ŠKOLSKI LIST

OŠ JABUKOVAC

ZAGREB

JABUKA

ŠK.GOD.2013./'14.

1

SADRŽAJ:

-Vježbom do bolje

pažnje

-pop glazba (One

Direction, The

Wanted...)

-Mjesto gdje

filmovi I serije

nastaju – Warner

Bros Studios

-Pink Floyd

-Kultni filmovi

-Putopis: Šri Lanka

- INTERVJU: Željko

Mavrović

+ ostale teme – My

mum's typical day,

Starac i more

(knjiga i film)

Nakladnik: Osnovna škola Jabukovac-Zagreb Glavni urednik: Slaven Šekuljica, prof. Suradnici: Lajla Hiršl, prof., Karmela Pavalić, prof., Zlatka Belošević, knjižničar, Irena Dabić, prof., Kristina Višak, 8.a Godina VII., broj 1

Uvodna riječ ☺

Evo nas na početku još jedne školske godine. Čekaju nas nove zgode, prijateljstva i učenje. Novi broj ovogodišnje „Jabuke“ napravljen je s našim timom školskih novinara, i to s ogromnim entuzijazmom. Čekaju vas novi i još bolji tekstovi, fotografije i naravno, sve ono što i ide uz Školski

list predstavljen mojom malenkošću kao urednice. Pročitajte apsolutno sve, od korica do korica. Kao i svake godine, pozdravljamo osmaše pred kojima je skorašnji odabir srednje škole, koja je još jedan korak k novom životnom putu - putu zrelosti. Naravno, ne brinite se zbog koje loše ocjene, na kraju će sve sjesti na svoje mjesto. Mislim da je posao dobro obavljen, ali i „Jabuka“ teži novim uspjesima. Prije svega, smatram da život ove škole (na koncu i svake druge) ovisi o našoj dragoj djeci – školarcima. Pobrinimo se da škola bude mjesto mira, ljubavi i sreće, a ne mjesto mržnje, svađe i nemira! Putem nekih novih, dodatnih tema i tekstova o glazbi i filmu, mislim da će se neki od vas priključiti u neke od ponuđenih izvanškolskih aktivnosti (a to bi nam i bila želja). Ugodno vam bilo čitanje ovih naših uspješnih stranica koji su „teškom mukom napravljene“ samo za vas.

Neka nam i ova školska godina bude „prava“, baš onakva kakva treba biti! No, što dalje reći nego dobar start na početku godine i uspješan „finish“ na kraju godine žele vam novinari Osnovne škole Jabukovac! :)

Kristina Višak, 8.a

2

Vježbom do bolje pažnje

Svakome se od nas dogodi da nam misli „odlutaju“ ili da se teško koncentriramo kada čitamo, učimo ili nešto radimo. Događa se i da nas, dok učimo ili čitamo, različiti zvukovi, šumovi, kretanja ili slike ometaju da u tome ustrajemo. Također, svjedoci smo toga da lakše zadržimo pažnju na sadržaju koji nam je zanimljiv i interesantan.

S dobi se kod djece povećava trajanje usmjeravanja svjesne pažnje na neki zadatak. Također, starija djeca lakše od mlađe ignoriraju druge podražaje iz okoline kada se koncentriraju.

Sudjelovanje u aktivnostima na satu u školi ili učenje kod kuće od učenika traži dobru pažnju i usredotočenost. Uspješno zadržavanje pažnje i usredotočenost

na zadatak pomaže nam da gradivo bolje razumijemo i lakše ga upamtimo. Pažnja nam je jako važna i cilj nam je naučiti zadržavati pažnju bez da nam misli odlutaju.Vježbe za poboljšanje pažnje u tome nam mogu pomoći.

Danas je moguće nabaviti niz vježbenica koje nam nude vježbe za treniranje naše pažnje, ali isto tako bez imalo troška, vježbanje koncentracije možemo pretvoriti u samostalnu ili igru s prijateljima ili članovima naše obitelji. Općenito je pravilo da su igre kojima vježbamo pažnju dobro strukturirane, s jasnim pravilima, ponekad i malo dosadne, da nam pomognu razvijati i održavati pažnju kad nam zadatak i nije posebice zanimljiv. Važno je u takvom zadatku ustrajati i dovršiti ga.

Evo nekoliko primjera za treniranje pažnje:

1.Raznovrsne slagalice, puzzle, memorijske kartice (možete ih i sami izraditi pomoću slika iz starih časopisa i kartona, ili ih sami nacrtati), 2.Precrtavanje, bojanje, izrada origamija prema nacrtima, 3.Uočavanje sličnosti i razlika, potraga za zadanim detaljima na slici, 4.Labirinti, mozgalice, osmosmjerke, 5.Potraga za zadanim slovima, brojevima, znakovima, riječima u nekom tekstu (iz starih novina) i njihovo prebrojavanje (npr. u tekstu zaokružiti sva slova R i prebrojati ih ili mijenjati slovo koje tražimo u svakom novom redu teksta), 6.Nabrajanje što više zadanih pojmova (odjevnih predmeta, imena, životinja, biljaka, voća, povrća, naslova knjiga ili filmova…) kojih se možemo dosjetiti (u npr. tri minute) ili na zadano slovo, 7.Uočavanje detalja u prostoru u kojem se nalazimo (nabrojati sve što je od plastike, što je zelene boje i sl.), 8.Od proizvoljno odabranih slova pokušati sastaviti što više riječi,

3

9.Potraga za riječima koje sadrže zadano slovo (na početku, na sredini, na kraju riječi, koje sadrže dva ili više zadana slova), 10.Smišljanje priča koje će sadržavati što više zadanih riječi (npr. žuto, veselo…). Igre možete osmisliti i sami. Uz treniranje pažnje tako možete upotrijebiti i svoju maštu i kreativnost.

Karmela Pavalić, prof. /pedagoginja škole/

Sve što trebam znati naučila sam još u vrtiću

Zasigurno se većina nas s lakoćom sjeća kako je nekada davno, u vrtićko doba, koristila novopečene izraze "molim još" i "hvala lijepo", da bi im oni koje su, onako prljavi od pijeska, oslovili s "Vi" s divljenjem odgovorili "Nema na čemu, zlato." Isti ti (isti mi) se sigurno sjećaju i kad su prvi puta okusili taj vrtićki pijesak, neću navoditi po čemu mačjem je smrdio, ili kad su prvi puta tresnuli s ljuljačke pa optužili silu

gravitacije za lako zarađenu čvorugu na čelu. Sjećanja znaju izblijedjeti, no svi, baš svi iz te postpeleničarske faze pamte onih deset vrtićkih zapovijedi koje su nas spašavale kad drugog spasa nije bilo u blizini. 1. Čokoladne napolitanke se zaslužuju pojedenim ručkom. 2. Ukoliko se "preguravaš", ideš na kraj reda. 3. Dječaci su zločesti, a djevojčice dobre. 4. Ako baš gadno zaribaš, primjerice, ne želiš jesti leću, vičeš "ja sam prvi uzeo/la", slijedi najstrašnija kazna, u paru dva-po-dva sa suprotnim spolom! Curica s dečkom, aha! 5. Čistoća ruku obrnuto je proporcionalna crnom ispod noktiju. 6. Jesti se smiju samo jestive stvari koje nisu baš za jesti. 7. Zaljubljenima se ne smije pjevati "ovaj plus ona, zaljubljeni par, ljubili se, grlili sve do pola dva." Cenzura nad ovom pjesmom strogo se i pravično provodila. 8. Kod vrtićke psihologinje prolaziš test ako znaš imena članova obitelji.

