john m. harrison - pastelni grad

54

Upload: smilicevicue

Post on 26-Nov-2015

69 views

Category:

Documents


12 download

DESCRIPTION

John M. Harrison - Pastelni Grad

TRANSCRIPT

Page 1: John M. Harrison - Pastelni Grad
Page 2: John M. Harrison - Pastelni Grad

2

M. Džon Harison

Pastelnigrad

M. John Harrison

THE PASTEL CITY 1971

Page 3: John M. Harrison - Pastelni Grad

3

PROLOG

IMEPERIJA VIRIKONIJUM

U Srednjem Periodu Zemlje niklo je nekih sedamnaest značajnih imperija. Behu to SrednjeKulture; za ovu priču nevažne su sve osim jedne; o drugima i nema mnogo šta da se kažeosim da nijedna od njih nije trajala manje od jednog milenijuma niti više od deset. Svaka jeizlučila takve ekstrakte i postigla takav komfor koliko je njena priroda (i priroda Vasione) bilau stanju da iznađe; sve su iz Vasione zapale u haos, iščeznule i ugasile se.

Poslednja je svoje ime ostavila zapisano u zvezdama ali nijedna od kasnije pridošlih nijebila u stanju da ga pročita. I što je, možda, još važnije gradila se neprestano, uprkos gubljenjumoći — ostavljajući određene tehnologije koje su usmeravale ponašanje za dobrih hiljadugodina nakon toga. To beše poslednja od Srednjih Kultura, praćena poznim Kulturama, kao iVirikonijumom.

Pet stotina godina nakon konačnog kolapsa Srednjeg perioda, Virikonijum (tada još nijenosio to ime) beše primitivna gomila komuna povezanih morem na Zapadu i jugu,neistraženom zemljom na istoku i Velikom Smeđom Pustoši na severu.

Blagostanje njegovog naroda očigledno je ležalo u spašavanju i otimanju. Nisu posedovalisopstvenu nauku već su čistili pustinje rđe, prostore koji su prvobitno predstavljaliindustrijske komplekse poslednje od Srednjih Kultura; a pošto su se najveća ležišta metala imašinerija i drevnog oružja nalazila u Velikoj Smeđoj Pustoši, nju su držala Severnjačkaplemena. Njihova slobodna imperija imala je dvojnu prestonicu, Glenlus i Dranmor, mračnegradove u kojima su komplikovane i lepe mašine nepoznatih funkcija okrutno preobražavaneu mačeve; plemenske poglavice su se pijano nadmetale u posedovanju smrtonosnih baanova,iskopanih iz pustinje.

Bili su svirepi i ljubomorni. Njihova vladavina nad Južnjacima bila je neprijatna i, usvakom slučaju, nepodnošljiva.

Razaranje ove pre—Virikonijumske kulture i uzurpiranje moći od strane Severnjaka izvršioje Boring—Na—Leht, sin pastira Monarskih planina, čovek koji je okupio južnjake, ispravioim kičme svojom ruralnom ali moćnom retorikom i za samo jednu sedmicu opustošio iDranmor i Glenlus.

On je bio heroj. U svom životnom veku ujedinio je plemena, odveo ih do planina i tundoriizvan Glenlusa i izgradio grad-tvrđavu Duiriniš na ivici Metalno-slane močvare odakle su rđai hemikalije koje je klima spirala sa Velike Smeđe Pustoši oticale u more, kao otrovnapritoka. Donji Lidejl se okupio protiv ostataka severnjačkog režima, istovremeno zaštićujućirastuće severnjačke gradove Saubridž i Lendalfut.

Međutim, njegov najveći podvig beše obnavljanje Virikonijuma, središta poslednje odSrednjih Kultura. Uzeo ga je za prestonicu. gradeći gde je potrebno, trasirajući u vremenskomtesnacu auto-puteve, dodavajući artefakte i umetnička dela iz zarđalih pustinja, sve dok gradnije zablistao kao pola milenijuma ranije. Imeprija je uzela ime po gradu. Boring beše heroj.

Pre Metvena nije se pojavio nijedan drugi heroj. Tokom vekova nakon Boringove smrti,Virikonijum se konsolidovao, rastao pun i bogat, zabrinut svojim blagostanjem, unutrašnjomtrgovinom i manjim političkim čarkama. Ono što je počelo dobro, u vatri, krvi i trijumfu,vremenom je gubilo autentični duh.

Tokom četiri stotine godina imperija je još uvek mirovala; severnjaci su lizali svoje rane ipothranjivali ozlojeđenost. Započeo je lagani rat iscrpljivanja; južnjaci su ponovo povilikičme a severnjaci su se učili divljaštvu već samim životom u oštroj i hladnoj sredini.Virikonijum je duboko poštovao stabilnost, poeziju i trgovce vinom; njegovi vučji rođacisamo osvetu. Ali, nakon stoleća laganog povređivanja svojine, vukovi su sreli onoga koji je,iako nije pripadao njihovoj vrsti, razumevao njihove puteve...

Metven Najen je došao do prestola Virikonijuma da bi se domogao metala i starih mašina.

Page 4: John M. Harrison - Pastelni Grad

4

Uvideo je da se približava Mračno Doba; želeo je da u vlasti ima nešto više, ne samo imperijuotpadaka. Privukao je k sebi mlade ljude koji su uviđali to isto i koji su shvatali pretnju sasevera. Postali su poznati kao Severoubice, Red Metvena ili, prosto, metveni.

Bilo ih je mnogo a mnogo ih je i umiralo. Borili su se nemilosrdno i hladno. Svakipojedinac je biran zbog naročitih sposobnosti: Norvin Trinor, na primer, zbog strategije,Tomb Patuljak zbog veštog rukovanja mehaničkim spravama i energetskim oružjem, LobartTejn zbog poznavanja severnjačkih folklornih običaja, Benedikt Posmenli zbog aeronautike,tegeus—Kromis kao najprefinjeniji mačevalac u zemlji.

Metven Najan je naučio severnjake da ga se plaše; zasnovao je nauke nezavisne od StarihTehnologija; konzervirao je ono što je od tih tehnologija ostalo. Načinio je samo jednu greškuali vrlo tešku.

U pokušaju da utemelji savez sa nekim Severnjačkim Plemenima, ubedio je svog brataMetvela da se oženi njihovom kraljicom Balkihajder. Nakon propasti ovog sporazuma, dvegodine kasnije, ova žena-vučica ostavila je Metvela u njihovim odajama, ugušivši ga uvlastitoj krvi, očiju izvađenih iglom, te, povevši sa sobom njihovu ćerku Moidart Kanu,nestala. Podučavala je dete da vidi svoju budućnost kao krunu kombinovane imperije: dastigne do trona Virikonijuma sa lažnom pričom o Metvenovoj smrti.

Odgajana na nezadovoljstvu Severa, Moidarta je prerano sazrela i započela put saudruženim iskrama nezadovoljstva i severa i juga.

Kada je Metven umro — neki su govorili da je moro od neizlečive tuge zbog Metvelovesmrti — postojale su dve kraljice koje su pretendovale na presto: Kana Moidart i Metvenovajedina naslednica Metvet, poznata u mladosti kao Džejn. Videvši moćnu imperiju koja jeimala malo potrebe za njihovim nasilničkim ponašanjem, zbunjeni i rastuženi smrću svogakralja, vitezovi reda Metvena jednostavno se raziđoše.

Do prvog seva noža, Kana Moidart je čekala jednu deceniju...

Poglavlje 1

tegeus-Kromis, povremeno vojnik i sofističar Virikonijuma, boravio je sada sasvim sam ukuli kraj mora i zamišljao sebe boljim pesnikom nego mačevaocem; u rano jutro stajao je napeščanim dinama koje su se nizale između njegovog voljenog doma i sive linije mora. Kaonežni i iskrzani parčići krpe, crni galebovi su jurcali iznad njegove zamišljene glave. Iz kulega je izvela katastrofa, nešto čemu je bio svedok tokom noći, sa prozora najviše sobe.

Na morskom vetru namirisao je paljevinu. U daljini su se čule tupe i teške eksplozije — aone nisu poticale od moćnog mora koje se valjalo pod njegovim nogama.

Kromis je bio visok čovek, mršav i mrtvačkog izgleda. Odlazio je kasno na počinak pa suse njegove zelene oči umorno gubile u tamnim, upalim dupljama iznad visokih, istaknutihjagodica.

Nosio je tamnozeleni somotski ogrtač, uvijen u njega kao u čauru; kratki kaput od kože, sairidijumskim dugmićima, preko bele, dečje košulje; tesne somotske pantalone i visoke, mekečizme od svetloplave kože. Ispod teškog ogrtača njegove tanke i primetno nežne ruke behuzgrčene u pesnice, ukrašene, kako je to bilo uobičajeno u tim danima, teškim prstenjem oddragocenog metala, sa ugraviranim ciframa i sfenogramima. Desna pesnica je počivala nadrški njegovog dugog, pljosnatog mača koji, suprotno modi tog doba, nije imao ime. Kromis,čije su usne bile tanke i bez kapi krvi, beše više zaokupljen suštinskim svojstvima stvari negonjihovim imenima; i više zabrinut realnošću Realnosti nego imenima koje im ljudi daju.

Na primer, više je brinuo o lepoti grada koji je pao preko noći, Virikonijuma, PastelnogGrada. Više ga je voleo zbog njegovih avenija, popločanih svetloplavimpločicama i uličicakoje uopšte nisu bile popločane — više nego da ga naziva imenom koje su izabrali njegovistanovnici, Virikonijum, Virikon Stari ili, pak, Mesto Ukrštanja Puteva.

Nije nalazio mir ni u muzici koju je voleo — a sada nije imao nikoga ni na ružičastompesku.

Neko vreme je hodao duž mora, ispitujući objekte kraj vode; naročitu pažnju obraćao je na

Page 5: John M. Harrison - Pastelni Grad

5

glatko kamenje, tu i tamo izuvijane školjke, potpuno providne; otklonio je jednu praznu bocu,sklonio granu, izbeljenu i načetu vodom. Posmatrao je crne galebove ali su ga njihovi kricirastuživali. Slušao je hladni vetar u šumama oskoruša oko kule i drhtao. Začuo je tupu svestpadajućeg Virikonijuma. I sada, dok je stajao pod rasprskavajućim kapljicama vode, osećajućinjihove oštre i kiselkaste žaoke na obrazu, izgubljen u grmljavini talasa, zamišljao jemogućnost slušanja ustanika na pastelnim ulicama, zavađenih frakcija, kao i glasova kojikliču Mladoj Kraljici, Staroj Kraljici.

Još čvršće je stisnuo crvenosmeđu dršku; prelazio je dine, zapadajući u izdajnički pesak;pronašao je belu kamenu stazu koja je između oskoruša vodila do njegove kule, takođebezimene; doduše, neki su je krstili imenom duge linije mora a to je Balmakara. Kromis jeznao gde počivaju njegovo srce i moć — ali, mislio je da je sve svršeno i da će biti u stanju dase preda lagodnom životu kraj mora.

Kada je prispeo prvi izbeglica, znao je ko je osvojio grad; možda ga je na to podsetio oklopizbeglice: međutim okolnosti u kojima je to saznao nisu mu pružile previše zadovoljstva.

Bilo je to pre podneva. Još nije odlučio šta će da radi.Sedeo je u svojoj najvišoj sobi (mala kružna prostorija čiji zidovi behu obloženi kožom i

natrpani policama za knjige; muzički instrumenti i naučni predmeti, astrolabi i lutnje, stajalisu na kamenim stočićima; u ovoj prostoriji radio je na svojim pesmama), nežno svirajućiinstrument koji je pod neobičnim okolnostima pre izvesnog vremena dobio na Istoku. Žice subile zategnute i oštre i neprijatno su se zasecale u završetke njegovih prstiju; ton beše visok,neprijatan, melanholičan — ali, beše to njegov zvuk, zvuk zaboravljen od svih drugih, osimnjega i izvesnih pustinjskih muzičara. No, njegove misli nisu sada počivale na muzici.

Naslonjen na rezbareni prozorski ram ugledao je, iznad krušika i čvornovatog trnja, tragkoji je preko Duiriniša, na severoistoku, vodio od nesrećnog grada. Sam Virikonijum naziraose u izmaglici istočnog horizonta. U temeljima kule osećala se neprijatna vibracija. Uizmaglici je opazio projektil, mrlju koja bi se pre dala protumačiti kao fatamorgana.

U gradu, a i šire, dobro se znalo šta tegeus-Kromis radi kada je zle volje ili kada vodiunutrašnju raspravu: desnom rukom je nervozno lupkao po dršci svog bezimenog mača, iakonikoga nije bilo u blizini. On sam to nikada nije zapažao. Odložio je instrument i ponovoprišao prozoru.

Projektil je dostigao visinu, lagano se vrteći. Kromis je napregnuo oči i video da seprojektil usmerava direktno na Balmakaru. Nedugo zatim pojavio se sasvim blizu kule.

Kada je letilica bila dovoljno blizu da bi se na njoj raspoznali detalji, Kromis je opazio da jepljosnati kristalni trup letilice zatamnjen i da gori. Ugledao je čak i pukotinu duž osovinetrupa. Pogon letilice (tajna koja je, kao i mnoge druge stvari, bila izgubljena pre hiljadugodina, milenijum pre uspona Virikonijuma, tako da su Kromis i njegovi savremenici živelina lešini drevne kulture), radio je uz dosadno zujanje, nalik zujanju insekata. A trebalo je dabude gotovo nečujan. Od vrha broda pa do krme pojavio se električni luk; kroz zatamnjenostaklo kabine pilot se nije video. Let je bio pogrešan: krivudao je i besciljno lebdeo, kao ptica-vodenjak na tihoj struji.

Kromijevi prsti pobeleše u trenutku kada se mašio za dršku mača; vozilo se batrgalo i divljetrgalo, izgubivši stotinu stopa visine za manje od sekunde. Zakačilo je krošnje oskoruša,uzdrhtalo kao umiruća životinja i popelo se nekoliko beznadežnih stopa. Potom se žarilo ušumu, oslobađajući ogromne varnice. Motori su urlali. U vazduhu se osetio miris ozona.

Još pre nego što je olupina udarila o tle, Kromis se već našao van svoje visoke sobe i,lepršajući ogrtačem, leteo niz spiralne stepenice kule.

Odmah je primetio da je vatra zahvatila čitavu šumu.Pred njim se dizao čudan, nepomičan stub plamena, crven, zlatan, boje izglačanog bakra.

Razmišljao je: »Mi smo u milosti ovih starih mašina, tako malo znamo o snazi koja ihpokreće. ..«

I onda shvatio da mu se većina plamenova koje je ugledao pričinila od jesenjeg lišća, oddivlje boje umiruće godine. Zapravo su gorele svega dve ili tri oskoruše. Stvarale su debeli,gusti i beli dim i ne neprijatan miris. Koliko različitih vrsta vatre, pomisli. A onda je potrčaoka beloj kamenoj stazi, nazivajući se budalom.

Page 6: John M. Harrison - Pastelni Grad

6

Izvukao je mač.Uništivši neveliki prostor među oskorušama, projektil je ležao kao voće rasprsnuto u

bezbroj parčića; prvobitna pukotina na njegovom trupu sada je zjapila kao crna rupa kroz kojuje mogao da raspozna čudnovato svetlucanje. Činilo se da je pogon potpuno netaknutuništenjem trupa, kao da su mu tkiva u kristalnom oklopu bila sačinjena od nečeganepoznatog — od nečega hladnog ali veoma moćnog. Odatle je isticala energija a pucketanjese proredilo. Svetla u povređenom trupu poigravala su i menjala poziciju, kao svici u letu.

Ovo nije mogao nijedan čovek da preživi, pomisli Kromis. Udahnuo je miris oskoruša.Taman je počeo da se okreće od olupine kada se iz nje pomolila jedna figura, njišući se

levo-desno.Preživeli je bio obučen u ugljenisane krpe, lica potamnelog od čađi i gareži. Iz osenčenih

duplji sijale su iznenađujuće svetle oči, dok mu je desna ruka bila samo izuvijani, krvavipatrljak. Gledao je oko sebe, sa strahom primećujući zapaljene oskoruše; činilo se da je i onvideo šumu kao ogromnu peć. Pogled mu se zaustavi na Kromosu.

»Pomoć!«, jeknuo je. »Pomoć...«A onda se zateturao i pao. Sa jednog zapaljenog stabla odvalila se grana i liznula njegovo

ukrućeno telo.Kromis je krenuo napred, čisteći put mačem; na ogrtač mu je padalo užareno ugljevlje a

vazduh je prosto goreo. Stigavši do nepomičnog tela, Kromis vrati mač u korice, prebacičoveka preko ramena i udalji se od uništene letilice. Negde u njegovoj lobanji javi seneprijatna senzacija gmizanja. Prešao je stotinak koraka, teško dišući, kada do izražaja dođeneuobičajeni napor; vozilo je eksplodiralo. Veliki stub hladne vatre iz jezgra letilice suknuo jekao čista svetlost, posle hiljadu godina zatočenosti.

Kada je stigao do kapija Balmakare, nešto se odvojilo od dronjave odeće preživelog itresnulo na zemlju. Bila je to kesa od kozje kože, puna novčića. I tada je, kao i nekom snu,začuo rušenje svog grada. Progunđao je nešto i krenuo dalje. Možda je to negde zveckaometal, negde na telu umirućeg. tegeus-Kromis se ugrizao za gornju usnu. Pitao se zašto ječovek bio tako težak.

U kuli je to brzo otkrio. Smestio ga je u jednu od donjih prostorija, davši mu stimulate ipromenivši krvlju natopljeni zavoj na otkinutoj ruci. Soba ispunjena oružjem i kuriozitetimaiz starih bitaka počela je da se oseća na spaljenu odeću i opore lekove.

Preživeli se probudio i žacnuo kada je opazio Kromisa i svoju preostalu ruku kako uparčićima leži na plavo izvezenoj svili kreveta. Bio je to čovek teških kostiju, srednje visine;činilo se da pripada nižoj trgovačkoj klasi — možda je bio trgovac vinom, ili ženama... Zenicenjegovih tamnih očiju behu proširene a beonjače crvene kao krv. Izgledalo je da je ipakmalčice došao k sebi. Kromis ga je uhvatio za ramena i što je nežnije mogao spustio nakrevet.

»Odmori se«, reče mu. »Nalaziš se u kuli tegeus-Kromisa, u kuli koju neki nazivajuBalmakarom. Ako želiš da porazgovaramo, moram saznati tvoje ime.«

Crne oči su kolutale; pogled se nakratko zadržao na moćnoj borbenoj sekiri koju je Kromisdobio od svog prijatelja Tomba Patuljka, nakon pomorske bitke kod Mingalaja, u obračunu naRivermautu; potom je prebacio pogled na drečavo zeleno-zlatnu zastavu TorismanaKarlimejkera, koga je porazio jednom rukom — i sa izvesnim žaljenjem, pošto se nije niprepirao sa tom bigantom — u planinama Monodbiata; napokon je stigao do zastave nabalčaku neopipljive oštrice baana, kojim je nesrećno ubijena Kromisova sestra Galen. Sabaana je prebacio pogled na Kromisa.

»Ja sam Ronoan Mor, trgovac.« U očima i glasu uočavala mu se otvorena sumnja.Nespretno je pomerio ruku. »Imaš čudan ukus«, nastavi, pokazujući na relikvije na zidu.Kromis se osmehnu.

»Ispali su ti novčići dok sam te prenosio od letilice ovamo, Ronoan More.« On pokazaprema stolu na kome su ležale tri kese. »Sve je tu. Kako teku stvari u Pastelnom Gradu?«

Novac sigurno nije bilo ono što je brinulo Ronoana Mora, pošto zabrinutost nije napuštalanjegovo lice. A to beše iznenađujuće. Iskezio se.

»Teško je«, promrmlja, gledajući žalosno na svoj patrljak. Pročistio je grlo. »Mlada kučka

Page 7: John M. Harrison - Pastelni Grad

7

je spremna a mi smo pobegli. Ali...«U njegovim je očima blistao takav fanatični pogled da je Kromisova ruka, sama od sebe,

počela da miluje dršku bezimenog mača. Bio je više iznenađen nego razgnevljen Morovomuvredom Mlade Kraljice. Ako čovek, normalno prepušten sanjarenju o jeftinim cenama iugodnom povlačenju, ume da pokaže ovakvu meru posvećenosti političkim stvarima, onda jezemlja zaista u neredu. Uhvatio je sebe kako razmišlja: A da li je to trebalo da znaš, serKromis? Je li dovoljno što se Pastelne Kule preko noći tresu i ruše? Treba li ti još dokaza?

Međutim, on se osmehnu i prekide Mora: »To nije tako strašno, ser.«Preživeli nastavi kao da ga uopšte nije čuo. »Ali, ona ne može dugo da izdrži kad se severni

saveznici Kane Moidart udruže sa patriotima u gradu...«Glas mu je imao grozničav, cvileći ton. Znoj mu se nakupio na obrvama dok su mu iz usta

curile bale. »Oh, a onda ćemo je sigurno imati! A uhvaćena između dve oštrice...«Isplazio je jezik i proučavao Kromisa; Kromis se uzdržavao da ne pokaže kako ga je ovo

ganulo. Mor se namestio u sedeći položaj, drhteći od napora.»Mudro je otkriti se, tegeus-Kromise!«, povika on najednom, kao govornik koji u gomili

seljaka izdvaja jednog pojedinca.»Gde je tvoja služba?«»Nepotrebno se zamaraš«, promrmlja Kromis. »Te me se stvari malo tiču«, šlaga, »jer, kao

što znaš, ja sam pustinjak. Ali, priznajem da sam zainteresovan za ovu priču o Staroj Kraljici injenim severnjackim rođacima. Ona ima mnogo sledbenika, kažeš?«

Umesto odgovora, Ronoan Mor pomeri zdravu ruku; ovoga puta on izvuče dvadeset inčadugo srebro u zelenoj svetlosti, šištajuće i pucketajuče...

baan.On skupi usne, stavi drevno oružje ispred sebe (boje ga se svi ljudi, čak i oni koji ga

koriste) i progunđa: »Dovoljno, što se tebe tiče, ser. Znaš...« On baci pogled prema zidnimtrofejima. »... ovo mogu imati drugi. Severnjaci, kako se priča, imaju mnogo ovakvih trofeja...Za koga radiš, tegeus-Kromise?« I podiže pucketajući baan. »Reci mi! Zamara me tvojevrdanje...«

Kromis oseti znoj pod pazuhom. Kukavica nije bio ali se već dugo nalazio izvan svakogoblika nasilja: i premda je baan bio u jadnom stanju, energija koja je oblikovala njegovosečivo još uvek je mogla da reže čelik, poigra se sa kostima i istopi meso.

»Podsetiću te, Ronoan More«, reče mu tiho, »da si bolestan. Tvoja ruka. Prenagljuješ odgroznice. Ukazao sam ti pomoć...«

»Evo ti za tvoju pomoć!«, viknu Mor. »Reci mi ili ću te iseći na parčiće!«Baan zapucketa kao električna zmija.»Ti si budala, Ronoan More. Samo budala vređa kraljicu pod cenjenim krovom njenog

podanika«. Mor zabaci glavu unazad i zakrklja kao životinja.Zamahnuo je naslepo.Kromis se brzo okrenuo, nabacio krajeve ogrtača preko baana i pomerio se ustranu; kada je

oštrica sevnula, on je odskočio i bacio se na pod, naglo promenivši položaj tela. Bezimenimač je iskliznuo iz korica; sada je ponovo bio tegeus-Kromis, Severoubica, pripadnik RedaMetvena i Otrov Karlimejkera.

Zbunjen, Mor podiže glavu sa kreveta. Pogled mu se usredotiči na macevaoca. Disao je snaporom.

»Zaboravi to, čoveče!«, reče Kromis. »Prihvatiću tvoje izvinjenje. Bolest te je iznurila.Neću zloupotrebiti tvoj budalasti postupak. Metveni ne seku trgovce.«

Mor usmeri oštricu prema njemu.Tegeus-Kromis, onaj koji je mislio da se više nikada neće boriti, nasmeja se.Kad je baan izgoreo na trofejnom zidu, on skoči tako da telo pođe za linijom bezimenog

mača.Urlik i — Ronoan Mor je bio mrtav.tegeus-Kromis koji je sebe smatrao boljim pesnikom nego mačevaocem stajao je iznad leša,

tužno posmatrao izvor krvi na plavom svilenom krevetu i psovao sebe zbog nedostatka

Page 8: John M. Harrison - Pastelni Grad

8

milosti.»Ja sam za Kraljicu Džejn, trgovce«, reče on. »Kao što sam bio i za njenog oca. To je tako

prosto«.Pomilovao je dršku mača bez imena i otišao da se pripremi za putovanje u Pastelni Grad,

više neuljuljkivan snovima o spokojnom životu.Pre nego što je otišao, dogodila se još jedna stvar.Nije očekivao da još jednom vidi svoju kulu. U njegovoj lobanji motalo se predosećanje:

Kana Moidart i njeni istinski rođaci pale sve redom od severa nadole, sa divljim pogledom uočima i starim oružjem, u gradu dolazi do osvete, sveti se imperija koja ih je stoleće ranijeoterala. Divlja krv je odistinski potekla: premda je Kana Moidart poticala od Metvenovestrane, budući da je bila kćer njegovog brata Metvela, njenim su venama tekle stare svađe,one koje su vodile poreklo od njene majke Balkihajder; a očekivala je, posle smrti njenogujaka, suverenitet. Virikonijum se proširio i postao trgovački grad, Metven je stario a Moidartje gomilala nezadovoljnike po kraljevstvu. Vukovi sa Severa oštrili su zube.

Nije, dakle, očekivao da ponovo vidi Balmakaru; stajao je u najvišoj sobi i odlučio da sasobom ponese jedan instrument. Iako je Zemlja tonula u smrt, a sa njom i tegeus-Kromis odbezimenog mača, trebalo je da pre kraja bude i nešto poezije.

Vatra u krušiku se gasila. Od kristalne letilice ne beše ostalo ničega osim ugljenisanog tragana tlu. A trag je vodio od Virikonijuma. Nešto se zbivalo; sa horizonta je nestao dim a temeljikule više nisu podrhtavali. Vatreno se nadao da je Kraljica Džejn još držala konce u rukama teda mir nije poticao od izgubljenog grada na rubu smrti.

Siva prašina se dizala duž puta; nekih trideset-četrdeset konjanika približavalo seBalmakari. Nije mogao da vidi njihovu zastavu ali je odložio instrument u obliku tikve ipošao im u susret, bez obzira da li će im dobrodošlicu ukazati recima ili mačem.

Na kapiju je stigao prerano. Još je bila prazna. Put je vodio između oskoruša, naglo savijaoi nestajao sa vidika. Među lišćem je kreštala crna ptica, ponavljajući svoj poziv na uzbunu;sedela je na grani i sumnjičavo ga posmatrala zrnastim, staračkim očima. Zvuk kopita sebližio. Obučen u svetložuto, jašući na ružičastoj kobili, ukazao se prvi konjanik. Bio je tomasivan čovek, širok u ramenima i kukovima, sa dugom, svetlom kosom koja se uvijala okobradatog i zaokrugljenog lica. Nosio je narandžaste pantalone, ugurane u čizme od volovskekože, ljubičastu košulju sa zavrnutim rukavima.

Na glavi je imao širokoobodni rustikalni šešir od tamnosmeđeg filca kome je vetar stalnopretio da će ga odneti.

Mrmljao je staru Duirinšku baladu koja je nabrajala časove kao skladnu zvonjavu u javnojkući.

Kromisov pozdravni usklik otera crnu pticu.On potrča napred, vraćajući mač u korice, i povika:»Grife! Grife!« Čovek je zategao uzde, naterao kobilu da se zaustavi i udario rukom po čizmi.»Grife, nisam mislio da ću te ikada više videti! Nisam ni sanjao da je neko od vas

preživeo!«

Poglavlje 2

»Nekoliko nas je preostalo, Kromise. Da nisi otišao u provinciju posle nesreće tvoje sestreGalen, i onda tajno došao na ovo pusto mesto, video bi da je Metven bio koristan za Red:isplanirao je da Red ne umre kada bude umro on. Preostala su nekoljcina, ali zaistanekolicina… a i oni su se razišli«.

Sedeli su u visokoj sobi; Birkin Grif se prućio kraj bokala destilovanog vina, sa čizmamapodignutim na skupoceni sto od oniksa, dok je Kromis poluodsutno prebirao po istočnjačkojtikvi, ili pak nemirno koračao po sobi. U dvorištu se začu udar metala o metal, tamo negdegde su Grifovi ljudi spremali hranu i pojili konje. Bilo je kasno popodne; vetar je slabio aoskoruše su mirovale.

Page 9: John M. Harrison - Pastelni Grad

9

»Znaš li šta o Narvinu Trinoru, ili o Tombu Patuljku?«, upita Kromis.»Ne! Pa ko može da zna nešto o Tombu, čak i kad su mirna vremena! Traga za starim

mašinama u pistinjama rđe, nema sumnje. Živ je, siguran sam, i pojaviće se, naravno, kaorđavo znamenje. Što se tiče Trinora, nadao sam se da ćeš znati: Virikonijum je uvek bionjegov grad a ti živiš sasvim blizu«.

