GIGA

GIGA

Julie Garwoodast

Naslov izvornika HONOR'S SPLENDOURPRVO POGLAVLJE

'Uostalom, brao, to je god istinito, togod asno, to god pravedno,to god isto, to god ljubazno, to god hvalevrijedno; je li to krepost,je li to pohvala to nek vam je na srcu.'Novi zavjet, Poslanica Filipljanima, 4:8

Naumili su ga ubiti. Stajao je nasred istine ispred zamka, ruku vrsto svezanih na leima. Bezizraajna pogleda zurio je pred sebe, posve ignorirajui svoje neprijatelje.

Pustio je da ga svuku do pojasa, a da nije izgovorio ni rije ili pruio bilo kakav otpor. Njegov zimski, krznom podstavljen plat, iana tunika, koulja, arape i izme, bili su baeni u hrpu, na smrznutu zemlju nedaleko od njega. Nije dvojio o namjeri svojih neprijatelja. Namijenili su mu smrt, ali da ne ostave svje oiljak na njegovu tijelu, po kojem bi svakome tko bi ga pronaao odmah bilo jasno daje ubijen. Jednostavno e stajati i polako umirati od hladnoe, pogleda uprta u svoju odjeu.

Dvanaest mukaraca s bodeima u rukama, zbog ega su se jamano osjeali puno jai i hrabriji nego to su uistinu bili, obasipalo gaje psovkama i uvredama, cupkajui na mjestu u pokuaju da zagriju svoja obuvena stopala. Ipak, nijedan mu se nije usudio pribliiti. Oito su zakljuili kako je bolje ostati na sigurnoj udaljenosti, u sluaju da se njihov, naizgled miran i pokoran zarobljenik, uspije osloboditi konopca i napasti ih. Nisu ni najmanje sumnjali u njegove sposobnosti. Svi su uli prie o njegovoj izvanrednoj snazi. Medu njima je bilo i onih koji su imali prigodu vidjeti ga u bitki. Uspije li se osloboditi, morat e ga probosti, ali ne prije nego to trojicu ili etvoricu njih poalje u smrt.

Voa skupine jedva je mogao vjerovati vlastitoj srei. Zarobio je Vuka i uskoro e svjedoiti njegovoj smrti.

Njihov zarobljenik nainio je glupu pogreku. Duncan, barun od Wextona, ujahao je u neprijateljski zamak potpuno sam i bez ikakva oruja. Sigurno je bio prilino naivan ako je vjerovao da e Louddon, plemi s kojim je bio u zavadi, potovati dogovoreno primirje.

Vjerojatno je raunao na vlastiti ugled, zakljuio je voda. Bio je uvjeren kako je nesavladiv, kao to se prialo. Zato je i djelovao toliko umiljeno, kao da ga situacija u kojoj se naao ni najmanje ne zabrinjava.

Ipak, promatrajui zarobljenika, nije se uspio oduprijeti osjeaju nelagode. Svukli su ga i tako liili svih obiljeja njegova plemikoga poloaja, poput prepoznatljiva plavo-bijela grba koji je svjedoio o njegovu ugledu i zaslugama. Barun Louddon elio je da zarobljenik umre bez asti i dostojanstva. Ipak, iako je bio gotovo nag, ponosno je stajao pred njima, oito se odbijajui pokoriti eljama baruna Louddona. Nije se ponaao poput ovjeka koji zna da ga eka smrt. Nije molio da ga potede, niti je preklinjao da mu skrate muke. Najgore od svega, uope nije izgledao poput nekoga tko se smrzava. Prokletstvo, unato hladnoi, nijednom nije zadrhtao. Nije bio blijed, a koa na njegovu iroku poprsju, umjesto da poplavi od hladnoe, bila je glatka i bronana. Jest, svukli su plemia, ali ispod slojeva otmjene odjee, nalazio se ponosan ratnik, snaan i neustraiv, kako se i prialo. Vlastitim oima mogli su se u to uvjeriti.

Povici i psovke polako su utihnuli. Sve to se moglo uti bilo je zavijanje vjetra u kronjama ogoljela drvea. Voa je polako svrnuo pogled na skupinu svojih vojnika. Zbijeni jedan uz drugoga, stajali su nedaleko od zarobljenika, gledajui u zemlju. Nijedan se nije usudio baruna Wextona pogledati u oi. Nije ih mogao kriviti zbog kukavtine. I samom mu nije bilo lako ukriati pogled s njegovim.

Barun Duncan od Wextona bio je najmanje za glavu vii od najviih vojnika koji su ga uvali. Usto, nakon pogleda na njegovo krupno tijelo irokih ramena, miiavih ruku i dugih snanih nogu, bilo je doista teko oteti se dojmu da bi ih sve mogao poubijati... ako bi htio.

Mrak se brzo sputao, a poelo je i snijeiti. Vojnici su ispod glasa poeli negodovati. Moramo li stajati ovdje i smrznuti se zajedno s njim? - promrmljao je jedan.

- Nee tako skoro umrijeti dodao je drugi. - Barun Louddon otiao je prije vie od sata. Nee znati jesmo li ostali vani ili ne.

Ostali su se hitro sloili s njim. amor odobravanja stigao je do uiju njihova voe. Kratko je svrnuo pogled na njih. Kimali su glavama, pogledavajui u njegovu smjeru. I sam je morao priznati da ga hladnoa poinje ivcirati. No vie od svega ivciralo gaje to mora priznati da barun Wexton nije poput drugih ljudi. Bio je uvjeren da e se dosad slomiti i pasti na koljena molei za milost. Njegova bahatost doista gaje razljutila. Prokletstvo, izgledao je kao da se dosauje. Morao je priznati da gaje podcijenio, a to mu je prilino teko palo. Njegova stopala, iako u vojnikim izmama debela potplata, ve su se smrzavala, a barun je stajao bos na goloj zemlji i nije se ni pomaknuo otkad su ga svezali za drvo. Po svemu sudei, bilo je puno istine u onome to se o njemu govorilo.

Prokleo je svoju praznovjernu narav i naredio ljudima da se povuku u zamak. Kada se i posljednji vojnik izgubio s vidika, provjerio je konopce na Wextonovim rukama pa stao ispred njega. Pria se da si snaan poput vuka, no ovjek si kao i svaki drugi, i tako e i umrijeti. Louddon nije htio da na tvojem tijelu ostanu tragovi noa. Ujutro emo tvoje truplo odnijeti daleko odavde i baciti ga u neku jamu. Nitko nee moi tvrditi da Louddon ima svoje prste u tome - prosiktao je, srdit to ga zarobljenik nije ni pogledao. Da je po mojemu, izvadio bih ti srce i zavrio s tim dodao je, pona-davi se da prokletnik nee ostati hladan na njegove uvrede. Cim mu ih uzvrati, sa zadovoljstvom e mu pljunuti u lice.

Barun Duncan polako je spustio pogled na svog neprijatelja. to god daje vidio u njegovim oima, mora da gaje prestravilo, jer voda je naglo ustuknuo. Otro je udahnuo pa hitro uinio znak kria, pokuavajui se zatititi od mranog obeanja koje je prepoznao u njegovu pogledu. Brzo se okrenuo i pourio prema zamku, uvjeravajui se kako je samo inio svoju dunost.

Skrivena iza debelih zidina zamka, Madelyne je promatrala zbivanja na istini. Nekoliko dugih minuta priekala je da se uvjeri kako se vojnici njezina brata nee vratiti, molei Svevinjeg da joj podari dovoljno snage i hrabrosti za uspjenu provedbu njezina nauma.

Znala je da stavlja na kocku sve to ima. No, nije imala izbora. Nitko drugi nije ga mogao spasiti. Svjesno se suoila s tim izborom, kao i s moguim posljedicama. Ni trenutka nije dvojila da joj, bude li otkrivena, slijedi smrt.

Ruke su joj podrhtavale, no korak joj je bio brz i siguran. Sto prije zavri stoje naumila, to bolje za mir u njezinoj dui. Imat e dovoljno vremena razmisliti o svemu kad oslobodi tog luaka.

Budui daje bila odjevena u dugi crni ogrta s kapuljaom koji ju je pokrivao od glave do pete, barun nije opazio kako mu prilazi. Vidjevi kako stoji pred njim, iznenadio se. Nalet vjetra otpuhao joj je kapuljau s glave i masa crvenkaste kose rasula joj se niz ramena. Maknula je neposluan pramen s lica i zagledala se u zarobljenika.

Na trenutak, Duncan je pomislio da se um poigrava s njim. U nevjerici je odmahnuo glavom. Zauvi njezin glas, shvatio je da ena koja je stajala pred njim ipak nije plod njegove mate. - Oslobodit u vas proaputala je. - Nastojte biti tihi dok se ne udaljimo.

Nije mogao vjerovati stoje upravo uo. Glas njegove izbaviteljice zvuao je blago i melodino poput zvonia na proljetnom povjetarcu. Zatvorio je oi i prisilio se ne prasnuti u smijeh zbog tog udesnog prevrata. Trenutak je razmiljao bi li uzviknuo bojni pokli i zavrio s tom komedijom, pa odustao. Znatielja je bila prejaka. Odluio je priekati i otkriti to smjera.

Naizgled nezainteresirano gledao je kako izvlai mali no ispod ogrtaa. Noge mu nisu bile svezane, a pokae li se da je lagala i pokua li mu zabosti no u srce, pomest e je.

Madelyne nije bila svjesna opasnosti u kojoj se nala. elei to prije izvriti svoj naum, posve mu se pribliila i poela rezati konopac. Duncan je osjetio kako joj ruke podrhtavaju, no nije bio siguran dre li zbog straha ili hladnoe.

Miris rua dopro je do njegovih nosnica. Udahnuvi ga, pomislio je da mu je hladnoa zasigurno pomutila um. Miris rua usred zime, aneo u predvorju pakla... nita od toga nije imalo nikakva smisla. Ipak, mirisala je na rue i izgledala poput anela.

Ponovo je u nevjerici odmahnuo glavom. Naravno, znao je tko je ona. Opis koji je dobio odgovarao je do posljednje pojedinosti, no svejedno je bio netoan. Reeno mu je da je Louddonova sestra vitka, smee kose i plavih oiju. I oku ugodna, prisjetio se. Da, taj dio bio je pogrean, zakljuio je. Sestra tog avola nije bila oku ugodna. Nije bila ni lijepa. Bila je arobna.

Ue je napokon bilo prerezano. Bio je slobodan. Djevojka gaje obila, stala pred njega i nasmijeila mu se, a zatim se hitro sagnula i pokupila njegovu odjeu sa zemlje.

Strah ju je uinio nespretnom. Kad je zakoraila prema njemu, spotaknula se. Brzo se pribrala i mahnula mu.

- Slijedite me apnula je.

Nije se ni pomaknuo. I dalje ju je bez rijei promatrao.

Madelyne se kratko namrtila, nezadovoljna njegovim oklijevanjem. Mozak mu se zasigurno smrznuo pa ne moe razmiljati, zakljuila je. Jednom rukom privila je naramak njegove odjee uz sebe, a drugom ga obujmila oko struka.

Oslonite se na mene - proaputala je. Pomoi u vam, ali moramo se pouriti dodala je, pogleda uprta u vrata zamka. Glas joj je bio ispunjen strahom.

Udovoljio je njezinoj elji. Na trenutak je dvojio bi li joj rekao da se ne moraju skrivati jer se njegovi momci upravo uspinju uza zidine, no predomislio se. to manje zna, to bolje za uspjeh njegova pothvata.

Dosezala mu je jedva do ramena, a ipak se silno trudila da mu pomogne koraati. Idemo u sakristiju objasnila mu je. Posljednje to bi im palo na pamet bilo bi da vas trae u kapelici.

Nije obraao pozornost na njezine rijei. Pogled mu je bio uperen na sjeverni zid. U blijedom svjetlu polumjeseca vidio je siluete svojih vojnika kako se beumno sputaju niz zidine.

Osmjehnuo se. Louddonovi vojnici bili su glupi koliko i on. Snijeg i hladnoa natjerali su uvare da napuste poloaje na bedemu. Povukli su se u zamak i prepustili neprijatelju da iskoristi njihovu slabost. Ta glupost kotat e ih ivota.

Svom teinom oslonio se o njezino rame, trudei se daje uspori. Ramena i ruke bili su mu ukoeni, no u stopalima nije imao nikakva osjeta, to je bio lo znak, no znao je da ovoga trenutka s tim u vezi nita ne moe uiniti.

Zauvi kratak zviduk, brzo je podigao ruku, dajui vojnicima znak da ostanu na svojim poloajima. Svrnuo je pogled na djevojku, spremajui se da joj dlanom hitro prekrije usta pokua li viknuti. No pogled joj je i dalje bio uperen u zemlju. Pognuta pod njegovom teinom, oito nije bila svjesna opsade svog doma.

Kada su stigli do kapelice, apnula mu je da se osloni o kameni zid i drhtavih ruku pozabavila se otvaranjem vrata. Budui daju je elio ostaviti u uvjerenju kako je preslab da bi mogao stajati, posluao ju je. Sljedeih nekoliko trenutaka utke je promatrao kako se trudi skinuti ledeni lanac istodobno i dalje vrsto drei uza se naramak njegove odjee.