9. Oni koji znaju reći "r", a da ga ne zakotrljaju i napisati svoje ime, bez prezimena, smatrani su micicama-mucicama ili genijalcima. 10. Ako se potučeš, hladiš živce u kutiću-ljutiću. Sad više vjerujem da nema nikakve koristi pokušati primijeniti ovu deseticu na današnji život, iako smo svi bar iz pelena izašli. Bila bi to čista utopijska maštarija. Uzmimo ove napolitanke - pa nisu ih baš svi zaslužili koji u njima uživaju... neki se i dalje preguravaju da budu prvi, iako znaju da će na koncu biti zadnji... Možda bi mi sjedenje sa suprotnim spolom promijenilo život na bolje... Znam, fuj, ali i mnogi odrasli imaju crno ispod noktiju i zaboravljaju imena bližnjih, pa im je potreban razgovor s psihologom. A nitko od onih koji se tuku više ne ide u kutić-ljutić na hlađenje, nego im široke mase samo podgrijavaju ionako usijane glave... Zato, dragi moji, držite se vi onoga što ste naučili u postlatent... ne znam stručnu riječ - fazi, mislim na onu od tri do šest, a kasnije samo proširujte spoznaje! Uma Gradac, po uzoru na

istoimeni tekst R.Fulghama

4

POP GLAZBA Baviš li se glazbom u svoje slobodno vrijeme? Pročitaj ovaj članak, možda se odlučiš za put njihovim stopama. Ugodno čitanje! ☺

Što slušaju današnji klinci i klinceze?!

O tome bi se svakako dalo raspravljati...

Današnji klinci slušaju raznovrsnu glazbu. Najznačajniji je pop, koji je i najslušaniji. Pop je kratica od „popularno“, odnosno popularna glazba. Naravno, današnja pop glazba drugačija je od prijašnje. Ono što su nekada bili Beatlesi, danas je recimo, Avicii ili netko treći. Rado su slušane grupe, najviše boy-bandovi: One Direction, The Wanted, One Republic i sl. Oni su

nastali ni iz čega, a djeca vrlo često znaju reći da su iz „nitkova“ nastali „netkovi“. Jednostavno im se dive, žele biti poput njih, u njima traže svoje idole, uzore.

Pretpostavljam da mnogi čitatelji slušaju neke glazbene grupe, ali to mogu biti i samostalni pjevači poput Justina Biebera (aaha, čuli ste!), Taylor Swift, Adele, Justina Timberlakea (o, da, jeste li čuli njegov novi hit: Mirrors?!), Ke$ae, Michaela Jacksona, ili naši pjevači poput Jacquesa Houdeka, Tonija Cetinskog, Nine Badrić, Luke Nižetića i sl. Nadam se da se toplokrvni (i čvrstokrvni) rockeri neće naljutiti! ☺ O tome u nekom drugom broju ili tekstu. Djevojke, primite se za frajere! Frajeri, gledajte i učite kako biti pravi frajeri! ;)

One Direction – univerzalni momci

Ovaj britansko-irski sastav nastao je, takoreći pukom srećom. Nakon što su se „dječaci“ prijavili na sedmu sezonu britanskog showa X Factor, te zajedno osvojili treće mjesto u ukupnom poretku, svojim su uspjehom oduševili i obmanuli cijeli svijet! Sastav čine: Liam Payne, Zayn Malik, Harry Styles, Niall Horan i Louis Tomilson. Jednostavnim i jasnim riječima, dobrom mjuzom i kako to djevojke znaju reći: „savršenim izgledom“, uspjeh im je otpočetka bio na dlanu. Iako su danas bogati i slavni, njihova kuharica kaže da, što se hrane tiče, nisu izbirljivi, a o tome svjedoči i ova izjava: „Liam voli hamburgere, odreske, šnicle, ali na svu sreću i povrće. Zayn voli kombinaciju meksičke i talijanske kuhinje, a najomiljenije jelo su mu špageti bolognese i piletina s čilijem. Niall jede jednostavna jela: razne paste, piletinu i

5

slično. Ahh, Harry, Harry, Harry, Harry!!! On je uvijek poseban, kod njega je generalno da ne jede i često nema apetita. Louis jede apsolutno sveee! Naime, za doručak ima poseban zahtjev: za doručak samo i isključivo žitarice! Njihov prvi singl What Makes You Beautiful izdan je u rujnu 2011. godine i u prvom mahu osvojio je sve „Mount Evereste“ glazbene industrije. Impresivno, zar ne? Sljedeći studijski album izlazi 25. studenog ove godine pod nazivom Midnight Memories. Ovo će im biti treći album po redu. Prva pjesma na popisu je Best Song Ever s kojom su osvojili Best Song of the summer nagradu na ovogodišnjoj MTV Video Music Awards dodjeli. Po mojem mišljenju njihove dvije naj pjesme su Over again i Nobody Compares, jednostavno su super! U početku su dečki djelovali poprilično djetinjasto i vrckasto, ali izlaskom njihova novog albuma, upoznat ćete ih i s druge strane: ozbiljni i uglađeni stoje na svojem omotu novog albuma. Iskreno, teško je vjerovati tomu, no zaključite sami!

