KAD GLAVE IGRAJU

S V I J E T L A S T R A N A D E V E D E S E T I H

Boris Pavelić

— Ruti, Nikši.

Sadržaj

Divno gubitništvo — Predgovor

Drugarica iz boljeg svijeta — Staša Zajović

Grohotom protiv smrti — Viva Ludež

Anatom čudovišta — Radomir Konstantinović

Čiste duše iz Bijeljine — Duško Kondor, Branko Todorović, Đojo Krstić

Samotna ambasadorica istine — Sonja Biserko

Dekontaminacija na otvorenoj sceni — Borka Pavićević

Puka dica Štefica i Neđo — Štefica i Nedeljko Galić

Vitez vedrog lika — Zoran Pusić

Novinar koji je izliječio Osijek — Drago Hedl

Tražiteljica prave riječi — Vesna Teršelič

5

11

41

77

95

117

141

164

184

208

231

4

“A glave nam igraju, to da znate.”

– Radomir Konstantinović, u Sarajevu, 1989.

“Ali, šta je hrabrost? Pa to su ljudi koji prosto rade nešto jer drukčije ne mogu.”

– Latinka Perović, 2019.

“Mi smo više spasavali sopstvene duše.”

– Filip David, 2019.

“Garancije nema za ništa, osim našeg djelovanja.”

– Zoran Pusić, 2019.

Divno gubitništvo

Adolf Hitler volio je metafore o skidanju glava. “Glave će se va-ljati u pijesku”, najavio je 1923, u vrijeme pivničkog puča. Sedam godina kasnije, nakon neočekivanog uspjeha na parlamentarnim izborima 1930. koji će mu otvoriti put do vlasti, na suđenju op-tuženima za nacističku propagandu u vojsci, u sudnici je izjavio: “Vjerujte, kad nacionalsocijalistička stranka dođe na vlast, po-stojat će nacionalsocijalistički sud, (…), i glave će se kotrljati.” Pompozno i prijeteći razglašavao je što kani. Ali nitko, valjda, nije mogao vjerovati.

Šezdesetak godina kasnije, u zemlji za koju nitko nije slutio da bi mogla imati veze s nacističkim infernom, beogradski pisac Rado-mir Konstantinović predosjetio je sličnu atmosferu prijetnje. Još 1985. javno je upozoravao da “nam se radi o glavama”. A 1989, u Sarajevu, na skupu o dvadesetoj obljetnici njegove “Filozofije palanke”, u zlogukoj atmosferi narastajuće srpske nacionalističke prijetnje, taj je osjećaj nedvosmisleno formulirao: “A glave nam igraju, to da znate.” Ni tada, valjda, nitko nije mogao vjerovati.

U oba slučaja, iste su glave igrale: glave cijelih naroda i skupi-na proglašenih niže vrijednima – vrijednima istrebljenja, ako treba – ali, osim njihovih, i glave deklariranih antinacionalista, internacionalista, demokrata, komunista i “komunista”, multi-kulturalista, manjinaca, protivnika mržnje, ljudi tolerancije, do-govora i otvorenosti. Prikazi u ovoj knjizi pripovijedaju o nekima od njih, i nemaju, odmah ćemo reći, ambiciju biti “objektivni” i “nepristrani”, ni u znanstvenom, pa čak ni u elementarnom novinarskom smislu, u kojem bi glas o tim ljudima trebalo dati i onoj famoznoj “drugoj strani”. Jer, ta “druga strana” najčešće jest ona koja je kreirala atmosferu u kojoj se može upozoriti: “A glave nam igraju, to da znate.” Ovi su prikazi, naprosto, nastali kao izraz poštovanja i naklonosti ljudskoj sposobnosti da se čovjek izloži i pogibelji ako treba, kako bi se suprotstavio moći i nasilju, i to iz čistog i humanog poriva da upozori na nepravdu i pokuša zaštititi bližnjeg u opasnosti.

Najteže je bilo odabrati kome posvetiti prostor, a kome ne. Jer, premda prevladava stereotip da je otpor nacionalizmu u bivšoj

5

6

Jugoslaviji bio i ostao slabašan i rijedak, to je točno samo na razini učinka, nipošto na razini angažmana i, osobito, želje i osjećaja mnogih ljudi: čak i u Srbiji – ili, možda, naročito u Srbiji – otpor je itekako postojao, a postoji i danas, ali protiv sebe ima ne samo cijeli državni aparat, uključujući najčešće i opozicijske stranke, nego još i maliciozan a moćan utjecaj glavne struje najmoćnijh medija. U sudaru s tom frontom, čudno je uopće da je ikakav otpor i opstao – a opstao jest, zahvaljujući osobnoj snazi rijetkih, koji su odbili odustati.

Dug je popis onih o kojima bi trebalo pisati, a ovdje to nismo učinili. Tim ljudima ovdje dugujemo ispriku, premda su ograni-čenja ovog sveska objektivna i shvatljiva: bilo je nužno odabrati, i golemu većinu izostaviti, i u Srbiji, i u Hrvatskoj, i u Bosni i Hercegovini. Povrh toga, ograničeni prostor ovih članaka nije dopustio da istražujemo protivljenje režimu na bošnjačkoj strani, i naročito ne na Kosovu, s njegovim dvadesetogodišnjim paci-fističkim otporom policijskoj diktaturi: premda je i to, dakako, važna i relevantna tema, na oskudnome prostoru koji nam je bio dostupan, hotice smo se zadržali na Srbiji i Hrvatskoj, režimima koji su – premda u različitoj mjeri – u devedesetima najviše odredili sudbinu te četiri zemlje.

Otpor je dakle postojao, ali, u okolnostima devedesetih – koje su se s vremenom okamenile u mentalitet i svakodnevicu - unaprijed je bio osuđen na propast. Uzaludnosti te borbe - a to je s moral-nog stajališta najvažnije – bili su itekako svjesni svi koji su odbili šutjeti, i koji su odlučili – preciznije bi možda bilo reći “koji su bili odlučeni” - govoriti istinu u lice ubilačkoj moći devedesetih. “Bili odlučeni” - eliptičnom formulacijom želimo istaknuti da nitko od tih ljudi niti je htio, niti je mogao, niti je znao drugačije, te da su njihovi motivi bili, u najboljem smislu, izrazito nesuvremeni: motivi nutarnje moralnosti, ljudske solidarnosti i suosjećanja sa žrtvama, motivi koji ne pitaju za korist ili probitak bilo kakve vrste. Štoviše: svak tko je takve motive slijedio, unaprijed je znao da ga čeka stigma izdajnika, sa ili bez prefiksa “vele-”.

A kakvo je to vrijeme bilo, u intervjuu za ovu knjigu podsjetila je povjesničarka Latinka Perović, jedan od najvažnijih glasova u časnome društvu onih koji su odbili stupati u marševima rata, nasilja i smrti. Perović se prisjetila se atmosfere u kakvoj su živjeli

7

ti ljudi, potpuno bespomoćni, dok je srpska vojska rušila Hrvatsku i Bosnu: “Viđali smo se po kućama, govorili smo za medije, kad nas je netko zvao, iz Hrvatske, iz Sarajeva ... Postojali su pojedinci, moram reći, i u lokalnim zajednicama, te asocijacije koje su skoro ilegalno delovale. Ali to je zaista bilo jedno rizično vreme, jedno opasno vreme, mračno jedno vreme. To je već bio početak tog terora, vrlo čestih ubistava, to je bilo vreme stvarno nacističke propagande, te autoritarnosti Miloševićeve, ali i javnog delovanja njegove žene. U ličnim životima svakog od ljudi se nešto događalo. Odlazila su vam deca. Bilo je raznih ličnih trauma. Ali, to je na neki način išlo, neću reći u drugi plan, ali je bilo zaklonjeno tom opštom tragedijom, tim propadanjem. Što se mene tiče, ja sam nekako osećala da je to doista nepovratan gubitak perspektive, i to mi je pomagalo da razumem gde sam.”

Dvije potresne anegdote – ako se takva iskustva mogu zvati “aneg-dotama” - još će bolje ilustrirati s kakvim su iskušenjima živjeli protivnici rata i nacionalizma. Prvu je za ovu knjigu prepričao beogradski pisac Filip David, još jedan od onih koji su devedesetih u Srbiji najglasnije i najotvorenije govorili protiv nacionalizma i nasilja. “Nisam imao nikakvog straha”, kazao je David u inter-vjuu. Ali... “Samo sam u jednom trenutku osetio zebnju, kad me je moja kćerkica, koja je tada tek završila osnovnu školu i krenula u prvi razred gimnazije, pitala: ‘Tata, da li ti misliš o nama?’ Tad sam progut’o knedlu. Al sam rek’o: ‘Slušaj, kćeri, jednog dana ćeš videti zašto sam to govorio, i da sam to govorio i zbog tebe, i zbog tvog brata, i da me se ne stidite.’ Jer ja bih se stideo da sam imao roditelja koji je išao uz vlast koja je činila zločine. I nisam više imao problema, ni sa sinom ni sa kćerkom. To je jedino zbog čega čovek može da strepi: zbog porodice. A lično... Šta god da mi urade... Pa sad... Čovek se pomiri s tim, vidi šta se događa na dru-gim stranama, ljudi ginu, umiru, paljenje kuća, pljačke, zločini... A sada sam blizu osamdeset, sad me štiti starost...”, mudro se smije Filip David. “Ali, da je bilo situacija, bilo je: nije prijatno kad vas sretne na ulici ne’ko, pa vam kaže: ‘Ti si taj!’, pa mi opsuje majku jevrejsku i kaže: ‘Zakla’ću te, kad-tad’. A normalno čovek izgleda!”

Osobno iskustvo Latinke Perović možda je i neugodnije, ako je umjesno uspoređivati nasilje takve vrste. “Pre nekoliko godina”, ispričala je u intervjuu za ovaj tekst, “jedna od tih frakcija u Srbiji, desničarska, napravili su spisak ‘srpskih izdajnika’, i to su objavili.

8

Tu je bilo trideset ljudi: ljudi iz kulture, nauke, bio je i Filip David, bila je i Borka Pavićević, bila sam i ja ... I, na pritisak ipak neke javnosti, pokrenut je bio sudski postupak. Pokrenut je bio proces i pozvali su i mene da svedočim. Moji sinovi me pitaju: ‘Šta ćeš’? Ja kažem: ‘Ja sam legalista i ja ću da se odazovem pozivu, To je sud.’ I, pođe moj mlađi sin sa mnom, i sednemo mi pred sudni-cu, čekamo da ja budem pozvana. I kaže moj sin: ‘Evo ide Šešelj sa svojom bulumentom.’ Došao je sa tridesetak svojih ljudi, svi nabildovani, imaju telefone. Ja sedim i kažem svome sinu: ‘Budi samo miran.’ Šešelj hoće da se pozdravi sa mnom. Ja odbijem. Hoće i da se slika. Ja ustanem, zajedno sa sinom. On glasno, svojoj toj bulumenti, kaže : ‘Da smo mi došli na vlast, Latinka bi omrsila konopac.’ Ali, nemojte da mislite da se uzbudila javnost. Ništa - reagovao je samo Helsinški odbor za ljudska prava, nevladine organizacije... Ništa. Kao da je normalno da Šešelj to kaže meni, kao i svakom sa tog spiska. Eto, to je ta atmosfera.”

Ta dva primjera – a ni u Hrvatskoj ih ne nedostaje - ilustriraju zašto otpor nacionalizmu nije imao učinka: naprosto, ugušen je svim vrstama fizičkog i psihičkog nasilja. Stotine tisuća ljudi, možda milijuni, suspregnuli su protivljenje nacionalimu i pristali na rat i nasilje, samo zato što su se bojali reakcije vlasti i vlastite okoline. I nije taj strah bio bez osnove: u intervjuu za ovu knji-gu, Sonja Biserko i Branko Todorović svjedočili su o ubojstvima ljudi za koje se može pretpostaviti da su likvidirani zbog svojih

9

političkih stavova, zbog protivljenja politici nasilja i krvi. Sonja Biserko tvrdi da je i u jugoslavenskom ministarstvu vanjskih poslova, na prijelazu iz osamdesetih u devedesete, bilo ubojstava - tema koja vapi za istraživanjem. Branko Todorović iz Bijeljine, koji je samo srećom preživio prisilni odlazak na frontu, tvrdi da su u Republici Srpskoj “zbog političke nepodobnosti i ličnih zamjeranja ljudima iz vlasti” ubijene “stotine ljudi”. “Postojao je poseban sistem kako bi oni stradali na frontu. Doslovno bi bili upućeni na protivničke bunkere, i onda bi rekli - pa muslimani su ih masakrirali, pobili, i tako dalje.” Zanimljivo bi bilo istražiti i usporediti načine kojima su se sve strane u ratu rješavale ljudi koji nisu bili po volji vlasti: jer, svjedočenje Branka Todorovića upadljivo je slično mobilizaciji Drage Hedla i još trojice Osječana 1991, ili Viktora Ivančića 1993. u Splitu. Ne bi trebalo dopustiti da se ostvari rezignirano Todorovićevo predviđanje: “Puno će toga ostati nerazjašnjeno. Svjedočanstava nema. Osnovna aktivnost vlasti na svim stranama jest da se sve što više ‘popegla’, prikrije, relativizira. I tako mi imamo, dvadesetak godina nakon rata, na vlasti ljude koji su zaista bili uključeni u tu vlast, i koji su uče-stvovali u tim vrlo prljavim stvarima...”

Osim protivljenja nacionalizmu i nasilju, antifašizam je jedino što nedvosmisleno povezuje sve ljude prikazane u tekstovima koji slijede. Bili oni intelektualci ili ne; bili žene ili muškarci; radili ovo ili ono, živjeli u BiH, Srbiji ili Hrvatskoj – svi, bez iznimke, poštuju vrijednosti antifašizma i borbu Titovih partizana u na-rodnooslobodilačkom ratu. Pritom je zanimljivo da se većina njih u Jugoslaviji, u većoj ili manjoj mjeri, suprotstavljala službenim istinama i neupitnim “vrijednostima”; no kada su vlast preuzeli negatori i poricatelji, ti su ljudi odbili pristati na laž koja je vodila izravno u nasilje. Tu činjenicu dobro je imati na umu kada prosu-đujemo iskrenost i vjerodostojnost današnjih političara, ma što oni sami za sebe tvrdili: pomodno je, naime, danas tvrditi - i to kao da više ne zvuči čak ni čudno - da se može biti demokratski i tolerantan političar, ali istodobno ne i antifašist; štoviše.

U otporu nacionalizmu na području bivše Jugoslavije, uloga žena – u Srbiji naročito - posebno je poglavlje. “Žene su se protivile mobilizaciji svojih muževa, braće, posebno dece – za još jedan rat”, reći će Latinka Perović. “Bilo je trezvenih žena i u nekim političkim partijama, nevladinim organizacijama, u vladi Zo-

10

rana Đinđića, u gotovo ilegalnim udruženjima žena, u lokalnim zajednicama, među novinarkama… Ali, naročito su se isticale ‘veštice’, kako su u Srbiji pod režimom Slobodana Miloševića nazivane žene na čelu nevladinih organizacija: Nataša Kandić u Fondu za humanitarno pravo, Sonja Biserko u Helsinškom od-boru za ljudska prava, Biljana Kovačević Vučo u Jugoslovenskom komitetu pravnika za ljudska prava, Staša Zajović u Ženama u crnom i Borka Pavićević u Centru za kulturnu dekontaminaciju, Svaka od tih ‘veštica’ je ličnost. Njihove su profesionalne vokacije različite, kao i funkcije njihovih organizacija. Bilo je i sporova među njima. Ali devedesetih godina, one su bile ujedinjene u otporu ratu i zločinima kao načinu rešavanja spornih pitanja. Posle rata, suprotstavile su se relativizaciji zločina i utemeljile kulturu sećanja. One su važno poglavlje istorije srpskog društva od osamdesetih godina do sada. Otpor koji su one artikulisale i simbolisale tek treba da bude istražen da bi se dobio odgovor ne samo na pitanje zašto nije uspeo devedesetih godina, nego zašto ne uspeva ni danas”.

“Wonderful losers” - “Divni gubitnici” - naslov je romana Leo-narda Cohena, pjesnika i pisca čija je topla rezignacija uvijek nadahnjivala ljude poput onih koji su opisani u prikazima koji slijede. (Uostalom, roman je u hrvatskom prijevodu objavila Bi-blioteka Feral Tribune, koju je uređivao Predrag Lucić.) Trideset godina nakon što je počeo, otpor nacionalizmu nastavlja živjeti na margini. No baš zato, njegova vrijednost proporcionalno raste: što uzaludniji, to vredniji. I zato vrijedi pamtiti potresni zaziv Filipa Davida, koji kao da je odaslan u ime svih koji se stide razaranja, uništavanja i smrti, tog jedinog stvarnog učinka devedesetih: “Oko nas su zavladali hladnoća i tama. Javljamo se iz toga diluvijalnog mraka onima što će doći posle nas sa molbom da nam oproste što im u nasleđe ostavljamo pustoš i očajanje, to otrovno seme bačeno u razorene njive. Hoće li neko poverovati da nismo bili u stanju da sprečimo pomor i ludilo, da je snaga nas malobrojnih bila ništavna, nikakva u odnosu na njihovu silu, njihovo varvar-stvo? Hoće li se kroz mnogobrojne koprene vremena probiti i čuti vapaj, taj glas pokajanja i očajničke molbe za oproštaj upućen iz duboke tame boljim i dostojnijim ljudima u dalekoj, za nas nedostižnoj budućnosti?”

1111

Drugarica iz boljeg svijeta

— Staša Zajović

12

“Meni je Ljuban Devetak, odmah po osvajanju Lovasa, doveo Snežanu Krizmanić i rekao: ‘Vodi je, jebi i ubij’.” To je, na prvome od nekoliko ponovljenih suđenja za ratne zločine nad Hrvatima u Lovasu, pred Sudom za ratne zločine u Beogradu 2008. izjavio Aleksandar Nikolaidis, pripadnik paravojne formacije “Dušan silni”.

“Vrijednost života je bila ništa u njihovim rukama. Petronije me je prijavio da sam srpskoj djeci sjekla prste i pravila ogrlice. Dana 29. studenog 1991. Aca me odveo u stan svog brata. Plakala sam i molila ga da me ne siluje. On je bio pripit. Ja sam odbila da se skinem. Onda me on udario, čupao me za kosu, gurnuo na krevet i silovao”. To je pred sudom posvjedočila žrtva Snežana Krizmanić.

Nikolaidis i Devetak nisu kažnjeni. Umrli su prije kraja suđenja. A ni ono nije završeno: nepravomoćna presuda izrečena je 20. lipnja 2019, dvanaest godina nakon podizanja prve optužnice, i gotovo osamnaest poslije jezivih zločina ujesen i zimu 1991. nad mješta-nima nesrpske nacionalnosti u selu Lovas nedaleko Vukovara.

Sudbina Snežane Krizmanić samo je zrnce u pustinji patnje ratova u bivšoj Jugoslaviji. Počinjena su nepojmljiva zla. Okrutnost i bestijalnost zločina, to hotimično ništenje humanosti, riječima se ne mogu do kraja izreći.

A rat u bivšoj Jugoslaviji samo je kaplja u moru krvoprolića širom ove planete.

Većina nas nesposobna je prihvatiti da živimo u takvome svijetu. Okrećemo glavu, gotovo nagonski, iz potrebe za samoodržanjem. Zaboravljamo. Odbijamo slušati, odbijamo reagirati. Čini nam se nemogućim da je nasilje neprestano tu, da prijeti iza svakog ugla.

“To je samo priča. Nama se ne može dogoditi”, čujemo šapat u nutrini. A onda, kao niotkuda...

Staša Zajović glavu ne okreće. Gleda, svojim prodornim, tamnim i dubokim očima, u srce tame. Gleda i šuti. Odjevena u crno, sa svojim drugaricama, “Ženama u crnom” Srbije i svijeta, Staša stoji na ulicama Srbije, Kosova, Bosne i Hrvatske, i nasilnicima gleda u lice. U oči.

13

“Ja ću da te gledam”, objašnjava zašto “Žene u crnom” već 28 godina, od listopada 1991, stoje i šute u središtu Beograda i na drugim mjestima, i prosvjeduju protiv zločina srpske vojske. “Ti u mojim očima. Ja sam ogledalo: to si ti. Kad se oni pogledaju... Kad se Srbija pogleda u ogledalo, videće Srebrenicu. Gledaj se ti u mojim očima!”

“Tu ćemo da stojimo, da dreždimo, pa da nas gledate do sveta i veka... Pogledaj se ti u očima žrtava Srebrenice! Imaš li ti petlju to da radiš? Pogledaj se ti, ja sam videla mnoge ljude kad ne mogu da pogledaju pravo u oči. Ja kažem mojim drugaricama: ‘Gledajte ih. Gledajte ih! Nemojte da skrećete pogled.’ Moramo da se pogledamo, mis’im, da se pogledamo u očima onih kojima smo naneli toliku štetu. ‘Beli orlovi’ su došli... Puno smo pre toga razgovarali o strahu. Ja kažem: ‘Samo ih gledajte. Samo ih fik-sirajte.’ Oni su” - Staša ovdje prasne u smijeh - “spustili pogled! Što ne znači da nas posle ne mlate, i tako dalje, al’ ima nešto kod kukavica... Oni su kukavice! Kukavice su oni koji ubijaju civile, i žene, i decu...”

Prvi put, “Žene u crnom” stale su u šutnji na ulice Beograda 9. listopada 1991. da prosvjeduju protiv rata.

“Mi smo grupa žena koje u crnini i ćutanju izražavaju protivljenje ratu”, prva je rečenica njihovog proglasa, jezgrovitog, ali jednog od najmarkantnijih antiratnih dokumenata u ratovima devede-setih.

“Oružjem se ne sprečava rat, niti se ubijanjem ljudi postiže mir. Najdublje smo uverene da je poštovanje ljudskog života preduslov svake političke aktivnosti”.

“‘Žene u crnom’ žele da podstaknu građenje drugačijih vrednosti od vladajućih patrijarhalnih – nenasilje umesto nasilja, solidar-nost umesto tlačenja, život umesto uništenja, smrti i nekrofilije.”

Sljedećih šest godina stajale su ondje svake srijede, bez iznimke - “nekad nas tri, nekad trideset, pa nekad i trista, ali svake srede”, kaže Staša Zajović. Govori odlučno, nepokolebljivo, brzo, kao da želi nadomjestiti šutnju tolikih drugih.

15

“Nije bio ni’ko ‘ko je mog’o da omane nas. ‘Nači, od pola četri do pola pet, sva’ke srede. Ja sad, kad analiziram, to je taj Trg Republike, ti tu stojiš, izložena si, i ti stojiš, i oni svi znaju, neki gledaju i svi to znaju, ti okupiraš njihov prostor, i ti kažeš: ‘Pa baš hoću tu! Baš su tu nacionalne institucije! Pogledaj taj trg: pa pozorište, to sve njihovo... Pa nije, ovo je moje, mis’im.’ Ja mislim da je ta jedna estetika naša, da ti koristiš tradicionalne simbole, ali na način koji je potpuno suprotan tome - to njih izluđuje. To je ono što njima užasno teško pada: da im oduzmeš simbol, i ne daš da ti ga oni definišu, nego kažeš: ‘A ne, nije to boja žalosti moje porodice, nego je to boja otpora vama. Ja crnu boju nosim i izražavam žalost kome ja hoću, a nećeš mi ti odrediti ‘ko je meni rod. Ja određujem ‘ko je meni rod.”

Šutnja, crnina, izloženost – to su alati svjedočenja. “Nepomično. Telo je moja jedina domovina. Moje telo - moja autonomija. I to ih nervira. Ja određujem! Ovo su moje granice, ti nemaš pristup nikakav. Stajale smo nedavno ispred patrijaršije u Beogradu, ponovili hiljaditi put da crkva štiti ratne zločince, prijavili su nas kazneno, da vređamo osećaje vernika. I ‘ko će nama tada da priskoči u pomoć? Ali ja, da li ću da rađam za crkvu? Mis’im, ne rađam ni za crkvu, 1991. sam ti rekla, ne rađam ni za crkvu, ni za naciju, ni za armiju, ni za partiju, mis’im... Ajde, šetajte, što bi rekli... Oni kažu: ‘Ovo je naš trg, mi imamo pravo upravljanja žrtvama. ‘Nači, nacionalne žrtve su njihova svojina, pa će da rade s njima šta god oće.’ A mi smo rekli: ‘Ne, trg je za sve nas, trg je agora.’ I oni se plaše nas. Ovaj grad je izgubio, ovaj grad je izgubio kvalifikaciju grada, plaši se šake jada, plaši se nas, ljudi, pa šta je ovo? Zašto ih toliko smeta što mi stojimo u crnom? I režim i ljude to uznemirava. Kažu: ‘Pa šta ćete vi, pa nije to lepo estetski, crno.’ Mora crno, mora crno! Mi poručujemo: ‘Imamo pravo da budemo van vašeg konsenzusa!’ Ja nisam u tvom konsenzusu, ne mislim da su slave važne, ne mislim da je tvoj identitet važan. To je kao dezerterstvo: ti dezertiraš iz svog nacionalnog konsenzusa. Ti to radiš svesno, jer je taj konsenzus, u stvari, smrt. Moje je iskustvo da je to smrt. Smrt! Smrt za civilno stanovništvo!”

Do dana današnjeg, “Žene u crnom” stoje i šute na svim mjestima stradanja, u solidarnosti sa svim žrtvama, i u prosvjedu protiv nasilnika koji svoju moć crpu iz patrijarhalnog militarizma.

16

“Moramo da stvorimo drugačiji moralni poredak”, kaže Staša. I ona ga stvara, bez velikih riječi, bez reklame, bez PR-a, bez huma-nitarnog elitizma i moralističkog ogorčenja. Staša Zajović objedi-njuje naoko nespojive osobine: suosjećajna, druželjubiva, vedra, dobrohotna, često rastresena i užurbana Staša; ali nepokolebljiva, izoštrenog razumijevanja, karakterna, borkinja s karizmom, mar-kantna, partizanka današnjice, žena iz drugog, drukčijeg, boljeg svijeta, u kojemu je solidarnost važnija od hijerarhije, ljudi od države, mir od rata, hrana od oružja, a suosjećanje od dominacije.

Rijetko i nerado govori o sebi. “Ne volim da pričam svoj život: ni-sam starleta, nisam estradna ličnost. Moj život u ovome što radim nije toliko važan. Moja je odluka da pravim prostor drugima da pričaju, i da se bavim drugima, a ne sobom. Jer to i jeste jedna od strategija kojima nas iscrpljuju: da se neprekidno bavimo sobom, da ja pratim šta će ‘ko da kaže, šta mi kažu na ulici... To je jako naporno, i to je strategija rata niskog intenziteta. Moj je politički čin da na to ne pristanem”.

A opet, “lično je političko”. Staša oko vrata nosi ogrlicu sa znakom mira, poznatu linijsku formu kontrakulturnog pokreta šezdesetih. Prostodušno se divi Micku Jaggeru, njegovoj spontanoj, gotovo urođenoj buntovnosti, toj sposobnosti da zrači drukčijošću. Staša je i sama takva, apartna, otmjena u pobuni, nezaboravna.

Stanislava Zajović rođena je 1953. u Nikšiću, “u radničkom kvartu koji nije mnogo mario ni za armiju ni za partiju.” Voli ga i danas.

“Moj grad je radnički, antifašistički grad Nikšić, najviše heroja po broju stanovnika, grad slikara.”

Rebelija Staše Zajović nije nasljeđe adolescentske pobune pro-tiv obiteljskog autoriteta; upravo obrnuto. “Srećna sam što su moji imali jako slobodouman odnos. Odrastala sam u izrazito radničkoj, antifašističkoj porodici, proleterskoj. Svi s majčine i s očeve strane bili su ustanici, partizani. 1948. svi su ‘zglajznuli’, ali nikad nisu zbog toga imali neku ogorčenost ili paranoju. Bili su izloženi strašnoj represiji, ali nikad nisu prestali da budu prole-teri, proleterske vizije, niti su nam usadili ozlojeđenost, paranoju, sumnjičavost... Nikad nisu bili vulgarni antikomunisti, ali nikad ni u partiji, ni u armiji, ni’ko moj nije bio. I to je jako dobro za moju političku biografiju. Ni’ko nije volio ni armiju ni partiju,

17

iako su svi bili antifašisti, s puškom u ruci proveli su Drugi svetski rat. To je jako bitno. Ali vojsku ni’ko nije voleo. Ni ja je ne volim. Ta pozicija moje porodice - ja sam iz mnogobrojne porodice - u kojoj je Drugost vrlo rano ušla u moj život kao Drugost, kao pri-hvatanje drugih, prihvatanje stvarnosti ili bola drugih, je jako važna za moj život. Ja sam od svog oca naučila šta je solidarnost na delu. U praksi sam to znala: ne kao bilo kakva vrsta etničkog, plemenskog jedinstva, nego zajedništvo na političkoj, ideološkoj, emotivnoj, moralnoj osnovi.”

Njezin otac, kaže, i ne znajući spajao je dva ključna principa od-goja. “Rekao je: ‘Ti imaš slobodu, ali imaš odgovornost.’ To su te velike slike i pouke, prostor koji je stvoren da ti kreiraš svoje stavove, a da nemaš nikakve veze ni sa partijom, ni sa armijom.” Staša Zajović u svijet je ušla slobodna da bira vlastiti put, iz obi-telji kojoj su važni bili ljudi, a ne država, ne imetak, ne ideološke fantazmagorije.

“Nisu popovali. Mi smo skromna radnička porodica, ali ljudi su uvek dolazili. Moji su voleli da ljudi dolaze. Bio je to komunalni koncept: kuće ne služe samo za rođake. Kuće služe da dolaze ljudi, da spavaju, da nastanjuju. Moji drugovi stalno su dolazili, i mojim roditeljima je to bilo zanimljivo. Kad sam im rekla, 1978. godine: ‘Joj, ja sam bila u gej klubu’... Oni pojma nemaju šta je to”. I prasne u vedri, zdravi, zatravljujući smijeh. “A ja sam im sve pričala.”

Razgovaramo u uredu “Žena u crnom”, u centru Beograda. “Ured” je pogrešna riječ: stan je to u kojemu se ljudi – ma odakle dola-zili, pod uvjetom da se protive nasilju - osjećaju kao kod svoje kuće. “Komunalni koncept”. “Ovde nam zadnjih dana spava je-dan izbeglica iz Iraka. Boji se, beži. On je crtao ove kaligrafije”, pokazuje Staša jednu od sobica, i crteže na zidovima oblikovane istančanom, uvježbanom rukom. Na stolu je hrana, pečenke u masnom papiru, i salata, razne vrste, i piće. Jede se uz bučan smijeh i glasne razgovore. Ali ne opija se nitko: rakija je “patri-jarhat u tečnosti”.

Stan je lijep i dostojanstven: sve šareno, toplo, bogato fotografija-ma, svjedočanstvima, dokumentima naporne ali plemenite borbe

“Žena u crnom”, koja traje već tri desetljeća; tu su fotografije

18

dragih žena i ljudi od kojih mnogi više nisu na ovome svijetu. Ali, nema tu mjesta sentimentalizmu: Staša Zajović, središnja točka oko koje se plete taj dobronamjerni i drugačiji svijet, ne stvara alternativu samo da bi bila dopadljiva; svijet koji ona stvara uvijek je, i prije svega, svijet odgovornosti i protivljenja nasilju.

“Otpor nije samo političko i emotivno, on je estetsko stanje – to sam od mojih drugara naučila. Evo šta Borka Pavićević kaže: ‘Pa šta ćeš, Staša? Fašizam i kič uvek idu zajedno.’ Pa dobro, ja kažem, onda stvarno moramo da stvorimo neku drugačiju estetiku, koja je van tog kiča, van tog mentaliteta i duha malograđanskog, van tog prostaštva palanačkog, koji su, u stvari, uvek postojali. Oni su, zapravo, konstanta: ti patrijarhalni obrasci koji postoje, i stalno se cementiraju, i lako je nadograditi na patrijarhat i militarizam, i nacionalizam i fundamentalizam. Osnov je taj patrijarhat, koji generiše sve to, i koji nije uopšte pitanje deklarativne promjene, nego to je ogroman rad, da sva’ko na sebi radi.”

“Nikad nisam bila u partiji, samo sam pionirka bila, nisam bila ni u omladinskoj organizaciji, svesno sam odbila. Nikakav organizo-vani državni oblik, ni jednoga dana. Izazivalo mi je to užas. Videla sam ogroman raskorak između onoga što pričaju i onoga što rade: jedna malograđanština užasna, i jedan moralizam najgoreg ma-lograđanskog tipa. Ja sam prekarna radnica od početka do sada”.

19

U Beograd, na studij, došla je 1972, i na Filološkom fakultetu završila talijanski i španjolski, u roku. “Živela sam u studentskom domu. Radila sam sama, nisu mi roditelji plaćali. Radila sam vani kao bejbisiterka. Dosta sam autostopom putovala. Zahvaljujem socijalizmu što mi je omogućio da svoju radnu disciplinu i odgo-vornost mogu da iskoristim da mogu da studiram.”

Tada je i politika ušla u njen život. No od prvog časa to je politika ljudskosti, ne politika moći. “Nisam se vadila iz SKC-a”, smije se. Beogradski SKC, Studentski kulturni centar, otvoren je 1971, još na odjecima “šezdesetosme”, da u sljedeća dva desetljeća stekne ugled mladalačkog i slobodarskog stjecišta otvorenosti, kritike i slobodarstva. Devedesetih, sve je to uništeno.

“Nije me SKC zanimao samo zbog rocka i umetničke scene, iako naravno i zbog njih. Tamo je bio internacionalistički centar, stalno su bile nedelje solidarnosti sa Palestinom, pa sa Latinskom Ame-rikom, sa Čileom, Salvadorom, a mene je to privlačilo zbog jezika. Pa sam se priključila grupi čileanskih izbeglica. Meni je prvo bilo to, Latinska Amerika, i zbog jezika, ali i podržavali smo se. Stanovala sam u komuni, u zajednici sa njima, ovde u Beogradu.”

Staša je žena golemog iskustva, bogatih uspomena. Teško je sve to prepričati u jednom intervjuu. Zato govori brzo, gotovo tek u aluzijama; svaka joj je misao ovijena širokim, neizgovorenim kontekstom.

“Upoznala sam izbeglice iz Čilea poslije Aljendea, levičare, decu Dalmatinaca koji su u Latinsku Ameriku otišli još za peronos-pore: prezimena Gojanović iz Šibenika, Eterović sa Hvara... Ali i one koji nisu bili jugoslavenskog porekla.” Tu, u razgovorima s tim protjeranim ljudima, počela je dvadesetogodišnja djevojka razumijevati finese državnog licemjerja. “Razgovarali smo. Pitala sam ih: ‘Vi hoćete socijalističku, marksističku državu. U redu. Ali, kako to da ovde, u Jugoslaviji, papire daju Čileancima čiji su preci iz Jugoslavije, a vama, koji niste iz Jugoslavije, ne daju, vi napolje, vi ste niža kategorija? Šokantna mi je bila ta neiskrenost u internacionalizmu.’”

21

“Sve je to neka fasada, politika standarda i normativa, a ne de-mokratije”, razmišlja Staša. “To je ono što danas živimo još više

- nikakvu demokratizaciju, nego standardizaciju; svaka budala, svi slave standardizaciju. Tako i onda – pravila, norme. Ali čekajte: ‘’Oćemo mi da prodajemo oružje trećem svetu? ‘Oćemo mi da budemo nesvrstani? A čemu služi nesvrstanost? Da se prodaje oružje? Izvin’te, molim vas! Ili služi za to da zaista uključimo ponižene, prezrene i drugačije?’ Jako puno sam naučila družeći se s tim ljudima: protiv moralizma, licemerja, palanačkog duha, kulturnog rasizma... To da, ako je neko levičar, mora da podržava podjednako prezrene, i u etničkom, i u seksualnom, i u rasnom, i u svakom drugom pogledu. Dakle, ti su mi ljudi bili velika pouka.”

Nacionalizam je Staša prepoznala vrlo rano, i on joj je priuštio prva iskustva civilizacijske samoće: prvi put sukobila se s isto-mišljenicima. “Strašno me porazilo, i užasno sam se uplašila, kad sam 1981. videla kako su neki likovali kad su tenkovi išli na Kosovo. Mislim da je bio 26. mart 1981. Bila sam, sećam se, s ocem - to možda zvuči patetično - ali on je počeo da plače. Rekao je: ‘Gotovo je, kraj je.’ Umro je 1985.”

“Ali, najviše sam se uplašila kad sam videla da to odobravaju lju-di koji su imali solidarnost za žrtve Sabre i Šatile, na primer, ili za Gvatemalu...” Ironizira: “’Kako je to, jao, romantično, pa taj Salvador, pa taj Čile...’ Al’ ja kažem: ‘Čekajte, evo ga, vojni teror, mis’im...’ ‘Šta pričaš ti, Staša?!’ ‘Vojni teror, evo, isto je to! Čekajte, jel’ vi znate da je to isto?’ ‘Nije to isto!’ ‘Kako nije isto? Kako nije isto, mis’im? Ovo te obavezuje, još više! Šta te košta da budeš sa gvatemalskim oslobodilačkim pokretom, ili sa palestinskim, so-lidaran? ‘Ali’, kaže, ‘treba da idu tenkovi, jel’ vidiš da oni ‘oće da se odvoje?’ Ja kažem: ‘Jesmo li ih slušali?’ Ja, u stvari, ne znam ni šta sam pitala, ja samo znam da je to bilo strašno. To je taj, mis’im, cinizam. ‘Pa čekaj, evo ti u kući. Evo ti u kući!” Tu sam se uplašila, jer sam videla da to rade ljudi koji su rokeri, kako da kažem... Nekako, to je strašno: oni nisu u partiji, ja nisam u partiji. Koja je to vrsta patriotizma koju oni imaju, a ja nemam? Znači, ja imam internacionalizam, pa nisam patriotkinja. To me užasno uplašilo. Još 1981. “

22

Staša pripovijeda: proljeće je 1984. Govori brzo, u asocijacijama, misli su joj brze, često ih komentira i prije nego što ih izgovori, i često se, često smije. “Bila sam u grupi s mojim drugarima. Bio je Otvoreni univerzitet, i to su bili moji drugari, po raznim osno-vama, muvali smo se po SKC-u, nemaju veze s partijom, a sve su levičari, neki su išli u diskoteku, neki ne... Ali, sve drugari. I neko kaže: ‘Kod Oluje’” - Dragomir Olujić Oluja, poznati beogradski ‘šezdesetosmaš’, mirotvorac, sindikalist i novinar, osnivač ‘Otvo-renog univerziteta’ - “‘ima super, super događaj... Dolazi Milovan Đilas.’ Ja kažem: ‘Ja moram da idem!’ Ja sam bila velika drugarica s Akimom Đilasom, Milovanovim mlađim bratom, a Milovan je za nas bio figura. I tako se mi nađemo tamo, mi budale, pojma nemamo šta nas čeka...”. Smije se. “Bili moji pravi drugari... Bio i Lazar Stojanović” - beogradski redatelj, u socijalizmu zabranjivan, u devedesetima antinacionalistički aktivist - “a bio je - mis’im, stvarno, šta ćeš, tako je bilo - bio je i Šešelj.”

Uhapšeno je 28 ljudi, među kojima Staša i još tri žene. “Uleteli su u taj Olujin stan od 38 kvadrata, ne znam ni koliko, odjednom upalo sto njih policajaca sa dugim cevima, mis’im. Kako je mo-guće da mi budale nismo znali da je, kažu kasnije, šest prstenova policije okolo bilo...” Od 28 uhapšenih, šestoro je završilo na sudu, a jedan, sindikalist Radomir Radović, pronađen je mrtav u nekoj kući pored Beograda. “Odvela ga državna bezbednost.

23

Svake godine smo tražili, okupljali se na grobu, tražili istragu... Ništa. To mi je bilo, tako da kažem, vatreno kršenje, i posle njega mi je bilo jasno da od njihove države više nikad neću ništa da tražim.”

O slučaju je, razumije se, zasjedala i partija: među ostalim instan-cama, i beogradski komitet Saveza komunista. “I naš drug Pavle, koji je imao insajdere u tom komitetu, rekao nam je: ‘Zamislite vi da je na tom njihovom sastanku bio neki Slobodan Milošević, i taj je Milošević rekao: ‘Ja bi’ njih sve sto godina u lance!’ Svi šokirani: ‘Pa kako, pa zašto, pa oni su nevažni, pa oni su budale... Sve intelektualci, samo onaj jedan radnik...’ Kaže: ‘Bez obzira.’ I ovi ostali njemu kažu: ‘Pa jesi ti normalan? Pa ugled zemlje je u pitanju, pa svetski intelektualci ih brane, Habermas ih brani, nema nikoga ‘ko ih ne brani... Šta je tebi?’ I Milošević je onda rekao: ‘Ne, ne, samo sam se šalio.’ Samo se šalio, mis’im...”. Sta-ša prezirno odmahuje rukom. “Eto, to pokazuje smjer. Nisu tu njegovu šalu uzeli u obzir, nisu shvatili da to nije bila šala. Jer, on nije bio klovn, kao Šešelj sad. On je bio stup. Meni je bilo strašno to čuti. Shvatiš kakvi su to ljudi.”

Socijalistički Beograd imao je tradiciju borbe za slobodnu riječ: suđenje šestorici nije bilo jedino; sedamdesetih i osamdesetih godina održano je više sličnih suđenja, u kojima je, primjerice, Srđa Popović – kasniji utemeljitelj tjednika ‘Vreme’ i jedan od najuglednijih protivnika velikosrpskog nacionalizma – branio žrtve krimena verbalnog delikta.

Ali, s vremenom, polovinom osamdesetih, oni senzibilniji i pa-žljiviji naslutili su da nešto u toj borbi nije kako treba. “Uplašio me način kako se borba protiv verbalnog delikta počela pretvarati u borbu za naciju, u tipično nacionalističku ideologiju: ‘Mi Srbi smo žrtve, i mi, kao žrtve, imamo pravo da se organizujemo, i onda možemo i da se osvetimo.’ Ja sam to gledala, išla sam u Udruženje književnika Srbije, svuda sam išla, ne samo u SKC. I pamtim taj trenutak, 1985. čini mi se, kad je bio slučaj profesora Dragoljuba Petrovića”.

Taj beogradski lingvist 1985. objavio je u “Književnim novinama” članak “Pomirimo prijatelje, neprijatelji su smireni”, pa je osu-đen na dva mjeseca zatvora. U znak protesta, od 11. veljače do

24

7. travnja 1986, u Udruženju književnika Srbije, ponedjeljkom u 19 sati održavala su se protestna okupljanja. “E”, kazat će Staša,

“tu se ta zlokobna ekipa okupila. Jer oni su to odma’ pretvorili u pitanje srpskog ili etničkog, a ne ideološkog sporenja. Tu je počela priprema. Od tog momenta, ja mislim, vrag odnio šalu.”Podržavala je borbu za slobodu govora, naravno. “Podržavaš to iz principijelnih razloga - pa podržavala sam peticije razne, za Slovence, skupljala potpise protiv štafete, bila sam protiv JNA... Nikad nisam otišla kod dečka u JNA! Ali to je drugo, ta borba protiv militarizma, represije, nasilja... Ovo što su oni radili, to nije imalo veze s borbom protiv militarizma. Upravo obratno. I onda se počelo osećati da se taj grad zagađuje, da počinju da pričaju o slavama, da lažu da im je zabranjeno da idu u crkvu, da se širi ona ozlojeđenost, sitničava, mizerna... Meni se to, ljudi, gadilo.”

Staši je stalo da raskrinka izrabljivačku narav nacionalizma, te krinke za pelješenje. Štrajk radnica vukovarske tvornice Borovo 1988. pamti kao mučan primjer bezdušnosti vlasti, koja je omo-gućila nacionalistički resantiman. “Već je počelo mnogo štrajkova u Jugoslaviji. Videlo se da je kraj, i mislim da su radnici to i slutili. Pa ipak, nisu otišli u Zagreb, nego u Beograd. Ali, milicija ih zau-stavi trideset kilometara od Beograda. Kamionima su dolazili. Mi smo to čuli, i drugari su rekli: ‘Pa mi moramo da se organizujemo, da pomognemo tim ljudima...’ Oni krvavih nogu - krvavih nogu! - došli, krvavih, krvavih... Hodale žene, mis’im... Bio je jul, i ja sam imala ulogu vode da im skupljam, da donosim vodu... Policija ih onda izbacila na kamione i vratila. To je proterivanje onih koji su tražili pravdu. Oni su se obratili Jugoslaviji. Oni nisu otišli u Zagreb. Jugoslavija je bila njihova instanca, adresa: Jugoslavija, Beograd. E, ali kad su videli - ooo, kakvi, mis’im, onda su se osve-stili, onda su od radnika postali Hrvati. Tako su i radnici ovde postali Srbi; a kad su postali Srbi, onda mogu da rade šta god ‘oće, a iza te etničke priče u ozlojeđenosti, pa znamo šta stoji - šoping molovi, mis’im, Beograd na vodi, Zagreb na Savi i tako dalje...”. Staša se smije. “To je ta priča. Za koga je? Za budale, mis’im...”

Lako je bilo klasnu nepravdu i socijalno nezadovoljstvo pretvoriti u “vekovnu mržnju” i “ozlojeđenost između Srba i Hrvata”, ana-lizira Staša. “‘Pogledao te krivo!’, ovo, ono... U trinaestom vijeku šta je ‘ko kome uradio i štajaznam...” Smijeh. “Življe je bilo ono šta se desilo 1289, nego događaji iz osamdesetih! Bilo je previše znakova, stvarno, ali ne možeš da upozoriš, ne možeš da iskažeš,

25

niko ne sluša... Zato smo se prepoznale u proročici Kasandri, i u savremenim interpretacijama mita, kao što je roman Kriste Volf. Ta kontaminacija, to taloženje, bilo je jako dugo, bilo je planirano, i ta neka “elita” intelektualna, koja je najpogubnija, samo su čekali glumca, kao kod Pirandela... I našli su. Miloševića.”Prvi put je Staša stajala za mir 28. srpnja 1991. u Sarajevu. Koncert

“Yutel za mir” okupio je nekoliko desetaka tisuća ljudi; većina nije stala u sarajevsku dvoranu Zetra. Šerbedžija, Bajaga, Crvena jabuka, Bregović, EKV, Indexi, Nele Karajlić i Zabranjeno puše-nje... Koncert je organizirao Yutel, posljednji medijski pokušaj smirivanja u pucnjavom već ranjenoj zemlji. Prenosile su ga samo televizije u BiH i Makedoniji; u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Sloveniji, gdje je rat već počinjao, nisu.

“Još smo od ranije imale mirovne karavane sa ‘Ženama u crnom’ iz Italije. Tada sam već htela da osnujem mirovnu grupu feministič-ke orijentacije. ‘Sad će žene da govore. Mi ćemo to da pokrenemo.’ I onda smo otišle u Sarajevo, stajale, i posle deset dana, ja kažem: ‘Da, ovo je forma, mis’im’”.

Godinama već bila je feministkinja. “Bila sam u prvoj feministič-koj grupi u Beogradu ‘Žene i društvo’. Bila je ta grupa i u Zagrebu, pa sam išla na sve skupove jedne važne inicijative, Jugoslavenske feminističke mreže. Mene ne zanima mnogo porodično nasilje, jako mi je to teško. Ne zanima me feminizam koji problem svodi na problem opresije jednog pola nad drugim. Mislim da je to oslobađanje patrijarhata od odgovornosti, i da je nedovoljno, Imaš ti eksploataciju, i imaš militarizam. A ja sam se i tada najviše zanimala za razoružanje, protiv vojske. Tako da sam se odmah uključila u akcije protiv mobilizacije, u Centru za antiratnu akciju.”

Centar za antiratnu akciju, utemeljen polovinom 1991, jedna je od prvih i najutjecajnijih antiratnih inicijativa u Srbiji. “U nekoj garsonjeri na Slaviji tiskali smo se nas tridesetak.” Ali, Staši je nešto bilo sumnjivo. “Ja sam to ukapirala, ovi muškarci aktivi-sti, oni nas nekad ne shvataju ozbiljno. Stvarno su predivni ti muškarci u antiratnom centru, ali nisu shvatili da ne mogu oni uvek da govore, a mi žene samo da radimo. Pa smo odma’ imale neke akcije s feministkinjama, protiv pokreta Žene za Jugoslavi-ju, ovih strašnih žena generala, samo što smo živu glavu izvukle.

27

Mi smo, onako, otišle do zgrade Saveznog izvršnog veća, i daj transparente. Prolaze, kažu: ‘Vid’ šta rade ove, drže ovo nešto...” Smijeh. “Ma nije samo da drže, vid’ šta pišu...’ ‘Debeli generali’, ‘Ratni špekulanti’... Pa su ukapirali da nismo baš tako nevažne. Neprestano smo radile, nemam sad vremena sve to da ispričam... Ali, smatrala sam da svako iz ove agresorske države mora nešto da uradi. Ako želim da ostanem u Srbiji. A ja sam odlučila da ostanem. Svesno. Ja sam ranije mislila da ću da idem. Nije mene zanimalo ništa, Bosna, ništa o njoj pre rata nisam znala. Ali, kad je ovo počelo... E, sad neću da idem, Baš ovde moram da ostanem. Da radim. Ostajem.”

Feministička grupa sastajala se srijedom, i zato je srijeda oda-brana za dan kada će stajati “Žene u crnom”. “U početku, stajale smo ispred SKC-a, kao mesta drugosti, pluralizma, javnosti... Vrlo brzo, posle par meseci, izmestile smo se, jer smo videle šta se događa: Jugoslavenska levica Miloševićeve žene Mire Marković preuzela je SKC.”

“Žene u crnom” (ŽUC) “nesumnjivo su jedinstven fenomen na srbijanskoj civilnoj sceni”, piše srpsko-britanski sociolog Bojan Bilić u tekstu “Antiratni aktivizam i posle ratnog konflikta: beo-gradske Žene u crnom”, objavljenom u knjizi “Borile smo se za vazduh – (post)jugoslavenski ratni aktivizam i njegovo nasleđe”, objavljenoj 2015. u Zagrebu.

28

“U protekle dve decenije, od samog početka ratova za jugosloven-sko nasleđe, članice i članovi ove grupe organizovale su više od 700 uličnih stajanja, performansa i protesta u Srbiji i regionu, što je poduhvat koji bi se mogao smatrati izuzetnim i u zemljama s dužim aktivističkim tradicijama i liberalnijom političkom kultu-rom. Od osnivanja grupe, organizaciju vode dva slogana – ‘Uvek neposlušne’ i ‘Ne u naše ime’ – reflektujući jasan politički stav obeležen prefiksom anti: one su antipatrijarhalne, antinaciona-lističke i antimilitarističke, kao i antihomofobne i antiklerikalne”.

Bilić podsjeća da “beogradski ŽUC ima istu koordinatorku od samog osnivanja organizacije”, koja “uživa veliko poštovanje njenih članica i članova”. “Moje sagovornice i sagovornici su jednoglasni u stavu da se opstanak organizacije mora pripisati njenoj harizmatičnoj koordinatorki.”

Jedna od “Žena u crnom” Biliću je kazala: “Kad posmatram Stašu, oduševljena sam strašću s kojom objašnjava neku ideju ili se bori za neki predlog ili projekat. Na primer, ako smo negde u nekom restoranu i neko je pozove telefonom u vezi sa radom ŽUC-a, ona ne može da sedne, počne da šeta, ljudi je gledaju... Ali, ona je toliko u tome... Kažem joj: ‘Moraš unositi manje strasti, manje srca u sve ovo.’ Ponekad se plašim da bi joj toliko napora moglo naškoditi...”

Manje srca? “Sva’ko zna za sebe šta će da radi. Zašto ja ne odu-stanem? Šta ja znam, ne mogu... Ja mis’im, da... Pa, da, tako je, da... Ne znam, da...” Kada govori o sebi, o vlastitoj hrabrosti, Stašin se glas stišava, gotovo nestaje u samoispitivanju, u tihom unutarnjem monologu; kad govori o uvjerenjima, o vrijednostima, riječi su joj poput kamenih gromada Durmitora - odzvanjaju.

“Mnogo je ljudi koji ti daju snagu, hrane te neophodnošću da ne odustaneš. Evo, naša velika drugarica, filozofkinja Zagorka Golu-bović, umrla je u martu 2019, pravimo sad jednu knjižicu o njoj. Ona je rekla: ‘Ja ne mogu da odustanem’. Marina Cvetajeva je rekla: ‘Ja ne mogu da ne pišem.’ Kod španskih Indignadosa sam našla - jako sam često u Španiji – ‘No tengo fuerzas para resistir’

- ‘Nemam snage da odustanem’. Mis’im, treba ti velika snaga da odustaneš. Kako ćeš da izdržiš, šta ćeš da radiš? Moja Borka, Bor-ka Pavićević, kaže: ‘A šta ćemo, Staša, mi moramo da budemo tu,

29

moramo da preuzmemo odgovornost.’ Ja to parafraziram ovako - svedokinja zla. Ne onoga što se dešava, ne bilo čega, nego zla. I onda kažeš: ‘Pa stvarno sam odgovorna, kao svedokinja.’”

Ali nema u Staši Zajović paradnog herojstva. Kad stoji sa svo-jim drugaricama, u crnom, tiha, oči u oči sa svjetinom, s ratnim zločincima, s mučiteljima, s bivšim vojnicima, s nahuškanim izbrijanim mladićima, s ljudima koji ih pljuju i psuju, njezina niska pojava kao da se zavuče u oklop nepopustljivosti. Stoji, šuti i gleda mržnji u oči; njezine drugarice i drugari s njom. To je veličanstvena snaga nenasilja.

“Mislim da je jedna od najvažnijih stvari ljude čuvati. Čuvati ljude, shvatiti slabost i ranjivost, jer nekome su unuci najvažniji. I ja to shvatam, ali to ne znači da ne razgovaramo. Jer, ja mislim da baš oni koji imaju decu, moraju da kažu: ‘Borim se protiv fašizma!

To je baš moja odgovornost!”. O tome razgovaramo: čiju decu mi to čuvamo? Samo svoju? Pa izvini, i to je isto nacionalizam: ‘Ja samo brinem o svojima’. O svom poslu! Pa u redu, brini o svom poslu, pa će ti sin ići u rat. Ako ‘oćeš o svom poslu, onda će te svaki čas mobilisati. Stalno treba da se razgovara o tome. Nema

30

tome kraja. Ja ni ne znam mnoge odgovore. Ja samo znam da je jako važno zajedničko obrazovanje.”

Usprkos aktivističkoj strasti, i usprkos svijesti da, u društvima poput balkanskih, sloboda znači ništa manje nego neprestanu borbu, Staša Zajović nije aktivistički fundamentalist. Štoviše, uzajamno suosjećanje i toplina s bliskim ljudima načini su da opstane, i da se suprotstavi agresivnosti koja je preplavila svijet.

“Ne mogu ja da tražim od žena - one žive uklopljene u određene porodične strukture, ja moram da imam razumevanja, strašno puno polažem trud u odnose. Ja kažem: ‘Nemoj da brineš. Osećaš se loše, nemoj sad, pa nemoj dolaziti.’ Ne mogu da štrče toliko, znate. Ja mogu da štrčim, jer sam odlučila. Nikad u porodici nisam imala sankciju zbog toga. Ali, za te žene je bitno, da ne mora da se pravda. Razgovaramo o tome. Ako mi intervenišemo u kontekst, onda moramo da znamo šta dolazi iz tog konteksta.”

“Ali, kako žene divno stoje na miru! Fantastično. Zato što jako puno mi razgovaramo, jako puno. Za mene je politička edukacija, obrazovanje, užasno bitna stvar. Znači, stalno da zajedno promi-šljamo, stalno da se propitujemo, i da ne moramo da ispunjavamo uloge, da se ne plašimo. Da vidite samo te žene, po Leskovcu, po Vlasotincu, što ih vijaju po selima, mis’im, po čaršiji... Ima profe-sorica u Kraljevu, Snežana Obrenović. Ona je od početka s nama, takoreći. Ona đacima priča sve, sve javno priča. Kolege ne znaju šta će da rade. Rekli su: ‘Profesorice, svi ćemo ustati za vas.’ Evo, ona je uspela tim svojim jasnim, rekla je: ‘Deco, ja pričam ono što ja mislim.’ Ona je sociološkinja, i drži časove istorije. Krši nastavni program, pa kaže: ‘Izbacite me.’ Ima takvih ljudi.”

Djelovanje “Žena u crnom” dokumentirano je u tridesetak knjiga, zbornika, monografija i publikacija koje je organizacija objavila u proteklih četvrt stoljeća. “Žene u crnom” odavno već nisu, ako su ikad i bile, samo aktivistička organizacija: one, u jednu riječ, osmišljavaju, iskušavaju i žive drukčiji, nenasilan, protuinstituci-onalan, anarhičan, antimilitaristički, antipatrijarhalan i antihije-rarhijski način života; alternativu današnjici; drukčiji, bolji svijet.

U Srbiji, na Balkanu, ta alternativa počinje suočavanjem sa zloči-nom, upornim i nepopustljivim suočavanjem, uvijek iznova. Jer, nasilje ne prestaje; zločin biva opravdan; zaziva se novi. “Borba

31

za sećanje na Srebrenicu na ulicama Beograda je metafora borbe za sećanja na ratove, žrtve i ratne zločine. Poruka ‘Žena u crnom’

– ‘Ne u moje ime’ – znači da će one i dalje biti na ulicama, stal-no podsećajući na ono što se stvarno dogodilo – u njihovo ime. Što je upravo suprotno opštoj tendenciji da se ide dalje, gleda samo unapred, ne osvrće, da se izbegavaju problematična i teška pitanja odgovornosti i krivice, održavaju festivali mira obojeni potrošačkim duhom. Dok ulice i ljudi teže normalizaciji, poruka antiratnih aktivistkinja i aktivista podseća prolaznike da nije sve bilo normalno. Time oni predstavljaju pretnju koja ugrožava prijatno i lepo veče u Beogradu”, napisala je 2009. Staša Zajović.

U travnju 2015, na suđenju za rehabilitaciju Draže Mihailovića, četnički huškač i ratni zločinac Vojislav Šešelj u sudnici je izvrije-đao Stašu, pokušavajući, najgrubljim izrazima, oskrvnuti njezino dostojanstvo. Uzalud. Sudski stražari nisu ga spriječili sami, pa ih je na tu obavezu podsjetila sama žrtva: “Ja ne razgovaram sa ratnim zločincem. Molim vas da me zaštitite od ratnog zločinca.”

Najgore uvrede Šešelj je ponovio i izvan suda, poslije ročišta, a zbunjeni novinari - umjesto da nasilniku kažu što ga ide i sami komentiraju napad - tražili su Stašu Zajović komentar. I takav je nemušt postupak izdržala: “To je ponašanje fašističkog ološa koji ima ustaljenu praksu javnog sramoćenja žena, posebno onih koje imaju jasne antifašističke stavove. Taj poziv na odstrel nije ništa u usporedbi s onim što je taj zločinac radio nad civilnim stanovništvom u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu”.

Taj napad – jedan od mnogih na “Žene u crnom” - navodimo zato što ga Staša Zajović rabi da analizira ponašanje “finih intelektu-alaca”, koji su je branili tako što su joj govorili – tješili je, reklo bi se - da nije točno ono što joj je govorio Šešelj. “Šta s’ tebe tiče šta Šešelj meni govori? Šta s’ tebe tiče jesam ja ružna il’ ja nisam ružna, ja tebe pitam jel’ ti priznaješ genocid?! Jel ti priznaješ da su u tvoje ime radili zločine?! Ma neću da pričam s tobom, s tim finim intelektualcem! Kako da vam kažem, to je nedostojno uop-šte žrtava, i onoga što se desilo! Nećemo mi sad da naglabamo tu, nego čekaj, čekaj, ajmo mi da pričamo o nečem drugom. Ajmo da vidimo, frajeri, ako hoćete u Evropu, a ne da mi ova muca, da mi govori: ‘Ono što se dogodilo’, ‘Onaj strašan zločin’... Pa naučite tu reč - ‘genocid’! Što kaže Borka Pavićević: ‘Pa ne možeš to pre-

32

imenovati.’ Sad jezičke nekakve, jezičke finese. Ajde ti, nauči to, ‘genocid’, što kaže Đorđe Balašević, tu tešku stranu reč - ‘Izvinite’. Pa ti hoćeš u Evropu? Eno ti rezolucija evropska o Srebrenici, eno ti Međunarodni sud pravde... I tako dalje, i tako dalje: nećemo mi da raspravljamo da li sam ja grozna, ili sam ljubazna, ili sam tolerantna... Ostavi se ti toga, ti ‘oćeš u Evropu, mis’im. Ja sam odavno u Evropi, a ti, evo, poštuj.”

“Tako i ovo: pa zamislite vi koja je to nepravda međunarodnog pra-va, da ti ljudi, koji su stvorili estetske, političke, kulturne osnove da opravdavaju rat.. Nikom ništa! Svi sede... Molim vas, svi su oni tu, živi i zdravi! I da ih mi ništa ne pitamo! Tu se pokazuje užasno licemerje, militarizam i ta dehumanizacija tog međunarodnog sistema pravde. Ja podržavam i Haški tribunal, ali zamislite vi, da to nije kažnjivo... Ja, naravno, smatram da svaki od ovih iz Srpske akademija nauka i umetnosti treba da odgovara za ratne zločine, mis’im, čak i mnogo više nego izvršitelji. Oni su njima dali alatke ideološke, i opravdanje, i oni sede u hladovini, u tim svojim knjižnicama i uredima, i govore da su oni žrtve nekog režima, ma molim vas. A seju smrt! To je komično... Mis’im, nije to komično, kol’ko je to bezobrazno, kol’ko je to sramotno, da uopšte ti, mis’im, da su oni bilo kakvi akteri bilo koje promene, mis’im. Oni su najodgovorniji, ta elita intelektualna, religiozna...“

Ali, “nisu ni građani lišeni odgovornosti”, tvrdi Staša Zajović. “Ja ne mogu da govorim uopšte o tome da su ljudi samo žrtve, to je sramno. Pa ni žene Srebrenice nisu samo žrrtve - to je najstrašniji način upravljanja ljudima, da ih svedeš na žrtve. Oni su akteri, donose odluke i u najtežim momentima, vrlo racionalno, i kako ne može da bude moj autoritet, ako može da kaže: ‘Ej, bre, prošla sam smrt. ‘Ko si ti da mi govoriš?’ Žena je, čovek je, da kažemo, subjekt politički. Ja ne mogu od tebe da oduzmem da razgova-ramo ravnopravno. Jer ako ti oduzmem to, onda je to, mis’im, stvarno, jedan od načina nove manipulacije. Tako da ja mislim da običan narod, kad kaže - ‘Jadan narod, ne može ceo narod da bude kriv za genocid’ - a što ima koristi od genocida, da ga poriče? Pa izvini, mis’im, ako učestvuješ sa ubicama, pa šta ću ja, ja neću da kažem da si onda nevin ti u tome. Pa izvini, oni su kolektivno odgovorni moralno. Pa šta tu ja da radim? Ja ću da razumijem zašto, ali ako oni misle, i one misle, da će se lišiti toga tako što će mene da pljunu na ulici - pa dobro, mis’im, u redu, ako im je to ljudskost... Ali ima onda nešto u tome što ih jako boli...”

33

A ubojice? A nalogodavci? Jesu li sadisti, patološki tipovi? Je li Milošević bio sadist? Je li Šešelj? “Ne, ja nikad ne mislim da su oni ubojice i sadisti. Ne mislim da je iko od njih. Neću da ih amne-stiram od odgovornosti time što mislim da su mučitelji, sadisti, nikako. Oni su vrlo, vrlo odgovorni. Oni su izdanak dogmatske, staljinističke ideologije, što je pravi dokaz da se Jugoslavija nikad staljinizma nije oslobodila. Evo, i sad, predsednik Srbije Vučić: sad je obuk’o evropsko odelo, on je Evropejac, a ja mislim da je vuk, što kaže narod, mis’im: ‘Vuk dlaku menja, ali ćud nikako.’”

“Delovanje ‘Žena u crnom’ bazira se na nenasilju, premda su na-stale u konktestu široko rasprostranjenog političkog nasilja”, na-pisao je španjolski mirovni aktivist i filozof Martin Alonso Zarza u tekstu “Pacifistkinje i oni i one koji se reklamiraju kao pacifi-sti”, objavljenom u zborniku “Žene za mir”, u povodu dvadesete obljetnice ŽUC-a. “Od samog početka bile su suočene sa tri tipična elementa formule užasa: veoma organizovanom fanatičnom ma-njinom, odgovornom za zločine u intelektualnom i materijalnom smislu; većinom koja te zločine prećutno ili javno odobrava, te sveprisutnom viktimističkom etničkom ideologijom – mitologi-jom huškanja – koja spaja ostrašćenu manjinu i otupelu većinu”.

Ali, zašto sve to tako drugo traje? “To me najviše zabrinjava: ti obrasci koji ostaju stalni, ti modeli militarizacije koji su, nekako, večni. Ne zato što je to neka konkretna vlast – ona će doći ili otići – nego, koji su to kulturni modeli kojima se prenosi taj sistem isklju-čivanja drugih, militarizacije, sistem permanentne proizvodnje neprijatelja? Pa od malih nogu to traje: ‘Pioniri maleni, mi smo vojska prava...’ I tako dalje... Ti modeli patrijarhalnog odnosa pre-ma ženama, modeli militarizacije i isljučivanja: ‘Ovi su drugačiji’, ‘Ako niste s nama, vi ste protiv nas’ - to sumnjičenje, sumnjičenje, stalno sumnjičenje drugih... ‘Ko zna, radi ti o glavi?!’ ‘Ko zna zašto to radi?’ Mene ti mentalni obrasci plaše. Stalno se to perpetuira, ta patrijarhalna pozicija, njeno cementiranje, nije samo tlačenje muškaraca nad ženama, nego stalno: ‘Da li su Albanci od malih nogu...’ Ali ti onda kažeš: ‘Ma šta me briga, mis’im, nek’ mi radi, pa neka radi šta ‘oće’. Nekomodifikacija, nekonformizam: ti imaš pravo da javno i jasno iskažeš svoje stavove. I zbog toga ne moraš da se opravdavaš. Ti ćeš to da kažeš, i gotovo. I to ti je to, mis’im. Nepristajanje. Odlučiš da veruješ ljudima, pa nek’ te zeznu. Pa zeznu te sto puta, ali ti ne možeš da radiš, ne možeš da živiš, ako

34

ne veruješ ljudima. Kaže jedna moja drugarica: ‘Baš mi je drago da budem budala’. Da budem naivna. Eto, to je moj izbor: da bu-dem naivna. I da mi ni’ko ne radi o glavi. Mis’im, mož’ da mi radi, al’ da mi ne radi.” Staša se smije. “Mis’im, čak i sa policajcima želim da pričam, da humanizujem taj odnos.” ”Humanizovanje odnosa” - to je život Staše Zajović.