Napokon je uspjela. Masivna drvena vrata zakripala su i rastvorila se. vrsto ga je primila za ruku i povukla ga u mranu unutranjost. Otar ledeni zrak oplahnuo im je lica dok su brzali dugim vlanim hodnikom u smjeru drugih vrata. Hitro ih je otvorila i mahnula mu da ude.

Soba u kojoj se naao bila je bez prozora, no pod svjetlom svijea mala prostorija poprimila je topao ugaaj. Zrak je bio teak i ustajao, pod pranjav, a grede prekrivene pauinom. Na kukama zabijenima u vrata visjelo je nekoliko mantija kojima su se sluili sveenici kada bi svratili odrati misu, a uza zid nasuprot vratima bila je poloena slamarica s dva debela pokrivaa.

Madelyne je zakljuala vrata i uzdahnula od olakanja. Napokon su bili na sigurnom, barem zasad. Svrnula je pogled na Duncana i pokazala mu da sjedne na slamaricu. Kada sam vidjela to su vam naumili uiniti, pripremila sam ovu sobu rekla je i dodala mu odjeu. - Ime mije Madelyne i ja sam... naglo je zastala, odluivi kako e biti bolje da mu ne spominje svoje srodstvo s Louddonom. Ostat u s vama sve do zore, a tada u vam pokazati tajni prolaz kroz koji ete izai. ak ni Louddon ne zna za njega.

Barun je sjeo na slamaricu, prekriio stopala i posegnuo za kouljom. Navlaei je, pomislio je kako je svojim odvaznim inom upravo zamrsila situaciju. Odjednom je shvatio da se pita kako e Madelyne reagirati nakon to shvati njegov pravi naum. Unato svemu, odluio gaje provesti i tu, doista, nije bilo pomoi.

Madelyne je priekala da se odjene i navue ianu tuniku, pa uzela jedan od pokrivaa i prebacila mu ga preko leda. Potom se hitro spustila na koljena, naredila mu da isprui noge i pozorno se zagledala u njegova stopala. Izraz lica bio joj je zabrinut. Duncan je posegnuo za izmama, no sprijeila gaje u namjeri da ih navue. - Stopala se prvo moraju ugrijati objasnila je.

Duboko je uzdahnula smiljajui najbri nain da vrati toplinu u njegove smrznute udove. Glava joj je bila pognuta, a lice skriveno od Duncanova budna pogleda.

Uzela je drugi pokriva, omotala ga oko njegovih nogu, pa oito promijenila miljenje. Odmahnula je glavom i maknula ga u stranu. Bez rijei je svukla plat pa izvadila bode to gaje bila zataknula za pojas nainjen od upletenih konih traka i spustila ga na slamaricu tik do Duncanove ruke. Razvezavi pojas bacila gaje u stranu pa polako podigla ta-mnozelenu haljinu, zajedno sa svilenom podsuknjom boje marelice nekoliko centimetara iznad koljena.

Zauen njezin neobinim ponaanjem, Duncan je utke ekao da objasni to smjera. No Madelyne je i dalje uporno utjela. Duboko je udahnula, zgrabila njegova stopala i hitro, prije nego to stigne jo jednom razmisliti, priljubila ih uz svoj trbuh.

Osjetivi ledeni dodir njegove koe na svojoj, ispustila je kratak i otar uzdah pa naglo povukla haljinu preko njegovih stopala, vrsto je omotala oko njih i obgrlila ih rukama. Opazivi kako joj ramena podrhtavaju, Duncan je na trenutak pomislio kako bi se mogla smrznuti nastavi li upijati njegovu hladnou.

Bio je to najnesebiniji in koji je ikada doivio.

Ubrzo mu se osjet vratio u stopala. Tabani su ga pekli poput eravice, a bol koji se pritom javio bio je toliko jak da vie nije mogao mirno sjediti. Pokuao je izvui noge ispod njezine haljine, ali nije mu dopustila. Umjesto toga pojaala je stisak.

- Bol je dobar znak proaputala je. Uskoro e nestati. Usto, trebali biste biti sretni to ita osjeate dodala je.

Zvuk ukora u njezinu glasu nije mu promaknuo. Iznenaen, podigao je obrve. Madelyne je podigla pogled i susrela se s njegovim. - Ne biste se nali u tom poloaju da niste bili toliko lakomisleni - pourila se objasniti. Nadam se da ste iz toga izvukli dobru pouku. Sljedei put neu vas moi spasiti - dodala je blaim tonom. ak se i pokuala nasmijeiti, no bio je to, u najmanju ruku jadan pokuaj. Znam da ste pomislili da e se Louddon ponaati asno. No pogrijeili ste. Louddon ne zna stoje ast - nastavila je. Budete li to ubudue imali na umu, moda ete poivjeti dovoljno dugo da doekate starost.

Skrenuvi pogled, pomislila je na cijenu koju e morati platiti zbog njegova osloboenja. Louddonu nee trebati dugo kako bi shvatio daje upravo ona umijeala prste u bijeg njegova zarobljenika. Hvala Bogu stoje njezin brat napustio zamak prije nego stoje oekivala, ostavivi joj dovoljno vremena da se pozabavi pripremama za provedbu svog nauma.

Prije svega, pobrinut e se da se taj luak sigurno udalji od zamka, a nakon to ode svojim putem, razmislit e o posljedicama svoga djela. Nije eljela sada o tome razmiljati. -Stoje, tu je proaputala je, pokuavajui prikriti prizvuk oaja u glasu.

Duncan se nije potrudio odgovoriti na njezinu primjedbu, pa je zautjela. Nastupila je mukla tiina. Madelyne je osjetila kako je preplavljuje nelagoda. Poeljela je da Duncan kae neto, bilo to, da olaka napetost. No i dalje je uporno utio. Pomisao da dri njegova gola stopala priljubljena uz svoj trbuh, nije joj ni najmanje godila. Ako bi mu palo na pamet da ih podigne, dotaknuo bi joj grudi. Licem joj se razlilo rumenilo. Plaho je podigla pogled, pokuavajui dokuiti to barun misli o neobinu nainu na koji gaje odluila zagrijati.

ekao je da to uini. Dugi trenutak zurili su jedno u drugo. Oi su joj plave poput neba i bistre poput gorskog jezera, zakljuio je. I nimalo nalik na oi njezina brata. No izgled umije biti varljiv, podsjetio se, unato tomu to gaje njezin otvoren i bezazlen pogled doista oparao. Nije si mogao dopustiti da postane neoprezan. Madelyne je bila sestra njegova neprijatelja, nita vie i nita manje od toga. Lijepa ili ne, nije bila nita vie od pijuna kojim e tog demona natjerati u klopku.

Madelyne je pomislila kako su mu oi sive i hladne poput elika. Lice mu je bilo kao od kamena isklesano, jednako hladno i bezosjeajno.

Kosa mu je bila tamnosmea, duga i blago kovrava, no to nije ni najmanje ublailo dojam odsutnosti toplih osjeaja. Usnice su mu bile pretvrde, eljust prevrsta, a u kutovima oiju nije imao ni jedne jedine bore. Nije izgledao kao ovjek koji se umije smijati. Ne, s nelagodom je pomislila, izgledao je upravo onoliko kruto i hladno koliko je njegov poloaj zahtijevao. Prije svega, bio je ratnik, a tek potom plemi. Pretpostavila je da pri takvu poretku u njegovu ivotu nema mjesta smijehu.

Odjednom je shvatila da nema ni najmanjeg pojma o tome to se odvija u njegovu umu. To, to ni uz najbolju volju ne moe dokuiti to misli, prilino ju je uznemirilo. Kratko se nakaljala pokuavajui prikriti nelagodu. Bi li pokuala nastaviti razgovor? Moda e joj, ako progovori, izgledati manje hladno i kruto.

Jeste li doista pomislili da biste se mogli sami suoiti s Louddonom, barune? upitala je. ekala je da joj odgovori, no budui da nije, njezina napetost se pojaala. Uzdahnula je. Jednako je tvrdoglav koliko i nepromiljen, ogoreno je pomislila. Spasila mu je ivot, a nije se potrudio ni jednom rijei zahvaliti joj na njezinu hrabru inu. Bilo je oito da ni najmanje ne dri do pravila lijepa ponaanja. Posve u skladu s njegovim izgledom i glasom koji gaje pratio, zakljuila je.

Bojala ga se. Shvativi tu injenicu, odjednom se razljutila i istog trenutka prekorila zbog takva budalasta ponaanja. Nebesa, nije rekao ni rijei, a ipak je drhtala pred njim poput djeteta.

To je zato stoje tako velik i jak, zakljuila je. Sobiak u kojemu su se nalazili inio se premalenim za njega. Barun je ispunio prostor svojom pojavom i zato se pred njim osjeala toliko siunom.

- Kada odete odavde, ne pomiljajte na povratak nastavila je. Bila bi to kobna pogreka. Sljedei put Louddon nee propustiti priliku da vas ubije.

Nije joj odgovorio. Umjesto toga, polako je izvukao noge ispod njezine haljine, namjerno klizei povrinom stopala po glatkoj koi njezinih bedara.

Madelyne je, sputena pogleda, ostala kleati pred njim. Ispod oka promatrala je kako navlai arape i izme. Kad je zavrio, polako se sagnuo, podignuo njezin koni remen i pruio joj ga.

Nasmijeila se i posegnula za njim, pomislivi kako joj tim potezom upravo daje do znanja da ipak umije biti paljiv i ljubazan. Bila je to izvjesna ponuda mira, i ona e je, dakako, prihvatiti. Nakon toga sigurno e joj se zahvaliti.

Djelovao je brzo poput munje. Zgrabio ju je za lijevu ruku, stegnuo joj remen oko zapea pa hitro posegnuo za desnom. U tili as, prije nego to je stigla shvatiti to se zbiva, obje ruke bile su joj svezane.

Zaprepatena, zurila je u vlastite ruke, pa polako podigla pogled ne trudei se prikriti smetenost.

Vidjevi izraz njegova lica, stresla se od jeze. U nevjerici je odmahnula glavom.

Napokon je progovorio. Nisam tu zbog Louddona. Doao sam po tebe, Madelyne.DRUGO POGLAVLJE

"Moja je osveta, ja u je vratiti..." Novi zavjet, Poslanica Rimljanima 12:19

Jeste li sili s uma? apnula je. Zvuala je istinski preneraeno.

Nije joj odgovorio, no iz naina na koji ju je pogledao shvatila je da njezino pitanje smatra posve izlinim. Primio ju je za ramena i pomogao joj da se osovi na noge. Da nije, pala bi nazad na koljena. udno, ali bio je prilino njean za ovjeka njegove veliine. Ta spoznaja jo ju je vie zbunila.

Ni uz najbolju volju nije mogla shvatiti to izvodi. On je bio zarobljenik, a ona njegova izbaviteljica. Ne moe biti da nije svjestan te injenice. Spaavajui njega, stavila je na kocku vlastiti ivot. Nebesa, svojim tijelom ugrijala je njegova smrznuta stopala. Uinila je sve stoje mogla, najvie to se usudila.

Bez rijei ju je promatrao, pogledom koji je vie dolikovao divljaku nego plemiu, posve u skladu sa svojom reputacijom. Mo i samosvjesnost koja je zraila iz njega bila je toliko snana da se pred njim osjeala posve bespomonom. Oajniki se trudila izdrati njegov ledeni pogled, no znala je da ne moe prikriti drhtanje.

Pogreno je shvatio njezinu reakciju. Sagnuo se, podigao njezin plat, prebacio joj ga preko ramena pa spojio krajeve na njezinim bujnim grudima, pritom ih ovla dotaknuvi. Nije imala dojam daje to namjerno uinio, no nagonski je ustuknula. Izraz njegova lica postao je jo mraniji i zagonetniji.

Bez rijei zgrabio ju je za ruke, povukao je prema vratima i dalje, niz dug mraan hodnik.

Morala je trati da bi odrala korak s njim, u protivnom bi je vukao za sobom. Zato se elite sukobiti s Louddonovim vojnicima kad je to posve nepotrebno?

Nije odgovorio, no odluila je ustrajati. Zaboga, iao je u susret vlastitoj smrti. Morala gaje zaustaviti. Molim vas, ne inite to. Stanite i sluajte to vam govorim, barune. Mora da vam je hladnoa pomutila um. Ubit e vas u dahu je izgovorila i svom snagom pokuala oduprijeti se njegovu elinom stiska. Uzalud. Nije ak ni usporio korak.

Doavola, ostane li tako tvrdoglav, kako e ga spasiti?

Stigli su do masivnih drvenih vrata. Otvorio ih je nogom, toliko silovito da su krila udarila o kameni zid i raspala se u komadie.

Zakoraio je u dvorite i povukao je za sobom. Osjetivi nalet ledenog vjetra na licu, Madelyne je pomislila kako je upravo dobila estoku pljusku. Njezino vrsto uvjerenje da je plemi siao s uma u tili as pretvorilo se u prah i pepeo. O ne, nije bio lud.

