obilježje fleksibilnih roditelja da

se upravo njihovi zahtjevi za fleksibilnošću, obzirnošću i

društvenom odgovornošću temelje na jakim moralnim nače-

lima pa su, u tom smislu, kruti. Često se to pokaže teretom

ili preprekom za obitelj tijekom dugog vremenskog razdoblja,

prije nego dijete prihvati odgovornost i odbija se uplitati.

Kada se to dogodi u obitelji i kada ni svađe ni razumni

razgovori ne mogu poboljšati situaciju, postoji samo jedno

rješenje: dijete treba službeno osloboditi svih dužnosti u

obitelji na neodređeno vrijeme.

Zašto je to tako? Zato što je djetetovo ponašanje signal

opasnog poremećaja ravnoteže između njegove osobne i

društvene odgovornosti, koji je nastajao tijekom dugog vre-

menskog razdoblja. Da djetetov integritet nije ugrožen, ono

se ne bi ponašalo na tako drastično asocijalan način. Ako

želim vratiti djetetovu društvenu odgovornost na razinu do-

stojnu poštovanja, bit će nužno pomoći djetetu da ponovno

stekne osobnu odgovornost, jer je ona preduvjet za stvarni

osjećaj društvene odgovornosti.

Većini odraslih ovo izgleda jednostavno, ali vrlo izazovno.

No, s druge strane, barem koliko ja znam, ovo je jedina

metoda koja jamči uspjeh i, što je još važnije: njezina se

djelotvornost temelji na čvrstim etičkim načelima. Iskustvo

mi je pokazalo da je, u prosjeku, potrebno 6-8 mjeseci prije

nego dijete opet počne pomagati u obitelji. Ovisno o roditelj-

skoj sposobnosti poticanja te korisnosti i neiskorištavanju

djeteta, djetetova će se društvena odgovornost u obitelji

ponovno izgraditi i učvrstiti za, otprilike, godinu, godinu i

pol dana. Ovome možemo dodati jedno, nimalo nevažno,

veliko postignuće: da se sada izgrađuje djetetova osobna

odgovornost, ali ne na prkosu.

Ovaj proces ozdravljenja težak je za obje strane. Djetetu

je teško ne pridonositi zajednici (ne smije nas zavaravati

djetetova prva reakcija izražena riječima. "Super!"). I rodite-

ljima je, često, vrlo teško jer moraju razmišljati i djelovati

potpuno suprotno od onoga što su naučili držati svetim.

To je, neizbježno, uzajaman proces razvoja u kojemu se

roditelji moraju suočiti s činjenicom da je njihov moralni

zakon ponekad bez temelja. To ne znači da su njihova

moralna načela "pogrešna", već samo to da su svedena na

automatske doktrine kojima manjka životnost.

Roditelji su ti koji odlučuju. Oni kormilare brodom. Hoće

li taj brod sretno uploviti u luku i izbjeći pobunu, to ovisi o

odgovornoj primjeni njihove moći te spremnosti na mijenja-

nje brzine i kursa plovidbe u skladu s naravi vjetra i posade.

VI.4. Kada je uspjeh gotovo postignut

Ponekad, kada je uspjeh gotovo postignut, dijete, za koje

su roditelji dali sve od sebe tijekom čitavog njegovog djetinj-

stva, odjednom kreće nizbrdo u obliku zločina ili ovisnosti ili

nekih drugih oblika ponašanja koje su roditelji nastojali

izbjeći.

Nisu mi poznate nikakve druge situacije koje bi bile većim

iskušenjem za roditelje da ponovno preuzmu ili pojačaju

svoju ulogu odgojitelja, u očajničkom pokušaju zaustavljanja

ovakvog razvoja. No, mada su bol i spremnost veliki, svejedno

je prekasno za uspjeh, a ovakvi pokušaji samo pogoršavaju

stanje za obje strane.

Tri su stvari koje roditelji mogu učiniti u ovakvoj situaciji,

kada mine prva obamrlost i panika se polako stiša:

- Roditelji moraju pokušati podijeliti svoje osjećaje krivnje,samopredbacivanja i okrivljavan ja jednog s drugim i sostalima odraslima. Ništa od ovoga neće uroditi plodomkada su u dodiru sa svojim djetetom. Stoga se roditeljimoraju nužno osloboditi, potpuno ili djelomice, tih osje-ćaja kako bi svoju energiju mogli usredotočiti na odgovor-nost u budućnosti.

- U dodiru s djetetom, važno je da se pokušaju pridržavatiopćih načela ovdje navedenih. Autodestruktivno ponaša-nje djece i mladeži nije upereno protiv roditelja. To jeprije svega i jedino uništavanje njihovog osobnog ljud-skog dostojanstva. U takvim trenucima roditelji se morajupotruditi biti što izravniji i osobniji, tj. preuzeti odgovor-nost za svoje vlastite osjećaje i reakcije. Oni se ne bi smjelistaviti u ulogu terapeuta, policajca, suca ili svećenika.

