1

2

Markiz de Sade - JUSTINE ILI NEDAE KREPOSTI

Naslov izvornika: Justine ou Les Malheurs de la Vertu Pravo ime autora: Donatien Alphonse Franois de Sade

O Justini

Zaetak se Justine krije u biljeci koju je Sade napisao u biljenici kojom se sluio u Bastilli: Dvije sestre: prva, vrlo raskalaena, ivi u srei, blagostanju i zadovoljstvu, druga, neobino estita, zapada u tisuu zamki koje je na kraju odvode i u smrt. Odredivi tako temu, Sade od nje stvara filozofsku priu, Nedae kreposti, koju zavrava u petnaest dana u toku ljeta 1787. Prie i novele koje je napisao u to vrijeme, njih pedesetak, imale su biti tiskane u zbirci. Na dan 1. listopada 1788., piui Obrazloeni katalog svojih djela, Sade ispravlja: Poglavlju o romanima pripojite Nedae kreposti, djelo u sasvim novom stilu. Od poetka do kraja likuje porok, a krepost je poniena. Jedino rasplet vraa kreposti sav duni sjaj, i nema bia koje, proitavi ovu knjigu, nee zamrziti lanu pobjedu zloina i koje se nee prikloniti ponienjima i nesreama koje iskuavaju krepost. U meuvremenu, privuen izvorima svoje teme, Sade je ve poinje preraivati. Znatno ju je proirio i objavio 1791., pod naslovom Justine ili nedae kreposti. Ne spominje se ni ime autora ni izdavaa. Originalni tekst Nedae kreposti koji je 1909. pronaao Apollinaire, objavio je Maurice Heine 1930. godine. U posljednje vrijeme objavljeno je vie izdanja. Sade je Justinu vie puta preinaivao. Ne zna se tono koliko je originalni tekst iz 1791, do svoje konane verzije, doivio ispravljenih i proirenih izdanja. Tri, etiri, moda pet. 1797. godine dva sveska originalnog izdanja postadoe Nova Justine ili Nedae kreposti, popraena priom o Julietti, njenoj sestri, u deset svezaka, sve u svemu 3600 stranica, ukraenih naslovnom stranom i s jo sto (bestidnih) briljivo izgraviranih tema. - Usprkos ovom nerazmjeru, bitna je razlika, iskljuujui proste izraze i dodane epizode iz posljednjeg izdanja, u raspletu. Dok u izdanju od 1791. godine, kao u originalnoj prii, gospoda de Lorsange, to jest Juliette, naputa svijet pred tijelom svoje sestre koju je ubio grom, posveujui ostatak ivota ispravljanju svojih greaka, u Procvatu poroka ta smrt predstavlja znak ope raskalaenosti Drutva razuzdanih. Uistinu, kae Juliette, ovo me vie nego ikad sokoli da nastavim putem kojim sam ila cijelog ivota. O, Prirodo1. ... Tvojim je planovima dakle potreban zloin koji se glupani usuuju kanjavati; ti ga dakle eli, jer tvoja ruka kanjava one koji ga se boje ili koji mu se ne posveuju ... Oh! To su dogaaji koji poveavaju moju sreu i usavravaju moj mir. Tekst koji ovdje donosimo, tekst je iz .1791. godine, ispravljen prema originalnom izdanju.

O, prijatelju moji Procvat je zloina isto to i munja iji varavi plamenovi samo na trenutak ukraavaju atmosferu, u ponor smrti sunovraaju nesretnike koje su zaslijepili.

Mojoj dobroj prijateljici Da, Constance,

tebi upuujem ovo djelo; tebi koja si istodobno i uzor i srea svog spola, tebi u kojoj se najosjetljivija dua sjedinjuje s najpravednijim i najprosvjeenijim duhom, jedino je tebi doputeno da upozna toplinu suza koje izaziva nesretna krepost. Prezirui sofizme raskalaenosti i bezbonosti, borei se protiv njih bez prestanka svojim djelima i rijeima, nimalo se ne bojim da e popustiti onima koje iz nude u ovim zapisima zastupaju odreena lica; cinizam nekih opisa (ublaenih koliko se moglo) nee te vie prestraiti; to razotkriveni porok, plaui to je otkriven, ogoreno vie im se napadne. Proces Tartuf eu djelo je licemjera; proces Justini bit e djelo razvratnika, ali malo ih se bojim: moji motivi, koje e ti otkriti, nee time biti zanijekani; tvoje miljenje dosta je mojoj slavi i ja se, kad se tebi svidim, moram ili svima svidjeti, ili se tjeiti svim moguim pokudama. Ali nuditi posvuda porok koji likuje, i krepost kao rtvu svog samoprijegora, pokazivati nesretnicu koja upada iz nesree u nesreu, igraku opaine, predmet poruge svih pokvarenjaka, izvrgnutu najokrutnijim i najuasnijim sklonostima, zagluenu najdrskijim i prividno najispravnijim sofizmima, plijen najspretnijih zavoenja i najneodoljivijih podmiivanja, koja se svim tim udarcima, svim tim nevoljama i cijeloj toj pokvarenosti moe suprotstaviti samo osjetljivom duom, jednostavnim duhom i velikom hrabrou: u jednu rije, izvrgnuti se opasnosti najsmionijih opisa, najneobinijih situacija, najstranijih naela, najodlunijih poteza pera, s jedinim ciljem da od svega toga postignem jednu od najuzvienijih moralnih pouka koju je ovjek do sada dobio, sloit ete se da to znai stii na cilj do sada slabo utabanim putom. Jesam li uspio, Constance? Hoe li suza u tvojim oima

3

oznaiti moju pobjedu? Hoe li, kad proita Justinu, rei O, kako me ove slike zloina ine sretnom to volim kreposti Kako je ona uzviena u svojim suzama? Kako je nesree uljepavaju! O, Constance! Te rijei nek ti izmaknu, i moj e trud biti okrunjen. Remek-djelo filozofije bilo bi razvijanje sredstava kojima se Providnost slui da s ovjekom postigne one ciljeve koje eli postii, i da, prema tome, naznai neke^lanove ponaanja po kojima bi taj nesretni dvononi individuum spoznao nain na koji mora stupati po trnovitom putu ivota, kako bi doskoio udnim Ilirovima ove fatalnosti kojoj dajemo dvadeset razliitih imena a da je jo nismo uspjeli ni upoznati ni definirati. Ako se, s velikim potovanjem prema naim drutvenim konvencijama, i ne prelazei nikad granice koje nam one nameu, dogodi da, usprkos tome, nailazimo samo na trnje, dok zli beru samo rue, nee li tada ljudi lieni nekih prilino utvrenih vrlina koje ih izdiu iznad ovih primjedbi, procijeniti da vie vrijedi prepustiti se bujici nego oduprijeti joj se? Nee li rei da krepost, koliko god bila lijepa, ipak postaje najloiji dio koji se moe odabrati, jer je preslaba da bi se borila protiv poroka, i da je u ovom, potpuno iskvarenom stoljeu, najsigurnije raditi ono to rade i drugi. Nee li oni ueniji, da tako kaemo, zloupotrebljavajui znanje koje su stekli, rei zajedno sa Zadigovim anelom Jesradom da nema zla koje ne raa dobro, i da se oni, prema tome, ne mogu odati zlu, jer je to samo jedan od naina da se proizvede dobro? Nee li dodati da je, openito uzevi, svejedno je li netko dobar ili zao pa, ako nesrea prati krepost a blagostanje zloin, budui da je sve u oima Prirode jednako, da je neizmjerno bolje biti meu zlima koji uspijevaju nego meu dobrima koji propadaju. Vano je dakle doskoiti ovim opasnim sofizmima lane filozofije; bitno je pokazati da primjeri nesretne kreposti, predoeni jednoj iskvarenoj dui koja je ipak sauvala neka dobra naela, mogu ovu duu privesti dobru isto tako pouzdano kao da joj se na tom putu kreposti pokau najsjajnije pobjede i najzavodljivije nagrade. Naravno, okrutno je opisivati gomilu nevolja koje pritiu njenu i osjetljivu enu to beskrajno potuje krepost, a s druge strane pritjecanje blagostanja onima koji unitavaju ili mue tu istu enu. Ako se iz slike ovih fatalnosti ipak rodi neko dobro, hoemo li osjeati grinju savjesti to smo ih pokazali? Moe li nas povrijediti utvrivanje injenice koja e mudrom ovjeku to ubire plodove itanja pruiti koristan nauk o podvrgavanju naredbama Providnosti, i sudbonosnu opomenu da nebo esto kanjava bie za koje smatramo da je najbolje ispunjavalo svoje dunosti, kako bi nas vratilo naim dunostima. To su osjeaji koji e upravljati naim radom, i s obzirom na te razloge, molimo itatelja da nam oprosti zbog pogrenih sistema koje e nai u ustima vie naih junaka i zbog katkad pomalo grubih prizora koje smo, iz ljubavi prema istini, morali izloiti njegovu pogledu. Gospoa grofica de Lorsange bila je jedna od onih Venerinih sveenica ije je bogatstvo rezultat zgodnog lica i vrlo loeg vladanja i iji se naslovi, koliko god sjajni bili, mogu nai jedino u arhivu Hetere, skovani od bezonosti koja ih uzima, i podrani glupom lakovjernou koja ih daje: crnomanjasta, lijepa stasa, s nekim posebnim izrazom u oima; to pomodno bezvjerstvo koje, dajui jo vie zaina strastima, ini posebno traenim ene osumnjiene zbog njega; pomalo zla, bez ikakvih principa, ne vjerujui ni u ta, pa ipak ne toliko izopaena u srcu da bi joj osjetljivost bila ugaena; ponosna, raskalaena; takva je bila gospoa de Lorsange. Ta ena ipak bijae najbolje odgojena; ki vrlo bogatog parikog bankara, bila je odgajana sa sestrom po imenu Justine, tri godine mlaom od nje, u jednoj od najpoznatijih opatija ove prijestolnice, gdje, sve do dvanaeste i petnaeste godine, nikakav savjet, nikakav uitelj, nikakva knjiga, nikakav talent ne bjehu uskraeni ni jednoj ni drugoj od ovih dviju sestara. Dvije djevojke, u to vrijeme sudbonosno za krepost, sve izgubie u samo jednom danu: straan steaj nagna njihova oca u tako okrutno stanje da je umro od emera. Mjesec dana kasnije i ena za njim ode u grob. Dva neprijazna i otuena roaka odluie to e napraviti s mladim siroticama; njihov dio nasljedstva koje pojedoe vjerovnici, iznosio je sto talira za svaku. Kako se nitko nije htio brinuti o njima, otvore im vrata samostana, vratie im miraz i ostavie slobodu da postanu to ele. Gospoa de Lorsange, koja se tada zvala Juliette i iji karakter i duh bijahu oblikovani otprilike kao u tridesetoj godini, u godinama koje je imala tijekom prie koju emo ispripovjediti, kao da je osjeala samo uitak to je slobodna, ne razmiljajui ni trenutak o okrutnoj kobi koja ju je oslobodila njenih lanaca. Justine, koja je, kako smo ve rekli, imala dvanaest godina te sumoran i melankolian karakter, mnogo je jae osjetila strahotu svog poloaja. Obdarena njenou, izvanrednom osjetljivou, umjesto prepredenou kojom se odlikovala njena sestra, bila je naivna i prostoduna i zato je morala upasti u brojne zamke. Ta djevojka s toliko dobrih osobina imala je i njeno lice, potpuno razliito od lica kojim je priroda bila ukrasila Juliettu; koliko je bilo umjetnog, prijetvornog i kaiperskog u crtama jedne, toliko je bilo stidljivosti, pristojnosti i plaljivosti kod druge; vanjtina Djevice, velike plave oi, sjajna koa, stas vitak i gibak, dirljiv glas, zubi od bjelokosti i najljepa plava kosa, to je slika te ljupke mlae sestre ije naivne draesti i njene crte nadilaze nae kistove. I jednoj i drugoj dadoe dvadeset i etiri sata da napuste samostan, preputajui im brigu da se sa svojih sto talira snau kako znaju i umiju. Juliette, oduevljena to je svoj gospodar, htjede na trenutak