Dokaz je bio posvuda oko nje. Pred sobom je ugledala vie od stotinu vojnika, a jo njih sputalo se sa zidina, brzo poput vjetra i tiho poput lopova. Svi do jednoga bili su odjeveni u plavo bijele odore baruna od Wextona.Madelyne je bila toliko zaprepatena prizorom da nije opazila kako je Duncan vie ne dri. Tek kad je u hodu udarila u njegova lea i nagonski se uhvatila za njegov plat da ne padne, shvatila je daje vie ne vue za sobom.

Mirno je stajao pred svojim vojnicima, niim ne pokazujui daje svjestan njezine nazonosti, kao ni toga da ga vrsto dri za plat kao da joj ivot ovisi o tome. Madelyne je iznenada shvatila da bi mogao pomisliti kako se pokuava sakriti iza njegovih leda ili, to je bilo jo gore, da trai njegovu zatitu. Istog trenutka pustila je njegov plat i hrabro stala uz njega tako daje svi mogu vidjeti. Vrh njezine glave dosezao je do visine njegovih ramena. Prkosno se ispravila, pokuavajui oponaati njegovo bahato dranje. Iskreno se nadala da njezin strah nije toliko vidljiv.

Nebesa, bila je prestravljena. Pravo reeno, nije se bojala smrti. Vie od svega strahovala je od naina na koji e umrijeti. Hoe li smrt doi brzo ili polako? Od pomisli na umiranje u mukama zamalo joj je pozlilo. Kako e to podnijeti? Uloila je puno vremena u uenje samokontrole i nije se eljela slomiti. Ipak, hoe li se u posljednji trenutak pretvoriti u kukavicu? Ta pomisao toliko ju je uznemirila da se jedva uspjela suzdrati da istog trenutka ne vrisne kako eli biti prva koja e na vratu osjetiti ledenu otricu maa. No preklinjanje za brzu smrt takoer bi bio kukaviki in, zar ne? I najgore od svega, rijei njezina brata u tom bi se sluaju u potpunosti obistinile.

Barun Wexton nije imao pojma o mislima koje se vrzmaju glavom njegove zarobljenice. Kada je nakratko spustio pogled na nju, spokojan izraz njezina lica prilino gaje iznenadio. Djelovala je posve mirno, gotovo bezbrino. Ipak, bio je siguran da e se njezino uzvieno dranje uskoro promijeniti. Postat e svjedokom njegove osvete, koja e zapoeti potpunim razaranjem njezina doma. Nijednog trenutka nije dvojio da e ga u suzama preklinjati za milost prije nego to zavri.

Jedan od vojnika probio se naprijed i stao pred baruna. Ma-delyne je na prvi pogled opazila kako prilino nalikuju jedan na drugoga i zakljuila da su sigurno u rodu. Vojnikova kosa bila je jednake tamnosmee, gotovo crne boje i bio je jednako miiav, no ni priblino toliko visok poput baruna. Bilo kako bilo, potpuno ju je ignorirao i obratio se izravno barunu. Duncane? Hoe li napokon narediti napad ili e nas ostaviti da stojimo tu do jutra?

Duncan. Zvao se Duncan. udno, ali to stoje saznala njegovo ime na neki ju je nain umirilo. Duncan... doista, sada joj je djelovao malo vie poput ovjeka.

Dakle, brate? - ustrajao je vojnik. Saznavi u kakvu su rodu, Madelyne je napokon shvatila zato barun doputa da mu se vazal obraa tako drskim tonom.

Vojnik, koji je sudei po mladenaku izgledu i nedostatku oiljka iz bitaka morao biti njegov mlai brat, napokonje svrnuo pogled na Madelyne. Po izrazu njegova lica bilo je jasno daje prezire. Izgledao je kao da bije najradije pljusnuo. ak se i odmaknuo korak dalje od nje, kao daje gubava.

Louddon nije ovdje, Gilarde blago je odvratio Duncan tonom koji je Madelyneino srce ispunio novom nadom. - Tada ete se vratiti kui, gospodine? upitala je pogledavi ga.

Nije joj odgovorio. Zaustila je da ponovi pitanje, no vazal ju je preduhitrio obasuvi je nizom uvreda. Pravo reeno, veina rijei koje je izgovorio bila joj je posve nepoznata, no po nainu na koji je rigao vatru i po munjama koje su pritom sijevale iz njegovih oiju zakljuila je da su grene.

Duncan mu je upravo namjeravao narediti da prekine svoj djetinjasti ispad, no osjetivi kako gaje Madelyne vrsto primila za ruku, bio je toliko zaprepaten daje potpuno zaboravio na brata.

Priljubila se uz njega i cijelim tijelom drhtala, no unato tomu, izraz lica bio joj je miran. Bez rijei zurila je u Gilar-da. U nedoumici je odmahnuo glavom. Znao je da njegov brat nema pojma koliko je prestraena. U stvari, i daje znao, dvojio je bi li mu uope bilo stalo.

Gilardovo ponaanje odjednom gaje poelo ivcirati. Madelyne je bila njegova zarobljenica i nita vie od toga. Louddon je bio njegov neprijatelj, a ne ona, i to prije Gilard shvati kako se treba ponaati prema njoj, to bolje. Dosta -naglo je izgovorio. Louddon je otiao. Tvoje kletve nee ga vratiti.

Naglo je izvukao ruku iz njezine, zatitniki je obgrlio oko ramena i privukao je k sebi estinom koja ju je zamalo oborila s nogu. Zapanjen tim oitim izrazom naklonosti, Gilard je otvorenih usta zurio u njega.

Louddon je vjerojatno krenuo na jug, Gilarde. U protivnom bismo ga opazili - zakljuio je Duncan.Madelyne se nije mogla suzdrati od upletanja. I sada ete poi kui? upitala je, nadajui se da ne zvui kao da ih gorljivo pokuava nagovoriti na to. - Moete se s njime sukobiti drugi put - predloila je, trudei se potaknuti ih da razmiljaju razumno.

Obojica su se okrenula i bez rijei se zagledala u nju. Nijedan se nije potrudio odgovoriti joj, no izrazi njihovih lica jasno su govorili kako misle da se rastala s pameu.

Madelyne je osjetila kako je ponovo preplavljuje strah. Od barunova ledena pogleda zadrhtala su joj koljena. Hitro je spustila pogled, sramei se do dna due zbog slabosti svoga karaktera. Nisam luda promrmljala je. -Jo uvijek stignete otii prije nego to vas zarobe.

Duncan se nije osvrtao na njezine rijei. Zgrabio je remen kojim su joj ruke bile svezane i povukao je prema drvetu uz koje je bio svezan prije nego to gaje oslobodila. Pokuavajui slijediti njegov dugi korak, dvaput se spotaknula u hodu. Koljena su joj klecala od straha. Kad ju je napokon pustio, oslonila se o drvo, ekajui to e biti dalje.

Dugi trenutak bez rijei ju je promatrao. Shvatila je da joj alje nijemo upozorenje da ostane gdje jest. Tada se polako okrenuo i uperio pogled u vojnike. iroko raskreenih bedara i ruku poloenih na bokove, mirno je ekao da privue njihovu pozornost. Cijelim tijelom zraio je oholim samo-puzdanjem. - Ona je moja zagrmio je glasom od kojeg se ledi krv u ilama. - Nitko je nee ni pipnuti.

Madelyne je hitro svrnula pogled na zamak. Duncanov glas bio je toliko snaan da su ga vojnici u unutranjosti morali uti. No, budui da se nitko nije pojavio na vratima, zakljuila je da gaje snaan vjetar ipak priguio.

Kad je zakoraio u namjeri da se udalji, zgrabila gaje za nadlakticu pokuavajui ga zaustaviti. Otre spojke njegove iane tunike usjekle su joj se u dlanove. Iskrivila je lice od nelagode, iako nije bila sigurna je li to zbog bola ili njegova bijesna pogleda. Stajao je toliko blizu nje da su im se grudi dodirivale. Morala je zabaciti glavu posve unatrag da bi ga mogla pogledati u oi.

Ne razumijete, barune - naglo je izgovorila. - Kad biste barem htjeli sluati to vam elim rei, shvatili biste koliko je vaa zamisao suluda.

Moja zamisao je suluda? ponovio je Duncan, jednako preneraen time to ga se usudila zaustaviti kao i sadrajem njezine izjave. Nije mogao shvatiti zato uope eli sluati o emu ta luda ena trabunja. Dodavola, upravo gaje grubo uvrijedila. Da se radilo o mukarcu, dosad bi ve bio mrtav. Ipak, sudei po bezazlenu izrazu njezina lica i usrdnoj molbi koju je zauo u njezinu glasu, zakljuio je da nije svjesna to je upravo uinila.

Madelyne je pomislila kako izgleda kao da bi je najradije sastavio sa zemljom. Svom snagom trudila se da ne obori oi pod njegovim prijeteim pogledom. - Ako ste doli po mene da biste se osvetili mom bratu, uzalud ste gubili vrijeme - tiho je prozborila.

Pokuavate li rei da niste vrijedni truda? odvratio je. -Jasno da nisam. Mom bratu nije nimalo stalo do mene.

Ne znaim mu nita i sigurna sam da se to nee promijeniti - objasnila je. Duncan nije sumnjao kako doista vjeruje u to. - Zaponete li bitku, svi ete do jednoga izginuti. Bit ete najmanje dvostruko nadjaani. U podrumu zamka su prostorije u kojima spava jo stotinu vojnika. im uju zvuk bitke, pridruit e se ostalima. Sto kaete na to? - izazovno je upitala.

Duncan ju je bez rijei promatrao. Izraz lica bio mu je zagonetan. Madelyne je uputila tihu molitvu Svevinjem da ga prosvijetli, nadajui se da e ga novosti koje je upravo uo natjerati da shvati ludost svoga nauma.

Nadala se uzalud. Njegova reakcija nije bila ni priblino onakva kakvu je oekivala. Jednostavno je slegnuo ramenima.

Shvativi kako ga se njezine rijei nisu ni najmanje dojmile, razljutila se. Je li mogue daje toliko glup da svjesno srlja u smrt?

- Uzalud sam se ponadala da biste mogli postupiti razumno, zar ne? Ne mogu vas uvjeriti da odustanete zakljuila je.

- Ne - odvratio je. Iskra koja je na trenutak zasjala u njegovim oima uvelike ju je iznenadila. No nestala je prije nego to je stigla razmisliti o tome to je vidjela. Vjerojatno se zabavlja na njezin raun, zakljuila je.

Moda bi ga i upitala misli li doista daje ovo najbolji trenutak za alu, da se usudila. Ali nije. Dugi trenutak nastavio je zuriti u nju. Zatim je polako odmahnuo glavom, okrenuo se i poao prema zamku. Oito je zakljuio daje protratio dovoljno vremena na razgovor s njom.

Ako ve nita drugo, barem je nije ostavio u dvojbi oko svojih namjera. Po mirnu izrazu njegova lica i sporu, gotovo lijenu koraku, zakljuila je da ni najmanje ne dri do njezinih upozorenja.

No ona je znala bolje. Od strepnje koja ju je iznenada obuzela osjetila je kako joj se eludac stee u uareni vor. Po-mislivi da e povratiti, duboko je udahnula i prisilila se potisnuti u koja joj se skupila u grlu. Istodobno, mahnito se trudila razvezati vor na rukama. Panika koja ju je obuzela kad je shvatila daje zamak pun slugu, uinila je taj pokuaj nemoguim. Sumnjala je da e Duncanovi vojnici obraati pozornost na nenaoruane. Vojnici njezina brata sigurno ne bi pravili razliku. Ubili bi svakoga tko bi im stao na put.

Znala je da e uskoro umrijeti. Napokon, bila je Louddo-nova sestra i sigurno je nee potedjeti. No ako bi prije toga uspjela spasiti nevine ljude od smrti, ne bi li to dalo svrhu njezinu kratku ivotu? Nebesa, kad bi spasila samo jedan ivot, to bi doista bilo vano... nekome.

Pogleda uprta u baruna i dalje je pokuavala olabaviti konopac na zapeima. Doavi do podnoja stuba ispred zamka, Duncan se polako okrenuo i pogledom okruio svoje vojnike. Izraz njegova lica nije ostavljao ni najmanjeg mjesta dvojbi o njegovim namjerama. Oi su mu plamtjele od gnjeva.

Polako je podigao ma visoko u zrak. Taj put Madelyne je bila sigurna da u zamku nema osobe koja ga nije ula.

- Bez milosti zagrmio je.

Zauvi zvuke bitke, Madelyne je u agoniji nakratko sklopila oi i brzo ih otvorila, shvativi da njezin um i protiv njezine volje proizvodi jezive slike ubijanja koje se upravo odvijalo unutar zidina zamka. Nikad dosad nije svjedoila bitki i jedino stoje o tome znala, ula je iz pria vojnika koji su se naveliko hvastali svojim junakim pothvatima i pobjedama. No nijedan od njih nije govorio o ubijanju, i kada se bitka proirila izvan zamka, pruajui joj pogled na prizore iz najdubljeg pakla, sledila se. Louddonovi vojnici padali su kao pokoeni pred njezinim oima, plaajui vlastitom krvlju odanost svom gospodaru.