- Roditelji moraju preuzeti odgovornost u traženju pomoćiza obitelj. Nije važno, za početak, hoće li je tražiti oddobrog prijatelja, učitelja, svećenika ili profesionalnogobiteljskog terapeuta. Važno je da se cijeloj obitelji pružipomoć, uključujući i drugu djecu. Svaki član obiteljiosjeća se njezinim sastavnim dijelom i može dijeliti od-govornost.Kada se mladi počinju ponašati autodestruktivno, onda

iza toga stoji mnogo povezanih činitelja. Oni obuhvaćajuprijatelje, društvene i gospodarske uvjete u društvu i obitelji,kulturu, odnos zajednice prema djeci i mladeži itd. A tu je,naravno, i obitelj.

Bez obzira, koliko snažnima mogu izgledati svi ostaličinitelji, mi se kao roditelji moramo suočiti s činjenicom danešto što je vezano za naš odnos spram sinova i kćeri dovodido njihove ranjivosti. Nešto što smo im dali, ili propustilidati, onemogućilo je razvoj njihove samosvijesti i osobneodgovornosti u snažne i postojane. Učinili smo najbolje štosmo mogli pa, ipak, sasvim nedužno, postali smo sukrivci.

Stoga je najvažniji doprinos koji možemo dati za buduć-nost mladih - podjela odgovornosti. Nama je to važno zboganašeg osobnog mira, a za mlade je bitno da mi preuzimamosvoj dio osobne odgovornosti, jer, u protivnom, u njimastvaramo osjećaj krivnje, koji pojačava ranjivost.

Postoje još dva razloga za traženje pomoći izvana:Nijedan roditelj ne može objektivno zahvatiti ili sagledati

proces interakcija u svojoj obitelji. (Moji kolege i ja, koji smopsiholozi i obiteljski terapeuti, možemo posvjedočiti da se toodnosi i na tzv. stručnjake.) Važno je potražiti pomoć, kakobismo postali svjesni destruktivnih procesa koji trenutačno,

ili već duže vrijeme, postoje u našoj obitelji, jer za njihmoramo preuzeti odgovornost. Odgovornost za njihovo po-stojanje, kao i odgovornost za pokušaj pronalaženja kon-struktivnijih putova.

- Bez odlučnosti da se suoći sa samom sobom i da mijenjainterakcije u njoj, djelotvornost javnih službi kranje jeograničena.

U razdoblju između početka puberteta i ulaska u odrasludob, mladež se nalazi u posebno specifičnom položaju, kadaim je vrlo teško mijenjati autodestruktivno ponašanje bezonakve pomoći roditelja kakvu smo upravo spomenuli.

Mladi su upravo na rubu završetka razvoja ličnosti iponašanja koji su im usađeni genetskim kodom i djetinj-stvom, provedenim u toj obitelji. Oni su održali ravnotežuizmeđu obzirnosti prema sebi i potrebe za suradnjom sroditeljima i to na način na koji je to bilo moguće u njihovojobitelji. Doslovce rečeno, prošli su kroz 15 godina mukotr-pnog rada kojega se rezultat, u obliku osobnosti i ponašanja,sada počinje jasno očitovati.

Unatoč ponekoj sirovosti i grubosti na površini, oni suranjivi poput leptira, koji su se netom izvukli iz svojih čahurapa sjede na suncu i suše krila. I, kad su već nadomak uspjeha,neki od njih počinju se destruktivno i autodestruktivno vla-dati, za što su nedužni, ali odgovorni. Ako im odrasli, iliroditelji, stvore osjećaj krivnje, njihovi se obrasci ponašanjaponavljaju, a autodestruktivnost postaje gotovo neiskorjenji-vom. S druge pak strane, ako su roditelji spremni preuzetidjelatni, osobni dio odgovornosti, postupno im se omogućujerazvoj samosvijesti, koja je preduvjet njihovog boljeg opho-đenja sa samim sobom.

VII. POGLAVLJE

RODITELJI

Iako drugi tipovi obitelji postaju sve učestaliji, odlučio

sam se u ovom poglavlju usredotočiti na obiteljski život čiju

osnovu čine dvije odrasle osobe te na njihovu ulogu roditelja.

Općenito govoreći, načela života odraslih puno se ne razliku-

ju.

Kao što je bio slučaj i s prethodnim poglavljima, ovo neće

biti pokušaj skupljanja sveopćih recepata za iscrpnu "knjigu-

kuharicu!", već prije skica nekih korisnih načela za odrasle

koji zajedno žive kao partneri. Mislim da drugačije i ne može

biti u jednom vremenu kada se svi borimo, mučimo i ekspe-

rimentiramo u potrazi za načinom uspješnog zajedničkog

života, što je povezano sa skokom u razvoju do kojeg je došlo

u šezdesetim i sedamdesetim godinama.

Stotinama godina, brak je bio rješenje društvene sigurno-

sti i prihvaćenosti, i za muškarce i za žene, koje su se osjećale

nesigurnijima, ukoliko nisu bile u braku. U mnogim je ze-

mljama još uvijek tako, dočim su se u našem dijelu svijeta

pojavili potpuno novi zahtjevi i očekivanja u odnosu na

ulogu braka i partnerstva u životu pojedinca. Neki su se ljudi

prestali nadati da njihovi mogući partneri mogu zadovoljiti

ta očekivanja pa su odlučili sami podizati djecu. Za druge je,

pak, položaj samohranog roditelja privremeno i improvizira-

no rješenje, dok je, opet, za neke biti roditeljem postalo

simbolom pomanjkanja slobode. To se vidi iz njihove liste

prioriteta u skladu s istim poslovnim načelima kada se

odnose na nabavku kućanskih aparata i procjenu mogućno-

sti za stvaranje karijere.