The Wanted – gangsteri na svakom uglu

The Wanted je također britansko-irski sastav kojeg čine: Max George, Siva Kaneswaran, Tom Parker, Jay McGuiness i Nathan Sykes. Ova grupa rado je preporučena svima onima koji se osjećaju odraslije od svojih vršnjaka, a koji prolaze kroz teško životno razdoblje (ni sama ne znam zašto). Najstariji član benda je Tom, a status „djeteta“ nosi Nathan (ne zbog toga što je najmlađi, već zato što voli piti iz bebine „dudice“!). Zaštitini znak su mu plavozelene oči. Zapravo, pojma nemam što će ljudima zaštitini znak! Bezveze! Tom je gitaru naučio svirati u dobi od tek šesnaest godina. Studirao je geografiju, ali je odustao zbog profesionalne glazbene karijere. U školi je stalno volio pjevušiti izviđačke pjesme. Jay je u dobi od trinaest godina krenuo u školu plesa (The school of dance) i sada očarava mlade dame

širom svijeta. Ima i brata blizanca koji mu i nije baš identičan! Siva je podrijetlom sa Šri Lanke, ima brata blizanca Kumara.U jednom časopisu za djecu i mladež (Modra lasta) Siva se opisuje kao mladić egzotičnog izgleda. Odmah se sjetim ananasa, nara i ostalog tropskog voća! Kao dijete iz tradicionalne glazbene obitelji, Nathanu kao da je bilo suđeno da krene glazbenim putevima. Svima želim preporučiti njihovu pjesmu Walks like Rihanna i Warzone. Nedavno je operirao glasnice, nakon čega je otišao na kratki odmor. Pjesme Chasing The Sun, Gold Forever, Lose My Mind, I Found You kao i ostale zauzele su značajna mjesta u svjetskom glazbenom opusu.

Voli li itko slastice? Mmmmm...

Kao šećer na kraju, smatram da je sasvim pošteno od mene da vas obavijestim (ili podsjetim) na velike, već najavljene turneje (od sada i u Lijepoj našoj!!!) ovih ambicioznih, zgodnih, pametnih i snalažljivih „momaka“ (dobro, nemojmo pretjerivati, o

6

ukusima se ne raspravlja! hahaha) koji su, eto odlučili osvojiti svijet svojim, već dobro izbrušenim talentom kojega bruse i bruse, bruse od ranijih dana svojega djetinjstva. Ponekad se zapitam: „Oni su nekada bili obični dječaci pustih želja, no odjednom su se odlučili izaći iz, kako da se izrazim, tmine. Tada su jednostavno rasturili i pomeli sve pred sobom! No, je li to moguće i ovdje, među nama?“ Trenutačno tako ja funkcioniram i upijam. A ti? Što ti misliš? Treba li pokazati svoj talent ili ga „zatvoriti“ i zatomiti u sebi? Promotrite slike u ovom članku, zar nisu zgodni? Naprijed, momčine!

Kristina Višak, 8.a

Trg bana J. Jelačića u Zagrebu

Nedavno sam se jako začudila kad je Maja, moja prijateljica iz Makarske, na moju rečenicu:„Nađimo se u

šest na Trgu“, odgovorila pitanjem: „Kojem trgu?“. Danima sam prepričavala ovu anegdotu jer je za mene trg samo Trg.

Trg vrlo širokogrudno prihvaća promjenu godišnjih doba, osobito fontanica Manduševac, posebna po tome što je hrvatski glavni grad po njoj, navodno, nazvan Zagrebom: zagrabi vode, Mando, govori jedna starozagrebačka legenda. U adventsko vrijeme, Manduševac i sam postaje adventski vijenac. Oko fontane je plastična božikovina i kartonski lampioni koje oplakuje mrzla voda Manduševca i živi zagrebački suvenir, golubovi, često s dvije, ponekad s jednom nogom. Djeca se otimaju iz roditeljskih ruku kako bi i sami slobodni poput golubova prebirali po besmrtnoj božikovini.

Ban Jelačić, unatoč božićnoj histeriji Zagrepčana, spokojno sjedi na svom crnom konju (ne sjećam mu se imena) i, čini se, gleda na sat koji se svojom visinom stapa s nebom, ne pamteći sva kašnjenja kojima pod sobom već desetljećima svjedoči. Ovaj, zapravo ni po čemu poseban sat, oduvijek je bio sastajalište Zagrepčana. Svi se nalazimo na Trgu, pod satom, ne pitajući se zašto, no to je jednostavno tako. Oni koji nisu iz Zagreba, sastaju se kod bana. Satova ima i drugdje, no ban je jedan.

U središnjem dijelu Trga, u ovo doba, smješten je blještavi šator s toplim napitcima koji okrjepljuju građane nakon gradske jurnjave ili olakšavaju čekanje „jedanaestice“, a samom svojom pojavom

7

podsjeća na božićnu kuglu. U kutu je od ove godine klizalište pravokutnog oblika, promočeno i isprano kišom jer ove godine Božić nije zabijelio. Ipak, omiljeno je to okupljalište nas mladih pa je uvijek jako veselo, poput školskog hodnika na otvorenom, bučno i za nespretne pomalo opasno mjesto.

Druga strana Trga je potpuna suprotnost njegovu središtu. U svako doba godine nekako tmurnija. Oskudijeva blještavilom, a diči se brojnim trgovinama, koje kako se čini, ne čine građane previše sretnima.

Ovaj ugođaj se na Trgu zadržava do kraja siječnja. Tad mi je Trg najljepši, zato sam i odabrala ovu razglednicu svog rodnog grada. Već početkom veljače Trg počinje izgledati otužno i

istrošeno, kao odjeća izvan sezone. Manduševac je i dalje leden, ali prljav, kao da musavim suzama jeca za djecom, blještavilom Adventa i golubovima koji sad ipak traže malo zaklona. Mijenjaju se i ljudi. Kao da osiromaše i duhom i džepom tijekom blagdana. Naznake proljeća još nisu vidljive, a ljudi se počinju buditi, jer ožujak je ipak vjesnik proljeća. U proljeće, pak, Trg postaje opet pun, veseo i nekako bezbrižan, poput naše mladosti, da bi dolaskom ljeta voda u Manduševcu postala ugodna za kupanje što sam na vlastitoj koži isprobala, iako znam da sam time narušila javni red metropole. Vrhuncem ljeta, Trg postaje asfaltna pustinja i takvog ga jedva pamtim, jer u srpnju i kolovozu nikad nisam u Zagrebu. Ima još lijepih mjesta…Vraćam mu se u jesen, kad još pomalo spava nekim svojim jesenskim snom, zagrebačka jesenacija, znate o čemu govorim. Možda je njemu i lijepo, no koliko čujem, njegovim posjetiteljima se to ne sviđa. Željni su opet neke histerije nakon ljetnog odmora, a prije božićnog blještavila.

Moja fontana je spustila vjeđu, mirno čeka proljeće kad će joj plave zjenice opet bljesnuti.

Uma Gradac, 6.b

PINK FLOYD -THE DARK SIDE OF THE MOON

Datuma 23.3.1973. svijet je po prvi put čuo kucanje srca u uvodnoj pjesmi Speak to Me s albuma Dark Side of the Moon… Otkucajem srca album počinje, a tako i završava u epskoj završnici zvanoj Eclipse. Unutar tih otkucaja srca odvijaju se i postavljaju sva životna pitanja, nedoumice, dileme, problemi, a isto tako se mogu naći i odgovori na ta pitanja. Ukratko, otkrivamo prolaznost života i na kraju pronalazimo završni odgovor kako nismo sami.