Visoka se cijena plaća za odluku da humaniziraš odnose u ratom i nasiljem uništenom društvu. “Žene u crnom” izložene su nepre-stanom nasilju: javnim uvredama, fizičkim napadima, sumnji-čenju, klevetanju, nepovjerenju... “Nad nama je normalizovano nasilje, toga me strah i to je još jedan problem u ovoj palanci, ovoj čaršiji. Na njega se, više-manje, ne reaguje. Isto kao kad ženu maltretiraju. Normalizovano je. Zašto? ‘A’, kaže, ‘one su navikle.’ Nismo mi navikle, nego ste vi navikli da mi budemo meta! A kad ste vi napadnuti, onda sve preokrenete! Nije naša uloga da mi skrećemo toliko pažnje na sebe. Naša uloga je malo ozbiljnija. Ja tako mislim, možda je to pogrešno. Ali ja već mislim da je to ukalkulisano, da je to normalizovano, da je to, kao, pa dobro, neka one prime te udarce, neka one prime...”

35

“Te ogromne policijske snage koje nas prate, nekad je to stvarno zastrašujuće, i to je tačno to kako oni standarde evropske razu-miju. Toliko su optužbi imali protiv nas. Svašta su nas optuživali. Rekli su da mi držimo organizovanu mrežu prostitucije - čuj to! Između ostalog. To je bilo za vlasti Koštunice. A to su ovi radili i za Miloševića.To je taj atak na moralni kredibilitet žena. To je ta ceremonija javnog sramoćenja, to je jedna tradicija koja je jako, jako dugačka, ja neću da kažem koliko sam ja to od mojih pretki-nja čula, mis’im, 1948., dakle, te ceremonije: sramote te, moralno te diskredituju, svode te na kurvu, to je jedan malograđanski - u tome je socijalizam takođe omanuo - u toj malograđanštini, u tom patrijarhalnom moralizmu, licemerju i tako dalje.”

Premijer Srbije Zoran Đinđić ubijen je 12. ožujka 2003. Godinu kasnije, oko devet navečer, Staši Zajović zazvonio je kućni telefon.

“A mene ni’ko kući ne zove na telefon. ‘Izvin’te’, kaže, ‘ja sam iz kabineta predsednika Republike.’ ‘Kakvog kabineta predsednika Republike? Pa što ćete u ova doba?’. ‘Pa znate šta? Stigle su dojave na vas.’ ‘Kakve dojave? Pa javite mi to sutra. Dođe mi policija, obično mi donese dojavu, ili me zove na informativni.’ Kaže: ‘Ali, mi smo zabrinuti za vaše ponašanje.’ ‘Kakvo ponašanje?’ ‘Moralno’, kaže. ‘Molim!?’ Moralno? Pa nisi ti u Teheranu, nisi ti Čaušesku. Ja kažem: ‘Molim vas, to nije vaša stvar, donesite mi papir, i ja sa advokatom dolazim.’ Nikad u policiju ne idem bez advokata, čisto radi pratnje. Onda smo mi pokrenuli preko Amnesti Internešnala, pa su dobili hiljade i hiljade pisama zbog progona nas. A oni su fino rekli: ‘Super, mi ćemo vama policij-ske jedinice, mi ćemo militarizovati vašu zaštitu, taman da vas odvojimo od ostalog stanovništva’. A onda su u Haagu, pred su-dom, njihovi advokati, oni koji nas mrze, govorili: ‘Pa nije Srbija toliko bila sva uz Miloševića. Eto, bile su te ‘Žene u crnom’. To je čaršija, to je palanka, palanka je najveće zlo. Najviše me brine taj sloj koji ima moć da utiče na javno mnenje, ali ima mentalne obrasce i kulturne modele koji su jako, za mene, mis’im, opasni. Nisu konzervativni, oni su gore od toga.”

“Neki dan”, pripovijeda Staša dok razgovaramo u ljeto 2019, “do-bila sam neku vrstu užasnog sloma emotivnog, teško mi to pada... Ta žena neka na pijaci, šta mi je govorila, sva se pijaca skupila... To je bilo toliko strašno. Slušam je, šutim, i mislim: ‘Pa dobro, pa dobro, stvarno, mis’im, sad je na redu Srebrenica, obično

36

kažu: ‘Balijske kurve’, mis’im.’ A ona počne da govori: ‘Šiptarska profuknjačo! Prodaćeš nam Kosovo!’ Ja mislim: ‘Aha, Kosovo, čule su one na medijima, sad je u toku ovo da im Vučić, ‘garant mira’ i ‘garant stabilnosti’ potpiše Kosovo, i tako dalje...’ Mene to najviše boli. Da nisam s ljudima iz izbegličkih kampova stvorila takve odnose dubokog poverenja i zajedničkog rada, sa Srbima, iz zapadne Slavonije... Strašno me boli ta horizontalna represija, kada obični ljudi, koji su užasne žrtve socijalnog rata koji se vodi, u stvari nastavka rata - kada oni počnu da vas targetiraju kao žrtvene jarce.”

O strahu se mora neprestano razgovarati. “Razgovor o strahu je kultura koja nas odvaja od te herojske, lažne, epske kulture. Postoje trenuci kad neke žene, i muškarci, osećaju se jako krhko, nezaštićeno, i mi razgovaramo. Pa i ja, evo, taj dan mi je bilo, nije bio strah, nego neka jeza, bilo mi je, stvarno... Onako, ne znam, bilo mi je stvarno neprijatno, nešto me napalo... Ja, ne znam, sa’ ću da kažem, mis’im... To bi bilo nenormalno, da nekad nemam... Ja, kako da ka’em, verovatno je to neka maternalistička neka, majčinska... Strašno se bojim za druge. Više mi je za druge, ove mladiće, devojke... Da, druge. Ja moram da imam, da uzimam u obzir i druge. Da li oni imaju strah. Ja moram da kažem da, mis’im, ne razmišljam. Ne, ne znam. Ne znam, da. Nelagodu nekad imam, ali moram da kažem da imam više tu zabrinutost za druge.” Staša načas utone u kontemplaciju, zamisli se i ušuti, ali odmah se prene, pogleda vas u oči, i vedro pripovijeda dalje.

“Ja najviše volim da radim s kolektivima umetničkim. To su tri kolektiva: ‘Dah teatar’, ‘Škart’ i ‘Art klinika’ iz Novog Sada. To su sve ‘profi’ umetnici, najvišeg nivoa umetnici, mi imamo jako divne odnose, ne naručujemo nikad, mi razgovaramo. Oni su genijalni. To su moji miljenici. Oni su mislioci, ljudi koji su stvarno... Oni nisu lepa estetika, koji se zaklanjaju: ‘Jao, to lepo, to strašno lepo...’ Ne, oni su odlučili da vide i da pokažu ovo što drugi ne žele da vide. Onda će morati da nas vide i oni koji ne žele da nas vide. Nikola Džafo mi je jedan od najbliskijih drugova. On kaže: ‘Ja zamrzavam svoju estetiku. Za mene je etika važnija od estetike.’ Mi se jako volimo, i podržavamo, i nikad ne naručujemo ništa. Mi sarađujemo.”

37

Nikola Džafo likovni je umjetnik rođen 1950. u Novom sadu. U kratkoj biografskoj bilješci na njegovoj web stranici piše i ovo: “Od 1990. pasivizira bavljenje slikarstvom i maksimalno je aktivan u borbi za društvene vrednosti i umetnički dignitet”. Njegovi umjet-nički projekti pokrenuti su s “utopijskom idejom da umetnost može da menja i leči svet”.

Staša se ne zanosi iluzijama. Živi s jasnom sviješću o granicama vlastitog angažmana. “Uzaludno je mnogo što radimo, ovde se vežbamo, što bi rekli moji drugovi, za ludosti. Ali ima nešto što nije uzaludno”, kaže. “I to nije vidljivo uopšte, u stvari: odnos koji sam stvorila, ja lično, a i ova grupa, i mnoge žene iz Srbije, što je jako bitno u nekom moralnom pogledu, što smo stvorili sa žrtvama. To je apsolutno za mene možda najvažnija potvrda smisla ovoga što radim. To nije ništa deklarativno - da ja idem na dženazu, i tu se sad pokažem, i dam izjavu.” Smije se.

“Pa mi smo čitave godine zajedno. Ja svaku kuću znam u koju idem, u sela pored Srebrenice, u Bajramoviće, u Glogovo... To, što bi rekli, nije na prodaju. To ne mora da se nađe ni u mediji-ma, ni u novinama. Meni je nelagodno da uopšte dajem izjave o odnosima sa ljudima iz Srebrenice. Imamo mnogo, mnogo sa ženama iz čitave istočne Bosne. U deset sela stalno idem i radim radionice o feminizmu. Evo, vidim koliko je bitno to neformalno obrazovanje, koliko je to njima bilo uskraćeno, i koliko su one morale proći kroz strašnu bol, kroz smrt, i stekle su samosvest. Čitava sela udovica...”

Staša Zajović ne patronizira žrtve, i ne pretvara ih u objekt sažaljenja.“One, koje su prošle smrt, one koje su žrtve, njihova ekspertiza je za mene bitna kao ekspertiza bilo kog pravnika, mis’im... Ali onda one moraju da se osnaže, ne samo da svedoče, da priče mi daju, nego one su, kako da kažem, one su svedokinje, one su bre autoriteti, mis’im... Te žene koje su se iz pepela digle... Iz Vukovara... Samo treba da postanu subjekti, akteri, i da im ne tražimo svedočenja, to je stvarno užas, nego da se edukujemo politički zajedno.“

“Odnosi koje gradim s njima, radionice, dvanaesti ciklus u zadnje četiri godine, i nema te teme, uključujući LGBT, koju ne radim. Pa nisam ja blesava da ja populistički podilazim njima. Ali ja mislim

38

da imam obavezu da stvorim prostor u kome ću ja svoju razliku da kažem, i uopšte ne moram da se slažem sa svima njima, ali moram da duboko uvažim taj bol i patnju, i da ne zahtevam od njih da imaju moje stavove. Ne mogu da imaju moje stavove.”

“I užasno sam puno pouka stekla. Jer, mi smo bili stalno, što bi rekla Hana Arent, ‘bez gelendera’, ‘ohne gelaender’, bez oslonca. Tražile smo put. A ja se onda pitam, pa dobro, pa kako to, te feminističke teoretičarke poznate, ta Džudit Batler, zašto oni misle da ja treba to da prevedem? Šta se za njih late, k’o da je to, mis’im, sveta knjiga? Nije, meni nije, mis’im. Meni su bitnije ove iz Vukovara, moja miljenica iz Vukovara, joj, posvuda imam poneku miljenicu. Razne miljenice imam, da. Meni je zanimljivo njih da slušam, i ona je rekla: ‘Pametna ti je ta Hana Arent’”. I prasne u smijeh. “Nije to samo strašno i turobno i bolno, ima tu i smeha puno, mis’im...”

Sa svim žrtvama radila je Staša Zajović; i sa Srbima izbjeglim iz Hrvatske, Bosne i Kosova, po izbjegličkim kampovima u Srbiji.

“Radila sam šest, sedam godina u tim kampovima. Zgražala sam se šta sam čula od tih ljudi. Ja sam rekla: ‘Ja ću ovde da slušam. Da vidim kako to izgleda.’ I ja sam to uradila. Gledala sam slike Karadžića... Ali, mogu li ja od žrtava da tražim da budu politički slične meni? Pa ne mogu. Nego ću da vidim postepeno, pa se stvorio takav odnos... Ali, za sve to treba vremena. A to je kultura i praksa nenasilja: jako puno, istrajno. Jedno je biti impulsivna sa nekim političarima, baš me briga za njih; ali sa osobama koje su žrtve ili nacionalizma, ili militarizma, a oni sami su usvojili sve te vrednosti, to je veliki problem, mis’im.”

“‘Žene u crnom’ su od početka svog delovanja izražavale podršku i solidarnost sa svim pobunjenicima protiv rata, svim prigovara-čima savesti, smatrajući ih svojim saveznicima u akcijama protiv rata i agresorskog režima u Srbiji”, napisala je Zajović u tekstu

“Feministički antimilitarizam ‘Žena u crnom’”, objavljenom u zborniku “Žene za mir” u povodu 20. obljetnice ŽUC-a.

“Nama su prišle majke vojnika mobilisanih, ali samo one koje su rekle: ‘Neće moj ni u jednu vojsku!’ Sa onima koje su htele sinove u srpsku vojsku, to je ogromna većina, mi nismo htele, mis’im. Išla sam svuda, išla sam da vidim sve roditelje, i onda kad su iz Hrvatske dolazili, sve sam to videla, koja je to tragedija, kako ih

39

muljaju, lažu, to su zlotvori, ti iz tog generalštaba i tako dalje, kol’ko su ih lagali... A ovde, u Srbiji, kol’ko su išli na taj patrioti-zam, koliko je ljude bila sramota da kažu: ‘Ne’, posebno u selima, Ali opet, u Srbiji je ogroman broj bio dezertera.”Koliko točno, ne zna se, ali Zajović u spomenutom tekstu navodi da se “cifre kreću od 380 hiljada do pola miliona.” “U Srbiji je tokom 1991/1992. nasilno mobilisano 140 hiljada ljudi, a od toga 82 hiljade u Vojvodini. Od vlasti koja ih je terala u rat pobleglo je sto hiljada mladića, a protiv deset hiljada njih pokrenut je krivični postupak.”

“Ljudi su masovno odbijali kolektivnu mobilizaciju. Ja sam mislila da je nedovoljno da stojimo na ulici, pa smo počeli da proširujemo, i internacionalizam je za mene jedna od najvažnijih stvari, užasno bitan.” ‘Žene u crnom’ sudjelovale su u međunarodnom lobiranju za rezoluciju UN-a “Žene, mir, sigurnost”, koju je Vijeće sigurnosti svjetske organizacije usvojilo 31. listopada 2000. godine.

Internacionalizam - “tu se tačno vidi, kad kažu, šta ti je Evropa. To je moja Evropa. Šta mene briga za poverenika Evropske ko-misije Johanesa Kana? Pogledaj kakav je, da. Pogledaj kak’i su oni, mis’im, ti poverenici, ti birokrati, Lajden, Šuica, nedostojni, mis’im, institucije koju predstavljaju. Ali ova Evropa, ta, Evropa civilnih pokreta, Evropa odozdo, to je stvarno, mis’im, to mi je stalo. Ta Evropa, koju sam ja upoznala, još od mnogo ranije, još kao studentkinja, za mene, to je stvarno jedan od izvora energije i snage, i znanja. To je moja Evropa.”

“Žene u crnom”, zajedno s drugim organizacijama za ljudska prava u Srbiji, organizirale su brojne akcije podrške dezerterima i bje-guncima od vojske i rata. U jesen i zimu 1991. i 1992. prikupljali su potpise za referendum protiv nasilne mobilizacije, ali zahtjev nije uvršten u parlamentarnu proceduru.

“Kroz akcije i na iskustvu zasnovanim teorijskim promišljanjima, gradile smo feminističko-antimilitarističku etiku odgovornosti -

“odgovorna sam ne samo za ono što činim, već i za ono što čine u moje ime”, piše Staša Zajović u citiranom tekstu. “To je, pre svega, osuda zločina koje su nacionalističko-militarističke strukture vršile prema drugima, ali i zločine prema civilnom stanovniš-tvu agresorske države u kojoj smo živele i živimo: ‘Odgovorna

40

sam jer su moji sugrađani dezerteri morali da napuste zemlju, jer je moj komšija Hrvat morao da napusti zemlju, jer je vla-snik poslastičarnice Albanac takođe morao da napusti zemlju... Kao feministkinja i antimilitaristkinja, moram da budem nepo-slušna svim vidovima etničke homogenizacije, svim vojskama.”

Ali problem je i u međunarodnoj zajednici. “Nikada nisu dali ni-jednom mladiću iz Srbije koji je odbio da učestvuje u ratu, nikada mu nisu dali vizu! Nego su ih posle 1996. godine, kad je Milošević dao taj besmisleni zakon o amnestiji, deportovali nazad u Srbiju, pa ih je država 1999, za NATO intervencije, mobilisala u vojsku Srbije, Jugoslavije, šta li. E tako da je, u stvari, pouka koju sam ja primila da međunarodna pravda, institucionalni pravni sistem, jeste užasno bitan, ali je toliko nedovoljan, i nema veze s praved-nošću. Kao što ni mirovni sporazumi nemaju veze s pravednošću. Nepravedni su, jer nikad nisu povezani s kažnjivošću zločina, nego samo podižu cenu zločincima.”

Staša Zajović nesvakidašnja je žena, od najrjeđe vrste hrabrih, od najrjeđe vrste plemenitih. Od onih koje imaju snage da žive u svijetu kakav jest, a ne kakvim ga vidi površni “aj em hepi” um današnjice. Staša je, štoviše, od onih koji – koje – imaju snage da stanu, same i nezaštićene, pred najmračnije fizionomije današ-njega svijeta, i da ih nazovu pravim imenom; istodobno, od onih koje imaju dovoljno životnog veselja da, uvijek iznova, pobjeđuju užas ne bježeći od njega.

“Ima jedna odgovornost, mis’im, shvataš. Kad su komemoraci-je, oblačimo crno; drugo je sve ludilo: boje, muzika, pozorište pravimo, sve to, može, nema veze. Ali ovo, iz odgovornosti: crno, ćutanje, telo, to je nama najvažniji identitet, po tome nas znaju i čuju. Pitaće se, zašto mi crninu posle ovog rata. Pa evo, zato što je to, baš onako, kad te vide k’o čavke, onda ne mogu da te ne primete, i drugo, mis’im, kažeš, ovo je protiv zaborava, protiv poricanja, mis’im. Zato što je Srbija, stvarno, mis’im, crna rupa. Ovo je crna rupa! Ovo je crna rupa zaborava!”

Upoznaju li vas sa Stašom Zajović, znajte: ako ima boljeg svijeta, on je tu, pred vama. Razgovarate s njim.

41

Grohotomprotiv smrti

— Viva Ludež

42

Nad livadama šume ljetni vjetroviI pokošenog sijena nose miris, topao.Potok teče bistar; lagano,U žuborenju.

Vrba spušta meke graneNa ledinu.U sjenci vrbe stoji dječak,I pjeva.

Pastoralna slika “Dječak u sjeni vrbe” jedna je od najpoznatijih pjesama Dragutina Tadijanovića, koju je budući klasik ispjevao davne 1923. godine. Desetljećima kasnije, 9. kolovoza 1990, osam dana prije nego što će prve barikade onemogućiti putovanje preko Knina, splitski parodičar Predrag Lucić samosvojno će je prilago-diti aktualnom trenutku u Hrvatskoj i Jugoslaviji, te objaviti u Fe-ral Tribuneu, tjednome satiričkom podlistku Slobodne Dalmacije.

DJEČAK U SJENI VRBE(Dragutin Autonomijanović)

Nad livadama šume vojni MIG-oviI nebrijane brade nose zadah, topao.Tko barikadu stavio nije, rov iskopao –Dabogda mu pišo opao.

Vrba spušta meke graneNa kamion s prikolicom.

U sjenci vrbe stoji dječak.I puca.

U tih je nekoliko redaka sažeta višeslojna i paradoksalna duhovi-tost, civilizacijski stav i spisateljsko umijeće autora Feral Tribunea, nesvakidašnjih novina koje su četvrt stoljeća, od listopada 1983. do lipnja 2008, izlazile u Splitu, da neprolazno obilježe svoje vrijeme, te postave standarde satiričke kvalitete i novinarskog profesionalizma za duge godine unaprijed.

43

Ujesen 1983, zamjenik glavnog urednika splitskog tjednika Ne-djeljna Dalmacija Zoran Erceg pozvao je gradskog satiričara Đer-mana Senjanovića Ćiću da osmisli satiričku rubriku. “Ne znamo dokle će ovi Feral svitlit’, ali virujte da dokle bude svitlija, svitlit će ‘kako bog zapovida’”, zapisao je Senjanović u uvodniku prvog broja tog njegovog “nedjeljnog političkog zabavnika” kojemu je nadjenuo ime “feral”, talijanizam za svjetiljku.

Već prvi broj dao je naznačiti pravac kojeg će se Feral držati do posljednjeg dana: nepopustljiva, umješna i uvijek zajedljiva po-litička satira, nesklona bilo kakvom kompromisu s vlašću.

REDUKCIJA

Četrdeset godina nakon ratamašemo parolama po zraku;i ja dižem parolu svoju:‘Ne želim živjeti u mraku’.

Ta Senjanovićeva aluzija na redukcije struje, u prvoj polovini osamdesetih uobičajene u zemlji koja je počinjala truljeti, nosila je jasnu političku žaoku prema “mraku” jednopartijske vlasti. Tu će bodlju, ovdje još tek naznačenu, zreli Feral Tribune kroz kri-tičko novinarstvo i raskošnu satiru razviti u moćan slobodarski stav, hrabro suprotstavljen represivnim ideologijama trenutka, bile one lijeve, komunističke, bila desne, nacionalističke.

Đermano Senjanović uređivao je Feral do siječnja 1984. U slje-dećih devet mjeseci, prilog je preživljavao gubeći pomalo fokus i perspektivu, ali se održao zahvaljujući duhu splitske zajedljivosti koji su njegovali autori poput kultnog splitskog umjetnika Tome Bebića. No u listopadu te godine, dekadencija je sretno okončana Ercegovom ponudom dvojici mladih studenata, koji su za ure-đivanje studentskih novina splitskog Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje “FESB” upravo bili dobili prestižnu nagradu “Sedam sekretara SKOJ-a”. Bili su to Velimir Marinković i Viktor Ivančić.

44

MILITARISTIČKA BROJALICA

eci peci pecmrtav si ko zecubila te haubicaodnijela ti pola lica

ringe ringe rajerat još uvijek trajebombe lete, pišteranjenici vrište

hopa hopa hopubio te topnosiš crijeva u rukamai umireš u mukama

bija baja bufpandur te je štufzakon nosi o remenupendrekom te po tjemenu

en ten tinieto te na minijedna bomba buća mi djeca čuč

(izvađeno iz poeme „Prigradska demonologija“ Robija K. iz IIa)

Danas, u tu se crnohumornu brojalicu mogu učitavati svakojaka značenja: da je predosjetila rat sedam godina prije nego je počeo, ili da je ismijavala SUBNOR-ovski – “hvidraški”, rekli bismo danas - duh kasnih osamdesetih, koji je partizanska sjećanja okamenio u dosadno lekcijašenje generaciji koja o tome više nije htjela slušati. No tada, 1984, “Militaristička brojalica” bila je tek jedna od brojnih Ivančićevih satiričkih vježbi, prenesena u “Feral” iz FESB-a, da pouzdano naznači prekid s dotadašnjom splitskom satirom, uvježbanom u prokušanoj maniri upisivanja “između redaka”. Ivančić, zajedno s Marinkovićem, u “Feral” će unijeti razoran prkos i odlučnost za radikalnim razotkrivanjem političkih niskosti, koji s godinama neće slabjeti, nego upravo suprotno.

45

Viktor Ivančić rođen je u Sarajevu, gdje su radili njegovi roditelji, otac Boris, precizni mehaničar iz Splita i majka Nediljka, gra-fičarka iz Duća kod Omiša. Početkom sedamdesetih, tek je bio prešao desetu, obitelj se, ostvarivši roditeljsku želju, vratila u Split. Boris Ivančić zaposlio se u tvornici diesel motora splitskog brodogradilišta, ali se razbolio i rano umro, 1978, u četrdesetoj godini. Majka je podigla dva sina radeći kao retušerka u vojnoj štampariji. “Majka je često radila prekovremeno. I ja sam svako ljeto, ko srednjoškolac, radio u štampariji, nosio bih papir, takve stvari. Opčinilo me strojoslaganje: slova su se ukucavala u olo-vu, ispadala, pa slagala...” Ivančićevu su mladost i odabir škole obilježila obiteljska financijska i organizacijska ograničenja, ali i zbrka oko tadašnjih reformi školstva. Nakon što je završio dva razreda gimnazije, ta je škola ukinuta, pa je završio srednju školu za radiotelevizijskog tehničara, a potom upisao elektrotehniku na splitskom FESB-u. “Ali istog časa bilo mi je jasno da od toga neće biti ništa. Bacili smo se odmah na vođenje studentskog kluba ‘Stop’, što je u ono vrijeme bio ozbiljan i za nas važan posao, a kad sam, zajedno s Velom – Velimirom Marinkovićem - preuzeo uređivanje Fesba, bilo mi je jasno da je pisanje moj život”, pripo-vijeda Viktor Ivančić.

“Trgovina vlastitom prošlošću najunosniji je oblik male privrede”, narugat će se 31. ožujka 1985. novi suradnik Ferala – Predrag Lucić. “Prije Ferala došao sam u Fesb. Taj mi je list pao u ruke kao otkriće, kao neki splitski underground, studentski list za-nimljiviji od većine tadašnje omladinske štampe. Izlazio je sa sloganom ‘Imate li roditelje – zašto ih ne napustite?’ Ondje sam vidio to ime: Viktor Ivančić. On i Vele uređivali su Fesb. Toga ljeta, 1984., položio sam prijemni na dramskoj akademiji u Be-ogradu, i otišao studirati. Nakon manje od mjesec dana, stiže mi veliko Viktorovo pismo. Piše što sam već znao, da su za Fesb dobili Sedam sekretara SKOJ-a, i kako im je Nedjeljna ponudila da u stalnom angažmanu rade Feral, pa ako štogod imam, neka pošaljem“. I poslao je.

“Bio je to punk, a ne splitske ćakule”, kazat će Lucić godinama kasnije o tom ranom Feralu. “Glazba, bitnici, rock, punk – to je ta tradicija. Jest, Feral je odvjetak rocka. Muzika nam je bila izuzet-no važna. Strefio te taj bunt, najprije u engleskom punku, potom je punk došao i tu, i više ništa nije bilo kao prije. Bora Čorba, u to

46

vrijeme neslobodnih novina, prospe ovakve stihove: ‘Cvetaju sela i gradovi/svaki dan izlaze novine/ u njima pišu gadovi/ o slavi naše domovine…’ Da, poslije, u mutavijim vremenima, čudili smo kako je moguće da nema više dobre muzike, ili da ljudima nije više važna kao što je nama bila. Ali, eto, bila je. Na sličan su način Viktor i Vele na Fesbu vukli klub ‘Stop’, u kojem su po prvi put u Splitu svirali Elvis J. Kurtovich i Disciplina kičme, kasnije i Azra… Uvijek je bilo ljudi koji su pokušavali probiti, koji nisu bili poslušnici. I činilo ti se normalnim, kad si već došao u novine, da i ti pokušaš to isto, da probijaš granice, razaraš tabue. A nismo došli iz definirane poetike koja bi se striktno naslanjala na nešto: mijenjali smo se i sami“, objašnjava Lucić.

Predrag Lucić rođeni je pjesnik, izvorni čovjek knjige, hodaju-ći jezik. U svijet duha urastao je sam od sebe, bez obiteljskog nasljeđa koje bi mu moglo pokazati put – osim, možda, strica Josipa, svećenika. Predragova majka, prisjetit će se pisac Damir Šodan godinama kasnije, kada Predragova smrt u siječnju 2018. zgromi bivšu Jugoslaviju, bila je službenica, “a njegov stari, naš dobri šjor Ivo, brkata i kršna dobričina, bio je drniški brico, ga-starbajter koji je u Njemačkoj radio i na građevinama, ne bi li izbio koju dojč-marku viška”. Ali – a to je važno – Šodan će se,

47

u tekstu “Konji koji čitaju ili rođenje pobune iz duha muzike”, objavljenom u tematskome broju časopisa “15 dana” posvećenom Predragu Luciću, prisjetiti duhovite anegdote: pričao mu Predrag, jer u mladosti bili su nerazdvojni, da su “njegovi stričevi negdje sedamdesetih na jednoj svadbi u koloni iz zezancije nanizali tri Opel rekorda, crvenog, bijelog i plavog, tek da iziritiraju tadašnje lokalne društveno-političke mogule”, pa Šodan zaključuje “da se može reći kako je smisao za praktičnu zajebanciju nešto što kod loze Lucića iz drniškog Pokrovnika ide kroz familiju.”

Ako se kome o Luciću može vjerovati, to je Damir Šodan. Zato ćemo se ovdje, tek da skiciramo Lucićev portret, još poslužiti spomenutim Šodanovim tekstom: “Predrag je već tad” - u sred-njoj školi naime - “bio erudita par excellence, jer je kužio sve, od Sofokla do Shakespearea, pa sve tamo do egzistencijalista, situ-acionista i beatnika, od Rabelaisa do Dostojevskog, od Melvillea, Whitmana, Thoeraua do Thomasa Wolfea, što je upućivalo na to da je imao potpuno ‘prirodan’ dar za književnost, a napose za versifikaciju. Upijao je sve poput spužve, a mogao je neopisivom, zadivljujućom lakoćom i najobičniji članak iz novina okrenuti u stih”. Danas, taj mladalački talent rockera iz Splita pretočen je u fascinantan pjesnički i novinarski opus ovoga jezika - “vjerojat-no najveći europski satirični opus”, napisat će književni kritičar i urednik Kruno Lokotar - čiji je ponajveći i ponajvažniji dio stvoren i objavljen u Feral Tribuneu.

No i prije nego se Feralu pridružio Lucić – tek su tri mjeseca proš-la otkako su Ivančić i Marinković počeli uređivati prilog – politika je stala pritiskati. U siječnju 1985., Komisija za idejno djelovanje Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske dva Feralova aforizma ocjenjuje „kontrarevolucionarnim“: Danas te dosjetke zvuče benigno: „Revolucija nam se rađala u šumama – mnoge su bukve to dobro iskoristile“ i „Partiji je ovoj kraj – reče kockar i baci karte na stol“. Ali, u svakoj se autokraciji lojalnost dokazuje paranojom, pa je tako bilo i u jugoslavenskom socijalizmu kasnih osamdesetih: “Aktere neprijateljskih ispada još ne znamo, ali znamo imena onih koji pišu Feral!”; kazat će tih dana partijski funkcioner Ivo Srzić „Pritisci su krenuli istodobno s Feralom, anatema je odmah bačena“, sjeća se Viktor Ivančić. „Otprilike jednom u dva mjeseca morao bih u Službu državne sigurnosti na Katalinića brigu. Ili bih dobio službeni poziv, ili bi isljednik

48

došao u redakciju i zahtijevao da dođem u njegov ured. Uvijek je to bio isti čovjek. Razgovori bi trajali sat, dva, i redovito su bili apsurdni. Pitao bi me, pokazavši na neki Feralov štos: ‘Što si time htio reći?’, a ja bih odgovorio: Upravo to što piše.’ - Nemoj ti mene zajebavat’, uzvratio bi on. Pravi satrap, međutim, nije bio: jest uvijeno prijetio – ‘Nije ti ovo dječji vrtić, nije zajebancija’, govorio bi - ali nasilan nije bio. Kasnije, 1994., sreli smo se na Rivi u Splitu, zaustavio sam ga i pozdravio, a on mi se, očito zadovoljan što mu se javljam, požalio kako su ga izbacili iz službe i zapalili mu kuću u Lici. Bio je, naime, Srbin“.

Neće dugo proći, a Ivančić i Marinković završit će na sudu. Doznat će da su optuženi tek kad se 1987. budu spremali za vojni rok u JNA: javili su im da ne mogu ići, jer ih čeka suđenje: od 1985. do 1987. protiv njih su – a da pojma nisu imali - podnesena tri optuž-na prijedloga, i objedinjena u optužnicu za „širenje lažnih vijesti“. Prvi ih je teretio za „vrijeđanje državnog i partijskog rukovodstva, te iskrivljavanje slike o općem stanju u društvu“, a podnesen je zbog satiričkih supostavljanja naslova iz novina, koje su feralov-ci nazvali “Neukusnim spajalicama” i počeli objavljivati 1985.:

“Nacrt društvenog plana Jugoslavije do 1990 godine – Deobe do smrti”; “Njegovanje tekovina revolucije – Inflacija 91,6 posto”;

“Skupština SFRJ – Tužnom pričom varala građane”, “Na čelu jugoslavenske delegacije – Odnijeli 8,2 km tračnica”; “Koncem

49

mjeseca u Splitu – Komuniste štititi milicijom”; “Sjednica Pred-sjedništva CK SKJ – Ključ u bravu?”... Drugi je optužni prijedlog tvrdio da su „na vulgaran način vrijeđali našu društveno-političku stvarnost“, a to zato što su grafičkim prikazima koitusa opisivali

„položaj radničke klase u nas“. Treća optužba bila je i najozbilj-nija: Ivančićeva kolumna o Robiju K, koja je već tada izlazila dvije godine uživajući status malog kulta sa sjajnim izgledima, 11. siječnja 1987. završavala je rečenicom: „Ne klepeeećiii mamu-laamaaa…“. Bila je to satirička kombinacija prezimena Branka Mamule, generala JNA, u jugoslavenskoj vladi zaduženoga za

“narodnu obranu”, sa stihom tada popularne novokomponirane pjesme „Ne klepeći nanulama“. U ono vrijeme, takva je sati-ričarska prgavost uistinu mnogima – uključujući i Ivančićeve urednike u Nedjeljnoj Dalmaciji - mogla zvučati kao najozbiljnija provokacija nedodirljive državne institucije. Politička uprava JNA Nedjeljnoj je Dalmaciji poslala „posljednje upozorenje“, a splitski je tužitelj odmah prionuo poslu. Suđenje Ivančiću i Marinkoviću održano je 10. prosinca 1987. Ali, što se u narednom desetljeću neće događati često - oslobođeni su. Tužitelj se, međutim, žalio. Viši sud oslobodio ih je opet; tužilaštvo se žalilo, i tko zna koliko bi još puta, da nije - propala Jugoslavija. Slično će se ponoviti desetljeće kasnije: suđenje za uvredu predsjednika Republike Franje Tuđmana završit će ne zato što su satiričari oslobođeni – jer tužiteljstvo se na oslobađajuću presudu opsesivno žalilo – nego zato što je, eto, umro tužitelj.

U ljeto 1988, Ivančić i Marinković napokon će se dočepati vojske – ili ona njih. Viktor će završiti u Beogradu, u kasarni “13. maj” između Zemuna i Batajnice, iz koje su u to vrijeme helikopterima vojnike prebacivali na Kosovo. Dvadesetak godina kasnije, u eks-humacijama obavljenim od 2001. do 2003. godine, iz osam ma-sovnih grobnica u toj kasarni ekshumirana su 744 tijela albanskih civila likvidiranih za kampanje etničkog čišćenja koju su srpske snage 1999. provodile u pokrajini. Prema nalazima beogradske nevladine organizacije za ljudska prava Fond za humanitarno pravo (FHP), tajnu operaciju pokapanja tijela ubijenih Albanaca na više mjesta u Srbiji zapovjedio je osobno Slobodan Milošević, a državni aparat proveo bez krzmanja.

“U vojsci sam mogao promatrati bujanje nacionalizma, transfor-miranje histerije: kako se jedna ideološka zatucanost lako mi-

50

jenja u drugu i kako poprima nasilničko lice”, ispričao je Viktor Ivančić u razgovoru za ovaj tekst, u ljeto 2019. godine. “Pa, kad se u Hrvatskoj stao spremati sličan proces, učinilo mi se da već znam šta je nacionalizam.” U vojsku je došao već žigosan: dobro se znalo za suđenje u Splitu, a naročito za “Ne klepeći mamula-ma”. “Prvih šest mjeseci su me stvarno maltretirali, svaka dva-tri dana bio bih na razgovoru kod tih ‘bezbednjaka’, takozvanih. Ali, kužiš” - smije se - “nisam podnosio ograđeni prostor,” Pa su ga, posljednjih šest mjeseci, pustili na miru. “Stavili su me da radim u biblioteci, i da puštam trubu, preko zvučnika. Za buđenje. I dođe neki kaplar, neki potporučnik, poručnik, tako nešto, obilazi biblioteku i zaustavi se kod knjige Bogdana Bogdanovića ‘Krug na četiri ćoška’. To djelo opisuju” - Ivančić se opet smije - “kao ‘demonijačku raspravu o okultnom poreklu pitagorejskih utopija’. ‘Šta je bre ovo?’, kaže kaplar. ‘To da se makne odavde!’”. Prasak u smijeh. “Dakle, znaš, kuhalo je to, vidio sam kamo to ide.” Bogdan Bogdanović, arhitekt, graditelj spomenika – među ostalim i Ka-menog cvijeta u Jasenovcu – pisac i umjetnik, otmjeni gospodin s bijelim šalom, čovjek svijeta, bivši gradonačelnik Beograda; ali, povrh svega, ogorčeni protivnik srpskog šovinizma. Početkom devedesetih, da izbjegne likvidaciju, odselio je iz Beograda u Beč, gdje je i umro, 18. lipnja 2010. godine.

Dok se Ivančić u Beogradu natezao s oficirčinama, njegovi drugovi u Splitu pravili su satirički cirkus, primjeren onome kakav je u politici upravo pripremao Slobodan Milošević. “Ovakvo pisanje neprijateljski je akt koji predstavlja atak na društveno-politički sistem, bratstvo i jedinstvo i JNA i obezvređuje napore za sre-đivanje stanja u zemlji”. To je zaključila kaštelanska općinska skupština, nakon što je Feral – koji su uredili Predrag Lucić i Boris Dežulović – 28. kolovoza 1988. objavio satiru u kojoj se rugao miloševićevskom nacionalističkom mitingašenju, praćeno-me medijskom kampanjom laži, i to tako da ga je kombinirao s lokalnom situacijom u Kaštelima, gdje je upravo trajala neka vrsta malomišćanske političke debate o suradnji splitske i kaštelanske regije – satira nabijena tada aktualnim, a danas posve zaboravlje-nim značenjima, u svakom slučaju urnebesna ali benigna, kakva satira zapravo - ako je se promatra bez paranoje - uvijek i jest: bezopasna oštrica, privid opasnosti, artistička opomena, duhovito upozorenje – i zato, oružje mudrosti.

51

E, da nije političke paranoje... Nije naime stalo samo na poli-tičkom zgražanju: okružni tužitelj u Splitu zabranio je taj broj Nedjeljne Dalmacije, što je bila prva zabrana bilo kojeg izdanja u povijesti medijske kuće “Slobodna Dalmacija”. Zabrana je izreče-na zbog “neprimjerenog i vulgarnog prikazivanja stanja u Grad-skoj zajednici općina Split i vrijeđanja nekih istaknutih društveno političkih ličnosti“. Splitski sudac Branko Šerić zabranu je brzo ukinuo, ali novine su već bile zaplijenjene.

Umjesto da ih obeshrabri, zabrana je splitske rugaoce učinila ju-goslavenskim satiričarskim zvijezdama. Važan je to bio trenutak za protunacionalistički otpor sljedećih desetljeća: točno u osvit nacionalističke rekonkviste, koja će uništiti sve što vrijedi u većem dijelu bivše Jugoslavije, u malom Splitu sretno su se susrela tri novinarska i umjetnička kreativca – “udeo truda i čuda”, sin-tagmom Danila Kiša opisat će Predrag Lucić njihovu suradnju

- koji će stvoriti najmarkantniji novinarski i protunacionalistički i-ne-samo-medijski proizvod na području bivše Jugoslavije, tvor-nicu satire čiji su dimnjaci dimili ništa manje od one u središtu Pariza, poznate pod imenom Charlie Hebdo.

“Zanimalo me probijati, ispitivati granice kritike. Iznosiš koliko možeš, u onim okolnostima, razotkrivaš stvarnost. Jednopartijska država nikad mi se nije dopadala”, govori danas Viktor Ivančić, trideset godina nakon svih tih događaja. “Uvijek mi se dopadao demokratski socijalizam. Ali, jednopartijsku stegu smo potkopa-vali, izrugivali joj se i pisali drukčije koliko smo mogli i koliko nam je bilo dostupno. Jer, u onim uvjetima, nije uvijek sve bilo objav-ljivo.” I tu smo na točki ključne razlike kritičkoga od režimskog novinarstva: hoćeš li napisati više ili manje od onoga što smiješ?

“U Nedjeljnoj Dalmaciji imali smo glavnog urednika koji je primao materijal i koji bi nam izbacio trideset, četrdeset posto. Izbacio, razumiš, bez riči! Mi pojma nemamo. I tu sam brzo shvatio što je pravi ‘kumst’: da se ne prilagodiš njegovim kriterijima. Dakle, da mu sljedeći put ne doneseš materijal iz kojeg će ti izbaciti manje. Nego više”, smije se Ivančić. “Jer, bila bi katastrofa da ti izbaci manje - to bi značilo da smo pognuli šiju. Pa je krenuo zatvoreni krug: što je on više izbacivao, mi smo više...” Smije se sve jače.

“Ako je tu itko ikoga uspio promijeniti, pretpostavljam da smo mi njega. On nas, kao što je poznato, nije.”

52

Kovanica Studio Viva Ludež prvi je put javno upotrijebljena 16. srpnja 1989. Taj broj Ferala prvi put su zajednički sklopili Ivančić, Lucić i Dežulović, nakon što se Ivančić vratio iz JNA. Od tog dana, zajedno sa šarolikim društvom suradnika koje će se u njihovim novinama okupljati i razilaziti, u sljedeća dva desetljeća uređivat će prvo opsežniji tjedni podlistak pa vlastite novine, da ih, zajedno sa šarolikim društvom suradnika koje će se tu okupljati i razila-ziti, pretvore u društvenu snagu koja će s vremenom poprimati obrise civilizacijskog stava, a potom, ni manje ni više, nego neke vrste “feralovskog svjetonazora” - anarhoidnog, rokerskog, spram moći nepovjerljivog, duhovitog, posprdnog bez zloće, liberalnog, i nadasve slobodarskog. Istodobno, Feral Tribune postat će i najna-padanije, najprešućivanije i najizoliranije jezgro žurnalističkoga otpora nacionalističkoj autokraciji Franje Tuđmana. Utoliko je dobro pamtiti podatak da je Feral pobrao više inozemnih nagrada nego cjelokupno hrvatsko novinarstvo, ali da je, s druge strane, u Hrvatskoj nagrađen samo jednom, novinarskom nagradom tjednika ‘Danas’ za 1991. godinu, da potom bude trajno izbačen iz službenog vidokruga, od državnoga do akademskog.

To kao da je bila savršena koincidencija: “Feral Tribune” pod tim je imenom prvi put izašao u Nedjeljnoj Dalmaciji 12. studenog 1989, a samo koju stranicu dalje objavljen je komentar koji pred-viđa da će Hrvatska, na srpski nacionalizam, odgovoriti vlastitom varijantom kvaziplemenske uskogrudnosti. Tjedan kasnije past

53

će Berlinski zid, a mjesec poslije partija će u Hrvatskoj najaviti održavanje prvih slobodnih izbora. Za Ivančića, Lucića i Dežu-lovića došlo je vrijeme raskrinkavanja šovinizma s obje strane hrvatsko-srpske granice.

„Srbi svih zemalja, ujedinite se! - Širom Uže Srbije i užem Šire Sr-bije svečano proslavljena godišnjica ujedinjenja!“, doznali smo u Feralu 1. travnja 1990, u povodu, dakako, tadašnjega općesrpskog ludovanja od Vardara pa do Triglava. „Na predlog slavne Srpske artiljerije nauka i umetnosti“, uvedeni novi toponimi „diljem i papukom Velike Srbije“: Požarevac je postao Slobina Korenica, Kinshasa – Srpska Crnja; Peking – Žuta greda; Vatikan – Hilan-dar; Nashville Novi Šabac; Washington Karađorđevo; Hollywood Bulajićevo; Zagreb Gornji Lapac; Split Bajina Bašta, Rijeka Srpske Moravice; Trg Marxa i Engelsa – Poljanče Šešelja i Draškovića, a Prilaz JNA – Ulica gusenica…Tri mjeseca kasnije, čitamo „Uputak za općovanje, obraćovanje i ophođovanje“, koji donedavne hrvat-ske partijce upućuje kako konverziraju novopridošli tuđmanovski mitteleuropejci. Neispravno je dakle reći: „Mala, aj sidi kraj mene, štas’se erektirala ka drvena Marija! Doji, neštš ti pokazat!“, a ispravno: „Gospođice, ukazali biste mi nemalo počašće kada biste mojoj biednoj nitkosti napravili udružbu na nepopunjenim kapa-citetima ove skromne dvostoličbe!“ Neispravno je na to odgovoriti ovako: “Aj šetaj, stari, nisan ti ja Karitas!“, nego valja ovako: „Ali, gospodine, zaboga… Ja sam gospođa!“ Neispravno: „Drugarice i drugovi, vako: najprin ćemo janjca za meze, a onda ćemo vola, pa potlin moremo i zapvat!“ Ispravno: „Dame i gospodo, dozvolite da vam pokažem svoj skromni dom, a poslije možemo partiju golfa!“ Neispravno: „Nti kr Issovu, Anđe, ovaki bi sir i komunisti iz ruke ija… jel to livanjac?“ Ispravno: „Dopustite mojoj poniznosti jedan kradki rukoljub, gospođo Anđelka!“

“Antipatična mi je bila partija i cijelo to društvo oko nje, protivili su se svemu u što sam vjerovao, ali, s druge strane, odjednom vidiš da se pojavljuju snage mrklog mraka…”, svjedočit će, četvrt stolje-ća kasnije, Boris Dežulović. “Nije meni Račan trebao objašnjavati da je HDZ stranka opasnih namjera, da se tu valja ustaštvo… Ve-ćina nas nikad nije bila čula ni za Bleiburg ni za ustašku pjesmu, a odjednom, svi ti likovi, užasno mračni likovi, u javnom životu! Nije trebalo biti osobito promućuran da bi se shvatilo kamo sve to vodi. Bilo je potpuno jasno da dobro biti neće, premda tada još nismo vjerovali da će baš završiti s progonima Srba…“

54

Boris Dežulović Feralu se pridružio tri godine poslije Predraga Lucića. 1988. Viktor Ivančić išao je u vojsku, pa ga je zamolio da priskoči, jer je Predrag ostajao sam. Odabir posve logičan: do-tad je Dežulović, splitski student povijesti umjetnosti i artistički multitalentirani vunderkind, stripovima, crtežima i svakojakim

“lucifernalijama” - mnogo godina kasnije sam će skovati taj izraz - već pobrao oduševljenje gradskih ulica, a pisao je i u dobrom omladinskom tjedniku ‘Omladinskoj iskri’, pa Ivančiću nije bilo teško odabrati. Zanimljivo je, pritom, da je prvi Dežulovićev tekst objavljen u Iskri bila feralovska parodija izvještaja s nogometne utakmice Hajduk - Crvena zvezda, sa snajperima na tribinama, minskim poljima u šesnaestercu, s mrtvima i ranjenima…. „Danas bi se moglo reći: proročanski tekst. Nisam gajio ambicije proroka, ali moglo bi se reći da nisam bio ni daleko“, djelomice samoiro-nično, djelomice gorko primijetit će Dežulović godinama kasnije.

“Nismo, naravno, imali pojma što se sprema. Pojma nismo imali ni kamo će država, ni kamo ćemo mi. U sve smo to uletili u zaje-banciji.” A opet, loše slutnje, svjedočio je i Predrag Lucić o tom vremenu: trajale su „još od ranih osamdesetih“. „Još od Kosova, i prvog frenda kojeg su ti ukrcali u helikopter pod punom ratnom spremom, s pločicom oko vrata na kojoj je pisalo ime i krvna grupa“. I sam je 1982. u JNA krenuo s tom morom: „Što ako mi daju oružje da njime idem na nekoga? Nisam htio ni na koga, jer sam mislio da ta vojska tome ne treba služiti“. I da, taj sudar – s jedne strane, spontane duhovitosti inteligentnih, profinjenih i istančanih mladih ljudi željnih slobode, svijeta i ljepote; s muč-nim prijetnjama nasilničke i podivljale političke gomile na drugoj strani, omogućio je stvaralačkome geniju virtualnog umjetnika Viva Ludeža da izbaci fascinantno moćnu i urnebesno smiješnu, ali ništa manje crnohumornu satiru. Satiričarski rat protiv rata mogao je početi.

“Lepa naša otadžbino,svetosavska zemljo mila,srpske slave dedovino,da bi sve do Trsta bila.

Mila štula si nam slavna,mila miniranih šina,mila kuda si od Plavna,mila kuda si do Knina.

55

Šljivo, kleko, brljo, teci,niti raslo silu gubi,gde sam tanak tu me seci,al Hrvatsku Srbin ljubi;

dok mu puška metke sije,dok niz grlo drnč se lije,dok mu Hrvat mio nije,dok lupeta pizdarije.”

To je “vaš šlager sezone” od 23. studenoga 1990. Tog je dana Feral Tribune prvi puta izašao na četiri stranice u “Slobodnoj Dalmaciji”, kamo su autori prebacili prilog nakon beskrajnih natezanja s cenzorima u Nedjeljoj Dalmaciji. U “Slobodnoj Dal-maciji”, pod glavnim urednikom Joškom Kulušićem – koji im je obećao i održao riječ da ni zarez neće promijeniti bez njihove suglasnosti – Feral Tribune uistinu je krenuo u svoj trijumfalni antiratni, antinacionalistički i antimilitaristički pohod. U “Slo-bodnoj Dalmaciji” izlazit će do jeseni 1993, kada je HDZ, nekom vrstom nasilničko-kriminalne akcije u državnoj režiji, te novine oteo novinarima, njihovim pravim vlasnicima. Za te nepune tri godine, feralovci, zajedno s još tek nekoliko profesionalaca iz redakcije, ispisat će dostojanstvenu reportersku kroniku ratišta u bivšoj Jugoslaviji, ali paralelno s njom, i neprolazan satirički protest protiv svog tog ludila.

DEZERTERI SVIH ZEMALJA, UJEDINITE SE!(pjesma u dezertercu)

Ja sem dezerterec, dezerterec, domovine sin!

Imal jesem jen pištol,ak ga najdeš, bil bu tvoj,Ja sem dezerterec, dezerterec, domovine sin!

Ja sem dezerterec, dezerterec, domovine sin!Dojdi mreti, čujem glas,morti budem – posle vas!Ja sem dezerterec, dezerterec, domovine sin!

56

Ta je parodija, uz ilustraciju dobrog vojaka Švejka, tog književnog simbola prezira prema ratovanju, objavljena u Feralu 24. srpnja 1991, u vrijeme kada Hrvatsku trese opravdana obrambena gro-znica, jer sve jasnije da Srbija i JNA kane napasti zemlju. Fera-lovci, međutim, nisu smatrali potrebnim da vlastito proturatno uvjerenje žrtvuju pritisku onoga što se prikazivalo kao nacionalni konsenzus. Obrambenoj jednodušnosti oni će se pridružiti tek na kratko u jednom ili dva teksta – ali ne ideologiziranjem, nego novinarskim izvještavanjem – na vrhuncu opće ofenzive JNA, u kasnu jesen 1991, kada Lucić u Dubrovniku, Ivančić u Drnišu, a Dežulović u Vukovaru, budu svjedočili svoj besmislenoj bestijal-nosti razaranja što ih je nanijelo armijsko oružano čudovište. A opet, istodobno s reporterskom šokiranošću nasiljem, u Feralu ova će trojica uspjeti zadržati satiričku distancu dovoljnu da ne odustane od svijesti o apsurdu nasilja i nužnosti da se sačuva sloboda.

“U iznimno teškoj godini, koju će budući povjesničari zasigurno navoditi i kao slavnu godinu hrvatske povijesti, ali i godinu kada su mnogi novinari, sudjelujući u realizaciji sna niza hrvatskih naraštaja, bili pripravni da suspregnu vlastitu kritičnost do gra-nica servilnosti, Feral je djelovao blagotvorno svojim humorom, ironičnim opservacijama naše zbilje, braneći pritom ideju o no-vinskom pisanju kao izražavanju kritičke svijesti, odbacujući svako udvorništvo, zastupajući načelo profesionalne autonomije“. Citat je to iz obrazloženja novinarske nagrade “Veselko Tenže-ra” koju je dodjeljivao svojedobno uglednik zagrebački tjednik ‘Danas”, a za godinu 1991. dodijeljena je Ivančiću, Luciću i De-žuloviću - Feral Tribuneu. “Posebnu vrijednost njihova stila čini njihov jezik, silno bogat i ekspresivno potentan amalgam raznih funkcionalnih stilova, dijalekata, žargona, idiolekata, jezik koji nam se čini svježim, neposrednim, nepotrošenim, a zapravo je semantički kompleksan, višeznačan“, precizno je zapažanje iz obrazloženja te nagrade, dodijeljene u veljači 1992. Nakon toga, zlom voljom diktatorski raspoloženog hrvatskog predsjednika, Feral će biti osuđen na oficijelno autsajderstvo, iz kojega ga je ipak, uvijek iznova, spašavala čitateljska odanost i privrženost ljudi koji su vlastitu pamet odbijali odložiti na smetlište tuđma-novskih etničkih fantazmagorija.

57

“Slobodna Dalmacija je jugounitarističko i antihrvatsko glasilo. Glavni i odgovorni urednik Joško Kulušić izdaje svoje privatne novine u kojima objavljuju monstrumi poput onih iz Feral Tri-bunea. To je prevršilo svaku mjeru. Slobodna Dalmacija djeluje s pozicija bivšeg režima. (...) Nedavni humoristički prilog Feral Tribune težak je incident protiv kojega bi svoj glas trebali dignuti svi hrvatski novinari. To je nečuvena podlost, ujdurma i uvreda svakome hrvatskom građaninu i svakome borcu na bojištu, uvre-da HDZ-u i doktoru Tuđmanu. Zbog toga ću učiniti sve da do 30. lipnja uvedemo upravni odbor u Slobodnu Dalmaciju, budući da pretpostavljam da zahtjev tih novina za registracijom kao dioničarskim poduzećem neće proći – jer se temelji na starim, jugoslavenskim, Markovićevim zakonima“. Kazao je to dužnosnik HDZ-a Drago Krpina na konferenciji za novinare 30. svibnja 1992. u Zagrebu, započinjući proces koji će osam mjeseci kasnije rezul-tirati smjenom Joška Kulušića, prerastanjem Ferala u samostalni tjednik i pretvorbom Slobodne Dalmacije u medijsku ispostavu HDZ-a i zdušnog podupiratelja hrvatsko-bošnjačkog rata u BiH, koji će početi pola godine kasnije.

“Podlost, ujdurma i uvreda” o kojoj je govorio Drago Krpina s go-dinama će postati jedna od najpoznatijih Feralovih fotomontaža

– ne računa li se, naravno, ona s kraja 1993, u kojoj su se u toplome intimnom zagrljaju našli Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. Riječ je o fotomontaži “Jedna škola, jedan razred, jedan đak – veliki vođa, gornji red, sredina”, na kojoj su tri fotografije jedna ispod druge, dvije iz njemačkog Sterna, treća iz fotomonografije o Franji Tuđmanu. Slučaj je htio da su na sve tri fotografije Hitler, Staljin i Tuđman stali na gotovo isto mjesto - “gornji red, sredina”, a satiričari su to zapazili, i svakoga od njih označili strelicom. To je, eto, poslužilo kao povod za partijski puč u tada najboljim hrvatskim novinama, ali i javnu i pravosudnu hajku: neki čitatelj dnevnika “Vjesnik” prijetio je da “neće imati nikakvog obzira prema sva tri petokolonaša kad mu dopadnu šaka”, a splitski je tužitelj “po hitnome postupku” zatražio istragu koja nije otvorena, jer Franjo Tuđman nije dao suglasnost za progon, što je, prema zakonu, trebao učiniti. Dat će ga, međutim, četiri godine kasnije. Epizoda sa satirom “Jedna škola, jedan vođa, jedan đak”, osim što arhetipski opisuje odnos nacionalističke vlasti prema medijima, pokazuje i odgovornost kakvu hrabar novinski urednik ima prema svojim novinama, usprkos svijesti o prijetnjama.

58

“Kad smo Kulušiću donijeli onaj štos ‘Jedna škola, jedan razred, jedan đak’, nas trojica smo vrlo dobro znali koliko je to gadno, pa smo Jošku rekli da se to ne mora objaviti sada, nego bilo kada. ‘Slobodna Dalmacija’, naime, već tada nije radila u normalnim okolnostima, strašni su pritisci bili, demonstracije ispred zgrade, maltene su oružjem išli na firmu... Ali” - Ivančića obuzima smi-jeh - “to je bio genijalni Kulušić, koji je to pogledao i rek’o – ‘Ma, ‘ko ga jebe! Ide!’ A znao je da je to, doslovno, suicidalna objava. Nakon toga, zgazili su Slobodnu u nekoliko mjeseci.”

Ivančić se sjeća još jedne anegdote koja mnogo govori o danas zaboravljenoj demokratskoj obavezi novina da progovore glasom suprotnim kolektivističkoj jednodušnosti. “Kulušić bi nedjeljom na naslovnici obično objavio neku karakterističnu fotografiju, pa bi me često zvao da je kratko potpišem. Postavili bismo četiri, pet aktualnih fotografija na stol, odabrali jednu, i ja bih napisao tekst. Zvao me tako jednom, rat je tek bio počeo. Među nekoliko fotografija bila je i jedna majke koja plače nad ubijenim srpskim vojnikom. Rekao sam da bih tu, a Kulušić je odgovorio: “Uzmite i napišite”. Stavio sam naslov: ‘Sve su suze iste’”. I Kulušić je to objavio na naslovnici.”

59

SLIJEPA NAŠA

Slijepa naša tiskovino,Agitpropska štampo mila,Prorežimska papirino –Toaletna da bi bila!

Mila kuda si nam plava,Mila kuda si nam lažna,Mila kud si klimoglava,Mila kud si netiražna!

Steci gazdu, stečaj steci,Nek ti lice obraz gubi,Al’ s ponosom svijetu reciDa kroz tebe gazda trubi;

Dok ti članke cenzor brije,Dok se pola vijesti krije,Dok u tebi ničeg nijeOsim Vođe i Partije!

Budi listak žut i sretanŠto se kako piri njišeBudi papir toaletanKojim gazda usta briše!

Samo je parodički genij Predraga Lucića mogao – u Feralu, 7. listopada 1992. - takvom satiričkom snagom hrvatsku himnu pretvoriti u rugalicu HDZ-ovom otimanju Slobodne Dalmacije. Naravno, nije pomoglo. “Ako jednom budemo realno progovorili o hrvatskome novinarstvu danas, sigurno je da ćemo ga se morati prisjetiti s primjerenim stidom“, pisao je 28. prosinca 1992. Vik-tor Ivančić, dva mjeseca prije nego što će velike dnevne novine postati partijski bilten.

Samosvojnost i satirička nepopustljivost autora Feral Tribunea imali su cijenu, kao što cijenu ima svako nepristajanje na propi-sane “istine”. Vrlo rano počela su njihova neslaganja s kolegama i okolinom. Boris Dežulović sjeća se kako su prve svađe o stup-

60

nju prihvatljive satire počele još u Omladinskoj iskri, krajem osamdesetih. “Ljubljanski tjednik ‘Mladina’, koja nam je u ono vrijeme svima bila uzor, objavio je onu fenomenalnu zajebanciju Ervina Hladnika Milharčiča i Ive Štandekera – on će u lipnju 1992. poginuti kod Sarajeva - s osmrtnicom Slobodana Miloševića.

Njih su dvojica radili kultnu zadnju stranicu Mladine, i objavlji-vali tamo teške zajebancije, poput poziva stranim ambasadama da okupiraju Sloveniju, i tako dalje... Pa su objavili i smrtni list Slobodana Miloševića, izvještaj mrtvozornika s ilustracijom na kojoj je upucan pištoljem pod bradu. O toj smo ilustraciji imali težak sastanak u Iskri. Veći dio redakcije, na čelu s nekima od današnjih velikih patriota i domoljuba u Slobodnoj Dalmaciji tada su, pamtim, plačući - doslovno, u suzama - bjesnili na tu ilustraciju. Zgranuti! A Predrag, Zvone Krstulović i ja bili smo oduševljeni subverzijom. Tu sam vjerojatno prvi put shvatio tu razliku, tu groznu razliku, ogromni ponor između sebe i ostatka koji u ovih trideset godina ne da se nije smanjio, nego je postao još bezdaniji. Otvarao se taj jaz: na jednoj strani mi u Feralu, na drugoj ostatak države.”

61

„Feral Tribune danas, u državi Hrvatskoj, na dvoru Franje Tuđma-na, s radošću uzima u ruke svečanu palicu i navlači kapu sa zvon-čićima, spreman da vam isplazi jezik ravno iz ogledala, unaprijed znajući da mu je osigurana uloga mjehura u jeftinoj sapunskoj operi što je na ovim prostorima danas zovu demokracijom. Ako treba prsnuti, najbolje je prsnuti od smijeha. (…) Stavljajući ime-na u službu stava - Viva Ludež! – pozivamo vas na mobilizaciju do konačne pobjede razuma u domovinskome ratu: jedino ako ste nasmijani od uha do uha pokazujete da ste naoružani do zuba!“ To je citat iz uvodnika prvog broja samostalnog Feral Tribunea, koji je objavljen 1. lipnja 1993. Posljednji broj izaći će točno petnaest godina kasnije, 20. lipnja 2008: desetljeće i pol urnebesno du-hovite, dostojanstvene, inteligentne i nadasve važne borbe protiv mržnje, nasilja, rata, šovinizma i nacionalističkih predrasuda.

“Bili smo borbena formacija, novinarska i satiričarska borbena formacija”, kazat će Viktor Ivančić četvrt stoljeća kasnije, u raz-govoru za ovaj tekst. “Cijelim bićem osjećali smo potrebu da se suprotstavimo dominantnom, zapravo obaveznom mišljenju. Do-tad smo već prošli ratišta i dobro razumjeli što se zapravo događa. Taj nacionalizam i taj rat, to je bilo apsolutno odvratno, razumiš. Bili smo bijesni. Bio nam je pun kurac tih ratnih bandi, toliko je sve to bilo odvratno, odvratan politički život, odvratna ta cijela državna struktura. Željeli smo se suprotstaviti svim dostupnim načinima, i nismo razmišljali hoćemo li išta postići, i hoće li se s nama itko slagati. Uostalom, bio je to jedini način da spasimo vlastite zanate: nigdje mi, ni u jednom mediju, nismo više mogli objavljivati”, sjeća se Viktor Ivančić.

“Te 1993, naša strast za novinarstvom, za tim javnim vikanjem s potpisom, spojila se s dramatičnim vremenom u kojemu je moglo izgledati da sve to može imati smisla. Spojilo se, što bi se reklo, neugodno s beskorisnim”, kazat će Boris Dežulović. “Dogodilo se to, ovisno o tome kako gledaš, u najgore, odnosno u najbolje vrijeme. Pritom smo vrlo dobro znali da vodimo unaprijed izgu-bljenu bitku. Ali već smo tada slutili da su te viteške, unaprijed izgubljene bitke, jedine vrijedne borbe. Unaprijed dobivene bitke su kalkulacija, ratni plijen. A naš ideal bile su dobre novine, novi-ne u kojima ćemo moći napisati sve što mislimo da treba napisati, novine koje mogu mijenjati svijet”.

62

Nije se znalo hoće li samostalni Feral uspjeti. Viktor Ivančić pred-viđao je dva broja; kovali su se planovi za odlazak u Švedsku na pranje suđa, ili, poput Dežulovića, na koćaricu u Komižu. Ali - ci-jeli je prvi broj učas rasprodan. U Splitu, ljudi su kupovali Feral, i umetali ga u Slobodnu Dalmaciju, da se na ulici ne vidi što nose. Subverzija je potpuno uspjela: Tuđmanova autokracija, ali i cijela postjugoslavenska nacionalistička matrica mržnje od Makedonije do Slovenije, dobila je dostojnog protivnika: u četvrtom broju, 27. srpnja 1993, Feral će objaviti glave Franje Tuđmana i njegovog moćnog savjetnika Ivića Pašalića fotomontirane na izmoždena tijela bošnjačkih logoraša iz logora HVO-a u Dretelju, koji je tih dana, zajedno sa srpskim logorima, bio velika tema svjetskog tiska.

Represija je odmah nastavljena. Pola godine nakon prvog broja, 28. prosinca 1993, Feral je objavio svoju najpoznatiju naslovnicu, danas povijesni dokument otpora: Franju Tuđmana i Sloboda-na Miloševića, razodjevene u intimnom zagrljaju u krevetu, s naslovom: “Jesmo li se za to borili?” Naslovnica je inspirirana tadašnjim pregovorima o budućnosti BiH u Ženevi, na kojima su se pred kamerama prekrajale karte susjedne zemlje, dok su ondje bješnjeli srpski i hrvatski ratovi protiv Armije BiH. Tri dana kasnije, na Staru godinu popodne, po Viktora Ivančića u redakciju je došla patrola Vojne policije, s nalogom za mobiliza-ciju. Mnogi tvrde – a tadašnji pomoćnik ministra obrane nikad nije demantirao – da je bila riječ o namjeri likvidacije. Uostalom, dvije godine ranije, na sličan je način mobiliziran i osječki novi-nar Drago Hedl. “Imam informacije iz prve ruke: svakog utorka, kad bi Feral izašao, donosili bi ga Tuđmanu, a on bi doživljavao živčane slomove”, svjedoči mobilizaciji Ivančića njegova supruga i bivša glavna urednica Ferala Heni Erceg. “Na fotomontažu s Miloševićem naročito je poludio. Tada je rekao: riješi to kako znaš, na najbolji način. U samu se izvedbu nije petljao. Ali najbolji je način, dakako, bio da se glavnog urednika navodno mobilizira, a zapravo odvede u kasarnu, pa u Bosnu, i ondje ubije, pa to pred-stavi kao pogibiju na bojištu. Da je to uspjelo, Tuđmanova bi se nakana ostvarila, jer je Feral uistinu ovisio o Viktoru, i bez njega bi ostao obezglavljen“, tvrdi Heni Erceg.

63

Među više od dvjesto novinskih urednika u Hrvatskoj, Ivančić je jedini mobiliziran. Izbio je međunarodni skandal. On je na kraju otišao u vojsku, proboravio u splitskoj kasarni Dračevac mjesec dana – da odande šalje satiričke i rugalačke tekstove o vlastitoj situaciji – a Feral je nastavio izlaziti, ali zle slutnje o metodama kojima su se vlasti bile spremne služiti, nikada nisu posve otklonjene. Postalo je jasno: smrtno je opasno satirizirati i kritički preispitivati nacionalističku autokraciju, ma koliko se demokratskom pokušavala prikazati.