Kada uspoređujem svoja iskustva terapeuta u radu s

parovima iz različitih zemalja i kultura gdje sam radio i koje

poznajem, jasno se izdvajaju dva činitelja. Prvi od njih jest

činjenica da su duboki sukobi i problemi u ljubavnim odno-

sima između odraslih posvuda isti. Kultura i religija utječu

samo na površinu. Drugi se činitelj sastoji u tome da će odnos

između muškarca i žene temeljen na neravnopravnosti još

samo kratko vrijeme biti modelom dobrog braka. Možda sam

u tom pogledu preveliki optimist; možda je to slično onome

što mi je rekao jedan moj kolega: "Kad držiš čekić u ruci sve

ti, odjednom, počinje ličiti na čavle!"

Nadam se da nije tako. Koliko ja vidim, u zamahu je jedan

uzbudljiv i plodan razvoj u kojem - za razliku od dosadašnjeg

razvoja - ljudsko dostojanstvo igra sve više središnju ulogu.

I upravo to novo davanje prednosti dostojanstvu i ravnoprav-

nom dostojanstvu čini osnovu ovog poglavlja, za koje ću

pokušati postaviti neka opća načela. Iskustvo mi govori da

načelo ravnopravnog dostojanstva u interakciji između odra-

slih te odraslih i djece zahtijeva veliko poštivanje razlika te

da se naputci što se odnose na "prihvaćene metode" trebaju,

stoga, uzimati s rezervom, ukoliko je riječ o zamjeni stvarnog

života nečim, što podsjeća na kazališnu predstavu.

V I I . 1 . Različitost

Kada se upoznamo, zaljubimo i odlučimo živjeti skupa,

puno je više razlika nego sličnosti između nas. Svi to znamo,

no unatoč tome, čini se, kao da ljubav otupljuje sve naše

osjete i prenosi nas u svijet mašte, gdje zavaravamo sami sebe

i jedno drugo uvjeravanjem da je ljubav i naš zajednički život

stvar postajanja što sličnijima. U prvoj etapi zajedničkog

života nastojimo postići tu istovjetnost odricanjem od samih

sebe u korist sličnosti, a nešto kasnije počinjemo željeti ili

zahtijevati da ta druga osoba za nas stavi ruku u vatru, kao

dokaz ljubavi i odanosti zajedničkom odnosu. Ovo je vječni

i sveopći obrazac koji je nemoguće spriječiti već samo preki-

nuti ili produžiti.

Kada razmatramo mogućnosti dvoje odraslih za roditelj-

stvo, najvažnija razlika, osim one u spolu, odnosi se na

osobnost, obrasce ponašanja, neurozu - ili kako to već želimo

nazvati.

Ja to radije svrstavam u naše različite strategije preživlja-

vanja, nastale iz mogućnosti i ograničenja koje smo imali u

obitelji u kojoj smo odrasli i kulturi koju je ona predstavljala.

Naša strategija preživljavanja izraz je načina na koji smo se

naučili nositi sa sukobom između integriteta i suradnje, kako

bi bio što podnošljiviji za nas i što prihvatljiviji za naše

roditelje. Naša strategija preživljavanja uvijek je djelomice

autodestruktivna. Bez obzira na to što nam naše emotivno

pamćenje kazuje o našem djetinjstvu, zadobili smo stanovite

rane i stvorili neke nezdrave načine ophođenja sa samima

sobom. Neki od nas potražili su utočište u samoći, drugi su

se stopili sa zahtjevima i očekivanjima odraslih u čežnji za

zajedništvom - a ovome možemo dodati sve moguće varija-

cije i promjene koje postoje između te dvije krajnosti.

S tim u vezi, najvažnije je zapamtiti sljedeće dvije stvari:

- Naše autodestruktivno ponašanje istodobno je uvijekdestruktivno za naše najbliže i za naše zajedništvo snjima. Čim nas zavole, oni nam se otvaraju i postajuranjivima. Budući da su se autodestruktivne težnje poja-vile kasnije u našem životu, često smo imuni na bol ilimu se prepuštamo. To na naše partnere i djecu, koji nasne poznaju tako dugo, ima neposredan učinak.

Strategija preživljavanja, koja je bila primjerena u obitelji

u kojoj smo odrasli, vrlo je rijetko takvom u našoj novoj

obitelji. To je doslovce strategija za preživljavanje, a ne strate-

gija života.

- Postoje dvije stvari, uz mukotrpan rad, koje nas moguosposobiti za mijenjanje strategije za preživljavanje ustrategiju života: ljubav koju nam drugi pružaju i našaželja da im budemo što dostupniji u njihovu životu.

Ako po prvi puta osnivamo obitelj prije 30. ili 35. godine,

ne poznajemo niti sebe niti drugu osobu. Poznate su nam

samo strategije preživljavanja te dvije osobe. I, budući da naš

osjećaj zaljubljenosti izrazito uključuje osjećaj dobrobiti sa

samima sobom i jednog s drugim, prirodno je da ne razmi-

šljamo o činjenici da se uskoro trebamo početi razvijati i

mijenjati.