8

Bila je to zamisao Rogera Watersa o novom konceptualnom albumu još 1972. godine kada je ostalim članovima benda (David Gilmour, Richard Wright, Nick Mason) izlagao novu ideju. Sljedeće 1973.godine, ta ideja je bila i ostvarena. Danas, 40 godina poslije album je slavio svoju 40 godišnjicu izlaska, te svoj ogroman uspjeh tijekom tih godina. Do danas je prodan u više od 50 milijuna primjeraka što ga čini jednim od najprodavanijih albuma ikada. Nevjerojatna činjenica je to da je album izdržao 741 tjedan na top ljestvicama. Taj uspjeh postignut je ovim elementima: otkucaji srca, zvuk satova, novca, riječi koje govore o tome kako su ljudi ludi, manijački smijeh koji uvodi u još manijakalnije deranje -uvodna pjesma Speak to Me sadrži sve to, a to je samo uvod u Breathe. Nakon vriska počinje nevjerovatno nježna električna i bass gitara, a

tek onda počinje još nježnija, pedal steel gitara koja svojim predivnim tonom vodi u smireno, ali odlučno pjevanje Davida Gilmoura. “Breathe, breathe in the air” (Udahni, udahni zrak) početni je tekst pjesme koja vam govori da se smirite, budete opušteni, razmišljate svojom glavom… Nakon Breathe dolazi pjesma kakvu Pink Floyd nikad sličnu nije napravio, On the Run. U njoj se nalazi od zvukova miksete do elise helikoptera. Snažnom eksplozijom završava On the Run te možemo čuti tiho kucanje satova koja onda prelazi u glasnu zvonjavu, a iz zvonjave u polagani gitarski uvod i grubo pjevanje Davida Gilmoura te nježno Richarda Wrighta. Završetkom pjevanja počinje odlučna solaža Davida Gilmoura puna distorzije koja svojim krajem dovodi pjevanje, a kroz sve to možemo uočiti prolaznost vremena kao temeljni motiv. Onda počinje nježna klavirska dionica praćena u pozadini glasovima ljudi. U jednom momentu Nick Mason svojim bubnjanjem daje znak da nas čeka nježno, ali isto tako i glasno, zahtjevno

pjevanje Clare Torry. Svojim pjevanjem nam predočuje smrt, nasilje i neke životne strahove. To je djelo preminulog klavijaturista Richarda Wrighta pod imenom The Great Gig in the Sky. Lagani tonovi klavira vode u sljedeću pjesmu -kucanje i padanje kovanica te poznati bass riff uvod je pjesme Money u kojoj pronalazimo funky ritam Masonovih bubnjeva, glasnu gitaru Davida Gilmoura, te funky tonove klavijatura. Odlučno pjevanje te još odlučniji gitarski i saksofonski solo učinili su ovu pjesmu jednom od najvećih hitova Pink Floyda. To je remek djelo basista Rogera Watersa. Sljedeća pjesma Us and Them je smirena, krase je lijepe melodije i filozofske misli. Djelo je Watersa i Wrighta, a jedna je od najcjenjenijih pjesama s Dark Side of the Moon albuma. Nježan glas te miran saksofon cijelo vrijeme “prate” pjesmu sve dok se melodija ne promijeni i sve se pojača… a onda se sve ponovno smiri. Odjednom počne sasvim druga melodija bez ikakvih vokala, samo bubnjevi, klavijature i gitara - pjesma pod

9

imenom Any Colour You Like. Nakon nje dolazi Brain Damage -hipnotizirajuća gitara i pomalo luđački glas te luđački stihovi koji govore o narušenosti uma. Iz toga se stvara epska završnica albuma pod imenom Eclipse te se melodija pojačava i pojačava sve dok ne naiđu stihovi And everything under the Sun is in tune, but the Sun is eclipsed by the Moon. Kako je počelo, tako i završava -otkucajima srca. U pozadini možemo čuti irski glas kako govori: “There is no dark side of the Moon really…matter of fact it’s all dark.”

Otkucaji srca na kraju prestanu, ali oni i dalje traju, u nama, u ljudima koji ovo cijene i slušaju, a ako je tako, taj otkucaj nikada neće prestati! Tin Rakijaš, 8.a

My mum's typical day

“Mummy, mummy, make me brakefast!“ And she makes it.

“Mummy, mummy, open my room's window!“ And she opens it.

“Mummy, mummy, make my hair!“ And she makes it.

“Mummy, mummy, drive me to school!“ And she drives me to school.

“Mummy, mummy, drive me back from school!“ And she drives me back.

“Mummy, mummy, make me a lunch!“ And she makes it.

“Mummy, mummy, help me with studying!“ And she helps me.

“Mummy, mummy, borrow me your mascara!“ And she borrows me her mascara.

“Mummy, mummy, buy me a new pair of shoes!“ And she has already bought them.

“Mummy, mummy, can I go out?“ “Yes, honey, you can.“

“Mummy, mummy, drive me to the volleyball training.“ And she drives me again.

“Mummy, mummy, I am hungry, what is for dinner?“ And she cooks me dinner.

“Mummy, mummy, prepare me a bath!“ And she prepares it.

“Mummy, mummy, I am fat!“ “No, honey, you are just perfect“, she says.

Inbetween, when she is not making my wishes come true, being my personal kitchenchef, my driver, my hairdresser, my best friend, she does the ironing, washes the dishes, does make up, talks with her friends, joggs one hour, learns for her exam, goes shopping for groceries, cleans everything aroud and after us… What a life...

Uma Gradac, 6.b

10

Usporedna analiza filma i knjige „Starac i more”

Danas smo gledali film „Starac i more” redatelja Johna Sturgesa, prema istoimenom kratkom romanu Ernesta Hemingwaya.

Film mi se poprilično svidio. Vidi se da su neke scene snimane u studiju, na primjer vidi se da nebo u jednom dijelu nije stvarno nego je naslikano, ali pošto je film sniman prije 50-ak godina, ne mogu to niti zamjeriti.

Ono što mi se svidjelo u filmu je to što se, koliko sam ja primijetila, uglavnom držalo knjige. Sve što se u filmu govorilo i sve radnje koje su se odvijale, zapravo su bile rečenice iz knjige – citati.

Nije mi se svidjelo to što je radnja bila malo prespora tako da nije baš bilo neke dramske napetosti. Radnja ne treba biti prebrza kao u akcijskim filmovima, ali ne treba biti niti prespora jer time gubi značajan element koji mi djeca cijenimo, a to je napetost.

Od jedan do pet, ovom filmu bih dala ocjenu četiri, uzimajući u obzir to da je relativno davno sniman, dok još nije bilo svakakvih pomagala kao što ih ima danas.

