kolorka lupano & rodguen · kolorka lupano & rodguen Ćao, đaci! knjiga 68 scenarij...

www.fibra.hrwww.stripovi.com

KO LO R K A

Lupano & RodguenĆao, đaci!

KOLORKA 68 Ćao đaci.indd 1 03.10.16. 9:19:38

KO LO R K A

Lupano & RodguenĆao, đaci!

Knjiga 68

Scenarij Wilfrid Lupano

Crtež Rodguen

BojeOhazar

Originalno izdanje1. Ma révérence (2013.)

IzdavačNaklada Fibra d.o.o.

Glavni urednik Marko Šunjić

PrijevodŽeljka Somun

LekturaAleksandar Gucunski

Dizajn Melina Mikulić

Redaktura, prijelom i priprema za tisakMarko Šunjić

Tisak Stega tisak d.o.o.

Naklada 500 primjeraka

ISBN 978-953-321-264-7Zagreb, listopad 2016.

Ma Révérence, Lupano – Rodguen© Editions Delcourt – 2013


Beskrajno zahvaljujem Wilfridu na ovom veličanstvenom daru i na dugotrajnoj i

sjajnoj suradnji.

Posebnu zahvalu upućujem supruzi i sinovima koji me nisu baš često viđali vikendima tijekom

posljednje dvije godine.

Ovaj strip posvećujem svom bratu Philippu koji je s obožavanjem iščitao rukopis i koji bi volio da može imati i knjigu u rukama.

l R o d g u e n

Ovim stripom, u maniri runde pića, častim sve one čudesne noćne ptice, sitne lopuže, borbene pjetliće,

kvartovske probisvijete, sve neprihvaćene, sanjare i osobenjake koji su za noćnih sati osjetili potrebu, koju još nisam u potpunosti shvatio, da svoje herojske podvige podijele sa šankerom ili vratarom, ovisi što sam u danom trenutku bio. Tako iskazano povjerenje uvijek sam smatrao posebnom čašću. Sve priče koje su mi bili ljubazni ispričati i koje sam zahvaljujući njima proživio, sabrane su ovdje kako bih, u njima svojstvenom luckastom stilu, odao počast njihovim neobičnim sudbinama.

Svi ti likovi govore ponešto i o našoj dragoj zemlji.

Zahvalnost zaslužuje i Henri Guaino za napisani govor o nasljeđu svibnja ‘68., tu retoričku bravuru koju je Nicolas Sarkozy nevoljko izgovorio tijekom predsjedničke kampanje 2007., a čijim sam se isječkom ja ovdje poslužio.

Rijetko kad me je neki politički govor do te mjere zabavio.

Nisam se, međutim, dugo smijao.

Od sveg srca zahvaljujem Rodguenu na vojničkoj disciplini tijekom ovog dugotrajnog rada.

S velikom zahvalnošću i s osjećajem izvršena zadatka vraćam ga obitelji gotovo neoštećenog.

Hvala Ohazaru što se bezrezervno posvetio bojama ovog ostvarenja.

l W i l f R i d l u p a n o


Ćao, đaci! ■ 5


Ćao, đaci! ■ 5

Ma naravno…

Pa znam…

Ne očekujem da mi kažeš kako mi vjeruješ! TAKO

ambiciozan nisam!


Ćao, đaci! ■ 7 6 ■ Ćao, đaci!

Ja… samo želim…

… ne, ti…

… da, daj mi malo vremena i kunem ti se da ću sve

srediti!

… iznenadit ćeš se, vjeruj mi! Nećete više imati nikakve brige, ni

ti, ni maleni!

imam neke planove, znaš…

snaći ću se…

Halo?!

NEDOVOLJNO KREDITA

Sranje!

Sranje! Sranje! Sranje!

Vražja telefonska

kartica!Hej! Daj ohladi!

Tebi, stari, nisu sve na

broju!

To znam, hvala.

?!



Moja priča počinje znatno prije ovog

telefonskog razgovora…

Uglavnom, ne znam zašto sam je poželio baš ovako započeti.

Sigurno zato što baš ne izgaram od želje da vam ispričam što se zbilo prije, nije da mi taj

dio priče ide u prilog…

Ali nema mi druge…

Za početak, reći ću ono najvažnije:

zovem se Vincent, imam trideset godina.