Kromis pokuša da izbegne pogled krupnog čoveka.»Od smrti Galen i Metvena, nisam nikoga video... Bio sam... Bio sam usamljen i nadao sam

se da će tako i ostati. Uzmi još vina«.»Ti voliš da razmišljaš«, reče Grif. »Jednog dana ćeš_ snesti jaja.« Nasmeja se i uze čašu s

vinom. »Šta misliš o ovoj situaciji?«Izbegavši sećanje na Galen, Kromis oseti čvršće tlo pod nogama.»Znaš da je u gradu bilo pobuna i da je kraljica uspela da se usprotivi Kani Moidart i

njenim sledbenicima?«»Da. Očekujem da slomim vrat tih nezadovoljnika. Spremali smo se da to učinimo kada

smo primetili dim oko tvoje kule. Ti ćeš nam se, naravno, pridružiti?«Kromis zavrte glavom.»Srdačni poziv na dranje kože i skalpiranje...«, reče on. »Primio sam jutros obaveštenje da

Moidartini ljudi jašu sa severa. Ono što je posejala, sada žanje. Dovodi armiju severnjaka apredvodi ih rođak njene majke a ti znaš da su besni od kad im je Boring uzeo zemlju radiVirikona. Usput skuplja sve koji je podržavaju«.

Birkin Grif se pridiže sa stolice, priđe prozoru i zagleda se u svoje ljude; potom se okreteKromisu, smračen u licu…

»Onda je bolje da odjašemo. Rdavo, rđavo... Koliko su uznapredovali Moidartini ljudi? Jeli mlada kraljica stavila svoje snage u stanje pripravnosti?«

Kromis slegnu ramenima.»Zaboravljaš, prijatelju moj. Više sam voleo poeziju od mača i presude... Moj...

informator... nije mi rekao ništa drugo osim onoga što sam ti poverio. Brzo je umro. Bio jedonekle odgovoran za dim koji si video«. On prinese ustima bokal sa vinom i otpi.

»Savetujem sledeće: trebalo bi da skupiš svoje društvo i pođeš na sever, izabereš najkraćiput i putuješ danju. Ako kraljica sprema vojsku, ti ćeš nesumnjivo stići pre bilo kogznačajnijeg sukoba. Ukoliko se Metveni slažu, moraš ponuditi svoje vođstvo. Samo ponuditi.Ljudi zaboravljaju a mi više nemamo kralja.

Ako nema vojske, ili ako njome komanduje Metven, onda povedi svoje ljude kaonapadačku snagu. Opkoli Moidartine ljude i raznesi ih«.

Grif se nasmeja. »Uredu, u redu. I ja i moji ljudi smo spremni za tako nešto«. Potom senaglo uozbilji. »Ali, proći će dosta vremena, možda nekoliko nedelja, da bih stigao do nje.Ukoliko ona već nije na vratima«.

»Mislim da nije. To mora biti tvoj put, bez obzira koliko trajao. Vesti o njenompribližavanju biće barem tri nedelje ispred nje. Vojska nije u stanju da prolazi planinskimputevima. S punom brzinom se možemo nadati da ćemo je ščepati pre nego što stigne doVirikonijuma«.

»Šta ti je, pa nedelje prolaze kao minuti!«»Danas polazim u grad. Srediću povratak kraljice Džejn i potražiti Trinora. Ako je vojska

već poslata (a mislim da kraljica nije tako loše informisana kao ja, sigurno je vojska poslata),ja ću vam se priključiti, verovatno kod Duiriniša, i dovesti što mogu više pomoći«.

»Pošteno, Kromise. Biće ti potrebno par ljudi u nemirnom gradu. Ja ću ti...«Kromis podiže ruku.»Jahaću sam, Grife. Biće mi to od koristi... Zaboravio sam kako izgleda borba...«»Uvek sam samcijat«., dobaci Grif, vrati se do prozora i viknu: »Na spavanje bitange. Tri

sata počinka a onda pravac sever!«Grif se nije izmenio. Uvek je uzimao sve što život može da mu pruži. Kromis stade kraj

njega i potapša ga po širokom ramenu.»Reci mi, Grife: čime si se bavio sve ove godine?«Grif se zaceni od smeha, što je, činilo se, uticalo i na njegove ljude. Bazali su po dvorištu,

Page 10: John M. Harrison - Pastelni Grad

10

valjajući se od smeha, iako nisu mogli da čuju Kromisovo pitanje.»Onim što se Metvenima inače događa kad nije rat. Odnosno, Metvenima se ništa nikad i

ne događa. Srkao sam destilisano vino niskog, užasnog kvaliteta, kod seljaka u Kledišu, anjima religija zabranjuje da piju...«

Kromis je posmatrao kako Grifova posada, sva u ritama, nestaje u mraku, čvrstim korakomkoji je podizao krajeve kabanica. Mahnuo je jednom šarenoj Grifovoj figuri a onda se okrenuosvom konju koji je udisao vlagu u hladnoj noći. Proverio je kolan i bisage, privezaoistočnjački instrument za leđa i skratio uzengije radi mekog jahanja.

Noć je Balmakari donela povratak vetra. Oskoruše su se bez prestanka njihale. Kromisovacrna kosa, puštena do ramena, letela je u pramenovima oko njegovog lica. Osvrnuo se premakuli koja je kao moćni stub stajala naspram kobaltnog neba. Talasi mora su grmeli. Iz nekogčudnog sentimenta ostavio je u gornjoj sobi upaljeno svetio.

Međutim, u korice tesno pripijene uz kožu, stavio je baan koji je usmrtio njegovu sestru.Znao je da se više neće vraćati, da jaše u svetlost bitke.

Put za Virikonijum beše krcat izbeglicama koje su u mraku ličile na procesiju sa bakljama unekoj od donjih galerija Pakla. Podbo je nervoznu životinju da bi što brže prošao krajkaravana staraca koji su vukli i gurali kolica natovarena raznim kućnim stvarima koja suzveckala, kao i žena koje su nosile ili držale za ruku sitnu dečicu. Domaće životinje su semotale između točkova kola.

Lica kraj kojih je prolazio behu bleda i prestrašena, osvetljena samo nejakom svetlošćubaklji. Neki su se okretali u suprotnu stranu, tajomice čineći religiozne znake (kratko savijanjeprstiju za Boringa, koga su neki poštovali kao Boga, komplikovani trzaj glavom za Kolpia).Smatrao je da su ljudi plašljivi, da ih je oterao strah od sukobljenih frakcija, da ne žele da sestave ni na jednu stranu.

Ujahao je u grad kroz njegovu dvanaestu kapiju. Kapiju Niga. Na kapiji nije bilo čuvarakoji bi ga registrovao. Čak ni da pogleda carinski žeton.

Njegova uobičajena mrzovolja javila se tek kada je stigao na veliki kružni put Proton,popločan drevnim elastičnim meterijalom koji je apsorbovao zvuk konjskih kopita.

Okolo su se dizale pastelne kule, visoke i graciozno oblikovane na osnovu matematičkihkrivulja, svetloplave ili golubije-sive kule od tridesetak i više metara, oblikovane tako čudnoda su neki govorili kako se radi o najvišem dometu jedinstvene veštine, dok su drugi smatralida kule reprezentuju istinsku geometriju Vremena.

Nekoliko kula beše oštećeno i čađavo od plamena. Neke su ležale u ruševinama.Videvši razorenu lepotu, on zaključi da se promena dogodila u samoj prirodi stvari te da

suština ne može nikada više biti ista.Kružni Proton se pretvorio u spiralu koja je vodila stotinak jardi u vazduh; počivala je na

stubovima od crnog kamena a na njenom vrhu nalazila se palata Mlade Kraljice. Palata je bilaMetvenov dvor. Za razliku od većine gradskih zdanja, palata beše oblikovana kao filigranskaškoljka, od čistog belog metala koji je vibrirao i šumio. Pod njenim izdignutim svetlimsvodom stajali su stražari u smeđim livrejama. Strogo su zatražili da otkrije svoj indentitet inamere.

Teško im je bilo da poveruje da je on Metven (uspomene su izbledele, a šef straže jeprimetio da gost dolazi bez ceremonije) te su neko vreme odbijali da ga puste. Da, mogao jesamo da pohvali takvu opreznost.

Setio se određenih šifara, poznatih samo čuvarima grada.Prošao je hodnicima ispunjenim bledim treperavim svetlom i čudnim objektima koji su,

zaključio je, morale biti animirane skulpture ili pak mašine, otrgnute iz razorenih gradova uPustinji Rđe, izvan Duiriniša.

Kraljica Džejn ga je očekivala u gornjoj prostoriji, popločanoj cinober kristalom, sa petlažnih prozora koji su prikazivali pejsaže kakvi u kraljevstvu uopšte ne postoje.

Među zavesama svetlosti i fino izrađenog nameštaja ukazao se jedan od albino megateriadivova, zver iz južnih šuma, nalik lenjivcu, petnaest stopa visoka u uspravnom stanju (što seretko dešavalo), naoružana užasnim čeljustima, premda je bila prijateljski nastrojena. Ivegetarijanac.

Page 11: John M. Harrison - Pastelni Grad

11

Kraljičina zver je nosila iridijumsku ogrlicu a čeljusti joj behu obavijene debelim slojemsmole. Ugledavši Kromisa, ona se uputi k njemu, tromo i pospano.

»Ostavi ga, Jušin«, začu se jedan muzikalni glasić.Kromis skrete pogled sa megaterijuma na podijum na južnom kraju prostorije. Kraljica

Džejn od Virikonijuma, Metvet Najan (koju je poslednji video dok je još bila dete, naMetvenovom dvoru) imala je sada sedamnaest godina. Sedela je na jednostavno izrađenomprestolu i netremice ga posmatrala. Bila je visoka i vižljasta, obučena u zućkastomrki somot,dok joj kosa ne Beše ni obojena ni ukrašena. Deset identičnih prstenova Nipa presijavalo se sanjenih dugih prstiju. Kosa, nalik boji jesenjih oskoruša Balmakare, visila je u blagim talasimačak do struka, puštena između grudi.

»Kraljice Džejn«, reče Kromis i nakloni se.Ona zabode prste u gusto krzno megaterijuma i obrati mu se šapatom. Istovremeno, baci

letimičan pogled na prozore sa neobičnim šarenim prizorima.»Zar si to zaista ti, gospodaru Kromis?«Čudan izraz prede preko njenog bledog trouglastog lica.»Jesam li se mnogo izmenio, gospodo?«»Ne mnogo, gospodaru Kromis. Bili ste kruti i natmureni čak i kad ste pevali... a sada ste

tako tihi. Ali, kada smo se poslednji put sreli, bila sam veoma mlada...«Ona se odjednom nasmeja, diže sa prestola i graciozno mu priđe da se rukuje. Kromis opazi

da su joj oči vlažne.»I čini mi se da sam tih dana više volela Tomba Patuljka«, nastavi ona, »pošto mi je on

donosio najčudesnije stvari iz svojih omiljenih ruševina. Ili, možda, Grifa, koji je pričaoneobične priče i smejao se...«

Ona ga povuče kroz pomične svetlosne skulpture ka salonu i ponudi mu da sedne.Megaterijum ga je netremice posmatrao svojim tamnim, sanjivim očima. Metvet Najan sedena jednostavni presto a smeh iščeze sa njenog lica.

»Oh, Kromise, zašto niko od vas nije došao ranije? Tokom ovih deset godina bila mi jepotrebna vaša podrška. Koliko vas je ostalo u životu? Nisam videla nikoga od očeve smrti.

»Grif je živ, gospođo, sasvim sigurno. Pre nekoliko časova odjahao je na sever, na mojzahtev. Smatra da su i Tomb i Trinor živi. O ostalima nisam ništa čuo. Kasno smo došli doovoga ali ne smete da mislite suviše loše o nama. Došao sam da otkrijem koliko kasnimo.Kakve ste korake preduzeli?«

Ona zavrte glavom tako da joj se kosa zatalasa kao plamen.»Samo dva, Kromise: sačuvala sam grad, premda je patio, i poslala sam Lorda Voterbeka

— koji, iako dobro školovan, ne poseduje onakvu strategiju kakvu poseduje Norvin Trinor —sa četiri puka. Nadamo se da ćemo napasti moju rođaku pre nego što stigne do Pustinje Rđe.«

»Kada je Voterbek otišao?«»Tek pre nedelju dana. Letilice mi kažu da mora stići kroz nedelju dana, možda nedelju i

po, pošto ona putuje iznenađujuće brzo. Nekoliko njih se vratilo i izvestilo da su projektiliuništeni u letu energetskim oružjem. Naše komunikacijske veze su sve tanje, Kromise. Doćiće do potpunog zamračenja ako naše mašine propadnu.«

Ona ponovo zavrte glavom, tiho primajući snagu od njega; on je znao da je takva mladaduša bila opterećena preteškim bremenom odgovornosti. Krivio je sebe zbog toga.

»Kromise, možete li učiniti nešto?«»Smesta sam počeo«, reče on, pokušavajući da se osmehne. Osećao je da su mu mišice

utrnule od dugotrajnog mirovanja. Lagano odgurnu njene ruke. Hladnoća koja je iz njihzračila uznemiravala ga je.

»Najpre bih morao da utvrdim gde je Trinor. Možda je negde u gradu. Ali, ako jeste, nemogu da objasnim zašto već nije došao ovamo. Malo će mi vremena biti potrebno da nađemGrifa, pošto umem da čitam takvu vrstu tragova. Od vas mi je, gospođo, potrebno ovlašćenje.Kada armija bude naletela na Moidart, njom moraju komandovati Trinor ili Grif. Ili ja.Voterbek je mirnodopski general, rekao bih, i nema iskustvo Metvena,

Ne morate previše da strahujete, Ukoliko se to da učiniti, učinićemo i... pobediti. Čuvajteovde red i verujte u ono što je Metven ostavio.«

Page 12: John M. Harrison - Pastelni Grad

12

Ona se osmehnu a osmeh pređe barijere za koje on nije verovao da postoje u takonapaćenoj duši. Ona skide jedan od čeličnih prstenova Nipa i navuče ga na njegov mali prstleve ruke, govoreći:

»Ovo će biti vaše ovlašćenje. U tradiciji je. Hoćete li uzeti projektile? Oni su...«Ona se diže i ustanovi da je potpuno bezvoljan, »Nema projektila, gospođo. Njih morate

ljubomorno čuvati, za slučaj da ne uspemo. A što se mene tiče, više volim da jašem«. Na vratima sobe sa pet lažnih prozora on još jednom pogleda svetlosne zavese i neobične

oblike; učini mu se da je video izgubljeno, lepo dete. A to ga podseti na njegovu pokojnusestru Golem, što ga ne iznenadi: šokiralo ga je to što su te uspomene nekako izgubile žestinukoju su imale tog istog jutra, Kromis je bio čovek koji je, kao i većina usamljenika, mislio dasebe razume. A nije. Veliki beli lenjivac posmatrao ga je gotovo ljudskim pogledom,uspravljen do pune visine, razjapljenih čeljusti koje su svetlucale.

U gradu je ostao te noći i sledećeg dana. Bilo je tiho, ulice behu prazne i gluve. Čuo jeglasine da se Moidartine pristalice skrivaju po uskim uličicama nakon sumraka te povremenonapadaju manje grupe gradskih stražara. Nije zanemario te glasine; ruku je bez prestankadržao ba bezimenom maču. Nadao se da će Trinora naći negde u staroj Umetničkoj Četvrti.

Istražio je nekoliko taverni ali željenu informaciju nije dobio. Sve je više gubio strpljenje;potpuno bi odustao da nije nabasao na pesničkog boema u Bistrou Kalofornijum — ovaj ga jesavetovao da se uputi u Hlebnu ulicu koja se nalazila u sirotinjskom delu Četvrti. Pričalo seda je slepi Kristodulos tamo iznajmio studio.

U Hlebnu ulicu stigao je u suton. Nalazila se prilično daleko od Pastelnih kula i palate. Bilaje to neugledna uličica sa ružnim kućama kroz koje je vetar besramno duvao. Iznad šašavihkrovova krvarilo je nebo. Zadrhtao je i pomislio na Moidart. Vetar se pojačao. Navukao jeogrtač preko glave i, držeći ruku na maču, ušao u određenu kuću. Nije prepoznao ženu koja jeotvorila vrata: možda svetio nije bilo dobro. ..

Bila je visoka i graciozna, kao izvajana; usko lice sadržavalo je neku spokojnost isamosvest koja je mogla poticati od patnje. Ali, ženina plava odeća beše izbledela, zakrpljenatu i tamo materijalom sasvim druge boje dok joj oči behu uokvirene umornim, naboranimmesom. On se kurtoazno nakloni.

»Tražim Norvina Trinora«, reče. »Ili vesti o njemu.«Ona mu se unese u lice kao da slabo vidi i ne kaza ništa. Koraknu ustranu i pozva ga da

uđe. Razmišljao je o njenom spokojnom, setnom osmehu koji je poigravao oko stisnutihusana.

Kuća je iznutra bila prašnjava i mračna, nameštaj ružan, izdeljan nespretno. Ona mu ponudijeftino, veštački obojeno vino.

Sedeli su za stolom jedno naspram drugog j ćutali. On skrete pogled sa njenih nelakiranihnoktiju na paučinu u prozorima i reče:

»Ne poznajem vas, gospodo. Ako biste bili...Ona ga pogleda pravo u oči i, ustanovivši da to nema nikakvog efekta, lagano ustade i upali

lampu okačenu o zid.»Žao mi je, tegeus-Kromise. Nije trebalo da te ovako zbunjujem. Norvin nije tu. Ja...« Obasjana svetlošću lampe, pred njim se nalazila Karon Ban, žena Norvina Trinora, žena

koja se za Kromisovog prijatelja udala pre dvanaest godina, posle bitke protivKarlimejkerovih brigada. Vreme je radilo protiv nje: previše je ostarila.

Kromis odgurne stolicu i priđe joj za korak. Nije ga užasnula promena na njoj već bedakoja je do toga dovela.

»Karon! Karon! Ni na kraj pameti mi nije palo! Šta se to zbilo ovde?«Ona se gorko osmehnu.»Norvin Trinor je otišao pre godinu dana.«, reče. »Za mene ne brini. Sedi tu i pij vino.«Ona okrete glavu ustranu, kao da izbegava njegov pogled. Zagleda se u mrak Hlebne ulice.

Kromis opazi da joj ramena podrhtavaju. Priđe joj i uze ruku.»Trebalo bi da mi kažeš«, reče on nežno. »Hajde, reci mi.«Međutim, ona istrgnu ruku.»Nema šta da se kaže, gospodaru moj. Otišao je bez reći. Izgleda da se umorio od grada, od

Page 13: John M. Harrison - Pastelni Grad

13

mene...«»Ali, Trinor ti to nikada ne bi uradio! Okrutno je što tako misliš...«Ona se okrete prema njemu i on ugleda bes u njenim očima.»Od njega je okrutno, gospodaru Kromis. Već godinu dana ništa nisam čula o njemu. Sve je

svršeno, kao i druge stvari koje nisu nadživele kralja Metvena.«Ona priđe vratima. »Bilo bi lepo kada bi me ostavio. Shvati da nemam ništa protiv tebe, Kromise; nije trebalo

da ti to priredim ali ti mi vraćaš uspomene koje bih radije izbrisala.«»Gospođo, ja...«»Idi, molim te.«U njenom glasu titralo je užasno trpljenje. Nije želeo da joj protivreči. Njeno je stanje bilo

bolno za oboje. Bilo je teško poverovati da je jedan metven uzrokovao takvu bedu — aNorvin Trinor nikako. Zastao je na vratima.

»Ako ti je potrebna pomoć... imam novca... a kraljica...«Ona zavrte glavom energično.»Otputovaću kod porodice na jug. Ne želim ništa od ovoga grada ili imperije.« Oči joj se

ispuniše suzama. »Žao mi je, tegeus-Kromise. Znam da mi želiš dobro. Savetujem ti da gapotražiš na severu. Tamo je otišao. Ali, želela bih da zapamtiš sledeće: on nije više onaj stari.Nešto se u njemu promenilo nakon Metvenove smrti. Takvog Norvina ti ne poznaješ.«

»Trebalo bi da ga nađem...«»Nemam nikakve poruke za njega. Zbogom.«Žena zatvori vrata a on ostade sam na ulici, prepušten vetru. Zacarila je noć.

Poglavlje 3

Te noći, s kletvama tri žene i prokletstvom sive budućnosti, Kromis od bezimenog mača,čovek koji je sebe smatrao boljim pesnikom nego borcem, napusti Pastelni grad kroz jednu odnjegovih severnih kapija, praćen tihim topotom konja po drevnom pločniku. Niko ga nijeometao.

Premda je krenuo spreman, nije obukao oklop već crnu košulju i ogrtač. Bio je to stilmnogih metvena koji su oklop smatrali smetnjom i nedovoljnom zaštitom od energetskihmačeva. Pošto nije nosio ni šlem, crna kosa mu se vijorila na vetru. Baan mu se nalazio zapojasom a zemljani istonjački instrument prebačen preko leđa.

Tokom dana stigao je do Monarskih brda koja su ležala između Virikonijuma i Duiriniša,gde je vetar izražavao neku silovitu tugu koja se rečima nije mogla opisati. Krivudao jevisokim stazama koje su vodile iznad kosina od škriljaca i između mirnih jezeraca. Ovde nisuživele čak ni ptice. Najednom je opazio iznad glave kristalnu letilicu i tamni dim koji je kuljaoiz njenog trupa. Pomislio je da je u pitanju dobar rezultat neobičnih akcija Norvina Trinora nonije hteo da izvlači čvrste zaključke.

Putovao je ovako tri dana. Dok je prelazio vrh Litice Kruačan, nešto mu se dogodilo.Iznenada se sputila magla. Svestan nesigurnog puta koji je predstojao, primećujući da se

njegova životinja već spotiče i teško hoda, on odluči da stane. Pošto više nije bilo ni vetra, uušima je osetio snažno bubnjanje tišine. Čudno se i neutešno osećao na tom mestu. U zimskimdanima sneg je sigurno zatvarao svaki prolaz. Razumeo je Moidartinu žurbu.

Ustanovio je da se nalazi pred ruševinama stare kule, sazdane od sivih kamenova, sasvimdrugačijih od stenja pod njegovim nogama. Od kule su preostala tri zida i deo tavanice.Prozora nije bilo. Nije mogao da odredi pravu namenu kule ili pak razlog što nije sazdana oddostupnog kamena. Dizala se zagonetno iz svojih vlastitih ruševina a on se najviše divionaporima koje je neko uložio da bi preneo to kamenje do ovog visokog mesta.

Unutra je pronašao nekoliko znakova da su i drugi putnici Kruačana ovde bili zahvaćeninevremenom: nekoliko starih ognjišta, gole kosti sitnih životinja.

Privezao je konja koji je počeo da drhti i nahranio ga, bacivši laku ponjavu preko njegovihslabina. Zapalio je malu vatru i pripremio jelo, potom seo da sačeka prolazak nevremena i

Page 14: John M. Harrison - Pastelni Grad

14

izvadio svoj istočnjački instrument. Nadahnut njenim metalnim tonovima, komponovao jeneobičnu žalopojku. Oko njega je besnelo nevreme. Bilo je užasno hladno. Reči melodijeparale su tišinu, padale u nju kao kamenje u apsolutni ambis.

»Snažne vizije: ja imam snažne vizije ovog mesta, u vremenima pustim... preostala sustabla oskoruša, stabla koja će u mora večeri potapati sokove... Na pustim vrhovima brežuljkaublažićemo neplodnost naših tananih kostiju... Pripovest o ovom mestu: postoje samo tužnivetrovi i tišina... Ležim na steni... Obuhvaćen sam vremenom...«

Završivši svirku, on odloži instrument, uznemiren odjekom sopstvehog glasa. Konj poče daudara kopitama o tle. Izmaglica je tkala nežne oblike, nošene vetrom...

»tegeus-Kromise«, reče iznenada jedan Glas iz blizine.... On skoči na noge. U levoj ruci muzapucketa baan a u desnoj bezimeni mač.

»Imam poruku za tebe.«Osim izmaglice nije video ništa drugo. Konj je rzao i kopitama nervozno udarao po

kamenu.»Izađi!«, viknu on a Kruačan odjeknu.»Poruka za tebe!«, ponovi Glas.On se nasloni na kameni zid i pogleda ulevo. Dah mu postade isprekidan i ubrzan. Vatra je

dogorevala.Sletevši na gomilu krša, sa glavom i vratom povijenim ka vatri, pred njim se nalazio bradati

lešinar — jedan od ogromnih, krvoločnih bradana, ptica koja je u ovoj pustoši ličila nagrbavog starca bez kičme. Širila je i skupljala široka krila, raspaljujući vatru. Na njenom perjublistao je čudan sjaj; odražavala je svetlost onako kako to perje zapravo ne može da čini.

Bradan je okrenuo malo tamnocrveno oko prema njemu.»Sledi poruka«, reče ptica i, oborenih krila, poče da gega preko krša prostorije sve dok mu

se sasvim ne približi. Kromisov konj je nervozno udarao kopitom, pokušavajući da se odvežei pobegne.

Kromis je stajao ratoborno, sa podignutim mačem. Bradani su bili snažni a pastiri Manoragovorili su da više vole ljudsku decu od jaganjaca.

»Ako si u stanju da me pratiš, slušaj: tegeus-Kromise od Virikonijuma, a tebe smatram zaistog, pošto konstrukcija i visina odgovaraju opisu koji mi je dat, treba smesta da pođeš uKelurovu kulu,«. Tu bradan razjapi svoje čeljusti, zatresa glavom i nastavi: »koju ćeš naći uzalivu Girvan, istočno od Lendalfuta. Dalje...«

Kromis se oseti nestvarno. Magla se sklupčala, pretvarala u lopte, bradan je govorio, vatraponovo gorela... Bio je fasciniran. Na Litici Kruačan se, možda, nalazio izvan Vremena,izgubljen.

Ali, brinula ga je suštinska priroda stvari... Držao je mač u vazduhu... Rado bi nešto pitaopticu ali je ona nastavila da govori:

"... Dalje: savetovao je da ne dopustim da išta omete to putovanje, iako to može izgledatikao prinuda: jer, stvari se nalaze u finoj ravnoteži i više može pretegnuti lomača negosudbina male imperije.

Poruku šalje Kelur od Girvana«.

»To je poruka.«Ko je Kelur od Girvana, kakav razum poseduje, kako je naučio grabljivca da prepozna

čoveka koga nikada u životu nije video... Kromis nije imao pojma. Čekao je svoj trenutak. Pomilovao je vrat konja ne bi li ga nekako umirio.»Trebalo bi da uvidiš nužnost upućivanja drugim putem, rečeno mi je da naglasim hitnosti

stvari i da ostanem s tobom sve dok ne odlučiš da kreneš prema Lendalfutu i Girvanu. Umeđuvremenu ću ponavljati poruku, u slučaju da ti iz nekog razloga postane nejasna. Možešda postavljaš kakva god želiš pitanja. Opskrbljen sam izvrsnim vokabularom.«

Bradan raštrka kandžom perje iza glave, izgledajući nezainteresovano. Kromis vrati mač ukorice, uviđajući da mu više ne preti nikakva opasnost. Zver je ućutala te se on vrati vatri.Bradan ga je sledio.

Page 15: John M. Harrison - Pastelni Grad

15

»Šta si ti«?, upita Kromis.»Ja sam Glasnik Kelurov.«»Ko je on?«»Nisam upućen da ga opisujem.«»Kakva mu je namera?«»Nisam upućen da to opisujem.«»Kakva je tačna priroda pretnje koju je on primetio?«»Čuvaj se geteit chemosita.«

Tog dana se magla nije digla, kao ni tokom noći. Premda je Kromis mnogo vremena utrošiona ispitivanje ptice, saznao je malo; njeni odgovori behu dvosmisleni te zapravo nije izvukaoništa više od tog neprijatnog imena — geteit chemosit.

Svanulo je sivo i vetrovito jutro. Litice-bliznakinje Kruačana pružale su se na istok i zapadkao rebra neke gigantske životinje. Krenuli su. Ptica je lepršala visoko iznad njega navazdušnim strujama planine, povremeno se približavajući sedlu. Bio je prisiljen više puta daje opomene, da ne bi prestrašila konja.

Kada je sunce sasvim izašlo, primetio je da je ptica od metala: svako pero, od repa pa dodugačkih krila, beše iskovano od iridijuma. Presijavala se i proizvodila jedva čujno brujanje.Već se navikao na nju. Utvrdio je da zaista ume da razgovara o mnogim stvarima.

Petog dana po odlasku iz Pastelnog grada približio se Duirinišu i Pustinji Rđe.Spustio se od Lagač Feia do izvora reke Minfolin u Visokom Lidejlu, dolini koja se

prostirala na dve hiljade metara visine. Napio se vode iz malog kamenog izvora, slušajućišapat vetra u visokoj travi a potom pronašao stazu koja je vodila ka gradu. Staza je vodila uzreku, njene brzake i vodopade.