Ali važno je kako o strahu govori Viktor Ivančić. “On postoji, ali poanta je da učiniš nešto unatoč tome. Strah ionako ne možeš odstraniti, učinio nešto ili ne. Pa čekaj: ako voliš taj posao, ako ga ozbiljno shvaćaš – pa smisao novinarstva, onako tradicionalno i patetično, jest da iznosiš istinu, jel’ tako? Ako to nisi u stanju, idi iz novinarstva. Nikad nisam shvatio zašto su devedeset posto novinara moralne nule. Zašto prešućuju? Za mene, to nije zanat. I ja bih volio da smo živjeli u dosadnoj zemlji u kojoj bi mjerilo dobrog novinarstva bilo samo dobro pisanje, a da je sloboda za-jamčena. Ali ovdje nije bilo tako. I onda, naravno da je trideset novinara bilo izloženo raznim rizicima, kad je hiljadu ostalih šutjelo. Da su se svi novinari odmah pobunili, sve je moglo biti drugačije. Naprosto, mentalitet poslušnosti prelio se iz socijaliz-ma u ove radikalne okolnosti. Isto je bilo i u politici. Temelj tih poredaka bio je i ostao konformizam. A konformizam, viruj mi, najgori je od svih ‘izama’.“

Samostalni Feral otpočetka imao je satirički i novinarski dio. Funkcionirao je kao dvije novine u jednima. Trajna je rasprava koji je bio utjecajniji: je li na javnost uvjerljivije djelovala ra-zorna, izvanredno inteligentna satira, koja je za obzire političke korektnosti marila upravo onoliko koliko je vlast poštovala uzuse uređene liberalne demokracije, ili su državu više tresla šokantna i obilna Feralova otkrića o hrvatskim ratnim zločinima, pretvor-benoj pljački i svakojakim političkim niskostima vlasti. Kako bilo, Feral Tribune s vremenom prerastao je u najrelevantniji javni otpor nacionalizmu, ideologiji koji je potpuno ovladala javnim prostorom. Utjecaj tih novina, međutim, nije se iscrpljivao tek u konvencionalnoj novinskoj kritici; Feral Tribune, za razliku od ostalih kritičkih medija u Hrvatskoj, ali i u bivšoj Jugoslaviji, emitirao je protunacionalističku poruku kao takvu; njegov je

sadržaj, a satira naročito, svjedočila da nacionalizam naprosto ne može stvoriti dobru državu, nego, u najboljem slučaju, manje lošu državu – autori tih novina, ni manje ni više, zadali su si za-datak da navale na najtvrđi bedem u povijesti svijeta: na bedem ljudske gluposti.

Dakako da im to nije uspjelo. Ali jest nešto drugo: “Feral je ljude oslobađao straha”, kaže Viktor Ivančić. “Mnogima je bila oslo-bađajuća spoznaja da postoje istomišljenici, pa da još to svoje mišljenje javno i objave. Naprosto, razlabavljivali smo strah kojim je tuđmanizam zarobio zemlju”.

64

65

EMINA

Sinoć kad s vraćah sa Široka Brijega,Vidjeh Kujundžiluk, granatirah njega;Kad tamo, u hladu pustih ruševina,S Cedricom u ruci stajaše Emina.

Ajši, ajša, jamaša –Konvoj jaše ustaša. Mostar nazvah svojim, al’ – tako mi Knina –Ne htje ni da čuje balijka Emina.Thornberry joj Cedric doturio vode,A ona ga, kurva, ne pušta da ode.

Ajši, ajša, jamaša –Tenka jaše ustaša.

S Huma plotun puknu, niz mahale pusteRastjera joj njene jedinice guste,Al Thornberry Cedric i fesovi plaviPokazaše prstom prema mojoj glavi.

Ajši, ajša, jamašaS konja sjaše ustaša.

Heliodrom prepun, jes’ – tako mi KninaAl u njeg ne uđe prokleta Emina.Samo me je Cedric pogledao mrkoKad je rod Eminin u logoru crko.

Ajši, ajša, jamašaPrava krši ustaša.

Emina se šeće, a Cedric ne kreće –Ni Hrvatska vojska više pomoć neće.Ja pusta li grada! Tako mi Arkana,Perišić je šegrt Praljka Slobodana.

Ajši, ajša, jamaša –Mostar ruši ustaša.

67

Feral Tribune, na čelu nevelike skupine istomišljenika, spasio je čast Hrvatske kada je riječ ratu u Bosni i Hercegovini. Samo bi to stalo u posebnu knjigu: način na koji su izvještavali, kritizirali i izrugivali se agresorskom ponašanju Srbije i Hrvatske u BiH, kao i anticipatorska upozorenja o dubokoj, strukturalnoj nemo-ralnosti Daytonskog sporazuma: broj Ferala kojim je ispraćeno njegovo pariško potpisivanje donio je naslovnicu s Hitlerom kako potpisuje sporazum, i “viješću” da su “u Parizu udareni temelji novom svjetskom poretku”.

„СТОП Д ВОР ИН КРОЕЈША!“ naslovnica je Ferala od 7. kolo-voza 1995, i samo bi se o njezinoj višeslojnoj ironiji dala napisati mala studija. Objavljena je pretposljednjeg dana “Oluje”, u kojoj je srušena Srpska Republika Krajina, nelegalna paradržavna po-bunjenička tvorba iz koje su od 1991. do 1995. masovnim ratnim zločinima protjerani nesrbi. Istodobno, u Oluji, s tog je područja otišlo oko dvjesto tisuća hrvatskih građana, i ti će tragični para-doksi politike i zločina za duga desetljeća opterećivati odnose Hrvatske i Srbije. Feral Tribune otpočetka se i podjednako proti-vio svakoj politici koja je rat i zločine podrazumijevala kao svoje metode, pa je tako nastavio i tijekom i poslije ‘Oluje’. Za razliku od goleme većine hrvatskih medija, Feral nije oklijevao objaviti dramatična otkrića o zločinima hrvatskih snaga na oslobođenim područjima opustošene Krajine, a ti su izvještaji, prema svjedo-čanstvima urednika Ferala, stvorili neka od najtežih iskušenja za redakciju.

“Naravno, najteže je kada ti u ratu život dođe u neposrednu opa-snost, kada ti je cijev u glavi. Ali, novinara ne jebe samo metak ili granata: u novinarskom smislu vjerojatno nam je najteže bilo izvještavati o zločinima poslije Oluje. Ne u smislu da nas je bilo strah, nego tako da se pitaš – kakvog to smisla ima? U tom trenut-ku, samo nas petnaest, dvadeset u redakciji i možda još toliko ljudi u cijeloj državi misli da ima smisla to šta radimo. Svih ostalih četri miliona i dvjestodevedesetdevet hiljada devetsto pedeset ljudi mi-sli da je to šta radimo svinjarija. To misle tvoji prijatelji, to misle tvoji poznanici, to misli tvoja familija. Svi misle, zaista - u pičku materinu, sad oslobađamo domovinu, pun nam je kurac, ne Srba

... Dakle, to ti ne govore mrzitelji Srba, ustaše, nego pristojni ljudi iz tvog kruga, kojima je pun kurac da ne mogu do Zagreba, kojima je pun kurac da gledaju te Martiće i te Zelenbabe i te idiote koji

68

se kesere i rade zločine, i sad konačno Hrvatska ide u legitimnu vojnu akciju, da oslobodi jebenu trećinu ili četvrtinu teritorija - sve je čisto, tu je sve vrlo jasno, nema tu spora, to je jasno ko što je jasno ‘44. iskrcavanje na Normandiju... Jebemu mater, pa triba već jednom prikinit’ tu pizdariju s Hitlerom odnosno sa Martićem. Jel triba? Triba. Jel se slažemo? Slažemo. I sad, odjedanput, mi u svemu tome nalazimo zapaljene srpske kuće. Pa to je ko da ‘44. nađeš tri ubijena njemačka vojnika u Normandiji. I onda stvarno pomisliš, u pičku materinu ... Ma nemam ja sumnje, znam ja da mi to moramo radit. Nego - ima li smisla? Tim ljudima kojima to pišeš. Jer, u tom trenutku, čak i ljudi s časnim namjerama stali su u stroj i preuzeli zastavu. Ne govorim sad o zločincima, govorim o pristojnom srednjem građanskom sloju kojima je pun kurac, ponavljam, ne Srba nego okupacije, trajekta, Novalja, Pag, pička materina, barikade ... pun kurac! Oće ljudi da to završi! Ne žele da se pale kuće i ubijaju Srbi, ali hoće da se završi. I šta hoćete, Hrvatska vojska više nije paraustaška banda ko ‘91, nego je to sad jedna ustrojena pristojna vojska s hijerarhijom, s lijepo skrojenim uniformama, s američkim naoružanjem koje će to kirurški riješit... I šta je sporno? Šta je sad sporno, u pičku materinu? E jebiga, bilo je sporno. Ali, kome to treba? Kome treba ta istina? Baš nikome.”

Feral Tribune, ili ljudi iz njegova kruga – poput Nikole Viskovića, koji je 1992. u Slobodnoj Dalmaciji prvi progovorio o zlostavljanji-ma u splitskoj Lori - otkrio je sve najveće hrvatske ratne zločine, od Pakračke poljane, Gospića i Siska u prvoj polovini devede-setih, preko Stoca i drugih mjesta u BiH, do skrivanja leševa u Paulin dvoru i likvidacija srpskih civila u Osijeku, zločina koje je Feralov novinar Drago Hedl nakon 2000. godine praktički sam rekonstruirao, prisilivši pravosuđe da pokrene istrage i suđenja. Danas, svi su ti zločini na ovaj ili onaj način sudski procesuirani a počinitelji kažnjeni, premda uz mnoga pravosudna otezanja, ukidanja presuda, sporost i nedovoljno hijerarhijski dosegnutu odgovornost; riječju, uz opstrukciju državnih struktura. Jedno je međutim nedvojbeno: da nije bilo novinara spremnih da te zločine istraže i opišu, urednika koji su ih bili spremni objaviti, te novina u kojima se to i moglo učiniti, zločini bi bili zataškani, žrtve prezrene i prepuštene vlastitim mukama, a nepravde prešućene i zaboravljene. Događa se to čak i danas, usprkos svim sudskim presudama – a da nije bilo Feral Tribunea i još pokojeg odvažnog

69

medija, uistinu bi se moglo tvrditi da država, nečinjenjem i neka-žnjivošću, programatski ugrađuje zločin u gradivno tkivo države.

27. srpnja 1995, Feral Tribune ritualno je spaljen u središtu Splita. Usred bijela dana, tri muškarca otela su sve primjerke s nekoliko kioska u središtu grada, i tri ih sata palili na Pjaci, jednome od središnjih gradskih trgova. Sve su to mirno promatrala dva po-licajca, a nitko od ustrašenih građana nije rekao ni riječ. Samo Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava (HHO), u to vrijeme ugledna i kritična nevladina organizacija, zabrinuto je reagirao na palež. “Bojimo se da ovakvo javno paljenje nepoćudnih novina predstavlja uvod u neke druge lomače. Povijesna iskustva mogu podučiti o tome svakog tko ih ne falsificira”, poručio je HHO u priopćenju. Nisu pogriješili: desetak dana kasnije, nakon što je u brzoj i efikasnoj vojnoj akciji srušena nelegalna krajinska vlast, na oslobođenom području spaljene su tisuće napuštenih srpskih kuća. “Ovakav odnos prema tjedniku koji sustavno upozorava na kršenje ljudskih prava te na pojave političkog terorizma i tole-rantnog odnosa prema njemu, indikativan je za odnos hrvatske vlasti, ali i javnosti uopće, prema građanskim slobodama u državi.” Pritom, “zabrinjava činjenica da su u velikoj većini i oporbene stranke, ali i strukovna i kulturna udruženja šutke prešli preko događanja u Splitu.”

Odnos vlasti prema slobodi govora i kritičkom stavu pokazao se još jasnije godinu kasnije, kada je državni odvjetnik, uime Franje Tuđmana, pokrenuo jedino suđenje u nezavisnoj Hrvatskoj u ko-jemu su novine odgovarale za uvredu časti i ugleda predsjednika Republike. Kao u kakvoj feralovskoj humoreski, to će suđenje četiri godine kasnije završiti isto onako kako je, deset godina ra-nije, završio sudski proces Ivančiću i Marinkoviću zbog vrijeđanja samoupravnog socijalizma: nikad novinari neće biti pravomoćno oslobođeni, nego će umrijeti predsjednik Republike, baš kao što je 1990. propala Jugoslavija.

“Zanimljiva inicijativa predsjednika Tuđmana – svi u Jasenovac!”, naslovnica je Feral Tribunea od 29. travnja 1996. U tom je broju, među brojnim satiričkim komentarima zamisli koju je Tuđman tih dana ponovio javno treći put – da se kosti partizana i ustaša ceremonijalno pokopaju zajedno na mjestu Spomen područja Jasenovac – i fotomontaža primopredaje „najdražeg pehara“, mi-

70

nijaturnoga jasenovačkog Kamenog cvijeta, koji Ante Pavelić pre-daje Franji Tuđmanu, baš kao što su u Jugoslaviji pobjednicima nogometnog kupa Jugoslavije predavali prijelazni pehar Josipa Broza Tita. Uvodnik je napisao Viktor Ivančić: „Ražalovani ko-munistički general Franjo vratio se 1990. na vlast kao deklarirani sljedbenik generalissimusa Franca, koji je umjesto ‘Dobar dan’ ili ‘Hvaljen Isus’ imao običaj nazivati ‘Viva la muerte’ i koji je onako uzgred dao pobiti, mučiti ili prognati sve živo što se nije slagalo s njegovim režimom, e kako bi mogao nesmetano pomiješati kosti mrtvih falangista i republikanaca, te na taj način održavati mir u zemlji. Tu Francovu tanatomansku fiks-ideju usvaja i naš general Franjo, koji ovih dana najavljuje ozbiljenje svoje davne prijetnje o izgradnji hrvatske Santa Guadarrame u Jasenovcu i koji tek što nije zabio prvu lopatu u kopalište goleme zajedničke jame pod cijelom Hrvatskom. Zemlju koju napuštaju živi, naš frankist kani širokogrudno otvoriti mrtvima, pokazujući na dosad najbrutalniji način kakvi mu Hrvati zapravo trebaju. S Pantovčaka se zaorilo: ‘Viva la muerte!’“. Komentar je napisao i Marinko Čulić: „Ako se nešto već želi posuditi od Španjolske, onda to može biti samo defrankizacija zemlje, a ne stvaranje totalitarne fašo-komuni-stičke zemlje, na čelu s polutanskim Tuđmanom koji je jednim dijelom svojega trupla i udova sastavljen od Tita, a drugim od Pavelića“. Naslov tog teksta - „Kosti u mikseru“ - u različitim će izvedenicama prerasti u kolokvijalni izraz za revizionističke intervencije u bivšoj Jugoslaviji. Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu istog je dana podnijelo tužbu. Na naslovnici sljedećeg broja Ferala: “Predsjedniče, jebite se!” Tko je pogledao malo bo-lje, zapazio je da zapravo piše: “Predsjedniče, uhljebite se!” - jer sudski se tražila i financijska odšteta – ali je Tuđmanova glava postavljena tako da prikriva “uhl”, pa se jasno vidi samo ono eksplicitno: “Jebite se!”

Suđenje je preraslo u trijumf slobode. Suprotno očekivanjima, zagrebački sudac Marin Mrčela – danas sudac Vrhovnog suda

– oslobodio je tuženike, Ivančića i Čulića. Branilo ih je više od-vjetnika, od kojih nijedan nije propustio priliku da u sudnici održi zapažen govor u obranu slobode govora. Neka od njihovih izlaganja, poput onoga odvjetnice i medijske stručnjakinje Vesne Alaburić, udžbenički su primjer zagovora medijskih sloboda, koji zaslužuje da ga se citira u odgoju za zrelo građanstvo. Tuđmanovo suđenje urednicima Feral Tribunea, u jednu riječ, izvanredno

71

je zanimljiv i poučan primjer obrane slobode u poluslobodnom društvu, koji zavređuje svaku javnu pažnju. Dogodit će se, me-đutim, suprotno: više od dvadeset godina nakon procesa, novine će otkriti kako je spis toga suđenja nestao iz sudske arhive, koja čuva još samo nepravomoćnu presudu. Na sudu u Zagrebu tu će činjenicu objasniti zakonskom odredbom prema kojoj se spisi, nakon stanovitog vremena, “škartiraju”, odnosno uništavaju. U slučaju suđenja Tuđman protiv Ferala, spis je, prema zakonu,

“škartiran” još 2005, pet godina nakon što je suđenje proglašeno pravomoćno zaključenim. I tako, da neki od odvjetnika u svojoj arhivi ne čuvaju cjelovit spis, hrvatska bi kolektivna memorija ostala uskraćenom za jednu od najmarkantnijih i najpoučnijih lekcija o obrani slobode govora u cijeloj hrvatskoj povijesti.

Uz slovensku Mladinu, Feral Tribune, među svih medijima na području bivše Jugoslavije, prednjačio je ne samo u kritičnosti prema vlasti, nego i u osporavanju racionalnosti i etičnosti samih temelja na kojima su se devedesetih uspostavljale nove države. Urednička politika tih novina temeljila se na načelu koje je Viktor Ivančić odlučio provoditi još kao mlad novinar i satiričar: širiti granice slobode i prava na vlastiti stav. Iz broja u broj, Feral je objavljivao što drugi nisu htjeli ili smjeli, otvarajući tako prostor slobode koji će kasnije opet biti sužen, ali će preživjeti svijest da takav prostor može postojati, i da se za njega vrijedi boriti. No, vjerojatno najvažnije u nasljeđu Feral Tribunea, i ono što će se zasigurno najduže pamtiti, jest humor, taj nevjerojatni, svježi, odvažni, višeslojni i nepopustljivi satirički humor koji ni kvali-tetom ni prodornošću nije posustajao, iz tjedna u tjedan, cijelih četvrt stoljeća.

OJ ZAPADU ZAPALA TE KUGA, KADA NEĆEŠ RVACKU ZA DRUGA

Na Rvacku krajem ovog vikaUdarila moćna Amerika,Udarila i kurba EvropaDa Rvacku na Balkan zakopa.

Oj Klintone šta ti cure pušu,Oj Kinkelu šta prodade dušu,Oj Karlose pašo Vestendorpe,Naše gusle branik su Evrope.

72

Naše gusle zvuču drugačije,Nega gusle diljem Srbadije,Naše gusle zapadne su vrste,Tu bi Srbin polomijo prste.

Kad zagusli katolik delija,Odma čuješ da nije balija,Naše gusle zvuču drugačije,Mi nećemo u imtegracije.

Nije Rvat mosta porušijo,Da bi jopet s drugima živijo,Već je Rvat porušijo mosta,Jer je njemu suživota dosta.

To je nami naša borba dalaDa nemamo tuđinskih gusala,Borba dala, al ne da budalaDa imamo svojih generala.

Borba dala, al sve pošlo k vragu,Glavni stožer stoluje u Haagu,Nu, i to je dokaz di smo sada,Da smo svojta kršćanskog Zapada.

Ko nas unda meće u atlaseMeđu zemlje iz balkanske klase,Ko to meće, metijo ga majci,Da su nami Srbi rodijaci?!U knjigama i u nounamaPiše šta sve Zapad dade nama,Al u tizim tefterim ne pišeDa mi njemu dali smo još više.

Evropa nam Betovena dala,Dobro, fala, al nije tribala,A mi njojzi penkalu, kravatu,Gangu, reru i Bulića Matu.

73

Mi Evropi i nami Evropa,Mi Kordića, ona Vestendorpa,Od Karlosa postade balija,Al Olandez nikad od Darija.

Zato nami ovo teško padaŠta nas gonu s kršćanskog Zapada,Šta nas gonu di nam nije misto,Jebeš misto di je vako isto!

Takve će deseterce Feral objaviti početkom 1999, kada je među-narodna izolacija Tuđmanova režima, opterećenog autokracijom, korupcijom, suzbijanjem slobode i optužnicama Haškog suda protiv ratnih zapovjednika, postala već notornom činjenicom. Feralovi su satiričari uvijek, nepogrešivom intuicijom i uvijek spremnom kreativnom energijom, reagirali na svaki politički poticaj. Jedna od najvećih zasluga Ferala jest i u tomu što je sačuvao hladnu glavu u vremenima nacionalne vrućice. „Humor nam nije bio samo način obračuna s okolinom, nego i pomoć da opstanemo kao ljudska bića. Stalno smo se zajebavali, puno naših štosova nikada nije ušlo u novine. Kako su stvari klizale u kata-strofu, nama je zajebancija sve više služila kao lijek da sačuvamo zdravu pamet, premda to i nije bilo tako lako“, kazat će mnogo kasnije Boris Dežulović.

74

Posljednji broj Feral Tribunea objavljen je 20. lipnja 2008. Tjednik je uspio izdržati političke, ali ne i politički motivirane ekonomske pritiske: uskraćen za oglašavanje, taj ključni način preživljavanja novina, a istodobno opterećen sudskim presu-dama i iscrpljen neprekidnom tihom represijom, ugasio se do-stojanstveno, u maniri najave kojom ga je 1983. najavio njegov prautemeljitelj Đermano Senjanović Ćićo: “Ne znamo dokle će ovi Feral svitlit’, ali virujte da dokle bude svitlija, svitlit će ‘kako bog zapovida.” U posljednjem je broju objavljena i pjesma za koju nećemo pretjerati nazovemo li je proročanskom:

LAKU MOĆ, VOLJENA HRVATSKA

Laku moć, voljena Hrvatska,Zapjevaj, nemoj se stidjetiSvjetlost kad dogori feralskaTi ćeš se sretnijom vidjeti.

Cvjetat će zemlja, more i zrak,Poslovni tornjevi, voćnjaci…Svijetao bit će i taj tvoj mrak,Kad u njemu zabljesnu očnjaci.

Dvadeset godina kasnije, 10. siječnja 2018, umrijet će Predrag Lucić, autor citirane pjesme i jedan od trojice utemeljitelja Feral Tribunea. Javni šok i tuga koju je Lucićev odlazak izazvao de-monstrirat će snagu utjecaja koju nasljeđe njegovih novina ne prestaje emanirati; štoviše, s vremenom postaje sve jasnije kako je Feral Tribune drugo ime za častan, hrabar i moćan otpor ljudskoj gluposti, mržnji, nasilju, nacionalizmu i isključivosti.

76

“Predrag Lucić, kao i njegova feralovska družina - Viktor Ivančić i Boris Dežulović najprije - stvorili su zapravo jedinstvenu smjehov-nu kulturu na ovim prostorima”, zapisat će književna kritičarka Katarina Luketić u tekstu “Pod slobodnim nebom”, objavljenim 19. siječnja 2018. u zagrebačkom tjedniku “Novosti” posveće-nom Predragu Luciću. “Koliko god oni sami zazirali od svake pompoznosti i afirmacija ovakva tipa, ta je kultura ipak jasna, blistava i opipljiva te toliko bogata različitim manifestacijama i ostvarenjima, stilovima, žanrovima i izvedbama, da je nije mo-guće zanijekati. Njezine granice nisu granice nacionalne države pa ni političke regije; ona se geografski širi tamo gdje se govori i razumije njezin jezik, kako god se on formalno imenovao. Uza sve ostalo, ta je feralovska smjehovna kultura - Bahtinov termin sasvim odgovara - jedno od rijetkih svijetlih naslijeđa iz 1990-tih godina na kojemu se može graditi otvoreno i tolerantno društvo”. Takvoj se ocjeni nema što dodati. I zato, u jednu riječ: Predrag je otišao; Ferala više nema - ali živio smijeh, i živjela sloboda.

77

Anatom čudovišta— Radomir Konstantinović

78

Radomir Konstantinović secirao je čudovište: najprodornije je objasnio nacionalizam. Još kao mlad pisac, tridesetogodišnjak, na samome početku šezdesetih godina prošlog stoljeća, naslutio je njegovu tamnu snagu. Nacionalizam, znao je Konstantinović, vječna je polovičnost koja hoće, ali ne može, postati cjelinom; ne podnosi protivljenja, stremi svetosti – i zato postaje nasilan.

“Osuđen je na nasilje”, kazat će 1992. Trideset godina ranije, 1961, polemizirajući s nepopustljivcima revolucije, briljantni pisac zapisat će ovako: “Jezik svečev, samo ako se ukaže nad našim glavama, gori podmuklim sjajem isukanog mača”.

Radomir Konstantinović znao je što ga čeka kada se odlučio su-protstaviti nacionalizmu svoje zemlje. Njegova su znanja bila duboka, prikupljana godinama; bilo je to dubinsko razumijevanje vlastite nacije jednoga od najobrazovanijih pisaca ovog jezika, autora osmotomne studije “Biće i jezik u iskustvu pesnika srpske kulture dvadesetog veka”, kakvu nemaju ni veće europske kul-ture. Konstantinović nije bio ni strastan aktivist, ni anegdotalni polemičar, ni novinar u vječnoj žurbi, nego usamljeni ispitivač jezika i ljudske nutrine kojemu su za koncentraciju trebali znanje, razumijevanje, tišina i vrijeme. “Nije bio čovek hora”, napisat će njegov biograf Radivoj Cvetićanin. Bio je pisac velikog zahvata, sposoban da razumije šire i dublje – i zato je nacionalistički užas razumijevao bolje od većine.

Shvaćao je, naprosto, da može biti ubijen. I opet, nije ustuknuo. Nikad, ni za korak. “Rade je strogo i nepopustljivo odustajao od odnosa s ljudima koji su naginjali nacionalizmu. S njima apso-lutno nije hteo”, kaže za ovaj tekst Konstantinovićev prijatelj i pisac Bora Ćosić. Ako je potkraj života i prestao javno govoriti, nije to učinio zbog straha: “Apsolutno nepristajanje na svet znači apsolutno nepristajanje na govor”, reći će 1997. u Sarajevu, pet godina prije nego što je dao svoj posljednji intervju. Ta ljudska, etička, moralna snaga – i snaga šutnje, ako treba - združena s raskošnom erudicijom i opojnom spisateljskom umješnošću, učinili su da Radomir Konstantinović, čovjek nesklon javnome spektaklu, postane rodonačelnikom otpora nacionalizmu u Srbiji, i častan uzor “racionalnoj manjini” u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. On je izrazio ono što su osjećali ljudi koje nitko nije slušao: “Čovek koji, pod trijumfom zla, ne poželi reči da zameni urlikom zveri, na smrt ranjene, taj nije čovek”.

79

“Uoči osnivanja ‘Beogradskog kruga’, više puta sam odlazio kod Radeta, i razgovarali smo u četiri oka”, reći će za ovaj tekst be-ogradski pisac Filip David, Konstantinovićev prijatelj i protu-nacionalistički intelektualac, jedan od suosnivača neformalnog intelektualnog foruma osnovanog u travnju 1992. ‘Beogradski krug’, opisat će povjesničarka Latinka Perović, okupio je lju-de “usamljene, ali dovoljno hrabre da dignu glas protiv ubijanja nedužnih i bespomoćnih ljudi, protiv etničkog čišćenja, logora, silovanja, torture; protiv razaranja gradova i uništavanja kultur-nih spomenika i sakralnih objekata, e da bi se zatro svaki trag o postojanju Drugog”.

Konstantinović je pristao biti u predsjedništvu Beogradskog kru-ga, ali nije htio voditi, svjedoči Filip David. “Bio je vrlo skroman, i nije bio javna ličnost, u smislu da govori na tribinama, da ide po selima, gradovima, da se ističe, i tako dalje. Ali, na osnivačku skupštinu došli smo još uvek bez ideje ‘ko bi mogao da bude predsednik. Onda je filozof Miladin Životić ustao i rekao: ‘Ovde je jedan čovek koji mora da se prihvati toga da bude na čelu: Rade Konstantinović’. Rade je tada dobio veliki aplauz svih prisutnih. Ustao je, prihvatio, i održao sjajan govor.”

“Živeti sa čudovištem” njegov je naslov. Konstantinović ga je iz-govorio 11. travnja 1992, na prvome u nizu javnih razgovora što ih je Beogradski krug organizirao pod naslovom “Druga Srbija”; otud i pojam koji je također, nedosegnutom pregnantnošću, de-finirao Konstantinović: “Druga Srbija je Srbija koja se ne miri sa zločinom”. “Nalazili smo se najpre u Studentskom kulturnom centru”, sjećat će se tih susreta, “kasnije u mom stanu. To su bili veliki trenuci za mene. I ne samo za mene. Siguran sam u to.”

“Živimo pod nacionalističkim totalitarizmom, iz dana u dan sve krvoločnijim: eno Kupresa u krvi; eno Sarajeva u krvi i strahu”, kazao je u govoru “Živeti sa čudovištem”. “Jesmo li očekivali da će to da se dogodi? Pre tri godine, marta 1989, u tom istom Sarajevu, u razgovoru povodom dvadesetogodišnjice ‘Filosofije palanke’, rekao sam i to: ‘Ali glave nam igraju, to da znate.’ Ovo nasilje je predvidljivo, jer nasilje je u samoj prirodi nacionalizma pošto je on, zahtevajući apsolutno jedinstvo, neprotivrečnost, osuđen na sukob sa stvarnošću koja je, naravno, protivurečna: osuđen je na nasilje”.

80

“Ne samo što svakodnevno živimo usred ove normalne čudoviš-nosti i ne samo što smo se svikli na čudovišta, što smo se orodili s njima, nego, evo, i sami se preobražavamo u čudovišta; živeti pod nasiljem totalitarističkog nacionalizma znači, iz dana u dan, sve više pristajati na to nasilje, ali i privatiti ga kao svoje – prihvatiti neprihvatljivo: prihvatiti čudovišno kao prirodno.”

Konstantinović je govorio u vrijeme kada su Arkanovci klali po istočnoj Bosni, Sarajevo gorjelo u plamenu, a zgarišta Vukovara tek se prestajala dimiti.

“Živimo u svetu – ako je to život – u kome čudovišno postaje pri-rodno, a prirodno čudovišno. Zbog toga nam čovečnost, kad se sretnemo s njom, izgleda kao nestvarna, ali zbog toga čudovište, tako sveprisutno, jedva da primećujemo. Živeti sa čudovištem, to znači ne primećivati ga, ne videti čudovište kao čudovište.”

“Osnovna težnja svakog totalitarizma, kao demijurga čudovišnosti, jeste ova težnja ka sopstvenoj nevidljivosti; težnja da nas potpu-no osvoji, da postane naše ‘ja’. Otuda većina ljudi totalitarizam uopšte ne oseća, ne doživljava, ne vidi kao totalitarizam: najčešće, sami smo totalitarizovani a da toga, naravno, nimalo nismo svesni. Ne postoji samosvest totalitarizma. Svest i totalitarizam su ne-pomirljivi. Svest i čudovišnost su nepomirljivi: rad Beogradskog kruga može da počne”, kazao je, u prvom govoru tog udruženja, njegov predsjednik Radomir Konstantinović.

Pisac Bora Ćosić, koji je s Konstantinovićem bio “dete iz dve paralelne ulice” - ne čudi se što je Konstantinović ipak preuzeo predsjedanje Beogradskim krugom, “mada to jeste bilo malo disparatno sa zatvorenošću kakvu je inače iskazivao.”

“Mislim da je to bio sticaj tih dramatičnih okolnosti. To jeste bio jedan momenat, to imaju mnogi ljudi: u jedan mah pristanu na nešto. A osim toga, realno gledano – boljeg nije bilo”, kazat će Ćosić u razgovoru za ovaj tekst. Bilo je, reći će, mnogo vrijednih i mudrih ljudi – filozof Miladin Životić, dramaturginja Borka Pavićević, diplomatkinja Sonja Biserko, aktivistica Nataša Kan-dić... - “ali Rade je već tada bio ‘zastava’.”A svi su ti ljudi bili na ivici neke melanholije, nekakvog neurotskog stanja. To nije čud-no. Ja to potpuno razumem. Primali su prave, ozbiljne pretnje.

82

Svetlana Lukić iz Peščanika... Sve je to bilo na ivici noža.” Životno ugroženi, svi. “Malo možda može biti čudno da se Rade odvažio na jedan tako realan korak, predsedanje organizacijom, koji nije samo pitanje teksta, nego i pitanje akcije. Biti vođa takvog jednog skupa – bila je to odgovornost, pogotovo za njega. Jer, on je bio najodgovorniji čovek koga znam.“

Radomir Konstantinović rođen je 1928. u Subotici, kao drugo dijete Radojke, nezavršene studentice prava u Lyonu, i Mihaila Konstantinovića, sveučilišnog profesora prava, učitelja kralja Petra i ministra u vladi Kraljevine Jugoslavije, te suautora spora-zuma Cvetković-Maček, tog pokušaja da se kompromisom riješe konflikti Hrvata i Srba u Jugoslaviji.

“Tek nedavno objavljene dnevničke beleške ovog jugoslovenskog pravnika otkrivaju u kakvoj sredini živeo je i pokušavao nešto da uradi. ‘A najpre ne znam da li ću ikad stići da se setim svih gluposti izrečenih preda mnom.’ Jer ljudi od pameti osuđeni su da žive među mnogima koji bez te pameti jesu. I tu nema nikakve popravke”, zapisat će Bora Ćosić o ocu Radomira Konstantinovića u svom eseju “Vražji nakot – ishodišta iz književno-filosofskog dela Radomira Konstantinovića”, objavljenom u Zagrebu 2012.

Konstantinović je pisac, esejist i književni kritičar, autor poezije, romana i studija, jedan od najsofisticiranijih i najplodnijih u srpskoj književnosti. Izravni antiratni angažman zauzima tek vrlo malen dio njegova rada; vremenski, zapravo samo nekoliko mje-seci, koliko je predsjedao Beogradskim krugom. Ali snaga njegove filozofske i esejističke analize nacionalizma, sažeta u sintagmi o

“duhu palanke”, toliko je prodorna, da je Konstantinovića – njemu za dobro ili za zlo – pretvorila, riječima Bore Ćosića, u “zastavu” protivnika nacionalizma, ali i svake zatvorenosti, okoštalosti i isključivosti.

Geneza te analize, koju je Konstantinović gradio desetljećima, jedan je od idejnih tokova knjige “Konstantinović – hronika” novinara i diplomata Radivoja Cvetićanina, objavljene u Beogra-du 2017. Osamsto stranica duga biografija, koju Bora Ćosić drži

“epohalnom”, zauvijek je, na svu sreću, okončala totalnu anoni-mnost, zaborav i prešućivanje na koje je nacionalistička javnost u Srbiji poslije 1990. bila osudila Radomira Konstantinovića.

83

Danas, štoviše, u Srbiji se upravo objavljuju Konstantinovićeva ‘Sabrana dela’, pa se može činiti da je piscu ipak vraćeno zasluženo mjesto u književnosti i javnome životu. Nije: ako se tako možda može činiti, lijepo, ali za takav dojam zaslužna je uvijek ista sku-pina malobrojnih entuzijasta, koji rade – kako se izrazila jedna od njezinih pripadnica, povjesničarka Latinka Perović - “pomoću štapa i kanapa”.

Sa 26 godina, 1954, Konstantinović je objavio svoj prvi roman, “Daj nam danas”, i već je javna diskusija o tom djelu naznačila buduće prijepore o piscu kojega će “Istorija srpske književne kri-tike” Predraga Palavestre 2008. opisati kao književnika od kojega se “niko nije više stideo duhovnih korena i sopstvene kulture”, i

“niko u odnarođavanju nije tako uporno istrajavao na evropskim, internacionalnim merilima apatrida i ‘građana sveta’”.

Ta je ocjena, dakako, svjesno izrečena kao izrazito negativna, kao svojevrstan konačni ostracistički sud nacije o Konstantinoviću, ali svatko ima pravo da je čita kako hoće, pa mi to ovdje i činimo, shvaćajući je kao ultimativnu pohvalu. Kako bilo, te 1954, o ro-manu “Daj nam danas” neki su kritičari napisali da je “naš najmo-derniji, najgradskiji, naintelektualniji, najevropskiji roman, koji ovu našu literaturu vuče na široki kolosek svetske književnosti”.

Drugi su, međutim, ocijenili “da nije izraz našeg tla”. Upitan u intervjuu o takvoj ocjeni, Konstantinović je odgovorio: “Jedan kri-tičar pomenuo je blatnjavu zemlju, mislim da je rekao da je masna ta zemlja koju nije našao u mome romanu. Ako je ‘masna’ zemlja jedini put u naše, onda sam se ja s ‘našim’ definitivno posvađao.”

I ta se svađa s godinama samo produbljivala. Istodobno samo-zatajan ali i izrazito plodan i marljiv, Konstantinović nije posve zazirao od polemika takve vrste. U jednoj od njih, 1961, upozorio je da iskušenje nepogrešivosti, svetosti, čistunstva, prijeti svako-me od nas. “Strah me je, neizreciv, užasan strah da, ogrezao u svoj jezik, zatvoren u prostore svojih snova, jednoga časa, makar samo u sebi, i makar samo šapatom, ne optužim druge za skrnavljenje zato što ne govore mojim jezikom, zato što neće da igraju kako im ja sviram. Strah me je da ne postanem svetac”, napisat će.

84

Inzistirao je na duhovnoj autonomiji. “Ja nemam partiju, poli-tičko opredelenje, porodicu, otadžbinu, dom. Moja slabost dolazi odatle, i moja snaga – iz ovog neposedovanja. Moj duh je neiscr-pan, i ja ću pobediti”, zapis je piščevu dnevniku iz 1965. godine. A potom, tri godine kasnije: “Treba biti taj odmetnik, da bi se otvorila vrata pravog intelektualnog dostojanstva i slobode duha”.

Tri godine kasnije, 1971, umjetnička ticala Radomira Konstanti-novića počela su osjećati prijetnju. “Mi doživljavamo ekspanziju vere u apsolutni identitet. Opasnosti koje nas vrebaju danas, iz ovog pokušaja restauracije idealizma apsolutizacijom identiteta, osnovne su naše opasnosti. One nisu male.”

“Ne verujem da je Konstantinović težio da se ispolji kao profetski duh, pa ipak: ispadalo je često da je najavljivao, kao prorok, ono što će nas stići jednog dana”, komentira takve anticipacije autor knjige “Konstantinović – hronika”.

Iste godine, 1971, spominjući čak “demonijaštvo” i “apokalipsu”, upozorit će kako se “javlja težnja” koja ponekad “dostiže oblike pune agresije”. “Neka je to u ovome času nacionalizam ili neo-staljinizam, ili neka je to volja birokratskog uma, ta samovolja čija opasnost ne prestaje da biva jedno od težih naših iskušenja: uvek je to ista težnja za apsolutnim jedinstvom.” Bilo je to vrijeme nacionalne liberalizacije u Srbiji i Hrvatskoj s jedne strane, te s druge snaženja centralizma u Beogradu – i jedan i drugi pokret, bez sumnje, odavali su, bar djelomičnu, “težnju za apsolutnim jedinstvom”.

“Ne verujem”, sažima Cvetićanin spomenute profetske slutnje, “da improvizujem kad kažem da je Konstantinović kao pisac snažno osećao to prisustvo nečeg mračnog u društvenoj dubini. Nije reč o paranoji, nego o socijalnoj dijagnozi.”

Filozofski i književni izraz tog “nečeg mračnog u društvenoj du-bini” Konstantinović je dosegnuo u svojem najpoznatijem djelu.

“Filosofija palanke”, objavljena 1969, trajno će fascinirati čitatelje i tumače, doživjeti niz izdanja i više od 25 tisuća otisnutih pri-mjeraka, ali i svom autoru priskrbiti trajnu mržnju i izopćenost iz vlastite sredine.

85

“Filosofiju palanke” Latinka Perović nazvala je “jednom od ključ-nih knjiga u srpskoj kulturi”, koja “sadrži tajanstvenu šifru naših sudbina”. Njome je Konstantinović, drži ta ugledna antinacionali-stička povjesničarka, opisao “duh palanke”, taj “duh kolektivizma, zatvorenosti, isključivosti prema drugome, odbijanja otvorenosti prema svetu i okruženju, duh smrti na neki način, tu podlogu na kojoj će se na našim prostorima kasnije razviti čitava kultura smr-ti; u krajnjoj konzekvenci, duh nacizma koji nije import njemač-kog nacionalsocijalizma, nego je izraz zatvorenog duha palanke”.

Riječ je o filozofskoj studiji na 350 stranica. Pisana je zavodljivim ali teško prohodnim stilom, nabijenim paradoksima koji nastoje ukrotiti neuhvatljivu otvorenost svijeta, pri čemu autor piše sa sviješću kako njegovo vlastito nastojanje da ograniči apsolutnu otvorenost bivanja prijeti da postane tek još jedan, ma koliko sofisticiran, izraz duha palanke u literaturi.

Duh je to, napisat će Konstantinović, “svevlasnoga nad-ja što se, u nemirenju sa istorijom i ‘svetom’, protivi svemu što je individu-alno-odrođeno, nesraslo sa zajednicom, neasporbovano njome...” On je “neizbežno duh stila ili stilizacije, duh uopštavanja stilom svega pojedinačnog.”

Duh palanke nužno vodi u nacizam, u ovome slučaju, “srpski nacizam”, što je naslov jednoga odlomka u njizi. “Srpski nacizam nije ‘import’ iz nemačkog nacional-socijalizma, kome je služio i podražavao, već je krajnji izraz duha palanke, odnosno osnovnog protivrečja njegovog koje je protivrečje između večno-plemen-skog kao iracionalnog i prevashodno empiričko-racionalističkog njegovog stava, protivnog svakoj iracionalnosti, pa i ovoj na koju poziva njim samim ovekovečeni duh plemena”, napisao je Kon-stantinović.

Istodobno, “Filosofija palanke” nije knjiga o Srbiji. “Srpski na-cizam moguć je kao i svaki drugi nacizam”, piše Konstantinović. Latinka Perović istaknut će 2010. kako “Filosofija palanke” “nije knjiga o narodu, već ogled o duhu zatvorenog društva”.

I, svakako, knjiga o nasilju, kao nužnoj i logičnoj posljedici za-tvorenosti jedinstva koje ne trpi različitost.

86

“Filosofija palanke, kao filosofija zloupotrebe osećajnosti (…) sveta ‘duše’ koji se često ističe kao neki ‘viši’ svet, viši i bolji od svakod-nevne stvarnosti, neizbežno je i uvod u filosofiju nasilja koje je filosofija teze da treba ići ‘do kraja’, po cenu lične žrtve, spostvene propasti, a uvek s pozivanjem na neki drugi, pa i ‘viši’ cilj, na neku moralnu vrednost...”

Ta je knjiga petnaestak godina uživala kultni status u uskim filo-zofskim i intelektualnim krugovima bivše Jugoslavije. No u drugoj polovini osamdesetih, nakon što je srpska intelektualna elita po-čela tvrditi da je Srbima u Jugoslaviji nanesena šteta koju imaju pravo svim sredstvima ispravljati, “Filosofija palanke” pročitana je kao nepogrešiva i duboka dijagnoza srpskog nacionalizma, što ona jednim svojim dijelom svakako jest.

“Voleo bih da ‘Filosofija palanke’ nije na ovaj način aktuelna”, kazao je Konstantinović u Sarajevu polovinom osamdesetih. Do-lazi vrijeme, dao je naslutiti, kada će trebati čuvati vlastite glave.

“Kažem: glave, jer nam se radi upravo o glavama.” Bila je 1985. godina.

Četiri godine kasnije, 21. ožujka 1989, u Sarajevu je održan skup u povodu dvadesete obljetnice objavljivanja ‘Filosofije palanke’, i ondje je Radomir Konstantinović kazao da osjeća “sve veću pretnju nasilja.”

Cvetićanin prenosi da je kazao kako “razgovor povodom ‘Filosofije palanke’ ide usred opšte buke i besa, u trenutku kad duh palanke ‘divlja kao nikada ranije’.” Nacionalisti, “kojima dugujemo tolika naša zla”, sada nam rade o glavi, još je rekao: “A glave nam igraju, to da znate.”

“‘Filosofija palanke’ je fundamentalni tekst otpora svakom zlu.”, kazat će za ovaj tekst Bora Ćosić. “A naše zlo je, naravno, pre svega nacionalizam, a onda i ne samo nacionalizam, nego i svaka vrsta primitivnosti, zaostalosti, unutrašnje mizerije koju, nažalost, ima svaki narod.”

Hrvatski pisac Predrag Matvejević to će djelo nazvati “knjigom nepoželjnom za one koji žele pod svaku cijenu sačuvati svoju građansku i palanački mirnu savjest.” Palanački mentalitet, pak,

87

“zatičemo u srodnim varijantama ne samo od Ðevdelije do Trigla-va ili od Niša do Drniša, nego i u daleko civiliziranijim krajevima i pokrajinama svijeta: on je dovodio u očaj Byrona, gonio Rim-bauda što dalje od rodnog Charlevillea, pucao na Majakovskog...”

U razgovoru za ovaj tekst, Filip David prisjetio se kako je “Fi-losofija palanke” inspirirala temeljne ideje ‘Beogradskog kruga’.

“Rade je rekao ključnu stvar: ‘Mi smo onaj deo Srbije koji se ne miri sa zločinom.’ I uzeli smo ‘Filosofiju palanke”, koja je vrlo složena studija o kulturi, sociologiji, društvu, ali ima u njoj ne-koliko rečenica, toga se dobro sećam, i njih smo stalno izdvajali: da ova vrsta patrijarhalnog društva, koja je kod nas prisutna, pre ili kasnije vodi zločinima i srpskom nacizmu. Čak sam na jednom skupu rekao: ‘Rade, ja se izvinjavam što smo mnogo pojednostavili tvoju knjigu’. Jer, u njoj ima mnogo složenijih filozofskih razmatranja; ali ima i taj pasus, da filosofija palanke pre ili kasnije vodi zločinima.”

Kao ni ostale antinacionalističke i antiratne inicijative u bivšoj Jugoslaviji, ni Beogradski krug nije imao polučio nikakav politički uspjeh: nije zaustavio rat, nije pobijedio nacionalizam. Ostali su tek govori tih ljudi, izrečeni na redovitim tjednim javnim okuplja-njima, i objavljeni u dvije knjige, “Druga Srbija” i “Intelektualci i rat”, koje su, 2002, u izdanju Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije, objedinjeni i obogaćeni dodatnim prilozima, te objavljeni pod naslovom “Druga Srbija”.

Važna je to knjiga od četristotinjak stranica, koja čuva trag na neuspješno, ali časno protivljenje ratu manjeg dijela srpskih in-telektualaca. “Što smo mogli drugo da radimo nego da (i to svako od nas ponaosob) branimo svoju moralnost? Odbrana morala, to je poslednja odbrana. Moral je poslednje što ostaje sirotinji”, zapisao je Radomir Konstantinović u predgovoru tom izdanju.

“Apsolutno je bilo nemogućno, duboko ponižavajuće, ćutke trpeti nacionalistički teror. Zato ne bih ovo nazvao ‘javnim poslom’. Ovo je bio otpor. I to otpor usamljenika. Veoma potreban i veoma opa-san: protiv nas je bila vlast krvavog režima, ali i većinska opozicija, ogrezla u nacionalizmu. I još više: susedi, rodbina, čak dojuče-rašnji prijatelji, od kojih su mnogi prestali da mi se javljaju na ulici. Naša imena bila su zabranjena”, napisao je Konstantinović.

89

“Mi smo više spasavali sopstvene duše”, kaže za ovaj tekst Filip David, jedan od trojice potpredsjednika Beogradskog kruga, i au-tor potresnog izlaganja, koje je izrekao na prvom javnom susretu Beogradskog kruga.

“Biti izdajnik” naslov je tog teksta. “Gospodari naših života i naših sudbina uvukli su nas u rat, u kriminal, u gangsterizam, pustili su sa lanca svoje rasiste i mafijaše, otvorili mikrofone, uperili u njih kamere, od zemlje u kojoj smo se rodili napravili su zemlju nasilja i sramote, a nas, protiv naše volje i protiv naših uverenja, pretvorili u svoje saučesnike”, rekao je.

“To što je posejano nije seme nade i obnove, već dugotrajnih stra-danja i velike propasti. Takvu zemlju teško neko može nazivati svojom domovinom. Ne može se živeti bez ideje o budućnosti, a budućnost koju oni nude, to su nove hiljade izbeglica, mrtvih, osakaćenih. Njihov trijumf, to je trijumf smrti. Naš košmar se nastavlja”, govorio je David u travnju 1992.

“Jedino što nam preostaje jeste da postanemo izdajnici. Izdajnici sistema koji priziva rat i glad, gde narodi žive u groznici, hranjeni mržnjom i obmanama, bolesni od manije gonjenja i manije ve-ličine u isti mah. Biti izdajnik u takvoj zemlji i takvom sistemu, najmanje je što može i mora učiniti svaki moralan i častan čovek.”

Antinacionalistički angažman u Srbiji nije Konstantinovića spa-sio od nacionalista u Hrvatskoj. Baš kako je napisao Predrag Matvejević: “Naše će palanke naći priliku da mu se revanširaju, čak i ako ga, prigodno i privremeno, budu morale hvaliti. Znamo kakav je njihov revanš”.

Matvejević je pogodio: hrvatska se palanka svojemu umnom su-sjedu “revanširala” tako što mu je, početkom devedesetih, opusto-šena i oteta kuća u Rovinju, da se cijela ta pljačka u godinama koje su uslijedile “zakonski” i “legalistički” - na osnovu krivotvorina

- “ispegla” i “legalizira”. Pritom nije jasno što je Konstantinoviću teže padalo: što su mu oteli kuću – jer žalio se nije - ili što su mu uništili vrijedne spise i pisma što mu ih je slao Samuel Beckett, razbacavši ih, infernalno simbolično, pustim uličicama Rovinja.

90

Krajem 1992, Konstantinović se počeo postepeno povlačiti iz Be-ogradskog kruga. Nije to bila posljedica straha - “nikakvog straha on nije imao”, svjedoči Bora Ćosić – nego nagonske potrebe za slobodom. “Ja neću tu vrstu angažmana, nisam slobodan”, kazao je svojoj prijateljici Latinki Perović.

Ali u trenucima osnivanja, “Rade je bio solidaran od početka do kraja”. On, koji je život posvetio pisanju i odvojenosti od dnev-nopolitičke vreve, u odsudnom trenutku, kada su ljudski životi bili u opasnosti, izložio se javno. “Dok se komadaju ljudska tela”, rekao je na osnivačkoj skupštini Beogradskog kruga, “niko nema pravo da se ponaša kao uvređena gospođica. Mi smo pozvani da na to odgovorimo, i odazvaćemo se tom pozivu”. U tome je Konstantinović arhetip odgovornog intelektualca, dijametralno suprotan masi onih što govore kada njima treba, ali šute kada bi ponajviše trebalo govoriti.

“On je žrtvovao možda dobar deo svojih složenijih gledanja na društvo, da bi stvari pojednostavio i objasnio, da bi one mogle da dođu do onih kojima su upućene”, kazat će Filip David. Ali, s vremenom, veliki pisac, piše Cvetićanin,”postao je neka vrsta zatvorenika. Osuđen na četiri zida svoje radne sobe”. Trajat će ta izolacija gotovo dva desetljeća, do Konstantinovićeve smrti, 2011. godine.

Nije, međutim, posve zašutio. U ožujku 1995, u Beogradu je odr-žao predavanje pod naslovom ‘Moje uverenje’. “Nijedno uverenje”, rekao je, “ne može da položi istorijski ispit ako košta dvesta hi-ljada glava”. A tamni je paradoks u tome da “niko u ovaj posao u kome se raspala naša otadžbina nije ušao bez dubokog uverenja da radi pravu stvar.”

Iste, 1995, godine, sudjelovao je na trodnevnom skupu o stvaranju i razaranju avnojske Jugoslavije, koje je u Beogradu organiziralo

“Društvo za istinu o NOB-u”. On, koji je 45 godina književnog rada uložio u razgradnju doktrinarne neslobode, sjedio je sada s partizanskim generalima iz udruženja antifašista, od kojih su mnogi u ono vrijeme bili nepopustljivi pobornici baš te neslobode.

Ali nije u tome bilo nelogičnosti. “Narodnooslobodilačka bor-ba jeste sami zenit naše svetske istorije, našega učešća u svetu.

91

Ta borba jeste svetska borba, tom borbom ovaj ovde svet postajao je svetski svet. Negacijom te borbe ovaj svet dostigao je najvišu svoju negaciju”, napisat će u predgovoru zborniku s tog susreta. Taj, reći će, “naš raskid sa svetom, naš rat sa svetom – šta je to drugo, nego ludilo? I koja bi druga sila mogla taj rat da vodi, ako ne sila ludila?”

Zanimljiv je i poučan Konstantinovićev odnos prema partizan-skom ratu i njegovom vođi, Josipu Brozu Titu. Za Titova života, javno ga je spomenuo samo dvaput, uzgred. Kad je umro, Kon-stantinović je objavio nekrolog “Titova misao”, u kojemu je vođu jugoslavenskog oslobođenja nazvao “velikim majstorom istorije”. Taj će mu tekst nacionalisti devedesetih najviše predbacivati. No Konstantinović će Tita, tvrdi Cvetićanin,”naročito u vreme ratova iz devedesetih – uzimati direktno u obranu”.

Na skupu antifašista 1995, opisat će djelovanje fašizma. “On nas čini neodgovornim, i u tome i jeste njegova ogromna privlačna moć: predavanje fašizmu jeste predavanje neodgovornosti, neka vrsta slobode, strašna sloboda od slobode.”

S godinama, Konstantinović je javno govorio sve rjeđe; poslije 2002. nije više dao nijedan intervju. Navode se za to razni osobni razlozi, ali razumno je pretpostaviti i to da on, koji je o dogma-tizmu i zatvorenosti – o “duhu palanke” - davno rekao više nego itko drugi, u vremenu ludila naprosto nije vidio smisla da govori. Radomir Konstantinović jedini je proturatni pisac u bivšoj Jugo-slaviji čija je šutnja, na kraju svega, odjekivala rječitije od njegova govora. “Značajnije je Konstantinovićevo ‘ćutanje’ i egzistencija pacifiste od praznog slova o miru”, kazat će 2003. sarajevski filozof Vladimir Premec.

Odlazio je, međutim, u Sarajevo, koje je, kako je u tom gradu re-kao 1997, “žrtva fašističke agresije”. “Kao da postoji neka magija Sarajeva, neki nalog povratka Sarajevu”. Pekla ga je, kao malo koga u Srbiji, odgovornost za uništenje susjedne zemlje.

“Ja nemam kuće. Moja kuća nije moja kuća”, rekao je u Sarajevu. “Kako mogu da kažem da je ovaj svet, koji još uvek odbija da se suoči sa zločinstvom koje je iz njega poteklo, i koji svaki poziv na

92

to suočavanje drži za izdaju, u najboljem slučaju za mazohizam – kako mogu da kažem da je taj svet moje svet?”

Rekao je tu i konačnu svoju riječ o vladajućoj duhovnoj atmosferi zemlje iz koje je došao. “Pretpostavljam smrt, pa čak i egzistenciju starog prokletog psa – ono, dakle, što je još gore – životu ratno-huškačkog intelektualnog ološa”.

Postavit će, međutim, i pitanja koja će punu aktualnost postići tek kasnije, potvrđujući time svoju anticipatorsku sposobnost. Pitao se je li Sarajevo njegova kuća. “Ili možda nema više Sara-jeva, nema više kuće? Da li egzodus Srba iz Sarajeva jeste već mogući egzodus Sarajeva iz Sarajeva?” Taj grad, poručio je, može biti njim samim “ako ponovo bude ono što je bio pre fašističkog ludila: veliki grad svih.”

“Apsolutno lišen elemetarne emotivnosti” - to je Konstantino-vićevo zapažanje o Slobodanu Miloševiću, koje je zabilježio u svom dnevniku 17. veljače 2000. godine. Sedam mjeseci kasnije, supotpisuje Apel za oslobađanje Ivana Stambolića, političara i njegovog prijatelja koji je otet 25. kolovoza 2000, mjesec dana prije izbora na kojima se kanio kandidirati kao Miloševićev pro-tukandidat. Otmica je “delo državnog terora”, piše u apelu. Tri godine kasnije, Stambolićevo je tijelo pronađeno na Fruškoj gori. Ubijen je po Miloševićevu nalogu.

“Oslobođenje, Lakše će da se diše”, zapisao je u dnevnik 5. listopa-da 2000, na dan kada je demonstracijama srušena Miloševićeva vlast. Ali već dan kasnije piše ovako: “Mi koji smo podrazumevali u kritici Miloševićevog režima kritiku nacionalizma, sada, sa padom Miloševića, kao da ćemo i sami pasti.” Nije gajio iluzija: kao i toliko puta dosad, znao je s kim ima posla.

„U svetu palanke važnije je dobro se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost.“, rečenica je iz najutjecajnije Konstantinovićeve knji-ge. U njoj kao da je sadržana sva njegova filozofija, i sav njegov poziv na djelovanje, poziv na odgovornost, na vlastito mišljenje, i na vlastiti, autonoman stav, usprkos svakom “ustaljenom običaju”.

Cijena za to uvijek je visoka; u vremenima u kakvima je živio Konstantinović, često najviša. Prezir svjetine, naime, ne pra-

93

šta: “Sve bismo ti, Radomire, mogli oprostiti, ali ne i to što si išao balijama na noge”, reći će mu jednom, prenosi Cvetićanin u

“Konstantinović – hronika”, rodonačelnik srpskog nacionalizma, pisac Dobrica Ćosić.

Ali sloboda fascinira ljude, ma koliko nesloboda mogla začarati one druge; zato se uvijek iznova vraćaju Radomiru Konstantino-viću. On ima ne možda brojne, ali svakako umne nasljedovatelje. Alen Kristić, sarajevsko-zagrebački teolog mlađe generacije, ro-đen 1977, u povodu 80. godišnjice Konstantinovićeve smrti, 2018, u sarajevskom časopisu ‘Novi izraz’ napisao je tekst “Dostojanstvo poraza – fragmenti uz Konstantinovićevu kritiku palanačkog duha u vrijeme njegova trijumfa”.

Ovako Kristić posuvremenjuje misao svog uzora: “Čini mi se da bi čitati Konstantinovića u Sarajevu danas, pod uvjetom da ga poglavito čitamo protiv sebe, značilo prije svega trijezno priznati ne samo regionalni nego i globalni trijumf palanke.”

No, treba to priznati ”ne kako bismo se prepustili ciničnom razočaranju nego kako bismo u dubine svog bića bez truna sa-mozavaravanja urezali spoznaju da baš danas, kad su u našim društvima prezrene i pogažene sve vrijednosti za koje se zalagao Konstantinović, biti čovjek prije svega znači biti bezuvjetno na strani poraženog i poraženih, naprosto biti W, i to u svijesti da se baš danas, možda kao nikad ranije, ljudsko dostojanstvo krije u nevjernosti palanačkim iluzijama da nas prostaštvo i primiti-vizam, zaogrnuti i ulašteni nacionalističkom vjerom u apsolutne identitete, mogu spasiti.”

Današnje je vrijeme, na svakom se koraku osjeća, vrijeme ravno-dušnosti, indiferentnosti, odmahivanja rukom. A indiferentnost, napisala je književna kritičarka Branka Arsić 1997, “to je jedno od najvećih čudovišta nad kojim je Radomir Konstantinović bdeo, u pokušaju, usaamljenom, donkihotskom, da ga savlada, da ga prozre i pobedi”.

Radomir Konstantinović nije bio od onih koji, riječima Leonarda Cohena, “ne brinu žive li ljudi ili umiru”: bilo mu je važno kako izgleda svijet. U Beogradu, 1998, održana je promocija knjiga njegovog prijatelja Bore Ćosića, koji je šest godina izbivao iz

94

njihovog, nekad, zajedničkog grada; početkom devedesetih Ćosić je zauvijek odselio iz Beograda.

Na toj je promociji Radomir Konstantinović rekao: “Divno je i tužno je i strašno je što se sada ti i ja srećemo posle šest godina neviđenja, šest godina tvoga ali i moga stranstvovanja, šest godina nacionalističko- rasističkog divljanja ovom zemljom.”

“Posle svega što se ovde dogodilo i pred onim što će, bojim se, tek da nam se dogodi, imperativ prijateljstva jeste jedini naš katego-rički imperativ”. Promocija je održana u Jevrejskoj ulici, u Kinu Rex, koje je nekad bilo Jevrejski dom.

Potom je 71-godišnji pisac, u potresnoj gesti koja objedinjuje, pročitao imena trinaestorice židovskih đaka iz njegova razreda u pučkoj školi, ubijenih u Holokaustu. Kazao je, doslovno, ovako:

“Deco moja, dajte ruku, držaćemo se za ruke protiv ovoga zla. Nismo sami, mi smo zajedno: Papo Hajn, Darvo Šandor, Kata-lan Jakob, Koen Hajn, Holendar Josif, Rubenovič Jakov, Baruh Isak, Meju Hajshain, Pinto Isak, Šamo Josif, Tuvi Salomon, Kiš Martin, Albahari Avram, Bora Ćosić, Rade Konstantinović.” Popis možemo nastaviti imenom svakoga od nas.

95

Čiste duše iz Bijeljine

— Duško Kondor, Branko Todorović, Đojo Krstić

96

“Mensura, nemoj više da dolaziš na posao. Od danas više ne radiš ovdje.” To je profesorici ruskoga u Ekonomskoj školi u Bijeljini Mensuri Tahirović, jednoga dana 1992, bez razloga i prethodne najave, na odmoru u zbornici rekao Svetislav Vujić, profesor biologije kojega je Srpska demokratska stranka (SDS) postavila za ravnatelja. Mensura se rasplakala: “Ali, dragi direktore, pa ja sam trideset, četrdeset generacija Bijeljinaca, ja i moj muž, digli, vaspitali, obrazovali - pa ako mi nismo dobri u ovom gradu, pa ‘ko je dobar?” Mensura Tahirović bila je omiljena i poznata profe-sorica, već gotovo pred mirovinom; baš kao i njezin suprug Enes,

“čestit čovjek”, profesor tjelesnog odgoja.

I napokon se netko pobunio – jer, nije to bilo prvi put da Bošnjake istjeruju s posla, tek tako, usput, na odmoru. “Pa šta vi, direktore, ulazite u zbornicu? Vi ne možete ulaziti u zbornicu, zbornica je za profesore. A vi imate svoju kancelariju, i vi nemate pravo da ovdje ulazite, i da nekoga ovdje maltretirate pred nama. Vi ne-mate pravo. Ako ona već ne može da radi, pa dajte da vidimo, na osnovu čega? Jel ima neki papir? Neka odluka?” Rekao je to ko-lega Mensure Tahirović, profesor književnosti Branko Todorović. Progovorile su poslije njega još dvije kolegice, profesorica srpskog Milica Mihajlović i predavačica ekonomskih predmeta Ljubinka Popović. “Nemojte više da ulazite ovamo, i da nam maltretirate ljude. Vidite šta nam unosite ovdje, nesreću, mi to gledamo iz dana u dan”, rekla je Ljubinka Popović. Ostali – dvadesetak pro-fesora u zbornici - šutjeli su; tko iz straha, tko iz ravnodušnosti, tko iz mržnje.

“Isti taj dan, odmah, poslije sat, dva, dođe vojna policija po mene u školu. ‘Jesi ti Todorović?’ Ajde, vodimo te odma’ u kasarnu.’”, pripovijeda predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava Re-publike Srpske Branko Todorović u razgovoru za ovaj tekst, 27 godina nakon tih događaja. Razgovaramo u uredu Helsinškog odbora u središtu Bijeljine, visoko na katu zgrade koja gleda na Atik džamiju. Stajala je ta džamija gotovo pola tisućljeća, od grad-nje početkom 16. stoljeća do 13. ožujka 1993, kada su je srpske vlasti zbrisale s lica zemlje, da 2014. godine stane opet, s lijepom munarom, na svoje staro mjesto. Branko priča, a čuje se ezan.

“Iz škole, s radnog mjesta, vode me u kasarnu. Prvo me odvedu u opštenarodnu obranu, to je zgrada ovdje kod opštine. Tamo ima neki službenik, radi na vojnom rasporedu. I on mene vodi da

97

oni meni pišu novi raspored, i šalju me gore na front, odma’, iz škole na front, na Majevicu gore, s radnog mjesta. I sad ja njemu kažem: ‘Kako vi sad mene, pa ja imam svoj vojni raspored...’ Ja sam bio telegrafista u vojsci, teleprinterista, u jedinicama veze. Kakva je to država, kakva je to vlast, da ti meni sad križaš nešto, pišeš neki raspored drugi...? A on meni kaže: ‘Ako ti nešto nije jasno, evo ti šefa, pitaj tamo, pa nek’ ti on objasni.’ Tamo stoji taj šef, koji će biti kasnije načelnik policije, komandir policije kad je Duško ubijen.”

Čovjek koji će biti načelnik policije u Bijeljini kada 2007. bude ubijen omiljeni Bijeljinac i aktivist za ljudska prava Duško Kon-dor, za rata je bio sekretar Sekretarijata za narodnu obranu, što znači da je raspoređivao ljude u vojsku, a radio je i u policiji. “I on ustaje – velik jedan čovjek, snažan - ova dva policajca vojna mene drže, on ustaje, ja nisam ništa ni očekiv’o. I on kaže: ‘A, ti si taj’, kaže, ‘što štitiš muslimane.’ I on prilazi – bam, bam... Ja se sagnem, on mene koljenom... Nogama, rukama... Na kraju su ovi policajci koji su tu bili mene branili od njega. On se razjario. Prebi me! I, kaže: ‘Vod’te ga odma’ u kasarnu.’ I odma’ gore na Majevicu, na front.”

Opisana scena sitnica je u onome što se u prvoj polovini 1992. događalo u Bijeljini. I da nije fotografija američkog fotoreportera Rona Haviva - koji je, i ne očekujući, dokumentirao šokantna ubojstva civila što su ih na ulicama grada počinili dobrovoljci pod zapovjedništvom Željka Ražnatovića Arkana – o tim zločinima jedva da bi se išta znalo. Pred Haškim sudom nijedna presuda nije donesena samo za zločine u Bijeljini, ako ne računamo presudu Radovanu Karadžiću; pred Sudom Bosne i Hercegovine također vrlo malo. “O ubijanju nevinih, torturi, mučenjima, silovanjima, logorima, pljačkanju, deportacijama, logorima, ponižavanjima, niko više ne želi da govori. Bezbrojni zločini su prekriveni velom ćutanja. Svijet je okrenuo glavu od mora patnje, političari imaju preča posla, sudovi nemaju vremena, a Bošnjaci su, po svom starom običaju, već počeli da zaboravljaju. Žrtve su ostale same”, napisat će bijeljinski novinar Jusuf Trbić, koji je i sam preživio posve slučajno. Objavio je to u predgovoru svoje dvotomne knjige

“Majstori mraka”, koja donosi svjedočanstva preživjelih, i jedan je od rijetkih dokumenata o zločinima srpskih snaga u Bijeljini, koje su rat u Bosni i Hercegovini započele 1. travnja 1992, kada

98

su Arkanovi dobrovoljci krenuli ubijati civile po bijeljinskim ku-ćama i ulicama.