U prijašnjim naraštajima, zahtjev se nije odnosio na

razvoj, već na prilagodbu. Nova obitelj predstavljala je po-

navljanje zahtjeva prethodne za samopožrtvovnošću, za odu-

stajanje od sebe zbog drugih.

U modernoj obitelji koja se temelji na ravnopravnom

dostojanstvu, zahtjevi su, u načelu, posve drukčiji. Konstruk-

tivno zajedništvo s partnerom i djecom zahtijeva od nas spre-

mnost da se razvijamo kao ljudska bića - ne pod uvjetima

nametnutim od drugih članova, ali često nadahnuti njihovom

patnjom.

Naše se strategije preživljavanja, često, posve razlikuju

jedna od druge, a to isto vrijedi i za suprotnu stranu kao i za

vrijeme potrebno da bismo se pripremili za vlastiti razvoj.

Naš odrasli partner može se mijenjati u pogledu strpljivosti

te veće ih" manje osjetljivosti na bol; ali djeca gotovo ne

poznaju zapreka i potpuno su uvjerena u našu nepogrešivost

i svemoćnost. Njihovi izgledi za razvoj manje autodestruktiv-

ne ličnosti u velikoj mjeri ovise o našoj odlučnosti koju

poklanjaju u razvoju vlastitih osobina. Uzajamnost zamje-

njuje jednostranost.

Puno je pozitivnog rečeno i napisano o važnosti različito-

sti kao izvoru nadahnuća i sve one stoje. Ali, kada postanemo

roditelji i životni razvoj, baš doslovce, stoji na vagi, često te

razlike između nas doživljavamo više kao teret, nego kao

nadahnuće. Ponekad nam to može pomoći da se podsjetimo

na sljedeću činjenicu: kada dvoje odraslih postanu roditelji,

oni zajedno posjeduju (u najboljem slučaju) otprilike jednu

trećinu iskustva, uvida i "know-how", nužnih da od toga

naprave, manje ili više, dobar posao. Ostalo moraju usput

naučiti jedno od drugog i iz djetetovih kompetentnih reakci-

ja.

U prirodi je stvari da se taj proces učenja sastoji prven-

stveno od sukoba pa, stoga, može biti od velike prednosti

upotrijebiti veliki dio snage na otkrivanje primjene sukoba

na konstruktivan način, za razliku do služenja njima prete-

žito za dokazivanje tko je "u pravu".

Primjer

Ona: "Nešto nije u redu da ona uvijek plače kad je pres-

vlačiš. Zašto uvijek moraš biti tako grub s njom?"

On: "Kada je treba presvući, treba je presvući. Možda se ti

imaš vremena satima s njom igrati kada je presvlačiš, ali bi

ona već mogla naučiti da se neke stvari trebaju obaviti i

gotovo!

Ona: "Da, ali i sam vidiš da joj to nije ugodno."

On: "Ja ne govorim o tome što je ugodno, a što ne. Govorim

o tome da neke stvari treba, jednostavno, napraviti, a poslije

toga ima vremena za igru. Što će biti kada je budu čuvali u

jaslicama? Zar misliš da se oni imaju vremena posebno s

njom baviti?

Ovo je tipičan sukob između roditelja u smislu izražava-

nje dvaju različitih stajališta te sudaranja ženskih i muških

kriterija. Mi možemo biti skloni jednom ili drugom pristupu,

ali to je najmanje važno za ovaj sukob. Najvažnija je činjeni-

ca da jedno drugo preziru u pogledu načina obavljanja toga

posla: Tvoj je način pregrub! Tvoj je nerealan!

Ovaj se sukob mogao i ovako odvijati:

Ona: "Nešto nije u redu ako ona uvijek plače kada je

presvlačiš. Zašto uvijek moraš biti tako grub?"

On: "Možda to ne radim onako kao ti, ali radim na svoj

način! U redu."

Ona: "U redu onda..."

Ovo je primjer svođenja poštivanja osobnih razlika na

jednu frazu. Dogma prošlih vremena u smislu nužnog poko-

ravanja kompromisu, ovdje je pretvorena u pomanjkanje

kontakta, što je obilježje modernog individualizma. On je

osamljen sa svojim stavom, ona sa svojom obzirnošću, a

dijete sa svojim suzama. Sukob je lišen osobnog jezika i

osjećaja, ali je daleko od toga da je razriješen.

Ako želimo da dijalog bude smislen i konstruktivan, onda

mora biti osoban i odnositi se na roditelje. Postoji određeno

opravdanje tvrdnje da su stavovi osobna stvar i da rasprava

o njima može biti konstruktivna. Preduvjet za to jest da se

raspravlja isključivo o stavovima; a to je vrlo rijetko slučaj

kada je predmet rasprave način na koji se roditelji ophode s

djecom i žive s njima.

Kada je, kao u ovom slučaju, sukob stvar osobne patnje i

frustriranosti, nužan je osobni dijalog.

Ona: "Slušaj sada. Uzrujava me to što Sarah uvijek plače

kada je presvlačiš. Možemo li sada o tome porazgovarati?"