Donji Lidejl se prostirao pred njim dok se penjao poslednjih stotinak metara: ljubičaste,smeđe i zelene boje, prošarane žutim svetlima čobanskih staništa, dominirale su u prostorukoji je bio okružen sivim, kamenim zidovima. Široki Manfolin tekao je sredinom doline,taman i spor; tekao je i kroz grad, na severnom kraju doline, gubiće se u Pustinji Rđe, da bi senapokon ulio u more, daleko na zapadu.

Duiriniš, smešten između brda i velike smeđe pustoši, imao je nešto od obe prirode:sumornost.

Opasani grad od crnog granita, izgrađen pre dvadeset generacija kao odbrana odsevernjačkih plemena, nalazio se na rečnom meandru. Sve njegove ulice dizale su sepostepeno ka centralnom platou na kome se nalazio zamak. Alves. Zidine koje su odvajalegrad od Pustinje Rđe dizali su se uvis preko sedamdeset metara. Za severnjake ovde nije bilodobrodošlice. Kad je Kromis prispeo na Donji Lidejl, veliko Večernje Zvono upravo jeoglašavalo sedmu promenu straže na severnom zidu. Bleda izmaglica lebdela je iznadpovršine reke.

Ulogoren milju južno od grada, pokraj kamenog mosta preko Minfolina, nalazio se BirkinGrif sa svojim krijumčarima.

Ljudi su se kretali tamo-amo između logorskih vatri koje su blistale u sutonu; čuo se glasansmeh i nemuzikalna zveka kuhinjskog pribora. Straža im se nalazila na sredini mosta. Prenego što je pokušao da pređe most, Kromis pozva bradana da mu se pridruži.

»Ugnezdi se ovde«, reče Kromis, ispružajući ruku onako kako to čine sokolari. »Nemoj dapraviš nagle pokrete«.

Konj je kaskao preko mosta, pravo prema zaprepašćenim stražarima. Čelična ptica im jeulivala strahopoštovanje. Odmah su ga pustili ka Grifu koji je sedeo kraj vatre i jeo polusirovudžigericu.

»Ovaj prilično ždere«, reče on i sjaše s konja. Udovi mu behu utrnuli od napornogputovanja i tek ga miris kuhinje iz privremenog logora podseti na glad.

»Ponovi poruku«, zapovedi ptici. Birkin Grif podiže obrve.»tegeus-Kromise od Virikonijuma«, započe ptica, »treba smesta da odeš u kulu Kelura,

koju ćeš naći...«»Dovoljno«, prekide je Kromis. »Pa, šta kažeš, Grife?«

Page 16: John M. Harrison - Pastelni Grad

16

»Jato ovih stvorova natkriljavalo nas je puna dva dana, leteći visoko i kružeći. Jednog smooborili a pošto, nam se učinilo da je od metala, bacili smo ga u reku. Čudna stvar. Možešnešto više da mi kažeš dok jedeš«.

Kromis klimnu. »Nemaju nameru da vam ponovo smetaju. Očigledno je da je njihova svrhaispunjena«.

Kromis priđe bliže Grifu. Uze pehar destilovanog vina i sasu ga u grlo. Logor je utihnuo.Jedino se čulo sumorno zavijanje vetra na vrhovima Monara. Toplina vatre i vino učiniše gaopuštenijim.

»Međutim«, nastavi on, »trebalo bi da savetujem tvojim ljudima da ih više ne ubijaju,ukoliko se još neki pojavi. Možda taj Kelur ima čudna shvatanja osvete«.

Sa svog mesta pokraj vatre, bradan iskrivi glavu i sasvim približi svoje crveno okonjihovim licima.

»Znači, nisi našao Trinora?«, upita Grif. »Mogu li bar da ti ponudim jelo?«»Ne dok ga najpre ne skuvaš.«Kasnije, Kromis pokaza Grifu prsten Nipa i objasni kako ga je dobio od Metvet Najan,

ispriča mu o događajima u Hlebnoj ulici i čudnoj usamljenosti Karon Ban. Potom ispričasusret sa bradanom u magli Kruačana.

»I ti nisi poželeo da slediš ovu pticu?«, upita ga Grif.»Neka Kelur od Lendalfuta misli šta hoće, ali će sve propasti ako padne Virikon. Prednost

sam dao pobedi nad Moidartom«.»Stvari su se rascepkale i iskomplikovale.«, promrmlja Grif. »Nismo u stanju da sastavimo

komadiće mozaika. Bojim se da ćemo ga sklopiti prekasno da bi nam celina bila od nekakvekoristi.«

»Bez obzira na sve, ali mi i dalje moramo da gonimo Moidart, iako smo nepripremljeni iiako to možda neće sklopiti mozaik.«

»Nema sumnje«, uzvrati Grif. »Ali, Kromise, razmisli: ako je pad Virikonijuma samo delić,kakav je onda oblik celine? Sanjao sam neke silne drevne snage kako se kreću po mraku... ipočinjem da osećam strah«.

Bradan se još više približi vatri, raširivši krila, i zagleda u dva čoveka naspram sebe.»Čuvaj se geteit chemosita«, reče ptica, »tegeus-Kromise od Virikonijuma, treba smesta da

podeš u kulu Kelura, koju ćeš...«»Gubi se i trebi svoje perje, ptico«, reče Grif. »Možda ćeš naći koju čeličnu vašku«. A onda

se obrati Kromisu: »Ako si se najeo, pođimo u grad. Potraga po tavernama mogla bi izvućiTrinora na svetio dna«.

Oni predoše kratku razdaljinu do Duiriniša, idući obalama Minfolina, svaki sa svojimmislima. Niska, bela magla, jedva dosežući do grudi, prekrivala je Lidajl, ali je nebo bilo čistoi vedro. Imenovane Zvezde su zračile smaragdnu svetlost: milenijumima su visile gore,izgovarajući dve reči u zaboravljenom jeziku.

Na čeličnim kapijama put im prepreci straža u malim, konusnim šlemovima. Sumnjičavo suposmatrali Grifovu svečanu odeću i ogromnu pticu koja je stajala na Kromisovoj ruci.Zapovednik straže koraknu ispred i reče: »Posle sutona niko ne sme u grad«.

Lice mu je odražavalo odgovornost a glas odlučnost. »Stalno nas gnjave severnjaci išpijuni. Najbolje da pričekate do jutra.« A onda, bacivši ponovo pogled na Grifa, dodade:"Ako uopšte imate neka posla.«

Birkin Grif je neljubazno buljio u zapovednika a potom stao na ivicu najnižeg kamena uzidu. »Ili ću se ovako popeti i rascopati ti glavu«, reče osorno, »ili ću poći normalnimstepeništem, što mi izgleda lakše. Puštaj nas unutra, tupavi.«

»Stani, Grife«, reče Kromis, zadržavajući ga. »To je mudra predostrožnost. Oni samo radesvoj posao.« On skide ruku sa bezimenog mača i koraknu prema zapovedniku. Zatim skideprsten Nipa sa prsta i predade ga zapovedniku.

»Ovo je moja dozvola. Preuzeću odgovornost za otvaranje kapije, ukoliko bude nekihproblema. Radim za Kraljicu.«

Potom uze prsten, lako se nakloni zapovedniku i, praćen Grifom, bez reči prođe kroz kapijuKamenog Grada.

Page 17: John M. Harrison - Pastelni Grad

17

Uličice Grada behu uzane, ne bi li olakšale odbranu u slučaju da dođe do upada kroz kapijeili probijanja zidina. Sumorna granitna zdanja — većinom robne kuće i oružarnice — behuspojena a svi drugi spratovi štrčahu iznad pločnika kako bi se sa njih lako mogla otvoriti vatrana osvajača. Čak i u trgovačkom centru, gde se prodavalo sve i svašta, krzno na primer,zgrade su imale otvore za posmatranje i artiljeriju. Duiriniš nikada nije bio veseli grad.

»Pre nekoliko dana ovuda je prošla vojska«, reče Grif. »Mora biti da su se poštenozabavljali«.

»Još je važnije« reče mu Kromis, »što su sada sigurno već na putu za Srušeni Glenlus, čak iako putuju starim obalskim drumom«.

»Sčepaćemo ih ako pođemo pravo na sever. Pravo kroz močvare, munjevito preko PustinjeRđe... što niukom slučaju nije prijatan put... ali je brz«.

»Ako ih Moidart zgrabi na tom putu pre Glenlusa, borba će biti okončana pre nego što jenađemo«, promrmlja Kromis, ježeći se na tu pomisao.

Utrošili su čitav sat u tumaranju uskim uličicama koje su spiralno vodile prema Alvesu.Zaustavili su se u dve krčme. Od Norvina Trinora ne beše ni traga. Posetioci krčmi trudili suse da izbegnu Kromisa i njegovu pticu. Ali, u Plavom Metalnom Otkrovenju,, mestašcetu utrgovačkoj četvrti, naidoše na još jednog metvena.

Trospratna krčma, izgrađena za uživanje imućnije trgovačke klase, Plavo MetalnoOtkrovenje, zauzimalo je čitavu stranu Trga Republika, manje od milje udaljeno od samogAlvesa. Fasada mu je bila načinjena od blagog i skupog plavog svetla, spašenog mnogogodina ranije iz Pustinje Rđe; njegovi su prozori bili manje zabranjujući od većine u gradu, sasvojim belim ornamentalnim kapcima koji su podsećali na ukrase u toplijim, južnimkrajevima.

Kada su stigli do Trga Replika, Birkin Grif poče nespretno da hoda po kaldrmi. Hodao jevrlo lagano i pritom glasno pevao neku sentimentalnu kladišku baladu. Zbog toga su čak iKromisu stvari izgledale manje crne. Na ptici se nije očitavala nikakva promena.

Vrata krčme behu široko otvorena, ubacujuću žutu svetlost u plavetnilo i buku na tihi trg.Jedan posetilac žurno je izlazio iz zgrade, gnevno se osvrćuću za sobom. Uzvici su se mešalisa zvucima pokretnog nameštaja. Birkin Grif prestade sa pevanjem balade i sasvim zaćuta.Mali introspektivni osmeh pređe njegovim koščatim licem.

»Tu traje prava borba«, reče on. I pohita ka ulazu, ne obazirući se na Kromisa. Bio je većgotovo prešao trg kada ga je ovaj sustigao. Zastali su pred otvorenim vratima, okupanisvetlošću, i zurili u ogromnu prostoriju.

Na drugom kraju, iza hrpe prevrnutih stočića, stajala su dva mladića i nekoliko mušterijazagledanih u kazan iz koga su mladići delili hranu. Vlasnik krčme, podgojeni čovek crvenoglica, nosio je po sali metalni krčag i derao se na grupu ljudi koja je u samom centru prostorijeokruživala masivno kameno ognjište.

Bilo ih je sedam: petorica snažnih, u ramenima širokih ljudi sa uvijenom crnom kosom ibradama, obučeni u odelo od smeđe kože i sa metaliziranim ogrtačima, devojka koja ih jeslužila, u plavoj uniformi, sa rukom na ustima i izrazom straha na licu, i starac u žućkasto-mrkom somotu.

Sva šestorica muškaraca behu izvukli mačeve, dok je sedobradi, očito nakresan, držao udrugoj ruci i grlić slomljene boce. Režao je na petoricu koja su mu se lagano bližila.

»Teomeris Glin!«, povika Grif. Metalizirani napadači zastadoše i ratoborno ga pogledaše.Gazda je prestao da gunđa.

»Ti ludi stari jarče! Te preostale godine bi trebalo da provodiš u tihoj kontemplaciji a ne usvađi oko prljavih cura...«

Teomeris Glin iznenađeno okrete glavu. »O, zdravo«, reče mirno. Njegove sivkaste očisvetlucale su iznad oteklog, zacrvenelog nosa. »Pokušavam da se zakačim s vojskom«,promrmlja braneći se. »Ostavili su me. Dođi da zgnječimo malo vašaka Grife«.

On se okrete i iznenada napade najbližeg protivnika slomljenom bocom. Čovek kriknu isruči se na pod; ma koliko da je imao godina, još uvek je bio izvanredno brz. Čoveka na poduzakači i mač iz druge ruke: prostorijom se širila mrlja krvi.

Ranjenika smesta okružiše prijatelji i usmeriše pažnju na Grifa koji se sa pokličom

Page 18: John M. Harrison - Pastelni Grad

18

pridružio Glinu. Kromis se upita šta da učini sa bradanom. Ptica ga je prodorno gledala.»Radi tvoje bezbednosti«, reče mirno, »savetujem ti da smesta napustiš ovo mesto. Glupo

je rizikovati život u nevažnoj borbi. Potreban si Keluru«.Istog trena ptica se diže sa Kromisove ispružene ruke, lupajući svojim ogromnim krilima i

kričeći kao da beži iz samog pakla. To, očito, beše previše za vlasnika krčme. Ostavši bezdaha, ispustio je poslužavnik i pobegao u ugao prostorije, užasnut prizorom. Kromis izvučemač i odredi protivnika. Opazi kako Grif besomučno seče levo i desno oko sebe, što bešedobar borbeni prizor; ali, nije imao vremena za gledanje. Gotovo istog časa sečivo njegovogmača sruči se na lobanju najbližeg protivnika.

Ovaj posrnu, kleknu i pokuša da sa obe ruke uzvrati udarac mačem. Snaga ga je, međutim,napustila. Bio je izbačen iz stroja. Užasno je vrištao.

Kromis preskoči njegovo sklupčano telo i uzvrati udarac drugom metaliziranom napadaču.U akrobatskom skoku izvi se i otkotrlja nekoliko metara dalje. Potom se munjevito diže iveštim udarcem sa strane onesposobi začuđenog protivnika.

Borba je kratko trajala. Kao nastran čovek, Teomeris Glin je sledećem protivniku odsekaoglavu i bacio u vatru. Grif je zaklao dvojicu. Kromisu je preostalo da poslednjem probode srcečudnovatim baanom.

»Onom triku sa akrobatskim skokom i udarcem sa strane moraš obavezno da me naučiš«,reče mu kasnije Grif, smešeći se. »Sviđa mi se«.

Kromis se zagleda u medaljon koji je ležao na podu, kraj vatre. Presijavao se... bio je tonovčić, zapravo, da, novčić, ali ne iz Virikonijuma... takav novac nagrađivao je vojnike KaneMoidart, tako je.

»Zamisli, već je spremna da preuzme vlast. Iskovala je svoj novac«, reče Kromis Grifu.»To su Severnjaci. Odlazimo u zoru. Bojim se da ne stignemo prekasno«.

Dok je govorio, iza njegovih leđa ponovo se začu glasna pesma i bučno zabavljanje.Stari ratnik Teomeris Glin od Saubridža upustio se u borbu sa devojkom koja je

posluživala. Lice joj je pokazivalo gađenje ali je ipak pristala da mu u levi obraz utisnenekoliko poljubaca. Mala ručica se obavila oko vrata starog lisca.

»Čovek koji nije u stanju da preživi ratove svoje kraljice zaslužuje malo pažnje«, mrmljaoje nadmeno Glin.

Iza njega je stajao gazda, sa ispruženom i otvorenom šakom. Tražio je da mu se svašta plati.Birkin Grif je mumlao nešto neodređeno, dok je Kromis zabrinuto mislio na ono što je

upravo video: novčić Kane Moidart.»Grife, izvuci tu staru budalu odavde. Povešćemo ga sa nama. Barem će ponovo stupiti u

akciju, za šta je jedino i sposoban«.Nešto kasnije, dok su prolazili kroz kapiju Duiriniša, Grif pogleda starog Glina koji je

pijano mrmljao i reče:»Dakle, kažeš da se ona sprema za preuzimanje vlasti. Ima ogromnu podršku. Šta mogu

pedesetak razbojnika, pesnik i stari razvratnik naspram njih?«

Poglavlje 4

Sledećeg jutra, u samo praskozorje, Grifova družina zaobiđe nadzirane zidine KamenogGrada i uputi se ka Severu. Sunce je rasplinjavalo rečnu izmaglicu u lagane pramenove ipramenčiće. U spokojnom Duirinišu trajala je smena straže.

Grifova družina je predstavljala grupu grubih momaka, sa licima osušenim od vetra,nemilosrdnim pogledima i otresitim rečima, opasnim smehom i oštrim potezima... ali, njihovasu oružja bila dobro održavana, čista i svetla, dok su se ogrtači presijavali iznad zdravih,snažnih mišica...

Birkin Grif je ponosno jahao ispred njih.Njegov ogrtač beše kobaltno plav. Ispod starog rustikalnog šešira pramenovi svetle kose

lepršali su na vetru. Privezana za sedlo, klatila se njegova nadaleko poznata duga sekira,spremna za potezanje u slučaju da se nađe bez konja.

Page 19: John M. Harrison - Pastelni Grad

19

Kromis koji je jahao neposredno iza njega, uvučen u svoj crni ogrtač kao gavran u perje,video je Grifa i njegovog konja kao najčistiji izazov: za trenutak su mu igledali kaonepobedivo, herojsko dvojstvo koje jaše u susret nepoznatoj i neosvojenoj lepoti. Osećanjebeše kratko; doživljaj ponovo ustupi mesto turobnosti.

S leve strane Birkina Grifa jahao je, na teško natovarenom konju, Teomeris Glin, njegovjedini oklopnik, u kožnoj odeći protkanoj čeličnim nitima. Glin je bez prestanka mrmljaokletve protiv nevernih srdašaca gradskih devojaka. Iza ove trojice metvena Grifovi ljudipočeše da pevaju ritmičku pesmu zaboravljenog značenja.

Spali ih sve i zasej duboko, Oh, pohrani ih duboko, Nevreme je zahvatilo flotu, Oh, pohrani ih duboko,Skupi ih i pohrani duboko, Oh, zasej ih duboko,Blagi moj vetre i snažna nogo: Oh, pohrani ih duboko!

Efekat pesme beše za Kromisa hipnotički: sa svakim naglašenim slogom on je dublje tonuou osećaj smrti i iščeznuća, zahvaćen teskobnim slikama razorenog Virikonijuma. Pred očimamu zaigra lice Metvet Najan, u dubokoj ali neodređenoj patnji... Znao je da ne može da pođek njoj. Bio je svestan Kelurove metalne ptice koja je, leteći iznad njega, klepetala i brujala,tog glasnika pretnje koju niko nije mogao da imenuje.

Tonuo je sve dublje, kao kad čovek tone u snove izazvane drogom. Grif iznenada zaustavisvog konja i doviknu ljudima da stanu.

»Ovde napuštamo Stari Severni Put« reče im. »Sad nam preostaje samo jedan: direktan alineprijatan.«

Put pred njima naglo je skretao na Zapad, gubeći se iz vida iza crnog masiva litice DonjegLidejla. Odande je vodio ka obali i započinjao dugo vijuganje ka Severu.

Međutim, pravo ispred, u visokoj, gustoj travi na ulazu u dolinu, vodila je jedna sasvimuzana staza. Pedesetak stopa dalje od puta koji je pokazao Grif, teren je postajao taman: tu seširila močvara sa barama i ostrvcima ljubičaste i uljano zelene boje. Daleko iza nje dizala suse čudno oblikovana stabla. Reka je meandrirala kroz močvarni teren, spora i široka; duvao jejeziv vetar, sa severa, noseći gorak, metalni miris.

»Metalno-slane močvare«, promrmlja Grif i pokaza na trske kraj Minfolina. »Čak su i zimiboje neobične. A leti pomućuju mozak. Ovdašnje ptice i insketi su takođe vrlo neobični.«

»Neki bi ih smatrali lepim«, reče Kromis. Upravo ih je on smatrao lepim.Teomeris Glin frknu i pipnu svoj crveni nos. »Smrdi!«, reče gadljivo. »Bilo bi bolje da

nisam došao. Ja sam stariji čovek koji zaslužuje nešto bolje.«Grif se osmehnu.»To je tek početak, sedobradi. Pričekaj da stignemo u unutrašnjost, među čestare.« Vidik je dosezao i do nasipa koji Beše podignut da spreči stada životinja iz Donjeg Lidejla

da zalutaju u močvari. Prostor između nasipa i mesta na kome su stajali beše ispunjenstajaćom vodom na čijoj se površini uhvatio višebojni sloj prljavštine i truleži. Vodu su prešlizahvaljujući drvenom mostu koji se pod udarcima konjskih kopita strahovito ljuljao. Iznadnjihovih glava titrao je bradan, kao nekakva crna mrlja na bledoplavom nebu.

U vodenom cestaru staza je vijugala između željeznih bara, živog peska aluminijumskih imagnezijumskih oksida, kroz srebrnu trsku i crnu travuljinu. Uvijene i sklupčane krošnjestabala behu žute i tamnonarandžaste: kroz njihov gusti splet svetlost je na jedvite jadeprobijala. U podnožju, tik uz kamenje, rasle su ogromne grudve višebojnog kristala.

Sive žabe sa sjajnim zelenim očima kreketale su kao neka publika koja okružuje baru. Ispodpovršine vode lagano i oprezno su se kretali neidentifikovani reptili. Muve-zmajevi, sarasponom krila od oko tridesetak santimetara, zujale su i lebdele između šaša; njihovaskvrčena tela presijavala su se zelenom i ultramarin bojom; hvatale su plen u vazduhu a plen

Page 20: John M. Harrison - Pastelni Grad

20

su predstavljale najrazličitije vrste komaraca, leptirova i bubica.Iznad svega je visio teški, deprimirajući smrad zarđalog metala.Posle jednog časa, Kromisova usta već behu prekrivena gorkim talogom koji je imao ukus

kiseline. Bilo mu je gotovo nemoguće da govori. Dok je konj nespretno gacao za njim, on jegledao oko sebe sa čuđenjem; u glavi mu je oživljavala poezija, nežna kao telo dijamantskogkomarca — sokola iznad laganog toka drevne truleži...

Grif je forsirao svoje ljude, u nameri da močvaru pregazi za tri dana: ali, njihove suživotinje bile umorne, zbunjene plavim virovima i organskim, ružičastim nebom. Neki konjisu odbijali da idu pa su morali da ih voze. Svi su psovali mulj u koji su tonuli do vrhovačizama i koji je ispuštao ogromne mehurove kiselog gasa.

Kada su, negde oko ponoći, stigli do drveća, Kromis primeti da je nebo puno užurbanih,vetrom gonjenih oblaka. Bez obzira na svoje egzotične boje, metalno-slana močvara bešehladna.

Trećeg dana uveče stigli su u plićak Kobaltnog jezera na severnoj strani močvare. U živompesku su izgubili dva čoveka i jednog konja; treći čovek je u teškim mukama umro nakon štoje pio iz prividno čiste bare; udovi su mu se skvrčili i poprimili srebrnosivu boju. Bili suumorni ali zadovoljni brzinom napredovanja.

Načinili su logor na relativno suvoj čistini, polukružno oivičenoj jezercetom. Na drugojstrani nalazila su se ploveća, muljevita ostrvca sa vegetacijom na kojoj su vodene pticeskakutale, cvrkutale i tresle svoje električno-plavo perje. Kada je dan minuo, boje seizmeniše; ali, na svetlosti zalazećeg sunca voda Kobaltnog jezera oživela je od kukaca ileptira.

Kromis se probudio nešto pre zore; učinilo mu se da ga je probudila hladnoća. Mutnafosforoscentnost nadvila se nad jezercetom i njegovom okolinom; potaknuta nekim neobičnimsvojstvom vode, davala je svetlost bez ijedne senke. Na ivici čistine blago se ljuljuškalodrveće.

Kada je ustanovio da nije u stanju da ponovo zaspi, Kromis se primače ognjištu sa vatrom.Neudobno je ležao na leđima, umotan u ćebe i ogrtač, sa prstima ispod glave, zagledan uImenovane Zvezde.

Oko njega su se ocrtavali sivkasti oblici usnulih ljudi. Konji su dahtali. Ogromni soko-komarac sa dijamantskim očnim dupljama lovio je iznad plićaka, zujeći kao udaljena testera.Mogao je da čuje i hrkanje Teomerisa Glina, kao i klokotanje vode u trščanom čestaru.

Grif je čuvao stražu na čistini. Lagano je obilazio teren i onda nestao iz Kromisovog vidnogpolja. Njegovi koraci se uopšte nisu čuli na mekom, rastresitom tlu.

Zatvorio je oči i upitao se da li će uspeti da prebrode močvaru do kraja sledećeg dana, Umislima je prebirao najpogodnije strategije za različita područja na kojima bi mogli da sesusretnu sa Kanom Moidart. Prisećao se i Metvet Najan iz poslednjeg susreta, u sobi sa petprozora koji su prikazivali pejsaže kakvih u kraljevstvu uopšte nije bilo.

Mučila ga je stisnutost njenih usana, u trenutku kada je... Šta je to? Iznenada je začuo izasebe slabi uzdah, suviše blag da bi probudio spavače ali dovoljno žustar i — nepoznat.

Pričekavši da ga mine prvi strah, hladnokrvno se mašio za dršku bezimenog mača.Ščepavši je, oprezno se prevrnuo na stomak, gotovo bešumno dišući; otpuzao je nekoliko

stopa dalje i taj mu je manevar omogućio da vidi čitav polukrug čistine, prethodno nesaglediviz položaja na leđima. Gotovo skamenjen, proučavao je mesto odakle je uzdah potekao.

Video je samo tamne obrise povijenih krošnji drveća. Jedna tamnija tačka označavala jemesto prolaza iz šume u čistinu. No, činilo se da tamo nema ničega nepoznatog i pretećeg.Konji su predstavljali samo tihe crne siluete iz kojih su se dizali mali oblačići pare. Mogao jeda raspozna načuljene uši jednog od konja.

Shvatio je da odatle ne može ni da vidi ni da čuje stražara.Pažljivo se izvukao iz ćebeta i još više izvukao mač. Refleksno se pognuo dok je pretrčavao

čistinu, nekoliko puta menjajuci pravac za slučaj da ga neko posmatra. Osećao se izloženimali nije imao pravi strah u kostima sve dok nije otkrio stražarevo telo.

Ležalo je nepomično u blizini prolaza kroz stabla.Posle kraćeg ispitivanja, ustanovio je da stražar uopšte nije ni imao priliku da potegne

Page 21: John M. Harrison - Pastelni Grad

21

oružje. Nije bilo ni krvi. Udovi behu celi. Klečeći, on uhvati stražara za bradu kako bi muokrenuo glavu i proverio da mu nije slomljen vrat. Vrat je bio čitav. Znači, nešto na lobanji.Pažljivo je počeo da je pregleda.

Odjednom je poskočio ustranu, cvokoćući zubima.Precizno odsečen iznad ušiju, nedostajao je čitav gornji deo stražareve lobanje.On očisti na travi krv sa prstiju i za trenutak se spusti na tle.Drhtao je, obuzet gnevom i strahom. Noć beše tiha; čulo se samo udaljeno zujanje muva-

zmajeva.Zemlja oko leša Beše ugažena. Krupni, neodređeni otisci udova vodili su od prolaza ka

južnoj strani. Nije imao pojma kome su pripadali. Počeo je da ih sledi.Nije želeo da uznemirava ostatak logora. Želeo je da sam otkrije uzrok ove grozne smrti.

Bila je to njegova lična istraga. I lična osveta.Daleko od Kobaltnog jezera, fosforoscentna svetlost se sve više mutila; međutim, njegov

noćni vid beše odličan pa je uspešno sledio krupne tragove. Činili su pravu stazu, naročitovidljivu na mestu gde su se presijavale naslage svetloplavog kristala. Okupan njihovimsjajem, on stade i načulji uši. Ništa sem zvuka vode.

Bio je sam. Tle se ugibalo pod njegovim nogama. Drveće beše čudno, sa nekako ukočenimkrošnjama. Sa leve strane začuo je krckanje suve grančice.

Smesta se bacio na zemlju, potežući mač iz korica. U žilama mu je ključala krv; nevidljivesitne životinje zujale su mu oko ušiju. Zastao je, teško dišući, na maloj čistini sa smrdljivombaruštinom. I dalje se ništa nije čulo.

Posle jednog minuta shvatio je da je skrenuo sa staze koju su ostavili tragovi. Priznao jesebi da se izgubio. Koža ga je svrbela.

Spasla ga je samo dobro uvežbana veština odbrane.Iza leđa je začuo jezivo, potmulo šištanje. Hladna zelena oštrica sevnula je kroz vazduh

iznad njegove glave. Iz čučećeg stava bacio se ustranu, polukružno vitlajući mačem premakolenima nepoznatog napadača.

Znajući da nije pogodio, elastično se odbacio unazad.Pred njim je stajala velika crna senka, visoka otprilike dva i po metra. Udovi su joj bili

debeli i teški, glava jajasta, trup bezobličan; u glavi su, kao tri tačke trougla, sijale tri žutetačke. Senka je nastavila da sikće i šišti, mekim i gipkim pokretima ali vrlo moćnih i izvrsnokontrolisanih. Gotovo je plesala, s obzirom da je na uzanom prostoru ostavljala bezbrojčudnih, nepravilnih otisaka u mulju.

