KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTETSVEUČILIŠTA U ZAGREBU

LOGIKA

I

SPOZNAJNA TEORIJA

bilješke sa predavanja prof. Nenada Malovića

Zagreb2004./2005.

siječnja 2005.

LOGIKA

za sve nejasnoće konzultirati knjige

S. Kovač: Logika

G. Petrovič: Logika

OPĆENITO O LOGICI

Logika je grčka riječ kojom označavamo filozofsko učenje o logosu. U rječnicima grčkog jezika kaže se da logos znači: govor, riječ, um, razum, razlog, razbor, misao, mišljenje itd. Kao primarno značenje se uzima govor.

Logika i filozofija su tijesno povezane. Logika se nekada smatrala uvodnom disciplinom filozofije. Usprkos pokušajima da se od logike načini posebna znanost, ona je do danas ostala dio ili grana filozofije. Logika je filozofska disciplina koja proučava oblike valjane misli.

2

POVIJEST LOGIKE

Sokrat i Platon . Prve začetke logike u grčkoj filozofiji nalazimo kod predsokratovskih filozofa i još više kod Sokrata i Platona. Aristotel je pripisivao Sokratu dva važna otkrića na području logike: indukciju i definiciju. Pravu zbilju prema Platonu ne čine osjetno opažljive, prolazne stvari, nego nadosjetne, izvanprostorne i izvanvremenske ideje. Metoda spoznaje te prave zbilje zove se dijalektika. Dijalektika kod Platona je složen skup metodičkih postupaka, te uključuje Sokratovu indukcijsko-definicijsku metodu, kao i učenje o diobi pojma i začetke dedukcije.

Aristotel – osnivač logike . Jedan od najvećih Aristotelovih podviga je stvaranje logike. On je znatno nadmašio sve svoje prethodnike. Pojam, sud, zaključak, kategorije i osnovni principi mišljenja, indukcija, dedukcija, definicija, dokaz i logičke pogreške – svi ti problemi se opširno raspravljaju u Aristotelovim djelima. Nalazimo kod njega i veoma složenu modalnu logiku, kao i klice logičkih učenja koja su se potpunije razvila tek mnogo kasnije. Aristotel zasebno obrađuje logiku u nizu djela: Kategorije – učenje o deset najopćenitijih rodova bića, odnosno predikata, O tumačenju – učenje o rečenici i sudu, Prva analitika – učenje o zaključku, odnosno silogizmu, Druga analitika – dvije knjige o dokazu i definiciji, Topika – osam knjiga o dijalektičkim zaključcima na osnovi vjerojatnih premisa, O sofističkim opovrgavanjima – deveta knjiga Topike, o varljivim zaključcima koji su samo prividno valjani. Danas se smatra da su svi osim možda Kategorija Aristotelovi. Poslije njegove smrti sva navedena dijela su dobila naziv Organon. Time se htjelo istaći da je logika oruđe filozofije, a ne njezin sastavni dio. Ipak njegovo je učenje tijesno povezano s ontologijom.

Aristotel o pojmu i kategorijama. U središtu Aristotelove

logike je silogizam. Elementi silogizma su sudovi, a elementi sudova su pojmovi. Pojam je za Aristotela misaono-jezični izraz o biti stvari, a spoznaja te biti se izražava definicijom. Nije još proveo distinkciju između sadržaja i opsega pojma. On je razlikovao pojedinačne i opće pojmove, a među općim je proveo razliku između vrsnih i rodovskih pojmova. Najviše rodove koji više ne mogu biti vrste nazvao je kategorijama. U svom dijelu Kategorije je nabrojio desetak takvih najopćenitijih pojmova: supstancija, kvantiteta, kvaliteta, odnos, mjesto, vrijeme, položaj, posjedovanje ili stanje, radnja, trpljenje. Nije bitan broj nego činjenica da je prepoznao postojanje pojmova bez višeg roda.

Aristotel i silogizam. U središtu Aristotelove logičke

teorije nalazi se učenje o silogizmu, obliku deduktivnog zaključka kojim iz dva suda raščlanjena na pojmove (premise) izvodimo treći (konkluzija). Detaljno je proučio strukturu i vrste silogizma. Osim asertoričkog silogizma u kojem su obje premise asertorički sudovi, Aristotel je proučavao i modalni silogizam u kojem je barem jedna premisa apodiktički sud. Otkrivajući silogizam Aristotel je: otkrio jedan od osnovnih tipova veze među sudovima, analizirao osnovne forme zaključivanja, uveo upotrebu slova kao znakova za pojmove što je označilo početak stvaranja logičke simbolike.

Srednjovjekovna logika. Među mnogobrojnim kritičarima Aristotelovske i skolastičke logike osobito je značajan Englez Francis Bacon. Osim oštre kritike silogizma on daje novi logički program koji bi trebao zamijeniti aristotelovsku logiku. O tome govori i naslov njegova najznačajnijeg djela: Novi organon znanosti ili upute za istinito tumačenje prirode. Prema Baconu cilj je znanosti da otkriva prirodne zakone i pomaže u svladavanju prirode i poboljšavanju ljudskog života. Taj se cilj ne može

3

postići deduktivnim silogističkim dokazivanjem nego samo empirijskim istraživanjem. Tu ne pomaže ni indukcija putem jednostavnog zaključivanja nego samo nova forma sistematske indukcije koja polazi od osjeta i pojedinačnih činjenica, te se postupno uzdiže do najopćenitijih konkluzija. Baconovo učenje o induktivnoj metodi odigralo je veliku ulogu u razvoju logike. On je otac induktivne logike.

Simbolička ili moderna logika. Najznačajnija pojava u logici 19. i 20. st. je razvoj simboličke logike (nazivaju je još i matematičkom). Karakteristika simboličke logike je upotreba ideograma (simbola za pojmove). Početak upotrebe ideograma nalazimo još kod Aristotela, ali je simbolička logika stvorila neusporedivo bogatiju i savršeniju ideografsku simboliku nego što je ona kojom se služila tradicionalna logika. Simboli su u simboličkoj logici samo sredstvo za analizu logičkih odnosa. Mnoge važne grane suvremene znanosti i tehnike ne mogu se zamisliti bez simboličke logike. Neke osnovne ideje simboličke logike nalazimo već kod Leibniza iako njen kontinuirani razvoj počinje tek u 19. st., objavljivanjem važne knjige: Matematička analiza logike (Boole). U tom razvoju možemo pratiti tri faze: fazu algebre logike, fazu logistike, fazu metalogike i heterodoksnih (neklasičnih) logika. Algebra logike rađa se radovima Boolea. Logistika počinje dijelom Fregea: Pojmovno pismo. Glavna je teza algebre logike da je logika dio matematike i da se svi logički principi mogu izraziti pomoću neznatno prilagođene tradicionalne matematičke algebre. Glavna je teza logistike da logika nije dio matematike, nego da je matematika dio logike. Točnije rečeno između logike i matematike se ne da povući jasna granica jer se čitava matematika može izvesti iz logike. Osnovna je ideja metalogike da treba razlikovati logiku kao deduktivan sistem od metalogike kao raspravljanja o karakteristikama tog sistema. Metalogika se dade podijeliti na logičku sintaksu koja proučava internu logičkog sistema, semantiku koja proučava odnos logičkog sistema prema onome što on označava i pragmatiku koja proučava odnos logičkog sistema prema onome tko ga proučava.

POJAM

je opće obilježje nekog predmeta (pojam knjige: karakteristike koje su potrebne da bi knjiga bila knjiga (da ima stranice, slova...)), tj. misao o biti nekog predmeta.

Predmet pojma su one karakteristike po kojima neki predmet jest to što jest ili bitna svojstva.

Čin pojma je misao.

Trostruko promatranje pojma : čin, sadržaj i predmet

4

- čin spoznaje – postoji materijalni (ono što se činom poimanja dohvaća) i formalni predmet (vidik pod kojim se ta stvar dohvaća)

sadržaj, opseg i doseg pojma: - sadržaj: bitne oznake (nužna obilježja) (Čovjek: živo biće, misli)- opseg: skup nižih pojmova koji obuhvaćaju neki viši (Trokut je viši (rodni), a

niži (vrsni) odnosno opseg je jednostraničan, jednakokračan, pravokutan)- doseg: skup svih pojedinačnih predmeta na koje se odnosi neki pojam (Trokut:

svi trokuti koji postoje)

Što je sadržaj veći to je manji opseg.

Determinacija (određivanje) – povećavamo sadržaj a smanjujemo opseg odnosno dodajemo nova obilježja pojmu (Stol: ako mu dodamo ladice ili da je drveni opseg mu se smanjuje jer smo izbacili sve koji to nemaju).Apstrakcija (odmišljanje)- kad oduzimamo obilježja, smanjujemo sadržaj, a povećavamo opseg. (suprotno od determinacije)

GLAVNE VRSTE POJMOVAVrste se određuju po svojstvima koji posjeduje samo jedan pojam ili po svojstvima

koja posjeduju dva ili više pojmova u međ.odnosu.