On: "Da, možemo. Jesam li opet u nečemu pogriješio!?"

Ona: "Ne znam jesi li pogriješio. Znam samo da me to svaki

put uzruja, tako da bih, najradije, ušla k vama i pomogla

vam da se bolje slažete. Ne znam bi li te to razljutilo što se

uplićem i zato želim s tobom o tome razgovarati... Mislim da

me najviše zanima - što ti o tome misliš."

On: "Ja u tome ne vidim nikakav problem. I ja bih više

volio da se ona cijelo vrijeme smije, ali to se mora napraviti."

Ona: "Možda uopće i nismo toliko različiti. Mogu li ti dati

nekoliko dobrih prijedloga?"

On: "Pa, ne zapravo... Jednostavno ne znam mogu li ja to

izvesti drukčije... mislim, onako kako ja to znam, na svoj

način."

Prednost je za mnoge sukobe ako završe samo na ovome.

Obje strane uspjele su saslušati jedna drugu i ozbiljno shva-

titi međusobne granice. Dojmile su se jedna druge, a ne

uzajamno uvjeravale, dok je "zvučna" kvaliteta razgovora

važnija za dobrobit cijele obitelji, negoli mogući zaključak ili

dogovor. Obično mislimo da donošenje zaključaka ubrzava

razvoj, no tome je vrlo rijetko tako. Obično se stvari ne miču

s mjesta. Možda će Sarah, sljedećih tjedana ili mjeseci, biti

frustrirana i ljuta na oca kada je bude presvlačio. No za nju

je puno bolje da se pomiri i živi s tim nego s dvoje roditelja

kojima služi kao oružje u borbi za moć.

Vratimo se, na trenutak, prvom pokušaju ove žene mije-

njanja destruktivnog suodnosa u obitelji:

- "Nešto nije u redu da ona uvijek plače kad je presvlačiš.Zašto uvijek moraš biti s njom tako grub?"

Rečeno izravnim jezikom, evo što ona kaže:

- "Pogrešno to radiš i pregrub si."Njezina uvodna primjedba dobar je primjer kako je pro-

ces uvijek pobjednik u odnosu na sadržaj u ljudskom suod-

nosu. Pretpostavimo da je njezina primjedba ispravna i da

je interakcija između oca i kćeri stvarno neprimjerena jer se

on s njom ophodi bez naklonosti i razumijevanja, kao da ona

predstavlja zadatak koji se treba obaviti. No, ono što svakako

treba istaknuti ton je i način izražavanja kojim majka pre-

nosi svoju poruku, jednako neosjetljiv i uvredljiv kao i očevo

ponašanje za koje ga optužuje.

Njezinoj tvrdnji, stoga, manjka uvjerljivosti pa, umjesto

da riješi obiteljski problem, ona ga udvostručuje. Njezina će

skrb za kćerku s vremenom izgubiti svoju vrijednost ako je

ne sprovodi s dovoljnom obzirnošću i spram svoga partnera.

Paradoks ove situacije sastoji se u tome da ona upravo

ovako govori zato što su i njeni roditelji tako govorili kada su

je u nečemu ispravljali. Njezin čitav organizam prisjeća se te

boli pa ona reagira u kćerkino ime; no, samo je pitanje

vremena kada će se i ona početi tako ophoditi s kćerkom. Baš

kao i njezin suprug, a i svi mi ostali, nedužno je dovedena do

destruktivnog ponašanja; ali je odgovornost roditelja za novi

život popraćena i odgovornošću za pokušaj izdizan ja iznad

jalovih postupaka i stavova koji izviru iz ljubavi prema

njihovim vlastitim roditeljima.

VII.2. Vodstvo ravnopravnog dostojanstva

Obiteljsko vodstvo ima raznovrsnu prošlost. Čak i ako

razmotrimo suvremenu situaciju u Europi, naići ćemo na

ogroman broj razlika, uključujući: dominaciju, patrijarhat,

kućnu tiraniju; blagi, odlučni tip majke-zemlje; demokratski

duet; uspješne i manipulirajuće ravnateljice kuhinje i dječje

sobe; poštovanja vrijedno vodstvo s jasno podijeljenim po-

dručjima odgovornosti; vrhovnog komandanta u liku svekrve

ili punice; i par koji se ogorčeno bori za svaki milimetar moći.

Vodstvo ravnopravnog dostojanstva počiva na dva kame-

na temeljca. Prvi predstavlja sve veću društvenu, političku i

gospodarsku ravnopravnost između muškaraca i žena; drugi

se sastoji od ideje da muškarci i očevi trebaju podijeliti

djelatnu odgovornost za svakidašnje vođenje doma - i, ne

manje važno, biti emocionalno uklopljeni u obitelj te igrati

svakidašnju, aktivnu ulogu u skrbi oko djece. U usporedbi s

povijesnom tradicijom europske obitelji, ovaj koncept je

revolucionaran.