Branko Todorović nastavlja svoju priču. Ezan je završio ali još kao da lebdi u zraku, vruće ljetno podne pritislo ravnicu nad Bijelji-nom: odmah tu, na sjever, hrvatska je granica, Slavonija nadohvat ruke; desetak kilometara na istok Drina, i preko nje Srbija; do Beograda, sat i pol automobilom. “Kad su me dovezli gore na front, na Majevicu, sva je sreća da me sreo prijatelj, ljekar. Prvo mu je pet dana trebalo da me oporavi od prebijanja. A onda mi je rekao: ‘Svi koji tako dođu, po specijalnom tretmanu...’” Branko zašuti; jasno je: ne vrate se. “I on meni kaže: ‘Poslaću te noću sanitetom koji vozi dole... Ne možeš se odavde lako vratiti.’ I kaže: ‘Bježi za Srbiju, bježi...’” Uspio je: spustio se s planine, otišao u Srbiju, pa u Njemačku, kod rodbine. “I onda, kasnije, tokom rata, kako se situacija smirivala, nabavio sam neke lažne dokumente, kao, da sam iz Srbije, pa bih se vratio ovdje u Bijeljinu, vidio ženu i dijete...” Ali to nije bio kraj – jer kraj nije još ni danas.

“A u ono vrijeme, prije rata, studirao sam u Beogradu, bio na kultnom koncertu Bijelog dugmeta ‘Kod Hajdučke česme’... Bilo je to uobičajeno za nas iz Bijeljine. Mnogo je utjecaja dolazilo iz

99

Beograda, mladi su tamo studirali, a i Bijeljina je na tromeđi Hr-vatske, Srbije i BiH i jednostavno, ljudi su bili otvoreni, ne samo po pitanju komunikacija, nego i po pitanju prihvatanja drugog i drugačijeg, različitog. Tako da je Bijeljina, bez obzira što je malo bosansko mjesto, na neki način bila atipična, otvorena utjecajima. Jedan grad vrlo dinamičan, i kada je u pitanju i sport, i kultura, i muzika... Naročito muzika.” Branko Todorović i danas je roc-ker. “Bio sam na koncertu Rolling Stonesa u Beogradu 1975, a i sad opet, prije par godina, na Ušću, sa sinovima i suprugom. A kad spomenuste koncerte, prije desetak godina sa sinovima sam gledao Red Hot Chilli Peppers.” Osobito pamti davne bijeljin-ske tulume: ”Sjećam se turneje Gorana Bregovića, pa Radomir Mihajlović Točak iz ‘Smaka’ i Vedran Božić iz ‘Timea’. Možete zamisliti, imate to jedno malo mjesto, a onda jedan koncert kojega se ja i dandanas sjećam. Pa i kultne grupe, kao ‘Time’, dolazile su u Bijeljinu. Svirali u Domu kulture, ili, ako bi bio veći događaj, ovdje na stadionu. Uglavnom, veza s muzikom i umjetnošću je uticala na to da ljudi ovdje budu, ja bih rekao, otvoreni i tole-rantni, jednostavno - možda je malo preuveličano reći - ali, na neki način, kozmopoliti.” Postojala je međutim, tvrdi Todorović, i duža, ukorjenjenija tradicija miroljubivosti. “Zanimljiv je ovo mentalitet: za razliku od većeg dijela BiH, Bijeljina, ova tromeđa, Semberija, ravničarski je dio, plodna je zemlja, i ljudi su zemljo-radnici. I znate kako, ljudi koji su radili zemlju bili su od toga prilično dobrostojeći, jer imaju tržišta na području cijele bivše Jugoslavije - kupus odavde prodavao se u Sloveniji, Hrvatskoj i tako dalje, svako jutro odlazili bi u Zagreb ili Ljubljanu, vozeći ka-mionima kupus, papriku... - i tako, ljudi kad rade, i žive od svoga rada, imaju mentalitet, ja bih rekao, smirenih ljudi, posvećenih poslu, posvećenih kući, domaćinstvu, i tako... A sa druge strane, utjecaji u kulturi, ta otvorenost, gradili su okruženje koje je bilo prilično, za to vrijeme, opuštajuće, čak i moderno, možda ispred nekih drugih dijelova Jugoslavije.”

“Mi tada, vjerujte mi, nismo znali uopšte razliku među ljudima. Ja sam u razredu imao prijatelja s kojim sam se družio, spavao s njim zajedno kod moje ili kod njegove kuće, i kad mu je otac umro, ja sam bio zapanjen kad sam vidio da ne idu na pravoslavno groblje.” Bijeljinski novinar Jusuf Trbić pripovijeda za ovaj tekst.

“Nisam uopšte, nisam ga nikad ni pitao, niti me interesovalo, niti smo mi razmišljali o tim stvarima. I onda se odjednom dogodi

100

da neko dođe i pita te: ‘Kako ti je ime?’, i onda puca u tebe ako nemaš pravo ime. To je bio takav šok, da mislim da ni danas ljudi koji su to preživjeli, se nisu oporavili.”

Jedan od tih koji su preživjeli, ali se nisu oporavili, jest i Branko Todorović. “1991, dobio sam poziv od JNA, da idem u Mokro polje kod Knina, da se javim u moju jedinicu. I ja sam uzeo taj poziv, pocijep’o, i bacio. Jedan moj kolega koji je isto dobio poziv je otišao, i on je prošao mnoga, tamo, ratišta u Hrvatskoj. Bio sam s njim kad se vratio - bio je to potpuno drugi čovjek. On je, zapravo, možda bio još miroljubiviji u duši od mene. I sjećam se dobro, kad smo razgovarali, pitao me: ‘Jesi ti dobio?’ Ja reko: ‘Ja sam to bacio, mene niko neće ovde da stavi...’ I on kaže: ‘Čovječe’, kaže, ‘pa jes’ vidio pečat? Država te zove! Vlast te zove! Nije to neko da te zovn’o s ulice, ej, ajmo u kafanu...’ Kaže: ‘Otićeš u za-tvor, zaradićeš zatvor.’ Ja sam reko: ‘Ne pada mi na kraj pameti. Neću ni pod koju cijenu da idem. Mene niko neće naterati u to.’ Ja sam to bacio tada, i zaista, nisam u tom momentu nikakve konsenkvence snosio.”U tom momentu nikakve – ali kasnije, samo je srećom živu glavu izvukao.

Branko pamti riječi svoga oca.. “U Drugom svjetskom ratu on je ostao bez oca i brata, mog djeda i strica. I, možda negdje kada je počeo rat u Hrvatskoj, dobro se sjećam što je rekao: ‘Mislim da će ovo preći i u Bosnu. Trebaš razmisliti. Ako rat krene, to se neće zaustaviti.”’ I rekao je, već tada: ‘To će trajati četri, pet godina. Možda čak da razmišljaš da odeš.’ Pas’te, ljudi koji su imali u Drugom svjetskom ratu gubitke takve u porodicama – i otac moje majke je zarobljen, cijeli rat je proveo u logoru u Njemačkoj... Bili su vrlo, vrlo zabrinuti, je li. I onda mi je otac još rek’o: ‘Ako osta-neš ovdje’, kaže, ‘razmisli dobro gdje ćeš i šta ćeš. Jednog dana kad se rat završi, trebaš ljudima pogledat’ u oči, kad te neko bude pito: ‘Gdje si bio, šta si radio?’ Sutra tvoja djeca...’ I tako, ‘nate.”

A onda je došlo i u Bijeljinu. “Odjednom ste vidjeli neke spodobe, nije bitno jel’ su bradate, krezube, s noževima, bez noževa, sa šubarama ili sa nekim drugim crnim kapama, il’ ovako, onako, odjednom ste vidjeli neke likove koji su se, čini mi se, pojavljivali samo u filmovima, kao, kao neki, je li...” Uzbuđeno govori. “Koji su bili nagovještaji tih novih, da kažem, politika, ideologije i... I čovjek se zapitao: ‘Pa zar oni treba da mi budu predvodnici u neki,

101

ne znam ni ja, 21 vijek?!’ Zar treba sad da neko ko je, evo, da ne kažem, je li, ko je putov’o po Evropi, ko je studir’o u Beogradu, ko ima neko poimanje svijeta i stvarnosti, da prati te, je li, ostra-šćene luđake koji su ne znam odakle izvučeni, iz ne znam kojih, kakob’rekao, prostora, zatvora, iz koga vremena, i da oni budu nagovještaj nečega novog? Znate, bilo mi je jasno da ti ljudi nisu nikakva avangarda, da nisu pokret ka nečemu boljem, ka nekoj slobodi, ili demokratiji... Dakle, bilo je jasno da se vraćamo u prošla vremena, i u jednu vrstu političkog primitivizma koji će se zasnivati na mržnji, nasilju, isključivosti... I to je meni bilo nepri-hvatljivo, pogotovo kada je tu, ovdje u Bijeljini, konkretizovano.”

Konkretizovano – strahom. “Odjednom, stvara se vlast koja se zasniva na strahu, i postaje strahovlada: otimaju imovinu, zatva-raju ljude, rade šta god im padne na pamet... A i rat iz Hrvatske prenosio se ovamo kao jedna vrsta prijetnje, kao jedna vrsta mobilizacije: odavde su išli dobrovoljci, zatvorenici i kriminalci, pljačkaši zapravo. Išli u Hrvatsku, i vraćali se, naoružani, sa pri-čama o klanju, ubijanju, neke priče prosto neverovatne... I oni su postali neka vrsta sive eminencije ovde, oni su postali strahovlada u gradu, išli bi noću, pljačkali kuće, ljudi su već počeli pomalo nestajat’, neki su pljačkani, i odjednom je to bilo jedno potpuno nenormalno vrijeme, znate.”

“Vijeće konstatuje da su srpske snage 1. i 2. aprila 1992. ubile naj-manje 45 civila u gradu Bijeljini”, navod je iz presude Haškog suda predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću. “S gradskih ulica i iz kuća sakupljeno je ukupno 48 leševa, među kojima su bili leševi žena i djece, s tim da su 45 tih žrtava bili nesrbi, a ni-jedna žrtva nije bila u uniformi”. “Većina mrtvih ustrijeljena je u grudi, usta, sljepoočnicu ili potiljak, neki i iz neposredne blizine.”

“Tijela ukupno 55 osoba koje su nestale iz Bijeljine u periodu od 1. aprila 1992. do 15. septembra 1993. ekshumirana su iz pojedi-načnih ili masovnih grobnica na tom području.” Međutim, od tih 55 ubijenih ljudi, optužnicom je obuhvaćeno samo pet. “Vijeće neće donositi zaključak u vezi s preostalih 50 ekshumiranih tijela”. Sudsko vijeće u presudi je navelo i da su mu “predočeni dokazi u kojima se pominje ubijanje bosanskih Muslimana poslije 2. aprila 1992.” “Srpske snage su nastavile s ‘globalnim akcijama čišćenja’ u Bijeljini do 6. aprila 1992. godine.“ Sve su to navodi iz prvog toma presude Radovanu Karadžiću, koji obuhvaća 2.607 strani-

102

ca. Drugi tom obuhvaća također 2.607 stranica. Treći također. Četvrti isto: više od deset tisuća stranica minucioznog izvještaja o zvjerstvima.

Dvanaest je godina prošlo otkako je Jusuf Trbić objavio “Majstore mraka”, dvotomno knjigu autentičnih svjedočenja bijeljinskih žrtava. U predgovoru piše: “Ubijanja bošnjačkih civila u Bijeljini počela su početkom aprila 1992. godine, u vrijeme kad je u cijeloj BiH vladao relativni mir. Do kraja 1995. godine pobijene su sto-tine ljudi, hiljade su prošle kroz logore i prinudni rad, od ukpnog broja Bošnjaka protjerano je više od 95 posto, bošnjačka imovina je oduzeta i opljačkana, srušene su sve džamije.” U desetljeću što je uslijedilo, zločin je učvršćen. “Mnogi Bijeljinci su se raselili po svijetu, trudeći se da zaborave strahote koje su preživjeli. Oni koji žive u Bijeljini i Janji još su u strahu, jer su protiv njih i njihovih sjećanja sve zvanične institucije, od opštinske vlasti do sudstva i policije. Ratni zločinci slobodno šetaju, uživajući u onome što im je zločin donio. Do izlaska ove knjige iz štampe, u jesen 2007. godine, nijedan od njih nije stao pred lice pravde, nerasvijetljeni su i najgori zločini, poput ubojstava porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, ne zna se ko je ubijao, ko naređivao, ko organizovao, ko je sve to svojim ćutanjem potvrdio. Opšta ravnodušnost prijeti da mrtve ubije po drugi put, a žive zakopa u pijesak zaborava.”

“Ja nisam osjećao niti sumnjao da se takve stvari mogu desiti, ja lično.”

Sadik Pazarac danas radi s Brankom Todorovićem u Helsinškom odboru za ljudska prava Republike Srpske. Do rata, bio je novinar, dopisnik mnogih jugoslavenskih novina iz Bijeljine, i profesor srpskohrvatskog jezika u srednjoj školi. Radio je s Duškom Kon-dorom, koji je predavao sociologiju. “Mislim da ni Duško nije mislio da će doći do ovakvih sukoba. Mi smo ovdje, u Bijeljini, čuli detonacije na Vukovaru. Ali mi smo mislili: ‘Aj, neće to do nas doć’, to je daleko...’ A to ti je vazdušne linije šezdeset kilo-metara... Et’, to je... Čekamo, čekamo, et’ - to smo tako dočekali.” Sadik ušuti. “Kao novinar sam prestao 1992, kad je počeo rat. Otišao sam, najjednostavnije rečeno, u ilegalu. Nisam se smio ni pojavljivati, odmah sam istjeran s posla, istjeran iz stana, cijela porodica – supruga, kćerka od dvanaest i sin od devet godina. Nismo istjerani samo mi, to je sudbina svih Bošnjaka uglavnom

103

bila ovdje”, sjeća se Sadik. “Na primjer, u školi: sjednica 1992. godine, ljetni je raspust i počinje nastava, direktor škole kaže: ‘Ovo sad što ću vam pročitati - nema komentara, mora se izvršiti.’ I onda kaže: ‘Od sutra, na posao ne mogu dolaziti...’ - i onda sve redom Bošnjake. Tišina. Svi ćute, ni’ko ni jedne jedine riječi. Tako je bilo. Prethodni direktor, neki Dobrivoje iz Lešnice, Srbijanac, kad je sve to počelo, pokušao da se suprotstavi. Krenuo rat i sve, on kaže: ‘Znaš šta, Saša - sve vas moram otpustiti. Bit ćete svi otpušteni, jer su tako naredili ovi iz opštine. A ja, kažem, neću da vas otpuštam, evo podnosim otkaz, i odoh u Srbiju’. Tako je i otišao. Drugi je došao, koji je bio kadar da to napravi. I napravio je.” A to je bio tek početak. “Poslije mjesec dana su došli da me izbace iz stana. Isto tako, k’o donijeli rješenje da sam ja nelegalno u stanu. A ja u stanu već deset godina, dobio ga od škole. I, rat uglavnom provodim u nekoj ilegali, u porodičnoj kući u jednom selu pored Bijeljine. Rijetko sam izlazio, jer to su bile svakodnevne racije: hvataju; kad vide - Bošnjak, legitimacija - šalju na front, šalju u logore, i tako dalje. To je tako išlo.”

Na sjednici Nastavničkog vijeća, na kojoj je direktor pročitao popis izbačenih nastavnika Bošnjaka, sjedio je, uz Sadika Pazarca, i njegov prijatelj Duško Kondor, profesor sociologije. “Javno nije rekao ništa, ali ja mu ne zamjeram: nama ništa ne bi pomogao, a sebi bi odmogao, u svakom slučaju. Poslije je, jedini, prišao i rekao: ‘Jebiga, Sale, vidiš šta je, kako je – ne može se ništa. Vidiš što rade ovi ljudi – neljudi.” To je bila jedina utjeha: jer Duško mi je prišao jedini. Bili smo prisni, jako prisni. Jer Duško je bio ljudina, stijena ljudska, ljudina kakvu se rijetko nalazi.”

105

Duško Kondor bio je profesor sociologije u Tehničkoj školi u Bijeljini, Brankov i Sadikov kolega i prijatelj, ali i – sudeći prema svjedočanstvima Bijeljinaca – jedan od najomiljenijih ljudi u gradu. Svjedoči to i Jusuf Trbić: “Duško je bio gradski momak iz Bijeljine, mentaliteta kozmopolitskog, i sa svima se družio, slušao rock - on je bio čovjek, jednostavno, kao i većina nas koji nije znao razliku u etničkoj pripadnosti, niti ga je zanimala. Čovjek otvo-renog srca. Igrao je košarku” - po popularnosti košarke, Bijeljina nije bila iznimka u Jugoslaviji, dapače - “i to na jedan šarmantan način: nije imao visinu za košarkaša, ali je imao tehniku, pa je bio plejmejker, pa je to bilo simpatično i lijepo za gledat’. I uvi-jek sklon šali.” “Vedrina je bila osnovna Duškova karakteristika. Nikad u životu nisam upoznao čovjeka s toliko vedrine, optimiz-ma, toliko ljubavi prema drugim ljudima, i posvećenosti, i toliko spremnosti da pruži prijateljstvo”, reći će Branko Todorović. Rat je proveo u Bijeljini nastojeći, koliko je mogao, umanjiti patnju i sačuvati živote.

I čim je dobio priliku, prihvatio se popravljanja razornih poslje-dica rata: još u osnivanju, priključio se Helsinškom odboru za ljudska prava Republike Srpske, u kojemu je vodio školu ljudskih prava za mlade. “Reći ću vam kakav je čovjek bio Duško Kondor: kada je Helsinški odbor počeo da radi, 1996. godine, i mi bi, na primjer, u ono vrijeme, odmah poslije rata, otišli u Tuzlu, u Sa-rajevo... ‘Nate, nije to bilo zgodno. Tako ni u Zenicu. Pogotovo sa kolima, sa registracijama iz Republike Srpske. Ja sam uvijek išao sa strahom. Nikad ne znate šta može neko da uradi. Jer, jedno-stavno, puno ljudi je imalo veoma bolno iskustvo, tragično, iz tog rata. I onda, to nam se desilo i u Tuzli, i u Sarajevu – odjednom, ne’ko počne da nam svira iz auta, i mi se zabrinemo da je zbog tablica, i da ćemo imati problem. I onda, na semaforu, taj auto odjednom stade, i onda mi, umjesto namrštenih ili prijetećih lica, primijetimo neke ljude koji se smiju, koji mašu, i vidimo - Duškovi učenici iz srednje škole. I onda bi se oni, naravno, grlili, ljubili, vodili nas na piće, da se ispričaju, da se vide... Kako bih rekao... To nam se desilo u Sarajevu nekoliko puta. I vjerujte, baš smo bili na jednoj konferenciji u Zagrebu, i onda smo izašli da prošetamo

- on i tamo sretne svoje poznanike, učenike, neki put i prijatelje... Znalo ga je puno ljudi širom ovih prostora. Pa čak nam se to isto dešavalo u Švedskoj. Bili smo gosti tamo u Švedskoj, s nekim na-šim partnerima u Geteborgu na primjer, i odjednom ne’ko zovne

106

sa druge strane ul’ce: “Profesore, profesore! Duško, Duško!” Zovu, i odjednom vidite, trče ljudi, pozdravljaju ga, ljube, zovu da dođe kod njih u goste, naravno... I onda mu kažu: ‘Hvala vam što ste nam pomogli da se izgradimo kao ljudi.’ I onda su mu, naravno, zahvaljivali za njegov stav tokom rata ovdje u Bijeljini, jer je on pomogao mnogim ljudima kojima je mogao da pomogne, i koliko je mogao, naravno. Jer, u to vrijeme je bilo jako diskutabilno ‘ko je kome mogao pomoći.” Duško Kondor ubijen je 2007, rafalom kroz vrata svoga stana u Bijeljini, u likvidaciji čiji su stvarni motivi do danas ostali nerazjašnjeni.

“Istjeran sam tačno 1. februara ‘92. godine”, svjedoči Jusuf Trbić, do rata ugledni bosanskohercegovački novinar s diplomom žur-nalistike iz Beograda i direktor javne medijske ustanove u Bijeljini, koja je objedinjavala gradski radio i ‘Semberske novine’. “Došlo je trinaest policajaca s automatima, opkolili zgradu, ušli unutra... Donijeli mi jedan papir prekucan pisaćom mašinom, na kojemu je potpis bio predsjednika opštine tadašnjeg Cvijetina Simića, i na tom papiru piše da ja moram da napustim posao. Pas’te: nikakva odluka u skladu s pravilima, sa zakonom; nikakva mogućnost da ostanem na drugom radnom mjestu; naredbu daje čovjek koji nije imao ništa sa tom ustanovom, zato što smo mi već tada bili registrovani kao akcionarsko društvo. Dakle, nije mogao po zakonu. Međutim, njih zakon tada nije interesovao, i istjerali su me napolje. Ja sam pokupio papire i morao da izađem, jer šta - ljudi s automatima... Za to vrijeme, to i nije bilo toliko čudo kao što je vama sada čudno, jer Bijeljina je bila, kao što vjerovatno znate, prvi grad u kojem je velikosrpska ideologija vježbala svoj praktični nastup u BiH.”

“Počelo je otpuštanje muslimana s posla, istjerivanje, doslovno”, svjedoči Branko Todorović. “Odjednom se u školi pojavila Vojna policija. I, jednom sam rekao da ne smijemo dozvoliti da školom hodaju naoružani vojnici. Šta će u školi vojnik s bombom i pišto-ljem? To što sam rekao jako se nepovoljno prihvatilo u lokalnoj vlasti, a direktor škole je, naravno, bio dio tih lokalnih struktura, i onda su oni me pozvali, taj direktor, na neku vrstu prijetećeg razgovora. Tako su oni mene, kao neka trojka staljinistička, rekli su: ‘Šta ti nešto pričaš da to nije u redu, da to ne treba?’ Ja sam rek’o: ‘Pa naravno da ne treba, da čovjek stalno s pištoljem hoda, s bombom? Šta da bomba eksplodira, da ubije nekog? Drugo,

107

kakva je to škola u kojoj netko naoružan nešto čuva?’ Pa, kažu: ‘Oni čuvaju školu.’ ‘Pa od koga čuvaju? Nek izađu napolje nek je čuvaju.’ I tadašnji gradonačelnik Mičić je bio u tome. On je dolazio tad s uniformom, s opasačem i pištoljem na nastavu. Znači, čim nešto kažeš, oni to odmah iskoriste - takvo je vrijeme bilo - ili si ‘za’, ili ‘protiv’. Ako si ‘protiv’, onda si gori od muslimana. Oni su razmišljali ovako: ‘Logično je da su muslimani protiv Karadžiće-ve politike, ali Srbi koji su protiv - oni su najgori. Oni su mene svrstali na tu stranu.’”

Jednog od prvih dana travnja 1992, Duško Kondor gledao je kako odvode Asima Fidahića. “Asim je bio moj dugogodišnji prija-telj. Vozio je motor kao i ja, volio muziku, im’o kafić tu u gradu”, svjedoči Branko Todorović. “On je iz čuvene begovske porodice, viđene muslimanske porodice iz Bijeljine – od Fidahića. I bio je potpuno, kakob’reko, jedan čovjek, onako, na mjestu, fin... Me-đutim, to je bila ta politika - kad pobijete te, kakob’reko, glavne ljude i poštene ljude, šta da rade ovi drugi? Asimova žena je bila Hrvatica”. Branko pamti njihov posljednji susret. “Ja sam sa Asimom dan uoči početka rata, sreo se u gradu, on mene odvez’o autom kući. I onda, isto smo pričali, ja sam njemu reko: ‘Čovječe, ovo je katastrofa, ovo nije dobro, ovo će loše sve izać.’ A on meni, totalno miran, onako reko: ‘Ma, neka se brinu oni koji prave loše stvari. Šta mi imamo strahovat’?’ I posle toga, dva dana, došli kući po njega, izveli ga od kuće, proveli ga - Duško je vidio kad su ga vodili, baš mi je opisao detalje, u kojoj je obući išao, u patikama, i rek’o mi je da je vidio na njemu, da je baš onako blijed, da je prepadnut - poslije toga su ga tu ubili, u centru grada.”

“Poveli su ga prema parku, a zatim tadašnjom Ulicom Mirka Fili-povića, pred SDK, prema Kriznom štabu”, rekonstruirao je Jusuf Trbić u poglavlju “Majstora mraka” posvećenom obitelji Fidahić.

“Oni koji su vidjeli malu kolonu kažu da je Asimova košulja bila mokra od znoja. Ruke je držao na potiljku, arkanovci su ga vo-dili s podignutim cijevima.” Duško Kondor u taj se čas zatekao u stanu svoje supruge, koji gleda na glavni gradski trg, i vidio je kako odvode Asima, gradskog druga kojega je dobro pozna-vao. Jusuf Trbić piše: “Po pričama očevidaca, Asim nikada nije uveden u zgradu u kojoj je bio smješten Krizni štab. Uveden je u zgradu prije nje, u kojoj je bila ‘Šicina kafana’.Ubijen je u susjed-nom dvorištu, pred kućom rahmetli Alije Zejnilagića. Pogođen je

108

jednim metkom.” Asim je imao dvije kćeri, suprugu, sestru, oca, majku. “Pored njega je, kaže očevidac, ležao mrtav Berzad Delić, čija su dvojica braće i otac također ubijeni, ali se još ne zna gdje i kako.” Posmrtni ostaci Asima Fidahića pronađeni su, piše Trbić,

“na groblju u Šapcu 5. novembra 2003. godine. Otkud u Šapcu? Ubijeni Bošnjaci su u Bijeljini, kao i u čitavom Podrinju, bacani u Drinu, pa su ih vadili iz vode u Sremskoj Mitrovici.”

“Duško je gledao kad su Asima proveli, doslovno da ga ubiju. I gledao je neke druge kad su tu provodili Arkanovci. On je, što bi reko, iz tog stana to gledo, i ta ubistva su se dešavala tu negdje, u neposrednim blizinama. I on je to sve znao. Gledao je kad bi odveli čovjeka, i začuo pucnje, i poslije bi te ljude vidio da leže mrtvi.” Jusuf Trbić sjeća se da mu je Kondor rekao da je “išao da interveniše”. “Išao je, da vidi šta se dogodilo – to mi je on rekao. Kad je vidio da Asima vode, on je otišao: ‘Pa nemoj...’, pa ga vraćalo, puca se, tamo-vamo, i vratili ga. Na sreću, preživio je to. Otišao je i poslije da vidi. Tad je sve već bilo gotovo. Bio je ogorčen zbog svega. Znam da se u ratu trudio da pomogne. Ljudi su mi to govorili.”

Odveli su i Jusufa Trbića. “Mene je odveo četnički vojvoda Mirko Blagojević kojega svaki dan ovdje viđam. On je sad advokat. Ima kancelariju tu odmah, iza ugla.” U dijelu haaške presude Rado-vanu Karadžiću koji opisuje događaje u Bijeljini, za Mirka Bla-gojevića stoji ovako: “U Bijeljini je postojala i lokalna paravojna grupa od pedesetak ljudi pod komandom Mirka Blagojevića, koja je bila povezana sa Srpskom radikalnom strankom.” I ovo: “Šešelj je lično dodijelio Blagojeviću zvanje ‘vojvode’ zbog njegove uloge u Srpskom četničkom pokretu i aktivnog učešća u komandovanju jedinicama koje su djelovale u Bijeljini, Zvorniku i Brčkom.” “I zamislite sad”, nastavlja Trbić, “da je Blagojević poslije rata bio i poslanik u državnom parlamentu BiH! I, mene su odveli kod Arkana u štab. Kad je počelo maltretiranje... Ne moram vam pričati o tome. Reći ću vam samo da ja sutradan nisam imao ni milimetra bijele kože na sebi. Oni su to jako temeljito radili, i vrijedno. Izvodili su me desetak puta da me ubiju, pa me vraćali, pa... ‘Sa’ćeš’, pa ‘Nećeš’... To je uobičajeno.” Neobičnim i sretnim stjecajem okolnosti, Jusuf je preživio. “I tako, odvedu me kući, kad su me moji vidjeli kod kuće... Dođ’e komšija jedan, koji se zvao Đojo Krstić, umro je, Srbin. On nas je poslije odveo kod svog

109

brata da se sakrijem ja tamo. Liječili su me nekoliko dana, i poslije toga sam izašao, sakrio se na drugo mjesto, i kad sam imao priliku, pobjegao sam odatle, poslije mjesec i dvadeset dana. Onda sam čuo da je Duško išao da interveniše, da se svađa s njima, u krizni štab SDS-a, u štab Arkanu...”

“Al’ da vam kažem za Đoju, i za takve ljude...”, zaustavlja Jusuf priču. “Đojo je bio komšija mojeg tasta i moje žene, i s njima se dobro poznavao. Ja čovjeka znam izviđenja, znamo se, poz-dravljamo, ali nismo nikad bili nešto bliski. Doveli mene onako isprebijanog, ustravili se moji, strašno... I stajali smo na kapiji. Ja sam znao da će me traž’t. I rekao sam: ‘Đojo, ima li nekoga od muslimana, znaš li nekoga, da idem k njemu, do’će ovde pa će napravit’ vama problem.’ I sad zamislite, on i njegov brat stoje, i Đojo gleda mene u oči, i kaže: ‘Jusufe, ti si naš gost. I ako treba u ovoj kući neko da pogine, prvo ćemo ja i moj brat, pa onda ti.’ Zamislite vi to. I, taj isti Đojo je izvukao dosta ljudi iz logora ovdje, i... Umro je, evo, prije pola god’ne.”

“Prihvatili smo normalno, kao ljudi, da mu pomognemo, da ga izvučemo”, svjedočio je kasnije, u jednome od rijetkih intervjua, Đorđislav Krstić Đojo o tome kako je pomogao Jusufu Trbiću.

“I tako smo i uradili. Kad smo došli kod mog brata, on je malo i strahovao i priupitao je li bezbjedno, ako ćemo imati problema da on promijeni lokaciju. Međutim, mi smo ga zadržali kod njega, rekli smo mu da se ne plaši i da ostane. I tako je i bilo. Jeli smo i pili ono što smo imali”, ispričao je Đojo Radiju Slobodna Evropa 2011. godine.

“Ti ljudi koje ja nisam ni poznavao – Đojin brat, snaha i djeca, zaliječili su me tada, krili me, čuvali naravno”, svjedočio je u istom intervjuu Jusuf Trbić. “Đojo je meni spasio glavu po cijenu da on strada, da on ispašta zbog toga. I to je nešto što se ne može zaboraviti. Takvi ljudi, kakav je bio Đojo, kakav je bio Duško su ili otišli, ili su pobijeni, ili su ućutkani. Tog mentaliteta, tog ne-kog kosmopolitskog, svjetskog čovjeka, Evropljanina, građanina svijeta, koji ne pravi razliku među ljudima - takvih je sve manje, nažalost. Bilo je još takvih ljudi: Lazar Manojlović na primjer, koji je prije rata iz Tuzle došao u Bijeljinu, pa su ga smijenili s mjesta direktora škole, jer nije dozvolio da promijene ime u ‘Sveti Sava’. Ili Duško Tomić, advokat, Bijeljinac koji živi u Sarajevu. On je

110

osnivač Dječje ambasade, koja je mnogo pomagala, pogotovo djeci u Sarajevu i Mostaru, i svuda... Kada smo imali promociju ove knjige, ‘Majstori mraka’, u Tuzli, 2007. godine, velika sala u Bosanskom kulturnom centru puna do posljednjeg mjesta, i kad sam Duška Tomića ja najavio, cijela sala je ustala da mu aplau-dira: on se zove Duško, a u sali su većinom muslimani.”

Nakon što je Branko Todorović uspio pobjeći iz vojske, a potom i iz BiH, u Bijeljini su mu opljačkali kuću. “Sve odnijeli. Oca su odveli u Novo selo, neko vrijeme da radi, za kaznu. Izvukao se jedva, uz pomoć veza i poznanstava.” A Branko – dospio je “na listu”. Doznao je to ovako: “Negdje možda ‘95, prelazim granicu iz Srbije u Bosnu s nekom krivotvorenom ličnom kartom, koju mi je neki iz Šapca uradio. I sad, na graničnom prelazu, na Rači, sa bosanske strane, striktna kontrola vojne policije: stoje i svakoga polako gledaju. A ja prešao kontrolu sa srpske strane, i vidim: ne mogu više pobjeći, ne mogu nazad, ne mogu ništa! Znači, idem pravo na njih. I vidim svoju propast. Vidim, gotov sam: il’ ću na Treskavicu, na front, il’ negdje tamo, oko Knina, il’ negdje, otkud znam... Pazi, sve je tu: oružje, kombi, oni odma’ trpaju u kombi... Samo ako ti nešto nije dobro u vezi s papirima, a ti nešto kren’o, negdje ideš... “Gdje si ti, u kojoj jedinici? Imaš dozvolu od vojnih vlasti? Nemaš? Ajde u kombi, aj’ na front!” To je bilo tako. A ja dolazim. I sad, po nesreći - kasnije se ispostavilo, po sreći - prila-zim, i vidim: moj učenik iz Ugljevika policajac granični! On sa tom vojnom policijom kontroliše dokumente! I on tu kontroliše, i sad ja gledam: on zna da sam ja Branko, a ‘vamo na papiru piše, mož-da, ‘Petar’. Ja mu bio profesor u školi: Goran Jovičić. I ja dolazim, gotovo, ja sebe već vidim negdje na tim, što kaže, poljima smrti. I on kaže meni: ‘Dobar dan, profesore.’ ‘Dobar dan.’ Ja dajem njemu one papire, i gotovo sad, ja očekujem kad će on reći: ‘Šta je ovo?’ Ovi policajci gledaju...Gleda on moje papire, i on zna da sam ja Branko Todorović, a na toj ličnoj karti piše, možda, Petar Petrović iz Šapca. I on to gleda, ovako, i kaže on meni: ‘Parkiraj se tamo.’ Gotovo... Znaš ono... Što kaže, ostavi auto, i... Ja reko, sad će ovima reći: ‘To je taj.’ I, vraća se on, poslije možda tri, četiri minuta, i nosi u ruci presavijeni papir A4 formata. Policija stoji oko njega. I on meni kaže: ‘Evo, kaže, tu sam izvadio ovaj list, a biću ovih dana na graničnom prelazu Pavlovića ćupriji, pa ću izvaditi i sa Pavlovića ćuprije.’ Ja ništa, ja ćutim, sav prepadnut, ne smijem ni da gledam, ništa... Ja kažem njemu: ‘Hvala.’ Ja se

111

izgubio sav. Sad gledam, dal smijem otić’... On kaže meni: ‘Vozi. Srećan ti put, i čuvaj se.” Evo, ja se naježim sad kad to pričam. I dobro, ja krenem, idem, ne znam ni šta je on to meni dao, ja idem, i samo očekujem da će me zaustaviti sad opet, i gotov sam ja. Nekako sam ja došao do Bijeljine, uzmem onaj papir da po-gledam - taj papir čuvam kući sada - to je lista koje su imale sve policijske stanice. To je lista - potjernica. Na tom listu je moje ime, piše - Branko Todorović. Vrlo, vrlo opasno. I sa mnom na tom listu, ja se sjećam, piše neki Tihić Mujo, Tilder Johansen... Evo, sjećam se napamet tih imena. I on mi je kasnije dostavio taj listić s ovog prelaza Pavlovića ćuprija, i rekao: ‘Samo da znaš, ti si na potjernici.’ I poslije rata, kad je bila opšta amnestija, tad sam bio među tima koji su amnestirani. Zato što sam dezerter. Pobjegao sam iz jedinice.”

Helsinški odbor za ljudska prava Republike Srpske službeno je osnovan 1996, odmah poslije rata, ali Branko Todorović još je ranije tražio načina da učini što može. “Ja sam već tokom rata, dok sam boravio u Njemačkoj, a neko vrijeme i u Beču, malo pratio organizacije koje se bave humanitarnim radom, poma-ganjem i ljudskim pravima. A pošto sam studirao u Beogradu, imao sam i kontakt s ljudima iz Beograda. Sa Sonjom Biserko uspostavio sam kontakt negdje 1995, tako što sam htio da se objavi priča o Srbima koji su bili protiv Karadžića. To je posebna, važna ali zaboravljena priča: što se dogodilo onima koji su bili protiv Karadžićeve politike. Mnogi su ubijeni. Tvrdim da je po-stojao razrađen sistem likvidacija takvih ljudi. Tada, pored Sonje, upoznao sam i druge ljude iz opozicije u Beogradu. Sonja nas je povezala s ljudima iz Međunarodne helsinške federacije. Rekli su, bilo bi dobro da nešto formirate, jer je Republika Srpska bila jako zatvorena sredina. Nije to izgledalo realno. Ja sam i rekao: ‘Ma ne namjeravam ni živjeti u Bosni.’ Nije mi padalo na pamet da se vraćam. Ali, Sonja je rekla: ‘Pa možete li nešto pokušati? To bi bilo vrijedno. Nađite nekoliko ljudi, probajte.’ Pokušao sam je povezati s nekim profesorima iz Banja Luke. Nikome nije padalo na pamet. Onda mi je Sonja rekla: ‘Pa, što ne bi uradio ti? Možeš ti to. Probaj.’ Ja sam rekao: ‘Sonja, da izgubim glavu?’ Ona je rekla: ‘Hajd, malo ćemo te podržati, nađi neke ljude.’ I kad sam počeo, Duško se bio spreman pridružiti, da pomogne da ljudi u lokalnoj zajednici to prihvate kao nešto što nije toliko antisrpsko. Jer, on je, bez obzira na sve, u gradu uvijek odavao neki duh bezazlenosti,

112

a i uvijek je mogao okupiti mlade. Mladi, djeca, prepoznavali su Duška kao čovjeka čista srca, kao dobrog, poštenog čovjeka od riječi, koji će uvijek biti uz njih.”

Duško Kondor, svjedoči Todorović, “pomogao je da Helsinški odbor bude prihvaćen kao otvorena organizacija. Mi smo uvijek željeli da mladi budu ovdje, da dođu, da vide šta mi to radimo, da mi nismo neki mudraci koji su pokupili pamet ovog svijeta vezano za ljudska prava, i mi sad pričamo neku prozapadnu priču - ljud-ska prava, a nemamo veze s ljudima ovdje. Mi smo uvijek željeli, i stalno smo govorili, sve ove 23 godine u Bijeljini: ljudska prava su vaša, i pripadaju vama, građanima. Ne znam ja o ljudskim pravima ništa više nego vi; samo hoću da vlast i prema vama poštuje zakon. I nemojte nikada dozvoliti da vam ih oduzmu: ljudska prava su pitanja vas, vašeg dostojanstva.”

Nijednom Helsinškom odboru u Hrvatskoj, Srbiji i BiH – a po-stoje u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Bijeljini – nije bilo teško kao onome u Republici Srpskoj. “Ja nekad kažem: ‘Hvala bogu da sam preživio’. Prekidali smo rad, nekoliko puta, po par mje-seci”, priznaje Branko Todorović. “Ali hoću da nacionalisti budu načisto sa mnom: nikad nisam bio, i nikad neću biti. Završena priča.” Cijena je visoka, katkad i životna. “Dolazili su, svašta je bilo: dođoše jednom, udriše naoružani po nama, srećom bili neki njemački novinari, pa ih snimiše... Tad smo jedva glavu sačuvali, neka paravojna grupa, nakon rata, četnička... Došli, da me vode. Džip otvoren, oni ulaze, da idem s njima. Tih dana smo nešto iz-javljivali, bila neka napeta stvar. I novinar okrenu kameru, snima njih. I oni se zbuniše, zovu nekoga na motorolu, ovo-ono, i vrate se. Mi smo tad pritvorili, sklonili se...”

Primio ih jednom ministar unutarnjih poslova Republike Srpske Stanislav Čađo, nakon što su predstavnici međunarodne zajednice tražili da podrži i ohrabri aktiviste. U to je vrijeme Helsinški odbor za ljudska prava Republike Srpske upozoravao da u policiji RS-a rade policajci koji su sudjelovali u zločinu u Srebrenici, pa je Vi-soki predstavnik međunarodne zajednice suspendirao tridesetak policajaca. “I, primio Čađo zvanično aktiviste Helsinškog odbora u Banja luci. I kaže pred kamerama: ‘Svatko će imati nesmetan prostor za rad’, ovo-ono. Ali, kad smo to završili, kaže ministar meni: ‘Ja sam mislio da si ti pametan čovjek. Pa ti si lud! Ti si

113

mrtav čovjek, mi tebe ne možemo zaštititi. Kažem ti: izgubićeš glavu. Skloni se’, kaže, ‘iz Bosne na tri mjeseca, i zatvor’te to, nemojte rad’t.’”

Koliko da riskira čovjek koji se suprotstavlja nepravdi? To je vje-rojatno najteže pitanje na koje, uvijek iznova, mora odgovarati aktivist za ljudska prava. “Bio sam u Americi, obučavao se za ovaj posao”, kaže Todorović. “Osnovno pravilo je: uradi koliko možeš, ali nemoj da nanosiš štetu sebi ili organizaciji. Nikada nemoj ulaziti u bitke za koje je sigurno da ćeš ih izgubiti, ili za koje je sigurno da će nanijeti više štete i tebi i organizaciji. Uvijek su govorili: nikad ne otvaraj previše frontova; imaj za sebe jav-nost; imaj medije; makar međunarodnu zajednicu, imaj nekoga. Nekoliko godina, svaki put kad bih vozio djecu u vrtić, zavirivao sam pod auto – a kad tako živiš, u problemu si. Ako pratiš koji ti je auto blizu kuće se parkirao, dal’ te neko prati - a mene su pratili... Ako neko stalno ispred kancelarije stalno drži auto par-kiran... Preko glave svega”, svjedoči Todorović. “Jednom, bio jedan koji je imao neke psihičke probleme, umišljao da ga prate neki specijalci, američki, ovi-oni, stalno su mu govorili - ljudi iz policije - kako ja komandujem tim specijalcima, i kako ih šaljem

114

na njega. I, sretne on mene u gradu: ‘Ja znam da ti komanduješ tim specijalcima, i da ih šalješ na mene’ Ja doš’o po dijete u školu, i on stade kraj mene, čovjek nosi dva pištolja, nije baš svoj i on kaže: ‘Mi ćemo se obračunati. Ti stalno šalješ te specijalce na mene.’ Pratio me godinu dana, čovječe. To je bilo strašno. Ja to, naravno, prijavim policiji, oni kažu: ‘Pa nije on baš normalan.’ Pa ako nije normalan, kako može voziti auto? Kako može nositi oružje? To su te igre. I onda, to se zakuva, neko te sutra... A onda kažu: ‘Pa, on ima PTSP. Njemu se to pričinjalo...’”.

Duško Kondor nije krio da je vidio ratna ubojstva u Bijeljini. Što-više, svjedočio je o njima. Djelujući u Helsinškom odboru, često je javno govorio, naročito mladima. “Petnaest hiljada profesora u Njemačkoj izgubilo je posao poslije Drugog svjetskog rata, jer su bili fašisti. A nama fašisti predaju u školama”, izjavit će jednom.

“Možda godinu dana prije nego što će biti ubijen – i tu se sad stvara interesantna paralela sa njegovim stradanjem - Duška su u više navrata posjetili istražitelji SIPA-e, državne agencije BiH koja istražuje ratne zločine”, sjeća se Branko Todorović. “Dolazili su i u Helsinški odbor, pa je Duško rekao kako nije dobro da dolaze u odbor s autom s oznakama SIPA-e, jer su ljudi koji su odgovorni za zločine i tad bili u vlasti u Bijeljini. Ubuduće su se sastajali u restoranima. Mislim da je SIPA prikupljala informacije, i da im je Duško bio potencijalni svjedok za ratne zločine u Bijeljini. Šta god bilo, činjenica je da Duška ova vlast nikad nije prihvatila; ti razgovori s istražiteljima, pa i njegov rad u Helsinškom odboru - on je bio čovjek prema kojemu su imali veliko podozrenje. Stalno su ga nazivali – ‘Hrvat’”.

Duško Kondor ubijen je, a njegova kćer teško ranjena, kada je Jasmin Baraković 22. veljače 2007. došao na vrata njihovog sta-na, pokucao, i, kad je čuo Duška kako dolazi na vrata, rafalom pucao kroz vrata. Osuđen je na 20 godina zatvora, a ubojstvo je objašnjeno zločinom iz strasti zbog Kondorove kćeri. “Toliko je toga ostalo sumnjivo, a nikad nije razjašnjeno”, reći će međutim Branko Todorović. “Na dan ubojstva, u 17 sati, Duško je bio kod policijskog inspektora na razgovoru, i žalio mu se da mu Barako-vić prijeti. A inspektor onda zove Barakovića na mobitel, i kaže: ‘Ej, dolazio Duško da se žali na tebe...’ I kad smo mi na sudu pitali, pa dobro, zašto ga je zvao inspektor - inspektor je rekao: ‘Pa, et’...’ Pa valjda postoji službeni način kako se zovu ljudi, kako policija

115

zove ljude! Ne zove ga na mobilni telefon da se s njim ispriča... A komandir policijske stanice, u to vrijeme, ovdje u Bijeljini, bio je čovjek koji je mene 1992. prebio u sekretarijatu, i koji je povezan s ružnim događajima iz rata, i u Brčkom, i ovdje u Bijeljini. Sada je u penziji. Sve u svemu, bilo je očigledno da je ubica to uradio uz podršku policije.”

“Nikakvo čudo da se Duško Kondor angažovao u Helsinškom od-boru: to je bila jedna od rijetkih organizacija u kojima se moglo nešto normalno raditi. I takav je ostao do posljednjeg dana. I kad se to dogodilo s njim, vjerujte mi, da su svi zanijemili: je li moguće...?”. Jusuf Trbić prisjeća se šoka nakon Duškovog uboj-stva. “Nekako, uvijek, čovjek misli, događa se nekome tamo... Ali, tako je ovdje bilo i u ratu... I ovdje je nastao tajac. Znate, mnogo ljudi umre, ali ne’ko ko je familija svima, neko ko ima posebno mjesto ovdje... I, ja se samo nadam da će bar neka ulica u Bijeljini nekad ponijeti njegovo ime, kao što treba da ponese ime i Lazara Manojlovića.”

Na dan pokopa, u Bijeljini su nevladine organizacije pozvale na protestne demonstracije. Došlo je jedva stotinjak ljudi. Od tada je prošlo dvanaest godina. Obitelj Duška Kondora, supruga i

116

kćeri, zauvijek su napustile Bijeljinu. Jusuf Trbić vratio se, drži skromni kafić u središtu grada, i nastavlja dokumentirati. “Od oko 37 hiljada Bošnjaka, ‘počišćeno’ je više od 35 hiljada”, zapisat će u “Majstorima mraka”. “U Janju se vratilo 80 posto predratnih Bošnjaka, u Bijeljinu – ni trećina.” S vremena na vrijeme, u kafiću mu prirede izgred. Obitelji Sadika Pazarca vraćen je stan, u sklopu sveobuhvatnog povrata imovine predviđenog Daytonskim spo-razumom. Sadik je u mirovini, surađuje s Duškom u Helsinškom odboru. Djeca su odrasla. “Rade kojekuda. Preko turističke se-zone, najčešće u Grčkoj, Inače su ovdje, s nama, u Bijeljini. Eto, ostali smo. Nismo otišli. To je, po meni, pogreška. Tako je ispalo.” Zločinci nisu kažnjeni; dapače. Žrtve nisu obeštećene: ni materi-jalno, ni ljudski, ni moralno, ni pravosudno, ni politički. Trebale bi, valjda, biti sretne što su žive. Ali, tko je u Bijeljini uopće žrtva? Bošnjaci bez ikakve sumnje jesu – njih su proglasili “krivima” već zato što su, eto, druge vjere, druge nacionalnosti. Ali, zar samo Bošnjaci? Duška Kondora više nema, njegovi su otišli. Branko Todorović i danas se bavi nezahvalnim poslom aktivista za ljudska prava, boreći se teškim sjećanjima, s neizvjesnošću, i žalom za životom pristojnih ljudi kakav su nam, svima zajedno, oteli. “Još i danas”, kaže, “pratim značajnije muzičke događaje, počev od ‘Whitesnakea’. Čak sam nedavno gledao u Beogradu Mišu Kovača i Dadu Topića, sa nekom vrstom podsjećanja na godine koje su prošle, i vrijednosti koje smo izgubili. A opet, divno je bilo slušati Dadu Topića - ja mislim da je on najveći, pravi, autentični rocker, s nekoliko najboljih pjesama koje su ikad napravljene... Jednu od njih volim najviše - ‘Za koji život treba da se rodim?’”

117

Samotna ambasadorica istine

— Sonja Biserko

118

“Odjednom, niko više nema mišljenje. Niko nema mišljenje!” So-nja Biserko sjedi na terasi obiteljske kuće njezinih roditelja u Su-tomišćici, selu bez asftalta na otoku Ugljanu kod Zadra, i prisjeća se kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. “Strašno je kako ta energija nacionalizma deluje na institucije. Odjednom, niko više nema mišljenje.”

Bilo je to možda najteže vrijeme za ženu koja će u idućim godi-nama postati jednim od najuglednijih protivnika šovinizmu i nasilju na području bivše Jugoslavije. “Kada sam se 1988. vratila u Beograd iz Ženeve, gdje sam radila četiri godine, atmosfera je bila već toliko napeta, toliko je već bilo isključivo i netolerantno, da skoro nisam imala s kim da razgovaram. Pa sam se nalazila isključivo sa ljudima koji su situaciju doživljavali slično kao ja. Odjednom, izgubite prijatelje, sagovornike... Za mene lično, te tri godine, od 1988. do 1991, najgore su iskustvo, bez obzira što rat i sve ratne patnje donose drugu vrstu teških emocija – ali ja sam gledala raspad te zemlje.”

Sonja Biserko dijete je partizanke s Ugljana i partizana iz Kni-na. Majka Mara, rođena Šimicev, iz Sutomišćice na Ugljanu, i Kninjanin Đuro Biserko, još kao maloljetni otisnuli su se na Vis među partizane - “ona od Talijana, on od četnika – pa pogledajte koliko je samo mladih otočana poginulo”, objasnit će Sonja. Oboje partizanski vezisti, na Visu su se upoznali, odgojili troje djece i cijeli život ostali zajedno, do kasnih dvijetisućitih, kada je prvo umrla majka, i potom, 2012, otac. “Ceo svoj život ostali su parti-zani Jugosloveni, tako sam ja odrasla pored njih: jugoslovenska porodica. Takvih je bilo mnogo. To je sigurno imalo uticaj na to kako sam odrasla, i kako sam osećala te odnose.”

S Visa, poslije rata, Đuro i Mara pješke su, sa svojom dalma-tinskom brigadom, preko Crne Gore došli u Beograd. Mnogo je Dalmatinaca tako, doslovno, dopješačilo u glavni grad. “Moji su živeli u tom jugoslovensko-dalmatinskom krugu. Tu sam i ja odrasla, pa nemam nacionalnost u smislu u kojem se danas govori o njoj: Beograđanka sam, Dalmatinka, Jugoslovenka. To je moj osećaj, ne mogu to da menjam.” Osjećaj identiteta Sonje Biserko jasan je i osviješten – jugoslavenstvo koje ne negira ni-jednu svoju sastavnicu, od etničke preko regionalne do vjerske

- ali danas, doslovno opasan. “Biti Jugosloven i kosmopolita, to je

119

danas proterana populacija.” Samo zbog toga što jest, i neovisno o njezinu protunacionalističkom angažmanu, Sonja Biserko plaća visoku osobnu cijenu.

Otac joj je poslije rata bio diplomat, pa je živjela u Poljskoj i Egiptu. U Beograd su se iz Kaira vratili kada je Sonja imala še-snaest godina, i pohađala treći razred gimnazije. “Borila sam se da nađem svoje mesto u Beogradu. To mi je uvek teško išlo. Mada sam živela onde sve vreme, nekako ničemu nisam pripala. Kao verovatno sve sredine, i Beograd ima ta rigorozna pravila, sve postaneš u petnaest godina... Kasnije više nema, uvek si ‘furešt’...”, govori kroz smijeh. Jer, ‘furešt’ je Sonja, nekako, i na Ugljanu, u zavičaju svoje majke. Osjećaj nepripadnosti svakako je prido-nio stanovitoj osobnoj distanciranosti Sonje Biserko – ali njezin nepokolebljivi moralni stav tu će osobinu pretvoriti u otmjenu apartnost etički superiorne žene.

“Sonja je uvek bila uzdržana, što je zapravo privid, zaklon i od-brana od ozbiljne ranjivosti u pristustvu ljudske nesreće, zločina koji su ljudi u stanju da počine”, opisat će je njezina prijateljica, beogradska dramatičarka i proturatna aktivistica Borka Pavićević u tekstu “Lepo ime – Sonja”, objavljenom u knjizi “Živeti svoje ideale – Sonja Biserko, skice za portret”, objavljenoj u Beogradu 2018, u povodu Sonjina 70. rođendana.

U Beogradu je završila gimnaziju i Ekonomski fakultet, a po-tom dvije godine radila kao komercijalistkinja. Na natječaju je primljena u ministarstvo vanjskih poslova, koje se u Jugoslaviji zvalo Savezni sekretarijat za inostrane poslove (SSIP), da karijeru počne 1974. u jugoslavenskoj ambasadi u Londonu, i odmah bude zapažena kao sposobna, obrazovana i snalažljiva diplomatkinja. Njezin nadređeni u ministarstvu Živan Berisavljević opisao ju je zapažanjem da je “suzdržana gotovo do stidljivosti, koju međutim, samouvereno potire jedva primetni, pomalo mangupski smešak”. Ta nesvakidašnja kombinacija otmjene distanciranosti i nepo-pustljive prodornosti odlikuje Sonju Biserko do dana današnjega.

U Beograd se vratila 1980, uoči smrti Josipa Broza Tita, i odmah počela osjećati promjene. “Počelo je ‘srbovanje’, prvo kao zezanje, a onda se uozbiljilo i prešlo u euforiju”, kazat će povjesničarki Latinki Perović, u razgovoru za knjigu “Živeti svoje ideale”.

121

Drugu polovinu osamdesetih provest će u Ženevi, kao prva taj-nica jugoslavenske misije, gdje je radila od 1984. do 1988. Tada se trajno vraća u Beograd; sljedeće tri godine - do trenutka kada će ostavkom, demonstrativno i zauvijek napustiti diplomaciju

– radila je još kao savjetnica u Upravi za evropske integracije te kao specijalna savjetnica za Evropu i međunarodni položaj Jugoslavije u Grupi za analizu i planiranje saveznog sekretarijata.

Tada još nije mogla znati da vrijeme za planiranje istječe. Ali... “U Ženevi, toj mirnoj sredini, počelo se osećati kako raste srpski nacionalizam, jer je onde živela velika srpska i albanska zajednica. Čak i u samoj misiji, recimo, počeli su skupljati pare za pozlatu krsta hrama Svetog Save, i to su činili svi Srbi - komunisti, četnici, profesionalci u UN-u... Svi su se odjednom našli u istoj emotiv-noj, ili, ne znam kako da to objasnim, priči - to je nekako postalo tako vidljivo, da je, prosto, nateralo da razmišlja svakoga tko se u tome nije našao.”

Njezino radno mjesto poslije povratka u Beograd – Uprava za evropske integracije u SSIP-u – odudarala je od duha vremena.

“Bila sam u grupi zajedno s Anom Marijom Bešker, koja je bila načelnica, Zvali su nas ‘ustašice’. Savezna vlada bila je projugo-slovenska, i pokušavala je što je mogla, ali u SSIP-u je ipak pre-vladavao srpski kadar, naročito na nižim, službeničkim razinama. Pa su tu krenule te priče, ti narativi...”

Prisjeća se naoko bezazlenih situacija. “Ja sam čitala sve jugo-slovenske novine, uzimali smo ih na kiosku preko puta zgrade SSIP-a. Donesem ih u kancelariju – svi čitaju beogradsku ‘Ekspres politiku’. Ja izađem, a oni svi uzmu zagrebački ‘Danas’, sarajev-sko ‘Oslobođenje’, novine iz regije... Pa onaj bojkot slovenačke robe iz decembra 1989... Bilo je to sužavanje svesti na najgori mogući način.”

“U samom ministarstvu delovale su podzemne struje koje su op-struirale službenu projugoslovensku politiku, slale instrukcije u ambasade preko vikenda, sa mesta sa kojih nisu smeli... I unutar ministarstva trajala je borba. S tim što su Srbi, naravno, a kasnije i srpska diplomatija, oživljavali sećanja na Drugi svetski rat, na Jasenovac... To je poslužilo da se kriminalizuje novo rukovod-stvo u Hrvatskoj kao ‘ustaško’, ne znam ni ja šta... To su zvali

122

‘kontrarevolucija’. Jasenovac je igrao jako važnu ulogu u dizanju emocija Srba. Oživeli su sećanja malih ljudi, i pripremili srpsku zajednicu za rat. Danas kažu: ‘Beograd nije bio u ratu.’. Ali kad čitate ozbiljniju nacionalnu literaturu, shvatite: rat je bio osveta, koja je njima bila sasvim normalna.”

“Ja sam, s jedne strane, na poslu svakodnevno pisala informacije šta se dešava u Evropi, jer je zemlja navodno išla u tom pravcu, a istodobno su ulicom Kneza Miloša ljudi na proteste odlazili kao radnici, a vraćali se kao Srbi. Ta transformacija u rasponu od dva sata, ta manipulacija masama... Jaču emociju, jaču senzaciju - ni-kada ništa dramatičnije nisam doživela. Šokantno”, pripovijeda gospođa Biserko.

Gubila je prijatelje, ostajala sama. “Nacionalne teme bile su jedine. Prestajali su razgovori: ljudi su se pretvarali u nacionaliste, a s nacionalistima nema racionalnog razgovora. Te priče, ti narativi, koji su krenuli kroz kulturu... Sve ste to već imali u beogradskim pozorištima, kafanama, slavama, knjigama...” Ističe “Knjigu o Milutinu”, roman Danka Popovića iz 1985, ili kazališnu predstavu

“Kolubarska bitka” po romanu Dobrice Ćosića ‘Vreme smrti ‘”To je sve bilo toliko prisutno... Bilo je, naravno, i drugih stavova i mišljenja, ne mogu da kažem, ali ova je priča bila dominantna, i

123

određivala je osećaj koji smo svi mi, koji smo bili u jugosloven-skom delu politike i društva, osećali kao nekakav zid.”

Ipak, 1989, pa ni 1990, nitko još nije mislio da će JNA učiniti što je učinila. “Bilo je pokušaja da se Jugoslaviji pomogne izvana, ali savezna vlada nije jasno definisala situaciju u zemlji, a u svetu se još govorilo da je reč o unutrašnjem pitanju. U međunarod-noj zajednici imali ste dve tendencije: jedna je nagoveštavala sukobe, a druga, koju su zagovarali i diplomati koji su službovali ovde, tvrdila je da će Jugoslavija biti najbolji primer tranzicione zemlje. Pa ceo onaj kompleks novih zgrada u Novom Beogradu oko hotela Hyatt i Kontinental bio je priprema za tu novu ulogu Jugoslavije. Čak su bila nagoveštena otvaranja predstavništava raznih američkih banaka i drugih...”

Sve je to propalo. 7. rujna 1991. u Haagu je počela posljednja jugoslavenska mirovna konferencija. “Tu je prvi put rečeno da je JNA uzela stranu. I ja sam otišla iz diplomatije. Dala sam otkaz. Nisam se složila s tom Miloševićevom politkom. Bilo je jasno u kom pravcu to ide. Svako je mogao to da vidi. Ništa nije bilo nepoznato. Kad ljudi kažu da ne znaju...”

Odluku nije donijela naprečac. Razumjela je što se događa, u skladu sa svojom sposobnošću da empatiju prema ljudskoj patnji kombinira sa sofisticiranim razumijevanjem politike, “U proleće 1991, s još tri žene, osnovala sam Evropski pokret u Jugoslaviji. Sve smo radile u institucijama koje su se bavile evropskim pita-njima. Nalazile smo se jedanput nedeljno.”

Istodobno s mirovnom konferencijom u Haagu, djelomice i u nje-zinu političkom kontekstu, u rujnu 1991, Biserko je suorganizirala još jedan pokušaj da se zaustavi rat: konferenciju jugoslavenske opozicije. “Organizovala sam taj skup s Danielom Ivinom, bra-tom uglednog hrvatskog publicista i izdavača Slavka Goldsteina. Telefonske linije već nisu radile, pa sam ja organizovala zapadni Balkan, a Ivin onaj deo Jugoslavije koji je danas u Evropskoj uniji. Došli su, tako da kažem, svi: iz Srbije Milan Đurić, Vesna Pešić, Mirko Tepavac; iz Zagreba Čičak... Bio je to prvi i jedini takav susret, premda su mnogi ljudi na različite načine nastojali da se postigne nekakav sporazum, da se izbegne najgore. Ali mene je iznenadila neupućenost mnogih o tome šta je država

124

i šta sadržava državnu politiku. Kad sam iz državnog aparata prešla na ovu, opozicijsku i aktivističku stranu, stekla sam utisak da je cela ta opozicija izašla, kako da vam kažem, iz kafane, i iz akademskih krugova.”

Sonja Biserko u to je vrijeme imala već desetljeće i pol uspješnog diplomatskog rada u dvije metropole svjetske diplomacije. U bivšoj Jugoslaviji, pak, nitko od prvaka opozicije nije imao nepo-srednog političkog iskustva. Ta razlika, združena s već spomenu-tom osobnom distancom Sonje Biserko, pokazat će se važnom u njezinu antiratnom angažmanu, jer će je potaknuti da se osloni na vlastite snage, iskustvo i osobna poznanstva. Iz tog će napora 1994. izniknuti jedinstveni Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji.

“Moram reći da sam bila šokirana nepoznavanjem međunarodnog konteksta, principa nepromenjivosti granica... Opozicija nije bila pripremljena, nije bila u stanju ponuditi ozbiljnu alternativu naci-onalizmu. Svi su ti ljudi bili protiv rata, i ja nikako ne sporim nji-hovu antiratnu emociju. Ali, nisu svi bili protiv nacionalizma. To je dovelo do nerazumevanja, do uverenja da su svi jednako krivi, ‘Svi spustite oružje’...’ Nisu razumevali da je JNA bila instrument cele te politike, da su postojali jasni planovi, plan RAM... Vladalo je veliko nepoznavanje i nerazumevanje suštine raspada zemlje. Ne znam, možda ne bih razumela ni sama da nisam radila gde sam radila. Uostalom, bilo je i drugih koji su razumeli. Ali, hajde da kažem, stalno sam se osećala nekako usamljena.”

125

Surađivala je s aktivistima Centra za antiratnu akciju, središnje i jedne od prvih organizacija u Beogradu i Srbiji koje su okupile protunacionalističke i antiratne intelektualce i aktiviste. Nije, me-đutim, sudjelovala u Beogradskom krugu, osnovanom početkom 1992, koji je vodio pisac Radomir Konstantinović “Nisam pripa-dala toj beogradskoj priči. Znala sam dosta tih ljudi, ali nisam bila u tom užem beogradskom, nego u jugoslovenskom krugu. Na nivou moralnih, antiratnih principa ti su ljudi bili apsolutno dobronamerni. Ali, moj je osećaj bio da je malo njih razumevalo federaciju, koliko je složena jugoslavenska država, koliko je tu trebalo napora, razumevanja, tolerancije, kompromisa... Sve mi se činilo nekako preemotivno, kratkog daha. A to je i inače problem kod nas: Jugoslavija je zbog toga i propala. Mogla je i mirno da se raspadne. Jugoslavija je postala slučaj zato što se tako brutalno raspala: ta brutalnost je ono što je sve nas zateklo. Zbog toga toliko i govorimo o raspadu Jugoslavije.

Kako objasniti toliku okrutnost? “Ako govorimo o Srbiji, sve je bilo pripremljeno. Ništa se nije dogodilo slučajno ili spontano. Medijska propaganda razrađena je na svim nivoima. Treba po-gledati knjigu o Vukovaru koju je pripremio naš Helsinški odbor. Prva knjiga te zbirke je samo ono što je pisalo u medijima: sve je bilo javno najavljeno.“

Premda je rat provela daleko od ratišta, u Beogradu i često na svojim aktivističkim putovanjima u inozemstvu, Sonja Biserko i osobno je ratna žrtva. Njezina sestra s troje djece, kao i sestra njezinog oca, izbjegli su iz Knina, i svi živjeli u Sonjinom neveli-kom beogradskom stanu. A 1993, dogodila se najveća obiteljska tragedija: Sonjin brat pod nerazjašnjenim je okolnostima poginuo u Mađarskoj. “Rat je i u mojoj porodici traumatična priča. Brat mi je stradao pod čudnim okolnostima. On je u Moskvi završio fakultet, rusku književnost i lingvistiku, jer su moji roditelji se-damdesetih radili u Rusiji. Bio je talentovan za jezike, radio u saveznom ministarstvu, pratio medije, bio jako dobro informisan. Jako mi je teško o tome da pričam. Nikad nisam o tome govorila. Pokopan je na Ugljanu.”

Poslije smrti sina, Sonjinog brata, njihovi su roditelji iz Beograda došli u Sutomišćicu, rodno mjesto Sonjine majke, i kuću na Uglja-nu prilagodili trajnom životu.”Tata je iz Beograda na Ugljan došao

126

sa srpskim tablicama, u Volkswagenu”. Osmijeh će Sonji zaigrati na licu. Roditelje je pošteđivala informacija o svom radu i napa-dima koje je bila prisiljena podnositi. Ali bi zato stari partizani s Ugljana svog druga Đuru s vremena na vrijeme obavještavali o novostima na koje je mogao biti ponosan.