4

obrisati suze s Justinina lica, ali kad je vidjela da nee uspjeti, poe je grditi umjesto da je tjei; prigovori joj zbog njene osjetljivosti; ree joj, odajui filozofiju koja je mnogo nadvisivala njene godine, da se na ovom svijetu treba alostiti samo zbog onoga to nas osobno dira; da u sebi samima moemo nai fizika uzbuenja prilino pikantne strasti kojima moemo ugasiti sve duevne patnje kojih bi udarac mogao biti bolan; da taj postupak to vie treba primijeniti, to se prava mudrost beskrajno vie sastoji od udvostruivanja zadovoljstava nego u umnaanju muka; da, u jednu rije, ne postoji nita to se ne bi moglo napraviti da se u sebi ublai ta neiskrena osjetljivost kojom se samo drugi koriste, a koja nama samo nevolje donosi. Ali teko je otvrdnuti dobro srce, ono se opire umovanju lakoumna ovjeka, i njegove radosti utjeha su mu za lane dragulje ljepoumca. Juliette tada upotrijebi drugu lukavtinu i ree svojoj sestri da, s godinama i ljepotom koju imaju i jedna i druga, nikako ne mogu umrijeti od gladi. Spomene joj ker njihovih susjeda, koja je, pobjegavi iz roditeljske kue, danas bogato uzdravana i svakako mnogo sretnija nego da je ostala u krilu obitelji; da se jako treba kloniti miljenja da brak ini djevojku sretnom; da zarobljena okovima braka moe oekivati velike patnje i vrlo malo uitaka; odavi se raskalaenosti, meutim, uvijek bi mogle raunati na dobro raspoloenje ljubavnika, ili se tjeiti njihovim brojem. Justinu je jeza hvatala od ovih razgovora; rekla je da vie voli smrt od sramote, i sva dalja nagovaranja svoje sestre da zajedno stanuju odluno je odbijala, im je vidjela da ponaanje koje je izabrala njena sestra izaziva strepnju u njoj. Dvije se djevojke dakle rastadoe, bez ikakva obeanja da e se ponovo vidjeti, im su se njihove namjere pokazale toliko razliitima. Hoe li Juliette, koja e postati velika dama, kako je smatrala, pristati da primi malu djevojku ije bi je kreposne, ali niske sklonosti mogle osramotiti? I bi li Justine, sa svoje strane, htjela izloiti opasnosti svoj moral u drutvu perverznog stvorenja koje e postati rtva razularenosti i javnog razvrata? Jedna drugoj dakle zauvijek rekoe zbogom i obje ve sutradan napustie samostan. Justine koju je u djetinjstvu voljela krojaica njene majke, pomisli da e ta ena shvatiti njenu nevolju; potrai je, ispria joj svoju nesreu, zamoli je da joj nae posao... tek to su je prepoznali, grubo je otpravie. Oh, Boe1. ree jadno malo stvorenje Moraju li moji prvi koraci u svijetu biti obiljeeni tugom? Ta me je ena nekad voljela, zato me danas odbacuje? Jaol Zato to sam siroe i jadna. Zato to vie nemam bogatstva na svijetu i zato to ljude cijene samo po pomoi i ugodnostima koje se drugi nadaju od njih dobiti. Sva u suzama, Justine potrai svog upnika. Opie mu svoje stanje snagom nevinosti svojih godina... Nosila je malu bijelu haljinu. Njena lijepa kosa nemarno je bila skupljena pod velikom kapom. Vrat to se jedva nazrijevao prekrivao je dva-tri puta obavijen veo. Njeno lijepo lice bilo je pomalo blijedo zbog jada koji su je izjedali, a suze koje su se skupile u njenim oima davale su im joj snaniji izraz. Vidite, gospodine ree ona svetom ovjeku ... Da, vidite u kakvom sam jadnom poloaju za jednu mladu djevojku. Izgubila sam oca i majku... Nebo mi ih je uzelo u godinama kad mije njihova pomo bila najpotrebnija... Mrtvi su i upropateni, gospodine. Nita vie nemamo. Ovo je sve to su mi ostavili nastavi pokazujui svojih dvanaest lujdora... ni kutak gdje da odmorim svoju jadnu glavu... Bit ete milostivi sa mnom, gospodine, zar ne? Vi ste izaslanik Vjere, a vjera je uvijek bila snaga mog srca. U ime onog Boga kojeg oboavam i iji ste vi predstavnik, recite mi, kao drugi otac, to da radim... to da postanem? Mjerei kradomice pogledom Justinu, milosrdni sveenik odgovori da je upa vrlo optereena, da bi teko mogla podnijeti nove milostinje, ali ako bi mu Justine htjela sluiti, ako bi htjela obavljati grube poslove, uvijek bi se u njegovoj kuhinji za nju naao komad kruha. A kako ju je, izgovarajui to, izaslanik bogova uhvatio za bradu i poljubio mnogo drskije nego to bi to smio uiniti jedan duhovnik, Justine, koja ga je isuvie dobro shvatila, odbije ponudu rekavi: Gospodine, ja od vas ne traim ni milostinju ni mjesto slukinje. Isuvie je malo vremena prolo od kako sam napustila poloaj bolji od onoga koji bi me mogao nagnati da zaelim ove dvije milosti, a da bih bila prisiljena da ih traim. Potujem savjete koji su potrebni mojoj mladosti i mojim nesreama, ali vi elite da ih ja isuvie skupo platim. Posramljeni i raskrinkani duobrinik odmah protjera ovo jadno malo stvorenje, i nesretna Justine, ve prvog dana dvaput odbijena i osuena na usamljenost, ue u kuu na kojoj je vidjela oglas, iznajmi malu sobu na petom katu, plati je unaprijed, i prepusti se gorkim suzama, jer je bila osjetljiva, a ponos joj je bio okrutno povrijeen. Dopustit ete nam da je ostavimo neko vrijeme ovdje i da se vratimo Julietti te da kaemo kako je, iz poloaja u kojem smo je zatekli, nemajui nita vie novaca od svoje sestre, u petnaest godina ipak postala ena s naslovima, koja je imala trideset tisua franaka rente, lijepe dragulje, dvije-tri kue, u gradu i na selu, a trenutno srce, novac i povjerenje gospodina de Corvillea, dravnog savjetnika, ovjeka koji je uivao najvei ugled i koji se upravo spremao zauzeti ministarski poloaj. ivot joj je svakako bio trnovit: te gospoice kre sebi put kroz najsramotnije i najokrutnije naukovanje; takva je danas u krevetu nekog princa, koji je moda prisiljava da se poniava i ini djela razvratne grubosti, u rukama u koje su je bacile njena mladost i neiskustvo. Izaavi iz samostana, Juliette potrai enu za koju je ula od one svoje mlade

5

prijateljice iz susjedstva. Izopaena kakva je eljela biti, i iskvarena od te prijateljice, predstavila se sa svojim malim zamotuljkom pod rukom, u dugoj plavoj i neurednoj haljini, s kosom koja je padala, i s najljepim licem na svijetu, ako je istina da se u nekim oima neednost moe doimati ljupko; toj je eni ispriala svoju povijest i zamolila je da joj pomogne kao to je pomogla i njenoj bivoj prijateljici. Koliko vam je godina? upita je gospoa Duvergier. Za nekoliko dana petnaest, gospoo odgovori Juliette... I nikada nijedan smrtni grijeh nastavi matrona... Oh, ne, gospoo, kunem vam se odgovori Juliette. Ali ponekad u tim samostanima ree stara... neki ispovjednik, redovnica, neka drugarica... potrebni su mi pouzdani dokazi. Samo o vama ovisi hoete li ih pribaviti, gospoo ? odgovori Juliette crvenei se... Stara namjesti naoale i, kad je paljivo, sa svih strana pregledala stvari, ree: Ostat ete ovdje, potovat ete moje savjete, bit ete vrlo susretljivi i posluni u poslu, isti, tedljivi, iskreni prema meni, mudri sa svojim drugaricama, lukavi s mukarcima, i prije nego to proe deset godina, dopustit u vam da se povuete, s jednom komodom, ogledalom, slukinjom; vjetina koju steknete kod mene, omoguit e vam da pribavite ostalo. Davi joj ove upute, gospoa Duvergier uze Juliettin zamotuljak; jo je upita ima li novaca, a kako je Juliette bila i suvie iskrena pa priznala da ima sto talira, draga ih mamica zaplijeni uvjeravajui svoju novu uenicu da e tu malu svotu uloiti u lutriju za nju, ali da jedna djevojka ipak ne bi smjela imati novaca. To je ree joj sredstvo da se uini zlo, a u stoljeu koje je pokvareno kao ovo, mudra i plemenita djevojka mora briljivo izbjegavati sve to bi je moglo odvesti u neku zamku. Ja vam to govorim radi vaeg dobra, mala moja doda stara i morate mi biti zahvalni to to radim. Kad Je ova prodika zavrila, doljakinja bijae predstavlje- na svojim drugaricama; pokazae joj njenu sobu u kui, i ve sutradan njene draesti bile su spremne za prodaju. U etiri mjeseca roba je bila prodana gotovo stotini osoba; jedni su se zadovoljavali djevianstvom, drugi, profinjeniji ili pokvareniji (jer pitanje nije rijeeno) htjedoe otvoriti pupoljak koji je cvao u blizini. Duvergier je svaki put stiskala, namjetala, i u toku etiri mjeseca lopua je uvijek nudila muterijama djevianstvo. Na kraju ovog mukotrpnog novicijata, Juliette najzad dobije svjedodbu sestre; od tog trenutka stvarno je priznata djevojkom kue; od tada je dijelila njene nevolje i koristi. Drugo naukovanje; ako je u prvoj koli, tek s malim zastranjenjima, Juliette sluila Prirodi, u drugoj je zaboravila njene zakone; tu je potpuno pokvarila svoje vladanje; trijumf koji je postigla u poroku, potpuno joj izrodi duu; kad je ve roena za nedjela, treba barem initi velika i ne dopustiti da uvene u drugorazrednom poloaju, koji joj, nagonei je da radi iste greke i jednako je poniavajui, ne donosi i istu korist. Svidje se jednom starom i vrlo raskalaenom gospodinu koji ju je u poetku pozivao samo radi trenutanog zadovoljstva; njena joj vjetina pribavi sjajno uzdravanje; poe se pojavljivatii na predstavama, na etalitima, pored najvjetijih predstavnica Heterina reda; gledaju je, navode njene rijei, ele je, a prepredeno se stvorenje tako dobro snalazi da u manje od etiri godine upropasti est ljudi od kojih je najsiromaniji imao sto tisua talira rente. Vie i nije bilo potrebno da stvori ugled. Zaslijepljenost otmjenih ljudi tako je velika da, to jedno od takvih stvorenja vie dokae volju neasnost, to vie ele biti na njegovoj listi; ini se da stupanj sramote i pokvarenosti postaje mjera osjeaja koje se ljudi usuuju pokazati joj. Juliette je upravo ulazila u dvadesetu kad se neki grof de Lorsange, anuvinski plemi, star po prilici etrdesetak godina, toliko zaljubio u nju da je odluio dati joj svoje ime; dao joj je dvanaest tisua franaka rente i zavijetao ostatak svog imanja, ako umre prije nje; poklonio joj je kuu, poslugu, pribavio stanovito tovanje u svijetu, koje je u dvije-tri godine uspjelo izbrisati sjeanje na njene poetke. Tada se nesretna Juliette, zaboravivi sve plemenite osjeaje i dobar odgoj, iskvarena loim savjetima i pogibeljnim knjigama, eljna da uiva sama, da ima ime i da se oslobodi okova, usudi predati grenoj misli da skrati dane svom muu. Svidje joj se taj grozni plan koji je zamislila; uvrsti ga, na alost, u onim opasnim trenucima kad se tijelo raspaljuje zabludama duha; trenucima kad se to manje opiremo to se nita ne protivi neprilinosti elja, ili silovitosti udnji, i kad prihvaena strast ivi samo zbog mnotva konica koje unitavamo, ili zbog njihove svetosti. Kad obmana iezne, ako ovjek opet postane razborit, neprilika nee biti velika, to je povijest zabluda duha; dobro znamo da one ne povreduju nikoga, ali, na alost, idemo dalje. Kakvo e biti, pomiljamo, ostvarenje te misli kad nas je ona sama oduevljavala i tako ivo uzbuivala. Potkrepljujemo prokletu obmanu, a njeno je postojanje zloin. Gospoa de Lorsange, na svoju sreu, tako skrovito ostvari svoju zamisao da se zatitila od svake istrage, te sa svojim muem pokopa i tragove uasnog zloina koji ga je otjerao u grob. Postavi opet slobodna i grofica, gospoa de Lorsange vrati se starim navikama. Ali, smatrajui da neto predstavlja u svijetu, u svoje ponaanje unese manje neednosti. Vie nije bila uzdravana djevojka, bila je bogata udovica koja je prireivala ljupke veere, kod koje su dvor i grad bili sretni to mogu doi. U jednu rije, pristojna ena koja je ipak spavala za dvjesta lujdora, a za petsto se prodavala na mjesec dana. Do svoje dvadeset i este godine gospoa de Lorsange jo je njela sjajne pobjede. Upropastila je tri strana ambasadora, etiri

