www.fibra.hr | www.stripovi.com

Sharaz-DeSergio Toppi

Knjiga

17

Knjiga

17

Sharaz-DeSergio Toppi

*Scenarij & Crtež

Sergio Toppi *

Originalno izdanjeSharaz-De 1 (1980)Sharaz-De 2 (2005)

Izdavač Naklada Fibra d.o.o.

*Glavni urednik Marko Šunjić

Prijevod Mihaela-Marija PerkovićLektura Josip Sršen

Dizajn Melina Mikulić, Studio grafičkih ideja d.o.o.

Tisak Tipomat d.o.o.Naklada 500 primjerakaISBN 978-953-7437-69-5

*Copyright © EDITIONS

MOSQUITO, 2008 *

Zagreb, svibanj 2009.

s a d r ž a j

5 Vincenzo Mollica 6 Ranieri Carano: Egzotični srednji vijek 9 Sergio Toppi

Sharaz-De 11 Duga noć 31 Sokol, sokol prijatelj 53 Ozdravit ću te, Gospodine 75 Čekao sam tisuću godina 93 Nećeš izgovoriti to ime 115 Mudgiajd i njegov kralj 129 Slijedit ću te poput psa 151 Grad koji se zove Abunhiswar 173 Kamen 193 Yazidovo blago 211 Reci mi zašto, Gospodine

3

Oduvijek sam mislio da su crteži Sergia Toppija kiparstvo i slikarstvo u jednom, da njegova crna i njegova bijela stvaraju slike što žive na stranici, poput brakoreza, ispunjene željom da se oslobode i vrate živjeti u onu dimenziju mašte koju vrijeme ne poznaje.

Toppi je izvanredan krotitelj i evokator duhova koji su živjeli u pričama i mitovima; kod njega nema percepcije didaskalijskih znakova, ali kao da uspijeva uhvatiti jeku udaljenih doba, nanovo osvijetliti lica, krajobraze, poeziju i emocije.

Toppi putuje kroz povijest i kroz legende, poput istraživača minulih vremena, u savršenoj ravnoteži između istraživanja i mašte.

Dino Battaglia mi je često govorio o njemu: sviđala mu se njegova originalnost i njegovo elegantno postojanje izvan kora.

Ono što najviše volim u Toppijevim pričama i crtežima je to da se čini kao da žive bez početka i bez kraja, tamo gdje žive mašte koje ne nestaju.

, v i n c e n z o m o l l i c a

Odnos između Sergia Toppija i tisuću i jedne noći sigurno nije jednostavan. Naravno, ovaj crtač definitivno ne crta ono egzotično. Za njega su Japanci iz minulih epoha, američki Indijanci, moderni Vijetnamci i elementi jučerašnjeg i današnjeg Trećeg svijeta su nešto uobičajeno. On ne prezire egzotično. Malo, ali sigurno. Međutim... “Tisuću i jedna noć” su jedna sasvim druga stvar. Ponajviše zbog zapadne grafičke tradicije. Do nas je ta golema skupina orijentalnih bajki došla tek u 18. stoljeću, odnosno u epohi prosvjetiteljstva, ali i gigantskih manipulacija. A orijentalni ilustratori tog doba – a i kasnijih – nisu radili veliku razliku između tog djela i recimo otmice iz saraja: turbani, nargile, haremske robinje, eunusi i dimije. Jednom riječju:

dobro i lijepo otomansko slikarstvo. Teško je razmišljati o Toppiju koji se ubacuje u brazde takve tradicije.

Onda je lakše zamisliti našeg autora kako se baca na promišljanje same prirode tisuću i jedne noći. Dobro, sve to na zapad dolazi prilično kasno. Ali kad se to rodilo na istoku? Nije da je to pitanje u potpunosti rasvijetljeno, ali već je razjašnjeno da poveća jezgra priča i bajki dolazi iz davnina, čak iz jedne predmuslimanske Perzije. A one recentnije stvari vrlo vjerojatno nisu starije od Kaira 1400. godine. Zbog čega gotovo svaka referenca na već pomalo tromu Tursku iz 18. stoljeća je više od kauzalne, grešno pogrešna. Bez vizira, dakle, i palača s tisućama sofa i gotovo moderne udobnosti.

S obzirom da ove sažete pretpostavke, stoga, ne treba čuditi što nas uzorak iz tisuću i jedne noći s kojim Toppi radi uvodi u neku vrstu egzotičnog srednjeg vijeka, koji na koncu i nije toliko različit od onoga koji je stvorio Pasolini u svojoj filmskoj Trakiji.

