1

2

Machado de Assis

Posmrtni zapisi Brasa Cubasa

S portugalskoga preveo

Josip Tabak

Naslov izvornika:

Memórias Póstumas de Brás Cubas

3

Sadržaj

ČITAOCU Glava 1. SMRT AUTORA Glava 2. MELEM Glava 3. RODOSLOVLJE Glava 4. FIKSNA IDEJA Glava 5. POJAVLJUJE SE GOSPOĐA Glava 6. ŠIMENA, TKO BI REKAO? RODRIGO, TKO BI MISLIO? Glava 7. BUNILO Glava 8. RAZUM PROTIV LUDOSTI Glava 9. PRIJELAZ Glava 10. TOGA DANA Glava 11. DIJETE JE OTAC ČOVJEKA Glava 12. ZGODA IZ 1814. Glava 13. SKOK Glava 14. PRVI POLJUBAC Glava 15. MARCELA Glava 16. NEMORALNA MISAO Glava 17. O TRAPEZU I DRUGOME Glava 18. PRIVIĐENJE U HODNIKU Glava 19. NA BRODU Glava 20. STUDENT Glava 21. MAZGAR Glava 22. POVRATAK U RIO Glava 23. ŽALOSNO, ALI KRATKO Glava 24. KRATKO, ALI VESELO Glava 25. U TIJUKI Glava 26. PISAC SE SKANJUJE Glava 27. VIRGILIA? Glava 28. UZ UVJET DA... Glava 29 POSJET Glava 30. ŠUMSKI CVIJET Glava 31. CRNI LEPTIR Glava 32. ŠEPAVA OD ROĐENJA Glava 33. BLAŽENI ONI KOJI NE ODLAZE Glava 34. OSJETLJIVOJ DUŠI Glava 35. PUT U DAMASK

4

Glava 36. U VEZI S ČIZMAMA Glava 37. NAPOKON Glava 38. ČETVRTO IZDAN]E Glava 39. SUSJED Glava 40. U KOČIJI Glava 41. PRIVIĐENJE Glava 42. KOJA JE IZMAKLA ARISTOTELU Glava 43. MARKIZA, JER ĆU POSTATI MARKIZ Glava 44. JEDAN CUBAS! Glava 45. BILJEŠKE Glava 46. BAŠTINA Glava 47. OSAMLJENOST Glava 48. VIRGILIJIN ROĐAK Glava 49. U VRH NOSA Gtava 50. VIRGILIA SE UDALA Glava 51. ONA JE MOJA Glava 52. TAJANSTVENI PAKET Glava 53. ............... Glava 54. SAT Glava 55. STARI DIJALOG ADAMA I EVE Glava 56. POGODAN TRENUTAK Glava 57. SUDBINA Glava 58. POVJERENJE Glava 59. SUSRET Glava 60. ZAGRLJAJ Glava 61. JEDAN PLAN Glava 62. JASTUK Glava 63. BJEŽIMO! Glava 64. TRANSAKCIJA Glava 65. UHODE I ŠPIJUNI Glava 66. NOGE Glava 67. KUĆICA Glava 68. BIČ Glava 69. ZRNCE LUDOSTI Glava 70. DONA PLÁCIDA Glava 71. MANJKAVOST OVE KNJIGE Glava 72. BIBLIOMAN Glava 73. UŽINA Glava 74. PRIČA DONE PLÁCIDE

5

Glava 75. U SEBI Glava 76. PLODNO TLO Glava 77. SUSRET Glava 78. NAČELNIŠTVO Glava 79. KOMPROMIS Glava 80. TAJNIK Glava 81. POMIRENJE Glava 82. PITANJE BOTANIKE Glava 83. TRINAEST Glava 84. SUKOB Glava 85. NA VRH BRDA Glava 86. MISTERIJ Glava 87. GEOLOGIJA Glava 88. BOLESNIK Glava 89. »IN EXTREMIS« Glava 90. STARI RAZGOVOR IZMEĐU ADAMA I KAINA Glava 91. NEOBIČNO PISMO Glava 92. NEOBIČAN ČOVJEK Glava 93. RUČAK Glava 94. POTAJNI RAZLOG Glava 95. LANJSKI CVIJET Glava 96. ANONIMNO PISMO Glava 97. IZMEĐU ČELA I USTA Glava 98. IZOSTAVLJENO Glava 99. U PARTERU Glava 100. MOGUĆNOSTI Glava 101. REVOLUCIJA U DALMACIJI Glava 102. ODGODA Glava 103. RASTRESENOST Glava 104. BIO JE ON! Glava 105. EKVIVALENCIJA PROZORA Glava 106. OPASNA IGRA Glava 107. PISAMCE Glava 108. TEŠKO JE RAZUMJETI Glava 109. FILOZOF Glava 110. TRIDESET I JEDAN Glava 111. ZID Glava 112. MIŠLJENJE Glava 113. LEM

6

Glava 114. KRAJ JEDNOG DIJALOGA Glava 115. DORUČAK Glava 116. FILOZOFIJA STARIH LISTOVA Glava 117. HUMANITIZAM Glava 118. TREĆA SILA Glava 119. IZMEĐU ZAGRADA Glava 120. »COMPELLE INTRARE« Glava 121. PODNO BREŽULJKA Glava 122. PLEMENITA NAMJERA Glava 123. PRAVI COTRIM Glava 124. PRIJELAZ Glava 125. EPITAF Glava 126. ŽALOST Glava 127. FORMALNOST Glava 128. U KOMORI Glava 129. BEZ KAJANJA Glava 130. UMETAK ZA PRETHODNO POGLAVLJE Glava 131. KLEVETA Glava 132. NIJE OZBILJNO Glava 133. HELVETIUSOV PRINCIP Glava 134. PEDESET GODINA Glava 135. ZABORAV Glava 136. SUVIŠNO Glava 137. KAPA NARODNE GARDE Glava 138. KRITIČARU Glava 139. KAKO NISAM POSTAO MINISTAR Glava 140. KOJA OBJAŠNJAVA PRETHODNU Glava 141. PSI Glava 142. TAJNA PORUKA Glava 143. NE IDEM Glava 144. RELATIVNA KORIST Glava 145. PUSTO POGLAVLJE Glava 146. PROGRAM Glava 147. LUDOST Glava 148. NERJEŠIVA ZAGONETKA Glava 149. TEORIJA DOBROČINSTVA Glava 150. ROTACIJA I TRANSLACIJA Glava 151. FILOZOFIJA EPITAFA Glava 152. VESPAZIJANOV NOVAC

7

Glava 153. LIJEČNIK ZA DUŠEVNE BOLESTI Glava 154. PIREJSKI BRODOVI Glava 155. PRIJATELJSKA MISAO Glava 156. PONOS SLUŽINSTVA Glava 157. NAJSJAJNIJA FAZA Glava 158. DVA SUSRETA Glava 159. POLULUDILO Glava 160. NEGATIVNOSTI MACHADO DE ASSIS (1839 - 1908)

8

CRVU

koji je prvi zagrizao

u hladno meso moga mrtvoga tijela

POSVEĆUJEM ZA NAJLJEPŠU USPOMENU

ove

POSMRTNE ZAPISE

9

ČITAOCU

Ako je Stendhal i izjavio da je jedno od svojih djela napisao za

stotinu čitalaca, ta izjava i začuđuje i zapanjuje. Ali se nitko neće

začuditi, a po svoj prilici ni zapanjiti, ako ova knjiga ne nađe ni

onih stotinu Stendhalovih čitalaca, pa ni pedeset, čak ni dvadeset,

nego deset u najboljem slučaju. Deset? Možda samo pet. Valja

priznati, riječ je o knjizi razvučenoj, a napisao sam je ja, Bras

Cubas: ako se u njoj i jesam ugledao u slobodnu formu jednog

Sternea ili Xaviera de Maistrea, ne znam nisam li je prebojio i

ponekom tužnom notom pesimizma. Možda. Baš djelo jednog

pokojnika! Pisao sam ga perom nestašnosti i crnilom sjete, i nije

teško predvidjeti šta može proizaći iz takva spoja. Dodajmo k tome

da će ozbiljni ljudi u ovoj knjizi naći sličnosti s običnim romanom, a

površni će s njome ostati bez svoga uobičajenog štiva. Evo je kakva

jest, lišena poštovanja ozbiljnih i ljubavi lakoumnih, to jest onih koji

su dva glavna stupa javnog mišljenja.

Ipak se još nadam da ću steći blagonaklonost čitalačke publike,

pa je za početak najbolje da se odreknem prepodrobnog i dugačkog

predgovora, jer najbolji je predgovor onaj koji najmanje sadrži ili

koji i to malo kazuje isprekidano i nejasno. Odustajem dakle da

iznesem kakav mi je neobičan postupak poslužio da sastavim ove

uspomene ili zapise, napisane, evo, na drugom svijetu. Bilo bi to

zanimljivo, ali suviše dugo, a i nepotrebno, jer ne bi pomoglo

razumijevanju djela. Djelo samo po sebi sve kazuje: ako ti je po

volji, poštovani čitaoče, moj je trud time nagrađen; ako ti se pak ne

svidi, za plaću evo ti zvrčke po nosu, i zbogom.

Bras Cubas

10

Glava 1.

SMRT AUTORA

Neko sam se vrijeme skanjivao i pitao kako da počnem ovu

knjigu zapisa: s početka ili s kraja, to jest bih li da najprije opišem

svoje rođenje ili svoju smrt. Iako znam da se općenito počinje s

rođenjem, dva su me razloga navela da se poslužim obratnim

postupkom: prvi je razlog u tome što ja — da se razumijemo —

nisam pisac koji je umro, nego pisac — pokojnik, kojemu je grob

bio druga kolijevka; drugi je razlog, što će time djelo samo dobiti na

privlačnosti i originalnosti. Mojsije je također ispripovjedio svoju

smrt, samo ne na početku, nego na kraju, i u tom je osnovna razlika

izmeđe ove knjige i Pentateuha.

Elem, izdahnuo sam u dva sata popodne jednog petka u

mjesecu kolovozu 1896, u svojoj lijepoj poljskoj kući u Catumbiju.

Bile su mi šezdeset i četiri kršne i berićetne godine, bio sam neženja,

posjedovao sam oko tristo tisuća milreisa, a ispratilo me na groblje

jedanaost prijatelja. Jedanaest prijatelja! Istina, nije bilo ni obavijesti

ni osmrtnica, a valja imati na umu i to da je padala kiša: rominjala

sitna kiša, tužna i neprestana, tako neprestana i tako tužna da je

jednoga od onih vjernih s posljednjeg ispraćaja potakla da u govor,

što ga je održao kraj otvorena groba, umetne ovu izvanrednu misao:

»Vi gospodo, koji ste ga poznavali, možete reći zajedno sa

mnom da i sama Priroda kanda oplakuje nenadoknadivi gubitak

jednoga od najsvjetlijih karaktera koji su ukrasili čovječanstvo. Ovaj

tmurni dan, ove kaplje s neba, ovi tmasti oblaci, što su poput

žalobne koprene prekrili azurni nebeski svod, sve je to znak koliko

je nesmiljena i okrutna bol što je Priroda osjeća u najtajnijem kutku

svoga srca; ovo je najljepša počast iskazana našem dičnom

pokojniku.«

Dragi, vjerni prijatelj! Ne, zbilja, nije mi žao onih dvadeset

akcija što sam mu ih ostavio.

Eto, tako sam okončao svoje dane i uputio se prema

Hamletovoj undiscovered country, »neotkrivenoj zemlji«, samo ne

pun tjeskobe i sumnja, kao mladi princ, već odmjereno i polako, kao

onaj koji se kasno noću vraća poslije predstave. Kasno, i ponešto

umoran. Desetak osoba prisustvovalo je mom opraštaju sa svijetom,

11

među njima tri žene, moja sestra Sabina, udata za Cotrima, njezina

kćerka — lijepa kao poljski ljiljan — i... Strpite se! Samo malo, pa

ćete saznati tko je bila treća gospođa. Dovoljno je zasad znati da je

ta neznanka, iako nije bila od rodbine, toga dana trpjela više negoli

rodbina. Uistinu je trpjela više. Ne kažem da je čupala kosu niti da

se u grču bacala na zemlju. Moja smrt nije uopće bila nešto tako

dramatično... Smrt neženje od šezdeset i četiri godine, čini se, nema

za tragediju potrebnih elemenata... A sve da je i imala, neznanki je

baš najmanje pristajalo da to pokaže. Stojeći do uzglavlja, ukočena

pogleda, poluotvorenih usta, ucviljena gospođa kao da nije mogla

vjerovati da sam promijenio svijetom i da je sve vršeno:

»Mrtav! Umro!« govorila je podglas.

I njezina mašta, slična onim rodama što ih je jedan slavni

putnik vidio kako lete od Ilisa do afričkih obala i ne haju za ruševine

i stoljeća — njezina je mašta prelijetala ruševine onoga što je

gledala, te je hrlila prema obalama jedne mladenačke Afrike...

Pustimo je da leti! I mi ćemo za njom, poslije; poći ćemo kad se

opet vratim na prve godine života. Zasad želim umrijeti mirno,

propisno, slušati jecanje žena i prigušene riječi muškaraca, slušati

kišu kako šobonji po lišću kaladija i onaj prodirni metalni zvuk noža

što ga brusač oštri tamo vani, pred vratima remenarnice. I kunem

vam se, nije ta glazba smrti ni tako tužna kao što se čini. A od

stanovitog časa postaje čak izvanredno lijepa. Život se u mojim

godinama trgao silovito, poput morskog vala, svijest mi je hlapila ili

se pretvarala u nepomičnost tjelesnu i duševnu, a tijelo postajalo

biljka, pa kamen, pa prašina, pa ništa...

Umro sam od upale pluća. Ali ako vam kažem da je uzrok moje

smrti bio manje upala pluća, a više posljedica oduševljenja za jednu

veliku i korisnu ideju, možda mi nećete vjerovati. A živa je istina.

Iznosim ukratko slučaj, pa sudite sami.

12

Glava 2.

MELEM

Zaista, jednog lijepog jutra, dok sam se šetao svojim vrtom, na

trapezu moga mozga zaljulja se jedna ideja. Kad se već uhvatila,

počne micati rukama i nogama i izvoditi najsmionije okretaje i

skokove što ih možete zamisliti. Neko sam je vrijeme promatrao,

kadli odjednom izvede velik salto, raširi i ruke i noge, pa se smiri u

obliku slova x: riješi me ili ću te progutati.

Kakva je to bila ideja? Ništa manje nego izum divna lijeka,

antihipohondričnog melema, koji bi olakšao život našem

melankoličnom čovječanstvu. U molbi za odobrenje i za zaštitu

pronalaska skrenuo sam vladi osobitu pažnju na moralnu stranu

svog pothvata i na njegovu zaista kršćansku svrhu. Ipak, svojim

prijateljima nisam zatajio ni novčanu korist koju bi mi donijela

prodaja takva nadasve korjenita lijeka. Ali sada, kad se evo nalazim

s druge strane života, mogu vam sve priznati: mene je najviše

mamilo to da na svim uglovima ulica, na svakoj kutiji s lijekom,

gledam odštampane ove tri riječi: Melem Brasa Cubasa.

Zašto da poričem? Strastveno sam volio buku, reklamu,

vatromete. Skromni će mi to možda upisati kao manu, ali će zato

umješni, vjerujem, u tome vidjeti samo talent. Moja je dakle

namisao imala dvije strane, kao medalja: jednu okrenutu prema

publici, a drugu unutra, meni. S jedne strane nalazila se filantropija i

zarada, a s druge želja za publicitetom. Recimo otvoreno: želja za

slavom.

Jedan moj stric, kanonik s odličnom prebendom, običavao bi

govoriti da je želja za svjetskom slavom propast duše, koja treba

težiti samo za vječnom slavom. Na to bi pak drugi stric, oficir

jednoga starog infanterijskog puka, odgovorio da je želja za slavom

nešto najljudskije u čovjeku, i da se upravo u tome ogleda pravi

pravcati lik čovječji.

Neka se čitalac odluči za vojnika ili za kanonika, a ja ću se

vratiti svom melemu.

13

Glava 3.

RODOSLOVLJE

Kad sam već spomenuo svoja dva strica, dopustite mi da ovdje

u nekoliko kratkih crta nabacim malu genealošku skicu.

Osnivač naše obitelji bijaše neki Damian Cubas, koji je živio u

prvoj polovini XVIII stoljeća. Po zanatu bijaše bačvar, rodom iz Rio

de Janeira, gdje bi po svojoj prilici bio i umro bijedan i nepoznat da

je ostao samo pri svome zanatu. Ali on prijeđe u zemljoradnike,

poče sijati i saditi i pobirati, pa svoje proizvode sasvim lijepo

zamjenjivati za novac, i to tako uspješno da je u času smrti ostavio

lijep kapital svome sinu, Luisu Cubasu, koji je tada završio studij na

sveučilištu. I, eto, od toga mladića zapravo počinje lanac mojih

predaka — to jest predaka koje je moja obitelj oduvijek priznavala

— jer, na kraju krajeva, Damian Cubas bijaše samo bačvar, i to

možda loš bačvar, dok je Luis Cubas završio studije u Coimbri,

postao velika ličnost u vladi i jedan od prisnih prijatelja potkralja,

grofa Da Cunhe.

A kako je ime Cubas suviše mirisalo na bačve,1 moj je otac

Damianov praunuk, objašnjavao da je to ime kao nadimak dobio

jedan predak, vitez i junak još iz vremena osvajanja Afrike, kao

nagradu za junačko djelo što ga je izvršio otevši Maurima tri stotine

bačava. Moj je otac imao duha; jednim kalamburom zauvijek se

riješio bačvarskoga balasta. Bio je to čovjek svijetla značaja, častan,

pošten, kakvih ima malo. Dogodilo bi mu se doduše da katkad

podlegne slabosti taštine, ali, bože moj, tko je bez nje na ovome

svijetu? Valja zabilježiti da se tom izmišljotinom poslužio tek pošto

je uzalud pokušao jedan falsifikat; naime, najprije je htio da ime

naše obitelji poveže s mojim slavnim imenjakom vojskovođom

Brasom Cubasom, koji je utemeljio grad San Vicente i ondje umro

godine 1592. To je bio razlog što su mi nadjenuli ime Bras. Ali je

moj otac u tome naišao na protivljenje vojskovođinih nasljednika, i

kako nije bilo druge, izmislio je one tri stotine maurskih bačava.

Još su na životu neki članovi moje obitelji: moja nećakinja

Venancia, na primjer, lijep poljski ljiljan, cvijet otmjenih žena svog

1 Portugalska riječ cuba znači bačva, bure. — Prev.

14

vremena; na životu je i njezin otac Cotrim, čovjek koji... Ali, ne

istrčavajmo se! Dovršimo već jednom priču o melemu.

15

Glava 4.

FIKSNA IDEJA

Poslije mnogih skokova i preokreta moja se zamisao konačno

pretvori u fiksnu ideju. Neka te Bog očuva, čitaoče, od fiksne ideje!

Trn u oku, pa i brvno, sto puta radije! Pogledaj Cavoura: ubila ga

fiksna ideja o talijanskom ujedinjenju. Bismarck, istina, nije umro,

ali ne treba zaboraviti da je Priroda veoma hirovita, a povijest

najveća nevjernica. Svetonije nam je, na primjer, opisao jednog

Klaudija, koji bijaše budala — ili »tikvan«, kako ga je nazvao

Seneka, i jednog Tita, koji je zaslužio da ga zovu miljem Rima. A

onda eto ti nekakva profesora koji je pronašao način da dokaže kako

je od ta dva cara zapravo bio divan onaj Senekin »tikvan«. Pa i tebe,

lijepa Lukrecijo, cvijete Borgija, jedan je pjesnik prikazao kao

katoličku Mesalinu, ali se zato našao drugi, nevjernik Gregorovije,

da te rehabilitira, pa ako te i nije napravio ljiljanom, nije te ni u blatu

ostavio. Ja sam u tom pogledu negdje na sredini između pjesnika i

učenjaka.

Neka dakle živi povijest, prevrtljiva povijest koja svakome

služi, a ja se pak vraćam svojoj fiksnoj ideji i izjavljujem: samo

fiksne ideje stvaraju ili velike ljude, ili velike luđake, dok nejasne,

neodređene i promjenljive ideje stvaraju Klaudije — Svetonijeva

tipa.

Moja je ideja određena i čvrsta kao... Ne, ništa na ovom svijetu

nije toliko čvrsto: možda mjesec, možda egipatske piramide, možda

nekadašnji germanski sabor. Neka čitalac odabere usporedbu koja

mu se najviše sviđa, neka je izabere i neka se ne ljuti i ne kvrcne me

po nosu što dosad još nije počelo pripovijedanje. I to će doći.

Mislim naime da i on, i drugi iz svetoga čitateljskog reda, više vole

anegdotu od razmišljanja, a ima i sasvim pravo. Doći ćemo, dakle, i

do toga. Ali ne treba zaboraviti da je ova knjiga pisana bez žurbe, s

mirom čovjeka koji se oslobodio kratkovjekosti života; knjiga

izrazito filozofska, samo joj je filozofija promjenljiva tona, ponekad

ozbiljna, ponekad šaljiva, knjiga koja nema pretenzija ni da gradi ni

da ruši, ne zagrijava i ne ohlađuje, a ipak je nešto više od obične

zabave, a manje od poslanice.

Tako, čitaoče, progutaj svoju zlovolju, pa da se vratimo na

16

melem. Pustimo povijest, koja je hirovita poput lijepe žene. Nitko

od nas nije se borio u bitki kod Salamine niti pisao Augsburšku

ispovijest. Što je do mene, ako se katkad sjetim Cromwella, činim to

iz čistog zadovoljstva da zamišljam kako njegova visost onom istom

rukom koja je potpisala ukidanje parlamenta, nameće Englezima

melem Brasa Cubasa. Nemojte se smijati ovoj zajedničkoj pobjedi

farmacije i puritanizma. Tko još ne zna kako se uza svaku veliku,

službenu zastavu, koja se javno, svima na očigled vije, gotovo

uvijek nalazi nekoliko drugih, zasebnih, skromnijih zastavica, koje

se vijore u sjeni one prve, pa se često dogodi da je i nadžive? Ako se

smijem poslužiti ovom lošom usporedbom, to nas podsjeća na sitan

puk koji se okuplja oko feudalnog dvorca: dvorci nestaju, a narod

ostaje. Postaje snažan i sam se promeće u gospodara i dizdara... Ali

ne, ova usporedba očito ne vrijedi.

17

Glava 5.

POJAVLJUJE SE GOSPOĐA

Sav sam se, dakle, predao radu i upeo svom silom da dotjeram i

ostvarim svoju zamisao, kad me iznenada negdje propuha vjetar, i ja

se razboljeh. U prvi mah nisam tome obraćao pažnju: mene je svega

zaokupio moj izum. Obuzela me fiksna ideja, ona, čitaoče, što stvara

ili velikane ili luđake. Već sam vidio kako se izdvajam od obične

mase i dižem put neba, kao kakav besmrtni orao: naravno, zanesen

tako veličanstvenim prizorom, čovjek i ne osjeća fizičku bol koja ga

pritišće. Sutradan bijaše mi gore. Odlučih pripaziti malo na se, ali

sam u tome bio površan, bez sistema i ustrajnosti. Tu je, eto, početak

bolesti koja me preselila u vječnost. Već sam rekao da sam umro u

petak, nesretan dan, a mislim da sam jasno pokazao kako sam bio

žrtva svoga plemenitog pothvata. Ima ponekad i manje uvjerljivih

dokazivanja, ali zato nisu manje uspješna.

A ipak, bili su svi izgledi da ću doživjeti kraj stoljeća i da će

me novine spominjati međe stogodišnjacima. Bio sam zdrav i

snažan. Zamislite sad da se nije radilo o polaganju temelja jednom

farmaceutskom pronalasku, nego da posrijedi bijaše sastavljanje

kakve političke stranke ili pripremanje vjerske reforme, pa došla

prehlada, koja čovjeku obično pobrka račune, i sve je bilo svršeno.

Što ćete, tako se sudbina poigrava ljudima.

U tome razmišljanju zauvijek se oprostih sa ženom, neću reći

najmudrijom, ali zacijelo najljepšom u svoje vrijeme, s neznankom

iz prvoga poglavlja, s onom čija je mašta poput roda s Ilisa...

Dohvaćala se tada pedeset i četvrte godine i bila je ruševina, ali

impozantna ruševina. Zamisli, čitaoče, nekoć smo se voljeli, ona i

ja, davno to bijaše, a onda jednog dana, već bolestan, ugledah je

kako se pojavljuje na vratima moje sobe.

18

Glava 6.

ŠIMENA, TKO BI REKAO?

RODRIGO, TKO BI MISLIO?

2Vidio sam kako se pojavila na vratima moje sobe, blijeda,

uzbuđena, sva u crnu. Zastala je časak, ne usuđujući se da uđe, ili ju

je možda smetala prisutnost čovjeka koji je bio pokraj mene. S

postelje, na kojoj sam ležao, promatrao sam je bez ijedne riječi, bez

ijedne kretnje. Bijahu već prošle dvije godine kako se nismo vidjeli,

i ja sam je sada gledao ne onakvu kakva je doista, nego onakvu

kakva je bila nekad, gledao sam oboje nas onakve kakvi smo nekada

bili: jer, neki je tajanstveni Ezekije učinio da se sunce povuče natrag

u dane naše mladosti. Sunce, dakle, uzmaknu, ja stresoh sa sebe

bolest i tegobe, i ona šaka praha, koju će smrt uskoro rasuti po

ništavilu, postade načas moćnija od vremena, tog ministra smrti.

Nikakva se voda za pomlađivanje ne može tu mjeriti s jednostavnom

snagom uspomena.

Vjerujte, od svega nam još najmanje bola nanosi uspomena. Ne

vjerujte u sreću sadašnjeg trenutka; u njoj uvijek ima po koja kaplja

Kainova jeda. Kad prođe vrijeme i umire se strasti, tek ćete možda

onda moći osjetiti pravu nasladu, jer između jedne i druge od tih

dviju iluzija, bolja je ona koju možemo uživati bez patnje.

Ali priviđenje kratko potraja. Stvarnost se ponovno nametnu, i

sadašnjost otjera prošlost. Možda ću čitaocu na kojem mjestu u ovoj

knjizi iznijeti svoju teoriju o ljudskim izdanjima. Zasad je važno da

znate kako je Virgilia — neznanka se zvala Virgilia — ušla u sobu

odlučno i ozbiljno, kako i priliči njezinu izgledu i godinama, i

približila se mojoj postelji. Posjetilac ustade i iziđe. Taj me čovjek

posjećivao svakoga dana, pričao mi o valuti, o kolonizaciji, o

potrebi razvoja željezničke mreže: da, zanimljive li teme za čovjeka

koji umire! On iziđe. Virgilia je stajala. Neko smo se vrijeme gledali

bez riječi. Tko bi rekao? Od dvoje velikih ljubavnika, od dvije

neobuzdane strasti, poslije dvadeset godina nije ostalo ništa. Dva

istrošena srca, poharana, umorna i sita života, možda ne u jednakoj

2 To su riječi što ih izgovaraju don Rodrigo i Šimena u Corneilleovu Cidu (III,

4). — Prev.

19

mjeri, ali ipak obadva sita. Virgilia je sad imala samo onu draž što je

daju zrele godine, ono nešto zamišljeno i materinsko. Bila je manje

mršava nego kad sam je zadnji put vidio na svečanosti o Ivanju u

Tijuki. A kako bijaše od onih što se dobro drže, jedva joj se tu i

tamo u crnoj kosi počele nazirati srebrne niti.

— Posjećujete mrtve? — rekoj joj.

— Kako, mrtve? — brže će ona i pucnu jezikom u znak

protesta. A onda mi stisnu ruku i doda:

— Dolazim da lijenčine istjeram iz postelje.

Nije to više bila ona uzdrhtala nježnost prošlih dana, glas joj je

sad bio prijateljski i blag. Sjela je. U kući je sa mnom bio samo

bolničar. Mogli smo dakle slobodno razgovarati. Virgilia mi uze

kazivati novosti, a pričala je ljupko i razgovor začinjala

ogovaranjem. A ja, već spreman da ostavim svijet, osjećao sam

satansko zadovoljstvo da mu se još rugam i da samog sebe uvjerim

kako zapravo ništa ne ostavljam.

— Kakve su to misli! — ljutito me prekinu Virgilia.

— Neću više nikada doći. Umrijeti! Pa svi ćemo umrijeti. Ali

smo sada na životu, pa valja živjeti.

Zatim pogleda na sat:

— Bože, već tri sata! Valja mi ići.

— Već?

— Jest! Doći ću sutra ili preksutra.

— Ne znam je li pametno — odgovorih. — Bolesnik je samac,

a u kući nema žena...

— A vaša sestra?

— Treba da dođe na nekoliko dana, ali neće stići prije subote.

Virgilia časak razmisli, sleže ramenima, pa će zamišljenoo;

— Stara sam. Više nitko ne vreba na mene. Ali, da se

predusretnu zli jezici, doći ću s Nhonhom.

Nhonho je bio jedinac iz njezina braka, sada student, koji je u

ono vrijeme sa pet godina nesvjesno postao sukrivac u našoj ljubavi.

Poslije dva dana eto ih doista zajedno. Priznajem, kad sam ih vidio u

svojoj sobi, najednom se osjetih zbunjen, tako te nisam znao kako

da odgovorim mladiću, koji me srdačno pozdravljao. Virgilia to

opazi.

— Nhonho, ne daj se zbuniti, to je stari glumac. Neće govoriti

samo zato da bismo mislili: eto umire.

Mladić se nasmiješi, i ja, čini mi se, i sve se okrenu na šalu.

20

Virgilia je bila vedra i nasmiješena, bijaše kao utjelovljena krepost.

U njezinu ponašanju nijednog pogleda kojim bi se odala, nijedne

izdajničke geste, vladala je sobom savršeno, baš začudno

uravnoteženo. Razgovor slučajno skrene na neku vezu koja je već

postala javna tajna, i ja sam slušao Virgiliju kako sa zgražanjem i

indignacijom govori o toj ženi, koja je uostalom bila njezina

prijateljica. Sin je bio ponosan što mu je mati tako gorda i čestita, a

ja sam se u sebi pitao što bi o nama rekli kopci da se Buffon

slučajno rodio kao kobac...

Ali to sam već počinjao buncati.

21

Glava 7.

BUNILO

Koliko znam, nitko još nije opisao svoja samrtnička priviđenja;

nauka će mi sigurno biti zahvalna što ću to ja učiniti. Ako čitalac

nema smisla za duševne fenomene ove vrste, neka preskoči ovo

poglavlje i prijeđe na pripovijedanje događaja. Ali ma kako malo

radoznalosti bilo u njega, upozoravam ga da nije na odmet saznati

što se sve zbivalo u mojoj svijesti za onih dvadesetak - tridesetak

minuta.

Najprije sam poprimio lik nekakva kineskog brijača, trbušasta i

spretna, te sam brijao nekakva mandarina, koji me za nagradu čas

štipao a čas mi davao bonbona: prava mandarinska hirovitost.

Zatim osjetih kako se prevraćam i postajem Summa Theologica

svetoga Tome Akvinskog, pretvaram se u veliku knjigu u jednom

svesku, uvezanu u safijan, sa srebrnim kopčama i s gravirama.

Nakon te pretvorbe tijelo mi obuze potpuna ukočenost. I sad se

dobro sjećam: ruke, dvije kopče od srebra, držao sam prekrižene na

trbuhu, a onda mi ih netko (sigurno Virgilia) premjesti, jer sam u

tom položaju zacijelo bio slika i prilika smrti.

Najposlije mi se opet vrati ljudski lik, a tada mi se približi

pretpotopna životinja, nekakav nilski konj, te me odnese. Prepustih

se nijem, ne znam bješe li od straha ili od pustog povjerenja. Ali

uskoro počesmo tako vrtoglavo juriti da sam se ipak usudio upitati

mog konjica kamo ćemo, i što sam opreznije mogao, rekoh mu da

naš put, kako mi se čini, baš nema određena cilja.

— Varaš se — odgovori životinja — idemo na izvor vjekova.

Oprezno natuknem kako je to zacijelo veoma daleko, ali me

hipopotam nije razumio ili nije čuo, ili se pak pretvarao da ne čuje

ili ne razumije. A kad sam ga zapitao — jer on je znao govoriti — je

li on potomak konja Ahilova ili Bileamove magarice, on se ograniči

da odgovori gestom svojstvenom četvoronošcima, to jest strigne

ušima. Ja nato zatvorih oči i prepustih se sudbini. Valja mi priznati

da me ipak pomalo mučila radoznalost da saznam gdje se nalazi

izvor vjekova, je li isto tako tajanstven kao mjesto gdje izvire Nil, a

pogotovu me zanimalo da vidim je li to velebnije od samoga života.

Sve sama pitanja bolesna mozga.

22

Kako sam držao zatvorene oči, više nisam gledao kuda idemo.

Samo jedno znam: što smo dalje jurili, bivalo sve hladnije, dok mi

se najposlije ne učini kao da smo zašli u prostore vječne studeni.

Otvorih oči i zaista ugledah kako moj at juri preko snježne poljane;

oko nje snježna brda, a na njoj, što god vidiš, sve je od snijega:

drveće i razne velike životinje kraj kojih smo prolazili. I studen

snježnog sunca u kosti nam prodirala. Htjedoh progovoriti, ali sam

jedva mogao mumljajući protisnuti pitanje puno tjeskobe:

— Gdje smo?

— Prešli smo Eden.

— Onda stanimo malo kod Abrahamova šatora.

— Pa valjda sad nećemo nazad! — podrugljivo će moj konjic.

Bio sam zbunjen, bio sam na muci. Ruku na srce, to mi je

putovanje počelo bivati ne samo čudno nego i tjeskobno: studen

neugodna, prijelaz mučan, a rezultat sumnjiv. A onda — takve se

misli začinjaju u glavi bolesnika — sve da i dođemo do određenog

mjesta, nije isključeno da me vjekovi, stoljeća, ometeni u svom

miru, neće rastrgati noktima, koji su zacijelo isto tako stoljetni kao i

sama stoljeća.

Dok sam se prepuštao tim mislima, grabili smo prostorom,

poljana odmicala pod našim nogama. Napokon se životinja zaustavi,

pa sam se mogao mirnije obazreti oko sebe: samo sam gledao, jer

vidio nisam ništa do beskrajne snježne bjeline, koja je već zastrla i

samo nebo, dotad još plavo. Na mahove bih ugledao kakvu golemu,

neobičnu biljku ili drvo kako njiše na vjeru širokim lišćem. U tom je

kraju vladala grobna tišina: kao da se sve živo skamenilo od čuda

pred ljudskom pojavom.

Je li palo s neba, ili je niklo iz zemlje? Znam samo to da mi se

ukazalo nekakvo golemo lice, ženski lik, i da je u me uprlo dva kao

sunce sjajna oka. Sve je na toj ženi golemo, kao na primitivnoj

skulpturi, a okom je nisi mogao obuhvatiti ni shvatiti, jer su joj se

obrisi gubili u prostoru, a ono što se na njoj činilo čvrsto, bijaše

prozračno. Zaprepašten, ne izustih ni riječi, ne protisnuh ni krika, ali

se malo zatim pribrah te je upitah tko je i kako se zove. Ta je

radoznalost svojstvena bunilu.

— Ime mi je Priroda ili Pandora. Ja sam tvoja mati i tvoja

neprijateljica.

Na posljednju riječ zadrhtah od užasa. Spodoba prasnu u

smijeh, koji poput uragana uskomeša sve oko sebe. Drveće se savi

23

od njezina daha, i huj ispuni tišinu.

— Ne boj se — reče — moje neprijateljstvo ne ubija, ono daje

život i tako se očituje. Ti živiš, i ja ne tražim veće kazne.

— Živim? — upitah, a nokte zarih u dlan, da se uvjerim je li

istina.

— Da, jadni crve, ti živiš. Ne boj se, još se nećeš rastati s tom

jadnom podrtinom od tijela, tvojim ponosom: još ćeš nekoliko sati

jesti kruh bola i piti vino jada. Ti živiš. Čak i sada, kad si izgubio

čula, još živiš, a ako ti se svijest za trenutak i vrati, i opet ćeš željeti

samo jedno: da živiš.

To rekavši ispruži ruku, pograbi me za kosu i diže u zrak kao

da sam perce. Tek sam tada mogao izbliza sagledati njezino golemo

lice. Nikada nisam vidio ništa mirnije. Na njemu nije bilo nikakve

grimase, nikakva izraza mržnje ili okrutnosti. Jedini izraz koji je

vladao njenim licem, bila je samoživa ravnodušnost, savršena

bestrasnost i nepokolebljiva volja. Njezine su strasti, ukoliko ih je

imala, bile zatvorene u njezinu srcu. Ali, u isti mah, u tom je licu

ledena izraza bio dah mladosti, mješavina snage i života, i pred tim

sam se osjećao strašno nemoćan i loman.

— Čuješ li? — reče, pošto smo se trenutak promatrali.

— Ne — uzvratih — ne želim te čuti. Ti si apsurd, izmišljotina.

Ja sanjam, znam, ili, ako je istina da sam izgubio svijest, ti si samo

luđačko priviđenje, tlapnja, koju pomućeni razum ne može

kontrolirati ni savladati. Ti da si Priroda? Priroda koju poznajem,

mati je, a ne neprijateljica: ona ne daje život kao kaznu i nema takvo

kao grob ravnodušno lice. A zašto se zoveš Pandora?

— Zato što su u mojoj kutiji sva dobra i zla, i ono najveće od

svega: nada, utjeha ljudi. Što? Dršćeš?

— Da, od tvog pogleda.

— Vjerujem. Ja nisam samo život, ja sam i smrt, i ti ćeš mi

uskoro vratiti ono što sam ti posudila. Ti, veliki sladokušče, čeka te

slast ništavila.

Kad su te riječi poput groma odjeknule onom golemom

dolinom, učini mi se da je to posljednji zvuk što dopire do mojih

ušiju. Osjetio sam kao da se naglo raspada čitavo mi biće. A onda,

gledajući je očima punim molbe, počeh je preklinjati da mi pokloni

još nekoliko godina.

— Bijednu minutu odgode! — uzviknu ona. — Na što ti još

nekoliko časaka života? Da gutaš, a najposlije da i sam budeš

24

progutan! Zar već nisi umoran od svega, od sve te predstave i

borbe? Upoznao si i predobro što sam ti udijelila, i ono što je

najmanje ružno i najmanje tužno: svjetlo dana, sjetu večeri, mir

noći, ljepotu krajolika, i naposljetku san, najveće dobro primljeno iz

mojih ruku. Što još želiš, uzvišena ludo?

— Samo živjeti, ne tražim ništa više. A tko mi je, ako ne ti,

usadio u dušu ovu ljubav prema životu? A ako volim život, zašto se

ranjavaš uništavajući mene?

— Jer mi više nisi potreban. Vrijeme se ne obazire na trenutak

koji prolazi, nego na onaj koji dolazi. Trenutak koji dolazi vedar je,

nadobudan, vjeruje da će vječno trajati, a nosi smrt te umire kao i

drugi: samo vrijeme traje. Sebičnost je to, kažeš? Jest, sebičnost, ne

poznajem drugog zakona. Sebičnost, samoodržanje. Leopard ubija

junicu, jer je njemu jedini zakon da mora živjeti, a što je june

slabije, to bolje: to je zakon svemira. Popni se ovamo i gledaj.

To reče i vrže me na vrh brda. Pogled mi kliznu niz padinu, i ja

iz daljine, kao kroz maglu, ugledah jedinstven prizor. Zamisli,

čitaoče, da se pred tvojim okom stanu nizati i prolaziti vjekovi,

izmjenjivati rase, kovitlati strasti; da vidiš kako se smjenjuju

carstva, glože nezajažljivi apetiti i mržnje, kako se međusobno

uništava sve živo i neživo.

Bio je to strašan, neobičan prizor. Povijest ljudi i zemlje

prikazivala se ovdje tako zamašno i snažno kako je ne može dočarati

nikakva mašta ni znanje, jer je znanje suviše sporo, a mašta

neodređena: pred sobom sam imao živu, cjelovitu sliku vremena od

iskona. Da bi se to opisalo, valjalo bi munju zaustaviti.

U strašnom vrtlogu valjali se vjekovi, a ipak — jer grozničav

pogled nije kao obični — razabirao sam sve što se preda mnom

zbiva, vidio najteže patnje, i najveće strasti, vidio ono što se zove

slava i ono suprotno, što se zove bijeda, vidio sam kako ljubav

umnaža bijedu, a bijeda povećava slabost. Prolazila onuda požuda

što proždire, srdžba što sažiže, zavist što se pjeni, u znoju prolazili

pero i motika, vidio sam slavoljublje, glad, taštinu, gledao tugu,

bogatstvo, ljubav, a od svega se toga trzao čovjek kao što se klepka

trza, dok ga najposlije sve to nije rastrgalo kao star dronjak. Bili su

to različiti oblici jednoga te istog zla: samo je čas grizlo utrobu, čas

mozak, a njegova se harlekinska halja pojavljivala sad amo sad tamo

u tome ljudskom metežu. Bol kadikad jenjavala i pretvarala se u

ravnodušnost, to jest u san bez snova, ili je ustupala mjesto užitku,

25

koji je degenerirana bol. A onda bi se tako izbičevani čovjek

pobunio i počeo bježati pred sudbinom i trčati za priviđenjem, koje

je izmicalo. To je priviđenje bilo odjeveno u čudnu halju, sašivenu

od neopipljivog, nevjerojatnog i nevidljivog, što ih je na njoj

labavim bodom sastavljala igla mašte. I to je priviđenje — a bila je

to tlapnja o sreći — neprestano izmicalo, ili se pak dalo uhvatiti za

skut, a čovjek bi tu prikazu tada grlio, dok se ona podrugljivo

smijala i rasplinjavala poput iluzije.

Kad sam vidio sav taj jad i strahotu, i nehotice mi se ote

prigušen krik, što ga je Priroda — ili Pandora — dočekala s

ledenom ravnodušnošću: niti se bunila niti smijala. A tada se ja —

ni sam ne znam po kakvim tajnovitim zakonima mozga — počeh

smijati, nekakvim neuravnoteženim, idiotskim smijehom.

— Imaš pravo — rekoh — jako je zanimljivo, vrijedi

pogledati; možda se malo suviše ponavlja jedno te isto, ali vrijedi. I

kad je ono Job proklinjao dan u koji bijaše začet, sva je prilika da je

u to raspoloženje došao gledajući ozgo ovaj prizor. Hajde, Pandora,

rastvori svoju utrobu i probavi me. Zanimljivo je ovo, ali probavi

me već jednom!

Umjesto da odgovori, ona me prisili da pogledam dolje, gdje su

se vjekovi valjali brzo i zahuktalo, da gledam kako se pokoljenja

sustižu i smjenjuju, jedna tužna kao hebrejski narod u ropstvu, druga

vesela kao raskalašnici iz vremena cara Komoda, ali sva u pravo

doba stižu grobu. Htjedoh pobjeći, ali mi je nekakva tajnovita sila

sputavala noge. Tada rekoh u sebi: »Dobro, gledat ću kako vjekovi

prolaze, dok i moj ne dođe i ne mine, da se na kraju pojavi onaj

posljednji, završni u nizu, koji će mi otkriti tajnu vječnosti«.

Tako rekoh i uzeh promatrati kako teče vrijeme, kako stoljeća

dolaze i prolaze. I mnome ovlada mir, osjetih se smiren, pun odluke,

gotovo sretan. Jest, mogao bih reći, gotovo sretan. Svaki je vijek sa

sobom nosio svoje svjetlo i svoj mrak, svoje napore i klonuća, istine

i zablude, prolazio s čitavom svojom povorkom sistema, novih ideja,

novih iluzija. Sa svakim od njih dolazilo i proljetno zelenilo, koje je

polako žutjelo, da se kasnije opet zazeleni. I kako je život prolazio i

obnavljao se kalendarski točno, tako je nastajala povijest, stvarale se

civilizacije, odjećom se pokrivao goli pračovjek, koji još nije

poznavao oružja, pa se naoružavao, gradio kolibu i dvorac,

siromašno seoce i Tebu sa stotinu vrata, stvarao znanost koja

istražuje i umjetnost koja uzdiže, postajao govornik, graditelj,

26

filozof, svladavao površinu zemlje, zadirao u njezinu utrobu i dizao

se u oblake, surađujući tako u tajanstvenom djelu koje održava

potrebu za životom i sjetu zbog vlastite nemoći.

Moj umorni i rastreseni pogled najposlije ugleda sadašnji vijek,

a za njim i buduće. Približavao se hitar, okretan, zanesen, pun sebe,

malo rastrgan, smion, uman, ali, na kraju krajeva, isto tako jadan

kao i oni prije njega. Prošao je i on i oni poslije njega isto tako brzo

i jednolično kao i svi ostali. Napregnuo sam pažnju, upro sam

pogled, da na kraju ugledam posljednje stoljeće — oh, posljednje!

— ali vrijeme i godine udariše u kovitlac, te su se kovitlali tako

mahnito i brzo da više ništa nisam mogao ni pratiti ni razumjeti. U

usporedbi s tom brzinom i sama bi se munja činila spora. Možda je

to i bio razlog što su predmeti odjednom počeli mijenjati oblik: jedni

se istezali u goleme razmjere, drugi se smanjivali, a neki se gubili u

prostoru. Magla stane sve zastirati, sve osim hipopotama koji me

onamo odnio, a on odjednom poče bivati sve manji i manji dok nije

postao malen kao mačka. Pa to je zbilja i bila mačka. Zagledah se

pažljivije, a ono moj mačak Sultan stao na vrata spavaonice, pa se

igra lopticom od papira...

27

Glava 8.

RAZUM PROTIV LUDOSTI

Čitalac je već razabrao da se to Razum vratio kući i naredio

Ludosti da iziđe, vičući kao Tartufe, i još s većim pravom: La

maison est à moi, c'est à vous d'en sortir! (»Kuća je moja, izvolite

van!«)

Ali Ludosti je pradavna loša navika da pokazuje sklonost

prema tuđim kućama: kad se jednom u koju uvuče i ondje

zagospodari, teško ju je odande istjerati. Navika je to, zla navika, i

ne možeš je od nje odviknuti: uzalud je njoj išta govoriti, odavna je

već izgubila svaki stid. Ako se zamislimo nad tim koliki je broj kuća

što ih ona zaposjeda, jedne zauvijek, a druge povremeno, za vrućine,

možemo lako zaključiti da je ta ljubazna putnica strah i trepet

kućevlasnika. U našem slučaju, na vratima moje svijesti došlo je

gotovo do svađe, jer uljez nije htio izići, a gospodarica je kuće

zahtijevala da se vrati na ono što joj pripada. Najposlije Ludost

izjavi da se zadovoljava i kakvim kutkom na tavanu.

— Ne, gospođo — reći će Razum — dozlogrdilo mi je da vam

vječno ustupam prostor na tavanu. Dozlogrdilo, jer imam loše

iskustvo: vi se neopazice, malo pomalo, spustite ozgo u

blagovaonicu, iz nje pak u salon, pa zagospodarite cijelom kućom.

— Dobro, onda me barem pustite samo još časak, na tragu sam

jednoj tajni...

— Kakvoj tajni?

— Dviju tajni — ispravi se Ludost: — jedna se tiče života, a

druga smrti. Dopustite mi još samo deset minuta.

Razum se poče smijati.

— Uvijek isto... uvijek isto... Vi ste zaista nepopravljivi...

Govoreći to uze je za ruke i odvuče van. Zatim uđe i za sobom

zatvori vrata. Ludost poče plakati, moliti, mrmljati, ali se ubrzo

okani ćorava posla, isplazi prezirno jezik i ode...

28

Glava 9.

PRIJELAZ

Gledajte samo sa koliko sam vještine i spretnosti napravio

najveći prijelaz u ovoj knjizi. Moje je bunilo, dakle, počelo u

prisutnosti Virgilije. Ah, Virgilia je bila moj veliki mladenački

grijeh. Ali kako nema mladosti bez djetinjstva, a djetinjstva bez

poroda, vratit ćemo se na 20. listopada 1805, dan kada sam ugledao

svijet. Jeste li vidjeli? Ništa, pa ni to što sam malo zastranio, nije

moglo da odvrati i omete vašu pažnju. To dokazuje da ova knjiga

ima prednosti koje su posljedica metode, a ipak, eto, nije kruta i

dosadna. Zaista, bilo je i vrijeme.

Što se tiče metode, ona je prijeko potrebna, samo je kudikamo

bolje da ne bude nametljiva ni suviše pedantna, kao da nosi kravatu i

hlače s naramenicama: neka radije izgleda nehajna i neusiljena, kao

čovjek koji se ne obazire ni na susjedu sučelice ni na rajonskog

čuvara reda i morala. To vam je kao s govorom: ima neposredan

način izražavanja, uzbudljiv, zanosan, a ima i onaj drugi — težak,

ukočen, bez duše. Ali... vratimo se danu 20. listopada.

29

Glava 10.

TOGA DANA

Toga se dana na obiteljskom stablu Cubasa pojavio dražestan

pupoljak: rodio sam se ja. Na ruke me primila Pascoela, babica na

glasu, rodom iz Minha; s ponosom je govorila kako je time otvorila

vrata u svijet čitavoj jednoj generaciji pravih gospara. Nije

isključeno da je moj otac čuo tu njezinu izjavu, ali ipak mislim da

joj je samo u navali čistog očinskog ponosa darovao ona dva

dublona. Okupali su me i povili, i od toga časa postadoh junak cijele

kuće. Stric Joan na primjer, nekadašnji infanterijski oficir, nalazio je

da u pogledu imam nešto od Bonaparta, na zazor mome ocu, koji je

to slušao s krajnjim negodovanjem. A stric Ildefonso, tada još

običan svećenik, u meni je već gledao kanonika.

— Bit će kanonik, vjerujte. Neću da budem neskroman i da

kažem štogod više, ali se ne bih nimalo začudio kad bi Bog odredio

da jednog dana postane i biskup... Zaista je moguće. Što ti kažeš na

to, brate Bento?

Moj bi otac svima odgovorio da ću biti ono što Bog odredi, pa

bi me digao u zrak, kao da me želi pokazati cijelom svijetu. Svakoga

bi pitao jesam li mu sličan, jesam li lijep, pametan...

Sve vam ovo pričam onako otprilike kako sam mnogo godina

poslije slušao od drugih, pa mi mnoge pojedinosti toga slavnoga

dana ni samome nisu poznate. Znam samo to da su svi susjedi

dolazili da me vide, ili su slali svoje čestitke. Tako su se prvih

tjedana u kući neprestano redali posjeti. Ni jedna nosiljka nije

mirovala, iz ormara se izvukao mnogi redengot i starinske hlače

potkoljenke. A što ne spominjem sve poljubce, slatke riječi, sve

usklike divljenja, sva tepanja kojima su me obasipali, samo je zato

da bih jednom mogao završiti ovo poglavlje, jer mislim da je već i

vrijeme.

O svom krštenju ne mogu vam ništa pobliže reći, jer su mi o

tom događaju kazali samo toliko da je to bila najljepša svečanost u

sljedećoj godini, 1806. Kršten sam u crkvi Svetog Dominika jednog

utorka u ožujku, za lijepa, jasna i sunčana dana. Kum i kuma na

krštenju bili su mi pukovnik Rodrigues de Matos i njegova žena,

koljenovići oboje, potomci starih loza sa Sjevera, ponosni na krv

30

koja je kolala u njihovim žilama, na krv koja se nekoć lila u

ratovima protiv Holandije. I prvo što sam naučio, mislim, bila su baš

njihova imena. A bit će da sam ih izgovarao tako dražesno ili možda

već time pokazivao svoju preranu zrelost, jer sam ih morao

ponavljati pred svakim tko bi nam došao u posjet.

— Nhonho, dušice, reci ovim gosparima kako ti se zove kum.

— Moj je kum preuzvišeni gospodin pukovnik Paulo Vaz Lobo

Cesar de Andrade e Souza Rodrigues de Matos; moja je

kumapreuzvišena gospođa dona Maria Luisa de Macedo Resende e

Souza Rodrigues de Matos.

— Kako vam je mališan pametan! — uzviknuli bi prisutni.

— Jest, jako je pametan — odgovarao moj otac, a oči mu sjale

od ponosa. I pogladio bi me po glavi i dugo me gledao zaljubljeno,

samozadovoljno.

Ne znam pravo sa koliko sam mjeseci prohodao, bilo je to

svakako prije vremena. Rano su me, sigurno zato da bi požurili

prirodu, tjerali da hodam. Učili su me da se hvatam za stolicu,

pridržavali me za skut od haljinice ili bi me stavili u pokretni dubak.

— Hajde sam, dušice, sam — govorila bi mi dadilja.

Majka bi me vabila zvečkom, a ja bih koračao i padao, ustajao i

opet padao. I išao sam, zacijelo loše ali hrabro, dok konačno nisam i

prohodao.

31

Glava 11.

DIJETE JE OTAC ČOVJEKA

Rastao sam. U tome moji nisu imali nikakva udjela. Rastao sam

prirodno, kao što rastu magnolije i mačke. Samo što su mačke bile

manje prepredene od mene, a magnolije, dakako, rastu u tišini i ne

prave buke, kao što sam je ja pravio. Nekakav je pjesnik kazao da je

dijete otac čovjeka. Ako je to istina, zadržimo se onda na nekim

crtama toga djeteta.

Još kad mi bijaše pet godina prozvali su me »mali vrag«, a to

zacijelo nije bilo bez razloga. Od sve djece bio sam najgori:

prepreden, drzak, goropadan, svojeglav. Jednom umalo da nisam

razbio glavu robinji što mi nije htjela dati žlicu slatka od kokosa dok

ga je kuhala; ni to mi nije bilo dosta, nego sam još zahvatio šaku

pepela i bacio joj ga u lonac, i povrhu sam još otišao majci i kazao

da je ropkinja za inat pokvarila slatko; a bijaše mi tada jedva šest

godina. Prudencio, mali crnac iz kuće, svaki dan mi je služio

umjesto konja. Naredio bih mu da stane na sve četiri, u usta bih mu

umjesto uzda metnuo kakvu uzicu, pa bih mu se popeo na leđa,

šibao ga i s prutom u ruci tjerao da me nosi tamo - amo. On je šutio,

plakao i slušao bez riječi, jedino što bi katkada zastenjao: »Ajoj,

Nhonho«, na što bih ja: »Zatvori gubicu, životinjo.« Posjetiocima

sam skrivao šešire, potezao ih za kike, ozbiljnim osobama pribadao

repove od papira, a debele bih gospođe u mišice bockao iglicom.

Takvi i slični pothvati bili su dokaz prkosne i neukrotive prirode, ali

su ujedno — rekao bih — bili i znakovi odvažna karaktera, jer mi se

otac upravo divio. Ako bi me katkada pred drugima i ukorio, bila je

to puka formalnost. Čim bismo ostali sami, on bi me poljubio.

Ipak po ovome nemojte zaključivati da sam i u ostalom životu

drugima glave razbijao i šešire skrivao, iako priznajem da sam bio i

tvrdoglav i sebičan i da sam ljude pomalo prezirao. Ali, ako im

kasnije i nisam skrivao šešire, za kiku sam ih, bogme, češće

povukao.

Uostalom, oduvijek sam se bavio razmišljanjem o ljudskoj

nepravdi, želio sam da je ublažim, da je objasnim, shvatim i

podijelim u nekoliko kategorija, ne po nekom strogom pravilu, nego

prema težini i okolnostima. Moja me majka odgajala na svoj način,

32

učila me molitve i mudre izreke, ali su mnome više upravljali živci i

krv nego molitve: svi ti lijepi ali uškopljeni principi, u kojima nije

bilo ni duha ni snage da ih ožive, za mene nisu bili drugo do prazne

riječi. Ujutro prije doručka i uvečer prije spavanja molio sam Boga

da mi oprosti, kao što i sam drugima opraštam; ali sam zato između

jutra i večeri činio grdne prijestupe, tako da bi me otac, kad bi bura

minula, lagano udario po licu i u smiješku govorio: »Ah, mangupe

jedan mangupski!«

Jest, otac me obožavao. Majka mi je bila slabašna žena,

ograničena duha, ali velika srca, lakovjerna i iskreno pobožna. Bila

je povučena, iako veoma lijepa, a skromna, iako od veoma bogata

roda. Bila je od onih žena koje se boje groma i svoga muža. Muž je

za nju bio Bog na zemlji. Moj je dakle odgoj bio rezultat suradnje

među to dvoje ljudi. A taj odgoj, ukoliko je i imao svojih dobrih

strana, bio je uglavnom pogrešan, nepotpun i naopak. Stric bi

kanonik katkada mom ocu prigovorio što mi daje suviše slobode i

što me suviše mazi umjesto da me pritegne i ispravlja. A otac bi

odgovorio da u mom slučaju primjenjuje osobitu metodu, sasvim

različitu od običnih. Naravno, brata nije uvjerio, a i sam se dalje

svjesno obmanjivao.

Naslijeđene osobine i način odgoja, pa vanjski utjecaji i kućna

atmosfera vršili su svoje. O majci i ocu već sam govorio, zato sada

malo o stričevima, jer oni dolaze odmah poslije roditelja.

Stric Joan bio je slobodan u izražavanju kao što bijaše i u

životu, razgovor mu obješenjački, pun dvosmislica. Nije mi bilo više

od jedanaest godina kad je preda mnom počeo pričati anegdote,

istinite ili izmišljene ne znam, ali sve nepristojne i besramne. Niti se

obazirao na moju mladost niti na svećeničku halju svoga brata.

Samo što bi se ovaj uvijek izgubio, čim bi Joan započeo kakvu

škakljivu pripovijest. A ja ne. Spočetka nisam ništa razumio, a kad

sam shvatio, počeo sam u tome uživati. Poslije nekog vremena i sam

bih molio strica da priča. Jako me volio, davao mi slatkiše, vodio me

na šetnju. Kad bi se po nekoliko dana zadržao kod kuće, često bih ga

znao zateći u dnu vrta gdje se kraj praonice razgovara s crnkinjama,

koje su ondje prale rublje. Sipao bi on kao iz rukava, prštale šale,

priče i zagonetke, orio se smijeh, koji se nije mogao čuti, jer je

praonica bila daleko od kuće. A crnkinje, opasane pregačom i

zadignutih sukanja, jedne u basenu, druge pokraj njega, sagnute nad

lužinom, trljale, sapunale, prakljale i cijedile, i uz to uživale i

33

odvraćale na šale strica Joana, pa ovdje-ondje samo potcikivale:

— Joj, joj... đavla jednog! Kakav ste vi vrag, gospodine Joan!

Stric kanonik bio je sasvim drugačiji. Njegov je život bio sušta

čistoća i strogost, ali se iza toga nije krila nikakva misaonost, nego

sasvim osrednji duh. Ta je strogost kod njega bila samo nadoknada

za osrednjost. On, na primjer, nije ulazio u bit religije, niti ju je

shvaćao. On je vidio samo njezinu vanjsku stranu, crkvenu

hijerarhiju, vanjski sjaj, ornat, ceremonije. Sakristija mu je značila

mnogo više nego oltar. Pogreška u ritualu bijaše mu mnogo veći

grijeh nego prekršaj zapovijedi božjih. I sada, kad na njega mislim,

ne bih se mogao zakleti je li se uopće snalazio u Tertulijanovu tekstu

i je li možda uopće znao u čemu je bit Nikejskog koncila. Ali zato

za velikih pjevanih misa nitko bolje od njega nije znao kada i koliko

puta treba prignuti glavu pred prvim misnikom. Postati kanonik —

bio mu je životni san, i iskreno je priznavao da je to najveća čast

koju on može postići. Pobožan, strog u životu, a pedantan u vršenju

dužnosti, slab, plašljiv i ponizan, imao je vrlina koje bi doista mogle

služiti za primjer, ali nije imao snage da ih i drugima nametne i da

na njih utječe.