- jednostavni (bijel, žut, drven, gorak) – ne može se dalje raščlaniti (samo jednu oznaku ima u sadržaju)

- složeni - ima više oznaka u sadržaju (Čovjek: živo biće, misli)

- pozitivni – prisutnost nečega (iskren, dobar, pravda, gostoljubivost, nevrijeme, nezgoda, nevolja)

- negativni – odsutunost nečega (nečovječnost, nejednakost, nepravda) – imaju prefiks NE ili BEZ (oskudica, lijenost, njem, slijep, gluh)

- konkretni – nositelj s formalnom oznakom (mudrac, otac, fratar)- apstraktni – izriče formalnu oznaku bez nositelja (mudrost, očinstvo,

franjevaštvo)

- jasni – ako je poznat sav opseg - nejasni – ako poznaš opseg djelomično

- razgovjetni – ako je poznat točno sadržaj- nerazgovjetni – ako je poznat dio sadržaja

- univerzalni – mnogima se pojedinačno pridaje u punom smislu (Marko – čovjek, Ana – čovjek)

- kolektivni – mnogo jedinki zajedno (Ana nije narod, ali svi zajedno su narod, šuma – jedno drvo nije šuma, ali više drveća čini šumu)

- partikularni – oni pojmovi koji su suženi na neki neodređeni dio (čestica – neki: neki ljudi, naki fratri)

- singularni –točno određeni (ovaj ili taj) Petar, Josip...

- vlastiti – izriče stvar kakva jest u sebi (habit)

5

- analogni – u odnosu prema drugoj stvari koja joj nije sasvim jednaka (sveti čovjek – analogija, jer je samo Bog svet)

- sveobuhvatni pojam – iscrpljuje svu unutrašnju spoznatljivost nekog predmeta

ODNOSI MEĐU POJMOVIMA

Odnosi mogu biti po opsegu i po sadržaju – tijesno povezan opseg i sadržaj.

- identični – isti sadržaj i isti opseg (to nisu 2 pojma već 1 na dva različita načina izrečen npr. kvadrat – istostrani pravokutni četverokut)

- ekvipolentni (evkivalentni, istovrijedni) – isti opseg, a različit sadržaj npr. istokutni i istostranični trokut

- superordinirani (nadređeni, rodni, viši, širi) – ima veći opseg, a manji sadržaj- subordinirani (podređeni, vrsni, niži, uži) – ima manji opseg, a veći sadržaj

(životinja je superordinirani pojam pojmu pas, dok je pas subordinirani pojmu životinja)

- koordinirani – pojmovi koji su subordinirani istom višem rodnom pojmu a međusobno imaju nespojive oznake (som – morski pas, spadaju pod isti viši opseg ribe)

- kontrarni – stoje na suprotnim polovima, razlikuju se više od drugih koordiniranih pojmova (crno – bijelo, pod pojmom boje, mlad – star, pod pojmom starosti)

- kontradiktorno koordinirani – dva koordinirana pojma od kojih jedan predstavlja negaciju specifične oznake drugoga, a oba zajedno iscrpljuju opseg pojma koji im je superordiniran (bijel – nebijel, pod pojmom boje; obuhvaćene su sve boje)

- kontradiktorni (proturiječni) – dva pojma od kojih jedan potpuno negira sadržaj drugoga, a svojim opsegom obuhvaća opsege svih drugih pojmova osim toga jednoga (bijel – nebijel)

- interferentni – Opsezi im se djelomično poklapaju (drvo: ogrijev – građevni materijal)

- disparatni – nemaju zajednički sardžaj niti isti superordinrani pojam, ne možemo ih uspoređivati i potpuno su različiti (crno – umiljato, bijel - stol)

KATEGORIJE

Grčki filozof Aristotel prvi je raspravljo o ovom pitanju i zauzeo stav da ima više najopćenitijih pojmova te ih nazvao kategorijama. U svom djelu "Kategorije" on tvrdi da ima deset najopćenitijih pojmova:

1. supstancija (grč. usia) - biće koje postoji u sebi (npr. čovjek, biljka, anđeo); 2. količina (quantitas); 3. kakvoća (qualitas); 4. odnos (relatio);

6

5. djelovanje (actio); 6. trpljenje (passio); 7. mjesto - gdje (ubi); 8. vrijeme - kad (quando); 9. položaj (situs); 10. posjedovanje/stanje - imati (habitus)

PREDIKABILIJE

načini pridijevanja univerzalnih pojmova Predikabilije označavaju mogućnost izricanja ili pridijevanja

nekog pojma nekom predmetu. Porfirije je izradio shemu od pet predikabilija.

1. Vrsta (species) je ono što se izriče o mnogim pojedinačnim predmetima kao njihova potpuna bit (integra sententia). Bit se ovdje uzima kao ono po čemu stvar jest ono što jest, tj. ono što odgovara na pitanje: što je to? Pojam vrste ima pod sobom samo pojedinačne stvari koje se međusobno razlikuju samo po broju, a ne po biti.

2. Rod (genus) je ono što se o mnogima izriče kao nešto nepotpuno ili kao dio biti koji se može dalje odrediti (pars determinabilis).

3. Razlika (differentia) je ono što se o mnogima izriče kao dio biti koji određuje (pars determinans) Razlika je vrsna (specificna, specifica) ako određuje vrste, a rodna (genericna, generica) ako određuje rodove.

4. Vlastitost (proprium) je ono što se izriče o mnogima kao nešto što nužno slijedi iz njegove biti, ali nije dio te biti (necessarium non essentiale).

5. Prigodak (akcident, accidens) je ono što se o mnogima izriče kao nešto prigodno, nenužno, tj. svojstvo koje neki predmet može imati, ali ne mora.

Vrsta, rod, razlika i vlastitost izriču nešto što je za predmete nužno, pa se zato ponajviše upotrebljavaju u znanostima.

NARAV RIJEČI ILI GOVORA

Čovjek svoje spoznaje (pojmove) izriče govorom (locutio). Znaci za govor su riječi. Govor se u općenitom smislu određuje kao izvanjsko priopćavanje misli drugima pomoću izvanjskih (tvarnih) znakova. Prema različitosti tih znakova razlikujemo trostruki govor:

1. Gestikularni govor koji upotrebljava pokrete lica, glave i ostalih tjelesnih udova (tu spada govor gluhonijemih).

2. Pisani govor upotrebljava pisane znakove. Danas se služimo znakovima za pojedine glasove (phonograpohia, slova) koji su zamijenili znakove za pojmove (idiographia, slike, prometni znaci, hijeroglifi, kineski...)

3. Usmeni govor (oralis) koji se služi artikuliranim glasovima kao nositeljima značenja ili riječima.Riječ je ljudska artikulirana glasovna tvorevina koja ima značenje. Riječi se u logici

redovito nazivaju terminima. Riječ (obično) neposredno naznačuje neku stvar, a ne unutrašnji pojam u duhu, pa je zato riječ (konvencionalni) znak za stvar.

Semijotika (nauka o znakovima). Općenito znak je nešto što nas svojom nazočnošću upoznaje s nečim drugim. Razlikujemo:

1. Nositelj znaka (N) = neki predmet ili supstrat na koji se znak upisuje.

7

2. Designat (D) = označeni predmet tj. ono što neki znak predstavlja, predočuje, zastupa ili znači.

3. Interpret (I) = uporabitelj znaka. Svaki znak stoji u trostrukom odnosu (trijadicna relacija).

- Prirodni i konvencionalni znakovi. S obzirom na odnos znaka prema svome objektu razlikujemo tri tipa znakova:

- ikon znak i označeno su strukturalno slični. Znak označuje označenu stvar slikovito. Elementi znaka odgovaraju elementima označenog predmeta. Takvi su znakovi npr. fotografije, zemljopisne karte.

- indeks znak stoji u prirodnoj povezanosti s označenim predmetom. Objektivni odnos se može neposredno vidjeti, rekonstruirati, ali ne počiva na osjetilno vidljivoj sličnosti strukture između znaka i označenog. Npr. dim-oganj, otisak prstiju-znak uporabitelja nositelja znaka npr. oružja; putokaz.

- simbol znak nema izravni odnos prema označenom objektu. Znakovni odnos počiva isključivo na dogovoru. Tako su riječi jednog jezika simbolički znakovi jer one dobivaju značenje konvencijom.

Trostruka podjela semijotike: 1. Sintaksa (logika ili gramatika znaka) opisuje odnos znakova međusobno. Tako

nastaje znakovni sustav koji se sastoji od ograničenog skupa temeljnih znakova (abeceda) i niza formalnih pravila za pravilnu uporabu.