Što se ostalog tiče, vidjet ćemo…

Budući da sam samozatajne prirode,

prvo ću vam predstaviti svog prijatelja u nevolji

koji mi se čini puno zanimljivijom ptičicom.

Smradovi jedni!

Ovo je Gaby Rocket, moj partner…

AAAAAH!

Uglavnom, preživi li sljedećih pet minuta, dogovor je bio da se nađemo.

Da čujem! a? Nešto si

rekao? Au!!! Papci!

Hoćeš još, ili ti je dosta,

jado?!



‘večer, Gaby. Čekam te unutra.

Bio si tu? Fakat, pa mog’o si mi pomoći…

O tome smo već razgovarali, Gaby. Dobro znaš,

odgovor je ne.

izem ti takvog frenda!

Sad kad ste ovo vidjeli, znate gotovo sve o Gabyju

Rocketu, pravim imenom Gabriel Roquet, vječno

nezaposlenom, koji oduvijek gaji beskrajno divljenje prema Americi Dicka Riversa i Johnnyja

Hallydaya.

Nabijem ga…… ’ko mi dir-ne u razdje-

ljak…

Reklo bi se školski primjerak.

Gaby je utjelovljenje američkog sna na francuski način, mračna strana pop generacije 60-ih. Nikad nije izmilio iz

svoje rupe, ali isfurava vlastitu verziju pionirskog duha.

?!

Ako se pod tim podrazumijeva činiti ono što nitko prije tebe

nije, onda je Gaby istinski pionir. On svakoga dana pomiče

granice društveno prihvatljivog ponašanja.

Hej!

On je gradski kauboj, a ljudi oko njega indijanci

koji ne njeguju iste običaje i s kojima ne uspijeva uspostaviti

kontakt.

A da pišaš negdje drugdje,

mamlazu?

Svugdje je izopćenik, čak i na Burzi. Ali zaboli njega.

Osjeća se slobodnim. Potpuno uživljen u svoju furku, isukao je mališu,

ustobočen u svojim čizmama istrošenih peta.



Do zahoda ti je daleko,

je li?

Nešto kao Peter Fonda u ‘’Easy

Rideru’’…

išao bih da taj tvoj

zahod nije tako usran.

… al’ fali mu malo glanca.

Upozoravam te, Vincente!

Ne poslužujem ga! Ne želim ga vidjeti tu! Taj tip je davež!

Znam, Marco, znam…

Molim te dva piva za van…

Ne poslužujem za van!

Čuj, Marco, daj se odluči. Hoćeš da ga odvučem

ili ne?

Ne mislim ga ovako opanjkavati cijelu noć,

uživajte dok traje…

Sljedeći put si gotov,

Gaby!Hehehe, mo'š si mislit'! Fakat, ne

znam što me sprečava… Za

početak, ja…

Sprečavam te da ne padneš.

Gdje si parki-rao?

... k’o da ja to znam…



… Kako me živciraju ti turbanaši!

Evo tebe opet… Marco nije Arapin, Andalužanin

je!

isti vrag!

Večeras smo trebali

obaviti posao, Gaby…

Ali opet je stvar propala jer si se i ovaj put uneredio

prije nego smo se našli.

i sad…

Zaboga, Gaby… Filtriraš kavu

drek-papirom?!Pa što onda?

Ovisi koju vrstu koristim,

ali kava zna biti stvarno

dobra!

… osim toga,

jeftinije je… Nemreš

bilivit kol’ko košta filter

za kavu!



Uostalom… Samo da ti velim da sam se super naradio, pazi…

Jedva čekam da to čujem.

Sve je tu, stari! Sve!

imam njegov

raspored, satnicu busa,

satove klavira…

Čekaj…

Sranjeee!

izgubio sam kutiju cigareta!

Koja glupost! Sve sam zapisao

na papir…

Koji je bio u tvojoj kutiji

cigareta, jesam pogodio?

Pa da, da ga ne izgubim!

Sranjeee!



Dobro, znam da nisam načeo svoju priču s najprivlačnijeg kraja, zato

vas sad, za promjenu, vodim na putovanje.

Pođimo na plažu Kayar, u Senegal.

Jer, bude li sve išlo kako treba, ubrzo ću biti tamo. Kupanac ujutro, kupanac

navečer, riba sa žara, pjev ptica…

… ali prije svega Rana.