Muškarcima i očevima uvijek su pripadala važna područ-

ja odgovornosti i unutar obitelji i u odnosu na obitelj, ali su

samo izmimno bili sastavnim dijelom trajnog, ritmičkog

(dinamičkog) zajedništva između majki i djece. Još sredinom

1930. godina, danski stručnjaci za odgoj preporučivali su da

djeca trebaju jesti prije očevog povratka kući. Smatralo se

nepoželjnim da glava kuće i skrbnik uživa svoj glavni obrok

u društvu male djece!

Vodstvo jednakog dostojanstva obilježava činjenica da

oboje roditelja mogu preuzimati potrebne uloge u obitelji te

se u njima izmjenjivati, kada je nužno. Mada pojedinačni

parovi pronalaze načine podjele odgovornosti u skladu s

njihovim interesima i sklonostima, kroz određeno vremensko

razdoblje, tu se nikako ne radi o određivanju pojedinih

funkcija u tradicionalnom smislu kao, primjerice, da muška-

rac radi u polju, brine o životinjama i strojevima, a da se žena

brine za djecu, kuću i vrt. Ovakva vrsta vodstva s određenim

područjima odgovornosti može, nedvojbeno, biti puna dosto-

janstva i poštovanja, ali to nije isto.

Nadalje, vodstvo ravnopravnog dostojanstva temelji se na

činjenici da oboje odraslih imaju jednaka prava u odlučiva-

nju. Drugim riječima, odluke se donose zajednički, ili odlu-

čuje kompetentniji partner. U tom se smislu razlikuje od

demokratskog vodstva, gdje se o svemu razgovara i odlučuje

zajednički i, po mogućnosti u dogovoru. To, također, znači

da jedan partner podupire odluke drugog, čak i u slučajevima

kada im se mišljenja razilaze. U vodstvu, temeljenom na

jednakom dostojanstvu, neslaganje i razilaženje u mišljenji-

ma ili prioritetima često postaju vrstom povratne informacije

nakon donošenja odluke i ne predstavljaju elemente borbe

za moć. Kod dogovaranja nije riječ o tome tko će dokazati da

je u pravu, već o izražavanju svog stava i ozbiljnom shvaćanju

jednih i drugih.

U skladu sa sadašnjim trendovima, obitelj koja se zasniva

na ravnopravnom dostojanstvu, mogla bi se nazvati post-

demokratskom obitelji. U njoj se veća važnost pridaje kvali-

teti odlučivanja nego samom procesu donošenja odluka te

uključuje i sve detalje, umjesto da ih odbacuje.

Roditeljsko vodstvo u odnosu na djecu počiva na ideji da

i roditelji i djeca imaju različite granice i potrebe. Ono se ne

temelji na roditeljskom dogovoru o granicama i pravilima,

već na načelu prava pojedinca da ga se shvaća ozbiljno

onakvim kakav jest.

Jedan od problema vezanih uz uvođenje u obitelj vodstva

temeljenog na jednakom dostojanstvu jest u tome što ne

posjedujemo modele koje bismo slijedili. Sve je više obitelji

koje uspijevaju ostvarivati takvo vodstvo, no niti društvene

ustanove, niti politički život, niti privatna poduzeća ne po-

sjeduju modele za tu vrstu vodstva da bi u tome mogli

predvoditi. To je jedan od razloga zašto vodstvo jednakog

dostojanstva ne može odmah naći svoje mjesto u obitelji.

Radi se o trajnom razvojnom procesu, raznovrsnom po sadr-

žaju i uvjetima, ovisno o razvoju obitelji i njezinih pojedinač-

nih članova. Tijek ovog razvoja nije ništa više, ali ni manje,

frustrirajući od mnogih drugih načina vođenja obitelji, on

samo uzdiže druge vrijednosti.

VII.3. Partnerstvo i roditeljstvo

Kada bi bračni par dobio svoje prvo dijete, muškarac je,

po tradiciji, nastavljao svoj posao ili karijeru kao dotad samo

uz dodatak roditeljskog dostojanstva i povećane obveze uz-

državanja obitelji. Kada bi žena postala majkom, njezin je

položaj pretrpio znatno korjenitije promjene. To je, u načelu,

značilo da se odrekla svog neovisnog, ženskog identiteta, i to

zbog svoje uloge majke, što je uz mogućnost da postane

bakom, odredilo njezinu ulogu do kraja života.

Tako je još uvijek u mnogim dijelovima svijeta, a ideja da

se to može mijenjati razmjerno je nova. Žene su svoju ulogu

počele smatrati društveno i životno ograničavajućom, a nešto

kasnije i muškarci su stali razmišljati o ljudskim ograničenji-

ma svoje uloge.

No, krutost uloga oca i majke nije samo određena povije-

šću. Cjelokupno iskustvo vezano za dobivanje djeteta tako je

zanosan događaj i neizmjeran emocionalni ushit da većina

parova, ubrzo po rođenju djeteta, identificira sebe i jedno

drugo upravo s tom ulogom. Neki ljudi čak prestaju zvati

jedno drugo pravim imenom, već "tatom" i "mamom".

Većini nas događa se to da nam roditeljstvo oduzima tako

veliki dio života te da nam partnerstvo nestaje u pozadini

tijekom niza godina. U načelu se može reći da svako slablje-

nje partnerstva između roditelja, s osjećajem gubitka i fru-

striranosti, također šteti i njihovoj djeci. No, postoji jedan

osobiti aspekt partnerstva roditelja koji je od velike važnosti

za roditeljstvo te za roditeljske mogućnosti raspravljanja i

razrješavanja sukoba koji se tiču njihove djece.

