Univerzitet u Bihaću

Pedagoški fakultet

Odsjek za bosanski jezik i književnost

Jezik – kultura - društvo

Seminarski rad

Predmet: Sociolingvistika Studentice: Naida Velić

Mentor: dr. sc. Remzija Hadžiefendić - Parić Ermina Kurtović

Bihać, mart 2012. godine

1. Uvod

Jezička djelatnost i govor nisu objekt i predmet samo lingvistike. Njima se bave niz drugih

nauka i naučnih disciplina. Primjerice, za filologiju jezik je bitno sredstvo izučavanja pisanih

tekstova i spomenika, dok se nastankom glasova bavi i fiziologija. Formiranjem misli i pojma

bavi se psihologija, svakako u svakom društvu i pojedinoj društvenoj grupi ljudi jezička

djelatnost služi i za uspostavljanje socijalnih i međuljudskih odnosa, pa se jezikom i govorom

bavi i sociologija. Jezik je sredstvo komunikacije u društvu, te su na taj način ova dva faktora

i povezani. Izučavanje jezika traje više od 2,5 hiljade godina, on je prolazio kroz faze svoga

razvoja, a svaki vodi porijeklo od jednog zajedničkog izvora. Društvo, kultura i jezik u vezu

dovode lingvistiku i sociologiju, pa je i sociolingvistika interdiscplinarna nauka koja se bavi

istraživanjem ljudskog govora različitih socijalnih skupina, etnografskom komunikacijom, tj,

pitanjem komunikacijske kompentencije, te istraživanjima bilingvizma i diglosije. Osnovni

zadatak prirodnog ljudskog jezika jeste da služi kao sredstvo za sporazumijevanje kolektivu,

stoga se jezik definiše kao organizovan skup jedinica ( glasova i značenja) i pravila.

Lingvistički arheolozi tvrde da je prirodni ljudski jezik mogao nastati u onom periodu razvoja

biološke vrste kada je čovjek stekao potrebu za sporazumijevanjem. Ta je potreba mogla

nastati zahvaljujući životu i radu u kolektivu i upućenosti ljudskih jedinki jednih na druge u

prvobitnim proizvodnim postupcima ( lov, ribolov, sakupljanje, stočarstvo, ratarstvo...). Opšti

društveni karakter jezičkih pojava ogleda se i u tome da se bez jezika ne mogu niti zamisliti,

niti ostvariti nastanak, razvitak i historija ljudskog društva. Jezik se pojavljuje i kao uslov

postanka i kao sredstvo i saopštavanja čovjekove misli. Jezik je sredstvo koje čovjeku

omogućuje saznanje i njegovu analizu, akumulisanje i čuvanje znanja i njegovu razmjenu,

prenošenje znanja kroz prostor i vrijeme. Dakle, vrlo je važna i jedna neposredna društvena

funkcija jezika: jezik treba da posluži kao sredstvo međuljudskog kontakta.

2

2. Jezik - kultura - društvo

Napor da se pronađe veza između jezika, kulture i društva trebalo bi usmjeriti i na

razmišljanje o oblicimai stepenu ispoljavanja međusobnog uticanja jezičkih i nejezičkih

pojava. Svaka ljudska kultura i svaki ljudski kolektiv, svjesno ili nesvjesno stvaraju sebi

onakvo sredstvo komuniciranja koje im je potrebno i koje će se mijenjati, stoga se zaključuje

da nema savršenih i nesavršenih, razvijenih i primitivnih, kultivisanih i nekultivisanih jezika,

te da je svaki prirodni jezik dobar kulturi i kolektivu ukoliko efikasno ostvaruje svoju ulogu

kao komunikacijski instrument društva i kulture. Jezičke promjene, što je važno istaći, su

evolitivne. Proizvodi tih evolutivnih procesa predstavljaju nove riječi, one koje ranije nisu

postojale, jer nije bilo odgovarajućih pojmova u iskustvu predstavnika toga jezika. Posebna se

pažnja pridaje terminologiji. Međutim, sve promjene nastale kao posljedica razvoja izvan

jezika, svode se na zbivanja unutar njega samoga i spadaju u ono što se naziva njegovom

unutrašnjom istorijom. Spoljašnja istorija jezika tiče se promjena vezanih za jezik kao

institucijom u cjelini, te je povezana sa razvojem društva i kulture. Stvaranje moćnih i velikih

država, pojava i rasprostiranje vjerskih organizacija donose potrebu da se jezik normira.

Takva potreba razvila je i standardne jezike. Neki jezici su mogli i preuzeti ulogu

međunarodnog sredstva sporazumijevanja, tzv. svjetski jezici u oblastima diplomatije,

filozofije, obrazovanja, medicine, religije, informatike i sl. Da bi jezik mogao prihvatiti i

obavljati takvu funkciju mora ispunjavati šire društvene uvjete, kao što su

ekonomski,kulturni, trgovinski, tehnički, tehnološki, naučni, politički, ideološki, vjerski.

