Kultura, gradovi i identitet u Europi

SAŽETAK

Europski gospodarski i socijalni odbor

Europski gospodarski i socijalni odbor

Kultura, gradovi i identitet u Europi

Sažetak

Studiju su slijedom poziva za podnošenje ponuda koji je objavio Europski gospodarski i socijalni odbor

provele organizacije Culture Action Europe i Agenda 21 for Culture – UCLG. Informacije i stajališta

izneseni u studiji autorski su i ne odražavaju nužno službeno mišljenje Europskog gospodarskog i

socijalnog odbora. Europski gospodarski i socijalni odbor ne jamči za točnost podataka sadržanih u

studiji.

Europski gospodarski i socijalni odbor ni nijedna osoba koja djeluje u ime Europskog gospodarskog i

socijalnog odbora ne mogu se smatrati odgovornim za moguću uporabu informacija iz studije.

Suradnici

Za organizaciju Culture Action Europe

Glavna urednica

Katherine Heid

Istraživanje

Mehdi Arfaoui

Katherine Heid

Savjetnik

Luca Bergamo

Oblikovanje

Natalie Giorgadze

Za organizaciju Agenda 21 for Culture – UCLG

Istraživanje

Carina Lopes

Jordi Baltà Portolés

Savjetnik

Jordi Pascual

Pomoćni urednik

Simon Mundy

3/7

1. Sažetak

Studiju je od organizacija Culture Action Europe i Agenda 21 for Culture naručio EGSO. U njoj se

pruža pregled čimbenika razvoja gradova u EU-u povezanih s kulturom i identitetom uz pomoć

selektivne kvalitativne i kvantitativne analize istraživanja u javnoj domeni. Kultura se razmatra

tematski u vidu korištenja kulture kao sredstva za ostvarivanje gospodarskog rasta, kao instrumenta za

preobrazbu gradova, kao instrumenta integracije i uključivosti te kao stupa europskog identiteta

unutar i izvan Europe.

Metodologija korištena pri sastavljanju izvješća uključivala je pregled literature na području tih

četiriju tema. Gradovima i drugim dionicima upućen je javni poziv da dostave dokaznu građu i

primjere najboljih praksi koje je potom istraživački tim analizirao u okviru studija slučaja.

U uvodu se iznosi aktualni politički i gospodarski kontekst: jačanje nacionalističkih stranaka koje gaje

antagonizam prema EU-u, pritisak na europske gradove i društva zbog priljeva osoba koje bježe od

rata i neimaštine na Bliskom istoku, u Africi ili drugim područjima nemira te trajne posljedice recesije

iz 2008. godine. Prvi put u ovom naraštaju ključne vrijednosti europske integracije ozbiljno su

dovedene u pitanje. Napominje se da su naslijeđena kultura gradskog prostora i ljudi koji ondje žive,

rade i prolaze u odnosu simbioze; taj proces utječe na identitet jedne i druge strane.

Utvrđuje se da se broj stanovnika u gradovima povećava kako u apsolutnom smislu tako i u odnosu na

ruralna područja. U okviru tog povećanja ističe se i porast gradskih četvrti s multikulturalnim

obilježjima i raznolikošću stanovnika, što je u potpunoj suprotnosti sa stanjem u manjim gradovima i

selima.

Kombinacija identiteta unutar grada (i unutar pojedinih gradskih četvrti) ključna je za predodžbu o

samom gradu i njegov prosperitet. Neizbježna razmjena ideja i kulturnih stavova unutar gradova ima

snažan i pozitivan utjecaj na njihovu kreativnu energiju i inovacije. Upozorava se na zabrinjavajuću

činjenicu da su javni prostori koji su od presudne važnosti za navedenu razmjenu izloženi cijelom

nizu komercijalnih i sigurnosnih pritisaka.

Društveno i gospodarsko okružje u kojem je studija provedena razmatra se uz pomoć raznih činjenica

i podataka kojima se kultura dovodi u vezu s pitanjima koja upravljaju europskim djelovanjem. Izvori

su Eurostat, UNCTAD, Ernst and Young (EY) i studija o regionalnoj kulturnoj raznolikosti provedena

u okviru projekta WWWforEurope.