2. Semantika istražuje odnos između znaka i označenog predmeta, odnosno nositelja znaka (N) i designata (D). Središnje semantičko pitanje je pitanje o značenju riječi ili znaka.

3. Pragmatika istražuje odnos znakova i njihovih uporabitelja, tj. odnos između nositelja znaka (N) i nterpretanta (I).

Jezični izričaji imaju, uz sintaktičku i semantičku funkciju, još i socijalnu (komunikativnu) funkciju.

Različitost značenja jedne riječiTermin može biti:

1. Univoćan (jednoznačan) je termin onaj koji se o mnogim predmetima izriče na isti način, bez ikakve različitosti.

2. Ekvivoćan je termin onaj koji se pridijeva raznim stvarima koje su posve različite, pa zato ima i sasvim različito značenje.

3. Analogan je termin onaj koji govori o raznim stvarima koje se ipak u nečem slažu, koje su slične, pa zato taj termin nema ni potpuno isto ni potpuno različito značenje. (Pazi na razliku o analognom pojmu i analognom terminu! Analogan pojam izriče stvar u odnosu prema drugoj stvari koja joj nije sasvim jednaka: -negiranje materijalnih oznaka, - sličnost s materijalnim stvarima, - uzročnost)

Supozicijaje točno određenje značenja neke riječi (termina) koje mu daje sam govoritelj (uporabitelj termina). Neke vrste supozicije:

1. Esencijalna (apsolutna) i personalna (relativna) supozicija. Uzimam li neki termin za samu bit ili narav neke stvari, onda je supozicija esencijalna, npr. čovjek je tjelesno razumno biće. Pridajem li neki termin nekom pojedincu koji posjeduje dotičnu narav, onda je supozicija personalna, npr. čovjek (tj. Adam) nas je sve upropastio, čovjek (tj. Krist) nas je i spasio.

2. Univerzalna supozicija je uporaba termina za sve što pada u opseg nekog pojma.

8

3. Singularna supozicija je uporaba termina za jednog određenog pojedinca. Ta je supozicija česta osobito kad se iz konteksta zna da se inače opći termin upotrebljava za sasvim određenu pojedinačnu stvar, npr. "cijeli grad (u kojem živim, tj. Zagreb) odiše radošću".

4. Distributivna i kolektivna supozicija ovisi o tome upotrebljava li se termin za sve posebice ili za sve zajedno (senatori - senat; kanonici - kaptol).

5. Jednostavna i sužena supozicija razlikuju se po tome ukoliko se termin upotrebljava apsolutno bez ograničenja ili samo pod određenim vidikom, ljudi su jednaki, imaju jednaka prava, pa i pravo glasa (jednaki su kao ljudska bića, ali ne i kao građani).

6. Specifikativna i reduplikativna supozicija jest u tome da se termin uzima materijalno, za subjekt ili formalno, npr. "i mudrac pogriješi" (ne ukoliko je mudrac nego dotični čovjek koji je i mudrac), ili "mudrac se ne bavi tricama" (upravo jer je mudrac).

7. Supozicija u spojenom i odijeljenom smislu, npr. 5 i 2 (zajedno) = 7; 5 i 2 (svaki za sebe) manji su od 7.

8. Precizivna i negativna supozicija. «On ima 10 tisuća kuna" može se razumjeti o a) samo deset i ne više (negativno) i o b) jednostavno, ne tvrdeći da nema više.

DEFINICIJA

Definicija: Sud kojim se nedvosmisleno određuje sadržaj jednog pojma naziva se definicija. Prvu teoriju o definiciji je utemeljio Aristotel. On daje shemu definicije koja treba definirati pojam tako što se definira viši pojam i doda se specifična oznaka. Definicija pruža zaokružen pojam nekog predmeta. Najpotrebnije su kad se radi o apstraktnim predmetima koji se ne mogu dohvatiti osjetilima. Definicija dolazi od latinske riječi de = odrediti i finis = granica. Definiranjem zapravo određujemo granice granice pojma.

Elementi definicije: Pojam čiji se sadržaj definicijom određuje naziva se definiendum. Pojam pomoću kojeg se u nekoj definiciji određuje definiendum naziva se definiens. Svaki se definiens može raščlaniti na najbliži rod (genus proximum) i vrsnu razliku (differentia specifica). Definicija nastaje određivanjem najbližeg roda i vrsne razlike definienduma.

Predmet definicije: Osobito se vatreni sporovi vode oko toga određuje li se definicijom: bit stvari, sadržaj pojma ili značenje riječi. Na kraju dolazimo do toga da se definicijom određuje i bit predmeta i sadržaj pojma i značenje riječi. Međutim po tome usmjerava li se definicija neposredno na predmet, pojam ili riječ možemo razlikovati:

1. Realni oblik izražavanja definicije: «Čovjek je biće prakse».

2. Konceptualni oblik izražavanja definicije: «Pojam čovjeka je misao o biću prakse»

3. Nominalni oblik izražavanja definicije: «Riječ čovjek označava biće prakse» Nominalnom ili verbalnom definicijom neki nazivaju svako objašnjenje značenja jedne riječi, čak i takvo koje se sastoji u pukom prevođenju (npr. afektacija = prenemaganje). Takva objašnjenja pogrešno je nazvati definicijom jer se njima ne otkriva sadržaj pojma koji se objašnjava.

9

Istinosna vrijednost definicije: Veliki se sporovi vode oko toga može li definicija imati neku istinosnu vrijednost tj. jesu li one istinite ili neistinite. Budući da se definicijom određuje sadržaj pojma, a sadržaj pojma sam po sebi nije istinit ni neistinit, ni definicija ne može biti ni istinita ni neistinita. Drugi odgovaraju da definicija nije isto što i sadržaj pojma, nego sud kojim se određuje sadržaj pojma, a svaki sud mora biti istinit ili neistinit.

- nominalna – tumači samu riječ za neki predmet, o čista nominalna def. je prijevod (homo = čovijek), o etimološka iz korjena riječi (teologija = znanost o Bogu (teos – Bog,

logos – znanost), o zajednička za sve sudionike diskursa (javna), o privatna značenje joj daje pisac koji je upotrebljava

- realna – stvarna, navodi oznake samog predmeta=definicija u pravom smislu. o esencijalna – izriče one oznake koji čine logičku bit danog predmeta

(bitno), može biti: fizički esencijalna (čovjek je sastavljen od tijela i duše), metafizički esencijalna (čovjek je umno biće) – ona je

najsavršena definicijao deskriptivna (opisna) – tumači neki predmet onim što ne spada na

njegovu bit (pomoću vlastitosti i akcidenata) vlastita – vlastitosti koje nužno slijede iz biti čovjeka – biće koje

govori, smije se... akcidentalna – daje oznake koje taj predmet dovoljno opisuju da

ga možemo razlikovati od drugih sličnih predmeta (def. pojedinca, Petar – Pavao)

uzročna – tumači predmet navodeći izvanjske uzroke (približava se biti – slična esencijalnoj (npr. sat je sprava za pokazivanje vremena)

genetička – tumači predmet navodeći način kako je nastao (kružnica je crta kojoj su sve točke jednako udaljene od jedne čvrste točke – središta), razlikuje se od uzročne jer donosi ne samo uzrok već i način nastanka

o preskriptivna (propisujuća) – propis ili pravilo koko upotrebljavati termin, postoji

zakonodavna stimulativna

o ostenzivna (nejezična) – pokazivanjem na naznačen predmet (koristi se za djecu i onima koji ne govore isti jezik)

o ekstenzionalna – skup stvari kojima se neka riječ pridjeva o intenzionalna – skup svojstava koja određuju stvar kojima se dotična

riječ pridjeva (čovjek – eks.:bića koja prepoznajemo kao ljude, int.: vlastitosti koje ga odjeljuju od drugih bića)

o kontekstualna – iz gramatičke funkcije, iz konteksta

Pravila definicije Definicija mora biti: jasna, recipročna i kratka.

- Definicija je jasna onda ako se u njoj: o izbjegavaju višeznačne, ekvivoćne, metaforične i neodređene riječi; o izbjegava krug, tj. da se ne definira isto s istim (idem per idem), npr.

"spoznaja je kad nešto spoznamo". Definiens ne smije sadržavati termin koji se definira (definiendum).

10

- Definicija je recipročna ako se može primijeniti svakom predmetu koji pada u opseg nekog pojma i samo njemu (omni et soli definiendo).

- Definicija ne smije biti ni preširoka ni preuska. Tim se pravilom zabranjuju i negativne definicije, jer su one nužno preširoke.

- Definicija mora biti kratka, inače više zamagljuje nego što razjašnjava.