Iako su bili brojano nadmoniji, vojnici njezina brata nisu bili ni priblino toliko dobro osposobljeni za bitku poput Duncanovih. Promatrala je kako jedan od njih podie ma na baruna i gubi ivot prije nego stoje njime stigao zamahnuti. Drugi je u aru bitke uperio koplje u njega i u tili as ostao zaprepateno zuriti u ono to mu je ostalo od ruke. Stravian krik proparao joj je ui kada se sruio na zemlju natopljenu vlastitom krvi.

Promatrajui prizore jeziva masakra, ponovo je osjetila kako je obuzima slabost. Zatvorila je oi pokuavajui potisnuti slike uasa koji se odvijao pred njom, no nije pomoglo. I dalje su je proganjale.

Momak, za kojeg je pretpostavila daje Duncanov titonoa, dotrao je do nje. Bio je plavokos, nizak i miiav, pomalo zdepast. S bodeom u rukama stao je ispred nje.

Nije se osvrnuo daje pogleda. Cijelo vrijeme nije skidao pogled s baruna. Madelyne je zakljuila kako je zasigurno dobio naredbu daje uva. Malo prije vidjela je kako mu je Duncan neto kratko izgovorio.

Postrance je promatrala titonou. Grizao je donju usnicu, no nije mogla dokuiti ini li to iz straha ili zato stoje uzbuen. Odjednom je skoio i u trku je napustio jednako brzo kao to je i doao.

Pogledavi Duncana, opazila je daje ispustio tit. Momak je pojurio da ga podigne i u hitnji da to prije izvri taj zadatak, ispustio vlastiti bode.

Madelyne nije oklijevala. Potrala je, brzo ga podignula i pourila se natrag. Kleknula je na zemlju i pognula se tako da joj plat sakrije ruke i poela rezati remen. Otar miris paljevine ispunio joj je nosnice. Podigavi pogled, ugledala je kako iz prozora zamka izbijaju plameni jezici. Sluinad je bezglavo nahrupila prema vratima i u pokuaju da spasi goli ivot, pomijeala se s vojnicima.

Simon, stari Sas, probio se do nje. Suze su se slijevale niz njegove naborane obraze. Snana ramena bila su mu pognuta od oaja. Mislio sam da su vam presudili, gospo apnuo je i pomogao joj da se osovi na noge. Uzeo je bode iz njezinih ruku i presjekao vor. Istog trenutka vrsto gaje primila za ramena. Bjei, Simone. Ovo nije tvoja bitka. Pouri, tvoja obitelj te treba.

Ali, ne mogu vas ostaviti...

- Poi, prije nego to bude kasno - pourivala gaje.

Glas joj je bio promukao od straha. Simon je bio bogobojazan ovjek zlatna srca koji joj je nebrojeno puta dokazao naklonost i odanost. Cijeli ivot proveo je na imanju. Pravo na posjed i sve stoje na njemu sada je pripadalo Louddonu, i to je za sirotog ovjeka samo po sebi bila kazna. Bog nije mogao biti tako okrutan da zahtijeva jo i njegov ivot.

Poite sa mnom, gospo preklinjao je. Sakrit u vas. Madelyne je odluno odmahnula glavom. - Ne rekla je.

- Ne bismo daleko stigli. Barun bi poao za mnom. Molim te, posluaj me brzo je dodala vidjevi kako je zaustio da joj protuslovi. Idi viknula je i lagano ga gurnula naprijed.

Neka vas Bog uva - proaputao je starac. Stavio je bode u njezine ruke, kratko ih stisnuo i pourio prema golemim dverima u bedemu. Nije daleko stigao. Duncanov brat, u jurnjavi za novom metom na kojoj e iskaliti svoj bijes, estoko se zaletio u njega. Omamljen, starac se sruio na koljena. Zauen, Gilard je naglo zastao. Pomislivi kako se pred njim nalazi jo jedan neprijatelj, podigao je ma.

Glasno vrisnuvi, Madelyne je potrala prema njima i stala ispred Simona titei ga od Gilardove ubojite otrice.

- Makni se - prosiktao je Gilard ne sputajui ma.

- Neu - odbrusila je visoko podigavi bradu. Morat e prvo mene ubiti.

Gilard je istog trenutka podigao ma jo vie u zrak, dajui joj da znanja da e upravo to i uiniti. Lice mu je porume-njelo od bijesa. Madelyne je odjednom shvatila daje savreno sposoban ubiti je bez imalo grizoduja.

Duncan je krajikom oka spazio to se dogaa i pojurio prema njima. Gilard je bio na glasu po vatrenom temperamentu, no unato tomu bio je siguran da njegov brat nee nauditi Madelyne. Znao je da bi ga to kotalo ivota. Duncan je bio barun od Wextona, stoga su imanje i titula pripadali njemu. Bio on njegov brat ili ne, Gilard je bio samo vazal. Morao je potovati to pravilo. Duncan nije mogao biti jasniji. Madelyne pripada njemu. Nitko je nee ni pipnuti. Nitko.

Preostali sluge, njih tridesetak, takoer su svjedoili dogaaju. Umjesto da pobjegnu i dokopaju se slobode, stali su iza Simonovih lea, kao nijema potpora.

Madelyne nije ustuknula pred Gilardovim bijesnim pogledom. Spokojnim izrazom lica uspjeno je prekrivala duboki nemir koji je osjeala u sebi.

Duncan je stigao do njih upravo u trenutku da se svojim oima uvjeri u najbizarniji potez kojemu je ikada svjedoio. Njegova zarobljenica polako je podigla ruku i odmaknula gomilu gustih kovra s vrata. Nagnuvi glavu u stranu, mirnim glasom predloila je Gilardu da joj na tom mjestu prereze vrat, i pritom ga zamolila da bude barem toliko ljubazan da to uini brzo.

Gilard je bio preneraen njezinom reakcijom na njegov oiti blef. Posve smeten, polako je spustio ma.

im je krvava otrica nestala s njezina vidika, Madelyne je svrnula pogled na Duncana. Izraz lica i dalje joj je bio spokojan. - Protee li se vaa srdba na Louddona i na njegove sluge, barune? upitala je. - Hoete li ubiti nedune ene i mukarce samo zato to ih zakon prisiljava da slue mojemu bratu?

Prije nego stoje Duncan stigao odgovoriti, okrenula mu je lea, pruila ruku Simonu i pomogla mu da ustane. Govori se daje barun Wexton astan ovjek, Simone. Stani uz mene, zajedno emo se suoiti s njim, dragi prijatelju.

Okrenula se prema Duncanu i pogledala ga ravno u oi. Sada emo se uvjeriti je li barun uistinu astan ili nije nita bolji od Louddona.

Iznenada je shvatila da u ruci jo uvijek dri bode. Skrila ga je iza lea, rasparala podstavu plata i pustila da padne unutra, molei se da porub bude dovoljno vrst i ne popusti pod njegovom teinom. Istodobno je nastavila govoriti nadajui se da barun nije opazio to ini. Svi ovi dobri ljudi koji upravo stoje pred vama, uinili su sve to su mogli da me zatite od moga brata. Radije bih umrla nego dopustila da im itko nanese zlo. Izbor je na vama.

Kad je napokon progovorio, Duncanov glas bio je ispunjen prezirom. - Za razliku od vaega brata, gospo, ja se ne iivljavam na slabijima od sebe. Idi, starce, slobodan si. Povedi i ostale sa sobom.

Sluge nisu oklijevali posluati ga. Madelyne je promatrala kako se ure prema zidinama u elji da se to prije domognu slobode. Morala je priznati da ju je Duncanov dokaz milosra iznenadio. - Barune, imam jo jednu molbu rekla je svrnuvi pogled na njega. - Molim vas, ubijte me odmah. Znam daje kukaviki to to traim od vas, ali doista mije teko ekati. Uinite to morate i zavrimo s tim.

Vjerovalaje daje namjerava ubiti. Duncan je ponovo ostao zateen njezinim rijeima. Gospa Madelyne bila je najudnija ena koju je ikada sreo. - Nemam vas namjeru ubiti, gospo kratko je izgovorio i otiao, ostavivi je da zbunjeno gleda za njim.

Val olakanja proao je njezinim tijelom. Vjerovalaje daje rekao istinu. Izgledao je doista iznenaeno kad gaje zamolila da uini to mora... U stvari, nije li joj time upravo izrazio svoje priznanje i zahvalnost?

Prvi put u ivotu osjetila se poput slavodobitnice. Spasila je ivot baruna Wextona i stoga ju je odluio potedjeti. O da, napokon je dobila njegovo priznanje i poivjet e dovoljno dugo da moe o tome priati.

Bitka je bila zavrena. Prije nego to su staje pretvorili u vatrenu buktinju, vojnici su istjerali konje iz njih i potjerali ih na istinu izvan zidina za slugama koji su ve odmaknu-li prema svojim kuama. Madelyne nije mogla rei da joj se srce para od alosti to dom njezina brata nestaje u plamenu. To nikada nije bio njezin dom. Nije bilo sretnih uspomena koje bije vezale uz njega.

Ne, ni najmanje nije alila za njim, niti je bila ljuta zbog razaranja. Duncanova osveta bila je zasluena kazna za grijehe njezina brata. Te mrane i hladne noi barbarin u plemikom ruhu pravdu je uzeo u svoje ruke, i to je, prema njezinu miljenju, bio nadasve hrabar in. Jer, ruku na srce, nije bilo puno ljudi koji bi se usudili ignorirati mono prijateljstvo njezina brata s engleskim kraljem.

to je Louddon uinio barunu Wextonu da zanemari tu injenicu? I kakvu e cijenu morati platiti za taj brzoplet potez? Hoe li William II, kad uje to se dogodilo, traiti njegovu glavu? Kralj e, po svemu sudei, biti sklon udovoljiti Louddonu, bude li on tako elio. Louddonova veza s kraljem bila je, uljudno reeno, neuobiajena. Madelyne je ve prije ula da su osobito bliski prijatelji, ali tek prije tjedan dana shvatila je pravu prirodu njihova bliskog prijateljstva. Marta, konjuarova ena, imala je velik udio u rasvjetljavanju te zagonetke. Jedne veeri, kada je popila gutljaj vie vina, razvezao joj se jezik.

U prvi trenutak Madelyne je odbila povjerovati joj. Poru-menjela je do korijena kose i rekla joj da sigurno grijei. Louddon se nije nikada oenio jer je mlada dama kojoj je poklonio srce, na njegovu nesreu, preminula. Marta se nasmijala naivnosti svoje gospodarice i natjerala je da barem prizna da je takvo to mogue.

Do te veeri Madelyne nije imala pojma da mukarac moe biti intiman s drugim mukarcem, a spoznaja da je jedan od njih njezin brat, a drugi engleski kralj, cijelu priu uinila je jo odvratnijom. Pomisao da bi to mogla biti istina bila joj je toliko odbojna daje povratila cijelu veeru. Naravno, cijeli prizor bio je popraen salvom Martina smijeha.

- Spalite kapelicu.

Zauvi Duncanovu odrjeitu naredbu, Madelyne se mislima vratila u sadanjost. Istog trenutka podigla je rub svoje haljine i pojurila prema kapelici, nadajui se da e imati dovoljno vremena da iz nje pokupi malu torbu sa svojim stvarima, prije nego to vojnici izvre njegovu naredbu. Nitko na nju nije obraao pozornost.

Duncan ju je presreo netom prije ulaza. Poloio je ruke na zid s njezine lijeve i desne strane, sprijeivi je da nastavi. Kratko je vrisnula i okrenula se da ga pogleda.

Ne postoji mjesto na kojemu se moe skriti od mene, Madelyne - blago je rekao. Zaboga, zvuao je kao da se dosauje.

- Ne skrivam se ni od koga odvratila je, trudei se otkloniti ljutnju iz svoga glasa.

- U tom sluaju, vjerojatno eli izgorjeti zajedno s kapelicom? upitao je. - Ili si naumila posluiti se tajnim prolazom koji si mi spomenula?

Nijedno ni drugo odvratila je. Sve moje stvari su unutra. Pola sam po njih. Budui da si rekao da me nee ubiti, pomislila sam da e mi trebati, dodala je, iznenada odluivi da nakon svega to su zajedno proli, moe prijei na intimniji nain oslovljavanja.

Budui daje i dalje utio, odluila je ponovo pokuati. Dodue, nije bilo lako sastaviti suvislu reenicu dok ju je netremice promatrao. Nisam traila da mi da konja s kojim bih mogla pobjei, elim samo torbu koju sam skrila iza oltara.

Nisi traila? - tiho je ponovio. Madelyne nije mogla odluiti zbunjuje liju vie njegovo pitanje ili nain na koji se osmjehnuo. Oekuje li da doista povjerujem kako si ivjela u crkvi?

Poeljela je imati vie hrabrosti pa da mu kae kako ju nije briga to e vjerovati. Nebesa, zbilja je bila kukavica. Ipak, trud koji je tijekom godina ulagala u sebe, sada se pokazao korisnim. Nain na koji je nauila uspostaviti nadzor nad svojim osjeajima, bio je bolan ali isplativ. Pogled koji mu je uzvratila bio je posve miran. Uspjela je potisnuti ljutnju. ak je i slegnula ramenima.