Neću govoriti o svojoj tetki po majci, Doni Emerenciani, iako

je to bilo jedino čeljade koje je nada mnom imalo autoriteta. Bila je,

uostalom, sasvim različita od drugih u obitelji. S nama je živjela

veoma malo, otprilike dvije godine. Imali smo i drugih rođaka, i to

bližih, ali ih nije vrijedno spominjati. Između njih i nas nije bilo

prave i bliske, nego prigodne, povremene veze, isprekidane dugim

pauzama. Ali najvažnija od svega bijaše ona opća kućna atmosfera,

a o njoj sam već govorio. U njoj je vladalo duhovno siromaštvo,

mnogo prazne buke i lažnog sjaja, umjesto jake volje gospodario je

tiranski hir, i sve na tu priliku.

Na takvu tlu, nagnojenu takvim gnojivom, rastao je ovaj cvijet.

34

Glava 12.

ZGODA IZ 1814.

Ne želim nastaviti prije nego što vam ukratko ispričam jednu

šaljivu zgodu. Zbilo se to 1814, bijaše mi tada devet godina.

Kad sam se rodio, Napoleon je bio na vrhuncu slave i moći: bio

je car, okružen divljenjem cijelog svijeta. Moj otac, koji je

uvjeravajući druge o plemenitom porijeklu naše obitelji konačno u

to uvjerio sam sebe, gajio je prema Napoleonu svjesnu mržnju. Bio

je to povod neprestanih žučnih prepirki u našoj kući. Naime, moj

stric Joan — vjerojatno zbog svoga vojničkog poziva i profesionalne

simpatije — divio se generalu, pa je mnogo toga opraštao tiraninu;

naprotiv, stric je svećenik mrzio Korzikanca iz dna duše, dok su

ostali rođaci imali opet svoja posebna mišljenja. Otuda, dakle,

vječne prepirke i oporbe.

Kad je vijest o prvom padu Napoleonovu stigla u Rio de

Janeiro, u našoj je kući, dakako, nastalo uzbuđenje, ali nije bilo

izrugivanja ni zabadanja. Pobijeđeni su se povukli u dostojanstvenu

šutnju i nijemo gledali narodno veselje; neki bi čak i zapljeskali.

Oduševljena je masa neštedice davala oduška svojoj ljubavi prema

kraljevskoj obitelji: bilo je salva, iluminacije, pjevali se Te Deumi,

prolazile povorke, orili se poklici. Tih sam dana dobio nov, malen

mač, o Svetom Antunu darovao mi ga moj kum, i priznajem da me

zanimao, a intimno sam uvijek i ostao toga mišljenja, da je za

svakog od nas njegov mali mač značajniji od bilo kakva

Napoleonova mača. Za života sam čuo mnoge govore, pročitao

mnoge strane pune velikih misli i još većih riječi, ali ne znam zašto

bih usred sveg odobravanja odjednom kao kakvu jeku začuo ove

riječi iskustva:

— Hajde, molim te, pa tebe i ne zanima drugo nego tvoj mali

mač.

Moja se obitelj nije zadovoljila time da se anonimno pridruži

općem veselju. Smatrali su za potrebno i pametno da Napoleonov

pad proslave takvim ručkom, s kojega će glasovi i poklici doprijeti

čak do ušiju Njegova Veličanstva ili barem do ušiju njegovih

ministara. Smišljeno — učinjeno. Izvadila se sva stara srebrenina,

što je ostala iza djeda Luisa Cubasa, izvadili se flandrijski stolnjaci i

35

veliki vrčevi iz Indije, zaklalo se prase, a kod časnih sestara Svetog

Spasa naručili se kompoti i marmelada. Pralo se, redilo i čistilo:

uređivale se sobe, prale se stube, strugali se i svijetlali svijećnjaci i

kapice na njima, oprašivale se staklene kugle — riječju, čistio se sav

pribor što je spadao u klasični raskoš.

U određeni sat našlo se na okupu odabrano društvo: jedan

sudac, tri - četiri oficira, nekoliko trgovaca, pa nekoliko obrazovanih

ljudi i administrativnih činovnika; jedni došli sa svojim ženama i

kćerkama, drugi sami, ali je u svima bila ista želja: da u trbuhu

brazilskog purana sahrane uspomenu na Bonapartu.

Nije to bio ručak, bio je to Te Deum, kako se izrazio jedan od

obrazovanih prisutnih, doktor Vilaça, glasovit kao improvizator

stihova, čijom je zaslugom ta proslava nazvana »pjesničkom

zakuskom«. Još i sad vidim toga Vilaçu — kao da je jučer bilo —

vidim ga kako ustaje sa svojom dugačkom vlasuljom na repić, u

svilenu fraku, sa smaragdom na ruci, kako traži od mog strica —

svećenika — da mu dade kakav stih, a kad je dobio motto, upire oči

u jednu od prisutnih gospođa, nakašljava se, pa podiže desnu ruku s

kažiprstom prema stropu, i zauzevši tako pozu počinje svoju

improvizaciju. Ali ne jednu, sastavio je odmah na dušak tri

improvizacije, tri glose, jednu za drugom, i poslije takva početka

činilo se da više i ne misli stati. Tražio je novi motto, a kad su mu ga

dali, smjesta je istočio pjesmu, pa ponovno tražio motto i ponovno

improvizirao, i tako ne znam koliko puta, dok najposlije jedna od

prisutnih dama, ne mogavši se više suzdržati, glasno dade oduška

svome dubokom divljenju.

— Gospođo, vama se to čini — skromno će Vilaça — jer

nikada niste čuli Bocagea,3 kao što sam ga ja slušao u Lisabonu

krajem prošlog vijeka. Ah, to je pjesnik, to je lakoća! Mi smo se

dvojica natjecali u improvizacijama, koje su trajale po jedan i po dva

sata neprekidno. Bilo je to u kavani Nicola, usred pljeska i

odobravanja. Bocage, velik je to talent! Nedavno mi je rekla

vojvotkinja od Cadavala...

Na tri posljednje riječi, izgovorene pomalo u zanosu,

sakupljenim društvom prođe val divljenja i strahopoštovanja. Molim

vas, tako uman, a tako skroman! Pa ne samo da se mjerio s

3 Manuel Maria Barbosa du Bocage (1765 — 1805), portugalski pjesnik boem,

improvizator, tvorac novih riječi i nenadmašan polemičar. — Prev.

36

pjesnicima nego se družio i s vojvotkinjama! Jedan Bocage i jedna

Cadaval! U društvu s takvim čovjekom žene su se osjetile odjednom

važnije, ljepše, a muškarci ga počeli gledati s osobitim poštovanjem,

jedni čak sa zavišću, dok mu drugi naprosto nisu vjerovali. A on je i

dalje nizao zvučne riječi i sastavljao sve moguće kombinacije

rimovane sa »sila« i »nasilje«.

Iznijelo se na stol slatko i kolači, ali više nitko nije mislio na

jelo. Za stanke između jedne i druge pjesme javljali se šaljivi

zvukovi: bilo je to ono nedužno čavrljanje zadovoljnih želudaca.

Vlažni i siti pogledi uzvanika lijeno kružili unaokolo ili su pak

blistali i, užagreni, nemirno prelazili s kraja na kraj stola, koji je bio

pokriven slatkišima i voćem. Nježno se rumenjeli kolutići ananasa i

kriške dinje, u kristalnim zdjelama, poput topaza žutio se ukuhani

kokos, a zagasiti, gusti umaci isticali se bojom pokraj sira i bijeloga

ribljeg mesa. S vremena na vrijeme širok, vedar smijeh, onaj

prirodni smijeh, domaći, narušio bi svečanu ozbiljnost tih političkih

zdravica. A pod okriljem toga službenog, općeg dijela svečanosti

razbrbljale se i sitne, male tajne. Djevojke razgovarale o

najmodernijem plesu, engleskom valceru, o menuetu, o arijama što

će ih svirati na čembalu. A ni starije dame nisu odbijale zaplesati,

samo zato — govorile su — da pokažu kako se plesalo u zlatno

vrijeme njihove mladosti. Netko je kraj mene davao detaljne

informacije o tome da uskoro, prema pismima što ih je dobio iz

Loande, stiže partija crnaca. Nećak mu — kazivao je čovjek — u

jednom pismu javlja da je već ugovorio za četrdeset glava, a u

drugom pismu... Evo, oba su mu pisma tu, u džepu, ali mu ih ovdje

ne može pročitati. Ono što zna i na što se može slobodno računati, to

je da će već u ovoj partiji dobiti najmanje stotinu i dvadeset crnaca.

Vilaça opet pljesnu rukama. Razgovor odjednom utihnu, poput

orkestra koji je prestao, i sve se oči okrenu prema pjesniku. Oni koji

su bili daleko od njega, stave ruku na uho, da ne bi izgubili nijednu

riječ, a većini se prisutnih već unaprijed na licu rascvao glup i

blažen smiješak.

Stajao sam tako sam i zaboravljen i piljio u kompot koji sam

osobito volio. Svršetak svake pjesme dočekao bih s velikim

veseljem, nadajući se svaki put da je to zadnja. Ali, nažalost, stihovi

su se dalje nastavljali, a slatko i kompot stoji li, stoji. Nitko i ne

pomisli da prvi progovori. Moj je otac sjedio na čelu stola pa s

uživanjem gledao u zadovoljna lica svojih uzvanika. Sijao se od

37

ponosa zbog svega — zbog dobrog raspoloženja, uspjelih jela,

cvijeća, zbog one neusiljenosti koja je pod utjecajem izvrsnog ručka

zbližavala sve te inače međusobno tako različite ljude. Sve sam to

vidio, jer sam neprestano gledao sad u kompot, sad u oca, pogledom

koji je molio, preklinjao. Uzalud — ništa nije vidio. A stihovi

pljuštali kao kiša i prisiljavali me da zauzdavam svoju želju i da

šutim. Bio sam strpljiv koliko sam najviše mogao — a to znači ne

baš mnogo, i tako počnem tražiti kompota, najprije tiho i polako, pa

sve jače i jače, dok najposlije nisam okrenuo kričati, urlati, udarati

nogama. Otac, koji bi mi, štono riječ, dao i sunce s neba, zovne

jednog od crnaca da me posluži, ali prekasno. Tetka Emerenciana

bila me već uzela sa stolice i predala jednoj crnkinji unatoč mojoj

dernjavi i opiranju.

Za sve to kriv je bio, dakako, samo stihoklepac. Zbog njega se

odlagalo s kolačima i kompotom, zbog njega su me istjerali. To mi

je bilo dosta. Počnem smišljati osvetu, bilo kakvu, samo da bude

paprena, da bude nešto što će ga učiniti smiješnim. Doktor Vilaça

bio je ozbiljan čovjek, uvažen i odmjeren, sa svojih četrdeset i

sedam godina, a bio je oženjen i imao djecu. Trebalo je dakle nešto

krupnije nego ga povući za repić od perike, ili mu straga pribosti

komadić papira — trebalo je nešto mnogo gore. Držao sam ga na

oku neprestano sve do kraja večeri. Tako sam za njim pošao i u vrt.

Cijelo je društvo bilo izišlo da se malko prošeće. Tada ugledam

kako se Vilaça razgovara s Donom Eusebijom, sestrom majora

Dominguesa. Bila je to krepka djevojka, već u godinama, ako i ne

lijepa, a ono ni ružna.

— Jako se na vas ljutim — govorila je.

— A zašto?

— Jer... ne znam... jer je moja sudbina da... ponekad mi se čini

da je bolje umrijeti...

Zašli su u šumarak. Ja za njima. Bila je to prava igra mačke i

miša. Od vina i požude Vilaçi se oči krijesile.

— Pustite me! — reče ona.

— Nitko nas ne vidi. Zašto da umreš, anđele? Kakve su to

misli? Pa znaš da bih tada i ja umro... Ah! što govorim... ja umirem

svaki dan od ljubavi, od žudnje...

Dona Eusebia prinese rupčić očima. Pjesnik je nastojao da se

sjeti kakve književne fraze, a onda mu pade na pamet ova koju je,

kako sam mnogo kasnije otkrio, posudio iz jednog djela Joséa da

38

Silve:4

Ne plači, ljubavi,

ne traži da zora dvaput svane.

Dok je to govorio, privuče je sebi. Malo se opirala, a onda mu

se prepustila. Usne im se spojiše, i ja začuh šum poljupca,

najplašljivijeg od svih poljubaca.

— Doktor Vilaça poljubio Donu Eusebiju...! — počeh urlati iz

svega grla, trčeći kao mahnit preko vrta.

Te su moje riječi djelovale kao eksplozija, Od iznenađenja svi

stali kao prikovani. Tu i tamo ljudi se značajno pogledali, neki se

potajno smiješili, šaputali. Majke se sa svojim kćerima brže - bolje

izgubile, odjednom se pobojale noćne vlage. Otac se tada ozbiljno

na me razljutio zbog te neuljudnosti pa me potegao za uši. No

sutradan za doručkom, kad se sjetio što se dogodilo, u smijehu me

kvrcnuo po nosu i govorio:

— Ah, mangupe jedan mangupski!

4 José da Silva (1705.1739.), slavni portugalski komediograf i obnovitelj

nacionalnog teatra. — Prev.

39

Glava 13.

SKOK

A sada da se zaletimo i preskočimo dosadno razdoblje

školovanja, kad sam učio čitati, pisati, računati, primao i davao

ćuške i izvodio sva moguća obješenjaštva, uz more, po brežuljcima i

po svim onim zakutcima što su kao stvoreni za bježanje iz škole.

Imalo je to vrijeme i svojih gorkih strana: kazne, prijetnje, pa

duge i teške zadaće, i još štogod na tu priliku. Najgore od svega bila

je šiba, a ipak... O šibo, strepnjo moga djetinjstva, ti kojom se

»utjerivalo u glavu« i kojom se obilno služio moj stari, koštunjavi i

ćelavi učitelj, da me nauči abecedu, pravilan izgovor, sintaksu i

drugo što je znao. Ti, blagoslovljena, danas tako ponižena šibo,

zašto nisam zauvijek ostao đačić s onim svojim malim mačem iz

1814., tisuću puta dragocjenijim od Napoleonova! A što si i tražio

od mene, stari učitelju koji si mi dao prva znanja! Da učim napamet

i da se lijepo ponašam: ni više ni manje nego ono što sâm život od

nas traži, život koji nam daje posljednje lekcije, samo s tom

razlikom što, ako si u meni budio strah, nisi izazivao odvratnost. Još

te i sada gledam kako ulaziš u razred u papučama od bijele kože, u

široku kaputu, s rupcem u ruci, s ćelom na tjemenu i s kratkom

bradicom. Vidim kako sjediš, otpuhuješ, kako gunđaš i za početak

uzimaš štip burmuta, a onda nas prozivaš da govorimo lekciju.

Radio si to isto pune dvadeset i tri godine, uvijek jednako tih,

pedantan i bezbojan. Skromno, ni od koga zapažen, stanovao si u

maloj kući u ulici Polho sve do dana kad si naglavce zaronio u

duboki mrak, a da nitko za tobom, osim jednoga starog crnca,

zaplakao nije, nitko, čak ni ja, koji tebi zahvaljujem za svoje prve

spoznaje o svijetu.

Naš se učitelj zvao Ludgero, ali ja ovdje donosim njegovo

potpuno ime — Ludgero Barata — nesretno ime, koje je postalo

nepresušnim izvorom nemilosrdnih đačkih ujedanja.5 Pogotovu

jedan od nas, Quincas Borba,6 bijaše okrutan prema nesretniku. Dva-

tri puta na tjedan on bi mu u džep od hlača — a hlače učiteljeve

5 Portugalska riječ barata znači: bubašvaba ili žohar. — Prev. 6 O njemu je pisac napisao poseban roman pod naslovom Quincas Borba. —

Prev.

40

bijahu široke i posuvraćene — ili u ladicu njegova stola, ili kraj

tintarnice, spustio kakva crknuta žohara. Ako bi ga opazio za

vrijeme nastave, nesretni bi učitelj skočio, ustremio se na nas s

prijetećim pogledom i stao nas častiti najpogrdnijim imenima:

gadovi, raspuštena bagra, divljaci, ništarije. Jedni su drhtali, drugi

mrmljali, samo bi Quincas Borba ledena izraza i potpuno

ravnodušno zurio u strop.

A bio je pravo čudo taj Quincas Borba! Nikada ni u djetinjstvu,

a ni kasnije u životu nisam susreo divnijeg dječaka, dosjetljivijeg i

većeg huncuta. Bijaše on cvijet ne samo naše škole nego i cijelog

grada. Mati mu udovica imala nešto imanja i naprosto je obožavala

sina: uredan, nagizdan, otmjen, bio je uvijek u pratnji naočita lakaja.

Ah, sjajan je bio taj lakaj, uvijek nam je išao na ruku kad smo

izostajali iz škole, puštao nas da tražimo gnijezda ili da ganjamo

guštere po okolnim brežuljcima, ili bi nas jednostavno pustio da

lunjamo po miloj volji, kako i pristaje dvojici mladih i otmjenih

besposličara. Pa onda Quincas kao car! Da ste ga samo vidjeli kako

se igra cara na Duhove. Uostalom, Quincas je u našim dječjim

igrama uvijek imao ulogu ili kralja ili ministra, ili generala, uvijek

se igrao vlasti, uvijek bio nešto više. Taj nemirni deran imao nešto

impozantno u držanju, nešto gospodsko u pojavi, u kretnjama. Tko

bi rekao da će... Ali obuzdajmo pero, ne istrčavajmo se. Prijeđimo u

jednom skoku do 1822. Bila je to godina naše političke nezavisnosti,

a za mene osobno godina kad sam se prvi put osjetio zarobljen.

41

Glava 14.

PRVI POLJUBAC

Bijaše mi sedamnaest godina. Uzalud sam se trudio da od prvih

malja napravim brkove. Bio sam nesretan. Od svega na mom licu

jedino je u živom oku i upornom pogledu bilo muškosti, a kako sam

se prilično drsko držao, nije se pravo moglo odrediti jesam li dijete

koje uzima pozu odrasla čovjeka ili čovjek s dječjim izgledom. U

cjelini bio sam lijep dječak, lijep i odvažan; u život sam uletio u

čizmama i mamuzama, s bičem u ruci i s razigranom krvi u žilama;

jahao sam nemirna, čila i hitra vranca, jednoga poput onih iz

starinskih balada, što ih je romantizam našao oko srednjovjekovnih

dvoraca, pa ih potjerao po ulicama i šetalištima našeg stoljeća. Ali je

nesreća što je u tome toliko pretjerao da ih je valjalo metnuti u

ropotarnicu: tu ih je realizam našao olinjale, jadne i crvotočne, pa ih

iz samilosti prenio u svoje knjige.

Da, bio sam lijep mladić, bogat, ambiciozan i pametan, pa nije

teško zamisliti kako je mnoga žena stidljivo preda mnom oborila

glavu ili podigla k meni pogled pun čežnje. Ali ona koja me zarobila

prva od svih, bila je jedna... kako da kažem... Ovo je pristojna

knjiga, barem je po namjeri takva; po namjeri je čak veoma

pristojna. Ali što mogu, treba kazati ili sve ili ništa. Ona što mi je

zarobila srce, bila je Španjolka, po imenu Marcela, »lijepa

Marcela«, kako su je zvali ondašnji mladići. A imali su i pravo. Bila

je kći vrtlara iz Asturije, to mi je sama priznala u trenutku iskrenosti,

jer je po fami bila kći madridskog advokata koji je kao žrtva

francuske invazije bio progonjen, bačen u tamnicu i najposlije

strijeljan kad je njoj bilo svega dvanaest godina.

Španjolske priče! Ali tko god bio otac — vrtlar ili advokat —

činjenica je da Marcela nije znala ni za seosku čednost niti se

brinula za moral iz knjiga. Bila je dobra, vesela djevojka, bez

skrupula, nezadovoljna samo zbog toga što joj ondašnja stroga

shvaćanja nisu dopuštala da po gradu pokazuje svoju privlačnost i

ekstravagantnost. Raskošna i nestrpljiva, voljela je novac i mlade

momke. Te je godine voljela nekoga Xaviera. Bio je bogat i

tuberkulozan, pravi biser.

Prvi sam je put vidio na trgu Rocio Grande, jedne večeri dok su

42

praskali vatrometi. Bio je to dan proglašenja Nezavisnosti. Ta

proljetna svečanost bila je prava provala narodnog oduševljenja. I

narod i ja — obojica smo bili mladići, iščahurili se iz djetinjstva sa

svom plahovitošću mladosti. Ugledao sam je — rekoh — kako silazi

s nosiljke, lijepa, ljupka, upadno vitka, s nekom izazovnom

slobodom u kretanju, kakve nikada nisam vidio u čestitih žena.

— Hajde za mnom — reče sluzi.

A ja, kao da je to naredila meni, uputih se za njom, zaljubljen

do ušiju, ustreptala srca, pun slatkih slutnja. Dok sam je slijedio,

netko dobaci »lijepa Marcela«, i u tom se času sjetih da sam i strica

Joana čuo kako spominje to ime. Zastao sam kao okamenjen i,

priznajem, duboko smućen.

Tri dana poslije, stric me povjerljivo upita ne bih li možda s

njim na večeru, k nekim ženama u Cajueiros. Otišli smo — bilo je to

kod Marcele. Na čelu te noćne gozbe bio je, naravno, onaj Xavier sa

svim svojim tuberkulama. Jeo sam malo, gotovo nikako, jer sam

očima gutao jedino domaćicu. Koliko je draži bilo u toj Španjolki!

Bijaše ondje dvadesetak žena — sve odreda lake djevojke — lijepe,

privlačne, ali Španjolka...! Moja zanesenost, nekoliko čaša vina,

nesavladiva žudnja, mahnitost, sve me to natjeralo da učinim nešto

neobično. Kad smo izišli na ulicu, rekoh stricu da me pričeka časak,

i ja se ponovno popeh uza stube.

— Jeste li što zaboravili? — upita me Marcela, koja je stajala

na potremku.

— Jesam, rubac.

Ona se sa mnom uputi u salon, ali je ja zgrabih, privukoh k sebi

i poljubih. Ne znam je li što izustila, je li kriknula, je li zvala. Ništa

ne znam. Znam samo to da sam ponovno pretrčao stube, u jednom

dahu, kao vjetar, i da sam posrtao kao pijan.

43

Glava 15.

MARCELA

Od Rocio Granda do Marcelina srca trebalo mi je trideset dana.

Više nisam jurišao na atu slijepe strasti, nego na magarčiću

strpljenja, lukavu i tvrdoglavu u isti mah. Jer postoje doista dva

načina da zadobiješ žensku naklonost: nasiljem, poput Europina

bika, ili nježnošću, poput Ledina labuda ili Danajine zlatne kiše. Te

tri domišljatosti starog Jupitera danas su već zastarjele, i zato sam se

radije poslužio modernijom usporedbom: konjem i magarcem. Neću

vam pričati kakva sam sve lukavstva smišljao, koga sve nisam

potplaćivao, neću govoriti kako sam čas letio pun nade, čas opet

zapadao u očaj, koliko sam puta uzalud čekao — neću dakle govoriti

o svoj toj ljubavnoj abecedi. Ali vam mogu mirne duše izjaviti da je

magarac bio dostojan konja. Bio je to pravi magarac jednoga Sancha

Panze, magarac — filozof, koji me na isteku spomenutog vremena

odveo pravo mojoj Dulcineji. Sjahao sam, potapšao ga po sapima i

poslao ga da pase.

O, ti prvi zanose moje mladosti, kako si bio sladak! Usporediti

se zacijelo može jedino s dojmom što ga je u biblijskom stvaranju

svijeta izazvala prva zraka sunca. Zamislite samo tu čudesnu pojavu

prvog sunca, taj iznenadni blijesak svjetlosti što je udario u lice

svijeta koji je tek otvorio oči. Bilo je to isto sa mnom, moj čitaoče i

prijatelju, te ako ti je ikad bilo osamnaest godina, morat ćeš priznati

da je doista tako.

Dvije su faze u ljubavi i ljubavnom zanosu, kako već želiš da to

nazoveš, jer je meni svejedno, ime i nije važno. Prva je konzulska,

druga carska. U prvoj, a ta je kratko trajala, okušavali smo svoje

snage, ja i Xavier, koji nikad nije ni slutio da sa mnom dijeli vlast

nad Rimom. A kad je lakovjernost najposlije morala uzmaći pred

nepobitnim dokazom, Xavier predade znakove časti, i ja u svoje

ruke preuzeh svu vlast: to je bila cezarska faza. Svijet je bio moj!

Ali, na nesreću, nije to bilo besplatno. Valjalo mi je naći novca,

stvoriti ga, a onda ga umnožiti. Najprije sam iskoristio

širokogrudnost svoga oca: davao mi je sve što sam zatražio, bez

oklijevanja, bez gunđanja, bez prijekora. Svakome je govorio da

sam mlad i da je i on nekoć bio takav. Ali sam ja to počeo tako

44

iskorištavati da je otac ograničio svoju darežljivost, spočetka malo, a

onda sve više i više. Utekao sam se onda majci, koja zbog mene

stane zatajivati manje svotice i potajno mi davati. Ali, malo je to

bilo. Ostalo mi je još posljednje: posegnuo sam za svojom očevinom

i počeo potpisivati mjenice, koje mi je jednog dana valjalo isplatiti s

masnim kamatama.

— Posvadit ćemo se — govorila bi mi Marcela kad bih donosio

kakvu skupocjenu svilu ili kakav dragulj— zbilja ćemo se

posvaditi... Pa tko je to vidio... tako skup dar...

A kad je to bio dragulj, još dok je govorila, okretala bi ga na

svome prstu i divila mu se, primicala svjetlu, metala na se, smijala

se, grlila me i ljubila s iskrenim žarom; uza sve njezine proteste

radost joj se iskrila u očima, i gledajući je, bio sam sretan. Imala je

posebnu slabost prema našem starom novcu u zlatu, a ja sam joj ga

nosio koliko sam ga god mogao naći. Spremala ga je u željeznu

kutiju, a nikada nitko nije doznao gdje drži ključ. Skrivala ga u

strahu da je ne okrade crna posluga.

Kuća u Cajueirosu, gdje je stanovala, bila je njezino vlasništvo.

Sve što se tu nalazilo, bijaše solidno i vrijedno, pokućstvo od

izrađena plemenita drveta i sve ostalo: ogledala, goleme vaze,

posuđe — divno posuđe iz Indije, što joj je darovao neki član

apelacionoga suda. Ah, to prokleto posuđe, koliko sam zbog njega

patio! Koliko sam joj puta zbog njega spočitavao. Nisam krio svoje

mržnje na te i druge očite dokaze njezinih nekadašnjih ljubavi. Ona

bi me slušala i smijala se nebeski nedužno, iako se uz taj nedužni

izraz na licu javljao još jedan, koji onda još nisam znao odgonetati.

Sada pak, dok obnavljam svoje uspomene, čini mi se da je to bio

nekakav dvostruk smijeh, smijeh djeteta koje je bilo grešni plod

Shakespeareove vještice i Klopstockova serafina. Ne znam da li me

razumijete. Kako je dobro znala da sam ljubomoran na njezinu

prošlost, njoj je, čini se, godilo da me izaziva. I tako, jednoga dana,

kad joj nisam donio ogrlicu koju je vidjela kod draguljara, odgovori

mi kako to nije ništa, jer našoj ljubavi ne treba tako vulgarnih

poticaja.

— Ne bih ti mogla oprostiti da o meni misliš ružno — reče i

poprijeti mi prstom.

A onda naglo živnu, zacvrkuta poput ptice, uze mi glavu među

svoje dlanove i privuče me k sebi, s ljupkim djetinjim izrazom.

Zatim, ispruživ se na divanu, nastavi isti razgovor, priprosto i

45

otvoreno. Ne, njezinu ljubav nikad nitko nije kupio. Ona je više puta

prodala samo njezinu prividnu sliku, ali ono iznutra, ono pravo,

čuvala je samo za odabrane. Duarte, na primjer, zastavnik Duarte,

kojega je prije dvije godine doista voljela, nije mogao, isto kao ni ja,

da joj poklanja skupocjene darove, i ona je od njega pristajala da

primi samo male, skromne znakove pažnje, tako primjerice zlatan

križ što joj ga je poklonio o nekom blagdanu.

— Ovaj križ..

I rukom prijeđe preko grudi te izvuče malen zlatan križ što je

visio na plavoj vrpci.

— A ti si mi rekla da ti je taj križ darovao tvoj otac, koji...

Marcela odmahnu glavom, puna nježnog sažaljenja:

— Nisi shvatio, lagala sam da ti ne zadajem boli. Hodi ovamo,

mišiću, i ne budi uvijek tako nepovjerljiv... Voljela sam drugoga, pa

što onda... ako je već prošlo? Jednog dana, kad više ne budemo

zajedno...

— Ne govori to! — kriknuh.

— Sve ima kraj! Jednog dana...

Nije mogla nastaviti, jecaj joj prekide riječ. Pruži mi ruke, uze

moje, pritisnu me na grudi i prošapta mi na uho, tiho tihano:

— Nikad, nikad, ljubavi moja!

Pogledao sam je orošenih očiju, punih zahvalnosti.

Sutradan sam joj donio ogrlicu. Nije je htjela primiti.

— Da se sjećaš mene, jednom kad više ne budemo zajedno —

rekoh.

Marcela, duboko pozlijeđena, isprva odgovori samo šutnjom, a

onda jednom kraljevskom gestom htjede ogrlicu baciti kroz prozor.

Zaustavih joj ruku i počeh je moliti da ne bude prema meni tako

nepravedna: neka primi moj dar. Tada se nasmiješi i zadrži ga.

Uostalom, ona me obilno nagrađivala za moje žrtve. Pogađala

je moje najtanje misli. Nije bilo želje koju mi nije dragovoljno

ispunila, bez teškoće, kao da joj to savjest nalaže i srce zapovijeda.

Naravno, nikada to nije bila kakva velika, ozbiljna želja, nego hir,

djetinjarija: da se, na primjer, odjene tako i tako, da uzme ovu, a ne

onu toaletu za šetnju, ili što slično.

— Uh, pravi si paša! — govorila mi ona.

I odlazila bi da se preodjene, da promijeni čipku, nakit, sve.

Očaravala me njezina poslušnost.

46

Glava 16.

NEMORALNA MISAO

Pada mi na um jedna sasvim nemoralna misao, koja je u isti

mah i stilski ispravak. Mislim da sam u 14. glavi kazao kako je

Marcela umirala od ljubavi za Xavierom. Ne, nije umirala, ona je

živjela. A živjeti nije isto što i umrijeti, to potvrđuju svi draguljari

na svijetu, a oni se dobro razumiju u gramatiku. O, valjani, vrijedni

draguljari, što bi ostalo od ljubavi bez vaših nakita i vaših zaloga?

Možda trećina ili samo petina svekolike te trgovine srcem. To je ta

nemoralna misao koju sam želio kazati, a koja je zapravo više mutna

nego nemoralna, jer nije sasvim jasno što sam htio reći. Hoću da

kažem, eto, da i najljepša glavica na ovome svijetu neće postati

manje lijepa ako je uresiš nakitom od dragulja, niti ćeš je zato manje

voljeti. A Marcela, na primjer, koja bijaše ljepotica, Marcela me

voljela.

47

Glava 17.

O TRAPEZU I DRUGOME

Marcela me voljela petnaest mjeseci i jedanaest tisuća milreisa,

ne manje. Čim je račun dosegao jedanaest tisuća, otac mi se ozbiljno

zabrinu: učini mu se da moja pustolovina prelazi granice mladićkog

hira.

— Ovaj put — reče — ti ćeš lijepo otputovati u Europu. Upisat

ćeš se na sveučilište, najbolje u Coimbru. Želim da postaneš valjan

čovjek, a ne besposličar i varalica.

A kako sam se na te riječi trgao, on pritvrdi:

— Varalica, da, gospodičiću! Sin koji tako radi i nije ništa

drugo...

I izvadi iz džepa potvrde o računima i podnese mi ih pod nos.

— Vidiš li ti ovo, fićfiriću jedan? Ovako li, zar, radi mladić

koji treba da prodiči ime koje nosi? Misliš li ti da smo ja i moji stari

stjecali novac dangubeći po kockarnicama i šetkajući ulicama?

Nikogoviću jedan! Dosta je toga! Ili ćeš se opametiti, ili te ostavljam

bez prebijene pare!

Bio je bijesan, ali je vladao sobom, znao za mjeru i granicu.

Slušao sam ga bez riječi, i kad je najavio da ću otputovati,

nisam se usudio prosvjedovati, kao što sam to inače radio. Već sam

smišljao kako ću Marcelu povesti sa sobom. Otišao sam k njoj, iznio

joj što je i kako je, i predložio da odemo zajedno. Marcela me

saslušala gledajući u zrak, nije odgovarala. Ja ponovih, a ona će mi

nato da ona ostaje, ne može u Europu.

— Zašto ne?

— Ne mogu — tužno će ona. — Ne mogu poći tamo gdje će

me sve podsjećati na moga jadnog oca, koji je, nevoljnik, pao kao

Napoleonova žrtva...

— Na kojega, molim te, od one dvojice, misliš: na vrtlara ili

advokata?

Marcela namršti čelo i okrenu pjevušiti nešto između zuba.

Zatim se potuži na vrućinu i zatraži da joj donesu čašu limunade.7

Sluškinja joj donese piće na srebrnu pladnju, koji također bijaše dio

7 U izvorniku zapravo neka vrsta boze (aluá), pravljene od rižina brašna. —

Prev.

48

onih mojih jedanaest tisuća milreisa. Marcela mi uljudno ponudi da

se osvježim. Umjesto odgovora jednim zamahom prevrnem i čašu i

podnos. Piće se proli po njoj, crnkinja prestravljena kriknu, a ja joj

podviknuh da se gubi.

Kad smo ostali sami, iskalih na Marceli sav svoj očaj. Rekao

sam joj da je monstrum, da me nije nikada voljela, da sam se zbog

nje u svašta upuštao, a nisam nailazio na iskrenost. Obasipao sam je

najpogrdnijim imenima, lamatao i gestikulirao sav izvan sebe. Ona

je samo sjedila, hladna kao stijena, i tuckala noktima o zube. Došlo

mi je da je zagušim, ili da je barem ponizim, da je bacim pod noge.

Možda sam to i namjerio, ali se sve drugačije okrenulo. Sad sam se

ja njoj bacio pod noge, pokajnički, moleći da mi oprosti. Ljubio sam

joj noge, sjećao se prvih dana naše ljubavi, najintimnijih trenutaka i

nježnosti, zvao je najslađim imenima koje sam joj nekada izmišljao.

Držao sam glavu na njezinim koljenima, grčevito joj stezao ruke,

sav očajan, i zaklinjao je, sa suzama u očima, da me ne ostavi...

Marcela me časak šutke promatrala, a onda me blago odgurne od

sebe te će umorno:

— Ne budi nesnosan.

I ustade, strese haljinu koja je bila još mokra i uputi se prema

vratima svoje sobe.

— Ne! — viknuh — nećeš otići, ne dam!

Htio sam je zgrabiti, ali prekasno. Ušla je i zaključala se.

Izišao sam iz kuće kao lud. Dva sata lutao sam po najpustijim,

najneobičnijim četvrtima, gdje nije bilo ni žive duše. Hodao sam,

sam sa svojim očajem, i u tome nalazio bolne slasti. Dozivao sam u

svijest dane, sate, trenutke one mahnite strasti i uvjeravao sâm sebe

kako je nemoguće da to nestane, da je ovo sada samo časovita mora,

a onda sam se opet obmanjivao i govorio kako je tako najbolje, jer

sam se eto otresao nepotrebna tereta. Najposlije sam odlučio da se

smjesta ukrcam, da život naprosto presiječem, pa sam uživao pri

pomisli kako će Marcela, kad sazna za moj odlazak, patiti od tuge i

grižnje savjesti. Ako me zaista voljela, osjetit će nešto, mislit će na

me kao na zastavnika Duartea... Na tu pomisao trn ljubomore zari

mi se u srce, i sve u meni buknu i stade tražiti da Marcelu povedem

sa sobom.

— Silom... silom... — govorio sam prijeteći šakom po zraku.

Odjednom mi nešto sinu. Pade mi na um spasonosna misao...

Ah, trapez mojih grijeha i mojih mutnih zamisli! Spasonosna misao

49

baci se na nj kao u drugom poglavlju ideja o melemu. Trebalo je da

Marcelu nečim zadivim, zastravim, i da je tako odvučem. Zato se

trebalo uteći kakvu konkretnijem sredstvu nego što su preklinjanja.

Ne obazirući se na posljedice, odlučim se upustiti u dûg još

posljednji put, uzeti posljednji zajam: otišao sam u Draguljarsku

ulicu i kupio najljepši nakit u cijelom gradu — češalj od slonove

kosti sa tri velika dijamanta. Uzmem ga i otrčim Marceli.

Ležala je u mreži, nekako zavodljivo umorna, i snatrila. Jednu

je nogu nehajno opustila, pa joj se vidjelo majušno stopalo u

svilenoj čarapi. Kose joj raspletene i razasute, a pogled mutan i

sanjarski.

— Hodi sa mnom — rekoh joj — sve sam uredio... Imamo

mnogo novaca, imat ćeš sve što želiš. Evo, uzmi.

I pokažem joj češalj s dijamantima...

Marcela se lagano trže, pridiže gornji dio tijela, nalakti se i

stade promatrati češalj. Gledala ga je nekoliko časaka. A onda opet

diže pogled, bila se svladala.

Nato ja podignem njezinu kosu, skupim je na brzu ruku,

nevješto je počešljam i u nju zabodem češalj s dijamantima. Onda se

odmaknem, pa opet približim, kakav čuperak popravim, kakav opet

spustim — jednom riječju, sav se uzvrtim da u taj dražesni nered

unesem barem malo simetrije. Zaposlih se kao prava mati.

— Eto! — rekoh naposljetku.

— Ludove! — dočeka ona.

A onda me privuče k sebi i nagradi me najžarčim poljupcem

što se može zamisliti. Zatim izvadi češalj, pomno razgleda i

materijal i izradu, vrteći od vremena do vremena prijekorno glavom.

— Ah, ti!

— Ideš li sa mnom?

Marcela časak razmisli. Način kako je pogledala najprije mene,

pa zidove sobe, pa opet nakit, nije mi se baš veoma svidio, ali toga

ružnog dojma posve nestade kad mi je odlučno rekla:

— Idem. Kada putuješ?

— Za dva-tri dana.

— Idem.

Zahvalih joj na koljenima. Bila je to opet moja Marcela iz prvih

dana. To sam joj i kazao, a ona se nasmiješi i ode spremiti svoj

češalj, dok sam ja silazio niza stube.

50

Glava 18.

PRIVIĐENJE U HODNIKU

Sišao sam niza stube i zaustavio se nekoliko trenutaka u dnu

mračnog hodnika da odahnem, da dođem k sebi, da saberem

rastrgane misli — jednom riječju, da se snađem usred tih snažnih i

najsuprotnijih osjećaja. Bio sam sretan. Istina, pomisao na one

dijamante pomućivala mi je malo tu sreću, ali je istina i to da lijepa

žena može u isti mah voljeti i Grke i njihove darove. A onda,

vjerovao sam svojoj dobroj Marceli. Ima ona svojih nedostataka, ali

voli ona mene...

— Anđele moj! — zašapćem i podignem pogled prema stropu.

I kao za porugu, učini mi se da vidim Marcelin pogled — onaj

isti koji me malo prije ispunio nepovjerenjem — učini mi se da je

vidim kako se u brk smije nekome tko je u isto vrijeme i Bakbarah i

ja glavom. Bakbarah! Jadni zaljubljeniče iz Tisuću i jedne noći! U

taj čas vidio sam te kako na ovom istom mjestu trčiš hodnikom za

ženom vezirovom. Ona te mami, a ti trčiš i trčiš duž trijema, odakle

si ispao na ulicu, a ondje te sačekali svi kožari pa te izmlatili. U tom

mi se času učini da je Marcelin hodnik taj trijem, a ulica da je ona iz

Bagdada. I doista, pogledah, a kad tamo, to kraj vrata na ulici

smotrih trojicu od onih kožara — jednog u mantiji, drugog u

uniformi, trećeg u građanskom odijelu: ulaze u hodnik, hvataju me

za ruke pa sa mnom u kočiju, otac s desne, stric kanonik s lijeve, a

onaj u uniformi ustobočio se na kočijaškom sjedalu. Odvedoše me

najprije do šefa policije, a odande na palubu broda koji je imao

isploviti put Lisabona. Možete zamisliti kako sam se opirao. Ali sve

uzalud.

Poslije tri dana isplovismo iz pristaništa. Bio sam nijem,

utučen. Nisam plakao: u meni je sazrela odluka, imao sam fiksnu

ideju... Proklete fiksne ideje. Naumio sam se baciti u ocean s

Marcelinim imenom na usnama.

51

Glava 19.

NA BRODU

Bijaše nas jedanaest putnika: nekakav luđak u pratnji svoje

žene, dva mladića koja su putovala iz vlastite pobude, četiri trgovca

i dvojica slugu. Moj me otac svakome preporučio, počev od samog

kapetana, koji je ionako imao već punu kapu, jer mu je na sve jade

zajahala još i nevolja što mu se na brodu nalazila i žena bolesna od

tuberkuloze, u posljednjem stadiju.

Ne znam je li kapetan broda sam prozreo moje crne nakane ili

ga je možda otac upozorio, ali me iz vida nije puštao. Zvao me

svakog časa. Ako nije mogao ostati kraj mene, vodio me svojoj ženi.

A ona je uvijek bila ispružena na niskoj sofi i mnogo kašljala ali je

kanda uzela za svetu dužnost da mi pokaže okolicu Lisabona. Malo

je reći da je bila mršava: bila je prozirna, i naprosto je nevjerojatno

kako je još živjela. Kapetan — da zavara možda sam sebe —

pretvarao se da ne vjeruje da joj je smrt tako blizu. A ja niti sam što

mislio niti sam uopće mogao misliti. Što me se uopće ticala sudbina

neke tuberkulozne žene nasred oceana? Svijet za mene bijaše

Marcela.

Jedne noći krajem prvog tjedna pruži mi se zgodna prilika da

izvršim svoj naum. Oprezno sam se popeo na palubu, ali ondje

ugledam kapetana kako naslonjen na oplatu nepomično zuri u

pučinu.

— Sprema li se oluja?

— Ne — odgovori on i zadrhta. — Divim se ljepoti noći.

Gledajte, zar nije božanski lijepo?

Taj se ton nije slagao s njegovom pojavom. Bila je i previše

zapuštena za taj birani rječnik. Pogledao sam ga, a njemu je kanda

godilo to moje čuđenje. Prođe koji časak, a on me uze za ruku,

drugom pokaza na mjesec i upita me zašto ne napišem odu noći.

Odgovorih mu da nisam pjesnik. On promrmlja nekoliko riječi,

odmaknu se dva — tri koraka, pa iz džepa izvadi zgužvan papir, a

onda mi na svjetlosti fenjera pročita odu o slobodi mornarskog

života, u Horacijevu stilu. Bijahu to kapetanovi vlastiti stihovi.

— Kako vam se čini?

Ne sjećam se što sam odgovorio. Znam samo da mi je snažno

52

stisnuo ruku i toplo mi zahvalio. Izrecitirao mi je dva soneta i baš se

spremao da počne treći, kad mu jave da ga zove žena.

— Evo me odmah — reče, te mi polako i pažljivo izrecitira još

i treći sonet.

Ostadoh sam, ali muza kapetanova kao da je metlom iz moje

glave istjerala sve bolesne misli. Radije sam otišao spavati, a san je

vrsta privremene smrti.

Kad smo se sutradan probudili, bjesnjela je takva oluja da se

uznemirio svatko osim onog luđaka. On je hodao gore-dolje i

neprestano govorio kako će njegova kći poslati po nj kočiju: smrt te

kćeri i bijaše uzrok njegove tragedije. Nikad neću zaboraviti žalosni

prizor kad je taj nesretnik, dok se oluja razmahivala i ljudi naprosto

ludovali od straha, pjevao i plesao raskolačenih očiju i raščupane

kose. Katkad bi se zaustavio i podigao ruke kao dvije gole kosti i po

zraku pravio najprije znak križa, a onda četvorinu, pa krugove, i

smijao se, smijao bez prestanka, strašno, divlje. Žena mu nije imala

vremena da se njime bavi. Ispunjena užasom pred smrću, molila je i

zazivala sve svece božje. Najposlije se oluja smiri. Priznajem, bila je

divan lijek za onu što je bjesnjela u mom srcu. I ja, koji sam tobože

bio spreman da dragovoljno potražim smrt, nisam se usudio da joj

pogledam u lice kad mi je sama pošla u susret.

Kapetan me upita jesam li pretrpio strah, jesam li se osjetio u

opasnosti, jesam li vidio svu veličanstvenu strahotu onog prizora.

Sve me to zapitkivao s prijateljskim zanimanjem. Razgovor

neopazice skrene na mornarski život. Upitao me volim li mornarske

ekloge, a ja sam mu prostodušno odgovorio da ne znam što je to.

— Odmah ćete vidjeti — reče.

I stane govoriti naizust neku pjesmicu, eklogu, onda još jednu,

pa opet jednu, dok ih nije pet nanizao, čime su se za taj dan završile

njegove literarne ispovijesti.

Sutradan, prije nego što mi je započeo recitirati pjesme,

kapetan mi reče kako je uzeo pomorsko zvanje samo zato što je bio

prisiljen. Njegov je naime djed želio da mu unuk postane svećenik, a

on, unuk, doista zna nešto latinski, pa ako se i nije zaredio, bio je i

ostao pjesnik, i to je njegov pravi poziv. I da mi to dokaže, smjesta

mi istoči stotinjak stihova. Opazio sam kako se u takvoj prilici toliko

služi rukama i grimasama da se u jednom času nisam mogao

suzdržati od smijeha. Ali je on bio sav zanesen svojom muzom, pa

ništa nije ni čuo vidio.

53

Dani prolazili, tekli valovi i stihovi, a zajedno s njima isticao i

život kapetanove žene. Njezina smrt bijaše samo pitanje vremena.

Jednog dana, kad je ustajao od stola, kapetan mi reče da bolesnica

možda neće izdržati ni do kraja tjedna.

— Ma nemojte! — zaprepastih se ja.

— Ova joj je noć bila strašna.

Otišao sam do nje. Bijaše zaista već na umoru, ali je

svejednako govorila kako će se nekoliko dana odmoriti u Lisabonu,

a onda će sa mnom u Coimbru, jer je kao preuzela dužnost da me

sama povede na sveučilište.

Ostavio sam je preneražen. Potražih njezina muža. Zurio je u

valove što su tiho izdisali uz bokove broda. Nastojao sam ga utješiti.

On mi zahvali i ispriča kako su se voljeli. Govorio mi je kako je to

bila vjerna i odana žena, i u tom se sjeti stihova što ih je njoj pisao,

pa mi ih uze recitirati. U to mu jave da ga žena zove, i mi obojica

potrčimo k njoj. Nastupila je kriza. I taj i slijedeći dan bijahu užasni,

a trećega dana žena umrije. Iskrao sam se nekako iz sobe, nisam više

mogao podnijeti. Pola sata poslije toga našao sam kapetana kako

sjedi na kolutu konopa i glavu drži među rukama. Promucao sam

nekoliko jadnih riječi utjehe.

— Umrla je kao svetica — odvrati mi.

A da se te riječi ne bi možda dojmile kao slabost, on naglo

ustade, kimnu glavom i čvrsto uprije pogled u daljinu:

— Hajde — nastavi — spustimo je u grob, koji se više nikad

neće otvoriti!

I zaista, nekoliko sati poslije toga mrtvo tijelo bijaše spušteno u

more, po svim pravilima i s dužnom počasti. Na svim licima čitala

se tuga. A kapetanovo je sličilo kamenu, što ga je crnim brazdama

ispresijecao grom. Duboka tišina. Val se zaklobuča, primi zemaljske

ostatke i opet se sklopi. Lagan trag na vodenom površju i ništa više.

Brod nastavi svoj put. Ostao sam nekoliko časaka na krmi gledajući

u onu neodređenu točku gdje je zauvijek ostao jedan od nas. A onda

potražim kapetana. Želio sam da ga malo rastresem.

— Hvala vam — dočeka on, jer je pogodio moju namjeru. —

Nikada, vjerujte mi, neću zaboraviti vašu dobrotu. Bog će vam za to

platiti! Jadna moja Leocadija! Ti ćeš se nas sjećati na nebesima...

I rukavom obriše nametljivu suzu. Pokušam razgovarati o

poeziji, njegovoj pravoj strasti. Govorio sam o njegovim pjesmama,

pa se ponudim da mu ih štampam. Kapetanove oči sinu.

54

— Možda ću i prihvatiti — reče — ali ne znam... ipak su to

slabi stihovi.

Kleo sam se da nisu. Govorio sam mu neka ih skupi i neka mi

ih da, prije nego što se iskrcam.

— Jadna moja Leocadia! — promrmlja tiho, ne odgovarajući

na moje pitanje. — Mrtvo tijelo... more... nebo... brod...

Sutradan pročita mi žalobnu pjesmu što ju je te noći napisao

pod dojmom ženine smrti i sahrane. Čitao ju je doista uzdrhtala

glasa. Kad je završio, upita me je li pjesma dostojna onoga blaga što

ga je zauvijek izgubio.

— Jest, dostojna je — rekoh.

— Možda nije genijalna — nadoveza poslije kratke šutnje —

ali nitko ne može reći da u njoj nema osjećaja... možda baš to što ga

ima previše, i kvari njezinu savršenost.

— Ne mislim tako, za moj ukus pjesma je savršena.

— Jest, mislim da... Oh! to su stihovi obična pomorca.

— Ali pomorca pjesnika — preuzeh ja.

Kapetan sleže ramenima, pogleda papir i uze ponovno čitati

svoju pjesmu, sada već sa manje uzbuđenja, naglašujući pojedina

mjesta, ističući slike i melodičnost stihova. Na kraju priznade da je

to njegova najsavršenija pjesma. Ja mu potvrdih, a on mi na to steže

ruku i proreče kako me čeka velika budućnost.

55

Glava 20.

STUDENT

Velika budućnost! Dok su te riječi brujale u mojim ušima,

pogled mi se gubio u tajanstvenom i dalekom horizontu. Jedna je

misao drugu progonila, a probuđene ambicije potisnuše Marcelu.

Velika budućnost! Možda kakav prirodoslovac, književnik,

arheolog, možda bankar, političar, možda čak i biskup — što smeta,

može i to, samo da bude »nešto«, da bude ime, položaj, autoritet. U

tom se času u meni naglo probude ambicije, kao u mlada orla kad

iznenada probije ljusku i ukaže svoje oštro i prodorno oko. Zbogom,

ljubavi! Zbogom, Marcela! Zbogom, dani zanosa, bezbrižnog

rasipanja, divne neobaveznosti! Evo me na putu rada i slave. A vi,

zbogom! Pođite u zaborav, međe uspomene, gdje spava i moje prvo

djetinjstvo!

Iskrcao sam se u Lisabonu i otputovao u Coimbru. Čekalo me

sveučilište s teretom svoje učenosti. Od posla se baš nisam

pretegnuo, ali sam na kraju ipak položio ispite. Poslije nekoliko

godina nužnog slušanja na sveučilištu, diploma mi je bila uručena sa

svim uobičajenim ceremonijama. Bila je to lijepa svečanost, koja me

ispunila u isti mah i ponosom i tugom, tugom pogotovu.

U Coimbri sam stekao glas prilična vjetropira. Bio sam

ekstravagantan, površan, uvijek zanesen, neobuzdan, volio sam

pustolovine i spajao praktički romantizam s teoretskim

liberalizmom, obožavao crne oči i pisane ustave! Onog dana kad me

sveučilište na pergamentu službeno proglasilo čovjekom od znanja,

iako se to znanje još ni izdaleka nije usidrilo u mojoj glavi,

priznajem da sam se, iako ponosan, osjećao pomalo prevaren. Da

objasnim. Diplomom sam postao slobodan čovjek. Ali, ako mi je

diploma i davala slobodu, nametala mi je u isti mah i odgovornost.

Sa svjedodžbom u džepu ostavio sam obale Mondega i otputovao.

Otišao sam prilično tužan, ali je u meni već titrao i nemir,

radoznalost, želja da se omjerim sa svijetom, da radim, uživam i

živim, da svoje sveučilište nastavim u životu...

56

Glava 21.

MAZGAR

Magarčić na kojem sam jahao odjednom se zaustavi; nije htio

dalje. Ošinem ga, a on se ritne najprije jedanput, a onda nekoliko

puta, dok me nije zbacio sa sedla. Pao sam tako nespretno da mi je

lijeva noga ostala u stremenu. Pokušao sam se rukama uhvatiti za

životinju, ali obezglavljeni magarac zagrabi naprijed. Loše sam se

izrazio: on je to naumio i doista dvaput poskočio, ali u pravi čas

priskoči mazgar koji je tuda prolazio, zgrabi ga za povodac i s

teškom mukom zaustavi, a bilo je bogme i prilično opasno. Životinja

je napokon bila svladana, a ja oslobodim nogu te se uspravim.

— Izvukli ste se, ali se za dlaku razminulo — reče mi mazgar.

Bijaše istina. Da je magarac nastavio kako je zagrabio, sigurno

bih nastradao, a nije isključeno da se sve to ne bi i smrću završilo:

lom lubanje, unutrašnje ozljede ili izljev krvi, i tako bi otišlo znanje

što sam ga sabrao. Možda mi je mazgar spasio život — ne, sigurno

ga je spasio. To mi je kazivala moja uzburkana krv, jer mi je srce

strahovito lupalo. Dragi čovjek! Dok sam se pribrao, on je pažljivo i

spretno namjestio ormu. Imao sam uza se pet zlatnika, pa odlučim

da mu dam tri: ne zbog toga što bi to bila cijena mog života — ne,

on je bio neprocjenjiv, nego iz zahvalnosti što mi je čovjek tako

zdušno pritekao u pomoć. Nema zbora, tri mu moram dati.

— Evo vam ga — reče mazgar, privede mi magarca i dade

uzde.

— Molim vas, samo časak... još nisam pravo došao k sebi...

— Od čega?

— A zar nisam umalo poginuo?

— Da je nastavio kako je počeo, možda, ali Bogu hvala,

gospodin je ostao živ i zdrav.

Počnem kopati po putnoj torbi te izvučem star prsluk, gdje mi

je u džepu ležalo pet zlatnika. Dok sam tražio, pitao sam se da to

nije malo previše, možda bi dostajala i dva zlatnika, ili samo jedan.

Hitro čovjeka omjerim. Bio je to jadan gonič, u cijelom životu nije

valjda ni vidio zlatnik. I jedan bi bio dovoljan da skoči kao lud od

veselja. Dakle, dovoljno je da mu dam jedan. Izvadim zlatnik iz

džepa, novac bljesne na suncu. Čovjek to nije mogao vidjeti, jer sam

57

mu okrenuo leđa, ali je po svoj prilici pogodio o čemu se radi, jer je

odjednom počeo mome magarcu govoriti nešto značajnim glasom;

uzeo mu davati savjete, govorio mu da bude razuman, jer ga

»gospodin doktor« može naučiti pameti — u jednu riječ, održi mu

pravi očinski monolog. A onda, bože mi oprosti, čuh kako puče

glasan poljubac — to ti je moj mazgar cmoknuo magarca pravo u

glavu.

— Oh! — uzviknem.

— Neka mi gospodin oprosti, ali... ovaj vrag tako milo gleda...

Nasmijao sam se, malo oklijevao i — u ruku mu spustio jedan

srebrnjak. Nato pojahah svog magarca i uputih se lakim kasom.

Ipak me nešto mučilo, ili bolje, nisam baš bio siguran kakav je

bio učinak, i kad sam malo odmakao, okrenem se, a kad tamo, moj ti

se mazgar naveliko klanja i od zadovoljstva sve mi čini nekakve

znakove.

»Pa naravno«, rekoh u sebi, »kako da i bude drugačije? Dobro

sam mu platio, možda čak i previše.«

Posegnem rukom u džep od prsluka što sam ga na sebi imao, i

napipam nekoliko bakrenih novčića: eto, mogao sam mu to dati

umjesto novca u srebru, jer, na koncu, njemu nije bilo ni nakraj

pameti da čini kakvo junačko djelo ili da očekuje kakvu zahvalnost:

on je to učinio instinktivno, bio je to sasvim spontan refleks, iz njega

je progovorio nešto temperament, nešto zanat. Osim toga, činjenica

da se u onom času nije našao nigdje drugdje nego baš na mjestu

nesreće, dokazuje da je on bio samo sredstvo u rukama Providnosti.

Očito je, dakle, da je u tome što me spasio, bilo najmanje njegove

zasluge. Sad sam se već ljutio, spočitavao sam sebi da sam rasipan i

zaključio da je i taj srebrnjak bačen uludo, kao nekad i oni dragulji. I

(zašto da krijem?) osjećao sam grižnju savjesti.

58

Glava 22.

POVRATAK U RIO

Nesretni magarčiću! prekinuo si nit mojih misli. Ne bih točno

mogao kazati o čemu sam razmišljao do Lisabona niti što sam radio

u samom Lisabonu ili po ostalim mjestima poluotoka, a ni po

drugim gradovima Europe, one stare Europe koja kao da se tada

upravo pomlađivala. Ne, neću spominjati da sam doživio zoru

romantizma i da sam i sam pisao stihove, napojivši se poezije u srcu

Italije. Ništa od toga neću spominjati, jer bi mi za to valjalo pisati

dnevnik, a ne uspomene ili zapise kao što su ovi, koji obuhvaćaju

samo suštinu života.

Poslije nekoliko godina lutanja vratio sam se na molbe svog

oca: »Dođi«, govorio je u zadnjem pismu, »jer ako se ne požuriš,

nećeš zateći majku na životu.« Bio je to udarac za mene. Volio sam

majku. Još mi je bila pred očima kad me zadnji put blagoslovila

prije nego što će brod krenuti.

— Jadno moje dijete, neću te više vidjeti — jecala je i grlila

me.

A sad sam se sjećao tih riječi. Kao da je sama prorekla svoju

smrt.

Bio sam tada u Veneciji. Još je sva disala Byronovom

poezijom. Utonuo u snove, oživljavao sam prošlost. Činilo mi se da

još živim u doba kad je cvala Serenissima Repubblica. Jednom mi

se, časna riječ, dogodilo te sam svoga stanodavca upitao je li danas

dan kad dužd izlazi.

— Kakav dužd, signor mio?

Prenuh se, ali mu ne htjedoh priznati da sam pogriješio, nego

mu rekoh da je moje pitanje nekakva američka zagonetka. Napravio

se kao da razumije, te je čak dodao kako američke zagonetke

osobito voli. Divan stanodavac!

Ostavio sam dakle sve to, svog domaćina, dužda, Most

uzdisaja, gondole, stihove plemenitog lorda, gospode s Rialta,

ostavio sam sve i otputovao kao strijela prema Rio de Janeiru.

Vratio sam se... Ali ne, ne oduljujmo ovo poglavlje. Ponekad

smetnem s uma da pišem, i moje pero samo leti, naprosto guta papir,

a to mi kao autoru ide samo na uštrb. Dugačka poglavlja više

59

odgovaraju čitateljima ponešto teške naravi, a mi nismo publika za

knjige in-folio, nego za knjigu in duodecimo: malo teksta, krupni

naslovi, velika slova, elegantna oprema, vinjete... vinjete pogotovu.

Ne, ne oduljujmo ovo poglavlje.

60

Glava 23.

ŽALOSNO, ALI KRATKO

Vratio sam se. Neću tajiti da se u meni pokrenulo nešto novo

kad sam opet ugledao svoj rodni grad. Nije to u meni izazvala

domovina u onom političkom smislu riječi, nego ona stara mjesta

moje mladosti — ulica, zvonik, na uglu zdenac, žene u rupcu, crnac

nosač, stvari i slike moga djetinjstva, što su se duboko usjekle u

moje sjećanje: u meni se odigravala prava renesansa. Bez obzira na

godine, moja je duša poput ptice raširila krila i poletjela na sam

izvor, da se ondje napije svježe i bistre vode, još nezamućene

blatom života.