Sonja Biserko, kao i svi drugi antiratni aktivisti u bivšoj Jugosla-viji – žene naročito - pretrpjela je i trpi svakojake, vrlo ozbiljne prijetnje, uvrede, pritiske, optužbe i ponižavanja. Sve to traje godinama. Jedno ju je vrijeme štitila i policija, premda traljavo i preko volje. U njezinu slučaju, mrzitelji se nisu libili lagati ni o njezinu bratu. “U Srbiji su novine vrlo često... Kad sam sarađivala s Haškim tribunalom bili su najveći napadi na mene, najgori, uvek su izvlačili mog brata. Priča je bila da je poginuo na hrvatskoj strani, kao hrvatski vojnik, u “zengama”, a da su ga ubili Srbi. Oni su znali da to mene pogađa – evo, i sad me pogađa - pa su to koristili... ‘Ustašica’, ne znam ni ja šta...”

“Ali, ja sam u tom pogledu vrlo privatna. Nisam o tome nikad govorila. To je za beogradsku čaršiju, za taj milje, uvek bilo čud-no. Ne pokazujem emociju. Imala sam uvek distancu prema toj sredini. Poznajem je. Pokušavala sam da budem što objektivnija, ako je to moguće u takvim situacijama.”

Život pod prijetnjama, u malim, često zatvorenim i izoliranim skupinama istomišljenika, a nerijetko i u osobnoj, socijalnoj i emotivnoj izolaciji, podrazumijeva se za protivnike rata i šo-vinizma u bivšoj Jugoslaviji. Sonja Biserko jedna je od onih koji su pretrpjeli najteže napade. “Vrlo mi je teško o tome da pričam, zato što su te najteže ratne godine u Beogradu bile, kako da ka-žem, emotivno užasno...” Teško nalazi riječi. “Pod stalnim tim pritiskom javnosti i nekih krugova... To je bilo... A ja sam imala tu neku svoju, da kažem, ideju, da moram da obavestim što više ljudi šta se dešava. Ja sam prosto imala tu nekakvu višu energiju. Jako me to kod same sebe iznenadilo. Znate, kad dođete u takvu situaciju, ni ne znate da imate to u sebi. To vam jednostavno situacija iskristališe, tako da sam ja onda, tih ratnih godina, išla svaki mesec u Zagreb, putovala sam po Evropi, išla u Ženevu, pošto sam znala te razne ljude... Sudjelovala u svemu i svačemu, samo da bih, kao, nekako, ne znam, to je možda totalno suludo, jer šta može jedan čovek u tome, ali ja ništa drugo nisam mogla...

128

Nisam imala nikakve druge mogućnosti da nešto saopštim. Jer ta kakofonija o tome šta se dešava u Jugoslaviji, to je jedna ludnica bila: od toga kako su prikazivali i tumačili rat, jer Milošević je vrlo vešto manipulisao tim ratnim emocijama kod Srba, ali i u svetu.”

S jedne strane kakofonija, laž i manipulacija, s druge prijetnje i borba sa strahom, s treće ratni užas. “Naravno, mi smo u Beogra-du bili svedoci tih izbeglica koje su u rekama prolazile u raznim pravcima. Čuli smo te strašne priče iz Srebrenice, odmah na početku, iz Žepe, Dunav je bio tu, Vukovar... Te prve izbeglice koje su dovukli iz Hrvatske, oni su njih, recimo, slali u stanove savezne vlade, tamo gde su bila drugačija imena. Jednom, pred mojim vratima - ja nisam imala ime na vratima - čula sam svog komšiju kako kaže: ‘Ona je naša.’” Gospođu Biserko obuzima tamni smijeh. “I nisu mi provalili. A nekoliko su stanova pro-valili. Upadali su u stanove Slovenaca, Hrvata, još 1991, dok je to trajalo. Prvo etničko čišćenje je bilo u saveznim organima - o tome se vrlo malo zna, i malo piše. Bilo je čak i ubojstava, koja su do danas nerazjašnjena. Pitanje je kad će to ponovo da izađe na videlo. Ne znam.”

“Ali, bojala se nisam. Znate šta, kad uđete u tu priču, onda više nemate... Ja to ne umem da objasnim, ni sama sebe ne umem da objasnim, zato što, to je sad, vi idete, živite u jednom, tako... 1992, 1993, 1994 - zločin se može kožom osetiti: videli ste te maskirane četnike, na ulici se osećao taj zločin, kožom, da tako kažem. Onda te nesrećne izbeglice...“

1994, Sonja Biserko pokrenula je svoj najvažniji, životni projekt: Helsinški odbor za ljudska prava Srbije. “Suprotstavljajući for-malnom političkom pluralizmu analizu stvarnog stanja i dijalog o njegovim mogućnostima na kraju XX veka, Helsinški odobr je nadišao svoju izvornu misiju”, zapisat će antinacionalistička srpska povjesničarka Latinka Perović u već spomenutoj knjizi

“Živeti svoje ideale”. “Postao je jedan od najznačajnijih centara znalački i hrabro formulisane alternative konsenzualnom pro-jektu rešenja srpskog nacionalnog pitanja kao državnog pitanja.” I ostao je to do danas.

Postigao je, međutim, i posve opipljive diplomatske uspjehe. “Lju-bivoje Aćimović, stručnjak za međunarodno pravo i suradnik

129

Helsinškog odbora, napisao je dokument koji je poslužio kao osnov za Aneks sedam Daytonskog sporazuma, koji propisuje da svi izbeglice treba da se vrate kućama, i u velikoj je meri pro-veden. Helsinški odbor proizvodio je profesionalne diplomat-ske dokumente, imali smo vrlo dobre veze sa uticajnim telima međunarodne zajednice, sa ambasadama, stvarno smo delovali kao neka mala grupa koja je radila u svim pravcima”, podsjeća Sonja Biserko.

Helsinški odbor objavio je više od 150 knjiga; objavljuje glasilo Helsinška povelja; izdaje godišnje izvještaje o stanju ljudskih prava u Srbiji, koje Latinka Perović naziva “jedinstvenim po-duhvatom” i “izvorom za društvenu istoriju Srbije u tranziciji”. Pokrenuo je, također, višegodišnji multidisciplinarni projekt znanstvenoga istraživanja povijesti Jugoslavije, u kojem sudjeluju stručnjaci iz svih novonastalih jugoslavenskih država.

Do danas je Sonja Biserko središnja figura Helsinškog odbo-ra.”Okupili smo vrlo važan krug ljudi. Dosta mojih kolega, kao diplomata Novak Pribićević ili stručnjaci za međunarodno pravo Milan Šahović i Ljubivoje Aćimović, radili su u prijašnjem siste-mu, bilo u diplomaciji, bilo u Institutu za međunarodne odnose, i svi su bili vrsni, međunarodno priznati stručnjaci. Mislim da je Helsinški odbor u tih prvih desetak godina jedini pružao uvid u to šta se dešava. Išli smo, rekla bih, dublje od aktivizma. Bilo mi je potrebno da razumem srpski nacionalizam, i šta se to uopšte dešava. Ne možete stvari da pratite samo na nivou impresija i emocija.”

Dubinsko razumijevanje nacionalizma koje njeguje Helsinški od-bor – to je ono, smatra gospođa Biserko, što nacionaliste naročito iritira. “Oni su smatrali da je to neki međunarodni centar iz koga ja difamiram Srbiju, i ne znam ni ja šta. Bilo im je neobično da tu radi jedna mala grupa ljudi, a da toliko proizvodimo. Zato su smatrali da tu nešto ‘ima iza’. Nikad nisam napisala ili rekla nešto što nisam mislila. Nema nikakvih skrivenih poruka, skrivenih značenja, skrivenih zaštitnika, a oni su uvek mislili da ima još nešto. To je njihova percepcija mene i odbora.”

Znanstvena djelatnost Helsinškog odbora Srbije nadograđena je, zahvaljujući radnim i organizacijskim sposobnostima Sonje

130

Biserko, na temeljnu djelatnost organizacije - neposrednu zaštitu ljudskih prava i borbu protiv rata.

Sonja Biserko surađivala je s Tadeuszom Mazowieckim, bivšim poljskim disidentom i premijerom koji je 1991. imenovan po-sebnim izvjestiteljem UN-a za ljudska prava u bivšoj Jugoslaviji.

“Moj glavni cilj u to vreme bio je da što više ljudi obavestim šta se dešava. Mazowieckog sam srela u decembru 1992, i sarađivali smo sve do njegove ostavke. Pisala sam mu izveštaje. Bio je jedan od retkih koji su razumeli šta se dešava. Već je u prvom izveštaju rekao da je etničko čišćenje cilj, a ne posledica rata – a to je bila suštinska razlika. Bio je tu i Cherif Bassiouni, koji je osnovao prvu komisiju za ratne zločine, i čiji su nalazi bili osnova za pokretanje Haškog suda. Prema izveštaju te komisije, Srbi su odgovorni za oko devedeset posto ratnih zločina, a svi ostali za deset posto. To je užasno važan materijal. Uopšte, bilo je u međunarodnoj zajednici ljudi koji su stvarno razumeli i veliki napor uložili. Već 1993. u UN-u se u govorilo o ‘creeping genocide’, puzećem geno-cidu, u Bosni. Opsada Sarajeva i Srebrenica totalno su moralno diskreditovali međunarodnu zajednicu. Mazowiecki je podneo ostavku, jer je upozoravao, ali ga nisu slušali.”

Sonja je putovala, promatrala užase. “Sarajevo 1994: aerodrom, sve one kese peska, srušeno sve... U gradu nijednog stakla, mislim, toliko užasna scena, čovek ponese te slike...” Na Kosovoje krenula 1993. “S Albancima sam kontaktirala još prije rata, u Ženevi, u Londonu, bilo je peticija, družila sam se s nekim Albancima i u UN-u. Neku sam komunikaciju imala, ali ne dovoljnu da bih znala šta me čeka na Kosovu”.

A ondje, pustoš. “Putovali smo autobusom, celu noć. Celim putem trešte Cecine pesme. Dođemo na Kosovo, u Prištinu, niko ne radi, svi otpušteni s posla... Telefoni ne rade. Hotela nije bilo, samo taj poznati hotel ‘Grand’ u središtu grada, stecište i simbol tog zločina, tamo je odsedao Arkan... 1998. išli smo u Drenicu”. U toj općini, srpske snage počinile su 1998. i 1999. masovna ubojstva i ratne zločine nad Albancima. “Zaustave nas srpski policajci, kažu: ‘Pa i mi imamo ljudska prava.’ Neverovatno”. Gospođa Biserko osmjehuje se u nevjerici, premda razgovaramo dvadeset godina poslije tih događaja.

131

“I onda, ta slika posle intervencije: s jedne strane, pustoš, razlu-pana stakla, nigdje nijedne radnje, a s druge, ta ljudska energija, koja je odjednom eksplodirala. Albanci su neobičan narod: vrlo su zahvalni svakom tko nešto učini za njih. Vi to činite zato što smatrate da trebate da činite, ali oni su, nekako... Organizovali smo konferenciju u Grand hotelu, 2003. ili 2004. godine, doveli iz Beograda antiratne političare i aktiviste: Čedu Jovanovića, bila je i Latinka Perović, puno ljudi. Došao je i Hashim Thaci, mnogi njihovi predstavnici... Nismo uopšte znali da se to prenosi direk-tno na televiziji, i stalno ponavlja. I uveče, kad smo izašli u grad, svi su nas zaustavljali. Ta zahvalnost što smo govorili to što smo govorili... Kako da kažem, kad razmišljam o Kosovu i Albancima

- koliko su oni zapravo bili usamljeni. I koliko je svaka podrška, moralna ili bilo kakva, značila za njih.”

Zanimljivi su dojmovi gospođe Biserko o Albancima. “Naravno, uvek se ponavlja ista predrasuda: mafija, ovo, ono... Ali, imaju neko poštenje, neku jedinstvenu energiju... Rekla bih da je to najdinamičnija nacija na Balkanu. Kad pređete kosovsku granicu, uđete u nešto što je apsolutno disonantno s onim što ste napustili. Ljudi u Srbiji uopšte ne shvataju fizičku transformaciju koja se na Kosovu desila. Njima su, recimo, Srbi u povlačenju spalili nekih sto hiljada kuća: sve su to sami obnovili. Kosovo je jedno ogromno gradilište. Naravno, ima tu arhitektonskog haosa, i naravno da treba vremena da se Kosovo ustroji kao društvo i država, ali njima institucije grade stranci, a oni se masovno školuju, i čini mi se da veruju da je obrazovanje njihova emancipacija – a to će jednom morati dati rezultat, bez ozbira na sve probleme. Ne negiram probleme, ne umanjujem ih, ali naprosto vidim i tu drugu stranu.”Srpska zajednica na Kosovu, pak, “izgubila je elitu”. “Oni su in-strument Beograda. Beograd im ne da da se integrišu. Učestvuju u institucijama, ali njihovi predstavnici rade po instrukciji Beo-grada, i za vlastite interese. Tužno. Kad promatrate albanske i srpske delove Kosova, razlika je nebo i zemlja. Srpski su delovi zapušteni. Postoje i neke oaze saradnje: pravoslavni manastiri De-čani i Draganac, na primjer, gde su mlađi sveštenici, poput Save Janjića i Ilariona, koji prave letnje kampove za Albance i Srbe, i koji su protiv podele Kosova. Srpska pravoslavna crkva ima lošu ulogu u Crnoj Gori i u Makedoniji, ali ovde... Hrabra je i srpska političarka Rada Trajković. Sistematski denuncira ovu vlast, i uporna je da se sačuva srpska zajednica. Stvarno je vrlo hrabra.“

132

Nedovoljno je poznata uloga Sonje Biserko u povratku Srba u Hrvatsku. “Umešali smo se u državne strategije opstruiranja po-vratka: Hrvatska je opstruirala administrativno, Srbija je radila antihrvatsku kampanju. Ali mi smo angažovali Srbe iz Hrvatske, jer su poznavali zajednicu, i počeli da organizujemo povratak. Prvu grupu od oko pedeset ljudi vratili smo u Dalmaciju 1996. ili 1997. Delovali smo, recimo, kao hrvatski konzulat”, prisjeća se.

Vlada Srbije dopustila je aktivistima da obilaze izbjegličke kampo-ve s hrvatskim izbjeglicama. Registrirali su ljude koji su se željeli vratiti, prikupljali njihove dokumente, i odnosili ih u hrvatski konzulat u Beogradu na potvrdu. “Za prvih mesec dana skupili smo potpise trideset hiljada ljudi koji su hteli da se vrate. Onda smo sa Slavkom Goldsteinom napisali deklaraciju u kojoj smo tražili povratak svih.”

Potresne su priče srpskih izbjeglica. “Jednu porodicu iz Dvora na Uni iz njihove su kuće za vreme Oluje oterali Arkanovci, jer nisu hteli da odu. Malo se zna o tome da su Arkanovci bili svugde gdje je bilo otpora povlačenju. I hvatali su te izbeglice, slali ih na front. Policija ih je hvatala po Srbiji, po Vojvodini, u Zemunu, ulazila im u stanove... Mobilizirali su i Hrvate, hapsili ih. Pa bi mi išli u stanove Hrvata da ih štitimo. Pridružila nam se i američka amba-sada, videli su da to ide u haos. To je bilo užasno vreme, stvarno, ti ljudi po ulici, nikad nisu bili u Srbiji, kamoli u Beogradu... Iz-bezumljeni... Da vidite izbezumljena lica tih žena, tih ljudi... To je bilo, stvarno... Ne znam, ovako... Biblijski... I sad, kad gledam ove izbeglice, danas, 2019... Mi smo to sve već videli.”

Kao ni ostalim antiratnim aktivistima i istinskim protivnicima nacionalizma, famozni 5. oktobar – rušenje Miloševićevog reži-ma i promjena vlasti u Srbiji 2000. - Sonji Biserko nije donio ni osobno, ni profesionalno, ni ljudsko olakšanje. Štoviše: pukotine u antiratnom pokretu, koje su se devedesetih tek naslućivale, u dvijetisućitima produbit će se u otvoreni razdor.

Točka razlaza postalo je najosjetljivije pitanje: ratni zločini. “Toč-ka razlaza”, kažemo, jer to je naslov važne knjige koju je 2003. objavio Helsinški odbor Srbije. Riječ je o polemici vođenoj u proturežimskom tjedniku “Vreme” od 1. kolovoza do 21. studenog 2002, koja je počela zbog - izjave Sonje Biserko.

133

Evo te izjave, koju je u srpnju 2002. u Feral Tribuneu objavio Petar Luković, Feralov dopisnik iz Beograda. Sonja Biserko izre-kla ju je na jednom skupu o Hannah Arendt u Beogradu: “Želim da ukažem na dva problema s kojima se suočavamo skoro sva-kodnevno: jedan je uopštavanje i relativizacija zločina, i dru-gi je odnos prema Haškom tribunalu. Kako zločin postaje sve očigledniji i kako su dokazi sve dostupniji, srbijansko društvo, ili da budem preciznija, njegova elita, sve organizovanije čini napor da se zločin ne samo relativizuje već i deetnifikuje. Način na koji se ta nova Istina plasira – naročito preko tzv. nezavisnih medija, kao što su B92 ili ‘Vreme’ – jednako je totalitarna kao i nacionalizam koji je svojevremeno pokrenuo ratnu mašineriju. Totalitarni način mišljenja je, nažalost, u srbijanskom društvu sada glavna opstrukcija demokratizaciji društva, što se najbolje vidi kroz interpretaciju bliske prošlosti. Sada se govori o građan-skom nacionalizmu, o kulturnom i nekulturnom nacionalizmu, a svaki pokušaj da se otvori pitanje ratnih zločina se tretira kao ‘revolucionarna pravda’. Zato se umesto suočavanja, zahteva ar-gumentovana javna refleksija koja treba da pokaže šta se u stvari desilo. Jer svaki zločin, kako kaže jedan član državne Komisije za istinu i pomirenje, ima ‘svoju prošlost i budućnost’. Postavlja se pitanje da li je i holokaust imao svoju prošlost kako bi se njime opravdalo šest miliona ubijenih Jevreja...”

Glavni urednik ‘Vremena’ Dragoljub Žarković odgovorio je u svom tjedniku 1. kolovoza 2002. tekstom “Dehelsinkizacija So-nje Biserko”. Nazvao ju je “poslednjim Mohikancem one škole mišljenja koja se zalagala za denacifikaciju svih preživelih Srba, gazeći, recimo, moje ljudsko pravo da budem nevin dok ne dokaže da sam kriv.”

“Helsinški odbor za ljudska prava, čak i u Srbiji, trebalo bi da štiti moja ljudska prava, kao i vaša, poštovani čitaoci, a nikako da nas ovako đuture svrstava u zločince, kažnjavajući nevine i ometajući da u šumi nađemo drvo o koje je neko nekog obesio. Takav način mišljenja već je, ruku na srce, ogadio ljudima Helsinški odbor pa bi i centrala mogla da se zapita šta joj radi filijala...”, napisao je Žarković.

134

Uslijedila je duga polemika, u kojoj je pedeset autora objavilo 78 priloga. Godinu kasnije, 2003, svi su ti tekstovi objedinjeni u dra-gocjenoj knjizi “Tačka razlaza”, izdanju Helsinškog odbora Srbije.

“Vrlo brzo i vrlo jasno kristalizovale su se dve opcije, jedna koju je zastupao list ‘Vreme’, sa tezom da je izveštavanje lista objektivno a da zločine treba deetnifikovati jer je njihova etnifikacija isto što i ‘kolektivna krivica naroda’, i druga koju je zastupala opozicija, koja je smatrala da list relativizuje zločine jer se ne može ‘deetni-fikovati’ etničko čišćenje, što ne podrazumeva ‘kolektivnu krivicu naroda’ već moralnu odgovornost društva. (…) Reč je o dva me-đusobno isključujuća odnosa prema bliskoj prošlosti, konkretnije, prema počinjenim zločinima i značaju njihovog rasvetljavanja za sadašnjost i budućnost srpskog društva.“

Imala je ta polemika, međutim, još jednu, ne manje važnu odli-ku: napad na gospođu Biserko osobno, ali i kao na ženu, jednu od nekoliko hrabrih žena u Srbiji koje su se javno protivile ratu, šovinizmu i nasilju. “Novinarima Vremena niko nije rekao ‘marš iz Srbije’, ali Sonji jeste. (…) Omalovažavanje, ponižavanje i na-padi na nekoliko žena prelivaju se u ‘nezavisne’ medije i zvuče kao hajka protiv neprijatelja, ozbiljnost modi ruženja nekolikih

135

žena daje lavež iz medija koji su važili za nezavisne, angažovanje na utvrđivanju odgovornosti počinilaca zlodela izaziva povike ‘spalite veštice’. Nekoliko žena izloženo je stalnom ponižavanju i pretnjama, one su od oktobra 2000. još više stigmatizovane nego što su bile pre, izložene su najgorem vređanju, ponižavanju i otvorenim pretnjama u očuvanoj ćeliji režimskoga fašističkoga diskursa”, stoji u uvodu knjige “Tačka razlaza”.

I to je bilo točno. Napadnuta, međutim, ne uzbuđuje se dok pri-povijeda o tim događajima, koji su njezinu samotnost samo još produbili. “Zamislite: u Beogradu se drži skup o Hani Arent, a niko ne napravi nikakvu vezu s tim šta se u Srbiji dešava. Ja se stvarno iznerviram, i kažem ono što sam rekla, i onda je Pera Luković to stavio u Feral, i još sam ja rekla da je i ‘Vreme’ tome popustilo, i onda je počelo to ludilo, koje posle više s tim nije ima-lo veze, ali je očitovalo razlike unutar antiratnog pokreta. Kažu, zločin nema etnički background. Kako nema? Šta je to etničko čišćenje? Šta su svi ti zločini protiv Hrvata, muslimana...? E, tu je nastala rasprava. A poruka je, u stvari: svi su isto odgovorni. Na jednoj rečenici možete da izvedete celu tu konstrukciju i razliku u interpretaciji.”

Sonja Biserko nije odustala do danas. Uporno, dosljedno i ne-popustljivo ustraje u interpretaciji rata u bivšoj Jugoslaviji kao, prije svega, osmišljenoga i planiranog velikosprskog projekta koji je imao biti ostvaren ratnim zločinima etničkog čišćenja. Da to dokaže, nije oklijevala svjedočiti pred Međunarodnim sudom pravde, na suđenju u kojem je Hrvatska Srbiju tužila za genocid; svjedočila je u korist člana ratnog Predsjedništva BiH Ejupa Gani-ća, kada je uhićen u Londonu jer je Srbija za njim izdala tjeralicu zbog optužnice za ratne zločine; koristila je i koristi svaku priliku da javno govori što zna, a zna vrlo, vrlo mnogo. “I uvek kažu: ‘ustašica’”, gorko se nasmije.

Golemu cijenu platila je za to: neprestano javno žigosanje, koje traje godinama, ozbiljne prijetnje; prezir svjetine; medijske hajke; izolaciju; usamljenost. “Prosto, nekako, ignorišete to. Izgubite osećaj. Na provokacije ne odgovaram. Nisam nikad reagovala. Nikad. I mislim da ih to i jeste izluđivalo - što ne reagujem. Ni-sam nikad pokazala emociju za koju oni misle da je neophodna:

136

da kukate, da si žrtva, ne znam šta. Nikad to nisam. Govorim što mislim da treba da govorim. Nema stajanja. Direktna sam.”

Prisjetila se anegdote: sudjelovala je u televizijskoj emisiji s gene-ralom Vojske Srbije Božidarom Delićem. “I sad, on počne mene da napada. Dođe pauza, a ja mu kažem: ‘Ako budete nastavili da me napadate, reći ću da ste saradnik Haškog tribunala, i da zato nije podignuta optužnica protiv vas.’” A on probledeo... Jer to je bila istina”, smije se. “A kad se s njima u četiri oka sretnete, stal-no pokušavaju da vam podiđu, što je psihološki vrlo neprijatna situacija. Jer, vi stalno javno iznosite svoje mišljenje, a oni sad nešto petljaju, menjaju... Taj odnos je vrlo zanimljiv.”

“Nemam strahova. Valjda, kad pređete neku crtu, više ne obraćate pažnju. To se verovatno dešava svima u takvoj situaciji, pa se kasnije definiše kao hrabrost. Ne razmišljam o sebi na taj način. Ja sam prosto ušla u to, i onda me nosilo. A onda, ne možete da izađete: kad u nešto verujete, ili kad mislite da nešto treba da uradite, onda to gurate, bez obzira na posledice ili rizik.” A kako se nosi s krizama? “Hah. Vrlo privatno.”

Opet, pomišljalala je da ode. “Ali, zarobile bi me situacije, preu-zela bih nešto da radim. Provela sam godinu dana u Vašingtonu, a u Beogradu su jako očekivali da tamo i ostanem. Ali, nisam želela, pogotovo zbog onoga šta se dešavalo posle 2000. godine. Taj period, otprilike do 2010, nama u odboru bio je najintenzivniji. I šta bih radila u Americi? Znate, vrlo je teško da se odreknete nečeg u što ste investirali ogromnu energiju, znanje, emociju... A u Americi... Možda sam mogla da nađem neki posao, ali... Šta da radim u Americi?”

Postoje, međutim, i razlozi odgovornosti. “Recite mi: ‘ko će da uradi to, ako nećemo mi sami? Stalno očekujemo da neko izvana nešto uradi. Ali, zašto svi ti ljudi odlaze odavde, niko neće da napravi napor, da se pobuni...? Ne postoji odgovorno društvo, ili pojedinci, koji bi bili spremni da se žrtvuju, ili da ulože neku energiju. To ne znači da bi sami profitirali, ali, recimo, da stvore neke okolnosti, neke uslove za bolje društvo... Region je u tom pogledu baš zakazao - nije bio spreman da se založi sam za sebe. I dandanas je tako. Dobro, imate te male inicijative, komunalne pre svega, po tim manjim mestima, ali nedostaje prava politika.

137

To i jeste ono što su nacionalisti učinili: običnom svetu ogadili su politiku. Zato i jesu neophodni vođa i populizam, je li tako? Doveli su nas dotle da ne postojimo kao pojedinci koji osećaju odgovornost za vlastito društvo.”

Sonja je osjeća. “Uvek sam rekla sve što mislim, nikad nisam kalkulirala. Ali, nisam nikad upotrebljavala rogobatne reči, nikad s omalovažavanjem govorila o srpskom narodu, ili tako nešto. Lako se sklizne u to. Fokusirana sam na elite. Najviše vremena i energije potrošila sam na njih, manje na zločin kao takav. Jer, zanima me geneza.”

Uvijek iznova naglašava da je nacionalistička kulturna elita među najodgovornijima za duhovnu i civilizacijsku regresiju. “Dok sam bila još u Ženevi, sedamdesetih, pisci Brana Crnčević i Momo Kapor dolazili su u jugoslovenske klubove i tamo počinjali s tom pričom. U Beogradu, sve je počelo kao neko zezanje, po tim sla-vama i sedeljkama, kako se već živi u Beogradu. Reći ću vam šta je Arsenije Arsa Jovanović, umetnik koji već godinama živi i u Rovinju i u Beogradu, ispričao u jednom intervjuu u beogradskom dnevniku ‘Borba’ 1993: došao mu u Rovinju neki komšija, Hrvat, i kaže: ‘A ja sam mislio da ste se vi zezali.’ Cela ta elita, njen naj-bolji deo, je učestvovao u tome: akademija, udruženje književnika, pozorišta... Jako malo ljudi je bilo na drugoj strani. Zato je danas toliko teško iz Srbije izvući alternativu.”

A oni koji jesu bili na drugoj strani, proskribirani su, odbačeni, zaboravljeni. “Da znate samo kakav je odijum prema Radomiru Konstantinoviću! Pa Bogdan Bogdanović, na primer. Svaka kultu-ra bi bila ponosna da ima takve ljude. Ali ne: Bogdan Bogdanović celu svoju arhivu i sve što je imao preneo je u Beč. Po hodniku zgrade u kojoj je živeo u Beogradu pisali su mu: ‘ustaša’, i ne znam šta. On je jedan od prvih koji je upozorio na nacionalizam, pa je zbog toga izbačen iz akademije. Znači, postojali su ljudi koji su razumeli šta se dešava, ali su oni bili demonizirani.”

Ipak, Sonja Biserko uvjerena je da će se Srbija, kad-tad, “morati da vrati na te ljude.” “Ona mora negde da počne. Evo, toliko omalovažavanje prema Konstantinoviću, ali skupina ljudi sad ipak uspeva da objavljuje njegova sabrana dela. U tom smislu, moralno gledano, ta antinacionalistička manjina jeste važna za

138

budućnost. Pa vi ste mogli da vidite da su se nacionalisti, na pri-mer, na suđenju po tužbi BiH protiv Srbije za genocid, pozivali na ‘Žene u crnom’ i Beogradski krug kada su hteli da argumentiraju da Srbija nije ono šta je BiH htela da dokaže”.

Slično vrijedi i za antifašizam, i za Jugoslaviju. “Uopšte ne mogu da razumem kako je moguće da se odriču antifašizma. Ta je borba bila jedinstvena u Evropi, omogućila je da se narodi vrate u za-jednicu, na federalnoj osnovi, na osnovama slobode. Svi moralni postulati bili su ugrađeni u to. A i to današnje negiranje Jugosla-vije po svim mogućim osnovama: to je isto simplificirano. Čak i da je bila najgora, moraš napraviti objektivan uvid. Uostalom, Jugoslavija je bila bezbednosni okvir za sve njene narode, ali to današnji lokalni lideri ne shvataju. Sad smo svi jednostavan i lak plen raznih drugih interesa. Mislim da Zapad jako greši. Ne možeš ti da izbrišeš neko iskustvo: sedamdeset, sto godina. To iskustvo i formira i utiče, a drugo, ono je izraz mogućnosti i potencijala određenih društava. Nije to iskustvo nikakva aberacija.”

Biserko ističe uvid koji današnjem ‘common senseu’ zvuči blasfe-mično: “Čovek ne može da se otrgne utisku, kako je ta Jugoslavija u nekom periodu bila vrh ovog regiona, zlatno doba, po moderno-sti, po onom što se dešavalo na kulturnom planu, i uopšte, po in-terakciji, suradnji, komunikaciji. Bez nekog šireg okvira, svi smo mi mala društva koja ne uspevaju da iz sebe stvore alternativu.”

Srbiju navodi kao primjer. “Taj narativ o srpskoj žrtvi - to se sada nastavlja, i apsolutno učvršćuje. Negiranje i poricanje od-govornosti je sve snažnije. Rekla bih, proporcionalno dokazima i presudama Haškog suda, poricanje je time veće i dublje. K tome, Srbija danas još dobiva podršku Rusije koja preko Srbije opstruira Balkan na evropskom putu. Ne znam kako će se Srbija iz toga izvući, jer ona je sada u funkciji ruskog, a ne srpskog in-teresa, i misli da će međunarodni konktest da se menja u njenu korist. Nacionalistička kulturna elita je preživela sve ove godine i održava taj narativ. A današnja politika u Srbiji – pa ti su ljudi bili udarna pesnica Slobodana Miloševića. To je najniži politički nivo.”

“Bez prave dijagnoze nema pomoći”, uvjerena je Biserko. “Jugo-slovenska kriza može da posluži kao vrlo dobar primer. Jako je puno uloženo, puno međunarodnih mehanizama je artikulirano,

139

puno novca je ušlo u region, a gde smo danas? Vidimo da je ju-goslavenska kriza bila anticipacija ovoga što se danas događa u svetu. Pitanje identiteta postaje ključna stvar, i bojim se da je to otišlo suviše daleko. Ne može identitet biti jedini kriterij, ali je istina da ne može ni da se potceni. Na ovim našim prostorima, Bošnjaci su sad zauvek Bošnjaci, više nema dileme da li su Srbi, Hrvati ili Jugosloveni, a to važi i za Makedonce. Crnogorcima je Beograd pomogao da se vrate sebi, tako da je Beograd bio raza-rajuća snaga, a istovremeno i pomogao svim tim zajednicama da se do kraja definišu.”

Može li se iz toga definirati neka šira zajednica, neka suradnja? To je pitanje koje si postavlja Biserko. “Zavisi kakve su elite. U ovom momentu, bar u Srbiji, nema potencijala, ali u krajnjoj liniji, ne treba tu ne znam koliko mnogo ljudi. ali potrebni su ljudi s integritetom, koji zastupaju moralne vrednosti.” Uvjerena je da je “vraćanje vrednostima na kojima je Jugoslavija bila moguća jedini način da se rehabilitira ovaj region.” “Ovo područje nikad neće biti važno bez regionalne komponente. Nijedna od ovih ze-malja nije relevantna kao nekakav međunarodni akter: sami za sebe, svi su objekti. Ne radi se o tome da se napravi nova država, nego o regionalnoj saradnji, koja jeste glavni kriterij za Evropu.”

Da bi se mogla osmisliti konstruktivna budućnost – jer “svi pro-blemi iz raspada ostali su nerešeni” - valja razumjeti uzroke. Zato je odbor pokrenuo opsežan projekt jugoslavenske povijesti. “Doš-li smo na tu ideju radeći s mladim ljudima koji o Jugoslaviji ne znaju ništa, ali zainteresuju se kad ih malo uputite. Ako je pede-setak stručnjaka sudelovalo u projektu, to je relevantan broj za ovaj region, za dijalog, za razumevanje. Sad radimo osamdesete i devedesete godine, jako složen period. Eto, i to je neka investicija za budućnost.”

Razrađuje ideje. “Bio bi potreban projekat o tome kako je ko do-življavao jugoslovenstvo, i generacijski i geografski. Danas se to svelo na dvije krajnosti: unitarno-prosrpsko tumačenje, ili ono suprotno, koje je uvek protiv zato što se uvek osećalo podređe-no. Ali nisu svi ljudi bili podvedeni samo pod te dve odrednice. Mnogo je varijanti. Kad neko kaže da je Jugosloven, odmah kažu: ‘Ma kakva Jugoslavija.’ Ali, ne možeš ti nekome da zabraniš da

140

se oseća ovako ili onako, bez obzira da li to postoji ili ne postoji. Može čovek biti i u krivu, ali ima svoj osećaj. I ima pravo na njega.”

Rezignirana nije, ali jest zabrinuta. “Vidim, čitam: ceo svet je danas na opasnoj ivici. Ovo prestrojavanje i kreiranje novog po-retka, sa novim globalnim igračima, Kina... Zapad to jako teško podnosi. I naravno, kad imate toliko ljudi kao što su Trump, Jo-hnson, Erdogan... Čini mi se da postoji analogija: setim se kako je Milošević iskoristio situaciju. Nikad ne znate kad mogu haos da naprave. Ta politika identiteta i nacije, koja isključuje sve drugo, otišla je suviše daleko, do apsurda. Pa ne možeš više biti ništa drugo osim Srbin, Hrvat, ne znam ni ja šta... I to usred Evrope, koja ima te vrednosti, koje treba da budu moderne... A te evropske vrednosti... Sve proterane.”

141

Dekontaminacija na otvorenoj sceni

— Borka Pavićević

142

„Kao dete odveli su me da posetim muzej na mestu koncentra-cionog logora iz II svetskog rata. Posvetila sam život borbi da se logor nikada više ne desi.“ To je, u Berlinu 2013, rekla Borka Pavićević. No prije aktivizma bijaše pojava, “estetski markantna” pojava, reći će prijateljica Latinka Perović: prijatelji pamte Bor-kine jednostavne crne haljine s redovima dugmadi što se tamno sjaje; njezinu otmjenost što se otkrivala u detaljima,odmjerenu ali nedvosmislenu odjevnu samosvijest koja je uvijek odražavala vedri, široki i smjeli duh Borke Pavićević. Već na prvi pogled objedinjavala je raznolike osobine – blagost i odrješitost, empa-tiju i nepopustljivost, vedrinu i melankoliju, suosjećanje i ironiju, opuštenost i organizacijsku perfekciju - ujedinjujući ih u humanu, znatiželjnu i vedru, ali nipošto naivnu ili rastresenu osobnost. Bila je oličenje one vrste elegancije koju Pascal Bruckner definira kao

“najjači mogući doživljaj uz najmanji mogući trud”.

Borka Pavićević bila je jedna od najomiljenijih iz nevelike skupine ljudi koji su se devedesetih, javno, glasno i nedvosmisleno, su-protstavili srpskome, a onda i svakom drugom nacionalističkom i nasilnom razbijanju Jugoslavije. Omiljena, komunikativna i neumorno marljiva - “apsolutno čudesno stvorenje”, reći će u razgovoru za ovaj tekst pisac Bora Ćosić - ostavljala je dojam žene koja istodobno živi na više mjesta, te osnovala i postala drugim imenom Centra za kulturnu dekontaminaciju (CZKD), te svojevrsne antiinstitucionalne institucije anarhističkog imena koju je 1994. osnovala u Beogradu, i koja će s godinama prerasti u najpoznatiju južnoslavensku kuću otpora, znanu pod kolokvijal-nim imenom “kod Borke”. Umrla je 30. lipnja 2019. u 72. godini, da njezina smrt izazove val nepatvorenog i iskrenog žaljenja, i prouzroči prazninu koja nas jedina može podsjetiti ono što toliko često zaboravljamo: koliko, zapravo, vrijedi dobro ljudsko biće.

Borka Pavićević rođena je 1947. u Kotoru, od učiteljice Sonje Huri, podrijetlom Čehinje rođene u Splitu, i Vuka Pavićevića iz Danilovgrada u Crnoj Gori, uglednoga beogradskog profesora etike na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Te podatke objavila je povjesničarka Latinka Perović u portretu “Borka Pavićević – skica za biografiju“, objavljenom nakon smrti njezine prijateljice, u ljeto 2019, na internetskoj stranici Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji.

143

Borka Pavićević, očito, nije dvojila čemu će posvetiti život: 1971, s 23 godine, diplomirala je dramatrugiju na beogradskoj Aka-demiji za pozorište, film i televiziju, da sljedećih više od pola stoljeća provede spajajući, na inovativan, hrabar i produktivan način, kazalište s društvenom kritikom; od devedesetih naovamo naročito. Latinka Perović primijetit će da činjenica koja Borku Pavićević “čini jedinstvenom pojavom među protivnicima rata i svake vrste nasilja, ne samo u Srbiji”, jest to što “iz kulture proističe njen društveni angažman”. Takav izvor nepristajanja Borke Pavićević postaje još važniji kada se zna s koliko su žara i masovnosti baš kulturne elite sudjelovale, i sudjeluju, u stvaranju, širenju i učvršćivanju nacionalističke izolacije i netrpeljivosti na području bivše Jugoslavije.

Još na studiju, kao dvadesetogodišnje “devojče rebele” - tako će Borku Pavićević u nekrologu nakon smrti nazvati pisac Bora Ćosić – svim se srcem prepustila pobuni beogradskih studenata 1968. “Da li je to uopšte bila pobuna levih snaga, ili samo funda-mentalni revolt mladosti, kome krvno potrebne bile su promene, okolnosti, režima, života. Tako ni ta devojka koju sam u onaj mah sreo, nije bila načisto šta će, osim što je to htela odmah”, piše Bora Ćosić. “Borkino shvatanje slobode bilo je blisko doktrini anarhizma. Neograničena sloboda imanentna je njenom umet-ničkom porivu. (…) U mladosti, Borka Pavićević je branila pravo na pobunu. I učestvovala je u pobuni protiv sistema, konvenci-ja, dogmi. Nije to pravo poricala ni učestvujući veoma aktivno u obeležavanju 40-godišnjice studentske pobune 1968. godine (2008). Na okrugli sto povodom 50. godišnjice istog događaja (2018) došla je sa svojom ‘torbom’ punom artefakata o ‘68. Vadila je iz ‘torbe’ i publici pokazivala značke, proklamacije, zabranjene brojeve ‘Studenta’, legitimaciju za ulazak na ‘okupirani’ Filozofski fakultet... Prošlo je pola veka, napisano je mnogo knjiga – ali za Borku to nije bila istorija. Govorila je sa strašću, i na najbolji način ilustrovala autentičnu atmosferu studentske pobune.” O demon-stracijama 1968. govorit će, pola stoljeća kasnije, i sama Borka Pavićević, melankolično i duhovito istodobno. “Znala sam da vodim izgubljenu bitku... Kada god razmišljam o tim događajima, o šezdesetosmoj, često mislim kako se u mom životu zapravo uvek ponavlja ista scena”, rekla je 2013. u razgovoru s novinarkom Tamarom Nikčević za beogradski tjednik ‘Vreme’. “Krećem ka go-vornici, približavam se, i čujem kako masa viče: ‘Ua! ‘Provokator’”.

144

Da potom doda još i ovo: “S tim što se ‘provokator’ nadograđivao, pa sam u međuvremenu postajala i ‘izdajnik’ i ‘otpadnik’ i ‘žene-tina’ i ‘veštica’ i ‘komunjara’ i ‘Jugosloven’...”

Inspirirana lijevom kulturnom revolucijom šezdesetih – koja se iz perspektive prve četvrtine 21. stoljeća može činiti najprogresivni-jim duhovnim pokretom na Zapadu u posljednjih dvjesto godina

– Borka Pavićević će, još kao vrlo mlada, postati važnim dijelom beogradske kazališne scene, koja je tih godina, početkom sedam-destih, iz različitih - umjetničkih ali i političkih razloga - postajala zanimljivom i važnom umjetničkoj eliti iz cijeloga svijeta, i iz oba suprotstavljena politička tabora: kapitalističkog i komunističkog. Na trećoj godini studija, profesori Borke Pavićević predložili su je za studentskog predstavnika u žiriju “Beogradskog internacio-nalnog teatarskog festivala” BITEF. BITEF su 1967. osnovali Mira Trailović, utemeljiteljica beogradskog kazališta Atelje 212 i jedna od najuglednijih kazališnih osobnosti bivše Jugoslavije, te drama-turg Jovan Ćirilov, kojega smatraju jednim od najvažnijih srpskih teatrologa. Trailović i Ćirilov BITEF će pretvoriti u kazališni festi-val svjetskog ugleda, jednu od umjetničkih manifestacija koje su Beograd i Jugoslaviju sedamdesetih godina prošlog stoljeća činili ravnopravnim svjetskim metropolama kulture. “Na BITEF se nije dolazilo samo da biste igrali predstave: dolazilo se i zbog tog da bi se videlo može li ta zemlja sa svojim posebnim i drugačijim socijalizmom uspeti kao njihova nada. To naročito važi za Nemce posle 1968.”, objasnit će Borka Pavićević mogo godina kasnije, u spomenutom intervjuu tjedniku “Vreme” iz 2013. ”Hoću da kažem da je BITEF bio i veoma snažna politička scena u kojoj ste imali stalni susret različitih svetova. Sećam se, recimo, kada je Jurij Ljubimov stigao na BITEF... Ko sve iz Njujorka, Berlina ili Londona nije došao u Beograd da vidi Ljubimovljevu ‘Taganku’: od Fransiska Arabala preko Toma Stoparda do Margaret Krojden!” Godinu nakon što je, u dobi od 22 godine, postala članicom žirija BITEF-a – u kojemu će raditi do 1991 - mlada će dramaturginja, na poziv Mire Trailović, 1970. dobiti posao u Ateljeu 212, kazalištu u središtu Beograda koje je širilo moderne ideje, i u kojemu ju je, na mjestu dramaturga, dočekao Danilo Kiš. “Za Borku je Atelje 212 bio velika profesionalna i životna škola”, ocijenit će Latinka Perović. “Zbog novih pozorišnih tendencija, otvorenosti prema kulturama u svetu, zbog slobode traženja, eksperimentisanja,

145

rizika. Ali i zbog bifea Ateljea 212 u podne, gde je kroz anegdote i intrige, uz piće, otkrivala, između ostalog, i beogradsku čaršiju.”

U Ateljeu 212, koji je organizirao i održavao BITEF, Borka Pavi-ćević radit će do 1981, da potom osnuje kazalište karakterističnog imena “Nova osećajnost”, a paralelno radi i u mogim kazalištima Jugoslavije, u Zenici, Splitu, Skopju, Ljubljani, Subotici i Beogra-du. Polovinom osamdesetih, pridružit će se kazališnom projektu Ljubiše Ristića KPGT - “Kazalište, pozorište, gledališče, teatar” - koji je već imenom sugerirao svijest o onome što će se vrlo brzo nametnuti kao ključni problem jugoslavenske budućnosti. “To-kom tih godina rada učvrstila je svoj jugoslovenski identitet, ali i iluziju da je celo društvo na nivou velikih dostignuća u kulturi posle 1945. godine.”

U već spomenutom intervjuu s Tamarom Nikčević, Borka Pa-vićević zanimljivo je opisala svoje razumijevanje srodnosti šez-desetosmaške pobune s kazališnom otvorenošću sedamdesetih i osamdesetih – u nepomirljivoj suprotnosti s duhom naciona-lističkih devedesetih. Važnost 1968. godine Pavićević je vidjela u tome da je “pobuna jugoslavenskih studenata takođe bila deo internacionalnog, evropskog pokreta. Naime, kao što danas po-stoji veliki evropski dosluh sa desnicom i fašizmom – koji je, uzgred, uvek nacionalan i provincijalan – tako je u to vreme postojao dosluh u levim idejama, u antifašizmu koji je, naravno, uvek internacionalan. Ali, sve o čemu govorim nije došlo onako, iz rukava, nego ste, recimo, na tom istom BITEF-u prethodno imali i ‘Living teatar’ i ceo revolucionarni teatar Amerike; pre toga ste imali proteste protiv rata u Vijetnamu, pa jugoslovenski antifašizam, Jugoslovene u Španskom građanskom ratu... Sve je to bio deo istog sveta. Sa druge strane, osim ruševina u svakom pogledu, šta je stvorio nacionalni talas devedesetih? Pa, ništa!” Koliki je osobni i profesionalni šok za Borku Pavićević morala značiti provala plemenskog, antimodernog, antijugoslavenskog i nadasve nasilnog nacionalizma u Srbiji krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća – to možemo samo zamisliti.

147

Latinka Perović bila je prijateljica Borke Pavićević i česta gošća u Centru za kulturnu dekontaminaciju, pa je s poštovanjem i za-nimanjem pratila njezin život i rad. Perović ističe kako je obitelj važna u životu Borke Pavićević. Majka joj je bila učiteljica, Čehinja, a po Borkinoj vedrini može se pretpostaviti da je u obitelj unijela slobodarske češke duhovitosti. Njezin otac, ugledni filozof i sveu-čilišni profesor etike Vuko Pavićević, urednik kapitalnih prijevoda filozofije na srpski, višestruko je utjecao na kćer: sama će Borka kazati kako se vrlo rano s ocem učila dijalogu tako što je, već kao četrnaestogodišnjakinja, prekucavala njegove filozofske spise, a on bi je ispitivao što o njima misli. Taj, reći će Latinka Perović,

“vrlo human i odmeren čovek” učio je kćer i odmjerenosti: “Kad bi dolazile njegove kolege, Borka, koja je bila hrabra i obrazovana, ulazila je u razgovore”, ispričala je Latinka Perović u razgovoru za ovaj tekst. “On nikad to nije komentarisao, ali posle tih razgovora on bi joj rekao: ‘Pa, brzo sudiš o ljudima.’ Jer, oni su imali nekog gosta, kolegu, profesora iz Mađarske i onda je Borka, koja je bila borac za pravo na pobunu, rekla: ‘Pa, niste se oduprli Rusima!’ I kad je ovaj čovek otišao, otac je rekao: ‘Znaš, brzo sudiš, njegov sin je poginuo pod sovjetskim tenkovima u Budimpešti.’” Brat Borke Pavićević završio je matematiku i fiziku, a Latinka Perović navodi podatak da “zna Šekspira napamet”.

Perović će ipak kazati kako je Borkin suprug, beogradski odvjetnik i mirovni aktivist Nikola Barović, naročito važan u njezinu životu. Dugogodišnju vezu Borke Pavićević i Nikole Barovića jedna će poznavateljica opisati kao “ljubav koja podrazumeva poštovanje, međusobne slobode, uvažavanje integriteta druge osobe, a sve što je blisko, blisko je na bazi emocionalnih izbora i asocijativnih stavova.” U biografskome tekstu ovakve vrste, osobni odnos vri-jedan je spomena zato što je bliskost i uzajamna podrška Borke Pavićević i Nikole Barovića bila važna i za njihov društveni an-gažman, koji ih je oboje nerijetko dovodio i u situacije koje su, i za jednoga i za drugoga, bile i doslovno fizički opasne. Njih dvoje, ocijenit će Latinka Perović, “bili su posvećeni istim ciljevima”, i

“zaokružuju jedinstveno intelektualno i moralno stanovište koje je bitno za razumevanje i svih drugih njihovih odnosa”. “Znamo za ulogu koju su žene, kao supruge, igrale u životu mnogih stvaralaca. Mnogo manje, za ulogu muškaraca – supruga u životu poznatih žena. Ovo drugo je ređe – i teže”, zaključila je povjesničarka i prijateljica Borke Pavićević i Nikole Barovića.

148

Nikola Barović sin je Jovana Barovića, partizana, novinara i od-vjetnika koji je u komunizmu branio prvog disidenta jugoslaven-skog komunizma Milovana Đilasa, da kasnije pogine u nikad do kraja razjašnjenoj automobilskoj nesreći. “Ostala je uvek sumnja da je to bila neka osveta režima zbog tog njegovog zastupanja Đilasa”, reći će Latinka Perović u razgovoru za ovaj tekst. Ispre-pletenost javnog i privatnog u životu obitelji Barović, a potom i Borke Pavićević, opravdavaju i da se u ovome tekstu navede još jedan potresan detalj te obiteljske povijesti: “U saobraćajnoj nesreći u kojoj je poginuo Jovan Barović, Nikolin otac, povređe-na je bila i njegova majka Dušanka, koja je ostala nepokretna, i kasnije živela s Nikolom i Borkom. To mnogo govori o Borki: ona se brinula o njoj.”

Nikola Barović nastavio je profesionalni put svog oca, i postao ugledni beogradski odvjetnik. Zastupao je obitelj Ivana Stambo-lića, bivšeg predsjednika vlade socijalističke Srbije i političkog protivnika Slobodana Miloševića, koji je otet 25. kolovoza 2000. mjesec dana uoči predsjedničkih izbora u Srbiji, na kojima je po-stojala mogućnost da se kandidira kao Miloševićev protukandidat. Stambolićevo je tijelo pronađeno 28. ožujka 2003. na Fruškoj gori, a na suđenju ubojicama iz specijalne policije Srbije objavljeno je da je ubijen po nalogu Slobodana Miloševića.

Latinka Perović Nikolu Barovića opisuje kao kritičnog čovjeka “liberalnih shvatanja i fine nezlobive ironije”. “Prihvatao je dija-log”, ali “nije podlegao iluziji o brzim i lakim promenama”. “On je jedan obrazovan, veoma diskretan čovek koji je svoju neverovatno eksponiranu ženu, naročito od kad je stvoren CZKD, na jedan lep način podržavao, ja mislim, i korigovao. Mi smo se često sretali u tom dvorištu centra, posle raznih događaja. Vrlo mnogo smo razgovarali, nas dvoje smo malo liberalniji. Nikola bi uvek mi-slio da su društvu potrebne duge, teške promene, da ono ostaje, nažalost, bez subjekta sa odlaskom mladih. Vrlo mnogo sam sa njim razgovarala, i mislim da je između njih postojao jedan vrlo ravnopravan odnos. Kad smo Borka i ja putovale, otkrila sam jed-nu dimenziju tog njihovog porodičnog odnosa. Nikola se brinuo dokle smo mi stigle, kako putujemo, ona se povremeno javljala, dakle, stalno je bila ta njihova komunikacija. On se u njenoj javnoj eksponiranosti držao po strani, iako je radio vrlo rizične poslove. Kao branilac, kao advokat, ali i kao mirovni aktivista, antiratni

149

aktivista. Sve je on to radio, kako da vam kažem, nekako diskretno, bez velikog publiciteta”, pripovijeda Latinka Perović o odnosu Borke Pavićević i njezinog supruga. Također - ali nipošto manje važno - Perović naglašava da je Barović “retko pažljiv čovek.” “Ja uvek kažem, za mene jedan od tri najpristojnija muškarca koje ja poznajem u Beogradu. On nikad neće pustiti da vi kad ustanete da pođete i uzimate svoj kaput, a da on, ne znam gde da sedi, ne priđe da vam ga pridrži.”

Neduga karijera Borke Pavićević u Beogradskom dramskom po-zorištu (BDP) početkom devedesetih godina, okončana konačnim odlaskom ugledne dramaturginje iz institucionalnog kazališta u Srbiji, ilustrativna je za uvjete u kakvima poslije devedesete rade kritični inlektualci u Srbiji i na Balkanu: njima, naprosto, nema mjesta u državnim institucijama i privatnim sustavima pod kon-trolom vladajućih stranaka, pa mogu ili otići iz zemlje, ili pronaći način da stvore nezavisni prostor vlastite stvaralačke slobode. Borka Pavićević, kao i nekolicina drugih, učinila je ovo drugo.

Način kojim se nacionalisti u institucijama “rješavaju” ideološki nepoćudnih kolega često se i namjerno zaboravlja, pa je zato dra-gocjeno prisjećanje Borke Pavićević na njezin odlazak iz BDP-a,

150

koji je opisala u spomenutome intervjuu Tamari Nikčević. U BDP je Borka Pavićević stigla “početkom devedesetih”, kao umjetnička direktorica. “Čim sam stigla, u BDP-u je počeo štrajk. Štrajkovao je ceo kolektiv. I to uglavnom zato što nije prihvaćen repertoar koji sam bila predložila”. Predložila je, među ostalima, hrvatskog i slovenskog pisca Miroslava Krležu i Ivana Cankara. “Imali ste ra-zličite ‘patriotske elemente’ koji su se gnušali ideje jugoslovenske kulture, jugoslovenskih pisaca, repertara koji bi bio s tim u skladu. Posebno ih je iritirao Miroslav Krleža, koji je, po mom mišljenju, tih godina bio naročito aktuelan”. Pavićević naime misli da je Krleža “svima rekao ono što je trebalo da kaže”. Kako bilo, štrajk u BDP-u trajao je dalje, ali tada su primijenjene drukčije metode.

“Najpre su nam isekli telefone, a onda počeli da po oglasnoj tabli ostavljaju poruke na kojima je pisalo: ‘Izdajnici’. U to vreme su u pozorištu radili Azra Čengić, Enver Petrovci, Rozalia Levaj, Uliks Fehmiu, Haris Burina... Kada bih god pozvala Envera Petrovcija, govorili bi: ‘Hej, Šiptar, zove te direktorka!’” Stizala su uvredljiva i prijeteća pisma. Radi Šerbedžiji, na primjer: “Tužni Hrvatu, idi u Zagreb pa to što govoriš u Beogradu reci Tuđmanu. Decu ćemo ti...” Jedno pismo potpisalo je “dvesta patriota iz Čikaga”, koji su Borku Pavićević pitali “da li Srpkinja u beogradskom teatru sme da govori na taj način.” “Crvenim su bile podvučene reči: reper-toar, katarza... ‘Mi’, rekli su, ‘ne razumemo taj vaš jezik’.“ Nije trebalo dugo da simbolično nasilje preraste u doslovno. “Onda su krenula pisma, napad na Harisa Burinu. (…) Dok je Haris bio u pozorištu, nekoliko momaka je upalo u stan i njegovoj ženi stavilo pištolj u usta. ‘Ti si ta napolitanka’, rekli su. Tada sam prvi put čula taj grozni izraz: značio je da je – ‘mešana’”, ispričala je Borka Pavićević. Poslije tog napada, “Nikola Barović mi je rekao da odmah odem u MUP, u Odsek za terorizam, i da podnesem zahtev za nošenje oružja.” Na njezino pitanje zašto, suprug Borke Pavićević rekao je ovako: “Zato što će te tek tada ozbiljno shva-titi. Nećeš ga dobiti, ali će im biti jasno da ćeš se tući.” Otišla je i rekla: “Dobar dan. Ja sam Borka Pavićević, umetnički direktor Beogradskog dramskog pozorišta. Došla sam da mi date dozvolu za pištolj. Izgleda da su ozbiljno shvatili tu moju demonstraciju, pa su uznemiravanja uskoro prestala.” Borka Pavićević tadašnjoj se ministrici kulture Srbije Nadi Popović Perišić žalila na progon glumaca i ljudi druge nacionalnosti u BDP-u. “Uvek dižeš paniku. Neće biti da je sve baš tako kako opisuješ”, odgovorila joj je mini-strica kulture. Haris Burina uskoro je napustio Beograd. Nakon

151

što se Borka Pavićević 1993. vratila iz Pariza, gdje je sa skupinom aktivista iz ‘Beogradskog kruga’ razgovarala s francuskim dužno-snicima i zahtijevala da međunarodna zajednica zaustavi rat u BiH, ministar kulture Srbije Miodrag Đukić tu je skupinu nazvao

“nacionalističkom kloakom” i “pacovima iz pariske kanalizacije”. “Sledećeg dana sam bila pozvana na razgovor kod direktora Beo-gradskog dramskog Mite Ristića. Prethodno je popio dva viskija. ‘Moram nešto da ti kažem’, rekao mi je. ‘Mito, znam šta ćeš da mi kažeš’, rekla sam i otišla iz Beogradskog dramskog pozorišta.”

Putovanje Borke Pavićević u Pariz bilo je logičan dio njezina an-tiratnog angažmana, koji je trajao od časa kad su prijetnje počele. Naprosto nije moglo biti drugačije, nego da se dramaturginja koja je sudjelovala u modernizacijskim procesima jugoslaven-skog kazališta, žena suvremena, emancipirana, kozmopolitkinja, ljevičarka i demokratska Jugoslavenka, suprotstavi nasilnome čaršijskom nacionalizmu kojega pokreće mržnja, bezumlje i vo-lja za razaranjem. Učinila je to javno i hrabro, činila što je mo-gla. U razgovoru za ovaj tekst, književnik Filip David prisjetio se Borke Pavićević iz tog razdoblja. “Poznavali smo se, jer je ona bila dramaturg, a ja urednik dramskog programa televizije. Sarađivali smo, viđali smo se, a Borka je i jedna od prvih pro-govorila protiv rata, još i prije ‘Beogradskog kruga’, u Centru za antiratnu akciju, koji su osnovali Stojan Cerović i Vesna Pešić.

152

Bila je tamo sa svojim suprugom Nikolom Barovićem. Bila je jedan od motora tog protesta, otpora”. Osim toga, svjedoči Da-vid - također suosnivač ‘Beogradskog kruga’ - “bila je jedna od najdragocjenijih članova osnivačkog odbora Beogradskog kru-ga”, zajedno s Radomirom Konstantinovićem, Davidom, bivšim diplomatom Ivanom Vejvodom, piscem Mirkom Kovačem... Uz nju, uvijek je bio i Nikola Barović. On će, na jednome od javnih skupova Beogradskog kruga, još polovinom 1992. godine jasno reći da Miloševićev režim ne može biti pobijeđen bez sile. Prisjetio se izjave svojeg kolege odvjetnika i mirovnog aktivista Srđe Popo-vića, koji je u svibnju 1991, još prije početka rata, na konferenciji za novinare u Beogradu izjavio “da se ovo sa čim smo se suočili može samo silom srušiti.” “Složio sam se s Popovićem”, kazao je Barović. “Iz iskustva sa političkih suđenja znali smo sa čim se suočili i da se to ne da obuzdati razlozima pravičnosti, morala, prava ili razuma, već samo silom.”

“Oni će, dakle, morati da budu pobeđeni silom”, kazao je Nikola Barović. “Ali, tada nisam slutio da će taj rat, kako se kaže, biti prljav. Da će njihova razaranja i njihov otpor svakom životu biti toliki da sve unište. Svi pričaju o gradovima koji su razrušeni. Prošlog avgusta još uvek se moglo ići autobusom od Beograda do Zagreba, bio sam u Posavini, u Sisku, Petrinji, gradovi su bili čitavi. O selima se nije govorilo, ona su bila spaljena, a ulice su se prepoznavale po najmanjoj gomili cigli. Ličilo je to na slike iz Nagasakija. Kada sam se susreo s tim ruševinama, kada sam video mehanizme vlasti i sa jedne i sa druge strane, shvatio sam da su njihove ambicije mnogo veće nego samo pobediti i zavladati.” Te su ambicije, nastavio je, “da ‘popravljaju’ istoriju unazad, da po-prave svet unazad. To je, pre neko veče, ponovo, jasno obelodanio i ministar za informacije Baranje, zapadne Slavonije... Jasno je rekao: ‘Pa naravno da ćemo raseliti sve te koji imaju žene Hrvatice, ili muževe Hrvate, nećemo valjda zbog nekoliko hiljada mešanih dovesti u pitanje sve ostale nacionalno čiste.”

I Borka Pavićević govorila je na javnim tribinama Beogradskog kruga. “Ima li za vas ikakve veze između Arkanove fotografije na naslovnoj strani NIN-a – on drži lavića, iza njega stoje ‘njegovi’ sa kukuljicama preko glave – i događaja u Bijeljini?”, pitala je, s dubokim razumijevanjem. “Došli su u mantilima, stajali su pred skušitnom kada je narod srpski došao sa Kosova. Već su posezali

153

ispod mantila. Danas vidimo jasno da su tamo bili ‘hekleri’, Setite se tih muškaraca koji su posezali za džepovima i podlakticama pridržavali pantalone, setite se kako sa dva prsta drže čašu: oni to čine tako zato što su im ruke krvave. Sećate li se kako je tadašnji predsednik vlade Zelenović, za vreme martovskih demonstraci-ja, izmislio neko selo u Hrvatskoj u kome su Srbi ugroženi, a to mesto posle niko nije mogao da pronađe na karti? Sećate li se tog podatka koji je trebalo da smiri ‘pobunjene’, učvrsti vlast, to jest homogenizira ljude na nacionalnoj osnovi u Beogradu?” Borka Pavićević je zaključila: “A ako bi se svi ti simbolični prizori mogli nazvati nekim našim arhetipskim osećanjem, sumom našeg užasa, onda je to sigurno fašizam.”

Spomenuti boravak Borke Pavićević u Parizu, koji je opisala u citiranom intervjuu Tamari Nikčević, također ilustrira atmosfe-ru vremena. “Kao deo Beogradskog kruga, Bogdan Bogdanović, Mirjana Miočinović, Goran Marković, Željko Vuković, Nikola Barović i ja smo 1993. putovali u Pariz, gde smo govorili u knjižari Fnak. Domaćini su bili Predrag Matvejević i Bernar Anri Levi. U publici su sedeli neki silni ljudi, dijaspora... Mirjana Miočinović je u jednom momentu rekla kako je u Beogradu na vlasti fašistički režim. Nastao je lom!”, ispričala je Borka Pavićević. “‘Vi niste Srpkinja!’, vikali su iz publike”, nastavila je. “‘Iz Gline’, kratko je rekla Mirjana Miočinović. Tokom kasnijeg sastanka sa Rolanom Dimom i Žakom Langom, u ime civilnog društva u Jugoslaviji – Civilni pokret otpora – zahtevali smo da se zaustavi rat u Bosni i Hercegovini i da se, kako bi se otklonile posledice etničkog či-šćenja, prizna multidržavljanstvo.” Govorili su i u Vijeću Europe u Strasbourgu, i susreli se s Catherine Lalumiere, tadašnjom glavnom tajnicom te organizacije. U Beogradu, međutim, “su se naprosto utrkivali ko će žešće da nas napadne”. Dopisnik ‘Politike’ optužio ih je da su u Parizu “bacili bombu”. Glumac Aleksandar Berček tražio je da budu proglašeni izdajnicima; napadali su ih na televiziji; u Beogradskom dramskom pozorištu, gdje će Borka Pavićević još koji dan ostati umjetničkom direktoricom, osvanuli su natpisi: ‘Izdajnici’...

Godinama nakon rata, 2013, Borka Pavićević konstatirat će – bez rezignacije, što samo rijetki mogu - da se nije mnogo promijenilo.

“Ista je to vrsta nacionalizma, ksenofobije, netolerancije, mržnje prema drugima, provincijalizacije, udruživanja, uzurpacije, or-

154

ganizovanog i neorganizovanog nasilja... To je, naprosto, ista atmosfera”, rekla je u intervjuu ‘Vremenu’. Prisjetila se nasilnog prekida predstave “Sveti Sava” u svibnju 1991. u Jugoslavenskom dramskom pozorištu. Bio je to jedan od prvih incidenata te vrste, kakvi će kasnije prerasti u običaj diljem bivše Jugoslavije: da na-silnici. pozivajući se najčešće na naciju, vjeru ili njima inspirirani javni moral, izgredom prekinu svaki javni događaj koji im se ne dopadne. “Dok sam te noći prilazila JDP-u u kome se, u okviru Sterijinog pozorja igrala ta predstava Zeničkog narodnog pozo-rišta, videla sam ogroman broj policijskih vozila – prefarbanih u ‘vojna’ – preko kojih su bila ispisana četiri ‘S’. Slova su izgledala kao razlomljeni noževi. Pored su stajali ljudi koji su nosili transpa-rente ispisane tim razlomljenim slovima. Bertolt Breht to naziva ‘malim uličnim prizorom’. Ušli smo u pozorište, seli; podigla se zavesa. ‘Marš napolje!’, ‘Ua!’, zaurlali. su. I to je scena iz Viskon-tijevog ‘Sumraka bogova’: tako fašizam kroz neotpor prolazi kao nož kroz sir. (…) Upravo onako kako su se te noći ponašali oni koji su prekinuli predstavu, tako su se ponašali i devedesetih, tako se ponašaju i danas. Svi! Danas imamo tog jednog i istog razmnoženog čoveka: isti jezik, ista mimika... Gledala sam na koji se način mobilišu, kako se taj nacionalni talas diže i sprema; kako ih lako obuzima ono ‘slatko osećanje nacije’”.

“Rat je, za Borku, uspostavio i svoju estetiku”, ocijenit će Latinka Perović u spomenutoj “Skici za biografiju”. Ratove devedesetih Pavićević je, među ostalim “videla kao sukob sa modernom civili-zacijom, čiji je simbol uništavanje gradova (Dubrovnik, Vukovar, Mostar, Sarajevo...) Nije bila jedina. Više srpskih intelektualaca, naročito posle bombardovanja Dubrovnika (…) videlo je u uništa-vanju gradova ne samo sukob sa civilizacijom, nego i ispadanje iz istorije. U knjizi ‘Grad kenotaf’ Bogdan Bogdanović je dešifrovao pojavu i upozoravao na njene posledice: ‘Nije mi jasna ta vojna doktrina koja nalaže da jedan od prvih ciljeva, možda i kao prvi

– bude rušenje gradova. Civilizovani svet će, ranije ili kasnije, s ravnodušnošću slegnuti ramenima na naša međusobna klanja. Šta bi drugo? Ali rušenje gradova neće nam nikad zaboraviti. Bi-ćemo – i to baš mi, srpska strana, bićemo upamćeni kao rušitelji gradova, novi Huni. Užas zapadnog čoveka je razumljiv. On već više stotina godina čak i etimološki ne radzvaja pojmove ‘grad’ i ‘civilizacija’. Besmisleno rušenje gradova on ne može, ne sme drugačije shvatiti do kao manifestno, siledžijsko suprotstavlja-

155

nje najvišim vrednostima civilizacije.” O rušenju gradova Borka Pavićević govorila je u citiranom govoru na tribini Beogradskog kruga. “Ovaj rat, pored svih svojih političkih, socioloških karak-teristika, ima svakako i svoje simboličko značenje, ono koje je nagovešteno u ratnoj propagandi, pripremi za rat. Grad mora biti uništen zato što se mora uništiti ljudskost, odnosno svaka mogućnost zajedničkog života.”