6

zakupnika poreza, dva biskupa, jednog kardinala i tri viteza kraljevskog reda. Ali kako se ovjek rijetko zaustavlja nakon prvog zlodjela, naroito ako proe sretno, nesretna se Juliette ocrni dvama novim zloinima nalik na prvi. Jednim, da bi okrala nekog svog ljubavnika koji joj bijae povjerio znatnu svotu, za koju nije znala obitelj tog ovjeka i koje se gospoa de Lorsange doepala tim stranim inom. Drugim, da bi se dokopala ostavtine od sto tisua franaka koju je jedan od njenih oboavatelja bio duan vratiti nakon smrti. Tim strahotama gospoa de Lorsange pridrui i tri-etiri edomorstva. Strah da ne uniti lijep stas, elja da sakrije tajne pustolovine, sve je to nagna na odluku da pod svojim srcem ugui dokaz svog razvrata. Njeni nepoznati zloini, kao i oni drugi, ne sprijeie ovu lukavu i slavohlepnu enu da svakodnevno pronalazi nove glupane. Istina je, dakle, da uspjeh moe pratiti najgore ponaanje i da se usred raspojasanosti i pokvarenosti, ono to ljudi nazivaju sreom moe razliti ivotom. Ali i da ta okrutna i strana istina ne plai. Da primjer nesree koji posvuda prati krepost i koji emo uskoro pokazati, ne uznemiruje mnogo potene ljude. Ta srea koju donosi zloin varava je, samo je prividna. Nezavisno od kazne koju je Providnost sigurno namijenila onima koje su uspjesi doveli u zabludu, ne ivi li na dnu njihova srca crv koji ih bez prestanka grize, koji ih spreava da se raduju ovom lanom sjaju, i koji im u dui, umjesto uitka, ostavlja samo razdirue sjeanje na zloine koji su ih doveli do onoga to jesu. Nesretniku kojeg progoni sudbina njegovo srce prua utjehu, i radosti koje mu pruaju njegove kreposti brzo mu nadoknauju nepravde ljudi. Takva je, dakle, bila gospoa de Lorsange kad je gospodin de Corville, star pedeset godina, bogat i ugledan, kako smo ve rekli, odluio potpuno se posvetiti ovoj eni i zauvijek je vezati uza se. U tome je uspio, bilo panjom, bilo vladanjem ili lukavou gospoe de Lorsange, pa je ve etiri godine ivio s njom potpuno kao sa zakonitom enom, kad ga kupovina vrlo lijepog imanja blizu Montargisa prisili da s njom provede stanovito vrijeme u toj pokrajini. Jedne veeri, kad ih je lijepo vrijeme potaklo da produe etnju izvan imanja blizu Montargisa na kojem su boravili, a bili su oboje i suvie umorni\da se vrate pjeice, zastadoe u gostionici gdje se zaustavlja diliansa iz Lvona da poalju ovjeka na konju da im potrai neku koiju. Odmarali su se u prizemnoj i svjeoj sobi kue koja je gledala na dvorite, kad diliansa koju smo spomenuli ue u svratiste. Promatranje dolaska dilianse budi sasvim prirodnu znatielju. Moete se kladiti, pogaati kakvi se sve ljudi u njoj nalaze, pa ako spomenete bludnicu, oficira, sveenike i redovnika, sigurni ste da ete gotovo uvijek pogoditi. Gospoa de Lorsange ustane, gospodin de Corville krene za njom, i oboje se uputie da vide to drndavo drutvo to je ulazilo u gostionicu. inilo se da u kolima vie nema nikoga kad jedan andar, izlazei iz policijskih kola, od svog druga koji se nalazio na istom mjestu, primi u naruje djevojku staru dvadeset i est ili sedam godina, obuenu u poderani indijski haljetak i umotanu sve do obrva u velik ogrta od crnog tafta. Djevojka je bila vezana poput zloinke i toliko slaba da bi sigurno pala da je njeni uvari nisu pridravali. Na krik iznenaenja i uasa koji se ote gospoi de Lorsange, djevojka se okrene i pokae prekrasan stas, najplemenitije, najljupkije i najzanimljivije lice, sve ari koje se mogu svidjeti i koje su, zbog tihe i dirljive patnje to ih nevinost daje ljepoti, bile jo tisuu puta privlanije. Gospodin de Corville i njegova ljubavnica ne mogoe zatomiti zanimanje za tu jadnu djevojku. Pribliie se i zapitae jednog straara to je poinila ta nesretnica. Optuena je zbog tri zloina odgovori andar. Ubojstvo, kraa i podmetanje poara. Ali priznajem vam da moj drug i ja nikad s toliko zazora nismo provodili nijednog zloinca. To je najnjenije, a ini se i najpotenije stvorenje. Ah, ah ree gospodin de Corville da se ne radi o uobiajenim zabludama niih sudova... a gdje je poinjen zloin? U nekoj gostionici nekoliko kilometara od Lyona. U Lyonu je osuena. Ide u Pariz gdje po obiaju osuda mora biti potvrena, a onda e se vratiti u Lyon gdje e biti pogubljena. Gospoa de Lorsange koja je, pribliivi se, ula ove rijei, priopi potiho gospodinu de Corvilleu elju da iz usta same djevojke uje povijest njenih nevolja, pa se gospodin de Corville, koji je gajio istu elju, obrati uvarima. Kako ovi nisu smatrali da im je ne bi smjeli ispuniti, odluie provesti no u Montargisu. Iznajmie udobne odaje. Gospodin de Corville preuze odgovornost za zatoenicu, pa je uvari oslobodie uza. Kad su je privoljeli da uzme malo hrane, gospoa de Lorsange, koja u sebi nije mogla svladati ivu znatielju i koja je sigurno ponavljala u sebi ovo je stvorenje moda nevino, pa ipak prema njoj postupaju kao prema zloincu, a oko mene sve cvate... oko mene koja sam duboko zaglibila u zloin i strahote, gospoa de Lorsange, kako rekoh, im je vidjela da se jadna djevojka malo okrijepila, utjeila ljubaznostima kojima su je bili okruili, nagovori je da ispria zbog ega se, tako njene vanjtine, nala u tako oajnom poloaju. Ispripovjediti vam povijest svog ivota, gospoo ree lijepa nesretnica obraajui se grofici znai pruiti vam najrjeitiji primjer nevolja koje doivljava nevinost, znai optuiti ruku Boju, znai aliti se protiv odluka vrhovnog bia, a to je neka vrst pobune protiv njegovih svetih namjera... ne usuujem se... Suze tada obilno potekoe iz oiju ove zanimljive djevojke, i nakon to ih je nekoliko trenutaka pustila da teku, ovim rijeima zapoe svoju priu. Dopustit ete mi da vam ne

7

kaem svoje ime i porijeklo, gospoo. Iako nije slavno, ono je poteno, i nije mi bilo namijenjeno ponienje u kojem me vidite. Veoma mlada izgubila sam roditelje. Vjerovala sam da u s onom malom pomoi koju su mi bili ostavili moi doekati neko prikladno mjesto, pa odbijajui sva ona koja to nisu bila, pojela sam, i ne opazivi, u Parizu gdje sam i roena, ono malo to sam posjedovala. Sto sam bila siromanija, to su me vie prezirali. Sto mi je potrebnija bila pomo, to manje sam se nadala da u je dobiti. Ali od svih potekoa koje sam osjetila na poetku svog nesretnog ivota, od svih uasnih prijedloga koje sam ula, spomenut u vam samo ono to sam doivjela kod gospodina Dubourga, jednog od najbogatijih zakupnika u prijestolnici. ena kod koje sam stanovala uputila me njemu kao ovjeku iji su ugled i bogatstvo mogli najsigurnije ublaiti krutost moje sudbine. Dugo sam ekala u predsoblju tog ovjeka, a onda su me uveli. Gospodin Dubourg, ovjek svojih etrdeset i osam godina, upravo je bio ustao iz kreveta. Bio je umotan u nekakvu lepravu kunu haljinu koja ga je jedva pokrivala. Upravo su se spremali da ga poeljaju. Tada naredi slugama da se povuku i upita me to elim. Jao, gospodine odgovorih mu sva smetena ja sam jadno siroe koje jo nema etrnaest godina, a ve poznajem sve vrste nevolja. Traim vae saaljenje, budite milostivi sa mnom! Preklinjem vas! Onda mu ispriah sve svoje nevolje, potekou da naem posao, pa ak i muku koju sam osjeala traei ga, jer nisam bila roena za tako neto. Nesreu koja me pratila cijelo to vrijeme dok sam troila ono malo to sam imala... Najzad, sve ono to trae rijei nesree, uvijek brze u osjetljivoj dui, uvijek dosadne izobilju... Kad me vrlo rastreseno sasluao, gospodin Dubourg me upita jesam li uvijek bila razborita? Ne bih bila ni ovako jadna ni ovako smetena, gospodine, odgovorih, da sam to ikad prestala biti. Ali ree mi na to Dubourg kakvim pravom traite da vam bogati ljudi pomognu, ako im ne uzvraate nikakvim uslugama? A na kakve usluge mislite, gospodine? priupitah. Mogu uiniti samo one usluge koje mi moja ednost i moje godine doputaju da uzvratim. Usluge djeteta kakvo ste vi od male su koristi u jednoj kui odgovori Dubourg. Nemate ni godine ni izgled da radite ono to traite. Bolje bi bilo da mislite kako ete se svidjeti mukarcima i da pokuate nai nekoga tko e se brinuti o vama. Ta krepost koju toliko uzdiete ne slui niemu na ovom svijetu. Uzalud ete kleati na podnoju njenih oltara, njen vam tamjan nimalo nee pomoi. Stvar koja se nimalo ne svia mukarcima, koju nimalo ne cijene, koju najvie preziru, to je razboritost vaeg spola. Ovdje dolje, drago dijete, cijeni se samo ono to donosi novac ili to razveseljava. A od kakve nam je koristi krepost ena? Njihova razuzdanost nam je od koristi i ona nas zabavlja. Njihova ednost nimalo nas ne zanima. Ukratko, kad bogati ljudi daju, daju samo zato da bi uzeli. Kako dakle, djevojica poput vas moe zahvaliti za ono to se ini za nju ako ne potpunim preputanjem svega to se trai od njena tijela? - Oh, gospodine odgovorih ustreptalim srcem mukarci, dakle, nisu ni poteni ni dobrotvorni. - Vrlo malo nastavi Dubourg. O tome se mnogo govori, a zato mislite da bi takvi morali biti? Oslobodili smo se manije da besplatno pomaemo drugima. Uvidjeli smo da su zadovoljstva milosra samo radosti ponosa, a kako nita odmah nije rasputeno, zaeljeli smo se stvarnijih uzbuenja. S djetetom poput vas, na primjer, beskrajno vei uitak predstavljaju ari rasputenosti nego hladno i sitno zadovoljstvo besplatnog pomaganja. Ugled dareljivog, milostivog i plemenitog ovjeka ne vrijedi ni u trenutku kad najvie uiva koliko i najmanje tjelesno zadovoljstvo. Oh, gospodine, s takvim principima nesretnik, dakle, mora propasti! Pa ta onda? Francuska ima vie podanika nego to joj je potrebno. Da bi stroj uvijek bio jednako elastian, je li dravi vano hoe li ga gurati vie ili manje radnika? Mislite da djeca potuju svoje roditelje kad ih oni tako zlostavljaju? to jednom ocu znai ljubav djece koja ga dovode u nepriliku? Bilo bi, dakle, bolje da su nas odmah u kolijevci uguili? Svakako, to je obiaj u mnogim zemljama, to je obiaj Grka i Kineza. Ondje zlosretnu djecu ostavljaju ili ubijaju. emu ostaviti na ivotu stvorenja koja, bilo zato to nemaju roditelja ili zato to ih oni ne priznaju, ne mogu vie raunati na njihovu pomo, pa optereuju dravu ivljem kojeg ionako ima suvie? Kopilad, siroad i kljasta djeca morala bi biti osuena na smrt odmah nakon roenja. Prvi i drugi zato to nemaju nikoga tko bi se mogao ili htio brinuti o njima. Oni blate drutvo talogom koji mu jednog dana moe postati samo koban. Ostali, jer mu nisu ni od kakve koristi. I jedni su i drugi u drutvu kao izrasline na tijelu to hranei se sokom zdravih udova kode ovima i slabe ih. Ili jo bolje, kao one biljke paraziti to unitavaju i podgrizaju dobre biljke veui se uz njih i oduzimajui im tako njihovo hranjivo sjeme. Kakva je oita zabluda milostinja namijenjena hranjenju takva oloa, bogato obdarene kue iz ludosti za njih sagraene, kao da je ljudska vrsta toliko rijetka, toliko dragocjena da treba sauvati i njen najsitniji dio! Ali ostavimo to razglabanje od kojeg ti zacijelo nita ne shvaa, dijete moje! Zato aliti svoju sudbinu kad samo od nas zavisi hoemo li je popraviti? Uz kakvu cijenu, nebesa! Uz cijenu jedne varke, uz cijenu stvari to ima samo vrijednost koju joj tvoj ponos daje. Uostalom nastavi taj divljak diui se i otvarajui vrata ovo je sve to mogu uiniti za vas. Pristanite ili me oslobodite vae prisutnosti. Ne volim prosjake... Suze mi potekoe, nisam ih