Knjiga mi se svidjela više od filma jer se na njoj gotovo niti ne vidi da je pisana davno zbog toga što, bez obzira kada su napisane, knjige nemaju rok trajanja i njihova je svježina vječna. Marija Faullend Heferer, 8.b

Podsjetnik na kultne filmove

Čini se da u današnje vrijeme ljudi sve više gube maštu i samo ponavljaju filmove iz prošlosti. Filmska industrija ovisi samo o zarađivanju novca, a ne o stvaranju filmskog remek-djela. Prisjetimo se zato

nekih filmova koji nas i dan-danas uveseljavaju, zadivljuju i potiču na razmišljanje kao i onda kada su izašli.

Mnogi će odmah pomisliti na film "Iskupljenje u Shawshanku". Priča je to o čovjeku Andyu koji je krivo optužen i osuđen na dvadeset i pet godina zatvora zbog ubojstva svoje žene i njena ljubavnika. Andy, koji je bio zaposlen kao bankar, igrom slučaja postaje knjigovođa direktora zatvora. Uskoro spoznaje u kakve je sve prijevare i afere upleten direktor, no mora šutjeti jer mu on prijeti doživotnim zatvorom. No nitko, pa čak ni njegovi najbolji prijatelji nisu znali kakav plan Andy sprema. Prvo je zamolio Elisa, kojeg glumi legendarni Morgan Freeman, da mu nabavi čekić i veliki plakat. Elis,

11

koji je znao sve nabaviti, mislio je da će Andy pokušati probiti rupu kroz zid. Kada je vidio kako je čekić malen, sve su mu se sumnje raspršile. No, to je točno što je Andy učinio. Svake noći je probijao rupu, koju je po danu sakrivao plakat.

Trebalo mu je čak dvadeset godina da iskopa rupu. To čak i nije bio najgori dio. Kada je prošao kroz rupu i spustio se niz stup, morao je proći kroz 457 metara (500 jardi) kanalizacije. Kada je izašao, otišao je u banku, uzeo novac koji je godinama slao s računa direktora zatvora i otišao u Meksiko. Elisu je ostavio tragove gdje će biti, i kada je pušten iz zatvora, on ga pronalazi i dvojica prijatelja opet budu zajedno. Film je bio nominiran za sedam Oscara, a na popularnoj stranice za filmove IMDb ima najvišu ocijeni od svih filmova, čak 9.3.

Drugo remek-djelo je film Povratak u budućnost, redatelja Stevena

Spielberga, nagrađen jednim Oscarom. Film je iz 1980-te, ali se radnja skoro uopće ne događa u tome vremenu. Naime, tinejdžer Marty je prijatelj s dr. Emmettom koji je izumio vremeplov. Marty putuje u godinu 1950. i slučajno omete upoznavanje svojih roditelja. Njegova majka se zaljubi u Martya čim ga ugleda. Kada on to shvati, čini sve da spoji svoju majku i oca jer ako se ne zaljube i ne vjenčaju, Marty se nikada neće roditi.

Problem je u tome što ima samo tjedan dana prije nego što se vremeplov opet pokrene, a njegov otac je najnepopularniji učenik škole i Martyeva majka ga ne može podnijeti. Čini se kao nemoguća misija, zar ne? No, Marty ne odustaje. Prima majčine savjete o tome što ona misli kako bi se dečko trebao ponašati. On to sve prenosi svojem ocu i stalno mu smišlja planove kako da je osvoji. Napokon smisle plan da će Marty odvesti majku na školski ples, a Martyev otac bi se trebao ubaciti i oboriti je s nogu. No, u priču se uplete i školski nasilnik Buff kojemu se isto sviđa Martyeva

majka. On je pokušava poljubiti, no dolazi Martyev otac, udara ga i odvodi Martyevu majku na ples. Marty je presretan kako je sve završilo. Vraća se u 1980. godinu i saznaje da zato što je natjerao oca da se napokon suprotstavi Buffu, on sada radi za njih, a Martyev otac je direktor u velikoj tvrtki. No, kao što znate, to je samo prvi film trilogije, još se štošta događa u sljedećim nastavcima...

Treći kultni film je adaptacija trilogije neponovljivog J.R. Tolkiena - Gospodar prstenova. Priča je to koju možda više vole mlađi naraštaji, ali svakako vrijedna i da je stariji pogledaju. Dobro je poznata radnja - Bilbo nalazi prsten koji ima nevjerojatnu moć. Kada odlazi na putovanje, prsten predaje Frodu koji spoznaje da je to prsten koji bi zlom Sauronu vratio moć i odlučuje da ga mora uništiti u lavini Mordora prije nego ga se Sauron dočepa.

12

Na putovanje s njim kreću i njegovi prijatelji: Sam, Merry i Pippin. Kasnije im se pridružuje još pet suputnika, među kojima je i čarobnjak Gandalf. Cilj im je doći do Mordora koji je vrlo daleko, a čak i kada tamo dođu, teško će ući. Još im se na putu događaju svakakve prepreke. Naprimjer, iznenadni napad orka, progon Sauronovih crnih jahača, vremenske nepogode, nedostatak hrane, prelazak kroz stari i ukleti rudnik Moriju... Akcije ne nedostaje. Iako filmovi dugo traju (svaki tri sata), proći će vam u sekundi. Svaki film je višestruko nagrađivan Oscarom, ali najviše zadnji film, Povratak kralja, koji je osvojio čak jedanaest Oscara što je ujedno i rekord. Koliko je popularan Gospodar prstenova pokazuje i činjnica da se tim koji je radio film odlučio da naprave i adaptaciju Hobita, još jedne Tolkienove knjige. Prvi dio, Neočekivano putovanje, izašao je prošle godine i odmah je srušio sve rekorde gledanosti. Drugi dio, Smaugova pustoš, izlazi vrlo uskoro, za već dva tjedna. Sigurna sam da će i ova trilogija

jednog dana biti među kultnim filmovima.

Luna Ivandić, 8.a

Intervju sa Željkom

Mavrovi ćem

Željko Mavrović poznati je hrvatski boksač, rođen 17.veljače 1969.godine u Zagrebu. Poznat je pod nadimkom „Šaka sa Srednjaka“. Od 1993. godine nastupa kao profesionalac, a 1995. godine postaje profesionalni prvak Europe u teškoj kategoriji pobijedivši Francuza Christophea Bizota nevjerojatno preciznim nokautom.

Titulu europskog prvaka osvaja još dva puta, i to 1996. te 1997. godine. U siječnju 1998. odriče se titule. Do tog razdoblja imao je 28 mečeva i u svima je nadmoćno pobijedio. 26.rujna 1998.

u meču za naslov svjetskog prvaka izgubio je od Lennoxa Lewisa. Nedugo nakon toga se povukao iz boksačkog načina života. Osvojio je mnoga priznanja, diplome, nagrade, trofeje… Također, dobitnik je Zlatne rukavice (najvećeg trofeja u povijesti hrvatskog sporta, uopće). Na naša pitanja odgovarao je radišno, kao pravi gospodin. Uživajte u našem intervjuu.