Ta smirena, proračunata inteligencija širila je oko sebe čudnovatu hladnoću.Veliki baan kome on nikada ne bi smeo da suprotstavi svoj čelik još jednom je sevnuo ka

njemu. Ponovo se odgurnuo unazad a sečivo je zaseklo njegovu košulju, kao noktom; krv izplitke ranice počela je da mu se sliva niz grudni koš. Stvor je bio nemilosrdan. Kromis jeuzvratio udarac, prema mestu gde bi glava trebalo da se spaja s vratom, ali je stvor veštoizbegao udarac. Suočiše se ponovo, Kromis uvide da je stvor prebrz za njegove reflekse.

Na mračnom terenu pokraj smrdljive baruštine baan i čelik nastaviše svoju smrtonosnukoreografiju. Kromis se nadao da će uvrebati trenutak, nepažnje; ali, senka je bila brza ioprezna a borila se neumorno. Lagano ga priterala na rub baruštine; na oči mu se navuklamagla, krv mu je lila iz mnogo ranica, košulja visila u dronjcima...

Potom je dodirnuo vodu. Okrenuo se za trenutak da pogleda vodu i to beše dovoljno dabaan zahvati njegovo sečivo.

Kada se oblak varnica razišao, on opazi da mu je vrh bezimenog mača prosto odsečen; sadaje mogao da koristi samo njegovu pljosnatu oštricu. Strah se još jače ugnezdi u njemu. Div sabledim i praznjikavim očima skakao je i režao, kao automat.

Kromis se iznenada seti mogućeg spasa.Njegova desna ruka napipa pod košuljom dršku malog baana koji je ubio njegovu sestru.

Oseti izvesnu snagu u novom oružju ali div opazi potez i pripremi novi udarac.Užasna munja sevnu pri dodiru dva energetska sečiva. Strahovit udar odbaci Kromisa u

plićak baruštine. Ruka mu se gotovo paralisala. No, činilo se da je i divov baanonesposobljen. Senka poče namah da uzmiče, pijano teturajući po čistini i grozno šišteći.

Page 22: John M. Harrison - Pastelni Grad

22

Kromis se iskobelja iz mulja i ispljunu točnost koja mu je navrla u usta. Taman kad htededa obnovi napad na zbunjenu senku, on ustanovi da mu je u zadnjem sudaru bezimeni mačpresečen na dva dela, i to po dužini. Psujući, on slepo jurnu prema divu ali se ovaj okrete i zatili čas nestade između stabala.

Kromis kleknu na zemlju i poče da ječi od bolova i besa.Kraj glave začu poznat krik: mlatarajući sivim krilima, Kelurov bradan se stuštio preko

čistine u potrazi za senkom koja je uzmicala.Kromis se umorno podiže sa tla.»Grife«, reče on probuđenom metvenu. »Moj mač je slomljen«.Posle kraćeg ćutanja, on nastavi: »To nije bio čovek. Povredio sam ga uz pomoć Tombovog

trika...«»Moidart je probudila nešto s čim ne možemo da izađemo na kraj. Skoro me je dohvatilo«.U Kromisa se uvuče novi strah. On očajnički baci pogled na prste svoje leve ruke. »Grife,

nisam mogao da ga ubijem«! »I izgubio sam Deseti Prsten Nipa«.Beznađe i očaj ga sasvim ispuniše.Zora je donela crne i žute boje iznad Kobaltnog jezera; povremeni oblačići magle još uvek

su lebdeli znad zatamnjene vode. Iz čestara su se javljale ptice: predosećajući približavanjezime, počinjale su da se grupišu na površini jezera.

»Ova godina će biti godina ubijanja«, promrmlja tegeus-Kromis, posmatrajući bučna jata.Kraj nogu mu se nalazio mač u tri dela. Grifovi ljudi mu pregledaše brojne ubode i ureze natelu ali niko ništa nije mogao da učini za stanje njegove duše.

Drhtao je.Probudio se iz kratkog sna, sa gorčinom poraza u ustima; verni Grifovi ljudi upravo su se

vraćali iz potrage za crnim divom; izvestili su da od njega, kao ni od Desetog Prstena Nipa,nema ni traga. Najverovatnije se nalazi negde duboko u mulju.

Metalna ptica se takođe vratila.Sa glavom u šakama, Kromis je sedeo kraj Teomerisa Glina koji je starački nevino hrkao.Starac se trgnu iz dremeža i povuče gutljaj iz boce koju je nosio sa sobom. Iz prtljaga

potom izvadi komad mesa, nabi ga na štap i približi vatri.»Zaista je čudno«, promrmlja. »Uvek se govorilo da je nešto što Kromis i njegov bezimeni

mač ne mogu da ubiju sigurno već mrtvo. Čudno, čudno. Hoćeš malo svinjetine?«Kromis se tupo nasmeja. »Jadna si mi ti uteha. Štaćemo da radimo bez Kraljičinog

ovlašćenja? Šta možemo da uradimo?«Birkin Grif priđe vatri da ogreje ruke, zgrabi komad mesa iz starčeve ruke i zagrize.»Razmišljajmo samo o onome što smo već uradili. Inače ćemo poludeti. Dakle, bez

predviđanja«.»Ali...«, usprotivi mu se Kromis bespomoćno.Grif ljutito udari po čizmi. »Video sam već kako komanduješ armijom, pesniče. Činilo mi

se da si to tada činio svojom unutrašnjom snagom, a ne pomoću nekih tričarija u vidu nakita«,»To je istina«, javi se stari Glin. »Tako je barem bilo nekada, u starim danima. Proklete

neka su ove skupocene čizme, Grife. Šta vrede kad nisu premazane mašču da spreče dejstvoove močvare?«

Grif pogleda na ojađenog Kromisa, potapša ga po ramenima i kaza; »Nije tvoja krivica,dečko«.

Kromis slegnu ramenima, To mu nije pomoglo da se bolje oseća, »Spalio si stražara?«,upita, smerajuči da promeni temu,

Grifov osmih iičeze, Klimnu, »Da, i našao joj jedan komadić za mozaik, Bio sam fasciniranpreciznom ivicom rane, Ispitujući je pobliži, otkrio sam... « Potom začuta, skidajući varnice sačizme. »Spalili smo samo deo tog čoveka, Kromise, Ostatak je nestao sa stvorenjem koje sipustio da odleprša. Ukraden mu je mozak«

Zavlada tišina u kojoj se čulo samo kašljucanje Teomerisa Glina, Kromis posegnu zadelovima svog mača, ježići se pri sećanju na sliku leša.

Posle nikog vremena tiho reče: »Ona je probudila nešto iz Drevnih Nauka. Žao mi je zbogtog čoveka, jer vidim svakog od nas u njemu ,, Mi smo svi mrtvi, Grife«. On ustade,

Page 23: John M. Harrison - Pastelni Grad

23

masirajući utrnule mišiće. »Idem da pripremim konja. Najbolje bi bilo da krenemo«.Metalna ptica ga je netremice posmatrala. »Siguran si da nećeš malo svinjetine?«, upita pospano Glin.Bez daljih gubitaka u ljudstvu stigoše do severne strane močvare. Poslepodne četvrtog dana

nebo poče da prikazuje simpatičnije i prijateljskije boje. Brzina napredovanja se čak ipovećala. Močvara se preobrazila u nepravilne bare odvojene širokim, ravnim stazama. Kakosu se približavali severu, boje su sve više ličile na pustinjsku rđu. Hladni vetar im je krajeveogrtača bacao preko glave i mrsio sa žbunjem.

Napokon su prispeli do prvih znakova Velike Smeđe Pustinje. Čitavi lanci pesčanih dinapružali su se unedogled prema istoku i zapadu.

»Sreća naša što smo ovde došli u zimu«, reče Birkin Grif, okrećući se u sedlu kao dapredvodi družinu u bezbedan i topao zaklon. »Vetrovi su, doduše, nešto jači ali ova pustošnije prava pustinja«.

Kromis ćutke klimnu. U Donjem Lidejlu još je bila jesen ali je bilo teško u to poverovati.Fiksirao je pogled na horizont, čeznući za balmakarom gde su i godine nekako srećnijepromicale.

»Postoji izvesna opasnost od obrušavanja tla, kao i od oblaka prašine«.Sa neprijatnog neba Kromis skrenu pogled na grupu ljudi iza svojih leđa. Bili su izgubljeni

u oblaku kiše koja ih je zasipala.Pustoš se pružala u pravcu severa — mrtva, beskrajna. Iznenadne bujice sa visokim,

vertikalnim obalama tekle su u dubokim kanalima koji su na licu zemlje ostavljali ideogramebez ikakvog značenja.

U daljini su se, nalik organskim formama, dizali metalni stubovi, kao prsti koji pokazuju unebo, kao da je Pustinja Rđe uzrok njihovog milenijumskog bola. Grifovi krijumčari sugunđali i bezvoljno se ljuljali na leđima konja.

Ali, tegeus-Kromis se bez prestanka okretao ka močvari koju su nepovratno ostavili zasobom. Bio je potpuno zaokupljen divovima.

Poglavlje 5

»Ne bi baš trebalo da se naprežemo da podražavamo Pozne Kulture«, reče Grif. »One suovo mesto ubile industrijom i napustile ga. Delimično, ako ne i u celosti, one su propale zatošto su iscrpile zemlju. Mi vadimo metal koji su one nekada koristile, na primer, zato štometala nije ni preostalo u zemlji.

Tako su one odredile da naši dometi budu sasvim drugačiji od njihovih...«»Neće više biti Imenovanih zvezda«, promrmlja Kromis, dižući pogled sa delova svog

mača. Suton je kao tamni veo prekrio pustoš. Bilo je hladno. Međutim, još uvek nisu videliguštere. Tek poneki pokret između dina, pokret koji je nagoveštavao njihovo prisustvo.

Podigli su logor usred ruševina brojnih građevina koje su izgubile svrhu i komplikovaniurbanistički plan. Premda je odronjavanje počelo pre mnogo godina, mnoge građevine su jošuvek stajale uspravno, dvadesetak metara iznad tla. Hladni vetar iz Pustoši zviždukao je iznadnjihovih vrhova i unosio jezu u srca putnika. Između dina probijao se izvor vode, zatrpankamenjem i Vremenom.

U logoru su gorele tri vatre. Grifovi ljudi se posedali naokolo i ćutke ih posmatrali. Poduticajem sumornosti Pustoši, konje su pri vezali što je moguće bliže a straže postavili nasamoj ivici logora.

»Uskoro neće više biti ničega«, reče Teomeris Glin. »Moidart, Pozne Kulture — svi su oniVreme pod drugim imenom. Vi ste sentimentalisti a kada budete dospeli u moje godine...«

»Postaćemo dosadni i praviti od sebe budale sa prljavim curama iz Duiriniša. Biće to lepodoba«.

»Ti to nećeš dočekati, Birkine Grife«, obrecnu se starac.Od Kromisove borbe u Metalno-slanoj močvari, Kelurova mehanička naprava provela je

veći deo vremena u vazduhu, u širokim lukovima kružeći iznad Pustoši. Do podizanja logora

Page 24: John M. Harrison - Pastelni Grad

24

nije izvestila ni o čemu ali je sada napravila kratak krug iznad logorske vatre, spustila se irekla:

»Post-industrijski šok izazvan takozvanim »Poznim Kulturama« bio je ograničen na ovajobim. Postoji, međutim, dokaz da na zapadu postoji čitav kontinent sveden na stepen VelikeSmeđe Pustoši.

Uopšte uzev, stari je čovek možda u pravu: mi bežimo iz vremena«.Njen glas uzrokova dublju tišinu oko vatre. Posle izvesnog vremena Birkin Grif se ironično

nasmeja:»Ptico, ti ćeš skončati kao rđa, sama sa svojim hipotezama. Ako smo mi na kraju Vremena,

što imaš kao dokaz? Jesi li, možda, ljubomorna što ne možeš da iskusiš bedu i jad mesa kojeje u stanju da umre u nadi?« Ptica bez reči odleprša, dižući krilima gomilu varnica.

»Nije na meni«, reče ona iz vazduha, »ni vi ni ja nećemo preživeti ukoliko se ne pridržavatenajvažnijeg zadatka u ovom ratu: čuvajte se geteit chemosita; smesta otputujte u KuluKelurovu, koju ćete naći...«

Ispunjen očajom i beznađem, Kromis baci komad svog mača i diže se od vatre. Uze iz torbekraj sedla čudnovati istočnjački instrument, obliznu usne i uputi se prema ivici logora. Sasmrću u glavi, on sede na kamen i poče da peva:

Prašina u našim očima...mi nismo ništa drugo doljudi...vetar zatvara naše oči belim ledom...Sanjamo li,naši snovi postaju fantazija od metalaa kosti odjeci leda...rđa u našim očima,u nama koji smo nekadameka lica imali...

»Rđa u našim očima...« poče on ponovo, pripremajući se da ponovi melodiju na druginačin... ali, u tom trenu krik iz logora probi mu uši. On skoči na noge.

Ugleda metalnu pticu kako u vazduhu očaj nički leprša, rasipajući svetlost kao signalnaraketa... Ljudi su trčali po logoru, sklanjajući se ispod zidova drevnih gradavina. U opštojzbrci on začu Grifov glas:

»Pustite ga na miru! Glupe svinje, pustite ga na miru!«Obuzet maštarijama o stranom svetu, Kromis je za trenutak bio nesposoban da shvati šta se

zbiva; izvučen ispod senovite dine i okružen ljudima s mačevima, on ugleda ogromno telo naartikulisanim nogama — nešto što je prevazilazilo njegovu maštu.

Tek nakon nekog vremena prepoznao je crnog reptila iz Pustoši, ogromnog ali bezopasnog— drevne virikonijumske priče govorile su da ovaj reptil rado jede metal.

»Veliki gušter!«, povika jedan od Grifovih ljudi u strahu. »Veliki gušter!«Kromis beše fasciniran glavom koja je mlatarala ogromnom donjom čeljusti, kao i

rudimentarnim trećim okom.»Povucite se«, naredi Grif.Ljudi poslušaše, držeći oružje u pripravnosti. Prepušten sebi, reptil se približi vatri i tamo

ostade neko vreme.Potom se, namignuvši par puta na plamen, odgega natrag u noć, lagano njišući glavu levo-

desno. Kad Grifovi ljudi pođoše za njim, Grif oštro viknu: »Rekao sam ne! Pustite ga na miru.

Nije nam učinio ništa loše.«»Ovde nam više nije mesto«, dodade, sedajući kraj vatre.»Šta misliš, šta je ugledao ovde?«, upita ga Kromis.Protekoše još dva dana. Svima se činilo da traju predugo.»Pejsaž je tako statičan«, reče Grif, »da vreme prolazi čudnom, usporenom brzinom.«

Page 25: John M. Harrison - Pastelni Grad

25

»Čista metafizika. Ti naprosto gnjaviš. Ja mislim da sam već umro od gnjavaže.« javi seTeomeris Glin. »Ovo mi je kazna za indiskretan život. Voleo bih da sam više uživao unjemu.«

Do podneva istog dana putovali su kroz pojas niskih brda, prekrivenih gustom travom kojaje usporavala njihovo napredovanje. Stotinak metara visoki kameni stubovi preplašiše konje.

Kromis je uglavnom ćutao; brinulo ga je čudno ponašanje Kelurovog bradana.Desetak minuta ranije ptica je prestala da leti uobičajenim načinom, da pravi široke

krugove iznad karavana; sada je lebdela u vazduhu otprilike tri stotine metara dalje,povremeno mašući krilima radi prilagodavanja vazdušnim strujama.

»Ptica je izgleda opazila nešto«, reče on napokon Grifu kabla je bio siguran u zaključak.»Nešto posmatra. Zaustavi karavan i daj mi mač — poći ću napred da vidim šta je.«

Bio je to neobičan izlet. Pola sata je vrludao spiralnim stazama, pritisnut jezivom samoćom.Tišina okolnih brda najedno bi narušena udaljenim ritmičkim topotom: kao da je neko brzo

udarao metalnim prstenom o metal; naterao je konja u galop i ubrzo, uspevši se na jedanbrežuljak, ugledao iznad sebe, u Velikoj Smeđoj Pustoši, kao znamenje, Kelurovu grabljivicu,na visini od najmanje dve stotine metara.

U dolini su mirno pasla dva konja.Nekoliko jardi dalje nalazila su se mala crvena kola na četiri točka, od vrste kakva se

obično upotrebljavala na jugu Virikonijuma i tradicionalno služila kotlokrpama Mingalaja zaprevoz njihovih brojnih porodica i alata. U njegovo sećanje probi se slika ciganskih karavana.

Kromis nije bio u stanju da odredi izvor lupnjave (koja je najednom prestala) ali je iza kolaugledao visok, tanak stub dima.

On shvati da ne može da sakrije svoje prisustvo od onih koji su dole logorovali — konj jebio suviše nervozan a lokacija otkrivena za pogled sa svih strana — stoga se, čvrsto stežućipozajmljeni mač uputi nadole.

»Samo budi miran«, reče glas koji mu se učini poznat, »i ne potezi taj smešni mač. Izazvaosi prilično zbunjenosti kod desetorice ljudi koji se spuštaju niz ono brdo.«

Kromis razrogači oči.Pred njim je stajala vitka figura, visoka jedva metar, sa dugom belom kosom i bledosivim

očima. Na rukama je imao puno ožiljaka a kraj desne noge držao testeru.»Ti nisi ni mogao bolje da uradiš«, reče Kromis. »Neposlušan si kao i uvek. Ti si gusar.

Sklopi tu testeru ili...« Tu on pokaza na pticu koja je čekala na nebu. »Ili ću ti protrljati tvojnesrecni nos. Takvi postupci su mi doneli dosta nevolja. Da sam znao da si to ti, doveo bihčitavu vojsku da te smiri.«

*Noć.Osvetljen kuhinjskom vatrom, neverovatno lice malog čoveka sa Rivermauta preobrazilo se

u demonsko; njegov je čekić ravnomerno udarao po mekom, vrelom čeliku a iz grla se čulomumlanje čudne balade:

Spali ih i pohrani dubokoOh pohrani ih duboko!

Bio je to Kromisov bezimeni mač, sada ponovo ceo; sa svakim stihom čudne pesmepoprimao je sve više svoj stari oblik i sve više blistao u karavanskoj noći.

Nakon susreta kod kola, Kromis je dozvao lešinara i poslao ga da dovede Grifa i ostatakgrupe. Susrećući se s Grifom, Tomb je urlao, kao vuk: bilo je to ponovno ujedinjenje savoljenim metvenom u čiju čast je ispečen ogroman komad mesa.

»Prekinuo si me«, obrati se Patuljak Kromisu. »Upravo sam popravljao ova kola.«Tek tada Kromis opazi da je Patuljak nešto petljao oko sopstvenih udova a ne oko kola;

mali motori, nalik onima koji su pokretali vazdušni brod, behu smešteni na zglavcimanjegovih udova.

»Šta li je to?«, upita Kromis začuđeno.

Page 26: John M. Harrison - Pastelni Grad

26

»Videćeš kad krenemo u borbu. Smislio sam to pre mesec dana. Iskopao sam motore upustinji. Imali su zaista divne ideje ti drevni naučnici.«

Kasnije, četvorica metvena sedoše kraj vatre sa vrčem destilovanog vina. Opravljeni mač sehladio a krijumčari su spavali.

»Ne«, reče Tomb Patuljak. »Nismo mnogo zaostali za njima. Sad bih već bio saVoterbekovom i njegovim dobro uvežbanim klincima da nisam poželeo da dovedem ovomoćno oružje u red.«

»Nikada neće biti isto kao u starim, dobrim danima«, požali se stari Glin, očigledno većdobro zagrejan vinom. »Tada je bilo vremena.«

Tomb frknu ljutito. »S kim ja to traćim vreme? Sa sedobradim koji neguje grozneuspomene, sa ratnikom i pesnikom koji ne ume da brine o vlastitom maču! Bolje da sam sepridružio drugoj strani!«

»Ti si mala zver i ništa drugo!«, promrlja Birkin Grif. »Uzmi još malo vina.«Zadovoljan pronalaskom Tomba Patuljka — kada već to nije bio Norvin Trinor — Kromis

se samo nasmeši i ne reče ništa. Više puteva vodi u Razoreni Glenlus, pomisli on.Međutim, nije bilo potrebno da idu čak do Glenlusa; Tomb je bio u pravu; dva dana kasnije

stigli su do Voterbekovih ekspedicionih snaga, do logora koji se nalazio nekoliko miljajugoistočno od tog nesrećnog grada, na mestu gde se Pustoš preobražavala u nizove malihdolina i klanaca ispunjenih fantomima Iščezlih Kultura. Vreme je erozija: ledeni vetar bezprestanka je duvao i donosio nanose prašine na stene — tako je duvao hiljadama godina.

Šatori Voterbekove armije nizali su se kao grupe sivih tačaka — svaka grupa predstavljalaje po jednu diviziju a sve su okruživale Voterbekov komandni centar. Voterbekov šator nijebio, kao ostali, od platna već od svile, prošaran zlatnim nitima.

»Poseduje snažan osećaj svog značaja«, reče Grif polu-podrugljivo. »Bolje da siđemo iuznemirimo gospodina«.

»Preoštar si. Ne precenjuj ga.«Potom odjahaše u sredinu doline. Privukoše nekoliko pogleda besposlenih vojnika i uputiše

se pravo ka svilenom šatoru.Iako je imao tek nešto više od trideset godina, gospodar Voterbek od Feldiča je bio sed —

nosio je finu bluzu pastelno smeđe boje i istovetne pantalone, ruke su mu bile negovane akoža na licu nežna i bela. Imao je najfinije gradske manire.

Kada su posetioci ušli u svileni šator (bio je manje gizdav nego što je izgledao iz daljine),Voterbek je sedeo za malim stolom i potpisivao komad hartije. Podigao je glavu, kratkoklimnuo i ponovo se vratio dokumentu na stolu.

»Usput obavljamo regrutaciju, i to zvaničnu«, reče im, ne dižući glavu. »Pozvaćupomoćnika i reći mu da se pozabavi vama.«

On ponovo diže glavu i blago se osmehnu.»Po vašem izgledu, rekao bih da ste se izdaleka uputili da biste služili u armiji. Ohrabrujuće

je videti pridošlice, premda ih uskoro neće biti mnogo. Sjajno, prijatelji«.Birkin Grif koraknu napred, zbunjen i iznenađen. »Ovo je gospodar tegeus—Kromis od

Virikonijuma«, reče »vitez Reda Metvena. Mi smo ovde u službi Kraljice i...«»Samo trenutak, molim vas.«Voterbek se konsultova sa malim oficirom kraj sebe.»Možda bi gospodar Kromis želeo da govori u svoje ime?«On im uputi još jedan kratak osmeh.»Verovatno shratate da sam preokupiran mnogim stvarima. Bitka nam predstoji kroz

nedelju dana a petnaest hiljada ljudi napolju upućeno je na mene. Ako biste mogli...«On načini izvinj avaj ući pokret.»Nisam obavešten ni o kakvom nedavnom ateriranju letilice. Ako biste mogli da mi sada

predate sadržaj vaše poruke, možda bismo odgovor mogli kasnije da prodiskutujemo.«»Ja nisam kurir, gospodaru Voterbek«, reče Kromis. »Moji ciljevi su vojni, a mogu biti

važni za obojicu.« »Shvatam. Nikada nisam naišao na vas u gradu. Mora biti da su nam svratišta različita, a?«On ustade i pruži desnu ruku preko stola.

Page 27: John M. Harrison - Pastelni Grad

27

»Imate nešto za indentifikaciju od Njenog Veličanstva?«»Započeo sam putovanje sa takvim dokazima«, odgovori Kromis, svestan da zvuči

budalasto. »Ali, oni su izgubljeni. Međutim, kraljica će pružiti dokaze lično. Predlažem vamda pošaljete vazdušni čamac....«

Voterbek prasnu u smeh i ponovo sede. Lagano je vrteo glavom.»Dragi moj čoveče. Pristajem da me nazivaju običnim avanturistom, Ali, nisam u stanju da

šaljem brod u cilju proveravanja iskaza svakog lutalice koji upadne ovamo sa tajanstvenim ineobjašnjivim predlogom.

Ako želite da se borite, u redu, upisaću vas; ali, ne mogu čak ni to bez nekog konkretnog ineposrednog dokaza vašeg indeniteta.«

Birkin Grif priđe stolu i unese se Voterbeku u lice.»Vi ste prokleta budala. Da niste, drugačije biste se obraćali metvenima. Barem saslušajte

ono što imamo da kažemo. Gospodar Kromis je vodio pomorsku bitku kod Mingalaja — idobio je — pre nego što ste vi bili u stanju da podignete mač.. ,«Voterbek skoči na noge.

»Nekoliko koraka odavde obavlja se zvanična regrutacija.« Reče smireno. »Ne želim višeda čujem ni reč.«

*Nešto kasnije, oni se posadiše na Tombova ciganska kola, posmatrajući Patuljka kako

obavlja poslednje pripreme za dejstvo svog čudnovatog oružja.»Znao je«, reče Grif. »Znao je zašto smo došli.«»U to ne možeš biti siguran. Ponašao se kako treba, iako je kratkovid. Ja nisam imao prsten

a možda čak ni on ne bi olakšao susret. Odbio bi našu komandu.«»Znao je. Da nas je saslušao, bio bi prisiljen da pošalje taj brod.«Tomb Patuljak spusti svoj alat na zemlju i priđe im.»Vidite ovo ovde«, reče i pokaza na svoj egzoskelet koji je bio sa obe strane naoružan

nepoznatim oružjem. »Kad budem završio sa sklapanjem, posetiću gospodara Voterbeka.Ovom testerom ću ga iseći na parčiće.«

Oni prasnuše u smeh, istovremeno zadivljeni naoružanjem koje je od Patuljaka načinilopokretnu mašineriju u obliku kaveza.

*Ni metveni ni njihova malena grupa nisu nikada zvanično potpisali pristupnice za armiju

gospodara Voterbeka. Njegove prognoze o napredovanju vojske Kane Miodart premaDuirnišu pokazale su se optimističke. Sat pre zore sledećeg dana deset vazdušnih čamaca saznakom Vučje Glave i Tri Kule nadletelo je severnu liticu sa prigušenim motorima.

Kromis je mislio da će do kraja života žaliti zbog svog propusta da razume kako je jedangeneral mogao toliko da brine o administraciji i političkim aspetkima rata, zanemarujućiizveštaje svojih sopstvenih izviđačkih korpusa.

Poglavlje 6

Kromis je zaspao kada je počeo napad. U osetljivom, tamnom prostoru njegove lobanjelebdeo je džinovski insekt i brujao, tupo buljeći u njega ljudskim očima, dodirujući zidovenjegove lobanje mekim krilima i nepodnošljivim, okretnim nožicama. Nije razumevaonjegovu filozofiju. Ideogrami urezani na grudima insekta izražavali su poruku Vremena iVasione, poruku koju je on spoznao srcem i smesta zaboravio. Šištanje krila pretvorilo se ujednoličan ton i preobrazilo u monstruozno zavijanje Moidartine letilice.

Birkin Grif ga je nekoliko puta udario po ramenu i prodrao mu se na uvo. On se pridigao,istresajući san iz glave. Video je kako se Tomb Patuljak odvaja od karavana i povećava snagusvog egzoskeleta. Svuda naokolo ljudi su vikali, pokazujući na nebo, otvorenih usta. Buka izVoterbekovog logora beše strašna; petnaest hiljada istovremenih, neartikulisanih krikova besa

Page 28: John M. Harrison - Pastelni Grad

28

i straha. Mašio se za mač. »I mi smo izloženi!« Tu se ništa nije moglo učiniti. Nad njima su lebdeli

dugi i brzi oblici, mutni u svetlosti lažne zore.Zlobna crvena raketa obasjala je dolinu dok je jedna sekcija jurišnog odreda locirala

Voterbekov park vazdušnih čamaca i počela da ga bombarduje buradima zapaljene smole iogromnim kamenjem.

Ostatak flote se odvojio i počeo da napušta logor, nasumice bacajući svoje oruđe nauspaničene ljude i konje.

Odred Voterbekovih trupa počeo je da puca iz jednog od tri sposobna i preostala topa;jedini ispravan top u kraljevstvu izbacivao je bledoljubičaste munje koje su na tamnom nebugorele kao tragovi bolida.

Grif je požurivao svoje ljude. Ponovo su stekli kontrolu nad konjima.Uprkos naporima Voterbekovih ljudi iz vazdušnog čamca, dve mašine behu uništene —

njihov kostur slomljen, drevna energija iskopnela — pre nego što je ostatak njegovog jadnogkrila lansiran u nebo. Energetski top je prestao sa radom neposredno nakon započinjanjavazdušnog desanta; bitka se prenela na zemlju.

Dva čamca, spojena, ispaljujući čudnovate pastelne svice oslobođene energije, plovila sulagano iznad privremenog logora i naposletku iščezla iza južnog grebena. Kromis je zadrhtao:mali, tamni oblici padali su na njih, bešumno i patetično.

»Da sam načinio drugačiji izbor, sada bih mogao da budem tamo gore«, promrmljao jeTomb Patuljak, pomaljajući se iz crvenog sjaja visoke vatre. Zvučao je gotovo nostalgično.