“Čuvši da u krugu Kliničkog centra Srbije postoji prazna mrtvač-nica, pomislila sam kako bi to mogao biti idealan prostor za nas.” Tako je Borka Pavićević, u povodu 20. obljetnice Centra za kultur-nu dekontaminaciju (CZKD), crnohumornom ali istinitom simbo-likom, opisala početke osnivanja njezine ustanove. “Mrtvačnica bi bila svojevrsni simbol našeg očajanja i nemoći da zaustavimo srpske snage koje tri i po godine tuku po Sarajevu, držeći ga pod nezapamćenom snajperskom i artiljerijskom opsadom. Neko je čak bio došao na ideju da kulturni centar ogradimo žicom, dok je Stojan Cerović predložio da ispred te zgrade postavimo ‘Spome-nik dezerteru’”, ispričala je u intervjuu Tamari Nikčević. Ovako Latinka Perović, u “Skici za biografiju”, kontekstualizira CZKD:

“Jedan broj (najmanji) učesnika sesija Beogradskog kruga, posle rata je napustio zemlju. Drugi su se angažovali u novostvorenim političkim partijama i u nevladinim organizacijama. Treći, možda najkritičniji i najskeptičniji prema iluziji o brzim promenama (evropeizacija, suočavanje sa neposrednom prošlošću, pomirenje) našli su mesto u Centru za kulturnu dekontaminaciju.” Ta ustano-va, koju je Borka Pavićević osnivala 1994, među najpoznatijima je od rijetkih institucija, medija i nevladinih organizacija koje su se javno i nedvosmisleno suprotstavljale ratu još dok je trajao, militarizmu, nacionalizmu i nasilju. Osim CZKD-a, među najvaž-nije u toj skupini pripadaju još helsinški odbori za ljudska prava u Srbiji i Hrvatskoj, u Srbiji Žene u crnom, Fond za humanitarno pravo i Komitet pravnika za ljudska prava, u Hrvatskoj Antiratna kampanja i Građanski odbor za ljudska prava, te tjednik Feral Tribune. “Od samog početka, Centar za kulturnu dekontaminaciju bio je krovna institucija, možda je tačnije reći, slobodna teritorija za nevladine organizacije, sve Druge (etnički, rasno, socijalno, kulturno, seksualno)”, sažet će Latinka Perović.

157

CZKD “nastao je iz Beogradskog kruga, ali i šireg antiratnog pokreta Beograda”, napisat će Tamara Nikčević u uvodu inter-vjua s Borkom Pavićević. Prema riječima njegove utemeljiteljice,

“osnovan je s jasnom idejom da, u tom opštem nacionalističkom metežu, oko sebe okupi one građane koji su se devedesetih go-dina prošloga veka protivili razbijanju Jugoslavije, ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, opsadi Sarajeva...” “Početak rada Centra za kulturnu dekontaminaciju pratile su ogromne teškoće”, podsjetit će Latinka Perović. “Trebalo je prebroditi ad-ministrativne i finansijske prepreke. Izdržati pretnje režima koji je nakon četiri izgubljena rata ulazio u agoniju. Ali i otpor dela društva koji je bio ‘kontaminiran’ velikosrpskim nacionalizmom. A zatim, okupiti ljude, zadobiti poverenje i održati se. Pokazati da se ‘dekontaminacija’ po metodu, radikalno razlikuje od ‘konta-minacije’. Za ovaj poduhvat visokog rizika Borka Pavićević je bila dobro pripremljena. (…) Bio je to iskorak iz monističke političke kulture, koja je u ime nacionalnog jedinstva terorisala pojedinca. Tu, u Beogradskom krugu, Borka Pavićević je, možda najbolje, shvatila nužnost dijaloga upravo među srpskim intelektualcima.”A što je ‘Beogradski krug’, kao jedno od izvorišta otpora te intelek-tualna kolijevka CZKD-a, u ono vrijeme značio, i kakve je rizike podrazumijevalo biti njegovim članom, opisuje rečenica beograd-skog sociologa Aljoše Mimice iz predgovora knjizi “Intelektualci i rat”, objavljene 1993. godine: “U doba kada je svako zalaganje za mir, nacionalnu trpeljivost i uspostavljanje građanske demokra-tije nailazilo samo na prezir, nipodaštavanje i otvorenu porugu, u vreme, naime, kada su čak i najopreznija sumnja u pogledu svrsishodnosti rata te razobličavanje državotvorne mitologije bili zdušno prokazivani kao veleizdajnički činovi otpadnika od Naci-onalne Ideje, tematski ciklus pod nazivom ‘Druga Srbija’ pružio je Beogradskom krugu priliku da se, na samim počecima svoga delovanja, omamljenoj domaćoj javnosti predstavi kao jedno od doista retkih udruženja (o političkim strankama, uz retke izu-zetke, da i ne govorimo!) čiji članovi načelno odbijaju da dadnu svoj doprinos uništavanju drugih i propasti sopstvenog naroda.”

“Mesto gde ljudi dolaze da se osećaju slobodno” - to je geslo CZKD-a. “Nastao u vreme ratnog i tranzicionog razaranja, Cen-tar je uspeo da se razvije u instituciju otpora. Otvoren je ‘Prvom dekontaminacijom’ 1. januara 1995. godine, u uverenju da se nacionalizam, ksenofobija i svakoliko nasilje mogu dovesti u pitanje onako kako su i razvijani – kulturom, umetnošću i jav-

158

nim govorom. Od tada, centar je institucija kritičkog mišljenja i afirmacije prava na pobunu, i to ne razdvajajući ljudska prava i pravdu, umetnost, kulturu i istinu”, piše u autorefleksivnoj bilješ-ci “O nama” na internetskoj stranici centra. I usprkos želji Borke Pavićević, nije otvoren u mrtvačnici: “Na kraju smo od Srpskog pokreta obnove – koji je tih godina bio vlast na opštini Savski venac – umesto mrtvačnice dobili ruševni ‘Muzej’ – ‘Paviljon Velj-ković’ – koji smo kasnije adaptirali i u kome CZKD i danas radi.”Paviljon Veljković nekada su Beograđani zvali ‘Museo’ – bio je to prvi privatni umjetnički muzej u gradu, osnovan 1931. Pisac Bora Ćosić, u nekrologu Borki Pavićević, nazvat će ga “kućom pristojnog nekadašnjeg građanstva“. Prostorno, CZKD je posve nesrazmjeran svojem civilizacijskom utjecaju: dvorana za 150 posjetitelja s dvije manje dvorane, kafićem i dvorištem. To dvo-rište, “kaldrmisano i sa centralnim dudom, je jedno od najlepših dvorišta Beograda u kome je uvek prijatno i nikada isuviše vruće, adekvatno je za prateća okupljanja programa ili letnje forme.”

Latinka Perović će dodati: “Od tog skoro štalskog dvorišta Borka je napravila jedan prostor, zasadila cveće, postavila klupe, sto-love...”

Početaka CZKD-a Borka Pavićević prisjetila se u intervjuu anti-nacionalističkom banjalučkom web magazinu Buka 2017. godine.

“Kad smo rekli koji je naziv centra, to je bilo zapanjenje. Mi smo to rekli da se svi zapanje. Ali danas reč ‘kontaminirano’ imate na svakom ćošku, kažu, nešto je bolesno, kontaminirano.” Nije krila odmjereno zadovoljstvo: “Sigurno je da su urađene značajne stvari, jer neke stvari ne bi bile urađene da centar nije postojao. Neki razgovori ne bi bili vođeni, neke predstave ne bi bile odigra-ne, neki ljudi ne bi nastali, ne bi otišli drugim putem. Na različite načine to vrši inspirativnu funkciju javnoga govora koje ljudima pomažu da i oni uspostave javni govor. Javno mesto u tom smislu motiviše da javnost postoji.“

160

“Malo ko je, kao Borka Pavićević, mogao polovinom devedesetih godina i zamisliti, a kamoli stvoriti instituciju poput Centra za kulturnu dekontaminaciju. Posle Dejtonskog sporazuma, Slo-bodan Milošević je i za međunarodnu zajednicu od ‘balkanskog kasapina’ postao ‘garant mira’. Koristeći taj privid, režim je poja-čao unutrašnju represiju: zakoni o univerzitetu, štampi, sve češća politička ubistva. U isto vreme, pripreman je rat na Kosovu koji je izazvao intervenciju Severnoatlanskog saveza. Time je sukob sa svetom doveden do iracionalnih granica”, kontekstualizirala je Latinka Perović. Usprkos tome, CZKD uspio je postati neka vrsta utočišta: “Za marginalizovane antifašiste, bivše komuni-ste, pa i antikomuniste. Za liberalne intelektualce iz cele bivše Jugoslavije i iz sveta. U centru je, sve vreme, zasedao Odbor za oslobađanje Ivana Stambolića. Okupljali su se kritički istoričari, arhitekti iz škole Bogdana Bogdanovića. Reditelji i glumci… Ivan Čolović je, u vreme Beogradskog sajma knjiga, u centru održavao Sajam ‘Biblioteke XX vek’… Održavane su izložbe, pozorišne predstave, predavanja, okrugli stolovi, komemoracije. Predstav-ljane su knjige mnogih autora. Često su učesnike štitili kordoni policije…” U intervjuu Tamari Nikčević, Borka Pavićević kazat će kako su u CZKD-u “tokom protekle dve decenije održavane pozorišne predstave, izložbe, tribine, protesti; organizovane su škole ljudskih vrednosti; ‘Ugroženost tela’, plesni teatar Sonje Vukićević; tranziciona pravda; zajednica sećanja; nove politike solidarnosti; ‘Rizik’; ‘Moderna, srpski nacionalni identitet u XX veku’; ‘Dosije Srbije’; ‘Imenovati to ratom’; ‘Svlačenje slobode’... Tokom svih tih godina, centar je bilo mesto otpora svakoj vrsti nasilja i netolerancije. I mesto – Otpora.” U razgovoru za ovaj tekst, Latinka Perović kazat će da CZKD vidi kao “sintezu svih sposobnosti Borke Pavićević, od pozorišnih do njene umetničke vokacije.” Pavićević, ocjenjuje povjesničar-ka, bila je donekle proturječna osoba: anarhoidnog shvaćanja slobode, što je “imanentno umetniku”, istodobno je “pokazala neverovatnu sposobnost organizacije”, i “za sobom ostavila jed-nu neverovatno strukturiranu instituciju. To je taj centar koji ja vidim kao Borkin projekt društva. On je spoj svih sposobnosti i talenata Borke, njene prirode, i mislim da je ona pokazala da je osoba sa strategijom u tom centru.”

161

Ta je strategija “paralelna predanost proučavanju tradicije i za-govaranja moderne.” Borka Pavićević gajila je “težnju da se vide sve te razlike u društvu, da se predstave u svom sadržaju i levica i desnica, da se to sve odvija u nekoj vrsti dijaloga, da se teži ka nekoj društveno ravnoteži.” Ostavština je to “koja je izraz nje-nog razumevanja potrebe ovog društva, u jednoj krizi, u jednom istorijskom propadanju i preko toga će, nekako, živeti ne samo to sećanje na nju, nego i ta vrsta njenog angažmana. Zato mislim da je važno da se pojave, pored ovih individualnih osvrta na njen život, na njen rad, i neke zaokružene celine.” Za svoj humani, an-tiratni, organizacijski i umjetnički angažman, Borka Pavićević za života je primila nekoliko nagrada, ali ne čudi da Latinka Perović smatra kako bi njoj najdraža nagrada bila – opsežna monografija o djelatnosti CZKD-a. Ne čudi također prijedlog Filipa Davida da se CZKD nazove imenom svoje utemeljiteljice. Jer, u antiratnim i protunacionalističkim krugovima u Beogradu snažan je osjećaj koji je formulirala teatrologinja Mirjana Miočinović, rekavši “da ne zna kako bi izgledao njen lični život u vreme ratova devede-setih godina”, da nije bilo CZKD-a. Latinka Perović taj je osjećaj u “skici za biografiju” Borke Pavićević izrazila ovako: “Slovenački reditelj Dušan Jovanović jednom mi je rekao: ‘Kadgod sam došao u centar, vi ste bili tu’. Ne sećam se da li sam mu nešto odgovorila. Možda sam samo slegla ramenima.”

A opet... “Koliko je to sve uspelo da dekontaminira, ja ne znam, i mislim da nije, ali bezrazložan čin je najvažniji čin koji ti možeš da uradiš u kulturi”, kazala je Borka Pavićević 2017. novinarki magazina ‘Buka’. Četiri godine ranije, Tamari Nikčević reći će kako se “malo toga” promijenilo. “Iako je posle 2000. infekcija koliko-toliko zaustavljena, nakon perioda remisije, shvatili smo da se bolest vratila: sistem je rekonstruisan, ali na donekle druga-čiji način.” I kaže još, da je u CZKD-u devedesetih na zidu stajao znameniti zapis njemačkog protestantskog svećenika Martina Niemöllera ‘Prvo su došli’:

162

“Prvo su došli po komuniste, a ja se nisam pobunio,jer nisam bio komunist.

Zatim su došli po Židove, a ja se nisam pobuniojer nisam bio Židov.Zatim su došli po sindikaliste,a ja se nisam pobuniojer nisam bio sindikalist.Zatim su došli po katolike, a ja se nisam pobuniojer sam bio protestant.Zatim su došli po mene,a do tada više nije bilo nikogada se pobuni.”

“Eto”, nastavila je Borka Pavićević, “ispade da smo je prerano skinuli”. Pa su je – i vratili. “Vratili! I to čim smo videli da u Srbiji desnica ponovo jača. Jer, mi te ljude poznajemo, pamtimo ih. I samo mi nemojte govoriti kako su se promenili; nisu! Isti su!”

“Borka Pavićević, naravno, nije se mirila sa politikom iz koje su proizišli ratni zločini”, naglašava Latinka Perović. “Ona je to uvek markirala u svojim tekstovima, a, što je bilo vrlo važno, od centra je učinila tribinu za otpor tome. I to je, kako da vam kažem, bilo vrlo značajno. Ja sam puno sarađivala sa Helsinškim odborom, tamo sam radila knjige za njih. Mislim da je to isto bilo važno, to ostaje na kraju krajeva kao slika o nekim pokušajima”, naglasit će još jednom Latinka Perović. “Ali ja sad kažem, Borku treba obja-sniti da bi se razumelo da je ovde bilo otpora, ali i da bi se obja-snilo zašto taj otpor ovde nije uspeo. To je ključna stvar. Dakle, mi smo se suočili sa jednom tendencijom koja ima dugo trajanje i koja mislim da ima svoj finale i danas jer mi iz toga ne možemo da iziđemo, očigledno. To je jedno dugoročno propadanje po mome mišljenju, nije samo neka kriza. To je jedno zatvaranje kruga - vi se vraćate na te zločine, vi imate tu rehabilitaciju, imate tog Šešelja u Skupštini, imate sve te zločince koji promovišu svoje knjige, posle izdržanih kazni. Imate ih kao predavače u Vojnoj akademiji, kao komandante parade za Dan pobede u Nišu. Dakle, to je ono što je onespokojavajuće.”

163

Za razliku od tolikih drugih, Borka Pavićević učinila je što je mogla da se to “dugoročno propadanje” objasni i zaustavi. CZKD živo je svjedočanstvo njezinog nastojanja, kao što su to i tri knji-ge njezinih tekstova: “Moda” iz 1994, “Postdejtonska moda” iz 1998, te “Glava u torbi”, opsežno izdanje njezinih kolumni iz beogradskog dnevnika ‘Danas’, objedinjenih 2017. na više od petsto stranica. Novinski tekstovi Borke Pavićević iznimno su bogata građa za istraživanje goleme širine tema kojima se bavila, od usko političkih – što je rjeđe – preko kronike kulturnog života u Srbiji i bivšoj Jugoslaviji, do “čitanja života” u najširem smislu. Borka Pavićević, naime, imala je rijetku sposobnost tumačenja svakodnevice, dešifriranja znakova koje bi mnogi drugi previdjeli. Utoliko je njezina riječ dragocjeno svjedočanstvo načina na koji je “dugoročno propadanje”, o kojemu Latinka Perović govori na političkoj i povijesnoj razini, uništilo svakodnevicu, taj jedini život koji ljudi uistinu osjećaju na vlastitoj koži.

“Majka Hrabrost druge Srbije” - tako je, potresen smrću Borke Pavićević, pisac Bora Ćosić nazvao svoju suborkinju i prijateljicu.

“Njen rad, prekinut prošle noći, ocrtao je sudbinu majke hrabrost naše žalosne sredine”, napisao je u nekrologu. “Čujem kako škripe taljige njene upornosti, da kroz blato i drač ove sredine istera svoj duhovni i moralni prtljag u neki bolji svet. Umrla nam je majka hrabrost jedne druge Srbije, koje je sve manje, sve manje…”

164

Puka dica Štefica i Neđo

— Štefica i Nedeljko Galić

165

“Svakakve smo prijetnje imali. Evo, radim ja u radnji, kad upadne mi jedan iz Vitine. Uđe jednom, upade, stavi pušku, i kaže: ‘Ajde, slikaćeš me odma, i to džaba! Dosta je bilo vas komunjara ovde.’ Ja kažem: ‘Neću. Mrš iz radnje!’ Ljuta ja ‘ko pašče kad mi ne’ko tako... Ma ne bi’ ga uslikala, da me sad... A on se frapir’o, govori: ‘Šta, bona...?’ A bio u radnji jedan iz Vrgorca, on se ovako pribio zidu. A ja se iskolač’la: ‘Jes’ izišo?!’ I on uze onu pušku, ja sam mis’la da će mene, al’ ja se derem: ‘Jesi li izišo!?’, on se frapira, uze onu pušku, i okrenu se na vrata, kaže meni: ‘Zafal’ bogu što si Fricina sestra. Ubio bi te.’ ‘Izlazi!!’, ja se derem. I ovaj, iz Vrgorca, kaže: ‘Bona Štefe, šta radiš?’ Pobježe on, ja zaključam radnju, ja gore u k’ću – a ‘vako se ruke tresu. Ja kad sam ljuta, ništa ne kontam, ali kasnije, ne mogu... Dolazi Neđo, kaže: ‘Što je zatvo-rena radnja?’ Ja govorim šta je bilo... ‘A što ga nisi usl’kala?’ ‘Ma ‘ko bi ga usl’ko?’ Kaže: ‘Bona, nemoj se igrat, usl’kaj ga.’ ‘Ma ne bi ga uslikala... Znaš šta.’ I tako, takvih scena bezbroj.” Prijetnji puškom više nema, ali Štefica Galić i danas, četvrt stoljeća ka-snije, izložena je mržnji, prijetnjama i uvredama. Razgovaramo u uredništvu njezinog web magazina tacno.net, u prostoru koji je vlastitim radom, s djecom i suradnicima, kupila i opremila, u Mostaru, na lijevoj obali Neretve, dijelu grada koji je napad HVO-a 9. svibnja 1993. nasilno odvojio od desne obale, pa su ih nazvali “istočni” - “bošnjački”, i “zapadni” - “hrvatski” Mostar. Da se suprotstave tome, tom strašnom nasilju da se podijele Mostarci i Hercegovci – kao i svom tom ludilu i nepravdi u Bosni i drugdje devedesetih – Štefica Galić i njen suprug Nedeljko posvetili su posljednja tri desetljeća života.

S koliko su se strasti upustili u to, s toliko su se strasti upoznali i zavoljeli. Nedeljko Galić bio je automehaničar iz Ljubuškog, je-dan od onih čiji talenti i znatiželja daleko nadrastu mogućnosti u vlastitoj sredini. Automobile, kažu, nikad nije popravljao, nikad se bavio tom svojom strukom, ali je zato, sedamdesetih i osam-desetih, vršnjacima u Ljubuškome, pa i gradiću samom, otvarao pogled u svijet onkraj male hercegovačke varošice, često rigidne, a vazda nepovjerljive i zatvorene. Potkraj osnovne škole pustio je kosu – fotografija svjedoči o jedva kojem centimetru poduže kosice – pa kada mu je učitelj zapovjedio da se ošiša, odbio je. Izbacilo ga iz škole, dospjelo i u novine, naslov “Frizura podijelila grad”... Nepopustljiv i samosvojan, Nedeljko Galić vjerojatno bi se bio sjajno uklopio u sredinu velikoga grada kakve slobodne

166

zemlje koja voli individualce; ovako, u Ljubuškome, odrastao je u čovjeka kojemu sukob s vlastitom sredinom – ta poznata tragična sudbina većih i vrednijih od vlastitog svijeta - kao da je bio suđena. I ta će ga sudbina, uistinu, svom silinom i zadesiti kada, zajedno sa svojom Šteficom, odbije zapjevati u lošem zboru nacionalističke mobilizacije.

Ljubav Štefice i Neđe – tako su ga zvali – pripovijest je o uza-jamnoj privrženosti i neposluhu svijetu. Upoznali su se 1981. na jednom rođendanu u Međugorju - Neđo je imao 32, Štefica 18. Sutradan došao je opet. “Rekao mi poslije, zaljubio se u moj osmijeh. Tada sam se još smijala, sada nemam razloga.” Tako Neđo stao dolaziti, pa fotografirao – jer imao je fotografsku rad-nju - Štefičinu matursku zabavu. Profesor ga htio otjerati, ali je Štefica rekla da je “njezin prijatelj”. Sutradan, donio tri albuma slika.“Žena u plavom...” Pa krenuo pred gimnaziju dvaput dnevno dolaziti. Dva mjeseca dolazio.

Štefičin momak, koji je radio u Sloveniji, dakako da je brzo do-znao: brbljava je čaršija.”I ja upoznam njih dvojicu. Na katu kuće mojih roditelja u Malom Ograđeniku, na pola puta od Čitluka do Ljubuškog, imali smo prostor s gramofonom, tu se skupljali... Tu sam ja njih upoznala. I sjednem ja pored Neđe, to je bio znak da sam izabrala. A Boro se ust’o, počeo plakat’, izišo vani, i onda, ta strašna situacija, dones’te vode, ovog-onog, on se tamo... Muka živa, i, ovaj, Neđo meni samo govori: ‘Štefice, uzmi ličnu, idemo.’ Jao, ku’ćemo, ništa ja ne pitam, samo uzimam ličnu kartu, sestra mi pošla plakat’: ‘Di ćeš?’, ništa, ja jednostavno, uzimam ličnu, i mi izlazimo. I ništa, samo smo se svratili kod mog brata, i rekli smo mu: ‘Odosmo mi’. On zin’o u mene: ‘Ku’ćeš, seki, šta je...’ Ni’ko ne zna ništa, njega ni’ko nikad nije vidio iz moje kuće... I onaj... Odemo mi u Dubrovnik.”

Tako je Štefica Galić otišla od kuće. “U selu, sutra, potop je to bio... Moja majka... Moji su tradicionalna katolička familija, majki partizani ubili oca, odrasla žigosana, nikad Neđu prihvatila nije. Tatina dva brata su također, jedan je nestao, drugi je... I tako, kad je to bilo, selo se skupilo, vrištanja bilo, svega, te govore: ‘Vaki je, ‘naki je...’ Ovo-ono... I tako, morali smo se vrat’t, ja došla u školu na sred časa... Šok! To mi je bilo strašno teško vrijeme, ja između čekića i nakovnja: s jedne strane, ‘vamo, u svijet gdje

167

me srce vuče, s druge strane, svi me optužuju, mama, tata nije ništa govorio, samo me je gled’o i nije ništa govorio, ali mama... I tako, vjenčanje je bilo u Ljubuškom, nik’o moj nije bio, došli su mi samo iz razreda nekoliko, i sestra i brat, koji su bili kao na sprovodu - samo su ovako stajali... Tata je doš’o za sedam dana, jer nije mog’o više izdržat, međutim, mama - tek nakon šest i po’ godina, jedva.”

Lijepa je bila ta ljubav, i privržena. “Živilo se normalno, radili smo puno, imali smo svoju fotografsku radnju, i knjižaru, i štam-pariju... Imali smo radnika pe’,šes’, imali smo sitoštampu, imali smo - nismo imali offset, imali smo “Amerikanku” mašinu...” Postigli su to od Neđine fotografske radnje, koju je otvorio 1973, i nazvao je “‘88”. Kasnije, devedesetih, pripovijedat će se da ju je tako nazvao po onih famoznih “88 ruža za Tita”, koje su se

168

kojekuda raznosile nakon što je maršal umro – a Neđo, vremenu uz dlaku, namjerno nije ispravljao tu netočnost. “Bilo njemu to i drago. Ali nije se radnja zvala po ružama za Tita, nego po broju ‘88’, radioamaterskoj šifri za ‘poljubac’, jer Neđo je bio strastve-ni radio amater. Kad su u ratu tvrdili da on to dojavljuje armiji, mor’o je skin’t antenu – plak’o k’o dijete...Poseban je bio, drzak, smatrali su ga arogantnim... Ali, on samo nije mog’o glupost slušat’”, sjeća se Štefica. A gluposti, brate, na-pretek: “Kaže funkcioner na partijskom sastanku: ‘Ovo je strogo povjerljivo’. A njemu Neđo: “Ma bolan Zijo, bilo prije tri dana u ‘Oslobođenju’...”

Štefičino putovanje u Pariz 1989. prometnulo se u crnu slutnju. “Na Monmartreu, neki lik čuo mene di govorim naški, i govori: ‘Šta vi dole čekate? Šta se čeka? Šta se ne kreće?’ Ja kažem: ‘Kakav rat, bolan?’ ‘O, samo čekam da zagužva, neće me niko...’” ”I onda je došla devedeseta. U Ljubuškom, koji je tradicionalno hrvatski, odma’ je počeo Tuđman dolaz’t, Šušak, odjednom neka emigracija se pojav’la, odjednom zastave na svakom koraku... Ali ono što je meni bilo najstrašnije, i što je Neđu ponukalo da kaže, je misa na Humcu: 13. 6. je Sveti Ante, i kad su oni postavili razglas, i pustili himnu hrvatsku nasred mise... Neđo je tad ust’o i reko: ‘Biće krvi.’ Odma’ je skonto. Ja nisam.”

Rat u Hrvatskoj osjetio se u kući Galića. “Mi imali rodbinu u Vukovaru, stalno smo bili... Ja sam njih zvala svaki dan dok se moglo, poslije nisam više ni mogla. Tetka i kćerka, sve udate za Srbe - to je bila agonija. Ali, i dalje je nestvarno. Međutim, kad je počelo kod nas, taj prvi rat sa Srbima... Bila su tri granatiranja i jedno bombardovanje, pala je ‘krmača’, pogin’o čovjek ili dva... Neđo je htio upal’t ‘stojadina’ da ranjene odveze u ‘hitnu’, nije se mog’o upal’t...” Bila je to prva od teških ratnih trauma.

“Ja sam tada bila u Arzenke, komšinice, pila kafu. I odjednom se to čulo, nije bilo sirene, čuješ, ono, zvuk, spušta se nešto. I mi, ja i Arzenka i Sena, uletile mi pod stepenište, nema podruma, nema ništa. A Neđo s djecom, s Dejanom i Bojanom, viče: ‘Štefice, upa-dajte neđe!” Arzenka, Sena i ja se držimo za ruke, oko nas plinske boce... Ja samo govorim: ‘Ne d’o bog...’ I tresemo se, i samo to se primiče, primiče taj zvuk, men’ je to, ne mogu zaboravit, tih sekundi nekol’ko... I ono, bum! Pade kuća do policije, druga od

169

nas. I pade, kuća se sruši, bilo je mrtvih, onda strka nastala, nama se sve ispod stepenica nabilo, ovo, kamenja, prašine, i tako... I Neđo izlijeće: ‘’Štefice, jeste li živi?’ Jesam, sve je dobro. I dok smo se mi izvukli, Arzenku polivala... Tada je to bilo prvo, ovaj... Bilo je još nekol’ko VBR-ova, pogin’la su neka djeca...”

Neđo Galić prihvatio je službu u Teritorijalnoj obrani, ali je de-monstrativno odbijao mobilizaciju u HVO. Kasnije će, ipak, pro-vesti neko vrijeme na prvoj crti bojišta, i toliko razbiti predrasude suboraca o sebi kao nekakvom “neprijatelju”, da su mu se, na povratku, i najnepovjerljiviji ispričavali. “U ‘Teritorijalnoj’ je do-bio nekakvu pušku i čuv’o je srpske zarobljenike. Nosio im cigare. Ali, kad je trebalo u HVO...”, Štefica se smije. “Sjećam se jednoga iz ‘posrane’ ul’ce - ima jedna ul’ca u Ljubuškom, mi je zovemo ‘posrana’ - donio mu poziv, kaže: ‘Nemoj, Neđo, tako bi boga...’ A Neđo napiše otraga: ‘Neću da ratujem’, ‘Neću u ovu vojsku’, i vrati. (smijeh) A kako će ovaj vrat’t sad taj poziv? Al’ Neđo nije htio.”

“Nakon što je organizovao popisivanje, a zatim, počev od mjeseca maja 1993., i razoružavanje Muslimana iz opštine Ljubuški, te nakon što je ograničio slobodu kretanja na području opštine muškarcima u dobi od 18 do 60 godina, HVO je odlučio da 14. i 15. avgusta 1993. izvrši hapšenje svih muškaraca, Muslima-na, u opštini”, nalaz je sudskog vijeća iz presude Haškog suda političkim i vojnim čelnicima Herceg-Bosne Jadranku Prliću, Slobodanu Praljku, Bruni Stojiću, Valentinu Ćoriću, Milivoju Pet-koviću i Berislavu Pušiću. “HVO je zatim organizovao oslobađanje tih muškaraca Muslimana zatočenih na raznim mjestima, pod uslovom da donesu garanciju da će napustiti teritoriju opštine u roku od dvadeset četiri sata, s cijelom svojom porodicom, i da će preko Hrvatske otići u treće zemlje, na primjer u Njemačku ili Norvešku. Većina tih Muslimana zaista je napustila BiH. Nakon toga, Hrvati iz Travnika, Kaknja, Vareša i Konjica, ali i pripad-nici Vojne policije, uselili su se – barem privremeno – u kuće u vlasništvu Muslimana iz opštine Ljubuški.” Te suhe kontatacije tek posve uopćeno, i uvelike apstraktno, opisuju dramu u kojoj su Štefica i Nedeljko Galić, tog proljeća i ljeta 1993, spašavali vlastite sugrađane.

171

Nihad Mesihović bio je Neđih prijatelj iz tinejdžerskih dana. Nje-govu suprugu Aidu 9. svibnja 1993. otjerao je HVO u Mostaru s desne na lijevu obalu Neretve. Dva mjeseca Nihad nije znao gdje mu je supruga. I dva brata su joj ubili; ni danas ne zna što se točno dogodilo. A onda, u kolovozu 1993, došao je naoružani vojnik HVO-a u njihov stan u Ljubuškom. “Došao momak, fin, znali smo ga – Aida mu profesorica bila, učila ga...”, pripovijeda Niho za ovaj tekst. “‘Može li’, kaže, ‘ Niho otić’ do SUP-a tamo, treba se prijavljivati, popis.’ I, pošto znaš da je besmisleno išta tu uraditi, odeš tamo... Šta da radim? U protivnom, možeš bit’ ubijen, familija stradat...”

Fahrudin Konjhodžić do rata je poznati ljubušački dopisnik bo-sanskohercegovačkih novina iz Hercegovine, kojemu je Nedeljko Galić jedno vrijeme bio fotoreporter. Kad je vojnik došao po Niha-da, on je bio krenuo na česmu po vodu, jer već tjedni,a nije bilo vode. “I dođem do jednoga komšije, ka’e: ‘Đe ćeš?’ Reko: ‘Idem na vodu.’ Kaže: ‘Nemoj.’ Što? Ka’e: ‘Dole se okupljaju ljudi.’ Šta ćemo mi sad? I dođem kući, i ne znam šta da radim. Jednostavno, ne znam. I odem kod komšije, A’meta Konjevića, pitam njega, šta ćemo, ka’e on: ‘Men’ niko nije dolje.’ ‘Nije ni meni.’ Ali, ka’e, svi odoše tamo... I ja s Ahmetom razgovaram, on kaže meni: ‘Bolje je da i mi odemo, jer ako ne odemo, može neki idiot doć’ pijan po nas, i da stradamo i mi, i familija. A ovako ćemo ih zaštitit’.’ Tako sam ot’šo tamo, i kao i on se prijavio. I, kad su nas popisali, počeli kupiti, da idemo u kamione. Ja nisam uopšte bio svjestan da idem u logor, dok nisam doš’o tamo. Na Heliodrom.”

“Ta scena, odlaska tih kamiona, za mene je... Na jednu stranu čitav moj život, na drugu život poslije toga”, reći će Štefica Galić. Prethodnih dana, psihoza je bila obuzela grad. “Više puta dojav-ljivali, bi’će kupljenje, ja bi trčala u Mace” - Štefičina sestra Maca udata za muslimana, Omera - “u Muje, ovde-onde, da upozorim... Na koncu, veče prije, opet dojava, ja u Mace, a ona kaže: ‘Ajde, bogati, nemoj mi više dolaz’t s tim.’ Ja govorim: ‘Nek’ se krije Omer, nešto svi govore...’ A Maca: ‘Ajde više, sto puta, bona...’”

Dan kasnije, nedjelja, 15. kolovoza 1993. “Večer prije Maca me otepala da više ne dolazim. I zvoni, zvoni, zvoni neko. Ja onako, sva bunovna, otvaram, kad Zlata Šupikina: ‘Moja Štefe, odvedo-še...’ ‘Šta??’ Ja napad dobila, počela vrištat’, ja sinoć išla, svakom

172

govor’la, jeb’ga, niko više ne viruje, jer sam išla puno puta... I ja silazim stepenicama, dole stotine i stotine ljudi... Jer naša kuća druga od policije. A u policiji je bio zatvor, i u policiji se sve to dešavalo: skupljani ljudi, i tako dalje. I ja sišla dole, to mnoštvo ljudi, samo dolaze, dolaze, men’ turaju u ruke papire, telefone, zovi ovog, zovi onog... Ja samo plačem. Kad ide Ahmet, hodža, iz Gradske, sela muslimanskog pored Ljubuškog... Hodža ide prvi, iza njega sav narod njegov, pješke. To je bila strava.”

“Utovar’lo ljude na kamione, mi smo gledale, ja i sestra, i nekol’ko još žena, ljudi na kamionima, oči iskolačene i gledaju, ništa ne znaš... A vojnici okolo, nisu to bili Ljubušaci, ne znam nikog... Viču: “Mrš’ odatle, mrš’ odatle!”. Ja nisam htjela, ne možemo mi da se pomaknemo, kol’ko je to prizor strašan... Pade mi napamet ona o janjičarima što smo učili, kako su odvodili one, djecu... I to, ja ne mogu, Maca, sestra mi, vrišti – muž joj musliman - ja vrištim, a oni pucaju u zrak: ‘Mrš! Mrš!’ Neka djevojčica trčala za kamio-nom: ‘Dedo! Dedo!’ I oca zove...” Odvezli su ih na Veliku Gospu.

Kada je i posljednji kamio otišao – presuda Haškog suda precizira kako je HVO toga dana uhapsio 297 muslimana i prebacio ih na Heliodrom, a dan ranije još tristo zatvorenika iz zatvora u Lju-buškom – Nedeljko Galić otišao je u stožer HVO-a u Ljubuškom, da prosvjeduje, da traži neka puste njihove komšije. Štefica je zvala gvardijana samostana na Humcu pored Ljubuškoga. “‘Oš’ i ti s njima?”, dočekao je vojnik Galića u stožeru. I svećenik je, po svemu sudeći, otišao u stožer: fratri s Humca protivili su se progonu muslimana. Svećeniku su odbrusili: “Tvoje je da moliš, naše da ratujemo.” Ništa se nije dalo učiniti.

Ili, ipak jest. “Dokazi pokazuju da je sredinom avgusta 1993. – u vezi s tim Vijeće ne raspolaže tačnim datumom – Jure Herceg, dozapovjednik Zatvora u Ljubuškom od jula 1993. dobio zapo-vijed Valentina Ćorića na osnovu koje su sve osobe u posjedu garantnog pisma trebale biti oslobođene i u najkraćem roku sa svojim porodicama napustiti područje opštine Ljubuški. Ta pisma trebalo je da sadrže garanciju treće zemlje da će prihva-titi zatočenika i njegovu porodicu. Na osnovu zapovijedi Petra Majića, načelnika SIS-a, Muslimani iz opštine Ljubuški zatočeni u zatočeničkim centrima HVO-a imali su 24 sata da sa svojim

173

porodicama napuste područje opštine”, stoji u presudi Haškog suda šestorici čelnika Herceg-Bosne.

Haški sud posjeduje “brojne izvještaje HVO-a u kojima se govori o postupku ‘oslobađanja’ Muslimana iz opštine Ljubuški zatočenih u zatočeničkim centrima HVO-a, pod uslovom da odu u neku treću zemlju. Tako je 18. avgusta 1993. oslobođeno 78 Muslimana iz opštine Ljubuški zatočenih na Heliodromu, koji su posjedovali garantna pisma, i istog dana su oni sa svojim porodicama morali da napuste teritoriju opštine. Šezdeset Muslimana iz opštine Ljubuški zatočenih na Heliodromu, koji su posjedovali garantna pisma, 21. i 22. avgusta 1993. premješteno je u Zatvor u Ljubuš-kom i oslobođeno da bi potom sa svojim porodicama napustili teritoriju opštine”.

“I onda dolazi Neđo, i ta, još neka ekipa. Tada je bilo jada i kuka-vice, neki stari, bolesni, vamo-tamo, koji svi trebaju obezbijediti nekakve dokumente”, pripovijeda Nihad Mesihović, i sam jedan od zatočenih na Heliodromu. “Onda se tu kopirale te neke potvrde, Neđo i oni su napravili akciju, pa su obišli sve te starije i bolesne, koji nisu mogli doć’ da se slikaju, neki dokumenat da dobiju. To je ta pomoć u nevolji koju su radili Neđo i Štefica najviše: znam ja te ljude, znam da je to za njih normalno. Od njih je to bilo sasvim za očekivati.”

174

“Munta Hrle, iz Stoca žena, koja je bila u Stutgartu, prva poslala garantno pismo nekome. Na to pismo, izađe čovjek iz logora. I onda je ona počela slati ta garantna pisma, neko krivotvori, neko ovako... I, stadoše ljudi izlaz’t”, pripovijeda Štefica. Najviše garan-tnih pisama izdala je – nerijetko krivotvorila - “mudžahedinska ambasada”, kako su zvali fotografsku radnju Nedeljka i Štefice Galić.

“Svašta smo rad’li, samo da ljudi izađu. Munta Hrle slala faksom potvrde iz Stuttgarta, bilo tu krivotvorenja, svega: to su bile role papira po tries’ metara, elektrostatički papir koji bi se izbris’o na toplini za nekol’ko dana...” Štefica se smije. “Munta bi slala, ja bi uj’tro došla u radnju, ono, hrpa. I onda bi ja rezala, čitala imena, a žene već čekaju, po četristo žena u jednom trenu je bilo ispred radnje. Naiš’o jedan iz Čitluka, pljuni mene, i kaže: ‘Sram te bilo, mudžahedinska ambasada!’ Ja: ‘Mrš’ mi!’” Neđo i Štefica Galić javno su tiskali potvrde da ljude puste iz logora. Na kući im ista-knuta zastava Armije BiH; u radnji, na zidu, Titova slika. “Dašta, uvijek je bila! To se podrazumijeva”, smije se Štefica: “Doš’o jednom jedan, kaže: ‘Dođ’o da vidim koja to budala u Ljubuškom drži zastavu Armije BiH na kući.”

U zatvoru, preko puta Galića kuće, bilo je policajaca spremnih da pomognu. “Oni bi noću zatvorenike dovodili da ih ja uslikam, i onda im zovem nekog u inozemstvo, da pošalje potvrdu... Momak jedan, sjećam se, kaže: ‘Zovi mi neku curu’, i ja sam nju zvala, i onda je ona sutra, ili za dva dana, poslala pismo. Ili bi nam žene dolaz’le, pitale, mogu li u nas... Bilo neprijatno drugima.”

Postoji službena “Obavijest o protjerivanju državljana Republike Bosne i Hercegovine sa područja opštine Ljubuški”, koju je 29. kolovoza 1993. izdala Direkcija Republike Bosne i Hercegovine za raseljena lica i izbjeglice. Dokument je bio jedan od dokaza pred Haškim sudom. “Kao što smo vas izvijestili (obavijest od 28. 8. 1993. god) o protjerivanju državljana Republike Bosne i Hercegovine sa područja opštine Ljubuški, po istom su scenariju i danas pristigla, u Zagreb, 133 protjerana građanina”, stoji u tom dopisu. “Uz već date i opisane podatke, saznali smo, u kontaktu sa protjeranim licima, da su Nedjo Galić, fotograf, Grgić Mirko i Dubravko, advokati, primali ‘sumnjiva’ garantna pisma na svoj fax, koja su zatim proslijeđivali putem vojne policije do protje-ranih građana”.

175

Danima je trajala ta groznica, dok zadnji nije izašao. “Ljudi prola-ze s tog Heliodroma kad se vraćaju, ko aveti, smršali, prestrašeni, ‘volike oči, samo bi brže-bolje, uzmi to pismo, i tak’... I dok zadnji nije otiš’o. Bilo je tu i krivotvorenja, bilo je i pravih pisama, rad’li smo šta smo znali, bogati, to je išlo... Nije puno gledano, to je nestajalo na toplini za dan, dva. Ja apsolutno nemam nijedan”, kaže Štefica.

Nihad Mesihović izašao je ovako: “Pozove te u kamion, idemo svi, ja nemam pojma ništa... Dovedoše nas u Ljubuški. Moja žena čeka, i svi drugi, pred policijom, mi pojma nemamo šta se događa, sav si izgubljen, ne znaš gdje si, šta si, samo gledaš - šta će bit’... I, Aida moja plače. ‘Šta plačeš’, kažem ja. ‘Jesam doš’o...?’ ‘Jeste’, kaže, ‘ali moramo napust’t Ljubuški...’ Ona nije bila stigla ni nabaviti taj papir, jer je to bila tol’ka gužva i strka... Međutim, ona ima jednoga učenika u policiji, njen bivši učenik, policajac vojni, i ona, kaže, ode njemu: ‘Daj mi ga’, kaže, ‘pusti, nek’ makar, ako ga ne možeš kući pustiti, nek’ noći ovde, u zatvoru u Ljubuškom, dok ja ne nađem taj papir.’ I on, bez ikakvog papira, mene uključio u tu listu... Prozvalo me, jednostavno, k’o da je to neko gled’o... On napravio listu, dod’o mene... Tako da sam ja na Heliodromu bio tri, čet’ri dana najviše.”

“E, ali onda – moramo iz Ljubuškog”, nastavlja. “Počeli sređivat’, đe ćemo, šta ćemo... Onda je došla ta Norveška, jedina slobodna,

176

otvorena... Mi se stalno sprdali: ‘Što nije Španjolska, šta ću gore u toj zimi?’ Sad sam tako sretan što nije bila Španjolska, nego Norveška... To je fantastična zemlja.” Nihad i supruga godine su proboravili na Sjeveru, skućili se i dobili državljanstvo, a potom se prije nekoliko godina vratili u Ljubuški. “K’o i svaki norveški penzioner, ja u penziju, pa na jug”, smije se Niho.

Ali, Neđi Galiću zaprijetili su smrću. “Kum naš, Stipe, javio da oće ovi iz Kažnjeničke bojne da upucaju Neđu. I onda je Neđo otiš’o. S nikim se nije ni pozdravio, samo meni rek’o...” “Kad je sve ispratio, otiš’o i on”, sliježe ramenima Nihad Mesihović. Bio je kraj kolovoza 1993. - u Ljubuškom više nijednog muslimana.

“Pa kad to shvatiš, da je to sve bilo isplanirano i odobreno od vrhova, da se narod rastavi... Odobreno etničko čišćenje. da bi razriješili kako oni ‘oće - jebeno je kad je Tito to pomiješ’o previše, pa je sad to valjalo rastavljat’, kako ćeš, ne možeš drukčije, nego ljude da protjeruješ, da bi svak osigur’o da je vlast toga jednoga entiteta. Luda kuća.”

Neđo Galić otišao je u Češku, jer je ondje živjela obiteljska prija-teljica. “Štefice, prodaj sve i dođi”, rekao je supruzi. “I ja sam to prodala: videa deset, rasvjetu, laboratorij, mašine, sve što sam imala... Govor’li su mi: ‘Nemoj ti ić’, nek’ on iđe, pusti ga...’ Ovo-ono... Al’ ja prodala, nakupila što sam para imala, spakovala djecu”

- troje djece, prvi, treći i peti osnovne - “neko’ko tašna, nekol’ko slika, i pošla. Za mnom ostala svekrva, plakala, komšin’ce sve... Oni su, znaš, panika, strah... Pljačkalo se, bilo je silovanja žena, neke neće ni danas da progovore. Rekla mi jedna: ‘Progovoriću kad mi majka umre, jer ne smijem, ne mogu sad.’”

“Došla sam”, kaže Štefica, “s bosanskim pasošem u Prag, i nisu mi dali ući, jer Češka nije priznala BiH. Neđo tamo ček’o, ludio. Onda ja pokazala jugoslavenski pasoš, koji sam držala uza se, iz emocija. E, na taj, kaže, može. Al ne mogu izać nazad! I onda smo otišli u hrvatsku ambasadu, i tražili pasoše. Govori službenica: ‘Nije mi jasno, ta imena - Dejan, Nedeljko, Maša, Bojan...’ A Neđo dobio ime po nedelji, Bojan po skijašu Križaju, a Dejan po rečenici iz jednog pisma koje je Neđo dobio, i zvučala mu k’o poezija: ‘A Deja spava, i smeši se u snu.’ Neđo je to pismo čuv’o u novčaniku, a ja sam ga predala Dejanu, i rekla mu da je tako dobio ime. Dobili smo hrvatske pasoše.”

177

Nisu dugo ostali u Pragu, oko godinu dana. Nakon Washington-skog sporazuma, vratili se kući. “Neđo je htio, ja nisam: prvo sam pola godine plakala što sam tamo, a onda, kad sam se navikla, počela i raditi i tako, bilo mi žao da idem. Jer sam znala da se to neće nikad dovrš’t, ali on je... On je idealista u svemu bio. Govorio je: ‘Mrtvi su oni najgori po Ljubuškom’. I jesu bili, al’ poslije nji’ se raširilo ovde puta deset... Uglavnom, mi smo se vratili. To je bila strava.”

Pokušali su obnoviti posao. “To je njima bila provokacija. Ni’ko nam nije htio ulas’t u radnju. Bili smo žigosani. Djeca nisu išla na vjeronauk, krila se po WC-u... Maša jednom počela plakat’: ‘Neću, neću, neću u školu!’ Mi se frapirali: ‘Šta je?’ Ona govori: ‘Majko, ja sam u WC-u kad je vjeronauk. Ne daju joj izić’ vani.’ Strah je bilo, smrdilo... Onda je Neđo popizdio, otiš’o gore, na-pravio devar, Rekli su, treba poslati zahtjev da ti dijete ne ide na vjeronauk, i onda će sa ličnom kartom neko dolas’t, i izvoditi ih. I mi napišemo pismo, imam ga i sad - to se dilalo ko letak po Ljubuškom: ‘Evo šta ona budala od Gal’ća piše..’. A mi napisali: ‘Po Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima... Po zakonu BiH... Vjera je čovjekov lični izbor, i tako... Moja djeca ne žele ići na vjeronauk, i ja ih u tome podržavam. Ako vi kažete da je to zakon, onda se vidimo na sudu’ - nešto u tom smislu. Mene svećenik sa Humca pita: ‘Jel’ istina da ste to napisali?’ Ja govorim: ‘Istina je.’ I dole, potpišemo se ja i Neđo: ‘Ukoliko ne bude ispoštova-no, vidimo se na sudu...’ Jer, oni su davali neopravdane časove djeci. I dođe za mjesec dana odgovor direktora: ‘Nije obligatan predmet, neka djeca polažu etiku.’ Ma i muslimanska djeca išla na katolički vjeronauk! I, nabubali oni etiku, našla ja neke svoje teke iz gimnazije, da odgovaraju – prepala se djeca - mi znamo kako ćemo se nosit’ s tim, međutim, djeca u kući su jedna stvar, ali kad iziđeš vani, potpuno druga... I, oni tamo, etiku polagati – kad, isti svećenik koji predaje vjeronauk! I, počeo on pitat’, pitat’, onda ih pit’o o kompjutorima, čuo on da oni imaju kompjutor, pa se raspričali, i onda je on na kraju rek’o, prenijeli mi svećenici: ‘Ma jel’ moguće - ovakva djeca od taki’ roditelja?’ Ma oni svi o nama misle... Kakve su to predrasude: da smo abnormalni, da smo... Oni ti znaju u palanci jednoj šta jedeš ti, s kim spavaš, moliš li, ne moliš li...” S tugom Štefica prepričava tu pripovijest.

178

Šest godina kasnije, Neđo se razbolio. “Jedna, druga, treća ope-racija... Rekli su da će otić’ za tri mjeseca, ali ja sam ga odvela u Zagreb, tamo smo morali sve plaćati, nitko nije davao uputnice, uopće nije bilo kemoterapija... Digla sam kredit, kuću stavila pod hipoteku, kupili 25 kemoterapija, sve naručivali iz Njemačke i Austrije, ili iz Amerike... To bi dolaz’lo u Zagreb, ja bi dizala na naplatnim kućicama, plati ljudima, onda nosi u Institut za tumore, uključi... I tako. Strašno. Bio je super, super dobar.”

“I odjednom, 2001, za mjesec dana - izgubimo bitku... Ostanemo ja i djeca sami, kredit smo imali na 15 godina, ni’ko nam ne ulazi u radnju... Meni je svak’ sugerir’o: ‘Prestroji se, zovni fratra na sahranu...’ Ono, ko biva... Ma jok, ne mi pada na pamet, sve sam ja to isterala iz kuće, pokopala ga na Sutini, na lijevoj obali Nere-tve - pola Neđinih prijatelja nije htjelo doći. Al’ meni je to groblje lijepo. Al’ došlo, zato, iljadu ljudi, iz cijele Bosne, iz Hercegovine, iz Hrvatske... A ja Maši rekla: ‘Ako ne bude nikog’, sami ćemo ga spustit...’ A Maša, kad je ljude vid’la: ‘Majko, dolaze, dolaze...” Iz Ljubuškog autobus cijeli doš’o.

Štefica je nastavila sama. “Trebalo je živjet’, trebalo je vraćat’ kredite, nije bilo posla u radnji, ni’ko nije dolazio, ja sam poče-la rad’t po fotografskim radnjama, najprije u Ljubuškom, pa u Čapljini, tamo godinu dana, u laboratoriju, ja se zatvorim, po sto filmova dnevno, i tako. Čistila stubišta, išla u Italiju, brala jagode... Svašta sam rad’la, svašta... Svaku ratu donosila. Plat’la, djeca svi u srednjoj školi bili, šta će, niko ništa... I onda, kako su završavali oni, tako je Dean počeo rad’t u štampariji, onda, kad je Bojo završio, u Metkoviću u štampariji, Maša nije radila, al’ eto... I svi ljudi, Bošnjaci, koji su otišli vani, oni su stvarno svi se javljali, svi su pitali, svi su slali... Apsolutno su nosili težinu sa mnom. I tako, radili smo, živ’li smo, ja sam išla kako idem, ja ne mogu dručije - ja sam takva, i gotovo, nit’ sam krila svoja opredjeljenja. I tako: radila se, borila, i evo, tu smo.“ Ured tacno.neta ugodan je prostor, svijetao; odiše radinošću, otvorenošću i dobrodošlicom – osim za one koji se mire sa zločinom. Odmah pored, Štefica je uredila stan.

180

“Da ja tebi kažem kakva je Neđo ‘komunjara’ bio”, prisjeća se Ni-had Mesihović. “On je sredinom šezdesetih prihvatio hipi pokret: bratstvo, mir, ljubav, rock’n’roll. On je bio za Rolling Stonese - u to vrijeme, jesi za Beatlese ili Rolling Stonese - uvijek bunt. U srednjoj školi, prvi u Ljubuškom, pušta dugu kosu. Toliko je bio znatiželjan, toliko interesa... Radio Luxembourg. Svo ga je stvaralaštvo ljudsko zanimalo. Od mladosti je u Ljubuškome bio pokretač stvaralaštva, kulture, umjetnosti: čitao – otkrio nam Tagorea, Sartrea, ruske klasike, naučnu fantastiku – svirao gitaru; i mene natero da sviram bubanj; slikarstvo; radio-amater bio; osnovao poetsku skupinu Ars Mea, pisali i objavljivali u njoj Mile Stojić, Dijana Burazer, Munib Delalić; zakleti ateista, al’ prijatelj i sa hodžom i sa fratrom; tehnologija, prvi kompjutor u Ljubuški donio; štamparija, fotografija, sitotisak... Jednostavno, ispred vremena. I znatiželjan, dječje znatiželjan. I branio je onaj sistem – ali ne zato jer je mislio da je dobar. Nije njemu taj strogi okvir komunizma bio dobar, nego nije želio nazad. Jer ja sam govorio: ‘Mogu zamisliti da mi popravimo ovo društvo, ali ne mogu zamisliti da se vratimo na ustaše i četnike.’ A Neđo je bio svjestan te opasnosti.’”

181

Nihad ima jasno mišljenje o demonstrativnome načinu kojim su se Štefica i Neđo suprotstavljali nasilnim nacionalistima. “Neđo i Štefica, kao i mnogi drugi uostalom, imali su potrebu pomoći ljudima u nevolji. Razlika između njih i većine bila je u tome što njih dvoje jednostavno nisu imali snage da to urade kao mnogi drugi, tiho i skriveno, da bi i pomogli, i sebe sačuvali. Neđo je razdrljenih njedara izašao pred pušku, jer nije imao snage dru-gačije. Jednostavno, to je bilo toliko prejako za njega, da nije bio u stanju drukčije, nego na način koji mi je jednom sam opisao. Kaže: ‘Ja sam toliko bio ludo protiv toga i javno, da su sigurno mislili da iza mene stoji netko jak. A ja - puko dite.’ I upravo kao puko dite on je izišao pred sve to, totalno ne misleći što će se dogoditi, jer nije im’o drukčije snage da podnese tu situaciju. To je cijela ta priča o Neđi... Jer, znaš, takvi su ljudi ginuli, koji nisu imali snage da skriveno pomognu. Pa i on je trebao biti ubijen. To je svo herojstvo, i sva tragedija.”

Nihad je uvjeren da su Neđo i Štefica naprosto nisu imali sposob-nosti prihvatiti apsurd ratnog nasilja. “Bila je to obična ljudska reakcija: pomozi ljudima u nevolji, ništa drugo. Ali, nekoj krivo svat’t ako kažem da to graniči s ludilom. Jer, jednostavno, da su uradili tiho, svi bi ti ljudi dobili pomoć, a Neđo i Štefica ne bi stradali. A oni su stvarno, kao familija, stradali. Tužno je kad ne’ko se žrtvuje za to, a cijela zemlja, čovječanstvo, sve funkcionira obrnuto. Tako da si ti zapravo jedan obični Don Quijote, koji se bori, bori, bori - i sebi našteti. Cijenim ljude koji imaju snagu da to čine, i da se bore, kao jedna kap u moru. Ja nisam takav. Jed-nostavno, kroz život moj je zaključak da je to jedna tužna priča o čovječanstvu”, rezigniran je prijatelj Nedeljka Galića.

Fahro misli drukčije, premda se obojica slažu da Štefica i Neđo nisu ni htjeli ni mogli drukčije: oduvijek su oni bili u zavadi s pa-lanačkim stereotipima, i sukob je eksplodirao kad su predrasude prerasle u ludilo. “Ja b’ se jako začudio, pa i razočar’o, da Neđo nije postupio baš tako. Jer, to bih očekivao. A ovo što Niho kaže; bitno je da mi ne znamo jesu li ti ljudi, koji su tajno pomagali, bili spremni da nam pomognu, ili nisu. To je problem: ti nikad ne znaš je li neko stvarno pomog’o il’ nije. Neđo je jasno i glasno stao na našu stranu, bez obzira što je to bilo tako opasno. Jer, đe bi mi bili sad, da nema Don Quijotea? Niđe! Jer, Don Quijotei su ti koji pomjeraju granice.”

183

Portal tacno.net Štefica Galić pokrenula je 2009, s kolegom Ame-rom Bahtijarom iz Mostara, i uz pomoć skupine suradnika, među kojima su bili i Predrag Lucić, Viktor Ivančić, Heni Erceg i Boris Dežulović. “Pokretanje tacno.net bila je Amerova ideja. Moj sin Bojan, koji je informatičar, napravio je bazu za portal. Svak’ je pomag’o, volonterski.” “Imali smo ideju da radimo jugoslenski ča-sopis građanske orijentacije”, kazat će Amer Bahtijar. “S internet portalom krenuli smo, a doslovno nismo imali ništa. Krenuli bez ičega, ali nam se ubrzo pridružio cijeli niz jugoslavenskih autora. Prvi tekst napisao je Dragan Markovina.“

“Kaže nama moj sin Bojo, ne vjeruje da će išta biti: ‘Javite mi kad budete imali sto posjeta. Kad mi, za dva dana - dvjesto posjeta. Kaže Bojo: ‘Ma lažeš.’ Stvarno, dvjesta. I to je jednostavno počelo rast’”, sjeća se Štefica. “U prvih pola godine imai smo petsto hilja-da posjeta”, kaže Amer. “A iz ničega smo stvarali portal. Zadnju marku davali smo u to.”

Što bi Neđo rekao na tacno.net? “Eeeh... Znam sigurno da bi mu se svidio. To sam sigurna. Možda ne bi ovako nepopustljivo da idem, znaš, al’ ja ne znam drukčije. I to sam nekako od njega nau-čila. Ne bi ja to znala u celofanu, dručije. To je on bio, znaš, onako, prvi, otvoren... Sve je htio, toliko je želio živjeti, kao da je znao da nema puno vremena... 52 im’o kad je otiš’o. I to mene nosi, da ja nastavim ono što je on. Nije on bio taj, kako su oni stereotipno mislili, nije. Bio je nešto drugo, nešto bolje, i ja branim to, idem tim putem, pa neka čita ‘ko oće. A on ti je, znaš, im’o kćer od brata, i ona, kad je bila mala, nije znala reć’ ‘jabuka’, nego ‘abuka’. Pa bi on mene zvao ‘abuko’. Pa bi reko: ‘Piši, abuko.’ Tako bi meni moj Neđo sada reko: ‘Piši, abuko, piši.’”

184

Vitez vedrog lika— Zoran Pusić

185

Humoreska u turobnoj zemlji: vlažna je jesenska večer u Zagre-bu krajem studenoga 1990, a na trgu Meštrovićeva paviljona u središtu grada mlada žena partfišem, s leđa, pridržava čovjeka na ljestvama koji gore nešto petlja oko natpisne ploče trga. To Iskra, kćer sveučilišnog profesora matematike Zorana Pusića, pridržava oca da ne padne, dok preko novopostavljene ploče

“Trg hrvatskih velikana” lijepi natpis: “Trg hrvatskih patuljaka”. “Stajao je, mislim, sutradan do podne. Zabrinuti građani dojavili su službama, pa su se ove požurile na posao”, smije se, 29 godina kasnije, najugledniji hrvatski aktivist za ljudska prava. “Inače, predsjednik gradske komisije za promjenu imena trga bio je neki povratnik koji je u Zagrebu imao limarsku radionicu.” Limarsku radionicu? Ah, da - ploče za imena ulica... “K’o iz ‘Zlatnog teleta’ Iljfa i Petrova”, asocira Pusić, kroz smijeh, omiljeni roman.

Moglo je, dakako, preimenovanje Trga žrtava fašizma proći i bez bune. Pusiću, međutim, prelilo je čašu. “Ako te smetaju žrtve fašizma, znači da želiš izbrisati zloćudnost tog režima. Osim toga, već se bilo nakupilo: Milošević; ubojstva na Kosovu; Gazimestan; Tuđmanova izjava ‘Sretan sam da mi žena nije ni Židovka ni Srpkinja’; pa kad Tuđman, godinu nakon Gazimestana, na po-stavljanju spomenika banu Jelačiću govori: ‘Mi ćemo dati svoje živote za slobodnu i suverenu Hrvatsku.’ Ali, tko ti traži živote? Što to znači? To znači, zapravo, onu Miloševićevu: ‘Ni oružane bitke nisu isključene.’ Pa o čemu vi to, ljudi, govorite? Nakupi se sve to, stvara gotovo podsvjesnu potrebu da se suprotstaviš, a ne samo da zdvajaš kamo sve to, k vragu, vodi. Pa, kad se po-javio konkretan događaj, otišao sam u ‘Kemoboju’, kupio plavu i bijelu traku, izrezao slova, i preko riječi “velikana”, prelijepio natpis “patuljaka”.

Tako je počeo prosvjed koji će godinama čuvati sjećanje na antifa-šizam i izluđivati ekstremističku desnicu, ali i nakon deset godina rezultirati uspjehom – povratkom starog imena zagrebačkom trgu na kojemu su, za okupacije, u najomraženijim institucijama nasi-lja mnogi ljudi ubijeni: ustaški zatvor i nacistička zapovjedništva. Istodobno, bio je to prvi aktivistički javni angažman Zorana Pusića, matematičara i fizičara s Vojno tehničkog fakulteta u Zagrebu, koji tada vjerojatno nije planirao sljedećih trideset go-dina života posvetiti altruističkome, ali po život opasnom pozivu

186

eksponiranog aktivista za ljudska prava u zaraćenoj, a potom i poslijeratnim traumama opterećenoj zemlji.

Zoran Pusić odrastao je u tolerantnome i intelektualno poticaj-nom okruženju, okružen uvjerenjem da se javnim poslom vrijedi baviti, i da čovjek ima odgovornost prema vlastitome društvu. Njegova baka, Mira Guchi, nećaka Augusta Harambašića, završila je medicinu u Pragu, a njezina ljubav prema prirodi i životinjama u Zoranu je pronašla dostojnog nasljednika. Zoranov otac Eugen, ugledni profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, u kasnijim je godinama obilato intelektualno inspirirao sina.

“Pred kraj srednje škole, u četvrtom razredu gimnazije, naglo su me zainteresirale prirodne znanosti. Sjećam se tog iznenadnog zanosa. Zato sam studirao matematiku i fiziku, premda sam ka-snije osjetio da bi mi više odgovarala, na primjer, medicina: posao u kojemu možete pomagati ljudima. Istodobno, zanimalo me i društvo. Često sam razgovarao s ocem. Sjećam se javnih tribina sedamdesetih i osamdesetih na Filozofskom fakultetu. Zvale su se ‘Čovjek i sistem’, a organizirali su ih Rudi Supek i moj otac. Dolazili su profesori degradirani zbog disidentskih uvjerenja: iz Beograda praksisovci, Nebojša Popov, Kosta Čavoški; iz Ljubljane Franc Bučar... Intelektualno silno izazovno. Diskusije takve vrste nismo mogli pročitati ni u kakvim novinama. Oduvijek sam bio uvjeren da nema prave demokracije bez političkog pluralizma. U ono vrijeme to nije bilo najpopularnije uvjerenje, ali nisam zbog njega imao prevelike probleme; samo su na poslu napravili ne-kakav partijski sastanak i optužili me za širenje liberalizma među studentima, ali naročitu kaznu nisam dobio: snizili su mi plaću...”

Pusić je znatiželjan, nemiran, čvrst i samosvojan duh: uspješan dugogodišnji alpinist - popeo se na Matterhorn i Mont Blanc - ronilac, jedriličar, skijaš, veliki ljubitelj životinja – svojedobno je dojenče divlje svinje spasio sa Sljemena i osobno, kod kuće, dudicom othranio... Posjeduje rijetku vrstu vedrog optimizma i istančane humanosti, ali ne i spremnosti da prilagođava vlastita uvjerenja. “U mladosti, najviše od svih nas, pravio je viceve na Titov račun”, sjeća se Pusićev prijatelj i susjed iz djetinjstva, filozof Žarko Puhovski. “Dan i noć zafrkavao se s režimom. A danas bi taj čovjek, da karikiram, život za Tita dao, ali to je druga priča - jer ga je iskustvo devedesetih otjeralo na tu, drugu stranu.”

188

Poslije fakulteta i vojske - “Služio sam u Zadru, i najvažnije mi je bilo da mogu zbrisati mojoj Biljani u Rogoznicu” - njegov fakul-tetski profesor Svetozar Kurepa, jedan od najuglednijih profesora matematike u bivšoj Jugoslaviji, rekao je Pusiću da Tehnička vojna akademija u Zagrebu traži asistenta. “Odgovorio sam da u vojsku ne idem ni mrtav, ali Kurepa me uputio da ta akademija s vojskom nema veze, da su na katedri samo civili, i da je matema-tika ondje jako dobra. Počeo sam raditi, i to je uistinu bilo točno; fakultet je imao možda najbolju matematiku od svih tehničkih fakulteta u Zagrebu, potpuno usporedivu s Elektrotehničkim fakultetom. Tako je ostalo i do samog kraja. Nakon par godina, uveden je i Vojnotehnički fakultet, VTF, na kojem su studirali civili, studentice i studenti sa stipendijama tvornica i poduzeća iz cijele Jugoslavije. Bio je to istinu odličan fakultet: kad se 1991. sve raspalo, gotovo svi moji studenti bez problema su se zaposlili u inozemstvu, ili se prebacili na druge fakultete”, pripovijeda Pusić.