Rana, smisao mog života, svjetlo u

tami, sav moj nemir.

Poštedjet ću vas detalja.

Možda se pitate zašto sam ja ovdje, a ona

tamo?

E pa, upravo o tome se i radi.

Jednostavno zato što

sam usrani bijednik…

Morao bih malo odspavati.



Već mjesec dana jutarnju kavu ispijam u kafiću

Sport.

Boulevard Joffre, točno u 7:30.

Postao sam redoviti gost, poput mnogih drugih radnika i kasnih noćnih ptičica. Tu kupujem

novine i smještam se za šank.

Svakog jutra sjednem pored Bernarda.

ili barem negdje blizu

njega…

Dođem li ranije, sam je.

Nešto kasnije uglavnom bude u društvu svog kolege Pierrea

Jabuleta, zvanog Pierrot ili “La Jabule”.

Bernarda sad već dobro poznajem.

Valja reći da nam je malo toga zajedničkog.

Koliko znam, u pita-nju je samo jedno…

… i on je upoznao i zavolio Afriku.

Objasnit ću vam kako sve to znam. Vidjet ćete, sjajan tip.

Zasad se zadovoljite

ovom ključnom informacijom…

Bernard je zaštitar blindiranog

vozila.



Prije nešto manje od dvije godine nasred ulice zaskočili

su ih naoružani pljačkaši.

Njegov tadašnji kolega je smrtno stradao.



Kao svim zaštitarima ranjenima pri obnašanju dužnosti, i Bernardu je osigurana

psihološka pomoć i netom isteklih 18 mjeseci poštede.

Također su mu dodijelili dva nova pratitelja. To su bili Jabulet i neki Philippe.

Bernard je moja ključna karika za

trope.

Jednog lijepog dana čvrsto sam i

neopozivo odlučio da ću se domoći

love iz njegovog kombija i ćao, đaci!

Tog dana moj život se promijenio.

otad, dovoljno mi je samo da

zažmirim…

imate puno pravo smatrati da je to patetični kliše, neću vam

proturječiti.

Ali ipak mi dopustite da vam ponešto ispričam prije nego

me proglasite nezrelim sanjarom.

i novu rutu ophodnje.



Prije koje tri godine izgledao sam

ovako.

Skromno bakino nasljedstvo omogućilo mi je višemjesečno

pustolovno putovanje bez razmišljanja što ću i kako ću

nakon toga.

Vratit ću se još priči o bakinom nasljedstvu...

Blaženo razdoblje moga života, čudesni predah, bezbrižnost, lutanje.

Sve neobave-zno, što da vam pričam…

Tijekom tog putovanja upoznao sam Ranu, jedne

večeri, u baru.

Među nama je odmah proradila kemija.

Kad ste odgojeni poput mene, u udobnoj kukuljici uobičajenog rasizma koji strepi nad svojom milom dječicom, ovakav susret

uzdrma vam glavu i srce.

Moj užitak dotukao bi mog starog...

Valja napomenuti da je za moju obitelj Afrika

svojevrsni kraj svijeta.

Onda lako možete zamisliti kroz što

sam prošao…

Neko sam vrijeme živio u oblacima…

Bili su to oblaci boje kave u šalici mlijeka nezrelog

bijelca.A onda sam odmaglio.



Da, znam što ćete reći, gotovo vas mogu čuti: “Ode sve nizbrdo.”

mali rum.

Hvala.

Ali nemojte misliti da je lako ovako javno reći kakva

si nula…

Strpite se malo, zaboga…

Otkako sam se vratio u Francusku, posvuda sam sa

sobom vukao svoju bol, bijedni romantičar zagledan u čašicu. Osjećao sam da se ne uklapam.

… da sam ispao, čak…

“Sljedbenici pokreta Svibnja ‘68. nametnuli su nam ideju kako je sve jednako vrijedno. Da više nema razlike između dobra i zla, nikakve razlike

između istine i laži, između lijepog i ružnog…“

“… jer je nasljeđe Svibnja ‘68. unijelo prezir u društvo i u politiku. Pogledajte kako je kult njegova veličanstva novca,

brze zarade, špekulacije, skretanja financijskog kapitalizma nošeno

idejama Svibnja ‘68…“

“Budući da više nema nikakvih pravila, nikakvih normi, nema

morala, nema poštovanja, nema autoriteta, budući da se sve

izjednačilo, sve je dopušteno.“

Bio sam u raskoraku i na neki sam način u tome i uživao, neprestano za

sutra odgađajući mogući novi odlazak.