Kad se malo bolje pogleda, to je nešto svakidašnje, opće

mjesto. Druga pak svakidašnjost, tužna svakidašnjost, bijaše

opustjela rodna kuća. Otac me zagrli i zaplače.

— Majci gasne život — reče mi.

Zaista, nije je više ubijao reumatizam, nego rak na želucu.

Nesretnica, teško se mučila, jer se rak ne obazire na moralne vrline

bolesnika. Kad grize, grize, to mu je posao. U kući je bila moja

sestra Sabina, onda već udata za Cotrima. Padala je od umora.

Jadnica, spavala je jedva tri sata noću. Čak je i stric Joan bio

žalostan i utučen. A Dona Eusebia i još nekoliko žena neprestano se

vrtjele tamo-amo i zabrinute šaptale.

— Sine moj!

Načas bol popusti u njezinoj utrobi, i blijed smiješak ozari

bolesnici lice, kojega se već dotaklo krilo smrti. Bila je to više

mrtvačka glava nego lice: ljepote bijaše nestalo netragom, kao što

nestaje lijep dan. Ostale su samo kosti, koje nikad ne stare. Bilo je

prošlo osam ili devet godina što se nismo vidjeli. Jedva se mogla

prepoznati. Kleknuo sam kraj njezine postelje, uzeo joj ruke i tako

stajao nijem, nepomičan. Nisam se usuđivao progovoriti, jer bi iz

mene provalilo jecanje, a to bi joj samo pokazalo kako joj je blizu

kraj. Uzalud sam se bojao! Znala je ona dobro da je kraj blizu. Rekla

mi je to, a ujutro se obistiniše njezine riječi, promijenila je svijetom.

Duga je bila njezina agonija, duga i okrutna — hladno,

sitničavo, pedantno okrutna, tako da mi je srce stezala ledenom

jezom. Tada sam prvi put gledao umiranje. Dotad sam o smrti samo

61

od drugih slušao. Doduše, nekoliko sam je puta već vidio

okamenjenu na licu kojeg pokojnika, kad bih dolazio da ga otpratim

do zadnjeg počivališta, ili sam pak o njoj imao sasvim literarnu

predodžbu na temelju onih profesorskih parafraza na satu povijesti

Starog vijeka: recimo — podmukla smrt Julija Cezara,

dostojanstvena smrt Sokratova ili, na primjer, ponosna smrt staroga

Katona. Ali onaj dvoboj izmeđe biti ili ne biti, kad smrt prilazi djelu,

ono bolno, grčevito trzanje, smrt iza koje nema nikakve političke ili

filozofske pozadine, nego naprosto smrt dragog stvorenja — to sam,

eto, gledao prvi put u životu. Nisam plakao pred tim prizorom.

Sjećam se, gledao sam tupa pogleda, stegnuta grla, smućen,

zabezeknut. Što? Zar jedno tako blago, tako dobro, tako sveto

čeljade, koje nikome ni najmanjeg zla nije učinilo, da umre u tako

okrutnim mukama, da mu utrobu čupaju pandže divlje, nemilosrdne

boli? Sve mi se to činilo mračno, besmisleno, ludo...

Da, tužno poglavlje. Hajde, prijeđimo na drugo, veselije.

62

Glava 24.

KRATKO, ALI VESELO

Bio sam utučen. Valja znati da sam u to vrijeme bio savršen

primjerak obična, preuzetna i samouvjerena mladića. Moju dušu

nikada nisu mučili problemi života i smrti. Nikad se dotad nisam

nagnuo nad ponorom Neobjašnjivog. Nedostajalo mi je ono bitno

što na to potiče — osjećaj vrtoglavice...

Govoreći otvoreno, u meni su se samo odražavale misli brijača

kojega sam otkrio u Modeni i koji se isticao time što uopće nije

imao misli. Bio je to divan brijač, dika svih brijača! Koliko ste god

morali dugo sjediti, nikad vam kod njega nije bilo dosadno. On bi

svaki potez britvom ili češljem popratio kakvom finom tiradom,

punom dvosmislenosti i duhovite pikanterije... Druge filozofije nije

imao, a tako ni ja. Time ne želim reći da ih na sveučilištu nisam

nekoliko svladao, ali sam od svih zadržao samo formule, rječnik,

kostur. Njima sam se služio kao latinskim jezikom: znao sam

nekoliko Vergilijevih stihova, dva-tri Horacijeva, dvanaestak

političkih i moralnih sentencija, da bih ih zgodno potegao u

razgovoru. Služio sam se njima kao poviješću ili pravnom naukom.

Od svega toga zadržao sam samo frazeologiju, vanjsku koru,

dekor...

Možda će se čitalac i začuditi otvorenosti s kojom iznosim na

vidjelo svu svoju osrednjost. Neka ne zaboravi: otvorenost je prva

odlika jednog pokojnika. U životu, javno mišljenje, pa borbe

interesa i ambicija sile čovjeka da krije svoje slabosti, da zabašuruje

nedostatke i zakrpe, da svem svijetu ne otkriva svoje najtajnije misli.

A najbolji ishod te neobično nužne prakse jest to da varajući druge

konačno prevariš sam sebe, jer u tom slučaju štediš stid, koji je

veoma mučan osjećaj, i hipokriziju, koja je veoma odvratno

svojstvo. A kad si mrtav, koje li samo razlike! Kakva li olakšanja,

kakve slobode! Kako čovjek bez sustezanja može da odbaci masku,

da tresne o zemlju sav onaj lažni nakit, da se otkravi, da promijeni

fizionomiju, odijelo, da bez okolišanja sve prizna, da kaže kakav je

zapravo bio, a kakav se samo izdavao da jest. Nema više susjeda,

prijatelja, neprijatelja, znanaca ni stranaca, nema vanjskih obzira,

nema publike — ničega više nema! Ni javnog mišljenja više nema!

63

Jer to javno mišljenje, to probojno oko, oko suca istražitelja, gubi

svu svoju moć čim prijeđemo na teritorij mrtvih. Ne kažem da to

jastrebovo oko ne zadire čak i u one strane, da nas ispituje i da nam

sudi, samo što su nam sada ta mišljenja i zaključci sasvim

ravnodušni. I znajte, gospodo živi: ništa se ne može mjeriti s

prezirom mrtvih.

64

Glava 25.

U TIJUKI

Hopla! što mi je pero kliznulo u patetiku. Budimo jednostavni

kao što je bio jednostavan moj život u Tijuki prvih tjedana poslije

smrti moje majke.

Sedmog dana, poslije mise zadušnice, uzeh svoju pušku,

nekoliko knjiga, nešto rublja, cigareta, jednoga crnca — Prudencija

iz 11. poglavlja — i pođoh potražiti mira i odmora u jednoj staroj

kući koja je pripadala našoj obitelji. Otac se trudio da me odvrati od

nauma, ali ja niti sam mogao, a niti sam imao volje da ga poslušam.

Sabina je željela da nekoliko dana provedem kod nje, dva tjedna

barem. Moj je zet naprosto htio da me silom odvuče. Drag čovjek,

taj Cotrim. Od rasipnika, eto, postao pažljiv čovjek. I promućuran.

Imao je trgovinu živežnim namirnicama za potrebe na brodovima i

radio od jutra do mraka, žilavo, uporno. A uvečer bi sjeo kraj

prozora, ne misleći ni na što, i odmarao se kraj svojih najdražih.

Volio je svoju ženu i svog sina, jer je tada imao sina, koji je umro

nekoliko godina poslije. Govorili su da je Cotrim škrtac.

Odbio sam sve pozive i savjete. Duša mi se nasumorila,

smutila. Mislim da se to onda u meni počela javljati melankolija, taj

žuti, smotani, morbidni cvijet, fina i opojna mirisa. »Kako je dobro

biti tužan i ništa ne govoriti!« Zastao sam na tim Shakespeareovim

riječima i slušao u sebi njihov odjek. Dobro se sjećam: sjedio sam

pod tamariskom, s otvorenom pjesnikovom knjigom u ruci, a ne

znam što mi je bilo umornije — duša ili tijelo. Nekako sam se

pokunjio, nekakva mi je nijema bol stezala srce, osjećao sam nešto

čudno, nešto kao slast tuge. Jest, slast tuge, zapamti tu riječ, čitaoče,

zaustavi se na njoj i analiziraj je, pa ako je ne shvatiš, onda znaj da

ne poznaješ jedno od najsuptilnijih osjećaja ovoga svijeta i ovoga

stoljeća.

Vrijeme mi je prolazilo u lovu, spavanju i čitanju— mnogo

sam čitao — i naprosto uživao u tome da ništa ne radim. Duh mi se

nasumce doticao sad jedne, sad druge misli, čas jedne čas druge

tlapnje, oblijetao poput zalutala gladna leptira.

Jedan za drugim nizali se i prolazili sati, sunce zapadalo, i noć

svojim sjenama obavijala brežuljke i grad. Nikoga nisam primao.

65

Izričito sam rekao da me ostave sama. Dan, dva, tri, čitav tjedan

prođe mi tako u tišini — taman dosta da se zasitim Tijuke i bacim

ponovno u vrtlog.

I doista, sedmog dana bio sam izliječen od samoće, tuga se

moja stišala. Duša mi se više nije zadovoljavala nebom i stablima.

Mladost se u meni opirala, željna života. Pobacah u kovčeg sve

probleme o životu i smrti, uz njih i sva tužna ona lica

Shakespeareove mašte, povrh toga svoje košulje, kravate i

razmišljanja, i upravo kad sam kovčeg uzeo zatvarati, crnac mi

Prudencio javi da se jučer jedna meni poznata osoba uselila u

ružičastu kuću, nekih dvjesto koraka od naše.

— Tko to?

— Zar se mladi gospodin više ne sjeća Done Eusebije?

— Kako se ne bih sjećao... Što, zar je ona ovdje?

— Ona sa kćerkom. Stigle su jučer ujutro.

Isti čas preda mnom iskrsnu onaj događaj iz 1814, i bude mi

nelagodno. Ali kad sam razmislio, vidio sam da su kasniji događaji

meni dali pravo. Bilo je zapravo neizbježno da odnosi između

doktora Vilaçe i majorove sestre postanu veoma intimni. Čak se,

prije nego što sam otišao na studije, potajno govorkalo kako je na

svijet došla i jedna djevojčica. Poslije mi je stric Joan pisao da je

Vilaça na samrti ostavio Doni Eusebiji lijepo imanje, i to je u

cijelom gradu izazvalo svu silu ogovaranja. Pa i sam stric Joan,

pravi sladokusac za sablažnjive priče, u tom je pismu, koje je,

uostalom, obuhvaćalo nekoliko strana, govorio samo o tome. Dobro

kažem, razvoj događaja dao mi je pravo. Ali — imao pravo ili ne —

kako je sve to bilo davno! 1814, ona moj djetinja šala, Vilaça i

poljubac u šumarku! Najposlije, izmeđe Done Eusebije i mene nije

bilo više nikakve veze. I na tu pomisao zatvorih kovčeg.

— Zar mladi gospodin neće posjetiti Donu Eusebiju? — upita

Prudencio. — Ona je moju jadnu gospodaricu mrtvu uredila i

obukla.

Tada se doista sjetim kako sam i nju među drugim ženama

vidio u kući na dan smrti i za sprovodom. Ali nisam znao da je ona

mojoj pokojnoj majci ukazala posljednju uslugu. Crnac je imao

pravo. Dužnost mi je da je posjetim. Odlučih da to učinim smjesta i

da onda otputujem.

66

Glava 26.

PISAC SE SKANJUJE

Odjednom začuh glas:

— E, momče, pa to nije nikakav život!

To je dolazio moj otac sa dva prijedloga u džepu. Sjeo sam na

putni kovčeg i gledao ga bez ikakve radosti. Promatrao me nekoliko

časaka, a onda mi nježno pružio ruku:

— Hajde, hajde, sine, treba se pokoravati volji Božjoj.

— Već sam joj se pokorio — odgovorih i poljubih mu ruku.

Nisam bio još doručkovao, pa sjedosmo za stol. Nismo

spominjali tužni događaj koji me nagnao da se onamo povučem.

Samo jednom, slučajno, kad se otac u razgovoru dotakao

namjesništva, spomenuo je kako mu je jedan od namjesnika poslao

svoju sažalnicu. Nosio je to pismo uvijek sa sobom, bilo je već

dobrano zgužvano, jer ga je po svoj prilici već mnogima čitao.

Rekao sam već da je to bilo pismo jednog namjesnika. Otac mi ga

dvaput pročita.

— Otišao sam da mu zahvalim na pažnji — reče mi otac — a

mislim da bi i ti morao...

— Ja?

— Ti. To je važna ličnost, zamjenjuje samog cara. Uostalom, to

je moj plan... moj prijedlog, to jest... kazat ću ti sve, imam za tebe

dva plana: poslaničko mjesto i ženidbu.

Moj je otac govorio odmjereno, a riječi naglašavao posebno i

značajno, da mi njihov smisao bude što jasniji i da ih bolje shvatim.

Ali su svi ti planovi u onom času bili tako u dishramoniji s mojim

duševnim stanjem da ih pravo nisam ni razumio. Otac se nije dao

zbuniti: poče on iznova, pa koliko poslaničko mjesto, toliko i

zaručnicu uze dizati u zvijezde.

— Onda, pristaješ li?

— Ali, ja nimalo nemam smisla za politiku — rekoh — a što se

tiče ženidbe... pusti me da i dalje živim kao medvjed, što i jesam.

— Pa i medvjedi se žene — dočeka otac.

— Neka mi onda dovedu mećku. Veliku mećku...8 Otac se

8 U izvorniku igra riječima ursa maior u smislu »velika mećka« i Veliki

Medvjed (zviježđe). — Prev.

67

stade smijati, i kad se dobro izgrohotao, opet okrenu ozbiljno.

Politička karijera, govoraše, i jest ono što meni treba, i stane za to

navoditi sve moguće razloge. Dokazivao mi je neobično govorljivo i

potkrepljivao primjerima raznih ljudi koje smo poznavali. A što se

tiče moje buduće zaručnice, bit će dovoljno da je vidim. Čim je

samo ugledam, naprosto ću, kaza, otrčati njezinu ocu i isprositi je, i

to smjesta, ne časeći časa, ne odlažući ni jednog dana. Dok je

govorio služio se sad uvjeravanjem, sad autoritetom, čas opet

pokušavao da me fascinira. Ništa nisam govorio, čupkao sam vršak

čačkalice i valjao kuglice od kruha. Smješkao sam se i razmišljao,

nemoćan i da prihvatim i da odbijem. Nisam znao što bih. Jedan je

glas u meni govorio da prihvatim: lijepa žena i politički položaj, nije

to loše. Drugi je govorio ne, a smrt moje majke pojavila se preda

mnom kao dokaz kako je na svijetu sve lomno i relativno — ljubav,

obitelj...

— Ne, ne idem odavde bez tvoje definitivne odluke — reče

otac. — De — fi — ni — tiv — ne! — ponovi slog po slog,

udarajući prstom po stolu.

Zatim ispije posljednji gutljaj kave, udobno se smjesti u fotelji i

počne pričati o svemu i svačemu: o senatu, o komori, o restauraciji,

o papi, o tome kako želi kupiti kočiju, o našoj kući u

Matacavalosu... Sjedio sam još na uglu i olovkom na komadiću

papira bez reda i veze pisao što mi je padalo na um. Nabacio bih

koju riječ, pa rečenicu, pa stih, nacrtao kakav nos ili trokut,

ponavljao to nekoliko puta bez ikakva reda i smisla, nasumce,

ovako:

arma virumque cano

A

Arma virumque cano

arma virumque cano

arma virumque

arma virumque cano9

Sve je to bilo mehanički, nesvjesno, a opet ne bez neke veze i

logike. Na primjer riječ virumque, to jest prvi slog, naveo me na ime

pjesnika, pa pišući virumque ispalo Virgilije, i ja sam pisao dalje

Vir Virgilije

9 To Bras Cubas ispisuje početni stih Vergilijeve Enejide (»Bojeve i junaka

opijevam...«) — Prev.

68

Virgilije Virgilije

Virgilije Virgilije

Otac, pomalo ljut zbog moje ravnodušnosti, ustade, priđe stolu,

baci pogled na iscrtkani papirić...

— Virgilije! — uzviknu otac. — Gotov si, mladiću!

Zaručnica ti se baš zove Virgilia.

69

Glava 27.

VIRGILIA?

Virgilia? Znači, to je ona ista koja je nekoliko godina poslije...?

Baš ista; gospođa koja je 1869. bila kraj moje samrtne postelje, a

koja mi je prije toga, davno prije toga, veoma mnogo značila i

ispunjavala velik dio mog života. Brojila je tada svega petnaest -

šesnaest ljeta i bila, ako ne možda najoholija, a ono svakako

najsvojevoljnija djevojka u svem gradu. Ne kažem, tada još nije od

svih djevojaka baš ona bila najljepša: jer ova knjiga nije roman, u

kojem pisac po svojoj volji uljepšava stvarnost pa ne vidi ni pjege ni

bubuljice. Time, zapamtite, ipak ne želim reći da je njezinu ljepotu

kvarila kakva pjega ili bubuljica. Ne, bila je lijepa, svježa, istom

izašla iz ruku Prirode, onoga kratkotrajnog a opet vječnog šarma,

kojim jedno biće drugoga privuče i osvoji, po onim tajnovitim

planovima što ih s nama napravi Priroda. Bijaše Virgilia bijele,

veoma bijele puti, puna koketerije i neznanja, djetinjasta, sva

satkana od neobjašnjivih poriva. Nije radila ništa, bila je pomalo i

pobožna, samo što je ta pobožnost više dolazila od nekog straha...

Jest, po svoj prilici samo od straha.

Čitalac je tako u nekoliko crta dobio tjelesnu i duševnu sliku

stvorenja koje je kasnije u mom životu trebalo odigrati tako veliku

ulogu. Takva je bila Virgilia sa šesnaest godina. A ti, Virgilijo

draga, dok ovo čitaš, ako još budeš na životu kad iziđu ovi retci —

ne opažaš li kako se drugačije izražavam danas nego što sam se

izražavao kad sam te prvi put vidio? Vjeruj mi, onda sam bio isto

tako iskren kao i danas. Smrt me nije učinila ni zagrižljivim ni

nepravednim.

— Ali — reći ćeš — kako se čovjek može svega tako dobro

sjećati, iako je bilo davno, i kako se sve to može do u tančine

iskazati?

Ah, radoznalice! Ah, velika radoznalice! Pa baš zbog toga i

jesmo gospodari zemlje, jest, upravo zbog te moći da oživljujemo

prošlost, i tako pokazujemo nestalnost naših osjećaja i ispraznost

naših oduševljenja. Pascal tvrdi da je čovjek stvor koji misli. Nije,

ne! Čovjek je pogreška koja misli. Svako je razdoblje života

posebno izdanje, doneseno sa svim ispravcima iz onoga prethodnog,

70

a koje će poslije i samo opet biti ispravljeno. I tako se to ponavlja

sve do onoga posljednjeg, konačnog izdanja, koje izdavač besplatno

daje crvima.

71

Glava 28.

UZ UVJET DA...

— Virgilia? — upitam ja. — Jest, tako ti se zove zaručnica.

Anđeo, tvrda glavo, pravi anđeo, samo što nema krila. Prekrasna

stasa, živa kao zrno žive... a da samo vidiš oči... To ti je Dutrina

kći...

— Kojega Dutre?

— Dutre, državnog savjetnika, ti ga ne znaš. Politički je veoma

utjecajan. Onda, u redu, pristaješ?

Nisam odmah odgovorio. Neko sam vrijeme gledao u vrške

svojih cipela, a onda izjavih kako sam spreman razmisliti o oba

prijedloga, o kandidaturi i o ženidbi, samo uz uvjet...

— Uz uvjet?

— Uz uvjet da ne moram obadva prihvatiti. Mislim, mogu

pristati da budem ili oženjen ili politička ličnost...

— Svaka ličnost treba da bude oženjena — poučno će moj

otac. — Ali neka bude kako želiš, pristajem na sve. Uvjeren sam da

ćeš drugačije govoriti kad je vidiš. Uostalom, zaručnica i parlament

jedno je te isto... to jest... ne, to ćeš saznati kasnije... Hajde,

prihvaćam rok uz uvjet da...

— Kakav uvjet? — prekidoh ja, oponašajući mu glas.

— Ah, mangupe! Uz uvjet da ne ostaneš dalje u ovome

mrtvilu, apatičnosti i bezvoljan! Zašto sam trošio novac, mučio se i

radio! Zato da te na kraju vidim kako blistaš. To si uostalom dužan,

i tako ti dolikuje, i tebi i svima nama. Na tebi je da održiš naše ime i

da ga još više prodičiš. Vidiš, meni je šezdeset godina, ali kad bih

trebao započeti nov život, ne bih oklijevao ni trenutka. Čuvaj se

mlitavosti, sinko! Bježi od slabića. Reći ćeš, ljudske vrijednosti

počivaju na različitim temeljima. Jest, ali je najčvršći temelj ono što

o tebi drugi misle. Nemoj se odricati prednosti što ti ih daje tvoj

položaj i tvoj imetak.

I tako je mađioničar išao preda mnom, i dok je govorio,

neprestano mi je ispred nosa vrtio zvečkom, baš kako su me u

djetinjstvu mamili kad su me učili hodati. A cvijet melankolije u

meni smjesta uvene i ustupi mjesto drugome cvijetu. Manje žut i

nimalo boležljiv, taj novi cvijet zvao se: želja za slavom, melem

72

Brasa Cubasa.

73

Glava 29

POSJET

Otac je pobijedio. Naveo me da pristanem na kandidaturu i na

ženidbu, da prihvatim i Virgiliju i Poslaničku komoru.

— Dvije Virgilije! — reče mi u provali političkog

oduševljenja.

Prihvatio sam ih. Otac me dvaput čvrsto zagrli: napokon je u

meni prepoznao svoju vlastitu krv.

— Putuješ sa mnom?

— Sutra ću. Želim prije posjetiti Donu Eusebiju...

Otac malo izduži lice, ali ništa ne reče. Oprosti se i ode.

Odlučio sam da toga istog popodneva posjetim Donu Eusebiju.

Baš sam je zatekao gdje nešto kori crnca vrtlara, ali kad me ugleda,

sve ostavi i primi me tako srdačno, sa tako iskrenom radošću, da me

odmah predobila. Mislim da me čak i stegla u svoj čvrsti zagrljaj.

Ponudila mi da sjednem kraj nje pod verandom i nije prestajala

brbljati od oduševljenja.

— Ma nije moguće! Mali Bras! Već gotov čovjek! Tko bi

rekao, prije nekoliko godina... Bože moj... čitav čovjek, nema šta... I

veoma lijep... zacijelo me se baš mnogo ne sjećaš...

Odgovorih da nije tako, da nisam mogao zaboraviti tako dobre

prijateljice mojih roditelja. Tada Dona Eusebia poče govoriti o

mojoj majci sa toliko dobrote i sućuti da je isti čas pridobila sve

moje simpatije, a tuga se u meni počela ponovno buditi. Ona to

opazi u mojim očima pa promijeni razgovor. Zanimala se za moje

putovanje, moje nauke, moje ljubavne doživljaje... Jest, upita i za

moje ljubavi, pa mi reče da je ona stara »libertina«. To me sjeti onog

doživljaja iz 1814, nje, doktora Vilaça, šumarka, mog povika. I dok

su se u meni budila ta sjećanja, začujem škripu vrata, šušanj sukanja

i riječi:

— Mama... mama...

74

Glava 30.

ŠUMSKI CVIJET

I glas i suknje pripadale su smeđookoj djevojci, što se naglo

zaustavila na vratima kad je ugledala stranca. Kratka, neugodna

šutnja. Prekide je Dona Eusebia odlučno i otvoreno:

— Hodi, Eugenia, pozdravi doktora Brasa Cubasa. To je sin

gospodina Cubasa, došao je iz Europe.

I obrativši se meni:

— Moja kći Eugenia.

A Eugenia, šumski cvijetak, jedva mi odgovorila na pozdrav.

Pogleda me iznenađena i zbunjena i polako se približi majčinoj

stolici. A mati joj uze jednu pletenicu, što se na kraju bila rasplela.

— Ah, nevaljalko jedna. Ne možete zamisliti, doktore, kakva je

ovo nevaljalka...

I poljubi je tako nježno da sam bio malko dirnut. Pomislio sam

na svoju majku i, priznajem, u taj me čas kanda zagolicala želja da i

sam postanem otac.

— Što, zar nevaljalka? — rekoh. — Čini mi se da joj

nevaljalštine više ne pristaju.

— A što mislite, koliko joj je godina?

— Sedamnaest...

— Manje jednu.

— Tako, šesnaest... Pa to je onda već prava djevojka.

Eugenia nije mogla skriti zadovoljstvo kojim su je ispunile te

riječi, ali odmah zatim poprimi ukočeno, hladno i nijemo držanje.

Eugenia je zapravo više ostavljala dojam žene nego što je to doista

bila. U svojoj radosti što je smatraju djevojkom, bijaše upravo

djetinjasta. Ali onako mirna i bestrasna, imala je držanje kakve već

udate žene. Možda joj je to donekle i oduzimalo od one djevojačke

draži.

Ubrzo smo se otkravili, i mati je poče upravo obasipati

hvalama. Slušao sam s najljubaznijim smiješkom što sam ga

smogao, a i Dona Eusebia smiješila se sjajnih očiju, kao da je unutri,

u dnu njezina mozga, odjednom proradio malen leptir zlaćanih krila

i dijamantnih očiju...

Velim: unutri, ali je u tom trenutku vani doista lepršao velik crn

75

leptir, pa naglo doletio na verandu i počeo oblijetati oko Done

Eusebije. Ona u strahu skoči i udari vikati;

— Vraže...! preklinjem te, iziđi...! Blažena Djevice...!

— Ne bojte se — priskočim ja brzo, izvučem rubac iz džepa i

istjeram leptira.

Dona Eusebia opet sjedne sva zadihana i malo posramljena.

Njezina kćerka, koja je i sama malko problijedjela od straha,

svladala je svoje uzbuđenje svom snagom volje. Stisnuo sam im

ruku i oprostio se, a u sebi sam se smijao praznovjerju dviju žena.

Smiješio sam se filozofski, nadmoćno i ravnodušno.

Uvečer ugledam kćerku Done Eusebije kako jaše na konju, u

pratnji sluge. Ona me s visoka pozdravi. Priznat ću, nosio sam se

pomišlju da će poslije nekoliko koraka okrenuti glavu prema meni.

Ali ona prođe i ne okrenu se.

76

Glava 31.

CRNI LEPTIR

Sutradan, baš kad sam se spremao da iziđem, uleti mi u sobu

leptir, isto onako crn, samo mnogo veći. Sjetio sam se jučerašnjeg

događaja i u sebi se tiho nasmijao. Vidio sam u mislima kćerku

Done Eusebije, njezin smrtni strah, a uza sve to i dostojanstvo koje

je umjela sačuvati. Leptir je malo oko mene kružio, a onda mi

napokon stane na glavu. Otjeram ga, on se priljubi na staklo, ali

kako sam ga ponovno otjerao, on uleti i smiri se gore na okviru

starog portreta mog oca. Bio je crn kao noć. U nehajnosti i u načinu

kako je stao micati krilima, kad se već smjestio, bilo je nešto

podrugljivo, i to me razdraživalo. Ali slegnuh ramenima te iziđoh iz

sobe. Kad sam se poslije nekoliko minuta vratio i vidio ga na istom

mjestu, nervozno sam se trgnuo. Dohvatim ručnik, udarim ga, i on

padne.

Nije bio mrtav, još je micao i pokretao malim ticalima na glavi.

Smili mi se, uzmem ga na dlan i položim na rub prozora. Prekasno.

Nesretnik, uginuo je poslije nekoliko sekunda. To me oneraspoloži,

izazove mi u duši neugodno čuvstvo.

— Tako, a tko mu je kriv što nije barem plav?— rekoh u sebi.

Ta misao — jedna od najdubljih koja je ikada bila izrečena

otkad leptiri postoje — malko me utješila i opravdala u vlastitim

očima. Promatrao sam uginulog leptira s nekom simpatijom —

priznajem. Zamišljao sam kako je sav sretan, poslije ručka, izišao iz

šume. Zablistalo svježe jutro, a on poletio, skroman i crn, da se malo

proveseli pod tim širokim i plavim nebom, uvijek plavim za sve

krilate stvorove. Prošao je kraj mog prozora, ušao, opazio me.

Pretpostavljam da nikad prije nije susreo čovjeka i da, prema tome,

nije znao što je čovjek. Mnogo je krugova oko mene opisao, pa

vidio da se mičem, da imam oči, ruke, noge, da izgledam kao

božanstvo, da imam divovski stas. I sigurno je zaključio: »Ovo je

tvorac leptira.« Bio je užasnut, zaprepašten od te pomisli. Ali strah,

koji je zapravo veoma domišljat, došapnuo mu da je najbolji način,

ako hoće da se svidi svome bogu, da mu poljubi glavu; i on me

poljubio u glavu. Kad sam ga otjerao, otišao je i priljubio se uza

staklo, a odavde opazi sliku moga oca. Nimalo nije isključeno da je

77

napol dokučio istinu, to jest shvatio da je ono tamo otac njihova

boga, pa se u jednom zamahu k njemu zaletio, da od njega zatraži

milost.

Pustolovina se dokrajčila zamahom ručnika. Sve ono modro

prostranstvo, sva radost cvijeća i svečanost zelenog lišća, ništa mu

nije pomoglo protiv jednog ručnika, protiv jedne obične krpe.

Zaista, slavno je osjetiti se nadmoćan prema leptiru! Jer — treba

priznati istinu — sve da je i bio plav ili možda žut, život mu ne bi

bio ništa sigurniji. Mogao sam ga možda samo probosti iglom, da mi

oči u njemu uživaju. Ali, nije bio. Ova posljednja misao bijaše za

me prava utjeha. Približim srednjak palcu i — kvrcnem ga u vrat.

Bilo je već i vrijeme. Već su se počeli skupljati marni mravi... Ali

ne, vraćam se prvotnom zaključku: ipak bi za nj bilo bolje da je na

svijet došao plav.

78

Glava 32.

ŠEPAVA OD ROĐENJA

Konačno, sad sam mogao dokrajčiti svoje pripreme za odlazak.

Sad više nema odlaganja. Putujem smjesta. Jest, putujem, sve ako bi

me zbunjeni čitalac i htio zaustaviti, da me možda upita nije li ono

prethodno poglavlje čista magareština, i ne pravim li ja to možda od

njega budalu... Ajoj! pravio sam račun bez Done Eusebije. Upravo

sam se spremao otići, kad eto ti nje. Došla me zamoliti da odložim

svoj odlazak i da istoga dana dođem k njoj na večeru. Htio sam

odbiti, ali je njoj bilo toliko, toliko do toga stalo da nisam mogao

drugačije: pristao sam. Uostalom, bio sam dužan da joj učinim po

volji. Pošao sam.

Eugenija se toga dana, meni u čast, odmrznula; otkravila se.

Mislim da je to bilo meni u čast — a tko zna, možda je to i češće

činila. Nije imala onih zlatnih naušnica koje su joj dan prije visjele

na ušima. Bila su to dva delikatno oblikovana uha na glavi nimfe.

Na njoj jednostavna haljina od bijela muslina, bez ukrasa, samo s

pucetom od sedefa pod vratom umjesto broša, a isto takva dva na

ručnim zglobovima, da zatvaraju rukave. Narukvicama ni traga.

Takav joj je bio izgled, a takva je bila i ona sama. Njezine

otvorene misli, jednostavne kretnje, neka prirodna ljupkost, damsko

držanje, pa još nešto — ne znam ni sam što... da, usta, baš ta ista

usta njezine majke podsjetila su me na onu epizodu iz 1814, i u meni

izazvala želju da i kćerki otpjevam onaj isti motiv...

— Da vam malo pokažem vrt — reče mati, kad smo ispili

kavu.

Prešli smo na verandu, a odande u vrt. I u tom času opazim

jedan detalj: Eugenia je malo šepala, ali tako malo da sam je upitao

nije li se možda udarila u nogu. Majka zamukne, ali kćerka odgovori

bez oklijevanja:

— Ne gospodine, ja šepam od rođenja.

Poslao sam sebe i svoj brzopleti jezik do sto vragova i osuo na

se: »Nespretnjakoviću prokleti i zvekane glupi! Zar ti najposlije

sama pomisao da je djevojka možda šepava, nije bila dovoljna da

držiš jezik za zubima?« Tada sam se sjetio da se onda kad sam je

prvi put vidio, sasvim polako približila majci, a onda sam je toga

79

istoga dana, kad sam došao na večeru, već našao kako sjedi za

stolom u gostinjskoj sobi. Možda je sve to učinila da sakrije svoj

nedostatak. Ali zašto ga je onda tako otvoreno sad priznala? Bacio

sam sa strane pogled na nju, učinila mi se veoma tužna.

Činio sam sve moguće da zabašurim svoju nespretnost, a nije

mi bilo teško, jer je mati, kako je i sama priznavala, voljela da se

smije, pa je odmah prihvatila razgovor. Razgledali smo cio vrt —

stabla, cvijeće, jezerce za patke, praonicu i još tisuću stvari što mi ih

je pokazivala i tumačila, dok sam ja sa strane samo vrebao na

Eugenijine oči...

Kunem vam se da Eugenijin pogled nije bio ni najmanje šepav.

Bio je ravan i savršeno zdrav. Zračio je iz dva smeđa, mirna oka.

Dva-tri puta, mislim, ta su dva oka, nešto zbunjena, spustila pogled,

ali samo dva-tri puta. Uglavnom su me gledala otvoreno, bez straha,

ali i bez drskosti.

80

Glava 33.

BLAŽENI ONI KOJI NE ODLAZE

Grehota što je šepala. Imala je tako lijepe oči, tako svježa usta,

tako otmjeno držanje... a šepava! Takve suprotnosti navode čovjeka

da pomisli kako se priroda pokatkad samo gadno našali. Zašto

šepava i lijepa? — postavljao sam pitanje dok sam se uvečer vraćao

kući, ali odgovora nisam našao. A kada već ne možeš riješiti koju

zagonetku, najbolje je da je baciš kroz prozor. Tako sam i učinio.

Uzeo sam ručnik i istjerao toga drugog crnog leptira, što je oblijetao

mojim mozgom. Olakšan, legoh na počinak. Ali kroza san, taj

prozorčić našega duha, kukac se ponovno vrati, pa sam cijelu noć

proveo gonetajući tajnu koja se nije dala odgonetnuti.

Osvane kišni dan, i ja odložim svoj put. Ali sutradan nebo

bijaše svijetlo i plavo, a ja ipak nisam otputovao. Prođe i treći i

četvrti dan, pa i kraj sedmice, a ja se još uvijek ne mičem...

Jutra lijepa, svježa, radosna. Dolje obitelj koja me očekuje,

zaručnica, parlament, a ja, ne misleći ni na što, u zanosu kraj nogu

svoje hrome Venere. »U zanosu«, to se tako kaže radi ljepote stila.

Nije to bio zanos. Bila je to zabava, neko zadovoljstvo i tjelesno i

duševno. Volio sam je, istina. Kraj toga jednostavnog stvorenja, kraj

te hrome, nezakonite djevojčice, koja bijaše plod ljubavi i zablude,

bilo mi je lijepo, a njoj, mislim, još ljepše kraj mene. A sve se

zbivalo u Tijuki. Prava pastirska idila. Dona Eusebia motrila nas, ali

ne baš mnogo. Upravo koliko je bilo potrebno, a da ipak tako ne

izgleda. A djevojka mi je u prvoj ustreptalosti davala svu svoju još

netaknutu dušu.

— Odlazite sutra? — upita me u subotu.

— Mislim.

— Nemojte.

Nisam otišao, a Evanđelju sam nadodao još i ovaj stavak:

»Blaženi oni koji ne odlaze, jer će im pripasti prvi poljubac

djevojački.« U nedjelju doista dođe taj prvi Eugenijin poljubac, što

joj ga dotad još nijedan muškarac nije uzeo. Niti je bio ukraden niti

otet, nego dan čisto, kao dug što ga plaća pošten dužnik. Jadna

Eugenia! Da si mogla znati što je sve u tom času proletjelo mojim

mozgom! A ti si drhtala od uzbuđenja, ruke si položila na moja

81

ramena i u meni gledala svog odabranika. A ja? Opet je preda mnom

iskrsla godina 1814, šumarak, doktor Vilaça, pa sumnjičavo

pomislih kako se, eto, ni ti ne možeš oteti svojoj krvi, svome

porijeklu.

Dona Eusebia nenadano uđe, ali smo mi ipak bili brži. Nije nas

zatekla u zagrljaju. Ja sam brzo prišao prozoru, a Eugenia sjedne

popravljajući pletenicu. Kakva li divna licemjerstva! Kakve li

profinjene vještine! Kakva savršena pretvaranja! A sve to tako

jednostavno, bez prenemaganja, prirodno, kao što je têk ili san.

Utoliko bolje! Dona Eusebia nije ništa posumnjala.

82

Glava 34.

OSJETLJIVOJ DUŠI

Sigurno će se između pet ili deset čitalaca ove knjige naći koja

osjetljiva duša što će, uznemirena prethodnim poglavljem, početi

drhtati nad Eugenijinom sudbinom i možda... jest, možda će me u

dnu duše osuditi kao cinika. Zar baš cinika, osjetljiva dušo? Tristo

mu jada! Takvu bi uvredu trebalo krvlju oprati, ukoliko se krvlju

ikada išta opralo na ovome svijetu. Ne, dušo osjetljiva, nisam cinik,

bio sam samo čovjek... Moj mozak bijaše pozornica na kojoj su se

odigravali prizori svake vrste — tragedije, pobožne drame,

melodrame, komedije, farse, lakrdije — u jednu riječ, pravo vrzino

kolo, gdje si mogao vidjeti sve: i ružu iz Smirne i običnu rutvicu iz

tvog vrta, raskošnu postelju Kleopatrinu i kutak na obali, gdje

prosjak drijema i cvokoće. U njemu su se ukrštavale najrazličitije

misli, u najvragometnijim oblicima. U njemu nije bilo samo orlova i

kolibrića nego i balavih puževa i žaba krastača. Povuci, dakle, svoj

izraz, osjećajna dušo, svladaj živce, obriši naočale — jer to često

dolazi samo od naočala, i završimo jednom zauvijek priču o onome

šumskom cvijetku.

83

Glava 35.

PUT U DAMASK

Poslije kakvih osam dana, kad sam se našao na putu u

Damask,10 to jest kad sam promijenio naum, začuh tajanstven glas,

koji mi prišapnu ove riječi iz Evanđelja (Djela apostolska, glava IX,

6): »Ustani i uđi u grad«. Glas je dolazio iz mene samog, a bio je

dvojake naravi: samilost koja me razoružavala pred nevinošću onog

djeteta i strah da djevojku zaista ne zavolim i uzmem za ženu. Da

imam šepavu ženu! Nema sumnje, shvatila je razlog mog odlaska.

Sama mi je to rekla na verandi, u ponedjeljak uvečer, kad sam joj

kazao da ujutro putujem.

— Zbogom — uzdahnu i prostodušno mi pruži ruku.

— Imate pravo.

A kako nisam ništa na to odgovorio, ona nastavi:

— Imate pravo što me ne želite za ženu, da ne budete smiješni!

Htio sam to opovrgnuti, ali se ona polako udalji, suspregnuvši

suze. Potrčim za njom i stanem se kleti svim svecima da baš moram

otputovati, ali da je jednako volim, i to mnogo. Hladne hiperbole.

Slušala ih je bez riječi.

— Ne vjerujete? — upitam napokon.

— Ne, i ponavljam: imate pravo.

Htio sam je zadržati, ali njezin pogled sad više nije bio pun

molbe, on je zapovijedao. Sutradan izjutra odoh iz Tijuke, napol

potišten, napol zadovoljan. A sebe sam uvjeravao da sam morao

poslušati oca, da meni odgovara politička karijera... da je moje

imenovanje... da moja zaručnica... da moj konj... da...

10 U izvorniku fraza estar no caminho de Damasco (doslovno: »nalaziti se na

putu u Damask«) zapravo znači: doživjeti naglu unutarnju promjenu, promijeniti mišljenje i sl. Dolazi ta metafora od biblijske priče o viziji svetog Pavla, koji je na

putu u Damask doživio unutrašnji preobražaj te se od dotadašnjeg progonitelja

kršćana prometnuo u kršćanskog apostola. — Prev.

84

Glava 36.

U VEZI S ČIZMAMA

Otac mi se iznenadi i zagrli me nježno i zahvalno.

— Napokon si se odlučio — reče. — Mogu li onda...? Ostavio

sam ga s tom nedovršenom rečenicom i pošao izuti čizme, koje su

me tištale. Poslije toga odahnem s olakšanjem i ispružim se koliko

sam dug, a moje se noge, a i ja s njima — prepuste blaženstvu. Tada

se upustim u razmišljanje kako su tijesne čizme zapravo velika sreća

na ovom svijetu, jer se izmučene noge poslije toga upoznaju sa

slašću izuvanja. Sapinjite svoje noge tijesnim cipelama, vi koji ste

nesretni, a onda ih izuvajte, i bit ćete sretni za male novce, kako

kaže Epikur i cipelari.

I dok je ta misao radila na trapezu moga mozga, pogled mi se

gubio prema Tijuki. Gledao sam hromu siroticu kako se gubi na

horizontu prošlosti i osjećao sam kako moje srce neće oklijevati da

izuje svoje čizme. I izulo ih je, uživalac nezahvalni! Četiri-pet dana

poslije prepuštalo se trenutku one kratkotrajne, neizrecive,

nesuzdržljive slasti, koja uvijek dolazi da zamijeni bol, potištenost

ili istom prevaljenu brigu... Zaključio sam da je život najveće od

svih čuda, da glad izmišlja samo zato da bi uvećao zemaljsku sreću.

Vjerujte, kažem vam: sva ljudska mudrost nije ništa prema paru

tijesnih čizama.

A ti, jadna moja Eugenijo, nikad ih nećeš skinuti. Uputila si se

stazom života šepajući u hodu, šepajući u ljubavi, tužna kao

siromaški pogreb, osamljena, tiha i radišna, i ići ćeš tako sve dok

jednoga dana i ti ne prijeđeš na ovu obalu... Zaista, pitam se jesi li

uopće bila potrebna na ovome svijetu? Tko zna...? Da je možda na

pozornici ljudske tragedije manjkalo i jedno jedino sporedno lice,

možda bi sav komad propao.

85

Glava 37.

NAPOKON

Napokon, došli smo do Virgilije! Prije nego što sam otišao

savjetniku Dutri, upitao sam oca je li među njima dvojicom već bilo

kakva prethodna dogovora u pogledu moje ženidbe.

— Nikakva. Nedavno sam s njim razgovarao u vezi s tobom,

pa sam natuknuo kako bih želio da te vidim kao poslanika. A

govorio sam na takav način da mi je obećao da će nešto za tebe

učiniti, i vjerujem da hoće. A kad govorim o zaručnici, mislim na

njegovu kćerku. Ma to ti je sama dražest, pravi mali dragulj. Lijepa

je ko cvijet, ne, ko zvijezda, ma nešto neviđeno, eto... I mislio sam,

oženiš li se njome, brzo ćeš postati poslanik.

— To je sve?

— Sve.

Otiđosmo Dutri. Divan čovjek bijaše taj Dutra. Veseo,

prirodan, pravi rodoljub, zabrinut zbog nevolja koje taru zemlju, ali

ne ipak toliko da se ubija od briga kako da ih izliječi. Smatrao je da

je moja kandidatura veoma opravdana. Ipak bi bilo dobro još malo

počekati. Predstavio me svojoj ženi — veoma uvaženoj dami — i

svojoj kćeri, koja je u svemu opravdala one hvalospjeve mog oca. I

to više nego opravdala, kunem vam se; prenesite se samo u 27.

poglavlje. Kako sam u pogledu male imao već gotove planove,

gledao sam je na poseban način. Ne znam je li možda i ona osjećala

kao i ja, ali me gledala kao i ja nju, a taj naš prvi pogled bijaše

naprosto supružnički. Poslije mjesec dana već smo postali bliski.

86

Glava 38.

ČETVRTO IZDAN]E

— Dođite sutra k nama na ručak — reče mi jedne večeri Dutra.

Prihvatih poziv. Sutradan poslah kočiju, da me čeka na Trgu Svetog

Franje Paulskog, a ja se prošetah po gradu. Sjećate li se moje teorije

o ljudskim izdanjima?

Znajte dakle da sam u to doba bio već četvrto izdanje,

pregledano i ispravljeno, ali još puno pogrešaka i barbarizama. Ali

su ti nedostaci unekolike nadoknađeni tiskarskim slogom, koji bijaše

veoma elegantan, i u raskošnom uvezu. Kako sam onako tumarajući

prolazio Draguljarskom ulicom, izvučem sat, a staklo mi pade na

pločnik. Uđem u prvi dućan koji mi je naišao. Bio je kao kakva

ćelija, mračan i prašan.

U dnu, iza tezge sjedila žena. Njezino žuto lice, unakaženo

boginjama, u prvi mah nije uopće pobuđivalo pažnje. Ali kad se

čovjek u nj bolje zagledao, imao je čudan dojam. Ne, to lice nekad

nije bilo ružno. Naprotiv, čak se vidjelo da je žena bila lijepa, i to

dobrano. Ali bolest i preuranjena starost uništile su u njoj svu draž i

svježinu. Boginje su joj strahovito iznakazile lice. Veliki, gusto

posuti ožiljci stvarali joj na licu rupe, kvrge i brazde, pa se činilo da

je to koža kakve strašno naborane životinje. Najljepše na tom licu

bile su oči, ali su imale čudan i odbojan izraz, koji se, uostalom,

promijenio čim sam s njom progovorio. Kosa joj bila siva i gotovo

isto tako puna prašine kao i vrata na dućanu. Na jednom prstu lijeve

ruke sjao joj dijamant. I, hoćete li vjerovati, potomci? ta žena bijaše

Marcela.

Nisam je odmah prepoznao, nije ni bilo lako, ali je ona

prepoznala mene čim sam progovorio. Oči joj zasjaše, i njihov se

obični izraz odmah izmijeni, dobile su neki drugi izraz, u isti mah i

tužan i blag. Učinila je kretnju kao da se želi sakriti ili pobjeći.

Instinktivno je progovorila taština, ali to bijaše samo časovita

reakcija. Odmah se zatim umiri i nasmiješi.

— Želite nešto kupiti? — reče i pruži mi ruku.

Nisam odgovorio. Marcela shvati razlog moje šutnje (a i nije

baš bilo teško). Pitala se samo što je u meni bilo jače —

zaprepaštenje nad sadašnjošću ili sjećanje na prošlost. Ponudi mi

87

stolicu, pa mi preko tezge, koja je bila međe nama, uze nadugo

pričati o sebi, o svom životu, o suzama što ih je zbog mene prolila, o

svojoj tuzi. Govorila mi je o svojim nevoljama i najposlije o svojoj

bolesti, koja joj je uništila lice, i kako je vrijeme to djelo konačno

dokrajčilo. Zapravo, oronulost je bila više u njezinoj duši. Prodala je

sve ili gotovo sve. Neki čovjek, kojega je nekad voljela, ostavio joj

taj mali draguljarski dućan, ali, da bi nevolja bila potpuna, u dućan

je malo tko navraćao — možda zato što ga vodi jedna žena. Zatim

me zamoli da joj ja ispričam kako sam živio. Brzo sam bio gotov,

moj život nije bio ni dug ni zanimljiv.

— Jeste li oženjeni? — upita Marcela kad sam dovršio.

— Još nisam — odgovorih suho.

Marcela pogleda na ulicu onim pogledom bez izražaja, kakav je

u čeljadeta koje se prepušta razmišljanju ili uspomenama. A ja sam

se zagledao u prošlost i u toj se zbrci sjećanja i žaljenja pitao kako

sam mogao zbog nje činiti onolike ludosti. Očito, nije to više bila

Marcela iz 1882. Ali, je li i ona nekadašnja vrijedila i trećinu svih

mojih žrtava? To sam se pitao promatrajući Marcelino lice. Ono mi

je govorilo da nije, dok su mi njezine oči jasno odavale da je u njima

već onda, kao i danas, gorio plamen gramzljivosti. Samo što to moje

oči onda nisu znale vidjeti, jer su to bile oči iz prvog izdanja.

— A zašto ste ušli ovamo? Jeste li me s ulice vidjeli? — upita

me, budeći se iz one obamrlosti.

— Nisam, mislio sam da je ovdje urar, htio sam kupiti staklo za

sat. Pogledat ću na drugom mjestu.

Marcela žalosno uzdahne. Bilo mi je i tužno i strašno, jedva

sam čekao da iziđem. Ali Marcela zovne crnca, dade mu moj sat, i

uprkos mom opiranju pošalje ga u susjedni dućan, da mi nabavi

staklo. Nije bilo druge, morao sam opet sjesti. Marcela mi reče kako

joj je potreban oslonac nekadašnjih njezinih prijatelja. Počne mi

govoriti kako ću se i ja, naravno, prije ili poslije oženiti, i ponudi mi

da će mi jeftino nabaviti lijepa nakita. Nije doduše upotrijebila riječ

jeftino, poslužila se ljepšom, ali prilično jasnom metaforom. A meni

odjednom sine da su sve one njezine nevolje (osim bolesti) zapravo

izmišljene, da ona ima novca na sigurnu, i da se trgovinom bavi

samo zato da zadovolji svoju strast za dobiti, što ju je neprestano

izjedala, baš kao crv, o čemu sam se poslije i uvjerio.

88

Glava 39.

SUSJED

Dok sam tako razmišljao, uđe u dućan čovjek omalen, bez

šešira, držeći za ruku djevojčicu od kakve četiri godine.

— Kako ste danas? — upita Marcela.

— Nije loše, nije loše. Hodi ovamo, Maricota! Čovjek podiže

djevojčicu i spusti je iza tezge.

— Hajde — reče — pitaj gospođu Marcelu je li dobro spavala.

Tako joj se žurilo da dođe ovamo da je mati nije mogla pravo ni

odjenuti... Onda, Maricota? Reci gospođi da te blagoslovi... Što?

Pazi se šibe...! Tako... Ne znate vi što ona radi po kući, neprestano

govori o vama, a ovdje stoji kao zalivena. Jučer je... Da kažem,

Maricota?

— Ne, tata, nemoj reći...

— O, znači da je nešto ružno? — upita Marcela tapšući

djevojčicu po licu.

— Ispričat ću vam. Majka je uči da svake večeri uputi Gospi

jedan očenaš i zdravomariju. Ali sinoć, zamislite, plašljivim je

glasom pitala... zamislite što... može li očenaš uputiti svetoj Marceli.

— Jadna mala! — reče Marcela i poljubi je.

— To već nije ljubav, nego prava strast prema vama, tolika da i

zamisliti ne možete... Majka kaže da je mala kao začarana...

Čovjek je još koješta naklapao, a sve slatko i medeno, dok

napokon nije otišao i poveo malu, ali nije propustio da me usput

omjeri, istraživački i sumnjičavo. Upitao sam Marcelu tko je taj

čovjek.

— Urar iz susjedstva, dobar čovjek. Žena mu je veoma draga, a

i mala im je zlatna, jeste li vidjeli? Jako me vole... zbilja drag svijet.

Dok je to govorila, učini mi se kao da joj je glas od radosti

zadrhtao, a val sreće kao da se razlio njenim licem.

89

Glava 40.

U KOČIJI

Crnac se vrati i donese mi sat s novim staklom. Bilo je krajnje

vrijeme, ondje već nisam mogao izdržati. Dao sam mu omanji

srebrenjak. Marceli sam kazao da ću opet navratiti, te brže-bolje

iziđem. Moram priznati, srce mi je tuklo, ali je tuklo kao mrtvačko

zvono. Osjećao sam se rastrgan najsuprotnijim dojmovima. Sjetih se

da mi je taj dan započeo vedro i veselo da ne može bolje. Za

doručkom mi je otac unaprijed odrecitirao prvi poslanički govor.

Obojica smo se mnogo smijali, i sunce se smijalo s nama i sjalo kao

za najljepših dana. Kako će se Virgilia smijati kad budemo pričali

našu šalu. A onda mi, eno, odjednom padne staklo sa sata, ja uđem u

prvi dućan koji je naišao, i gle — preda mnom izroni prošlost,

zapahne me i razboli, i sad upitno gleda u me, lica izbrazdana

nevoljama i izgrižena crnim boginjama...

Ostavih je ondje. Brzo uskočih u kočiju, koja me čekala na

Trgu Svetog Franje Paulskog i doviknuh kočijašu adresu. Kočijaš

požuri konje, tako da sam poskakivao, škripale opruge, kotači u

blatu — kiša je tek bila prestala — ostavljali svoj trag, a meni se još

uvijek činilo da stojim na mjestu. Jeste li kadgod osjetili mlak vjetar,

lagan je a uznemiruje, ne nosi šešire s glave, ženama ne podiže

suknje, a ipak je mnogo gori, jer vas slomi, oslabi, rastroji. Osjetio

sam taj vjetar. Nema sumnje, puhao je tako što sam se nalazio u

nekakvu klancu izmeđe prošlosti i sadašnjosti, a činilo se da će mi

puhati i kroz ravnicu budućnosti. A povrh svega, blažena se kočija

uopće ne miče s mjesta!

— Hej! Joan! — viknem kočijašu. — Mičemo li se mi, ili se ne

mičemo?

— Evo nas pred vratima gospodina savjetnika.

90

Glava 41.

PRIVIĐENJE

Dobro je rekao. Požurio sam se i ušao. Virgilia je bila

nestrpljiva, loše volje, nešto naoblačena čela. S njom se u salonu

nalazila i njezina mati, koja bijaše gluha. Poslije uobičajenih

pozdrava, djevojka mi suho odsiječe:

— Računali smo da ćete stići ranije.

Pravdao sam se što sam bolje mogao. Izmišljao sam da se konj

nije htio micati s mjesta, da me zaustavio neki prijatelj. I glas mi

odjednom zamrije na usnama, bio sam osupnut. Virgilia... je li to

Virgilia? Uporno sam je gledao, a ono što sam vidio bilo je tako

strašno da sam korak ustuknuo i odvratio pogled. A onda sam je

ponovno pogledao: lice joj je bilo iznakaženo crnim boginjama, a

njezina nježna, ružičasta put bila je sada žuta i razrovana od strašne

bolesti, koja je uništila lice Španjolke. Pogled, nekoć vragolast, bio

je sad utučen, usta puna gorčine, držanje umorno. Gledajući je

neprestano, uzeh je za ruku i oprezno privukoh sebi. Nisam se

varao: to su doista bili ožiljci crnih boginja. Mislim da mi se

nehotično otela kretnja kojom sam odao kako osjećam odvratnost.

Virgilia se odmakne i sjedne na sofu. Stajao sam neko vrijeme

gledajući u pod, u svoje cipele. Da odem ili da ostanem? Odbacim

prvu pomisao, koja je naprosto bila apsurdna, i približim se Virgiliji,

koja je sjedila bez riječi. Bogovi! Bila je to opet mlada, svježa,

lijepa Virgilia. Uzalud sam na njezinu licu tražio i najmanji znak

bolešćine. Ni traga. Koža joj bijela i fina kao i dosad.

— Zar me prvi put vidite? — upita opazivši da je uporno

ispitujem pogledom.

— Tako lijepu, da.

Sjeo sam. Virgilia je bez riječi pucketala prstima. Poslije

nekoliko trenutaka šutnje okrenem govoriti o drugom, ali ona nije

odgovarala, nije me gledala. I da nije bilo onoga laganog pucketanja

prstiju, reklo bi se — pravi kip šutnje. Samo mi jednom dobaci

pogled, ali s visoka. Podigne malo lijevi kut usta, a obrve čvrsto

skupi, pa joj je lice poprimilo tragikomičan izražaj.

Taj je prezir bio izvještačen kao rumenilo na licu. Ne kažem,

sigurno je trpjela, bez obzira na to je li bila tužna ili samo ljuta. A

91

kako bol koju nastojimo skriti, još više peče, vjerojatno je Virgilia

trpjela dvostruko više nego što je zapravo trebalo. Ali, mislim, ovo

je već metafizika.

92

Glava 42.

KOJA JE IZMAKLA ARISTOTELU

Evo još nešto što mi se čini da isto tako spada u metafiziku. —

Zavrte loptu, na primjer. Ona se kotrlja i kotrlja. Naiđe na drugu

loptu, udarac prenese na nju, pa se i ta druga lopta počne kotrljati

kao i prva. Uzmimo sada da se prva lopta zove... Marcela — ovo je

čista pretpostavka — druga Bras Cubas, a treća Virgilia. Zamislimo

da je Marcela, koja se zavrtjela još u prošlosti, kotrljajući se dotakla

Brasa Cubasa — a ovaj se opet, popuštajući pokretnom impulsu,

okrznuo o Virgiliju, koja nema nikakve veze s prvom loptom. I evo

kako se jednostavno prenošenjem snaga dodiruju društveni ekstremi

i kako nastaje ono što možemo nazvati — solidarnošću ljudske

dosade. Kako je ovo poglavlje moglo izmaći Aristotelu?

93

Glava 43.

MARKIZA, JER ĆU POSTATI MARKIZ

Doista, Virgilia je bila mali vrag, doduše s anđeoskim licem, ali

ipak vrag, i onda...

Onda se pojavio Lobo Neves, čovjek koji nije bio ni okretniji,

ni elegantniji, ni obrazovaniji, ni simpatičniji od mene, a ipak mi je

oteo Virgiliju i kandidaturu u nekoliko tjedana, i to doista cezarski

smiono. Nije to bila posljedica možda našeg neslaganja, niti se

obitelj u to i najmanje miješala. Dutra mi jednog dana reče da mi

treba počekati drugu priliku, jer da kandidaturu Loba Nevesa

podupiru veoma utjecajne ličnosti. Popustio sam. Bio je to početak

mog pada. Tjedan poslije toga Virgilia smiješeći se upita Loba

Nevesa kada će postati ministar.

— Što se mene tiče, odmah, ali s obzirom na druge, od danas

do godinu dana.

— Hoćete li mi obećati da ću jednog dana postati barunica —

na to će Virgilia.

— Markiza, jer ću ja biti markiz.

Gotovo! Bio sam izgubljen. Virgilia usporedi orla i pauna, pa

izabere orla, ostavljajući pauna zapanjena, uvrijeđena, sa ona dva-tri

poljupca što mu ih je poklonila. Možda i sa pet, ali da ih je baš bilo i

deset, ništa ne bi značilo. Muškarčeve usne nisu kao kopita Atilina

konja, da zemlja koju dodirnu ne rađa više: upravo je obratno!

94

Glava 44.

JEDAN CUBAS!

Mog oca to je upravo porazilo, i sva je prilika da je to i bio

uzrok njegove smrti. Sagradio je već toliko kula u zraku i toliko

lijepih snova da nije bez teškog potresa mogao gledati kako se sve to

odjednom ruši. Najprije naprosto nije htio vjerovati. Zar jedan

Cubas! Cvijet dičnoga obiteljskog stabla Cubasa! Govorio je to tako

iskreno da sam ja, a bio sam već upućen u tajnu našega bačvarskog

porijekla, na čas zaboravio na žensku nestalnost i nehotično se sav

predao razmišljanju o onome, uostalom ne tako rijetkom ali veoma

zanimljivom fenomenu: kad u ono što izmisliš počneš i sam

vjerovati!

— Jedan Cubas! — neprestano mi je sutradan ponavljao za

doručkom.

A taj doručak nije bio nimalo veseo. Padao sam od sna i umora,

jer sam probdio dobar dio noći. Od ljubavne boli? Ni govora. Jednu

istu ženu ne možete dva puta voljeti. A kako sam tu ženu imao tek

zavoljeti dvije-tri godine kasnije, to moj osjećaj tada nije bio bogzna

što: malo prolaznog zanosa, malo sinovske poslušnosti, a najviše

taštine. Dovoljno da objasnim zašto nisam spavao. Bio je to fijasko.