»Kromise, nešto nije u redu sa tvojom grabljivicom.«Ptica se šepurila na krovu kola, gde je presedela čitavu noć. Izdužila je vrat kao da bljuje,

udarajući svojim velikim iridijumskim krilima i ludo krešteći. Odjednom je zavriskala:»Pođi odmah! Pođi odmah!«A onda je i sama uzletela sa krova i zabola svoje kandže u Kromisovu ruku. Brzo je

pomerala glavu i unosila mu se u lice. »tegeus-Kormise, trebalo bi smesta da napustiš ovomesto...«

Kromis, međutim, jedva da ju je i čuo. Posmatrao je vojnike Kane Moidart kako se roje nalicu severnog grebana, kao i u dolini — sa visoko uzdignutim zastavama, sa trideset hiljadasevernjaka za leđima i geteit chemositima — opasno su im se približvali.

Vreme se otimalo i lupalo u Kromisovoj glavi kao prekinuto uže; u jednom trenutkupostojao je na dvema različitim tačkama... U tami smrdljive bare borio se sa ogromnomcrnom senkom, visokom nekih sedam ili osam stopa... Udovi joj behu debeli i teški, glavazatupljeno jajasta, bezoblična ali sa tri blještave tačke, formirane u ravnokraki trougao.Pokreti joj bahu siloviti i kontrolisani.

Užasno je šištala dok je držala svoj ogromni energetski mač i ostavljala neobične,bezoblične otiske u blatu. Oko nje Beše čudna hladnoća; smirena, proračunata inteligencija...

Istovremeno je u osećanju Velike Smeđe Pustoši primetio sa neemotivnom preciznošćuužasnu liniju sukoba: pomerala se u dolinu, pred Moidartinu hordu. Svaka od tih jedinica beševelika crna senka, visoka sedam ili osam stopa, sa beskrajnom energetskom moći. Pokreti suim bili neobični, svilasti i kontrolisani a neprijatne trostruke oči žućkasto su se presijavale izpljosnatih, jajastih glava...

»Čuvaj se geteit chemosita!«, doviknula je Grabljivica sa njegove ruke.Bolestan, u groznici, tražio je smisao koji mu je bio zagonetan još od bitke u Metalno-

slanoj pustinji.»Trebalo je da slušam«, reče on. »Nemamo šansi«, dodade šapatom.»Imamo možda više od jadnog Voterbeka«, promrlja Birgin Grif i stavi ruku na Kromisovo

rame. »Ako ostanemo živi, poći ćemo u Lendalfut i pronaći vlasnika metalne ptice. To sugolemi«, automatski ljudi, jedna prljava stvar, iskopana iz mrtvog grada. On možda zna..:«

»Već hiljadama godina ništa slično nije viđeno na svetu«, dobaci Tomb Patuljak. »Gde li ihje samo našla?«

Ne obazirući se na ovakva pitanja, crni mehanički mesari Kane Moidart neumoljivo suulazili po prvi put u Rat Dve Kraljice: u rat koji se kasnije više smatrao premijernom bitkom

Page 29: John M. Harrison - Pastelni Grad

29

potpuno drugačijeg — i tragičnijeg — sukoba. Njihov udar na Voterbekovu armiju bešebrutalan. Već razbojeni i smušeni zbog napada vazdušnih čamaca, rasuti, odvojeni odkomandujućih oficira, Virikonezi su se vrteli oko svog razorenog logora, u očajničkompokušaju da oforme neku vrstu odbrambenog položaja.

Suočeni sa ljudskim neprijateljima, još su bili u stanju da održavaju svoju nesigurnu liniju.Naravno, u svima njima je tinjala mržnja prema severnjacima, mržnja koja je u drugimokolnostima mogla da nadmaši njhovu taktičku slabost i učvrsti im otpor. Ali, cheositi surazbili njihovo samopouzdanje. Jecali su i umirali. Bili su prenagljeni, polu-uvežbani. Moćnasečiva sekla su njihove mačeve kao sir. Njihov oklop nije izdržavao tuđ oklop. Otkrili su daim tamo nije mesto.

U trenutku prvog kontakta, sa borbene linije se digla fina crvena prašina; umirući su udisalisupstancu smrti a živi su se borili u magli, čudeći se zbog čega su napustili svoje trgovine ifarme. Mnogi od njih naprosto su umirali od šoka i odvratnosti kada je krv počela da šiklja donemogućih visina, iz presečenih arterija njihovih saboraca a vazduh se ispunio smradomprosutih utroba.

Kada su se Moidartine regularne trupe uključile u bitku, zatekle su pravi haos; urlajući,vitlali su mačevima naspram štitova, napali s boka Voterbekove iznurene snage, razbili ih namale, neupotrebljive odrede, osvojili njihov paviljon i rastrgli ga na paramparčad. Okružili suVirikoneze i udarili ih kao čekić o nakovanj još uvek napredujućih chemosita. Ali, otpor jepostojao...

U mrtvom parku vazdušnih čamaca, neko je uspeo da usmeri energetski top tako da pucahorizontalno; za nekoliko sekundi njegove meteorske munje — gotovo nevidljive nadnevnom svetlu — zažviždale su medu mehaničkim ljudima. Za trenutak se učinilo kao da ihto zbunjuje; nekolicina su goreli kao baklje i potom eksplodirali, uništavajući druge. Ali,mladi odred se otcepio od glavnog trupa i, usklađujući dejstvo moćnih sečiva, sa lakoćomstigao do topa. Top se ugasio kao sveca na kiši. A sa njim i artiljerci...

I, sa tačke na krovu Tombovih kola, gospodar tegeus-Kromis od Virikonijuma, koji je sebesmatrao boljim pesnikom nego mačevaocem, dočekao je svoj trenutak. »Oni stvaraju samisebi meki trbuh. Njihova jedina snaga počiva u chemositima«. Glava mu je bila puna smrti.Metalna ptica je stajala na ruci. Okrenuo se Birkinu Grifu. »Ako bi tvoji ljudi bili voljni,mogli bismo dosta njih da poubijamo«.

Grif izvuče mač iz korica i osmehnu se. Potom skoči na zemlju, nešto progunđa (nasivkastoj svetlosti njegova je oprema delovala zaista ratnički) i okrenu se svojoj ružnoj,razbojničkoj posadi. »Svi ćemo umreti«, reče im i iskezi zube. Oni mu, kao stari lisci,uzvratiše istom merom.

»Vi, proklete budale!«, nastavio je Grif, derući se. »Od vas to niko nije tražio!« Oni uskočiše u sedla i, razveseljeni šalom, pljesnuše se po kolenima.Kromis lagano klimnu. Nije želeo išta da kaže ali mu se ipak ote sledeće: »Hvala vam!«

Glas mu se gubio u odjeku Voterbekovog poraza.»Ja sam već na pola puta«, promrsi Tomb Patuljak, nameštajući jedan od svojih

katapultova. I obrnu se par puta oko svoje ose, tek da bude siguran.Teomeris Glin je frktao kroz nos. »Jedan starac«, reče, »zaslužuje nešto više. Zašto traćimo

vreme?«U tom svom starom i izlizanom šlemu delovao je nekako budalasto i sasvim ranjivo.

Trebalo bi da se nalazi u krevetu.»Znači, idemo«, reče Kromis i skoči sa krova. Dok je leteo, iridijumski lešinar je očajnički

mlatarao krilima ne bi li održao ravnotežu na ruci. Kromis je izvukao bezimeni mač.Bez ikakvog borbenog pokliča, četrdeset krijumčara, tri metvena i divovski patuljak

upustiše se u izgubljenu bitku. A šta im je drugo i preostalo?Na nasipima su izmešani ležali mrtvi i ranjeni. Drevna, nezaboravna prašina Velike Smeđe

Pustoši, prašina koja je pamtila Zločine Iščezlih Kultura, žedno je upijala krv gomile mrtvacai pretvrala je u blato. Otprilike pet hiljada Voterbekovih jurišnika još uvek se nalazilo nanogama, koncentrisani u tri-četiri grupe od kojih je najveća odstupala iz krvave močvare ucentru doline. Čas juriša odneo je Kromisa ustranu. Severnjaci su padali pod konjska kopita i

Page 30: John M. Harrison - Pastelni Grad

30

bivali gaženi i unakazivani. Kromis ih je psovao.Popeo se na brežuljak. Krijumčari su se probili za njim. Kromis se obesio o sedlo i prerezao

jednom kopljaniku karotidnu arteriju — konj je zanjištao a kopljanik je kriknuo. Smejući se,Kromis nastavi da seče. Miris konjskog znoja, kože i krvi Beše oštar kao nož.

S leve strane, Tomb Patuljak se svojim egzoskeletom uzdigao iznad severnjaka, kaosmrtonosni, blistavi, džinovski insket, i besomučno udarao po neprijateljskim licima svojimokrvavljenim metalnim nogama. Pod udarcima njegove testere lobanje su prštale kao tikve.

Na desnoj strani, Birkin Grif je mlatarao svojim širokim mačem i pevao, dok se stari Glin,ubilački nastrojen, rugao svojim protivnicima i probadao ih u času kada su mislili da su gazarobili. »Kad smo bili vaših godina, drugačije smo mislili!«, dovikivao im je.

I, kao da dolazi iz samog pakla, Kelurov lešinar je kopao oči žrtvama, ostavljajući ih uživotu.

Presekli su put do brežuljka, ohrabrujući usput svoje uposlene branitelje; Kromis jekrajičkom oka uhvatio, među mnogim barjacima severnjačkih plemena, barjak Vučje Glave.Odlučio je da ga skine, a s njim i onoga koji ga je nosio, bez obzira ko to bio. Nadao se —uzaludno — da će to biti lično Moidart. »Grife!«, povika. »Povedi svoje krijumčare nabrežuljak!«

Podbo je konja i poput koplja poleteo ka zidu severnjaka koji su, bacajući panično svoještitove, bežali dalje od smrti koja ih je gledala divljim očima i vrebala iz krvavog oružja.

»Metveni!«, viknu Kromis.Potom uze koplje jednog mrtvaca i pogledom potraži prvaka pod zastavom, upućujući mu

luđački izazov. I ostavi koplje u trbuhu tog severnjaka.Ubio je priličan broj preplašenih ljudi, užasnut sopstvenim gubitkom krvi. Nije gledao lica

onih koje šalje u pakao, kao ni strah na licima ostalih. Govorio im je poeziju, nesvestan onogašto govori, možda je govorio na jeziku koji ni sam ne razume — ali, njegovo se duševnozdravlje povratilo kada je začuo glas čoveka ispod barjaka Vučje Glave.

»Ispao si budala što si došao ovamo, tegeus-Kromise. Kad završim, daću te svojimvukovima. ..«

»Zašto si to učinio?« šapatom upita Kromis.Otpadničko lice Beše izduženo i kao od olova, usta široka, sa tananim usnama ispod

otrembešenih brkova; namreškani ožiljak, odavno urezan nožem Torismana Karlimejkera,vodio je od ugla duboko usađenog sivog oka preko čitavog obraza. Crna kovrčava kosa padalaje preko ramena i ljubičastog somotskog ogrtača koji je nekada nosio na dvoru kraljaMetvena. Sedeo je na svom ogromnom konju pun samopouzdanja. Na licu mu je titrao osmehzadovoljstva.

»Voterbek je mrtav«, reče on. »Ako si došao da moliš za mir zbog tog ološa...« Severnjacikoji su ga okruživali zaurlaše i počeše da pljeskaju rakama. »... možda ću popustiti. Kraljicami je dala široka ovlašćenja«.

Tresući se od neobuzdanog besa, Kromis poče da se meškolji u sedlu. Bio je zadubljen uteške misli. Nije naprosto mogao da poveruje u ono što se zbivalo.

»Došao sam ovamo zbog pojedinačne borbe sa prvakom Kane Moidart. Jesam li ga našao?«»Jesi«.Izdajnik klimnu a Moidartini pešaci se pomakoše da načine arenu. Galamili su, zviždali,

lupali po štitovima. Bitka se nastavljala ali — kao da, se sada vodila na nekoj drugoj planeti.»Šta ti je to ona ponudila? Šta je to zavredilo bol koji si naneo Karon Ban?«Čovek ispod Vučje Glave se nasmeši.»Na severu buja život, gospodaru Kromise, život koji je na Virikonijumu, posle Metvenove

smrti, zamro. Ona mi je ponudila širenje kulture — žive kulture, u zamenu za mrtvu«.Kromis zavrte glavom i podiže bezimeni mač.»Naše staro prijatljstvo ne znači ti ništa?«»Biće ti malo teže da ubijaš, gospodaru Kromise.«»Drago mi je što to priznaješ. Možda je izdajniku teže nego izdanom. Norvine Trinore, ti si

prevrtljivac i budala.« Sa podsmehom prisutnih severnjaka u ušima, on potera svog konja napred.

Page 31: John M. Harrison - Pastelni Grad

31

Teško Trinorovo sečivo sevnu prema njegovoj glavi. On odbi udarac ali izgubi ravnotežu usedlu. Trinor prasnu u smeh, proturi nogu ispod leve Kromisove uzengije i pokuša da gasasvim izbaci iz sedla. Kromis odbaci uzde, izvadi mač levom rukom i zabode ga izmeđurebara izdajnikovog konja. Krv mu pljusnu na ogrtač a životinja odgalopira, primoravajućiTrinora da skoči iz sedla.

»Bio si najbolji mačevalac u Imperiji, gospodaru Kromis«, povika on. »Šta ti se desilo?«»Razboleo sam se od izdaje« odgovori Kromis. »Proći će«.Borba je trajala pet minuta, deset. Nisu uopšte vodili računa o glavnom sukobu. Kromisu se

činilo da se čitava bitka koncentrisala na tom mestu, u susretu šampiona koji nekada behuprijatelji; sa svakim udarcem sve je više očajavao.

Video je povredenu Karon Ban; na sjajnoj oštrici mača njenog muža — izdajnika titralo muje njeno lice, puno prezira i gađenja — ali, ni to mu nije davalo snagu. Sad je razumevao da jeona, te noći u Virikonijumu, osećala prema njemu sažaljenje, znajući da mora doći do ovogsukoba. Takođe je uviđao da je nesposoban da ukroti mržnju koju je ona osećala premaTrinoru: pri svakom sudaru nešto je usporavalo bezimeni mač; više je bio pun sažaljenja negobesa.

No, naposletku, progovorilo je njegovo poznavanje mačevalaštva. I to na uvrnut način.Trinorov konj koji je sve više krvi gubio od bočne rane; naglo se skljokao na kolena u blato.Izdajnik je ostao u sedlu ali je odbacio mač.

Sedeo je potpuno miran na onesposobljenoj životinji. Severnjaci su počeli da gunđaju ipribližavaju mu se: borbeni krug stezao se kao omča.

»U ovome si bio bolji«, promrmlja Trinor, i slegnu ramenima. »Vukovi će te ionakorstrgnuti, gospodaru Kromis — pogledaj kako stežu obruč! A zajedno s tobom pašče iPastelni grad! Strašno su gladni. Bolje da završimo!«

tegeus-Kromis podiže bezimeni mač za sudbonosni udarac. Mač krete prema licuprotivnika. Ali, to je i dalje bilo lice prijatelja. On zadrhta od slasti ali ne udari.

Potom podiže pogled prema severnjacima koji su, u zamenu za Trinorovu, tražili njegovuglavu. Progunđa od besa i nezadovoljstva ali ne preču neke glasove iza svojih leda.

»Zadržite svog prvaka za sebe!«, viknu on. »Ubijte ga sami jer će i vas izdati!« Potomnaglo okrete konja i nagna ga u galop. Konj se kao pustinjska oluja stušti niz brežuljak,praćen gospodarevim urlikom koji je poticao iz kapije Pakla.

Mnogo vremena kasnije, u podnožju brežuljka u centru doline, Grif mu pomože da siđe skonja i upita ga zašto je oklevao dok je podizao mač na Trinora.

»Nisam mogao da ga ubijem, Grife.«Bio je to drugi sat nakon svanuća. Hladno svetio se probijalo kroz niske oblake, otiskujući

sivu boju na lica leševa i proizvodeći tajanstvene odraze njihovih očiju. Iz pustinje je duvaovetar, mrseći okrvavljene kose i slomljene zastave. Četiri severnjačka vazdušna čamca lebdelasu ispod oblaka kao znamenja kakva čovek vidi samo, u snu. Čitava dolina beše pretvorena ucrno more severnjaka.

Na brežljuku je Birkin Grif vodio preostalih dve stotine Voterbekovih ratnika. Svi koji nisupoginuli ili otutnjali u pustinju behu sa njim. Život je, međutim, titrao na njihovim licima. Očisu im bile mutne i crvene.

Smrdeli su na znoj i krv. Ćutke su buljili jedan u drugoga i popravljali polomljena oružja zaposlednji napad.

»Nisam to mogao da učinim.«Na vrhu brežuljka, pomognut od Tomba Patuljka i šačice krijumčara, Kromis se na svoj

način borio. Pomoć mu je dovela metalna ptica. Dok se borio, ona je kreštala i neprestanokružila u pravilnim krugovima. Borio se protiv dvojice koji su ga oborili s konja.

Ptica mu je sletela na ruku i zakreštala: »Čuvaj se geteit chemosita.« Od trenutka kada jestigao na brežuljak nije ni govorila ništa drugo. On nije ni mario.

Bio je poprskan tuđim mozgovima, ranjen na desetak mesta, dok mu se u glavi motao užas.Nije bio svestan kako je preživeo.

»Barem si živ«, reče mu Grif. Njegovi debeli obrazi pokazivali su krajnju iscrpljenost. —»Trinor je lako mogao da ubije bilo koga od nas preostalih. Osim možda Tomba.«

Page 32: John M. Harrison - Pastelni Grad

32

Patuljak je patio najmanje od svih. Činilo se da mu je pokolj dao novu snagu; njegovaenergetska testera sekla je još opasnije a motorom pokretani udovi vešto su menjali položaj.Natmuren, prešao je pogledom preko doline.

»U redu, učinio bih to zbog njega. Ali, u koju svrhu? Pogledaj tamo, Grife, ono je našabudućnost.

Među crnim leševima kretale su se ogromne prilike, obavljajući čudan mehanički ritual starhiljadu godina. Njihove trostruke oči sijale su u glavama kao lampe. Išle su od leša do leša iobavljale svoju nastranu hirurgiju na beživotnim glavama — pljačkale su kako Virikonijance,tako i svakog mrtvog krijumčara u Metalno-slanoj pustinji — uzimale su im mozgove.

»Kad završe sa severnjacima, doći će red i na nas«, reče Kromis. »Šta oni zapravo rade,Tombe?«

»Počinju razaranje imperije«, odgovori Patuljak. »Povadiće sve mozgove iz Kamenoggrada i pojesti ih. Uzeće moćni nož i zabosti ga u Virikonijum. Ništa ih neće zaustaviti.Zaista, pitam se ko su istinski gospodari ovog bojnog polja — često nije pametno mešati se saartefaktima Poznih Kultura.«

»tegeus-Kromise, treba da pođeš u Kelurovu kulu...«, javi se metalna ptica ali na nju nikonije obraćao pažnju.

Teomeris Glin, stari ratnik, sedeo je nešto dalje od ostalih metvena, nadajući se da ćeglačanjem o čizmu jednog mrtvaca naoštriti svoj mač.

»Mislim da počinje«, reče on lagano. »Prikupili su hrabrost.«Severnjaci se uz divlje pokliče baciše na brežuljak koji zadrhta od navale. Koplja zatamniše

vazduh. Severnjaci najpre napadoše preživele, zabadajući im koplja u stare rane.Iza kopljanika je išao beskrajni talas mačevalaca, sekiraša te patetični i jadni ostaci

Voterbekovih ekspedicionih snaga počeše da padaju pred njima kao muve.Kao neka vrsta zemljotresa stigoše na brežuljak; metveni se razdvojiše i svako se sam

upusti u borbu.Tomb Patuljak pripremi svoju testeru. Podiže je prema njima a oni se kao pacovi rastrčaše

oko njegovih srebrnočeličnih nogu...Birkin Grif je psovao. Mač mu je bio oštećen pa je bio primoran da uzme jedan iz čvrsto

stegnute pesnice mrtvog severnjaka. Bojnim pokličima je pozivao svoje hrabre krijumčare aliti ljudi više nisu bili među živima...

Stari Glin je uspešno dejstvovao. »Ovo nikada ranije nisi video?«, derao se na uvo čovekakome je upravo zabadao u grlo skriveni nož. Protivnik je bio zaprepašćen.

Kromis čučnu i odbaci se kao akrobata. Metalni lešinar je kružio iznad glave a bezimenimač je sevao na sve strane...

»Metveni!«, viknu Kromis a oni mu odgovoriše: »Metveni!«Nešto u sivkastom vazriuhu privuče njegovu pažnju, jedan brzi pokret ispod samih oblaka.

Međutim, smrt ga je u potpunosti zaokupljala te joj se potpuno predao. Kada je sledeći putpodigao pogled, na nebu se nalazilo sedam vazdušnih čamaca — na mestu gde ih je maloprebilo svega četiri. Tri su nosila oznake Metvet Najan, kraljice Džejn od Virikomjuma.

»Grife! Pogledaj gore!«»Ako su to kuriri«, dobaci Grif, »onda su stigli malo prekasno.«Kristalne letilice se oglasiše zvukom koji je podsećao na zvonjavu crkvenih zvona. Dok je

Kromis gledao u nebo, severnjački zapovednik pokuša da se približi suparničkoj floti; ali,nebo oko njega iznenada je eksplodiralo, brod se zapalio i počeo da vrluda, sejući oko sebeljubičaste munje.

»Na jednom od onih brodova je top«, reče Tomb Patuljak začuđeno. »To je Kraljičina ličnaletilica«.

Zbunjeni naglim oživljavanjem bitke u vazduhu, severnjaci ustuknuše. Umirući brod jeeksplodirao tačno iznad njih. Oni se ražestiše i odlučiše da obnove napad. Metvenima nabrežuljku beše teško da odole.

Visoko gore, jedan od virikonijumskih brodova ostavi svoje blizance u akciji protiv trisevernjačke letilice i poče da se spušta. Metveni su, međutim, bili nesvesni tog događaja svedok njegova ogromna senka nije prešla preko njih, malčice oklevala a potom se potpuno

Page 33: John M. Harrison - Pastelni Grad

33

prizemljila.Bilo je teško povući se prema letilici. Severnjaci su pritiskali, rešeni da do kraja sprovedu

napad. Tomb je nešto petljao oko kolena svog egzoskeleta: servo mehanizam je počeo da muotkazuje. Teturao se kao da je pijan.

Kromis se našao nekoliko jardi od otvorenog ždrela letilice, kraj svog starog saborca. Nekovreme su vitlali mačevima ćuteći.

Teomeris Glin se pope na gomilu leševa i pokaza severnjacima zube. »Ja neću poći,Kromise«, reče. »Potrebna vam je zaštita, neko da vas pokriva. Inače, ne volim letećemašine.«

»Ne budi lud«, reče Kromis, i uhvati starca za mišicu ne bi li mu pokazao svoju zahvalnost.»Uspećemo«.

Ali, Glin se odupirao. Izgubio je šlem i krv iz rane na glavi curila mu je niz bradu.Međutim, na licu mu je još uvek sijao ponos.

»tegeus-Kromise«, reče on, »zaboravljaš se. Starost ima svoje privilegije, a jedna od njih jeumiranje. Učinićeš mi čast ako me pustiš da radim šta hoću. Uđi u brod a ja ću vas pokrivati.Idi. Zbogom.«

Njegov pogled susrete se sa Kromisovim.»Smazaću nekoliko njih«, reče. »Samo pazi.«I tako Teomeris Glin, gospodar Metvenov, uprkos godinama, okrete lice neprijatelju. Sa

snagom koja je za njega bila tipična u doba kada je vladao stari kralj, on se baci na njih i prolisvoju mladu, mladalačku krv.

Snažno drhteći, zaslepljen starčevom hrabrosću, Kromis pojuri kroz otvor. Metalna pticaulete za njim, neprekidno ponavljajući poruku opomene: Kromis posumnja da joj jemehanizam oštećen. Vrata broda se zalupiše. Severnjaci su udarali po oklopu, tražeći jošjedan ulaz, razbešnjeni kao divlje zveri.

Brod je zadrhtao i podigao se nekoliko metara iznad tla. Tada se upališe zelena svetla i brodse vinu put oblaka.

»Imam izvesnih problema sa navigacijom«, reče pilot.»Ali, nemojte brinuti.«Birkin Grif je ležao na vibrirajućoj kristalnoj palubi, potpuno bled u licu. Nagnuta iznad

povređene noge, žena u ljubičastom ogrtaču pokušavala je da zaustavi krvarenje. On joj seobrati: »Moja gospođo, bili ste glupi što ste dolazili ovako...«

Ona zavrte glavom i nastavi da previja ranu na Birkinovoj nozi. Kromis se okrete na drugustranu.

Prostrt ispod table sa navigacijskim instrumentima, ležao je Tomb Patuljak, zapetljan usopstvene udove.

»Oslobodi me ovoga! Pomoć!«, viknuo je, ugledavši Kromisa.Mladi pilot je pokušavao da podigne brod na veću visinu i to mu je konačno uspelo tek

posle nekoliko minuta lebdenja iznad ratišta.Dok je prilazio Patuljku, Kromis ponovo pogleda mladu ženu u ljubičastom ogrtaču: sada

mu je bila okrenuta licem — bila je to Metvet Najan lično, Mlada Kraljica.Mi smo svi poludeli, pomisli on. Kana Moidart nas je sve zarazila svojim ludilom.

Poglavlje 7

Mladi pilot-kurir vinuo se u opasno nebo, leteći kao golub-prevrtač unutar krugasmrtonosnih silueta severnjačkih brodova. Kromis je video da se Tomb napokon izbavio izzagrljaja sopstvenog naoružanja i da su Grif i mlada Kraljica počeli da prate kretanje brodakoji se kao klin zabio u neprijateljsku formaciju,

Ali, njegova zabrinutost događajima beše apstraktna — s obzirom da nipošto nije mogao dautiče na situaciju ― pa mu je nešto drugo zaokupljalo um: strah podstaknut naglom pojavomMetvet Najan,

Iznenada se ugasiše svitla u brodu. Letilica uzdrhta, uz zvuk koji je podsećao na razbijanje

Page 34: John M. Harrison - Pastelni Grad

34

zvona; čitav zadnji deo broda beše naprosto raznet. Kristali su Leteli na sve strane. Na svegapar metara od pilota zjapila je ogromna rupa kroz koju je svom žestinom uletao ledeni vetar.

»Oh, zakrklja kurir. Bilo je očigledno da ga je krupni šrapnel pogodio posred lobanje. »Jošuvek održavamo pogon... ako je to uopšte let... gospođo, žao mi je... izgleda...« Bile su tonjegove poslednje reči. Nakon njih on izgubi svest i skljoka se na sedište.

Patuljak Tomb se u svom čudnovatom oklopu otkotrlja do komandi i zauze pilotovo mesto.Pucao je iz energetskog topa, povremeno čak i pogađajući mete.

»Sad bi trebalo da me vidi Benedikt Posimenli«, reče on gordo. I potom okrete brod uširokoj petlji, još jednom nadlećući bojište.

A onda poče da gubi visinu.Usamljeni brod iz Kraljičine flote bio je prepušten preostalim severnjacima.»Pogledajte dole!«, reče Tomb.Dolina je bila ispunjena severnjacima, mrtvacima i gustim belim dimom koji se dizao iz

pogođenih letilica, zaklanjajući tamne figure geteit chemosita koje su bez prestankaodrezivale gornje delove lobanja.

Pustoš koja je okruživala bojno polje vrvela je od reptila; na stotine figura boje prašinelagano se kretalo ka liticama koje su se dizale nad dolinom.

»Čini se da su se tu okupili svi gušteri iz Velike Smeđe Pustoši! Šta li to rade?«»Gledaju. Ništa drugo.«, odgovori Kromis.I zaista, litice koje su oivičavale dolinu behu načičkane reptilima koji su gotovo skamenjeni

posmatrali dolinu smrti, sa spojenim udovima kao u nekom morbidnom religioznom ritualu.»Fascinirali smo ih«, prokomentarisa ogorčeno Birkin Grif. Kako je brod uspostavio

ravnotežu, tako je i on stao na noge, premda mu je rana još uvek krvarila. »Zaprepašćeni sunašom autodestruktivnošću« I nasmeja se. »Tombe, dokle ćemo stići s ovom mašinom?«

Brod je plutao besciljno, kao vodena ptica na tihoj struji. Dole je još uvek promicala Pustoš,načičkana reptilima.

»Do Duiriniša!«, uskliknu Patuljak. »Ili do Dranmora! Do Virikonijuma ne možemo, čak ikada bi za komandama bio lično Posimenli.«

Metvet Najn je klečala kraj mrtvog pilota, zatvarajući mu oči. Kosa koja je bojompodsećala na jesenje oskoruše slepila joj se za oznojano lice. Kromis skrete pogled sa čudnogskupa guštera na kraljicu i ponovo oseti stari strah.