Pravi majstor

odgađanja.



ima pravo! Dosta je nerada i

mlaćenja prazne slame!

Ljenguze!

A imigranti? Ne možemo primiti

svu sirotinju!...

Podsvijest mi je već neko vrijeme nalagala da malo ubrzam taj svoj odlazak.

Ali, eto, ni do čega mi nije bilo.

Bio sam koma.

A onda sam se jednog dana pokrenuo!

Susret s Bernardom i odluka da se okrenem

kriminalu.

Na moje veliko iznenađenje, od tog trena podsvijest me

više nije mučila.

Čvrsto vjerujem u moć podsvijesti.

Evo, uzmimo primjer ručica.

Kako objašnjavate da sam redovito uspijevao

pronaći poslove na kojima je trebalo povlačiti ručice?



Nikad nisam bio spretan s ručicama, a opet, lako je

njima upravljati…

i tako sam povlačio desetak ručica u desetak

kavana, tvornica…

Ručice za upravljanje, ručice za isporučivanje…

Ručice za podizanje…

A sve su me one odvodile korak dalje u

ludilo.

Ne osjećam se dobro s ručicama.

Čini mi se da je to povezano s reportažom o smrtnoj kazni u Sjedinjenim državama, koju sam

gledao kao mali.

Moje otkriće električne stolice tjednima mi nije dalo spavati. Užasavao me prekidač koji pali smrt kao što palimo

lampice za Božić.

Kasnije sam naišao na fotografiju koja mi je

donijela olakšanje: električna stolica na kojoj je bio jastuk-prduckavac.

Blesavo, ali to me nasmijalo. Napravio sam si poster za sobu. Bio sam djelomično

izliječen…



čuj, hoćeš li već jednom

maknuti taj užas sa

zida?

NEE!

Već sam ti rekao da mi je važan. Moram ga povremeno

pogledati…

Ffff, nas nikad ne dođeš

pogledati…

Patu sam, nisam

li?

Onda, jesi li našao posao?

Ne baš, ali stajem na svoje

noge.

Dobro je kad se čovjek

osamostali! Čime ćeš se

baviti?

Malo je složeno za objasniti, ali recimo da ću doprinijeti prijenosu domaćeg kapitala prema zemljama u razvoju…

Bavit ćeš se međunarodnim

biznisom?

Ne baš.

Moje je da olakšam

administrativne postupke..

Da pojednostavnim

procedure…

Biznis?



Sve ćeš to sam raditi?

Neee. imam suradnika.

Pa, u svakom slučaju nam je

drago čuti… Jer u posljednje

vrijeme smo brinuli gledajući kako gubiš poslove i

vrtiš se bezidejno uokolo…

Ono vražje putovanje k crncima, ono

te učinilo lijenim!

Tata!

Što? Jesam li u pravu ili

nisam? Nemoj mi samo reći da oni nešto

vrijede!

Nisam rasist, ali ja se grbim pedeset sati

tjedno u tvornici, je l’ da!?

Znam ja o čemu govorim!

Ne uzrujavaj se, dragi…

Znam, tata. Nemojmo opet

o tome…

Radije mi reci kako napreduje

tvoja borba protiv krtica ove godine.

Sredio sam ih sedam, ti bokca! Ali godina još traje…

Godina još traje, ali susjedi nisu oduševljeni

što puca po vrtu. Dolazila je i policija.

Da? Nije moguće,

tata?

Dobro, oduzeli su mi pušku. Ali postavio sam gomilu žileta. Krtice su hemofilične, samo mala porezotina i nasmrt će

iskrvariti.

Nisi to znao? Pročitao

sam na internetu.

internet je stvarno koristan.



Kao što vidite, potječem iz obične obitelji, dobio sam svu ljubav koja mi je bila

potrebna, bar mi se čini… stoga vas neću daviti socijalnom

uvjetovanošću koja bi opravdala moje delinkventske

sklonosti.

To ne bi bilo

pošteno.