“Kraj marta 1989. nikad neću zaboraviti: ukinuta autonomija Kosova, smijenjeno rukovodstvo, demonstracije. I na tim demon-stracijama - pucali na ljude! Na ljude koji su demonstrirali s Tito-vim slikama, i s parolama o bratstvu i jedinstvu. Ubili su dvadeset i nešto ljudi! Ubili, zaboga! Možeš demonstrirati, OK - policija trči i tuče te pendrekom. Ali, ubiti! U Jugoslaviji! Dvadeset ljudi! To mi je bilo... Obuzeo me onaj biblijski osjećaj: ‘Mene, tekel, fares’

– navještenje propasti... Predosjetiš katastrofu, shvatiš: događa se nešto sudbinsko. Pratio sam, naravno, memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, sva ona politička prepucavanja, i bio svjestan loše atmosfere u društvu, ali ubojstva... Od politike koja te se uglavnom ne tiče, odjednom vidiš srljanje u propast. Istodobno sam osjetio potrebu da nešto učinim. A kad se to počelo događati u Hrvatskoj – odjednom nacionalizam i ovdje

– obuzeo me osjećaj: pa čekaj, to je moja zemlja, neću da se to do-gađa. Ludi nacionalisti s jedne i s druge strane - ali intelektualna šaka jada, bez obzira jesu li profesori s titulama: smuči ti se kad vidiš ljude koji bi morali znati puno bolje, a počinju se ponašati u skladu s najprimitivnijim instinktima, i to često očigledno zbog vlastitih probitaka i dolaska na vlast.”

Prvi proglas Odbora za povratak imena Trga žrtava fašizma objav-ljen je 6. prosinca 1990, koji dan nakon Pusićeve male diverzije s ‘Trgom hrvatskih patuljaka’. “I otprije se znalo da HDZ trgu želi

189

promijeniti ime. Već u septembru 1990, održan je prvi protest. Tuđman je tih dana bio Americi, i Slavko Goldstein ispričao mi je što se dogodilo kad se vratio: na aerodromu ga je dočekao Boris Buzančić, tadašnji gradonačelnik i poznati glumac, i rekao mu: ‘Predsjedniče, to s trgom neće ići, ljudi se bune.’ A Tuđman je odbrusio: : ‘Mora ići!’” Drug proglas odbora objavlje je na Božić, treći na pravoslavni Božić. “U januaru 1991. organizirali smo tribinu. Skupili smo potpise tristo ljudi, pa onda još jednom, i objavili ih u novinama: od Mike Tripala nadalje, Supek, svi... Bili smo uistinu aktivni, i to jest bila neka vrsta pritiska. Tuđman nas je nazvao ‘oponentima iz inata’. Pa smo organizirali tribinu koja se zvala ‘Eskapade gradske vlade - oponenti iz inata’. Ispod ‘eskapade gradske vlade’ bio je popis onih koji su zastupali pro-mjenu, među ostalima i Tuđmanovog savjetnika Slavena Letice, Došao je na tribinu i rekao mi: ‘Stavili ste me u kolonu ‘eskapade gradske vlade’. To je kao da ste mi stavili žutu zvijezdu na rukav.’ Ja kažem: ‘Čujte, gospodine Letica, vi ste savjetnik predsjednika Tuđmana, pa zna se da predsjednik Tuđman inzistira na promjeni imena trga. Smatrao sam da su vaši stavovi u skladu sa stavovima predsjednika Tuđmana.’ A Letica kaže: - Pusić se smije - “‘I vi ste sin profesora Pusića! Kakva tragedija za tog čovjeka!’” “’U redu, u redu’”, odgovorio sam, “samo izvolite, pa ćemo razgovarati”.

Istodobno, početkom 1991, sudbina Vojno tehničkog fakulteta po-stajala je sve neizvjesnijom: što s tom specijaliziranom, iznimno vrijednom visokoškolskom ustanovom JNA? “Uime suradnika koji su me podržali – ali sam se potpisao sam - u proljeće 1991, napisao sam pismo hrvatskoj vladi s prijedlogom da centar, koji je uistinu bio najbolji takve vrste u bivšoj Jugoslaviji, prijeđe pod nadležnost zagrebačkog Sveučilišta. Željeli smo da se ne raspadne, jer tu su radili timovi ljudi za čije formiranje trebaju deseci godina, i koji su bili vredniji od bilo kakvih kompjutora ili strojeva.

Nije uspjelo. Zbog narodne garde 15. rujna 1991. blokirao je ka-sarne. “I sad se najedamput hrpa ljudi - u tom centru radilo je više od hiljadu ljudi - našla na ulici, i nitko nije znao što i kako dalje. A ljudi su znali da sam ja tu nešto pokušavao, pa smo u Student-skom centru dogovorili sastanak. Došlo četiri ili pet ministara i više od petsto ljudi iz centra, što je ugodno iznenadilo i jedne i druge. Na osnovu tog razgovora, predsjednik vlade Franjo Gre-gurić garantirao je zaposlenje, stanove i status svima koji potpišu

190

izjavu koju sam bio kratko sročio. Uglavnom, ništa od toga nije se ispunilo, osim, naravno, dijelu tadašnjih oficira koji su prešli u Hrvatsku vojsku.” Dapače: “Dosta ljudi bilo je izbačeno iz stanova, a posao je malo tko zadržao.”

Istodobno, u Tehničko-školskom centru, zabarikadirala se grupa od stotinjak ljudi, a vodio ih je Rade Tanjga, budući ministar SAO Krajine. “Zaprijetio je da će, napadnu li Hrvati kasarnu, raketirati Plivu, koja je preko puta.” Formirano je tročlano povjerenstvo, u koje su ušla dva predstavnika vlade i Zoran Pusić, kao predstavnik zaposlenih u centru, i počeli pregovori. “Zapovjednik centra bio je pukovnik Vlajković, jedan lala, Vojvođanin, već stariji, vrlo smiren čovjek, i sigurno zahvaljujući njemu sve je prošlo mirno, usprkos tome što je bilo vrlo napeto. Neki su zaposlenici centra završili u bolnicama: pa 20, 30 godina živjeli su ovdje, oženili se, i sad ti ovaj prijeti da će pucati na grad, u kojem žive i njegova žena i familija... Apsurdna situacija. S druge strane, preko ogra-de, hrvatski vojnici sličili su meksičkim razbojnicima, s velikim križevima oko vrata i ‘pumpericama’... Bacali su žive pse preko ograde, jer se tvrdilo da je sve minirano.”

Dobru volju za dogovorom – ako je ikakve uopće i bilo – raspršili su dramatični događaji. Pusić je to shvatio u Banskim dvorima, kada je eksplozija od raketiranja koja je trebala ubiti Franju Tuđ-mana, Stjepana Mesića i Antu Markovića – vrh tadašnje Hrvatske i Jugoslavije – izbila vrata sa šarkama u prostoriju u kojoj je tog časa bio, s ostalim članovima povjerenstva. “Na kraju je dogovo-

191

reno da se vojno osoblje centra povuče 6. prosinca. Tog je dana trebalo ići pregledati je li centar miniran. Tko će? ‘Pa, gospon Pusić, vi najbolje znate centar, hajdete vi.’ I sad, svi ti veliki vojnici ostali na kavi, a ja - sjećam se, 6. prosinca, rominjala nekakva kišica - u kišnom kaputu, s aktn-taškom, sa mnom jedan kapetan, obilazimo krug centra i tražimo mine: bile su to kartonske futrole od sveučilišnih diploma napunjene piljevinom.”

“I”, nastavlja Pusić, “dođemo do jedne zgrade, otvorimo vrata, a tamo, za stolom tridesetak ljudi, a na čelu - Rade Tanjga! Skoči, zgrabi kalašnjikov, zaleti se na mene i repetira: ‘Napolje!’ Ja kažem: ‘Gledajte, do sad smo uspjeli da nitko ne strada. Ajte, molim vas, kontaktirajte pukovnika Vlajkovića, on me poslao da to pregledam, razgovarajte, molim vas...’ ‘Napolje! Napolje!’ Izađem, on zalupi vrata. Sjednem na klupicu u hodniku, sivoma-slinasti zidovi, sa stropa visi žarulja... Pomislim: ‘Ovi sutra odlaze. Ovaj me može ukokat’ ko zeca, ni’ko neće ni znat’, niti će koga bit’ briga...’ Evo me, međutim, živa. Bio sam tamo kad su sutradan odlazili: Tanjga htio razviti jugoslavensku zastavu na tenku, ali ‘sladoledari’ – promatrači Europske zajednice u bijelim uniforma-ma - nisu dozvolili. S pravom, jer dosta je sranja bilo i bez toga.”

U to se vrijeme Pusić istodobno angažirao na dva uzaludna posla: da sačuva vlastitu instituciju, i da se ne zarati. Početkom 1991, sudjelovao je u osnivanju ‘Demokratskog opozicijskog foruma’,

“skupine intelektualaca koji su se zalagali protiv sukoba, za mir.” “Kontaktirali smo slične organizacije u Srbiji, BiH i Sloveniji, i osnovali Pretparlament Jugoslavije. Na prvom sastanku u Sara-jevu sudjelovale su 32 organizacije iz svih republika, a u vodstvo izabrali Nebojšu Popova iz Beograda, sarajevskog sociologa Gaju Sekulića, i mene iz Hrvatske.”

Ali, prije toga, išli su u Knin. “Htjeli smo razgovarati s Jovanom Raškovićem, smijenjenim vođom Srba u Hrvatskoj. Tražili smo svaki put za mir, a činilo se da je Rašković protiv rata.” Tražili su i prijem kod predsjednika Republike, i dobili ga. Htjeli su Tuđmana obavijestiti o namjeri da putuju u Knin. Bilo je to nekoliko dana nakon krvave pucnjave na Uskrs 1991.

“Zoran Pusić je zamolio sedmoricu ‘intelektualaca’, ili ‘akademskih građana’, ili kako god se to već zvalo, da s njim odu predsjedniku

192

Franji Tuđmanu i da ga pokušaju nagovoriti da umjesto priprema-nja rata sa Srbima u Kninu započne dijalog”, napisat će redatelj Rajko Grlić, jedan od te sedmorice, u knjizi sjećanja “Neispričane priče”. “I da se mi, ako pristane, ponudimo kao neki ‘go between’ između ta dva svijeta. Većinu tih ljudi nisam znao niti sam imao pojma čime se bave.” Ni Pusić se više ne sjeća tko je točno bio, ali spominje osnivača Istarskog demokratskog sabora (IDS) Ivana Paulettu i zagrebačkog sociologa Aliju Hodžića, “A sastanak, po-vijesne istine radi, nisam organizirao ja, nego Milorad Pupovac.”

“Tuđman nas je primio, dao snimiti za televiziju i novine, i tek kad su kamere i fotoaparati napustili prostoriju, postao malo manje uštogljen”, piše Grlić. “U jednoj od prvih rečenica kojima nam se obratio rekao je: ‘Meni je izuzetno drago da ste vi kao delega-cija Srba došli kod mene...’ Prekinuo sam ga i rekao: ‘Oprostite predsjedniče, mora da je došlo do neke zabune. Mi nismo dele-gacija Srba. Ja ne znam tko je među nama što po nacionalnosti, ali mislim da je to sada najmanje važno. Mi smo došli kao ljudi koji bi željeli pomoći pri uspostavi dijaloga između Vas i Knina. Ništa više, ništa manje.’ “

“Tuđman se ispričao kazavši da su ga očito krivo informirali i raz-govor je nastavljen. Nakon nekih pola sata, kad se razgovor već polako bližio kraju, Tuđman je između dvije rečenice ponovno rekao: ‘Meni je izuzetno drago da ste vi kao delegacija Srba...’ Po-novno sam ga zamolio za riječ i izgovorio isto ono što sam rekao na početku. On se još jednom, gotovo istim riječima, ispričao za nesporazum i razgovor je uskoro završen. Bilo je dosta jasno da je rat za njega jedina opcija. Sutradan je u svim novinama, a u ‘Vjesniku’ na naslovnoj stranici, izašla naša slika s Tuđmanom uz naslov: ‘Delegacija Srba kod predsjednika Tuđmana’. Tako sam postao ne samo Srbin, nego i službeni predstavnik Srba. A to je u tom trenutku bilo sigurno najveće prokletstvo koje se u Hrvatskoj može na nekoga baciti.”

I nije samo Grlić postao “Srbin”. Ali, u Zagrebu “Srbin”, u Beogra-du “ustaša”: otprilike u isto vrijeme, Pusić je s nekoliko kolega i prijatelja u Beogradu govorio na javnoj tribini o dramatičnim do-gađajima u Jugoslaviji. “Ondje je bilo 95 posto pristojnih ljudi, ali i nacionalista koji su počeli vikati: ‘Tko nam je doveo te ustaše?’”Pusić s humorom promatra svijet, i to je bez sumnje jedna od tajni

193

njegove sposobnosti da podnosi traumatične situacije. “Nije loše da na sve to gledaš s ironijom, ma koliko ludo bilo. Promatraš, re-cimo, što sve može homo sapiens, ili poput nekog sociologa uživaš u fantastičnom izvoru informacija o ljudskom ponašanju. Jedini je problem u tome da si u tom eksperimentu i sam zamorac.” A bilo je takvih “eksperimenata”, u zadnja tri desetljeća, napretek. Odlazak u Knin bio je jedan od njih – a opet ga Pusić prepričava s crnohumornom duhovitošću.

“Razgovor s Raškovićem - za Fellinijeve filmove. Na našoj strani, sjedi Đermano Senjanović Ćićo, budući satiričar Feral Tribunea, koji je u to vrijeme bio predsjednik stranke ‘Dalmatinska akcija’. Najvažniji u našoj delegaciji bio je Nikola Visković, poznati pro-fesor prava i saborski zastupnik. S druge strane su bili Rašković, Dušan Zelenbaba i još neki. Dobar razgovor: složili smo se da stva-ri treba smiriti, da je to igranje šibicama u barutani. Kad, usred razgovora, otvore se vrata i uđe jedna žena, izrazito zgodna, kao iz najmodernijeg francuskog salona, u uskom sivom kompletiću, visoke štikle, siva kapica na glavi, mrežasti veo... Mi svi, ono... Uđe bez riječi, i sjedne pored Raškovića. I nitko ništa ne govori: tko je to, što je to...? I, kao da se ništa nije dogodilo, nastavak diskusije. Nikad nismo doznali tko je ta žena. Završi razgovor, odemo na ručak – a tamo, dođe netko i kaže da su taj čas nekakvi huligani napali dopisnicu HRT-a Heni Erceg.”

Poslije razgovora, javna tribina. “Velika sala: sve natrpano, ljudi sjede po stepenicama. Na bini sjedimo Nikola Visković, Milorad Pupovac, beogradski redatelj Lazar Stojanović, Rašković, tri ili četiri njegova, i ja. U prvom redu sjedi Milan Babić, a iza njega pedesetogodišnji huligani glasno raspravljaju o pucnjavi na Pli-tvicama: ‘Hrvati lažu’, govori jedan, ‘da je poginuo samo jedan nji-hov, a u Gračacu su spaljivali 52 Šiptara, koje su oni tamo doveli... Samo je ih Mesar sedam iz mitraljeza pokosio...’ Ja slušam, raste mi tlak: “Jebate, izmišljaju, lažu, prijete, i kako se uopće možeš hvalisati ubijanjem ljudi...?” I, počne razgovor. Najednom, svi koji su s nama fino, normalno razgovarali odjednom preokreću ćurak, tuku u nacionalističke žice. Za mikrofon potom dođe beogradski redatelj Lazar Stojanović, kritizira Miloševića. I ovi počnu: ‘Buuu! Branković!’... Sjećam se Laze kao danas: odmakne se korak natrag i kaže: ‘Ja poštujem vaše mišljenje. Ali, ako vam se pokaže da ste se na krivog konja kladili, nikoga nemojte optuživati nego sebe!’ Proročanski.”

195

Ali bio je to tek početak. “Pred kraj tribine, istrči na pozornicu mlada djevojka koja je iz Beograda došla s Lazom Stojanovićem. I kaže: ‘Htjela bih vas sve pozdraviti uime beogradske mladosti, i da vam kažem da smo mi za mir, nisu tamo svi za Miloševića, mi smo protiv ratnohuškačke politike...’” Pusić se smješka, i danas s malo nelagode: “‘Pravo mjesto da se to kaže”. “Marš u pizdu materinu! Kurvo! Marš!” Tako su reagirali. “I djevojka se rasplače. Ustanem i dođem do mikrofona, a ovi počnu pljeskati. Ja kažem: ‘Nemojte mi pljeskati, jer neće vam se svidjeti što ću vam reći.’ A netko viče: ‘Ne plješćemo tebi, budalo!’ Rekao sam: ‘Znate šta! Ovi ljudi su prešli osamsto kilometara da dođu do vas, u pokušaju da se sukobi smire, da nitko ne strada. Nitko od vas nije prešao ni osamsto metara da dođe u ovu dvoranu. A vi se prema jednoj mladoj ženi na ovaj način ponašate. To mogu samo kukavice.’”

“Taj čas - lomljenje stolica u dvorani. Dreka! Jedan viče: ‘Ustašo! Vampiru! Krvoloku!” Pusić se smije. “Onaj drugi urla. Dreka u božju mater! I digne se Pupovac, dolazi kraj mene, i kaže u mikro-fon: ‘Oprostite, ja bih vam samo htio reći: profesor Pusić je veliki prijatelj srpskog naroda...’ Tandara-mandara, ovak’ nešto... Ali mene uhvatio bijes. Kažem: ‘Hvala ti, Milorade, ali ono što sam vam rekao, to i mislim.’ I ovi opet krenu. A ja kažem: ‘Recite, što vi mislite o hrvatskom Saboru?’ Dreka... ‘E vidite’, kažem, ‘niste ništa bolji od hrvatskog Sabora.’ I sad, u dvorani - pola ih fućka, pola se smije. Ali, bar se primirila ta zloslutna energija. Očeki-vali smo bogme batine. Izašao Babić na pozornicu, izgovorio nekoliko frazetina o samostalnosti Krajine, da neće oni ništa s Hrvatskom, izašao iz dvorane, a za njim stotinjak njegovih. I situacija se smirila.”

Mala lekcija iz velike ludosti, ali i masovne psihologije. “Kad je otišao Babić, ljudi su se otvorili, počeli govoriti. Sjećam se jedne žene: ‘Pa nama iz Zagreba šalju samo policiju. Zašto nam ne šalju ljude s kojima možemo razgovarati, kao s vama?’ Rekli su ljudi: ‘Dajte da nešto napravimo, pa vidite kamo sve to vodi...’ Nikakve agresije nije više bilo. Na povratku, već kasno navečer, prije Gračaca, nasred ceste stoji Fićo, a ispred njega ogromni tip s puškom. Za pasom mu tromblonska mina viri kroz šlic. Oz-biljno, i sad ga vidim: kroz šlic mu viri tromblonska mina, a on s puškom stoji nasred ceste. I mi stanemo. Milorad izađe, i ide s

196

njim razgovarati; ovaj se na kraju makne, i mi prođemo. Milorad se vrati: ‘Pijan je k’o majka.’”

Tada već bilo je očito da Pusić postaje nepotkupljiv i hrabar akti-vist, spreman da ozbiljno riskira kako bi se zauzeo za mir i dobru volju. Otkud to? “Ne znam. Ne mogu reći. Znam da su moji, i mama, i ujak, pa i tata, i baka, svi imali taj stav. Moj djed naročito, bio je poznati antifašist. U podrumu naše kuće krili su stvari prija-telja Židova. Djed je 1939, kad su nacisti upali u Poljsku, napisao pjesmu protiv njih, pa je odmah u aprilu 1941. morao bježati iz Zagreba, zajedno s mojim ujakom, koji je imao 19 godina. Baku su mi uhapsili su i osudili na smrt, jer su našli te židovske stvari. Navodno ju je prokazala služavka, koja se s dečkom ustašom htjela domoći naše kuće. Takvo je ozračje sigurno utjecalo na mene”, pripovijeda Pusić.

Socijaldemoratska unija, SDU, stranka koju je Pusić s nekoliko kolega osnovao 1991, važnija je možda po angažmanu za ljudska prava, nego po skromnome političkom uspjehu. “Imali smo vi-jećnike u Karlovcu. Neke naše članove - jer su u SDU u Karlovcu ulazili Srbi - regrutirali su i slali na prvu crtu bojišnice da nena-oružani kopaju rovove, pa je jedan od njih dezertirao i pobjegao u Zagreb. Neki su u Karlovcu bili osuđeni jer su se pozvali na prigovor savjesti i odbili uzeti oružje, Jednome od tih ljudi, Ratku Dojčinoviću, angažirali smo zagrebačke odvjetnike Slobodana Budaka i Čedu Prodanovića. Prije toga su četiri čovjeka zbog pri-govora savjesti bila osuđena na godinu i pol zatvora. Dojčinović je prvi kojega smo uspjeli osloboditi. Poslije toga ljudi više nisu bili osuđivani zbog prigovora savjesti. A onda smo, ujesen 1992, u sklopu SDU, osnovali Građanski odbor za ljudska prava, GOLJP.“

“Mislio sam tada: ‘Šta je, kvragu, GOLJP?”, reći će Žarko Puhovski u razgovoru za ovaj tekst. “Kako se nešto može zvati GOLJP?” Ilustrira tadašnju atmosferu, potpuno nenaklonjenu aktivizmu za ljudska prava. “Kad sam bio mali, u stripovima ‘Politikinog zabavniku’ postojao je izraz ‘Gulp!’ kad bi se netko davio ili gutao knedle. Tako mi je to nekako zvučalo. Ali, tada još nema Hrvat-skog helsinškog odbora, rasformiran je prvi Odbor za ljudska prava, sve se raspalo. I, dolazi GOLJP... Nitko ne zna, zapravo, otkud i kako – čak ni ja, koji Zorana znam od treće godine. Gotovo kao neki ‘family business’ : Zoran i nekoliko aktivista, koje ja sve

197

znam, ali ne shvaćam da su oni iz iste organizacije. Zove Zoran, zove Biba - daj ovo, daj ono - i onda on spomene GOLJP.”

“Bio sam potpredsjednik SDU, i ja sam, unutar stranke, osnovao GOLJP”, kaže Pusić. “U početku su njegovo jezgro bili Siniša Ma-ričić, Veronika Rešković, Vesna Supek – supruga Rudija Supeka

- Biserka i Momo Momčinović. Potom smo osnovali podružnicu u Karlovcu, pa u Rijeci. Prvo smo radili na domovnicama.”

“Počeli su nam se javljati ljudi koji su, zbog novog zakona, preko noći ostali bez državljanstva: nisu mogli dobiti osobnu iskaznicu niti podići novac u banci, ostali su bez zdravstvenog osiguranja... Uglavnom penzioneri – katastrofa... Bilo je to egzistencijalno pitanje prvog reda: ljudi nisu imali od čega živjeti. Jedan od prvih nam se javio čovjek prezimena Surla, koji je s dva unuka uspio pobjeći iz Gospića u Ljubljanu, pa se vratio u Hrvatsku, jer je ovdje rođen. Ali, nije mogao dobiti državljanstvo. Javio nam se i Đorđe Plavšić, poduzetnik koji je u Gospiću imao velike građe-vinske firme, a osamdesetih je čak bio i u Saboru. Ostao bez svega, žena mu je umirala na Institutu za tumore, a on nije mogao dobiti državljanstvo, premda je ovdje rođen i bio poznati poduzetnik. Upali su mu i u stan u Gospiću...”

Novi zakon propisivao je, među ostalim, da policija može bez obrazloženja odbiti državljanstvo. “Preko 95 posto slučajeva tih prvih godina, 1992 i 1993, s kojima smo mi imali posla - a uspješ-no smo riješili sigurno tristo domovnica - bio je na osnovu te odredbe. Zato smo napisali predstavku da je taj članak zakona protuustavan, i on je, nakon nekog vremena, ukinut: diskreciono pravo policije da bez obrazloženja uskrati državljanstvo izbačeno je iz zakona. Jer, državljanstvo su najčešće uskraćivali, naravno, po etničkoj osnovi.”

Ali, prije nego što je diskriminatorna odredba ukinuta, “izbrisa-nima” je trebalo pomoći. “Otac mi je došapnuo da je u policiji relativno visoko pozicioniran jedan njegov bivši student, koji mu je rekao neka mu se slobodno javi ako bude imao problema. Otišao sam tom čovjeku, i uistinu je pomogao: ljudi su dobivali domovnice. Nije on činio ništa protuzakonito; dapače, protuza-konito je bilo odbijati. Vjerojatno je postojao nekakav naputak, ili bar neka vrsta autocenzure, u smislu da su službenici shvaćali

198

kako je podobno biti netrpeljiv, i da ćeš vjerojatno postati sumnjiv ako izdaješ mnogo domovnica. A zapravo si trebao samo raditi po zakonu.”

Poslije domovnica – deložacije: ljude su iz stanova izbacivali na ulicu. “Mnoge su deložacije bile nasilne i divlje. Bilo ih je i ranije, ali za njih ili nismo znali, ili ništa nismo mogli... Angažirali smo se krajem 1992. i početkom 1993, a priključili su nam se aktivisti HHO-a i Antiratne kampanje”, pripovijeda Pusić. “Nikad nijedna deložacija - ja sam bio na najmanje sedamdeset, a u Hrvatskoj ih je bilo na tisuće - nikad nijedna nije imala ono što je morala imati

- sudski nalog. Postojale su deložacije po ‘upravnom postupku’, koje bi se obavljale u pratnji policije, i obična nasilna izbacivanja iz stana: naoružani vojnici nasilno bi, uz prigodnu retoriku, ljude izbacivali na ulicu. Nisu, naravno izbacivali tajkune: uglavnom ljude koji nisu imali kamo, osim na ulicu, pa su to bili traumatični, tragični događaji. Uglavnom su istjerivali iz stanova JNA: civile na službi u vojsci, koji su stekli pravo, dobili stan, otišli u penzi-ju... Mi bi naprosto došli, sjeli u stan... U početku ni sami nismo dovoljno znali, ali smo se s vremenom izvještili.”

Pusić se sjeća izbacivanja Slobodanke Poštić, profesorice engle-skog i ruskog u Tehničko-školskom centru. “Stan je, kao građan-sko lice, dobila početkom osamdesetih, i sa kćeri živjela u njemu. Imala je prijatelje u Krakowu, pa im je otišla u posjet. Do Poljske je vozila u Fići, a je stigla, prijatelji su joj rekli da su zvali susjedi, jer da su joj provalili u stan. Okrenula se i vratila u Zagreb. Vojnici su joj sve stvari pobacali kroz prozor. Molila ih je da zadrži bar rječnike; ništa joj nisu dali, a jedan je rekao: ‘Da se nas pita, tre-balo bi vas ubiti.’ Nije se predavala: otišla se žaliti u Ministarstvo obrane. Žena joj u ministarstvu kaže: ‘Vrlo ste hrabri kad ste se došli ovamo žaliti, poslije onoga što smo kod vas našli.’ ‘Pa što ste našli?’ ‘Knjige na ćirilici i na ruskom.’ ‘Pa ja sam profesorica ruskog!’ ‘I to mi je neko zanimanje!’”

“Takav je bio duh vremena”, konstatira Pusić. “Preuzeli smo njezin slučaj. I vratili je - zahvaljujući, prije svega, Slobodanki samoj. Bila je uporna, obilazila urede. Došla je u stambeno i tražila po-datke: jer, podatke o takvim ljudima brisali su iz kompjutora. Dođete, tražite potvrdu da godinama živite u stanu, a oni vam kažu: ‘Nema podataka. Nemate pravo ništa tražiti. Nikad tu niste

199

živjeli.’ Slobodanka je, srećom, naletjela na neku dobru osobu, koja joj je dala potvrdu. Često se govori o ‘izbrisanima’ u Sloveniji, ali ne i u Hrvatskoj. Pogrešno. Slobodanka je imala sreće. Pa je vodila duge sudske postupke. Pomagali smo koliko smo mogli. Vratili smo je tek 2002. Ali, možete zamisliti kakve je to psihič-ke probleme izazvalo. Slobodanka ne živi više u tom stanu. Nije mogla; prodala ga je.”

Pokušali su izbaciti i psihijatricu iz Vojne bolnice u zagrebačkoj Dubravi, Pusić se sjeća prezimena: Donevski. “Koliko se sjećam, živjela je sa sinom, bio je malo dijete. Divlja deložacija, htjeli su upasti. Bio sam u stanu, izašao ispred vrata. Doš’o frajer i razgova-ra sa mnom: u ruci drži bombu, prst na osiguraču. Kao, normalan razgovor”, smije se Pusić. ‘Bar taj put, gospođa Donevski ostala je u stanu. Puno godina poslije, kad sam radio kao profesor na Grafičkom fakultetu, u sobu do moje došao je novi asistent - taj dječak, sin gospođe Donevski. Malen je svijet.”

“Kad bi policija došla na divlje deložacije, najčešće bi odlazili, u strahu, govoreći: ‘Mi tu ništa ne možemo.’ Tipove koji bi ušli, naravno, nitko više nije mogao izbaciti, a izbačeni ljudi ne bi više živjeli u stanu duže od šest mjeseci, što je postajalo formalno opravdanje da i po zakonu izgube stanarsko pravo. Kombinacija čistog gangsteraja i zakonom pokrivenog nasilja – čovjek ostane zapanjen pred tolikom nepravdom. I onda, ‘omerta’. Šutnja. Bio je to uistinu mračan period. Htjeli smo razgovarati s nekim utje-cajnim: otišli smo k Mesiću, koji je tada bio predsjednik Sabora. Dokumentirali smo mu deset primjera: od tih deset, devet su bili Srbi, a osam samohrane majke, žene s djecom bez muževa. Ali, i Mesić je tada već padao u nemilost. Ništa nije uspio. Eh.”

U proljeće 1994. Pusić je ženu spasio od samoubojstva. “Sjećam se te zgrade u ulici Brune Bušića u Zagrebu. Na desetom katu živjeli su žena i njezin muž, podoficir koji je krajem osamdesetih otišao u penziju. Ona Hrvatica, on Srbin. Deložacija po upravnom postupku: u stanu policija. Žena cijeli stan, posebno kuhinju, oblijepila svetim sličicama. Visio je kalendar sa Stepincem. U jednom času potpuno izgubila živce, i zaleti se na balkon. Deseti kat. Bacio sam se, uhvatio je oko pasa, i odvukao je unutra. Obu-zeli je napadi plača. Tada sam napisao pismo kardinalu Franji

200

Kuhariću. Jedno sam napisao” - počinje se ironično smijati - “i Anti Đapiću, predsjedniku Hrvatske stranke prava. On je, naime, bio predsjednik saborskog Odbora za ljudska prava.” Kuharić jest javno reagirao: “Vrlo umjereno, ali ipak.”

Ujesen 1994. zbio se incident koji će, napokon, prodrmati javnost: deložacija žene s dvoje djece u Maksimirskoj 66. “Mi u stanu, sjedimo na podu. Deložacija se otegla. Nervoza. I policajci su tu. Odjednom, upadaju u sobu, i počinju tući čovjeka. Ustao sam i rekao: ‘Možete ga odnijeti, ali ga ne smijete tući.’ Naravno, od-mah su mi na svoj način pokazali da sam u krivu A kad vas udare, prorade nekakvi drugi instinkti: postoji fotografija, objavljena je mislim u Slobodnoj Dalmaciji, na kojoj policajac žmiri, ovako” - Pusić izvodi grimasu - “a ispred njegovog nosa - šaka.” Zvao me sutradan prijatelj iz Šibenika s kojim sam ronio: ‘Odmah sam’, kaže, ‘po ronilačkom satu prepoznao čija je to šaka!’” Smijeh.

“Bilo je sedam policajaca. Bacili su me na pod. Jednog sam digao i objesio na klinčanicu za kapute. Ostali su se strašno razljutili, izmlatili me, bacili na pod, stavili mi lisice. Vodili me po stepeni-cama dolje: dvojica me drže, jedan udara šakom u trbuh, a ispred trči novinarka Anita Malenica i viče: ‘Gospodine Pusić, sve sam vidjela! Gospodine Pusić, sve sam vidjela!’ Iznijeli su još neke ljude, sve nas potrpali u maricu, i odveli u stanicu. Jednoj ženi slomili su rebra; ja sam dobio Šancov ovratnik.”Poslije toga – veliki članak u Feral Tribuneu. “Feral je na zadnjoj stranici objavio čestitku za Dan policije s fotografijama prebijenih opozicionara: Mika Tripalo, Savka Dabčević, Ivo Banac, Ivan Zvonimir Čičak... Sve fotografije bile su fotomontaže, samo moja autentična. I, poslije toga, na sljedeću deložaciju, u Savskoj ulici, došlo deset saborskih zastupnika, i dosta novinara.”

Od kraja 1994, deložacije su jenjale. Zašto? Hrvatski helsinški odbor organizirao je konferenciju u Zagrebu, koja je odjeknula. Vlast je željela da zemlja postane članicom Vijeća Europe, i takva joj reputacija sigurno nije trebala. “Vjerojatno je razlog kombi-nacija okolnosti”, drži Pusić. “Ali, kao što prestanu epidemije kad žrtava više nema, vjerojatno se i ovdje dogodilo da su dobar dio ljudi izbacili, pa više nisu imali koga. Stvar je, sve u svemu, postala snažno prisutna, pa je ta epizoda - ako se takvo nasilje smije zvati epizodom - završila. Vraćanje ljudi u stanove oteglo se godinama – posljednje pozitivno rješenje imali smo 2005, kada

201

smo gospođu Jakopec uspjeli vratiti u stan između Ekonomskog fakulteta i Dinamovog stadiona. Ona je 1992. otišla na tržnicu, i kad se vratila, tipovi su bili u stanu. Trinaest godina!”

Te su životne drame teško traumatizirale ljude. “Većina tih pri-ča, čak i ako bi imale pozitivan kraj, tragične su. Obitelj Melkić uspjela je ostati u stanu, ali smo deložaciju sprečavali trinaest ili četrnaest puta! Ja sam, pak, u takvim slučajevima bio apso-lutno uvjeren da smo na pravoj strani, i to mi je davalo snagu, unutrašnju sigurnost. Ma što tvrdila država, policija, pravosuđe

- nepravda je bila na njihovoj strani. Branili smo pravdu i ljude u nevolji, i nikakvi mi zakoni, i nikakvi podobni suci, nisu mogli dokazati suprotno... Ta unutarnja sigurnost štitila me od PTSP-a. Nisam imao traume. Čak i kad me policija istukla, nije me to pretjerano uznemirilo. Da sam, nekom nesrećom, bio na drugoj strani – da sam ljude morao izbacivati iz stanova – sigurno bih imao traume”, govori Zoran Pusić.

Dok su jedni u Zagrebu izbacivali ljude iz stanova, vlast je ratovala u Bosni. “U drugoj polovini 1993, čak i nama, koji nismo bili na izvoru informacija, postao je jasan vojni angažman Hrvatske u BiH. Počeli su nam se javljati ljudi - žene prije svega – žaleći se da su im muževi ili sinovi protiv volje poslani u BiH, ili su u zatvoru zato što su odbili. Reagirali smo - koliko ja znam, jedna od prvih javnih reakcija - tako što sam napisao otvoreno pismo Tuđmanu, koje je objavljeno na naslovnici Novog lista. Počelo se javljati sve više ljudi. Dobio sam pismo s potpisima i brojevima osobnih iskaznica 61 čovjeka koji su bili u zatvoru, jer su odbili ići ratovati u BiH. Ljudi su nam svjedočili da ih je postrojio Janko Bobetko, i rekao: ‘Skidajte oznake s rukava, jezik za zube, idete u Bosnu. Tko ne ide, ide u vojni zatvor.’ Ta epizoda”, reći će Pusić,

“sigurno je odredila moje stavove kada je Sabor 2000. usvojio onaj sramotni dokument, Deklaraciju o Domovinskom ratu, koja nam propisuje što je povijesna istina.”

203

Poslije ‘Oluje’, GOLJP je otišao pomagati starcima koji su ostali, tim najnapuštenijim građanima ove zemlje. Vozili su im najnužni-je, da prežive zimu; Pusić je cijepao drva, nosio hranu, potrepštine koje se u gradu čine sitnicama, ali u samotnim bespućima Banije, Korduna i Like mogu, doslovno, značiti život. “Pomažeš, nosiš... Sjećam se ljudi iznad Topuskog, u selima prema Petrovoj gori, nekog sela Perna - potpuno razrušena škola... Baš tragično: taj kraj, između Gline, Topuskog i Vrginmosta, gadno je stradao u Drugom svjetskom ratu. Poslije rata pomalo su se počeli dizati. I baš kad su se, krajem osamdesetih, odvojili od vjekovnog siro-maštva i destrukcije u Drugom svjetskom ratu – privredili vlastiti traktor, automobil i dovoljno novca za ljetovanje – puf! Opet sve ponovo. Sve propalo natrag, ljudi iselili, nestali... Prava tragedi-ja. I onda, što ćeš, pokušavaš pomoći. To je bio dobar dio naših aktivnosti; krajem devedesetih povratak, početkom dvijetisućitih pomoć da ljudi stanu na svoje noge. Katkad uspiješ, u dobrom dijelu ne uspiješ...”

Kad je postalo moguće da se ljudi počnu vraćati – mukotrpno i sporo, ali ipak – GOLJP je pomagao. “Radili smo s više organi-zacija. Odlazili smo u izbjegličke centre po Srbiji, razgovarali s ljudima, uglavnom od 1996. do 2000, pa i kasnije. Kad je Rača-nova vlada preuzela vlast, osmislili smo projekt za koji smo od ministarstva obnove i razvitka, koje je preuzeo Radimir Čačić, uspjeli dobiti jednu od ukupno dvije donacije koju je GOLJP ikad dobio od države: sto koza.”

S tim su kozama napravili devet malih farmi, po uzoru na uspješ-ne francuske zadruge farmera. “Taj sam projekt predložio fran-cuskom Katoličkom komitetu protiv gladi (Comite Catholique contre la Faim et pur le Development, CCFD) , s kojim sam sura-đivao još od 1993, kada sam jednome njihovom članu pomogao da iz Beograda, pomoću UNPROFOR-a, prijeđe u Hrvatsku. S novcem CCFD-a i kozama od ministarstva napravili smo farme, i svakoj dali deset koza i jednog jarca. Pokušali smo da se ljudi udruže, da naprave mljekarstvo, jer su Prije rata dobro su sura-đivali s Karlovačkom industrijom mlijeka, KIM-om. To nismo uspjeli – pa i KIM je propao - a od devet malih farmi, do danas ih je preživjelo, mislim, tri”, govori Pusić.

204

GOLJP je izrazito mala organizacija. Javnost ga, djelomice oprav-dano, često poistovjećuje s njegovim osnivačem. Usprkos tome, među najpoznatijim su aktivistima za ljudska prava u Hrvatskoj. Desnica ih iskonski mrzi, i to otvoreno pokazuje, gotovo uvijek na predvidiv, najružniji zamislivi način: osobnim prijetnjama Zora-nu Pusiću – nerijetko ozbiljnim – uvredama, lažima, ponižava-njem, grubošću, nasiljem... Mnogi međutim – više ljudi nego što bi se na prvi pogled moglo pomisliti – dobro znaju koliko GOLJP uistinu vrijedi. Jer, kad nikoga više nema, pomoći će Zoran Pusić: baš svakome, osim onome tko odobrava zločin i nasilje. O tome znaju sve nevino osuđeni za koje je Pusić vodio pravne bitke kako bi bili oslobođeni iz zatvora. I bili su.

Takav je ugled rezultat nepretencioznog, humanog i praktičnog djelovanja GOLJP-a. “Djelujemo konkretno: pomognemo čovjeku da dobije domovnicu; sjedimo na podu da spriječimo deložaciju: pišemo pisma predsjedniku Republike da ne šalje ljude u rat u BiH; nacijepamo baki drva; odvezemo starom bračnom paru peć u ličku zabit; borimo se da žena dobije natrag stan koji su joj nelegalno oduzeli... Naše aktivnosti, drugim riječima, diktiraju kršitelji ljudskih prava. Uvijek se sjetim kako su slavnog alpinista Georgea Mallorija, koji je 1924. nestao ispod samog vrha Mount Everesta, pitali zašto ide u visine. Odgovorio je: ‘Zato što su tu.’ Tako bih i ja odgovorio zašto ispravljamo kršenja ljudskih prava: ‘Zato što su tu. Događaju se.’”

Sve je to Pusić radio “usput”, uz rad na fakultetu. Povrh svega, još od Pretparlamenta Jugoslavije, angažirano sudjeluje u regional-noj suradnji nevladinih organizacija. Već je godinama predstav-nik Hrvatske u Igmanskoj inicijativi, regionalnoj koordinaciji za ljudska prava, koja uporno, uvijek iznova, nastoji popraviti ono što političari u regiji namjerno pokvare. Igmanska je inicijativa 2011, uvelike Pusićevom zaslugom, u Beogradu okupila pred-sjednike Hrvatske i Srbije Ivu Josipovića i Borisa Tadića, sva tri člana Predsjedništva BiH, europskog povjerenika za proširenje i predstavnike Nordijskog vijeća, regionalne međuvladine ko-ordinacije skandinavskih zemalja. Bio je to zvjezdani trenutak poslijeratne regionalne suradnje, kada se činilo da bi odnosi na području bivše Jugoslavije, napokon, ipak mogli krenuti nabolje. Godinu kasnije, vlast u Srbiji osvojili su bivši šešeljevci Nikolić

205

i Vučić; dvije godine potom, hrvatska je predsjednica postala Kolinda Grabar-Kitarović. Regionalna suradnja učas se pokazala kulom od karata.

Većina će rezignirati pod tolikim pritiskom neukosti birača i zlo-će političara – oni rijetki koji neće, međutim, vrijede tim više. Umjesto da se namrgodi i slegne ramenima, Zoran Pusić – sada na polovini osmog desetljeća života - osniva Antifašističku ligu, svjestan da se vratilo vrijeme “patuljaka” s početka devedesetih.

“Današnjica se može usporediti s Europom u doba nadiranja na-cizma i fašizma. Bilo je to strašno deprimantno. Poslije Prvog svjetskog rata, zemlje nastale iz raspadnutih carstava odabrale su demokraciju. Samo petnaest godina kasnije, potopio ih je val najtvrđe nacionalističke diktature, koja se mnogima učinila boljom i efikasnijom od demokracije. Na fašizam se, u mnogim zemljama Europe, gledalo kao na djelotvoran, uspješan društve-nopolitički projekt. Negativne posljedice - progon manjina, prezir prema ljudskim pravima – proglašene su usputnom pojavom s kojom većina može živjeti, Danas situacija nije opasna kao tada, ali je mnogo lošija nego, recimo, početkom dvijehiljaditih, kada su se temeljne vrijednosti na kojima je EU osnovana činile ne-prikosnovenima.”

206

Premda se može činiti da je utemeljitelj GOLJP-a u proteklih trideset godina silnu energiju potrošio za, blago rečeno, oskudne rezultate, Pusić nije rezigniran. Štoviše: “Apsolutno sam zado-voljan. Istina je da su rezultati često bili skromni i siromašni, ali vrijedilo je truda. Ništa ne bih promijenio, dapače, samo bih radio još više. Ništa što smo radili nije bilo pogrešno. Da pokuša-vaš pomoći ljudima u nevolji – to je itekako opravdano. A nešto smo i uspjeli: neki su dobili domovnice, neki ostali u stanovima, nekima smo pomogli kad im je bilo teško, da sačuvaju jedino što su imali, nekima pomogli da se vrate...“ Podsjećamo, ne hajući za patetiku: “Tko spasi život, spasio je svijet.”

Ipak, opasnosti za demokraciju ne smanjuju se. “Garancije nema za ništa, osim našeg djelovanja. Danas ne izgleda da je rat u Euro-pi moguć, ali osamdesetih nisam vjerovao ni da je rat u Jugoslaviji moguć. Nikad, ni u što, ne možemo biti sigurni. Ne možemo, na primjer, ni zamisliti da bi se ženama moglo oduzeti prava glasa, ali molim: predsjednik Hvidre prije dvadeset godina je rekao da je u njegov podrum zabranjen ulaz Židovima, Srbima, ženama i psima, a Hvidra to nije smatrala napadom na temelje Hrvatske. Da takvi ljudi postoje - postoje; da takve tendencije postoje - postoje; da više nikad neće izbiti na površinu - to se nadamo. Ivo Brešan u romanu ‘Država božja 2053’ spominje teokracije s gangsterskim, koruptivnim režimom na čelu: to ne zvuči kao potpuna fikcija. Tako i ovo: tendencije u današnjoj Hrvatskoj i Europi bude vrlo opravdanu zabrinutost.”

I baš je zato “jako važno djelovati u javnosti.” “Društvo slijedi tendencije – zato je nužno zastupati vrijednosti demokracije, tolerancije i ljudskih prava, ili ih braniti kad su ugrožene - a, kako vidimo, ugrožene su gotovo uvijek, danas čak i u SAD-u. Važno je da postoje ljudi koji će usmjeriti trend, jer ima, naravno, i onih koji ga usmjeravaju prema nezdravom društvu.”

Pusić zagovara prosvjetiteljski i altruistički liberalni individuali-zam, ali nije žrtva naivnoga idealizma davne prošlosti. “Mislim da bi svatko trebao, već i kroz osnovno školovanje, usvojiti uvjerenje da je javno djelovanje neka vrsta građanske dužnosti; da društvo ne postoji nezavisno od nas, i da nas obvezuje profesionalno po-štenje i odgovornost prema zajednici. Poštenje, dakle, ne bi tre-balo biti posljedica straha od represalija, nego unutrašnje odluke.

207

To treba graditi kod mladih: osjećaj unutrašnjeg zadovoljstva kad postupaju u skladu s temeljnim altruističkim idejama.”

“Možemo li definirati što je dobar život? Lako je reći što je loš život: život u strahu, bijedi, siromaštvu, nasilju, strepnji, poni-žavanju... Dobra i pozitivna društva različita su, ali sva odbacuju nasilje i njeguju što više tolerancije, ljubavi prema djeci... Tu razliku možemo postići: da pomičemo prosjek prema slobodi od straha, prema toleranciji, uzajamnom uvažavanju i individualnoj slobodi. Odgovorna država morala bi graditi institucije koje će održavati slobodu građana, pa i od - ili prije svega - od države same. Ovo ‘prije svega’ govorim zbog našeg tisućljetnog iskustva, da je najčešće država i vlast izvor najvećih nepravdi i tiranije. Dobra društva, naprosto, društva su bez straha.” A Zoran Pusić čovjek koji se ne boji.

208

Novinar koji je izliječio Osijek

— Drago Hedl

209

Drago Hedl nikad nije saznao zašto mu je otac postao nacistički vojnik. Ali nerazjašnjena obiteljska tajna nije ga spriječila da postane utjelovljenje suprotnih vrijednosti: novinar čije se ime navodi kada treba navesti primjer istinoljubivosti, profesionaliz-ma, poštenja i hrabrosti.

“Rođen sam 1950. u Osijeku, u radničkoj obitelji folksdojčera. Opterećivao nas je ‘istočni grijeh’: moj otac, njegova dva brata i njihov otac, moj djed, bili su unovačeni u njemačku vojsku, i sva četvorica završili u ratu. Moja baka - ‘omama’, kako sam je zvao

- ostala je sama u ratnom Osijeku. Moj djed, njezin muž, Antun, nije se vratio, kao ni sin Dragutin, po kojem sam dobio ime. Vratio se samo moj otac, a treći brat ostao je u Njemačkoj, da dođe tek 1967. Tada je prvi put poslije rata vidio majku i brata, mog oca.”

Hedlov otac bio je bravar u osječkom OLT-u, a majka radnica u Lanari, budućem LIO Osijek. “Jedva smo preživljavali, jer je mama prestala raditi, pa je naša šesteročlana obitelj živjela od vrlo skromne radničke plaće. S nama je bila i omama, koja nije imala mirovinu, pa je zarađivala spremajući po boljim stanovima u Osijeku. Živjeli smo u osječkoj Donjodravskoj obali”. Mnogo godina kasnije, Hedl će djetinjstvo opisati u istoimenom romanu, koji će biti adaptiran u najveću kazališnu produkciju na otvore-nom u povijesti Osijeka.

Ratna povijest zauvijek je ostala obiteljskom tabu temom. “Kada bi otac i omama razgovarali o osjetljivim stvarima, govorili bi na njemačkom, a mene ga nisu naučili. Odrastao sam u folksdojčer-skoj obitelji, ali me nisu htjeli naučiti njemački, vjerojatno misleći da bi mi to mogao biti teret. Nikad nisam saznao kako su otac, djed i stričevi završili u njemačkoj vojsci, jesu li mobilizirani, ili su se odazvali ‘zovu nacije’. Otac mi je umro rano, u 55. godini, i nikad ga o tome nisam pitao. Ni majka nije bila voljna govoriti, a pretpostavljam da ni sama nije znala sve detalje. O tome se, na-prosto, nije govorilo.” Odmah nakon rata, obitelj je iz prezimena

– Hödl - izbacila preglas, i promijenila ga u fonetski oblik, Hedl. “Usprkos svemu tome, zanimljivo, u kući se nikad ništa loše nije govorilo ni o poslijeratnoj vlasti, premda nije bila naklonjena gubitnicima koji su se odlučili za pogrešnu stranu. Naprosto, ro-ditelji su nastojali stvoriti malu oazu da mi djetinjstvo učine što boljim. I uspjeli su: djetinjstvo mi je ostalo u lijepom sjećanju.”

210

I uistinu, potisnuta obiteljska povijest neće traumatizirati mladog Osječanina, koji će odrasti u angažiranog studenta književnosti na Pedagoškoj akademiji u gradu: prvu zbirku pripovijetki objavit će Hedl s 19 godina. Obiteljska povijest pecnut će ga tek dva puta: kada mu, sedamdesetih, partija u posljednji čas onemogući da postane predsjednik omladinske organizacije grada Osijeka, pa mu pripadne potpredsjedničko mjesto; i još jednom, 1976, kada su ga u vojsku poslali u Skoplje, premda je već imao sina. Susjeda, 18-godišnjaka, poslali su u stotinjak kilometara udaljene Našice.

“U vojsci sam vidio svoj dosje, u kojem je pisalo da mi je otac bio u njemačkoj vojsci. Mislim da su me zato poslali tako daleko.” No sve su to bile sitnice u usporedbi s onim što se tek imalo dogoditi.

Hedl je objavljivao, može se reći, oduvijek. Prve pjesmice objavio je u dječjem listu ‘Mala štampa’. U tim će novinama objaviti i svoj prvi intervju – s bosanskim sevdalijom Safetom Isovićem. Pred kraj osnovne škole, pisao je kratke priče. Kasnije je upoznao Dejana Rebića, osječkoga umjetničkog entuzijasta koji je, reći će,

“presudno utjecao na njegov život”. Rebić je u Centru za kulturu ta-dašnjeg Radničkog sveučilišta u Osijeku okupljao mlade, i Hedla uključio u krug mladih pisaca. “Hemingway mi je bio uzor, i spisa-teljskim i životnim stilom. Cijelog sam ga pročitao, a povukao me i k drugim američkim autorima, pa sam dobro upoznao američku literaturu.” Krajem šezdesetih, Hedl će provesti godinu dana na srednjoškolskoj stipendiji u Americi – nenadoknadivo iskustvo.

211

Nakon završenog studija književnosti, dobio je posao urednika književnog mjesečnika ‘Revija’. “Imao sam 24, 25 godina, i bio mi je to monoton posao, premda su u ‘Reviji’ objavljivali dobri autori: Dionizije Švagelj, Ive Mažuran, Vladimir Rem... U kulturnoj rubri-ci ‘Glasa Slavonije’ povremeno sam objavljivao književne kritike i kulturne teme, a imao sam i ‘rubriku’, kako se u to vrijeme zvala forma koju danas zovemo ‘kolumnom’. Urednica Ivanka Tešija ponudila mi je da prijeđem u ‘Glas Slavonije’. Oklijevao sam, jer taj dnevnik u to vrijeme nije bio naročito izazovan. Ali, prešao sam nakon vojske, 1977, kada je u ‘Glas Slavonije’ iz splitske ‘Slobodne Dalmacije’ došao Petar Požar, s ambicijom da osvježi i unaprijedi dnevnik. Htio sam vidjeti kako će to funkcionirati, pa sam postao urednik kulture. Nešto smo uspjeli: Požar je proširio novine za osam stranica, napravio dobar koncept subotnjeg broja, zaposlio nekoliko mladih i ambicioznih ljudi... Ali je prerano za-kukurijeknuo: u komitetu su mu zamjerili što otvara novine i čini ih drugačijima, pa je smijenjen. Promijenila su se dva urednika, i 1984. ‘Glas Slavonije’ preuzeo sam ja. Imao sam 36 godina.”

Partijska je stega u to vrijeme počinjala popuštati. “Za novinarstvo su dolazila sjajna vremena: vlast je uzmicala, a mi grabili - to bi možda bila najbolja definicija. Osjećalo se da se politika klima, a mi u novinarstvu to smo iskoristili da proširimo prostor slobode. Izuzmem li ono što sam kasnije radio u Feralu, koji je bio eksces a ne mainstream pojava, ne pamtim bolje vrijeme: mediji su u ono vrijeme disali punim plućima. Sjetite se ‘Poleta’, ‘Vjesnika’, ‘Da-nasa’... Mi u Osijeku možda manje, jer smo uvijek bili nekako na periferiji, ali ipak smo nastojali uzeti svoj dio tog mirisnog kolača.”

Pod uredničkim vodstvom Drage Hedla, u samo pet godina, ‘Glas Slavonije’ prerastao je u dnevne novine s najvećim rastom na-klade – osamnaest posto godišnje! - i prvom potpuno kompju-teriziranom redakcijom u bivšoj Jugoslaviji. “Novine sam preu-zeo u vrijeme kada je direktor bio Ivan Borovac, koji je nabavio novu tiskaru, a i nastojao nas je učiniti neovisnijima u odnosu na partijski komitet. Bilo je bitaka, ali uspijevao je. No Borovac je bio grafičar, pa mi je, kad sam nagovarao da kompjutoriziramo redakciju, odgovorio rečenicom koju ću pamtiti dok sam živ: ‘Drago, zapamti, da ti kažem jednu stvar: nema i nikada neće biti novina bez olova!’ Borovac je brzo umro, pa je nakon nekog

212

vremena direktorom ‘Glasa Slavonije’ postao mladi i dinamični Vladimir Kokeza. On je razumio da će tehnologija pregaziti olovo, pa smo postali prve novine u bivšoj državi koje su potpuno kom-pjuterizirale redakcijski posao. Doveli, smo i mnogo kvalitetnih mladih suradnika te pronašli dopisnike iz najvažnijih centara bivše Jugoslavije. Kad sam preuzeo ‘Glas’, prosječna naklada bila je sedam tisuća dnevno; u vrijeme o kojem govorimo, popela se na osamnaest. Imali smo fantastičan rast tiraže subotnjeg broja, koji je išao do tridesetak tisuća prodanih primjeraka, što je za ono vrijeme bio velik uspjeh. Kompjuterizacija se pokazala odličnom, naročito u ratu, jer novine u takvim uvjetima ne bi mogle izlaziti da redakcija nije bila kompjuterizirana. Možda nije primjereno da ja to govorim, jer sam tada bio drugi čovjek tvrtke, ali bilo je to zlatno vrijeme Glasa Slavonije”, govori Drago Hedl.

Za Osijek i ‘Glas Slavonije’, Hedl i Kokeza bili su dobitna kombi-nacija: obrazovani, mladi i ambiciozni, a istodobno suprotstav-ljeni tromoj rigidnosti partijskog komiteta, fascinirani Zapadom i svim njegovim vrijednostima, bili su pripadnici generacije kojoj se činilo da bi Jugoslavija mogla bezbolno, gotovo neosjetljivo, razgraditi jednopartijski sistem i “urasti” u blagostanje i slobodu socijalno osjetljivog kapitalizma. Ali, cijelu istinu nisu mogli znati.

Četverogodišnji mandat glavnog urednika Hedlu je završavao u lipnju 1990. “Došao je reizbor. Kada je otvoren natječaj, tražio sam što se nikad nije radilo: da se redakcija tajnim glasanjem izjasni prihvaćaju li moju novu kandidaturu. Od ukupno 43 gla-sa, dobio sam 41, a dva su bila protiv.” Mjesec ranije, održani su prvi slobodni parlamentarni izbori, i HDZ je u državi osvojio apsolutnu vlast.

Pritisci su počeli vrlo brzo: da ne valja ovo, da ne valja ono, da zašto objavljuju Tanjug, da zašto još drže te dopisnike iz Jugo-slavije... “Primjerice, iz Beograda nam se javljala Sonja Badel, a imali smo i dopisnike s Kosova, iz Crne Gore... Nisam to htio htio prekinuti, pustio sam ljude da rade. Nitko od suradnika nije radio protiv interesa Hrvatske.” Potom je HDZ ojačao i u Osijeku, i tražio više prostora u ‘Glasu Slavonije’. Rekao sam: ‘Nemam ništa protiv, ali nemamo namjeru bilježiti svaku vašu osnivačku skupštinu.’ Htjeli smo formirati uistinu pluralnu scenu, jer nije HDZ bio jedina stranka: postajao je i stariji HSLS, a pojavio se i

213

HNS. Svima smo htjeli dati prostor, i to na razini ideja, političkih promišljanja, stavova i prijedloga, a ne protokolarnih vijesti.”

Ponukani takvom idejom, čelnici ‘Glasa Slavonije’ organizirali su okrugli stol i pozvali sve čelnike stranačkih ogranaka u Osijeku. Taj skup, kojim će početi osječko političko ludilo devedesetih, Drago Hedl opisat će 2010. u svojoj knjizi “Glavaš – kronika jedne destrukcije”, jednom od najvažnijih svjedočanstava o političkoj i ratnoj patologiji Hrvatske devedesetih. Ta knjiga ni danas, gotovo deset godina nakon što je objavljena, nije dobila mjesto kakvo u javnoj svijesti zaslužuje.

Na okrugli stol, piše Hedl, predsjednik osječkog HDZ-a Branimir Glavaš došao je “u tamnoplavom konfekcijskom sakou s dvo-rednim kopčanjem, kakve su tih godina nosili odvjetnici kojima baš nije najbolje išlo.” “Sjeo je samouvjereno u prvi red, želeći valjda i tom gestom pokazati da dolazi njegovo vrijeme. Čim je skup započeo, osuo se drvljem i kamenjem na Jovana Ćupurdi-ju, lokalnog funkcionara Saveza komunista Hrvatske. Nazivao ga je komunjarom, optužio ga za sva zla ovoga svijeta, vrijeđao. Situacija je postala neugodna i nitko nije mogao doći do riječi od Glavaševih tirada. Rigao je užarenu lavu od koje su se svi na-stojali skloniti. Zapamtio sam sijevanje munja iz njegovih očiju, onaj prodorni, sumanuti pogled koji će kasnije, kao zmija žabu,

214

hipnotizirati mnoge njegove protivnike u sukobima što se će, kao na traci, događati u godinama koje slijede.” Skup je prekinut.

Potom je HDZ tražio da sam odredi novinara koji će u ‘Glasu Sla-vonije’ izvještavati o stranci. Hedl je odbio: “Rekao sam da neće moći tako: imamo svoj kolegij, svoje urednike, i mi ćemo odrediti tko će raditi taj posao. Zadužio sam Svetozara Sarkanjca, koji je radio vrlo korektno. Ali, Glavašu se nije dopadalo.” Počinjalo je mučno vrijeme upornih pritisaka.

“U redakciju je, primjerice, došao čovjek s pismom čitatelja koje nije bilo ugodno za Glavaša. Dao ga je tadašnjem dnevniku ‘Za-pad’, i predložio da ga objavimo i mi. Pristao sam. Glavaš je to saznao. I, negdje popodne, zove me Kokeza, i kaže da se Glavaš želi naći s nama. Dođemo mi na dogovoreno mjesto, sjedi Glavaš i još nekoliko ljudi, i on, kako već zna biti bučan, kaže: ‘Čujem da sutra objavljujete neko pismo protiv mene.’ Ja kažem: ‘Pa čuj, nije protiv tebe, ali će vjerojatno izazvati polemiku, pa ti, ako hoćeš, sutra odgovori, nemam ništa protiv, da napravimo neku živost.’ On kaže meni: ‘Jel’ to pismo baš moraš objavit’? Ja kažem: ‘Pa čuj, ni’ko me ne t’era, al’ mis’im da je zanimljivo.’ Kaže on meni:

“Znaš šta? Bio bih ti jako zahvalan da to ne objaviš.’ Ja kažem: ‘Slušaj, već je složeno, mogu i ne moram objaviti. Ali to ti sutra objavljuje ‘Zapad’. ‘Ma, ‘ko jebe Zapad’, kaže on meni, ‘bitno da se ne vidi tu u Glasu Slavonije. Jel’ mi moš’ napravit’ uslugu?’ Ja kažem: ‘Pa jel’ ti jako stalo?’ Kaže on: ‘Jako mi je stalo.’ Ja kažem: ‘Dobro.’ Vratim se u redakciju, i kažem dečkima: ‘Aj’, maknite ovo.’ Poslije toga osjećao sam se loše: pa, mislim, zašto sam ja njemu sad popustio? Ali dobro, mislim, možda mogu neki mali kompromis napraviti. Nije smak svijeta, jest bilo zanimljivo, ali ne i krucijalno. I da: rekao je Glavaš da nema ništa protiv da to objavimo, ali poslije ‘Zapada’, a ne istovremeno kad i oni. I objavili smo ga – ali, nisam se zbog toga osjećao najbolje. Danas mislim da nisam trebao popustiti.” Jer, kompromis nije pomogao.

Štoviše: “Pritisci su nastavljeni, postajali su sve žešći i neugodniji. Kulminirali su zahtjevom HDZ-a zanimljivog sadržaja: da na trećoj stranici objavimo oglas kojim HDZ poziva čitatelje ‘Glasa Slavonije’ da bojkotiraju - ‘Glas Slavonije.’” “Bilo je to otprilike dva tjedna prije ubojstva zapovjednika osječke policije Josipa Reihl-Kira. Situacija je već opasna: po selima oko Osijeka već su

215

straže, noću se puca, blokade su na ulazu u Tenju i na cesti prema Vukovaru. U takvoj situaciji, dolazi zahtjev da se na cijeloj trećoj stranici Glasa Slavonije objavi taj oglas, s logom HDZ-a. “Svojom podrivačkom djelatnošću, u sklopu vješto vođene uređivačke politike, ‘Glas Slavonije’ narušava izvorne interese obrane unu-trašnjeg i vanjskog suvereniteta Republike Hrvatske”, tvrdio je osječki HDZ. Uredništvo je optuženo za “reboljševizaciju jedinog osječkog dnevnog lista”, to “nanosi neprocjenjivu štetu zahtje-vima demokratske preobrazbe društva”, a “lažni i tendenciozni napisi instrumentalizirani od strane policijsko-doušničkog bloka usmjereni su protiv demokratski izabrane vlasti.”

“’Šta da radimo s tim?’, pitaju me iz oglasnog odjela”, prepričava Hedl u razgovoru za ovaj tekst. “‘Kažem ja: ‘Jesu platili?’ ‘Nisu, dali su samo narudžbenicu.’ Dogovorio sam se Kokezom da ćemo objaviti. I mi to primimo, s narudžbenicom: nota bene, oglas ni-kad nisu platili, jer su nedugo nakon toga preuzeli ‘Glas Slavonije’. I mi, na trećoj stranici, objavljujemo oglas vladajuće stranke u kojem tražimo da nas čitatelji bojkotiraju. Na dan kad to izlazi, dolazim ujutro oko sedam u redakciju, zove me tajnica, pokojna Ruža Velcer, i kaže: ‘Drago, telefoni zvone k’o ludi. Zovu čitatelji, kažu da su danas iz inata kupili po dva primjerka. Ne žele nas bojkotirati.’ Cijela naklada prodana je do devet ujutro. Postigli su kontraefekt.”

Nekoliko dana nakon toga, ‘Glas Slavonije’ objavljuje intervju sa zapovjednikom osječke policije Josipom Reihl-Kirom. “Došao je u redakciju i dao intervju kojim je nastojao smiriti situaciju. Ispratio sam ga, kao glavni urednik, do izlaza iz zgrade. Silazili smo s prvog kata, i tada mi je rekao rečenicu koja me zgrozila: ‘Drago, ja se bojim za svoju sigurnost.’ Ostao sam šokiran: ako se šef policije boji za sigurnost, u gradu u kojem vlada HDZ, a Reihl-Kir izabran je od nove vlasti i nije bio čovjek partije - ako se, dakle, njemu takvo nešto događa, onda zaista moramo biti zabrinuti.”

Reihl-Kir ubijen je 1. srpnja 1991. Ustrijelili su ga hrvatski policaj-ci na punktu prema selu Tenja. “Po nekima, bila je to prekretnica rata i mira na ovom području. Ne kažem da rata ne bi bilo da Kir nije ubijen, ali rat je, čini mi se, Reihl-Kirovim odlaskom ubrzan, jer je želio da se ta nezdrava situacija mirno rasplete. Srbi su

216

vjerovali njegovim nastojanjima da se tenzije spuste, i da se ma-knu barikade na ulazima u srpska sela. Kirova me smrt šokirala.” Drago Hedl postat će novinar najzaslužniji za to što je ubojica Antun Gudelj, mnogo godina kasnije, na kraju ipak u Hrvatskoj osuđen na zatvorsku kaznu. Usprkos tome, sve okolnosti tog fatalnog ubojstva do danas nisu razjašnjene.

Četiri dana nakon Kirove smrti, Hedl, Kokeza, i tadašnji čelnici osječkog ogranka Hrvatske narodne stranke (HNS), dobili su dobronamjerna upozorenja da se čuvaju, jer bi mogli biti likvidi-rani. Dva dana poslije toga, 7. srpnja, Hedla je u redakciju nazvala uplašena supruga: dobio je “hitni mobilizacijski poziv”. “Dobili smo ga Kokeza i ja, jedini iz Glasa Slavonije: direktor i glavni ured-nik. Jasna poruka.” S njima, mobilizirani su i Ivica Vrkić te Ilija Dumančić, glavni tajnik i predsjednik slavonskog ogranka HNS-a. Našli su se svi u ondašnjem Sekretarijatu za narodnu obranu, gdje je stolovao Branimir Glavaš, i koji će, godinama kasnije, postati poznat po likvidaciji Čedomira Vučkovića sumpornom kiselinom.

“Kasnije smo saznali, od jednog čovjeka koji nam je rekao da su nas gledali iza zavjese, da bi svašta bilo da smo se počeli komešati. Postojao je plan, rekao je taj čovjek, da odemo na liniju fronte prema Tenji, da nas se ondje ‘kokne’, da nas proglase žrtvama srpske agresije i da dobijemo zastavu, ordenje i kovčeg: pali za domovinu. Čovjek nam je rekao da je to bio plan.”