Udaljeni muslimanski i predmuslimanski svijet koji se pojavljuje u primjerima Toppijevih priča privlači ga grafički, ali ga ne fascinira. Možemo zamisliti kako on misli, više nego drugi, o iranskim visoravnima ili o unutarnjim regijama Bliskog istoka vrlo udaljenim od raskošnih kalifata Mediterana. Naziru se pustinjske zone ili opasni ponori ili goleme palače, ali možemo pretpostaviti da su gotovo nenastanjivi. A tamna, upala, dramatično uzrujana lica likova ne podsjećaju baš na “luksuz istoka”. Čak i sirena Šeherezada (ili Sharazade ili Sharaz-De ili kako vam drago) ima krut izraz lica, usiljen, napet do paroksizma. (Ma, vrijedi reći, kakav bi drugačiji izraz lica mogla imati osoba koja se praktički tisuću i više dana i noći nalazi u ćeliji, osuđena na smrt?)

Egzoticni srednji vijek

U okvirima tog barbarskog svijeta, koji nije osnovan ni sirov, naš autor ima složen stav. Definitvno nije blagonaklon, kako je već rečeno, no ipak je istina da tu i tamo pojavljuju čak i kreveljenja, ili ako baš hoćete, točke crnog humora. Sjetite se, primjerice, onih odrubljenih glava što se periodički uzdižu prema nebu, sad jedna, sad dvije ili tri odjednom. A radi se o glavama odrubljenim voljom gospodara koji su uvijek opisani kao dobri, milostivi, tolerantni i tako dalje. No, istodobno ti likovi tako nelogično okrutni i hiroviti nacrtani su s beskrajnom pažnjom i intenzivnim, bolnim linijama. Samo zli duhovi, umišljeni džinovi iz boca, nedvosmisleno su glupi. Krvareći gospodari, nevjerne supruge, protagonistica Šeherazada, očito su ljudska bića s vlastitim velikim dignitetom, koja jedno arhaično društvo, što ga Toppi, kao i svi mi, teško može razumijeti, prisiljava da djeluju na način koji je sve u svemu apsurdan.

Čini mi se na koncu pravedno otkriti jedan posljednji distinktni znak u Toppijevoj transkripciji. Protagonistica Šeherezada ima malo toga zajedničkog s podmuklom i koketirajućom figurom vještice, namiguše punih oblina, prototipom seks-bombi iz pedesetih godina, kakvom su nam je prikazale tisuće književnih, baletnih, opernih i filmskih adaptacija. Ovdje mi se čini prikazana, u mladoj djevojci što dobrovoljno riskira glavu, ne kao koketa koja snažno vjeruje u čari vlastita tijela, već kao žena koja ima više vjere u muški mediokret nego u vlastite sposobnosti. Jasno, nije to pitanje feminizma ante litteram. Zaboga! Ali svakako, pred muškarcima koji su opisani kao “mudri”, superiorni, melankolični i “pravični” – u stvarnosti pravedno prevareni od žena i osvetoljubivi izvan svake razumne granice – djevojka koja posjeduje zdrav razum, izvjesnu dozu mašte i dobre živce, na koncu vješto pobjeđuje. I, po mom sudu, Toppi želi naglasiti upravo te vječne darove realizma i ravnoteže žene. Barem, tako bi se reklo. Primjećujem da sam zanemario temu o “estetskim” kvalitetama Sergia Toppija. Iskreno, činilo mi se suvišno.

, r a n i e r i c a r a n o , 1 9 8 4 .

Sergio Toppi, rođen 1932. godine, nakon što je postao punoljetan odlučio se profesionalno posvetiti crtanju. Samouk, svoje prve ilustracije objavio je 1954. Godine u jednom novom izdanju kod Mondadorija, pod naslovom enciclopedia di ragazzzi. Od 1957. do 1966. godine radi za studio za animaciju Pagot, koju mu pruža priliku unosnog učenja na kreativno polju, i gdje surađuje u stvaranju desetaka TV reklama.

Od 1960. godine počinje suradnju s novinama corriere dei piccoli, gdje crta seriju il mago zurli (prema tekstu Carla

Tribetija) i razne ratne priče (prema tekstovima Mina Milanija).