P: U koju ste školu išli? Jeste li bili dobar učenik? O: Odrastao sam u Srednjacima, naselju na rubu Trešnjevke i tamo sam išao u školu. Iza kuća su bile livade i tamo sam uglavnom provodio svo vrijeme sa svojim društvom, doživljavali smo prave avanture. Škola mi je relativno lako išla. Možda su tada profesori bili malo oštriji, bilo je vrlo malo odlikaša. Ja sam prolazio s četiri, nekakva zlatna sredina, s tim da zbilja nisam puno učio, samo sam pratio nastavu.

13

P: Koji vam je bio najbolji, a koji najgori predmet? O: Pa, nama dečkima je najbolji predmet bio, naravno, tjelesni. Lopta, nogomet, košarka... Da možemo biti šest sati vani i igrati nogomet, igrali bi šest sati nogomet. Mi smo bili djeca koja su odrastala vani i lopta nam je bila glavna zanimacija. Još sam bio dobar u matematici, bila mi je laka. Pomoglo mi je što sam brzo naučio zbrajati bodove u beli, koju sam često igrao. Puno su mi teže bile književne stvari, znači hrvatski, a i drugi jezici. Engleski nikako nisam mogao naučiti. Kasnije sam kao boksač davao mnoge intervjue i držao press konferencije na engleskom, no u školi mi uopće nije išao. P: Kada vam se dogodila prva ljubav? O: Pa ja sam već u vrtiću bio zaljubljen i imao curu. (smijeh) No, mislim da zaljubljivanje kreće u četvrtom razredu. Dečki počinju trčati za curama i promatraju ih malo drugačije. I ja sam u tim godinama doživio prvu ljubav. U petom razredu sam se čak i oženio! Bila je to cijela povorka, pjevanje, harmonika...

P: Kada ste počeli trenirati boks? Zašto ste baš njega odabrali? O: Ja sam kao dijete trenirao sto sportova. Nogomet, košarku, čak sam i ragbi trenirao. Jedne ljetne praznike, mislim da sam baš završio osnovnu školu, netko je na druženje donio velike boksačke rukavice. Svi smo bili uzbuđeni kada smo ih vidjeli. Čim sam ih stavio na ruke, osjećao sam se kao pravi frajer, odmah sam se htio potući. S njima sam se osjećao puno bolje, nego bez njih. Odmah smo počeli s okršajima. Bez brige, nije bilo većih ozljeda, samo par masnica i natečenih noseva. Meni se to baš svidjelo i već sljedeći dan sam se upisao u boksački klub. Zaboravio sam sve druge sportove koje sam do tada trenirao i vrlo brzo sam osjetio da je boks baš moja priča. P: Koliko ste puta tjedno trenirali? Je li vam bilo teško održavati taj naporan tempo? O: Tada sam imao petnaest godina i mislim da su to godine kada se prvi put zapitaš što želiš raditi u svojem životu, koji je tvoj put. Već tada sam se odlučio da ću ozbiljno trenirati, da ću se ozbiljno posvetiti boksu i na taj način postati profesionalac. To znači da sam trenirao dva puta dnevno, svaki dan. Nitko me nije na to tjerao, ja

sam to sam htio. Dapače, ne da me nitko nije tjerao, nego moji roditelji nisu ni znali da treniram boks! Kad sam već bio prvak Jugoslavije, moji roditelji su mislili da idem na folklor. No, sumnjam da bi bilo koji roditelji bili oduševljeni da saznaju da se njihovo dijete bavi boksom. P: Jeste li ikada poželjeli odustati? Tko vas je držao motiviranim? O: Postoje prekretnice u životu kada ti bude jako teško. Tako i u sportu ima razdoblja kada si razočaran, biloto svojim uspjehom, napretkom, ili svojom plaćom. I onda se preispituješ, razmišljaš hoćeš li nastaviti ovim putem ili krenuti nekim novim. I kod mene je bilo nekoliko puta preispitivanje, nekoliko značajnih trenutaka. Jedan od njih bio je 1992. godine, na Olimpijskim igrama u Barceloni. Izgubio sam već u drugom kolu i bio sam jako razočaran. Trebalo mi je dosta vremena, a i treniranja da opet vratim samopouzdanje, no ipak nisam odustao. P: Kakav je osjećaj kad ste u ringu? O: To je jedan vrlo moćan osjećaj, vrlo snažan. Boks je u jednoj krajnosti vrlo brutalan. Cure možda misle da su boksači ludi, ali postoji neka izuzetna želja za borbom i da kroz

14

borbu pokažeš da si najbolji. Kada se pripremaš za meč, hodaš prema ringu, ulaziš u njega, to je trenutak vrlo velike uzbuđenosti, ali i straha. Velikog, ogromnog straha. Pitaš se jesi li spreman na toliku bol, ne mislim samo na udarce nego i na fizički napor koji ulažeš. Kada si u ringu, pluća ti gore, svaki mišić te boli, tijelo ti pati. No pravi, iskusni borci nadiđu tu bol. Ona postane toliko velika da jeviše ne osjećaš. I ne diraju te nikakvi udarci, samo želiš pobijediti svog protivnika.

P: Što mislite, koje su vam osobne karakteristike pomogle da pobjeđujete? O: Pa ja bih izdvojio dvije jako važne, a to su odlučnost i ustrajnost. Odlučnost se kroz bilo koji sport, ne samo boks, lako razvija. Svaki dan razmišljaš o tome hoćeš li ići na trening, hoćeš li se malo više potruditi i ako si redovan u treninzima, jako razviješ tu osobinu. U sportu moraš naučiti biti odlučan, inače nema napretka. A isto tako treba biti i ustrajan, ne posustajati, raditi na sebi dan za danom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom. Samo tako ćeš

ostvariti cilj koji si sebi zacrtao. Smatram da te kvalitete dobro dođu i u životu, ne samo u sportu. P: Koje biste mečeve i suparnike izdvojili kao najznačajnije u svojoj karijeri? O: Imam jednog jako dobrog prijatelja koji se zove Aske. Godinama smo zajedno boksali i jedan drugome smo najveći sparing partneri. Mi smo se svakodnevno znali potući kao dva psa. Bilo je krvavo i bolno. S tim da smo tad još bili i cimeri, baš kao i najbolji prijatelji, svejedno smo se svaki dan tukli. I on mi je zbilja bio najteži sparing partner jer smo se tako dobro poznavali i uvijek bismo jedan drugoga jako ugrozili kada bismo se borili. A moj najveći meč je meč s Lennoxom Lewisom, jednim od velikana boksa.