Duncanu nije promaknuo bljesak srdbe u njezinim plavim oima. Kao ni izraz poruge koji se kratko pojavio na njezinu licu i nestao takvom brzinom da ga sigurno ne bi opazio da ju nije tako paljivo promatrao. Vjetina kojom je kontrolirala osjeaje bila je doista zapanjujua, i posve neobina za enu.

- Odgovori mi, Madelyne. Oekuje li kako u povjerovati da si ivjela u crkvi?

Nisam ivjela u crkvi odvratila je, shvativi da vie ni trenutka ne moe izdrati njegov uporan pogled. Samo sam sakrila svoju torbu unutra, tako da mogu pobjei im svane zora.

Duncan se namrtio. Dri li ga toliko blesavim da misli kako e doista povjerovati u tako nevjerojatnu priu? Nema ene koja bi napustila sigurnost svoga doma u ova nesigurna vremena. I kamo bi, uostalom, pola?

Odluio ju je pustiti da uini to eli, samo da bi vidio kako e reagirati kad se ispostavi daje lagala. - Moe otii po svoju torbu.

Madelyne nije imala namjeru dalje se prepirati s njim. Brzopleto je zakljuila kako joj dozvolom da uzme torbu ujedno daje i dozvolu da napusti imanje. Ipak, eljela je biti sigurna da ga nije pogreno razumjela. I nakon toga mogu napustiti imanje? naglo je upitala. Doavola, nije uspjela prikriti podrhtavanje glasa, no u vezi s tim sada se vie nita nije moglo uiniti.

Naravno, Madelyne, napustit e imanje s osmijehom je odvratio. Zauena tom iznenadnom promjenom, pozorno se zagledala u njega, pokuavajui mu proitati misli. Dakako, bio je to uzaludan pokuaj. Duncan je dobro prikrivao osjeaje, predobro da bi iz izraza njegova lica mogla zakljuiti to misli.

Sagnula se ispod njegove ruke i potrala u kapelicu. Duncan ju je slijedio u stopu.

Torba je bila tono tamo gdje ju je dan prije ostavila. Hitro ju je podigla i stisnula uz sebe, pa svrnula pogled na Duncana. Zaustila je da mu zahvali, no vidjevi iznenaen izraz njegova lica, predomislila se.

Nisi mi vjerovao? upitala je. Sudei po tonu njezina glasa, nije bila nita manje iznenaena od njega.

Umjesto odgovora, ponovo se namrtio. Bez rijei se okrenuo i zaputio prema izlazu. Madelyne ga je slijedila. Ruke su joj se toliko tresle da je jedva drala torbu u naruju.

Zakljuila je kako je sav uas kojem je svjedoila napokon svom snagom prodro u njezin um, prijetei daje slomi. To-liko krvi, toliko smrti. eludac joj se ponovo zgrio i pretvorio u uarenu loptu, i sve emu se nadala, bilo je da e uspjeti odrati prisebnost dok se Duncan i njegovi vojnici ne udalje.

Kratko nakon njihova izlaska kapelica se pretvorila u vatrenu buktinju. Plameni jezici koji su nahrupili kroz prozore i vrata u tili as progutali su maleno zdanje, poput zvijeri koja udi to prije utaiti glad.

Madelyne je bez rijei promatrala kako kapelica nestaje u plamenu, posve nesvjesna da vrsto dri Duncanovu ruku. Shvativi to ini, brzo ju je pustila.

Okrenuvi se, vidjela je kako je veina vojnika ve uzjaha-la. U tiini su ekali barunovu naredbu za polazak. Nasred istine stajao je najudesniji pastuh kakvog je ikada vidjela. Bio je najmanje za dvije irine dlana vii od ostalih konja, i bijel poput snijega. Plavokosi titonoa oito je imao problema s obuzdavanjem jogunaste ivotinje. Madelyne nije ni trenutka dvojila da pastuh pripada Duncanu. Tako velik i jak, posve mu je odgovarao i stasom i rastom, a o naravi da se i ne govori.

Pokretom ruke Duncan ju je pozvao da ga slijedi. Na-mrtila se na njegovu naredbu, ali ipak je nagonski pola za njim. Sto se vie pribliavala golemom pastuhu, njezin strah postajao je sve vei. Odjednom, strana sumnja probila se na povrinu njezina uma.

Nebesa, barun nema namjeru pustiti je da ode svojim putem.

Duboko je udahnula pokuavajui se smiriti. Doista je previe uznemirena da bi mogla bistro razmiljati. Naravno daje nee povesti sa sobom. Zato bi uinio takvu ludost? Napokon, to bi s njom? Nije mu bila ni od kakve koristi.

Ipak, morala se u to uvjeriti. Nema me namjeru povesti sa sobom, zar ne? - naglo je upitala, svjesna da joj glas zvui pretjerano napeto. Ni uz najbolju volju nije uspjela prikriti strah.

Okrenuo se, uzeo torbu iz njezinih ruku i dobacio je ti-tonoi. Upravo je dobila odgovor koji je traila. Zapanjeno je promatrala kako se penje u sedlo i prua joj ruku da joj pomogne uzjahati.

Odluno je zakoraila unatrag. Tako joj Boga, nema anse da ga poslua. Jedno je bilo sigurno: prihvati li njegovu ponudu i uzjae tog vrajeg konja, osramotit e se kao nikada u ivotu. Ili e se onesvijestiti ili e, to je bilo jo gore, poeti vritati. Iskreno reeno, radije bi umrla nego doivjela takvo ponienje.

Nije se bojala njega, nego konja. alosno ali istinito, nedostajalo joj je osnovno znanje jahanja. Uspomene na nekoliko munih lekcija kojima se Louddon tijekom njezina odrastanja posluio kao orujem da bije prestravio, jo uvijek su je povremeno proganjale. Iako je bila potpuno svjesna da se radi o nerazumnom djejem strahu, nije ga mogla prevladati.

Povukla se jo korak unatrag. Polako je odmahnula glavom, dajui mu do znanja da odbija njegovu ponudu. Nije ni najmanje dvoumila oko svoje odluke. Ako je to ono to eli, moe je i ubiti, ali nee se popeti na tog pastuha.

Bez razmiljanja okrenula mu je leda i poela hodati, nemajui pojma kamo ide. Noge su joj toliko drhtale, da se nekoliko puta spotaknula. Panika ju je posve zaslijepila i jedino o emu je mogla razmiljati, bilo je da uini idui korak.

Doavi do osakaena tijela jednog od Louddonovih vojnika, naglo je zastala. Lice mu je bilo izoblieno u stravinu grimasu. Odjednom se sledila. Bez rijei stajala je na mjestu tog stravinog pokolja, pogleda uprta u mrtvog vojnika. Odjednom, uinilo joj se kako uje jezive krikove umiruih. Pokrila je ui da ih ne uje, ali nije pomoglo. I dalje su nadolazili, obruavajui se na nju poput bujice. Madelyne se napokon slomila. Njezin prodoran vrisak pomijeao se s njihovima u dugoj, munoj agoniji.

Zauvi njezin vrisak, Duncan je naglo podbo konja. Stigavi do nje, hitro se sagnuo i podigao je u sedlo.

Osjetivi njegove ruke na svom tijelu, Madelyne je prestala vritati. Poput djeteta, stisnula se uz njega naslonivi lice na njegovu ianu tuniku. Bez rijei je podigao kapuljau njezina ogrtaa i pokrio joj glavu, oito u namjeri da njezino glatko lice zatiti od prstena koji bi ga mogli izgrepsti. Zatim je skinuo plat i omotao je njime.

Nije preispitivao vlastitu potrebu da joj ugodi. Prisjetio se kako je kleala pred njim trudei se ugrijati njegova smrznuta stopala. Bio je to nesebian in, i najmanje stoje mogao bilo je da joj jednako nesebino uzvrati. Napokon, samo on, i nitko drugi, bio je kriv za sve njezine patnje.

Duboko je uzdahnuo. To se vie nije moglo promijeniti. Dodavola, sve je trebalo biti tako jednostavno. Dopusti eni da se uplete, i sve e se zamrsiti.

Stvari su sada bile posve drugaije. Iako je znao da Madelyne toga nije svjesna, uprskala je njegov plan. Ipak, svialo mu se to ili ne, pronai e nain da s time izae na kraj. Jer, unato tomu to nije mogao odluiti ljuti li ga taj udesni prevrat ili oduevljava, u jedno je bio siguran: nee je moi pustiti od sebe.

vre ju je privio u naruje i napokon dao znak za pokret. Priekao je da kolona proe pokraj njega, a kad je i posljednji vojnik nestao izvan zidina, svrnuo je pogled na poprite bitke. Gilard i mladi titonoa utke su stajali uz njega.

Osjetivi kako ga Madelyne netremice promatra, polako je spustio pogled. Dugi trenutak bez rijei gledali su jedno u drugo.

- Oko za oko, Madelyne.ekala je da nastavi, nadajui se da e joj rei stoje njezin brat uinio da pobudi toliku udnju za osvetom, no nije. utke ju je promatrao, kao da oekuje da shvati. Bilo je oito da nema namjeru objanjavati razloge svog okrutnog postupka. Ipak, mogla je to razumjeti. Pobjeda ne zahtjeva opravdanja.

Polako je svrnula pogled na zgarite. Prisjetila se jedne od pria o punskim ratovima, koju joj je njezin ujak, otac Berton esto ponavljao. U davna vremena vodilo se mnogo ratova, a unato tomu to sveta crkva nije blagonaklono gledala na takvu poduku, otac Berton odluio ju je uputiti u povijesna zbivanja, iako je znao da po strogim crkvenim pravilima takvo to nipoto ne bi smio. injenica da riskira kaznu crkvenih starjeina ako bi do njihovih uiju dopro samo nagovjetaj o tome to radi, nije ga u tome ni najmanje omela.

Posljedice stranog razaranja kojima je upravo svjedoila podsjetile su je na priu o Kartagi. Nakon treeg, posljednjeg rata izmeu dviju monih sila, pobjednici su Kartagu pretvorili u prah i pepeo. Ono to nije bilo spaljeno, do temelja je razoreno, tako da nije ostao ni kamen na kamenu. Na kraju, plodno tlo posuto je solju tako da na njemu vie nita ne moe rasti.

Povijest se ponovila te noi. Sve stoje Louddon posjedovao do temelja je razoreno i pretvoreno u prah i pepeo.

- Delenda est Carthago * proaptala je, ponavljajui uvene rijei kojima je rimski senator Cato zavravao svaki govor u senatu.

Duncan je bio iznenaen njezinom primjedbom. Pitao se gdje je to mogla nauiti. -Jest, Madelyne odvratio je. Sve to pripada Louddonu moralo je biti uniteno. Ba poput Kartage.

Kartaga mora biti unitena (prim.prev.)

- A ja... pripadam li i ja Loudd... Kartagi? - upitala je ne elei izgovoriti bratovo ime.

- Ne, Madelyne, ti ne pripada Kartagi.

Kimnula je, pa zatvorila oi i skupila se u njegovu naruju. Polako je skinuo kapuljau s njezine glave i podigavi joj bradu, primorao je da ga pogleda u oi.

Vie ne pripada Louddonu, Madelyne. Nego meni. Razumije li?

Umjesto odgovora, ponovo je pognula glavu.

Vidjevi kako je prestravljena, odustao je. Dugi trenutak bez rijei ju je promatrao, pa polako vratio kapuljau na njezinu glavu.

Udobno smjetena u privremenu sigurnost, makar to bilo i njegovo naruje, Madelyne se promekoljila. Radije ne bih pripadala nijednom mukarcu apnula je, govorei vie sebi negoli njemu.

uo ju je. Tromo se osmjehnuo. To to Madelyne eli ili ne eli, bilo je posve nevano. Svialo se to njoj ili ne, bila je njegova.

Sama je odredila svoju sudbinu.

Ugrijala je njegova smrznuta stopala.

TREE POGLAVLJE

"Bolje nepravdu trpjeti negoli je initi." Platon, Gorgija

Ostatak noi i vei dio sljedeeg dana kretali su se prema sjeveru kao da ih goni stotinu bijesnih vragova. U stvari, barun je bio taj koji ih je nemilosrdno tjerao naprijed, dopustivi da zastanu samo dvaput, da bi se konji odmorili od estokog tempa. Madelyne je dobila doputenje da se nakratko povue u samou, no leda i noge toliko su je boljele da se jedva uspjela pobrinuti za osobne potrebe. Prije nego stoje stigla protegnuti bolne miie, Duncan ju je ponovo podigao u sedlo.

Budui daje tako bilo sigurnije, plemi je odluio zaobii glavni put. Put kojim su krenuli bio je, najblae reeno, lo i neodravan, preteno obrastao travom i niskim grmljem, a esto je prolazio kroz ikare. Vei dio vremena vitezovi su jahali podignutih titova, branei se od udaraca iblja. Ipak, Madelyne se nije imala razloga poaliti jer je bila dobro zatiena Duncanovim platem i njegovim golemim tijelom.

Bilo kako bilo, barunovi vojnici bili su od glave do pete dobro opremljeni za put poput tog, pa za razliku od onih koji bi njime krenuli golih ruku i glava nezatienih kacigama, nisu trpjeli nikakve posljedice, niti su sporije napredovali.