Ne, objašnjenje je negdje drugdje. Rekao bih da je

trideset godina dvadesetog stoljeća loše utjecalo na moju

osobnu definiciju uspjeha…

Do te mjere da danas taj pojam

nalazim apsolutno smiješnim.

Uspjeti u životu, u svijetu u kojem živimo, projekt je

koji mi se čini toliko izvedivim kao i pokušaj spašavanja hvatanjem za četku kad ti

izmaknu ljestve…

Čak mi se čini da si danas sami izmičemo ljestve na kojima

stojimo…

Nije ti neugodno

ovako upropastiti mamin fini

gulaš?

Hej, braco, tu

si?

Radije šuti! Svaki put natrpam šest tanjura… kvragu,

prefino je…

Čuj, da ne tražiš super-truper

tajnicu za svoj ured?

Žalim, ne

tražim.

Upropastit ćeš si jednjak

od tolikog povraćanja.

Znam, ali u protivnom ću si upropastiti

struk i izgledati k'o mama.

Osim toga, našla sam

super sredstvo na forumu bulimičara.

Taj internet je

nevjerojatan.



Vincente, moram ti

nešto reći.

Pobacila sam prošli

tjedan.

Ajme!

Opet! Zaboga, pa nije vajda tako teško svaki dan popiti

pilulu!

Ali pijem! Kunem ti se da je popijem!

Ali nema pomoći! Ja sam stroj za rađanje beba! Hodajuća

ovulacija!

U svakom slučaju, pilula djeluje u 99% slučajeva,

kužiš…

A za kondome nisi nikad čula?

Daaa, znam…

Ali, eto…

Sestra ti je nula, bu-hu…

Ahhh, muka mi je od

svakodnevnog odbacivanja

bebača… Pa zašto jednog

napokon ne zadržiš?

Jer bih za to prvo trebala

zadržati nekog frajera!

Problem je u tome što

spavam sa samim luzerima…

Zašto se onda radije ne ostaviš

tih luzera?

i ja bih to htjela

znati…



Nego, prije no što se otvoreno počnete

zgražati nad mojom obitelji, brzinski ću se dodirnuti njene

prošlosti…

Za oca ste već mogli konstatirati da je notorni rasist…

… a njegov otac, dakle moj djed, bio je grozan

tip, goropadan i grub. Nije štedio udarce, ni sa

ženom ni s djecom.

Moj djed je prvi put vidio crnca kad je francuska

vojska oslobodila njegovo selo… Koliko god je bila francuska,

ta oslobodilačka vojska bila je stvarno neobičnih

boja jer se radilo o kolonijalnom bataljunu…

Ustvari, moj djed je uistinu i izbliza

prvog crnca ugledao s leđa…



Ležao je na mojoj baki koja je nakratko pokušavala zaboraviti

svoju mučnu svakodnevicu u naručju

tog Senegalca…

pao mu je mrak na

oči.



Kad se vojska došla raspitati zašto je njihov vojnik

zadobio rane vilama, moj djed je izjavio da ga je zatekao

kako mu siluje ženu.

Moja baka, ustrašena i pokušavajući izbjeći bruku,

sve je potvrdila…

Taj mladi Senegalac zvao se Ousmane. Previše se zanio oslobađajući

Francusku…

Moj djed se potrudio da i moj

otac uz ostale članove obitelji

prisustvuje smaknuću.

Moj otac je imao deset

godina.

Nije potrebno napominjati kako u našem kraju nakon tog ”strašnog silovanja”

nikada nisu podnosili crnce.

Moj otac je odgajan u kultu te jezive priče koja je u

njegovim očima bila razlogom majčine tuge i očeva opijanja.

Crnačka gamad koja je uništila njegovu obitelj.

Cijeloga života vjerovao je u laž, pa ni

danas ne zna istinu.

Samo ja znam.



Prolazile su godine, kako se to već kaže. Moj otac je odrastao, oženio se, dobio

krasno dijete, mene.

A onda, nešto kasnije, kad sam ja imao deset godina,

moja baka se bacila u rijeku s kamenom u pregači.

To je bio strašan šok za cijelu obitelj.

Baka se pobrinula da mene dopadne malen iznos kad budem punoljetan. Nije to bilo bogzna što, sitna ušteđevina, ali tu je

bilo i pismo naslovljeno na mene. U pismu mi je sve ispričala.