8

mogla zaustaviti. I neete mi vjerovati, gospoo, ali umjesto da raznjee tog ovjeka, one ga razljutie. Ponovo zatvori vrata, zgrabi me za ovratnik haljine i ree da e na silu dobiti od mene ono to mu dragovoljno nisam htjela dati. U tom stranom trenutku moja mi nesrea dade hrabrost. Oslobodih se njegovih ruku, pojurih prema vratima i rekoh: Odvratni ovjee, neka te nebo koje si ovako teko uvrijedio kazni jednog dana kako zasluuje zbog svoje ogavne okorjelosti! Nisi dostojan ni ovih bogatstava koja tako zloupotrebljava, ni zraka koji udie u svijetu okaljanom tvojom grubosti. Pourih se ispriati svojoj gostoprimki kako me primila osoba kojoj me je poslala. Ali kakvo je bilo moje iznenaenje kad sam vidjela da mi ta nesretnica prigovara umjesto da dijeli moju bol. Bezvrijedni stvore ree mi ona ljutito zar misli da su mukarci toliko glupi da e pomoi djevojkama poput tebe ne zahtijevajui nikakvu protuuslugu za svoj novac? I gospodin Dubourg se ponaa tako. Ja te na njegovu mjestu ne bih pustila da ode a da se prije toga ne izdovoljim. Ali budui da ne eli iskoristiti pomo koju ti pruam, snai se kako najbolje zna. Sutra e mi dati novac ili u zatvor! Milost, gospoo... Da, da, milost! S milou umiremo od gladi. Ali to da radim? Vrati se gospodinu Dubourgu. Mora ga zadovoljiti, mora mi donijeti novac. Ja u ga vidjeti i obavijestiti. Izgladit u, ako budem mogla, vae gluposti. Rei u mu da se ispriavate, ali onda se morate bolje ponaati. Posramljena, oajna, ne znajui kamo da se djenem, uviajui da me svi okrutno odbijaju, gotovo bez ikakvih prihoda, rekoh gospoi Desroches (tako se zvala moja stanodavka) da u pristati na sve da joj udovoljim. Ona ode zakupniku, i vrativi se, ree mi da ga je nala vrlo srdita. Da se mnogo morala truditi dok ga je udobrovoljila u moju korist. Da ga je tek velikim molbama uspjela nagovoriti da me sutradan ujutro ponovo primi. Da moram paziti na svoje ponaanje jer, ako ga jo jednom ne posluam, da e se on sam pobrinuti da me zatvore do kraja ivota. Stigoh sva uzbuena, Dubourg je bio sam, jo nedolinije odjeven nego dan ranije. Grubost, raskalaenost, sve oznake pokvarenosti izbijale su iz njegovih podmuklih oiju. Zahvalite gospoi Desroches otro mi ree to vam jo jednom elim pokazati svoju dobrotu. Morali biste znati koliko ste je nedostojni nakon vaeg jueranjeg ponaanja. Svucite se i, ako jo jednom pokaete i najmanji otpor mojim eljama, u predsoblju vas ekaju dva moja ovjeka koji e vas odvesti na mjesto iz kojeg se neete osloboditi dok ste ivi. O, gospodine rekoh u suzama i kleknuh pred tog odurnog ovjeka preklinjem vas, budite milostivi! Budite plemeniti i pomognite mi ne traei od mene ono to je toliko dragocjeno da bih vam radije poklonila ivot nego da se pokorim... Da, radije bih tisuu puta umrla nego da pogazim principe koje sam prihvatila u djetinjstvu... Gospodine, gospodine, ne prisiljavajte me, preklinjem vas, moete li zamisliti sreu usred odvratnosti i suza? Zar mislite da ete nai uitak ondje gdje vidite samo odbijanje? Zar ete radije poiniti zloin pa da vas savjest progoni slikom mog oaja... Ali drskosti koje poduze Dubourg sprijeie me da nastavim. Kako sam mogla vjerovati da u smekati ovjeka u kojem je moja bol jo vie poticala uasne strasti! Zamislite, gospoo, palei se mojim glasnim jecajima, neovjeno uivajui u njima, besramnik se spremao na svoj zloinaki pokuaj! Digao se i pokazao preda mnom u stanju u kojem razum malokad pobjeuje i u kojem otpor predmeta zbog kojeg ga gubi samo pothranjuje mahnitost, grubo me zgrabio i nasilno strgao sve to je jo skrivalo ono za im je gorio od udnje. Sad me psovao... sad mazio... Muio, milovao... Oh, kakav prizor, Boe dragi! Kakva neuvena mjeavina okrutnosti i razvrata! ini se da je vrhovno bie htjelo, u ovoj prvoj prilici u ivotu, zauvijek usaditi u mene svu strahotu koju sam osjeala prema zloinu iz kojeg e se roditi sva zla koja sam pretrpjela. Treba li onda da se alim zbog toga? Bez sumnje, ne treba. Tim razuzdanostima dugovala sam svoj spas. Daje bilo manje razvrata, bila bih osramoena djevojka. Dubourgova vatra ugasi se u uskipjelosti njegovih pothvata, nebo me osveti zbog uvreda koje mi je ovo udovite htjelo nanijeti, i gubitak snage prije rtvovanja sauva me da mu ne podlegnem. Dubourg zbog toga postane jo bezobrazniji. Optui me zbog svoje slabosti... htjede je nadoknaditi novim nasiljima i jo strasnijim pogrdama. Nema pogrde koju nije izrekao, nasilja koje nije pokuao, niega na to ga njegova pokvarena mata, grubi karakter i izopaeni duh nisu nagnali da poduzme. Moja ga je nespretnost ljutila, bila sam daleko od pomisli da sudjelujem, mnogo je bilo i to to sam pristala, moje se kajanje nije bilo ugasilo... Nita, meutim, ne uspije, moja pokornost presta ga uzbuivati. Uzalud je primjenjivao sad njenost, sad snagu... sad pokornost, sad tiraniju... uzalud je iz pristojnosti prelazio na krajnju raskalaenost, oboje se umorismo a da on nije ponovo mogao stei ono to mu je bilo potrebno za najopasnije napade. Odustao je, natjerao me da mu obeam da u sutradan opet doi, a da bi u to bio jo sigurniji, dade mi samo svotu koju sam dugovala gospoi Desroches. Vratih se, dakle, toj eni, poniena, ali i odluna, bilo to da se dogodi, da se po trei put ne izlaem. Rekoh joj to plaajui i obasipljui prokletstvima krvnika koji je tako okrutno htio zloupotrijebiti moju bijedu. Ali umjesto da moje kletve privuku na njega srdbu boju, one mu donesoe sreu. Osam dana kasnije doznadoh da je vlada tom velikom razvratniku povjerila dunost koja njegove prihode povea za jo etiristo tisua franaka na godinu.

9

Upravo su me zaokupljale misli koje neizbjeivo raaju sline nedosljednosti sudbine, kad nova zraka nade obasja na trenutak moje oi. Desrochesova mi jednog dana doe kazati da je napokon nala kuu gdje e me sa zadovoljstvom primiti, ako se budem dobro vladala. Oh, nebesa, gospoo rekoh joj bacajui se sa zanosom u njeno naruje to je uvjet koji bih ja sama postavila, pa sami prosudite prihvaam li s uitkom. ovjek kod kojeg sam imala sluiti bio je poznati pariki zelena koji se obogatio ne samo pozajmljujui uz velike kamate ve i bestidno kradui svaki put kad je vjerovao da mu ne prijeti opasnost. Stanovao je u Ulici Quincampoix, na drugom katu, sa stvorenjem od svojih pedesetak godina koje je nazivao enom i koje je bilo isto tako zlo kao i on sam. Thrse ree mi taj krtac (to je ime koje sam bila uzela da sakrijem svoje) Thrse, najvea je vrlina moje kue tedljivost. Ako vam ikad padne na pamet da ukradete i najmanji novi, rei u da vas objese, dijete drago! Ovo malo blagostanja koje uivamo moja ena i ja, plod je naeg neizmjernog rada i nae savrene umjerenosti... Jedete li mnogo, mala moja? Malo kruha svaki dan, gospodine odgovorih malo vode i malo juhe kad sam toliko sretna da je dobijem. Juhe! Do vraga, juhe! Vidite, draga prijateljice ree zelena svojoj eni do ega dovodi rasko. Trai posao, ve godinu dana umire od gladi i hoe jesti juhu! A i mi je jedemo samo jednom na tjedan, mi koji radimo kao robovi! Dobit ete malo kruha svaki dan, mala moja, pola boce izvorske vode, svakih osamnaest mjeseci staru haljinu moje ene i tri talira na kraju godine, ako budemo zadovoljni vaim uslugama, ako vaa tednja bude odgovarala naoj, i najzad, ako kua s vama bude napredovala u urednosti i izgledu. Va je posao lagan, moete ga obaviti u tren oka. Tri puta na tjedan treba oistiti i urediti ovaj stan od est prostorija, pospremiti nae krevete, otvarati vrata kad netko zove, napraiti moju periku, poeljati moju enu, voditi brigu o psu i papigi, raditi u kuhinji, prati posue, pomagati mojoj eni kad nam priprema neko jelo, etiripet sati dnevno prati rublje, arape, kape i obavljati druge sitne kuanske poslove. Vidite, Thrse, da to nije nita, ostat e vam mnogo vremena, dopustit emo vam da ga upotrebljavate po svojoj volji, samo morate biti razboriti, dijete moje, obzirni, a naroito tedljivi, to je bitno. Lako moete zamisliti, gospoo, da sam bila u uasnom stanju kad sam prihvatila takvo mjesto. Ne samo da je bilo neizmjerno vie posla nego to su moje snage mogle izdrati, ve kako sam mogla ivjeti s onim to su mi nudili? Ali kako nisam mogla birati, jo sam se iste veeri preselila. Ako vam je moj jadni poloaj omoguio da se na trenutak zabavite, gospoo, jer ne mislim da u vas samo ganuti, dopustite da vam ispriam neto o krtosti kojoj sam bila svjedok u toj kui. Ali u njoj me ve druge godine ekala tako strana nesrea da mi je doista teko zadravati se na tim zabavnim sitnicama, prije nego to vam ponem pripovijedati o svojim nesreama. Ipak morate znati, gospoo, da u stanu gospodina Harpina nikada nije bilo druge svjetlosti osim svjetlosti uline svjetiljke koja se, na sreu, nalazila ispred njegova prozora. Ni jedno ni drugo nikad nisu upotrebljavali rubeninu. Onu koju sam ja prala skupljali su i nikad je nisu dirali. Na rukavima gospodinova kaputa i na rukavima gospodine haljine nalazile su se rukvice, saivene preko platna, koje sam ja prala svake subote naveer. Nikakve plahte, nikakvih runika, samo da bi se izbjeglo pranje. U toj se kui nikad nije pilo vino. Bistra je voda, govorila je gospoa Harpin, prirodno ovjekovo pie, najzdravije i najmanje opasno. Svaki put kad bi se rezao kruh, ispod noa se morala nai koara kako mrvice ne bi propale. Brino smo skupljali sve mrvice od kojih se mogao pripremiti ruak. To jelo koje bi u nedjelju pekli s malo maslaca, bilo je bogat ruak tih praznikih dana. Nikad se nije smjelo udarati po odijelima i namjetaju, ve samo lagano ispraivati etkom od perja. Gospodinove cipele, kao i gospoine, bile su uvrene eljezom, a bile su iste one koje su imali i na dan vjenanja. Svakog tjedna morala sam raditi prilino udan posao. U stanu je bila jedna soba u kojoj zidovi nisu bili prekriveni sagovima. Noiem je sa zidova trebalo skinuti odreenu koliinu sadre i prosijati je gustim sitom. Rezultat te operacije bio je prah kojim sam svako jutro ukraavala gospodinovu periku i gospoinu punu. Eh, da su samo te gluposti izvodili ti prosti ljudi! Nita nije prirodnije od elje za uvanjem svog dobra. Ali nije toliko prirodna elja za poveanjem tog dobra na raun drugih. Nije prolo mnogo vremena kad sam opazila da se Harpin upravo tako obogatio. Iznad nas je stanovao neki prilino bogat privatnik koji je posjedovao veoma lijepe dragulje. Njih je moj gospodar, moda zbog susjedstva, a moda zato to su mu proli kroz ruke, vrlo dobro poznavao. Cesto sam ula kako sa enom ali za nekom zlatnom kutijom od trideset ili etrdeset lujdora koju bi sigurno bio zadrao, govorio je, da je bio spretniji. I da se utjei to je vratio tu kutiju, estiti gospodin Harpin nakani da je ukrade, a meni namijeni zadatak da to izvedem. Poto mi je odrao veliku prodiku o beznaajnosti krae, o samoj njenoj korisnosti u ivotu, budui da ona uspostavlja neku vrstu ravnotee i potpuno razbija neravnopravnost bogatstava, i poto mi je govorio o rijetkim kaznama, jer je dokazano da od dvadeset lopova stradaju samo dva, te poto mi je, erudicijom kojoj se nisam nadala od gospodina Harpina, pokazao da je kraa bila asna u cijeloj Grkoj i da je ak i sada neki narodi doputaju, pomau i nagrauju kao smiono djelo koje u isti mah dokazuje hrabrost i spretnost (dvije