Ta su istraživanja pokazala da je kulturna raznolikost neravnomjerno rasprostranjena među europskim

gradovima, uz veću koncentraciju u velikim urbanim konglomeracijama te u zapadnoj i srednjoj

Europi. Kultura – definirana kao umjetnost, književnost, tradicija, jezici, vrijednosti i vjerovanja –

gotovo se univerzalno smatra važnim elementom tolerancije i integracije, a aktivnosti izražavanja koje

iz nje proizlaze najmanje tri četvrtine stanovništva Europe smatra važnima, pri čemu je taj udio i dalje

viši među osobama višeg stupnja obrazovanja.

4/7

Kulturno sudjelovanje relativno je postojano u svim dobnim skupinama, a mladi (očekivano) pridaju

veću pozornost socijalnim događanjima i događanjima u zajednici, iako to ne vrijedi za sve oblike

umjetnosti. Premda velika većina osoba posjećuje događanja, mnogo je manji udio aktivan u svojstvu

amatera. Tržište kulture ipak je i dalje među glavnim pokretačima gospodarskog zdravlja gradova.

Uz kulturu tu su i djelatnosti povezane s njom, poput medija, oglašavanja, mode, dizajna i izdavaštva

u svim oblicima, zajedno s novim sektorima videoigri i digitalnih poduzeća. Svrsta li ih se zajedno u

djelatnosti koje u ostvarivanju prihoda uvelike ovise o intelektualnom vlasništvu, na njih se odnosi

oko 39 % BDP-a EU-a. Domino-efekt kulturnog sektora u vidu infrastrukture koja se gradi kako bi

mu se omogućio uspješan razvoj – od ureda do kulturnih centara, koncertnih dvorana, kazališta, kina,

muzeja, lokaliteta kulturne baštine i ateljea – osjeća se u cijelom gradu, od restorana, hotela, trgovina i

barova do prometnog sustava.

U studiji se ti učinci dijele u tri kategorije: kultura u užem smislu, odnosno umjetnost i baština;

kultura u širem smislu, što obuhvaća i kulturni sektor; te kultura u proširenom smislu, što uključuje

učinak na komercijalno poslovanje koje je imalo koristi od ostvarenog gospodarskog prometa. Navodi

se niz primjera, od 5,5 % gradskog BDP-a u Bilbau zahvaljujući inicijativama na području kulturne

politike preko pozitivnog učinka jazz festivala u Umbriji 2007. godine do titule Europske prijestolnice

kulture koju je Salamanca ponijela 2002. godine, što je navodno španjolskom gospodarstvu donijelo

više od 700 milijuna eura.

Bez obzira na impresivan financijski učinak, kultura (a posebice njezine sastavnice umjetnost i

baština) ima vrijednost u smislu ljudskog izražavanja koja nadilazi ostvarenu gospodarsku korist. Ta

vrijednost nije zanemariva i od sve je veće koristi gospodarstvima čija se baza prirodnih resursa i

proizvodnih sektora smanjuje. Kultura pokreće turizam jednako kao i more i vrijeme. Predstavlja i

katalizator oko kojeg se drugi uslužni sektori okupljaju i uz pomoć kojeg rastu.

Te gospodarske činjenice temelj su, ali ne i jedino objašnjenje uloge kulture kao instrumenta za

preobrazbu gradova – kultura gradovima pomaže da se preobraze u dinamična i privlačna središta.

Gradovi su oduvijek bili svjesni toga, no tijekom ovog stoljeća kultura se sve više koristi kako bi

gradovi stekli konkurentsku prednost u odnosu na svoje rivale, ne samo u svojoj regiji ili zemlji, već i

diljem Europe i svijeta. Kulturu manji gradovi koriste kako bi skrenuli pozornost s glavnih gradova i

regionalnih središta te tako promicali svoju energiju i prepoznatljivost.