Posebne historijske prilike i okolnosti su uticale da se u pojedinim oblastima govori više

jezika. Npr. U Švajcarskoj se govori njemački, francuski i italijanski, u Kanadi francuski i

engleski, u Jugoslaviji srpskohrvatski, slovenački, makedonski, mađarski, rumunski, češki,

bugarski. Svijest o pripadanju jednoj jezičkoj zajednici može u historijskim uvjetima razviti i

svijest o pripadanju regionalnom, nacionalnom, rasnom, klasnoj, vjerskom obliku kolektivne

pripadnosti. Svaki jezik, prije svega zahvaljujući svojoj prilagodljivosti i kreativnoj prirodi

ima mogućnost da svojim, u osnovi, ograničenim sredstvima, kombinirajući pravila, saopšti

neograničen broj sadržaja. Strogo formulisanja hipoteza o sposobnosti jezika da utiče na

obrazovanje nejezičkih, kulturnih i društvenih struktura, zbivanja, stanja i odnosa, u stvari

njegova sklonost da favorizuje jedan određen način poimanja, zanemarujući sve druge

poglede na iste pojave naziva se Sapit – Vorfovom hipotezom ili teorijom lingvističke

relativnosti. Kritiku takvog teorijskog polazišta je dao R. Bugarski, te obrazlažući svoj sud

3

ističe: Naime, hipoteza je u čeonom sukobu sa humanističkim koncepcijama o univerzalnosti

pojmova, o njihovoj nezavisnosti od izražavanja u bilo kojem jeziku, i o prioritetu logike nad

jezikom – a upravo ovakva shvatanja danas dominiraju teorijskom scenom, ponovo poslije

dužeg odsustvovanja (1972, 77 – 98). Lingvistička istina koja je poznata od vremena grčkih

mislilaca sve do osnivača moderne linvistike Ferdinanda de Sossira: jezički znakovi se sastoje

od oznake i označenog. Oznaka je skup fonema koje sačinavaju morfemu, a označeno je

prdstava o pojavi, pojam , sadržaj ili značenje koje je datim znakom obilježeno. Veza između

oznake i označenog, a koja je proizvoljna, upućuje na društveni karakter jezika. Takva veza

između oznake i označenog postaje obavezna za sve predstavnike kolektiva ukoliko žele da se

sporazumijevaju. Društvena zajednica mora poznavati i slijediti istu konvenciju.

Jezik čini sastavni dio kulture i kao takav je proizvod društva. Ali baš ta činjenica da je jezik

sastavni dio kulture govori istovremeno i o drugoj njegovoj veoma važnoj strani odnosno da

on i nije samo proizvod društva nego istovremno i dobrim dijlom njegov kreator, budući da se

društvo počev od izvesnog stupnja može uspješno razvijati tek usvajanjem jezika i njegovim

korištenjem u nizu svojih aktivnosti. Socijalna strana jezika i govora je vidljiva već i

po tome što su jezici sredstvo kolektivnog opštenja, komunikacije, među

pojedinimčlanovima ili grupama u društvu. Govor i jezik služe kao sredstvo povezivanja,

posredovanja i integracije odnosno dezintegracije u društvu. Već i u govoru pomoću gestova

za razliku od verbalnog govora (govora pomoću riječi), mogu se ponekad naslutiti društveni

odnosi onih ljudi koji dolaze u uzajamni dodir. Međutim, već na prelazu sa jezika gestova,

mimika, grimasa i tikova na verbalni govor i posebno na artikulisani govor, može se

zapaziti rastuća složenost instrumenata govora odnosno jezika. Ovdje sociologija otvara

potrebu da se napravi razlika između govora, na jednoj, i jezika, na drugoj strani. Sasvim

precizno definisanje jezika i govora i njihovo razgraničenje gotovo i da nije moguće. U tom

pogledu će čak i lingvistički stručnjaci razilaze. Dakle, govor je opšta sposobnost i

osobina svih normativnih jedinki ljudske vrste, ali da se i ta opšta sposobnost

konkretno ostvaruje pomoću niza različitih jezika. Svi ljudi imaju (potencijalnu)

moć govora, ali svi ljudi ne govore ipak istim jezikom. Prirodni ljudski jezik je

univerzalno sredstvo komunikacije i stoga je dobio centralno mjesto među svim

ostalim komunikacijskim sistemima. Generalno gledano, jezička sredstva se

pravilno kombiniraju ovisno o društvenom kontekstu u kojem su izgovorene ili

napisane. Sama sociolingvistika se podjednako zanima za jezik pojedinca kao i za

jezik grupe ili kolektiva.

4

Ranko Bugarski jezik tumači u tri glavna lingvistička značenja ovog termina. To su: 

1. Jezik u opštem smislu (language, langage...), kao čovjeku svojstvena sposobnost

društvenog opštenja putem artikulisanog sistema verbalnih znakova koji omogućuje

oblikovanje misaonih sadržaja i njihovo prenošenje u vidu suvislih govornih poruka.