Na početku sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Toppi počinje surađivati s kućom Daim Press i Cepim (danas Bonelli) za koje crta nekoliko naslovnica u biblioteci amerika i radi tri sveska biblioteke jedan čovjek jedna avantura. Kasnije za mjesečnik orijent express crta i piše serijal kolekcionar. Godine 1974. Toppi kreće crtati brze profile povijesnih ličnosti za il messagero dei ragazzi ( u kojem počinje ugađati svoj trenutni grafički stil), dok 1976. Otpočinje suradnja s tjednikom il giornalino koja traje sve do današnjih dana.

Već nekoliko godina Toppi surađuje i s mjesečnikom comic art, radeći grafičke priče u žanru fantastike. Na Međunarodni salonu stripa, ilustracija i filma u Lucci Toppi je dobio dvije nagrade: godine 1975. osvojio je nagradu yellow kid kao najbolji talijanski crtač godine, a 1992. godine nagradu caran d'ache za najboljeg talijanskog ilustratora.

b i o g r a f i j a

Sergio Toppi

Duga noc

13

Bio jednom jedan mudar i moćan kralj (no, samo je

Bog najmudriji i najmoćniji od sviju) koji je vladao veli-kim prostranstvom na Zemlji,

od Gowan-daba što leži u vrućim nizinama do snježnih

vrhova Bashrae, čije studene sjene po zimi oduzimaju boju

hirkanskim tigrovima. Imao taj kralj dvojicu sinova,

koji su i sami kraljevi bijahu; njihova kraljevstva, premda udaljena jedno od drugog,

prostiraše se golemim zemljama i nastanjivaše ih

brojna mnoštva.

14

Shahriyar bijaše ime jednome od njih, prilično odvažnom i

ponosnom čovjeku...

...A Shahzaman je bilo ime drugome

koji je jako volio svoga brata. Jedno-ga dana Shahzaman pozva upravitelja

svoje kuće.

Što želiš, gospodaru

moj?

Želim vidjeti svoga brata, kralja Shahriyara: odlazim sam. Nostalgija za

njim toliko je snažna da neću podnijeti

odugovlačenja sluga i prtljage. Moga

konja, brzo.

15

I ode tako kralj punom brzinom, takav kakav je bio, toliko

je snažna bila njego-va želja da vidi svoga

brata.

Eto. Kralj je otišao bez

bodeža: onog koji mu je poklonila kraljica, kojeg nikad ne ostav-

lja...

Šuti, ne miješaj se u kraljevska posla želiš

li glavu sačuvati...

16

Kralj još nije ni izašao iz sjena svojih zidova, kad opazi da

nema bodež...

...Te okrenu konja i vrati se u palaču, brzo kako je bio i

otišao.

17

Kralj uđe u svoje odaje i

pronađe bodež, ali i još nešto...

...Preve-lika žurba u

odlasku, kralju moj, i prevelika u povratku...

Svih mi demona

paklenih!...

18

Prolomiše se palačom veliki jauci i krikovi. Došao je krvnik s

mačem. S jutrom su zidove krasile dvije

glave, a ona kraljičina bila je viša.

Kralj sam, bogat i moćan, ali tko je sada nesretniji od

mene?

Shahzaman nastavi svoj put, a gorčina ga slijedila

žalobnim kora-kom.

19

Brat ga dočeka pun radosti,

ali odmah zami-jeti njegovu melankoliju. Što ti je, brate?

Oči su ti tužne poput presušenih vrela u

pustinji i radost ovog susreta ne uspijeva

raspršiti oblake koje ti razabirem na licu.

Što ti je, brate?

Ništa ustvari nije moglo razveseliti

Shahzamana, ni halje i sokoli na poklon, ni lov niti jelo, toliko je velika bila nje-

gova patnja.

20

Shahriyar bijaše vrlo uzrujan jer je jako

volio brata te ga stoga brižno

oslovi.

Imam velik vrt s mnogo potoka i ptica:

idi tamo, prošeći, možda će ti razveseliti

dušu...

Shahzaman tako i učini. Šetao je mirisnim stazama, ali to mu nije

zacijelilo bol.

21

Jednoga dana stiže na mjesto u vrtu na kojem

nikad nije bio i tamo pronađe paviljon skriven

među drvećem.

Tamo se nalazio malen prozor kroz

koji je ugledao kraljicu, ženu

svoga brata, i s njom jednog roba

s dvora.

22

Sad mu se bol olakšala, jer je postojao netko

jednako nesretan kao i on.

Shazamane, brate moj, reci

mi što ti se dogodilo da su znakovi boli na tvom licu uma-

njeni?

Istina je, brate, ali ne

pitaj me, molim te, razlog

svemu tome.