Podrazumijeva se da preobrazba gradova ne iziskuje samo ulaganja u materijalnu infrastrukturu, već i

u „meke“ vještine i kompetencije za čiji su nastanak zaslužni obrazovanje i cjeloživotno učenje, te u

unutarnje umrežavanje i snažniji socijalni kapital. U tom pogledu potrebno je obratiti pozornost na

aktivno sudjelovanje građana kao sutvoraca obnove te se od hijerarhijskog pristupa približiti

uravnoteženijim procesima u kojima građanska obnova zamjenjuje ograničeniji pogled na preobrazbu

gradova.

Pozornost se skreće na četiri procesa u okviru kojih su kultura i obnova gradova usko povezane:

obnova vođena kulturom, odnosno korištenje umjetničkih objekata i projekata kako bi se promijenila

5/7

obilježja određenog područja i privukla druga poduzeća; kulturna obnova, na temelju integracije

kulturnog životnog stila u strategiju određenog područja; kultura i obnova, u okviru čega je kultura

dio, ali ne i temeljni element strategije; te obnova vođena umjetnicima, u okviru koje određeno

područje postaje poželjnije i popularnije za stanovanje zahvaljujući otvaranju umjetničkih ateljea i

galerija. U studiji se ističe da je važno da stanovnici određene četvrti budu središnja točka napora koji

se ulažu u pogledu obnove. Upozorava se na rizik od društvene homogenizacije i gentrifikacije budu

li gradovi kulturu doživljavali samo kao način da zapuštena područja postanu popularnija i čišća. Iako

to može unaprijediti izgled i statističke podatke određenog područja, time se problem samo prebacuje

drugamo jer se stanare kojima je obnova trebala pomoći prisiljava da napuste to područje uslijed

porasta cijena nekretnina.

U izvješću se više puta postavlja pitanje treba li kulturu, kako suvremenu tako i baštinu, razmatrati u

pogledu njezine vlastite važnosti ili u sklopu njezina doprinosa drugim društvenim i gospodarskim

pogodnostima. Navodi se da, iako je vjerojatno da će strategije u kojima je kulturna dimenzija

izostavljena biti tek naizgled uspješne, dugoročno će se kultura najbolje odraziti na život u gradu i

njegovu reputaciju tek kad se bude vrednovala zasebno. Nadalje, bude li se vrednovala zasebno,

kulturne organizacije dobit će prostor, trajna financijska sredstva i vidljivost – tih prednosti nema kad

je posrijedi jednokratna ili vremenski ograničena potpora.

Mijenjanje zapuštenih prostora ili napuštenih gradskih područja znatno je olakšano daju li se

umjetnicima i kulturnim organizacijama slobodne ruke u pogledu korištenja mašte. Oni građanima i

poduzećima pomažu da područje dožive u novom svjetlu, često uz probuđenu osjetljivost prema

okolišu i dobrobiti zajednice. Iako je infrastruktura za tradicionalne kulturne objekte i dalje važna,

naglasak je sve više na osiguravanju osnovnih sadržaja kako bi zaživjele i uspješno napredovale

neformalnije i organske kulturne inicijative – taj proces posebno privlači mlade koji su u najboljem

položaju da pruže energiju usmjerenu na budućnost koja je gradovima potrebna kako bi bili

konkurentni. Time se također doprinosi zaštiti gradova od nametnutih i pogubnih planova

modernizacije kojima se gradovi obnavljaju, a da se pritom ne vodi računa o lokalnoj povijesti i

tradiciji: riječ je o dobronamjernom djelovanju čija su posljedica često manje dinamični gradovi te

koje je nakon nekoliko godina potrebno preispitati.

Pri osmišljavanju novih prostora kojima se unapređuje kvaliteta gradskog života kultura je ključni

element kako bi taj proces bio inovativan i održiv. Kad su gradovi koji su ponijeli titulu Europske

prijestolnice kulture slijedili taj pristup, njihova se obnova održala mnogo dulje po isteku prvobitnog

programa. To vrijedi i za gradove navedene među primjerima najboljih praksi.