Metode definicijePostoji dvostruka metoda iznalaženja definicija:

- analitička ili uzlazna: počinje se od onih predmeta koje bi valjalo definirati te se postepeno (analitički) odstranjuju razlike dok se tako uzlazno ne dođe do onoga što je svima zajedničko.

- sintetička ili silazna: počinje se od višeg roda pod koji sigurno pada definiendum, pa se onda (sintetički) dodaju razlike po kojima se definiendum razlikuje od drugih predmeta koji padaju pod isti rod, dok se ne dode do definicije koja je s definiendumom konvertibilna.

SUD

je spoj pojmova kojima se nešto tvrdi ili poriče. Mora biti ili istitnit ili neistitnit. Dijelovi suda: subjekt (S) - misao o onom o čemu nešto tvrdimo, predikat (P)- misao o onome što u subjektu tvrdimo i kopula - misao o vezi subjekta i predikata (je/nije).S-P opća oznaka suda

Sud, suđenje, rečenica: Sud nije isto što i suđenje. Suđenje je psihički proces, a sud je rezultat tog procesa. Kao što pojmove izražavamo riječima, tako i sudove izražavamo rečenicama. Ali kao što pojam nije riječ tako ni rečenica nije sud.

Podjela sudova po strukturi:

- relacioni - međusobni odnos (relacija) dva ili više predmeta, može biti o dvočlana (fratar ima knjigu), o tročlana (fratar daje knjigu časni) o četveročlana (fratar daje knjigu časnoj po bogoslovu).

- predikacioni – uspostavlja se odnos sadržaja i opsega dvaju pojmova S i P- egzistencijalni – tvrdi se egzistencija ili neegzistencija S (subjekta) tj, tvrdi se ili

poriče subjekt (S postoji ili S ne postoji)

Tradicionalna četveročlana podjela suda po Kantu :

- sudovi po kvantiteti:o univerzalni (svi)o partikularni (neki)o singularni (jedan)

- sudovi po kvaliteti: o afirmativni (nešto se tvrdi)o negativni (nešto se poriče)o limitativni (afirmativna kopula ali negativan predikat – duša je besmrtna)

– oni su uvijek negativni- sudovi po relaciji:

o kategorički (ne uvjetovana povezanost S i P) – željezo je teško

11

o hipotetički (odnos S i P je uvjetovan nečime) – ako kiša pada trava rasteo disjunktivni (odnos između subjekta i predikata je različit) – on je lud ili

genijalan inkluzivno disjunktivni ili disjunktivni – kad je jedan subjekt i

dva predikata (on je lud ili genijalan) ekskluzivno disjunktivni ili alternativni – dva subjekta i jedan

predikat (ili Dubrovnik ili Opatija je u Istri)- sudovi po modalitetu:

o apodiktički (mora, nužno) – iskazani odnos između S i P doista postoji i nužno je onakav kakav jest (nužno je da je zbroj kutova u trokutu 180°)

o problematički (možda, vjerojatno) – moguće je da su S i P povezani onako kako se to iskazuje sudom (drvo može biti teško)

o asertorički – nešto doista jest onakvo kakvo jest, ali ne mora biti, (mi smatramo da je neki sud istinit kad za to ima razloga – ako se uvjerimo u stvarnu istinitost nekog suda onda taj sud trebamo držati istinitim) - npr. istinito je da je sada osam sati (Ako pogledamo na sat i vidimo da je takvo stvarno stanje)

- kombinirana podjela sudova po kvaliteti i kvantiteti:o sud A – univerzalno afirmativni (svi S su P, svi ljudi su živa bića)o sud I – partikularno afirmativni (neki S su P, neke životinje su sisavci)o sud E – univerzalno negativni (Svi S nisu P, sve životinje nisu sisavci, ni

jedan – obično se negacija koristi – Nijedna životinja nije sisavac))o sud O – partikularno negativan (Neki S nisu P, neke životinje nisu

sisavci)

Odnosi među sudovima (logički kvadrat) (logički kvadrat: kontrarnost, kontradiktornost, subkontrarnost, subalternaeija.)

ZAKLJUČAK

12

Definicija : Zaključivanje je misaoni proces kojim izvodimo jedan sud iz jednog ili više drugih sudova. Zaključak je strukturirana složena misao; to je misao o dva ili više sudova, od kojih jedan slijedi (proizlazi, izvodi se) iz jednog ili više drugih. Zaključivanje je psihički proces, a zaključak – logička tvorevina. Zaključak nije skup međusobno povezanih rečenica nego već se on samo pomoću njih izražava. Crta potpisana ispod dva suda pokazuje da navedeni sudovi ne čine običan niz nego zaključak. Ona zamjenjuje riječi dakle, iz toga slijedi itd. Sastoji se od premisa i konkluzije.

Tradicionalna podjela zaključaka1. Neposredan: izvodi se iz 1 premise. 2. Posredan: izvodi se iz 2 ili više premisa.

Posredan može biti: - deduktivan: iz općenitih premisa izvodi se posebna konkluzija; - induktivan: iz posebnih premisa izvodi se općenita konkluzija; - analogan: iz posebnih premisa izvodi se posebna konkluzija

Elementi kategoričkog silogizmaSvaki kategorički silogizam sastoj i se od tri suda, u kojima se pojavljuju tri različita pojma.Tradicionalan primjer za kategorički silogizam:

Svi ljudi su živa bića Svi Grci su ljudi . Svi Grci su živa bića

Ovdje imamo pred sobom zaključak koji se sastoji od dvije premise i konkluzije, dakle točno od tri suda. U tri razna suda može se prijaviti najviše šest raznih pojmova; međutim, u ovom primjeru imamo u tri suda samo tri pojma ("Grci", "živa bića", "ljudi"), ali se svaki od njih javlja u navedenim sudovima dva puta.

Svaki kategorički silogizam sastoji se od tri suda, u kojima se pojavljuju tri različita pojma.

Pojam koji je subjekt konkluzije (u ovom slučaju Grci) naziva se manji pojam (terminus minor), a pojam koji je predikat konkluzije (ovdje živa bića) zove se veći pojam (terminus maior). Manji i veći pojam nazivamo zajedničkim imenom krajnji pojmovi (termini extremi). Pojam koji se pojavljuje u obje premise, ali ga nema u konkluziji, zovemo srednji pojam (terminus medius). Srednjem pojmu pripada važna uloga u silogizmu. Upravo zato što se srednji pojam, kako utvrđujemo premisama, nalazi u određenom odnosu i prema većem i prema manjem pojmu, moguće je da konkluzijom utvrdimo odnos u kojem se nalaze dva krajnja pojma, premda u premisama ti pojmovi nisu povezani (svaki je u drugoj premisi). Funkcija je srednjeg pojma da posreduje između većeg i manjeg pojma, pa je on upravo zato potreban u premisama, a nepotreban u konkluziji.

Premisa u kojoj se uz srednji pojam sadrži i veći pojam (u našem primjeru "Svi ljudi su živa bića") naziva se veća premisa (propositio maior) dok je ona koja sadrži manji pojam ("Svi Grci su ljudi") manja premisa (propositio minor). Premda je u principu svejedno kojim ćemo redom izricati ili pisati premise, uobičajilo se da se veća premisa piše prije manje. Zato se veća premisa naziva također "prvom", "višom" i "gornjom", a manja premisa "drugom", "nižom" i "donjom".

Radi lakšeg prikazivanja raznih vrsta silogizma uobičajilo se da se manji pojam označava slovom S, a veći pojam slovom P, a srednji slovom M. Ako prihvatimo taj način označavanja, možemo navedeni primjer prikazati shemom:

Svi M su PSvi S su M_

13

Svi S su P

Pravilnost i istinitost konkluzije

Pravila za pravilnost silogizma: 1. Silogizam smije sadržavati samo tri termina, i to bilo stvarno bilo po smislu.

Time se izbjegava pogreška koja se zove "quaternio terminorum" (četverostrukost srednjeg termina).

2. Srednji termin se mora barem u jednoj premisi upotrebljavati generalno, jer bi inače postojala opasnost červerostrukosti termina.

3. Termini konkluzije ne smiju imati veći opseg nego u premisama, jer se inače u konkluziji ne bi radilo o istim terminima.

Aksiom silogizma – silogistički zaključak temelji se na jednom osnovnom nedokazivom principu ili aksiomu, koji se naziva dictum de omni et nulo (pravilo o svakom i nijednom), a glasi ovako: Quidquid de omnibus valet, valet etiam de quibusdam et singulis; quidguid de nullo valet, nec de quibusdam vel singulis valet. (Štogod vrijedi o svima, vrijedi također i o ponekima i o pojedinima; štogod ne vrijedi ni o jednom, ne vrijedi ni o ponekima ni o pojedinima.)

FIGURE SILOGIZMA

Figuru (lik) silogizma čini prikladan položaj srednjeg termina prema krajnjim terminima. Kod Aristotela postoje tri figure no u 2. st. pos. Kr. Galen (129. -199.) je dodao i četvrtu figuru.