No oni su već koji dan ranije, nakon prvih upozorenja, na nekoliko adresa odaslali zajedničko pismo, u kojem su upozorili da neće biti slučajno ako im se nešto dogodi. Za to je pismo već sutradan doznala Savka Dabčević-Kučar, i poslala ga Tuđmanu. “Odmah sutradan pozvani smo u Zagreb, i primio nas je tadašnji ministar obrane Šime Đodan. “Saslušao nas je, rekao da se vratimo kući i da zaboravimo na te pozive, da će on to srediti. Pretpostavljam da je nazvao Glavaša. Poziv je povučen, i mi nastavljamo raditi svoj posao.”

Ali samo za kratko. “Brzo iza toga, iz tadašnjeg fonda za privatiza-ciju stiže rješenje u kojem stoji da se u ‘Glasu Slavonije’ formira Nadzorni odbor, i da je šef Nadzornog odbora - Branimir Glavaš. Istog dana kad je to rješenje stiglo, ja otišao kući na ručak, i zove me tajnica: ‘Čuj, došao je Glavaš s nekoliko vojnika s puškama.

217

218

Sjeli su u redakciju, pustila sam ih u tvoj ured, nisam znala kamo da ih stavim.’ ‘Pa dobro, neka ste’, kažem ja. ‘Ponudila sam ih kavom, nisu htjeli. Donijela sam im samo mineralnu, ali su tražili da je otvorim pred njima’”. Hedl tu zastane: ‘Znaš, ono, mi da ćemo njih otrovati...’”. “I, ništa. Vanja mi je rekao da ga je kontak-tirao Glavaš, i da mu je rekao da će nas sutra smijeniti. Uzvratio sam: ‘Ne, mene neće smijeniti. Otići ću sam. Tako ja ostanem bez posla, s otkazom u rukama, negdje 17. srpnja 1991. Osam dana ranije, sin mi je ranije navršio 16 godina. U predvečerje rata, ja sam na tržištu.”

Rijetko se danas spominje kakvom je atmosferom tih dana odi-sao Osijek. “Vladalo je bezvlašće, tjeskobna atmosfera, situacija koja je mirisala na veliko zlo. Recimo, osječki HDZ organizirao je demonstracije protiv šefa policije kojeg je ta stranka postavila, Prosvjednici su išli ulicom i pjevali: ‘Vjetar piri, vjetar piri, Hrvat-ska se širi; kiša pada, kiša pada, Srbija propada...’ Išli su prema zgradi policije, demonstrirali ispred nje, tražili da Reihl-Kir bude maknut s mjesta policijskog zapovjednika. Bilo je to oko dva tjed-na ili nešto više prije ubojstva. Svak je u svakoga sumnjao, svi su bili nekakvi ‘udbaši’, počele su priče o snajperistima koje nitko nikad nigdje nije vidio, stvarala se klima upada u stanove.., Srbi su odlazili iz straha, kod rodbine na neko vrijeme, dok se stvari ne smire – one se, naravno, nisu smirile - dolazi do poznatog napada na Borovo selo...” U lipnju 1991, mladići u crnim odo-rama marširali su gradom; HDZ je organizirao svoje, paralelne noćne patrole koje su, kao, motrile događa li se nešto sumnjivo u gradu... “Na te patrole žalio mi se Reihl-Kir: pa te paravojne strukture HDZ-a razoružale su jednog njegovog policajca srpske nacionalnosti i razoružanog ga doveli u policiju, tražeći od Kira da tog ‘četnika’ makne iz policije’...”

Sjajan novinar, Hedl je lako pronašao posao: zaposlila ga je ‘Slo-bodna Dalmacija’, koju je tadašnji glavni urednik Joško Kulušić tih godina pretvorio u jedan od najuglednijih dnevnika u bivšoj Jugoslaviji. Prepoznavao je novinarske talente, poštovao ih i nje-govao: prepoznat će i sposobnosti Drage Hedla i, nakon kratke honorarne suradnje, 17. rujna 1991. zaposliti ga za trajno. Time je postavljen temelj za jednu od najplodnijih novinarski suradnji u povijesti hrvatskog novinarstva: dvije godine kasnije, Drago

219

Hedl postat će novinar Feral Tribunea, koji je također stasao pod uredničkim pokroviteljstvom Joška Kulušića.

Postao je ratni dopisnik. “Izvještavao sam iz cijele Slavonije, na-ročito, naravno, iz Vukovara, dok se još moglo ići. Jedan sam od posljednjih novinara koji je uspio ući u Vukovar, otprilike tri tjedna prije pada grada. Razgovarao sam tada sa Sinišom Glavaševićem, sudjelovao sam u emisiji uživo Hrvatskog radio Vukovara, bio je to negdje listopad 1991: telefonske linije još su kako-tako radile, pa se u program javio čovjek i rekao da živi u Vukovaru, ali da je s mora, i da mu je drago da je u studiju novi-nar ‘Slobodne Dalmacije’... Izvještavao sam s ratišta oko Broda i brodske Posavine, iz Nove Gradiške, oko Pakraca... Uglavnom sam radio sam, ali kasnije sam surađivao s kolegom Sarkanjcem, koji je iz ‘Glasa Slavonije’ prešao u Novi list.”

Osijek je bio, kazat će Hedl, “desetkovan”. “Uistinu je bilo jako, jako teško. Kruh se ujutro razvozio u dva kombija, toliko je bilo ljudi u gradu. Potpuno pust, zamračenja, neprekidna granatira-nja, ljudi su ginuli izlaskom na cestu, jer se nikad nije znalo kad će početi granatiranje. Okruženje s tri strane: s juga od Tenje, s istoka oko Vukovara i Sarvaša, i Baranja na sjeveru.” Kulušić - “taj nevjerojatni čovjek i urednik”, opisat će ga Hedl - saznao je da je Hedl suprugu i sina prebacio u Rijeku, pa mu je ponudio da prijeđe i on. Odbio je. “Da sam otišao, ne bih se više mogao vratiti. Da ostavim grad u kojem sam se rodio, u kojem sam odrastao? A i zbog atmosfere koja je vladala, ispao bih nekakva pobjegulja. Rekao sam: bit ću tu, pa kako bude, dijelit ću sudbinu svojih su-građana; bitno mi je samo da mi je obitelj koliko-toliko sigurna u Rijeci. Tako sam ostao, i cijeli rat radio u ‘Slobodnoj Dalmaciji’, sve do dolaska Miroslava Kutle, do HDZ-ovog preuzimanja re-dakcije, i onda sam se priključio ekipi Ferala.”

Hedla je HDZ u dvije godine, ovako ili onako, dvaput izbacio iz dvije redakcije: 1991. iz ‘Glasa Slavonije’, 1993. iz ‘Slobodne Dalmacije’. “Napravili su mi veliku uslugu. Prvo, nakon što sam otišao iz ‘Glasa Slavonije’, radio sam u velikoj redakciji, možda najboljoj koja je u to vrijeme postojala u Jugoslaviji, a tu sam upo-znao i ‘feralovce’, koja će mi kasnije omogućiti da s njima radim.” Dok Hedl nije postao slavonski dopisnik ‘Slobodne Dalmacije’, iz Splita su dolazili ratni reporteri – Viktor Ivančić, Predrag Lucić,

220

Boris Dežulović... “Viktor je bio baš u vrijeme kada su me smijenili s položaja glavnog urednika Glasa Slavonije, pa je u ‘Slobodnoj’ objavio veliki tekst ‘Krici i šaputanja u Glasu Slavonije’”. Tako je počelo veliko i vrijedno profesionalno i osobno prijateljstvo, koje traje do dana današnjega.

Ratna nesreća i kakofonija prigušile su vijesti o nestancima osječ-kih civila. “Cijeli rat proveo sam u Osijeku, ali mi smo o zločinima saznali relativno kasno. Znali smo da nekih ljudi više nema, ali nismo imali informacije: govorilo se da su otišli u Srbiju, što su mnogi i učinili, ali neki su, naprosto nestali. Pristizale su glasine. I tek kad je rat prestao, najprije Sarajevskim primirjem u siječnju 1992, a onda, potpuno, i raspoređivanjem UNPROFOR-a u svib-nju te godine, počeli smo saznavati da su neki od tih ljudi nestali na neobičan način. Pročulo se da je u Paulin dvoru počinjen gadan pokolj srpskih civila; doznali smo da je nestao doktor Milutin Ku-tlić, ali nismo znali kako... Nije se o tome otvoreno govorilo. Počeo sam istraživati.” Hedl nijednog časa nije imao dilemu istraživati zločine u Osijeku ili ne. “Smatrao sam da je pošteno da istražim i napišem što znam o gradu u kojem živim. Mislim da je to bila moja profesionalna dužnost, i zbog toga se osjećam dobro. To je bio motiv koji me gurao kroz profesiju.”

U siječnju 1994, Hedl je u Feral Tribuneu objavio detalje o zlo-činima postrojbe Tomislava Merčepa u Pakračkoj poljani. “U Osijeku, naročito me zanimala smrt Reihl-Kira. Odmah poslije ubojstva, još u ‘Glasu Slavonije’, postavili smo tezu da Kir nije ubijen slučajno: bilo mi je čudno da na policijskom punktu ubiju šefa policije, a ubojica odlazi s mjesta zločina, i nitko ga dva dana ne može pronaći. On se, potom, pojavljuje u Sloveniji, i avionom odlazi u Australiju... To je meni zvučalo vrlo, vrlo neuvjerljivo. Pisao sam o svemu tome, i u tekstovima u Feralu već počeo locirati epicentar iz kojeg su se ti zločini kretali. Činilo mi se da je sve to išlo iz Sekretarijata za narodnu obranu, kojega je u to vrijeme vodio Glavaš. Dokaze još nisam imao, ali indirektno sam počeo davati do znanja da bi ti zločini mogli biti vezani uz Glavaša.”

221

Ovaj je brzo shvatio da je Hedl na tragu ozbiljnih otkrića. “Po Ivici Vrkiću, koji je u to vrijeme bio saborski zastupnik HNS-a, poru-čio mi je da će me ‘pretvoriti u prah i pepeo’ ako ne prestanem. Vrkić mi je prenio tu poruku, doslovno: pretvorit će me u ‘prah i pepeo’. Objavio sam to. Tada me, zanimljivo, jedno poslije podne osobno nazvao američki veleposlanik Peter Galbraith, i ponudio da o tim prijetnjama razgovara s Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom. Ostao sam zatečen tim pozivom: nije reagirao nitko iz vlasti, nitko iz policije, ali jest američki veleposlanik. Zahvalio sam mu i rekao neka procijeni sam što će učiniti. Poslije toga, prijetnje su na neko vrijeme popustile.” Čak su se Glavaš i Hedl, neko vrijeme poslije toga, našli na piću. “Mislim da je s nama bio i Vanja Kokeza, koji je u to vrijeme već bio u Hrvatskoj vojsci, pa smo sjeli utroje. Glavaš je predložio da se pomirimo. ‘Čuj, što je bilo, bilo je. Ajmo mi zakopati ratne sjekire’, rekao je. Rekao sam: ‘Čuj, Branimire, može, samo, to će biti jako kratkotrajno.’ On kaže: ‘Zašto?’ ‘Pa’, kažem ja, ‘sutra mi u Feralu izlazi novi tekst’. Promijenio je boju, i to je bio naš posljednji normalan razgovor.”

Bilo je to nakon što se Hedl vratio s jednogodišnjeg izbivanja iz Osijeka. Radio je u Londonu, u Institutu za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR), kao “pridruženi urednik” za Balkan. Upo-znat će tu svjetsko novinarstvo i ugledne britanske novinare, i snaći se u toj sredini kao da je njegova vlastita. Vratio se 1996, i od tada do 2008, uz kratku stanku 1999, nastavio raditi za Feral Tribune. U tim je novinama objavio mnoštvo prvorazrednih no-vinarskih otkrića koja će Hedla učiniti jednim od najuglednijih novinara u Europi: od istine o masakru i premještanju leševa iz Paulin dvora u Liku, preko detalja o drugim ratnim zločinima i privatizacijskom kriminalu u Slavoniji, do svjetski ekskluzivnog otkrića da Slobodan Davidović, srpski ubojica Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, poslije rata mirno živi u slavonskome selu Šidski Banovci.

No najvažniju svoju priču Hedl će objaviti 2005, i time započeti proces koji će, prvo, dovesti do dugogodišnje zatvorske kazne najmoćnijem političaru Slavonije, ali potom i do dugogodišnje pravosudne trakavice, koja još i danas svjedoči o nesposobnosti hrvatskog pravosuđa da pravomoćno okonča predmet protiv moćnog političara.

222

Počelo je u veljači 2005. “Upucaj ga, jebo mu ti mater!”, rekao je Glavaš 17. rujna 1991. vojniku Josipu D. iz Koške, kada je ovaj doveo ratnog zarobljenika. O tome je Hedlu svjedočio Mile Banjac, otac ubijenoga Jove Banjca. Pet mjeseci kasnije, 15. srpnja 2005, Feral Tribune objavljuje naslovnicu: “Ubijali smo po Glavaševu naređenju!” “Pripadnik nekadašnje Branimirove osječke bojne, koju je osnovao i kojom je zapovijedao Branimir Glavaš, ovih je dana dao opširan iskaz državnome odvjetništvu u kojem teško tereti Glavaša za ispitivanja, mučenja i likvidaciju više desetaka civila. Opisi puni potankosti i konkretnih događaja razjašnjavaju i ubojstvo dvojice civila – Đorđa Petrovića i Čedomira Vučkovića, koji su nakon batinanja, a prije likvidacije, bili prisiljavani piti kiselinu iz akumulatora u garažama u kojima su bili zatočeni i ispitivani. Obojica su likvidirana, a njihova imena spomenuta su među poginulim osječkim civilima i u knjizi 160. osječke brigade.“ To je sažetak teksta kojim je Hedl inicirao najveći pravosudni proces za ratne zločine u povijesti samostalne Hrvatske.

223

Već u tom prvom članku o svjedočenju zaštićenog svjedoka Krunoslava Fehira – čiji je identitet već dan kasnije objavio njegov vlastiti otac, želeći zaštititi Branimira Glavaša – Hedl je razjasnio cijelu misterioznu osječku ratnu priču o ubojstvima srpskih civila; usprkos pravomoćnoj presudi Glavašu donesenoj nekoliko godina kasnije, pravosuđe se s tim događajima muči još i danas.

“Mnogi su mediji odmah počeli pisati o tome, što je značilo da ljudi napokon počinju shvaćati koliko je sve to bilo strašno i ne-dopustivo. Nama u ‘Feralu’ to je uvelike olakšalo izvještavanje, premda ni tad nije išlo bez problema i velikih neugodnosti. Ali da su ostali kolege ranije prihvaćali naše teme kao što su to učinili 2005. s Fehirovim svjedočenjem o Glavašu, sve je moglo izgledati drukčije“, kazat će kasnije Hedl. “Mislim da su ljudi tada shvatili da se ne smije tek tako lagati za Hrvatsku. Jer, kad vidite da netko čovjeka sili da pije sumpornu kiselinu, morate se zgroziti, morate se zapitati – pa kako to možemo opravdavati? Fehirovo je svje-dočenje, dakle, preokrenulo stav javnosti, premda ni tad nije bilo lako pisati protiv generala Hrvatske vojske, utjecajnog župana, koji je Sanaderu pomogao da dođe na vlast… A tko je stajao iz nas? Arsen Dedić bi rekao: ‘Samo ja i moja sjena’…“, govori Hedl.

O Dragi Hedlu i njegovom izvještavanju za Feral Tribune autoru ovog teksta 2014. godine govorio je suutemeljitelj Ferala Predrag Lucić. „Dragi je bilo i psihički najteže – bio je sam u brutalno neprijateljskom okruženju, gorem nego u Splitu. Mi smo ipak bili u redakciji, pa kad su i teški dani, kada stižu prijetnje, tu smo, zajedno, podupiremo jedni druge. A Drago, tamo posve sam, po-kriva izuzetno važan a zanemaren prostor, i u njemu vodi i svoj i Feralov rat za ovu zemlju.“ Lucić nije krio divljenje Dragi Hedlu, tom “fenomenu kompletnog novinara”, i “neviđenom gibanju” njegova “novinarskog uma”.

U kolovozu 2005, Hedl objavljuje “osječki smrtopis” - popis 43 ubijena čovjeka, tvrdeći da su “dramatična, pisana upozorenja o svemu što se ratnih dana događalo u Osijeku, odašiljana u Zagreb na ministarske stolove”. “Pored opisa događaja, jasno su locirala i osobe odgovorne za ono što se u Osijeku događalo. No, ta upo-zorenja ubrzo bi se faksom vraćala u Osijek, upravo na adrese onih koje je policija sumnjičila da iza svega toga stoje. To jasno svjedoči da onda, kao ni dugih 14 godina iza toga, nije postojala nikakva volja da se razriješi čvor osječkih ratnih ubojstava.“

224

Hedlovo otkriće likvidacija osječkih civila 1991. prerast će u neča-sno poglavlje osječke i hrvatske povijesti koje je Hedl 2010. teme-ljito rekonstruirao u knjizi “Glavaš - kronika jedne destrukcije”, svojevrsnoj dijagnozi duha vremena devedesetih godina prošlog stoljeća. Jer, kako je u jednome od komentara tih dana napisao Viktor Ivančić, urednik Feral Tribunea koji je uvijek ohrabrivao Hedlov istraživački genij: “Pospremanje Glavaša iza brave, to je nešto kao hapšenje hrvatske države kakva je dosad postojala (...) Funkcioniranje pravne države, prema bogatome hrvatskom iskustvu, najmoćnije je jamstvo da pravda neće biti zadovoljena“. Drago Hedl prvi je put o tim zločinima pisao mjesec dana nakon što su počinjeni. Državi, kako sada stvari stoje, ni trideset godina neće biti dovoljno da ih pravomoćno sankcionira i kazni – premda ih je taj novinar, ima tome sada četrnaest godina, rekonstruirao do posljednjeg detalja.

“Kao Hedlov dugogodišnji kolega i urednik, mogu posvjedočiti da je u to vrijeme, dok je kroz Feral lansirao neumoljive priče o zločinima počinjenim u ime Domovine, živio doslovno s glavom u torbi i zaprimio više napada i prijetnji smrću nego što Hrvat-

225

sko novinarsko društvo broji članova”, ustvrditi će suosnivač i dugogodišnji urednik ‘Feral Tribunea’ Viktor Ivančić u pogovoru bosanskohercegovačkom izdanju knjige “Glavaš – kronika jedne destrukcije”.

Možda i najmanje neugodna od tih prijetnji bilo je višegodišnje prisluškivanje, kojega je Hedl, zajedno s još dvadesetak novinara u državi, bio žrtvom. “Cijela ekipa Ferala i ja, ali i više drugih novinara u državi, bili smo pod paskom tajnih službi. Nas 26, međutim, pratila je i civilna i vojna tajna služba. Poslije 2000, kad je otvorena mogućnost da žrtve pročitaju te dosjee, otišao sam iz znatiželje. Ostao sam šokiran šlampavošću i amaterizmom tih službi: napisali su mnoge dezinformacije i neistine”, pripovijeda Hedl za ovaj tekst. “Tvrdili su, na primjer, da sam s nekim iz Cen-tra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka odlazio u Moskvu, a ja do 2005. nogom nisam kročio u Rusiju. Ili, tajnovito su opisivali kako sam vrlo često odlazio u Mađarsku, što je točno, ali sam, kao i mnogi Osječani, odlazio kupovati živežne namirnice. ‘Nisu utvrđeni operativni kontakti’, stajala je opaska uz tu informaciju.”

Hedl prepričava i farsičnu anegdotu iz razgovora Franje Tuđmana s njegovim ministrom financija Borislavom Škegrom iz jednoga od poznatih stenograma Tuđmanovih sastanaka, objavljenih poslije 2000: ta anegdota, osim što odiše bizarnošću, dokazuje da se Tuđmanova vlast obilato služila informacijama pribavljenim prisluškivanjem novinara: Škegro je, naime, Tuđmana podrobno izvještavao kolike plaće imaju novinari Feral Tribunea. “I”, pre-pričava Hedl: “kaže Škegro: ‘Ivančić ima toliko, ovaj toliko, a za Hebla” - Hebla! - ‘ne znam, on je sad otišao u Novi list.’ I tada, su dakle pratili što radim”, kaže Hedl. “Kad sam pročitao dosje, pitali su me želim li da bude uništen. Odbio sam. Neka ostane, neka se vidi čime su se tajne službe bavile.” Takvi pritisci, dodaje, trajali su sve do 2000, ali i kasnije, kad sam se počeo baviti ozbiljnijim temama oko Glavaša. “Ali tada su te stvari, rekao bih, postale čak i vrlo opasne.”

“Ubićemo i tebe i tvog Levara”, tekst je pisma koje je Hedl primio početkom prosinca 2005. Njegovo je uredništvo odmah objavilo kako je “ovu prijeteću poruku shvatilo krajnje ozbiljno”, te “s cijelim slučajem upoznalo policiju i Državno odvjetništvo, tra-žeći zaštitu svojega urednika, te hitnu i energičnu istragu.” Pola

226

godine kasnije, usred bijela dana i pred svjedocima, u kafiću pred njegovom kućom u Osijeku, Hedlu je Davor Boras, predsjednik mladeži Glavaševa Hrvatskog demokratskog sabora za Slavoniju i Baranju (HDSSB), priprijetio kako će ga „ubiti kao psa“. Re-dakcija Feral Tribunea upozorava: “Opravdano strahujemo od mogućnosti da nasilnici, koji nimalo slučajno dolaze iz krugova bliskih Branimiru Glavašu o čijim je zlodjelima Drago Hedl pi-sao argumentirano i dokumentirano, ukoliko njihove prijetnje ne budu sankcionirane, neće ostati samo na riječima.“ Nepunu godinu kasnije, Boras će biti osuđen na uvjetnu kaznu zatvora.

U veljači 2008, na Hedlovu kućnu adresu stigao je crtež mrtvačke glave s porukom: “Cinker, tajni svjedok, pazi na se!!!” Tada je, napokon, reagiralo i Hrvatsko novinarsko društvo, prvi put u povijesti prijetnji Dragi Hedlu i Feral Tribuneu: “„Ratni zločini nisu niti srpski niti hrvatski nego podliježu individualnoj krivici. Za takvo procesuiranje ratnih zločina zalažu se i Drago Hedl i HND”, napisalo je društvo u priopćenju.

“U to me vrijeme u dva navrata štitila policija, jer je procijenjeno da bi mi život mogao biti ugrožen, Nije lako raditi kad vam je policija za vratom. Stizala su i neugodna pisma, telefonski pozivi; netko mi je poštanski sandučić premazao nekakvim crnim pra-hom; na auto su mi bacili crvenu boju, od čega je izgledalo kao da je krvav... Bilo je to razdoblje ozbiljnih i neugodnih prijetnji. Nisam bio ravnodušan. Nitko nije ravnodušan kad ti netko prijeti, kad gledaš hoće li te netko motkom kad otvoriš vrata, ili ti su-pruga mora čekati u hodniku dok pod automobilom provjeravaš hoćete li odletjeti u zrak kad pokreneš motor. Tješilo nas je samo to da nam je sin studirao u Americi, pa sam bio lišen bojazni da bi njemu mogli naškoditi.”

A druge strane, reći će Hedl, “jako mi je puno značilo što je dosta ljudi, čak i onih koje nisam poznavao, znalo prići i reći: ‘Drago, vaši tekstovi i tekstovi vaših kolega’ - prije svega su mislili na Feral

- ‘za nas su melem. Jako nam puno znači kad vidimo da ima ljudi koji se ne mire s ovom situacijom, s ovim ludilom, s tim divljim nacionalizmom, s tim huškanjem, tim zločinima koji se guraju pod tepih... Hvala vam što to radite.’ Rekao bih da je od deset ljudi koji bi me zaustavili na ulici, možda dvoje bilo neugodnih, koji bi

227

me nazvali ‘antidržavnim elementom’, ‘svinjom’, ‘udbašem’, ‘ ko-munjarom’ i tako dalje, ali osmoro bi mi dalo podršku. I to je bila, neka ne zvuči patetično, unutrašnja snaga da nastavim. Mislio sam: ‘Ajde, k vragu, nekakav sam novinar, stekao sam nekakvo ime, nekakav ugled među kolegama, pa ne mogu ja sada biti taj, koji sam bio u tom gradu, koji znam što se dogodilo, koji sam to istražio, da ja sad kažem: ‘Ma baš me briga.’”

Kada je Glavaš otišao u zatvor, prijetnje su odjednom prestale. “Zadnjih godina, ne mogu se požaliti: radim stvarno bez pritiska. Sad sam ja taj koji pritišće politiku, a ne oni mene. Neka nova vremena”, smije se Hedl.

Pitanje, međutim, do koje je mjere hrvatska javnost uistinu ra-zumjela istinu koju joj je podastro Drago Hedl. O tome svjedoči neugodna epizoda iz 2005, kada je, zbog svojih otkrića o ratnim zločinima u Osijeku, nominiran za novinara godine. Protukan-didat je bio Goran Milić, tada novinar Hrvatske televizije koji je 2005. objavio niz reportaža iz Amerike, gdje je nekoliko mjeseci, na televizijski trošak, po vlastitome nahođenju skitao i snimao. Članovi HND-a novinarom godine proglasili su Milića. U nez-grapnom, gotovo uvredljivom pokušaju da popravi stvar, HND je sljedeće godine opet kandidirao Hedla, ali on je kandidaturu dostojanstveno odbio, objavivši kako „ne bi htio da se u hrvatskoj javnosti i među kolegama stvori dojam da pod svaku cijenu želim dobiti tu nagradu“.

Nagrada je, kao što u zatucanoj provinciji tako često biva, stigla iz inozemstva: u konkurenciji 25 novinara iz cijelog svijeta, zajedno s voditeljicom bagdadskog dopisništva BBC-a, Hedl je osvojio na-gradu Međunarodnog centra za novinare (ICFJ) iz Washingtona. Uručena mu je 15. studenog 2006. u Washingtonu, iz ruku Alberta Ibarguena, bivšeg izdavača ‘Miami Heralda’, koji je u Ibarguenovo vrijeme vrijeme osvojio tri Pullitzerove nagrade.

“Bilo bi mi draže da sam sličnu nagradu dobio u Hrvatskoj, zemlji u kojoj živim i u kojoj novinarski djelujem skoro tri desetljeća. Možda će mi ta nagrada pomoći da postanem poznatiji i u Osijeku, gradu u kojemu sam rođen i u kojemu sam proveo najveći dio života”, komentirat će nagradu Hedl.

228

Viktor Ivančić dijagnosticirat će dublje značenje zaobilaženja autora koji je otkrio ratne zločine, i dodjelu nagrade nacionalnoga novinarskog udruženja autoru lakih reportaža iz daleke zemlje.

“Taj trajni skandal”, napisat će Ivančić u pogovoru BiH izdanju Hedlove knjige, “najvjerodostojniji je prikaz ‘moralnog kodeksa društva’, one vrste masovno usvojenih standarda kojima histerič-ni politički artizam Branimira Glavaša dubinski ne može nauditi, jer je s njima u prešutnome prijateljskom suglasju.”

“Čitavim svojim profesionalnim habitusom Drago Hedl pokazuje se kao eksces, a ne kao tipičan uzorak hrvatskoga novinarstva”, napisat će Ivančić. “Ono što iz toga slijedi krajnje je jednostavno i krajnje neugodno: da nije bilo te ekscesne pojave – hrabrog, nepotkupljivog, profesionalno uzornog i na domoljubne prinude otpornog novinarskog posla Drage Hedla, a to će reći ‘društveno neuklopljenog’, marginaliziranog i čak ‘antihrvatskog’ žurnalistič-kog angažmana – Branimir Glavaš pouzdano ne bi bio ni gonjen ni suđen zbog zlodjela što ih je počinio: ostao bi dio privilegirane nomenklature, čvrsto etabliran unutar potkožene političke klase, i malo bi se tko uzbuđivao zbog nesklada između količine druš-tvenog ugleda i količine leševa koje je šef osječke političke mafije posijao u svojoj trofejnoj ratnoj fazi...”

“Tvrdili su da nisam istraživao ratne zločine Srba”, kaže Hedl za ovaj tekst. “To je laž: pisao sam i snimio dokumentarni film o stradanju Hrvata u Lovasu; otkrili smo najodgovornijeg za ta zlodjela Ljubana Devetaka, koji je kasnije i u Srbiji optužen za

229

ratne zločine, a u međuvremenu je umro; bio sam jedan od dvojice novinara - drugi je Nicholas Bell iz New York Timesa - koji su u Šidskim Banovcima otkrili Slobodana Davidovića, s one užasne snimke na kojoj pripadnici srpskog paravojnog voda ‘Škorpioni’ u Bosni vode šestoricu muslimana na strijeljanje. Dakle, pisao sam i o srpskim zločinima, ali sam smatrao da je važno da pometem ispred svog dvorišta. Neka kolege u Srbiji - a, hvala bogu, i bilo ih je i ima ih - očiste pred svojim dvorištem”, reći će Hedl.

“Nije teško u Hrvatskoj steći slavu pišući isključivo o ratnim zlo-činima Srba. Ja sam smatrao da je pošteno da napišem ono što znam o gradu u kojem živim. Mislim da je to bila moja profesi-onalna dužnost, i zbog toga se osjećam dobro. Mislim da je to bio motiv koji me gurao kroz profesiju. Važno je i drugo što sam istraživao - korupciju, kriminal, političke spletke, igre – ali mi-slim da je moju novinarsku karijeru obilježila borba da se otkriju odgovorni za zločine. Jer ja ne smatram nikakvim domoljubljem ili junaštvom da netko civila nalijeva sumpornom kiselinom. Sada se može reći: ‘Evo, to su ljudi koji su činili zla, ostali nisu. Nisam bio među tima koji su činili zla.’ Svijetla obraza mogu sutra i u Beograd, i u Podgoricu, i u Sarajevo, i svima reći: ‘Čujte, ja sam napravio koliko sam mogao. Vi napravite što možete, pa ćemo riješiti probleme.”

“Nije Drago Hedl jedini znao da u Osijeku ratne 1991. netragom nestaju civili srpske nacionalnosti, te da iza tih nestanaka nemi-novno stoji Branimir Glavaš, lokalni ‘gospodar života i smrti’, ali je jedini smogao hrabrosti i svijesti da pred tom mučnom temom ne uzmakne, da ne pristane na nacionalno postrojavanje, i da se, naposljetku, ne prestravi od prijetnji i stalnih optužbi za ‘protudr-žavnu djelatnost’, pa ju je istražio i dokumentirao do najkrvavijih detalja, a zatim bez krzmanja tutnuo pred lice nacije u svoj njenoj nepoznatoj poznatosti”, napisat će Viktor Ivančić.

I nastaviti: “Riječ je, ukratko, o piscu od one rijetke (i jedva pre-ostale) sorte koji vjeruju da novinarska profesija podrazumije-va jasan etički angažman, makar on morao biti suprotstavljen ‘moralnom kodeksu društva’, i makar se pokazalo da otkrivena baruština služi kao zajednička kupka. Sve drugo je goli zanat, doduše u vrhunskoj izvedbi.”

230

Dragu Hedla, najuspješnijeg urednika osječkog dnevnog lista u njegovoj povijesti, nacionalističke gradske vlasti neslužbeno su proglasile personom non grata. “U Osijeku sam bio apsolutno nepoželjan, nisam imao pristupa lokalnim medijima, nisam po-stojao... A onda, 2013. objavio svoj prvi roman, ‘Donjodravska obala’. Tada se vlast u Osijeku već bila promijenila: Glavaševa ekipa je pala, pa je roman promoviran u osječkom HNK. Dakle, bilo je to nešto za osječke prilike neviđeno, a za mene osobno, uistinu ugodno iznenađenje: ljudi nisu mogli stati u kazališni foyer, gdje je promocija održana. Stajali su na stepenicama, čak i u hodniku. Na promociju je došao, stjecajem okolnosti, i američki general Jacques Paul Klein, koji je vodio UNTAES, misiju UN-a za mirnu reintegraciju istočne Slavonije. Ali, došlo je bilo i još ljudi do kojih mi je stalo.” Osijek se činio izliječenim, i spremnim da, napokon, oda priznanje novinaru zaslužnom za terapiju.

Osijek da, ali ne i ‘Glas Slavonije’. “Promocija ni slovom nije za-bilježena. Za ‘Glas Slavonije’, ona se nije dogodila. Tek kasnije, kad je sve popustilo, kad su napokon shvatili da Glavaš više ne upravlja gradom, stidljivo su počeli puštati informacije”, smije se Hedl. “Ljudi su kvarljiva roba. Malo tko ostane dosljedan. Lako se promijene, zadovolje se mrvicama - a u našoj profesiji, nekada je to i malo bolji ručak u nekom skupljem restoranu.”

231

Tražiteljica prave riječi

— Vesna Teršelič

232

“Prvo treba preživjeti, a onda i drugima pomoći da prežive.” Tako o nasilju govori Vesna Teršelič. Poput Staše Zajović, ni ona ne okreće glavu: gleda u samo srce tame. Nasilje ne smatra tek još jednom od ljudskih “stvari”, ili čak sredstvom za bilo što; nastoji živjeti u skladu s dubokim upozorenjem fra Ivana Šarčevića da je “nasilje najveći čovjekov problem”. Njezin doživljaj nasilja intuitivan je - feminin, ako se može reći – utemeljen na bliskim iskustvima, promišljen od, i ispod, vlastite kože. “Da bismo našli odgovore na nasilje, da bismo uistinu učinili nešto za promjenu, moramo prvo odgovoriti na pitanja o sebi samima, o svojoj obi-telji, ulici, mjestu... Do globalnog zbivanja.”

Vesna Teršelič aktivistica je za ljudska prava s jednim ratom, dva politička sustava, tri države i tri i pol desetljeća iskustva. Ali njezin doživljaj nasilja nije prvenstveno politički, nego izrazito osoban, unutarnji. “Od djetinjstva sam bila svjesna nasilja, premda mu nisam bila izravno izložena. Moje prijateljice u pravilu su bile iz lošije situiranih obitelji, često kćeri samohranih majki. I u mojoj široj obitelji također je bilo trauma, i političkih, i osobnih. Obi-teljsko je nasljeđe višestruko: prvo, siromašniji radničko-seoski kontekst, pa žene kao žrtve nasilja, alkoholizam... Politika tako-đer: fašističko nasilje u obitelji s mamine strane, komunističko u obitelji mojih susjeda. Moja baka uvijek bi govorila: ‘Teršelič je komunist.’ Moj tata je komunist. Dobar je čovjek, ali je komunist

– to je bila dodatna informacija.”

Položaj žena, također: “Uvijek neko žensko dijete slobodarskog duha, hoće biti slobodna i samostalna, ali granice su postavlje-ne. I uvijek pregovori oko tih granica, i za moju baku, i za moju mamu, pa, na kraju, i za mene.” Senzibilna a dovoljno hrabra da ne suspreže osjećaje i zaključke, Vesna još je zarana naslutila da je svijet naopak mnogo grublje nego što se to obično misli, ali da mnogi toga nisu ni svjesni; kasnije će tu intuiciju posve i osvijestiti. A potom je koraknula i dalje, odlučivši ne slijediti konvencije, nego vlastite zaključke i odabire. Najvažniji je možda bio: smanjivati nasilje.

Rođena je 1962. u Ljubljani, jedinica optičarke Marije Majcen i oficira JNA Marijana Teršeliča. Do dvanaeste godine majka i Vesna živjele su u Ljubljani same, jer je oca vojnička sudbina vodila od grada do grada, ali majka je rezolutno odbila seliti za

233

njim. Od dvanaeste do četrnaeste, Vesna je pomagala baki u selu sa slovenske strane hrvatske granice, da potom, sa 14 godina, do-seli ocu u Zagreb. On je u međuvremenu magistrirao i predavao Vojno tehničkoj akademiji u Zagrebu, da 1991. ode u mirovinu.

“Mama i ja imale smo novčanih teškoća. Krenula je na fakultet, ali nije završila - model koji sam naslijedila. Cijeli radni vijek, do mirovine, brusila je leće, u teškim, čak i opasnim, tvorničkim uvjetima, s puno katrana i kemikalija. Težački i opasan tvornički posao. Probudila bi me u pet, i ja bih već prije šest bila u vrtiću: to je bila naša rutina. I u vrtiću i u školu bila bih već prije šest.”

Srednju školu proživjela je s ocem u Zagrebu. Adolescenciju na-ziva “sudarom sa svijetom”. “Vrijeme odrastanja, u kojem sa-zrijevam i trebam odlučiti što bih, vrlo mi je neugodno, jer ne dopada mi se svijet koji sve bolje upoznajem. Mijenjala bih ga”. I, otiskuje se. “Pred kraj srednje škole počela sam intenzivno putovati. Autostopom sam proputovala Europu između srednje i fakulteta. Na tim sam putovanjima dobro progovorila engleski, jer sam naprosto željela komunicirati. I upoznala prve mirovnjačke i ‘zelene’ aktiviste.”

Pošla je na dva fakulteta – fizika, filozofija i komparativna knji-ževnost. “Mladalačko doba vrijeme je potresa i velikih oscilacija, nezadovoljstava i sobom i okolinom, cijelim društvom. Ne bih rekla da se to odnosilo samo na Hrvatsku i Jugoslaviju, nego i na Evropu.” Ali, na putovanjima, naslutila je svijet moguće promjene.

Goran Božičević mirovni je aktivist iz Zagreba. Vesnu Teršelič upoznao je 1982, kada je imala dvadeset godina. “Oboje smo studirali fiziku. Fasciniralo me da je paralelno upisala Filozofski fakultet i fiziku, koja je bila jako teška: završavalo ju je oko pet posto studenata. Prvu godinu dala je s 5,0, kao i prvu godinu filozofije. Mene, prilično zatvorenog klinca, fasciniralo me to što se družila s ljudima za koje mi baš nije bilo jasno što rade. I često je selila: premda je mogla živjeti s ocem, stalno je bila u podsta-narstvu. Nezavisna je bila, prevodila je. Naprosto, odmetnula se.”

Odmetnula – u slobodu i neizvjesnost. “Podstanarčila sam sve donedavno”, smije se. Polovina osamdesetih bilo je vrijeme u ko-jemu je Zagreb počeo zbacivati jednoličnost socijalističkog sivila.

234

Cvjetala je omladinska štampa; utemeljen Radio 101; Vesna je sudjelovala u osnivanju ‘Svaruna’, zelene inicijative lijepog imena, po staroslavenskome bogu: kao začetak građanskog aktivizma, ‘Svarun’ će postati jednom od važnih kolijevki civilnog društva u Hrvatskoj. “Jako sam se angažirala. Pokrenuli smo više uzasto-pnih inicijativa. Prva je bila ‘TTB’ - ‘Train Toilette Band’. Potom smo, 1985, krenuli u ‘prazne demonstracije’, koje je sponzorirao Radio 101, tada nov, kultni medij. Prazne demonstracije: dijelili smo prazne papire, prosvjedovali bez glasa. Odazivali smo se, rekla bih, nekom nejasnom pozivu u samima sebi.”

No brzo su i progovorili: organizirali su javna čitanja Ustava SFRJ: “Ušli bi u tramvaj i čitali Ustav, a potom nastavili u po-thodniku pored Glavnog kolodvora. Taj je prostor poslije 1990. proširen u današnji Importanne centar. U našoj je grupi bila i Lidija Bajuk: ona bi svirala, a mi bi potom čitali Ustav. Bili su tu Benjamin Perasović, Ivo Špigl, Vesna Janković, možda Toni Gabrić... Čitali bismo dok se ne bi pojavila policija. Ljudi su za-nimljivo reagirali: najčešće su pitali zašto to čitamo kad se ne poštuje, i kad je sve to samo na papiru.”

Danas, iz perspektive nacionalističkog trijumfa, trideset godina kasnije, čest je dojam da je druga polovina osamdesetih bila vri-

235

jeme širenja slobode, a tako misli i Vesna Teršelič. “Činilo se će se stvari moći mijenjati nabolje, da se širi mogućnost za razne inicijative, da se demokratiziraju i društvo i zemlja. Surađivali s kolegicama iz Slovenije, pratili što se događa u Ljubljani, Beogra-du ... Posjećivali smo jedni druge. U Ljubljani kreću feminističke inicijative, nešto kasnije i zagovaranje prava lezbijki i homosek-sualaca. Potom zelene inicijative. I, kada je 1986. eksplodirao Černobil, nastao je šok, odlučili smo se organizirano suprotstaviti gradnji nuklearnih elektrana, jer je Jugoslavija imala plan za izgradnju više nuklearki, od toga jedne blizu Zagreba, i jedne na Prevlaci. I, kad smo se krenuli formalizirati, počeo je mukotrpan put do institucionalizacije. Nakon prvih lepršavih kulturalnih inicijativa”, smije se Vesna, ”već 1986. počeli smo se mučiti.” In-stitucionalizacija tih početničkih inicijativa bila je Vesni Teršelič prvi ozbiljniji test održivog aktivizma, koji se neće rasplinuti pred prvom državnom preprekom – iskustvo koje će se koju godinu kasnije pokazati itekako važnim.

Prosvjedi protiv gradnje nuklearki jačali su sve više. “Skupljali smo potpise, surađivali s kolegama iz Slovenije i Srbije, koji su također prosvjedovali. I uspjeli: 1989, Jugoslavija je proglasila moratorij na gradnju nuklearnih elektrana. No valja priznati: najvjerojatnije se to nije dogodilo kao rezultat građanskog otpo-ra, nego prije zato što Jugoslavija za toliki posao više nije mogla dobiti kredit. Ali ipak, volja građana preklopila se s ekonomskim preprekama”, pripovijeda Vesna Teršelič.

Bilo je to i vrijeme osamostaljivanja prvih feminističkih organi-zacija, od kojih su neke također iznikle iz ‘Svaruna’. Također, u to je vrijeme pokrenut niz ekoloških inicijativa, poput zahtjeva za gradnjom biciklističkih staza, koje su se u onodobnome Zagrebu činile posve ezoteričnom zamisli. Iz takvih će pokušaja kasnije izniknuti Zelena akcija, koja djeluje i danas.

Ali, drugi jedan interes mladih aktivista naučit će ih prve lekcije o istinskoj naravi represivnih institucija zemlje u kojoj su živjeli.

“Pred Vojnim sudom pratili smo suđenja Jehovinim svjedocima koji su ulagali prigovor savjesti i odbijali služiti vojsku. Bilo je vrlo mučno pratiti procese ljudima koji bi bili kažnjeni jer su zbog vjerskih razloga odbili služiti vojsku, a onda ponovno dobili mobilizacijski poziv, i onda opet, iznova osuđeni jer ponavljaju

236

kazneno djelo. U tome je JNA bila uistinu vrlo kruta, i mi smo po-čeli shvaćati razmjere rigidnosti te vojske”, kazuje Vesna Teršelič.

Potaknuti takvim iskustvima, a istodobno s prvim valovima naci-onalizma u Srbiji, 1987, zagrebački su aktivisti počeli zagovarati pravo na civilno služenje vojnog roka. “Za razliku od široke podrš-ke koju je uživala inicijativa protiv nuklearki, zagovaranje prava na civilno služenje vojnog roka nije imao ni približno usporedivu potporu. Bili su golemi otpori”, svjedoči Teršelič.

Takve su inicijative prvi put pokrenute u Sloveniji, a hrvatski su ih aktivisti prihvatili. “Pokušavali smo se sastati s generalima, ali nisu htjeli ni čuti. Nije bilo nikakvog prostora za razgovor: ini-cijativa je doživljena kao iznimno subverzivna. Meni je ulijevala zebnju već i sama prisutnost te ogromne vojske nad kojom nije bilo nikakve demokratske kontrole, ali sad smo počinjali shvaćati i da je taj sustav, koji kontrolira toliko oružje, paranoičan. Shvatili smo da je JNA, zapravo, prijetnja, i da bi pravi problemi tek mogli biti pred nama. Istodobno, meni je sve to u kući stvaralo napetu situaciju: otac mi je bio oficir.”

237

Goran Božičević sjeća se tjeskobe što se, tih godina, počela uvlačiti u društvo. “Nakon Titove smrti dogodila se kratkotrajna homo-genizacija, a onda je lupila kriza. Sjećam se: 1984. na faksu sam bio glavna faca, jer sam iz Sarajeva, s Olimpijade, u Zagreb donio

- Kraševu mliječnu čokoladu! U to doba nije je bilo, sve je išlo za izvoz, za devize. Redovi za kavu, vožnja par-nepar... I onda, druga polovina osamdesetih: Milošević.”

Vesnu Teršelič jako je zanimalo Kosovo. “Miloševića smo odmah prepoznali kao veliko zlo – manje čak po nacionalizmu, koliko po načinu kojim je mobilizirao ljude. Populizam, spremnost na nasilje...A opet, s druge strane, u Zagrebu ‘Univerzijada’, neki ‘svjetski touch’... Izgledalo je da sve može biti OK. Ali, Milošević se uspinje, osma sjednica, i to ne sluti na dobro.”

Vesna Teršelič ja zarana počela prepoznavati nasilje u ponašanji-ma kakva se, čak i danas, znaju smatrati uobičajenim; katkad čak korisnim. “Na mom prvom ljubavnom sastanku legitimirao nas je policajac s prijetnjom da će nas privesti.” Polovinom osamdesetih, u Istri je anketirala građane u sklopu istraživanja Instituta za društvena istraživanja. “Imala sam urednu akreditaciju instituta, ali policija me svejedno privela, i bili su uistinu brutalni. Cijeli je niz situacija u kojima se policija pokazala vrlo represivnom”, govori Vesna Teršelič.

Istodobno s iskustvima represivne države, počela je upoznavati i različite varijante hrvatskog patriotizma, od benignog ali upad-ljivog, “performativnog čestitanja Božića”, do implicitnih izraza netrpeljivosti. “Pamtim trenutak u kojem je moj tadašnji dragi, negdje 1981. ili 1982, osjetio potrebu da mi kaže kako me voli - ‘mada sam Slovenka’. Šokiralo me da se o takvom nečem uopće govori... Bilo je to”, smije se, “nedugo prije kraja naše veze.”

“Kasnije, upoznala sam ljude koji su se deklarirali kao hrvatski nacionalisti – prije svega hrvatski nacionalisti. Provodila sam s njima dosta vremena i otkrivala jedan cijeli novi svijet za koji do tada nisam znala: takve rečenice, takvi komentari, javljaju se u različitim situacijama, i ja samo pratim kako ih je sve više i kako situacija postaje sve gora.”

239

Nasilni lom devedesetih većinu je ljudi potpuno zatekao; ni s mirovnim aktivistima nije bilo drukčije. Štoviše, možda bi bilo preciznije reći da je šok od upotrebe oružja iznjedrio antiratne i mirovne organizacije, koje ranije nisu ozbiljno postojale, “To je vrijeme u kojemu na više mjesta u Hrvatskoj i bivšoj Jugo-slaviji sinkrono niču antiratne inicijative: u Beogradu, nešto ra-nije, Centar za antiratnu akciju. Slovenija i Hrvatska objavljuju nezavisnost, koja se odlaže na tri mjeseca, ali jasno je da slijedi oružani sukob. 1. srpnja ubijen je Josip Reihl-Kir, i postaje jasno da političari ili ne rade ništa, ili ne rade dovoljno, ili potpaljuju, umjesto da gase požar. I sad, cijeli niz građanskih inicijativa, u panici, nastoji zaustaviti rat, dati neki odgovor.”

“Vjerovali smo da političari traže nova politička rješenja, a pokaza-lo da nisu tražili nikakva. Rasprava o odnosu Hrvata i Srba svodila se na razgovor o federaciji ili konfederaciji, ali bilo je jasno da to nije dovoljno: ni o jednom drugom aspektu tog odnosa nije se moglo racionalno razgovarati. I, zakasnili smo: povelju Antiratne kampanje oglasili smo tek 4. srpnja 1991.”, pripovijeda Teršelič.

Možda jest bilo kasno, ali činjenica je da su mediji gotovo potpuno ignorirali proturatne inicijative. Štoviše, zdušno su – u Srbiji još u drugoj polovini osamdesetih - sudjelovali u stvaranju psihoze mr-žnje. U tome se vjerojatno krije djelomično objašnjenje činjenice da je pokret protiv rata, i u Srbiji i u Hrvatskoj, ostao marginalan, i da nije imao nikakvog uspjeha.

Ali, to ne znači da pokušaja nije bilo. “Diljem Hrvatske i bivše Jugoslavije mnogi su baš tada osvijestili nužnost da se zaustavi nasilje i rat. U Osijeku, na primjer, upoznaju se Katarina Kruho-nja i Kruno Sukić. Ranije se nisu znali, a zbližio ih je zajednički poriv da se organizirano suprotstave ratu. Iz novina su saznali da u Zagrebu pokrećemo Antiratnu kampanju. Javili su nam se da nešto učinimo. Tako smo se upoznali i počeli surađivati. Njih su dvoje u Osijeku kasnije pokrenuli Centar za mir, nenasilje i ljudska prava. No, bilo je to tek ujesen 1991.”

“Vjerujem da ima još ljudi koji su tada nešto pokušavali, a da ni danas ne znamo za njih”, tvrdi Vesna Teršelič. “Tek sam prije tri godine doznala za mirovne inicijative u požeškoj kotlini. I u Pakracu je bilo pokušaja, u Lipiku, u Požegi... Rekla bih da je u

240

zapadnoj Slavoniji bilo dosta inicijativa, jer je to etnički miješa-na sredina. Pa tim je ljudima bilo jasno: ‘Nećemo valjda pucati jedni na druge!?’ Bilo je, naravno, i onih koji su vrlo rano pristali da pucaju, ali su u većini bili oni koji nisu htjeli, i koji su tražili neki drugi put. Rekla bih da je bilo mnogo genuinih, autohtonih mirovnih inicijativa koje su bile čak i vidljive, ljudi bi izlazili na ulice... Uzalud.”

Antiratna kampanja (ARK) u Zagrebu pokrenula je mjesečnik Arkzin i krenula se ozbiljno baviti ratnim temama. “ARK nije bila ni underground pokret ni grupa hipija, nego organizacija dvadeset godina ispred svog vremena. Pokušavala je ono što se događalo dva desetljeća kasnije: usklađivanje s europskim stan-dardima”, reći će Goran Božičević. “Vodi se intenzivna službena korespodencija s državnim organima, ministarstvima, čitaju se zakoni, iščitavaju prava... Vrlo se konkretno radilo, s prognanici-ma, sa ženama žrtvama rata, po izbjegličkim kampovima, kreće mirovna edukacija, ide na deložacije; Arkzin objašnjava Ženevske konvencije, u njemu pišu Srđan Dvornik, Jelena Lovrić... ARK je mobilizirala mnogo ozbiljnog znanja”, tvrdi Božičević, koji je 1993. u Pakracu vodio višemjesečni međunarodni mirovni projekt Volonterski projekt Pakrac.

Intenzivirana je i kampanja za civilno služenje vojnog roka. “Ja-sno nam je bilo da će biti na udaru oni koji oružje nisu ni htjeli ni mogli uzeti.” Počelo je povezivanje s međunarodnim antiratnim organizacijama. “Ništa nismo znali o upravljanju sukobima, pa smo pozvali naše prijatelje iz organizacije War Resisters Interna-tional (WRI). Došla je Christine Schweitzer, koja je danas chair WRI-ja i jedan kolega iz Njemačke, kako bi nam nešto rekli o upravljanju sukobom. Prva grupa koja je pokazala interes za tu vrstu znanja bili su učitelji i nastavnici: u razrede su im dolazila traumatizirana prognanička djeca. Učili smo kako raditi s njima.”

Vesna Teršelič ne pristaje na dilemu treba li u napadnutoj ze-mlji organizirati antiratni pokret. “Za nenasilje uvijek treba biti mjesta.” Pa ipak, “u vrijeme pada Vukovara ostalo nas je manje od dvadeset, i lako se moglo dogoditi da nestanemo, baš kao i mirovne inicijative u Pakracu i Zlatnoj dolini. Ali nismo, i to zato što smo Antiratnu kampanju pokrenuli mi koji smo već imali organizacijskog iskustva.”

241

To je važna razlika u odnosu na uvriježeno uvjerenje kako je gra-đanski aktivizam stvar trenutka, impulsa, neposrednog povoda ili jednokratnog altruističkog poriva. Nije, upozorava iskusna aktivistica – to je sustavan posao, kao i svaki drugi ozbiljan rad.

“Društveno organiziranje, građansko organiziranje je zadaća koja ima pravila. To je posao, zadatak. Antiratna kampanja postala je veliki inkubator građanskog aktivizma; i iz nje je proizašlo više od dvadeset ne samo inicijativa, nego i organizacija: Suncokret, Centar za žene žrtve rata, ZAMIR, Grupa za direktnu zaštitu ljud-skih prava, Amnesty International Hrvatska, koji nije preživio... Dio tih organizacija je kasnije nestao, ali mnoge i danas rade, i to vrlo dobro, poput Centra za mirovne studije.”

242

Vesna Teršelič od samog je početka u središtu antiratnog, fe-minističkog i ekološkog aktivizma u Hrvatskoj. Suosnivačica je Antiratne kampanje, Centra za mirovne studije, Zelene akcije i Centra za ženske studije; podržavateljica cijelog niza inicijativa.

“Tu su bile organizacije iz Rijeke, Poreča: Centar za građanske ini-cijative Poreč, Homo Pula... Bilo je uspješnijih i manje uspješnih organizacija: iz Volonterskog projekta Pakrac, koji je vodio Goran Božičević, nastale su ondje dvije organizacije, Klub žena Pakrac i Delfin, koji je aktivan i danas. Njegovali smo i gradili te inicijative.” Osobno ju je zanimala ekologija, “Kad sam ušla u ARK, ideja mi je bila da godinu, dvije svu energiju uložim u to, jer sam osjećala da moramo razviti nenasilnu inicijativu, ako želimo preživjeti to vrijeme. I to se produžilo – do danas.”

“Centar za suočavanje s prošlošću – Documenta” neka je vrsta organizacijskog vrhunca aktivističkog bavljenja ratnim kršenjima ljudskih prava u Hrvatskoj. Osnovale su ga, 2004, četiri organi-zacije: Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP), Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka, Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava i Centar za mirovne studije. Posljednjih petnaest godina, Documenta jedini je nezavisni forum javne rasprave o poslijeratnom nasljeđu u Hrvatskoj. Vodi je Vesna Teršelič.

“Ime je ‘Documenti’ dao Žarko Puhovski. Organizacija produblju-je društveni dijalog o prošlosti i čuva sve naše arhive; nastavlja istraživanje sudbine ubijenih i nestalih, koje je započeto u drugim organizacijama, snima osobna sjećanja, istražuje i dokumentira djelovanje mirovnih inicijativa i organizacija za ljudska prava, snima osobna sjećanja, tematizira otpor političkoj moći kao vri-jedan društveni fenomen... Čuva nasljeđe, i u negativnom i u pozitivnom smislu.”

‘Documenta’ nastoji “potaknuti proces suočavanja s prošlošću i ustanovljenja činjenične istine o ratu”, piše na Documentinoj web stranici. “Ključni je razlog toga nastojanja iskustvo prešućivanja i falsificiranja ratnih zločina i ostalih ratnih zbivanja od 1941. do 2000, koje je utjecalo na noviju prošlost, kako Jugoslavije, tako i postjugoslavenskih društava.”

To je ključno: kako su se mirovni aktivisti diljem bivše države zdravim razumom pokušali suprotstaviti tenkovima JNA te na-

243

cionalizmu koji su ovi raspalili – pokazalo se da je zdrav razum najslabije oružje – tako se ‘Documenta’ i srodne organizacije danas, opet zdravim razumom, pokušavaju usprotiviti nastavku rata drugim sredstvima.

Na službenoj, državnoj razini, u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Her-cegovini onoliko je nacionalističkih “istina” o ratu koliko je bilo zaraćenih strana, i sve su one izravno suprotstavljene. Činjenice, ako ih se spominje, služe tek potkrepi tih “istina”; ako se u njih ne uklapaju, tim gore po činjenice.

To pokušavaju promijeniti, prije svih, ‘Documenta’ u Zagrebu, ‘Fond za humanitarno pravo’ u Srbiji i na Kosovu, te ‘Istraživačko dokumentacioni centar’ (IDC) iz Sarajeva, i to metodom koja se, na prvi pogled, može činiti banalnom: utvrđujući i objavljujući činjenice, prije svega o žrtvama.

Države, naime, činjenicama manipuliraju, i prilagođavaju ih ma-njem ili većem nacionalizmu stranaka na vlasti – to je konstanta u zemljama bivše Jugoslavije u posljednjih četvrt stoljeća. Interes nevladinih organizacija je drukčiji: njih zanimaju sve činjenice, i to zato što žele pokazati jedinu stvarnu realnost rata: patnju žrtve.

244

Riječ je o dva izrazito sukobljena pristupa ratu: za državu, rat je način učvršćenja i ideološkog opravdanja, pa ga valja veličati i programirano potiskivati patnju koju proizvodi; za nevladine organizacije i obične ljude, rat nije drugo doli patnja, pošast i propadanje, pa valja pokazati što on uistinu jest, onkraj svih velikih, a praznih, ideoloških pripovijesti.

U tom nepomirljivom sukobu izvor je ogorčenom neprijatelj-stvu nacionalističkih vlasti na području bivše Jugoslavije prema nevladinim organizacijama: one naprosto žele ubiti glasnika loših vijesti. U Hrvatskoj, Vesna Teršelič često se smatra tim glasnikom

– i zato postaje metom.

“Nedavno mi kaže mlađa žena u Bosni”, pripovijeda Goran Bo-žičević: : ‘Vi ste, gospodine Božičević, dobar čovjek i kvalitetan mirotvorni trener, a ona Vesna Teršelič na Facebooku piše onakve gadarije protiv predsjednice... Objasnio sam joj, kao prvo, da Vesna nema Facebook profil, a drugo, ona naprosto ne piše ga-darije o ljudima. Ispostavilo se da je posrijedi veliki nesporazum. O Vesni postoje strašno kriva uvjerenja. Ona je istodobno dobro ljudsko biće i vrhunska profesionalka. Trudi se, naprosto, ovaj svijet učiniti boljim mjestom.”

Mržnja je posljedica straha od razgovora. “Nemogućnost kritičke refleksije o prošlosti sprečava Hrvatsku u razvoju. Ona je ključ velikih problema”, tvrdi Teršelič. Nasilje, uvjerena je, mora biti prepoznato, priznato i dokumentirano, da bi se društvo, unutar sebe, moglo pomiriti i krenuti dalje. Na području bivše Jugoslavi-je zbiva se obrnuto: slojevi nasilja slažu se jedan na drugi, i, kroz vrijeme, uzajamno uzrokuju. “Vrlo je teško proizvesti pozornost i za povrede iz prošlosti, pa čak i za one koji se zbivaju sada. Ali, ako hoćemo osloboditi stvaralačku energiju društva, moramo voditi računa i o tim povredama iz prošlosti, bez obzira jesu li ih doživjeli oni koji su nam politički i svjetonazorski srodni, ili oni koji su na drugoj strani. Jer, svi smo povrijeđeni. Sve to treba saslušati, priznati, dokumentirati, i uvezati u odgovore.”

Vesna Teršelič nije administratorica patnje. Razumije razornu, uništavajuću energiju nasilja, i duboko osobno proživljava svaku situaciju. Brine o žrtvama – to je nevidljiv, ali možda najvažniji rad aktivista za ljudska prava. Dokumentirati patnju, rekonstru-

245

irati je, govoriti o njoj – to znači, na jednoj razini, priznati je. Dr-žava to čini, u najmanju ruku, selektivno, i ideološki. Češće, ona veliča nasilje. Iscrpljujuće je, a zna biti i opasno, uvijek iznova, godinama, zajednički proživljavati patnju ratnih žrtava, od kojih mnoge podršku nemaju ni od koga drugog. ““Sjećam se rečenice koju su mi rekli kada sam se 1993. priključio volonterskim ti-movima ARK: ‘Pazi ovako, mi ti ovdje svi patimo od ‘burn outa’, i svi, prije ili poslije, ‘izgorimo’, jer ovo je naprosto takva vrsta aktivnosti. I ti ćeš isto. Vesna je jedina koja se s tim zna nositi’”, govori Goran Božičević.

Tako živi Vesna Teršelič – tragajući za načinima da se nasilje sma-nji, a patnja olakša, istodobno svjesna da je ta potraga beskrajna, i često uzaludna. Nema u tome ničeg pretencioznog, dapače:

“Spasila sam se kad sam počela tražiti odgovore na nasilje. To je moj način da preživim. Suprotstavljanje nasilju spašava me od očaja: jer, kako se nositi sa svijetom, ako se aktivno ne suprot-staviš nasilju, koje teče svuda oko nas? I nije to samo moj put. Umjetnička sublimacija nasilja nešto je najdragocjenije. Pomaže nam da ga lakše podnosimo.”

246

“Opsjednuti herojima i ratovima, i ne uspijevamo iz tog kruga izaći. Ne govorim samo o Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji – cijela je zapadna civilizacija takva. Još od Homera, veličamo nasilje i muške heroje koji uređuju cijeli svijet. Penelopa, naravno, čeka, i za to vrijeme radi vrlo zanimljive stvari, ali to i nije toliko važno. To je okvir u kojemu ne uspijevamo pronaći pravi odgovor na nasilje. I zato, nemam iluzija”, kaže. “Znam gdje živimo, i svjesna sam što se sve može dogoditi.” Opet, daleko je od očajanja, štoviše.

“Naravno da život nije ‘pjesma Havaja’” - smijeh - “i slobodarski put stalnog napredovanja; nekad društvo ide naprijed, nekad natrag. Sada smo u vremenima regresije. Ali, utopijska očekiva-nja samo su problem. Pogrešno je očekivati da ćemo uvijek samo napredovati.”

Kao primjer navodi ono što najbolje poznaje: dosezi građanskog aktivizma na hrvatsko društvo u posljednja tri desetljeća. “Afir-miran je koncept ljudskih prava. Svim otporima usprkos, društvo je prihvatilo da ljudska prava postoje zato da ih se poštuje. Svi se danas pozivaju na ljudska prava, bili na desnici, bili na ljevici. Taj je jezik, naprosto, dio javnog prostora. Veliko je i nasljeđe svih feminističkih inicijativa, SOS telefona, skloništa za žene žrtve na-silja... Prava žena također su postala neodvojiv dio javnog govora. Potom, prava LGBT populacije: napravljen je veliki iskorak. Cijeli je niz nasljeđa kojima možemo biti ponosni.”

“Horizont utopije, u kojemu očekujemo sve najbolje – nepreki-nuto poštovanje ljudskog dostojanstva i ljudskih prava - lijepa je misao vodilja, ali ne treba bježati od svijesti da će doći vremena nazadovanja, da će se društvo zatvoriti, da će doći vrijeme u kojem drugačiji, i ništa što odudara od tradicionalnog puta, neće biti dobrodošlo. Treba preživjeti i jedna i druga vremena, ne saginjući glavu, ali dogovarajući se, imajući razumijevanja da se ljudi sad, u ovo vrijeme, boje nekih naglih promjena...”

Trideset godina kasnije, Vesna Teršelič govori altruizmom i slobo-doljubivošću čiju je strast uravnotežilo iskustvo realnosti ljudskog svijeta. “Često sam tražila nagle promjene na bolje, i stalo mi je do njih, jer vjerujem da je sloboda najbolja. Ali, većina ljudi toga se zapravo boji. Kad pogledam unatrag, shvatim da sam uvijek bila svjesna granica. Uvijek sam htjela izaći i pronaći više pro-stora, ali granice su neprestano bile tu. I, ako se moglo izbjeći

247

da razbijem glavu, dobro; ako ne, razbila bih je. Od toga se niti može, niti treba bježati.”

Suprotstavljanje nasilju može se činiti nemogućim, ali nije: “U komunikaciji, pronalaze se odgovori. Rješenja treba tražiti sa što više ljudi. I oponenti imaju svoje brige, i njima je stalo do obitelji, do njihove životne sredine, zajednice... Stranica se može okre-nuti u bilo kom trenu. Puno sam puta vidjela kako ljudi okreću stranicu, i to oni od kojih to nikada ne bih očekivala. U svakom smo času u stanju donositi odluke kao zreli i odrasli ljudi. Nema idealne odraslosti.”

“Cinizam nas proždire”, reći će Vesna Teršelič. “Cinički um veliki je neprijatelj svakoga od nas, jer nas čini ne samo tužnima – normal-no je da smo često tužni, jer strašno je sve što se događa – nego i nesposobnima da djelujemo, i da očekujemo najbolje i od sebe i od drugih. Naivnost je prije dar, nego problem: omogućava nam da svakome damo šansu. Jer, promijeniti se mogu i oni koji godinama postupaju na najgori mogući način. Treba samo naći pravu riječ. Kao u pjesmi Srečka Kosovela: ‘Eno besedo bi rekao rad/ Da bi kot veter pomladni/ mehka u vaša srca prišla.’ ‘Rekla bih riječ, da kao proljetni vjetar, meko uđe u vaša srca.’”

248

Boris Pavelić novinar je od 1989.

“Deset boljih godina – bilanca građanina predsjednika Stjepana Mesića”– Zagreb, 2010, autor

“Ante Gotovina – stvarnost i mit”– Zagreb, 2011, suautor

“Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune”– Zagreb, 2014, autor

Fotografije korištene u ovoj publikaciji pribavljene su iz osobnih arhiva uz dozvolu korištenja.

Fotografije Drage Hedla snimio je Nenad Kokotović.

Fotografije Radomira Konstantinovića preuzete su s interneta:- str 77 (izvor: https://radiogornjigrad.wordpress.com/2016/11/04/duh-pa-lanke-osvetio-se-svome-dijagnosticaru-hrvatska-ignorira-otimanje-kuce-veli-kog-radomira-konstantinovica-u-rovinju/)- str 81 (izvor: https://pescanik.net/stil-najvise-nacelo-palanke/)- str 88 (izvor: https://pescanik.net/radomir-konstantinovic-1928-2011/)

Projekt financira Europska unija. Stavovi izneseni u ovoj publikaciji ne predstavljaju službeni stav Europske komisije, niti je Europska komisija odgovorna za daljnju upotrebu informacija sadržanih u njoj.

Izdavač:Kuća ljudskih prava Zagreb Selska cesta 112 a/c, 10000 Zagreb www.kucaljudskihprava.hr

Za izdavača:Ivan Novosel

Autor:Boris Pavelić

Dizajn i prijelom:Radnja.hr

Zagreb, prosinac 2019.

251

Staša Zajović Radomir Konstantinović Predrag Lucić Boris Dežulović Viktor Ivančić Duško Kondor Branko Todorović Sonja Biserko Borka Pavićević Nedeljko Galić Štefica Galić Zoran Pusić Drago Hedl Vesna Teršelič