»Nemamo šta da tražimo u Duirinišu«, reče on Tombu. »Jednom rečju, on će pasti. A bojimse da ćemo teško stići do Pastelnog grada, sumnjam da ste, Vaše veličanstvo, imali razloga zadolazak ovamo...«

Njene ljubičaste oči behu raširene od šoka. Nikada ranije Kromis nije video nešto tako lepo.Nešto tako tužno. Odgovora nije bilo.

Prišao je Kelurovoj metalnoj grabljivici: bila je, kao i mladi kurir, pogođena šrapnelomkristala; oči joj behu beživotne a komadići fine, precizne mašinerije visihu na njenomgrudnom košu. On oseti besmisleno sažaljenje. Upitao se da li jedna tako savršena imitacijaorganskog života ume da oseća savršenu imitaciju bola. On sklopi njena krila, raširena u grču.

»Da, gospodaru Kromis«, prošaputa Mlada Kraljica. »Ovog jutra su se pobunjenici ponovodigli. Kana Moidart će naići na otpor samo u Duirinišu. Virikonijum je u rukama njenihpristalica... Gospodo, šta će biti s tim ljudima... Upali su u zagrljaj...«

Ona zaplaka, ne skrivajući suze.»Biće pojedeni«, dobaci Birkin Grif. »Nisu vas zaslužili, Kraljice Džejn.« Ona obrisa oči. Prsteni Nipa presijavali su se na njenim prstima.»Preoštri ste, Birkine. Možda mana nije u njima nego u njihovoj Kraljici.«Nad pustinjom su leteli još nekoliko časova, u pravcu juga. Tomb Patuljak je popravljao

letilicu koja ih je konačno dovela do Razorenog Dranmora u prolazu Metedrin, do gradasrušenog pre pola veka.

»Da sam ja u rukama imao vrat Norvina Trinora, sa uživanjem bih ga slomio«, reče BirkinGrif iznenada. »Bez obzira što sam ga nekada voleo.«

I namignu, vezujući nogu.»Sve nas je ocrnio«, promrmlja Kromis. »Kao organizam, metveni su izgubili poverenje.«

Page 35: John M. Harrison - Pastelni Grad

35

Međutim, Kraljica reče: »Karon Ban ima sve moje simpatije. Žene su više od muškaracanavikle na izdaju ali to primaju dublje.«

Hitna je i pohlepna čežnja svih pustinja da se šire i jedu plodnu zemlju; širenje njihovihagoničnih periferija nadoknađuje im pokret i život koji su nekada posedovali. Kao da se,tražeći zaštitu od sporog napredovanja Pustinje Rđe, Razoreni Dranmor šćućurio ispodMonarskih planina.

Vetar je praznim ulicama raznosio gorku prašinu; prašina i pesak ulazili su kroz otvorenavrata i razorene krovove u sve zgrade. Polumilenijumska erozija načinila je vlastite ulice iobrise ruševina. Čak i kao ruševina, međutim, Dranmor nije bio dobar. Vreme i geografijaizmučili su ga do smrti.

Pri kraju leta, na palubi broda se iznenada pojavila šira pukotina, ogoljavajući drevnemotore. Dok su lebdeli iznad grada, iz pukotine su se izvijali crvi energije, prelazeći nametalnu površinu komandnog mosta i obavijajući se oko kraljičinog prstenja.Tomb posta nervozan.

»Poslednje svetlosti leša!«, viknu i započe sa manevrom spuštanja. Vazduhoplov jebezbedno aterirao na trg Lnutos, široko polje vremenom uglačanog granita, na mesto odakleje Boring pre mnogo generacija preduzeo uništenje Dranmora.

Grif i Kromis odvukoše mrtvog kurira sa razorenog broda i spališe ga na južnoj strani Trga.Beše to užasan čin — ali, neophodan. Kraljica je nemo posmatrala kako varnice lete i padajuna kristalne naslage bivših građevina.

»Bolje da smo ovo izbegli«, reče Tomb koji je počeo da pretražuje okolinu, nadajući sealatu za popravku svog egzoskeleta. Nakon što ga je pronašao i obavio par zahvata, počeše dase probijaju ulicama sve dok Grif nije kleknuo od bolova u nozi.

Pod jedinim neoštećenim krovom u gradu oni zapališe vatru i pripremiše hranu iz jadnihrezervi sa broda. Na zidovima su poigravale tamne senke. Sunce je zalazilo u krvavojsvetlosti.

Držeći se nekog neodređenog impulsa, Kromis je sa broda poneo i leš Kelurove ptice. Dok su jeli, on objasni njenu prirodu Mladoj Kraljici a Tomb smesta uze da se pozabavi

njenim mehanizmom.»O tom čoveku ne znamo ništa ali nas je on opomenuo šaljući pticu — najpre nisam

obraćao pažnju na tu činjenicu a radilo se o geteit chemositima«Birkin Grif je žvakao komad suvog mesa.»Čista je pretpostavka da taj čovek želi da nam pomogne«, nasmeja se Grif.»Grife, to je jedina nada. Ništa nam drugo nije preostalo.«»Taj tip je vrlo vest u izradi«, prokomentarisa Tomb Patuljak, pokazujući na unutrašnjost

ptice. »Ili je, kao Kana Moidart, vest u iskopavanju.«»Dakle, moja gospodo, ako nemate ništa protiv, otputovaćemo do zaliva Girvan i zatražiti

njegovu pomoć. Možda je to sigurno mesto gde možemo najpre vas skloniti...«»Nikakva mesta ne garantuju sigurnost, gospodaru Kromise.«, reče Kraljica i tužno se

osmehnu. »Osim toga, bila sam bezbedna sedamnaest godina. Mislim da je vreme za rizik.«»Gospodo«, obrati joj se Birkin Grif i blago nakloni. »Hrabri ste na svog oca. A što se

mene tiče, biće to gadan put za stanje u kome se nalazim.«Kraljica Džejn se nasmeja po prvi put otkako je izgubila imperiju. Što, pomisli Kromis,

barem pokazuje njenu mladost.U gradu su se zadržali punih pet dana. Grifova noga Beše zalečena; krv se zgrušala premda

je stari ratnik još uvek hramao pri hodu. Činio je kratke, smešne korake, nalik novorođenčetu.Napokon je stisnuo zube i primorao se da ode na Lnutos trg, skine tanki kobaltni nosač sauništene mašine i iskoristi ga kao štap.

Bio je to za njega nesrećan događaj — priznanje da je invalid — što je još više povećalonjegovu razdražljivost. Okrutni crnohumorist Tomb nije propustio priliku da se našali —podražavao je Grifov nespretni hod a toj parodiji niko nije mogao da odoli. Čak se i Grif,stisnutih zuba, osmehnuo.

Kromis se obrati Metvet Najan: »Pogledajte Grifove ljude. Počinju da se začikavaju,međusobno glože. Umorni su od pasivnosti. Sutra odlazimo odavde.«

Page 36: John M. Harrison - Pastelni Grad

36

Iste večeri opaziše kako dva vazdušna čamca Kane Moidart nadleću Trg. Spustiše se krajuništene letilice, da je ispitaju i potraže preživele.

Kromis povede malu družinu ka arhaičnim predgrađima Dranmora. Međutim postalo jeočigledno da su vazdušne snage bila prethodnica pokušaja da se, posle pola milenijuma,ponovo okupira grad; stoga oni iste noći napustiše mesto i neotkriveni odoše prema hladnomprolazu Metedrin.

I započeše putovanje ka Roneku:Beše to zemlja beskrajnih, jedva nastanjenih močvara, okruženih visokim brdima —

zidovima koje su lagane, nezamislive ledene katastrofe razdvojile od Monarskih planina. Beše to zemlja svetlozelenih baruština i maslinastozelene trave i ljupkog cveća.Beše to zemlja širokog horizonta, izranavljenog oštrim liticama.Beše to zemlja sivih oblaka, neočekivanih izvora bele vode koje bi potekle u proleće i

tajanstveno nestajale sa pojavom leta.Beše to zemlja koja je zauzimala četvrtinu Imperije Virikonijum.Svakog dana u zoru Kromis bi, uprkos cvokotanju, ostavljao ćebad i odlazio da pregleda

zamke koje bi postavio prethodne noći: hvatao je zečeve ali je više kvasio čizme nego što jeuspešno lovio. Svejedno: ovi usamljenički izleti pričinjavali su mu zadovoljstvo. I nešto u timporaznim pejsažima.

Ko je bio u stanju da kaže na kom kraju Vremena postoje ovakva mesta? Pejsaži su muobuzimali čula, privlačili svu pažnju, upijali se u njegov um.

Nikada nije utvrdio šta je to vibriralo u njima. Uvek iznova iznenađivan, vraćao bi se sasvojim zamkama, da probudi logor i pokrene još jedno celodnevno hodanje.

Bili su, na neki način, razularena grupa, suviše nejedinstvena da bi uspešno stigla na cilj.Tomb Patuljak se u svom egzoskeletu uopšte nije umarao: prelazio je reke i močvare kaomašina a svojom moćnom testerom sekao je sve pred sobom: Birkin Grif je, psujući polugu okoju se naslanjao, pocupkujući i hramljući, stalno vezivao krpice svoje kobaltne košulje; bioje tu i Kromis, sa crnom kosom koja je lepršala na vetru, mrtva metalna ptica.

I Metvet Najan u svom ljubičastom ogrtaču, koja je otkrivala delove svoje izgubljeneimperije, kao i sebe same.

»Kule nisu sve što čovek ima gospodaru Kromis«, nasmeja se ona i uze ga pod ruku.»Nisu!«

On joj pokaza planine — bile su njene. Ali, osećao se nelagodno. Jednostavno, nije bionavikao na kraljičinu bliskost.

Na taj način prevaljivali su po dvadeset milja na dan.U toku treće nedelje počeo je da pada sneg. Led je zarobio reke, stene su pucale i mrvile se.

Kromis je nalazio zamke pune belih kunića i albino-lisica sa pametnim crvenim očima. BirkinGrif je ubio snežnog leoparda i to polugom na koju se naslanjao.

Nedelju dana proboravili su sa stočarima, niskim, tamnokosim ljudima sa čudnimakcentom, koji jedva da su i čuli za rat koji se vodio na se severu i zapadu. Stočari su Kraljicipoklonili bundu od jagnjećeg krzna. U znak zahvalnosti, Tomb Patuljak im je od jutra domraka sekao drva.

Sve im se činilo dalekim: Kromis se trudio da zadrži u sećanju poraz na severu. Činilo muse važnim da zapamti užasna sečiva geteit chemosita. Prizivao ih je, žive slike, video kakoodrubljuju glave u Duirinišu... Hoće li ih zima zaustaviti?

Nakon sedam dana i još jedne noći putovanja pod sivim planinama na jugoistočnom krajuRenoka, sa zadovoljstvom je ugledao ravnicu oko Lendalf uta i tamnu vulkansku plažu zalivaGirvan.

Lendalfut je ribarski grad, izgrađen od svetlog kamena, sa kolibama i brvnarama na ivicimočvara. Tu i tamo dizale su se visoke bele kuće lokalne gospode. U leto je fini pesak stizaosa dina zaliva Girvan i leteo ulicama; žene ribara glasno su se prepirale na jarkom suncu; kolasu odnosila tovare u Saubridž...

Sada tih žena nije bilo na ulicama. More je hučalo, a ludi crni galebovi borili su se za ribuiznad površine vode. Rešen da ne dopusti da novosti o Mladoj Kraljici otputuju na sever —uhodanim ribarskim putevima — Kromis posla Tomba u Lendalfut da se predstavi kao

Page 37: John M. Harrison - Pastelni Grad

37

usamljeni putnik i prikupi određene informacije a onda im ih donese u privremeni logor nabazaltnom brdu izvan grada.

Patuljak se vrati sa malom jabukom koja mu, kako je rekao, data od stare žene. »Bila jesuva kao i njeno voće«, nasmeja se on. »Sigurno je mislila da sam dete.« Najverovatnije jeukrao jabuku.

»Dobro je što sam otišao sam,« nastavi Patuljak. »Strašno su svi zaplašeni. Novosti sustigle drumom iz Saubridža. Moidarta je zauzela Donji Lidejl, probila Duiriniš — sa velikimgubicima — i sada maršira na Virikonijum. Između Pastelnog grada i Saubridža geteitchemositi ubijaju bez razloga, najviše noću.«

On pojede srž jabuke i baci semenke prema Birkinu Grifu koji je oštrio svoj mačkomadićem peščanika — i leže. Dali su mi uputstva, manje ili više precizna. Naš cilj leži naistoku. Ribari su se malo ohladili kada su čuli kuda nameravam: ne vole mnogo baš togKelura. Viđali su ga ratko, kažu da je vrlo star. Poštuju ga iz sujeverja i nazivaju gaGospodarom Ptica.«

Poglavlje 8

U svakome od njih rodila se želja da izbegne puteve i naseljena mesta; stoga su ih novestaze vodile pustim predelima kamenjara i uspavanih vulkanskih padina.

»Jadna li je moja imperija«, reče Metvet Najan. »Na sve strane mrtvi pejsaži... Kraj sveta.«Niko joj ne odgovori.Na jugu nije padao sneg ali je neprekidna kiša natapala vegetaciju bez lišća, spirala crni

bazalt i stvarala useke u zemlji kojima je voda oticala direktno ka moru. Električne varnicepoigravale su se noću iznad vrhova ugašenih vulkana a formacije bazalta poprimale surazmere gigantske arhitekture bez smisla.

Do Kelurove kule stigli su drugog dana uveče. Najpre su morali da pređu bezimenu rekukoja se survavala sa planina iza Klediča. Osvetljena čudnim svetlom, voda se prostirala prednjima kao metalna ploča. Hladni vetar je stvarao čudne šare na njenoj površini.

U blizini zapadne obale nalazilo se malo ostrvo do koga je vodio uzani mostić od crnihkamenova. Staza je od mosta vodila do drvenog nasipa a iza nasipa dizala se petospratna kulakoju su nadletala jata ptica.

»Mi tu nemamo šta da tražimo«, reče Birkin Grif. »Samo ludak može da izabere ovakvomesto za život. Oni ribari su bili u pravu.«

Ali, Kromis, čovek koji je razumeo i usamljenost — i bio podstaknut da se seti sopstvenekule među oskorušama Balmakare — zavrte glavom: »Zbog toga smo došli, Grife. Pogledajone ptice. Nisu od krvi i mesa.« On dodirnu iridijumsku grabljivicu koja je visila za pojasom.»Ući ćemo.«

»Sagradili su je da traje«, reče Tomb Patuljak kada su se našli u samom podnožju kule kojaje, na njihovo zaprepašćenje, bila izgrađena od jednog jedinog opsidijanskog monolita, sadvadesetak urezanih prozora. Potom skide svoju testeru i udari njome po teškim vratima.

»Tu smo! Tu smo!«, povika.Metvet Najan se privi uz Kromisa, drhteći. »Izađi, Gospodaru Ptica. Izađi ili ću ti iseći

vrata u palidrvca! Još gore — ako ne izađeš, izgraviraću ih!«U tišini koja je usledila nakon Patuljkove smešne pretnje iz kule se začu suv, glasan smeh.Birkin Grif sočno opsova. Kromis se maši za bezimeni mač a Tomb Patuljak razrogači oči.Iz bedema je vodio još jedan tunel, ranije neprimećen. Na njegovom crnom ulazu stajao je

Kelur od Lendalfuta, Gospodar Ptica.Bio je tako star da svi putnici pomisliše na isto: ovo je osoba izvan Vremena. Koža mu je

bila suva ali nekako providna: kroz nju se jasno nazirao skelet. Oči su mu bile zelene.Nosio je crnu mantiju bez pojasa, na kojoj je zlatnim nitima bila izvezena grupa

geometrijskih figura kakve su se mogle vide ti u Pastelnim kulama: možda su ove figure bileznaci vizuelnog jezika ili matematike samog Vremena, pomisli Kromis.

»Spustite oružje«, promrmlja on sa pogledom na mrtvog bradana koji je visio o

Page 38: John M. Harrison - Pastelni Grad

38

Kromisovom pojasu.»Po mojoj ptici zaključujem da ste vi tegeus-Kromis. Dugo ste odlagali posetu i bila bi

strašna greška da ste ubili onoga koga ste došli da vidite.«Potom prasnu u smeh.»Hajdete. »Ući ćemo u...«, i rukom pokaza na kulu. »Morate me upoznati sa vašim

energetskim prijateljem koji nosi moćnu testeru. Osećam da on želi da me ubije, ali moraće dase odrekne tog zadovoljstva. Nijedan patuljak ne voli da bude samleven.«

Grif se, međutim, nije predavao. Iako je Kromis vratio mač u korice, on ustade kao ukopani suprotstavi se starcu: »Vi ste ili budala ili zlobnik«, reče kivno. »Rizikujete smrt iprimenjujete tu lude trikove. Dok smo došli dovde, ubili smo više ljudi nego što ste vi pticavideli. A mnoge zbog takvih neslanih šala. Pre nego što uđem u vaš dom, voleo bih da seuverim da ste senilan starac s dobrim namerama. Kako bilo ko od nas može znati da ste viKelur od Lendalfuta a ne neka reprodukcija, nalik tim pticama?«

Starac klimnu glavom i nasmeši se.»Možda ovako...«, reče on i podiže ruke; pogled mu je odlutao ka nebu prepunom ptica a

dijagrami na njegovoj mantiji postadoše fluoroscentni. Iz grla mu se prolomi divlji krik. Istogčasa, nebeski orlovi prestadoše da kruže iznad vrha kule, sklopiše krila i uzvratiše istimkrikom.

Za trenutak čitav prostor oko Gospodara Ptica Beše ispunjen zvucima i pokretima; onnestade u oluji krila ptica koja se spustiše a kada se ponovo pojavi — orlovi oko njega činišesavršen zaštitnički oreol.

»Oni su napravljeni, znate«, reče on, »da bi se odazivali na šifru glasa. Vrlo su brzi.«Birkin Grif vrati oružje u korice. »Izvinjavam se«, procedi tupo.Iz senke u ulaznim vratima Tomb Patuljak poče da sklapa svoju testeru a onda priđe starcu i

pruži mu ruku:»Načinićemo sporazum, starce. Naučite me da pravim takve stvari a ja ću zaboraviti da sam

jedan preosetljiv i zlovoljan patuljak.«Kelur pruži ruku.»Naučićete, dragi prijatelju. Upravo je i nužno da neko od vas nauči... izvesne operacije.

Hajdete.«Starac ih uvede u kulu.Sve prostorije u njoj behu petouganog oblika, snabdevene neobičnim uređajima koji su se

doimali kao arhaične skulpture iz Pustoši. Svetlosne zavese visile se u svakoj sobi,proizvodeći električne glasove čija je funkcija bila potpuno nejasna...

Nekompletni delovi za metalne ptice ležali su na radnim stolovima, elementi za orlove,sove, lešinare, beživotni ali spremni za život.

U poslednjoj prostoriji, na samom vrhu kule, nalazilo se pet lažnih prozora, potpunoidentičnih prozorima koji su krasili krunsku dvoranu u Virikonijumu i prikazivali pejsažekakvih u kraljevstvu uopšte nije bilo...

Nakon što su se osvežili, gosti posedaše u krug u Kelur im se obrati svojim suvim glasom:»Čekao sam izvesno vreme da dođete. Morate shvatiti da je preostalo vrlo malo vremena.

Moram imati vašu saradnju kako bi moja intervencija uspela. Trebalo je da dođete ranije. No,nije važno.

Vi ste svesni pretnje upućene Virikonijumu od strane Kane Moidart. Međutim, niste svesnijoš strasnije pretnje upućene i njoj i severnjacima — zbog njihovog neznanja i sujeverja — tase pretnja zove geteit chemosit odnosno »kradljivci mozgova«.

Moram vam ispričati nešto o sebi i svom čudnom boravištu. Molim vas, gospodine, neprekidajte. Ići će brže ako pitanja ostavite za kasnije, kad vam naširoko predstavim situaciju.

Dobro.Najpre, želim da razjasnim da moje uvlačenje u ovaj rat nije nipošto političko: pobeda

Virikonijuma mi je nevažna, kao i pobeda severnjaka, osim u jednoj stvari — molim vas,gospodaru Grife, sedite i slušajte — koja me zanima.

Brine me očuvavanje ljudske rase na Zemlji, pod kojom ja podrazmevam i ovaj kontinent,što je po meni jedno te isto.

Page 39: John M. Harrison - Pastelni Grad

39

Naravno, vi možete pitati ko sam ja...Moja je tragedija što ne znam. Zaboravio sam, ne znam kada sam došao u ovu kulu, jedino

znam da sam tu najmanje hiljadu godina.Nema sumnje da sam se nalazio ovde i tokom kolapsa onoga što biste vi nazvali Srednjim

Kulturama — odnosno, u to vreme ja sam se ovde nalazio barem stotinak godina. Ali, nemogu da se setim da li sam zaista pripadao toj tajanstvenoj rasi. Oni su za mene izgubljeni,kao što su i za vas.

Takođe nema sumnje da sam ja ili besmrtan ili osuđen na izuzetan životni vek: ali, ta jetajna izgubljena u Vremenu. Ne znam da li je to bolest ili kazna. Moje sećanje prostire senekih dve stotine godina unazad. Dalje ne.

To je prokletstvo stvari, znate — sećanje nije dugotrajno. Malo je prostora u lobanji zaceloživotno sećanje. Nema mesta za milenijumske uspomene.

Ne sećam se čak ni da li sam čovek.Mnoge su rase prošle — neke su ostale, podložne Pustinji Rđe, dobu kada globalna

ekonomija nije više mogla da podržava tehnologiju i velike brodove za let.Najmanje dve su preživele propast i uspešno se prilagodile našim uslovima.Moguće je da ja predstavljam treću.Međutim.Ovo je manje važno za naš cilj. Ako hoćete da posmatrate ekrane ispred vas, ja ću pokušati

da vam pružim neku prdstavu o onome što bismo mogli da očekujemo od mehaničkih sluguStare Kraljice.

Da, gospodo, »ovi prozori«, kako ih vi nazivate, postoje ovde barem koliko i ja. Možda samih ja izgrado, ne mogu da se setim. Sve dok nisam otkrio određene proporcije svetla i zvuka,oni su pokazivali samo prizore mesta koja se ne nalaze u kraljevstvu. Sada su oni priključeni— na oči jedne od mojih ptica.

Tako ja vidim kuda god one lete.Sada ćemo pogledati prvi ekran. Kao što možete videti, Kana Moidart je imala izvesnih

problema u zauzimanju Duiriniša...

Ogromna metalna vrata su zatvorena. Ne čuje se vetar. Pod zidinama izmešaniVirikonijanci i severnjaci, mrtvi. Ulazeći u grad, patrola u krznu. Na ivici trga RepublikaPlavo Metalno Otkrovenje leži u ruševinama. Pas laje na bezglave figure u centru trga.

Ovde Kana Moidart ostavlja jedan deo snaga i kreće u Virikonijuni:Pastelni grad. Pet hiljada severnjaka maršira Protonom, sa trijumfom na licima.Taverna u Umetničkoj Četvrti, prosuto vino, prašina. Red pobunjenika. Pastelne kule,oštećene u poslednjoj bici, kada je poslednji brod Kraljičine flote ispalio moćnu munjujedinog preostalog energetskog topa u Imperiji, u veri da će se ponoviti pobeda kodMingalaja...Brzo se kretala ka jugu. Evo, vidimo geteit chemosite u aciji protiv grupe gerilaca,

preživelih u masakru kod Saubridža...Mrtvi u agoniji. Iznenadno pojavljivanjebezobličnog lica, tri žuta oka u trouglu,smrtonosna, tuđinska...Osmotrite to. To je pravi neprijatelj Virikonijuma. Žao mi je, gospodaru Kromise: nisam

nameravao da Njenom Veličanstvu priredim ovo uzbuđenje. Preći ćemo na četvrti ekran,moja gospođo, i zadržati se na najvažnijem. Ovo se događa sada u Lendalfutu, gradu koji steupravo napustili...

Noć. Svetla baklji na glavnoj gradskoj ulici. Grupa ribara nagnuta nad nečim...Pogled odozdo: bledo, šokirano lice... suze, žena sa šalom... U korpi dete, mrtvo, lobanjaje odrezana, prazna. ..Naposletku, dopustite da istražimo istoriju onoga što poznajete pod imenom chemosit, i

prodiskutujemo o mojoj ideji da vas ovde pozovem. Uskoro ću završiti, gospodaru Grife.Molim vas da me salušate.

Page 40: John M. Harrison - Pastelni Grad

40

Tokom završnog dela Srednjeg Perioda, poslednja od Srednjih Kultura razvila je tehnikukojom je vojnik, bez obzira koliko je povređen telesno — mogao da bude obnovljen — samoako mu je mozak ostao čitav.

Potopljena u hranljivu materiju, njegova moždana kora mogla je da se koristi kao seme izkoga je raslo novo telo. Nemam pojma kako su to činili. Izgleda mi monstruozno.

Geteit chemositi su bili rezultat istraživanja. Nisu bili izgrađeni samo radi ubijanja, već iradi sprečavanja obnove žrtava — uništavanjem moždane mase. I sami vidite koliko je toužasno. Ali, to nije ružan san, nisu prazne reči: to je realnost sa kojom se suočavamomilenijum kasnije.

Evidentno je da je Kana Moidart otkrila puk ovih automata na severu Velike SmeđePustoši, uspavanih u nekim podzemnim barakama. Ovoga sam postao svestan pre nekolikogodina, kada su neki delovi mojih uređaja otkrili njihovo buđenje (U to vreme nisam biosiguran šta to detektori registruju).

Slušajte sad, gospodaru Kromis.Zabeleške moje kule jasne su u jednom pogledu: jednom probuđeni, ovi automati poseduju

samo jedno ugrađeno uputstvo.Da ubiju.Ako bi Kana Moidart na završetku svoje bitke bila nesposobna da ih isključi, oni bi

nastavili da ubijaju, bez obzira na političko opredeljenje svojih žrtava. Stara Kraljica bi se sigurno lepo osećala posedujući čitavu Imperiju Virokonijum.Ali, čim bi se to dogodilo, čim bi bio slomljen i poslednji otpor, geteit chemositi bi se

okrenuli protiv nje. Svaki mač ima dve oštrice: u prirodi je oružja da biva smrtonosno kako zažrtvu tako i za vlasnika — ali, geteiti bi konačno oružje, apsolutni produkt tehnologijeposvećene istraživanju okoline i nasilnom rešenju političkih problema. Oni mrze život. Takosu konstruisani.

Poglavlje 9

U kuli je zavladala tišina. Pet lažnih prozora nastavili su da sijaju zelenkastim svetlom, tupoponavljajući poruke patnje i bola. Žućkasto lice drevnog Gospodara ptica bilo je bezizražajno:ruke su mu se tresle; izgledao je pogođen sopstvenim proročanstvom.

»To je crna slika«, reče Tomb Patuljak, ispijajući vino i oblizujući usne. On beše najmanjezabrinut. »Ali, ja pretpostavljam da imate rešenje. Stari čoveče, da nije tako ne bi nas ni zvaliovamo.«

Kelur se tužno osmehnu.»To je istina«.»Osećam ubijanje u vazduhu«, reče Patuljak.Kelur namignu.»Moja kula ima duboko pamćenje: u njoj je pohranjeno mnogo informacija. Zagnjurujući

se, otkrio sam da geteit chemosite kontroliše jedan veštački mozak, kompleks veličine maloggrada.

Beleške se ne slažu u tome gde se nalazi ali ja sam locirao dve tačke južno od planinaMonadliat. Neko bi trebalo da pođe tamo...«

»I?«»I obavi jednostavne operacije kojima ću ga ja podučiti.«Kelur priđe jednom nizu svetala i pređe dlanovima preko mehanizma. Lažni prozori su se

gasili jedan za drugim. On se okrete tegeus-Kromisu.»Tražim da neko od vas to obavi. Mene izuzmite, ja sam star čovek. Ne bih preživeo

napolju.«Kromis pogleda prazne prozore, obuzet prizorom mrtvog deteta u korpi.»Poći ćemo«, reče. Tomb će učiti brže od mene i Grifa i najbolje je da uputite njega. Kolika

nam je prednost?«»Otprilike nedelju dana. Jug pruža otpor ali Kana Moidart će ga savladati. Morate biti

Page 41: John M. Harrison - Pastelni Grad

41

spremni da odete pre isteka jedne sedmice.«Tokom monologa Gospodara Ptica, Metvet Najan poče da plače. Ustala je i rekla:»Užas. Uvek smo Srednje Kulture smatrali uzvišenom tačkom istorije Čovečanstva. Kako

su mogli da sazdaju takve stvari? Zašto, kada su u rukama imali zvezde?«Gospodar Ptica slegnu ramenima. »Prisiljavate me da se setim, gospodo? Bojim se da neću moći.«»Bili su glupi«, javi se Birkin Grif uvredeno. Uvek je lično primao stvari. »Budale.«»Na kraju su bili sasvim ludi«, reče Keluru. »To znam.«,Gospodar tegeus-Kromis lutao je kulom Gospodara Ptica sam, ispunjavajući vreme

gledanjem kroz prozor; siva kiša je neprekidno padala a on smišljao tužne stihove oprolaznosti. Ruka mu je stalo počivala na dršci bezimenog mača iako mu to nije pružalonikakvu utehu.

