»Najbolji autori nisu stvoreni – oni se rađaju, i nakon prve dvije stranice možete ih prepoznati. Simon Toyne je svakako jedan od njih, a Solomonova vjera to potvrđuje – njegovu maštu, slikovito izražavanje i uzbudljivi misterij koji okružuje Solomona i njegov

put. Zasigurno ćete voljeti ovaj roman.« Greg Illes, autor

»Spoj Childovog Jacka Reachera i radnje kao iz romana Stephena Kinga! Kako vam to zvuči? Pregršt akcije i emocija. I

ispunjavajući rasplet nakon neizvjesnosti koja vam oduzima dah.« Sullivan County Democrat

»Ne možete pronaći nijednu dosadnu stranicu. Dragulj među trilerima. Simon Toyne je prvoklasni autor koji se nalazi među

najboljima u žanru.« Steve Berry

»Toyne je stvorio suptilan, ali uvjerljiv triler s okusom duhovnosti koji vas vuče da pročitate još jednu stranicu, još jedno poglavlje,

slično kao i kod njegove prethodne trilogije.« Library Journal

SIMON TOYNE

SOLOMONOVA VJERA

Preveo s engleskogaPredrag Raos

SIMON TOYNE

SOLOMONOVA VJERA

Preveo s engleskogaPredrag Raos

Naslov izvornikaSimon Toyne

Solomon CreedCopyright © Simon Toyne 2015

Copyright © za hrvatsko izdanje Predrag Raos i Znanje d.o.o. 2016.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo

kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Mojoj Betsy

Naslov izvornikaSimon Toyne

Solomon CreedCopyright © Simon Toyne 2015

Copyright © za hrvatsko izdanje Predrag Raos i Znanje d.o.o. 2016.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo

kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Mojoj Betsy

I... znam da ništa ne znam.

Sokrat

I... znam da ništa ne znam.

Sokrat

U početku je cesta — i ja koji po njoj koračam.Ne sjećam se tko sam, ni odakle dolazim, ni kako sam se tu

stvorio. Postoji samo cestai pustinja koja se stere na sve strane sve do sprženog neba

i ja koji sam tu.U meni polako vrije tjeskoba, i moje noge rade kao škare, i

guraju me naprijed kroz vrući zrak kao da znaju nešto što ja ne znam. I želio bih im reći da uspore, ali čak i u svom smetenom stanju ja znam da ne mogu govoriti nogama, ne ako nisam lud, a ne mislim da jesam — ne, ne mislim da sam lud.

Zurim niz blistavu vrpcu asfalta, što se diže i spušta preko va-lovita zemljišta, dok je ravni rubovi lelujaju u silnoj pustinjskoj jari. Od toga i cesta postaje nekako nematerijalna, i put preda mnom nesiguran, i ta tjeskoba u meni od toga gori jakim žarom. Osjećam da tu treba učiniti nešto važno, i da sam tu da to obavim, ali se ne mogu sjetiti što.

Trudim se disati polako, crpeći sjećanja iz neke duboke točke koju bi trebalo umirivati, i hvatam razne mirise u suhom pustinj-skom zraku — vonj katranskog soka slomljene grančice grma kreo-zota, slatkasto šećerno truljenje otpalog ploda saguara, prodorni par-

1

3

U početku je cesta — i ja koji po njoj koračam.Ne sjećam se tko sam, ni odakle dolazim, ni kako sam se tu

stvorio. Postoji samo cestai pustinja koja se stere na sve strane sve do sprženog neba

i ja koji sam tu.U meni polako vrije tjeskoba, i moje noge rade kao škare, i

guraju me naprijed kroz vrući zrak kao da znaju nešto što ja ne znam. I želio bih im reći da uspore, ali čak i u svom smetenom stanju ja znam da ne mogu govoriti nogama, ne ako nisam lud, a ne mislim da jesam — ne, ne mislim da sam lud.

Zurim niz blistavu vrpcu asfalta, što se diže i spušta preko va-lovita zemljišta, dok je ravni rubovi lelujaju u silnoj pustinjskoj jari. Od toga i cesta postaje nekako nematerijalna, i put preda mnom nesiguran, i ta tjeskoba u meni od toga gori jakim žarom. Osjećam da tu treba učiniti nešto važno, i da sam tu da to obavim, ali se ne mogu sjetiti što.