Sav taj usrani teret koji se godinama

povlači u obitelji.Hvala ti, bakice…

Nikome nisam ništa rekao.

Vidite, malo pomalo

napredujemo…



Evo nas, tu smo. Zbližili smo se. Znate već i za

mamin fini gulaš.



Skužili ste moj plan. Namjeravam zauvijek nestati.

Potražiti samoga sebe negdje drugdje.

Zato ću srediti ono blindirano vozilo.



No nije da se trebate pretjerano zabrinjavati, ne pripremam jedan od onih

prepada gdje se praši na sve strane.

Neće to biti krvoproliće s raketnim bacačima i plastičnim

eksplozivom.

Teško da možete očekivati tako nešto, osim ako niste jedan od onih zaluđenih

obožavatelja Hollywooda.

Osim toga, užasavam se vatrenog oružja…



A ne, ja pripremam psihološki i ideološki prepad.

Nešto uvrnuto, onako Á la franÇaise, što da se

priča.

Na meniju gomila blefova, glumljenog nasilja i

humanitarni projekt…

doslovce…

No dobro, priznajem, tu je i otmica maloljetnika.

Ali, samo polako… Malome neće dlaka pasti s glave, a priča će mu dobro doći za šarmiranje djevojaka…

Uostalom, bez malo truda nema

rezultata…



Daaaaj! Di je ta vražja kutija

cigareta?!

Možeš mi reći kog vraga radiš?

Pa tražim onu kutiju cigareta od jučer! Velim ti da su mi tamo

sve informacije…

Pronaći kutiju cigareta u smeću iz kafića, fakat si

optimist…

Daaa, što kažeš,

ha?

TADAAAA!

Što je vama, ovako razbacivati

smeće? Hoćete da pozovem

policiju?

Daj, daj, zovi murju! Živo mi

se fućka! Daj,

idemo!

Koji klinac! Ovako drečati na nas rano

ujutro…



Aha! Evo ga, točno u minutu,

Bernardov sin!

Hajde, pucaj, da čujem što

imaš.

svake srijede U 8:55 Ludovic stiže

busom i ide na sat klavira, što ga dovodi u ovu

uličicu.

Sljedeće srijede, cap! Presretnem ga... pobrinem se da ne viče i ubacim ti ga u prtljažnik kombija kojeg ćemo večer prije negdje

maznuti…

Kojeg ćeš večer prije ti maznuti! Ja to ne znam…

Ajdeee, ako baš želiš…

Uskačem otraga do njega, sredim ga, vežem ga. Počne

li se derat, začepim mu gubicu krpom, ali sve na

finjaka, kužiš…

A ti tada lagano krećeš prema dogovorenom

mjestu.

To je to.



Bude li sve po planu, stižemo za 15-20

minuta.

Što ti radiš dok ja vozim?

Zovem glazbenu školu, predstavljam

se kao otac i kažem da mali ne dolazi jer je

bolestan. Dobro.

Stižemo u 9:17.

Tad imamo još 20 minuta do dolaska kamiona na mjesto

napada.

Uzmi motorku i slijedi me…

Čim stignemo, dolaziš ovamo i piliš ovo stablo skoro do kraja, tako da ga možemo,

kad kucne pravi čas, oboriti na dodir pile.



Ja ću kamionu prepriječiti put postavljanjem kombija posred

ceste, točno ispred njega. U taj čas… vrrrrrr, tres! rušiš

stablo točno iza njih.

Nda! i nema im uzmaka…

Shvaćaš li da upravo ostavljaš

svoj genetski zapis na mjestu

zločina?

?!?

Sranjeee! Jesam glup! Što sad?

Moram odustati? Nisam više s tobom

u igri?

Ma zezam te, budalo. Koga briga što ti pišaš u grmlje tjedan prije

pljačke?

Hajde, da dovršimo

generalku…

Kad kamion više nema kamo, ja izlazim iz kombija i ovako ga držim na nišanu, a ti

za to vrijeme…

Ja izlazim s Bernardovim sinom, tako da ga on može

dobro vidjeti…

Mali ima onaj natpis.

i onda BUM! ispucam im metak u vrata da im dam do znanja da s nama

nema šale!


kolorka lupano & rodguen · kolorka lupano & rodguen Ćao, đaci! knjiga 68 scenarij...

Documents