Mali fijasko, ali oštar kao ubod iglom, bol koja se međetim brzo

rasplinu u dimu od cigareta, u nekoliko udaraca šakom po zraku, u

čitanju. Rasplinula se još prije zore, tako da sam svitanje dočekao

mirniji nego ikad u životu.

Ali sam ja bio mlad, lijek sam imao u sebi, dok moj otac nije

mogao tako lako podnijeti udarac. Ako pravo uzmemo, možda svu

krivicu za njegovu smrt i ne treba pripisivati jedino ovom porazu, ali

da je tome mnogo pridonio, u to ne treba sumnjati. Umro je poslije

četiri mjeseca, tužan, satrven, kao da je neprestano o nečem

razmišljao, kao da ga je nešto morilo, teško kao grižnja savjesti ili

smrtno razočaranje, koje mu je došlo umjesto kašlja i reumatizma.

Ipak je još jednom doživio pola sata radosti, kad ga je posjetio neki

ministar. Opet sam mu na licu ugledao — jasno se još i sad sjećam

— onaj nekadašnji ljubazni osmijeh, a u očima pojačan sjaj. Bio je

to posljednji trzaj duše koja se već borila sa smrću. Poslije toga

nanovo zapade u potištenost, tužan što odlazi a da mi nije osigurao

95

važan položaj, kako mi je, ako ćemo pravo, i odgovaralo.

— Jedan Cubas!

Umro je nekoliko dana poslije ministrova posjeta. Bilo je

svibanjsko jutro. Kraj njega stajahu njegova dva djeteta — Sabina i

ja — stric Ildefonso i Sabinin muž. Svi liječnici, sva nauka, sva

ljubav njegove djece i njihova brižna njega — ništa mu nije

pomoglo, morao je umrijeti.

— Jedan Cubas!

96

Glava 45.

BILJEŠKE

Jecaji, suze, crni zastori; na ulaznim vratima crni baršun; ljudi;

jedni mrtvaca oblače, drugi uzimaju mjeru za lijes; odar, svijećnjaci,

osmrtnice; znanci; tiho ulaženje, prigušeni koraci i stisak ruke

članovima obitelji; jedna lica žalosna, druga ozbiljna i šutljiva;

svećenik, crkvenjak, molitva, škropljenje blagoslovljenom vodom,

zatvaranje lijesa, čavli, udarci čekića; šestorica ljudi dižu lijes s

odra; teško silaženje niza stube; glasan plač; ponovni jecaji,

ponovne suze članova obitelji; lijes se unosi u mrtvačka kola; ljudi

se razmiču, vrata se zatvaraju; kotrljanje kotača; mrtvačka kola na

čelu, za njima kočije... jedna po jedna... Ovo možda podsjeća na goli

inventar? To su bilješke što sam ih uzeo za jedno tužno i banalno

poglavlje koje neću napisati.

97

Glava 46.

BAŠTINA

Neka čitalac sada sebi predoči prizor koji se odigrao osam dana

poslije očeve smrti: moja sestra sjedi na sofi; nešto dalje Cotrim se

oslanja na konzolu, prekrižio ruke, stoji i grize brk; ja upirem oči u

pod i šetam gore-dolje. Duboka crnina, duboka šutnja.

— Pa najposlije — reče Cotrim — ova kuća i ne vrijedi više od

trideset tisuća; dobro, uzmimo da vrijedi trideset i pet...

— Vrijedi ona pedeset — odmjerih ja. — Sabina zna da je

stajala pedeset i osam.

— Da je stajala i šezdeset — preuze Cotrim — to još ne znači

da je toliko i vrijedila, a najmanje da danas vrijedi toliko. Valja ti

znati da je cijena nekretninama pala, ima već nekoliko godina. A

ako ova kuća vrijedi pedeset tisuća, koliko će onda vrijediti ona vani

što je ti želiš za sebe?

— Ta mani, dobar čovječe, tako stara kuća...

— Stara! — uzviknu Sabina i podignu ruke k nebu.

— Kladio bih se da je za tebe čak nova?

— Slušaj, Bras, ostavimo to — reče Sabina i ustane.

— Možemo se lijepo i prijateljski sporazumjeti. Cotrimu nije

do crnaca, on želi samo tatina kočijaša, i Paula...

— Kočijaša nikako — usprotivim se. — Zadržat ću kočiju, pa

valjda neću kupovati drugog kočijaša.

— Dobro. Onda su moji Paulo i Prudencio.

— Prudencio je slobodan.

— Slobodan?

— Ima već dvije godine.

— Slobodan? Nevjerojatno kako je tvoj otac rješavao obiteljske

stvari a da nikoga o tome i ne obavijesti. Dobro, kad je tako. Ali

srebrninu, mislim, nije »oslobodio«.

Radilo se o obiteljskoj srebrnini, starom posuđu iz doba Dom

Joséa I.11 Bijaše to najdragocjeniji dio baštine, koliko po izradi toliko

po starosti i porijeklu. Prema pričanju mog oca, bio je to dar grofa

Cunhe, ondašnjeg brazilskog potkralja, mome pradjedu Luisu

11 Dom José, zvani Reformator, vladao je Portugalom i njegovim posjedima

1750.-1777. — Prev.

98

Cubasu.

— Za srebrninu ne bih ni pravio pitanja da je tvoja sestra toliko

ne želi. A mislim da je u pravu. Sabina je udata, njoj je potreban

lijep stolni pribor, da se njime ponosi. A ti si samac, ne primaš

nikoga...

— Ali se mogu oženiti.

— Zašto? — upadne Sabina.

To je pitanje bilo tako savršeno da sam načas zaboravio raspru

oko naših interesa. Nasmiješio sam se, uzeo Sabininu ruku i nježno

je potapšao, najednom toliko dobre volje da je Cotrim tu kretnju

protumačio kao pristajanje, pa mi se zahvali.

— Na čemu? Niti sam što ustupio niti ustupam.

— Ne ustupaš ništa?

Ja odmahnem glavom.

— Pusti, Cotrim — reče moja sestra svome mužu.

— Možda želi i košulje s nas. Još samo to treba!

— Jest, još samo to, zaista! Te hoće kočiju, te hoće kočijaša, te

mu treba srebrnina, naprosto bi sve htio. Mnogo jednostavnije da sa

svjedocima iziđeš pred sud pa se zakuneš i izjaviš da ti Sabina nije

sestra, da ti ja nisam svojak i da Bog nije Bog. Tako barem nećeš

ništa izgubiti, ni jedne jedine žlice. Ne, brajko moj, tako ne ide.

Bio je toliko bijesan, a ja isto tako, te sam pomislio kako je

najbolje da srebrninu jednostavno podijelimo. Ali on rikne i upita

me, a kome će pripasti čajnik, kome posuda za šećer. Najposlije

izjavi da će se već na sudu vidjeti i odrediti tko na što ima pravo.

Za te prepirke Sabina priđe prozoru što je gledao u vrt, zastane

malko, a onda se vrati i predloži da će mi ostaviti Paula i jednog

drugog crnca u zamjenu za srebrninu. Baš sam htio kazati kako na to

ne pristajem kad me Cotrim pretekne i izrazi to isto.

— Nikada! — reče. — Ne treba mi milostinje! Ručak je prošao

u sumornoj atmosferi. Stric kanonik pojavi se na zasladi, kad se već

posluživalo slatko, ali je ipak prisustvovao maloj prepirci.

— Djeco moja, ne zaboravite da je moj brat ostavio dovoljno

kruha da se svima podijeli.

— Znam, znam — zabrza Cotrim. — Samo što se ne radi o

kruhu, nego o maslacu. Suh mi kruh ne ide niz grlo.

Dioba se konačno izvršila, ali smo ostali zavađeni. A priznat ću

vam da me jako boljelo što sam se posvadio sa Sabinom. Bili smo

tako bliski. Zajedničko djetinjstvo, naše igre, naše dječje svađe, pa

99

radosti i tuge kasnije dobi — sve smo to zajedno dijelili, povjeravali

se jedno drugome pa se zajedno smijali i plakali kao pravi brat i

sestra. A sada, eto, posvađani. Sve minulo kao ljepota Marcelina,

koju su uništile crne boginje.

100

Glava 47.

OSAMLJENOST

Marcela, Sabina, Virgilia... sve sam ih u jedno spojio, kao da su

ta imena i te osobe samo različiti vidovi moje vlastite duše. Ti, pero

moje preslobodno, utegni se malo, metni kravatu, pristojno se obuci,

pa tek onda uđi sa mnom u ovu kuću i sjedni na tu počivaljku što

čuva tajnu onih slatkih i lijepih pustolovina koje sam doživio od

očeve smrti do 1842. Dođi. A ako osjetiš kakav miris, nemoj misliti

da sam ga ja poprskao da uživam. Ne, to su još tragovi N... ili

možda Z... ili U... koje su dolazile da se ovdje prepuste svojim

otmjenim porocima. Ali ako zatražiš još štogod osim mirisa, ostat

ćeš kratkih rukava! Ništa nisam zadržao: ni slike, ni pisma, ni bilo

kakve uspomene, čak se i sjećanje rasplinulo: ostadoše samo ona

početna slova.

Živio sam napol kao pustinjak. Izlazio sam kadikad na kakav

ples, ili u kazalište, išao na kakav skup i uglavnom provodio vrijeme

razgovarajući sa samim sobom. Živio sam; prepuštao se plimi i

oseki događaja i slučajnosti, kadikad se zanosio, katkad opet bio

ravnodušan i neprestano zapadao u najsuprotnija raspoloženja: ili

me mučila krajnja ambicija ili pak obuzimala krajnja malodušnost.

Bavio sam se i politikom i književnošću. Objavljivao sam u

novinama članke i stihove i stekao ime polemičara i pjesnika. Kad

bih mislio na Loba Nevesa, koji je već bio poslanik, i na Virgiliju,

buduću markizu, pitao sam se potajno: zar ja ne bih bio bolji

poslanik i bolji markiz od Loba Nevesa? Pa vrijedim više, kudikamo

više od njega, govorio sam i gledao u vršak svoga nosa...

101

Glava 48.

VIRGILIJIN ROĐAK

— Znate li tko je jučer stigao iz San Paula? — upita me jedne

večeri Luis Dutra.

Luis Dutra bio je Virgilijin rođak. I on bijaše poklonik muza.

Njegovi su stihovi glatko tekli i bili bolji od mojih, njihovu je tvorcu

nedostajala samo naklonost stanovitih osoba pa da stekne opće

priznanje. Ali je bio plašljiv, ništa nije pitao, a obradovao bi se i

najmanjoj pohvali. To bi mu iznova davalo snage, pa bi se bacao na

posao s pravim mladenačkim žarom.

Jadni Luis Dutra! Čim bi što objavio, dotrčao bi pa bi se stao

vrtjeti oko mene ne bih li mu barem jednom riječi kazao svoje

mišljenje, ne bih li barem čime pokazao da mi se sviđa ili da cijenim

njegov najnoviji rad. A ja bih govorio o tisuću drugih stvari, o

konjima, kočijama — o svemu, samo ne o njegovim stihovima ili

prozi, već prema tome što je bilo. On bi najprije živo prihvaćao

razgovor, a onda sve slabije i slabije i trudio se da bilo kako navede

razgovor na svoje. Otvarao bi kakvu knjigu, pitao bi me radim li što,

a ja bih odgovarao sa da ili ne i ponovno skretao, na što bi on još

neko vrijeme slušao, a onda bi prestao pratiti razgovor i odlazio

potišten. A ja sam time želio postići da posumnja u sebe, htio sam

da ga obeshrabrim, da ga likvidiram. A sve to onako usput, gledajući

u vrh nosa...

102

Glava 49.

U VRH NOSA

O, nose moj, nosiću, ti savjesti bez grižnje, čemu li mi sve nisi

poslužio u toku života... Jesi li se katkad, dragi čitaoče, upitao čemu

služi nos? Objašnjenje doktora Panglossa12 glasi da je nos stvoren

zato da bi se nosile naočale — i priznajem da me neko vrijeme to

tumačenje potpuno zadovoljavalo. Ali se dogodilo da sam jednoga

dana, čeprkajući po ovom mutežu kao i po drugim zakučastim

filozofskim problemima, došao do jedinoga, pravog, konačnog

objašnjenja.

Zaista, trebalo je samo pomisliti na fakire. Čitalac zna da fakiri

sate i sate provode gledajući u vršak svog nosa, u želji da ugledaju

svjetlost nebesku. Kad iskrivi pogled gledajući u vršak nosa, fakir

postaje neosjetljiv za sve što je oko njega, on vidi ono što je inače

nevidljivo, dokučuje ono što se ne da shvatiti, on se diže iznad

zemlje, oslobađa se, eterizira. Ta sublimacija bića kroz vršak nosa

najviši je duhovni fenomen, a ta sposobnost ne pripada samo

fakirima, ona je opća. Svaki čovjek ima ne samo potrebu nego i moć

da promatra svoj vlastiti nos, sve dok mu se ne ukaže svjetlost

nebeska, a ovako duboko razmišljanje, kojemu je rezultat

podređivanje svemira Nosu Jedinome, uspostavlja društvenu

ravnotežu. Da su nosevi isključivo promatrali samo jedan drugoga,

ljudski rod ne bi živio ni dva stoljeća. Bio bi se ugasio već tamo s

prvim plemenima.

Ovdje očekujem čitaočev prigovor:

— Kako to može biti — reći će — kad nikad nitko nije vidio

ljude da promatraju svoj vlastiti nos?

Čitaoče ograničena duha, to dokazuje da nikada nisi shvatio

mozak jednog šeširdžije. Šeširdžija, na primjer, prolazi ispred

trgovine šeširima: dućan je to njegova protivnika, otvorio ga je ima

dvije godine. Dućan je tada imao dvoja vrata, danas ih ima četvera,

a uskoro će ih imati šestera ili osmera. U izlogu su šeširi njegova

protivnika, na vrata ulaze njegove mušterije. Šeširdžija tada

uspoređuje taj dućan sa svojim, koji je otvoren mnogo prije toga, a

12 U Voltaireovu romanu Candide. — Prev.

103

ima samo dvoja vrata — uspoređuje te šešire sa svojima, koji se

mnogo manje traže iako im je cijena jednaka. Naravno, to ga muči,

on kreće dalje, utonuo u misli, očiju ili uzdignutih ili spuštenih, i

pita se kakvi su razlozi da je taj drugi uspio, a on nije, iako je on,

šeširdžija, mnogo bolji u zanatu od onoga drugog... I eto, sada dolazi

trenutak kad se oči zagledaju u vršak nosa.

Zaključak je dakle da su dvije osnove sile: ljubav, koja vrstu

umnožava, i nos, koji je podređuje individui. Produkcija, ravnoteža.

104

Gtava 50.

VIRGILIA SE UDALA

— Osoba koja je stigla iz San Paula, moja je rođakinja Virgilia,

žena Loba Nevesa — nastavi Luis Dutra.

— Ah!

— A ja sam tek danas saznao nešto, vi mangupe...

— Što ste saznali?

— Da ste se vi imali njome oženiti.

— Bila je to ideja mog oca. A tko vam je rekao?

— Ona sama. Mnogo sam joj o vama pričao, a ona mi je onda

sve ispripovijedala.

Sutradan, u ulici Ouvidor, dok sam stajao pred vratima

Plancherove tiskare, opazim malo dalje prekrasnu ženu. Bila je to

Virgilia. Poznao sam je tek kad se našla svega nekoliko koraka od

mene — toliko se promijenila, toliko je priroda i umješnost usavršila

njezinu ljepotu. Pozdravimo se. Ona prođe i uspe se sa svojim

mužem u kočiju, koja ih je malo dalje čekala. Ostao sam zapanjen.

Za osam dana susreo sam je na nekom plesu. Mislim da smo

izmijenili dvije-tri riječi. Ali mjesec dana poslije toga, na drugom

plesu, u kući otmjene dame, koja je za prvog carstva bila zvijezda

svih salona, ali ni za drugog još nije potpuno zašla, naš je susret bio

dulji i potpuniji: mogli smo razgovarati i plesati. Ples je divna stvar.

A mi smo plesali. I, priznat ću vam, kad sam privukao k sebi to

divno, podatno tijelo, prožeo me čudan osjećaj, osjećaj čovjeka koga

su okrali.

— Jako je vruće — reče ona kad smo završili.— Hoćemo li na

terasu?

— Ne, možete se nahladiti. Prijeđimo radije u drugi salon.

U drugom je salonu bio Lobo Neves, koji uvelike počne hvaliti

moje političke članke, nadodavši kako o mojim književnim djelima

ne govori, jer se ne smatra pozvan da ih ocijeni; ali da su moji

politički članci izvrsni, promišljeni i dobro napisani. Odgovorio sam

mu isto tako uljudno, i mi se rastadosmo veoma zadovoljni jedan

drugim.

Otprilike poslije tri tjedna primih poziv od Virgilije da dođem

na jedno intimno sijelo. Otišao sam. Dočekala me ljubaznim

105

riječima:

— Danas ćete sa mnom plesati.

Istina, u ono sam vrijeme slovio kao odličan plesač, pa nije bilo

ništa čudno što je željela da pleše više sa mnom nego s drugima.

Plesali smo jednom, pa drugi put. Knjiga je zavela Francescu, naš

zavodnik bijaše ples. Mislim da sam joj te noći snažno stisnuo ruku.

Nije se branila, prepuštala se potpuno zaboravu, a ja sam je stegnuo

u naručje pred uperenim pogledima onih koji su nas motrili, nas

zajedno s drugim parovima što su se grlili i vrtjeli opijeni kao i mi...

Bilo je to ludilo.

106

Glava 51.

ONA JE MOJA

»Ona je moja!« govorio sam sebi prepuštajući je drugim

kavalirima, i do kraja večeri ta se misao uvlačila u me sve dublje i

dublje, i svrdlala poput kakva svrdla.

»Ona je moja!« rekao sam kad sam stao pred vrata svoje kuće.

A tamo — kao da sudbina ili slučaj, ili ni sam ne znam što,

hotijaše dati poticaja tome novom osjećaju posjedovanja — ugledam

gdje se na zemlji sjaji nešto okruglo i žuto. Sagnem se, bijaše to

španjolski zlatnik.

»Ona je moja!« ponovih smijući se i metnuh novac u džep.

Te noći više nisam mislio na zlatnik. Ali sutradan, kad sam se

toga sjetio, u meni se javi kao neka grižnja savjesti, i neki glas kao

da me upita zašto bi, dovraga, bio moj zlatnik, a nisam ga ni zaradio,

niti mi ga je tko poklonio, nego sam ga naprosto našao na ulici.

Očito je da novac nije bio moj, pripadao je onome tko ga je izgubio,

bez obzira na to je li taj bogat ili siromah; možda je pripadao kakvu

siromašku, kakvu radniku, koji neće imati čime da nahrani ženu i

djecu. A sve kad bi taj čovjek i bio bogataš, moja je dužnost samo

jedna: novac treba vratiti, a najbolji je i jedini način da to učinim

putem oglasa ili preko policije. Napisao sam dakle pismo šefu

policije, priklopio novac i zamolio ga da sredstvima koja mu stoje

na raspolaganju dostavi novac na ruke zakonitom vlasniku.

Poslao sam pismo i mirne duše doručkovao — mogu čak reći

da sam bio radostan. Moja je savjest toliko plesala prošle noći da je

još bila, jadnica, zadihana. Ali to što sam vratio zlatnik, bio je za nju

mali moralni izlaz, otvaranje drugog prozora. Kroz taj ventil prodre

val čistog zraka, i jadna gospođa duboko uzdahnu.

— Provjetravajte vaše savjesti! — ništa vam više neću reći.

Uostalom, ako se isključe sve druge okolnosti, moja je gesta

bila lijepa, bila je izraz opravdane uznemirenosti, jednog istančanog

osjećaja. To mi je govorila moja gospođa Savjest, tonom koji je u

isti mah bio i svečan i ljubazan. Tako mi je govorila oslonjena na taj

otvoreni prozor.

— Dobro si učinio, Cubase, veoma si se lijepo ponio. Ovaj zrak

više je nego čist, mirisan je, ovo je pravi miomiris nebeskih vrtova.

107

Hoćeš li vidjeti što si učinio, Cubase?

I ljupka gospa izvadi ogledalce i stavi mi ga pred oči. Tada u

punoj svjetlosti ugledah jučerašnji zlatnik, žut, svjetlucav, ugledah

kako se udvostručuje, kako se umnožava deset, trideset, pedeset, pet

stotina puta, pokazujući mi time sve dobro koje će mi se zbog mog

poštenja stostruko naplatiti, u životu i poslije smrti. I duša mi se

rastapala od milja nad plemenitim činom, sav sam se u njemu

ogledao, postajao sam dobar i velik u vlastitim očima. A što

zapravo? Malo obična novca. Eto, što znači malo previše plesati.

I tako sam ja, Bras Cubas, otkrio nenadmašiv zakon, zakon

jednake vrijednosti prozora, i dokazao kako, da bi se nadoknadilo

zatvaranje jednog prozora, treba odmah otvoriti drugi, da se kakvom

drugom hvalevrijednom gestom naša savjest može neprestano

provjetravati.

Možda vam ipak nije sasvim jasno? Možda biste željeli što

konkretnije, kakav tajanstveni paket, na primjer? Pa dobro, neka

bude tajanstveni paket.

108

Glava 52.

TAJANSTVENI PAKET

Dogodilo se da sam, nekoliko dana poslije toga, išao uz morsku

obalu u Botafogo i odjednom se slučajno spotaknuo o nekakav

paket. Nisam dobro rekao. Ugledao sam nevelik, ali uredno i brižno

napravljen paket, zavezan čvrstim konopcem — u jednu riječ,

ugledao sam nešto što je već po svom izgledu odavalo da unutri ima

sadržine, pa sam iz radoznalosti zamot malo gurnuo nogom.

Gurnem ga, ali se on ne pomakne s mjesta. Brzo gledam oko sebe:

na obali nigdje nikog, samo nekoliko djece igra se u daljini; još dalje

jedan ribar krpa mrežu. Nitko me dakle nije mogao vidjeti. Sagnem

se, uzmem paket i produžim put.

Nisam ga podigao bez straha. Mogla je to biti i kakva neslana

dječja šala. Pomislio sam da ga bacim na obalu. Ali kada sam ga

ponovno opipao, odustanem od toga. Učinim još nekoliko koraka, a

onda se okrenem i vratim kući.

— Da pogledam — rekoh, kad sam ušao u svoju radnu sobu.

Časak sam oklijevao, bilo me ponešto stid, a s druge strane i

opet me obuzeo strah da se ne nasamarim. Istina, oko mene nije bilo

svjedoka, ali je u meni samome bio nekakav vražić koji bi mi se kao

lud stao kreveljiti, bečiti, zvižditi, a onda opet urlati od bijesa, ritati

se nogama i tkozna što još raditi, kad bi vidio da otvaram paket i iz

njega vadim — što? — nekoliko starih krpetina ili trulih jabuka! Ali

prekasno. Radoznalost se moja i suviše probudila, kao uostalom i

tvoja, čitaoče, i zato otvorim paket i ugledam... nađem... uzmem

brojiti jednom... pa opet... i izbrojim ništa manje nego pet tisuća

milreisa. Ni manje ni više. Možda desetak milreisa više. Pet tisuća

dakle, što u novčanicama, što u komadu, sve novo i uredno

poslagano, da se zabezekneš od čuda! Opet zavežem paket.

Za ručkom mi se pričini da jedan crnac namiguje drugome. Što,

jesu li me to uhodili? Oprezno im postavim nekoliko pitanja. Vidim,

pojma nemaju. Poslije objeda vratim se u radnu sobu. Pogledam

novac i nasmijem se: kako sam se samo uzvrtio brižan za tih pet

tisuća, i to ja koji sam bogat.

Da više ne mislim na to, pođem uvečer u posjet Lobu Nevesu, a

on me prvi zamoli da nikako ne izostanem na primanju kod njegove

109

žene. Nalazio se ondje i šef policije, te me njemu predstaviše. On se

sjeti pisma i zlatnika što sam mu ga poslao prije nekoliko dana, pa

svima to ispriča. Virgiliji se kanda osobito svidio moj gest, i svaki je

od prisutnih nastojao ispričati nešto slično. Sve sam to slušao

nervozno i nestrpljivo kao kakva histerična žena.

Te noći, sutradan i cijeli tjedan poslije toga nastojao sam što

manje misliti na taj novac, a uz to sam ga, priznajem, dobro

pohranio u ladicu svoga pisaćeg stola. O svemu sam tada

razgovarao, samo ne o novcu, a pogotovu ne o nađenom novcu. Pa

ipak nije bio nikakav zločin naći novac, bila je to sreća, sretan

slučaj, možda mig Providnosti. Drugo nije moglo biti. Jer pet tisuća

ne gubi se samo tako, kao rubac. Pet tisuća nosimo sa tisuću

opreznosti, neprestano ih opipavamo, ne puštamo s oka, niti iz ruku,

neprestano na njih mislimo, i da ih tako glupo izgubimo na pijesku,

treba zbilja da... Zločin bi bio da ih nisam našao. Nema tu dakle

ništa što bi bilo nečasno ili nepošteno, ništa što bi bacalo sjenu na

karakter jednog čovjeka. To je naprosto nađena stvar, sretan slučaj,

kao na primjer glavni zgoditak, ili dobit na trkama, ili na bilo kojoj

drugoj časnoj igri; čak velim da je to zaslužena sreća, jer ja ni

najmanje nisam bio loš čovjek, nedostojan pažnje Providnosti.

— Pet tisuća — govorio sam tri tjedna poslije — upotrijebit ću

ih za kakvo dobro djelo, možda za miraz kakvoj siromašnoj

djevojci, ili za što slično... vidjet ću...

Istog dana ponio sam ih u Narodnu banku. A ondje me

dočekaše sa bezbroj ljubaznih aluzija na onaj slučaj sa zlatnikom, o

kojem se vijest već proširila među svima mojim znancima. A ja

sam, neugodno zatečen, odgovarao kako ono zbilja ne vrijedi da se

toliko spominje i veliča. Ljudi nato počeše hvaliti moju skromnost, a

kad sam se zbilja naljutio, govorili su mi kako sam velik, naprosto,

eto, velik.

110

Glava 53.

...............

Virgilia se više nije ni sjećala mog zlatnika. Sva je bila prepuna

mene, uvlačila se u moj pogled, u život, u moje misli. Ona je to i

govorila, i bila je istina.

Ima biljaka koje brzo niču i brzo rastu. Druge su sporije i ne

tako bujne. Naša ljubav bila je od one prve vrste. Buknula je s

tolikom snagom, s tolikim žarom, da je u malo vremena postala

najveća, najgušća, najbujnija od svih šumskih raslina. Ne bih vam

znao pravo reći koliko je dana trebalo da se rascvjeta. Sjećam se

samo jedne večeri kad se rascvao prvi cvijet, ili poljubac, ako vam je

draže da ga tako nazovete, poljubac koji je bio kratak kao slučaj, a

vreo kao ljubav, bio je to prolog jedne ljubavi prepune strasti,

strahovanja, ljubavi pune naslada koje su se svršavale suzama, tuga

koje su se pretvarale u radost; bila je to ljubav osuđena da se služi

hipokrizijom, koja je jedina donekle zauzdavala tu mahnitu

neobuzdanu strast; bio je to uvod u život pun nemira, bijesa, očaja i

ljubomore, život kojem je sat vremena dostajao da se obilno za sve

naplati; ali je poslije toga dolazio onaj drugi sat, koji bi opet sve to

izbrisao pa ostavio nemir i ono najzadnje što poslije svega ostaje, a

to je — dosada i zasićenost. To je bila knjiga koja je slijedila iza

onog prologa.

111

Glava 54.

SAT

Vratio sam se kući da se sladim primljenim poljupcem. Nisam

mogao spavati. Ispružio sam se na postelju, iako mi to nije bilo

potrebno. Čuo sam noću svaki sat. Kad god ne bih mogao spavati,

udaranje sata bilo je za mene muka, ono polagano tik - takanje,

tužno i suho, kao da mi je svakim udarcem kazivalo da je trenutak

života manje. Tada sam uvijek gledao jednu te istu sliku: matori

neki đavo sjedi između dviju vreća, jedna je smrt, druga život, pa

novčić po novčić vadi iz vreće života i prebacuje ga u vreću smrti i

sve broji:

— Jedan manje...

— Jedan manje...

— Jedan manje...

— Jedan manje...

Najčudnovatije je ipak ovo: čim bi sat stao, ja bih ga brže -

bolje uzeo navijati, samo da ga čujem, samo da mogu i dalje brojiti

izgubljene časove. Ima izuma kojima se vrijednost izgubi, pa i same

ustanove umiru, ali je sat vječan. Kad i posljednji čovjek bude

ostavljao ovaj već ohladnjeli i opustošeni planet, držat će u ruci sat,

da bi mogao točno znati u koji će čas izdahnuti.

Te me noći nije to mučilo, osjećao sam sasvim drugo, nešto

divno. Mašta je u meni radila, slike potiskivale jedna drugu, kao što

se pobožni svijet tiska i gura da u procesiji vidi pjevače — anđele.

Više nisam osluškivao bat izgubljenih, nego onih časova koje sam

dobio. A onda odjednom kao da ogluših, nisam više ništa čuo, jer se

moja misao lukavo i neopazice iskrala kroz prozor i odlepršala

prema Virgilijinoj kući. Ondje je, oslonjenu o prozor, našla njezinu

misao, i one se pozdrave i stanu razgovarati. I dok nas je studen i

potreba za odmorom držala u našim posteljama, između ove dvije

lutalice odvijao se onaj prastari dijalog Adama i Eve.

112

Glava 55.

STARI DIJALOG ADAMA I EVE

Bras Cubas

.............................?

Virgilia

.............................

Bras Cubas

..................................................................................

Virgilia

...............!

Bras Cubas

...................

Virgilia

.........................................................................................?

Bras Cubas

.....................................

Virgilia

....................................................

Bras Cubas

..................................................!..........................................................

.!...............................!

Virgilia

...............................?

Bras Cubas

..................................!

Virgilia

......................!

113

Glava 56.

POGODAN TRENUTAK

Ali koji će mi đavo objasniti razlog ove promjene? Jednog smo

se dana upoznali, dogovarali se o vjenčanju, a onda smo odustali i

rastali se, i to hladno, bez boli, jer među nama nije bilo ljubavi. U

meni se samo malo uzbunila povrijeđena taština — to, i ništa više.

Godine su prošle, ja je, evo, opet susrećem, i tek što smo zaplesali

dva-tri valcera, smrtno se zaljubljujemo jedno u drugo. Ljepota se

Virgilijina, istina, rascvala sada do savršenstva, ali smo u biti ostali

isti, a što se pak mene tiče, nisam postao ni ljepši ni elegantniji. Tko

bi mi mogao objasniti razlog ovoj promjeni?

Nikakav drugi razlog, samo povoljan trenutak. Onda nije bio

povoljan čas, jer ako smo oboje i bili zreli za ljubav, nismo bili

sazreli za našu ljubav, i u tome je bitna razlika. Nema ljubavi ako

dva bića nisu za nju raspoložena. Došao sam do tog otkrića sam,

dvije godine poslije prvog poljupca, jednog dana kad mi se Virgilia

potužila kako se nekakav gradski kicoš oko nje vrti i uporno joj

udvara.

— Kakav bezobraznik! — rekla mi je s izrazom ljutine na licu.

Zadrhtao sam, pogledao je, i vidio da je iskreno uvrijeđena.

Pomislio sam na to da sam možda i ja nekoć izazvao takvu grimasu

na njezinu licu, i tek sam tada shvatio svu veličinu te evolucije: nije

me podnosila, a sad za mnom čezne.

114

Glava 57.

SUDBINA

Jest, gospodine, voljeli smo se. Sada, kad nam je to po svim

društvenim zakonima bilo zabranjeno, mi smo se uistinu zavoljeli.

Bili smo spojeni kao one dvije duše što ih je pjesnik susreo u

Čistilištu:

Di pari, come buoi, che vanno a giogo.13

Loše sam se izrazio, uostalom, kad sam nas dvoje usporedio s

volovima, jer smo više pripadali kakvoj vatrenoj, smionijoj i

putenijoj vrsti životinja. I tako se uputismo u pustolovinu, ne znajući

kamo ni kojim skrovitim putovima. Taj me problem uznemirivao

nekoliko tjedana, ali sam na kraju njegovo rješenje prepustio

sudbini. Jadna Sudbino! Što činiš sada, veliki odvjetniče i režiseru

ljudskih poslova? Možda smišljaš kako da načiniš kakvu novu kožu,

novo lice, druge kvalitete i drugo ime, i nije baš nemoguće da... Ne

sjećam se više gdje sam ono stao... Ah, da! na skrovitim putovima.

Odlučio sam da odsad bude kako Bog hoće. Naša je sudbina bila da

se volimo, jer da nije, kako bih onda protumačio onaj ples i sve

drugo? Virgilia je mislila to isto. Jednog mi je dana priznala da je

ponekad muči grižnja savjesti, a ja sam joj odgovorio, ako je savjest

grize, znači da me ne voli, ali me ona ogrli divnim svojim rukama i

prošapće:

— Volim te, nebesa tako hoće.

A te riječi nisu bile slučajne, Virgilia je bila pomalo pobožna.

Istina, nije nedjeljom odlazila u crkvu, i mislim da se u crkvi

pokazivala samo o svetkovinama i kad je bilo mjesta u prvim

klupama. Ali se iskreno molila svaki dan, barem prije nego što

zaspi. Virgilia se bojala grmljavine. Kad bi grmjelo, začepila bi uši i

mrmljala sve molitve iz katekizma. U svojoj je sobi imala malen

oltar od rezbarena plemenitog drveta, pol metra visok, sa tri svete

slike unutri, Ali o tome nije govorila svojim prijateljicama.

Naprotiv, nazivala je bigotkinjama one koje su bile samo pobožne.

Neko sam vrijeme mislio da je ta vjera u njoj samo nekakav lažni

stid, vrsta zaštitne pamučne košulje, koju samo nosimo ispod druge,

13 »Usporedo kô volovi u jarmu.« (Dante, Čistilište.) — Prev.

115

da se ne vidi. No, sigurno sam se varao.

116

Glava 58.

POVJERENJE

U početku sam bio veoma uznemiren zbog Loba Nevesa.

Nepotreban strah s moje strane. On je obožavao svoju ženu i nije se

žacao da mi to svaki čas ponavlja. U Virgiliji je gledao savršenstvo,

uzor sklada i ljepote. Ali se njegovo povjerenje nije zaustavilo samo

na tome. Isprva taj mali otvor intimnosti pretvorio se kasnije u širom

otvorena vrata. Jednog mi je dana priznao da mu dušu grize potajni

crv: trebalo mu je slave javnog priznanja. Ja sam ga tješio, rekao mu

tisuću laskavosti, a on ih je slušao s napetom žudnjom

nezadovoljene ambicije. Tada sam shvatio kako mu je već dosta da

samo maše krilima, a da ne poleti. Nekoliko dana poslije iznio mi je

nadugo i naširoko sve što mu je na srcu: sve svoje gađenje i svoju

potištenost, svu onu prikrivenu gorčinu i zatomljeni bijes. Rekao mi

je kako je politički život samo niz razočaranja, spletaka, zavisti,

podvala, kako je to samo borba interesa i taština. Proživljavao je,

očito, nekakvu krizu. Nastojao sam, što sam bolje mogao, da ga

razuvjerim.

— Znam ja što govorim — odvrati on tužno. — Ne možete

zamisliti što sam sve prošao. Ušao sam u politički život nešto zbog

obiteljske tradicije, a nešto iz vlastitih ambicija i taštine. Vidite, u

meni bijahu svi motivi koji čovjeka tjeraju u javni život. Nedostajao

mi je još samo pravi interes. Taj sam život, taj teatar, dotad

poznavao samo iz dvorane, i, časti mi, bio je lijep! Veličanstven

scenarij, predstava puna pokreta i promjena. Postao sam član

družbe, dali su mi jednu ulogu koja... Ali zašto da vam time

dotužujem? Pustite, ogorčen sam. Vjerujte, prošao sam gadnih

časova, dana kad... Ah, nestalni su ljudski osjećaji, nema

zahvalnosti, ničega nema... ničega...

Zašuti, duboko utučen, i zagleda se u daljinu, kao da ništa ne

čuje osim jeke svojih vlastitih misli. Poslije nekoliko časaka uspravi

se i pruži mi ruku:

— Rugat ćete mi se — reče — oprostite mi zbog ove slabosti,

neprestano sam mislio na nešto što me peklo kao žeravica.

I nasmija se mračno, kao čovjek koji je progledao sve do dna.

Zamoli me da nikome ne govorim o tome što se među nama

117

dogodilo, a ja mu uzvratih da se, ako ćemo pravo, nije ništa

dogodilo.

Mi u tim riječima, kad eto ti dvojice poslanika, a s njima uđe i

općinski politički prvak. Lobo Neves primi ih spočetka s nekom

usiljenom veselošću, ali ubrzo postade sasvim prirodan. Pol sata

kasnije nitko ne bi pomislio da to nije najsretniji čovjek na svijetu.

Razgovarao se, šalio, smijao, i svi su se smijali zajedno s njim.

118

Glava 59.

SUSRET

Politika je kao jako, opojno vino, govorio sam u sebi, izlazeći

iz kuće Loba Nevesa, i tako sam nogu za nogom došao sve do ulice

Barbonos. Tu u kočiji ugledah ministra koji bijaše moj stari školski

drug. Prijateljski se pozdravimo, kočija prođe, a ja nastavim put.

Išao sam i hodao, i prebirao u mislima...

»Zašto ne bih i ja bio ministar?«

Ta veličanstvena, sjajna ideja — »u viteškom ruhu«, kako bi se

izrazio pater Bernardes14 — smjesta okrenu da izvodi vrtoglave

skokove. Nisam je više puštao iz vida, toliko me privlačila. Ispušilo

mi se iz glave Nevesovo razočaranje, odjednom me počeo mamiti

ponor... Sjećao sam se toga nekadašnjeg druga iz djetinjstva, našeg

trčanja po livadi, naših igara, nestašnosti, uspoređivao sam ono

dijete sa zrelim čovjekom sada, i pitao se zašto i ja ne bih postigao

što i on. Zašao sam prema Gradskom parku, te mi se činilo da

odasvud čujem jedno te isto pitanje: »Zašto i ti ne bi bio ministar,

Cubase? Zašto ne bi bio državni ministar?« Na te glasove cijelim mi

tijelom prođe ugodna struja. Ušao sam i sjeo na klupu, da razmislim

o toj ideji. Kako bi Virgilia bila sretna! Poslije nekoliko trenutaka

ugledam kako mi se približava spodoba koja mi se nije baš činila

nepoznata. Tko je da je, bio mi je poznat.

Zamislite čovjeka između trideset i osam i četrdeset godina,

visoka, mršava, blijeda. Odijelo na njemu — ako izuzmemo kroj —

kao da je iz doba sužanjstva babilonskog, a šešir suvremenik

Gesslerov. Zamislite sad kaput mnogo širi nego što je gazda ili,

bolje rečeno, njegov kostur. Nekoć crna boja sad je izblijedjela,

požutjela, sukno olinjalo, a od osam nekadašnjih puceta držala se još

samo tri. Hlače od siva platna imale su dva velika ispupčenja na

koljenima, dok su s nogavica sve konci visjeli i padali na pohabane

cipele bez vezica. Oko vrata mu lepršali krajevi nekakve kravate u

dvije boje, obje izblijedjele, a bila je vezana oko ovratnika koji se

nije mijenjao sigurno osam dana. Mislim da je nosio i prsluk, od

tamne svile, poderan i bez ijednog puceta.

14 Manuel Bernardes (1664.-1710.), portugalski propovjednik i retorični

pjesnik. — Prev.

119

— Zakleo bih se da me ne prepoznajete, doktore Cubase? —

reče mi taj neobični čovjek.

— Ne sjećam se...

— Quincas, Quincas Borba.

Ustuknuo sam zabezeknut... Eh, kad bi me jedan Bossuet ili

Vieira15 pomogao svojim uzvišenim rječnikom, da opišem takav jad

i nesreću. Bio je to Quincas

Borba, ljupki dječak iz davnih dana, moj drug, bogati i tako

pametni Quincas Borba! Ne, nemoguće, ne može to biti on. Nisam

se mogao pomiriti s mišlju da je to zapušteno stvorenje, da je ta

sjedinama progrušana brada, taj odrpanac, taj prije vremena ostarjeli

čovjek, da je ta ruševina — Quincas Borba. A ipak bijaše on. U

njegovim je očima bilo nešto od nekadašnjeg izraza, a osmijeh mu

nije izgubio ono nešto podrugljivo, što je samo njemu pripadalo.

Čekao je i sasvim mirno promatrao kako se čudim. Prođe nekoliko

trenutaka, i ja odvratih pogled. Koliko me njegova pojava više

odbijala, toliko bolnije bijaše sjećanje na nekadašnjeg Quincasa.

— Nije potrebno da vam išta kazujem — reče napokon. —

Vidite i sami: nevolja se oborila na me, život pun jada i borbe!

Sjećate li se naših priredaba kad sam igrao ulogu kralja? Kakve li

samo lakrdije! Završio sam kao prosjak...

Mahne rukom i slegne ramenima, kao da se pomirio sa

sudbinom, rezigniran, gotovo bih rekao sretan. Jest, možda i sretan;

u svakom slučaju, bio je sasvim miran. Nije to bilo neko kršćansko

pomirenje sa sudbinom niti filozofsko primanje stvari. Prije bi se

reklo da mu je duša u siromaštvu nekako otvrdla, da je postao

neosjetljiv za blato u kojem se nalazio. Nosio je svoje dronjke

jednako kao nekoć carski grimiz, s nekom nehajnom elegancijom.

— Dođite, posjetite me — rekoh mu — možda ću moći da

štogod za vas učinim.

Veličanstven smiješak malko rastvori njegove usne.

— Niste vi prvi koji mi nešto obećava — reče — a po svoj

prilici nećete biti ni posljednji koji neće ništa učiniti. Uostalom, i

zašto? Ništa ne tražim osim novaca. Novaca, da, jer jesti treba, a

gostionice ne daju na kredit. A ni trgovci. Ni sitnicu, ni za dva

novčića ti prokleti trgovci ne daju na veresiju... Gadna je to stvar,

15 Pater Antonio Vieira (1608. – 1697.), čuveni propovjednik i književnik,

nazvan portugalski Hrizostom, bijaše osobit majstor stila. — Prev.

120

moj... htjedoh reći: moj prijatelju... Gadna, vraški gadna! Danas još

nisam ništa jeo.

— Ništa?

— Ne. Izišao sam veoma rano. Znate li gdje stanujem? Treća

stuba na Skalinadi Svetog Franje, lijevo. Ne treba kucati. Kuća na

svježem zraku, savršeno svježem. Rano sam, velim, izišao i još ništa

nisam jeo...

Mašio sam se za novčanik, uzeo novčanicu od pet milreisa —

najprljaviju — i dao mu je. On uzme novčanicu, a oči mu se

pohotljivo zakrijese. Digne je i njome oduševljeno zamahne.

— In hoc signo vinces!16 — poviče.

Zatim je poljubi sa toliko nježnosti i sa tako bučnom

nesakrivenom radošću da mi se u isti čas i smučilo i stužilo. Ali on

nije bio glup, te shvati moje raspoloženje. Brže-bolje poprimi

ozbiljan izraz, groteskno ozbiljan, i zamoli me da mu oprostim što je

toliko radostan, ali da je to radost siromaha koji već nekoliko godina

nije u rukama imao novčanicu od pet milreisa.

— Ovisi jedino o vama da ih imate i više — rekoh.

— Kako to? — upita i naglo se okrene prema meni.

— Da radite.

On prezirno odmahne rukom, zašuti nekoliko časaka, a onda mi

čisto i bistro odbrusi kako ne želi raditi. Smučilo mi se. Bilo mi je

komično i tužno u isti mah, i već sam se okrenuo da pođem.

— Ne odlazite prije nego što vas uputim u svoju filozofiju

siromaštva — reče, ustobočivši se preda mnom.

16 Latinski: »U ovom ćeš znaku pobijediti.« — Prev.

121

Glava 60.

ZAGRLJAJ

Pomislih da je jadnik lud, pa sam već htio krenuti, kad me on

primi za ruku. Zagleda se nekoliko časaka u briljant na mom prstu,

pa osjetih kako mu je ruka zavidno zadrhtala, a prsti ga zasvrbjeli od

želje za njim.

— Prekrasan je! — reče.

I poče se oko mene vrtjeti i promatrati me sa svih strana.

— Lijepo se nosite! — nastavi. — Prstenje, fino, elegantno

odijelo... pa... Usporedite malo svoje i moje cipele. Razlika je to, a,

šta velite? Nema šta. Kažem vam, prvoklasno se nosite. A žene? Je

li i to u redu? Oženjeni?

— Ne...

— Ni ja...

— Stanujem u ulici...

— Ne želim znati gdje stanujete — prekine me Quincas Borba.

— Ako se opet dogodi da se sretnemo, dajte mi opet novčanicu od

pet milreisa, ali dopustite mi, ne želim sam po nju dolaziti. To je

ponos svoje vrste... A sad zbogom, vidim da se žurite.

— Zbogom.

— I hvala. Dopuštate li da vam se približim i zahvalim?

Na to me stisne u zagrljaj tako neočekivano žarko, da se nisam

mogao oteti. Najposlije se rastanemo, i ja se konačno uputim naglim

korakom, pun gađenja i tužan, a još i zgužvane košulje poslije

njegova zagrljaja. Ovladao mnome nekakav neugodan dojam. Više

bih volio da je Quincas bio dostojanstven, gord u svom siromaštvu. I

nisam mogao a da ne uspoređujem sadašnjeg i nekadašnjeg

Quincasa Borbu i da s tugom ne osjećam koliki je ponor izmeđe

sjajnih obećanja jučerašnjice i tužne stvarnosti sadašnjice...

»A što ćemo? Hajdemo na objed«, rekoh sam sebi.

Maših se za džep od prsluka, ali sata više nije bilo. Posljednje

razočaranje! Quincas Borba poslužio se zagrljajem da mi ga digne.

122

Glava 61.

JEDAN PLAN

Ručao sam smrknut. Nije me tištilo to što mi je sata nestalo.

Više me progonila ona tužna slika počinitelja te krađe. Navalile na

me uspomene iz djetinjstva. Zar poslije svega onoga takav kontrast,

takav rezultat? Već dok sam srkao juhu, u meni poče da se

rascvjetava onaj žuti morbidini cvijet iz 25. poglavlja, zato pospješih

ručak, da otrčim Virgiliji. Virgilia je bila sadašnjost, njome sam se

htio opiti i tako pobjeći od tuge zbog prošlosti. Da, zbog tog susreta

s Quincasom Borbom prošlost me zaokupila, ali ne onakva kakva je

doista bila, nego neka uništena, ružna prošlost, koja je mirisala na

skitnju i prosjačenje.

Izišao sam iz kuće, ali je bilo još rano, njih ću još sigurno

zateći za stolom. Misli mi se opet dohvatiše Quincasa Borbe, te me

obuze želja da se vratim u park i da ga ondje potražim. Misao da ga

izvučem iz blata odjednom me svega ponese s neodoljivom snagom.

Vratio sam se, ali uzalud. Raspitivao sam se i kod stražara, i on mi

doista reče da se »taj tip« tu pojavljuje od vremena do vremena.

— A kada, u koji sat?

— To mu se nikad ne zna.

Nije bilo isključeno da ga jednoga lijepog dana opet susretnem,

pa odlučih da navratim. Potreba da ga spasim, privedem opet radu i

poštovanju vlastite osobe, ispuni mi svu dušu. Najednom osjetih

nekakvo egzaltirano samozadovoljstvo, nekakvo divljenje prema

samom sebi... Kako se već spuštala noć, uputim se Virgiliji.

123

Glava 62.

JASTUK

Pošao sam Virgiliji i ubrzo zaboravio Quincasa Borbu. Virgilia

je bila odmor mome duhu, bila je kao topao, mek, mirisan jastuk u

finoj čipkastoj jastučnici. Tu sam se običavao odmarati od svih

ružnih doživljaja, bez obzira na to jesu li bili bolni ili samo

neugodni. I kad dobro promisliš, kakav bi i bio drugi razlog

Virgilijinu postojanju? Ne, ona je i bila samo zato stvorena. Pet

minuta potpuno je dostajalo da iz mojih misli posve ishlapi Quincas

Borba. Da se gledamo i čvrsto držimo za ruke. Samo pet minuta

tako, i jedan poljubac. I misao na Quincasa Borbu već je bila daleko

od mene... O, ti gubo života, vi tralje prošlosti, što me se tiče da

postojite i vrijeđate drugima pogled, kad ja imam dva pedlja svoga

božanskoga jastuka, da na njemu sklopim oči i zaspim?

124

Glava 63.

BJEŽIMO!

Nažalost, vječno se ne može spavati! Tri tjedna poslije toga,

kad sam jednog popodneva oko četiri sata došao Virgiliji, nađem je

tužnu i utučenu. Spočetka mi nije htjela reći razlog svojoj

potištenosti, ali kako sam uporno navaljivao, ona će mi najposlije:

— Mislim da Damian nešto sumnja. Čini mi se ovih dana nešto

čudan... Ne znam... Ne mogu ništa reći, prema meni je jednako

pažljiv, ali njegov pogled, mislim, nije više onaj isti. Nemirno

spavam. Noćas sam se probudila sva u znoju. Sanjala sam da me

hoće ubiti. Možda je sve to samo moja utvara, goli pričin, ali mislim

da sumnja...

Mirio sam je što sam bolje umio. Rekao sam joj da su možda

posrijedi njegove službene trzavice. Virgilia je bila sklona da u to

povjeruje, ali je nemir i nervoza nisu napuštali. Bili smo u salonu,

koji je gledao u vrt, upravo tamo gdje smo se prvi put poljubili.

Kroz otvoren prozor vjetar je lagano njihao zavjesama, pratio sam ih

pogledom, a nisam ih vidio. U tom času poslužio sam se dogledom

svoje mašte i u daljini nazirao kućicu koja je bila samo naša, a u njoj

naš život, naš intimni svijet, u kojemu nema ni Loba Nevesa, ni

ženidbe, ni morala, niti bilo čega drugog što bi nas kočilo da se bez

sustezanja prepuštamo svojim željama. Misao me naprosto opsjela.

Trebalo je samo prijeći preko svijeta, morala i muža i ući u

anđeosko prebivalište.

— Virgilia — rekoh — nešto ću ti predložiti.

— Što, dragi?

— Voliš li me?

— Oh! — uzdahne ona i zagrli me obadvjema.

Strastveno me voljela, a takav odgovor očito je to i dokazivao.

S rukama oko mog vrata, uzbuđena, gledala me bez riječi svojim

krupnim i lijepim očima, što su sjale čudnim, vlažnim sjajem. A i ja

sam nju upijao očima i opijao se njenim usnama, koje su bile svježe

kao zora, a nezasitne kao smrt. Virgilijina ljepota imala je sad

poseban blijesak, neku impozantnost, kakve prije udaje nije bilo.

Podsjećala je na figure od mramora, bila je plemenito i savršeno

umjetničko djelo. Imala je mirnu ljepotu kipa, ali ne i njegovu

125

hladnu ravnodušnost. Naprotiv, odavala je žarki temperament, i

gledajući je, čovjek bi mogao reći da je utjelovljena ljubav,

pogotovu u trenucima kad je bez ijedne riječi kazivala sve što

ljudsko oko može izraziti. Ali vremena nije bilo na pretek. Nježno

se oslobodim zagrljaja, uhvatim je za ruke, zakopam duboko pogled

u njezine oči i upitam bi li imala hrabrosti...

— Za šta?

— Da pobjegneš. Poći ćemo onamo gdje nam bude

najzgodnije. Uzet ćemo kuću, veliku ili malu, kako budeš htjela,

živjet ćemo vani ili u gradu, ili u Europi, kako hoćeš, odabrat ćemo

mjesto gdje nas nitko neće smetati, gdje neće biti nikakve opasnosti

za tebe, živjet ćemo samo jedno za drugo... Hoćeš li? Hajde,

bježimo! Prije ili kasnije on može što saznati, i ti ćeš biti

izgubljena... čuješ li...? izgubljena... mrtva... a on isto tako, jer ću tad

ja njega ubiti, kunem ti se.

Zastanem. Virgilia je problijedjela, sjela na divan, opustila ruke

i ostala tako nekoliko časaka, nijema — ne znam da li zato što je

oklijevala kakvu će odluku donijeti, ili zato što ju je porazila

pomisao da bi je on mogao otkriti, ubiti. Prišao sam joj, nagovarao

je, predočio joj sve prednosti života, gdje ćemo biti samo jedno uz

drugo, života bez ljubomore, bez strahovanja, bez tjeskoba. Virgilia

me slušala bez riječi. Naposljetku mi kaza:

— Uza sve to, ništa ne bismo mogli izbjeći. Našao bi me i ubio

svejedno.

Odgovorio sam da nije tako. Svijet je dovoljno širok, rekoh, a

ja imam sredstava da živim ondje gdje nam se svidi, gdje je zrak čist

i nebo sunčano. Neće nas naći. Samo su velike strasti sposobne za

velike stvari, a da je on ne voli toliko da bi je tražio i na kraju

svijeta. Virgilia se lecnu kao u strahu, trže se gotovo indignirano i

promrmlja kako nju muž veoma voli.

— Možda — odgovorih — možda...

Prišao sam prozoru i stao prstima bubnjati po rubu. Virgilia me

zovne. Nisam se micao, kiptio sam od ljubomore i mislio kako bih

joj zadavio muža kad bi mi bio u šakama... I baš u tom času pojavi

se u vrtu Lobo Neves. Ne, nemoj drhtati, čitateljice, koja si tako

problijedjela. Smiri se. Neću završiti ovu stranu mrljom krvi. Čim se

on pojavio u vrtu, ja ga pozdravih prijateljskim osmijehom i

najljubaznijim riječima. Virgilia brže-bolje iziđe iz salona, u kojem

se dvije-tri sekunde poslije pojavi on.

126

— Jeste li odavna tu? — upita me.

— Nisam.

Ušao je ozbiljan, zamišljen; rastreseno je, kao i obično, gledao

oko sebe. Ali taj izraz lica naglo mu se izmijeni i pretvori u

neobuzdanu radost kad je ugledao svoga sina Nhonha (budućeg

studenta iz šestog poglavlja) kako ulazi. Podiže ga na ruke, baci u

zrak i svega izljubi. Nisam volio maloga, te sam se okrenuo, da ne

gledam. Uto uđe Virgilia.

— Uf! — uzdahne Lobo Neves i lijeno se zavali na divan.

— Umorni?

— Jako. Odvalio sam dva teška kamena, jedan u Komori, drugi

na ulici, a treći me još čeka — nadoda i pogleda svoju ženu.

— A što to?

Virgilia sjedne pokraj njega. Uzme ga za ruku, popravi mu

kravatu i još jednom upita što je.

— Ni manje ni više nego loža.

— Slušat ćemo Talijanku?

— Jest.

Virgilia pljesne rukama, ustane, poljubi svog sina, a sve to s

nekom djetinjom radošću, koja je odudarala od njezine pojave.

Zatim ga upita je li loža po sredini ili sa strane, povjerljivo se s njim

posavjetuje kakvu će haljinu uzeti, kakva je opera što se daje i još

tisuću drugih stvari.

— Večerat ćete s nama, doktore — reče mi Lobo Neves.

— Zato je i došao — prihvati njegova žena. — Kaže da je kod

nas najbolje vino što ga ima u Rio de Janeiru.

— A ipak ga veoma malo pije.

Za večerom sam nastojao da to opovrgnem. Pio sam više nego

što mi je običaj, ali ipak manje nego što je bilo potrebno da izgubim

pamet. Već sam prije bio uzbuđen, a sad još i više. To sam se prvi

put jače naljutio na Virgiliju. Za stolom je nisam ni jedanput

pogledao. Govorio sam o politici, o tisku, o ministarstvu — mislim,

bio bih razgovarao i o teologiji da sam o njoj imao imalo pojma ili

da sam na nju pomislio. Lobo Neves slušao me s nekim

dostojanstvenim mirom i čak s nekom dozom snishodljivosti. Sve

mi je to išlo na živce i čitavo mi je veče bilo dosadno. Oprostio sam

se čim smo ustali od stola.

— Vidjet ćemo se u kazalištu, zar ne? — upitao me Lobo

Neves.

127

— Možda.

Ali nisam onamo otišao.

128

Glava 64.

TRANSAKCIJA

Lutao sam ulicama i vratio se kući oko devet sati. Kako nisam

mogao spavati, čitao sam i pisao. Oko jedanaest pokajem se što

nisam otišao u kazalište. Pogledam na sat. Pomislio sam da se

obučem i izađem. Ali bih sigurno stigao prekasno, a drugo, bio bi to

još jedan dokaz moje slabosti. Očito je, razmišljao sam, da sam

Virgiliji već počeo dosađivati. Zbog toga sam bio čas očajan, čas

potpuno smiren, pa opet spreman da je zaboravim, da je ubijem.

Zamišljao sam je kako udobno sjedi u svojoj fotelji u loži, sa svojim

lijepim obnaženim rukama — mojim rukama, samo mojim — kako

na se privlači sve poglede; vidio sam je u haljini koja je sigurno

prekrasna, s onim mliječnobijelim ramenima, s onom kosom u koju

je uplela vrpcu po ondašnjoj modi, s dijamantima što su sigurno sjali

kao i njezine oči... Gledao sam je tako i patio što je i drugi mogu

gledati. A onda sam je u mislima počeo razodijevati, skidati s nje

svilu i nakit, počeo je raščešljavati nestrpljivim i žudnim rukama,

tako da bude ili ljepša ili prirodnija, ne znam — ali moja, samo

moja, jedino moja.

Sutradan nisam više mogao izdržati. Rano sam se uputio

Virgiliji. Našao sam je očiju crvenih od suza.

— Što se dogodilo? — upitah.

— Ne voliš ti mene — odgovori ona. — Nikad me nisi ni

volio. Jučer si se ponašao kao da me mrziš. Da mi je barem znati što

sam učinila. Ali, eto, ne znam. Hoćeš li mi barem reći što je

posrijedi?

— Ništa.

— Kako ništa? Ponašao si se prema meni kao prema psu...

Na te sam joj riječi uzeo ruke i stao ih ljubiti, a njoj iz očiju

potekoše dvije suze.

— Hajde, hajde, već je sve dobro — rekoh.

Nisam imao hrabrosti da joj spočitavam, a i šta, uostalom? Nije

ona kriva što je muž voli. Rekoh joj da mi nije ništa učinila, da sam

zapravo bio samo malo ljubomoran na njezina muža i da ne mogu

vječno podnositi tu situaciju sa smiješkom na usnama. Dodao sam

kako ona možda ima snage da se pretvara, a najbolji način da

129

prestane svaki strah i svađa, jest to da prihvati moju jučerašnju

ideju.

— Mislila sam o tome — reče Virgilia. — Naša kućica, samo

naša, daleko od svijeta, skrivena u dnu vrta, u kakvoj tihoj ulici,

lijepa je to ideja. Ali, zašto da bježimo?

Kazala je to tako prostodušno i bezazleno, kao čeljade koje ne

misli ni na kakvo zlo, a smiješak što joj je podigao kutove usta,

bijaše sušta nevinost. Odmaknuo sam je od sebe i odgovorio:

— Ti mene nisi nikad voljela.

— Ja?

— Jest. Sebična si. Voliš gledati kako se svakog dana mučim...

To je nečuven egoizam.

Virgilia brizne u plač. Da je tkogod ne bi čuo, pritisne rupcem

usta i priguši jecanje. Ta me njezina provala suza potpuno zbunila.

Ako je tko čuje, sve je izgubljeno. Sagnem se nad nju, uzmem je za

ruku i stanem je nazivati najnježnijim imenima što sam joj ih

govorio u intimnim trenutcima. Molio sam je da bude oprezna, i taj

je strah umiri.

— Ne mogu više — opet će ona. — Neću ostaviti dijete, a ako

ga povedem sa sobom, sigurna sam da bi me on tražio do nakraj

svijeta. Ne mogu. Ubij me, ako hoćeš, ili me pusti da umrem. Ah!