No, Shahriyar toliko navaljivaše da mu

Shahzaman otkri istinu. I dvorom Shahriyara prolomiše se jauci i krikovi i tamo dođe

krvnik s tek naoštrenim mačem.

23

Sljedećeg jutra sa zido-va su visjele dvije glave, a ona kraljičina bila je viša.

Kralj Shahriyar otpusti brata pa se potom na dugo vremena zatvori u svoje odaje... Od tamo dade pozva-ti zapovjednika

garde.

Evo me, gospodaru.

Koja je tvoja volja?

Neka dođe telal,

odmah.

Kako želiš, veliki gospo-

daru.

Idućeg dana, telal se pojavi na trgu grada.

Čujte i počujte jer ovo je zapovijed velikog

kralja Shahriyara: Svake će mu večeri biti dovedena jedna djevojka i kralj će s njome

iste večeri lijegati. U zoru kad sunce dotakne zidove, bit će joj odrubljena glava. Svima vam je zapovjeđeno pokoriti se, o vi koji ste čuli, jer ovo

je volja kralja i ništa ne možete ni dodati ni

oduzeti.

24

Posvuda se proširi velika tuga i nesreća prijeđe pragove mnogih kuća u kojima je

bilo mladih i dobrih djevojaka.

Ali kralj ne htjede čuti vapaj svoga naroda (samo

je bog milostiv) i svake noći lijegaše s jednom djevojkom i kad bi zora

dosegla najdalje granice njegova kraljevstva, oduzimao bi joj život

rukom krvnika.

25

Tako se dogodi da gra-dovi kraljevstva više

nisu odzvanjali nježnim glasovima i gracioznim koracima. Ostadoše

same u suzama one žene čije su godine bile im

zaštitom.

26

Na vrlo udaljenom mjestu, iza planina Baran-taga gdje u

nepristupačnim jezerima plivaju smaragdne ribe, živio je jedan

plemenit gospodar koji imade kćer imenom Sharaz-de. Bijaše mu ona velika utjeha u njegovoj pood-

makloj dobi, ali jednoga dana ona mu dođe i ovako mu reče.

Slušaj oče: molim te da me

odvedeš kralju, iako će ti to biti

vrlo bolno.

To su luđačke riječi: otići ćeš onome koji će ubrati

tvoju ljepotu i potom te

ubiti.

Možda neće biti

tako, oče. Molim te,

pristani na to što te tražim.

27

Otac na koncu pristane, i sa smrti u srcu uputi se u kraljevu palaču.

Stigavši tamo, oprosti se od kćeri, misleći

da je više nikad neće vidjeti.

28

Iste je noći Sharaz-de odvedena kralju te je legla s njime. Potom,

u mukloj noći, otpočne razgovarati s njim.

Gospodaru moj, ako sam u tvojoj

milosti, dobrohotno me saslušaj. Jer

nešto ću te zatražiti i nadam se da me

nećeš odbiti.

29

Noć, o gospodaru, još uvijek kraljevstvo

je predatora noćnih. Zora što smrt mi donosi još je daleka: dopusti mi, kralju moj, da te zabavim u satima

do nje pripovijedanjem drevnih i jedinstvenih priča dok mi svjetlost

ne oduzme i glas i život.

Neka bude tako, ako je to sve što

tražiš.

Ispripovije-dat ću ti priču o kraljeviću

Suduqwa-Al Za-manu i njegovom

sokolu. Poslušaj, gospodaru.

Sokol, sokol prijatelj

33

Tako, u tišini noći Sharaz-de krene pripovi-

jedati.

Ima jedna rijeka, gospodaru i kralju moj, čistih

i uzburkanih voda što si put probija kroz planine, klancima toliko dubokima

da ih raskriljeni spjev podnevnog sunca tek poput šapta dotiče. Kad bi se popeo na kristalne stijene iz kojih se rađa ta rijeka (sve je djelo božje) ispod tebe, dokle god pogled seže, pa i dalje, vidio bi kraljevstvo Suduqwa-

al Zamana, kraljevića lovca. No, ne pitaj me gdje se nalaze ta rijeka, te

planine i taj kraljević, jer to je znanje izgubljeno.

34

Snažan i odvažan bijaše kraljević, i

mnogo je volio svog najdražeg sokola.

35

Kad bi se taj gospodin ogledao, sjajna mjed mu ne bi prikazala njegov odraz, već odraz

sokola...

Tako je o kraljeviću govorio njegov narod, toliko je ovaj volio

svoga sokola...