10

bitne vrline svakog ratnikog naroda), i poto mi je oduevljeno govorio o svom ugledu koji e me izvui iz svake opasnosti, ako me otkriju, gospodin Harpin mi preda dva krivotvorena kljua od kojih je jedan otvarao vrata susjedova stana, a drugi stol u kojem se nalazila spomenuta kutija. Naloi mi da mu to prije donesem tu kutiju, a za tako veliku uslugu dvije godine davat e mi po jedan talir vie. Oh, gospodine kliknuh, zadrhtavi na ovaj prijedlog je li mogue da se jedan gospodar na ovakav nain usuuje kvariti svog slugu! Tko me spreava da protiv vas okrenem oruje koje mi stavljate u ruke, i to biste mi mogli zamjeriti da vas jednog dana uinim rtvom vaih vlastitih principa? Zbunjeni Harpin poe se nespretno izgovarati. Ree mi da je sve to izgovorio s ciljem da me iskua. Da sam doista sretna to sam odoljela njegovim prijedlozima... Da bih propala da sam podlegla... Zadovoljih se tom lai, ali ubrzo osjetih da sam pogrijeila to sam mu odgovorila tako odluno. Zlotvori ne ele naii na otpor kod onih koje hoe zavesti. Kad je ovjek toliko slab da prihvati njihove prijedloge, onda nema srednjeg puta: tada neizostavno postaje njihov ortak, to je vrlo opasno, ili njihov neprijatelj, to je jo opasnije. Da sam bila malo iskusnija, odmah bih bila napustila kuu, ali ve je na nebu pisalo da e svaki moj poteni pothvat biti nagraen nesreom. Gospodin Harpin pusti da proe gotovo mjesec dana, to jest kraj druge godine mog boravka kod njega, ne spomenuvi vie o tome ni rijei i ne pokazavi ni najmanje zlopamenje zbog mog odbijanja, kad jedne veeri, vrativi se u sobu da se odmorim nekoliko sati, zauh kako se moja vrata otvaraju i ugledah, preplaena, gospodina Harpina u drutvu jednog inspektora i etiri andara. Vrite svoju dunost, gospodine ree sudskom inovniku ova mi je nesretnica ukrala dijamant od tisuu talira, siguran sam da ete ga nai negdje u njenoj sobi ili na njoj. Ja da sam vas okrala, gospodine viknuh i zaprepateno skoih iz kreveta. Ja, o nebesa! Tko bolje od vas zna da ja to nisam uinila? Tko bolje od vas moe znati koliko mi je to djelo odvratno i kako je nemogue da ga poinim! Ali gospodin Harpin napravi veliku buku kako se moje rijei ne bi ule, zapovjedi da se izvri pretraga, i zlosretni prsten pronaoe u mom madracu. Uz tako jak dokaz nita se nije moglo uiniti. Odmah me zgrabie, vezae i povedoe u zatvor a da ni jednu rije nisam mogla izgovoriti sebi u prilog. Suenje nesretnici koja nema ni ugleda ni zatite brzo zavrava u zemlji u kojoj je vrlina nespojiva s bijedom, u kojoj je nevolja najvei dokaz protiv optuenog. Tu nepravedna predrasuda stvara uvjerenje da je i izvrio zloin onaj koji gaje mogao izvriti. Osjeaji se mjere poloajem koji zauzima Cim zlato ili naslovi ne utvrde njegovu nevinost, ini se nemoguim da bi on mogao biti nevin. Uzalud sam se branila, uzalud sam slubenom advokatu pruila najbolje dokaze, moj me gospodar optuivao, dijamant su pronali u mojoj sobi. Bilo je jasno da sam ga ja ukrala. Kad sam htjela spomenuti gnusni prijedlog gospodina Harpina i dokazati daje nesrea to me zadesila samo plod njegove osvete i elje da se oslobodi stvorenja koje je, saznavi za njegovu tajnu, postalo njegov gospodar, ovu su albu ocijenili kao protuoptubu i rekli da je gospodin Harpin ve dvadeset godina poznat kao neporoan ovjek, nesposoban za takvo nedjelo. Zatvorie me u Conciergerie gdje sam mislila da u zavriti svoje dane zato to sam odbila sudjelovati u zloinu. Propadala sam. Jedino me novo zlodjelo moglo spasiti. Providnost htjede da zloin barem jednom poslui kao tit vrlini, da je sauva od ponora u koji ju je gurala glupost sudaca. Uza me je bila neka etrdesetogodinja ena, jednako poznata po svojoj ljepoti kao i po mnotvu zlodjela koja bijae poinila. Zvali su je Dubois, i ona je, kao i nesretna Thrse, imala biti smaknuta, samo to su se suci dvoumili o vrsti smrti. Kako je bila optuena za sve mogue zloine koji se mogu zamisliti, smatrali su gotovo obaveznim da za nju izmisle neku novu kaznu ili takvu od koje nas poteuje na spol. Ta je ena pokazivala nekakvo zanimanje za mene, bez sumnje zloinako, budui da joj je krajnja elja bila, kako sam kasnije shvatila, da od mene napravi svoju pomonicu. 1. Budua stoljea! Nikad neete vidjeti taj vrhunac grozota i sramote. Jedne veeri, moda najvie dva dana prije nego to smo i jedna i druga morale izgubiti glavu, Duboisova mi ree da ne legnem i da mirno stojim s njom to blie vratima zatvora. Izmeu sedam i osam sati rekla je vatra e zahvatiti Conciergerie, to e biti moje djelo. Sigurno e mnogi ljudi izgorjeti, ali to nije vano, Thrse ? usudi mi se rei ta zlotvorka. Sudbina drugih nije nimalo vana kad se radi o naem dobru. Sigurno je da emo se mi spasiti. Pridruit e nam se etiri ovjeka, moji ortaci i prijatelji, a ja odgovaram za tvoju slobodu. Rekoh vam, gospoo, ruka boja koja je upravo bila kaznila nevinost u meni, poslui se zloinom moje zatitnice. Vatra plane, poar je bio straan, dvadeset i jedna osoba spaljena, ali se mi spasismo. Jo istog dana naosmo se u kolibi nekog zvjerokradice u umi Bondi, koji je bio intimni prijatelj nae bande. Evo, slobodna si, Thrse ree mi tada Duboisova moe izabrati ivot koji ti se svia, ali ako ti mogu neto kazati, onda je to savjet da se okani kreposti koja, kako vidi, nikada ne vodi uspjehu. Pogrena obzirnost dovela te do podnoja stratita, uasni nas je zloin spasio. Vidi emu slue dobra djela u svijetu, je li, dakle, dobro rtvovati se za njih! Mlada si i lijepa, Thrse, u dvije godine pobrinut u se za tvoju sreu. Ali ne misli da te u njen hram vodim stazama kreposti. Kad se eli izabrati put, draga djevojko, treba pokuati vie zanata, sluiti se raznim