Bože moj...! Bože moj...!

— Umiri se, draga, umiri se, mogu nas čuti.

— Pa neka čuju! Nije mi stalo!

Ponovno se uzrujala, a ja sam je preklinjao da sve zaboravi, da

mi oprosti, govorio sam joj da sam lud, ali da moja ludost od nje

dolazi i u njoj nestaje. Virgilia na to obrisa suze i pruži mi ruku.

Nasmiješismo se jedno drugome. Nekoliko časaka poslije opet smo

govorili o usamljenoj kućici u kakvoj tihoj, skrovitoj ulici...

130

Glava 65.

UHODE I ŠPIJUNI

Prekine nas štropot kočije u vrtu. Crnac dođe i najavi barunicu

X. Virgilia me upitno pogleda.

— Ako vas boli glava — rekoh — bolje da nikoga ne primate.

— Je li već sišla s kočije? — upita Virgilia crnca.

— Jest, gospođo. Kazala je da mora svakako govoriti s

gospođom.

— Neka uđe.

Gotovo u isti čas uđe i barunica. Ne znam je li me ondje

očekivala, ali veće radosti nije mogla pokazati.

— Blažene oči koje vas vide! — usklikne. — Pa gdje se samo

krijete da vas čovjek nigdje ne može vidjeti? Sinoć sam se začudila,

jer vas nije bilo u kazalištu. Ta Candiani bila je savršena. Vraška

žena! Jeste li i vi u nju zaljubljeni? Pa sigurno. Svi su muškarci isti.

Barun je jučer rekao u loži da jedna Talijanka vrijedi za pet

Brazilijanki. Molim vas, kakva uvreda, i to još od jednog starca, što

je najgore. Ali zašto niste došli sinoć u kazalište?

— Migrena.

— Hm! Sigurno kakva ljubavna priča. Ne vjerujte, Virgilia!

Eh, požurite se, prijatelju, uskoro će četrdeset, ili je barem jako

blizu... Četrdeset, nije li tako?

— Ne znam točno, ali ako mi dopustite, trknut ću časkom da

pogledam u krsni list.

— No... no... — Zatim mi pruži ruku i reče: — Onda, do

viđenja. U subotu smo kod kuće. Barun vas veoma često spominje...

Na ulici sam požalio što sam izišao. Barunica je na nas najviše

od svih vrebala. Sa pedeset i pet godina izgledala je kao da joj nije

više od četrdeset, ljubazna i vesela, elegantna i otmjena, s blijeskom

nekadašnje ljepote. Nije govorila mnogo ni često. Posjedovala je

rijetku umješnost da sluša i promatra ljude oko sebe. Zabacila bi se

u svom naslonjaču, dugim i inteligentnim pogledom promatrala

unaokolo i više se ne bi micala. A drugi, ne znajući što bi, govorili

su, gledali i gestikulirali, dok bi ona samo gledala sad netremice, sad

opet živnuvši pogledom, a katkad je, spustivši vjeđe, jednostavno

bila zagledana u samu sebe. Ali kako su trepavice ono isto što i

131

kapci na prozorima, njezin je pogled i dalje sve budno pratio i

prekapao po duši i po životu svojih bližnjih.

Druga sumnjiva osoba bio je neki Virgilijin rođak, Viegas,

stara podrtina od sedamdeset godina, žut, isušen, sav iskrivljen od

teške reume, uz to astmatičan i s teškom srčanom manom, u jednu

riječ — prava bolnica na dvije noge. Samo su mu oči sjale životom i

zdravljem. Prvih tjedana Virgilia se nije ništa plašila njega. Mislila

je — Viegas samo izgleda da nas motri, on zapravo samo u sebi

prebraja svoj novac. Bio je naime poznata škrtica.

Bio je još jedan Virgilijin rođak, Luis Dutra, ali njega sam

razoružao tako što sam sad razgovarao s njim o stihovima i prozi i

što sam ga predstavljao svojim prijateljima. A kad bi se oni, zbog

imena što ga je nosio, pokazali sretni što su se s njim upoznali, onda

je Luis Dutra cvao od sreće. A ja sam podnosio tu njegovu sreću,

nadajući se da nas tako neće nikada izdati. Naposljetku, bile su tu

još dvije-tri gospođe, nekoliko vjetropira, a onda sluge, koje su se

time osvećivale zbog svoga nižeg položaja. Sve su to bile same

uhode i špijuni, kojima smo se morali ugibati, lukavo i gipko poput

zmija.

132

Glava 66.

NOGE

Dok sam o tome razmišljao, noge su me same nosile strmim

ulicama, tako da sam se neopazice našao pred vratima hotela

Pharoux. Tu sam obično večeravao, ali kako sam se te večeri ondje

našao sasvim nesvjesno, zasluga zbog toga djela ne pripada meni

nego mojim nogama, koje su ga izvršile. O, blagoslovljene noge!

Kad čovjek samo pomisli da ima ljudi koji se prema vama odnose s

visine ili indiferentno! Pa ni ja sam dotada vas nisam cijenio, ljutio

sam se kad ste bile umorne, kad niste mogle dalje, kad bih ostajao

na mjestu s jedinom željom da poletim kao kokoš kojoj su noge

svezali.

Ali je taj događaj bio za mene trak svjetla. Jest, zlatne noge, vi

ste mojoj glavi prepustile da misli na Virgiliju i rekle ste jedna

drugoj: »Treba da jede, sad je vrijeme večeri, povedimo ga u hotel

Pharoux. Rasteretimo njegovu svijest, neka jedan njezin dio ostane s

gospodaricom njegovih misli, a mi se samo pobrinnimo da hoda

ravno, da se ne sudara s prolaznicima ni s kočijama, da pozdravlja

na ulici znance i da najposlije živ i zdrav dospije u hotel.« I vi ste

savršeno izvršile svoj zadatak, ljubazne noge, što me, evo, sili da

vas obesmrtim u ovom poglavlju.

133

Glava 67.

KUĆICA

Poslije večere došao sam kući i našao kutiju cigareta koju mi je

poslao Lobo Neves. Bila je zamotana u svilen papir i zavezana

ružičastom vrpcom. Odmah shvatim, otvorim i nađem ovaj papirić: »Moj B...

Sumnjaju. Sve je izgubljeno. Zaboravi me zauvijek. Nećemo se više

vidjeti. Zbogom. Zaboravi nesretnu

V... u«

Ta me vijest posjekla. Čim se spustila noć otišao sam Virgiliji.

Bio je pravi čas, ona je već požalila svoju naglost. Kroz odškrinut

prozor ispriča mi što se odigralo s barunicom. Ona je Virgiliju

otvoreno upozorila da se sinoć mnogo govorkalo o tome zašto nisam

bio s njima u kazalištu. Pale su otvorene primjedbe na moje odnose

s bračnim parom. Ukratko, postali smo predmet javnih govorkanja.

Završila je time da ne zna što će.

— Najbolje je da bježimo — rekoh.

— Nikad — odgovori ona i spusti glavu.

Shvatio sam da je bilo nemoguće odvojiti dvije stvari, koje su

po njezinu shvaćanju usko povezane: našu ljubav i javno mišljenje.

Virgilia je bila sposobna za velike žrtve kako bi sačuvala jedno i

drugo, a bijeg bi je prisilio da odabere samo jedno od toga. Osjetio

sam nešto blizu srdžbi. Ali u minula dva dana bijaše toliko

uzbuđenja da se moja ljutina brzo ugasila. »Misli radije na našu

kućicu« — rekoh u sebi.

I doista, poslije nekoliko dana pronašao sam je kao stvorenu za

nas, u jednom kutku Gamboe. Bila je pravi biser. Nova, svježe

obojena, sa četiri prozora na pročelju, a po jedan joj sa svake strane.

Na svima kapci u boji opeke, na uglovima puzavice, sprijeda vrt —

tajnovitost i samoća. Kažem vam — pravi biser!

Dogovorimo se da ćemo tu nastaniti jednu ženu, Virgilijinu

staru znanicu, njezinu bivšu krojačicu i družbenicu. Ona je u

Virgiliju bila upravo zaljubljena. Nećemo joj sve reći, ostalo će doći

već samo po sebi.

Za mene je to bio početak novog razdoblja u našoj ljubavi,

iluzija da je potpuno posjedujem, i da pripada jedino meni, nešto što

će uspavati moju savjest i sačuvati izgled. Već su me počele umarati

134

stolice, zavjese, pa sagovi i sofe onoga drugog, sve mi je to bez

prestanka napominjalo da smo dvojica tu. Sada ću napokon moći da

izbjegnem suviše česte večere utroje, obligatni čaj svake večeri,

prisutnost njihova sina, mog sukrivca i neprijatelja. Naša kuća svega

će me toga osloboditi. Obični će svijet ostati pred našim vratima, a

unutri će biti beskraj, bit će to drugi, viši, posebni, samo naš svijet, u

njemu neće biti ni pravila ni zakona, niti kakvih barunica, neće biti

ni uhoda, bit će tu dvoje ljudi a jedan svijet, jedan život, jedna volja

i jedna ljubav — tu će mi duša naći što voli, daleko od svega što je

strano i tuđe.

135

Glava 68.

BIČ

Tako sam razmišljao silazeći niz Valongo, pošto sam pogledao

i iznajmio kućicu. Tijek se mojih misli prekinuo, jer sam ugledao

svijet, gužvu, strku. Nekakav je crnac na trgu šibao drugoga. Ovaj

nije pokušavao da pobjegne, samo je cvilio:

— Nemoj, oprosti mi, gospodaru, molim te, nemoj! Ali se on

na to uopće nije obazirao i na svaku je njegovu riječ odgovarao

novim udarcem.

— Eto ti, živino — govorio je — evo ti oprost, pijančino jedna!

— Gospodaru moj! — cvilio onaj neprestano.

— Zatvori gubicu, gade! — priklapao drugi i šibao.

Zaustavio sam se, pogledao... Bože pravedni, pa tko je taj s

bičem u ruci? Onaj moj nekadašnji mali crnac Prudencio, onaj što ga

je moj otac prije dvije-tri godine oslobodio. Približio sam se. On

prestane tući i priđe mi da ga blagoslovim. Upitam ga je li taj crnac

njegov rob.

— Jest, gospodine.

— A što ti je napravio?

— Velika je lijenčina, pijanac. Jutros sam ga ostavio u dućanu

dok se ne vratim iz grada, a on ostavio dućan i otišao u krčmu piti.

— Dobro, oprosti mu.

— Svakako, gospodine. Vaša želja, meni zapovijed. Ulazi u

kuću, ispičuturo!

Izišao sam iz sakupljene gomile svijeta, koja me začuđeno

gledala i šaputala. Produžio sam put odmatajući čitavo klupko misli,

za koje žalim što sam ih potpuno zaboravio. Bio bi to sadržaj za

dobro poglavlje, možda čak i veoma zabavno. Volim vesela

poglavlja, moja je to slabost. Gledan izvana, taj prizor s Valonga bio

je vulgaran i grub. Ali samo izvana. Čim sam ga dotakao nožem

analize, ukaže mi se njegovo fino, komično, čak duboko značenje.

Prudencio je tukao onoga crnca da se tako osveti za one udarce što

ih je sam primio. Još kao dijete uzjahao bih na njegova leđa, stavljao

bih mu u usta kakve uzde i nemilosrdno ga mlatio. On bi plakao, a

onda bi se pomirio sa sudbinom. Sada, kad se oslobodio, kad je sam

raspolagao svojim tijelom, svojim rukama i nogama, kad je mogao

136

raditi kad ga je volja, a šetati i spavati kad mu se prohtije, sad se

rješavao starih spona, sad se svetio za sve. Kupio je crnca i vraćao

mu s kamatama sve što je od mene sam primio. Vidite li podmuklost

tog nitkova!

137

Glava 69.

ZRNCE LUDOSTI

Taj me događaj sjetio nekog luđaka što sam ga poznavao. Zvao

se Romualdo, a umislio je da je Tamerlan. To mu je bila velika i

jedina manija, koju je zanimljivo objašnjavao.

— Ja sam veliki Tamerlan — govorio bi. — Nekoć sam bio

Romualdo, ali sam se razbolio, pa su mi davali toliko tartara, to jest

sriješa, toliko tartara, toliko tartara, da sam i sam postao Tatarin,17

čak i kralj Tatara. Tartar ima moć da pravi Tatare.

Jadni Romualdo! Ljudi bi mu se smijali zbog odgovora, ali se

čitalac sigurno neće smijati, a i ima pravo. Ni sam u njemu ne vidim

nekakve duhovitosti, no iz njegovih usta bilo je to zabavno. Ali

ovako ispričano, na papiru, i u vezi s tim što je netko nekoga šibao

zato što su njega samoga nekoć tukli... ne, priznajem, bolje je vratiti

se kućici u Gamboi i ne spominjati sve te Romualde i Prudencije.

17 U izvorniku igra riječju tártaro, koja u portugalskom znači sriješ i Tatarin.

— Prev.

138

Glava 70.

DONA PLÁCIDA

Vratio sam se našoj kući. Danas u nju ne bi više mogao ući,

radoznali čitaoče! Ostarjela je, pocrnjela, istrunula, i vlasnik ju je

srušio, da na njezinu mjestu podigne novu, triput veću, a zapravo —

kunem ti se, čitaoče — kudikamo manju od prve. Svijet je bio i

suviše tijesan za Aleksandra, ali je mjestance pod krovom za

lastavice čitav svijet.

I s kakvom nas samo ravnodušnošću nosi ova zemaljska kugla

kroz prostore, kao čamac s brodolomcima što plovi prema obali. Na

onom istom mjestu gdje su nekoć ležali grešni ljubavnici, sada

mirno spava kreposni bračni par. Sutra će na tom mjestu ležati

kakav svećenik, pa ubojica, onda kovač ili pjesnik, i svaki će od njih

hvaliti taj kutak, jer mu je nešto dočaravao.

Virgilia je od te kućice načinila pravi raj. Odabrala je nekoliko

najljepših komada pokućstva i razmjestila ih s onim profinjenim

estetskim smislom rođene dame. Ja sam donio nekoliko knjiga, i sve

smo stavili pod zaštitu Done Plácide, fiktivne gospodarice, ali s

izvjesnog gledišta i prave gospodarice kuće.

Mnogo je trebalo dok smo je pridobili da pristane. Naslutila je

što je posrijedi, i njezina joj se uloga u tome nije sviđala. Ipak je

najposlije pristala. Vjerujem da je isprva i plakala i da se gadila sebe

same. U svakom slučaju činjenica je da me za prva dva mjeseca nije

udostojala ni jednim pogledom. Razgovarala je sa mnom spuštenih

očiju, ozbiljna lica, namrštena ili tužna. Želio sam da je

udobrovoljim, pa sam se, ne pokazujući ni najmanje uvrijeđenosti,

ponašao prema njoj pun obzira i poštovanja. Trudio sam se da

zadobijem njezinu naklonost, a onda njezino povjerenje. A kad sam

ga uistinu zadobio, izmislio sam patetičnu priču o ljubavi između

mene i Virgilije, ljubavi koja datira još prije njezina braka, pa otpor

njezina oca, okrutnost njezina muža i tko zna kakve sve još

romantične izmišljotine.

Dona Plácida nije prekrižila ni jednu stranu toga romana. Sve

ih je odreda primila za gotovo. Bilo je to potrebno njezinoj savjesti.

I da nas je tko vidio poslije šest mjeseci sve troje onako zajedno, bio

bi se zakleo da mi je Dona Plácida punica.

139

Ni ja nisam bio nezahvalan. Predao sam joj dar od pet tisuća

milreisa — pet tisuća što sam ih našao u Botafogu — osigurao je za

stare dane. Dona Plácida zahvali mi sa suzama u oku, i otada više

nije prestajala da me svake večeri spomene u molitvama pred slikom

Blažene Djevice, koju je imala u svojoj sobi. Tako se njezino

grštenje samo od sebe raspršilo.

140

Glava 71.

MANJKAVOST OVE KNJIGE

Počinjem se već kajati zbog ove knjige. Nije da me umara, ta

ionako nemam nikakva posla, a onda — napisati nekoliko mršavih

poglavlja na račun jadnog svijeta dobro dođe, ubija malko

monotoniju vječnosti. Ali je knjiga tužna, miriše na groblje, ima

nešto od mrtvačke ukočenosti. Manjak doista težak, ali nije važno,

jer glavna manjkavost ove knjige, to si ti sam, čitaoče. Žuriš se da

ostariš, a knjiga sporo napreduje. Ti voliš direktno pripovijedanje,

potkrijepljeno činjenicama, stil pravilan i tečan, a ova knjiga i moj

stil kao da su pijanci koji teturaju sad desno sad lijevo, malo idu pa

se zaustave, mrmljaju, viču, onda grohoću od smijeha, pa prijete

šakama put neba, i najposlije se zaljuljaju i padnu...

141

Glava 72.

BIBLIOMAN

Možda ću i izbaciti prethodno poglavlje. Između ostalih

razloga još je i taj što se između zadnjih redaka nalazi rečenica, koja

je, po svemu sudeći, apsurdna, a ja neću da dam materijala

sutrašnjoj kritici.

Evo sličice: mršavko sedamdesetogodišnjak, žut, sijed starac,

koji ništa pod bogom ne voli osim knjiga, sjedi sagnut nad

prethodnim poglavljem i trudi se svom silom da otkrije besmisao.

Čita rečenice jednom, dvaput, triput, sastavlja riječi, uzima slog po

slog, ispituje ih izvana i iznutra, okreće sa svih strana, gleda ih

prema svjetlu, trese, trlja o koljeno, čisti... i ništa! Nikako da otkrije

u čemu je apsurd.

To je biblioman. Ne poznaje on autora. To ime, Bras Cubas, ne

nalazi se u njegovim bibliografskim rječnicima. Našao je knjigu

slučajno u prodavaonici nekog bukiniste. Uzeo ju je za bagatelu.

Raspitao se, kopao, istraživao i napokon otkrio da je to jedini

primjerak... Jedini primjerak! Oni čija ljubav prema knjigama

prelazi već u maniju, znaju što znači ta riječ, i prema tome mogu

zamisliti kolika je bila sreća moga bibliomana. Odbio bi on i krunu

indijskog cara, i papinsku stolicu, i sve talijanske i londonske

muzeje kad bi mu ih nudili u zamjenu za taj jedini primjerak. Ne

zato što su to moji Memoari: mogao je to biti i Lämmertov

Almanah, samo da je bio jedini primjerak.

Ali taj prokleti odlomak! I moj ti se starac i dalje guri nad

stranicom, s lupom na desnom oku, sav opsjednut plemenitim, ali

mukotrpnim poslom da odgoneta tu tajnu. Već je odlučio da o tome

napiše kratku studiju, u kojoj će iznijeti kako je knjigu pronašao i

kakav se duboki smisao krije iza one mutne rečenice. Ali, on ipak

nije ništa našao, i najposlije se zadovolji da ima knjigu. Zatvori je,

gleda, okreće, približi se prozoru i gleda prema svjetlu. Jedini

primjerak! Upravo u tom času pod njegovim prozorom prolazi

nekakav Cezar ili Cromwell u jeku svoje slave. Ali naš starac samo

slegne ramenima, zatvori prozor, utone u svoj naslonjač i stane

listati knjigu, polako, s užitkom u malim gutljajima... Jedini

primjerak!

142

Glava 73.

UŽINA

I ova mi je priča oduzela jedno poglavlje. Zar ne bi bilo bolje

sve kazati jednostavno, bez spoticanja? Već sam usporedio svoj stil

s pijančevim korakom. A ako vam se ta usporedba čini nepristojna,

onda ću vam radije kazati da me podsjeća na one male intimne užine

u kućici u Gamboi. Ti čajevi bili su prave male svečanosti. Vino,

voće, kompot. Bile su to prave gozbe, isprekidane tisućom onih

sitnih pažnji, nježnosti, toplih pogleda, tisućom djetinjarija i onih

divnih povjerljivosti, od kojih se i sastoji pravi ljubavni razgovor.

Povremene svađe unosile bi u tu možda prezasićenu atmosferu malo

potrebne pikanterije. Tada bi se Virgilia odmicala od mene u sam

kut divana ili bi odlazila slušati brbljarije Done Plácide. Poslije pet

ili deset minuta nastavili bismo razgovor, kao što ja nastavljam ovo

pripovijedanje, da bih ga ponovno zamrsio. Daleko od toga da

potcjenjujem stanovite propise, pozivali bismo sam utjelovljeni

propis — Donu Plácidu — da sjedne s nama za stol; ali je ona uvijek

odbijala.

— Mislim da me više ne volite — reče joj jednom Virgilia.

— Ah, za ime božje! — zaprepasti se jadna žena i sklopi ruke.

— Ja da više ne volim Jaju!18 A koga bih onda uopće voljela na tom

svijetu!

Nato joj uzme ruke i upre u nju dug pogled, tako dug da su joj

se oči napunile suzama. Virgilia se nato stane oko nje umiljavati, a

ja joj u džep spustih mali srebrnjak.

18 U izvorniku Jaia: tako su nekoć u Braziliji robovi i posluga nazivali mlade

djevojke, svoje gospodarice; naziv je danas gotovo izvan upotrebe. — Prev.

143

Glava 74.

PRIČA DONE PLÁCIDE

Nikad nemojte žaliti što ste bili darežljivi. Onaj novčić u srebru

donio mi je povjerenje Done Plácide i prema tome ovo poglavlje.

Nekoliko dana poslije toga, kako sam je u kući zatekao samu, nas

dvoje počnemo razgovarati, i ona mi ispriča svoju priču...

Bila je nezakonita kći crkvenjaka iz katedrale i žene koja je po

narudžbi pravila kolače. Otac joj je umro kad njoj bijaše deset

godina. Već je znala sjeckati kokosove orahe i obavljati druge manje

slastičarske poslove, koji su odgovarali njezinim godinama. Sa

petnaest ili šesnaest godina udala se za krojača, koji je malo zatim

umro od sušice i ostavio joj kćerku. Majka udovica i kćerka

ostadoše njoj na brizi: kćerka je od dvije godine, a mati joj potpuno

od rada iscrpljena. Tako je morala hraniti troja usta. Uz pravljenje

kolača, što je bio njezin zanat, bavila se još i šivanjem. Šila je danju

i noću, bez odmora, za tri-četiri dućana, a u tome poučavala i djecu

iz susjedstva za deset novčića na mjesec. Tako su prošle godine, da

ne kažemo ljepota, jer nikada nije ni bila lijepa. Imala je nekoliko

ljubavnih ponuda i napastovanja, ali se u takve odnose nije htjela

upuštati.

— Da sam mogla naći drugog muža — reče mi — mislim da

bih se preudala. Ali nitko mi nije nudio ženidbu.

Jedan od udvarača ipak joj se uspio malo približiti. Ali kako ni

on nije bio drugačiji od ostalih, Dona Plácida odbije i njega kao i

sve druge, a to ju je stajalo nemalo gorkih suza. Nastavila je da šije i

da ukuhava slatko. Mati joj je postala svadljivija, što po naravi, što

zbog godina i oskudice. Mučila je neprestano svoju kćer i

neprestano joj punila uši da prihvati jednoga od tih prolaznih i

slučajnih muževa koji su je oblijetali.

— Misliš li da si što bolja od mene? — znala bi reći.

— Otkuda tebi, molim te, da se oholiš, ko da si bogata? Draga

moja, život nisu kule u zraku. Od toga se ne da živjeti... Kojega

vraga čekaš? Ima zlatnih mladića, kao onaj Policarpo iz kavane,

jadnik... A što misliš? Da ćeš valjda naći princa?

Dona Plácida zaklinjala mi se da nikakva princa nije čekala.

Bila joj takva narav. Željela je da to bude u braku, i gotovo. Znala je

144

ona da njezina majka nije bila udana, a poznavala je i druge žene

koje su imale samo ljubavnike. Ali je bila takva, htjela je da bude

udata žena. A nije htjela ni da joj kćerka drugačije svrši. Radila je

bez prestanka, pržila na peći svoje prste, a oči do suza umarala pri

svijeći, samo da se može prehraniti a da ne podlegne. Smršavila je,

oboljela, ukopala mater na dug i nastavila raditi. Kćerki joj je tada

bilo četrnaest godina. No, ona je bila i suviše nježna i nije radila

ništa nego primala udvaranja besposličara što su joj dolazili pod

prozore. Dona Plácida živjela je uvijek u strahu, uvijek bi je sa

sobom vodila kad bi kamo imala da odnese sašivenu robu. Osoblje

bi u dućanu samo namigivalo: bili su uvjereni da je sa sobom vodi

zato da upeca muža ili što drugo. Pravili bi im komplimente, šalili se

na njihov račun. Išli su čak dotle da su majci nudili novac...

Dona Plácida časkom se prekine u pričanju, pa opet nastavi:

— I kćerka me ostavila. Otišla je s nekakvim tipom.. Neću

ništa da znam... Ostala sam sama i tužna, ali tako strašno tužna te mi

se činilo da ću svisnuti. Nikoga više na svijetu nisam imala, bila sam

gotovo već stara i bolesna. I eto, upravo sam tada upoznala Jajinu

obitelj. Dragi ljudi, dali su mi posla, pa me čak i smjestili kod sebe.

Ostala sam nekoliko mjeseci u njihovoj kući, godinu dana, i više,

kao družbenica i švelja. Otišla sam kad se Jaja udala. A otad sam

živjela kako sam znala i umjela. Evo, pogledajte moje prste, moje

ruke...

I pokaže mi svoje izobličene i ispucale ruke i prste izbodene

iglom.

— Ovo se ne dobiva slučajno, gospodine. Bog sam zna kako

sam... Ah, na svu sreću, Jaja mi je pomogla, gospodin doktor isto

tako... Bojala sam se da ću završiti na ulici, kao prosjakinja...

Sva se stresla na te posljednje riječi. A onda, kao da je došla k

sebi, odjednom joj se učini da je neprilično što se toliko povjerava

ljubavniku jedne udate žene. I počne se nespretno smješkati, požali

što se izbrbljala, pa nazove samu sebe ludom glavom, »punom

zahtjeva«, kako joj je govorila njezina majka. Najposlije, sasvim

zbunjena mojom šutnjom, polako iziđe. A ja sam i dalje gledao u

vrh svoje cipele.

145

Glava 75.

U SEBI

U slučaju da je koji čitalac možda preskočio prethodno

poglavlje, upozoravam ga kako je potrebno da ga pročita želi li

shvatiti ono što sam u sebi rekao čim je Dona Plácida izašla iz

salona. A evo što sam rekao:

Jednog dana crkvenjak za vrijeme mise u katedrali opazi kako

u crkvu ulazi jedna žena, koja će mu postati suradnica u stvaranju

Done Plácide. Viđao je ženu i narednih dana, tjedne i tjedne poslije

toga, pa mu se svidjela. Došapnuo bi joj tu i tamo ponešto, slijedio

bi je dok bi užizao svijeće na oltaru za pjevanih misa. A i njoj se

učini da joj on odgovara. Sastanu se, i ljubav počne. I iz te grešne

veze rodi se Dona Plácida. Naravno, u času kad se rađala, Dona

Plácida još nije mogla govoriti, ali da je to znala, mogla je svojim

roditeljima slobodno postaviti ovakvo pitanje: »Dobro, evo me. A

zašto ste me zvali?« A crkvenjak i njegova žena ne bi joj mogli

odgovoriti drugo nego: »Zvali smo te da pečeš prste oko vrelih

lonaca, da oči gubiš nad švenjem, da jedeš loše ili nikako, da —

kako se hiru sudbine svidi — budeš čas zdrava, čas bolesna, da radiš

do iznemoglosti, bez drugih perspektiva osim bolesti pred sobom, da

budeš sad tužna, sad očajna, sad opet rezignirana, ali uvijek oko peći

ili nad švenjem, dok jednog dana ne završiš na ulici ili u bolnici.

Zato smo te, eto, dali na svijet u jednom času uzajamne

privlačnosti«.

146

Glava 76.

PLODNO TLO

Najednom osjetih grižnju savjesti. Optuživala me ta moja

savjest da sam natjerao Donu Plácidu da se poslije svih tih godina

mučnog rada i odricanja prihvati prljave rabote i da izda svoju

savjest. Svodilja nije ništa bolja od suložnice, a ja sam je na taj zanat

natjerao novcem i tobožnjom pažnjom. Tako mi je spočitavala moja

savjest, a ja sam dobrih desetak minuta stajao nijem, ne znajući što

da odgovorim. Dodala je i to da sam se poslužio neobičnim

utjecajem što ga Virgilia ima nad svojom nekadašnjom šveljom,

iskoristio njezinu zahvalnost i njezino siromaštvo. Podsjeti me na

opiranje Done Plácide, na njezine suze prvih dana, na njezino

neprobojno lice, njezinu šutljivost i oborene oči, podsjeti me i moje

pretvornosti i spretnosti da sve to podnosim, dok je konačno nisam

slomio. I ja nanovo osjetih kako me moja savjest gura od sebe u

nervoznoj i srditoj gesti.

Suglasio sam se s tim prigovorima, ali sam ipak dodao da je

odsad starost Done Plácide osigurana, da joj barem ne prijeti

prosjački štap. Bila je to kompenzacija. I da nije bilo mojih

ljubakanja, Dona Plácida završila bi po svoj prilici kao tolike druge

jadnice. Odatle se, prema tome, može lijepo zaključiti da mnogo

puta sam porok služi kao plodno tlo iz kojega će nići divni cvijetak

kreposti, i da to neće ništa smetati da se cvijetak razvije i zamiriše.

Moja savjest zašuti pred tim argumentima, i ja odoh otvoriti

Virgiliji vrata.

147

Glava 77.

SUSRET

Virgilia uđe radosna, bezbrižna. Vrijeme je raspršilo nemir i

strah. Kako je bila divna prvih dana, kad je dolazila uzdrhtala i puna

stida! Dolazila je u kočiji, lica pod gustom koprenom i u široku

ogrtaču koji je skrivao njezino gipko tijelo. Prvi put kad je dopustila

da klone na sofu, bila je sva crvena, usplahirena, zatvorenih očiju. I

časti mi, nikada mi nije bila ljepša, možda i zato što se nikada nisam

osjetio više polaskan.

Ali sada, kako sam već rekao, strah i nemir bijahu prošli. Naši

su sastanci ušli u stalan raspored. Naša je ljubav bila isto tako jaka,

samo što više nije buktala onim ludim plamenom prvih dana; bilo je

to sad mirno svjetlo, stalno, supružničko.

— Jako se na tebe ljutim — reče mi i sjede.

— A zašto?

— Jer te jučer nije bilo kako si mi obećao. Damian me

nekoliko puta pitao hoćeš li barem doći na čaj. Zašto nisi došao?

Istina, nisam održao obećanje, ali kriva je bila sama Virgilia.

Bio sam ljubomoran. Ta je prekrasna žena znala da je lijepa i voljela

je da joj se to kaže glasno ili šaptom. Preksinoć je kod barunice dva-

tri puta zaplesala s nekakvim gizdelinom, pošto je u kutu kraj

prozora slušala njegova udvaranja. I bila je tako vesela, tako

samosvjesna, tako zadovoljna sama sa sobom! Kad je opazila da se

među mojim obrvama pojavila upitna i prijeteća bora, nije se ni

najmanje trgnula, niti se potrudila da odmah uzme ozbiljnije

držanje. Ali je ostavila fićfirića i njegove budalaštine. Došla k meni,

uzela me za ruku i povela u drugi salon, gdje je bilo manje svijeta.

Potužila mi se da je umorna i još mi je koješta govorila, s onim

svojim posebnim djetinjim izrazom što ga je znala uzeti u stanovitim

situacijama. Slušao sam je bez riječi.

Još mi je i tad bilo teško da joj kažem što mi je, ali sam joj na

kraju ipak priznao razlog svog neraspoloženja... Oh nebesa! Nikada,

nikada nisam vidio začuđenijeg pogleda! Poluotvorena usta, visoko

uzvijene obrve, neko neizrecivo, gotovo opipljivo začuđenje bijaše

prvi Virgilijin odgovor. A onda odmahne glavom i pogleda me s

nježnim i sažaljivim smiješkom, što me posve razuvjeri.

148

Ustane pa skine šešir sva razdragana i vesela, kao djevojčica

kad se vraća iz škole. Onda mi opet priđe, i kako sam još sjedio,

nježno me stane tapšati po licu i govoriti: Oh, oh, oh — i meni nije

preostalo ništa drugo nego da se i sam nasmiješim, i tako se sve

svrši obostranim veseljem. Bilo je očito da sam se prevario.

149

Glava 78.

NAČELNIŠTVO

Nekoliko mjeseci poslije toga vrati se jednog dana Lobo Neves

kući i najavi da će mu možda povjeriti položaj okružnog načelnika u

provinciji. Pogledam Virgiliju, a ona problijedi. Opazivši to on

upita:

— Čini mi se da ti se ne sviđa, Virgilia?

— Nisam oduševljena — odgovori Virgilia.

Ništa se više nije reklo. Ali u toku večeri Lobo Neves ponovno

načne isti razgovor, sada malo odlučnije nego popodne. Poslije dva

dana on svoju ženu obavijesti da je stvar gotova. Virgilia nije mogla

prikriti svoje neraspoloženje. Muž je odbijao njezine prigovore i

pozivao se na nužnost političke situacije.

— Ne mogu odbiti što od mene traže. To je čak u našem

interesu, u interesu naše budućnosti, tvoje titule, draga, jer sam ti

obećao da ćeš postati markiza, a nisi još ni barunica. Reći ćeš da

sam ambiciozan. Pa i jesam, ali zato ne treba da mi podrezuješ krila.

Virgilia bijaše sasvim zbunjena. Sutradan je nađoh gdje me sva

tužna i smućena čeka u našoj kućici u Gamboi. Sve je već bila

ispripovjedila Doni Plácidi, a starica se trudila da je nekako utješi.

Ni ja nisam bio veseliji.

— Ti ćeš s nama — reče mi Virgilia.

— Jesi li luda? Bilo bi neoprezno...

— A što ćemo onda?

— Treba spriječiti.

— To je nemoguće.

— Je li već prihvatio?

— Mislim da jest.

Ustao sam, bacio šešir na stolicu i počeo po sobi koračati, ne

znajući što da uradim. Dugo sam razmišljao i nisam nalazio izlaza.

Najposlije se zaustavim pred Virgilijom — ona je još sjedila — i

uhvatim je za ruku... Dona Plácida ode k prozoru.

— U ovoj je maloj ruci čitav moj život. Sve je do tebe. Čini

kako znaš da je najbolje.

Virgilia učini očajnu gestu. Prislonio sam se na konzolu

nasuprot njoj. U šutnji nam proteče nekoliko trenutaka. Čuo sam

150

lavež psa i zapljuskivanje mora o obalu. Kako nije progovorila ni

riječi, uprem u nju pogled. Prazan pogled uprla je u pod, ruke

metnula na koljena, ispreplela prste i zurila tako u krajnjem očaju. U

svakom drugom slučaju i da se radilo o čemu drugom, sigurno bih

se bacio do njenih nogu, upotrijebio sav razum i svu nježnost da je

utješim. Ali u ovom trenutku htio sam je nagnati da sama promisli,

da sama odabere i sama donese odluku, o kojoj je ovisio naš

zajednički život. Najbolje je, prema tome, ostaviti je samu i izići. To

sam i učinio.

— Ponavljam da je moja sreća u tvojim rukama.

Virgilia me htjede zadržati, ali sam već bio iza vrata. Čuo sam

kako je briznula u plač, i, priznajem, malo je manjkalo da se vratim i

poljupcima joj otarem suze. Ali — uzdržao sam se i izašao.

151

Glava 79.

KOMPROMIS

Nikad ne bih završio kad bih morao potanko ispričati sve što

sam pretrpio za prvih sati. Kolebao sam se izmeđe hoću-neću,

izmeđe samilosti, koja me vukla prema Virgilinoj kući, i nekog

drugog osjećaja, a bijaše tu — budimo iskreni — još i egoizam, koji

mi je došaptavao: »Ostani. Pusti je da se sama muči, pusti je da

problem riješi kako joj nalaže ljubav.«

Ta dva osjećaja, mislim, bila su jednako snažna, obuzimala su

me i povlačila se u isto vrijeme, jednako žestoko i uporno. A nijedno

od njih nije definitivno ustupilo mjesto drugome. Katkad bih osjetio

i laku grižnju savjesti. Činilo mi se da iskorištavam slabost

zaljubljene žene koja je pogriješila, a sam ništa ne žrtvujem niti

rizikujem. A kad bih već gotovo kapitulirao, ponovno se javljao

sebičan glas ljubavi, koji bi mi došapnuo uvijek ono isto, i ja bih

zastajao neodlučan i nemiran, željan da je vidim, a opet sam se

bojao da tada ne budem prisiljen podijeliti s njom odgovornost u

odluci.

Naposljetku nađem kompromis između samilosti i sebičnosti.

Otići ću k njoj kući, ali samo kad je muž ondje, i kad bude

nemoguće da joj išta kažem, i tako ću sačekati rezultat svoje osude.

Ali danas, dok ovo pišem, čini mi se da je i taj kompromis bio puka

laž, da je i to bio samo jedan vid sebičnosti, i da tobožnja moja želja

da Virgiliju nekako utješim, nije bila ništa drugo nego potreba da

sam sebi olakšam.

152

Glava 80.

TAJNIK

Sutradan uvečer ja se doista uputim Lobu Nevesu. Oboje su bili

ondje. Virgilia veoma tužna, on veoma veseo. I mogao bih se zakleti

da sam osjetio kako joj je laknulo kad su nam se pogledi sreli puni

ljubavi i pitanja. Lobo Neves izložio je svoje planove u vezi sa

svojom načelničkom dužnošću, iznio mi lokalne teškoće, pa svoje

odluke i želje. Bio je tako zadovoljan, tako pun nade! Virgilia se za

stolom pretvarala da čita, ali me, nagnuta nad knjigom, ovdje-ondje

poglédala upitno i zabrinuto.

— Teškoća je u tome — odjednom će Lobo Neves — što još

nisam našao tajnika.

— Ne?

— Ne, ali imam ideju.

— Ah!

— Da, jednu ideju... Biste li imali što protiv toga da malko

otputujete na Sjever?

Ne znam što sam odgovorio.

— Vi ste bogati — nastavi on — vama nije do one plaćice, ali

kad biste željeli da meni učinite uslugu, došli biste sa mnom kao

tajnik.

Duša mi najednom ustukne korak, kao kad čovjek iznenada

pred sobom ugleda zmiju. Pogledam otvoreno u Loba Nevesa, oštro

i odlučno, da vidim nema li možda kakve skrivene misli... Ni traga!

Pogled mu otvoren i pošten, izraz na licu miran i prirodan, ni traga

kakvoj usiljenosti, odavao je staloženost s primjesom radosti.

Odahnuo sam, ali nisam imao hrabrosti da pogledam i Virgiliju. Na

sebi sam osjetio njezin pogled, koji me to isto pitao, a ja sam

odgovorio da pristajem, da ću ići. Znači, bit ćemo utroje —

načelnik, njegova žena i njegov tajnik! Gle, molim te, pa to znači

problem riješiti čisto administrativno.

153

Glava 81.

POMIRENJE

Pa ipak, izlazeći odande osjetih tračak nemira i sumnje. Pitao

sam se neću li time ludo izložiti Virgilijin glas, nema li možda

kakve druge, razumnije kombinacije između provincije i Gamboe?

Ništa mi nije padalo na pamet. A sutradan već sam se pomirio s

mišlju. Odlučim dakle prihvatiti imenovanje. U podne mi sluga javi

da me u salonu čeka dama pod koprenom. Sletjeh niza stube. Bila je

moja sestra Sabina.

— Ovako se više ne može. Trebamo se pomiriti i završiti s

onim jedanput zauvijek. Naša će se obitelj ugasiti, neću više da

budemo neprijatelji.

— Pa ni ja drugo ne želim, seko moja! — rekao sam joj i

pružio prema njoj ruke.

Posadio sam je kraj sebe, pitao je za muža, za kćerku, za

poslove, pitao o svemu... Sve je dobro, a kćerka joj je lijepa kao

ljubav, njezin će mi je muž dovesti ovamo, ako na to pristajem.

— Kako! Pa sam ću doći da je vidim!

— Zbilja?

— Na časnu riječ.

— Napokon! Već je vrijeme da se to završi.

Bila je odebljala i činila mi se mlađa. Prebacila je trideset

godina, a kao da nema više od dvadeset. Ljupka, vedra, prirodna,

bez ikakve zle primisli. Gledali smo jedno u drugo, držali se za ruke,

brbljali o svemu i svačemu kao dvoje zaljubljenih. Preda mnom je

iskrsavalo moje djetinjstvo, vedro, nestašno i bezbrižno. Godine su

padale jedna po jedna kao nizovi karata kojima sam se igrao kad

bijah malen. Opet sam ugledao našu kuću, našu obitelj, naše

obiteljske svečanosti. Morao sam se svladati, jer ovo prenaglo

dozivanje uspomena... Ali kad je uto brijač iz susjedstva stao

škripati po klasičnoj gudalici,19 taj me glas prošlosti — jer je sve

dotad sjećanje bilo nijemo — taj me unjkavi, nostalgični glas toliko

uzbudi da sam...

Ali Sabinine oči bijahu suhe. Ona nije poznavala onaj

19 U izvorniku rabeca — gudalica, vrsta violine. — Prev.

154

morbidni, žuti cvijet. Što mari? Bila je to moja sestra, moja krv, kao

da je dio moje majke. Rekao sam joj to pun nježnosti, iskreno... kad

najednom netko zalupa na vrata. Ustanem, otvorim: na vratima je

stajala živa lutka od kakvih pet godina.

— Uđi, Sara! — reče Sabina.

Bila je to moja mala nećakinja. Uzeo sam je u naručje i svu je

izljubio. A ona se prestrašena opirala svojim sitnim ručicama, gurala

me u ramena i izvijala se unatrag, da se iskobelja iz mog zagrljaja...

Uto se na vratima ukaže najprije šešir, a onda cio muškarac. Cotrim

glavom! Bio sam tako uzbuđen da sam odmah ispustio malu i pao

oko vrata njezinu ocu. Ta provala osjećaja malko ga je smela, nije se

odmah mogao snaći. Ali samo u prvi čas. Malo poslije razgovarali

smo kao dobri stari prijatelji. Nitko se ni najmanjom aluzijom nije

dotakao onoga što je bilo, govorili smo o svojim planovima, o

budućnosti, ugovarali kako ćemo jedni k drugima dolaziti, zajedno

ručati. Usput nisam propustio da napomenem kako će se to

uzajamno posjećivanje možda na neko, ali doduše veoma kratko

vrijeme malo prekinuti, jer sam naumio... ne baš još određeno... otići

na putovanje na Sjever.

Sabina pogleda Cotrima, a Cotrim Sabinu: oboma je bilo jasno

da ta moja odluka ima sasvim osobni karakter. Pa kojega ću vraga

tražiti na Sjeveru? Zar prijestolnica nije moje pravo poprište, gdje

trebam nastaviti svoju karijeru i preskočiti sve svoje vršnjake? Jer,

zapravo, nitko se sa mnom i ne može mjeriti. On, Cotrim, pratio me

cijelo vrijeme, i bez obzira na onu glupu svađu, svaki je moj uspjeh i

njemu laskao, bio mu je ponos i radost. Pratio je sve što se o meni

govorilo na ulici i po salonima, bili su to pravi hvalospjevi puni

divljenja. I sada da sve to ostavim i da se nekoliko mjeseci zakopam

u provinciju, zapravo bez potrebe i bez ozbiljna razloga! Ukoliko tu

nisu posrijedi kakvi politički razlozi...

— Jest, baš politički — brže ću ja.

— E, u tom slučaju...

Malo je popustio pa će onda:

— Kako god bilo, danas ćeš s nama ručati.

— Svakako, ali sutra ili prekosutra vi ste kod mene na ručku.

— Ne znam, ne znam baš — upadne Sabina — kod samca na

ručku... Moramo te oženiti, braco! Ja želim imati bratičnu, razumiješ

li?

Cotrim joj dade znak da šuti, a to baš nisam sasvim razumio.

155

Ali nije ni bilo važno. Obiteljsko izmirenje bijaše vrijedno jedne

zagonetne geste.

156

Glava 82.

PITANJE BOTANIKE

Neka mi ne zamjere hipohondri, ali je život ipak lijepa stvar.

Tako sam u sebi govorio gledajući Sabinu, njezina muža i njihovu

djevojčicu kako silaze stubištem i sve mi usput još nešto srdačno

dovikuju, a ja njima ozgo, savrh stuba, isto tako odgovaram i

ispraćam ih. U sebi sam se zbilja osjećao sretan. Voljela me jedna

žena, uživao sam povjerenje njezina muža, bio sam na putu da

oboma postanem tajnik, i naposljetku — pomirio sam se sa svojima.

Što bi se moglo tražiti više u dvadeset i četiri sata?

Istoga dana počeo sam pomalo pripremati teren za odlazak, pa

sam tu i tamo počeo kao uzgred spominjati kako ću eventualno na

neko vrijeme malo na Sjever, u provinciju, u svojstvu tajnika, kako

bih mogao proučiti neka politička pitanja koja me osobno zanimaju.

To sam spomenuo na ulici Ouvidor sutradan, to sam isto ponovio u

Pharouxu i u kazalištu. Jedni su se, dovodeći u vezu moje

imenovanje s imenovanjem Loba Nevesa, dvosmisleno smiješili,

drugi bi me samo potapšali po ramenu. A jedna mi dama u kazalištu

reče kako to znači zaista daleko dotjerati u svojoj ljubavi prema

skulpturi. Bila je to aluzija na klasične Virgilijine forme.

No najprozirnija aluzija dobačena mi je tri dana kasnije, kod

moje sestre Sabine, i to od nekoga trivijalnog i brbljavog starčića.

Bio je po zanimanju kirurg, a zvao se Garcez. Bio je od onih ljudi

koji su mogli napuniti sedamdeset, osamdeset, pa čak i devedeset

godina a da još nemaju ono nešto fino, korektno i dostojanstveno, u

čemu se i sastoji skladnost starosti. Zaista, smiješna starost možda je

zadnje, najtužnije iznenađenje što nam ga ponekad priređuje priroda.

— Znam, ovaj put ćete prevoditi Cicerona — reče mi kad je

saznao za moju nakanu.

— Cicerona? — začudi se Sabina.

— Nego što? Pa vaš je brat velik latinist. On prevodi Virgilija

kao od šale. Kažem, Virgilija, ne Virgiliju... da se razumijemo.

I nasmija se grubo, odvratno i dvosmisleno. Sabina me pogleda

u strahu da ću mu štogod odbrusiti. Ali kad je vidjela da sam se

nasmiješio, ona se i sama nasmije i okrene glavu da to sakrije. Ostali

me pogledaju sa zanimanjem, uz primjesu blaga razumijevanja i

157

simpatije.

Bilo je očito da to za njih nije novost. O mojoj se ljubavi

govorilo i znalo mnogo više nego što sam i mislio. Ipak sam se

nasmiješio, kratko, letimično, gurmanski — pravo svračje cerenje.

Virgilia je bila lijep grijeh, a lijepi se grijesi tako lako priznaju!

Isprva sam se trudio da budem miran kad bi tko napravio kakvu

aluziju, ali sam u dubini, priznajem, osjetio nešto ugodno i veoma

laskavo. Jednom sam se samo nasmiješio, i otad sam se smiješio

svaki put. Ne znam može li mi tko objasniti ovaj fenomen. Ja to

tumačim ovako: U početku se to zadovoljstvo, jer je bilo duboko

unutri skriveno, pokazalo u smiješku koji je još bio pupoljak, ali se s

vremenom pupoljak rascvao i postao cvijet vidljiv svačijem oku. To

vam je jednostavno pitanje botanike.

158

Glava 83.

TRINAEST

Cotrim me trgne iz mog zadovoljstva i odvede me prozoru.

— Hoćeš li da ti nešto kažem? — upita me. — Ne prihvaćaj se

tog putovanja. To je ludo i opasno.

— Zašto?

— Dobro znaš. Ono je u prvom redu opasno, i to veoma

opasno. Ovdje, u prijestolnici, jedna intriga kao što je tvoja, izgubi

se u mnoštvu ljudi i različitih interesa. U provinciji je drugačije, a

kad se radi o ličnostima iz političkog kruga, onda je to otvorena

ludost. Opozicioni će listovi, čim nanjuše, razbubati sve na velika

zvona, nastat će ogovaranja... izmišljat će kojekakve šale, pa

nadimke...

— Ne razumijem...

— Razumiješ ti veoma dobro. A uz to se pokazuješ kao slab

prijatelj kad od nas kriješ ono što već svatko zna. Pa ja to znam već

nekoliko mjeseci. Govorim ti, ne odlazi na taj put. Radije podnesi taj

rastanak, ali izbjegni veliki skandal i još veće neprilike.

To mi je rekao i opet se priključio društvu. Ostao sam zagledan

u jednu uličnu svjetiljku — starinsku svjetiljku na ulje, škiljavu,

turobnu, svinutu u znaku upitnika. Što da radim? Moj slučaj bio je

hamletovski: ili se pokoriti sudbini ili joj se suprotstaviti i pobijediti

je. Drugim riječima: otputovati ili ne, pitanje je sad! Svjetiljka na to

nije odgovorila. Cotrimove riječi odjeknule su u meni malo

drugačije nego riječi staroga Garceza. Možda Cotrim ima pravo; ali

mogu li se rastati od Virgilije?

Priđe mi Sabina i upita me na što mislim. Odgovorio sam: ni na

što, umoran sam i poći ću kući. Sabina časak ostane zamišljena.

— Znam ja što ti treba: zaručnica. Pusti to meni, ja ću ti je naći.

Izišao sam potišen i smeten. Sve je u meni bilo spremno da

otputuje — moj duh, moje srce — a evo ti ga, odjednom se preda

mnom ustobočio vratar Pristojnosti i upitao me za propusnicu.

Pošaljem k vragu sve propise i zakone, a s njima i sve ustanove,

ministarstva, sve.

Sutradan otvorim list političkih informacija i pročitam da je

dekretom od trinaestoga Lobo Neves imenovan za okružnog

159

načelnika u... a ja za njegova tajnika. Smjesta pošaljem Virgiliji

kratku poruku, i dva sata poslije uputim se u Gambou. Jadna Dona

Plácida! Bila je neutješna. Pitala me hoćemo li zaboraviti našu

»staru«, hoćemo li se dugo ondje zadržati i je li to daleko. Tješio

sam je, ali mi je i samome trebalo ohrabrenje, jer su me Cotrimove

riječi uznemirile. Ubrzo stigne Virgilia. Bila je vesela poput

lastavice, ali kad me ugleda smrknuta, uozbilji se.

— Što se dogodilo?

— Premišljam — rekoh — ne znam imam li pravo prihvatiti...

Virgilia se puna smijeha spusti na sofu.

— Zašto? — upita.

— Nije to pametno, pobudit će pažnju...

— Kako to? Ali mi uopće ne putujemo.

Ona mi ispriča kako joj se muž sprema da odbije imenovanje, a

razlog je samo njoj povjerio, i to u najvećoj tajnosti. Nikome ga

drugome nije mogao priznati. »Djetinjasto je — rekao je — i

smiješno, ali je za mene to velik razlog.« I kaza joj da dekret nosi

datum 13, a da taj broj u njemu budi neugodne asocijacije. Otac mu

je umro trinaestoga, i to trinaest dana poslije jedne večere na kojoj je

bilo trinaest uzvanika. Kuća u kojoj mu je mati umrla, imala je

također broj 13. I tako dalje. Bio je to fatalan broj. Kako taj razlog

nije mogao službeno navesti u obrazloženju ministarstvu, on će

kazati da ga razlozi sasvim privatne naravi sile da imenovanje

odbije. Ostao sam zapanjen — po svoj prilici kao i čitalac — nad

tolikom žrtvom zbog jednog broja. Ali kako je Lobo Neves bio

veoma ambiciozan, ta je žrtva zacijelo bila iskrena.

160

Glava 84.

SUKOB

Fatalni broju, sjećaš li se koliko sam te puta blagoslovio!

Sigurno su tako plavokose tebanske djevice blagoslivljale žutogrivu

kobilu koja je zauzela njihovo mjesto u Pelopidinoj žrtvi — divnu

jednu kobilu, koja je sva prekrivena cvijećem izdahnula svima na

očigled, a da nitko nije ni pomislio da je požali. Milosrdna kobilo,

primi to sažaljenje sad naknadno od mene, ne samo zato što su te

ubili nego i zato što nije isključeno da se među spašenim djevicama

nalazila možda i kakva prababa Cubasa... Fatalni broju, ti si bio naš

spas. Virgilijin muž nije mi priznao pravi razlog svog odbijanja. I

meni je rekao da to čini zbog sasvim osobnih motiva, a moje

ozbiljno lice, puno odobravanja s kojim sam to saslušao, prava je

kruna ljudskog pretvaranja. Ali on, on je doista teško prikrivao kako

zapravo to ne može prežaliti. Govorio je malo, bio je zamišljen,

zatvorio se u sobu, da čita. A kad bi trebao koga primiti, razgovarao

je i smijao se pretjerano bučno i neprirodno.

Njegova je potištenost imala dva izvora. Prvo, što su se njegove

ambicije srušile zbog jedne puke skrupule, a drugo, mučila ga

sumnja i grizao se što će to isto i drugi put u sličnoj prilici učiniti, i

to zbog praznovjerja, koje je u njemu bilo duboko ukorijenjeno.

Sumnjao je, istina, u vrijednost te predrasude, ali je se nije mogao

otresti. A ta upornost jednog osjećaja u čovjeku, sve ako ga on u biti

i osuđuje, fenomen je dostojan svake pažnje. Ali je meni bila draža

prostodušnost Done Plácide kad je govorila kako ne može gledati

prevrnutu cipelu.

— Zašto? — pitao sam je.

— To nosi nesreću.

To je bio njezin jedini odgovor, za nju samu tajna sa sedam

pečata. »To nosi nesreću.« Tako su joj još u djetinjstvu rekli, bez

ikakva drugog objašnjenja, i ona se toga čvrsto držala. Isto tako ako

bi tko prstom pokazao zvijezdu. Od toga vam — znala je ona to

sigurno — odmah izbije bradavica.

Bradavica ili što drugo, nije važno, ako se zbog toga ne rizikuje

mjesto okružnog načelnika u provinciji. Čovjek lako podnosi

predrasudu ako ga ništa ne stoji ili samo veoma malo. Ali

161

predrasuda koja vam otima dio života, nije baš tako laka stvar. Bio

je to slučaj Loba Nevesa, koji se uz to bojao da ne ispadne smiješan.

A povrh svega, ministar nije vjerovao u taj razlog privatne naravi,

nego je to odbijanje Loba Nevesa pripisao političkim intrigama, za

što je slučajno bilo prividnih indicija. Promijenio je prema njemu

držanje, a svoje je sumnje povjerio i drugim kolegama u kabinetu.

Ubrzo je došlo do nesuglasica, a malo zatim načelnik u ostavci

našao se na listi opozicije.

162

Glava 85.

NA VRH BRDA

Onaj tko se za dlaku izvuče iz opasnosti, počne život voljeti

dvostruko jako. Kako sam umalo izgubio Virgiliju, počeo sam je

luđe voljeti, a i ona se slično osjećala. Tako je, eto, jedini rezultat

načelničkog imenovanja bio taj da je pojačao našu prvotnu ljubav.

Bio je to začin koji je našu ljubav učinio još slađom i dragocjenijom.

Prvih dana poslije onog događaja uživali smo da zamišljamo kako bi

naš rastanak bio bolan, zamišljali smo kakvu bismo tugu

proživljavali, kao da nas doista dijele mora i planine. I kao djeca kad

se kriju za suknju svojih majki, da se zaštite od kakva mrkog

pogleda, i mi smo se skrivali pred imaginarnom opasnošću... i

grčevito se jedno uz drugo stiskali.

— Virgilia draga moja!

— Ljubavi!

— Moja si, je li da si moja?

— Tvoja, sva tvoja...

Tako smo u mislima nastavljali nit događaja, kao Šeherezada

nit svojih priča. Bio je to vrhunac naše ljubavi, mislim da smo se

tada popeli na vrh brda. Malo smo se tu zadržali, bacili pogled na

doline s lijeva i s desna i na čisto, azurno nebo nad nama, ostali tako

neko vrijeme blago utihnuli a onda se polako stali spuštati. Čas smo

se držali za ruke, čas bismo se opet odvojili, ali smo se spuštali,

nezaustavljivo... spuštali i spuštali...

163

Glava 86.

MISTERIJ

Spuštajući se dakle tom kosinom, na Virgilijinu licu opazim

malo neobičan izraz, kao nekakvu klonulost, te upitam što joj je.

Bez riječi ona napravi kretnju što izražava zabrinutost, nevoljkost,

umor. Tražio sam da mi kaže, ona mi reče da... Fin fluid prostruji mi

čitavim bićem: iznenadan, snažan, čudan osjećaj, koji nikad neću

moći izraziti. Uhvatim je za ruke, nježno privučem k sebi i poljubim

u čelo, cjelunem je blago kao zefir i ozbiljno poput starozavjetnog

Abrahama. Ona se strese, uzme moju glavu među svoje ruke,

pogleda me u oči, a onda me pomiluje nekako materinski... Ima tu

nekog misterija. Ostavimo čitaocu vremena da ga odgoneta.

164

Glava 87.

GEOLOGIJA

U to se zbio žalostan događaj: umro je Viegas. Otišao je naglo

sa svojih sedamdest godina, sipljiv od astme i raskliman od reume, a

povrh svega toga još i s teškom manom na srcu. Bio je jedan od

najopasnijih naših špijuna. Virgilia se oduvijek nadala da će taj

rođak, stari škrtac, ipak u oporuci što ostaviti njezinu sinu i tako mu

osigurati budućnost. Možda se i muž tome nadao, samo što je on to

znao ili zatomiti ili sakriti... Pravo govoreći, u Lobu Nevesu bilo je

urođene plemenitosti, bila je to njegova osnovna crta, onaj čvrsti i

stjenoviti sloj u njegovu karakteru, koji se zadržao unatoč svemu.

Ostale crte, to su one gornje naslage od pijeska i zemlje. Mnogo su

lakše od one osnovne, koja je od kamena, i te je gornje naslage

otplavio život, ta vječna blatnjava bujica. Ako se čitalac još sjeća

dvadeset i trećeg poglavlja, opazit će da po drugi put uspoređujem

život s blatnom bujicom. Ali će opaziti i to da sam ovaj put dodao

pridjev: vječna. A Bog sam zna koliko značenje ima jedan pridjev,

osobito u novim i vrućim krajevima.

Novost ove knjige jest moralna geologija Loba Nevesa, a po

svoj prilici i moga poštovanog čitaoca. Jest, te karakterne crte, što ih

život kvari, čuva ili mijenja, već prema njihovoj otpornosti — te bi

dakle crte zaslužile posebno poglavlje, koje neću napisati, da

pripovijest ne oduljim. Reći ću samo to da je najčestitiji čovjek

kojega sam u životu upoznao bio neki Jacó Medeiros ili Jacó

Valadares, ne sjećam se točno imena. Možda je to bio i Jacó

Rodrigues, ali da se zvao Jacó, to znam. Taj je čovjek bio sušta

ispravnost. Mogao je postati veoma bogat da je htio prešutjeti neku

sitnicu. Ali on to nije učinio i tako je ispustio iz ruku ništa manje

nego četiri stotine tisuća milreisa. Bio je tako primjerno čestit da je

u tome postao dosadno sitničav. Jednoga smo se dana našli sami u

njegovoj kući i ugodno se raspričali, kad nam jave da je došao

doktor B., strahovit gnjavator. Jacó reče neka kažu da nije kod kuće.

— Ne pomaže, već sam ušao — uzvikne glas iz hodnika.

I doista se na vratima pojavi doktor B. Jacó mu pođe u susret,

govoreći kako je mislio da je to neko drugi, a ne on, i neprestano je

ponavljao kako ga je silno obradovao što je došao. To nas je stajalo

165

sat i po smrtnog dosađivanja, a na kraju Jacó pogleda na sat. Doktor

B. upita mora li kamo izaći.

— Moram, sa ženom — reče Jacó.