Boksali smo za naslov prvaka svijeta i izgubio sam taj meč. Boksali smo punih dvanaest rundi, bio je to vrlo težak meč, vjerojatno najteži u cijeloj mojoj karijeri. Nakon meča sam se čak tri dana borio da preživim i zbilja sam trpio užasne bolove. Eto, to bih izdvojio kao

najznačajniji meč u svojoj karijeri. P: Koji vam je bio najponosniji trenutak u karijeri? O: Teško je izdvojiti samo jedan trenutak. Ja mislim da se ponos gradi iz dana u dan. Ponos ne osjećaš samo u jednom trenutku nego duže vrijeme. Mislim da je bitno svaki dan biti ponosan na sebe i graditi samopouzdanje. Sam sebi bi trebao reći: "Ponosan sam na sebe jer sam učinio nešto dobro danas". Kada si stvoriš dobar život, mislim da tada možeš biti ponosan na sebe. P: Koji vam je poraz najteže pao? O: Pa upravo Olimpijske igre u Barceloni, koje sam već spomenuo. To je bio moj zadnji olimpijski meč, otada sam samo profesionalno boksao. Jako me zabolio taj poraz. Nije ti svejedno kad imaš dvadeset i tri godine, od petnaeste godine treniraš nešto dvaput na dan i onda to sve baciš u smeće. Jer tijekom tih godina nisi završio nikakav fakultet, nemaš diplomu, i čini ti se da se tvoja generacija pomalo odmaknula od tebe i već gazi svoj put, a ti samo treniraš nekakav sport. P: Kako nađete snagu da nastavite nakon što primite jak udarac? O: E, baš sam o tome

15

pričao, pravi borci jednostavno ne osjećaju jak udarac. Nema boli. Koliko god jak udarac bio, u koji god dio tijela, nema boli. Kao da udaraš loptu u nogometu, tako ti je svejedno koliko jako ćeš je udariti jer za tebe nema boli. P: Koga biste danas htjeli pobijediti u ringu? O: Braću Kličko, definitivno. Oni su došli neposredno poslije mene, i rekli su mi da im je baš žao što nisu imali šansu boksati sa mnom. Ja im iz šale kažem da su imali jako veliku sreću, jer da sam ostao u ringu, ne bi danas bilo braće Kličko, ja bi se pobrinuo za njih. (smijeh) P: Jeste li se teško odlučili za mirovinu? O: Pa u biti ne, osjećao sam se potrošeno. Kada intenzivno daješ sve od sebe petnaest godina, čudno ti je kad toga više nema, kad završi. Osjećaš se kao da si završio neku dugu školu, maturirao si i sad možeš raditi nešto drugo sa svojim životom. No, nije mi to teško palo, to je prirodan proces. P: Čime se trenutno bavite nakon uspješne karijere? O: Dugo sam se bavio poljoprivredom i pekarstvom. Ta priča je isto dugo trajala, malo više od deset godina. Imali smo najbolji kruh ne

samo u Zagrebu, već u cijeloj Hrvatskoj. Nažalost, nakon što je započela recesija, ljudi si ga više nisu mogli priuštiti i 2008. smo polako završili i tu priču. Sad sam opet na nekakvom početku, slažem novu priču svog života. P: Fali li vam boks? O: Imam doma boksačke sprave i svaki dan se malo posvetim boksu, a i sebi. To mi je trenutno dovoljno. P: Biste li svojoj djeci dopustili da se bave boksom? O: Ovo je, ja mislim, pitanje važno za sve roditelje, ne samo za mene. Vašim roditeljima se možda neće sviđati sport ili čak posao koji odaberete, ali ja smatram da bi svi roditelji trebali shvatiti da s četrnaest godina već postajete mlade osobe koji imaju neku predodžbu o svojem životnom putu i da ste više-manje sve što ste od svojih roditelja trebali naučiti, i naučili. Imate pravo na samostalne odluke, i ako bi moje dijete htjelo boksati, ja bih ga u tome podržao. Ne bih ga trenirao, smatram da roditelji nisu dobri ni sportski, ni životni treneri. Roditelj je roditelj, no i dalje nema prava donositi odluke umjesto svog djeteta.

P: Tko je po vama najbolji boksač svijeta svih vremena? O: Ja mislim da bi se mnogi složili da je Muhammed Ali zbilja bio najbolji. Bio je, prije svega, izuzetan čovjek koji je putovao svijetom, bio dočekivan kod velikih predsjednika, čak je i za vrijeme Hladnog rata posjećivao vođe Amerike i Rusije koji su ga dočekivali kao heroja. On je i kao ličnost i kao sportaš najveća osoba svih vremena. P: Koji je po vama idealniji borac vaše generacije: Mike Tyson ili Lennox Lewis? O: I jedan i drugi su bili znameniti boksači. Lennox Lewis je u međusobnom dvoboju pobijedio Tysona, međutim Tysonje tad već bio na zalasku karijere. Tko zna koji bi bio rezultat da su boksali koju godinu prije. Obojica su zbilja veliki, no nisu ravni Muhammedu Aliju.

16

Mislim da baš njih dvojica dijele drugo mjesto poslije Alija. P: Imate li poruku za mlade sportaše? O: Imam poruku za sve mlade ljude. Provodite više vremena vani, više se družite, iskoristite ovu priliku jer idemo prema nekakvom svijetu koji postoji u Americi, gdje roditelji moraju svugdje voziti djecu od straha da ih netko ne ozlijedi, otme ili opljačka. Hrvatska ima stotinu drugih problema, ali nema takve bazične. Zato iskoristite to. Družite se, igrajte se, zabavljajte se. Sad su pred vama najbolje godine i iskoristite ih.

Moj putopis – Šri Lanka

Ovogodišnje zimske

praznike proveo sam na

zanimljivom putovanju.

Odlučili smo posjetiti

otočnu državu Šri Lanku.

Krenuli smo iz Zagreba 1.

siječnja u podne. Letjeli smo

za Kolombo preko

Budimpešte i Dohe u

Kataru. Let je ukupno trajao

13 sati. U zračnu luku

Kolombo stigli smo u 3h

ujutro po hrvatskom

vremenu, odnosno u 7 i 30

po lokalnom vremenu jer je

vremenska razlika četiri i pol

sata. Odmah na aerodromu

primijetio sam veliku gužvu.

Na tom malom otoku živi

oko dvadeset milijuna ljudi i

učinilo mi se da sam većinu

susreo već na putu do

Kalutare, obalnog grada u

kojem se smjestio naš hotel.

Od aerodroma do našeg

hotela trebalo nam je nešto

više od dva sata iako je

udaljenost svega šezdesetak

kilometara.

Cesta je uska, puna rupa,

kamiona, pješaka, motora i

krava koje slobodno šeću.

Vozi se po lijevoj strani jer je

Šri Lanka dugo bila britanska

kolonija. Svi trube, prelaze

bez žmigavaca, uletavaju

jedni ispred drugih kao

kamikaze. Naš vozač bio je

vrlo spretan i očito iskusan

pa smo mu nakon što nas je

čitave dovezao do cilja

velikodušno dali napojnicu u

rupijama. Rupija je službena

valuta. Tisuću rupija iznosi

oko 49 kuna. Hotel je zaista

odličan. Smješten je na

prekrasnoj pješčanoj plaži.