Sve do veeri nastavili su jahati jednako estokim tempom. U smiraj dana Duncan je najavio da e provesti no u maloj udolini koju je opazio u daljini. Do tog trenutka Madelyne je ve bila vrsto uvjerena da plemi nije ljudsko bie. U vie navrata ula je kako ga vojnici zovu vukom, i u potpunosti je razumjela zato. Uoivi konture te divlje zvijeri na njegovu plavo-bijelom grbu, pomislila je kako majka tog udovita mora biti demon iz najdubljeg pakla, a otac velik i ruan vuk, u protivnom ih ne bi tako nemilosrdno gonio.

Kada su napokon stali, umirala je od gladi. No vojnici su se prije svega morali pobrinuti za svoje konje. Mogla je to razumjeti. Vitezu je briga oko konja bila na prvom mjestu. Bez njega je bio nemoan. Shvativi da e se morati strpjeti, sjela je na kamen.

Nakon toga, zapalili su vatre. Bilo ih je najmanje trideset, s osam vojnika okupljenih oko svakog plamena. Madelyne je promatrala obrise njihovih pognutih lea. Momci su oito bili iscrpljeni od duga i naporna jahanja. Napokon je podijeljena i hrana, oskudan obrok koji se sastojao od komada suha kruha i sira. Bilo je i piva, otra kiselkasta okusa, no Madelyne je opazila da vojnici piju umjereno. Bilo je oito da se ne ele napiti. Oprez je nadjaao njihovu elju da se opuste. Boravkom na otvorenom nalazili su se u ranjivu poloaju i u sluaju napada morali su imati bistre glave.

U takvoj situaciji uvijek je postojala opasnost od prepada odmetnika, ljama koji je ivio od pljake i razbojstva. Takvi su esto poput ptica grabljivica u zasjedi ekali da im rtve padnu u kande, a gusta uma takoer je bila puna divljih ivotinja s istim nakanama.

Duncanov titonoa dobio je zadatak da se pobrine za Ma-delyneine potrebe, no po izrazu njegova lica zakljuila je da nema pojma kako bi izvrio tu dunost.

Zakljuivi kako trenutano vie nita ne moe uiniti, tjeila se pomilju daje sa svakom prijeenom miljom blie svom tajnom odreditu na sjeveru. Prije nego to se barun upleo i onemoguio provoenje njezina nauma, planirala je pobjei u kotsku k svojoj roakinji Edwyth. Ipak, u meuvremenu je shvatila koliko je bila naivna kad joj je takvo to moglo pasti na pamet. Doista, bilo je nadasve glupo pomisliti da bi vie od dana uspjela preivjeti u toj divljini, preputena samoj sebi. Usto, jedina kobila iz tale njezina brata koje se nije plaila, bila je ve toliko stara da ne bi imala snage za tako dugo i naporno putovanje. Bez snanog konja i prikladne odjee, poi na putovanje poput tog bilo bi ravno samoubojstvu. Usto, plan puta koji joj je stari Simon na brzinu nacrtao po sjeanju, zacijelo prilino manjkavom, odveo bi je u posve pogrenom smjeru.

Ipak, unato tomu to se oito radilo o ludoriji, Madelyne nije eljela odustati od svog sna. Traak nade kako bi se ipak mogao ispuniti, bio je sve za to se tog trenutka mogla uhvatiti. Duncan sigurno ivi u blizini kotske granice. Zakljuila je kako njegov dom ne moe biti daleko od doma njezine roakinje. Moda bi mogla ak i pjeice poi k njoj?

Bilo kako bilo, nee dopustiti daje pomisao na potekoe slomi i prisili na odustajanje. Potisnula je razum i poela razmiljati to joj sve treba za bijeg. Prije svega, bio je to podoban konj, zatim hrana i napokon boji blagoslov. Ipak, kada joj je pogled sluajno pao na Duncana, zakljuila je da e morati promijeniti redoslijed i staviti Boji blagoslov na prvo, a podobna konja na zadnje mjesto. Jer, svialo se to njoj ili ne, upravo je on bio njezina najvea prepreka do slobode. Nije ni najmanje sumnjala da e joj taj napola ovjek, napola vuk stvarati smetnje na svakom koraku.

Duncan nije rekao ni rijei otkad su napustili Louddonov posjed. Svaki put kada bi se prisjetila njegove grozne izjave, kako ona sada pripada njemu, obuzela bije munina. to bi to trebalo znaiti? Poeljela je imati hrabrosti da ga upita, no dranje mu je bilo toliko hladno i distancirano da nije znala kako bi zapoela.

Nebesa, doista je bila iscrpljena. Nije mogla sada o tome razmiljati. Kad se odmori, pronai e nain za bijeg. Napokon, to je ono to zarobljenici redovito ine, zar ne?

Bila je svjesna da joj posve nedostaje gradivo o stvarima poput tih. Kakve koristi od toga stoje nauila itati i pisati? To ionako nitko nikada nee saznati, budui da se dralo kako enskom stvorenju takvo to ne samo da nije potrebno nego je i krajnje neprihvatljivo. Napokon, veina plemia nije se znala ak ni potpisati. Kad je trebalo togod napisati, preputali su sveenicima da umjesto njih obave takve, po njihovu miljenu, banalne zadatke.

Ipak, Madelyne nije mogla okrivljavati ujaka zbog rupa u svom obrazovanju. Dragi sveenik uio ju je onome to je znao, a osobito je uivao u prianju drevnih pria. Vie od svega, voljela je priu o Odiseju. U glavi male uplaene djevojice kakva je bila, mitoloki junak postao je njezinim zatitnikom, poglavito za dugih hladnih noi, kada je zamiljala kako sjedi uz njezinu postelju i uva je. Matanje o njemu uvelike joj je pomoglo da se rijei straha od pomisli kako e Louddon doi po nju i odvesti je kui.

Louddon! Od same pomisli na njegovo mrano ime eludac bi joj se zgrio. Naravno, on je bio kriv zbog njezina kroninog manjka vjetina prijeko potrebnih za preivljavanje. Nebesa, nije znala ak ni jahati. Dakako, njegovom zaslugom. Istina, kad joj je bilo est godina, nekoliko ju je puta poveo na jahanje. Jo uvijek se ivo sjeala tog uasnog iskustva, kao da se juer dogodilo. Napokon, napravila je budalu od sebe, barem je tako Louddon rekao. Toliko je urlao od smijeha daje zamalo ispao iz sedla.

A kada je shvatio koliko je uplaena, svezao ju je za sedlo i potjerao konja u trk. Naslaivao se njezinim strahom, no tada to nije mogla razumjeti. Potrajalo je dok nije nauila prikriti strah pred njim, i time sprijeiti njegovo sadistiko iivljavanje.

Od najranijeg djetinjstva znala je daje otac i brat ne vole, unato tomu to se na sve mogue naine trudila zadobiti barem mrvicu njihove ljubavi. U njezinoj osmoj godini poslali su je u kratak posjet ocu Bertonu, starijem bratu njezine majke. Sreom, kratak posjet pretvorio se u nekoliko dugih, lijepih i mirnih godina. Otac Berton bio je jedini ivui lan majine obitelji. Sveenik je dao sve od sebe daje podigne na noge, neprestano joj ponavljajui, sve dok zamalo u to nije i sama povjerovala, kako su njezin otac i brat ti koji nemaju previe pameti, a ne ona.

Jest, ujak je doista bio dobar i poten ovjek, tople osobnosti koja se uvelike odrazila na njezinu osobnost. Nauio ju je mnogo toga, dodue, nita korisnog i opipljivog, no barem ju je volio kao to bi otac trebao voljeti vlastitu ker. Rekao joj je da Louddon iz dubine due prezire ene, no Madelyne je znala da to nije istina. Njezinu bratu stalo je do Clarisse i Sare, njegovih sestara. Obje su dobile najbolju moguu poduku iz svega to bi djevojke plemenita roda trebale znati prije udaje, a usto i pozamaan miraz, iako je samo Clarissa bila udana.

Ujak joj je takoer rekao kako otac ne eli imati nikakve veze s njom jer ga previe podsjea na svoju majku, ljepoticu blage i plemenite naravi. Okoristio se svim moguim sredstvima da dobije njezinu ruku, no jedva to su izrekli brane zakletve, nije ju vie elio ni pogledati. Ujak nije znao uzrok te neobine promjene ponaanja, no vjerovao je da krivnja mora biti na njegovoj zloj dui.

Madelyne se nejasno prisjeala vremena koje je provela s majkom, no svaki put kad bi pomislila na nju, obuzeo bije osjeaj topline. Zatienoj majinom ljubavlju, Louddon je rijetko dobivao priliku muiti je svojim izrugivanjem.

Njezin brat bio je jedini koji je znao odgovore na brojna pitanja koja su je muila. Jednog dana moda e joj sve ispriati, i tada e shvatiti. Napokon, razumijevanje donosi ozdravljenje, zar ne?

Nebesa, morala bi prestati razmiljati o svim tim groznim stvarima. Odluno je ustala i uputila se prema rubu istine, daleko od mukaraca. Kratko se osvrnula provjeravajui slijedi lije tko. Budui da su svi i dalje mirno sjedili uz vatru, ula je u umu u namjeri da obavi osobne potrebe. Na povratku, u blizini je opazila potoi. Dodue, povrina je bila zaleena, pa se morala posluiti kamenom da razbije led. Spustivi se na koljena, hitro je umila lice i oprala ruke. Voda je bila toliko ledena daje pomislila kako e joj se prsti smrznuti, no osjeaj svjeine na licu bio je predivan.

Odjednom je osjetila kako netko stoji iza nje. Okrenula se toliko brzo daje zamalo izgubila ravnoteu i pala u potok. Bio je to Duncan. Doi, Madelyne, vrijeme je za poinak.

Nije joj ostavio vremena da mu odgovori. Pruio je ruku i pomogao joj ustati. Stisak mu je bio istodobno i vrst i njean. Poveo ju je prema istini, ne isputajui njezinu ruku iz svoje sve dok nisu stali ispred njegova atora. Budui da se nikada nije susrela s neim takvim, Madelyne je u udu promatrala neobian zaklon nainjen od vrstih grana prekrivenih koama divljih ivotinja. Zemlja unutar atora bila je prekrivena debelim krznom, koje je zasigurno imalo posluiti kao leaj. U odsjaju oblinje vatre unutranjost je djelovala toplo i ugodno.

utke joj je pokazao da ue. Bez prigovora gaje posluala. Ipak, ni uz najbolju volju nije se mogla opustiti. Zemlja je bila toliko hladna da ni krzno nije moglo sprijeiti hladnou da joj ne prodre do kostiju. Ubrzo je pomislila kako e se pretvoriti u ledenu grudu.

Ruku prekrienih na prsima, Duncan je promatrao njezine uzaludne pokuaje da zauzme poloaj u kojemu bi mogla zaspati. Pogledavi ga ispod sputenih trepavica, Madelyne je zakljuila kako se sigurno dobro zabavlja na njezin raun. Prisilila se zadrati miran izraz lica, zaklevi se da e prije umrijeti nego se poaliti na hladnou.

Odjednom, ponovo ju je povukao na noge i pritom ozbiljno zatresao ator koji im se zamalo sruio na glavu. Skinuo je ogrta s njezinih ramena, spustio se na koljeno i paljivo ga rairio po krznu.

Madelyne gaje u udu promatrala, pitajui se to izvodi. Do tog trenutka bila je uvjerena da su ator podigli za nju, no vidjevi Duncana kako se udobno smjestio posred krzna i ispruio noge, shvatila je daje u zabludi. Ljutita, okrenula se prema izlazu. Nije mogla vjerovati daje uzeo njezin ogrta samo zato da bi mu bilo ugodnije. Ako ju je elio pustiti da se smrzne, mogao ju je ostaviti na Louddonovu posjedu, umjesto to ju je dovukao ovamo.

Nije stigla ni vrisnuti kad ju je zgrabio i brzinom munje povukao na sebe. Zaustila je da se pobuni, no jedva stoje uspjela uhvatiti zrak, obuzela ju je nova navala bijesa, budui da se Duncan okrenuo na bok, povukavi je za sobom. Drei je i dalje vrsto uza se, pokrio ih je svojim platem. Lice joj je bilo stisnuto uz njegov vrat, a bradom se oslonio na njezinu glavu.

Madelyne se istog trenutka pokuala izvui iz njegova zagrljaja, uasnuta dodirom njihovih tijela. Svom snagom pokuala gaje odgurnuti od sebe, no bilo je to isto kao da pokuava odgurnuti stijenu.

Ne mogu disati promrmljala je.

Moe odvratio je.

Uinilo joj se da u njegovu glasu uje natruhe smijeha. To ju je razljutilo gotovo jednako kao i njegovo tiransko ponaanje. Kako se usuuje zakljuivati moe li disati ili ne?

Bila je previe ljuta da bi se uplaila. Odjednom je shvatila kako su joj ruke jo uvijek slobodne i poela ga udarati po prsima sve dok je dlanovi nisu zapekli. Sreom, prije ulaska u ator svukao je ianu tuniku, i sve stoje imao na sebi, bila je pamuna koulja.