2. Svaki konvencionalan sistem koji pripada određenoj društvenoj zajednici, zadovoljavajući

njene potrebe u komunikaciji i stvaralaštvu (a language, une langue...) – npr. bosanski ili

francuski;

3. Jezik kao skup jezičkih sredstava karakterističan za pojedine društvene grupe, epohe,

profesije i žanrove, te za pojedince, npr. jezik omladine, romantizma, novinarstva, bajke...

Dakle, jezik nije samo statički referentni okvir kulture, sistem za njenu interpretaciju, nego i

njen dinamički princip. Na taj način, naš doživljaj svijeta uslovljen je kulturom, dok je ona

sama profilisana jezikom. Sa svoje strane, kao preduslov i tvoritelj kulture, jezik se oblikuje

upravo po mjeri njenih potreba i mogućnosti. Kultura i jezik su, dakle, u stalnom formiranju i

mijenjajnju svijeta u kojem žive ljudske zajednice, sami se izgrađujući u tom procesu. Kultura

bi se mogla odrediti kao, u suštini, zbir različitih normi ponašanja,

vjerovanja, načina opštenja, sistema vrednosti – svih onih historijski izraslih eksplicitnih i

implicitnih životnih obrazaca koji u svako vrijeme djeluju kao potencijalni vodiči u

djelatnostima i ponašanju ljudi kao članova društvenih zajednica, ulazeći u temelje njihovih

institucija i njihovog pogleda na svijet. Kulturu čine vrijednosti, vjerovanja, jezici, nauke i

umjetnosti, tradicije, institucije i način života kojima se jedna ličnost ili grupa izražavaju,

ostvaruju i razvijaju.

5

3. Zaključak

Najjednostavnija definicija jezika jeste da je on sistem znakova, a sastoji se iz oznake i

označenog. Proizvoljna veza između ova dva sastavna dijela jezičkog sistema govori o

društvenom karakteru samoga jezika. Ljudi su se u prvobitinim, primitivnim zajednicama

služili jezikom koji je efikasno ostvarivao svoju ulogu kao sredstvo sporazumijevanja. Iz

ovoga, kao što smo vidjeli proizilazi činjenica da ne egzistiraju primitivni jezici, nego samo

primitivne kultutre i društva. Razvojem ljudske zajednice razvijao se i jezik, što nam govori o

njegovoj dinamičnosti, pokretljivosti i fleksibilnosti. Jezik je živa materija koja se mijenja i

prilagođava novonastalim promjenama. On se može mijenjati pod utjecajem narodnih govora,

govora jednoga kraja te se u izvjesnoj mjeri prilagoditi tim promjenama. Vrijeme u kojemu

živimo je doba materijalizma, ideologije i multinacionalnog kapitalizma, te je i čovjek aktivni

učesnik u prihvatanju, odbacivanju i mijenjaju jezičkih pravila. Društvena i kulturna zajednica

može usljed pogodnih ili nepogodnih historijskih uvjeta razviti osjećaj pripadnosti jednoj

jezičkoj zajednici , što najčešće uvjetuje osjećaj određenoj nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti.

Jasno je, da jezik nije jedini instrument sporazumijevanja. Postoji čitav niz drugih,

neverbalnih znakovnih sistema: saobraćajni znaci, Morzeovo pismo, pismo ljudi oštećenog

vida, način odijevanja, boje, geste, mimike... I način sjedenja je znak: sjedenjem na vrhu

stolice, tijelom više nagnuti naprijed ne šaljemo istu poruku kao kad sjedimo prekriženih nogu

i zavaljeni u stolici. Semiolozi će reći da smo u prvom položaju agresivno i svađalački

nastrojeni ili da se žurimo, dok drugi položaj tijela govori o odbrambenoj poziciji ili

opuštenosti tijela. Ranko Bugarski, kao što smo vidjeli, jezik najprije tumači kao čovjekovu

sposobnost uopštavanja i prenošenja misli putem verbalnih znakova, te kao skup jezičkih

sredstava karakterističnih za jednu epohu, društvenu grupu ili kulturnu zajednicu. Kultura se

najjednostavnije definira kao skup normi, pravila različitog ponašanja, odijevanja, govorenja,

kretanja u društvu, razumijevanja različitih vjerskih, političkih, jezičkih, ekonomskih i drugih

sadržaja. Stoga se, može reći da su kultura i jezik u aktivnom procesu mijenjanja,

prilagođavanja i razvijanja pogleda na svijet u kojeme živi ljudska zajednica, istodobno se

izgrađujući u tom procesu.

6

4. Literatura:

1. Bugarski, Ranko: Jezik i kultura, Krug, Beograd, 2005.

2. Hadžiefendić – Parić, Remzija: Naš jezik, udžbenik za 4. razred gimnazije, Sarajevo

Publishing, Sarajevo, 2003.

3. Radovanović, Milorad: Sociolingvistika, Beogradski izdavačko – grafički zavod,

Beograd, 1979.

7