36

Ustvari, nije bilo šumske životinje u njegovom kraljevstvu koja se

osjećala sigurnom kad bi ih ugledala.

37

Jednoga dana kraljević posla svog upravitelja

u lov.

Tu sam, gospodaru, da čujem tvoju

volju.

Neka se objavi veliki lov. Svi najvještiji lovci neka se

okupe pod mojim zapovjedništvom.

Po cijelom kraljevstvu začuše se glasovi telala.

O, svi vi koji vješto baratate

kopljima, strijela-ma, kolcima uputite se kraljeviću jer to je volja nje-

gova.

38

Potom rog proglasi lov otvorenim, a na taj zvuk zadrhtaše

i najudaljenije i najhrabrije

zvijeri.

39

Došli sa svih strana lovci s kopljima, strijelama i

kolcima.

Dođosmo po zapovijedi

iako je posljed-nji poziv bio

prije samo dva mjeseca.

Ali tko će to činiti za one koje smo ostavili kod

kuće?

Lijepo je loviti iz zado-voljstva....

40

Potom kraljević progovori.

Slušajte, ljudi... Pozvao sam vas ovdje

jer znam da ste svi stručni i hrabri i mnogo očekujem od vas. Znajte međutim da će se svatko kome god po-bjegne plijen morati suočiti

s mojim bijesom i da će kazna biti primjerena

istom. Tako sam odlučio.

Nije nužno da nam prijetiš, o

kraljeviću, jer svi smo iskusni lovci, nismo od jučer...

...Ili vjeruješ da će arogantne riječi naše oči i

oštrice oštrijima učiniti?...

41

U tom trenutku nastade golem

metež u logoru...

...Jer se jedna gazela zlatnih rogova našla

među lovcima...

42

...Otrčala je do kraljevića i poklonila

mu se...

Dođe šaman i vrlo uzrujano progovori...

Budi pažljiv, o kraljeviću, jer nije

sve ono što iz pustinje dolazi i u nju se vraća Fausta znak. Pazi se,

kažem ti.

No, kraljević kao da ga nije čuo, pogođen onom

čudnom činjenicom...

43

Navečer, u logoru, bilo je prigušenog

smijeha...

...Eno onog što se kažnjavanjem

prijetio, a onda pus-tio da mu pobjegne

tako vrijedan plijen...

Tako je, idućeg jutra, bilo glava obješenih o

zidove i nitko se više nije smijao. Kraljević se

zakleo da će po svaku cijenu ubiti gazelu i

otišao je, sam sa svojim sokolom, u pustinju.

44

Uronjen u svoju namjeru, uputio se tamo gdje nitko

nikada nije otišao, a da nije pronašao traga gazeli. Na ništa nije obraćao pažnju, ni na žeđ, ni na protjecanje dana, ni na velikog jednoroga o kojem mnogi nisu preživjeli da bi

pričali.

45

Potom, jednog dana, sokol odleti s ruke svoga gospodara,

glasajući se i munjevito se spusti iza stijena. Kad kraljević

dođe do njega, gazela već bijaše mrtva među njegovim

kandžama.

46

Tek u tom trenu kraljević postade svjestan umora i žeđi. I vidjevši jezerce kako se sjaji među liti-cama, uputi se tamo, srca

punog novih želja.

47

Ali kad je pokušao piti, sokol ga

kljunom i kandžama spriječi.

Što te spopalo,

glupa ptico, da mi ne daš

piti?

Razbješnjen, kraljević

izvuče mač i pokosi sokola. A ovaj mu na

to reče...

Umirem od tvoje ruke i to mi je na-

grada za vjernost i za ono što sam učinio da ti život spasim. Slijedi potočić koji ide prema jezercu i shvatit ćeš.

Zbogom.

48

Kraljević, još uvijek bijesan, slijedio je

potočić što se ulijevao u jezerce...

49

...I uvidi da se radi o nečistoj slini zmaja koja bi ga, da je pio,

usmrtila...

...Stane tada plakati i žaliti za vjernim prijateljem kojeg je nagradio smrću, a njegovi krikovi

glasno odjekivaše u tišini pustinje.

50

Kraljević se nije više vraćao u svoju palaču. Sagra-

dio je grobnicu u obliku sokola i ostao tamo bdjeti nad prijatelje-vim počinkom. Prolazile su godine,

i kosa mu je sjedila, a odjeća pretvarala u dronjke, ali uvijek nove suze curile su iz njegovih očiju i pustinjski ih je vjetar

odmah pretvarao u sol.