Doktor B. otiđe, a mi odahnemo. Kad smo se dobro ispuhali,

rekoh Jacóu kako je u manje od dva sata četiri puta slagao. Prvi put

— kad je rekao da nije kod kuće; drugi put — kad se pretvarao da je

ushićen posjetom; treći put — kad je rekao da izlazi, a četvrti put —

kad je još dodao da izlazi sa svojom ženom. Jacó časak razmisli.

Vidio je da su mi primjedbe opravdane, ali se poče braniti. Potpuna

je iskrenost isključena u civiliziranom društvu, govorio je, a mir

među građanima moguć je samo uz pomoć uzajamnih laži... Ah,

jest! Sjetio sam se: zvao se Jacó Tavares.

166

Glava 88.

BOLESNIK

Ne treba ni spominjati kako sam svim mogućim argumentima

pobijao tako opasnu doktrinu. Ali, jer je zapravo bio pogođen onom

mojom primjedbom, ustrajao je u svojim tvrdnjama do kraja,

pokazujući nešto izvještačene žestine, možda zato da bi naglasio

svoju savjest.

Virgilijin slučaj bio je malo ozbiljniji. Manje skrupulozna od

svog muža, ona je svoje mane otvoreno pokazivala, pa je svog

rođaka naprosto obasipala ljubaznošću, pažnjom, sitnim malim

uslugama, koje su, ako ne drugo, zaslužile barem mali dodatak u

oporuci. Bilo je to naprosto ulagivanje s njezine strane.

Opazio sam tom prilikom da je žensko ulagivanje sasvim

drugačije od muškoga. Kod muškarca je to kao nekakva servilnost, a

kod žena je nježnost. Meko držanje u žene, blagost u govoru, pa

njezina fizička slabost daje ženskom ulagivanju posebnu lokalnu

boju, gotovo je opravdano. I nije važno koliko je godina objektu

njezine pažnje. Žena će u svom držanju prema njemu uvijek imati

nešto od majke, sestre, ili čak bolničarke, što je također svojstvena

ženska uloga, za koju i najspretniji muškarac nema ono nešto

posebno, neki fluid, što li, što se ne da izraziti.

O tome sam razmišljao dok sam gledao kako se Virgilia upinje

da ugodi svome starom rođaku. Otrčala bi da ga dočeka na vratima,

smijala se, brbljala s njim, primala mu štap i šešir, uzimala ga pod

ruku i vodila do naslonjača, ili radije do »njegova« naslonjača, jer je

u kući bila posebna »Viegasova stolica«, udobno sjedalo upravo za

starce ili bolesnike. Brže-bolje zatvarala bi prozor u blizini, ako bi

bilo i malo propuha, ili bi ga otvorila, ako je bilo sparno, ali

pažljivo, gledajući da ne bude struje.

— Onda? Danas ste mnogo bolje...

— Pah! Noćas sam se gadno izmučio. Ova prokleta zaduha ne

da mi nikad mira.

I starac bi teško disao i odmarao se od napora, ne zato što je

mnogo hodao — on se uvijek vozio kočijom — nego samo što se

popeo i ušao. Do njega bi sjela Virgilia, smjestila bi se na nisku

klupicu, ali tako da mu gleda u lice, a ruke bi mu položila na

167

koljena. A dijete bi ulazilo u salon ne skačući po običaju, nego tiho,

mirno, ozbiljno. Viegas ga je veoma volio.

— Dođi, Nhonho! — zvao bi ga. A onda bi s naporom zavukao

ruku u džep i vadio kutijicu s tabletama, pa bi jednu metnuo sebi u

usta, a drugu dao malome. Bile su to tablete protiv astme, ali je mali

govorio da su divne!

Ponavljalo se to u varijantama. Kako je Viegas volio igru

zvanu »dama«, Virgilia bi se pokoravala njegovoj želji i strpljivo

čekala dok on slabačkim i drhtavim rukama razmjesti figure. Katkad

bi silazili u vrt, da prošeću; ona bi mu ponudila da joj se uhvati za

ruku, a on ne bi uvijek prihvatio, jer se hvalio da je još čvrst, da

može i kilometar prevaliti. Malo bi hodali, malo sjeli, a onda opet

nastavljali šetnju i brbljali o svemu i svačemu: o obiteljskim

stvarima, o kakvu salonskom ogovaranju, ili bi se on

raspripovijedao o kući što će je za sebe graditi; bit će to moderna

kuća, jer je ova sadašnja suviše starinska, takve su gradili još u

vrijeme kralja Joana VI. Još takvih, čini mi se, ima u četvrti San

Cristovan, to su one s velikim kolonama na pročelju. Htio je da tu

nezgrapnu kuću zamijeni drugom, i već je jednom poznatom

graditelju dao da mu napravi nacrt. Onda će tek Virgilia vidjeti što

znači starac koji ima ukusa.

A govorio je — kako i sami zamišljate — polako, teško,

prekidala ga sipnja, mučna i za njega samog i za one koji su ga

gledali. Kadikad dolazio bi mu napadaj kašlja, pa bi se starac sav

zacenio, sav se iskrivio. Kad bi ga napadaj prošao, nastavljao bi

starac ondje gdje je stao: kako će u kući biti to i to prostorje, terase,

spremišta za kola — u jednu riječ, savršeno.

168

Glava 89.

»IN EXTREMIS«

— Sutra ću cijeli dan biti kod Viegasa — reče mi jednog dana

Virgilia. — Jadnik, nema nikoga...

Viegas je konačno pao u postelju. Njegova udata kći bila je

bolesna u isto vrijeme kad i on, i nije ga mogla njegovati. Virgilia bi

ga od vremena do vremena pohađala. A ja sam onda iskorištavao

priliku i bio cijeli dan kraj nje.

Toga dana došao sam oko dva sata popodne. Viegas je toliko

kašljao da sam naprosto osjećao bol u prsima. U razmacima između

dva napadaja cjenkao se s nekakvim mršavkom koji mu je za kuću

nudio trideset tisuća. Viegas je tražio četrdeset. Kupac je bio

nestrpljiv, kao da se boji da mu ne pobjegne vlak, ali je Viegas bio

nepopustljiv, odbio je najprije ponuđenih trideset tisuća, pa trideset i

dvije, pa trideset i tri, a onda ga je zgrabio jak napadaj, koji je trajao

petnaest minuta. Kupac je bio pun sućuti, namještao mu jastuke i

ponudio trideset i šest tisuća.

— Nikad! — rukne bolesnik.

Zatraži da mu se donese svežanj papira iz njegova stola. Kako

nije imao snage da skine gumu kojom su bili pričvršćeni, zamoli me

da ja to učinim. Bijahu to razni računi za zidarske, tesarske,

soboslikarske radove još dok se kuća gradila. Računi, na primjer, za

tapete u salonu, blagovaonici, u spavaćim i ostalim sobama; računi

za željezne radove, račun za zemljište. Sve ih je razmotavao jedan

po jedan, drhtavom rukom, pa me molio da ih čitam, i ja sam ih

čitao.

— Evo pogledajte, tisuću i dvjesto jedna garnitura. Francuske

baglame... Vidite, upravo budzašto dobivate — reče, kad je pročitan

posljednji račun.

— Jest, ali...

— Četrdeset tisuća i ni pare manje. Pomislite samo koliko ste

time na profitu...

Kašalj ga davio, riječi mu bile isprekidane, kao da se u njemu

otkidaju mrve sagnjilih pluća. U očnim šupljinama kolutala dva

sjajna oka, kao dva žiška na izdisaju. Pod pokrivačem ocrtavao se

dotrajali kostur, sa dvije izrazite izbočine na koljenima i nožnim

169

prstima. Žuta, mlohava, smežurana koža pokrivala kosti na licu,

koje je postalo prava bezizražajna maska. Bijela pamučna kapica

pokrivala mu lubanju, koju je vrijeme ogoljelo.

— Onda? — upita mršavi.

Dadem mu znak da ne govori i on načas zašuti. Bolesnik se

ukočio, zanijemio, teško je disao, a oči upro u strop. Virgilia

problijedi, ustane i pođe do prozora. Bojala se smrti, a osjetila je da

se približava. Pokušao sam govoriti o čemu drugom. Mršavi ispriča

anegdotu, a onda opet počne isti razgovor i povisi ponudu:

— Onda trideset i osam tisuća!

— Am...! — zastenja bolesnik.

Čovjek se približi postelji i uzme ga za ruku. Bila je hladna.

Sagnem se nad bolesnikom i upitam ga je li mu zlo, hoće li čašu

vina.

— Ne... ne... četr... četrde... četr...

Novi napadaj bio mu je i posljednji. Izdahnuo je brzo, na veliko

zaprepaštenje mršavoga, koji mi je poslije priznao da je bio spreman

platiti i četrdeset tisuća. Ali bijaše prekasno!

170

Glava 90.

STARI RAZGOVOR IZMEĐU

ADAMA I KAINA

Ništa. Ni najmanjeg spomena u oporuci. Da je barem ostavio

jednu tabletu, da ga ne smatraju nezahvalnim ili zaboravnim. Ništa,

baš ništa! Virgilia je bila bijesna, sve joj nade prevarene. Rekla mi je

to, ali onako izdaleka: njoj do toga nije uopće stalo, boli je samo

zbog njezina sina, kojega ja ne volim — ona to dobro zna — čak ni

malo. Rekao sam joj da je najbolje više ne misliti na to. Neka uopće

zaboravi toga ishlapljelog starca, tu prljavu škrticu, i neka misli na

ljepše, na našeg sina, na primjer...

Eh, pobjeglo mi je. Sad sam vam objasnio onaj misterij, slatki

misterij od nekoliko tjedana, što mi se otkrio onoga dana kad mi se

Virgilia učinila nešto drugačija nego obično. Sin! Krv moje krvi!

Jedino sam o tome mislio.

Javno mišljenje, muževa ljubomora, smrt Viegasova, ništa me

nije zanimalo. Ni politički sukobi, ni revolucije, ni potresi, ništa!

Mislio sam samo na taj anonimni embrio nejasnog očinstva, a

unutarnji glas govoraše mi: to je tvoj sin.

Moj sin! Ponavljao sam te dvije riječi s neopisivom slašću i s

čudnim ponosom. Osjećao sam se potpun čovjek.

A što je bilo najljepše, razgovarali smo se nas dvojica, embrio i

ja, govorili smo o sadašnjosti i budućnosti. A volio me, mangup, bio

je to divan mali tiranin, čas me tapšao po licu svojim sitnim

punačkim ručicama, čas je navlačio svoju pravničku halju — jer će,

naravno, biti pravnik — čas opet držao govor u Poslaničkom domu.

A otac ga je s tribine slušao očiju punih suza. Sad je bio malen

dječačić i išao u školu, s tablicom i knjigama pod rukom, sad sam ga

opet gledao u kolijevci, da se odmah preda mnom pojavi kao

odrastao čovjek. Uzalud sam se trudio da mu dam određenu

fizionomiju i držanje. Taj je embrio imao sve dobi, sva lica, sve

kretnje. Sad je sisao, sad pisao, sad plesao — u jednu riječ, on bi mi

znao u ciglo četvrt sata dočarati sve. Bio je mala beba i poslanik,

gimnazijalac i lola. Ponekad bih čak zaboravljao da je Virgilia kraj

mene, sve sam zaboravljao. Ona bi me tada prodrmala, tužila se što

šutim i govorila da više za nju uopće ne marim. A ja sam se

171

razgovarao s embriom. Bio je to prastari razgovor Adama i Kaina,

nijemi razgovor između jednoga i drugog života, između jednoga i

drugog misterija.

172

Glava 91.

NEOBIČNO PISMO

U to isto vrijeme primio sam neobično pismo, kojemu je bio

priložen jedan ne manje neobičan predmet. Evo što je u pismu

stajalo:

Dragi moj Cubase,

Prošlo je neko vrijeme kako sam od tebe u Gradskom parku

posudio džepni sat. Radostan sam što ti ga s ovim pismom mogu

vratiti. Postoji doduše mala razlika: sat nije onaj isti, nego drugi, ne

velim bolji, ali ipak ravan onome. Que voulez vous, monsieur? —

kako je govorio Figaro — c'est la misère.20 Mnogo se toga zbilo od

našega posljednjeg susreta. Sve ću to podrobno ispričati, ukoliko mi

ne zatvoriš svoja vrata. Znaj samo toliko da na nogama više ne

vučem one poderane cipele i ne nosim više onaj famozni kaput,

kojem su se skuti gubili u pomrčini prohujalog vremena, i svoje sam

mjesto na Stubama Svetog Franje ustupio drugome, te sam konačno

prekinuo s postom.

Poslije ovoga dopusti mi, molim te, da ti kojega od slijedećih

dana iznesem jedan rad, koji je plod moga dugogodišnjeg studija. To

je filozofski sistem, koji ne samo da objašnjava i pokazuje početak i

kraj svega što postoji nego u isto vrijeme znači i velik korak dalje od

Zenona i Seneke, čiji je stoicizam prava dječja igra u usporedbi s

mojim moralnim receptom. Moj je sistem, u jednu riječ, čudesan.

On bodri ljudski duh, uklanja bol, osigurava sreću i našoj zemlji

nosi veliku slavu. Nazvao sam ga Humanitizam, imajući u vidu

Humanitas, prapočetak svega. U pustoj zanesenosti sprva sam

nakanio da ga nazovem Borbizam, po mome imenu Borba, a to bi

bilo ne samo pretenciozno nego i grubo i nelijepo. A osim toga,

mnogo manje govori. Vidjet ćeš, dragi moj Cubase, to je pravo

remek — djelo. A ako išta može učiniti da zaboravim svu gorčinu

života, onda je to radost što sam napokon saznao šta je Istina i

Sreća. Imam ih u džepu, te dvije neuhvatljive, neshvatljive stvari.

Poslije tolikih vjekova lutanja, traganja, ispitivanja, poslije tolikih

promašenih teorija, evo, konačno ih čovjek drži u rukama. Do

20 »Što ćete, gospodaru, to vam je bijeda.« — Prev.

173

skorog viđenja, dragi moj Cubase!

Pozdravlja te

tvoj stari prijatelj

Joaquim Borba dos Santos

Pročitao sam i nisam pod bogom ništa razumio. Uz pismo je

bila i kutijica, a u njoj prekrasan sat na kojem bijahu utisnuti moji

inicijali i ove riječi: Za uspomenu od starog Quincasa. Opet sam

uzeo pismo i ponovno ga stao čitati, polako, pažljivo. Priloženi sat

govorio mi je da posrijedi nije nikakva šala, a lucidnost, mirnoća, pa

način izlaganja — istina, bilo je tu i doze razmetanja — sve je to

isključivalo da se radi o čovjeku koji je šenuo. Naprosto, Quincas

Borba po svoj je prilici dobio nasljedstvo od kakva svog rođaka iz

Minasa, i bogatstvo mu je ponovno vratilo ljudsko dostojanstvo.

Neću baš to tvrditi, jer ima stvari koje se više ne mogu potpuno

povratiti. Ali, na kraju krajeva, ta regeneracija nije bila nemoguća.

Spremio sam pismo i sat i stao čekati na filozofsko objašnjenje.

174

Glava 92.

NEOBIČAN ČOVJEK

Dosta je već tih neobičnih stvari! Tek što sam spremio pismo i

sat, kad k meni upadne nekakav mršav čovjek, srednjeg stasa, i

donese mi poruku od Cotrima: da dođem k njemu na ručak.

Donosilac je prije nekoliko dana stigao sa Sjevera, zvao se

Damasceno i sudjelovao je u revoluciji 1831. Sve mi je to kazao u

ciglih pet minuta. Otišao je iz Rio de Janeira zbog nekakve

nesuglasice s Regentom, koji je magarac kao i ministri oko njega.

Uostalom, revolucija nam je opet pred vratima.

Iako su te njegove političke ideje bile ponešto mutne, ipak sam

uspio razabrati koji bi način upravljanja bio po njegovu ukusu:

despotizam koji bi bio ublažen, ne pjesmama — kako netko reče —

nego perjanicama narodne garde. Ipak nisam mogao razabrati koji

mu je najmiliji: despotizam jednoga, trojice, tridesetorice ili tri

stotine ljudi. Imao je svoje čvrsto mišljenje i o drugim pitanjima,

tako na primjer o razvoju trgovine crncima i o protjerivanju

Engleza.

Kazalište je veoma volio. Čim je stigao, otišao je u kazalište

San Pedro i vidio izvanrednu dramu Maria Joana i zanimljivu

komediju Kettly ili povratak u Švicarsku. Veoma mu se svidjela

Deperinijeva u komadu Saffo ili Anna Boleyn, ne sjeća se više točno.

Ali ona Candiani! To vam je, gospodine moj, nešto! Sad se spremao

pogledati Ernani, što mu kod kuće kćerka uvijek pjeva i svira na

klaviru. Ernani, Ernani, involami... Ustao je i počeo pjevušiti upol

glasa. O svemu tome na Sjever dopre samo blijeda jeka. A njegova

kćerka umire od želje da čuje sve opere! Glas joj je predivan! A

koliko samo ima ukusa! Ah! jedva je čovjek čekao da se vrati u Rio

de Janeiro. Već je obišao sav grad, sve uspomene oživio... Časna

riječ, na nekim mjestima umalo što nije zaplakao. I dosta mu je već

putovanja. Na brodu je imao morsku bolest kao i svi putnici, osim

jednog Engleza... Neka ih đavo nosi, te Engleze. Ništa neće biti u

redu dok ih god ne otjeramo onamo odakle su i došli. Što nam mogu

Englezi? Kad bi on samo našao nekoliko srčanih ljudi, sve bi njih

oni protjerali za jednu noć... Bogu hvala, on je rodoljub — i udari se

u prsa: uostalom, nije to ništa čudno, jer mu je to u krvi. Paradjed

175

mu je bio general, gorljiv rodoljub. Jest, nije on ma tko! Neka se

samo ukaže prilika, vidjet će se tko je i što je on... Ali već je kasno,

moram svakako obećati da ću doći na ručak, on će me čekati radi

jednog duljeg razgovora.

Ispratio sam ga do vrata salona. Tu se zaustavi da mi kaže kako

prema meni osjeća veliku simpatiju. Kad se on oženio, ja sam već

bio u Europi. A poznavao je dobro mog oca, zajedno su se zabavljali

na onom glasovitom plesu u Praia Grande... Ah, kad se sjeti, kad se

samo sjeti! Drugi put će mi o svemu pričati, sad je već kasno, mora

Cotrimu odnijeti odgovor.

Napokon iziđe, a ja za njim zatvorih vrata.

176

Glava 93.

RUČAK

Bilo je to strašno popodne! Sabina me, na svu sreću, smjestila

pokraj Damascenove kćeri Done Eulalije ili, familijarnije, Lole,

veoma zgodne mlade djevojke, u početku doduše nešto zbunjene,

ali, ponavljam, samo u početku. Nije djevojka bila elegantna, ali su

sve nadoknađivale njezine oči, prekrasne oči, kojima se moglo

zamjeriti jedino to što se od mene uopće nisu odvraćale, osim kad su

bile prisiljene gledati u tanjur. No, Lola je jela tako malo da joj u

tanjur nije ni trebalo gledati. Navečer je pjevala. Imala je — kako je

rekao njezin otac — zaista divan glas. Ipak sam izbjegao odgovoriti,

kad me Sabina otpratila do vrata i upitala kako mi se svidjela

Damascenova kćerka.

— Tako, tako.

— Veoma je draga, je li? — ona će uporno. — Možda joj malo

nedostaje velegradske patine, ali zato ima dušu! Pravi biser. To je

baš ono što tebi treba.

— Ja ne volim biser.

— Uh, tvrda glavo! A za koga se, molim te, čuvaš? Dok ne

padneš u starost, znam. Eh, da znaš dragi moj, htio ti ili ne htio,

oženit ćeš se Lolom.

I na te me riječi potapša po licu, kretnjom koja je bila lagana

kao dašak, a istodobno odlučna, kao da ne trpi nikakva prigovora.

Gospode Bože, nije li to možda bio razlog našeg pomirenja? Na tu

sam se pomisao malko oneraspoložio, ali me nekakav tajnovit glas

stane zvati Lobu Nevesu. Ostavih Sabinu i njezine prijetnje.

177

Glava 94.

POTAJNI RAZLOG

— Kako je moja draga mamica?

Na te se riječi Virgilia, kao obično, namrgodi. Stajala je kraj

prozora sama, gledala mjesečinu i dočekala me veoma veselo, ali

kad sam joj spomenuo našeg sina, namrgodila se. Nije voljela takve

aluzije, i moje su joj preuranjene očinske nježnosti bile nesnosne...

A kako sam na nju sad gledao kao na neko sveto biće, kao na neku

božansku posudu, nisam je htio mučiti. Najprije sam mislio da ju je

embrio, taj budući čovjek koji se umiješao u našu avanturu,

najednom učinio svjesnom njezine pogreške. No, prevario sam se.

Nikad mi se Virgilia nije učinila ekspanzivnijom, nikad toliko »bez

rezerve«, nikad nije manje mislila na druge i na svog muža. Ne, nije

se to kod nje javljala grižnja savjesti. Čak sam pomišljao da je dijete

samo izmislila da me više priveže uza se, da je to smišljeni trik, koji

joj je sada počeo smetati. Ta pretpostavka nije bila moguća. Moja je

Virgilia katkad znala tako ljupko lagati!

Te sam večeri otkrio pravi razlog. Bio je to strah od porođaja i

smetnje od trudnoće koje su se počele javljati. Mnogo se izmučila u

prvom porođaju. I pri samoj pomisli na taj čas, kad žena visi o dlaki

između života i smrti, obuzima je smrtni strah kao da ide na stratište.

A što se tiče smetnje, sad joj je još teže što će se morati odreći

mnogih navika koje od nje traži društveni život i njezin položaj. Ah,

to je dakle razlog! To sam joj i kazao i spočitnuo joj u ime svojih

očinskih prava. A Virgilia me pogleda, pa onda odvrati pogled i

nasmiješi se lakom nevjericom.

178

Glava 95.

LANJSKI CVIJET

Gdje je lanjski cvijet? Jedne večeri, jedva poslije nekoliko

tjedana trudnoće, sruši se čitava zgrada mojih roditeljskih snova.

Embrio se izgubio, a da se iz one neodređene laplasovske mase još

nije ni dospio formirati u nešto konkretnije. Čuo sam to iz usta

samog Loba Nevesa, koji me ostavio u salonu i uveo liječnika u

sobu mlade prikraćene majke. A ja sam stao kraj prozora i zagledao

se u vrt gdje su se zelenjela stabla naranača. A cvijet, gdje je lanjski

cvijet?

179

Glava 96.

ANONIMNO PISMO

Netko me takne po ramenu. Bio je to Lobo Neves. Gledali smo

se trenutak nijemi, neutješni. Upitao sam ga kako je Virgilia, i jedva

smo pol sata razgovarali, kad mu donesoše pismo. On ga pročita,

problijedi i opet savije. Ruke su mu drhtale. Učinilo mi se da je

napravio kretnju kao da će se na mene baciti, ne znam, ne bih se

mogao zakleti. Sigurno znam to da je slijedećih dana bio sa mnom

hladan i šutljiv. Poslije nekoliko dana, u Gamboi, Virgilia mi sve

ispriča.

Čim se oporavila, muž joj je pokazao pismo. Bilo je anonimno,

denuncirali su nas. Pismo nije iznosilo pojedinosti, naši sastanci

izvan kuće nisu spomenuti. U njemu su ga samo upozoravali na

moju intimnu vezu s njegovom ženom i obavještavali da to već

svatko zna. Virgilia je pismo pročitala i rekla da su sve to podlosti i

klevete.

— Znači, klevete?

— Najpodlije vrste.

Muž odahnu s olakšanjem. Ali kad je čitao pismo iznova, činilo

mu se da mu svaka riječ prstom daje znak neka joj ne vjeruje, da

svako slovo pobija uvrijeđeno poricanje njegove žene. I on, dotad

tako odlučan i samopouzdan čovjek, odjednom postade slab i

nesiguran. Možda je u mašti gledao to zloguko oko javnog mišljenja

kako ga podrugljivo i zlobno promatra. Možda su mu kakva

nevidljiva usta na uho šaputala one iste šale koje je nekoć i sam

slušao i pravio na tuđi račun. Zaklinjao je svoju ženu da mu sve

prizna, da će joj sve oprostiti. Virgilia odmah shvati da je spašena,

pa se tobože uvrijedila što toliko navaljuje; zaklela se da od mene

nije nikad doživjela ništa drugo osim duhovite šale i pristojne

udvornosti. Pismo je, reče, sigurno napisao kakav udvarač koji nije

uspio, čak ih i nabroji nekoliko — jedan joj je udvarao ravno tri

tjedna, jedan joj je pisao pismo, a koliko je još drugih bilo! Iznosila

je imena, datume, a usto neprestano pratila kakav je izraz u očima

njezina muža, dok na kraju nije izjavila da će, samo da više

klevetama ne daje povoda, nešto već učiniti da moji posjeti prestanu.

Slušao sam sve to pomalo zbunjen, ne zato što će odsad biti

180

potrebno da se još više pretvaramo i da potpuno prestanem zalaziti

Lobu Nevesu, nego više zbog toga što je Virgilia to iznosila potpuno

mirno, bez uzbuđenja i straha, bez žaljenja ili kakve grižnje savjesti.

Opazila je moju zabrinutost, pa mi podiže glavu — jer sam

neprestano zurio u pod — i reče mi s nekom gorčinom:

— Ali ti ne zaslužuješ sve ove žrtve.

Ništa nisam odgovorio. Bilo bi ludo da joj kažem kako bi

možda mala doza očajanja ili straha našoj vezi dala ponovno onu

trpku slast prvih dana. Ali ako joj to i nisam rekao, nije bilo

nemoguće da ona sve to i sama stane hiniti. Ništa nisam odgovorio.

Ona je nervozno udarala o pod vrškom cipele. Približim joj se i

poljubim je u čelo. Ali ona uzmakne, kao da ju je dotakao mrtvac.

181

Glava 97.

IZMEĐU ČELA I USTA

Osjećam da si, čitaoče, zadrhtao — ili si barem morao

zadrhtati. Ona posljednja riječ, naravno, nagnala te na dvije-tri

asocijacije. Ali zamisli, čitaoče, ovu scenu: u kućici u Gamboi, gdje

se dvoje ljudi već odavno voli, jedno se od njih saginje da drugog

poljubi u čelo. A ovaj se otme, kao da su ga dotakla ledena usta

smrti. I, eto, u tome kratkom intervalu prije i poslije cjelova, u tome

tako strelovito kratkom intervalu mogu se odigrati najrazličitije

stvari: vaš se osjećaj može naglo ohladiti, može nastati dubok

nesporazum, ili, najposlije, možete ugledati blijedi i istegnuti nos

zasićenosti...

182

Glava 98.

IZOSTAVLJENO

Rastali smo se izmireni i veseli. Kad sam sjeo za ručak, bio

sam se već pomirio sa situacijom. Anonimno pismo ponovno je

našem odnosu dalo draž tajnovitog i opasnog. A onda, bilo je

uostalom dobro da Virgilia u toj krizi nije izgubila prisutnost duha.

Navečer sam otišao u kazalište San Pedro. Davala se velika drama u

kojoj je Estela glumila tako da je svima izmamila suze. Ušao sam i

odmah pogledom preletio sve lože. U jednoj se nalazio Damasceno

sa svojom obitelji. Kćerka mu bila elegantno odjevena, čak ponešto i

raskošno, a to nisam nikako mogao objasniti, jer joj je otac

zarađivao upravo toliko da se neprestano zadužuje, pa je sva plaća i

odlazila samo na dugove.

Za odmora pošao sam k njima. Damasceno me dočekao

bujicom riječi, a njegova žena bujicom osmijeha. Što se tiče Lole,

ona nije skidala pogleda s mene. Učinila mi se zgodnija nego onoga

dana za ručkom. U njoj se bila udružila eterična blagost i sasvim

zemaljska bujnost — nejasna definicija, dostojna svakako posebna

poglavlja u kojemu bi sve bilo također nejasno. Zaista, ne znam

kako da vam kažem, ali se nimalo loše nisam osjećao pokraj te

mlade djevojke, elegantno odjevene u haljinu koja je u meni

izazivala tartifovske pobude. Gledajući tu haljinu, koja je čedno

skrivala oblinu koljena, došao sam do suptilne konstatacije da je

priroda predvidjela odjeću koja je neophodan uvjet za održavanje

ljudske vrste. Uobičajena golotinja, neskriveno promatranje svih

ljudskih pokreta i radnji otupilo bi čula i hladilo žudnju, dok

naprotiv odjeća svojim lukavštinama samo izaziva prirodu, budi i

podiže uzajamne želje, potiče ih i uvijek nanovo osvježava, a

rezultat je toga: unapređenje civilizacije. Oh, blagoslovljeni običaju

kojemu dugujemo Otela i prekooceanske parobrode!

Spopade me želja da izostavim ovo poglavlje. Klizav teren! Ali

najposlije, ja pišem svoje, a ne tvoje memoare, trijezni čitaoče! Kraj

te drage mlade djevojke osjećao sam se omamljen dvojakim i

neodređenim osjećajem, koji se potpuno poklapa s Pascalovim

dvojstvom — životinja i anđeo (l'ange et la bête), samo što dični

jansenist nije dopuštao istovremenost tih dviju priroda, dok su u

183

mom slučaju one išle baš pod ruku: anđeo je vodio eterične

razgovore, dok je životinja... Ne, zbilja, izostavit ću ovo poglavlje...

184

Glava 99.

U PARTERU

U parteru sam našao Loba Nevesa gdje razgovara sa nekoliko

prijatelja. Porazgovarali smo površno i hladno, očito u neprilici i

jedan i drugi. Ali za slijedećeg međučina, prije nego što se zastor

podigao, sreli smo se u potpuno praznu hodniku. Veselo je pristupio

k meni, čak veoma srdačno, povukao me u udubinu jednog prozora i

ondje smo dugo razgovarali, a pogotovu on, koji mi se opet učinio

miran da već ne može biti mirniji. Upitao sam ga za ženu, odgovorio

mi je da je dobro, ali je razgovor naglo skrenuo na opća pitanja, i

Lobo Neves bijaše veoma razgovorljiv, gotovo lakomisleno veseo.

Tko može, neka odgoneta razlog te promjene. Izbjegao sam

Damascena, koji me čekao na vratima svoje lože.

Do slijedećeg čina ništa nisam čuo, ni riječi glumaca ni pljesak

publike. Zavaljen u svojoj fotelji obnavljao sam u svijesti razgovor s

Lobom Nevesom, pa njegovo držanje, dok najposlije nisam

zaključio da je ta nova situacija zapravo mnogo povoljnija. Bit će

nam dosta da se sastajemo u Gamboi. Da je posjećujem kod kuće,

samo bih podjarivao ljubomoru. Za svaki slučaj, sastanke ćemo

ograničiti, nećemo se viđati svaki dan. Možda je to čak i bolje,

možda će te zapreke u našu ljubav unijeti malo više slatke strepnje.

Osim toga, bio sam već navršio četrdeset, a nisam ništa postao, čak

ni izbornik u svom kotaru. Bilo je već vrijeme da nešto radim, da

počnem, ako ni za što drugo, ono barem radi Virgilije, koja će biti

ponosna kad bude čitala moje ime... Mislim da je u tom času u

dvorani nastao jak pljesak, ali se ne bih mogao zakleti, misli su mi

bile na drugoj strani.

O, svjetino, za čijom sam ljubavi sve do svoje smrti toliko

čeznuo, eto, kako sam ti se ponekad osvećivao! Puštao sam da se

oko mene ori vika ljudskih glasova, a ja je ne bih čuo, kao što

Eshilov Prometej nije čuo svojih krvnika. Ah, mislila si da ćeš me

zarobiti svojom frivolnošću? Krhki su to lanci, prijateljice moja,

lomio sam ih s pravom guliverskom lakoćom. Predati se svojim

mislima na osami, nije ništa neobično. Ali usred mora uzbuđenih

ljudskih glasova i kretnja biti odsutan i dalek, usred razigranog

raspoloženja i strasti mnoštva oko sebe ostati bestrasan, biti pomalo

185

uvijek stranac, to je rijedak užitak. I najviše što vam se može reći,

kad opet dođete k sebi, to jest kad dođete k drugima, jest to da

padate s mjeseca. Ali taj »mjesec«, taj obasjani, skroviti kutak naše

svijesti — što je drugo doli suvremena afirmacija naše slobode

duha? Sto mu gromova! Ovo je dobar zaglavak.

186

Glava 100.

MOGUĆNOSTI

Kad svijet ne bi bio samo dolina rastresenjaka, možda bi bilo

suvišno da čitaocu napominjem kako nikad ne izvodim kategorične

zaključke, ako to zaista ne mogu s potpunim pravom; u protivnom

slučaju zadovoljavam se time da samo dopuštam mogućnosti.

Primjer za ovu drugu kategoriju naći ćemo u ovom poglavlju, a

preporučujem da ga pročitaju oni koji se bave proučavanjem

društvenih fenomena. Prema svemu se čini, a nije nevjerojatno, da

između događaja u javnom i našem privatnom životu postoji

stanovita uzročnost, koja je sasvim pravilna, i možda periodična, ili,

da se poslužimo slikom — to je slično mlatanju mora o obalu

Flamenga21 ili o koju drugu isto tako nemirnu obalu. Kad se val

prelije preko žala, on ga svega duboko prekrije, ali se sva ta masa

vode opet vrati u more, da se slije s drugim valom koji već dolazi. I

eto, i novi će se val ponovno preliti, i ponovno povući, pa se opet

vratiti ko i onaj prije njega. To je slika: primijenimo je sad na život.

Rekao sam na jednoj prethodnoj strani da je Lobo Neves odbio

imenovanje za okružnog načelnika u provinciji zbog toga što mu je

na dekretu stajao datum 13. Bio je to fatalan potez, a posljedica toga

bijaše — za Virgilijina muža — potpun prekid s ministarstvom.

Tako je predrasuda prema jednom broju, što je sasvim privatna

stvar, prouzrokovala čitav politički razdor, što je opet stvar javna. A

sad pogledajmo kako je neko vrijeme poslije toga jedan politički

događaj bio uzrokom da se opet u privatnom životu nešto prekine.

Kako u planu ove knjige nije da odmah opisujem taj drugi fenomen,

zasad ću se ograničiti na to da kažem kako se, četiri mjeseca poslije

našeg susreta u kazalištu, Lobo Neves pomirio s ministarstvom. Ovu

činjenicu čitalac ne smije smetnuti s uma, želi li ući u sve finese

mog zaključivanja.

21 Kod Rio de Janeira. — Prev.

187

Glava 101.

REVOLUCIJA U DALMACIJI

Tako mi je sama Virgilia jednoga listopadskog jutra, između

jedanaest i dvanaest sati, saopćila da se u pogledu političkog

položaja Loba Nevesa sve sasvim obrnulo. Kazivala mi je o

sastancima, o debatama, o nekom govoru...

— I tako ćeš ovaj put zaista postati barunica — prekinem ja.

Ona istegne krajičak usta i odmahne glavom, ali je tu njezinu

tobožnju ravnodušnost strahovito pobijalo nešto što se baš ne da

tako jasno odrediti; bio je to izraz zadovoljstva i nade, a izbijao joj

iz čitava lica. Ne znam zašto, ali mi se činilo da bi radi te titule

mogla postati čak i kreposna, ne iz ljubavi prema kreposti, nego iz

zahvalnosti prema svome mužu. Jer plemićku je titulu voljela više

od svega. Jedno od najvećih rječkanja među nama izbilo je zbog

nekog gizdelina iz poslanstva — pa recimo do kraja: iz

dalmatinskog poslanstva — nekog grofa B. V. koji joj je tri mjeseca

udvarao. Taj je čovjek bio pravi, rođeni plemić, i Virgiliji, koja je

bila rođeni diplomatski talent, dobrano je zavrtio mozgom. I nisam

baš siguran što bi se dogodilo sa mnom, da u Dalmaciji nije došlo do

revolucije, koja je oborila vladu i pročistila poslanstva. Bila je to

krvava, okrutna, strašna revolucija. Sve novine koje su stizale iz

Europe, izvještavale su o strahotama, donosile podatke koliko je

krvi proliveno, koliko glava skinuto. Ljudi su drhtali od

negodovanja, zgražali se, žalili... Ja ne. Blagoslivljao sam u sebi tu

tragediju, koja mi je iz bolnog mjesta izvadila trn. A onda...

Dalmacija je tako daleko!

188

Glava 102.

ODGODA

Ali taj isti čovjek, koji se tako obradovao odlasku onoga

drugoga, ponio se kasnije... Ne, neću o tome govoriti na ovoj strani;

odgađam ovo poglavlje zbog toga što sam zbunjen. Bio je to ružan,

prostački čin, koji se ne da ničim objasniti... Ponavljam, ne mogu

sada ispričati taj događaj.

189

Glava 103.

RASTRESENOST

— Ne, gospodine doktore, to se ne radi. Oprostite mi, ali to se

ne radi.

Dona Plácida imala je pravo! Pravi gospodin ne dolazi čitav sat

kasnije na sastanak kad ga čeka žena koju voli. Ušao sam bez daha.

Virgilia bijaše već otišla. Dona Plácida reče mi da me Virgilia dugo

čekala, da se ljutila, plakala, da je rekla kako me mrzi i još mnogo

toga, što mi je naša domarka ispričala sa suzama u glasu, moleći me

da ne napuštam Jaju, jer bi to bilo i suviše nepravedno prema mladoj

ženi koja mi je žrtvovala sve. Rekao sam joj da je to nesporazum...

A nije bio nesporazum. Mislim čak da sam zakasnio iz čiste

rastresenosti. Možda zbog jedne riječi, kakva razgovora, nove

dosjetke, zbog nečega... ne znam ni ja, eto! Naprosto iz

rastresenosti.

Jadna Dona Plácida! Bila je iskreno ražalošćena. Hodala je po

sobi tamo-amo, vrtjela glavom, glasno uzdisala i neprestano virila

kroza spuštene rebrenice. Jadna Dona Plácida! Kako je brižno bdjela

nad našom ljubavi! Kao nad kakvim djetetom, koje je redila i pazila,

gladila ga po licu i u svemu mu ugađala. Što li je sve izmišljala da

nam bude ugodnije i ljepše. Donosila je cvijeće, pripremala slatkiše

— dobre, nekadašnje slatkiše — činila nam sve moguće usluge,

okruživala nas radošću i pažnjom, što dalje to više, kao da je našu

avanturu htjela pretvoriti u nešto čvrsto, ili joj vratiti onu prvu

svježinu. Naša domaćica i pouzdanica nije ništa zaboravljala. Služila

se čak i lažju, jer bi i jednom i drugom prenosila uzdisaje i riječi

kojih nije bilo. Katkada bi se čak i objedama poslužila, pa mi je tako

jednom pripisala i nekakvu novu ljubav.

— Ti dobro znaš da ne mogu voljeti ni jednu drugu ženu — bio

je moj odgovor kad mi je Virgilia o tome spomenula.

I same te riječi, bez ikakvih uzrujavanja i protuoptužbi, bile su

dovoljne da rasprše sve objede Done Plácide, koja se zbog toga

naprosto požderala.

— Dobro — rekoh Doni Plácidi poslije četvrt sata — Virgilia

će i sama vidjeti da nije moja krivnja... Hoćete li joj ponijeti jedno

pismo, ali odmah?

190

— Sigurno jako pati, sirotica mala! Ne želim, bože sačuvaj,

ničiju smrt, ali ako se gospodin doktor ikad oženi Jajom, vidjet će

kakav je to anđeo.

Sjećam se da sam na to okrenuo glavu i spustio oči, što

preporučujem svima koji nemaju odmah u pripravnosti odgovor, ili

pak onima koje je pomalo strah da im se pogled ne susretne s

pogledom onoga drugog. Ima ih koji u sličnim prilikama pribjegnu

stihovima, pa započnu recitirati kakvu strofu iz Luzijada, ima ih

opet koji počnu zviždukati ariju iz Norme... Ja ipak više volim

spomenutu kretnju. To je jednostavnije, a i manje naporno.

Poslije tri dana sve se raščistilo. Mislim da se Virgilia malko

iznenadila kad sam je zamolio da mi oprosti što je morala plakati

zbog onoga žalosnog nesporazuma. Ne sjećam se više nisam li te

suze ipak više pripisivao Doni Plácidi. Možda je Dona Plácida

uistinu zaplakala kad je vidjela koliko je Virgilia neraspoložena, i

možda je svoje vlastite suze vidjela — čista optička varka! — kako

teku iz Virgilijinih očiju.

Kako god bilo, sve se objasnilo, ali zato ne i oprostilo, a još

manje zaboravilo. Virgilia mi je rekla gorkih, prijetila mi da će

raskinuti, a svoga muža podizala u zvijezde. Jest, plemenit je, fin,

koliko je samo superiorniji od mene, on je pravo savršenstvo

pažljivosti i takta. A dok je ona govorila ja sam stisnuo ruke među

koljena i gledao u pod, gdje je muha vukla mrava koji ju je grizao za

nogu. Jadna muha! Jadni mrav!

— Dobro, i ti nemaš ništa reći, baš ništa?— najposlije će

Virgilia, te se postavi preda me.

— Što da kažem? Ja sam ti lijepo objasnio, a ti se i dalje ljutiš. I

što ja mogu? Znaš li što mislim? Misljm da ti je već dosta, da si sita,

da tražiš kako da se riješiš...

— Pa to i jest najbolje!

Bijesna, uputila se i počela namještati šešir. Ruke su joj

drhtale...

— Zbogom, Dona Plácida! — dovikne okrenuvši se prema

drugoj sobi.

Došla je do vrata i potegla zasun, spremna da iziđe. Obuhvatim

je oko pasa.

— Dobro, dobro! — rekoh ja.

Virgilia još jednom pokuša da mi se otme i da iziđe. Zadržim

je, uzmem moliti da ostane, da zaboravi, a ona se tada odmaknu od

191

vrata i pade na sofu. Sjeo sam kraj nje, govorio joj tisuću nježnosti,

kajao se, šalio. I pitanje je da li je razmak izmeđe naših usana bio još

samo tolik da se provuče svilena nit, ili još manji, dalo bi se

govoriti, ali znam da se u tom otimanju Virgiliji otkotrljala na pod

naušnica, da sam se ja sagnuo da je dohvatim, i da se ona muha koju

sam malo prije spomenuo sad na nju popela vukući još uvijek mrava

za sobom. A tada sam, s urođenom delikatnošću čovjeka našeg

stoljeća, metnuo taj mučenički par na svoj dlan i pomislio kolika li

je udaljenost od moje ruke do Saturnova planeta, i upitao se kakva

bi značenja mogla imati ta tako beznačajna zgoda. Ako po ovome

zaključite da sam bio okrutan, varate se, jer sam iz Virgilijine kose

dohvatio ukosnicu da razdvojim ono dvoje nesretnika. Ali muha,

kao da je naslutila moju namjeru, rastvori krila i odleti. Jadna muha!

Jadni mrav! A sam Bog zna da je tako valjalo — kako piše u

Svetom pismu.

192

Glava 104.

BIO JE ON!

Vratim ukosnicu Virgiliji, ona je opet metne u kosu i spremi se

da pođe. Bijaše kasno, prošla su tri sata. Sve je bilo zaboravljeno i

oprošteno. Dona Plácida, koja je vrebala uvijek najpogodniji

trenutak da se iziđe iz kuće, naglo zatvori prozor i vikne:

— Sveta Djevice! Jajin muž!

Panika je bila kratka, ali potpuna. Virgilia problijedi, postane u

licu bijela kao čipka na haljini, pa brže-bolje otrči na vrata spavaće

sobe. Dona Plácida, koja je zatvorila prozor, pošla je da i vrata

iznutra zabravi, a ja sam se spremio da dočekam Loba Nevesa. Ali

sve to potraja samo trenutak. Virgilia dođe k sebi, gurne me u sobu,

a Doni Plácidi rekne da se vrati na prozor. Ona posluša.

Bio je on. Dona Plácida otvori mu i primi ga gotovo klikćući od

iznenađenja.

— O, zar vi gospodine! Kakve li časti za kuću vaše jadne stare!

Uđite, molim vas! A pogodite tko je ovdje... Ali, nema gospodin šta

da pogađa, kad je zbog toga i došao... Dođite, Jaja!

Virgilia, koja je stajala u jednom kutu, poleti prema svom mužu.

Virio sam kroz ključanicu. Lobo Neves uđe polako, blijed, hladan,

miran, bez riječi, bez uzrujavanja, i pogledom obuhvati svu sobu.

— Kako? Ti ovdje? — uzvikne Virgilia.

— Prolazio sam, vidio Donu Plácidu na prozoru, pa sam

svratio, da je pozdravim.

— Hvala vam velika — odgovori Dona Plácida. — I još kažu

da stare nitko i ne gleda... A gle! Aha! Jaja je već ljubomorna.

A onda se oko nje stane umiljavati:

— Ah, ovo je moj anđeo, koji ne zaboravlja svoju staru

Plácidu. Jadnica mala. Prava slika i prilika svoje majke... Hoće li

gospodin doktor sjesti...

— Ne, neću se zadržavati.

— Ideš li kući? — upita Virgilia. — Hajdemo zajedno.

— Hajdemo.

— Dajte mi šešir, Dona Plácida.

— Evo.

Dona Plácida potraži ogledalo i stavi ga pred nju. Virgilia je

193

namještala šešir, vezivala vrpce, popravljala kosu i uz to neprestano

brbljala s mužem, koji je stajao bez riječi. A i jadna je stara

naklapala malo previše, samo da prikrije uzbuđenje. Virgilia je sad,

pošto je prošao prvi strah, već potpuno vladala sobom.

— Gotova sam. Doviđenja, Dona Plácida, i nemojte zaboraviti

da dođete. Jeste li čuli?

Dona Plácida obeća i otvori im vrata.

194

Glava 105.

EKVIVALENCIJA PROZORA

Dona Plácida zatvori vrata i sruši se na prvu stolicu. Istog časa

iziđem i ja iz spavaće sobe i koraknem dva koraka prema izlaznim

vratima da istrgnem Virgiliju iz ruku njezina muža. Barem sam tako

rekao, a dobro je da sam rekao, jer me Dona Plácida zadrži za ruku.

Često sam poslije pomišljao da sam to i rekao samo zato da me

ona zadrži. Ali, ako se i malo razmisli, onda je jasno da je, poslije

onih desetak minuta u sobi, to bila najprirodnija, najspontanija

reakcija koja se može zamisliti. To jest najprirodnija u vezi s onim

glasovitim zakonom o ekvivalenciji prozora, što sam ga na svoje

veliko zadovoljstvo otkrio i formulirao u 51. poglavlju. Morao sam

provjetriti svoju savjest. Spavaća soba bila je zatvoreni prozor. Time

što sam se uputio prema vratima, otvorio sam drugi i — odahnuo.

195

Glava 106.

OPASNA IGRA

Odahnuo sam i sjeo. Dona Plácida glasno je kukala, a ja sam to

slušao bez riječi. Razmišljao sam i pitao se nije li možda bilo bolje

da sam Virgiliju zatvorio u sobu, a sam ostao u salonu. Ali sam

ubrzo došao do zaključka da bi to bilo kudikamo gore. To bi samo

potvrdilo sumnje, kanulo ulja na vatru, došlo bi do krvave scene...

Ovako je mnogo bolje, zaista. Ali što sad? Što se odigrava tamo s

Virgilijom? Hoće li je muž ubiti? Udariti? Zatvoriti? Otjerati? Sva

su mi ta pitanja prolazila mozgom kao svjetlaci kad titraju pred

očima bolesnika ili umornih. Svi su se ti upitnici sa svojim

izduženim i tragičnim licem vrzmali tamo-amo, a ja nisam mogao ni

jedno od njih zgrabiti i reći: Aha, tu smo!

Iznenada opazim crnu priliku. Bila je to Dona Plácida. Umotala

se u crn ogrtač, spremna da otrči kući Loba Nevesa. Upozorio sam

je da je to opasno, da bi tako nagao posjet mogao pobuditi sumnju.

— Ne bojte se — reče mi — znam ja kako ću. Ako on bude kod

kuće, neću ulaziti.

I u tome iziđe.

Ostao sam razmišljajući o događaju i o svim mogućim

posljedicama. Na kraju mi se ipak učinilo da igram veoma opasnu

igru, pa sam se upitao nije li možda došlo vrijeme da se trgnem ili

promijenim zrak? I najednom me obuzme čežnja za brakom, osjetim

potrebu da sredim svoj život. Zašto ne? U mom je srcu bilo još

topline, nisam se osjećao nesposoban za čistu, otvorenu, poštenu

ljubav. Zapravo, avanture su bujice, to je onaj vrtoglavi dio našega

života, to jest iznimni. Ja sam ga već bio sit, čak sam možda osjećao

i grižnju savjesti. Čim me ta misao dotakla, već je proradila moja

mašta: vidio sam se oženjen. Kraj mene voljena žena, a dijete nam

spava u naručju dojkinje. Sve troje smo u vrtu, zelenu, sjenovitu, pa

kroz granje promatramo kutak plavog neba...

196

Glava 107.

PISAMCE

»Ništa nije bilo, ali on nešto sumnja. Zabrinut je i ne govori.

Načas je izišao. Nasmiješio se samo jedanput, i to Nhonhu, pošto ga

je dugo i zamišljeno gledao. Sa mnom ništa, ni bijele ni crne. Ne

znam što se sprema.

Daj bože da sve dobro prođe. Budimo oprezni, krajnje

oprezni.«

197

Glava 108.

TEŠKO JE RAZUMJETI

Evo drame, evo tragične šekspirovske situacije. Taj mali,

zgužvani, koso ispisani, jedva čitljivi komadić papira, dokument je

koji neću analizirati ni u ovom ni u slijedećem poglavlju, a možda ni

do kraja knjige. Mogu li te, čitaoče, lišiti zadovoljstva da sam osjetiš

svu hladnoću, svu promišljenost i namjenu tih nekoliko redaka

napisanih na brzinu. A iza tih redaka da nazreš svu buru u jednome

drugom mozgu, sav prikriveni bijes, sav očaj, koji se svladava i

razmišlja, i kojemu ostaje da odabere, samo — što? poniženje, krv

ili suze?

Što se mene tiče, ako vam kažem da sam se toga dana tri-četiri

puta navraćao na pisamce i ponovno ga čitao, vjerujte mi, jer je

istina. Kad vam kažem da sam ga čitao i sutradan i prije i poslije

doručka, vjerujte mi, jer i opet govorim pravu istinu. Ali ako vam

kažem što sam osjećao, primite to s rezervom i ne vjerujte bez očitih

dokaza. Ni onda, a ni sada još nisam uspio da budem načistu što sam

osjećao. Bio je to strah, a opet i nije bio strah, samilost, a opet ni to,

osjećaj praznine, a opet ni to nije bilo ono pravo; bila je to ljubav

bez ljubavi, to jest bez oduševljenja. A sve to zajedno bijaše nešto

neodređeno, složeno, nešto što nećete moći razumjeti, kao što ni

sam ne razumijem. Najbolje, uzmimo da nisam ništa rekao.

198

Glava 109.

FILOZOF

Po tome što sam kazao da sam pismo pročitao i prije i poslije

doručka, sigurno zaključujete da sam doručkovao, ali odmah

dodajem da mi je to bio jedan od najčednijih doručaka u životu:

jedno jaje, kriška kruha i šalica kave. Nisam zaboravio taj neznatni

detalj. Između toliko važnih stvari koje su izmakle mom sjećanju,

eto, taj doručak nisam zaboravio. Glavni razlog tome mogla je biti

nezavidnost samog trenutka. Ali ne. Pravi razlog bijaše primjedba

Quincasa Borbe, koji me upravo toga dana posjetio. Rekao mi je da

uzdržljivost ni najmanje nije potrebna da se Humanitizam shvati, a

još manje da se provodi; da se ta filozofija sasvim lijepo slaže sa

svim životnim radostima među koje idu, naravno, dobra hrana,

kazalište i ljubav; odricanje, naprotiv, može biti samo dokaz

stanovite sklonosti prema askezi, koja je savršeni izraz ljudske

gluposti.

— Pogledaj svetog Ivana — nastavi on — hranio se

skakavcima, u pustinji, umjesto da se mirno goji u gradu, ali da zato

učini da farizejstvo u sinagogama mršavi.

Bože sačuvaj, ne kanim vam ovdje pričati priču Quincasa

Borbe, koju sam od početka do kraja čuo toga tužnog dana —

pripovijest dugu i zamršenu, ali veoma zanimljivu. A kad vam već

ne pričam njegovu priču, neću vam opisivati ni samu ličnost, koja

se, uostalom, potpuno razlikovala od one što se onda pojavila preda

mnom u Gradskom parku. Ništa neću govoriti. Reći ću samo toliko:

ako se karakter čovjeka ne čita po njegovu licu, nego po njegovu

odijelu, onda to nije bio Quincas Borba. Bio je to sudac bez toge,

general bez uniforme, trgovac bez deficita. Upao mi je u oko kroj

njegova kaputa, snježna bjelina košulje, kakvoća cipela. Pa sâm

glas, onda promukao, kao da je opet dobio prvotnu sonornost. Što se

tiče kretnja, zadržale su nekadašnju živost, ali nisu više bile

neuravnotežene, imale su svoj stil. Neću da ga opisujem. Govoriti,

na primjer. o zlatnom pucetu na njegovu plastronu, zahtijevalo bi da

ulazim u pojedinosti, a izostavljam to za ljubav kratkoće.

Zadovoljite se time što ću vam reći da je nosio lakirane cipele, a

dodat ću i to da je baštinio nekoliko tisuća od nekog starog strica iz

199

Barbacene.

Moj je duh (dopustite mi da se ovdje poslužim slikom iz

djetinjstva), moj je duh u tom času bio nalik na badmintonsku

lopticu. Riječi Quincasa Borbe djelovale su na nj kao udarac

reketom, i ona je letjela. Kad je već trebala pasti na zemlju,

Virgilijino pismo bijaše nov udarac, i ona se opet dizala uvis. Čim se

počela spuštati, pomisao na epizodu iz Gradskog parka nanovo ju je

punim i snažnim pogotkom hitnula u visine. Mislim da nisam rođen

za ovako zamršene situacije. Ovo natezanje zdesna i slijeva između

potpuno oprečnih stvari samo mi je oduzimalo ekvilibrij. Imao sam

želju da i Quincasa Borbu, i Loba Nevesa, i Virgilijino pismo

spakujem u jedan filozofski koš i sve zajedno pošaljem na dar

Aristotelu. Pa ipak je izlaganje našeg filozofa bilo veoma poučno.

Osobito sam se divio s kakvom je oštrinom zapažanja opisao kako

se začinje i kako nastaje porok: najprije unutrašnje borbe, pa

postupno srozavanje, pa privikavanje na moralni glib.

— Vidiš, prvu noć koju sam proveo na Stubama Svetog Franje,

prespavao sam u jednom snu, kao u najmekšem perju. Zašto? Zato

što sam se postupno spuštao s madraca na slamaricu, sa slamarice na

gole daske, od posebne sobe do daščare i odavde do ulice...

Najposlije mi je htio iznijeti svoju filozofiju. Zamolio sam ga

da to odgodi:

— Danas mi je puna glava, pa ne bih mogao s potpunom

pažnjom pratiti tvoje izlaganje. Dođi jednom ovih dana, uvijek sam

kod kuće.

Na Quincasovu licu pojavi se zloban smiješak. Možda je i on

znao za moju avanturu, ali nije ništa rekao. Samo mi, već na

vratima, doviknu:

— Prihvati Humanitizam. Veliko je to utočište duha, beskrajno

more u koje sam zaronio, da bih tu našao pravu istinu. Stari su je

Grci izvlačili iz bunara. Slabo je to. Bunar! Zato je i nisu nikada

našli. Grci, anti grci, svi su se ti ljudi na svoj način naginjali nad

bunar, ne bi li u njemu našli istinu, koje ondje nije bilo. Uzalud sva

vedra i konopi. Samo najodvažniji spustili su se na dno i odande

iznijeli žabu. Ja sam zaronio ravno u more. Prihvati Humanitizam!

200

Glava 110.

TRIDESET I JEDAN

Tjedan poslije toga Lobo Neves bijaše imenovan za okružnog

načelnika u provinciji. Opet sam se ponadao da će odbiti, da će

dekret opet možda nositi datum 13. Ali, nažalost, datum na dekretu

bio je 31. Sitnica! Broj samo preokrenut, ali je ta transpozicija bila

dovoljna da u njemu ne bude više ništa dijabolično ni zloslutno. O,

ljudska subino, o kakvim li ništavim tricama katkada ovisiš!

201

Glava 111.

ZID

Kako nemam običaja išta kriti, ili se pretvarati, ispričat ću vam

i ono o zidu. Lobo Neves i Virgilia imali su upravo otputovati.

Ulazeći Doni Plácidi na stolu nađem savijen papirić. Bijaše to glas

od Virgilije. Poručivala mi je da će me noću svakako čekati u vrtu.

Na kraju je dodala: »S pokrajnje uličice zid je nizak«.

Namrštio sam se. Pismo mi se učinilo do krajnosti nesmotreno,

besmisleno, čak i smiješno. To je značilo ne samo rizikovati skandal

nego i to da budeš javno ismijan. Već sam se zamišljao kako

preskačem zid, bez obzira na to što je nizak i što je u pokrajnjoj

uličici, i kako me, baš u času kad preko njega preskačem, grabi

policajac i vodi na policiju. Zid je nizak! Što me se tiče što je nizak?

Očito je da Virgilia nije mislila na ono što čini. Možda je već

požalila što mi je pisala. Opet pogledam poruku. Papirić je bio

zgužvan, ali ne poderan. Osjetim neodoljivu želju da ga poderem na

tisuću komadića i da bacim u vjetar taj zadnji ostatak svoje avanture.

Suspregnem se u posljednji čas: samoljublje, stid od uzmicanja,

pomisao na opasnost... Što mi drugo preostaje nego da pođem?

— Recite joj da ću doći.

— Gdje to? — upita Dona Plácida.

— Na sastanak kamo me zove.

— Ništa mi nije rekla.

— Ovaj papirić...

Dona Plácida izvali oči.

— Taj papirić... jutros sam ga našla u vašoj ladici, pa sam

mislila da...

Svega me prelije divno čuvstvo. Ponovno sam čitao obavijest,

gledao je, okretao sa svih strana. Doista, bila je to stara Virgilijina

poruka, tamo još iz prvih dana naše ljubavi, poziv na sastanak u

vrtu, na koji sam otišao i doista preskočio zid, malen, onizak,

diskretan zid. Spremio sam papirić i... Osjetio sam divno čuvstvo.

202

Glava 112.

MIŠLJENJE

Bilo je po svoj prilici suđeno da to bude dan čudnih stjecaja

prilika. Nekoliko sati poslije, u ulici Ouvidor, sreo sam Loba

Nevesa. Razgovarali smo o njegovu imenovanju, o politici. Čim je

prošao prvi poznanik, iskoristio je priliku da se sa mnom oprosti uz

najljubaznije komplimente. Sjećam se, bilo mu je neugodno, ali se

trudio da to skrije. Učinilo mi se (molim da mi kritika oprosti ako je

ovo presmiona tvrdnja), učinilo mi se da se boji, ne mene, ni sebe, ni

zakona, ni svoje savjesti: bojao se javnog mišljenja. I taj anonimni,

nevidljivi sud, u kojem je svatko bio sudac istražitelj, sputavao je

slobodu Nevesovih postupaka. Možda više i nije volio svoju ženu, i

veoma je vjerojatno da je njegovo duševno raspoloženje bilo tako u

opreci s blagošću njegovih zadnjih postupaka. Naprotiv, mislim

(opet apeliram na dobrohotnost kritike) da bi najradije raskinuo sa

svojom ženom, kao što bi i sam čitalac mnogo puta želio raskinuti u

svojim odnosima. Ali javno mišljenje, koje je sav njegov život

moglo u blato povući, razvikati njegov slučaj na sva usta, pa početi

iznositi sve moguće pojedinosti, navoditi dokaze! To javno

mišljenje koje ga je moglo izvrgnuti jezicima i učiniti da postane

glavni predmet ogovaranja svega onog besposlenog kruga — to

dakle javno mišljenje, tako lakomo na sve klevete i tajne, jedino ga

je spriječilo te nije svemu učinio kraj. U isto vrijeme onemogućilo

mu je da mi se osveti, jer bi to značilo samo slučaj rastrubiti. Nije mi

dakle mogao pokazati svoju mržnju a da ne ide do kraja i ne

poduzme rastavu braka. Nije mu dakle preostalo drugo nego da hini

kako ništa ne zna, i da se prema meni ponaša jednako kao nekoć.