Trudim se disati polako, crpeći sjećanja iz neke duboke točke koju bi trebalo umirivati, i hvatam razne mirise u suhom pustinj-skom zraku — vonj katranskog soka slomljene grančice grma kreo-zota, slatkasto šećerno truljenje otpalog ploda saguara, prodorni par-

1

4

fem agavina peluda — i sve je to za mene tako jasno, tako potpuno to što jest, i ispravno i znano. A iz krutog sjemena svega toga rastu nove informacije — latinska imena, ljekovita svojstva, pučka imena, podatak o tome što je jestivo, a što otrovno. Isto mi se događa i kad pogledam lijevo ili desno, i sve o što mi se očeše oko počinje se iskriti novim imenom i izlijevati svježim bujicama činjenica sve dok mi od toga ne zabruji u glavi. Čini mi se da sasvim poznajem svijet, no ipak o sebi ne znam baš ništa. Ne znam gdje sam. Ne znam zašto sam tu gdje jesam. Ne znam čak ni kako se zovem.

Vjetar mi u zapusima udara u leđa i gura me naprijed i donosi novi miris od kojega se moja tjeskoba rasplamsava u strah. To je dim, uljevit i prodornog mirisa, i s njim do mene klizi već napol oblikovano sjećanje, svijest da iza mene na cesti leži nešto strašno, nešto od čega moram pobjeći.

I zato udaram u trk, buljeći preda se, ne usuđujući se ni na trenutak osvrnuti. Osjećam asfalt, tvrd i vruć, pod tabanima svojih nogu. Spuštam pogled i otkrivam da na njima ne nosim cipele. Moja stopala, dok udaraju u cestu, bljeskaju, i koža mi blista u čistoj bjelini na blistavom suncu. Podižem ruku i ona je ista takva, tako bijela da moram skupiti oči pred njezinim bljeskom. Osjećam kako mi se koža počinje rumeniti pod žestokim suncem i znam da moram izaći iz te pustinje, maknuti se s tog sunca i toga na cesti iza mene. Kočim pogled na uzvišici ceste, osjećam, ako do nje stignem, bit ću siguran, i put će preda mnom biti čišći.

Vjetar puše žestoko, i ponovno donosi vonj dima i guši mi sve ostale mirise poput nekakve otrovne deke. Znoj mi počinje natapati košulju i tamnosivi materijal moje jakne. Trebao bih je ski-nuti, malo se rashladiti, ali me taj debeli materijal štiti od gorućega sunca i zato umjesto da je skinem, izvrćem ovratnik prema gore i nastavljam trčati. Jedan korak, pa još jedan — naprijed i što dalje, naprijed i što dalje — dok između svaka dva koraka sebi postavljam pitanja — Tko sam ja? Gdje sam to ja? Zašto sam tu? — i ponavljam ih sve dok mi nešto počinje poprimati oblik u bjelini mog praznog uma. Odgovor. Ime.

»James Coronado.« Izgovaram to glasno u udisaju zraka sve dok se ime ponovno ne izgubi, dok mi se pali bol u lijevu plećku.

Vlastiti mi glas dolazi kao iznenađenje, tih i tuđ i nepoznat, ali ne i to ime. Prepoznajem ga i ponovno izgovaram — James Co-ronado, James Coronado — i onda opet i opet, u nadi da bi to ime moglo biti moje i da bi iz moje nijeme memorije moglo izvući više o tome tko sam ja zapravo. Ali što ga više izgovaram, ono postaje sve dalje, sve dok ne postanem siguran da to ime nije moje. Osje-ćam da je od mene odvojeno, makar i dalje na neki način vezano, kao da sam tom čovjeku nešto obećao, dao mu obećanje koje mo-ram održati.

Stižem na sljeme cesta i pred očima mi se otvara nova dionica pustinje. U daljini vidim cestovni natpis, a iza njega gradić, koji se širi kao tamna mrlja preko donjih padina rumenoga gorja.

Podižem ruku da zaklonim oči da mogu pročitati ime na pa-nou, ali je ploča predaleko, i titranje zraka na jari zamagljuje riječi. I na cesti je nekakvo gibanje, daleko od ruba grada.

Vozila.I idu prema ovamo. Dok im na krovovima bljeskaju crvena i

modra svjetla.Jauk sirena miješa se s urlikom vjetra ispunjenog dimom, i

osjećam se zarobljen između to dvoje. Gledam nadesno i pomišljam da siđem s ceste i krenem u pustinju. A onda do mene dopire novi vonj, donesen do mene vjetrom odnekud iz divljine, miris nečega poznatijeg od ičeg drugog. To je smrad nečeg mrtvog i trulog, a što leži negdje izvan vidnoga polja, smrad nečeg ispečenog na suncu i smrdljivog i karamelno slatkastog, nalik na slutnju nečeg što će me snaći ako odlutam s ceste.