Tanka tkanina tijesno je prianjala uz njegova iroka prsa i ramena, ocrtavajui obrise bujnih miia. Madelyne je mogla osjetiti snagu koja je isijavala ispod nje. Nebesa, nije imao ni trunke sala za kojeg bi ga mogla utinuti. Koa mu je bila jednako nefleksibilna kao i njegova nepopustljiva narav.

Ipak, postojala je jedna razlika. Grudi su mu bile tople, a vruina koja je isijavala iz njih mamila ju je da se privine uz njega. Usto, sviao joj se miris njegove koe. Prestala se odu-pirati. Napokon, stoje drugo mogla? Bila je doista iscrpljena.

Naravno, bio je to jedini razlog za takvo to. Ipak, srce joj je lupalo kao da e joj iskoiti iz tijela. Njegova blizina doista je udno djelovala na nju. Sve je to samo zato stoje toliko umorna, uvjeravala se.

Osjetivi njegov topao dah na vratu, preplavio ju je osjeaj ugode. Kako je to mogue? Nita vie nije imalo nikakva smisla. Odmahnula je glavom, pokuavajui razbistriti misli. Ne smije se prepustiti tom primamljivom osjeaju i utonuti u san. Zgrabila gaje za koulju i poela je potezati.

Duncanu je njezina upornost poela ii na ivce. Duboko je uzdahnuo pa posegnuo za njezinim rukama i gurnuo ih pod koulju. Dlanovi su joj sada bili priljubljeni uz njegova prsa. Osjetivi dodir gustih dlaica na povrini njegove tople koe, kratko je zadrhtala.

Kako joj moe biti toliko toplo kad je vani toliko hladno? Njegova blizina pobudila je u njoj neobine, putene osjeaje, za koje nije znala da postoje. Naravno, tjelesne pobude poput tih bile su nesumnjivo grjene, a nain na koji su leali jedno uz drugo, bio je bez sumnje bestidan. Kukovi su mu bili pritisnuti uz njezine, i mogla je osjetiti njegovu tvrdou. Haljina koju je imala na sebi bila je slaba zatita od dodira s njegovom mukosti, a neiskusna kakva je bila nije se unijela nositi s tim nepoznatim, zbunjujuim osjeajima koji su je obuzeli u njegovoj blizini. Ne bi li joj njegov dodir trebao biti odbojan? Ne bi li joj od njega trebalo pozliti? Ali, ne, njegov dodir nije joj bio odbojan, niti joj je pozlilo, jedino je ostala bez daha.

Odjednom, strana pomisao prola joj je kroz um. Glasno je uzdahnula. Nije li to poloaj u kojem mukarac dri enu kada se namjerava sjediniti s njom? Dugi trenutak razmiljala jeo tome i napokon zakljuila da nema razloga za strah. Prisjetila se da ena pritom mora leati na leima, pa iako nije bila posve sigurna to bi to tono trebalo znaiti, vjerovala je da nije u opasnosti. Naula je kako Marta s drugim slukinjama naklapa o tim stvarima, a priu o bludnim doivljajima uvijek je zapoinjala primjedbom kako je no provela na leima. Doista, kad je govorila kako ju mu prevalio na lea, bila je posve jasna, s olakanjem je zakljuila Madelyne, po-alivi to nije iskoristila nijednu prigodu da uje i ostatak tih bestidnih pria.

Nebesa, i na tom podruju manjkalo joj je znanja. Odjednom se razljutila na samu sebe, shvativi kako mladoj dami ne dolii razbijati glavu stvarima poput tih.

Naravno, sve je to bila Duncanova krivnja. Je liju tako vrsto stisnuo uz sebe samo zato to gaje njezina nelagoda zabavljala? Pokuavi izravnati ukoene noge, osjetila je kako je snano pritisnuo svoja vrsta bedra uz njezina. Mogao bije zdrobiti kada bi htio. Zamislivi takav razvoj dogaaja, kratko je zadrhtala i istog se trenutka prisilila ostati mirna. Bolje je ne izazivati divljaka, zakljuila je. Ako ve nita drugo, grudi su joj barem bile zatiene rukama. Zahvalila je nebesima na tome, no srea joj naalost nije bila duga vijeka. Duncan se promekoljio pa je morala pomaknuti dlanove. Grudi su joj sada bile priljubljene uz njegove, a na njezinu sramotu, bradavice su joj se ukrutile.

Iznenada, ponovo se pomaknuo. Doavola, to... ljutito se proderao tik do njezina uha. Nije imala pojma to gaje razljutilo, no pouzdano je znala da e ostati gluha do kraja ivota.

Naglo se podigao i oslonio na lakat, mrmljajui rijei koje se nijedna pristojna dama ne bi usudila ponoviti. Nije ih mogla ne uti, no iskoristila je prigodu i odmaknula se od njega. Krajikom oka promatrala je kako rukom opipava povrinu na kojoj je leao.

Tek kad gaje izvukao, sjetila se bodea koji je sakrila u podstavu svog ogrtaa.

Namrtila se.

Duncan se osmjehnuo.

Iznenaena, zamalo mu je uzvratila osmijeh. Tada je opazila da mu je pogled hladan poput komada elika koji je drao u ruci i shvatila kako e biti pametnije da ostane ozbiljna.

Od plaha stvorenja poput tebe ovjek ne bi oekivao takvu domiljatost, Madelyne.Zvuao je prilino blago pa nije mogla dokuiti je li to bio kompliment ili joj se samo izruguje. Kako bilo, odluila je da mu nee rei kako je posve zaboravila daje sakrila oruje u porubu. Sigurno bi pomislio daje blesava kad bi mu takvo to priznala.

Zarobio si me podsjetila gaje. Ako sam tim postupkom dokazala svoju domiljatost, to je samo zato to mi ast nalae da pobjegnem. Nije li to obveza svakog zarobljenika?

Namrgodio se.

- Smatra li moju iskrenost uvredljivom? - upitala je. -U tom sluaju, bilo bi bolje da sam utjela. Ako nema nita protiv, rado bih se vratila na spavanje hitro je dodala. Ne brini se, pretvarat u se da te nema.

U potvrdu svojih rijei vrsto je sklopila oi.

- Madelyne, otvori oi.

Njegove kratke, otro izreene naredbe zaista su joj poele ii na ivce, zakljuila je, osjetivi kako joj se eludac zgrio od nelagode. Ponovo mu je uspjelo prepasti je. Doista joj je ve bila muka od toga. Dokazat e mu da ga se ne boji. Otvorila je oi. Iskreno reeno, nije znala zato gaje uope posluala, ali jest. Vidjevi otricu bodea pred svojim licem, shvatila je da ga se ipak boji.

Stvarno sam kukavica, pomislila je i hrabro mu uzvratila pogled. tovie, oslonila se na lakat i jo mu se vie prima-knula. Lica su im sada bila samo centimetar udaljena.

Jesi li napokon zadovoljan? izazovno gaje upitala.

Pretpostavila je da nije, budui daju je naglo prevalio na leda i nadvio se nad nju. Kratak bljesak koji je vidjela u njegovim sivim oima doista ju je zabrinuo.

ula je kako se govori da se dua zrcali u oima, no po njegovu pogledu nije se dalo nita zakljuiti. To ju je takoer zabrinulo.

Bez rijei je zurio u nju pokuavajui dokuiti bi li njezine ispade smatrao zabavnima ili iritantnima. Znao je da ga se boji. Ipak, nije ustuknula pred njim, niti ga preklinjala za milost. Gospode, bila je prelijepa. Sitne pjege na njezinim obrazima izgledale su mu doista neodoljivo. A tek usnice! Pitao se kakav bi osjeaj bio ljubiti ih, i istog trenutka osjetio kako se uzbudio.

- Misli li cijele noi zuriti u mene? upitala je.

- Moda - odvratio je. Bude li me volja - dodao je ne uspjevi prikriti osmijeh kad je vidio kako gaje prostrijelila pogledom.

- U tom sluaju, i ja u cijele noi zuriti u tebe odvratila je.

- Zato bi to uinila? - promuklo je upitao.

- Ako si pomislio da bi me mogao iskoristiti dok spavam, pogrijeio si.

Izgledala je prilino ozlojeeno tom milju. Kako bih te mogao iskoristiti, Madelyne?To stoje tada ugledala na njegovu licu, doista je bio osmijeh. Pogled mu vie nije bio leden.

Poalila je to nije utjela. Nebesa, jo e mu usaditi razvratne misli u glavu.

- Radije ne bih o tome naglo je izgovorila. Bi li bio toliko ljubazan da zaboravi sve to sam rekla? - zamolila gaje.

- Ne bih odvratio je. Je li ti moda palo na pamet da bih mogao poeljeti zadovoljiti udnju i obljubiti te dok spava?

Glave su im bile toliko blizu daje mogla osjetiti njegov dah na licu. Vidjevi kako je porumenjela, zamalo je prasnuo u smijeh.

Napeto gaje promatrala, mirna poput koute koja pokuava procijeniti je li dolo vrijeme za uzmak.

- Nee me ni pipnuti - naglo je izgovorila. - Zasigurno si preumoran da bi razmiljao... o tome. Napokon, spavamo na otvorenome i... ne, ne bi to uinio zavrila je.

Moda.

Stoje to, zaboga, trebalo znaiti? Izraz lica bio mu je nedokuiv. Uiva li u njezinu strahu?

Jedno je bilo sigurno: nee mu se predati bez estoke borbe. Ne bi li dokazala odlunost, stisnutom pesnicom raspalila gaje posred lijevog oka. Bio je to nesumnjivo dobar udarac, zakljuila je, no naalost, njoj je priutio vie bola nego njemu. Glasno je zajaukala. Za razliku od nje, Duncan nije ni trepnuo. Nebesa, vjerojatno je polomila kosti ni za to.

Kao da sam udarila u kamen - promrmljala je, nadajui se daje nije uo.

Zato si to uinila? upitao je. Zvuao je istinski znatieljno.

Zato da bih ti dala do znanja kako u se boriti do smrti, ako me pokua iskoristiti promucala je, divei se vlastitoj hrabrosti. Ipak, glas joj je podrhtavao, stoje nesumnjivo pokvarilo ukupan dojam. Obeshrabrena, uzdahnula je.

Duncan se ponovo osmjehnuo. - Do smrti? Po izrazu njegova lica Madelyne je zakljuila kako tu zamisao dri prilino ugodnom.

Uiva u tome - zgroeno je izjavila.

Prebrzo donosi zakljuke odvratio je. To ti je nesumnjivo mana.

Prepoznala sam prijetnju u tvojim oima odbrusila je. - To je jo vea mana.

Ne protuslovio joj je. Sama si zapoela o tome.

Ja sam sestra tvog neprijatelja podsjetila gaje. Vidjevi kako se namrgodio, srce joj je poskoilo od radosti. Ne moe izmijeniti tu injenicu dodala je, vjerujui kako ga je napokon ubila u pojam.

Napetost u njezinim ramenima naglo je popustila. Trebala gaje prije podsjetiti na to, zakljuila je.

Budem li zatvorio oi, bit e mi svejedno jesi li njegova sestra ili nisi rekao je. uo sam glasine da si ivjela sa sveenikom kojemu su oduzeli pravo na slubu. Uzdravao te kao kurvu. No u mraku mi to nee smetati. Sve su ene iste u mraku.

Poeljela gaje ponovo raspaliti. Kako je itko mogao iriti tako opake glasine? Bila je toliko srdita da su joj se oi od bijesa ispunile suzama. Poeljela je vrisnuti kako ocu Bertonu nije nikada oduzeto pravo da slui svetoj crkvi. Osim toga, bio je njezin ujak. Jedina osoba iz njezine obitelji kojoj je doista stalo do nje. Jedini koji ju je volio. Odakle mu pravo da kalja njegov ugled?

- Tko ti je to ispriao? upitala je promuklim glasom.

Nije mu promaknulo koliko je povrijeena. Njegove sumnje upravo su se potvrdile. Kao to je i pretpostavljao, prie su bile lane. Madelyne nije mogla odglumiti bol uzrokovanu njegovim rijeima. Usto, dosad je ve shvatio daje naivna i neiskusna.

Madelyne je bila toliko pogoena time stoje upravo ula da je posve izgubila nadzor nad sobom. Oekuje li da u pokuati zanijekati te zlobne glasine, grijei u hipu je izgovorila. Takvo to ne pada mi na pamet. Nije me briga to e misliti. Ako misli da sam kurva, u redu, misli to i dalje.

Bio je to prvi pravi ispad srdbe koji je imao priliku vidjeti od trenutka kada ju je zarobio. Oi su joj postale tamne poput olujnog neba, a munje koje su sijevale iz njih doslovce su ga opinile. U redu, doista je bila u stanju obraniti svoju ast, pomislio je.

Odluio je prekinuti tu komediju i potedjeti je daljnjeg uzrujavanja. Lezi i spavaj odrjeito joj je rekao.

- Kako bih mogla zaspati ako se bojim da e me iskoristiti dok spavam?