Koliko ga je to stajalo, mogu lako zamisliti, a pogotovu mu je

tih dana moralo biti teško da me vidi. Ali s vremenom (oni koji

razmišljaju, vjerujem, oprostit će mi, pa se time unaprijed koristim),

s vremenom naša osjetljivost slabi, a stvari se gube iz sjećanja.

Pretpostavljamo da će vrijeme ublažiti oštrinu, a daljina pomalo

zamagliti činjenice, da će sjena naknadne sumnje pokriti golotinju

istine, i, na kraju, da će se javno mišljenje zabaviti drugim. Sin će

rasti i nastojati zadovoljiti očeve ambicije, na njega će prijeći sva

očeva ljubav. To, pa javni rad, opći ugled... Uto će doći starost,

203

bolest, iznemoglost, pa smrt i na kraju pokoj vječni i biografska

notica. I, eto, knjiga života bit će dovršena bez ijedne krvave strane.

204

Glava 113.

LEM

Zaključak je — ako se iz prethodnog poglavlja može kakav

zaključak izvući — da javno mišljenje služi kao dobar lem

začepljivanju pukotina na domaćim ustanovama. Nije isključeno da

do kraja knjige još razvijem ovu misao, ali je isto tako moguće da je

ostavim i samo ovako nabačenu. U svakom slučaju, javno mišljenje

služi kao dobar lem, koliko u domaćem toliko i u političkom životu.

To su samo neki žučljivi metafizičari smatrali da ga stvaraju ljudi

bez mozga ili mediokriteti. Međutim, kad se tako pretjerano

mišljenje ne bi već samo po sebi pobijalo, bilo bi dovoljno pogledati

sve one korisne rezultate, da se zaključi kako je stvarati javno

mišljenje posebno fina i odgovorna djelatnost, povjerena eliti

ljudskog roda, to jest većini.

205

Glava 114.

KRAJ JEDNOG DIJALOGA

— Jest, sutra, hoćeš li doći na ispraćaj?

— Jesi li luda? Isključeno.

— Onda, zbogom!

— Zbogom!

— Ne zaboravi Donu Plácidu. Pođi, posjeti je koji put. Jadnica!

Jučer je došla da se s nama oprosti. Strašno je plakala, rekla mi je da

je više neću vidjeti... Dobra je to duša, je li?

— Jest.

— Ako imadnemo da pišemo jedno drugome, ona će primati

naša pisma. A sada doviđenja za...

— Za dvije godine, možda?

— Kako! On kaže da idemo samo do izbora.

— Tako? Onda doviđenja ubrzo. Pazi, gledaju nas.

— Tko?

— Tamo, s one sofe. Odvojimo se, radije.

— Jako mi je teško, znaš!

— Tako mora biti. Zbogom, Virgilia!

— Zbogom! Doskora!

206

Glava 115.

DORUČAK

Nisam prisustvovao odlasku. Ali sam u određeni sat osjetio

nešto što nije bilo ni bol ni radost, nego nešto pomiješano, i

olakšanje i žaljenje u isti mah i nekako podjednako. Neka te ne

smeta, čitaoče, ova ispovijest. Veoma dobro znam da bih, zato da

ugodim tvojoj mašti, morao patiti, biti očajan, proliti nekoliko suza i

čak ne jesti. To bi, doduše, bilo romantično, ali ne bi bilo biografski.

Stvarnost je, naprotiv, da sam doručkovao kao i svaki dan, hraneći

svoju dušu uspomenama na svoj doživljaj, a svoj želudac odličnim

jelom gospodina Prudhona...

... O, vi koji ste živjeli u moje vrijeme, sjećate li se možda

kuhara i konobara iz hotela Pharoux, čovjeka koji je kao upravitelj

kuhinje služio kod Venyja i Véfoura u Parizu, pa onda u palači grofa

Moléa i vojvode de la Rochefoucauld? Bio je glasovita ličnost.

Došao je u Rio de Janeiro zajedno s polkom... Polka, gospodin

Prudhon, Tivoli, ples stranaca, Kazino, to su najljepše uspomene iz

onog vremena. Ali kruna svega bila su ipak izvrsna jela gazde

Prudhona.

Doista su bila, ali toga jutra, prokletnik, kao da je nešto

nanjušio. Nikad nije bio spretniji ni genijalniji. Kako je samo sve

odabrao, kako priredio! Pa ono mekano meso, pa kako je ukusno sve

garnirao! Jeli ste ne samo ustima, nego i očima i nosnicama. Račun

doduše nisam sačuvao, ali znam da je bio fantastičan. O tugo!

trebalo se dostojno oprostiti sa svojom ljubavi. Odlazila je preko

mora, nestajala nekamo u prostoru i vremenu, a ja sam ostajao ovdje

za krajem stola, sa svojih četrdeset i nekoliko godina, jalovih i

praznih. Odlazila je, a ja sam ostajao, odlazila da se više nikada ne

vrati, jer ona se, to jest Virgilia, i mogla vratiti, ona se doista i

vratila, ali — o, jutarnji zanosi, tko vas je ikada tražio u predvečerju

starosti?

207

Glava 116.

FILOZOFIJA STARIH LISTOVA

Konac zadnjeg poglavlja tako me rastužio da bih najradije

prestao pisati, da se malo odmorim, provjetrim svoju dušu od

melankolije koja me obuzela, pa tek onda da nastavim. Ali, neću

gubiti vrijeme.

Poslije Virgilijina odlaska zapao sam u nekakvo udovičko

raspoloženje. Prvih sam dana većinom boravio kod kuće, lovio

muhe, kao Domicilijan (ukoliko Svetonije ne laže), ali sam ih lovio

na poseban način: očima. Hvatao sam jednu po jednu, ležeći u dnu

velike dvorane, u mreži, s otvorenom knjigom u rukama. I to je bilo

sve: sjećanje, žaljenje, pokopane ambicije, malo tuge i mnogo

neodređena maštanja. Uto mi umre stric kanonik, a onda dva rođaka.

Nije me mnogo uzbudilo. Otpratio sam ih na groblje kao da nosim

novac u banku, ili, još bolje, kao da nosim pisma u poštanski

sandučić. Zatvoriš omot, spustiš ih, a poštaru prepustiš brigu da ih

dostavi na pravo mjesto. Upravo tada rodila se moja nećakinja

Venancia, Cotrimova kćerka. Jedni su odlazili, drugi dolazili na

svijet, a ja sam i dalje lovio muhe.

Ponekad sam se uzbuđivao. Prekopavao sam po ladicama,

vadio iz njih stara pisma svojih prijatelja, roditelja, svojih

prijateljica (čak i Marcelina), otvarao ih, čitao jedno po jedno i

uskrsavao prošlost... Nemarni čitaoče, ako ne čuvaš pisma iz svoje

mladosti, nećeš jednoga dana moći osjetiti filozofiju koja izbija iz

tih starih listova, nećeš upoznati užitak da se gledaš iz daljine kroz

maglu, kako s trorogim šeširom na glavi, u čizmama i s asirskom

bradom, plešeš uz pratnju anakreontske frule. O, čuvaj pisma iz

mladosti!

Ili, ukoliko ti se trorogi šešir ne sviđa, poslužit ću se riječima

jednoga starog mornara, prijatelja Cotrimovih: kažem ti, sačuvaš li

pisma iz mladosti, imat ćeš prilike da opet »zapjevaš tugovanku«.

Čini mi se da tako naši mornari nazivaju pjesme što ih pjevaju na

debelom moru. Poetskijeg izraza za tugu ne možeš naći.22

22 Težak odsjek, koji na muku stavlja prevodioca. Posrijedi je portugalska riječ

saudade, koja izražava veoma složen osjećaj: to je i čežnja, i tuga, i čama, i sjeta, i

jad, i žalost, i sjećanje, i spleen... Brazilski književnik i historičar Joaquim Nabuco

208

Glava 117.

HUMANITIZAM

Dvije su me sile — treću ne ubrajam — nagnale da se ponovno

bacim u nekadašnji vrtlog: Sabina i Quincas Borba. Moja je sestra

preuzela u svoje ruke bračnu kandidaturu gospođice Lole pa je u

tom napredovala silno brzo: tek što sam nešto i opazio, djevojka mi

se već, da tako kažem, našla u naručju. Što se tiče Quincasa Borbe,

on mi je najposlije izložio suštinu Humanitizma, filozofskog sistema

koji je imao baciti u zasjenak sve ostale sisteme.

— Humanitas, praizvor svega — govorio je on — nije drugo

nego sam čovjek, razdijeljen na sve ljude. Humanitas ima tri faze:

statičku, koja je prije svakog stvaranja; ekspanzivnu, koja je početak

stvari; disperzivnu, koja znači pojavu čovjeka; ima još i četvrta faza,

kontraktivna, a to je stapanje čovjeka i svijeta. Za ekspanzije, kad je

nastao vanjski svijet, u Humanitasu budi se želja da u njemu uživa, i

odatle disperzija, koja nije ništa drugo nego personificirano

umnožavanje praiskonske supstance.

Kako mi to izlaganje nije bilo baš odveć jasno, Quincas Borba

poče mi to potanje razlagati i iznositi bitne karakteristike svoga

sistema. On mi objasni kako se Humanitizam donekle dodiruje s

brahmanstvom, i to po diobi ljudi, s obzirom na različite tjelesne

dijelove Humanitizma. Ali ono što je u hinduskoj religiji imalo

samo usko teološko i političko značenje, u Humanitizmu je velik

zakon osobne vrijednosti. Prema tome, proisteći od prsa ili rebara

Humanitizma, to jest biti jak, nije isto što i proisteći iz kose ili iz

vrha nosa. Odatle i potreba da se njeguje snaga mišića. Herkul nije

bio ništa drugo nego anticipirani simbol Humanitizma. Tako je

Quincas Borba mislio da je i poganstvo moglo doći do istine, da se

nije unizilo plitkoćom svojih mitova. U Humanitizmu tome ni traga.

U toj novoj crkvi nema olakih avantura, nema padova, tuge, dječjih

(Žoakin Nabuku, 1849 — 1910) veli da saudade izražava tugu za odsutnim, žalost

zbog rastavljenosti, svu skalu gubitaka voljenih bića ili stvari. Tu riječ urezuju na

nadgrobnim spomenicima... izgnanik osjeća saudade za domovinom, mornar za svojom porodicom, zaljubljeni jedno za drugim čim se rastanu... čovjek osjeća

saudade za svojim domom, svojim knjigama, prijateljima, djetinjstvom, proživjelim

danima... — Prev.

209

radosti. Ljubav je, na primjer, obred, a oplođivanje ritual. Kako je

život najdragocjenije dobro i kako nema prosjaka kome i njegova

najgora bijeda nije ipak draža od smrti (što je također jedno od

divnih svojstava Humanitizma), znači da transmisija, to jest

predavanje života, nije ni najmanje čin bludne pohote nego uzvišeni

čas duhovne mise. I, zapravo, jedina je velika nesreća: ne roditi se.

— Zamisli, na primjer — nastavi Quincas Borba — da se nisam

rodio. Očito je da ne bih imao sreću da sad, evo, s tobom

razgovaram, da jedem ovaj krumpir, da idem u kazalište, u jednu

riječ: da živim. Zapamti, ja čovjeka ne smatram samo sredstvom

Humanitasa. Ne, čovjek je ujedno i sredstvo, on je i kočijaš i putnik,

on je sam Humanitas u malom. Odatle i proizlazi ona njegova

potreba da se sam sebi divi. Želiš li možda da ti dokažem kako je

ova teorija točna? Eto, uzmi na primjer zavist. Nema moralista, bio

on Grk ili Turčin, bio katolik ili musliman, koji svom žestinom ne

osuđuje osjećaj zavisti. Svi se ljudi, od Idumejskih ravnica do visova

Tijuke, u tome slažu. Molim, oslobodi se sad svih predrasuda, svih

otrcanih fraza, pa sam analiziraj zavist, to veoma istančano i

plemenito čuvstvo. Ako je svaki čovjek Humanitas u malom, jasno

je da nitko ne može biti drugome potpuno oprečan, koliko se god

naizgled od njega razlikovao. Tako, primjerice, krvnik koji izvršava

smrtnu kaznu može izazvati patetično zgražanje pjesnika, ali u biti

on je Humanitas, koji u Humanitasu ispravlja uvredu nanesenu

zakonu Humanitasa. Isto tako i onaj koji, recimo, nekome zavrne

vratom. Ništa to nije, to je samo izražaj snage Humanitasa, što opet

ne znači da netko i njemu neće vratom zavrnuti. Ako me dobro

shvaćaš, vidiš da zavist zapravo nije ništa drugo nego borbeno

divljenje, a kako je borba velika zadaća roda ljudskog, to onda i

ratnička osjećanja najviše doprinose njegovoj sreći. Po svemu dakle

izlazi da je zavist vrlina.

Zašto da krijem? Bio sam zabezeknut. Jasnoća izlaganja,

principijelna logičnost, točnost dedukcije, sve mi se to učinilo

grandiozno i nepobitno, te sam nekoliko minuta naprosto zanijemio,

kako bih mogao probaviti svu tu novu filozofiju. Quincas Borba nije

mogao skriti radost zbog svog trijumfa. Na tanjuru je pred njim

stajalo kokošje krilo, i on ga je hruskao s filozofskim mirom. Iznio

sam neke prigovore, ali tako slabe, te nije mnogo trebalo da ih on

potpuno obori.

— Da bi se moj sistem shvatio — na kraju će on — nikad ne

210

treba iz vida izgubiti ono glavno: da je čovjek Humanitas u malom.

Evo, gledaj: rat, koji se čini opće zlo, sasvim je normalna radnja; to

veliki Humanitas, tako reći, samo pucketa prstima, a glad (i Quincas

je filozofski glodao i sisao kokošje krilce), glad je kušnja kojoj

Humanitas podvrgava vlastitu utrobu. Da ne idem daleko, najbolji

dokaz za veličinu moga filozofskog sistema jest ova kokoš. Hranila

se kukuruzom, što ga je posijao neki crnac, doveden, recimo, iz

Angole. Taj se crnac rodio, rastao, bio prodan. Ovamo je dovezen

nekim brodom, a brod je sagrađen od drveta što ga je u šumi

nasjeklo desetak - dvadesetak ljudi, da i ne spominjem konope i

ostale dijelove brodske opreme. Tako je ovaj moj kokošji doručak

rezultat mnogostrukih napora i borbi, izvršenih samo zato da zadaju

posljednji šah-mat mome apetitu.

Pošto smo i sir pojeli i čekali da nam se donese kava, Quincas

Borba još mi objasni kako njegov sistem ide za tim da eliminira bol.

Jer bol, prema teoriji Humanitizma, čista je iluzija. Kada djetetu

zaprijetiš batinama, ono zatvori oči i počne drhtati još prije nego što

ga i dotakneš. Ta dakle predispozicija osnova je za sve ljudske

iluzije, osnova koja se prenosi nasljeđem. Naravno, da bi se bol

odmah uništila, teorija sama po sebi nije dovoljna, iako je prijeko

potrebna. Ostalo dolazi postupno, prirodnom evolucijom. Kad

čovjek jednom shvati da je on sam Humanitas, dovoljno će biti da

misli na prasupstancu, pa da potpuno svlada svaki osjećaj boli. Ali

će ta evolucija biti tako temeljita i polagana da će do toga proći i

nekoliko tisuća godina.

U nekoliko slijedećih dana Quincas Borba pročita mi svoje

djelo. Bila su to četiri sveska rukopisa po sto strana gusto pisanih i s

latinskim citatima. Posljednji je svezak sadržavao politički traktat na

temelju teorije Humanitizma. To je možda bio najdosadniji i

najnepopravljiviji dio teorije, iako zasnovan i proveden na strogoj

logici. Društveno preuređenje na osnovu toga gledanja možda u

krajnjoj liniji i nije isključivalo rat, revolucije, anonimno ubijanje ili

barem šakaranje, a isto tako ni siromaštvo, glad, bolest, ali kako su

ta tobožnja zla samo izvor svih duhovnih zabluda, jer su to samo

vanjski pokreti unutrašnje supstance i nemaju nikakva utjecaja na

nas, a svrha im je samo da unose promjenu u opću monotoniju —

jasno je da neće smetati sreći čovječanstva. Čak i onda ako te

nevolje (što je potpuno krivo) i u budućnosti budu ono isto što i u

stara vremena, teorija Humanitizma time neće propasti, i to iz dva

211

razloga: prvo stoga što će čovjek, ako je Humanitizam apsolutna

stvaralačka supstanca, smatrati za najveći užitak da se žrtvuje za ono

iz čega je potekao; drugo, što to neće umanjiti duhovnu moć čovjeka

na zemlji, koja je stvorena samo za njegovo osobno zadovoljstvo,

baš kao zvijezde, povjetarac, datulje i rabarbara.

— Pangloss — reče mi Quincas na kraju, sklapajući rukopis —

nije tako glup kako ga je opisao Voltaire.

212

Glava 118.

TREĆA SILA

Ona treća sila koja me vratila opet u vrtlog, bila je želja da

briljiram, a pogotovu nesposobnost da živim sam. Svijet me

privlačio, a uspjeh opijao. Da mi je ideja o izumu tada pala na

pamet, tko zna? možda ne bih tako brzo umro, a postao bih i slavan.

Ali ono što me obuzelo, nije bio izum, nego želja da se nečim

uzbudim, da nešto radim i da se za nešto trudim.

213

Glava 119.

IZMEĐU ZAGRADA

Umetnut ću ovdje, izmeđe zagrada, jedno pol tuceta mudrih

izreka od mnogih što sam ih u to vrijeme ispisao. To su zabilješke iz

gole dosade; mogu poslužiti kao naslovi za govore bez sadržaja.

***

Kad pozli tvome susjedu, lako ćeš biti strpljiv, jer tebe ne boli.

***

Mi ubijamo vrijeme, a ono nas sahranjuje.

***

Vožnja kočijom bila bi manji užitak kad bi se svi vozili,

govorio je neki kočijaš - filozof.

***

Vjeruj u sebe, ali nemoj zato uvijek sumnjati u druge.

***

Nikako ne mogu razumjeti zašto divljak sebi probija usnu da je

ukrasi komadićem drveta. Ovo je misao jednog draguljara.

Ne uzrujavaj se ako ne doživiš zahvalnost za svoje

dobročinstvo. Bolje je pasti s vrha iluzije nego s trećeg kata.

214

Glava 120.

»COMPELLE INTRARE«

— Ne, dragoviću, želio ti ili ne, ovaj ćeš se put oženiti — reče

mi Sabina. — Lijepa li mi života i budućnosti! Neženja, bez djece!

Bez djece! Pomisao da imam djecu ponovno me uzbudi. Opet

sam osjetio onaj tajanstveni fluid. Jest, lijepo je biti otac. Život

neženje možda ima stanovitih prednosti, ali su one tako slabe,

kupljene po cijenu samoće. Bez djece! Ne, isključeno. Odlučio sam

da prihvatim sve, čak i srodničku vezu s Damascenom. Bez djece!

Kako je već velik dio mog povjerenja uživao Quincas Borba,

odmah sam otišao k njemu i povjerio mu svoju intimnu želju za

očinstvom. Filozof me saslušao pun oduševljenja i rekao mi da se to

Humanitas u meni vrpolji. Hrabrio me na ženidbu, objasnio mi kako

to novi uzvanici kucaju na vrata, itd. Compelle intrare,23 kako je

govorio Isus. I nije me pustio prije nego što mi je dokazao da je

evanđeoska priča samo nagovještaj Humanitizma, a svećenici su je

krivo protumačili.

23 »Natjeraj ih da uđu« — riječi iz Evanđelja (po sv. Luki, XIV, 23), u priči o

gozbi i o uzvanicima koji ne dolaze. Uzima se ta fraza kad koga hoćemo skloniti da

učini štogod pametno ili korisno. — Prev.

215

Glava 121.

PODNO BREŽULJKA

Tri mjeseca sve je išlo da ne može bolje. Fluid, Sabina, oči

djevojčine, želje za očinstvom, sve me to samo poticalo na ženidbu.

Ponekad javljalo se sjećanje na Virgiliju, a nekakav je crni đavo

nosio ogledalo i pokazivao mi iz daljine Virgiliju svu u suzama. Ali

bi se odmah zatim pojavljivao drugi, ružičasti đavo, sa zrcalom u

kojem se vidjela Lola, nježna, sjajna, anđeoska.

Što se pak tiče godina, o njima ne govorim, više ih nisam

osjećao. Reći ću vam čak da sam ih se otresao jedne nedjelje kad

sam se vraćao s mise iz kapele Livramento. Kako je Damasceno

stanovao u Cajueirosu, često sam ih pratio na misu. Na brežuljku

nije bilo kuća osim starog dvorca na vrhu, gdje se nalazila i

kapelica. Jedne nedjelje silazio sam s Lolom ispod ruke, kadli,

zahvaljujući ne znam kakvu to fenomenu, naprosto negdje putem

spustih dvije godine, malo dalje ostavih četiri, još malo dalje pet, i

tako podno brijega stigoh sa ciglih dvadeset godina, pun

nekadašnjeg zanosa i žara.

Ukoliko želite saznati pod kakvim se okolnostima zbio ovaj

izvanredni fenomen, valja vam pročitati poglavlje do kraja. Vraćali

smo se s mise, ona, njezin otac i ja. Kad smo sišli do polovine,

opazimo skupinu ljudi. Damasceno, koji je išao uz nas, odmah

shvati što je posrijedi i radoznao priđe skupini, a mi za njim. I evo

što smo ugledali: sabrali se ljudi najrazličitijih godina, boje i obličja,

jedni u košulji, drugi u kaputu, neki opet u otrcanu ogrtaču; skupili

se u krug i stali u najrazličitijim pozama: jedni čuče, drugi se

poduprli rukama o koljena, neki sjeli na kamen, a neki se oslonili

uza zid; svi netremice gledaju prema sredini kruga, a oči da im

iskoče od radoznalosti.

— Što je to? — upita Lola.

Dadem joj znak da šuti. Oprezno uzmem krčiti put, ljudi mi se

uklanjahu a da me nitko zapravo nije ni vidio ni pogledao. Svi su

pogledi bili uprti samo u krug. Održavala se borba pijetlova.

Ugledam dva suparnika, dva pijevca. Čaporci im šiljasti, oči

zalivene krvlju, a kljun kao da je od čelika. Oba su bijesno tresla

raskrvavljenim krijestama, obojica krvava operušana vrata. Bili su

216

već iscrpljeni, ali su se i dalje borili okom u oko, nemilice se mlatili

kljunovima i drhtali od bijesa. Za Damascena više nije ništa

postojalo osim toga prizora. Uzalud sam mu govorio da je već

vrijeme da pođemo. Borba pijetlova bila mu je prava strast.

Tada me Lola blago povuče za ruku i šapne mi da krenemo.

Poslušao sam je, te mi nastavismo put. Već sam vam kazao da je

brežuljak bio na osami, samo se po sebi razumije da je vrijeme bilo

lijepo, prekrasno, sunčano. Tako sunčano te sam se požurio da

otvorim suncobran. Držao sam ga za sredinu ručice i tako nagnuo da

sam filozofiji Quincasa Borbe dodao novu stranicu: Humanitas grli

Humanitas... I eto, tako se zbilo da sam godine počeo ostavljati za

sobom na putu.

Spustili smo se i zaustavili nekoliko časaka, da sačekamo

Damascena. Stigao je malo kasnije, okružen onima koji su se kladili,

i živo raspravljao o borbi. Jedan od njih, blagajnik, dijelio je paket

starih novčanica od deset tostona, koje su dobitnici primili s

dvostrukim zadovoljstvom. I pijevci su se vraćali, svaki pod

mišicom svoga gazde. Jednome je kresta bila tako krpasta i krvava

da sam ga odmah uzeo za pobijeđenog. Ali, prevario sam se.

Pobijeđen je bio onaj drugi, a taj uopće nije imao kreste. Oba su

držala otvoren kljun i teško disala. Oni koji su se kladili išli su,

naprotiv, veselo uza svu svoju uzbuđenost. Govorili su o svojim

pijevcima, opisivali njihove uspjehe. Nastavili smo put, ja

mrzovoljan, a Lola još mrzovoljnija.

217

Glava 122.

PLEMENITA NAMJERA

Lola je bila neraspoložena zbog svog oca... Lakoća s kojom se

snašao među tim ljudima, odavala je njegove stare navike i njegovo

društveno porijeklo, pa se Lola pobojala neće li mi se učiniti da mi

takav tast premalo dolikuje. Što se nje same tiče, ona je tu, naravno,

pravila razliku: proučavala je sebe, proučavala mene. Privlačio ju je

otmjen društveni život, pogotovu što je smatrala da je to najbolje

sredstvo za naše zbliženje. Lola je sve zapažala, učila se, ponašala, i

ujedno se potrudila da prikrije inferiornost svoje obitelji. Ali ju je

toga dana ponašanje njezina oca duboko oneraspoložilo. Nastojao

sam da joj odvratim od toga misli, da je šalama i duhovitošću

rastresem. Uzalud, ništa je nije moglo razveseliti. Bila je tako

duboko utučena, tako očito poparena, te sam naposljetku shvatio

koliko joj je silno stalo do toga da u mojim očima bude nešto drugo,

nešto više od oca. Taj mi se osjećaj učini dostojnim svake pohvale,

bio je to samo dokaz više koliko smo srodni.

— Nema druge — rekoh u sebi — ovaj cvijetak valja maknuti

iz te močvare.

218

Glava 123.

PRAVI COTRIM

I pored svojih četrdeset i nekoliko godina, kako sam mnogo

držao do skladnih odnosa u obitelji, nisam se htio oženiti a da se

prethodno ne porazgovorim s Cotrimom. On me sasluša i reče,

nekako zamišljeno, kako se on ne želi miješati u postupke svojih

rođaka. Možda bi tko mogao pomisliti da ima kakvih interesa ako

rekne samo najljepše o Loli i o njezinim zaista rijetkim osobinama.

Radije će šutjeti. štoviše, uvjeren je da njegova nećakinja osjeća

prema meni doista istinsku ljubav, ali da ga je pitala, on bi joj rekao

ne. Ne, ne osjeća on prema meni kakve mržnje; ni najmanje, on

cijeni moje kvalitete, nikad ne bi mogao da ih dovoljno nahvali; što

se tiče Lole, on ne može kazati da ona nije zbilja savršena djevojka,

ali... ako je u pitanju brak, između nas postoji jaz.

— Ja potpuno perem ruke — zaključi on.

— Ali si neki dan drugačije mislio, rekao si da se moram

oženiti, i to što prije...

— To je druga stvar. Mislim da je neophodno potrebno da se

oženiš, osobito ako je u pitanju politička karijera. Jer u politici,

zapamti, celibat je smetnja. Ali što se tiče zaručnice, ja ne mogu, ja

neću i ne smijem davati svoje mišljenje, to je stvar poštenja. Mislim

da se Sabina na to nije obazirala kad ti je, koliko mi je poznato,

nešto o tome natuknula. U svakom slučaju, ona nije, kao ja, u krvnoj

vezi s Lolom. Vidiš... ali ne... ne... ništa...

— Reci.

— Neću.

Ova će Cotrimova skrupuloznost možda biti čudna onome tko

ne zna da je glavnu crtu njegova karaktera činilo poštenje. I ja

osobno bijah prema njemu nepravedan onih nekoliko godina, poslije

one razmirice oko očeve ostavštine. Moram priznati, taj je čovjek

zapravo bio uzor. Pripisivali su mu škrtost, i mislim da nije bilo bez

razloga, ali škrtost je samo pretjerivanje u stanovitoj vrlini, a s

vrlinama je kao i s bilancom — bolje suficit nego deficit.

Kako bijaše prilično krut u ophođenju s ljudima, neprijatelji su

mu govorili da je okrutan. Jedino bi možda moglo ići u prilog toj

tvrdnji to što je s lakoćom svoje robove bacao u zatvor, odakle su

219

izlazili izubijani do krvi. Ali osim toga što je onamo slao samo

prefrigance i lijenčine, treba uzeti u obzir i to da se dugo vremena

bavio tajnom trgovinom robljem, pa je uslijed toga poprimio

donekle surov način poslovanja, a ne može se karakteru jednog

čovjeka pripisati ono što je posljedica samo društvenih odnosa.

Plemenitost Cotrimovih osjećaj najbolje potvrđuju njegova

ljubav prema vlastitoj djeci i bol koju je osjetio kad mu je poslije

nekoliko mjeseci smrt ugrabila kćerku Saru. To je po mom mišljenju

neoboriv dokaz, i ne baš jedini. Bio je on i blagajnik nekog bratstva,

član nekoliko vjerskih zajednica, u jednoj od tih doživotni član

podupiratelj, a to se ni najmanje ne slaže sa škrtošću. Istina, njegova

dobrotvornost nije ostala bez nagrade. Društvo kojemu je bio

predsjednik napravilo mu je uljeni portret. Svakako, nije bio

savršenstvo, imao je, na primjer, običaj da u tisku objavi svako svoje

dobro djelo, a to baš nije pohvalno i tome bi se dalo prigovoriti. Ali

ga ni za to ne možemo osuditi, jer je njegovo mišljenje bilo da i

dobra djela postaju prijelazna ako im se da širok publicitet, a to je

svakako argument kojemu se ne može poreći stanovita vrijednost. Ja

čak mislim (a to je za nj najveća pohvala) da je od vremena do

vremena činio dobro samo zato da u drugima pobudi filantropska

čuvstva. Ako mu je takva bila namjera, onda treba priznati da je

publicitet postajao uvjet sine qua non. Sve u svemu, možda je kome

i ostao dužan kakvu pažnju, ali nikome ni cigle pare.

220

Glava 124.

PRIJELAZ

Izmeđe života i smrti samo je malen most. Pa ipak, da

izostavimo ovo poglavlje, čitalac bi se mogao neugodno lecnuti, a to

bi moglo ići na uštrb knjige. Skočiti s portreta na epitaf, u životu su

najobičnije pojave; ali se čitalac i utječe knjizi, da bi pobjegao od

života. Ne tvrdim da je ova misao moja, ali velim da u njoj ima

istine. U najmanju ruku, oblikom je slikovita. I ponavljam: nije

moja.

221

Glava 125.

EPITAF

OVDJE POČIVA

DONA EULALIA DAMASCENA DE BRITO

PREMINULA

U DEVETNAESTOJ GODINI ŽIVOTA

MOLITE ZA NJU!

222

Glava 126.

ŽALOST

Epitaf kazuje sve. Vrijedi više nego da sam vam pričao o

bolestima mlade Lole, o njezinoj smrti, o očaju njezine obitelji, o

pogrebu. Znate da je umrla, a dodat ću samo to da je bila žrtva

epidemije žute groznice. I ništa više neću reći, osim to da sam je

otpratio do zadnjeg počivališta i da sam se s njom oprostio tužan, ali

bez suza. Po tome sam zaključio da je možda nisam istinito volio.

Da vidite sada do kakvih ekscesa može dovesti bezglavost: ja

sam se ljutio na slijepost epidemije što je koseći lijevo i desno

odnijela i djevojku koja je imala postati mojom ženom; nikako mi

nije išlo u glavu zašto se pojavljuju epidemije, a pogotovu mi nije

išla u glavu smrt Lole. Činila mi se apsurdnija od svih drugih smrti.

Ali mi Quincas Borba objasni da su epidemije veoma korisne za

vrstu, iako znaju upravo porazno djelovati na stanovitu kategoriju

ljudi. Upozori me da je prizor, koliko bio strašan, ujedno i utješan,

jer je veći dio ljudi ipak ostao na životu. Još me upita nisam li ipak,

usred te opće korote, osjetio potajni ushit što sam izmakao

pandžama smrti. Ali je pitanje bilo tako smiješno da je ostalo bez

odgovora.

Nisam govorio o smrti, pa neću ni o misi zadušnici, koja se

održala poslije sedam dana. Damasceno bijaše krajnje utučen.

Jadnik, bijaše kao ruševina. Poslije petnaest dana otišao sam mu u

posjet. Nije se mogao utješiti. Strašna bol kojom ga je Bog kaznio

— govorio je — bila mu je još teža zbog udarca što su mu ga zadali

ljudi. Dalje mi o tome toga dana nije govorio. Poslije tri tjedna, kad

se ponovno toga dotakao, priznao mi je da bi mu tu strašnu nesreću

barem donekle olakšala prisutnost njegovih prijatelja. Dvanaest

osoba u svemu — od tih su tri četvrtine sačinjavali Cotrimovi

prijatelji — otpratili su na groblje tijelo njegove drage kćeri. A

poslao je osamdeset obavijesti! Rekao sam mu da je onda umiralo

toliko ljudi da se taj prividni dokaz nepažnje može lako razumjeti.

Ali Damasceno samo sumnjičavo zakima glavom.

— Ne — protisne — oni su me napustili.

Cotrim, koji bijaše prisutan, umiješa se sa svoje strane.

— Došli su oni koji osjećaju iskrenu simpatiju bilo prema tebi,

223

bilo prema meni. Osamdeset bi pozvanika došlo možda iz

pristojnosti, a razgovarali bi o koječemu, pretresali bi vladinu

politiku, govorili o novom univerzalnom lijeku, o cijenama, ili bi

naprosto ogovarali jedni druge...

Damasceno, koji je slušao bez riječi, ponovno odmahne glavom

i uzdahne:

— Ali da su barem došli!

224

Glava 127.

FORMALNOST

Ah, velik je to nebeski dar, velika je prednost posjedovati zrno

mudrosti, dar da uočavaš i povezuješ, sposobnost da uspoređuješ, i

talent da zaključuješ! Imao sam taj dar, pa još i danas sa dna svoga

groba na njemu iskreno zahvaljujem nebesima.

Običnu čovjeku, koji je čuo posljednje Damascenove riječi, ne

bi nikada palo ma pamet da ih malo poslije dovede u vezu s jednom

slikom. Prikazivala je šest otmjenih dama iz Carigrada, šest

modernih Turkinja u gradskoj odjeći, a ipak pokrivena lica, ne

gustom koprenom koja bi ga doista skrivala, nego veoma finom,

prozirnom, koja je tobože ostavljala nepokrivene samo oči, a

zapravo se vidjelo cijelo lice. I meni se učini divna ta lukavština

muslimanske koketerije, koja tako pokriva lice i poštiva tradiciju, a

zapravo ga ne pokriva, nego svima pokazuje njegovu ljepotu. Na

prvi pogled nema ništa zajedničko između Damascena i tih otmjenih

dama iz Turske. Ali, ako si duboka i pronicljiva duha (a sumnjam da

ćeš otkloniti ovu pretpostavku), shvatit ćeš, čitaoče, da se i u jednom

i u drugom slučaju radi o jednoj te istoj strogoj i dražesnoj pratilici

društvenog čovjeka...

O, Formalnosti, ljupka Formalnosti, ti si zaista stup života,

melem ojađenih srdaca, posrednica među ljudima, veza između neba

i zemlje; ti utireš suzu ucviljenu roditelju, a umilostivljuješ jednog

Proroka. Kome ako ne tebi moramo zahvaliti za blagost što se bol

ublažava, a savjest uspavljuje? Poštovanje koje mimo vas prođe i ne

skine vam šešir, ostavlja vas hladne, ali indiferentnost koja vas

slatko pozdravi, tako vam je srcu mila! Prema tome, sasvim

suprotno od one stare, apsurdne izreke, koja veli da riječ ubija, ja

kažem: ne, nije istina, riječ daje život; duh sije sve moguće nevolje,

sumnje, razdore, prema tome duh je uzrok ratova i smrti. Svaka ti

čast, dakle, ljupka Formalnosti, koja si utjeha Damascenova i slava

Prorokova!

225

Glava 128.

U KOMORI

Napominjem da sam tu tursku gravuru vidio tek dvije godine

poslije razgovora s Damascenom; ugledao sam je u Poslaničkoj

komori usred bučne diskusije poslije izvještaja financijske komisije,

što ga je podnio jedan kolega — jer sam, konačno, i ja bio poslanik.

Za onoga tko je čitao ovu knjigu, suvišno je da govorim o svom

zadovoljstvu, a za druge je ionako svejedno. Bio sam poslanik i

promatrao tu sliku sjedeći u fotelji izmeđe jednog kolege, koji je

pričao neku anegdotu, i drugoga, koji je na poleđini listovnog omota

skicirao govornikov profil. Govornik bijaše Lobo Neves. Život nas

je, dakle, iznio na istu obalu, kao dvije boce što ih bace brodolomci.

U jednoj je bila još stara mržnja, a u drugoj bi trebalo buti grižnje i

kajanja. Namjerno se služim ovom dubitativnom, kondicionalnom

formom, da bih naglasio kako u meni nije bilo ničega, osim možda

ambicije da postanem ministar.

226

Glava 129.

BEZ KAJANJA

Nisam osjećao kajanja. Kad bih imao potrebno oruđe, umetnuo

bih sada jednu stranicu kemije, jer bi valjalo rastaviti kajanje na

njegove sastavne elemente, da bismo napokon bili načistu što je

Ahila gonilo da obilazi oko Troje i pokazuje mrtvo tijelo svoga

protivnika, a Lady Macbeth da ide dvoranom i pokazuje onu mrlju

krvi. Ali ja nemam kemijskih preparata, kao što nisam imao ni

grižnje: imao sam samo želju da postanem ministar. Ipak ću vam

reći, kako bih završio s ovim poglavljem: nisam želio biti ni Ahil ni

Lady Macbeth, ali je ipak bolje biti Ahil i trijumfalno pokazivati

protivnikov leš nego krvavu mrlju; na kraju barem čuješ Prijamove

molbe i stekneš lijepu ratničku i literarnu slavu. Ali ja nisam slušao

Prijamova preklinjanja, nego govor Loba Nevesa, i nisam osjećao

kajanja.

227

Glava 130.

UMETAK ZA PRETHODNO POGLAVLJE

Prvi put sam mogao razgovarati s Virgilijom otkad se vratila iz

provincije: bilo je to na nekom balu godine 1855. Imala je prekrasnu

haljinu od modre svile, a pod svjetlošću su blistala ona ista divna

ramena od nekada. Nije to više bila svježina prve mladosti, ali još

uvijek ljepota, jesenja ljepota, koja se uvečer još više isticala.

Sjećam se, dugo smo razgovarali, ali se ni jedno ni drugo ni jednom

aluzijom nije dotaklo prošlosti. Sve je ostalo između redaka. Jedva

izdaleka kakva riječ, kakav pogled — i ništa više. Malo poslije ona

je otišla. Gledao sam za njom dok je silazila stubištem, i ne znam

kakav je to bio fenomen cerebralne ventrilokvije (neka mi oproste

filozofi ovaj barbarizam), ali meni se u nutrini oteo ovaj duboko

retrospektivni uzdah:

— Prekrasna žena!

Valja umetnuti ovo poglavlje između prve i druge rečenice

prethodnog poglavlja.

228

Glava 131.

KLEVETA

Baš sam to u sebi izgovorio — bila je to jednostavna

konstatacija, a nikako žaljenje — kadli na ramenu osjetih nečiju

ruku. Okrenem se; bijaše to stari školski drug, marinski oficir,

čovjek vesele ćudi, ali nešto preslobodan.

— Haj, mangupe! Uspomena iz prošlosti, a?

— Živjela prošlost!

— I, naravno, reintegriran u svom pravu?

— Bježi, nesretniče! — rekoh i zaprijetih mu prstom.

Priznajem, ovaj je dijalog veoma indiskretan, osobito zadnja

replika. A to mi je pogotovu lakše priznati što obično žene uživaju

tu lošu reputaciju, a ja ne želim završiti knjigu a da ne raščistim te

zablude ljudskog duha. Vidio sam kako se muškarci u razgovoru o

ljubavnim avanturama ili samo smješkaju, ili, ako su i poricali,

protiskivali bi to veoma malo, s nekakvim sustezanjem,

jednosložnim riječima... Naprotiv, njihove partnerice nisu priznavale

ništa, spremne se zakleti svim mogućim svecima da su sve to

najprostije klevete. Razlog je tome što se žena (osim u nekim

slučajevima, kao u 101. poglavlju) predaje iz ljubavi, bez obzira je li

to Stendhalova ljubav — strast, ili čista fizička ljubav, kao na

primjer kod nekih žena u starom Rimu, ili kod Polinežanki,

Laponki, Hotentotkinja, a možda i drugih civiliziranih rasa; ali kod

muškaraca — govorim o muškarcima iz uglađenih, otmjenih

krugova — kod muškaraca je taština usko vezana uz ljubav. Štaviše

(govorim isključivo o slučajevima nedopuštene ljubavi), udata žena

koja voli drugoga uvijek ima osjećaj da se ogrešuje o svoju dužnost,

prema tome mora to prikrivati sa više vještine, sa više rafiniranosti;

a muškarac, baš suprotno, znajući da je on razlog tog prijestupa i

prema tome da je pobjednik nad svojim suparnikom, osjeća upravo

častan ponos, ali odmah prelazi u drugi osjećaj, mnogo manje lijepo

i manje diskretno, u uobraženost, koja je njegov odušak.

Bilo ovo tumačenje točno ili ne, zadovoljavam se time što evo

budućim pokoljenjima ostavljam pismeno svjedočanstvo da je

ženska indiskretnost naprosto fama koju su izmislili muškarci. One

su barem u ljubavi pravi pravcati grobovi. Njih često odaje nemir ili

229

tuga, ne znaju vladati svojim kretnjama ni pogledom. Eto, zbog toga

se jedna velika dama i duhovita žena — kraljica od Navare —

jednom i poslužila ovakvom metaforom da kaže kako se svaka

ljubavna pustolovina prije ili kasnije uvijek otkrije: »Nema tako

dobro dresirane kujice da jednom ne bi zalajala«.

230

Glava 132.

NIJE OZBILJNO

Dok navodim riječi kraljice od Navare, na um mi pada da je u

nas u narodu običaj, kad sretneš koga loše volje, da ga upitaš: »Zar

su ti ubili kujicu?« to jest »Zar su ti sve lađe potonule?« drugim

riječima: »Zar su vam pokvarili račune u ljubavi, u vašim diskretnim

avanturama?« i tome slično. Ali ovo poglavlje nije ozbiljno.

231

Glava 133.

HELVETIUSOV PRINCIP

Stali smo ondje gdje mi je marinski oficir izvukao priznanje o

mojoj ljubavi s Virgilijom, i sada trebam ispraviti Helvetiusov

princip, ili ga barem objasniti. U mom je interesu bilo da šutim.

Potvrditi sumnju o jednoj staroj avanturi značilo je riskirati da opet

probudiš uspavanu mržnju, da uzvitlaš skandal ili, u najmanju ruku,

da stekneš glas indiskretna čovjeka. Šutjeti je dakle bilo u mom

interesu, a ako se Helvetiusov princip uzme površno, onda sam

postupio baš kako je trebalo. Već sam iznio koji su uzroci muške

indiskrecije: prema tome nešto je u interesu »naše sigurnosti«, ali

ima nešto drugo, sponatanije, osobnije i još jače što je u interesu

»naše taštine«. U prvom dakle slučaju postupaš promišljeno; u

drugom reagiraš spontano, bez razmišljanja, iz dna duše. A onda,

posljedice u prvom slučaju osjetiš tek naknadno, u drugom slučaju

djelovanje je brzo, neposredno. Zaključak: Helvetiusov princip

primijenjen je u mom slučaju — samo što se nije radilo o vidljivom,

nego o skrivenom interesu.

232

Glava 134.

PEDESET GODINA

Još vam nisam rekao, pa ću sada: kad je Virgilia silazila

stubama i kad me marinski oficir potapšao po ramenu, meni je bilo

pedeset godina. Znači, ono se moj vlastiti život spuštao dolje, ili

barem njegov bolji dio. Odlazilo je razdoblje koje je obilno znalo za

užitke, nemire, strah — za pretvaranje i dvoličnost također — ali

ono najbolje bijaše prošlo, kako veli narod. Ako se pak izražavamo

otmjenije, onda ćemo kazati da me ono najljepše čekalo tek sada, to

jest onaj dio života što ću vam ga imati čast ispričati u nekoliko

strana koje još preostaju.

Pedeset godina! Nije bilo ni potrebno da to priznam. Valjda se

to osjeća već i po mome stilu, koji više nije tako lagan kao u

početku. Elem, poslije onog dijaloga marinski se oficir ogrnu

plaštem te iziđe. Ostao sam, priznajem, ponešto tužan. Vratio sam se

u salon: obuzela me mahnita želja da plešem polku, da se opijem

rasvjetom, cvijećem, kristalom, lijepim očima, pa onim prigušenim i

laganim žagorom razgovora u skupovima. I dobro sam učinio:

osjetio sam se pomlađenim. Ali poslije pol sata, kad sam odlazio s

bala, u četiri ujutro — šta me čekalo u dnu kočije? Mojih pedeset

godina. Neizbježne, ondje su me čekale. Ne, nisu one bile zgurene

ni od studeni ni od reumatizma: bile su samo pospane i nasmrt

umorne, jedva čekajući da se dočepaju postelje i počinka. I tada —

pogledajte samo dokle može ići mašta pospana čovjeka — tada mi

se učini da čujem šišmiša šćućurena pod krovom kako mi govori:

— Gospodine Brase Cubase, ona »pomlađenost« dolazila je od

salona, od kristala, rasvjete, toaleta — u jednu riječ, dolazila je od

drugih.

233

Glava 135.

ZABORAV

Ako je koja gospođa dovde i čitala, bojim se, sad će knjigu

zaklopiti i ostaviti. Njezin se interes ugasio, jer se u mom životu

ugasila ljubav. Pedeset godina nije doduše još potpun invaliditet, ali

nije više ni cvijet mladosti. Još desetak godina, i ja ću shvatiti, kako

je govorio neki Englez, shvatit ću »šta to znači kad više nema

nikoga tko bi pamtio tvoje roditelje i kad i sam moraš pogledati u

oči zaboravu«.

Ispišimo ovu riječ velikim slovima: ZABORAV.

I pravo je da iskažemo svaku čast tako uvaženoj i poštovanoj

ličnosti, neizostavnu uzvaniku na našoj posljednjoj predstavi. Ona to

veoma dobro zna, to jest ona gospođa čija se mladost rascvjetala još

za starog režima, a možda to još bolnije osjeća ona koja je u punoj

ljepoti sjala dok je na vladi bio Paraná, jer su to još jučer bili dani

njezina trijumfa, a danas već osjeća kako su joj druge otele

pobjedničku kočiju. A onda, ako ima dostojanstva, neće htjeti da

budi mrtve uspomene, ili one koje su već na izdisaju. Neće tražiti da

u pogledima susreće ono poštovanje koje su joj iskazivali nekoć: bili

su ono suputnici koji su polazili u život vesela srca i lagana koraka.

Tempora mutantur. Ona shvaća neumitnost te bujice koja bez

izuzetka i milosti nosi i lišće u šumi i smeće s puta. A ako u sebi ima

zrno mudrosti, umjesto da pozavidi, požalit će one koje su otele

njezino mjesto, jer će jednoga dana i njima samima kočijaš Zaborav

narediti da siđu s kola. Prizor, kojemu je svrha da zabavlja planetu

Saturn, što umire od dosade.

234

Glava 136.

SUVIŠNO

Ili se varam, ili sam doista napisao jedno suvišno poglavlje.

235

Glava 137.

KAPA NARODNE GARDE

Ovo poglavlje neće biti suvišno. Ono je rezime svega što sam

razgovarao s Quincasom Borbom sutradan, kad sam mu se potužio

na svoj umor i na još mnoge nevesele stvari. Ali mi filozof,

gledajući sve to na svoj superiorni filozofski način, reče da sam

upravo na putu da se strmoglavim u fatalni ponor melankolije.

— Dragi moj Cubase, ne prepuštaj se tim stanjima. Vraga!

Treba biti čovjek, treba biti jak, boriti se, pobjeđivati, sad je vrijeme

kad treba briljirati, biti nešto, vladati. Pedeset godina, to je dob

znanja, dob upravljanja. Hajde, hajde, Cubase, ne budi lud. Čemu to

prekapanje po ruševinama? Treba znati uživati život. Najgora je

filozofija, zapamti, sjesti uz obalu rijeke i oplakivati što voda

bespovratno protječe. A da što bi drugo? To i jest njezin posao, da

teče i da se više ne vraća. To je zakon, treba se s njim pomiriti i

izvući pouku.

Veliki se filozof u najmanjoj stvari prepoznaje. Te riječi

Quincasa Borbe prodrmale su me iz duhovne i moralne obamrlosti u

koju sam počeo zapadati. Eh, pa kad je tako, prijeđimo na

upravljanje zemljom. Bogme, već je i vrijeme. Dotad nikada nisam

sudjelovao u debatama. Čime sam se dosad borio za portfelj?

Klanjao sam se, odlazio na čajeve, održavao društvene veze, glasao.

A do portfelja ipak nikako nisam dolazio. Trebalo se dakle popeti na

govorničku tribinu.

Počeo sam oprezno. Poslije tri dana iskoristio sam priliku koja

mi se pružila kad se raspravljalo o budžetu ministarstva pravde, pa

sam skromno upitao ministra ne bi li možda bilo korisno da se

narodnoj gardi skrate kape. Da to pitanje, naravno, nije osobito

važno, ali da opet nije nevrijedno pažnje jednog državnika. Citirao

sam i Grka Filopemena, koji je naredio da se za njegove čete

naprave veći štitovi i teža koplja, što povijest nije smatrala

bezvrijednim da zabilježi. Kako naše kape bezuvjetno zahtijevaju da

se skrate, jer su ne samo ružne nego i protuhigijenske, kako se na

suncu, na primjer, za vrijeme parade glave pod njima toliko ugriju

da može biti fatalno; a kako je jedan od Hipokritovih glavnih

propisa da glava mora biti uvijek svježa, upravo je okrutno siliti

236

jednoga građanina da samo zbog uniforme izvrgava opasnosti svoje

zdravlje, svoj život, prema tome i sreću svoje obitelji. Poslanici i

vlada ne bi smjeli zaboraviti da je narodna garda bedem naše

slobode i nezavisnosti, i da je građanin, koji se poziva da vrši jednu

besplatnu, često i tešku dužnost, zaslužio da mu se taj teret olakša

upotrebom jedne lakše i komotnije uniforme. Ja sam nadodao da

kapa svojom težinom savija glave građana, a da domovina treba

građanina uzdignuta i ponosna čela. Završio sam ovom slikom:

žalosna vrba, koja svoje grane k zemlji svija, nalazi se na groblju;

palma, uspravna i čvrsta, ures je pustinje, javnih trgova i parkova.

Dojam što ga je taj moj govor izazvao, bio je veoma različit.

Što se tiče forme, govorničke dinamičnosti, pa literarne i filozofske

strane, svi su bili jednodušni, svi su kazivali da je govor bio savršen,

da nitko nije uspio iz jedne vojničke kape izvući toliko misli. Ali s

političkog stanovišta mnogi su ga veoma porazno ocijenili. Neki su

čak tvrdili da moj govor znači pravi parlamentarni slom. Najposlije

su mi došapnuli kako me neki već ubrajaju među opozicionare, a

među samim opozicionarima neki su išli dotle te su u tome vidjeli

pogodan čas da izglasaju vladi nepovjerenje. Odlučno sam odbio

takvo tumačenje, koje je ne samo bilo pogrešno nego i klevetničko,

jer sam izričito bio na strani onih koji su kabinet podržavali. Rekao

sam kako potreba da se kape izmijene nije ipak tolika da ne bismo

mogli počekati još koju godinu; u svakom slučaju da popuštam u

pogledu dimenzija, da bi bilo dovoljno skratiti im visinu i za tri

četvrti palca umjesto za cijeli, pa i manje možda. Najposlije, ako se

moja ideja ne prihvati, zadovoljit ću se time što sam Parlamentu dao

inicijativu.

Quincas Borba nije se ništa sustezao.

— Ja nisam političar — reče mi on za ručkom.— Ne znam jesi

li imao pravo ili krivo. Znam samo to da si izrekao izvanredan

govor.

Stane isticati posebna mjesta, lijepe slike, čvrstoću mojih

argumenata, hvaleći sve to diskretno i suzdržljivo, kako je već

svojstveno veliku filozofu. A onda je na svoj način počeo govoriti o

samom predmetu, pa se oborio na visoke kape tako žestoko i tako

lucidno da me najposlije doista uvjerio kako su opasne.

237

Glava 138.

KRITIČARU

Dragi moj kritičaru,

Nekoliko stranica prije ovoga, kad sam ono kazao da mi je bilo

pedeset godina, dodao sam i ovu rečenicu: »Osjeća se da moj stil

nije više onako lagan kao prvih dana«. Možda ovo nećeš moći

shvatiti, jer ti je veoma dobro poznato u kakvu se stanju nalazim

sada. Ali svraćam tvoju pažnju na istančanost ove moje misli.

Naime, nisam želio time reći da sam stariji sada nego onda kad sam

knjigu započeo, jer smrt ne stari. Želio sam reći to da sam opisujući

pojedine faze svoga života proživljavao i iste osjećaje... Neka mi se

Bog smiluje! — sve treba objasniti.

238

Glava 139.

KAKO NISAM POSTAO MINISTAR

..............................................................................................................

..............................................................................................................

..............................................................................................................

..............................................................................................................

..............................................................................................................

..............................................................................................................

..............................................................................................................

.....................

239

Glava 140.

KOJA OBJAŠNJAVA PRETHODNU

Ima stvari koje se mogu bolje izraziti šutnjom. Takve je prirode

i prošlo poglavlje. Svi koji su prevareni u svojim ambicijama, dobro

će to razumjeti. Ako je strast za posjedovanjem moći najjača od svih

strasti — kako neki tvrde — možete zamisliti moj očaj, moju bol,

moju utučenost onoga dana kad sam izgubio poslaničku stolicu.

Rasplinule se sve moje nade. Moja politička karijera bila je

završena. A zamislite, Quincas Borba svojim je filozofskim

dedukcijama došao do zaključka da moje ambicije i nisu bile ona

prava strast za vlašću, nego više hir, više zabava. Po njegovu

tumačenju, ovaj osjećaj, iako nije tako dubok, može isto tako mučiti,

čak i mnogo više. Slično je onome što žene osjećaju za šešire i

haljine. Jedan Cromwell ili Bonaparte — dodao je Quincas Borba

— samo zato što je u njima gorjela prava strast za vlašću, dolazili su

do svog cilja pošto-poto, ovim ili onim sredstvima. Moj osjećaj nije

bio takav: kako u njemu nije bilo prave strasti, nije bilo ni pravih

rezultata. Zbog toga je moja potištenost još jača, moje razočaranje

dublje, još veća bol. Ovaj osjećaj, po Humanitizmu...

— Hajde dovraga s tvojim Humanitizmom — prekinem ga. —

Dosta mi je svih tih filozofija koje ničemu ne vode.

Žestina s kojom sam te riječi dobacio jednom tako velikom

filozofu bilo je isto što i uvreda. Ali je on prvi ispričao moju

nervozu. Donijeli su nam kavu. Bio je jedan sat poslije podne, sjedili

smo u mome radnom kabinetu, lijepoj dvorani koja je gledala u

stražnji dio vrta. Oko nas knjige i umjetnički predmeti, izmeđe kojih

mi se činilo da mi se Voltaire u bronzi još sarkastičnije smije,

gledajući me, hulja, s onim svojim podrugljivim izrazom; naslonjači

udobni; vani sunce, što ga je Quincas Borba — u šali ili u poetskom

nadahnuću, ne znam — nazvao ministrom prirode; piri svjež lahor,

nebo se plavi. Na svakom prozoru — a bila su ih tri — po jedan

kavez s pticama, što cvrkuću svoje rustične arije. Kao da se sve

urotilo protiv mene: iako sam se nalazio u svojoj sobi, gledao u svoj

vrt, sjedio u svojoj stolici, slušao svoje ptice, uza svoje knjige,

obasjane mojim suncem, nisam mogao prežaliti onu stolicu, koja

nije bila moja.

240

Glava 141.

PSI

— Onda, što sad namjeravaš? — upita me Quincas Borba i

odloži praznu šalicu na prozorski podboj.

— Ne znam. Povući ću se u Tijucu, daleko od ljudi. Stid me,

sve mi se gadi. Toliko snova, dragi moj Quincase, toliko snova, a

eto, nisam ništa...

— Ništa! — prekine me Quincas Borba gestom punom

indignacije.

Da me rastrese, predloži mi da iziđemo. Pođemo u Engenho

Velho. Išli smo pješice i filozofirali. Nikad neću zaboraviti koliko je

blagotvorno na mene djelovala ta šetnja. Svaka riječ toga velikog

čovjeka bila je isto toliko srdačna koliko i mudra. Rekao mi je da ne

smijem napustiti borbu. Poslužio se čak i jednim manje biranim

izrazom i tako pokazao kako i filozofski govor smije katkad, radi

slikovitosti, posegnuti za sočnošću narodne fraze.

— Pokreni novine — reče mi — i pošalji dovraga svu tu kliku.

— Izvanredno! osnovat ću list, smrvit ću ih, ja ću.. ja ću se...

— Boriti! hoćeš li ih smrviti ili ne, nije važno, glavno je da se

boriš. Život je borba. Život bez borbe, to ti je kao mrtvo more usred

univerzalnog organizma.

Malo dalje naiđemo na dva psa. Borila su se. Do njih je ležala

kost, i Quincas mi na to svrati pažnju. To je bio razlog njihove

borbe, i filozof me ne propusti upozoriti kako na njoj nema ni trunka

mesa: gola golcata kost. Psi su se grizli, režali, krvavih očiju... Sa

štapom pod mišicom Quincas je oduševljeno gledao.

— Kako je lijepo — uzvikivaše gledajući.

Htio sam ga odvući. Uzalud. Kao da je u zemlju urastao,

maknuo se tek kad se borba završila i kad je pobijeđeni pas, sav

izgrižen, napustio borbu i pošao da utaži glad na drugom mjestu.

Opazio sam da je Quincas razigran, iako se suzdržavao, što i

dolikuje pravom filozofu. Upozoravao me na ljepotu tog prizora, na

ono oko čega su se borili, i zaključio kako su psi bili gladni. Ali što

su bili gladni, s filozofske točke gledišta nije bilo važno. On je

govorio da se na nekim dijelovima kugle zemaljske može vidjeti još

veličanstveniji prizor: ljudi se sa psima otimaju za kosti, i za druge

241

otpatke, a borba je to kompliciranija što u njoj sudjeluje čovjek sa

svojom inteligencijom i rafiniranošću koja se u njemu izoštravala

tokom vjekova, itd...

242

Glava 142.

TAJNA PORUKA

Što sve leži u jednom menuetu! — rekao je netko. Što sve znači

jedna borba pasa! Ali ja nisam bio servilan, plašljiv učenik, koji se

ne usuđuje ništa reći. I dok smo išli dalje, ja sam izrazio svoju

sumnju:

— Kakav je viši smisao u tome što se ljudi sa psima otimaju o

hranu?

A on će mi na to izuzetno ljubazno:

— Kad se ljudi međusobno za nju otimaju, to je logičnije,

partneri su jednaki, a pobjeđuje onaj koji je jači. Ali zašto ne bi bio

veličanstven prizor ako se i sa psima za nju otimaju? Može se

čovjek hraniti skakavcima, kao i sveti Ivan Krstitelj, ili još gorim od

toga, kao Ezekiel: i otpatci su hrana. Pitanje je samo je li čovjeka

dostojnije da se za nju bori u ime prirodne potrebe ili u ime nekih

religioznih egzaltacija, to jest u ime nekih izmišljenih, prolaznih

osjećaja, jer je glad vječna kao i život ili smrt.