Tomb Patuljak Beše zaokupljen mašinerijom — on i Kelur zatvorili su se u radionicu napetom spratu, gde su i obedovali — ako su uopšte imali vremena za to. Birkin Grif je postaoćutljiv; bol u povređenoj nozi ponovo se javio. Metvet Najan je boravila u sobi koja jepripremljena posebno za nju, pokušavajući da zaboravi čudovišnost slika koje je iskusilatokom puta.

Pasivnost je zamarala vojnika; nostalgija preplavila pesnika; Kraljicu zaokupljao osećajodgovornosti; odvojeni jedno od drugog pokušali su da se saberu i prevaziđu osećaj nemoćinaspram sile koju im je slikovito produbio Gospodar Ptica.

Na određeni način, svako od njih je uspevao u tome; ali, Kelur je okončao sa svim tim kadaih je pozvao u najvišu prostoriju kule — poslepodne petoga dana po njihovom prispeću.

»Želeo sam da vidite ovo«, reče Kelur čim su se popeli gore.Starac Beše umoran; odjednom im se učinio manje ljudskim nego ranije i Kromis pomisli

da je starac, u neko davno doba, prešao beskonačni prostor da bi stigao na Zemlju.Koliko je sažaljenja osećao on prema čistoljudskim nevoljama? Možda se angazovao da ih reši ali nije bio u stanju da ih razume?»Svi smo tu«, promrmlja Gospodar Ptica.»Gde je Tomb?«, progunđa Birkin Grif. »Nevidim ga.«»Patuljak mora da radi. Za pet dana apsorbovao je ključne principe celokupne tehnologije.

Zadivljen sam. Ali, savetovao sam mu da i dalje radi. Uostalom, ovo mu je već poznato.«»Pokažite nam vaše pokretne slike«, reče Grif.Drevne ruke pređoše preko niza svetala a prozori se osvetliše.»Grabljivica je jutros nadletela Virikonijum«, reče on. »Gledajte.«Ulica u Umetničkoj Četvrti: Aleja Stvar, možda Meki Put. Kuće su čvrsto zaključane zbogbešumnog vetra. Jedna mačka liže nešto na zemlji. Ništa se drugo ne kreće.Iz severnog dela Četvrti približavaju se tri severnjaka. Zamrljani su vinom i krvlju.Zagrljeni su, otvaraju i zatvaraju usta.Nisu primetili pokret na pragu koji će ih ubiti. Tiha kao mačka, velika crna senka klizi naput iza njihovih leđa. Energetsko sečivo ide gore-dole. Zbunjena lica, panika u očima,podignute ruke. Trougao sa žutim očima prilazi njihovim leševima...»Počelo je, vidite i sami«, reče Gospodar Ptica. »Ovo se događa po čitavom gradu.

Automati ubijaju ljude Kane Moidart, kao neka vrsta gerile. Oni još ne shvataju šta se zbiva.Ali, gube kontrolu.«

Birkin Grif se podiže i priđe bliže lažnim prozorima.»Dao bih ruku samo da nisam ovamo došao, Gospodaru Ptica«, reče on, krećući ka

izlaznim vratima. »I da ovo nikada nisam video. Vaši prozori me sprečavaju da mrzimneprijatelja koga sam čitavog života upoznavao:«

Kelur slegnu.»Kad bismo mogli da krenemo?«, upita Kromis.»Za dan, možda dva. Patuljak je gotovo spreman. Sazvaću sve moje ptice. Šta god mislio

Gospodar Grif, ja nisam neki voajer nasilja. Nemam potrebu da posmtram Moidartin pad.Ptice će biti korisnije ako ih prebacim na put koji morate preći. Budite sigurni da ćete biti

Page 42: John M. Harrison - Pastelni Grad

42

posmatrani kada se vraćate, gospodaru Kromis. Tako nešto ne viđa se često.«Kromis i Metvet Najan zajedno napustiše prostoriju. Ona se zaustavi u hodniku i pogleda

ga u oči. Ostarila je. Devojka se povukla pred ženom. Bila je prelepa.»Gospodaru moj«, reče ona. »Ne želim da živim ostatak života sa takvom odgovornošću.

Indirektno je sve ovo moja krivica. Nisam bila stroga Kraljica. Abdiciraću kada se sve svrši.«On nije očekivao takvu reakciju.»Gospođo«, reče blago »vaš otac je uglavnom imao slične misli. Znao je da mu put nije

otvoren. Vi to takođe znate.«Ona nasloni glavu na njegove grudi i zaplaka.Kroz dvadeset i četiri časa nebo iznad kule Beše crno od ptica: na stotine grabljivica,

orlova, jastrebova, sokolova i sova kružilo je iznad vrha kule, krešteći i nestrpljivo mašućikrilima.

Kromis je stajao kraj Mlade Kraljice i posmatrao ih kako kruže u pravilnim krugovima dokim se čelična tela presijavaju na prigušenoj svetlosti sunca.

»Divne su«, prošaputa Kraljica.Međutim, uprkos svojoj lepoti, bile su to ptice koje su odale svog tvorca.Jer, južno od Saubridža seljaci su spalili njihova gnezda pre nego što je prispeo neprijatelj;

osim toga, severnjaci su oborili jato od stotinak sova, smatrajući ih pravim pticama. Bili sugladni ali i silno zaluđeni kada su ugledali mrtva, metalna tela. Javili su zapovedniku šta suotkrili i...

Kraljica se povukla na počinak i Kromis je ostao sam, zagledan u noć. U jednom trenutkupogled mu privuče neobična mrlja na nebu. To nije bila nijedna od čeličnih ptica. Bio je tobrod koji se izgubio sa vidika već posle dva-tri minuta, zašavši za litice na Zapadu. Kromispomisli da je brod slučajno leteo tim pravcem te da se, ne primećujući ništa, naprosto udaljiou drugom pravcu, Međutim, brod se vratio.

On se smesta uputi ka radionici na petom spratu. Izvlačeći mač iz korica, on viknu:»Kelure! Otkriveni smo!«

»Moguće«, odgovori mirno Gospodar Ptica. »Kula ima svoj sistem odbrane. Zavisiće odvrste oružja koje poseduju napadači«.

Svi se brzo okupiše na vrhu kule. Metvet Najan je drhtala od hladnoće; Birkin Grif se žaliona vreme buđenja. Kromis je čitavu situaciju smatrao nestvarnom.

»Jedan takav brod u stanju je da nosi pedeset ljudi«, reče on suvo.»Pešadija ne bi trebalo da nas brine. Vrata kule su izdržljiva. A tu su ptice«.Brod je počeo da se spušta s druge strane reke koja je činila prirodnu prepreku prema kuli.

Kelurovi orlovi smesta započeše neumrno kruženje iznad neprijatelja.Isti prizor video se i kroz lažne prozore: voda, tiho ateriranje.Na brodu se otvoriše vrata.Iz njega izadoše: geteit chemositi sa čudnovatim sečivima u vazduhu.Birkin Grif prošišta kroz zube i protrlja svoju ranjenu nogu. »Da vidimo kako se vaš dom

sam brani! Da vidimo!«»Samo dva čoveka su sa njima!«, reče Kraljica. »Oficiri ili robovi?«Uzanim mostićem preko reke prelazilo je pedesetak figura sa isto toliko energetskih sečiva

— stopedeset žutih očiju.Ptice krenuše prema njima.Kelurov dlan pređe preko instrumenata a sa obale se diže bezbrojno jato i, nalik oblaku

dima, sjuri prema chemositima.Oštrice su sekle metal kao maslac. Na stotine ptica je svakog trena padalo na zemlju, ali su

neke uspevale da slete na trouglaste glave i kljucaju žute oči... Kada se jato povuklo, na zemljije ležalo dvadesetak automata. Ostali počeše da se povlače ka brodu.

»Ha!«, uzviknu Grif, prekidajući mučnu tišinu. »Dobar si, starce. Dobar!«»Ne«, odgovori starac zaplašeno«. Pogledajte dole. Izgleda da je Kana Moidart izvukla iz

pustinje još tih čudovišta...«On se okrete Kromisu.»Morate otići! Smesta! Ispod kule postoje podrumi. Tamo su mi konji. Tuneli vode kroz

Page 43: John M. Harrison - Pastelni Grad

43

bazalt, sve do otvora na jugu, pola milje odavde. Patuljak je spreman. Slušajte njegovauputstva kada stignete do boravišta veštačkog mozga. Idite. Brzo!«

Dok je govorio, njegove se oči ispuniše užasom.Uprkos obnovljenim napadima ptica, chemositi su se izborili za slobodan prostor oko

broda. Tu su započeli sa pripremanjem teške opreme koja je u međuvremenu izvučena izletilice. Radili su strpljivo, pažljivo, bez žurbe.

»To je prenosni energetski top«, prošaputa Birkin Grif. »Nisam ni sanjao da takva stvarpostoji u Imperiji«.

»Mnoge stvari postoje ispod nje, gospodaru Grife«, reče Kelur. »A sada pođite!«Kula zadrhta.Ljubičasti bolidi ispaljeni iz ždrela topa počeše da udaraju po zidinama. Kelur se okrete

svojim instrumentima.Kula je bila načeta. Kroz nekoliko otvora prodirao je hladan vazduh. Međutim, Kelur

dodirnu dlanom nekoliko svetala, a jedna snažna munja preleti ostrvo i za tren oka pretvoribrod u vatrenu kuglu.

»Imam i ja top«, reče Gospodar Ptica gordo. Na njegovom drevnom licu pojavi se blaženiosmeh. »Mnoge od ovih ptica su tako složene da su bile u stanju da nauče da govore«.

Voda oko kule poče da ključa.Kromis zgrabi Kraljicu za ruku.»Ovo nije mesto za nas. Bude se stara oružja. Pustimo ih neka dejstvuju«.Stena na kojoj je kula počivala strahovito zadrhta.»Zar ne bi trebalo da povedemo starca sa nama? Ubiće ga...«»Mislim da ne bi želeo da pođe«, reče Kromis.Bio je u pravu.Tomb Patuljak ih uzbuđeno dočeka i reče:»Protraćio sam pedeset godina života, prijatelji. Tek sad znam šta je život. Pretpostavljam

da moramo da krenemo?«Tuneli behu slabo osvetljeni ali su konji smelo išli napred, kao da poznaju svaki santimetar

tajnog puta. Zidovi behu islikani čudnim muralima koji su podsećali na snove ludaka.Tutnjava bitke čula se i u dubokim hodnicima.Posle nekog vremena oni se nađoše na otvorenom; tuneli su ih doveli na zapadnu liticu koja

se dizala iznad reke. Zidine Kelurove kule počele su da se tope. Nad njom se dizao gust dim.Munje su parale vazuh i kao osice ujedale građevinu.

Kromis podiže pogled i ugleda jednog orla kako kruži, mirno i pametno.

Poglavlje 10

Udar Kane Moidart na Jugu stigao je i Mingolaj. Grad je pao ali su na pustim ulicmachemositi osetili da nema razloga za dalje napredovanje; poklali su sve civile i onda, bezikakvih emocija i, naravno, bez razloga, okrenuli svojim gospodarima... koji su umirali umirisu krvi, izmešanom sa mirisom ribe...

U isto vreme, po periferijskim ulicama Saubridža i Pastelnog grada smrt je hodala nasvojim preciznim, mehaničkim udovima... Veliki rat je počeo... Ili se, možda, uopšte nije niokončao? Automati su dovršavali zadatak postavljen pre više od hiljadu godina...Severnjacima su neprijatelji bili očajnički potrebni.

»Jezivo izgleda!« tegeus-Kromis i Patuljak Tomb stajali su na vrhu kišom orošenog grebena, južno od strme

zemlje koja razdvaja more od Monadliat planina.Zemlja oko njih Beše kiselkasta i jalova, uzdignuti krečnjački predeo opšiven i ispresecan

dubokim jarugama od gotovo neprestanih kiša; stenoviti slojevi koji su odoleli erozijimilenijuma načinili su visoke, glatke i iskrivljene obeliske koji su štrčali iznad zaravnjenogterena.

»Ovuda vodi stari put, kako kaže Gospodar Ptica. Ono što mi tražimo nalazi se na kraju —

Page 44: John M. Harrison - Pastelni Grad

44

možda. Siguran si da ćemo znati?«Iznad grotesknih obeliska leteli su sivi oblaci, nebo Beše bezbojno a vetar oštar,

nemilosrdan. Tomb se čeličnim prstima uhvati za levu nogu svog egzoskeleta.»Koliko puta mora da ti se kaže? Kelur me je podučio«.Putovali su pet dana. Prve noći, uspešno savlađujući Lendalfut i njegov neprijatni garnizon

pun severnjaka, gazeći oveći rukavac zaliva Girvan, prispeli su do grupe seljaka koji su živeliu jugozapadnoj senci Monadliata. Ovi ih opomenuše da isturene grupe chemosita operišu utom području te da njihove pokrete treba najobazrivije kontrolisati i pratiti.

Dakle, prethodnica Južne Šume trebala je svoju stazu.Teren je počeo da se spušta. Sada ga više nije mučio krečnjak. Pojavljivalo se nisko grmlje,

gajevi breza pa crni obrisi ostalog drveća — crna linija, nalik drvenom zidu koji vodi odplanine do nivoa mora.

»Pa, »reče Kromis, »nemamo izbora«.Na južnoj strani stabala rasla je rutava mahovina i vlažno gljivasto rastinje nalik velikim

tanjirima... Svetlost beše siva, deprimirajuća.»Moramo otići daleko na Zapad«, reče Birkin Grif, sa jezom gledajući oko sebe. »Teren se

spušta.« Posle kraće pauze, on dodade u sopstvenu odbranu: »Gospodar Ptica je bio manjenego jasan«.

»Greška je i moja«, priznade Kromis. Metven Najan je drhtala. »Mrzim ovo mesto«.Onda su zaćutali. Glasovi su im bili teški, mrtvi.Patuljak se vrati u suton, nešto manje mrzovoljan. Nakloni se kraljici i reče:»Tomb, gospodo. Putnik-patuljak opasnog ponašanja... Mehanički, sposoban da nalazi

put... « Tu zastade, pogleda Kromisa i Grifa koji su se zainteresovali za čestar od noćnihsenki. »Vama na službi!«

Potom ih povede na jedva vidljivu stazu osenčenu crnim i ružnim glogom. Kada je suncezašlo, oni se nađoše na širokoj čistini koja je vodila prema severu i jugu.

Tu je rastao gust čkalj koji, međutim, nije uspeo da prekrije ogromne, iskošene kameneploče, kao ni uređaje koji su nekada činili autoput gargantuantskih proporcija. Niti je vlažnamahovina mogla u potpunosti da zatamni visoke megalite, sa dubokim urezima poruka namrtvom jeziku, megalite koji su označavali put do grada u šumi: Stvari Pedeset, glavnoggrada izvan pamćenja veličanstvene Kelurove kule.

*Kampovali su na putu, u zavetrini jedne od ploča; njihova je vatra, titrajući nemo kroz

vreme i prostor, privlačila lenjivce...»Tamo ima nečega!«, povika Birkin Grif.Potom se diže od vatre koja je pucketala i zagleda u užasnu tišinu šume.Samo tišina, samo vatra.»Tamo!«, promrmlja i otrča u senku, vitlajući dugim sečivom oko glave.»Stani!«, viknu Metvet Najan. »Oh, bože moj — pusti ih!«Tri senke se pojaviše na svetlosti. Grif je teško disao.Svetlucali su.Stajali su na svojim golemim i zdepastim zadnjim nogama, podignutih prednjih šapa od

kojih je svaka bila naoružana oštrim čeličnim kandžama.Narandžasta svetlost vatre titrala je na njihovom debelom krznu.Divovi visoki pet metara ćutke su buljili u Grifa. Njihove spokojne smeđe oči počivale su

samo na njemu. Lagano su klimali kosmatim glavama. Grif ustuknu.Hitra kao mačka, sa kosom koja je letela i zamalo dotakla vatru, Metvet Najan, kraljica i

Imperatorka skoči između Grifa i megaterija.»Zdravo da ste, prijatelji stari«, prošaputa ona. »Vaši rođaci iz palate šalju vam pozdrave«.Oni, očigledno, nisu razumeli pozdrav. Međutim, mudro su klimnuli i zagledali se u nju.

Jedan za drugim se spustiše na sve četiri noge i lagano pridoše vatri, Ispitujući je.»To su Kraljičine Zveri, gospodaru«, obrati se Metvet Najan Birkinu Grifu. »A jednog dana

bi mogli biti i više od toga«,

Page 45: John M. Harrison - Pastelni Grad

45

»Nećemo im učiniti nifita nažao.«Kroz dva dana došli su do Stvari Pedeset.Bio je to pokriven grad, deset kvadratnih milja porušenih kula koje su tonule u meko tle.Trgovi i platoi, zagnjureni u prljavu vodu, postali su ustajala, smrdljiva jezera na čijoj je

površini plutalo debelo lišće, smeđe, uvelo. Crni, istrajni metal Poznih Kultura pokazivao jetekstove urezane preko bareljefa koji su ponavljali geometriju Pastelneg Grada te dijagramekoji su prekrivali odoru Kelura.

I suvda naokolo drveće, bleda kukuta.Stvar Pedeset suočila se sa biljnom smrću, sa neumoljivim vlaknastim, hiljadugodišnjim

korenjem.Između umirućih kula kretali su se megaterije, stanovnici mrtvog metrepoilsa. Živeli su u

naherenim prostorijama a danju i noću se oprezno kretali opustošenim ulicama, kao da se većmilenijumima trude da otkriju svrhu svog nasleđa,

Tomb Patuljak povede grupu kroz koncentrične krugove grada.»U samom centru«, reče on, »postoji jedna usamljena kula, na ovalnom trgu«. On iskrivi

glavu, kao da sluša uputstvo iz vlastite glave. »Da bi se spustili u otvore ispod trga, moramoući u nju. Moguće je da još uvek dejstvuje neka odbrana. Ali, ja za njih imam trik, nadam se«.

Tle se naglo spuštalo, kao da je Stvar Pedeset bila izgrađena u zdeli ogromnog amfiteatra.Bili su prisiljeni da prelaze bazene i neprijatne rovove. A onda su se sve vode spojile u jedantok; iz polomljenog kamena tekao je jedan izvor.

»Na ovo nisam računao. Možda su bunkeri ispunjeni vodom. Ovo su učinile bujice sapodnožja Monadliata. Pomoć drveću, ne nama«.

Nalazio se blizu znaka, ali koliko blizu, nije bio u stanju da zamisli; kada su došli na trg,nijedna od njegovih veština nije bila od koristi.

Jer, na vrhu grada Stvar Pedeset ležalo je savršeno ovalno jezerce s čistom vodom.A njegov centar, kao šiljak jednog od Tombovih slomljenih zuba, dizao se nekoliko metara

iznad visoke kule. U njegovim dubinama mogli su da vide atraktivne vodene biljke koje sublokirale prilaz bunkerima.

Zanemeo od iznenađenja, Birkin Grif je uspeo samo da promuca; »Stigli smo na kraj presamog početka. Potopljeno je«.

Metvet Najan pogleda Tomba. »Šta ćemo sad?»»Šta ćemo?« On se gorko nasmeja. »Da se bacimo unutra. Radite šta vam je volja. Ja ovde

ništa ne mogu da uradim«.Patuljak se udalji par koraka i sede. Potom baci nekoliko grančica i kamenova u vodu.

Kapljice ga poprskaše.»Dole ne možemo«, reče Kromis. »Noćas ćemo prespavati u nekom suvom delu grada pa

ujutru krećemo. Kelur nam je rekao da je sedenje na vestačkom mozgu nesigurno. To jeopomena. Pokušaćemo sa drugim ciljem, u Manjoj Pustinji Rđe. Ako to ne uspe, možemo sevratiti ovamo...«

Patuljak Tomb frknu.»Da ronimo kao patke? Ti si budala. Izgubili smo igru«.Kromis dotaknu dršku svog mača. »Odavno smo izgubili igru, još u Velikoj Smeđoj

Pustoši«, reče on, »ali smo još uvek u životu. To je sve što možemo da učinimo«.»Oh, da, kako da ne«, javi se nežni, ironični glas iza njegovih leđa. »Mislim da je ovo

mesto na kome ćeš izgubiti«.Kromis se okrete, užasnut, laćajući se mača.Pred njim je stajao Norvin Trinor.Norvin je stajao ispred grupe od dvadeset severnjaka sa smrtonosnim sečivima u vazduhu.

*»Trebalo je da me ubiješ kada si za to imao priliku, gospodaru moj«, reče on. Potom

teatralno zavrte glavom i uzdahnu. »Mada to ne znači da ovo nije prilika«.On skrete pogled sa Kromisa na Grifa. Ožiljak koji je ostavio nož Torismana Karlimejkera pružao se čitavom stranom njegovog

Page 46: John M. Harrison - Pastelni Grad

46

lica a usta su mu se, prilikom osmeha, otvarala samo napola. Još uvek je nosio ogrtač koji jeKromis poslednji put video na bojištu. Kao i odeća severnjaka, Beše sav poprskan krvlju ivinom.

»Zdravo Grife«, reče.Birkin Grif se iskezi.»Glavonjo«, kaza Grif, »tvoji momci te neće spasti, makar me i ubili nakon što te saseckam

u komadiće«. I pokaza Trinoru nekoliko santimetara svog širokog mača, istupivši koraknapred.

Kromis mu stavi ruku na rame.»Ne, Grife«.Trinor prasnu u smeh. Zbaci ogrtač i izvuče svoj mač iz korica.»tegeus — Kromis zna«, reče, »da je herojstvo beskorisno u poređenju sa strategijom.

Tome nas je, pre mnogo godina, učio Metven«.»Ti si najbrže od svih učio« reče Kromis suvo. »Grife, mogli smo četiri puta da ga ubijemo:

ali, kada bismo ga ubili, pripretilo bi nam dvadeset baanova. Čak ni Tomb ne bi izašao snjima na kraj. Koliko god se budemo dobro borili, Kraljica će umreti«.

Norvin Trinor se blago nakloni u pravcu Mlade Kraljice.»Tako je. Sjajna govorancija, moj gospodaru. Međutim, postoji način da to izbegnete.

Znate, potreban mi je vaš patuljak. Dopustite da objasnim.Ja tražim isto ono što i vi. U stanju sam zapravo da vam kažem da ovde gubite vreme, u

Stvari Pedeset, ukoliko vaše zanimanje nije čisto arheološke prirode.Neko vreme bili smo zabrinuti našim savezom. Zahvaljujući malim čeprkanjima po

biblioteci naše Dobre Kraljice« — on se ponovo nakloni — »u Pastelnom Gradu, otkrio samkakvo su strašno oružje chemositi. Razumete kao i ja: oni služe samo sebi. Pričekaj malo,gospodaru Grife. Neće ti biti ništa ako saslušaš do kraja. To ste, naravno, saznali. Uzgred,voleo bih da znam gde.

Rešio sam deo problema: tačan položaj mašine koja će... ih isključiti, da tako kažem.Iz vašeg razgovora ovde zaključujem da Patuljak ima obaveštenje koje ja nisam uspeo da

dobijem. Ukratko, potreban mi je. Ubedite ga da je u opštem interesu da radi za mene. Ako gaubedite, poštedeću Vas. Kraljicu takođe«.

Slušajući ovaj monolog, Tomb je ostao da sedi na ivici jezera. Međutim, sada se pridigao,istovremeno oslobađajući svoju testeru. Vukovi Norvina Trinora nervozno su frktali. Njihovasečiva preteći su se presijavala u zraku. Patuljak se uspravio do pune visine i podigao sekiru.

Rekao je: »Rođen sam u sporednoj uličici, Trinore. Da sam posumnjao da ćeš se u bici zaMingalaj boriti protiv ove trojice ljudi, zabo bih ti baan između rebara dok spavaš. Učiniću tošto tražiš pošto je to posao koji sam i došao da obavim. Nakon toga, iseći ću na parčiće tvojestrvodere i strpati ti ih u usta. U međuvremenu nećeš ni pipnuti Metvet Najan.«

I olabavi testeru.»Vrlo dobro. Onda proglašavamo primirje. Dopusticu ti da zadržiš svoje oružje«. Trinor se

osmehnu, posmatrajući iznenađenog Kromisa. »Ali će moj čovek ostati čitavo vreme uzkraljicu.

Na južnoj ivici grada parkirao sam vazdušni čamac. Odlazimo ovog časa.«Nešto kasnije, dok su ulazili u crni brod, Kromis upita:»Kako si nas otkrio? Kroz šumu nas nisi mogao pratiti a da ne budeš primećen...«Trinor Beše iznenađen. A onda se osmehnu na svoj invalidski način.»Nisi ukapirao? U pitanju je čista sreća: bili smo ovde pre nego što ste ušli u grad. U tome

je lepota slučaja. Zaustavili smo se zbog svežeg mesa. U to vreme, predviđao sam dužiboravak u pustinji«.

I on pokaza rukom na veliku gomilu zaklanih životinja, poredanih kraj letilice. Posadaletilice pripremala ih je za zamrzavanje i utovar.

Kromis baci pogled na razoreni pejsaž Stvari Pedest.»Ti si životinja«, promrsi.Norvin Trinor se nasmeja i pljesnu Kromisa po ramenu. »Kad zaboraviš da si životinja,

gospodru moj, onda počinješ da gubiš.«

Page 47: John M. Harrison - Pastelni Grad

47

Poglavlje 11

Smeđa, bezoblična pustinja kovitlala je prašinu pod vazdušnim jastukom letelice: ManjaPustinja, u svakom pogledu slična velikom mrtvom području severno od Duiriniša,posedovala je ostatke industrijskog nasleđa kojim je nekada upravljala Stvar Pedeset.

tegeus-Kromis, Birkin Grif i Tomb Patuljak, zaključani u skladišnom prostoru zajedno samrtvim megaterijama, bdeli su bez sna na podrhtavajućoj kristalnoj palubi. Sa moćnomoštricom uz vrat Metvet Najan, Norvin Trinor je prisiljavao Patuljka da se odrekne svogoružja, premda mu je dozvolio da zadrži testeru. Izgledao je kao neko drevno, uznemirenodete.

»Šansa može da iskrsne kada slomim odbranu organskog mozga«, reče on i uzdahnu.»Mogao bih da se okliznem i ovom testerom ubijem sve nas.«

Vazdušni čamac je ponirao i dizao se a gomile upakovanog mesa klizale su po podu.Kromis je zamišljeno posmatrao pustinju. Nesvesno je dotaknuo dršku bezimenog mača.

»Bez obzira šta se učini, ne mora dovesti do bitke. Razmeš li to, Grife? Ne želim da seborim dok ne budemo sigurni da se Kraljici neće ništa dogoditi.«

Grif klimnu namrštenog lica.»Drugim rečima, ne treba ništa preduzeti«, izusti.Dok je govorio, otvoriše se mala vrata kroz koja stupi Norvin Trinor sa dvojicom vukova.

Gladio je brkove.»Hvale vredan plan«, reče. »Najpametniji.« On baci pogled na Grifa a onda se okrene

Tombu. »Patuljče, stigli smo. Pogledaj dole i reci mi je li to mesto koje si pomenuo u svojojinformaciji«.

Tomb priđe bočnom prozoru.»To je pustinja. Pustinju sam doista spomenuo«, kaza on i pokaza Trinoru svoje trule zube.

»Trinore, ti iskazuješ tradicionalnu glupost. Ne mogu ti ništa zasigurno reći dok neateriramo.«

Izdajnik kratko klimnu glavom i napusti skladište.Trinorov pilot doveo je brod na ogoljeno polje crne stene, nalik ostrvu ili peščanoj dini.

Mašine su prestale sa brujanjem te nežni zvuk sekundarnih uređaja zameni dotadašnju buku.Ledeni vetar nosio je prašinu iznad površine stene. Tako je duvao milenijumima.

Stajali su na stepeništu vozila, šamarani peševima ogratača. Usta i oči napuniše im se za tiličas prašine. Kromis baci pogled na krhka Kraljičina ramena. I mi ljudi nismo ništa drugo negopesak, kamen sklon eroziji, pomisli. Vetar nam zatvara oči belim ledom. Benedikt Posimenliodleteo je na Zemlju. A mi smo ostali na jalovom Mesecu...

»Dakle«?, upita Trinor.Stotinak jardi dalje dina je naglo savijala; iza nje su se ukazivali završeci slomljenih i

istopljenih stubova, nalik hrpi čeličnih stabala. Bili su sjajni, uglačani i načeti zubom vremena. Tiho posmatrajući ovu pustoš, Kromis

postade švestan da se iza zavijanja drevnog vetra čuje blago zujanje; stena pod njegovinogama nežno je vibrirala.

Patuljak Tomb je pažljivo obiđe a onda se sagnu da oslušne stenu. Potom ustade i obriše odprašine svoje kožne navlake.