Ispred mene sirene, smrt s obiju strana, a iza mene, što?Moram to doznati.Okrećem pogled prema onome od čega bježim i vidim svijet

u plamenu.Posred ceste leži avion, razbijen i zapaljen, i krila mu vire

iz zemlje nalik na skupljena krila kakve goleme zapaljene zvijeri. Okružen je širokim krugom plamena, krugom koji se brzo širi jer plamen skače od biljke do biljke i liže stijenke divovskog saguara,

5

fem agavina peluda — i sve je to za mene tako jasno, tako potpuno to što jest, i ispravno i znano. A iz krutog sjemena svega toga rastu nove informacije — latinska imena, ljekovita svojstva, pučka imena, podatak o tome što je jestivo, a što otrovno. Isto mi se događa i kad pogledam lijevo ili desno, i sve o što mi se očeše oko počinje se iskriti novim imenom i izlijevati svježim bujicama činjenica sve dok mi od toga ne zabruji u glavi. Čini mi se da sasvim poznajem svijet, no ipak o sebi ne znam baš ništa. Ne znam gdje sam. Ne znam zašto sam tu gdje jesam. Ne znam čak ni kako se zovem.

Vjetar mi u zapusima udara u leđa i gura me naprijed i donosi novi miris od kojega se moja tjeskoba rasplamsava u strah. To je dim, uljevit i prodornog mirisa, i s njim do mene klizi već napol oblikovano sjećanje, svijest da iza mene na cesti leži nešto strašno, nešto od čega moram pobjeći.

I zato udaram u trk, buljeći preda se, ne usuđujući se ni na trenutak osvrnuti. Osjećam asfalt, tvrd i vruć, pod tabanima svojih nogu. Spuštam pogled i otkrivam da na njima ne nosim cipele. Moja stopala, dok udaraju u cestu, bljeskaju, i koža mi blista u čistoj bjelini na blistavom suncu. Podižem ruku i ona je ista takva, tako bijela da moram skupiti oči pred njezinim bljeskom. Osjećam kako mi se koža počinje rumeniti pod žestokim suncem i znam da moram izaći iz te pustinje, maknuti se s tog sunca i toga na cesti iza mene. Kočim pogled na uzvišici ceste, osjećam, ako do nje stignem, bit ću siguran, i put će preda mnom biti čišći.

Vjetar puše žestoko, i ponovno donosi vonj dima i guši mi sve ostale mirise poput nekakve otrovne deke. Znoj mi počinje natapati košulju i tamnosivi materijal moje jakne. Trebao bih je ski-nuti, malo se rashladiti, ali me taj debeli materijal štiti od gorućega sunca i zato umjesto da je skinem, izvrćem ovratnik prema gore i nastavljam trčati. Jedan korak, pa još jedan — naprijed i što dalje, naprijed i što dalje — dok između svaka dva koraka sebi postavljam pitanja — Tko sam ja? Gdje sam to ja? Zašto sam tu? — i ponavljam ih sve dok mi nešto počinje poprimati oblik u bjelini mog praznog uma. Odgovor. Ime.

»James Coronado.« Izgovaram to glasno u udisaju zraka sve dok se ime ponovno ne izgubi, dok mi se pali bol u lijevu plećku.

Vlastiti mi glas dolazi kao iznenađenje, tih i tuđ i nepoznat, ali ne i to ime. Prepoznajem ga i ponovno izgovaram — James Co-ronado, James Coronado — i onda opet i opet, u nadi da bi to ime moglo biti moje i da bi iz moje nijeme memorije moglo izvući više o tome tko sam ja zapravo. Ali što ga više izgovaram, ono postaje sve dalje, sve dok ne postanem siguran da to ime nije moje. Osje-ćam da je od mene odvojeno, makar i dalje na neki način vezano, kao da sam tom čovjeku nešto obećao, dao mu obećanje koje mo-ram održati.

Stižem na sljeme cesta i pred očima mi se otvara nova dionica pustinje. U daljini vidim cestovni natpis, a iza njega gradić, koji se širi kao tamna mrlja preko donjih padina rumenoga gorja.

Podižem ruku da zaklonim oči da mogu pročitati ime na pa-nou, ali je ploča predaleko, i titranje zraka na jari zamagljuje riječi. I na cesti je nekakvo gibanje, daleko od ruba grada.