Srednji termin (M) može naime biti:1. subjekt u majoru i predikat u minoru 2. u obje premise predikat3. u obje premise subjekt4. predikat u majoru i subjekt u minoru

I II III IV MP PM MP PMSM SM MS MS__ SP SP SP SP

Pravila i uporaba figuraOsam navedenih pravila pravilnog silogizma mogu se u raznim figurama različito primjenjivati, pa onda dobijemo posebna pravila za pojedine figure.

- Prva figura: Minor mora biti afirmativan, a major univerzalan. Zato je Aristotel iznio posebno načelo po kojem se zaključuje u prvoj figuri: što se tvrdi o svima, mora se tvrditi i o nekima, i što se niječe o svima, mora se nijekati i o nekima. To je načelo kasnije prozvano: dictum de omni et de nullo.

- Druga figura: Jedna premisa mora biti negativna, a major univerzalan.- Treća figura: Minor mora biti afirmativan, a konkluzija partikularna. - Četvrta figura ima tri pravila:

o Ako je major afirmativan, minor mora biti univerzalan; o Ako je minor afirmativan, konkluzija mora biti partikularna; o Ako je jedna premisa negativna, major mora biti univerzalan.

RASPODIJELJENOST (DISTRIBUCIJA) IZRAZA

14

U jednom kategoričkom stavu jedan je izraz raspodijeljen onda ako taj stav kazuje nešto o svakom pojedinom elementu onog skupa za koji taj izraz stoji. – subjekt je raspodijeljen u univerzalnim, a predikat u negativnim stavovima. Svi drugi izrazi su neraspodijeljeni. Tu nam može poslužiti niz od četiri slova «USNP».- Opreke za sudove koji sadrže priloge vremena i mjesta: A = uvijek i svugdje; E = nikad i nigdje; I = katkad i negdje; O = ne uvijek, ne svuda.- Shema modalnih sudova: A = nužno je; E = nemoguće je; I = moguće je; O = moguće je da nije (kontigentno je).

PolisilogizamNiz od dva ili više silogizama u kojem je konkluzija prvog jedna od premisa drugoga

silogizma, konkluzija drugoga jedna od premisa trećeg itd. naziva se silogističkim nizom, složenim silogizmom ili polisilogizmom. Silogizam čija je konkluzija premisa drugog silogizma naziva se prosilogizmom u odnosu na onaj prvi. Postoje dvije glavne vrste polisilogizma:

- progresivni - regresivniU progresivnom polisilogizmu zaključak ide od općenitog ka manje općenitom, u

regresivnom od manje općenitog ka općenitijim.

Hipotetički silogizamHipotetički je silogizam onaj kod kojeg su jedna ili obje premise hipotetski sudovi.

Češći je slučaj onaj kod kojeg je jedna premisa hipotetska. Dopušteno je zaključivati:

- afirmativno (modus ponens -odvajanje): od istinitosti antecedensa na istinitost konsekvensa;

- negativno (modus tollens - ukidanje): od neistinosti konsekvensa na neistinost antecedensa.

Nije dopušteno zaključivati: - antecedens nije istinit, onda ni konsekvens (za tollens);- konsekvens je istinit, onda i antecedens (za ponens).

Dopušteno je tako zaključivati samo ako se u antecedensu nalazi conditio sine qua non, tj. nužan uvjet.

Disjunktivni silogizamDisjunktivni je silogizam onaj kod kojeg je major (gornjak) disjunktivni sud koji

ističe više disjunktivnih članaka, od kojih minor jednoga tvrdi ili niječe. Disjunktivni sud utvrđuje:

- da postoji opreka medu sudovima (isključivo «ili») tj. oni ne mogu biti zajedno istiniti

- svi članovi disjunkcije moraju biti nabrojeni, tj. barem jedan mora biti istinit. Zato postoji dvostruki modus zaključivanja: o a) ovo jest, dakle ne ono (modus ponendo tollens) o b) ovo nije, dakle jest drugo (modus tollendo ponens).

Konjunktivni silogizam je onaj koji u majoru ima konjunktivni sud, tj. koji niječe da oba člana mogu biti

zajedno istinita. (ne A i B, no A, dakle ne B).

Dilema (rogati silogizam).

15

Dilema je složen silogizam koji u majoru ima pravu disjunkciju, a u minoru dva hipotetička suda (a ne kategorički sud) po kojima iz svakog člana disjunkcije izvodi isti zaključak.

Izravna argumentacija

Enthymema ili skraćeni silogizam je onaj u kojem se jedna premisa prešućuje zbog toga što se jednostavno podrazumijeva.

Epichirema je silogizam kod kojeg se u premisama odmah dodaje razlog tvrdnje. Polisilogizam je dokazivanje u kojem konkluzija jednog silogizma postaje premisom

drugog. Sorit je argumentacija koja se sastoji od više sudova tako povezanih da predikat

prethodnog postaje subjektom sljedećeg, i tako dalje, dok konkluzija ne poveže subjekt prvog suda s predikatom posljednjeg suda. Pravila sorita:

- nijedna premisa neka ne bude negativna, osim posljednje (inače bi minor l. figure bio negativan),

- nijedna premisa neka ne bude partikularna, osim prve (inače bi srednji termin bio dvaput partikularan).

Neizravno argumentiranje

Neizravno je argumentiranje ono gdje se polazi od protuslovnosti stava koji treba dokazati koji se onda dopušta samo kao pokus - i dolazi najprije do zaključka koji je onda očito neistinit. Aristotel taj oblik argumentiranja zove svođenje na nemoguće ili svođenje na apsurd (reductio ad absurdum). Načelo na kojem se to argumentiranje zasniva jest ovo: iz neistinitosti pravilnog zaključka slijedi neistinitost antecedensa.

Vjerojatna argumentacija

vjerojatan je onaj sud za koji govore neki važni razlozi, ali koji ne isključuju protuslovnu tvrdnju. Pristanak na takvu tvrdnju (koji nije čvrst) zove se mišjenje (opinio). Neki silogizam daje samo vjerojatnu konkluziju bilo na temelju materije, tj. kad je jedna ili obje premise samo vjerojatne, bilo na temelju forme, kad sama konsekvencija (sveza među premisama) nije nužna nego samo vjerojatna.

Neke vjerojatne araumentacije na temelju forme: - U argumentaciji iz analogije zaključujemo o nečemu na temelju sličnosti s

nekom drugom već poznatom stvari. Analogijski se argument temelji na ovom načelu: slične stvari imaju slična, a različne stvari različna svojstva, učinke, uzroke ili: što vrijedi zajedno od sličnoga vrijedi i za ostale. Razlikujemo:

o argumentum a pari (jednako tako) ako je neko svojstvo na jednak način u jednom i drugom,

o argumentum a fortiori (to više) ako se zajedničko svojstvo u drugoj sličnoj stvari nalazi u većem stupnju.

- Hipoteza ili pretpostavka je stav čija istina još nije dokazana, ali se privremeno uzima kao istinita (vjerojatna) jer na prikladan način objašnjava neke činjenice. Hipoteza pretpostavlja vjerojatne uzroke za očite učinke. Hipoteza može biti samo vjerojatna zato jer se njome čini logički nedopušten zaključak, naime ovaj: postavimo li takav uzrok, imamo takav učinak; a imamo takav učinak, dakle, imamo i takav uzrok.

16

- Račun vjerojatnosti nastoji aritmetički izračunati stupanj vjerojatnosti nekih događaja.

- Statistika njezina se metoda sastoji u tome da zbrajajući istražuje kojom se stalnošću neki događaji ponavljaju među sličnim stvarima.

- Negativni argument - on pokazuje da su razlozi koji se navode u prilog, nekog mišljenja nevaljani pa se mogu i bez posebnog obrazlaganja odbaciti.

- Argumentum ad hominem - sastoji se u tome da se iz tvrdnje koju protivnik dopusta izvodi vlastita protivna tvrdnja. To samo pokazuje da protivnik stoji u protuslovlju sa samim sobom. Taj argument pokazuje istinu samo onda ako je pretpostavka na koju se protivnik oslanja istinita.

- Retorzija ili izvrnuće argumenta - nastaje ako iz samog protivničkog argumenta izvodi ono što je njemu protivno ili njime potvrđuje vlastito mišljenje.

KRIVE ILI SOFISTIČKE ARGUMENTACIJE

Sofizam nije svaka kriva ili neistinita argumentacija, nego samo ona gdje neki logički nedostatak pod likom istine vodi do nestinitog zaključka. Sofizam se razlikuje od paralogizma u tome što kod sofizma postoji želja za prevarom, dok paralogizam iznosi krivu argumentaciju, ali u dobroj vjeri.