Riječ je o mogućnosti roditelja da razgovaraju jedno s

drugim kao muškarac i žena, kao prijatelji i ljubavnici te kao

dvoje ljudi s vlastitim osobnim identitetom. Ako se žena

protivi nečemu u načinu svog muža kako pomaže sinu oko

domaće zadaće, važno je da pristupi mužu kao prijatelju i

partneru, a ne kao majka svog djeteta. Ako se supruga osjeća

uznemirenom zbog izlazaka njihove kćeri - tinejdžerke, važ-

no je da suprug prihvati njezinu zabrinutost kao suprug, a

ne kao otac njihove kćeri. Roditeljska uloga najpodobnija je

za interakciju s djecom. U interakciji između odraslih važno

je da odrasli predstavljaju sami sebe.

To nije samo važno zbog očuvanja prijateljstva i erotske

strane odnosa, već, pomalo paradoksalno, zbog stjecanja

uvjerenja da se možemo razvijati i kao roditelji i kao ljudska

bića. Ako jedno s drugim razgovaramo o našem odnosu s

djecom kao otac i majka, onda su djeca uvijek u središtu

našeg razgovora. To se, nužno, svodi na ono što djeca rade

ili ne rade itd. No, kako bismo se razvijali kao roditelji, ali i

kao ljudska bića i pristupali našoj djeci na najprimjereniji

način, moramo razgovarati i o nama i to jedno s drugim.

Naravno da djeca mogu biti polazištem i nadahnućem za

razgovor, ali ne bi smjeli biti stalnim predmetom razgovora.

To je nešto što često zaboravljamo pa, stoga, trebamo

jedni drugima pomoći prisjetiti se toga da smo, osim majke

i očevi, također i pojedinačne žene i muškarci s našim

osobnim iskustvom, osjećajima, potrebama, prošlošću i sno-

vima, posve neovisnima o našoj ulozi roditelja. To je prepo-

ručljivo činiti pomoću simboličnog izražavanja kao što je,

primjerice, odlazak u kino, slobodni vikendi i izlasci na

večeru, ali je, također, dobro upozoriti jedno drugo svaki puta

kada shvatimo da se predmet razgovora tijekom proteklih sat

vremena vrti isključivo oko djece.

Kada sam u uvodu u ovaj odjeljak knjige spomenuo

prošlost, nije to bilo zbog same povijesti, već stoga što nam

je ona, još uvijek, tako blizu da su mnogi roditelji stvorili

svjestan otpor prema njoj. Nešto jednostavnije rečeno, to se

pomalo oblikuje u zamisao da se obiteljski život s djecom

sastoji od zahtjeva, mukotrpnog rada i sve više zahtjeva te da

se pojedincu jedina mogućnost za razvoj pruža izvan doma.

Povremeno upoznajem obitelji u kojima je ovakvo stajali-

šte postalo početkom začaranog kruga u kojem se roditelji

doživljavaju sve manje i manje važnima jedno drugom. Ne

stoga što ne bi mogli biti važnima, već zato što zanemaruju

mogućnost da to budu. Neki ljudi doživljavaju poticaje izva-

na kao prijetnju obitelji, a stvarno je riječ o tome da njihovo

pomanjkanje svjesnosti o mogućnostima poticanja partner-

stva predstavlja stvarnu prijetnju.

Sudeći prema mom iskustvu, kada se radi o razvoju kva-

litete života pojedinca, malo je toga što se može mjeriti s

nježnim, uzajamno povezanim i životno nadahnjujućim par-

tnerstvom. U stanovitom smislu je novost da je partnerstvo

tako visoko na listi obiteljskih prioriteta. Još uvijek postoji

puno obitelji u kojima je najuočljiviji činitelj količina neisko-

rištenih ljudskih mogućnosti.

VII.4. Uzajamnost znači ravnopravno poštovanje

Rekao bih da smo kao ljudska bića uvijek bili ispunjeni

divljenjem te osjećali uzvišeno štovanje i odgovornost kad

smo se, kao roditelji, suočavali s neiskvarenim životom i

savješću novorođenčeta. Želja i potreba za zaštitom i ljubav-

lju prema djetetu te spremnost da mu pružimo lijep život

izvire iz nas poput izlaska sunca, gotovo neovisno o tome

kakvim je bilo naše vlastito djetinjstvo i koliko je nesavršen

naš sadašnji život.

Ova potreba za davanjem data nam je u trenutku kad prvi

put ugledamo naše dijete, bez obzira na to jesmo li mu mi

biološki roditelji ili smo ga usvojili. A kod mnogih roditelja

koji ne mogu imati djece, ta se čežnja pretvara u jaku bol.

Uzajamnost u odnosu na djecu s druge je strane nešto što

nas većina mora naučiti zajedno s njima. Mogućnost koju

nam pružaju da se pomoću njih osjećamo vrijednima nešto

je što im moramo svjesno naučiti uzvratiti, da se i oni mogu

osjećati neosporno vrijednima.