Stigli smo do vrata moje kuće, kad mi uručiše pismo i rekoše da

mi ga šalje neka gospođa. Uđemo, a Quincas Borba, taktično kako i

jest svojstveno filozofu, okrene se prema biblioteci i stane čitati

naslove dok sam ja čitao pismo, koje bijaše od Virgilije:

Dragi prijatelju, S Donom Plácidom jako je zlo. Molim vas lijepo da nešto za nju poduzmete.

Živi u Prolazu kraj Malih Skala. Pogledajte biste li je mogli smjestiti u Uboški dom.

Vaša iskrena prijateljica

V.

Nije to više bio onaj fini, pravilni Virgilijin rukopis. Bila su to

velika, neuredna slova. Potpis sa slovom V. bila je prava škrabotina

bez veze s alfabetom, tako da je bilo veoma teško odgonetati tko je

autor. Okretao sam papir sa svih strana. Jadna Dona Plácida! A ipak,

ostavio sam joj onih pet tisuća što sam ih onda našao na obali

Botafoga, i ne shvaćam kako...

— Odmah ćeš shvatiti — reče mi Quincas Borba te izvuče

jednu knjigu iz biblioteke.

— Što? — u čudu ću ja.

— Shvatit ćeš da sam ti rekao istinu. Pascal je jedan od mojih

243

duhovnih predaka, pa iako je moja filozofija bolja od njegove, ne

mogu poreći da je bio velik čovjek. Što on ovdje kaže?

Pa sa šeširom na glavi i sa štapom pod mišicom upre prstom u

jedan pasus.

— Što kaže? Kaže eto da čovjek ima jednu veliku prednost nad

ostalim svemirom: on zna da umire, dok svemir to ne zna. Vidiš li?

Eto, čovjek koji se sa psom bori za kost, ima nad njim prednost u

tome što zna da je gladan, i to je ono što toj borbi daje veličinu.

»Čovjek zna da umire« duboka je misao, ali mislim da je moja još

dublja: on zna da je gladan. Smrću prestaje ljudsko razmišljanje, a

svijest o nestajanju traje samo časak, pa se zauvijek ugasi; naprotiv,

prednost je gladi u tome što našu svijest još više produbljuje. Čini

mi se (ukoliko to nije samo moja umišljenost) da je, prema tome,

moja formulacija dublja od Pascalove, a to ipak ne smeta da ono

bude velika misao, a Pascal velik čovjek.

244

Glava 143.

NE IDEM

Dok je Quincas Barbo stavljao knjigu na njezino mjesto, ja sam

opet pročitao pisamce. Kako sam za ručkom žvakao i žvakao i

premetao zalogaj po ustima, bez ikakva teka, očiju uprtih sad u kut

sobe, sad u stol, pa u jelo, u stolicu, čas opet zagledan u kakvu

nevidljivu muhu, on me upita:

— Tebi jest nešto. Kladim se da je zbog onog pisma.

— Jest.

I zaista, bio sam neraspoložen, nije mi bilo po volji to

Virgilijino traženje. Dao sam Doni Plácidi onih pet tisuća milreisa.

Ne vjerujem da je itko bio darežljiviji, pa ni toliko darežljiv. Pet

tisuća! Što je samo s njima učinila? Nema sumnje, bacila ih je kroz

prozor, potrošila na gluposti, a sada je spala na prosjački štap, te

meni pada u dio da je smjestim u ubožnicu. Neka, dovraga, umre

gdje hoće, što me se tiče! Osim toga, nisam ni znao, ili sam možda

već zaboravio, gdje se nalazi taj Prolaz kod Malih Skala, ali po

nazivu, mišljah, očito je kakva tamna rupa, kakav mračan, sumnjiv

dio grada. Ja da tamo idem, da privučem na se pozornost, da kucam

na vrata... i što još ne? Kakve li gnjavaže! Taman posla! Ne, ne

idem!

245

Glava 144.

RELATIVNA KORIST

Ali noć, ta dobra savjetnica, okrene moje misli, te ja uvidim

kako red i pristojnost od mene zahtijeva da poslušam zapovijed

nekadašnje gospodarice moga srca.

»Dospjele mjenice treba platiti«, rekoh ustajući.

Poslije doručka otišao sam Doni Plácidi. Našao sam hrpicu

kostiju kako leže na rasklimanoj, prljavoj postelji. Dao sam joj nešto

novaca, a sutradan sam uredio da je prenesu u Ubožnicu, gdje je i

umrla poslije sedam dana. Loše sam se izrazio: ona se jednog jutra

jednostavno više nije probudila. Živa omrknula a mrtva osvanula.

Izišla je iz života kradom, kako je u nj i ušla. Tada sam se opet

zapitao, kao i u sedamdaeset petom poglavlju: Jesu li je zato dali na

svijet crkvenjak i slastičarka u onom času uzajamne privlačnosti? U

isti čas padne mi na um misao da bez Done Plácide ljubav između

mene i Virgilije ne bi možda ni došla do izražaja, ili bi se prekinula

u najzanosnijem trenutku. U tome je dakle bila korist od Plácidina

života. Korist relativna, priznajem; ali što je, dovraga, apsolutno na

ovom svijetu?

246

Glava 145.

PUSTO POGLAVLJE

Što se tiče onih pet tisuća, ne zaslužuje truda da govorim kako

se neki klesar iz susjedstva pretvarao da je zaljubljen u Donu

Plácidu, kako je uspio da probudi njezina čula, ili njezinu taštinu, i

kako se oženio njome. Poslije nekoliko mjeseci izmislio je nekakav

posao, rasprodao akcije i nestao s novcem. Nije vrijedno da se

zadržavamo. To je onaj isti Quincasov slučaj sa psima. Pusto

ponavljanje jednog poglavlja.

247

Glava 146.

PROGRAM

Trebalo je hitno pokrenuti list. Sastavio sam program, koji je

zapravo bio primjena Humanitizma u politici. Samo, kako Quincas

Borba još nije bio objavio svoju knjigu (koju je iz godine u godinu

uvijek nanovo retuširao), odlučili smo da o tome i ne govorimo.

Quincas je samo tražio da dam i potpišem izjavu kako sam te nove

principe, što ih primjenjujem u politici, uzeo iz još neobjavljene

knjige Quincasa Borbe.

Bila je to divota od programa. Obećao sam da ću promijeniti

društvo, ukloniti iskorišćavanja, braniti sve zdrave principe, bili oni

liberalni ili konzervativni; apelirao sam na trgovinu i agrikulturu,

citirao Guizota i Ledru-Rollina, a završio ovom prijetnjom, o kojoj

je Quincas Borba rekao da je lokalno obojena i prilično bijedna:

»Nova doktrina koju ispovijedamo dovest će neizostavno do pada

sadašnje vlade.«

Priznat ću da mi se, s obzirom na tadašnje stanje u politici,

program učinio pravo remek-djelo. Ona prijetnja na kraju, koju je

Borba nazvao bijednom, bila je — kako sam mu dokazao i kako je

napokon i sam priznao — pravi čisti Humanitizam. Jer

Humanitizam nije isključivao ništa: Napoleonovi ratovi i borba

dvaju jaraca imaju po toj doktrini jednako dubok smisao, samo što

su Napoleonovi vojnici svjesni da umiru, dok se za jarce, sudeći po

svim znacima, to baš ne bi moglo reći. Prema tome, nisam učinio

ništa drugo nego u pravom trenutku primijenio našu filozofsku

formulu: Humanitizam želi da dođe na mjesto Humanitasa za dobro

samog Humanitasa.

— Ti si moj dragi učenik, moj kalif! — usklikne Quincas Borba

s takvom nježnošću kakve dotad nikada nisam u njega vidio. —

Sada mogu reći kao veliki Muhamed: neka se sada protiv mene

urote i sunce i mjesec, svoju ideju neću više napustiti. Budi uvjeren,

dragi moj Cubase, da je to vječna istina, koja je vrijedila prije

postanka svijeta i koja će vrijediti poslije svih vjekova.

248

Glava 147.

LUDOST

Smjesta sam u tisku objavio diskretnu noticu u kojoj javljam da

će, za nekoliko tjedana po svoj prilici, početi izlaziti novine

opozicije, koje uređuje Dr Bras Cubas.

Quincas Borba, kojemu sam to pročitao, uzme pero i u pravoj

bratskoj, humanističkoj gesti nadopisa uz moje ime ovo: »jedan od

najistaknutijih članova prošle Poslaničke komore«.

Sutradan eto ti k meni Cotrima. Izgledao je malo zabrinut, ali je

nastojao to sakriti. Glumio je ravnodušnost, smatrao za svoju

dužnost da me kao prijatelj i kao rođak odvrati od te ideje. Kaza mi

da je to pogreška, fatalna pogreška. Govorio mi je kako se time

stavljam u težak položaj, kako na neki način sam sebi zatvaram

vrata Parlamenta. Ne samo da mu se sadašnja vlada činila

nenadmašivom, što se uostalom ne mora slagati s mojim mišljenjem,

nego je van svake sumnje da će se još dugo održati: što ću dakle

imati od toga ako je oneraspoložim protiv sebe? On zna da su mi

neki ministri naklonjeni, i kako nije nemoguće da se jedno mjesto

isprazni i...

Nato ga ja prekinem:

— Dobro sam promislio — rekoh — o tome što kanim učiniti, i

ne uzmičem ni za dlaku.

Čak sam mu predložio da mu pročitam svoj program, ali on

energično odbije, jer — reče mi — ne želi imati i najmanjeg udjela u

tome mom neopreznom koraku.

— To je ludost, prava ludost — ponovi on. — Promisli još koji

dan, pa ćeš vidjeti da je to ludost.

I Sabina mi uvečer u kazalištu iznese svoje mišljenje. Ostavila

je kćer u loži s Cotrimom, a mene je povukla u hodnik.

— Brase, brate, što si naumio? — upita me zabrinuto. — Jesi li

lud da bez potrebe izazivaš vladu, kad možeš...

Rekao sam joj da ne želim prosjačiti mjesto u Parlamentu, da je

moj naum oboriti vladu, jer, kako mi se čini, ne odgovara situaciji

— a ni stanovitoj filozofskoj formuli. Uvjeravao sam je da ću u

svom napadaju biti veoma decentan, ali energičan, jer silovitost nije

po mom ukusu ni u mom stilu.

249

Sabina je lepezom tuckala po vršcima prstiju, sagnute glave, a

onda je opet počela svoje, čas moleći, čas prijeteći. Odgovorim joj

da neću, neću i neću. Nato mi ona u lice dobaci kako radije slušam

savjete stranih i zavidnih osoba nego njezine i njezina muža.

— Radi kako znaš — na kraju će ona. — Mi smo izvršili svoju

dužnost.

I u tim riječima okrene mi leđa i vrati se u svoju ložu.

250

Glava 148.

NERJEŠIVA ZAGONETKA

Novine su napokon osvanule. Dvadeset i četiri sata poslije toga

u drugim se novinama pojavila Cotrimova izjava, u kojoj je stajalo

kako on, »iako zapravo ne pripada ni jednoj stranci, smatra svojom

dužnošću da otvoreno izjavi kako nema nikakve veze, niti direktno

ili indirektno sudjeluje u novinama svoga šurjaka doktora Brasa

Cubasa, čije ideje i politički stav potpuno osuđuje; on sadašnju

vladu (kao uostalom i svaku u kojoj su takvi kapaciteti) smatra

jedino pozvanom da radi za dobrobit naroda«.

Nisam mogao vjerovati rođenim očima. Protrljao sam ih

dvaput, triput, i ponovno čitao tu nezgodnu, neobičnu i zagonetnu

izjavu. Ako ne pripada ni jednoj stranci, što ga se onda tiče ta tako

obična pojava kao što je izlaženje jednog novog lista? Građani koji

jedan kabinet smatraju bilo dobrim bilo lošim nemaju običaj niti su

dužni svoje mišljenje objavljivati u tisku. Zaista, Cotrimovo

miješanje u ovu stvar bilo je zagonetno, kao i njegov osobni napadaj

na mene. Ta naši su odnosi dotad bili i srdačni i otvoreni: nisam se

mogao sjetiti nikakva sukoba niti bilo kakva nesporazuma, ama

ničeg otkako smo se pomirili. Naprotiv, ja sam mu učinio nekoliko

krupnih usluga: tako sam, na primjer, kao poslanik izradio da nekim

artiklima opskrbljuje našu mornaricu; on je to i činio nadasve

pomno, i taj mu je posao, kako mi je sam rekao prije nekoliko

tjedana, imao za tri godine donijeti kakvih dvjesto tisuća. Zar i sama

pomisao na tu uslugu nije bila dovoljna da ga spriječi da me se

javno odrekne? Nekakav veoma jak uzrok morao ga je navesti na

takvu izjavu, na takav čin, koji je ujedno i krajnja nezahvalnost i

krajnja neumjesnost. Priznajem, bila je to za mene nerješiva

zagonetka...

251

Glava 149.

TEORIJA DOBROČINSTVA

... tako nerješiva da je ni Quincas Borba nije mogao odgonetati,

unatoč svem trudu i dobroj volji.

— E, pa da si mi zdravo! — zaključi napokon.— Ima problema

koji baš ne vrijede ni pet minuta razmišljanja.

Što se pak tiče onog prigovora o nezahvalnosti, Quincas Borba

potpuno ga je odbio, ne zato što se to ne bi moglo dokazati, nego

kao nešto sasvim apsurdno i protivno zaključcima blažene

humanitističke filozofije.

— Postoji činjenica koju ne možeš poreći — reče on — a to je

da dobročinstvo pruža kudikamo veće zadovoljstvo onome koji ga

čini nego onome koji ga prima. Što je zapravo dobročinstvo? To je

djelo kojim stanovito lišavanje prestaje kod onoga kojemu se

iskazuje. Kad je jedan cilj postignut, to jest kad je to lišavanje

prestalo, organizam se opet vraća u indiferentno stanje. Uzmi samo

da si suviše stegao pojas na hlačama. Da bi se oslobodio toga

neugodnog pritiska, ti malo popuštaš kajiš, odahneš, časak-dva

uživaš u tom olakšanju, a onda se organizam opet vrati u stanje

ravnodušnosti, i ti ne misliš na prste koji su tu radnju izvršili. Kako

ništa nije permanentno, prirodno je da i sjećanje hlapi, jer ni to nije

nešto što živi od zraka; i sjećanju treba hrane. Istina, nada da će

možda doživjeti i druge usluge, uvijek kod dužnika održava sjećanje

na učinjeno, ali ta činjenica — jedna od najsjajnijih s kojom se

filozofija uopće susreće — objašnjava se više sjećanjem na prošlo

stanje lišavanja, ili, drugim riječima, lišavanjem koje se nastavlja u

njegovu sjećanju zajedno sa svom iskušanom patnjom, pa savjetuje

da je oprez najbolji lijek. Ne kažem da se i u ovom slučaju ne

događa da se sjećanje na učinjeno dobro ne javlja s dozom više ili

manje žive simpatije, ali su to već skretanja bez ikakva značenja u

očima filozofa.

— Ama — preuzeh ja — ako nema nikakvih razloga da se

dužnik sjeća učinjenog dobra, još je manje razloga da ga se sjeća

sam dobročinitelj. Želio bih da mi sad to objasniš.

— Ne treba objašnjavati ono što je razumljivo samo po sebi —

odvrati Quincas Borba. — Ali da ipak kažem nekoliko riječi.

252

Sjećanje na učinjeno dobro u svijesti dobročinitelja objašnjava se

prirodom samog dobročinstva i njegovim posljedicama. Tu je

najprije sam osjećaj da si učinio nešto dobro, prema tome svijest da

si sposoban za dobra djela. Drugo, dobro djelo stvara u tebi

uvjerenje da si nekako iznad ostalih, i sam po sebi i po sredstvima

kojima raspolažeš, a to je uostalom za čovječji organizam jedno od

najnormalnijih zadovoljstava. Erazmo, koji je u svojoj Pohvali

ludosti napisao nekoliko dobrih stvari, svraća nam pažnju na

zadovoljstvo u kojem se dva magarca jedan o drugog trljaju. Daleko

sam od toga da odaberem tu Erazmovu opservaciju, ali bih tome

nadodao ono što je on ispustio: ako jedan magarac trlja bolje nego

drugi, u njegovim se očima vidi poseban blijesak zadovoljstva.

Zašto se jedna lijepa žena često promatra u zrcalu, ako ne zbog toga

što zna da je lijepa i što joj to stvara izvjestan osjećaj nadmoćnosti

nad mnoštvom drugih, manje lijepih ili doista ružnih žena. Tako je i

s našom savješću. Ako zna da je lijepa, neprestano će se promatrati.

Grižnja nije ništa drugo nego grimasa savjesti koja zna da je ružna.

Ne zaboravi da je sve to samo iradijacija Humanitasa, pa su prema

tome dobro djelo i njegove posljedice doista divni fenomeni.

253

Glava 150.

ROTACIJA I TRANSLACIJA

U svakom pothvatu, u svakoj ljubavi, u svakoj dobi ima čitav

slijed ljudskih života. Prvi broj mojih novina ispunio mi je dušu

pravom radošću, kao da sam nanovo procvao, dao mi je

mladenačkog poleta. Šest mjeseci poslije toga kucnuo je čas starosti,

a nakon dva tjedna čas smrti, koja je došla isto tako krišom kao i

kod Done Plácide.

Kad sam jednog jutra vidio da je moj list prestao izlaziti,

odahnuo sam kao čovjek koji je prevalio dalek put. Tako, kad kažem

da ljudski život daje hrane drugim životima, manje ili više

efemernim, kao što tijelo hrani razne parazite, mislim da nisam

kazao ništa ludo. Ali ovoj možda manje jasnoj i manje adekvatnoj

usporedbi pretpostavit ću jednu astronomsku sliku: čovjek oko

velikog misterija opisuje dvostruki krug — rotacije i translacije, to

jest okretanja i daljeg gibanja; ima svoje vlastite dane, nejednake

kao što su Jupiterovi, i od njih sastavlja svoju vlastitu dužu ili kraću

godinu.

U času kad se kod mene dovršavala rotacija, kod Loba Nevesa

dovršavala se translacija. Umro je kad je već jednom nogom stao na

ministarske stube. Barem se već nekoliko tjedana svuda govorilo da

će postati ministar. A kako sam zbog toga osjećao razdraženost i

žalac jake ljubomore, nije isključeno da mi je vijest o njegovoj smrti

donijela stanovito umirenje, neko olakšanje, pa čak dva-tri trenutka

prave radosti. Radost je možda malo prejaka riječ, ali je istina,

kunem se pred vjekovima, da je sušta istina.

Bio sam na pogrebu. U mrtvačkoj sobi podno odra jecala je

Virgilia. Kad je podigla glavu, vidio sam da je iskreno plakala. Kad

su unijeli lijes, ona očajno zagrli mrtvo tijelo. Morali su je otrgnuti i

odvesti. I opet vas uvjeravam, bile su to iskrene suze. Išao sam za

lijesom i, da vam istinu kažem, nisam baš veoma želio razgovarati.

Nekakva gvalja bila mi je u grlu i u duši. A na groblju, pogotovu

onda kad sam na pokrov bacio šaku zemlje i čuo onaj mukli udarac,

prođe me nekakva jeza, doduše časovita, ali veoma neugodna. Pa

onda ono popodne, s olovnom nekom težinom... pa groblje... pa crna

odijela...

254

Glava 151.

FILOZOFIJA EPITAFA

Izišao sam, udaljio se malo od skupine, pretvarajući se da čitam

grobne natpise. Uostalom, volim epitafe! Oni su među civiliziranim

ljudima izraz onoga pobožnog i svetog egoizma koji čovjeka nagoni

da smrti otme barem dronjak, barem nešto od sjene što je prošla.

Odatle možda neutješna tuga onih koji znaju da im njihovi dragi

leže u zajedničkoj grobnici; čini im se da i njih same doseže

anonimno gnjiljenje.

255

Glava 152.

VESPAZIJANOV NOVAC

Svi se bijahu razišli, samo je još moja kočija čekala svoga

gospodara. Zapalio sam cigaru i krenuo dalje od groblja. Pred očima

mi je neprestano lebdjela slika ukopa, u ušima mi odzvanjahu

Virgilijini jecaji. Nadasve su mi ti Virgilijini jecaji bili čudni i

tajanstveni. Virgilia je iskreno prevarila svog muža, a sad je iskreno

za njim plakala. Povezanost neshvatljiva, teška, razmrsivao sam je

cijelim putem, ali bez rezultata. No, kad sam došao kući, počeo sam

nazrijevati da je ta kombinacija ne samo moguća nego čak i veoma

jednostavna. O, blaga Prirodo! Sa suzama, tom taksom bola, slično

je kao s Vespazijanovim novcem: ne znaš im porijekla, nemaju

mirisa, njima se plaća dobro kao i zlo. Neki će možda moralisti i

osuditi moju partnerku. Ali što ti za to mariš, neumoljiva prijateijice,

ako je ona tebi svoj danak suzama pošteno platila. O, divna, triput

blagoslovljena Prirodo!

256

Glava 153.

LIJEČNIK ZA DUŠEVNE BOLESTI

Oho, počinjem zapadati u patetiku! Bolje da spavam. Zaspao

sam i sanjao da sam indijski knez, pa sam se i probudio s osjećajem

da sam indijski knez. Volio sam ja ponekad maštati o drugačijem

životu, drugačijoj sredini, drugoj vjeri. Tako sam nekoliko dana

prije toga zamišljao nekakvu opću socijalnu, vjersku i političku

revoluciju, pa da, na primjer, nadbiskup od Canterburyja najednom

postane običan sakupljač milodara u Petropolisu. Razbijao sam

glavu da pogodim bi li sakupljač nadvaladao nadbiskupa ili bi

nadbiskup ipak u sakupljaču pobijedio, ili koji dio nadbiskupa može

živjeti u sakupljaču, ili dokle se sakupljač može prilagoditi

nadbiskupu, itd. Na izgled veoma zamršena i nerješiva pitanja, ali u

životu ni najmanje, ako se uzme u obzir da u jednom nadbiskupu

mogu živjeti dva nadbiskupa: jedan s papinskom bulom — i onaj

drugi. Tako je, postat ću indijski knez.

Bila je to obična šala. Ali kad sam to kazao Quincasu Borbi, on

me oprezno promotri, pogleda me tužno i sumnjičavo, pa me blago

obavijesti da sam šenuo. Najprije sam se nasmijao, ali obazrivo

uvjeravanje mog filozofa ispuni me ipak nekim strahom. Jedini

argument protiv Quincasove tvrdnje bio je taj da se ja nisam osjećao

lud, ali kako ni jedan luđak to o sebi ne misli, taj argument nije imao

nikakve vrijednosti. I pogledajte sada ima li ikakva opravdanja ono

opće mišljenje da se filozofi ne bave sitnicama: sutradan mi Quincas

Borba pošalje psihijatra. Kako sam ga poznavao, ostao sam

konsterniran. Ali se on tako vješto snašao, postupio sa toliko takta i

oprostio se tako srdačno, da sam se najposlije ipak usudio upitati

misli li on doista da sam lud.

— Ne — reče mi u smijehu — malo ima ljudi koji su duševno

tako zdravi kao što ste vi.

— Onda se Quincas Borba prevario?

— Potpuno. A ako ste mu prijatelj... molim vas da ga malo

rastresete... da...

— Gospode Bože! Vi mislite...? Tako sjajan duh, takav

filozof...!

— Ništa to ne znači: ludost kuca na svačija vrata.

257

Zamislite moje zaprepaštenje! A psihijatar, videći kakav su

dojam izazvale njegove riječi, shvati svu dubinu mog prijateljstva

prema Quincasu Borbi, pa htjede nekako ublažiti težinu svoje izjave.

Reče mi kako možda i nije tako ozbiljno, kako zrnce ludosti ne

samo da nije na uštrb nego životu daje i stanovitu draž. Ali kako

sam tu misao sa zgražanjem odbio, psihijatar se nasmiješi i reče mi

nešto neobično, tako neobično da zaslužuje posebno poglavlje.

258

Glava 154.

PIREJSKI BRODOVI

— Sjećate li se — reče mi psihijatar — onog čuvenog atenskog

manijaka koji je vjerovao da svi brodovi što uđu u pirejsku luku

pripadaju njemu? Bio je to ubogar, koji možda nije imao ni

Diogenove bačve da u njoj prespava, ali to njegovo imaginarno

bogatstvo bijaše za njega više nego sav novac Helade. E, tako vam

je to: u svakom od nas živi po jedan atenski manijak, i kaže li vam

tkogod da nikada u mašti nije imao barem dva-tri takva jedrenjaka,

budite uvjereni da laže.

— I vi također? — upitah psihijatra.

— I ja, naravno.

— Znači, i ja.

— I vi. Vaš sluga isto tako, ukoliko je ono vaš sluga što tamo

na prozoru trese sag.

Doista, na prozoru je stajao jedan od mojih slugu i tresao sag,

dok smo mi nedaleko u vrtu razgovarali. Psihijatar je opazio kako je

sluga širom rastvorio sve prozore i dugo ih držao tako rastvorene, a

razmaknuo i sve zavjese, da bi se izvana što bolje vidio raskošno

namješten salon.

— Vaš sluga boluje od iste manije kao i onaj Atenjanin — reče

psihijatar. — On vjeruje da su brodovi njegovi, i jedan sat iluzije

ispunja ga najvećom srećom.

259

Glava 155.

PRIJATELJSKA MISAO

»Ako psihijatar ima pravo«, rekoh u sebi, »onda Quincasa

Borbu ne treba jako žaliti, onda je to samo pitanje: više ili manje.

Ipak će biti dobro da se na nj pripazi, da mu u mozak ne uđu i

manije s drugih obala.«

260

Glava 156.

PONOS SLUŽINSTVA

Quincas Borba bio je sasvim drugačijeg mišljenja nego

liječnik u pogledu moga sluge.

— Samo se prispodobom, slikom, tvome sluzi može pripisati

ludost onog Atenjanina. Ali slike nisu ideje niti zapažanja uzeta iz

prirode. Ono što tvoj sluga osjeća, to je plemenito čuvstvo i potpuno

je u skladu s filozofijom Humanitizma: to je ponos služinstva.

Njegova je namjera da pokaže kako on nije sluga u ma koga.

Upozori me na kočijaše u bogatim kućama, koji su mnogo

bezobrazniji od svojih gospodara; na poslužitelje u hotelima, koji

prema društvenim razlikama izmeđe gostiju usklađuju i svoje

ponašanje, itd. Sve je to, reče, samo izraz jednoga plemenitog i

istančanog osjećaja — očit dokaz da i običan čistač cipela može biti

velik.

261

Glava 157.

NAJSJAJNIJA FAZA

— Sjajan si, velik! — kliknem i zagrlim ga.

Bilo je zaista nemoguće povjerovati da čovjek tako snažna i

velika duha graniči s ludilom. To sam mu i kazao, pošto sam ga

čvrsto stisnuo u svoj zagrljaj i povjerio mu ono što mi je o njemu

rekao psihijatar. Ne mogu vam opisati dojam što su ga u njemu

izazvale te moje riječi. Sjećam se, zadrhtao je i jako problijedio.

U to sam se baš vrijeme opet pomirio s Cotrimom, a da zapravo

nikad nisam saznao koji je bio razlog našem razlazu. To mi je

pomirenje dobro došlo, jer me samoća tištila, život me naprosto

umarao, bio je to umor od nerada. Nekoliko dana poslije toga

predloži mi Cotrim da postanem trećoredac, ali ja nisam htio dok se

prije ne posavjetujem s Quincasom Borbom.

— Učlani se ako želiš — reče mi Quincas — ali samo

privremeno. Ja se i sam bavim mišlju da svojoj filozofiji dodam

dogmatski i liturgijski dio. I Humanitizam će u budućnosti postati

religija, i to ona prava. Kršćanstvo je dobro za žene i prosjake, a

ostale religije nisu ništa bolje. Sve imaju istu vulgarnost i iste

slabosti. Kršćanski raj dostojna je filijala muslimanskog raja, a što

se tiče budističke nirvane, to je čista paralitičarska koncepcija.

Vidjet ćeš ti što je humanitistička religija. Posljednja apsorpcija, to

jest kontraktivna faza, zapravo je obnova supstance, a ne njezino

uništavanje, itd. Hajde, odazovi se, ali ne zaboravi: ti si moj kalif.

I vidite li moje skromnosti: postao sam trećoredac i uvažena

ličnost, doživio sam najsjajniju fazu u svom životu. Ipak ću šutjeti,

neću spominjati ni iznositi što sam sve uradio, neću iznositi što sam

sve učinio za siromašne i bolesne niti ću govoriti kako sam za to bio

nagrađen — ne, ništa. Možda bi ipak bilo od kakve koristi za

društvenu ekonomiju da pokažem kako sve javne nagrade nisu ništa

prema onom neposrednom, onom subjektivnom osjećaju; ali bi to

značilo prekinuti šutnju, a rekao sam da o tome neću govoriti. To

više što se svi fenomeni naše savjesti tako teško analiziraju. S druge

strane, kad bih rekao jedno, trebao bih ispričati i sve ostalo, jer je

sve to usko povezano, i najposlije bi se završilo time da bih napisao

jedno poglavlje čiste psihologije. Zato samo ponavljam: bilo je to

262

najsjajnije razdoblje u mom životu. Okvir je bio tužan doduše, bila

je to monotonija siromaštva, koja je isto tako teška kao i monotonija

užitka, možda još i gora. Ali radost da olakšava nevolje bolesnicima

i siromašnima, ne može se zanijekati. I ne govorite da je ta radost

negativna, da u njoj uživa samo davalac. Ne, još i sada kad na to

pomislim, znam da je zahvalnost bila velika, tako velika da je u

meni stvorila divno mišljenje o meni samome.

263

Glava 158.

DVA SUSRETA

Poslije tri-četiri godine otprilike umorio sam se od svih tih

dužnosti te sam ih ostavio, pošto sam Redu zapisao veliku darovnicu

i tako stekao pravo na portret u sakristiji. Ali neću završiti ovo

poglavlje prije nego što vam kažem da sam u bolnici toga Reda

našao na umoru... pogodite koga...? lijepu Marcelu. Umrla je onog

dana kada sam, posjetivši nekakvu prljavu kućerinu u siromašnoj

četvrti, da ondje podijelim milostinju, našao... Nikad to ne biste

mogli pogoditi... našao sam ondje šumski cvijetak, Eugeniju, kćer

doktora Vilaçe i Done Eusebije. Bila je isto onako šepava kako sam

je ostavio, i još tužnija.

Kad me prepoznala, problijedjela je i spustila oči. Ali samo

načas. Brže je opet podigla glavu i pogledala me s neopisivim

dostojanstvom. Shvatio sam da iz moje ruke nikad ne bi primila

milostinju, zato sam joj pružio ruku kao ženi kakva bogataša. Ona

me pozdravi i zatvori se u svoju sobu. Nikad je više nisam vidio i

nikad ništa saznao o njezinu životu, ne znam je li joj majka umrla, ni

kakva ju je to nevolja bacila u toliku bijedu. Znam samo to da je

ostala uvijek šepava i tužna. Pod tim sam dojmom stigao u bolnicu u

koju je dan prije bila smještena Marcela, i tu sam poslije pola sata

vidio Marcelu kako umire mršava, ružna, oronula...

264

Glava 159.

POLULUDILO

Napokon sam shvatio da sam star, bio mi je potreban kakav

oslonac; ali Quincas Borba bijaše otputovao u Minas Gerais, a s

njim i najbolja od svih filozofija. Vratio se poslije četiri mjeseca, i

jednog se jutra pojavio u mojoj kući, gotovo u istom stanju u kakvu

sam ga sreo onda u Gradskom parku. Samo mu pogled nije bio više

isti: vratio se Quincas lud. Reče mi kako je, u namjeri da usavrši

Humanitizam, spalio svoj rukopis i kako će ga sada nanovo pisati.

Dogmatsku je partiju potpuno završio, iako je još nije napisao. Bila

je to prava religija budućnosti.

— Zaklinješ se na Humanitizam? — upita me.

— Pa ti to znaš.

Glas mi je jedva izlazio iz grla. Nisam još dokučio svu okrutnu

istinu. Quincas Borba ne samo da je bio lud nego je to i znao, i taj

ostatak svijesti, taj slabašni plamičak u tami bio je još jeziviji. Znao

je da je lud i nije se zbog toga uznemirivao. Naprotiv, govorio mi je

da je to još jedna manifestacija Humanitasa, kojemu se prohtjelo da

se na taj način malo njime poigra. Govorio mi je napamet dugačka

poglavlja iz svoje knjige, bili su to psalmi, za svete humanističke

ceremonije. Fantastičan je i potresan bio prizor kad je s nekom

tužnom gracijom počeo nogama izvoditi pokrete. Katkad bi opet

stajao zguren u kutu, ukočenih očiju, u kojima bi tek kadikad sinuo

tračak preostalog razuma, ali tužan kao suza.

Umro je malo zatim, u mojoj kući, zaklinjući se i neprestano

ponavljajući da je bol samo iluzija, i da Pangloss, obijeđeni

Pangloss, nije bio tako lud kao što je Voltaire mislio.

265

Glava 160.

NEGATIVNOSTI

U vremenu od smrti Quincasa Borbe pa do moje zbili su se

događaji koje sam opisao u prvom dijelu knjige. Najvažniji od svih

bio je izum Melema Brasa Cubasa, koji je umro zajedno sa mnom,

uslijed bolesti kojoj sam pao žrtvom. Božanski meleme, mogao si

mi osigurati prvo mjesto među ljudima, mnogo više od onoga što ga

stvara znanje ili bogatstvo, jer si bio pravo, čisto nebesko

nadahnuće. Ali je slučaj drugačije odredio, i zato ćete, eto, zauvijek

ostati hipohondri.

Ovo se posljednje poglavlje sastoji od samih negativnosti.

Nisam doživio slavu svog izuma, nisam bio ministar, nisam bio

kalif, nisam upoznao brak. I istina je da mi je, u naknadu za sve te

uskrate, palo u dio barem to da ne zaslužujem kruh u znoju lica

svoga. Još nešto. Nisam doživio onakvu smrt kao Dona Plácida, a

niti poluludilo kao Quincas Borba. Kad se usporedi jedno s drugim,

može se uzeti da sve u svemu izlazim čist, ni s viškom ni s

manjkom, i da prema tome ne ostajem životu ni u čemu dužan. Ali

tko tako misli, krivo sudi, jer evo, kad sam prešao na drugu obalu

velikog misterija, vidim jedan svoj mali dug, koji je ujedno i

posljednja negativnost u ovome poglavlju samih negativnosti:

Nisam imao djece, nisam ni na koga prenio legat naše bijede.

Kraj

266

MACHADO DE ASSIS

(1839 - 1908)

Roman u Brazilu kasno se rađa, kudikamo kasnije negoli drugi

književni rodovi — tek prema sredini minulog stoljeća, kad se

sređuje politički život u zemlji koja se oslobodila portugalskoga

gospodstva i proglasila nezavisnost 1822. Politička emancipacija ne

donosi odmah rezultate i na književnom polju. Prvi pokušaj

književne emancipacije datira od 1836: Gonçalves de Magalhães

(1811-1882) napada posljednje pristaše Arkadije i slavi indijanizam;

on je brazilski rodoljub, ali zapada u pseudoklasicizam. José de

Alencar (1820-1877), veliki romantik, prvi je brazilski književnik

koji je sasvim prekinuo s metropolom. Autentični brazilski

romantizam datira od 1846. i uzima oblik indijanizma: pisci se

obraćaju domaćem čovjeku, posežu za domaćim temama. Ono što je

Antonio Gonçalves Dias (1823-1864) pokušao u poeziji, to je

Alencar ostvario u prozi, i njegovo djelo nastavlja cio niz sjajnih

pisaca.

Druga romantička generacija dala je pjesnike od kojih je malo

njih doživjelo tridesetu godinu, a mnogi nisu dočekali ni dvadeset

petu: sve ih je pokosila tuberkuloza. Romanopisci toga doba, što ih

nije pratila takva zlohuda sreća, razvijaju svoje djelo u tri pravca:

isprva njeguju konvencionalni građanski roman, zatim već

realistički slikaju sredinu i najposlije idu u potragu za

dokumentiranim egzotizmom.

Doba romantizma završava se oko 1875. Na modu što je trajala

četrdesetak godina dolazi reakcija koja će pjesnike odvesti na

Parnas, a pripovjedače u naturalizam. U jeku abolicionističke

kampanje Aluizio Azevedo (1858-1913) objavljuje u provinciji svoj

roman O mulato (»Mulat«), kojemu je u fokusu problem rasne

predrasude, a iznesen je sa tako okrutnom dokumentacijom da

izaziva skandal, te pisac mora prijeći u Rio. Tu objavljuje druge

romane, od kojih Casa de pensão (»Panzion«) i O cortiço

(»Dvorište«); u oba opisuje karakteristične velegradske aspekte — u

prvome mučan život studenata po panzionima, a u drugome bijedu

raznobojnih proleterskih obitelji u golemim blokovima najamnih

kućerina po predgrađima Rija. U suštini je taj pisac ipak romantik,

267

koji je, mogli bismo reći, sa svoga puta skrenuo pod snažnim

utjecajem Emila Zole.

Realizam se u Brazilu silno razmahao, te su se pojavili mnogi

pravci, a u pogledu građe, dvije su struje napose karakteristične za

tu zemlju: urbanizam i sertanizam. Jednoga predstavnika urbanizma

spomenuli smo maločas, a što se tiče sertanizma, njegovi zastupnici

— čitava plejada izvrsnih pripovjedača — opisuje sertão, a to je

manje-više divlja unutrašnjost zemlje, divlja i nadasve raznolika.

Brazilski se realizam obogaćuje i drugim izvorima i pravcima.

Tako, na priliku, antiromantik Manuel António de Almeida (1830-

1861) svojim djelom Memórias de um sargento de milícias

(»Uspomene milicijskog narednika«) slika jedinstvenu sliku

vremena i prostora i stvara dragulj u brazilskoj književnosti. U

evoluciji brazilskog realizma od pitoresknog na površju pa do

dubinskog u psihologiji posebno mjesto zauzima Machado de Assis

(1839-1908), majstor introspekcije, koji je sa spomenutim

Alencarom najveća slava brazilske književnosti.

Međe Brazilcima podijeljena su mišljenja o tome koji je od te

dvojice pisaca veći. Tu bi — kako veli brazilski književnik i

ambasador u Jugoslaviji Ribeiro Couto — trebalo zapravo postaviti

pitanje: tko je od njih dvojice mais brasileiro, tko je »brazilskiji«? S

obzirom na neke bitne osobine Alencarove (njegovu senzibilnost,

njegovu psihologiju, njegovu maštu i način života), mais brasileiro

bio bi Alencar. No, ostavit ćemo Brazilcima da riješe to pitanje, a mi

ćemo prigrliti obojicu, u nadi da će se u Jugoslaviji jednom naći

izdavač koji će našim čitateljima pružiti i Alencarova djela, barem

Iracemu ili pak O guarani, u kojima pisac prikazuje otpor

Indijanaca bijelim osvajačima i u kojima piše tako brazilski da

ranjava uši portugalskim literatima, pa čak i nekima brazilskim.

(Čudno je kako se u nas objavljuju prijevodi i trećorazrednih djela

nekih naroda, dok od drugih nemamo ni klasikâ.)

Machado de Assis, premda zapravo dolazi iz druge romantičke

generacije, izmiče svakoj sistematizaciji, on zauzima posebno

mjesto u književnosti svoje zemlje, on je kao nekakav otok u

brazilskome književnom pejzažu, to je pisac koji je brazilski roman

uzdigao do visine što ni danas nije nadmašena.

Machado de Assis rodio se u Rio de Janeiru 1839. Sin je

Brazilke iz naroda, Portugalke porijeklom, i radnika mestiza: po ocu

dakle ima i druge krvi u žilama. U trinaestoj godini, da bi pomogao

268

obudovjeloj majci, odlazi u tiskaru na tipografski zanat, i tu danju

radi, a noću uči. Neko vrijeme zaposlen je u knjižarstvu, zatim je

novinar, a kasnije ulazi u administraciju te ostaje činovnik do kraja

života. Bio je samouk u najstriktnijem smislu te riječi, obrazovao se

sasvim sam, a stekao je univerzalnu kulturu. Osobito je poznavao

povijest, književnost i jezike. Znao je grčki i latinski, tečno je pisao i

govorio francuski, čak je na tom jeziku i stvarao. Potpuno je vladao

engleskim, s užitkom je čitao Dickensa, G. Elliota, Tackeraya, a još

radije velike pisce osamnaestog stoljeća: Fieldinga, Goldsmitha i

Sternea. Majstorski je na portugalski preveo Poeova »Gavrana«. U

španjolskom jeziku i književnosti bio je, štono riječ, »kod kuće«, a

čitao je i talijanske klasike. Znao je i njemački, čitao je Goethea,

Heinea, Klopstocka i Schopenhauera. Pisao je pjesme, kritike,

komedije, pripovijesti i romane. Djela mu obuhvaćaju tridesetak

povećih svezaka. »Prvi brazilski kritičar« naziv je što mu ga daje

sam Alencar, dok ga mlađi pisci nazivaju »ocem brazilske

književnosti«. U novinama i časopisima što ih je vodio, a često i

osnivao, išao je za tim da »izražava književni duh svoje zemlje«.

»Romanopiscem Drugog carstva« naziva ga u jednom eseju

brazilski kritičar Astrogildo Pereira i utvrđuje kako postoji »intiman

i dubok sklad između književnog rada Machada de Assisa i smisla

političke i socijalne revolucije u Brazilu«. Kad se 1897. osnovala

Brazilska akademija književnosti, još se nije znalo tko će je sve

sačinjavati, ali se znalo tko će joj biti na čelu, i Machado de Assis

uvijek je biran za njezina predsjednika, sve do svoje smrti 1908.

Prvi pokušaj Machada de Assisa u romanu zabilježen je 1872,

kad objavljuje Ressurreigao (»Uskrsnuće«). Prije toga tiskane su mu

dvije zbirke pripovjedaka: Contos fluminenses (»Pripovijetke iz

Rija«, 1869) i Historias da meia noite (»Ponoćne priče«, 1870), u

kojima se već nazire kasniji majstor. Pisac je u početku još

pripovjedač romantičke inspiracije. Poslije »Uskrsnuća« dolaze

romani A mão e a luva (»Ruka i rukavica«, 1874), Helena (1876),

Iaia Garcia (»Gospođica Garcia«, 1878) i Memórias póstumas de

Brás Cubas (»Posmrtni zapisi Brasa Cubasa«, 1881). Dolaze zatim

zbirke pripovijedaka Papeis avulsos (»Istrgnuti listovi«, 1882) i

Histórias sem data (»Priče bez datuma«, 1884), iako su neki dijelovi

te proze, očito, napisani prije Brása Cubasa. Romanu se pisac opet

vraća 1891, kad objaljuje Quincasa Borbu, za kojim ponovno dolaze

zbirke pripovjedaka Várias histórias (»Različite priče«, 1896) i

269

Páginas recolhidas (»Sabrane strane«, 1899). Poslije romana Dom

Casmurro (1900) i Esau e Jacó (»Ezav i Jakov«, 1904) objavljuje

zbirku pripovjedaka, pa onda opet roman — Memorial de Aires

(»Uspomene savjetnika Airesa«, 1907)...

Imamo li na umu da je sve to na zavidnoj umjetničkoj visini,

onda nam se — i ne brojeći poeziju, teatar, kritiku i ostalo — valja

zaista diviti. Ima mnogih izdanja sabranih djela Machada de Assisa,

a izdavačka kuća W. M. Jackson, na primjer, objavila je 1937, pa

ponovno nekoliko puta pretiskala sabrana djela Machada de Assisa

u trideset i jednom svesku! Materijal u deset od tih svezaka (više od

četiri tisuće strana) nije nikad prije objavljen u obliku knjige.

Izdanje obuhvaća osim romana i pripovjedaka još i poeziju, teatar,

kritiku (književnu i kazališnu), kronike i drugo. Godine 1959.

Revista do livro objavila je»Uvod u kritički tekst Posmrtnih zapisa

Brasa Cubasa«, što ga je s velikom akribijom napisao brazilski

književni historik i kritik Antonio Houaiss. Isti stručnjak u istoj je

nakladi objavio i samo to djelo Machada de Assisa u kritičkom

izdanju.

O Machadu de Assisu napisane su mnoge studije — kako

posebne knjige tako i radovi razasuti po različitim časopisima — i

taj materijal sastavlja vrlo opsežnu bibliografiju. Napose su vrijedne

studije što su ih napisali Augusto Meyer (1935), Lucia Miguel

Pereira (1936), Astrogildo Pereira (1939), Barreto Filho (1947), a u

novije vrijeme Herman Lima u knjizi Variações sobre o conto i

Raymundo Magalhães Junior, čija je knjiga imala velik odjek i u

mnogome izmijenila tradicionalnu sliku najveće figure u brazilskoj

književnosti. Od najnovijih studija u posebnim knjigama valja

napose istaknuti one što ih je napisao katedratik i historičar brazilske

književnosti, poznati kritičar Afránio Coutinho: A filosofía de

Machado de Assis (Rio 1959) i Machado de Assis naliteratura

brasileira (Rio 1960). Machadova važnija djela prevedena su na

mnoge jezike i neprestano se iznova prevode. Osobito su poznati

prijevodi što su ih dali Delpech i Chadebec de Lavalade (na

francuskom), Grossman, Clotilde Wilson i Helen Caldwell (na

engleskom), Wolfgang Kayser (na njemačkom), itd.

Glavna su djela Machada de Assisa romani Bras Cubas,

Quincas Borba i Dom Casmurro. Ovo potonje djelo (koje je na

hrvatski preveo pokojni Ante Cettineo, a objavila ga »Zora« u

Zagrebu 1956) povijest je jednoga bračnog trougla: žena i prijatelj

270

varaju glavnog junaka, koji je rođen da bude varan ili da se sam

vara. Ipak, roman ne okreće u gorku optužbu: smiješak pun

razumijevanja upućen je svijetu i životu, i taj se blagi osmijeh

prelijeva svom knjigom, što je puna prizora koji idu u najveća

poglavlja svjetske književnosti. Glavnog junaka njegovi prijatelji

nazivaju Dom Casmurro. U Portugalu i Brazilu pridjev casmurro

pridaju čovjeku koji je sjetan, mrzovoljan, zatvoren, bojažljiv,

hipohondar. Toga junaka resi kratkovidnost, ali je, veli pisac,

»prednost kratkovidoga u tome da opaža stvari što ih daleki pogled

ne može dokučiti«. To je djelo puno pronicljivosti, koja upravo

zbunjuje, puno ironične ljepote.

Dok je Machado de Assis u nekim dijelovima Dom Casmurra

brazilski preteča Marcela Prousta i Franza Kafke, u Quincasu Borbi,

u toj odiseji jednoga rastresenog čovjeka, pokazuje srodnost kako sa

starim roterdamskim humanistom tako i s modernim psiholozima.

Iznosi u toj knjizi priču provincijskog učitelja koji nasljeđuje golem

imetak. Učiteljev je dobrotvor Quincas Borba, ludi filozof iz

Posmrtnih zapisa... Filozof na samrti imenuje učitelja za svoga

jedinog nasljednika, uz uvjet da se brine za njegova, Quincasova,

psa. A taj pas i sam se zove Quincas Borba, i odatle mnoge

nedoumice, a napose: nosi li knjiga svoj naziv po filozofu ili po

njegovu psu. (Američki prijevod toga djela nosi naziv Philosopher

or Dog?) Što se pak tiče priprostog učitelja, koji se odjednom našao

u bogatstvu, on daje savršenu građu piščevoj ironiji.

Posmrtni zapisi, premda samo mjestimično, najviše sličnosti

imaju sa Sterneovim djelom Tristram Shandy i s Voltaireovim

Candidom, ali je junak Bras Cubas proizvod posebne epohe, biljka

koja je nikla na posebnu tlu, i zato nam, hoćemo li da ga pravo

shvatimo, valja na umu imati njegovo vrijeme i njegov prostor:

drugim riječima, valja nam se upoznati s onim što čini pozadinu tog

romana.

U doba junakove mladosti Brazil je kolonija (portugalska), a i

nije: mogli bismo reći da je Brazil u to doba kolonija bez matične

zemlje, jer su u Portugal (u studenom 1807.) prodrle Napoleonove

čete, a regent João i njegova mati, luda kraljica Maria I, sa svim

dvorom prelaze u koloniju i smještaju se u Rio. Regent otvara

brazilske luke trgovini zemalja koje su u miru s Portugalom, to jest

Engleskoj i njezinim saveznicima, a zatim ukida sva ograničenja u

pogledu industrije i osniva veliku tiskaru u Riju. Tako je definitivno

271

pobijeđen stari duh kojim su se dotad nadahnjivali gospodari

Brazila, a bilo je i vrijeme, jer je zemlja živjela u strašnom mraku.

Prva tiskara služila je za tiskanje novina: Brazil je tako dobio

najmoćnije oruđe moderne civilizacije. Regent, koji je u

međuvremenu, poslije smrti kraljice Marije I, postao kralj (Joao VI),

ostaje u Brazilu i poslije Napoleonova pada, očito u želji da za

Portugal i krunu sačuva tu golemu zemlju. Godine 1815. on

dekretom tu »provinciju i koloniju« uzdiže i pretvara u kraljevinu i

tako zadobiva naklonost brazilskih nacionalista. Njegova je mudra

politika proklamirala autonomiju Brazila te u jednu kraljevinu

ujedinila tu zemlju i Portugal, ali to još ne znači da su ujedno

odstranjeni i uzroci sukoba između Brazilaca i Portugalaca.

Zbog događaja u Europi valja se kralju vratiti u Portugal

(1821), gdje su se razmahale stranačke borbe; odlazi kralj, a u Riju

ostavlja svog sina Dom Pedra. U Brazilu je jasna potreba za

političkom promjenom, u planu je stvaranje posebnog

predstavničkog doma, ali je pripremna skupština birača silom

raspršena.

Kad su iz Lisabona pokušali izbrisati povijest posljednjih

petnaestak godina i Brazil opet vratiti u položaj kolonije, sam Dom

Pedro staje na čelo brazilske Stranke nezavisnosti te se još iste

godine (1822) svečano proglašava ustavnim carem Brazila. Što

milom, što silom, Joao VI priznaje (1825) dostojanstvo svoga sina i

gubitak kolonije, a Dom Pedro I, sa svoje strane, odriče se prava na

Portugal. (Ustav što ga je Dom Pedro I dao Brazilu 1824. bio je na

snazi sve do 1889.) Na tu vladavinu Dom Pedra I (1822 — 1831)

misli Bras Cubas kad spominje »naše Prvo carstvo«.

Kad je umro Joao VI, Dom Pedro se, poslije nesretnih ratova s

Argentinom i Urugvajem, i poslije unutrašnjih teškoća, odlučuje na

abdikaciju u korist svoga maloljetnog sina te se vraća da preuzme

prazno prijestolje u Portugalu (1831). U Brazilu parlament imenuje

namjesnike, koji zemljom upravljaju do punoljetnosti

prijestolonasljednikove. Jedan od tih namjesnika napisao je onu

sažalnicu kojom se hvali Brasov otac.

Do godine 1840. vlada Dom Pedro II pod namjesništvom, a

onda, sa svojih petnaest godina, biva proglašen punoljetnim.

Njegova vladavina ono je »Drugo carstvo«. I pored revolucije u Rio

Grande do Sul (1835-1845), revolucije u Pernambucu (1848) i

ratova protiv Urugvaja i Paragvaja (1864-1870), ta duga vladavina

272

od pedeset i osam godina era je mira, reda, pravde i napretka, i u to

se vrijeme konsolidira brazilska nacionalnost. Dom Pedro II

posvećivao je osobitu brigu prosvjeti, ukinuo je trgovinu robovima,

uveo željeznicu i telegraf, otvorio riječnu plovidbu, proglasio

slobodnima djecu robova.

U ono doba u središtu političkih zbivanja bijaše borba između

naprednjaka i nazadanjaka oko zabrane trgovine robljem i oko

oslobođenja robova. (Nešto od toga mogla je naša publika vidjeti na

brazilskom filmu Sinhá moça, koji se prikazivao i u našim kinima.)

Još 1831. zabranjena je trgovina robljem (koje se u Brazil uvozilo iz

Portugalske Afrike), ali je zakonska odredba ostala pusto slovo na

papiru. Kasnije su pooštrene mjere protiv te trgovine. Očito je ta

trgovina bila unosna: razabiremo to iz Brasovih zapisa (Glava 12),

ondje gdje je riječ o gozbi što je priređena u proslavu Napoleonova

pada. I prepobožni Brasov svojak Cotrim, član mnogih vjerskih

bratstava, dugo se bavio potajnom trgovinom robljem (Glava 123).

Ta je potajna trgovina toliko cvala da je britanski parlamenat 8.

kolovoza 1845. prihvatio takozvani Aberdeen Bill, kojim se

britanskim brodovima daje pravo da progone brodove trgovaca

robljem u brazilskim vodama, zato što se brazilska vlada nije

pridržavala konvencije s britanskom vladom koja je tajno potpisana

13. studenog 1825. Godine 1849, javlja se u Brazilu žuta groznica

(od nje umire i Eulalia, u Glavi 125); to još više govori protiv

trgovine robljem. U srpnju 1850. između Brazila i Velike Britanije

postiže se sporazum o gonjenju i hvatanju brodova koji prevoze

robove iz Afrike. Dom Pedro podupire abolicionističku stranku, i u

rujnu iste godine objavljuje se zakon kojim se sprečava trgovina

robljem. Kasnije, 1871, obnarodovan je zakon po kojem buduća

djeca robova postaju slobodna, a 1885, drugi, koji oslobađa

šezdesetogodišnjake, dok za oslobođenje ostalih određuje odštetu.

Žilav je bio otpor natražnjaka, ropstvo je najposlije ukinuto 1889.

To je u najkraćim crtama politička i socijalna pozadina koja se

tu i tamo nazire iza Brasovih zapisa. A sama uža pozornica? A

sadržaj?

Ono što Bras bilježi zbiva se u Riju, na njegovim ulicama i u

njegovim kućama, a sadržaj tvore sivi dani jednog Brazilca iz

prošlog stoljeća, njegov život gledan iz ugla smrti, kazivan ponekad

ironično, ponekad satirično, peripetije ljudskog života kao predmet

satire na građansku sitničavost. Machado nije izlazio izvan Rija, sav

273

mu je život tu protekao, pa je atmosfera toga grada ujedno i

atmosfera romana. Svakodnevni susreti s prijateljima i kolegama,

čavrljanje za ručkom, sitne ćakule sa znancima, viđenja u restoranu

ili u kakvu salonu, večernja društva, sastanci s voljenom ženom,

razgovori s običnim brazilskim ljudima koji guraju kola povijesti, ili

pak kola guraju njih — sve je to atmosfera Brasovih zapisa.

Kao što riječ sama po sebi ništa ne znači, nego tek u odnosu na

druge riječi, tek u rečenici, tako ni Machadov čovjek nije bez

uslovljenosti i povezanosti s drugim ljudima, te ga valja promatrati u

njegovu odnosu i stavu prema bližnjima i tih bližnjih prema njemu.

Čovjek je za Machada društveno biće, zoon politikon. Ti uzajamni

utjecaji, to prepletanje motiva, mnogostruko značenje pokreta,

raznolik smisao riječi i djela, bezbroj motiva što ljudsko lice istežu u

osmijehe i grimase — sve to privlači brazilskog pripovjedača, sve je

to njemu život i sve je to sadržaj njegova romana.

Kao gotovo svi romani Machada de Assisa, tako i Posmrtni

zapisi Brasa Cubasa iznose pred nas niz slika iz života, svrstanih po

vremenskom slijedu. Glavni junak sam pripovijeda svoj život, pisac

bira oblik memoara kakav upotrebljavaju predstavnici španjolskoga

pikaresknog romana. U Brazilčevu pripovijedanju tonska je skala

veoma široka, kazivanje ne teče linearno, nego neprestano krivuda,

ide vijugasto, često se prekida, da bi se iznijela kakva refleksija. Kad

pripovjedač poravni, te mu zaplovimo tekstom kao po moru za

utihe, odjednom eto kakva oštra misaonog zarezivanja, da ne

kažemo vala, javlja se patetika, s druge strane opet proviruje

prigušena potresenost, da poteče dalje do ironičnih aluzija. Čitatelj

je uvijek u nedoumici i napetosti, jer pripovjedač svakog časa

mijenja pravac: ili je tu kakva misao koju valja razraditi, ili se

ispriječi kakav neočekivan događaj, ili se u tijek zbivanja umiješa

kakva ličnost što se osamostaljuje i odvlači pisca.

U toj vrsti pripovijedanja pisac nije bio bez uzora i ugledanja.

Sam u predgovoru Posmrtnih zapisa spominje izvor na kojem je

crpio prividnu lepršavost: to je Laurence Sterne. Engleski je

pripovjedač utjecao na brazilskog i u pogledu tehnike (kratka

poglavlja, dijalozi s čitateljem, itd.), ali je brazilski otišao kudikamo

dalje. Istina je da nije umaknuo utjecajima, a pogotovu utjecajima

svoje epohe, i da mu romani imaju i romantičnih i naturalističkih

crta, što je francuskog kritičara Rogera Bastidea navelo da ustvrdi

kako je Machado de Assis »u naturalističkim romanima slikao

274

romantične strasti«, ne može se poricati da je taj pisac, premda

dolazi iz druge generacije romantika, proizvod naturalizma — škole

koja je, uostalom, u Brazilu pustila duboko korijenje — ali se ne

može poreći ni to da je do kraja ostao vjeran sebi i da je izmakao

svakom pokušaju književnog svrstavanja. Jedno je u svakom slučaju

sigurno: to je pisac koji u svakome svom djelu ima što da kaže i

kazuje to nadasve izrazito, na svoj posebni način.

U Machada de Assisa jasni lik glavnog junaka ne izlazi pred

nas osmišljenim sadržajem ili posebnošću svog života. U tog pisca

nema cikličnosti, u njegovim djelima nema nikakvih izvanrednih

junaka: oni su od obične ljudske građe, upoznati sa svim

običnostima svakidašnjeg života, ali su zato puni unutrašnje

vitalnosti. Piščeva umjetnost pripovijedanja i njegov način mišljenja

nosi čitatelje i sprijateljuje ih s junakom, da ih zatim odvoji od

njega, kako bi im autor priopćio kakvu svoju misao, kakvo svoje

zapažanje. Poigravajući se perspektivom pisac umije književnom

sladokuscu pružiti osobit užitak. Osjećamo ono što je junak

proživio, i kad najbolje uđemo u njegove zgode, ili pak zastanemo

da razmislimo, u trećem planu pojavljuje se sam autor, da nam

razbije iluziju. Ta subjektivnost pripovijedanja, to potitravanje s

vremenom, pa fina ironija, paradoksi, anegdotalni oblik kazivanja,

sve je to pomalo neobično, a ipak privlačno, tako te je i za najšire

slojeve čitatelja ta proza veoma zabavna.

Posmrtni zapisi Brasa Cubasa jedno su od najboljih djela

brazilske književnosti. Rio de Janeiro pozornica je zapamćenja

Brasa Cubasa, ali se ta pozornica proteže cijelim svijetom, glumac

na njoj dio je čovječanstva. Lako i elegantno u toj se knjizi kazuju

teške stvari, te ako autorovo gledanje na svijet i nosi tragično

obilježje u antičkom smislu, ipak ga obasjava šala i humor. Izvrstan

stilist, delikatan psiholog, promatrač obdaren gracioznom ironijom

koja prašta, pisac koji je »pisao perom nestašnosti i crnilom sjete«,

Machado de Assis slava je brazilske književnosti, ali ne pripada

samo Brazilu: on je građanin svjetske književne republike.

Josip Tabak, Zagreb, 1992

275

Copyright

© Dubravko Deletis

eizdanje pripremili:

Mirna Goacher i Dubravko Deletis

website: www.josiptabakknjige.org

28/10/2014

276