1. Sofizmi u govoru (Aristotel, Sofistička pobijanja): - Ekvivokacija je upotreba ekvivoćnih termina koji imaju sasvim različito

značenje. Kad se različito značenje ne povezuje s pojedinim riječima, nego sa sklopom riječi, govorimo o dvosmislenosti (ambiguitas).

- Pogreška složenog i razdijeljenog smisla: kad kažemo "Nemoguće je da onaj koji sjedi hoda", onda je to istinito u složenom smislu (sensu composito), tj. dok sjedi, ne može hodati, ali je neistinito u razdijeljenom smislu (sensu diviso), tj. onaj koji sad sjedi mogao bi ustati i hodati (jer je zdrav).

2. Sofizmi izvan govora: - Pogreška govora "secundum quid" i "simpliciter". Ta se pogreška čini kad se

ono što je istinito samo u nekom odnosu (secundum quid) prenese na sve bez ograničenja (simpliciter).

- Ignoratio elenchi nastaje kad se ne pazi na ono što je nužno za definiciju predmeta o kojem se raspravlja ili kad netko pobija zabludu koju protivnik uopće ne tvrdi.

- Nezakonit prelaz u drugi rod nastaje onda kad se o jednoj vrsti sličnoj drugoj tvrdi nešto od te druge vrste bez dovoljne pažnje na razlike.

- Petitio principii i circulns vitiosus. "Petitio principii" znači kad se u dokazivanju pretpostavlja kao poznato ono što se dokazuje. "Circulus vitiosus" sastoji se u tome što se kod dvije tvrdnje želi dokazivati jedna drugom.

- Pogreška 'post hoc, ergo propter hoc", kad se nešto što jednostavno nečemu prethodi ili kad je nešto nečemu čista prigoda ili uvjet, uzima za njegov uzrok.

- Pogreška konsekvencije jest nezakonit zaključak od uvjetovanog na uvjet.

17

DIVIZIJA I KLASIFIKACIJA.

Divizija ili razdioba (divisio) je raščlanjivanje cijelog na njegove dijelove. Divizija je i logički postupak kojim se određuje opseg pojma. U svakoj razdiobi uočavamo tri elementa:

- cjelinu koja se dijeli, - dijelove ili članove na koje se cjelina dijeli - temelj ili vidik pod kojim se vrši razdioba.

Cjelina koja se dijeli može biti logička ili stvarna - Razdioba logičke cjeline jest raščlanjivanje opsega nekog pojma na njegove

članove. Prema broju dijelova imamo dihotomije, trihotomije, politomije. - Razdioba stvarne cjeline jest raščlanjivanje neke sastavljene stvari na njezine

unutrašnje dijelove. Ti dijelovi nisu podrednici (inferiora) općeg pojma, nego konstitutivni dijelovi jednog predmeta.

Dijelovi mogu biti bitni i integralni. Bez bitnih je dijelova neka cjelina nemoguća, dok su integralni dijelovi nužni za cjelovitost, ali ne i za opstanak nekog predmeta. Temelj divizije je vidik pod kojim se razdioba vrši, a sastoji se u nekoj oznaci ili kvaliteti koja se nalazi u svim dijelovima, ali kod svakog na drugi način.

- Koliko se nađe neovisnih oznaka u nekom cijelom, toliko se može učiniti koordiniranih divizija ili kondivizija. Ako se neki član cijelog dalje dijeli, dobivamo podrazdiobu ili supdiviziju.

Uređeni poredak divizija i supdivizija zove se klasifikacija. Ako je klasifikacija neke cjeline dovršena, nastaje sustav ( sistem ). Ako je temelj razdiobe bitan, dobivamo ecencijalnu diviziju, a ako je samo akcidentalan, divizija je akcidentalna.- Od temelja divizije ovisi i savršenost divizije.

o Ako je temelj esencijalan za predmete, onda je divizija, gledana sama po sebi, savršenija.

o Gleda li se divizija s obzirom na svrhu radi koje se obavlja, savršenija je ona divizija koja se više približava toj svrsi. U tom smislu može akcidentalna razdioba biti savršenija od esencijalne.

Pravila divizije 1. Divizija mora biti recipročna, tj. mora sadržavati toliko dijelova koliko ih ima i

cijelo, ni više ni manje. 2. Dijelovi divizije moraju se između sebe isključivati. 3. Divizija mora biti uređena tj. na sve se članove mora primijenjivati isti temelj

divizije, tj. najprije se mora razdjeljivati na bliže članove, a onda na podređene. 4. Divizija ne mora ići do najmanjih dijelova, jer se tako obično gubi jasnoća i

pregled.

S divizijom je tijesno povezana klasifikacija, a razlika je u tome što divizija polazi od općeg pojma i raspodjeljuje ga prema njegovu opsegu na podređene pojmove (podrednike), dok klasifikacija polazi od više srodnih pojmova i nastoji uspoređivanjem utvrditi kako se oni na temelju rodova, razlika i vrsta mogu urediti pri čemu se vidi razlikuju li se samo jednom ili više razlika.

18

METODA

Metoda se redovito određuje kao poredak koji valja poštivati u nekoj djelatnosti kako bi se što sigurnije došlo do cilja (ili svrhe). Metode se primjenjuju u vještinama, odgoju, ascezi i drugim djelatnostima. Metoda u djelatnostima uma zove se logička metoda.

Logička metoda, u najširem smislu riječi, jest red ili poredak koji um mora poštivati u svojim radnjama. Točnije: metoda je poredak koji um mora poštivati u nizu svojih radnji da bi u njima postupao pravilno u pronalaženju istine.

Induktivna i deduktivna metoda. Možemo reći da je induktivna metoda sustavno i dosljedno primjenjivanje induktivnih zaključaka s ciljem da se otkrije istina. Deduktivna metoda je sustavno i dosljedno primjenjivanje deduktivnih zaključaka s ciljem da se otkrije istina.

Aksiomi i aksiomatika

Gledamo li na način metodičkog postupanja, možemo razlikovati: - analitičku metodu koja polazi od nečeg složenog prema njegovim dijelovima ili

od uvjetovanog prema uvjetima, od konkretne i pojedinačne istine prema apstraktnoj i općenitoj istini.

- sintetičku metodu koja polazi od dijelova prema složenome ili od uvjeta (principa) prema uvjetovanome, od apstraktnije i općenitije istine prema konkretnijoj i pojedinačnoj istini.

- Iskustvenu (empiričku) i razumsku (racionalnu) metodu razlikujemo prema tome postupamo li više induktivno ili deduktivno. Induktivna metoda polazi od pojedinačnih činjenica koje su nam dane na temelju iskustvenog promatranja. Ona je egzaktna (točna, stroga) ako se služi točnim promatranjem, pokusima i matematičkim računanjem, a manje egzaktna ako se temelji na hipotezama, argumentima iz analogije i sl.

- Heuristička metoda. Rabimo je da bismo pronašli istinu o nekom predmetu. Zakoni: o treba uočiti o čemu se radi (status quaestionis), a to znači da jednostavno

treba točno odrediti što je subjekt, a što je predikat; o treba potražiti izvore (fontes, vrela) iz kojih se mogu crpsti sadržaji za

pronalaženje istine; o prikladnije je upotrebljavati analitičku metodu.

- Didaktička metoda. – upotrebljava se za priopćavanje pronađene istine drugima, za poučavanje. Neka logička načela didaktičke metode: o objasniti ono o čemu se radi; o izložiti važnost i svrhu pitanja; o prikazati povijest toga problema; o polaziti od onog što je poznatije prema onom što je manje poznato; o argumentiranje mora biti solidno i jasno; o ispitati i proučiti razloge i način argumentiranja onih koji tvrde protivno; o građu koja se poučava treba raspodijelili prema pravilnom redu;

Postoje i neki psihološki zakoni koje treba poštivati kod poučavanja:o Dani predmet treba prikazivati zorno, slikovito, usporedbama, primjerima.o Teže i apstraktnije stvari treba tumačiti duže, obimnije, pritom odjeljivati

glavna od sporednih pitanja.o Nije dobro previše građe uzimati u malo vremena i ne ulaziti odmah u

detalje.

19

o Zadobiti pozornost slušatelja. o Isticati i naglasiti stvari koje su osnovnije, za bolje pamćenje treba više

ponavljati.o Slušatelje treba potaknuti na suradnju.