Vozila.I idu prema ovamo. Dok im na krovovima bljeskaju crvena i

modra svjetla.Jauk sirena miješa se s urlikom vjetra ispunjenog dimom, i

osjećam se zarobljen između to dvoje. Gledam nadesno i pomišljam da siđem s ceste i krenem u pustinju. A onda do mene dopire novi vonj, donesen do mene vjetrom odnekud iz divljine, miris nečega poznatijeg od ičeg drugog. To je smrad nečeg mrtvog i trulog, a što leži negdje izvan vidnoga polja, smrad nečeg ispečenog na suncu i smrdljivog i karamelno slatkastog, nalik na slutnju nečeg što će me snaći ako odlutam s ceste.

Ispred mene sirene, smrt s obiju strana, a iza mene, što?Moram to doznati.Okrećem pogled prema onome od čega bježim i vidim svijet

u plamenu.Posred ceste leži avion, razbijen i zapaljen, i krila mu vire

iz zemlje nalik na skupljena krila kakve goleme zapaljene zvijeri. Okružen je širokim krugom plamena, krugom koji se brzo širi jer plamen skače od biljke do biljke i liže stijenke divovskog saguara,

6

i ovaj diže svoje zapaljene ruke kao na predaju, i dok mu se meso cijepa i pišti i dok voda u njemu kuha i prska u mlazovima pare.

Veličanstveno. Velebno. Zastrašujuće.Sirene postaju sve glasnije i plamen urla. Jedno krilo počinje

popuštati, i za sobom, dok se ruši, vuče plamen, i puni zrak muč-nim krikom iskrivljenog metala. I pada s glasnim vump, i val se ognja valja kroza zrak, i uvija poput vitice koja kao da se pruža niz cestu prema meni, pokušava mi prići, zove me da se vratim.

Posrćem natraške, okrećem se na peti.I trčim.

Gradonačelnik Ernest Cassidy podigao je oči sa suhoga groba i po-gledao preko zbijenih glava žalobnika. Potmuli je tresak ne samo začuo nego i osjetio, nalik na grmljavinu što se valja iz pustinje. I ostali su ga zacijelo oćutjeli. Nekoliko glava oborenih u molitvi okrenulo se da zirne preko pustinje što se prostirala pred njima.

Groblje je bilo postavljeno visoko, ukopano u bok gorja Chinchuca, koje je okruživalo grad kao potkova. Iz doline se di-gao zapuh vrućega vjetra, pa zalelujao crnom odjećom žalobnika i puhnuo krupni pijesak na vjetrom izribane drvene ploče na starijim grobovima koji su, na svoj tiho i brutalno štedljiv način, pričali pri-ču o divljem rođenju grada:

Kočijaš. Ubili ga Apaši. 1881.Kineskinja Mae Ling. Ubila se. 1880.Suzana Kozarka. Umorena. 1884.Dečko. Star 11 mjeseci. Umro zbog nebrige. 1882.Danas je toj prozivci smrti bilo dodano još jedno ime, i da

to vidi, bio se skupio cijeli grad, zatvorivši tijekom jutra dućane i radionice, da bi svi mogli doći na prvi sprovod koji se u posljednjih više od šezdeset godina održavao na tom povijesnom groblju. Bilo je to najmanje što su, s obzirom na okolnosti, mogli učiniti — baš

2

7

i ovaj diže svoje zapaljene ruke kao na predaju, i dok mu se meso cijepa i pišti i dok voda u njemu kuha i prska u mlazovima pare.

Veličanstveno. Velebno. Zastrašujuće.Sirene postaju sve glasnije i plamen urla. Jedno krilo počinje

popuštati, i za sobom, dok se ruši, vuče plamen, i puni zrak muč-nim krikom iskrivljenog metala. I pada s glasnim vump, i val se ognja valja kroza zrak, i uvija poput vitice koja kao da se pruža niz cestu prema meni, pokušava mi prići, zove me da se vratim.

Posrćem natraške, okrećem se na peti.I trčim.

Gradonačelnik Ernest Cassidy podigao je oči sa suhoga groba i po-gledao preko zbijenih glava žalobnika. Potmuli je tresak ne samo začuo nego i osjetio, nalik na grmljavinu što se valja iz pustinje. I ostali su ga zacijelo oćutjeli. Nekoliko glava oborenih u molitvi okrenulo se da zirne preko pustinje što se prostirala pred njima.