Sobe su kraljevske, vrt je

prepun visokih palmi i

zelenila. Bazen je odličan, a

naročito mi se dopalo to što

nudi osvježavajuća pića u

baru unutar bazena. More

je toplo, ali su struje i valovi

vrlo jaki pa nije baš ugodno

za plivanje. Za sve obroke

smo imali ponuđen švedski

stol s velikim izborom

raznovrsne hrane. Svaka

večera je imala drugačiju

temu, npr. azijsku,

mediteransku, talijansku,

meksičku, itd. Nakon

nekoliko dana odmora i

uživanja u suncu, moru i

toplom pijesku odlučili smo

malo istražiti tu prekrasnu

zemlju.

Krenuli smo prema jugu

brodom putujući rijekom

koja se ulijeva u Indijski

ocean. Radi ugodne mirne

vode rijeka je mrijestilište

raznih riba, rakova i

meduza. Počastili smo se

tradicionalnom masažom

17

stopala. Uronili smo noge u

vodu punu riba i one su nas

lagano grickale i škakljale.

Nastavili smo prema utvrdi

napravljenoj u doba kada su

zemljom vladali Nizozemci.

Nakon njih došli su

Portugalci, a zadnji osvajači

bili su Britanci. Danas je Šri

Lanka slobodna

socijalistička demokratska

republika. Posjetili smo

uzgajalište morskih

kornjača.

Od ukupno sedam vrsta

morskih kornjača koje

postoje na svijetu, tamo

uzgajaju pet vrsta. Zatim

smo otišli do rudnika dragog

i poludragog kamenja.

Najviše vade njihov

najpoznatiji kristal -

mjesečev kamen

(moonstone). Sljedeće

stajalište je bila tvornica

svile. Tamo smo vidjeli kako

iz dudovog svilca rade svilu.

Obišli smo i plantažu cimeta

i vidjeli kako se on

proizvodi.

Za drugi izlet smo

promijenili prijevozno

sredstvo i krenuli vlakom

prema središnjem dijelu

otoka, u planine.

Putovali smo prema

njihovom najvećem

budističkom svetištu u

gradu po imenu Kandy.

Tamo se nalazi sveti hram u

kojem se čuva Budin zub.

Obišli smo hram, ali na

žalost zub nismo vidjeli jer

ga se može vidjeti samo

jednom u pet godina, u

velikoj procesiji koju

organiziraju.

Oko 70% stanovnika su

budisti, 15% su hindusi, 8%

su katolici, a ostatak su

muslimani. Vlak kojim smo

se vozili bio je vrlo star i

izgledao je kao da će svake

sekunde puknuti na pola.

Posjetili smo prekrasan

botanički vrt. U njemu je

bilo mnogo biljaka za koje

nikada nisam čuo. Sljedeća

destinacija je bilo sirotište

slonova gdje trenutno živi

oko 80 slonova koje uče da

postanu samostalni kako bi

ih mogli vratiti u divljinu.

Nakon toga smo krenuli u

obilazak plantaže začina. Na

njemu smo otkrili kakvi se

sve lijekovi mogu spraviti od

različitih biljaka i začina.

Obišli smo i plantažu i

tvornicu čaja. Vidjeli smo

gdje raste i kako se

proizvodi zeleni i crni čaj.

U ovih nekoliko dana puno

smo toga proživjeli i

upoznali jednu potpuno

drugačiju kulturu. Šri Lanka

se oporavlja od velike štete

koju je uzrokovao tsunami

prije devet godina kada je

poginulo oko 50 tisuća ljudi.

Još uvijek se vide posljedice,

međutim ljudi su vedri i

veseli. Ne zovu bez razloga

Šri Lanku zemljom vječnih

osmijeha.

Marko Palinec, 8.a

Mjesto gdje filmovi i serije nastaju – Warner Bros. studio

Ovog ljeta provela sam tri nezaboravna tjedna u Kaliforniji. Posjetila sam

18

mnoga zabavna mjesta, no jedan od najupečatljivijih doživljaja mi je bio posjet filmskom studiju Warner Brothers.

Ni sama nisam znala koliko poznatih serija i filmova je nastalo baš u ovom studiju u Hollywoodu. Studio je tako velik da se na razgledavanje ide u malim grupama u električnim autićima. U muzeju studija našla sam se okružena originalnim predmetima korištenim u poznatim filmovima. Bio je tu čarobni štapić i poznate naočale Harryja Pottera, originalna odjeća Harryja, Rona i Hermione, te mnoge druge stvari sa seta poput loptica i metla koje čarobnjaci škole Hogwarts koriste za sport zvan metloboj. Što se tiče prijevoznih sredstava više od metle dojmile su me se razne verzije batmobila koji su dugački skoro deset metara, crne su boje i izgledaju jako elegantno. Bila je tu i svemirska kapsula u kojoj se Howard Wolowitz uputio

u istraživanje svemira. Posjetili smo i nekoliko originalnih setova na kojima se snimaju poznate serije kao što su „Dva i pol muškarca“, „Mike i Molly“, „2 Broke Girls“, „Slatke male lažljivice“, „CSI: Miami“, „Mentalist“ i mnoge druge.

Posebno sam bila oduševljena što sam vidjela set svoje najomiljenije serije „Torija velikog praska.“

Vidjela sam stubište i vrata na koja Sheldon stalno kuca prizivajući: „Penny, Penny, Penny!“ Inače, stubište se sastoji od samo jednog kata, ali se mijenjaju detalji pa se dobiva dojam kao da se penju kroz više katova. Vidjela sam i druge kulise što me podsjetilo na zabavne trenutke iz ove serije. Vodič nam je ispričao da je posao

glumaca u serijama isti kao i svaki drugi posao. Glumci dolaze na posao od ponedjeljka do petka, i toliko je potrebno za snimanje jedne epizode. U sredini snimanja epizode, u srijedu, pozove se na snimanje publika i posebnim uređajima mjeri se smijeh. Scene koje ne izazovu dovoljno smijeha prepravljaju se ili brišu, i tako do petka nastane nova epizoda. Na kraju su nas odveli na set serije koja se više ne snima, ali je još uvijek toliko popularna da se svake minute prikazuje negdje u svijetu. I ja je rado gledam, to je serija „Prijatelji“. Bilo je zabavno sjediti na kauču u Central Perk kafiću gdje se okupljaju poznati prijatelji: Rachel, Ross, Monica, Chandler, Phoebe i Joey.

Često, kad gledam televiziju, prepoznam neke kulise i prisjetim se kako nastaju filmovi.

Iva Andrašević, 8.a