OSNOVNI ZAKONI ILI PRINCIPI MISLI

Pitanja o kojima se obično govorilo u okviru rasprava o osnovnim zakonima misli imaju svoju logičku i ontološku stranu. Logička strana tih pitanja pripada u skup onih pitanja kojima se bavi suvremena aksiomatika

Četiri su osnovna zakona ili principa mišljenja prema tradicionalnom shvaćanju:1. Princip identiteta2. Princip proturječnosti3. Princip isključenja trećeg ili srednjeg4. Princip dovoljnog razloga

Prva tri principa potječu još od Aristotela, a četvrti je kasnije dodao Leibniz. Taj četvrti, naknadno dodani princip, bitno se razlikuje od ostalih. Prva tri principa neki smatraju osnovnim zakonima ili principima bivstvujućeg, a neki osnovnim zakonima ili principima mišljenja. Među onima koji ih smatraju za principe ili zakone misli neki ih shvaćaju kao principe koji vrijede za pojmove, a neki kao principe koji vrijede za sudove.

Principi identiteta, proturječnosti i isključenja trećeg kao principi za pojmove: Ako bismo u okviru jedne misaone tvorevine ili procesa mislili jedan pojam čas jednim, a čas drugim sadržajem, kršili bismo princip identiteta. Taj princip kao princip koji vrijedi za pojmove može se izraziti na nekoliko načina: «Svaki pojam identičan je sa samim sobom», «Svaki pojam jednak je sam sebi» ili simbolički izraženo: A je A. Ako bismo tvrdili «Kružnica nije okrugla» ili «Pravednici su nepravedni» narušavali bismo princip proturječnosti. Taj princip može se u odnosu na formulirati na nekoliko načina: «Nijedan pojam nije ono što nije», «Nijednom pojmu ne smije se odreći oznaka koja mu pripada». Simbolički ga možemo izraziti: A nije B i ne-B. Ako bismo tvrdili «Ljudi nisu ni smrtni ni nesmrtni», «On nije ni visok ni nevisok» kršili bismo princip isključivanja trećeg ili srednjeg pojma. Taj princip može se formulirati «Ni jednom pojmu ne mogu se odreći obje kontradiktorne oznake» ili «Svakom pojmu mora se pripisati jedna od dviju kontradiktornih oznaka» Simbolički ga možemo izraziti: A je B ili ne-B.

Isti principi u odnosu na sudove: Ako bismo tvrdili da je neki sud istinit i istodobno mu uskraćivali afirmativan odgovor na pitanje je li on istinit, moglo bi se reći da kršimo princip identiteta. Taj princip možemo izraziti «Ako je neki sud istinit onda je istinit, a ako je neistinit onda je neistinit». Simbolički ga možemo prikazati «ako p onda q». Ako bismo za jedan sud tvrdili da je i istinit i neistinit ili ako bismo za dva kontradiktorna suda tvrdili da su oba istinita, moglo bi se reći da kršimo princip proturječnosti. Taj princip glasi: «Jedan sud ne može biti i istinit i neistinit» ili «Od dva kontradiktorna suda jedan je neistint». Simbolički: ne: pe i ne-pe. Ako bismo za jedan sud tvrdili da nije ni istinit ni neistinit, ili ako bismo za dva kontradiktorna suda tvrdili da nijedan od njih nije istinit, kršili bismo princip isključenja trećeg. Taj princip u odnosu na sudove glasi: «Svaki je sud ili neistinit ili istinit» ili «Od dva kontradiktorna suda jedan je istinit». Simbolički: p ili ne-p. Princip proturječnosti i princip isključenja trećeg možemo sažeti u jedan princip, koji možemo izraziti riječima: «Svaki je sud ili istinit ili neistinit» ili «Od dva kontradiktorna

20

suda jedan je istinit, a drugi neistinit». Taj spojeni princip možemo nazvati principom alternative.

Princip dovoljnog razloga: Po Leibnizu sva naša umovanja temelje se na «dva velika principa», na principu proturječnosti i na principu dovoljnog razloga. Lebniz nije prvi došao na ideju da misli pretendiraju li da budu prihvaćene kao istinite moraju biti obrazložene. Taj zahtjev nalazimo još kod Platona i Aristotela. Ali Leibniz je više nego bilo tko drugi istakao značenje tog principa, proglasivši ga jedim od dva osnovna principa mišljenja. Princip dovoljnog razloga kaže: «Nijedna se činjenica ne bi mogla naći istinitom ili postojećom niti bi se mogao naći ijedan istiniti iskaz, a da u njima ne bude dovoljnog razloga zašto je to tako, a ne drukčije, iako nam ti razlozi najčešće ne mogu nikako biti poznati». Schopenhauer je smatrao da taj princip ima četiri osnovne forme:

1. Princip dovoljnog razloga bivstvovanja, koji kaže da dijelovi prostora i vremena ne bivstvuju bez razloga tako kako bivstvuju, nego se međusobno određuju i uvjetuju.

2. Princip dovoljnog razloga bivanja, koji se također naziva zakonom kauzaliteta, a kaže da svako bivanje ima svoj razlog, odnosno, točnije, uzrok.

3. Princip dovoljnog razloga djelovanja, nazvan također zakonom motivacije, prema kojem svaka naša radnja ima svoj razlog, odnosno, točnije, motiv.

4. Princip dovoljnog razloga spoznavanja, koji kaže da sud mora imati dovoljan razlog ako treba da izražava spoznaju.

Nije teško shvatiti da je upravo to četvrto značenja zakona dovoljnog razloga direktno relevantno za logiku, dok ostala mogu biti relevantna samo indirektno, tj. ukoliko četvrta forma zakona dovoljnog razloga zavisi od prve tri ili bar jedne od njih. Četiri su osnovna zakona ili principa mišljenja prema tradicionalnom shvaćanju:

- princip identiteta (principium identitatsis), - princip proturiječnosti (principium contradictionis), - princip isključenja trećeg ili srednjeg (principium exlusi tertii sive medii) - princip dovoljnog razloga (principium rationis suficientis).

21

SPOZNAJNA

TEORIJA

za sve nejasnoće konzultirati knjigu

I. Macan: Filozofija spoznaje

ŠTO JE NAUKA O SPOZNAJI I KOJI SU JOJ DRUGI NAZIVI?

22

Nauka o spoznaji je filozofska disciplina koja se bavi pitanjima ljudske spoznaje (dometima, mogućnostima i uvjetima). Budući da se tu radi o filozofskom razmišljanju o ljudskoj spoznaji, možemo je nazvati i filozofijom spoznaje. Poznata je još pod nazivima kritika, kriteriologija, epistemologija, gnoseologija i noetika.

OBJEKT (PREDMET) NAUKE O SPOZNAJI.

Predmetom neke znanosti nazivamo ono područje koje ta znanost istražuje. Razlikujemo materijalni objekt (ono područje koje neka znanost istražuje) i formalni objekt (posebni vidik ili kut gledanja pod kojim neka znanost pristupa svom materijalnom predmetu). Materijalni objekt nauke o spoznaji je ljudska spoznaja. Formalni objekt sastoji se u istraživanju ljudske spoznaje pod vidikom njezine istinitosti i sigurnosti ili neizvjesnosti.

ŠTO JE SPOZNAJA I KOJI SU NJENI ELEMENTI?

Spoznaja je čovjekova svijest o stvarnosti kao nešto od te svijesti različito. Elementi spoznaje su subjekt (spoznaje čin – čovjek), objekt (stvar koju spoznaje) i čin spoznaje.

NABROJI I OBJASNI VRSTE ZNANJA.

Postoje tri vrste znanja: znanje poznanstva (sastoji se u poznavanju neke osobe, mjesta ili događaja), znanje sposobnosti (sastoji se u nekoj vještini za izvršenje neke radnje) i propozicionalno znanje (poznavanje situacija u svijetu koje su opisane istinitim iskazima, tj. propozicijama).

NABROJI I OBJASNI TEORIJE ISTINE.

Teorija adekvacije (korespondencije) - glavni predstavnici Aristotel i Toma Akvinski. Aristotel je istinu definirao na sljedeći način: „Reći da biće nije ili da nebiće jest, lažno je; a reći da biće jest i nebiće nije, istinito je.“ Toma Akvinski tvrdi: „Istina je podudaranje uma i stvari, prema čemu um kaže da jest ono što jest, ili nije ono što nije.“ Teorija koherencije govori o skupu tvrdnji neke znanosti koji mora biti koherentan, tj. niti jedna tvrdnja ne smije biti protuslovna bilo kojoj drugoj tvrdnji tog sustava. Istinitost jedne tvrdnje se utvrđuje ako se uklapa u sustav ostalih tvrdnji, tj. ako im ne proturiječi. Pragmatička teorija utvrđuje istinitost po tome ispunjava li spoznaja svrhu kojoj je namijenjena. Teorija konsenzusa tvrdi da je bit istine u slaganju mišljenja oko neke tvrdnje. Neka teorija će biti smatrana istinitom ako se može interpersonalno verificirati. Neki od uvjeta koje moraju ispuniti sudionici interpersonalne verifikacije su sljedeći: razumijevanje jezika, kompetencije, dobronamjernost, otvorenost i sl. Podudaranje mišljenja naziva se homologija. Nedostatak ove teorije je što ne možemo znati ispunjavaju li svi sudionici navedene uvjete. Skolastička (kršćanska) teorija prihvaća teoriju adekvacije (korespondencije).