Što se tiče kulture kao instrumenta integracije i uključivosti, u studiji se iznosi da tu činjenicu priznaje

znatan broj međuvladinih organizacija, uključujući EU. UNESCO međukulturnom dijalogu daje

središnju ulogu u svojim politikama o uključivosti. Smatra se da je za migracije bez ozbiljnih

društvenih nemira međukulturni dijalog od presudne važnosti. U EU-ovu nacrtu nacionalnih akcijskih

planova za socijalnu uključenost ističe se moguća uloga kulturnog sektora u smanjenu rizika od

isključenosti. Jednako tako, zajedničko djelovanje EU-a i Vijeća Europe u pogledu uspostave mreže

„Interkulturni gradovi“ dokaz je vjerovanja u potencijal takvih politika. Potreba unapređenja

6/7

međukulturne uključenosti nadilazi sferu ugodnih gradova i zdravog blagostanja te je povezana s

obvezom zaštite; potrebno je poduzeti sve što je u našoj moći kako bi se otklonilo nezadovoljstvo

izazvano isključenošću koje vodi u nemire i terorizam.

Iako je jasno da kultura nužno mora biti dio postupka integracije i smirivanja sukoba, što su

prepoznali i tvorci politika, potrebna su daljnja istraživanja i učinkovita ocjena instrumenata. Premda

tu tvrdnju potvrđuju brojni primjeri iz prakse i izdvojeni projekti – a postoji i svijest da je opreka

međukulturnom dijalogu, odnosno neprijateljstvo razdvajanje, jednostavno opasno – potrebno je

prikupiti više dokaza kako bi se tom radu namijenila odgovarajuća sredstva i kako bi za njega

postojala politička volja. Dio studije posvećen je tvrdnjama iz međunarodnih izvješća kojima se

uspostavlja bliska veza između pojmova ljudskih prava, građanstva i kulturne uključenosti.

U studiji se navodi da, iako su umjetnički i kulturni sektor napredniji od mnogih gospodarskih sektora

u tom pogledu, i u njima je još potrebno ostvariti znatan napredak kako bi se rodna politika i politika

o posebnim potrebama smatrale zadovoljavajućima. To se odnosi na same kulturne djelatnosti, kao i

na projekte u kojima se te djelatnosti upotrebljavaju u svrhu obnove ili obrazovanja. Međutim,

kulturni sektor ima velik potencijal da bude predvodnik na tom području, što je vidljivo iz primjera

dobrih praksi.

Doprinos kulture europskom identitetu i njezin utjecaj veći su od učinka simboličnih mjera u Europi

ili kulturne diplomacije u ostatku svijeta. Identitet se stvara u globalnom kontekstu te stoga nužno

nadilazi granice, što vladama često nije drago. Neovisno o borbi između regionalnog, nacionalnog i

europskog identiteta koja opsjeda političke rasprave (i dovodi do napetosti u tumačenju lokaliteta

baštine), u gradovima živi mnogi ljudi koji svoj identitet smatraju višestrukim i fleksibilnim. Sasvim

su sigurni u svoj identitet, no izražavaju ga na nepredvidljiv način koji se opire sklonosti tijela vlasti

prema jednostavnoj kategorizaciji.

Pohvalno je što Europska unija općenito priznaje da identitet nije nešto što se pojedincima može

nametnuti. Program „Europski gradovi kulture“ u određenom je smislu postao sredstvo da se prigrli

urođena raznolikost i da se ona uključi u namjerno nejasnu definiciju europskog identiteta, koji se

stoga predstavlja kao ukupni zbroj kulturnih identiteta svih ljudi koji žive u Europi, a ne službenih

kultura država članica EU-a. Gradovi su iz tog razloga korisniji u širenju slike o Europi kao

uključivog kulturnog prostora od nacija koje se trude promicati vlastitu teritorijalnu povijest. Gradovi

stoga postaju autonomni kulturni čimbenici u europskoj globalnoj priči i razvijaju strategije koje im

daju važnost na lokalnoj i međunarodnoj razini, a ne prvenstveno na nacionalnoj razini kao što je bio

slučaj prije jednog stoljeća.

Kulturne mreže pokazale su se djelotvornim instrumentima za uključivanje međunarodnih partnera

izvan Europe, kao i za širenje projekata preko granica država članica. Kulturna mobilnost često je

prirodnija i lakše izvediva od radne ili političke mobilnosti zahvaljujući sposobnosti stručnjaka iz

kreativnog sektora da svoj rad razvijaju na međunarodnoj razini. Mreže gradova posebno su aktivne u

prekograničnom udruživanju snaga i u dodjeljivanju središnje uloge kulturnoj razmjeni i suradnji u

svojim planovima.