- Doista misli da bi to mogla prespavati? upitao je, glasa ispunjena nevjericom. Nebesa, upravo gaje uvrijedila, no ipak, bila je prenaivna da bi to znala. Polako je odmahnuo glavom. Ako te odluim iskoristiti, kako ti to naziva, dajem ti rije da u te prije toga probuditi. Dakle, slobodno mirno spavaj.

Privukao ju je k sebi, natjerao je da se okrene i zagrlio je. Kuka mu je sada bila prebaena preko njezinih punih dojki. Trenutak je ostao tako, pa prebacio plat preko njihovih tijela, odluivi je izbaciti iz misli.

Bilo je to lake odluiti nego provesti u djelo. Blagi miris rua drakao mu je nosnice, a tijelo joj je bilo neodoljivo meko i toplo. Od njezine blizine osjeao se pijanim. Znao je da mu san nee brzo doi na oi.

Kako bi ti to nazvao? upitala je. Glas joj je bio priguen, no jasno je razaznao svaku rije. Morao se ponovo prisjetiti cijelog razgovara da bi shvatio to ga pita.

Iskoritavanje? upitao je, pokuavajui razjasniti to je zapravo zanima.

Osjetio je kako je kimnula. - Silovanje polako je izgovorio.

Zauvi tu gnusnu rije, naglo je podigla glavu, zviznuv-i ga pritom posred eljusti. Duncanovo strpljenje bilo je pri kraju. Shvatio je kako nije trebao ni ulaziti u taj glupi razgovor s njom. Nikada nisam silom uzeo nijednu enu, Ma-delyne. Nema razloga biti zabrinuta za svoju krepost. Hoe li sada napokon zaspati?

- Nikada? proaptala je.

- Nikada glasno je odvratio.

Povjerovala mu je. udno, ali sada kada je znala da joj nee nauditi, osjeala se posve sigurnom u njegovu naruju. Njegova blizina poela joj je ponovo goditi.

Ubrzo je osjetila kako tone u san i jo mu se vie pribliila. Zauvi njegovo promuklo mumljanje, nakon to se poela vrpoljiti u pokuaju da se bolje namjesti, zaueno se upitala to mu je sad. Zgrabio ju je za bokove i prisilio da se smiri, pa je pretpostavila kako gaje njezino mekoljenje probudilo.

Cipele su joj spale s nogu pa je polako provukla stopala izmeu njegovih potkoljenica. Pripazila je da se ne mekolji da ga ne bi opet probudila.

Njegov vreli dah grijao joj je vrat. Sklopila je oi i uzdahnula. Znala je da bi morala odoljeti iskuenju, no njegova toplina bila je previe primamljiva. Uljuljana u njegov zagrljaj, prisjetila se prie o Odiseju i njegovoj pustolovini sa sirenama. Doista, Duncanova toplina na nju je djelovala jednako neodoljivo kao i zavodljiva pjesma kojom su nimfe Odiseja i njegove ratnike dovele u iskuenje, mamei ih u propast. Ipak, Odisej ih je nadmudrio zapovjedivi vojnicima da stave vosak u ui i tako otklone opasnost.

Poeljela je imati Odisejevu mudrost i lukavost.

Vjetar je zavijao u granama drvea, no Madelyne je bila posve zatiena u rukama mukarca koji ju je zarobio. Sklopila je oi i odjednom se suoila s istinom. Za razliku od Odiseja, ona nije odoljela iskuenju.

S tom milju utonula je u san. Probudila se samo jednom. Straga joj je bilo toplo, no sprijeda se smrzavala. Oprezno se okrenula pazei da ne uznemiri Duncana, pa poloila glavu na njegovo rame, a ruke uvukla pod njegovu koulju.

Iako snena, osjetila je kako je protrljao bradu o njezino tjeme. Zadovoljno je uzdahnula i jo mu se vie pribliila. Dlaice njegove neobrijane brade kakljale su joj nosnice, pa je zabacila glavu i polako otvorila oi.

Gledao ju je. Izraz lica bio mu je blag, a pogled njean i topao. Ipak, usnice su mu i dalje izgledale kao od kamena isklesane. Pitala se kakav je osjeaj poljubiti ih.

Ni on ni ona nisu rekli ni rijei, no kada je spustio glavu daje poljubi, na pola puta susreo je njezine usnice.

Okus njezinih usana bio je upravo onoliko sladak koliko je znao da e biti. Nebesa, bila je tako topla i podatna. Pretpostavio je daje previe snena da bi bila svjesna to ini, no usnice joj nisu bile dovoljno otvorene da bije mogao poljubiti kako treba. Palcem ih je rastvorio i jezikom prodro unutra, ne ostavivi joj vremena da shvati to namjerava.

Madelyn je naglo udahnula. U odgovor, Duncan je promuklo uzdahnuo.

Osjetivi kako jezikom plaho dodiruje njegov, prevalio ju je na leda i smjestio se izmeu njezinih nogu. Dlanovima je obujmio njezino lice, prisilivi je da ostane mirna pod njegovim njenim napadom.

Ruke su joj bile zarobljene pod njegovom kouljom. Kao u groznici, prstima je lagano milovala njegova prsa, nesvjesno ga dovodei do ludila.

Bila je toliko znatieljna i podatna daje poelio nastaviti i istog trenutka zadovoljiti vlastitu udnju i znatielju.

Poljubac je postao vru i pohotan. Duncan je bio svjestan kako se nalazi u opasnosti da izgubi nadzor nad sobom. Usnicama je udno prelazio preko njezinih, opet i ponovo. Nebesa, nije je se mogao zasititi.

Bio je to najudesniji poljubac koji je ikada iskusio, i sumnjao je da bi se uspio zaustaviti da nije osjetio kako podrhtava u njegovu naruju. Zauvi njezin tihi jecaj, zamalo je izgubio razum.

Kada se naglo odmaknuo od nje, Madelyne je bila previe iznenaena da bi reagirala. Zatvorenih oiju leao je na leima, i jedini znak da se izmeu njih neto dogodilo bilo je njegovo brzo, neravnomjerno disanje.

Nije znala to bi sada trebala uiniti. Nebesa, kako se mogla tako sramotno ponaati? to ju je, zaboga, spopalo? Bila je raskalaena poput bludnice. A sudei po mranu izrazu Duncanova lica, to mu se nije ni najmanje svidjelo.

Poeljela se rasplakati.

Duncane prozborila je glasom koji je zvuao kao da se ve rasplakala.

Nije joj odgovorio, no po nainu na koji je uzdahnuo znala je daju je uo.

Zao mije.

Bio je toliko iznenaen njezinom isprikom da se okrenuo na bok da bije pogledao. Bol to ga je osjeao u preponama bio je toliko jak da se nije mogao prestati mrgoditi.

- Zbog ega? upitao je, ljutit to mu glas zvui grublje nego stoje elio.

Istog trenutka okrenula mu je leda. Vidjevi kako joj ramena podrhtavaju, shvatio je da ju je prestraio. Posegnuo je za njom daje ponovo uzme u naruje, i u pola pokreta zastao, zauvi njezin glas.

- Zbog toga to sam bila tako napasna.

Licem mu se razlio iroki osmijeh. Zaboga, najradije bi prasnuo u smijeh, no nije elio povrijediti njezine osjeaje, budui daje toliko vodila brigu o njegovim. Bilo kako bilo, suzdrao se. Nije mogao shvatiti zato je eli zatititi, ali elio je.

Umorno je uzdahnuo. Madelyne to, naravno, nije pro-maknulo, pa je po obiaju brzopleto zakljuila kako joj time daje do znanja da se doista gnua njezina ponaanja. Dajem ti rije, Duncane, da se to vie nee ponoviti.

Poloio joj je ruku na struk i privukao je k sebi. A ja tebi dajem rije, Madelyne, da hoe.

Zvualo je poput zakletve.

ETVRTO POGLAVLJE

Zao je onaj ovjek koji je upoznao ast i odbacio je.Barun Louddon bio je manje od pola dana jahanja udaljen od mjesta na kojemu su Duncan i njegovi vojnici noili. Srea je bila na njegovoj strani budui daje mjesec bio pun i svijetao, pa se bez potekoa mogao kretati po noi. Kad je prije Wextonova napada izjahao iz zamka, sa sobom je poveo stotinu najodanijih vojnika. Nijedan nije prigovorio iznenadnoj promjeni plana.

Nakon stoje od pomahnitalog sluge koji ih je sustigao saznao to se dogodilo, vratili su se na posjed. Svi do jednoga svjedoili su stranoj poruci baruna Wextona. istina ispred zamka bila je prekrivena unakaenim tijelima, kao jedinim uvarima Louddonova doma. Obuzeti gnjevom i eljom za osvetom, momci nisu mogli doekati da se doepaju Duncanove glave. Svaki od njih zakleo se da e ga ubiti.

Ipak, bili su svjesni da za takvo to nee dobiti priliku. Osveta nad Wextonom pripadala je njihovu barunu.

Louddon nije ni trenutka oklijevao da poe za Duncanom. Za takvo to postojala su dva dobra razloga.

Prije svega radilo se o ostvarenju njegovih osobnih planova da uniti baruna Wextona. Ako to ne bi uinio na astan nain, proglasili bi ga kukavicom i postao bi predmetom podsmijeha cijeloga dvora. Nije dvojio da e Duncan izvijestiti kralja o noanjem dogaaju, kada ga je razodjevenog ostavio pred svojim zamkom da se nasmrt smrzne. Iako mu je William Rufus, koji je zbog svog uvijek rumenog lica i vatrene osobnosti prozvan Crvenim, bio prilino naklonjen, zacijelo bi bio prisiljen zahtijevati da se baruni jednom za svagda obraunaju na viteki nain. Iako je njihove nesuglasice drao beznaajnim razlikama u miljenju, prilino su ga ivcirale. No Louddon je znao da e, bude li se s Wextonom suoio u dvoboju, izai kao gubitnik. Duncan je bio na glasu kao nepobjediv, stoje ve nebrojeno puta dokazao. Naravno, dobije li priliku, nee oklijevati da ga ubije.

Louddon je bio vjet u mnogim stvarima, ali bilo je podruja u kojima se nije mogao mjeriti s Duncanom. No imao je utjecaja na dvoru. Obnaao je dunost kraljeva savjetnika i u tom se smislu bavio razliitim pitanjima. Budui da nije znao itati i pisati, preputao je dvojici sveenika koji su ivjeli u krugu palae da se umjesto njega pozabave tim banalnim dijelom posla. Njegov glavni posao bio je olakati kralju upravljanje tako to e razluiti koji mu se od podanika mogu a koji ne mogu izravno obratiti. Bio je to prilino moan poloaj, a Louddon je bio vjet manipulator. Umio je uliti strah plemiima nieg ranga koji su mu nerijetko dobrovoljno nudili novac u zamjenu za razgovor s kraljem. Njihov put do vladara izravno je ovisio o koliini zlata koju je utrpao u svoje depove.

Openito, Louddona su drali prilino naoitim. Guste, blago kovrave plave kose i sjajnih oiju boje ljenjaka, bio je visok i vitak. Usnice su mu bile savrena oblika, a kad bi se osmjehnuo, nije bilo dvorske dame koju ne bi uhvatila lagana omaglica. Njegove sestre, Clarissa i Sara imale su istu boju kose i oiju i bile jednako popularne medu mukim svijetom.

Budui da nije bio oenjen, Louddon je bio na glasu kao najpoeljniji brani kandidat u cijeloj zemlji. Nije bilo ene koja nije bacila oko na njega, no on nije elio nijednu od njih. elio je Madelyne. Njegova polusestra bila je drugi razlog zbog kojeg je odluio poi za Duncanom. Kada se prije dva mjeseca vratila kui, ostao je zateen njezinim izgledom. Budui da je godinama nije vidio, a jo manje razmiljao o njoj, jedva se pribrao od iznenaenja. Zaboga, bila je tako runo dijete. Velike plave oi progutale su vei dio njezina lica. Donja usnica bila joj je vjeito isturena, a izraz lica naduren. Bila je toliko mrava daje izgledala bolesno. Noge su joj bile duge i kotunjave, a svaki put kada bi se pokuala nakloniti, spotaknula bi se o vlastita stopala. Jest, bila je doista alostan prizor.

Po svemu sudei, pogreno je prosudio njezin potencijal. Dok je bila djevojica, u njezinu izgledu nije bilo ni traga naznaci da bijednoga dana mogla nalikovati na svoju majku. Na njegovo iskreno uenje pretvorila se u pravu ljepoticu. U stvari, izgledom je ak i zasjenila svoje polusestre, a one su doista bile lijepe.

Tko bi pomislio da e se takvo to dogoditi? Bilo je to ravno udu. Neugledna gusjenica pretvorila se u prekrasnog leptira. Plemii su redom ostajali bez daha kada bi je ugledali. Morcar, njegov najbolji prijatelj, preklinjao gaje za njezinu ruku nudei mu gomilu zlata ako udovolji njegovoj molbi.

Ipak, Louddon je oklijevao. Nije ju elio prepustiti drugom mukarcu. Bila je toliko slina svojoj majci. im ju je ugledao, uspalio se. Godinama nije tako reagirao na neku enu, i to gaje doista zateklo. Njezina je majka jedina imala takvu mo nad njim. Rachel, ljubav nj