11

spletkama. Odlui se, dakle, nismo nimalo sigurni u ovoj kolibi, vrlo brzo morat emo je napustiti. Oh, gospoo rekoh svojoj dobroinitelj ici mnogo vam dugujem i taj dug ne elim izbjei. Spasili ste mi ivot. Grozno je to ste me spasili pomou zloina, i vjerujte mi, da sam ga ja morala izvriti, radije bih tisuu puta voljela smrt nego da u njemu sudjelujem. Vidim sve opasnosti kojima sam se izvrgla preputajui se osjeajima potenja koji e zauvijek ostati u mom srcu. Ali koliko god, gospoo, krepost bila trnovita, uvijek u je vie voljeti od probitanih opasnosti koje prate zloin. U meni postoje vjerski principi koje, Bogu hvala, nikad neu napustiti. Ako mi Providnost uini, ivot mukotrpnim, znai da e to nadoknaditi na boljem svijetu. Ta nada me tjei i ublauje moje patnje, smiruje moj jad, uvruje me u mojoj tuzi i ini me odvanom protiv svih zala koje e Bog htjeti da mi poalje. Ta bi se radost odmah ugasila u mojoj dui kad bih je okaljala zloinima, a strah od kazni na ovom svijetu izazvao bi sliku muka na drugom, pa mi ne bi ostavio ni trenutak mira koji elim. To su besmislene ideje koje e te vrlo brzo odvesti u bolnicu, keri moja ree Duboisova mrstei obrvama. Ostavi boju pravdu, muke i nagrade koje e dobiti, sve te plitkosti slue samo zato da umremo od gladi. O, Thrse, okrutnost bogatih opravdava loe ponaanje siromanih. Nek se njihove kese o^pare naim potrebama, nek ovjenost zavlada u njihovim srcima, pa e krepost nai mjesto u naem. Ali sve dok naa nesrea, strpljivost kojom je podnosimo, naa nada, naa podlonost budu sluile samo udvostruavanju naih okova, nai e zloini biti njihovo djelo, i bili bismo glupi kad bismo ih se odrekli kad nam oni mogu ublaiti jaram kojim nas njihova okrutnost tlai. Priroda nas je sve stvorila jednakima, Thrse, pa ako se sudbini svia da kvari ovaj glavni plan opih zakona, na nama je da ispravimo njene hirove i da svojom spretnou odstranimo nasilje jaeg. Volim sluati kad nam ti bogatai, ti ljudi s naslovima, ti sveenici, ti suci, propovijedaju o kreposti. Teko je uvati se od krae kad ovjek ima tri puta vie nego to mu je potrebno za ivot. Veoma je teko nikad ne pomisliti na ubojstvo kad je ovjek okruen samo laskavcima ili robovima kojima je njegova volja zakon. Uistinu je mukotrpno biti umjeren i razborit kad si u svakom trenu okruen najsonijim jelima. Zaista je teko biti iskren kad nikad nemaju razloga da lau... Ali mi, Thrse, mi koje je ova okrutna Providnost, od koje lakomisleno pravi idola, osudila da gmiemo u ponienju kao to zmija gmie u travi! Mi koji smo prezreni zato to smo slabi! Mi ija usta blai samo u i ije korake samo trnje prati, zar eli da se klonimo zloina kad nam samo njegova ruka moe otvoriti vrata ivota, odrati nas u njemu, sauvati i sprijeiti da ga ne izgubimo. Ti eli da mi, vjeno podloni i poniavani, dok ovo drutvo koje nas ugnjetava uiva sve naklonosti sree, ostavimo za sebe samo muku, klonulost i patnju, oskudicu i suze, sramotu i stratite! Ne, Thrse, ne! Ili je ta Providnost koju ti duboko potuje stvorena samo zato da je preziremo, ili njena volja nema nita s time. Upoznaj je bolje, dijete moje, i uvjeri se da, im nas dovodi u ovakav poloaj u kojem nam zlo postaje neophodno, i im nam istodobno doputa mogunost da ga vrimo, to zlo slui njenim zakonima kao i dobro, i da ona dobiva s jednim kao i s drugim. Jednakost je poloaj u kojem nas je stvorila, pa onaj tko ga razbija nije greniji odanoga koji ga ponovo eli uspostaviti. Obojica djeluju prema steenim pobudama, obojica ih moraju slijediti i uivati. Ako me ikad itko pokolebao, to je, priznajem, bila ova ena sa svojim nagovaranjem. Ali u mom srcu jedan jai glas pobijedi njene sofizme, osvijestih se i rekoh joj da sam odluila da-nikacLneu dopustiti da me netko pokvari. U redu! odgovori mi ona. Postani ono to eli, preputam te tvojoj zloj sudbini. Ali ako te ikad uhapse i objese, to te sigurno eka zbog usuda koji neminovno spaava zloin a rtvuje vrlinu, sjeti se barem da nikada ne smije govoriti o nama! Dok smo mi tako razgovarale, etiri njena druga pili su sa zvjerokradicom, a kako vino u dui zlotvora pobuuje elje za novim zlodjelima potiskujui u zaborav stara, nai zlikovci, i prije nego to su doznali moju odluku, naumie da od mene naprave rtvu, ne mogavi me pridobiti za ortakinju. Njihovi principi, obiaji, mrano skrovite u kojem smo se nalazili, nekakva sigurnost koju su osjeali, pijanstvo, moje godine, moja nevinost, sve ih je to ohrabrivalo. Digoe se od stola, posavjetovae, dogovorie s Duboisovom. Drhtala sam od straha pratei cijeli taj mrani postupak kojeg je posljedica bilo nareenje da smjesta, dragovoljno ili na silu, zadovoljim pohotu sve etvorice. Ako to uradim dragovoljno, svaki e mi dati jedan talir i povest e me kamo god elim. Ali ako budu morali upotrijebiti i silu, upotrijebit e je. Da bi tajna meutim bila bolje sauvana, ubit e me poto se zadovolje, i pokopat e me uz neko stablo. Ne moram vam opisivati, gospoo, kako je na mene djelovao ovaj grozni prijedlog, to vam nije teko zamisliti. Bacih se na koljena pred Duboisovu i zamolih je da mi jo jednom bude zatitnicom. Neasno stvorenje samo se nasmija mojim suzama. Oh, dovraga ree mi ona evo, opet si u nevolji... Sta, drhti to redom mora zado^ljiti etiri lijepa mladia poput ovih? A zna li da u Parizu ima deset tisua ena koje bi dale pola svog zlata ili dragulja da mogu biti na tvom mjestu. Sluaj ipak doda nakon kratkog razmiljanja imam prilinu mo nad tim mangupima pa te mogu izbaviti, pod uvjetom da bude dostojna toga. Jao, gospoo, to trebam uiniti povikah u suzama naredite,

12

spremna sam! Slijedi nas, pridrui nam se, bez ikakva opiranja radi ono to i mi radimo, to je jedini uvjet pod kojim te mogu spasiti od ostalog. Smatrala sam da ne smijem oklijevati. Prihvaajui taj okrutni uvjet, izlagala sam se novim opasnostima, ali one nisu bile tako neposredne kao ova. Moda sam se mogla i ouvati, dok me nita ne bude moglo podvrgnuti onima koji su mi prijetili. Svuda u ii, gospoo spremno odgovorih Duboisovoj svuda u ii, obeavam vam, spasite me od pohote ovih ljudi, nikad vas neu napustiti! Djeco ree tada Duboisova banditima ova je djevojka lan druine, ja je primam i jamim za nju. Preklinjem vas da joj ne nanosite nikakvo zlo. Ne omrznimo joj zanat ve prvog dana. Vidite koliko nam njene godine i vanjtina mogu pomoi, posluimo se njima za nau korist i ne rtvujmo je svojim uicima! Ali strasti mogu toliko ovladati ovjekom da ih nita ne moe ukrotiti. Ljudi s kojima sam se udruila nisu bili kadri ita shvatiti. Sva su me etvorica okruila, prodirala me svojim vatrenim pogledima, prijetila mi na jo uasniji nain. Bili su spremni da me zgrabe, da me zatuku. Ona to mora proi ree jedan od njih nema razloga da je pomilujemo. Zar ete rei da mora poloiti ispit iz kreposti da bi bila primljena u bandu lopova? Zar nam isto tako dobro nee posluiti osramoena kao i djevica? Vi razumijete, gospoo, ublaavam izraze, a ublait u isto tako i prizore. Jao! Bestidnost njihovih likova bila je takva da bi va stid patio zbog njihove golotinje, barem toliko koliko i moja srameljivost. Oh, kako sam bila njena i drhtava rtva! Drhtala sam. Jedva sam disala. I, dok sam tako kleala pred svom etvoricom, ponekad su mi se slabane ruke dizale preklinjui njih, a ponekad da bi smekale Duboisovu. Samo trenutak ree jedan po imenu eljezno Srce koji je bio, ini se, voa bande. Bilo mu je oko trideset i est godina, bio je jak kao bik i nalik na satira. Samo trenutak, prijatelji! Svi moemo biti zadovoljeni. Budui da je ovoj djevojci njena krepost toliko dragocjena, i budui da bi nam ta njena osobina, kako kae Duboisova, mogla biti od koristi, ostavimo joj je! Ali naa udnja mora biti utaena. Nama se u glavi muti, Duboisova, i u stanju u kojem smo, mogli bismo te i udaviti ako se usprotivi naim uicima. Nek se Thrse odmah svue kao od majke roe- na i neka redom zauzima poloaje koje emo mi zahtijevati od nje, dok Duboisova bude gasila na ar i palila tamjan na oltarima kojima ovo stvorenje ne doputa pristup. Da se svuem povikah. Oh, nebesa, to zahtijevate od mene? Kad tako budem izloena vaim pogledima, tko mi moe jamiti... Ali eljezno Srce, koji nije bio raspoloen da mi i dalje poputa a ni da se odrekne svojih elja, napadne me i tako grubo udari da sam uvidjela da mi je poslunost posljednja nada. On pade u naruje Duboisove koju je bio svukao gotovo kao i mene i, im sam se nala u poloaju koji je zahtijevao, s rukama na zemlji, u poloaju u kojem sam bila nalik na kakvu ivotinju, Duboisova smiri njegov ar pribliavajui nekakvo udovite predvorju jednog i drugog hrama prirode, i to tako da je pri svakom pokretu morala akom snano udariti te dijelove kao to su nekada ovnom udarali u vrata opsjednutih gradova. estina prvih napada prisili me da uzmaknem. eljezno Srce se razbjesni i zaprijeti mi jo gorim postupcima, ako se budem klonila ovih. Duboisova dobi nareenje da udvostrui udarce, a jedan drugi razvratnik zgrabi me za ramena da ne posrem pod tim trzajima koji postae tako surovi da me gotovo umrtvie tako te vie nisam imala snage da ih izbjegavam. Da sam na njenu mjestu izusti mrmljajui eljezno Srce vie bih volio otvoriti vrata nego gledati da ih ovako potresaju, ali ona to ne eli a mi od nagodbe odustati neemo... Snano... samo snano, Duboisova... I bljesak vatre tog razvratnika, gotovo jednako estok kao i bljesak munje, ugasi se nad izmuenim prolomima a da ih i ne odkrinu. Drugi me nagna da kleknem meu njegove noge i, dok mu je Duboisova pokuavala ugasiti udnju, sav se predao dvjema stvarima. Cas me, ali vrlo nervozno, udarao rukom po licu, as po grudima. Ponekad su njegova razvratna usta pritiskala moja. U tren oka i lice i grudi postadoe mi crveni kao purpur... Boljelo me, traila sam milost, suze su mi tekle, razdraie ga i on se jo vie razbjesni. Zagrize mi jezik, a dvije bradavice na grudima tako mi zgnjei da ustuknuli, ali me zadrae i ponovo gurnue na njega. Jo me snanije stisnue sa svih strana i njegov zanos splasne... Trei me pope na dvije razmaknute stolice i sjede dolje. I dok ga je Duboisova, smjestivi se meu njegove noge, uzbuivala, on me sputao sve dok mu se usta nisu nala tono ispod hrama Prirode. Ne moete zamisliti, gospoo, to se taj bestidni smrtnik usudio poeljeti! Htjela ne htjela, morala sam obaviti malu nudu... O, nebesa, kako pokvarenjak i na trenutak moe osjetiti uitak u tim stvarima... Napravih ono to je zaelio, natopih ga, i taj prostak u mom potpunom podvrgavanju osjeti takav zanos kakav mu nikakva druga bestidnost ne bi mogla pruiti. etvrti mi namakne uzice na sve dijelove tijela gdje ih je mogao staviti. Cijeli je snop drao u ruci sjedei sedam-osam stopa od mog tijela. Za to vrijeme Duboisova ga je snano uzbuivala dodirima i poljupcima. Ja sam stajala, i tek je u snanom povlaenju sad jedne, sad druge uzice ovaj divljak osjeao uitak. Klecala sam, svaki as gubila ravnoteu. Na kraju povue sve uzice zajedno, i to tako neravnomjerno da sam pala na tlo pored njega. To je i bio njegov jedini cilj, a moje grudi i obrazi primie dokaze zanosa koji mu je jedino ta nastranost mogla pruiti. Eto to pretrpjeh, gospoo, ali mi barem ast bijae spaena kad stid nije bio. Kada