»Ovo je to mesto«, reče. »Počnite s kopanjem u osnovi dine.« Veselo namignuvši naKromisa, dodade: »Vukovi postaju radnici. Bez njih bismo se s ovim patili nekoliko nedelja.Možda bi trebalo da zahvalimo Gospodinu Izdajniku«. On otkliza dalje, da ispita šumustubova.

Severnjaci se smesta baciše na posao: u podne sledećeg dana naišli su na ulaz u dinu: dugizaklon zaštićen bravom od opsidijana, istog onakvog materijala kakav se koristio zakonstrukciju kule Gospodara Ptica.

Izrađivač vrata urezao je duboke ideograme. Vreme i pustinja nisu im naškodili: brojke islova behu jasne i precizne, baš kao da su urezana dan ranije. Bila je prava šteta što niko nijeumeo da ih protumači.

Trinor se pobednički osmehivao.

Page 48: John M. Harrison - Pastelni Grad

48

»Imamo vrata«, reče on, gladeći brkove. »Dajte sad da vidimo da li naš patuljak može danam obezbedi ključ.« On veselo pljesnu Tomba po ramenima.

»Zaboravljaš se«, promrmlja Patuljak.On stade ispred vrata, mrmljajući nešto sebi u bradu. Možda se prisećao svog šegrtovanja

na petom nivou kule. Kleknuo je. Prešao je šakama preko niza ideograma. Crveni sjaj obasjaznakove. On nešto promrmlja i ponovi radnju.

»TREBA VAS«, začu se glas iz vrata, razumljivi, jasni glas nalik ljudskom. »TREBAVAS, BAA, BAA, BAA, AUROBUNDOS...«

Okupljeni severnjaci ispustiše svoje alatke. Mnogi od njih počeše da se krste...»PSEĆI MESEC, PSEĆE GODINE«, škrgutala su vrata. »BAA, BAA, BAA.«Na svaki ritualni slog Tomb je pružao odgovarajući odgovor. Dijalog je potrajao nekoliko

minuta pre nego što je nastupila tišina i on ponovo započeo proces dodirivanja drevnihideograma šakama.

»GOLEBOG!«, kriknuše vrata.Kratki, snažni zrak bele svetlosti obasja Patuljka. On se udalji od vrata, počevši da se udara

po odeći. Krkljao je i duvao u prste.»Vratni mehanizam je poludeo tokom godina«, objasni Tomb. »Eto, rekao je reč koju niko

ne zna... ali, ja sam ga obmanuo. Gledajte.«Lagano i bešumno, opsidijanska brava je počela da se uvlači u vrata, sve dok iz nje nije

iskliznuo mehanički jezičak i pritisnuo skriveni taster... Vrata su se istog časa otvorila a predzadivljenim posetiocima pružio se dugački koridor osvetljen bledom, pastelnom svetlošću.

»Vaša vrata su otvorena«, reče on Trinoru. »Odbrana je slomljena.«Trinor protrlja ožiljak na obrazu. »Nadajmo se da jeste«, uzvrati ovaj. »Prvi ulazi tegeus — Kromis. Ako bude nesporazuma

između njega i vrata, sledi Kraljica.«Nije se dogodilo ništa.Kad je Kromis stupio u bunker, vrata su mu nešto mrzovoljno prošaputala ali su ga ostavila

na miru. Dok je stajao zagledan u završetak hodnika koji se gubio negde u daljini, svetio nazidu se nekoliko puta upalilo. Svuda oko njega začuše se muzikalni tonovi. Kristalni zidovi gapodsetiše na Metalno-slanu pustilju. Pulsirali su jednako.

Nije osećao strah.»Ostani gde si, gospodaru Kromis«, začu se Trinorov glas kroz otvorena vrata. »Očekujem

da te pronađem kad uđem ...«Trinor uđe sa mačem u ruci.»To kažem za slučaj da si planirao ... No, dobro, siguran sam da nisi...« I podiže glas:

»Najpre uvedite Kraljicu.«Kada su se svi skupili, Trinor prepusti vodstvo Patuljku. Severnjaci delovahu prestrašeno,

sa otvorenim očima prema podu. Mnogi su prečuli uputstva koje im je Trinor izdao.»Zapamti, Patuljče, gde je nož i ko ga nosi«.Koridor je dosezao dve milje u dubinu. Tek nakon što su počeli da hodaju laganom

kosinom, utvrdili su da on zapravo počinje da se diže. Priroda zidova se izmenila: naslagekristala behu poređane kao neka vrsta prozora, u pravilnim razmacima, na svaki metar pojedna. Kroz njih se ništa određeno nije moglo videti ali su oni bili ispunjeni mlečnim svetlomu kojem su se kupali neki organski oblici.

Povratka nije bilo. Koraci su odjekivali.Nije bilo nikakvih niša ili sporednih hodnika. Svi su hodali u potpunoj tišini.Vremenom su prispeli do velike kružne dvorane, u čijem su centru stubovi svetla i senki

pleli neshvatljive oblike i skulpture, nalik spektralnim igračima na završetku Vremena. Krov izidovi, načinjeni od zelenog dijamanta, predstavljali su savršenu poluloptu. Dvanaesthodnika, uključujući i njihov, vodilo je u dvanaest pravaca.

Stubovi svetla i tame su se neprestano palili i gasili menjali supstancu i pravac kretanja.Odjednom se među njima pojavila oštra svetlost, propraćena pojedinačnim muzičkimakordom. Ličilo je na usamljeni zvuk orgulja u katedrali.

Kromis nije uspevao da razazna bilo kakvu mašinu.

Page 49: John M. Harrison - Pastelni Grad

49

»Bolje da počneš«, reče Trinor Patuljku, nelagodno se osvrćući na sve strane. Dijamantskizid je upio njegov glas i kao odgovor pružio povećanu aktivnost vizuelnog displeja mozga.»Svesno je nas. Voleo bih da odavde odemo što je moguće pre.«

Patuljak ga je ignorisao. Njegova ružna prilika se za trenutak sklupčala i zgrbila a ondanaglo uspravila, suočavajući se sa licem izdajnika:

»Gospodaru moj«, reče on ironično, »ti tražiš previše. Biće potrebno čitavo stoleće da bi seovo razumelo.« I slegnu ramenima. »Ah da, ti držiš nož, sećam se. Ne mogu da sklopim zanedelju... možda malo više. Treba pronaći pravu... kombinaciju. Jedna nedelja — manje ne.«

Trinor zagreba prstom ožiljak.Sledećih nekoliko dana Kromis uopšte nije video Tomba i Kraljicu: držali su ih u centralnoj

dvorani kompleksa, pod stalnom paskom nervoznih severnjaka; on i Grif bili su ograničeni naskladište vazdušnog čamca.

Severnjaci su im svakodnevno donosili hranu.Kromisova introvertna priroda omogućila mu je da izađe na kraj sa čekanjem — ispevao je

stihove o pronalasku bunkera, o vratima, bravi koja govori...Zatočeništvo je, pak, uznemiravalo Grifa.Postajao je sve nervozniji, neprestano je postavljao pitanje bez odgovora: »Koliko dugo

ćemo ostati u životu nakon zatvaranja? Reci mi. Patuljak brine samo za svoje mašine.Hoćemo li zarđati ovde?«

Dva puta na dan oštrio je svoj široki mač.Šestog dana nakon otkrića centralne dvorane Birkin Grif stade kraj vrata, sa mačem u ruci.Vrata se otvoriše a u prostoriju ude tamničar.U desnoj ruci je držao energetsko sečivo ali mu to nije nimalo pomoglo.Grif stade iznad nepomičnog tela, sa zadovoljstvom čupajući mač iz krvave utrobe. Potom

uze energetsko sečivo iz tamnicareve šake i divlje pogleda oko sebe.»Sada!«, reče.Kromis Beše užasnut.»Grife!«, promrmlja on. »Ti si lud.«Birkin Grif je tupo gledao.»Jesmo li postali kukavice?«, upita.Potom se okrete i istrča iz skladišta, brzo i bešumno.Kromis se nagnu nad lešom koji je značio Kraljičinu smrt. U daljini se začuše krici bola i

iznanađenja: Grif se očito sukobio sa severnjacima u prednjem delu broda.Bezimeni mač u Kromisovoj ruci priključio se pokolju. Trojica ubijenih na komandnom

mostu. Ležali su groteskno, sa izrazom iznenađenja na licima. Krv beše poprskala okolnezidove. Smrdelo je. Iz pustinje je duvao vetar, ispunjavajući mrtva usta finom prašinom.

Peti leš je ležao na ulazu u bunker. Dok je ulazio, vrata su šištala i mrmljala nerazumljivereci. Razumeo je »AURUBUNDOS«. Kromis se priključi Grifu na polovini koridora koji jevodio u moždanu komoru — prekasno.

Njegova dronjava kobaltna košulja besa sva u krvi, ruke ogrezle u smrti. Iznad leša svojeposlednje žrtve, on se suoči sa Norvinom Trinorom. Iza izdajnika je stajalo desetnakostrešenih vukova.

Trinor sačeka Kromisov dolazak sa ironičnim smeškom.»Nisam očekivao baš takvu glupost«, reče. »Više neću da pravim ugovore s vama. Vidim da su bezvredni.«Birkin Grif je upravo vadio mač iz grudi protivnika. Njegov se pogled susrete sa Trinorom.»Time si ubio svoju Kraljicu«, reče Trinor. »Sebe takođe«.Grif priđe korak bliže.»Slušaj me, Norvine Trinoru«, reče šapatom. »Tvoja majka je bila svinja. Kad si imao deset

godina, prenela ti je bolest. Odonda ližeš prljave stope Kane Moidart.Ali, reći ću ti i ovo. Još uvek je dobar deo metvena u tebi pa stoga možeš da se sukobiš sa

mnom, bez tih tvojih prljavih ...«On se okrete zaprepašćenim severnjacima.»Načinite ring za borbu«.

Page 50: John M. Harrison - Pastelni Grad

50

Trinor opipa prstom ožiljak na obrazu i prasnu u smeh. »Boriću se s tobom«, reče. »Toneće ništa izmeniti. Sa Metvet Najan su četvorica mojih ljidi. Imaju naređenje da ubiju i nju ipatuljka ako se ubrzo ne vratim. Razumeš: živ ili mrtav, ti ili ja, stvar se ne menja.«

Birkin Grif baci ukradeno energetsko sečivo i izvuče svoj široki mač.

*Mrtvog severnjaka odvukoše sa mesta. U čudnoj mlečnoj svetlosti koja je dopirala kroz

prozore koridora protivnici se suočiše jedan s drugim. Nisu bili najbolje spareni: Grif, iako zaglavu viši i u ramenima širi, utrošio je previše snage na brodu. Trinor ga je hladno dočekao.

U vreme kralja Metvena obojica su naučila mnogo od tegeus-Kromisa — ali, samo jedanod njih postigao je njegovu zmijsku brzinu.

Dva sečiva su odjeknula u vazduhu. Grif je žestoko navaljivao, razgnevljen i pomahnitaood besa, dok je Trinor hladno uzvraćao. Petnaest godina ranije borili su se na istoj strani,jedan uz drugoga, ubivši pedeset ljudi tokom jednog jutra. Protiv svoje volje, Kromis priđebliže borbenom ringu.

Grif se tresao. Tanana linija krvi tekla mu je niz grudi. Opsovao je i još žešće navalio.Pokušao je da skoči u centar ringa i bočnim udarcem zabije mač između Trinorovih rebara

ali je ovaj pravovremeno shvatio manevar i uspeo da ga oštricom mača udari po butinama.Grif poče da tetura. Bacio je kratak pogled na ranjene noge i divlje se iskezio. To je Tirnorubilo dovoljno za još jedan udarac. Mač ze zario u Grifov stomak.

Grif jeknu i pade na kolena. Kašljao je. Niz grudi mu je tekao mlaz krvi. Pogledavši naKromisa, on krkljajući reče: »Trebalo je da ga ubiješ kada si imao priliku, Kromise! Trebaloje da to učiniš ...«

Usta mu se napuniše krvlju.tegeus-Kromis, ponekad vojnik Pastelnog grada, čovek koji je sebe smatrao većim

pesnikom nego mačevaocem, ispusti užasan krik. Usamljenost i smrt cvetali su u njegovojglavi kao gorko, otrovno cveće.

»Trinore!«, mrmljao je. »Grife! Grife!«I, pre nego što je njegova leva ruka ispod ogrtača stigla da zgrabi energetsko sečivo sa poda

— njegova desna ruka podiže bezimeni mač i zari ga svom silinom u vrat Norvina Trinora.»Nikada nisi bio dovoljno dobar, Trinore«, reče on. »Nikada.«On se okrete da pogleda svoju smrt i smrt sveta, jecajući.»Dođite i ubijte me«, zahtevao je. »Samo dođite i pokušajte.«Ali, severnjaci ga nisu gledali u oči.

Poglavlje 12

Lice mu je bilo ostrašćeno mržnjom i gnevom, bezimeni mač u ruci je podrhtavao;posmatrao ih je kako stoje ispred moždane komore. Čizmom je udario u lice njihovog mrtvogvođe. Urliknuo je kao vuk.

Oni su ga, međutim, i dalje ignorisali. Pogled im je počivao na nečemu drugom. Napokonje i on pogledao tamo.

Iz pravca ulaznih vrata, lagano se krećući kroz mlečnu svetlost, približavala im se grupaljudi.

Bili su visoki i uspravni, obučeni u crne i zelene ogrtače, sa mnoštvom raznolikih oružja.Tamna kosa padala im je na ramena, uokvirujući duguljasta, bela lica. Čizme su imodzvanjale na opsidijanskom podu. Kao da dolaze iz samog Vremena, prošli su kraj njeganemo, i on opazi da im je oružje sasvim izuzetno, nepoznato; njihovi pogledi sadržavali suosvetu za severnjake-vukove.

Na njihovom čelu nastupao je Tomb Patuljak.Testera mu je bila prebačena preko ramena a kosa vezana, spremna za bitku. Zviždukao je

kroz svoje grozne zube ali je prestao čim je ugledao leš Birkina Grifa.Uz glasni poklič on skoči napred, oslobodivši svoje oružje. Pao je među severnjake koji su

uzmicali a njegova čudna i lepa posada ga je pratila u stopu. Njihove neobične oštrice vesto su

Page 51: John M. Harrison - Pastelni Grad

51

plesale.Kao čovek koga su upravo probudili iz sna, Kromis je posmatrao kako Tomb Patuljak vitla

testerom oko glave a njegova čudna družina seje čelik i vatru među severnjacima. A kada seuverio da su nadmoćni, bacio je bezimeni mač na zemlju.

Bes ga je prošao. Držeći glavu mrtvog prijatelja, tiho je plakao.Kada ga je Metvet Najan pronašla, glava mu je počivala na Birkinovim grudima. Drhtao je

ali je odbio da uzme njen ogrtač.»Drago mi je što ste konačno bezbedni, moja gospođo«, reče on a ona ga povede u

moždanu komoru. Nije poneo mač jer nije video ikakvu potrebu za njim.U centru komore odigravala se neobična koreografija.Mozak je plesao, njegovi stubovi svetla i senki su se njihali i mešali, u bezbroj varijacija

oblika i ritmova.Medu nematerijalnim stubovima kretalo se trinaest vitkih figura, sačinjenih od vatre i

svetlosti.Mozak je pevao, noge plesača behu okretne i hitre, dijamanti su projektovali slike njihovog

baleta.Na jednoj strani ekrana sedeo je Patuljak Tamb, sa bradom u ruci i osmehom na svom

ružnom licu; oči su mu budno pratile svaki pokret. Testera je ležala pored.»Predivni su«, reče tegeus-Kromis. »Šteta što je baš ubilački patuljak otkrio takvu lepotu.

Zašto igraju na taj način?«Tomb se prigušeno nasmeja.»Kad bih rekao da ja to razumem, slagao bih. Nagađam da poseduju metod komunikacije sa

mozgom efikasniji od grubog rukovanja. Na neki način, oni su u ovom trenutku mozak. ..«»Ko su oni, Tombe?«»Oni su ljudi Poznih Kultura, prijatelju. To su Vaskrsli«.Kromis sumnjičavo zavrte glavom. Igrači nisu prestajali. »Ne možeš očekivati od mene da

to razumem«.Tomb skoči na noge. Iznenada, on poče da pleše, da u neku ruku podržava balet mozga,

pun tuge i humora. Pljeskao je rukama i zvuždukao.»Kromise«, doviknu on, »bio je to majstorski udarac.. Slušaj...« I, napustivši igru, ponovo sede.»Lagao sam Trinoru. Ništa nije jednostavnije nego postupanje sa geteit chemositima.

Prestali su da funkcionišu dvadeset minuta nakon što sam ušao u prostoriju. Bez obzira gde senalaze, oni se zaleđuju, njihovi mehanizmi prestaju da funkcionišu. Koliko ja znam, oni rđaju.Kelur me je tome naučio.

Nije mi rekao da je sa mozgom moguć dijalog: to sam shvatio sam, u sledećih dvadesetminuta. Zatim...

Kromise, Kelur nije bio u pravu. Jedna vitalna slaba tačka u njegovom rezonovanju dovelaje do onoga što si danas video. Smatrao je chemosite prostim uništiteljima: ali, severnjaci subili bliži istini kada su ih nazvali kradljivcima mozga. Chemositi su žeteoci.

U danima Poznih Kultura njihova funkcija nije bila da spreče vaskrsavanje ratnika, već daunesu ovamo sadržaje njihovih lobanja, ili nekom sličnom centru, i predaju ga brizi veštačkogmozga. Ovo se jednako odnosi i na mrtve koje su chemositi usisavali. Taj mi je rat izgledaokao igra.

Kada je Kana Moidart potisnula funkciju chemosita, iskorisćujući ih kao borce, izazvala jerazaranje.

Sad slušaj. Svaki od prozora na ovom mestu zapravo je rezervoar tečnosti u koju se potapaomozak mrtvog čoveka. Nakon ubrizgavanja čitavog mnoštva drugih tečnosti i sastojakamozak je mogao biti stimulisan da ponovo obli kuje svog pokojnog vlasnika.

Trećeg dana zatočeništva, veštački mozak je rekonstruisao Fimbrutila i Lonata, one sasmaragdnim ogrtačima. Četvrtog dana, Belina, Majder-Monada i Sleta. Vidi kako plešu onatrojica! Juče su rekonstruisani ostali! Mozak me je tada povezao sa njihovim umovima. Složilisu se da mi pomognu. Danas smo realizovali plan.

Iz ove komore vodi dvanaest koridora, kao paoci točka. Vaskrsli su rođeni u

Page 52: John M. Harrison - Pastelni Grad

52

severozapadnom koridoru. Na dati signal, izvučeni su iz svojih materica i pušteni na stražarekoje je Trinor napustio kada je otišao po svoju smrt. Četrnaesti od nas stupio je u svetlosnestubove. Odatle, pomoću moždanog kompleksa, mi smo bili — prebačeni — napolje upustinju.

Tamo smo čekali Trinora i njegove ljude. Onda smo ponovo ušli u bunker i stigli na vremeda te spasemo od tebe samog«.

tegeus-Kromis se blago osmehnu.»Vrlo dobro urađeno, Tombe. A šta sad? Hoćeš li ih poslati natrag na spavanje?«Patuljak uzdahnu.»Kromise! Mi imamo čitavu armiju njih! Čak i sada oni se bude u mozgu. Zajedno ćemo

izgraditi novi Virikonijum, Metvena i Ponovorođene Ljude, deo po deo.Dijamantski zidovi komore su blistali. Mozak je brujao. Polarna hladnoća se spuštala na um

tegeusa-Kromisa. Pogledao je svoje šake.»Tombe«, reče on. »Jesi li svestan da će to razoriti Imperiju, isto onako kako je to učinila

Kana Moidart?« Patuljak se hitro podiže na noge.»Šta?«»Oni su predivni, Tombe; ostvareni su. Ako nastaviš s tim, neće biti nove Imperije —

umesto nje, oni će nas apsorbovati: a nakon milenijumske pauze Pozne Kulture će ponovozauzeti Zemlju.

Neće biti zlobe. Zaista, oni treba da nam zahvale što smo ih vratili na svet. Ali, kao što si isam rekao, oni imaju nama stran pogled na život — i ne zaboravi da su oni načinili pustoš okonas.«

Dok je posmatrao savršena tela Vaskrslih, njega preplavi silna žalost, grubi osećajnesavršenstva. Proučavao je pošteno lice Patuljka ali nije mogao da pronađe eho svojihemocija —

»Tombe, ne želim da učestvujem u tome.«Dok je odlazio prema vratima, oborio je glavu kako ne bi više gledao igrače — nije želeo

da bude osvojen njihovom neljudskošću — a put mu prepreči Metvet Najan, Kraljica Džejnod Virikonijuma. Njene ljubičaste oči ga hipnotisaše.

»Kromise, ne bi trebalo tako da osećaš. Grifova smrt te je slomila. Optužuješ sebe i svevidiš u krivom ogledalu. Molim te...«

tegeus — Kromis reče: »Gospođo, ja sam uzrok njegove smrti. Gadim se sebe, gadim se štosam večito na pogrešnom mestu u pogrešno vreme: gadim se beskrajnog ubijanja koje jeneophodno da ispravi moje greške. On mi je bio prijatelj. Čak je i Trinor nekada bio mojprijatelj.

Ali, nije to najvažnije.Gospodo, mi smo severnjake smatrali varvarima, a oni to i jesu.« I nasmeja se. »Danas smo

mi varvari. Pogledajte ih!«Kada se kraljica okrete da osmotri koreografiju mozga, proslavu deset hiljada godina smrti i

ponovnog rođenja, on se izgubi.Trčao je prema svetlu. Kada je preskočio leš svog mrtvog prijatelja, ponovo je briznuo u

plač. Uzeo je mač i pokušao da njegovom drškom razbije jedan od kristalnih prozora. Hodnikga je gušio. S druge strane prozora mrtvi mozgovi su se tiho njihali.

»Trebalo je da to učiniš«, šaputao je Birkin Grif u tamnim prostorima njegove lobanje.»AURUBUNDOS«!, kikotala su se luda vrata za njim. Pao je u pesak, zahvaćen pustinjskimvetrom. Ogrtač se obavio oko njegovog tela. S teškom mukom je ponovo stao na noge iuputio se ka crnoj letilici. Mozak mu se rugao. Lice mu je bilo vlažno.

Stuštio se na komandni most. Oko njega je svetlucalo zeleno svetio a mrtvi severnjacibuljili su slepo u njega dok je uključivao pogon. Nije izabrao pravac. Pravac je izabrao njega.Pri punoj akcelaraciji otisnuo se u prazno nebo.

I tako tegeus-Kromis, gospodar Metvena, nije bio prisutan pri formiranju Boravišta Ponovorođenih Ljudi, njihovom naoružanju u dubinama Manje Pustinje i usiljenom maršu. Nijevideo zastave.

Page 53: John M. Harrison - Pastelni Grad

53

Niti je bio svedok padu Saubridža, kada je, mesec dana od tužne smrti Birkina Grifa, TombDivovski Patuljak poveo pevajuće ljude Pozne Kulture protiv velike armije Severnjaka iodneo pobedu.

Nije bio prisutan kada su vukovi spalili Saubridž i, u očaju, umrli.Nije video juriše na Kapije — kada je Alstat Fultor — vodeći hiljade Vaskrslih preko

Monarskih planina usred Zime — napao Pastelni grad sa severoistoka.Niti hrabru smrt Rotgoba Munga, kapetana sa severa, dok je pokušavao da osvoji

Umetničku Četvrt, dok je umirao u bistrou Kalifornijum;Nije bio na licu mesta kada je, Tomb Patuljak sreo Alstata Fultora na Protonskom kružnom

putu koji je dolazio iz suprotnog kraja grada i pružio mu ruku.Nije prisustvovao konačnom zauzimanju Metvenove dvorane, kada je za jedan sat umrlo

pet stotina ljudi, a Tomb zadobio svoju čuvenu ranu. Tražili su da dođe tamo ali on nijedošao.

Nije sa njima provalio u unutrašnju prostoriju palate, među zavese od svetlosti, niti ispodumirućeg Ušina Slota, kraljičine zveri, otkrio hladni i lepi leš Kane Moidart.

Pričalo se da je mlada Kraljica plakala nad Starom, svojom rođakom. Ali, on ni to nijevideo.

EPILOG

Metvet Najan, kraljica Virikonijuma, stajala je u rano predvečerje na peščanoj dini koja je,kao izgubljena zemlja, ležala između kopna i mora. Crni galebovi su je nadletali u širokimkrugovima.

Bila je obučena u jednostavni jednobojni somot, bez ikakvog nakita ili šminke, premda je tobio običaj. Devet identičnih prstenova Nipa behu jedini ukras na njoj. Kosa koja jeposedovala boju jesenjih oskoruša dosezala joj je u talasima do struka.

Netrmice je pratila objekte kraj mora, posebno obraćajući pažnju na svetlucavu školjku krajovećeg kamena. Pratila je i galebove, premda su je njini krici uznemiravali.

Povela je svog sivog konja preko dina i pronašla kameni put koji je vodio ka bezimenojkuli, premda su je neki zvali Balmakarom, po delu obale na kojoj se uzdizala.

Balmakara Beše porušena: njeni zidovi behu pocrneli, nalik pokvarenim zubima; bez obzirašto je proleće vratilo zelenilo na zemlju, posle zime i tame, oskoruše koje su okruživale kuluostadoše beživotne.

Medu oskorušama Kraljica natrapa na kristalnu letilicu koja je porušila kulu. Bila je crna asa njenog trupa posmatrala ju je vučja glava sa crvenim očima. Boja je već počela da bledi.

Prošla je kraj letilice i došla do ulaza, privezavši konja.Oglasila se ali odgovora nije bilo.Popela se uz pedeset kamenih stepenica i utvrdila da je noć već gospodarila u kuli. Tama je

bila gusta, jedino su kvadrati svetla na prozorima davali prostorijama izgled ljudskogboravišta u pustoši. Koraci su joj odzvanjali u praznom prostoru ali je odnekud ipak dopirala idruga vrsta zvuka: tiha muzika koja je bila tako potresna da je gotovo izazivala suze u njenimočima.

On je sedeo na krevetu, prekrivenom plavom svilom. Na zidovima oko njega visili sutrofeji: moćna borbena testera koju je dobio od svog prijatelja Tomba Patuljka, nakonpomorske bitke kod Mingalaja, u borbi za Rivermaut; ponosna zastava TorismanaKarlimejkera, poraženog u pojedinačnoj borbi u planinama Monadliata, raznovrsno oružje iastrološki instrumenti, otkriveni u pustinji.

Nije digao pogled kada je ona ušla.Prstima je prebirao po strunama svog instrumenta, proizvodeći tihu i melanholičnu

melodiju. Govorio je stihove koje je ispevao na Litici Kruačan, u Monaru. »Snažne vizije: imam snažne vizije ovog mesta i praznih vremena... Ostavio sam oskoruše. ..«Pesma je dugo trajala. Kada je završio, ona reče: »Gospodaru moj, čekali smo te.«

Page 54: John M. Harrison - Pastelni Grad

54

On se tužno osmehnu. Još uvek je nosio svoj iscepani ogrtač i hrpu traka koje su nekadapredstavljale košulju. Bezimeni mač mu je ležao kraj nogu. Kad god je bio zabrinut ilinervozan, ruka mu je nesvesno posezala za drškom mača.

On joj odgovori sasvim ljubaznim tonom: »Gospodo, došao bih da sam osetio da samnekome potreban.«

»Gospodaru Kromise«, uzvrati ona, »govorite besmislice.« Ona prasnu u smeh i ne dopustimu da vidi njeno sažaljenje. »Smrt vas je dovela ovamo da biste se kajali i grizli kao životinja.U Virikonijumu smo prestali da širimo smrt.«

»Tako ste izabrali, gospođo.«»Vaskrsli su medu nama: daju nam nove umetnosti, nove veštine i perspektive; od nas se

uče kako da žive na zemlji bez da je pljačkaju. Ako vam to čini zadovoljstvo, gospodaruKromise — bili ste u pravu — Imperija je mrtva.

Ali, mrtve su i Pozne Kulture. Na njihovom mestu stvara se nešto sasvim novo.«On se podiže i priđe prozoru. Potom se okrenu ka njoj.»Ima li u Novoj Imperiji mesta za nehotičnog ubicu?«, upita. »Ima li?« »Kromise, vi ste budala.« I ne dopusti mu da joj se usprotivi.Kasnije, on joj pokaza Imenovane Zvezde.»Eno«, reče. »Ovo nećete poreći: niko ko je došao kasnije nije bio u stanju da pročita šta je

tamo napisano. Sve imperije propadaju i ostavljaju za sobom nerazumljiv jezik.«Ona mu se osmehnu i skloni kosu sa lica.»Vaskrsli Alstat bi mogao da vam kaže šta je napisano«, reče tiho.»Za moju prirodu je važno da to za mene ostane misterija.«, reče on. »Ako biste mu naredili

da drži jezik za zubima, rado ću se vratiti.«