U tome ćemo uspjeti ako naučimo obuzdati našu egocen-

tričnost i otvoriti se prema njihovoj osobnoj kompetentnosti

za koju oni, za razliku od nas, nisu svjesni da nam pružaju

dok je mi ne prihvatimo. Ako ovo ne uspijemo naučiti, oni

rastu u uvjerenju da nemaju nikakve druge vrijednosti, osim

školskih ocjena i društvenog uspjeha. To ne samo da je za

njih bolno i ranjavajuće za naš kontakt s njima, već je i

nepoželjno za društvo u kojem žive i u kojem moraju preuzi-

mati odgovornost.

Neobično je to da tradicionalni jednostrani način roditelj-

skog pristupanja djeci može biti pokazateljem kako smo,

možda, oduvijek toga bili svjesni. Kada se djeca lijepo pona-

šaju i stvarno ili naizgled skladno razvijaju, roditelji se uvijek

raduju tim znakovima njihove osobne vrijednosti i kompe-

tencije te na to reagiraju pohvalama u obliku verbalne izjave

ili ponašanja. S druge strane kada djeca izmiču nadzoru, kad

su zločesta, frustrirana i destruktivna, roditelji misle da su

oni za to krivi, bilo zato što su nešto propustili učiniti, bilo

zato što su premalo učinili te tako priznaju svoju osobnu

djelomičnu nesposobnost. No, roditelji su uvijek, jednostav-

no, smatrali da se put prema naprijed sastoji u sve većem

davanju - više odgoja, više ljubavi, više ograničenja, više

tjelesnog kažnjavanja, više nadzora itd.

Za to, vjerojatno, postoje dva opravdana objašnjenja. Prvo

je, naravno, kulturološko: to svi ostali rade. Drugo se odnosi

na naše spontane reakcije kao ljudskih bića, kada se doživ-

ljavamo manje vrijednima u odnosima s drugim ljudima,

nego što bismo to željeli. Kada to osjetimo, postajemo agre-

sivni. Sve nas smeta, živcira, srditi smo i nasilni. Pogotovo

smo takvi kada je riječ o onome do čega nam je najviše stalo

- do naše djece i partnera - tada su naše reakcije najžešće.

Propitujemo koliko nam znače i na taj im način predbacuje-

mo naš osjećaj nedovoljne vrijednosti za njih. To se zbiva

kada su mali i spotiču se po neravnom pločniku: Vučemo ih

za ruku i živčano reagiramo: "Pazi kuda hodaš!" Zbiva se to i

tada kada naš petogodišnjak dolazi plačući, po treći puta

istoga dana s razbijenim koljenom. "Moraš bolje gledati kuda

hodaš!" Kada nam učitelji kazuju da naša djeca ne ispunja-

vaju njihove zahtjeve ili očekivanja, srdimo se na njih ili na

našu djecu, ili na jedne i na druge. Kada nam se brak ne miče

s mrtve točke, ili se raspada, okrivljujemo za to našeg partne-

ra; a kada se, kao odrasle osobe, nismo u stanju nositi sa

životom, okrivljujemo naše roditelje, društvo ili bilo koga

drugoga. To znači, ako svoju srdžbu nismo naučili usmjeriti

prema sebi, utapamo se u osjećaju krivnje, depresije i samo-

predbacivanja.

Što se djece tiče, naučili smo da se u takvim situacijama

moramo poslužiti odgojem, umjesto da poslušamo njihovu

kompetentnost i iz nje učimo te tako postanemo onoliko

vrijednima koliko to baš i želimo. Nitko nam nije rekao da,

kada se zbog dječjeg ponašanja osjećamo manje vrijednima,

da to, gotovo uvijek, i jesmo. Tome je uzrok činjenica da prije

sukoba nismo bili dovoljno kompetentnima naše osjećaje

ljubavi pretvoriti u postupke s ljubavlju: naše dobre nakane

u plodan suodnos. To i nije nešto što možemo tek tako

promijeniti pomoću postupaka. Možemo se samo otvoriti

prema svojoj djeci i nastojati dešifrirati njihove spontane ili

zakašnjele (iz odanosti prema nama) reakcije. Djeca nas ništa

ne pokušavaju naučiti, niti se služe pedagoškom teorijom.

Ona jednostavno s nama žive i pokazuju nam kako to doživ-

ljavaju. Većina nas razvija se tako sporo kao ljudska bića da

se ne prestajemo ljutiti i živcirati još dugo vremena nakon

što nam djeca odrastu. No, u tome nema ničeg lošeg, ukoliko

se uporno ne zavaravamo da su oni krivci za to. Ne kažem

da je s tim lako prestati, osobito stoga što mnogi od nas u

početku žive s odraslima koji ne znaju drukčije.

Otac jednog divljeg, neobuzdanog sedmogodišnjaka jed-

nom me pogledao ravno u oči i upitao - s onim istim

očajanjem i prkosom u glasu koje je naslijedio i njegov sin:

"Zar je, stvarno, nužno toliko razmišljati o tome što ćete reći

dječaku njegovih godina? Moji roditelji, k vragu, nisu nikada

rekli ništa osim "NE!" Mislim da nitko od mojih čitatelja neće

biti iznenađen kad spozna da sam bio prisiljen kazati - "DA!"