Groblje je bilo postavljeno visoko, ukopano u bok gorja Chinchuca, koje je okruživalo grad kao potkova. Iz doline se di-gao zapuh vrućega vjetra, pa zalelujao crnom odjećom žalobnika i puhnuo krupni pijesak na vjetrom izribane drvene ploče na starijim grobovima koji su, na svoj tiho i brutalno štedljiv način, pričali pri-ču o divljem rođenju grada:

Kočijaš. Ubili ga Apaši. 1881.Kineskinja Mae Ling. Ubila se. 1880.Suzana Kozarka. Umorena. 1884.Dečko. Star 11 mjeseci. Umro zbog nebrige. 1882.Danas je toj prozivci smrti bilo dodano još jedno ime, i da

to vidi, bio se skupio cijeli grad, zatvorivši tijekom jutra dućane i radionice, da bi svi mogli doći na prvi sprovod koji se u posljednjih više od šezdeset godina održavao na tom povijesnom groblju. Bilo je to najmanje što su, s obzirom na okolnosti, mogli učiniti — baš

2

8

najmanje. Tog je dana bila osigurana budućnost njihova grada, osi-gurana kao što je to bila na izlizanom kraju devetnaestog stoljeća, kad su tu bili posađeni prvi umoreni, obješeni, skalpirani i prokleti.

Kad je zamro spomen na tu grmljavinu, mnoštvo se smirilo, i gradonačelnik Cassidy, danas s propovjedničkim šeširom na glavi, ubacio je u suhi grob šaku pijeska. Pijesak je zarominjao po poklop-cu jednostavnog, staromodnog sanduka od borovine na njegovu dnu — što je, kad se sve uzme u obzir, bila dirljiva gesta — pa na-stavio svečani obred.

»Jer od praha jesi«, rekao je tihim i štovanjem ispunjenim glasom što ga je čuvao baš za ovakve zgode, »i u prah ćeš se vratiti. Amen.«

Uslijedio je mrmor »amena« u vjetrom šibanoj minuti šutnje. Krišom je pogledao udovicu što je stajala na samom rubu muževa groba kao samoubojica na rubu provalije. Kosa i oči blistali su joj na suncu, još crnji od odjeće što se oko nje vijorila na vjetru. U svojoj je tuzi bila tako lijepa — i lijepa i mlada. Muža je voljela baš duboko, i Cassidy je to znao, i to je znanje samo još više i na poseban način povećavalo tragediju. Ipak je njezina mladost značila i to da pred sobom ima dovoljno vremena da to preboli, i to je tu tragediju donekle ublažilo. Otići će iz grada i započeti život neg-dje drugdje. I nisu imali djece; i u tome je bila nekakva milost, jer nije bilo tjelesnih veza koje će se sputavati, niti lica koje bi nosilo njegove tragove i podsjećalo je na izgubljenu ljubav kad god bi ga vidjela u stanovitom svjetlu. Ponekad je blagoslov i kad nemamo djece. Ponekad.

Kroz mnoštvo se pronijelo mreškanje gibanja pa je podigao pogled i ugledao kapu šefa policije zabačenu na njegovoj kratko podšišanoj prosijedoj glavi u brzom odmicanju prema izlazu. Gra-donačelnik Cassidy je pogledao preko njega u pustinju i shvatio zašto.

S glavne ceste što je vodila u grad dizao se stup crnoga dima. To što su čuli nije bila grmljavina, a ni najava dolaska kiše; bila je to nova nevolja.

Šef policije Morgan odjurio je s groblja što je najbrže mogao a da pritom ne baci oblak pijeska na ostale žalobnike što su pohitali za autima iza njegova.

I on je čuo lomljavu, i odmah shvatio da to nije grmljavina. Taj ga je zvuk vratio u doba kad je nosio drukčiju odoru i gledao bljeskove topovske paljbe u noći, dok su granate mlatile strani neki grad u drugoj nekoj pustinji. Bio je to zvuk udarca nečeg krupnog o zemlju, i od tog su mu se zvuka osušila usta.

Pojurio je nizbrdo sve više ubrzavajući, pa pritisnuo komuni-kacijsko dugme na volanu da aktivira radio.

»Morgan, idem na sjever Eldridgeom prema mogućem poža-ru na tri milje od grada, može li još tko doći?«

Osjetio se udarac i začulo cviljenje guma kad je njegov kami-onet stigao do dna strmine i prešao na glavnu cestu, a onda je u odgovor zapucketao glas Rollinsa, dežurnog dispečera.

»Javljam, šefe, dobili poziv od Ellie, Tuckerov ranč, veli čula eksploziju na jugozapadu. Šaljemo pet jedinica: dvije vatrogasne, prometnu patrolu, hitnu iz okružne i još jednu iz Kinga. Šest jedi-nica, računajući i tebe.«

Morgan je povirio u retrovizor i iza sebe na cesti opazio blje-

3