ŠTO JE SAMOSVIJEST I ŠTO AUGUSTIN I DESCARTES GOVORE O SAMOSVIJESTI?

23

Samosvijest ili samospoznaja je temelj svake spoznaje, tj. to je čovjekova spoznaja samoga sebe (dohvaćanje vlastitog „ja“ u svijesti). Aurelije Augustin u prvom redu želi sigurnom spoznajom utemeljiti vjeru. Po Augustinovom mišljenju, zauzmemo li stav potpune sumnje u sve, onda se moramo uvjeriti u to da je i naša radikalna sumnja nemoguća ako nismo uvjereni barem u vlastito postojanje. Poznat je njegov iskaz: „Si fallor, sum (Ako se i varam, jesam.).“ Rene Descartes sumnja u vlastitu spoznaju, te izmišlja nekog zlog lukavog duha koji ga vara u svim njegovim spoznajama. Poznat je njegov iskaz: „Cogitom ergo sum (Mislim, dakle jesam.).“ Bit sumnje je u tome da znamo da je naše znanje ograničeno, čime i sumnja postaje neko znanje.

DEFINIRAJ POJMOVE: SVIJEST, INTENCIONALNOST, INTELIGIBILNOST.

Svijest je prvotna datost koja se ne da svesti na bilo što drugo. Teško ju je dalje odrediti, objasniti i protumačiti jasnim terminima. Intencionalnost je odnos subjekta prema objektu u spoznaji (namjera, usmjerenost subjekta prema objektu).Inteligibilnost, tj. inteligibilna slika (species intelligibilis) je odraz biti predmeta i daje odgovor na pitanje: Što je taj predmet?

OBJASNI PROBLEM SPOZNAJE VANJSKOG SVIJETA.

U ovom problemu postoji tzv. fenomenalizam, tj. filozofsko učenje koje ne poriče postojanje fizičkog svijeta, ali tvrdi da je čovjeku nemoguće dohvatiti i spoznati taj svijet. Jedino što možemo spoznati jesu pojave (fenomeni) toga svijeta, a te pojave nastaju u našoj svijesti, subjektivnog su obilježja i zato nam ništa pouzdanoga ne mogu reći o svijetu samom. Čovjek dolazi u dodir sa svijetom preko osjetila. Međutim, prava ljudska spoznaja je intelektualna, pomoću općih, apstraktnih pojmova koji se ne „poklapaju“ sasvim s osjetima. Tako npr. nova istraživanja u fizici pokazuju kako boje zapravo ne postoje, nego su kreacije naših osjetila. Osobe s amputiranim udovima osjećaju bolove u ekstremitetima koji im nedostaju i sl.

ŠTO JE TO POJMOVNA SPOZNAJA?

Naša se spoznaja koristi pojmovima koje naš razum tvori tako što u svijetu uočava sličnosti među određenim stvarima, apstrahira zajednička svojstva i oblikuje pojmove. Ovaj proces naziva se pojmovnom spoznajom.

ŠTO JE SUPSTANCIJA, A ŠTO INDUKCIJA?

Supstancija je posljednje samostalno biće koje je nositelj i podloga svih ostalih određenja dotičnog bića. Svojstva koje supstancija nosi nazivamo akcidentima. Povežemo li ovo s Aristotelovim „Kategorijama“ uviđamo da je prva kategorija supstancija (usia), a sve ostalo su njeni akcidenti. Indukcija je logički postupak u kojem od malog (iskustvenih pojava) prelazimo na opći iskaz tih pojava (zakon). Na temelju tog zakona možemo predviđati pojave. Npr. ako 30 pasa laje, mislimo da svi psi laju.

24

NABROJI I OBJASNI ZASTUPNIKE NEINDUKTIVNOG TUMAČENJA.

Karl Popper – indukcija je mit jer je takvo zaključivanje uvijek nevaljano. Znanstveni (prirodni zakoni) su opći stavovi, oni su empirički neprovjerljivi. Nedostaje induktivno načelo: ne postoji pravilo za indukciju (to pravilo bi moralo biti opći stav do kojeg bi se trebalo doći tako da se provjeravaju ti pojedinačni elementi, a to je vrtnja u krug iz čega se izvodi zaključak da indukcija ne valja).Thomas Kuhn – prirodne znanosti se na daju racionalno utemeljiti (protivi se racionalnosti). Različite vrste znanosti ovise o čvrstim mišljenjima (shvaćanjima) koja se koriste u određenim pojavama. To ne želi zvati teorijama, već ih zove paradigmama. Pojave su konstituirane pomoću takvih paradigmi. Teorijska opterećenost svih promatranja očituje se u činjenici da ne postoje neutralna promatranja. Zadatak znanstvenika je rješavanje zagonetke. Paul Feyerbend – epistemološki anarhist koji tvrdi „anything goes“ (sve ide, sve može proći). Pobija misao da u znanosti postoje pravilnosti. Drži da razvitak počiva na zabludama, racionalizmima i oportunistima.

OBJASNI POZITIVIZAM I NEOPOZITIVIZAM.

Pozitivizam – utemeljitelj mu je Auguste Comte. On odbacuje metafiziku i priznaje samo pozitivne (empiričke) znanosti. Njegovo učenje s vremenom je pobijeno, no kasnije je opet obnovljeno iz čega se rađa neopozitivizam. Neopozitivizam zastupljen je u bečkom krugu, a glavni su mu predstavnici Mach, Schlick i Wittgestein. Wittgestein tvrdi kako je analiza jezika jedina zadaća filozofije, te kako je metafizika nemoguća i da je ona besmislena. Logika i matematika jedine iskazuju istinu uz prirodne znanosti. Nakon jačanja nacizma, središte neopozitivizma seli se u SAD i povezuje s analitičkom filozofijom. Glavni predstavnici u SAD-u su Carnap i Ayer kod kojih se neopozitivizam preinačuje u logički empirizam. I za njega metafizika nema smisla i ne iskazuje ništa. Što se tiče kritike neopozitivizma, ona tvrdi da u našoj spoznaji nema golih činjenica, nego je spoznaja pojmovna. Samo načelo je empirički neprovjerljivo. Načelo verifikacije (empirijom ili analitikom) je misaoni iskaz koji prema istom načelu nije provjerljiv. „Pozitivne znanosti“ vide ono konstantno u pojavama i ono nije manje stvarno od pojava kao ni ono individualno.

OBJASNI OPRAVDANOST NADISKUSTVENIH TVRDNJI.

Kako opravdati opće iskaze i prošle tvrdnje, ako nadilaze svako moguće iskustvo? Treba utemeljiti opravdanost. Samo za tvrdnje čiji sadržaj može postati predmetom našeg aktualnog iskustva, sve druge se ne mogu opravdati na takav način. Potrebno je s jedne strane spoznaju istine potpuno suziti samo na temelju aktualnog iskustva, ili s druge strane pronaći put kojim bismo kao istinite mogli prihvatiti i one spoznaje koje ne možemo iskustveno spoznati. Čovjekove spoznaje ovisne su jedna o drugoj. Važno je da se tvrdnje niti olako proglašavaju neistinitima niti da se prihvaćaju kao istinite bez prethodne provjere. Takve tvrdnje moramo gledati kao svoje radnje (Neku radnju vršimo odgovorno ako smo sigurni da nije zla. Zla je ona radnja koja u svojoj motivaciji nema najviši stupanj slobode. Ako su protumotivi beznačajni sloboda je veća i radnja je motiviranija i etički opravdanija). Tim načelom moraju se ravnati naše tvrdnje u najvišem stupnju motiviranja (najviši stupanj motivacije je istina). Za sve tvrdnje čiju istinu ne spoznajemo, a koje smo skloni prihvatiti, moraju postojati razlozi koji opravdavaju to prihvaćanje. Da bi ti razlozi postali relevantni za pristanak na tvrdnju moraju nositi oznake stalnosti i uređenosti njihova

25

ponavljanja. Ako se neki iskaz zasniva na konvergenciji razloga koji idu njemu u prilog, a nema pozitivnih razloga protiv tog iskaza, onda taj iskaz možemo opravdano prihvatiti.

ŠTO JE ELEMENT SIGURNOSTI I KOJI SU NJEGOVI STUPNJEVI?

Element sigurnosti očituje se u našoj spremnosti da neku tvrdnju ili prihvatimo ili odbacimo. Sadržava dva elementa: čvrsti pristanak na neku spoznaju i utemeljenost na evidenciji. Stupnjevi sigurnosti su:

Sigurnost da nije Sumnja Slutnja Vjerojatnost Praktična sigurnost Stav sigurnosti Apsolutna sigurnost Hipotetska sigurnost

26