13

su se smirili, banditi odluie da krenu na put i jo iste noi stigoe do ume u blizini Chantillvja, gdje se sakrie u oekivanju dobrog plijena. Nita se ne moe usporediti s oajem koji me obuzeo zbog obaveze da slijedim takve ljude, te odluih da ih napustim im mi se za to ukae zgodna prilika. Sutradan zanoismo u blizini Louvresa, pod plastovima sijena. Htjedoh se osloniti na Duboisovu i provesti no u njenoj blizini. Ali priini mi se da ona s mojom krepou ima druge namjere i da je ne eli sauvati od napada kojih sam se bojala. Trojica je okruie i bestidno stvorenje se pred mojim oima poda svoj trojici istovremeno. etvrti se priblii meni, bio je to voa: Lijepa Thrse ree mi nadam se da mi barem neete odbiti zadovoljstvo da provedem no uz vas? A kad je osjetio moje odluno odbijanje: Nita se ne bojte ree avrljat emo a protiv vae volje nita neu poduzimati. O, Thrse nastavi stiui me u naruje zar nije velika ludost ta vaa namjera da ostanete edni s nama? Ako ve moramo pristati na to, onda to mora sluiti dobru druine. Nije potrebno da vam to skrivam, drago dijete! Kad se naemo u gradovima, raunamo na zamke vaih ari, njima emo namagariti lakovjerne. Dobro, gospodine odgovorih budui da sigurno vie volim smrt od ovih strahota, od kakve vam koristi mogu biti i zato se protivite mom bijegu? Naravno da mu se opiremo, anele moj odgovori eljezno Srce morate sluiti naim interesima ili uicima. Vae vam nesree nameu taj jaram, treba ga podnositi. Na svijetu nema nita to se ne bi moglo izgladiti, zato sami stvarajte svoju sudbinu! Pristanite da ivite sa mnom, draga djevojko, pristanite da pripadate meni i ja u vam utedjeti tunu ulogu koja vam je namijenjena. Ja, gospodine povikah da postanem ljubavnica jednog... Izgovorite tu rije, Thrse, izgovorite je, jednog lupea, zar ne? Priznajem da jesam, ali druge vam naslove ne mogu ponuditi, a mi se ne enimo. Brak je sakrament, Thrse, a kako mi jednako preziremo sve, nikad se ne koristimo ni jednim. Ipak, promislite malo! U potpunoj nemogunosti da sauvate ono to vam je najdrae, nije li bolje rtvovati to jednom jedinom ovjeku, koji e tada postati va oslonac i zatitnik, nego se podavati svima? Ama zato odgovorih ne bih imala nikakav drugi izbor? Zato to vas mi drimo u rukama, Thrse, i zato to je zakon jaega uvijek najbolji, kako je to ve davno rekao La Fontaine. Zar uistinu brzo nastavi nije pretjerano smijeno pridavati, kao to vi inite, tolik znaaj tako neznatnoj stvari? Kako jedna djevojka moe biti tako glupa da misli kako krepost zavisi od malo vee ili malo manje irine na jednom dijelu njena tijela. Eh, kao da je vano ljudima ili Bogu da taj dio bude netaknut ili nagren? Rei u i vie, ako je namjera Prirode da svako bie ovdje dolje ispuni sve zadae koje mu je ona namijenila, a kako ene postoje samo zato da bi sluile uitku mukaraca, odupirati se njenim namjerama znai oito se ogrijeiti o Prirodu. Znai htjeti biti nekorisno bie na svijetu, pa prema tome i vrijedno prijezira. Ta varava mudrost, koju su vam besmisleno utuvili u glavu kao vrlinu i, koja jo od djetinjstva, umjesto da koristi prirodi i drutvu, oito vrijea i jedno i drugo, samo pokude vrijedna tvrdoglavost kojoj osoba tako puna duha kao vi ne bi smjela podlei. Nije mi stalo do toga, i sluajte, draga djevojko, ja elim da vam se svidim i da potujem tu vau slabost. Neu ni dotaknuti, Thrse, taj fantom koji predstavlja sve vae radosti. Svaka djevojka ima vie ari koje moe pruiti, i Venera se s njom moe slaviti u vie hramova. Vi znate, draga moja, da blizu Heterinih oltara postoji tamna spilja u kojoj se osamljuju ljubavi kako bi nas jo snanije zavele. To e biti oltar na kojemu u ja zapaliti tamjan. Ako se plaite bremenitosti, Thrse, ona se tu nikad ne moe zbiti i va lijepi stas nikad nee biti pokvaren. Blago koje vam je toliko drago bit e za uvijek sauvano, pa odredili mu bilo kakvu namjenu, moi ete ga ponuditi istog. S te strane nita ne moe izdati jednu djevojku, pa ma koliko napadi bili estoki ili mnogobrojni. im pela isisa sok, ruina se aska zatvara. Nikome ne pada na pamet da se ikad mogla otvoriti. Postoje djevojke koje su deset godina uivale na taj nain, pa ak i s vie mukaraca, a nakon toga su se udale kao sasvim netaknute. Koliki su oevi i braa na taj nain zloupotrebljavali svoje keri i sestre, a da one zatim nisu bile manje dostojne da se posvete braku! Koliki su se ispovjednici sluili tim putem da se zadovolje a da roditelji ni posumnjali nisu! U jednu rije, to je utoite tajne, to je mjesto na kojem mudrost ukrouje strasti... Treba li vam jo neto rei, Thrse, ako je to najtajniji hram, istodobno je i najpohotniji. Jedino se u njemu moe nai ono to je potrebno za sreu, i to silno susjedno blago ne moe se mjeriti s pikantnim draima mjesta do kojeg se tek velikim naporom stie i u koje se tek velikom mukom ulazi. I same ene time dobivaju, pa one koje je razum naveo da upoznaju te vrste uitka, nikad nee pozavidjeti onim drugima. Pokuajte, Thrse, pokuajte i oboje emo biti zadovoljni! Oh, gospodine odgovorih nemam nikakva iskustva u tome o emu je rije. Ali ta zabluda, gospodine, koju vi hvalom obasipljete i o kojoj sam ula, jo osjetljivije vrijea ene ... Jo se tee ogreuje o Prirodu. Ruka boja osveuje se takvom svijetu, a Sodoma o tome daje primjer. Kakva bezazlenost, draga moja, kakva djetinjarija nastavi ovaj pokvarenjak. Tko vas je tako pouio? Jo malo strpljenja, Thrse, pa u ispraviti vae miljenje. Gubitak sjemena namijenjenog irenju ljudskog roda, draga djevojko, jedini je zloin koji postoji. U ovom sluaju, ako je sjeme usaeno u nas s jedinim

14

ciljem razmnoavanja, oduzeti mu taj cilj, slaem se, bila bi uvreda. Ali ako je dokazano da je Priroda u nas usadila mnogo vie tog sjemena nego to je potrebno za razmnoavanje, u tom sluaju, Thrse, zar je vano gubi li se ono na ovom ili na onom mjestu? Tada ovjek koji ga odvraa od cilja ne ini vee zlo od Prirode koja ga ne upotrebljava. Ne dogaaju li se ovi prirodni gubici, na koje se samo moramo ugledati, u bezbroj sluajeva? Mogunost da se dogaaju prvi je dokaz da ne vrijeaju. Bilo bi protiv svih zakona pravednosti i duboke mudrosti, koje joj u svemu priznajemo, kad bismo dopustili ono to bi je vrijealo. Drugo, zar ona sama ne stvara na stotine milijuna ovakvih gubitaka dnevno? None polucije, beskorisnost sjemena u doba enske bremenitosti, nisu li to gubici koje doputaju njeni zakoni i koji dokazuju da nam ona, vrlo malo osjetljiva na ono to se moe dogoditi s tekuinom kojoj mi pridajemo pretjeranu cijenu, doputa gubitke s istom ravnodunou s kojom ih i sama doivljava svakog dana; doputa razmnoavanje, ali joj to razmnoavanje nije neprestano pred oima; doista eli da se razmnoavamo, ali, dobivajui tim inom isto onoliko koliko i s onim koji mu se protivi, nema nita protiv bilo kojeg naeg izbora; doputa nam da stvaramo, da stvaramo ili ruimo, pa je nimalo vie neemo zadovoljiti ili uvrijediti ako izaberemo ono to nam se najvie svia. I zato e joj se ono to odaberemo, budui da e biti posljedica samo njene moi i djelovanja na nas, uvijek vie svidjeti, naroito kad nema opasnosti da se ogrijeimo o nju. Ah, vjerujte, Thrse, Priroda se ne zabrinjava mnogo za tajne od kojih smo u svojoj ludosti stvorili kult. Bilo kakav da je hram u kojemu prinosimo rtvu, im ona doputa da tamjan u njemu gori, znai da je taj izraz tovanja ne vrijea. Odbijanje razmnoavanja, gubici sjemena koje slui razmnoavanju, gaenje tog sjemena kad proklija, unitavanje te klice ak i dugo poto se oblikovala, sve su to, Thrse, izmiljeni zloini koji Prirodu nimalo ne zanimaju i kojima se ona zabavlja kao i svim ostalim naim ustanovama, to je esto vrijeaju umjesto da joj slue. eljezno Srce raspaljivao se izlaui svoja podmukla naela, pa ga uskoro vidjeh u stanju koje me bilo onako preplailo dan ranije. A da bi svojoj pouci dao jo veu mo, odmah ju je htio primijeniti u praksi. I njegove ruke, usprkos mojim opiranjima, zalutae na oltar u koji je podmuklica elio prodrijeti... Moram vam priznati, gospoo, da sam, zaslijepljena nagovaranjima tog pokvarenjaka i zadovoljna to u spasiti ono to sam smatrala najhitnijim, pomalo poputala. Nisam pomiljala ni na nedosljednosti njegovih sofizama ni na opasnost kojoj se izlaem, budui da taj neasni ovjek divovskih razmjera sigurno nije imao drugog cilja osim da me osakati. Sve sam promatrala kao opinjena i predavala se. Kreposti radi postajala sam zloinka. Kad se taj bestidni pobjednik ve bio domogao prijestolja i brinuo samo o tome da se na njemu uvrsti, odjednom s glavne ceste dopre buka koije. eljezno Srce istog trena dunosti radi, odrekne se uitka, sakupi svoje ljude i pohita u susret novim zloinima. Malo kasnije zausmo krikove, a onda se ti krvlju okaljani zlikovci vratie pobjedniki i natovareni plijenom. Bjeimo odmah ree eljezno Srce ubili smo tri ovjeka, leevi su na cesti, ovdje vie nismo sigurni. Dijelio se plijen, eljezno Srce zahtijevao je da uzmem svoj dio koji je iznosio dvadeset lujdora, prisiljavali su me da ih uzmem. Drhtala sam od pomisli da moram uvati takav novac, ali smo se urili, svatko je uzeo svoje stvari pa smo otili. Sutradan se naosmo na sigurnom, u umi Chantilly. Mukarci za vrijeme jela izraunae koliko im je donio posljednji pothvat, i vidjee da cijela svota ne prelazi dvjesta lujdora. Doista se ree jedan ne isplati poiniti tri ubojstva radi tako male svote. Polako, prijatelji odgovori Duboisova nisam vas ja radi te svote nagovarala da ne budete milostivi prema tim putnicima, uinila sam to radi nae sigurnosti. Ovi su zloini posljedica zakona, a ne nae greke. Sve dok lopovima budu oduzimali ivot kao i ubojicama, krae se nikad nee poinjati bez zloinstava. Ova dva nedjela jednako se kanjavaju, pa zato da se onda odreknemo drugoga kad ono moe sakriti prvo? Tko vam, uostalom, kae nastavi ovo strano stvorenje da dvjesta lujdora ne vrijede tri ubojstva? Stvari uvijek treba procjenjivati samo po njihovoj vezi s naim interesima. Prestanak postojanja svakog od ovih rtvovanih bia ne predstavlja nita u odnosu na nas. Nama sigurno ni najmanje nije vano jesu li te osobe na ivotu ili u grobu. Prema tome, ako nam jedan od ta dva sluaja prua i najmanju korist, moramo ga bez ikakve grinje savjesti iskoristiti sebi u prilog. Jer, u situaciji prema kojoj smo potpuno ravnoduni, moramo, ako smo mudri i njeni gospodari, okrenuti je tako da nam bude korisna, bez obzira na ono to u njoj moe izgubiti protivnik, jer izmeu onoga to dira nas i onoga to dira druge, nema nikakva razumnog omjera. Jedno osjeamo fiziki, drugo doivljavamo samo duhom, a duevni su osjeaji varavi. Stvarno postoje samo fiziki osjeaji. I tako ne samo da je dvjesta lujdora dovoljno da se poine tri ubojstva, ve bi dostajalo ak i trideset novia, jer bi nam tih trideset novia pribavilo zadovoljstvo koje nas, iako malo, mora vie uzbuditi od tri ubojstva to za nas ne znae nita, a zbog kojih ne osjeamo nikakvu tetu ve samo malo peckanje. Slabost naeg ustrojstva, nedostatak razmiljanja, proklete predrasude u kojima smo odgojeni, isprazni strah od vjere zakona, to je ono to glupe zaustavlja na putu zloina. Ali svaka jaka osoba, obdarena snano ustrojenim duhom, koja kako to i treba biti, pretpostavlja sebe drugima, znat e