7/7

Preporuke kojima se zaključuje studija razvrstane su u četiri opća zahtjeva – EU se poziva da: prizna

kulturna prava kao temelj ljudskog razvoja; potvrdi da je kultura nužan uvjet održivog razvoja;

podupire razmjenu među kulturama radi poticanja društvenog i gospodarskog razvoja; te osnaži

gradove da svojim odlukama na području kulture oblikuju našu budućnost.

U okviru tih preporuka poziva se na viđenje kulture u sklopu kojeg se kultura ne doživljava kao

proizvod kulturnih organizacija, već kao sredstvo u rukama građana koji upotrebljavaju zajedničke

prostore unutar gradova za dijalog i razmjenu. Upozorava se da se kulturna prava katkad mogu

iskorištavati kao prepreka širim ljudskim pravima, za obranu praksi koje zapravo imaju više veze sa

socijalnim ograničenjima i kontrolom nego sa slobodom kulturnog izričaja. Naglašava se da se

gradovi moraju služiti kulturnim politikama za uklanjanje tih prepreka.

Održivost postaje ključan element gradske gospodarske i socijalne politike te poimanje kulture kao

samostalnog stupa treba biti uobičajena praksa. Postoji prirodna veza između kulture i svih drugih

područja održivosti. Jednako tako, snažna kulturna politika imat će pozitivan učinak na druge javne i

privatne inicijative. To se treba odražavati u strategijama i mjerama kohezijske politike usmjerenim

na povećanje gospodarskog rasta.

U preporukama se sve razine vlasti pozivaju da dijalogu s civilnim društvom daju središnju ulogu u

postupku odlučivanja. Istinski međukulturni dijalog proizaći će iz toga. Inicijative koje pojedinci i

skupine iz lokalne zajednice provode na terenu od presudne su važnosti za taj proces te im treba

osigurati odgovarajuću potporu.

Promicanje kulturne razmjene u cilju povećanja mobilnosti smatra se važnim za jačanje osjećaja

europskog identiteta koji nadilazi nacionalne oznake. Gradovi, koji već razmišljaju na razini mreža i

traže mogućnosti za širenje suradnje, idealno su mjesto za to. U najpovoljnijem su položaju i za

pomaganje pojedincima i skupinama iz lokalne zajednice u razvoju prekograničnih projekata.

Potrebno je poticati mreže gradova da povećaju međunarodnu suradnju kako izvan tako i unutar EU-a.

To ne treba smatrati samo politikom kojom se podupire održiv razvoj, već i politikom u okviru koje se

migracije i mobilnost doživljavaju kao dio rješenja za današnje pritiske, a ne kao problem. Kulturne

organizacije u odličnom su položaju da tu težnju pretvore u stvarnost. Iako je infrastruktura važna,

manje je vrijedna od rada koji se obavlja u tim objektima.

Naposljetku, gradove treba ovlastiti da preispitaju svoje politike polazeći od kulture. Strategije

obnove trebaju biti usmjerene na vraćanje rubnih zajednica u središte tako što će se promijeniti

socijalna geografija gradova. Poticanjem kreativnog iskorištavanja javnih prostora za dijalog

unaprijedila bi se sigurnost. Kulturni objekti mogu imati golemu ulogu u tom pogledu ako budu

otvorena, ugodna i prirodna mjesta okupljanja.

HRREG.NO. BE - BXL - 27

Rue Belliard/Belliardstraat 991040 Bruxelles/Brussel

BELGIQUE/BELGIË

Izdao: Odjel za posjete i publikacijeEESC-2016-50-HR

www.eesc.europa.eu

© Europska unija, 2016Umnožavanje je dopušteno pod uvjetom da se navede izvor.

OnlineQE-07-16-068-HR-N

ISBN 978-92-830-3444-5doi:10.2864/016938

Europski gospodarski i socijalni odbor