15

odmjeriti svoju korist od koristi drugih, narugati se Bogu i ljudima, prkositi smrti i prezirati zakone, duboko uvjerena da ona sama sve mora dobiti, osjetit e da i najvee mnotvo tuih teta, koje ona fiziki nimalo ne mora osjetiti, ne moe nadoknaditi ni najmanju radost plaenu ovim neuvenim skupom nedjela. Radost joj godi, ona je u njoj, posljedica zloina ne uzbuuje, ona je izvan nje. Pitam se, dakle, koji razuman ovjek nee vie voljeti ono to mu prua radost od onoga to mu je strano, i koji nee pristati da poini tu stranu stvar zbog koje ne osjea nikakvu neugodnost, da bi pribavio onu koja ga ugodno uzbuuje? Oh Gospoo rekoh Duboisovoj traei doputenje da odgovorim na njene grozne sofizme ne osjeate li da je vaa osuda zapisana u tome to vam je upravo izmaklo. Takvi bi principi mogli odgovarati jedino biu koje bi bilo dovoljno jako da se ne boji drugih. Ali nama, gospodo, koji vjeito ivimo u strahu i ponienju? Mi koji smo prognani od svih potenih ljudi i osueni od svih zakona, smijemo li mi prihvatiti ideje koje protiv nas samo mogu izazvati ma to nam visi iznad glava? U tom jadnom poloaju ne bismo se nali kad bismo pripadali drutvu... Kad bismo, najzad, bili ondje gdje bismo morali biti, da nema naeg loeg ponaanja ili naih nesrea, zamislite koji bi nam od tih principa vie odgovarali? Kako moete zahtijevati da ne strada onaj koji se iz slijepe sebinosti sam eli boriti protiv zajednikih interesa drugih? Zar drutvo nema pravo da u svom krilu ne podnosi onoga koji izjavljuje da je protiv njega? I moe li se osoba koja se osami boriti protiv svih? Moe li uivati sreu i mir ako, ne prihvaajui drutveni dogovor, ne pristaje da se odrekne dijela sree kako bi sauvala ostatak? Drutvo se odrava samo vjeitim izmjenama dobrih djela, i to su veze koje ga uvruju. Onaj tko umjesto tih dobrih djela nudi samo zloine, budui da ga se plae, bit e sigurno napadnut ako je jai, a rtvovan od prvog kojega uvrijedi ako je slabiji. Dakle, svakako uniten zbog monog razloga koji tjera ovjeka da uva svoj mir i da se suprotstavi onima koji mu ga ele pomutiti. To je razlog zbog kojeg je gotovo nemogue dugotrajno zloinako udruivanje koje se suprotstavlja interesima drugih, zato se svi moraju ujediniti kako bi otupili njihovu otricu. ak i meu nama, gospoo, usudila bih se dodati, kako mislite odrati slogu kad savjetujete da svatko mora ii jedino za svojom koristi? Hoete li vi onda doista moi zamjeriti ikome od nas ako zaeli ubiti druge, i ako to uini, da plijen njegovih drugova pripadne samo njemu? Eh! Moe li za krepost biti bolje pohvale od dokaza da je potrebna ak i u zloinakom drutvu... i da se to zloinako drutvo ni jednog trenutka ne bi odralo bez kreposti! To ime nam se suprotstavljate, Thrse, to su sofizmi ree eljezno Srce a ne ono to je maloprije rekla Duboisova, jer naa zloinaka udruenja ne podrava krepost, ve, naprotiv, korist i egoizam. Vaa pohvala kreposti koju ste izvukli iz nekakve varave pretpostavke nije, dakle, ispravna. Daleko od toga da krepost mene, kao najjaeg u druini, pretpostavljam, spreava da ne ubijem svoje drugove kako bih se domogao njihova dijela. Kad bih ih ubio, naao bih se sam, liio bih sebe sredstava koja mi mogu osigurati novac koji oekujem od njihove pomoi. To je jedini razlog koji i njih spreava da ne napadnu mene. Vidite, Thrse, taj razlog nije nimalo sebian, ali nema ni najmanje primjese kreposti. Onaj tko se sam eli boriti protiv interesa drutva, kaete, mora oekivati da e stradati. Ali zar isto tako nee stradati ako u tom drutvu treba da ivi samo od bijede i naputanja drugih? Ono to se naziva interesom drutva samo je gomila ujedinjenih pojedinanih interesa, a pojedinani se interes samo poputanjem moe sloiti i povezati s opim interesima. Sto vi, dakle, traite da popusti onaj koji nema nita? Ako on to uini, morat ete priznati da jo vie grijei, jer daje beskrajno vie nego to dobiva, i u tom sluaju nejednakost pogodbe mora ga sprijeiti da je zakljui. Zar u tom sluaju nije najbolje da se ovjek ne podvrgne nepravednom drutvu, nego da prihvati zakone jednog drugog drutva koje se, nalazei se u istom poloaju kao i on, eli svojim malim ujedinjenim snagama boriti protiv svemone vlasti koja trai da nesretnik dade i ono malo to ima i da ne primi nita od drugih. Ali iz toga e se, rei ete, roditi vjeit rat. Pa neka, zar to nije prirodan rat? Zar to nije jedini rat koji nam stvarno odgovara? Ljudi su se rodili sami, zavidni, okrutni, tirani. Sve su eljeli imati a nita ne dati, bez prestanka su se borili da bi sauvali ili svoje ambicije ili svoja prava. Pojavio se zakonodavac i rekao: prestanite se tako boriti1. Ako i jedna i druga strana malo popusti, opet e se roditi mir. Ja nimalo ne osuujem stav tog dogovora, ali smatram da mu se dvije vrste bia nikada nisu mogle pokoriti. Oni koji se osjeaju jaima nisu imali potrebu da popuste kako bi bili sretni, a oni koji su bili slabiji vidjeli su da poputaju beskrajno vie nego to su im jamili. Drutvo je ipak sastavljeno od slabih i jakih bia. Ako se dogovor, dakle, nije svidio ni jakima ni slabima, znai da ni priblino nije odgovarao drutvu, i ratno stanje kakvo je postojalo prije moralo je biti beskrajno poeljnije, jer je svakome doputalo slobodno pokazivanje svojih snaga i lukavosti, ega ih je liio nepravedni dogovor drutva koji je uvijek jednome uzimao previe, a drugome nikad nije davao dovoljno. Uistinu je mudar ovjek, dakle, onaj koji eli da se vrati u ratno stanje koje je vladalo prije dogovora, da se neopozivo odrekne dogovora, da ga rui koliko god moe, siguran da e ono to e izvui iz te tete uvijek nadmaivati ono to e izgubiti ako ostane slabiji. Jer on je bio slabiji i kad je potivao

16

dogovor. Ruei ga moe postati najjai. Ako ga zakoni vrate u drutvo iz kojeg se htio izbaviti, najgore to mu se moe dogoditi jest da izgubi ivot, to je mnogo manja nesrea od ivljenja u sramoti i bijedi. Mi, dakle, imamo dva izlaza. Ili zloin koji nas ini sretnima, ili stratite koje nas spreava da budemo nesretni. Moe li tu biti kakva kolebanja, lijepa Thrse, ima li va duh neko bolje obrazloenje koje bi moglo ovo pobiti? Oh! Gospodine odgovorih arom koji daje dobar razlog ima ih tisuu, ali mora li, uostalom, ovaj ivot biti jedini ovjekov cilj? Nije li on ovdje samo u prolazu, i ne treba li ga svaka postaja kroz koju prolazi, ako je razuman, voditi onoj vjenoj srei, pouzdanoj cijeni kreposti? Mislim kao i vi (ali to je inae rijetko, protivi se zdravom razumu), slaem se s vama da zloin ovdje dolje moe uiniti sretnim zloinca koji mu se prepusti, ali mislite li da pravda boja ne eka tog neasnog ovjeka na drugom svijetu da bi osvetila ovaj? Ah! Ne vjerujte u suprotno, gospodine, ne vjerujte dodah u suzama to je jedina utjeha nesretnika, ne oduzimajte mu je! im nas ljudi napuste, tko e nas osvetiti ako ne Bog? Tko? Nitko, Thrse, ba nitko. Nije potrebno da nesrea bude osveena, ona bi to htjela biti, ta je pomisao tjei, ali zato nije manje pogrena: postoji neto bolje, bitno je da nevoljnik pati, njegovo ponienje, njegove boli u skladu su sa zakonima Prirode, a njegovo postojanje korisno je u opem planu kao i postojanje napretka koji ga rui. To je istina koja mora uguiti grinju u dui i tiranina i zloinca. Ne treba se suzdravati. Slijepo se treba predati svim povredama koje mu se rode u glavi, glas same Prirode raa u njemu tu misao. To je jedini nain na koji nas ona ini uvarima svojih zakona. Kad nas njena tajna nadahnua potiu na zlo, znai da joj je zlo potrebno, da ga ona eli, da ga zahtijeva, da broj zloina nije potpun, da nije dovoljan zakonima ravnotee, jedinim zakonima koji njome upravljaju, i zato ona zahtijeva nove zloine da se uspostavi ravnotea. Neka se ne plai, dakle, i ne zaustavlja onaj ija je dua krenula putem zla. Neka ini zlo bez straha, im osjeti potrebu za njim, Prirodu bi povrijedio tek onda kad bi joj se opirao. Ali ostavimo moral na trenutak, jer vi teite za teologijom. Znajte, dakle, nevino dijete, da vjera na koju se oslanjate, a koja je samo odnos ovjeka prema Bogu, kult koji ovjek smatra da mora gajiti prema svome stvaratelju, nestaje im se samo postojanje tog stvaratelja pokae nestvarnim. Prvi ljudi, prestraeni prirodnim pojavama koje su ih pogodile, morali su vjerovati da postoji neko svemono i njima nepoznato bie to upravlja razvojem i utjecajem tih pojava. Osobina je slabosti da podnosi snagu ili da je se plai. ovjekov je duh jo isuvie bio u povojima a da bi istraivao, da bi u srcu Prirode nalazio zakone kretanja, jedinog pokretaa cijelog mehanizma kojemu se udio, zato mu je bilo jednostavnije da zamisli pokretaa cijele te Prirode nego da nju samu smatra kao pokretaa. Zato je bez razmiljanja, jer mu je bilo lake da uspostavi i odredi tog divovskog gospodara nego da u samom prouavanju Prirode nae ono to ga je iznenaivalo, prihvatio to vrhovno bie, izrazio mu svoje tovanje: od tog trenutka svaki je narod uspostavio svoje vrhovno bie, prema svojim obiajima, svojoj naobrazbi i svom podneblju. Uskoro je na zemlji bilo isto toliko vjera koliko i naroda, isto toliko bogova koliko i obitelji. Ali, ispod svih tih idola ipak je bilo lako prepoznati onu besmislenu utvaru, prvi plod ljudske zaslijepljenosti. Oblaili su je u razliite odore, ali se uvijek radilo o istome. Recite, dakle, Thrse, treba li razuman ovjek sluati ono to glupani bulazne o nekoj bezvrijednoj varci i odrei se sigurne i stvarne sree svog ivota? Mora li on, kao Ezopov pas, ostaviti kost zbog sjene, odrei se zbog obmana stvarnih radosti? Ne, Thrse, ne, Bog ne postoji, Priroda je dovoljna samoj sebi. Njoj nije potreban nikakav stvaratelj, taj zamiljeni stvaratelj samo je ralanjenje njenih sila, samo ono to u koli nazivamo pogrenim zakljukom. Bog pretpostavlja stvaranje, to jest trenutak u kojem nije bilo nita, ili bolje, trenutak kad je sve bilo u kaosu. Ako je jedno ili drugo od ovih stanja bilo zlo, zato ga je va Bog ostavio da postoji? Zato ga mijenja ako je sve bilo dobro? Ali, ako je sad sve dobro, va Bog nema to raditi. Dakle, ako je nepotreban, moe li biti svemogu, a ako nije svemogu, moe li biti Bog? Najzad, ako se Priroda sama pokree, emu slui pokreta? A ako pokreta djeluje na materiju tako da je pokree, kako to da on sam nije materija? Moete li zamisliti djelovanje duha na materiju i materiju koja od duha prima kretanje kad se on sam ne pokree? Ispitajte na trenutak, hladno, sve smijene i proturjene osobine kojima tvorci ove grdne varke moraju odijevati svoje djelo! Pogledajte kako se rue, kako se uzajamno ponitavaju, pa ete priznati da je ta utvara podignuta na prijesto Boga nepodnosiva plitkost koja ne zasluuje ni da na trenutak povjerujemo u nju, ni da je i samo minutu ispitujemo. Kukavna ludost, mrska duhu, odvratna srcu, ludost koja je potekla iz mraka, samo da bi u njemu zauvijek nestala! Neka vas nada ili strah od budueg svijeta kao plod ovih prvih lai nimalo ne uznemirava, Thrse, samo ne pokuavajte da nam od njega stvarate konice! Slabi dijelovi jedne proste i grube materije, na naoj smrti, to jest u sjedinjenju elemenata koji nas sastavljaju s elementima ope mase, uniteni zauvijek, pa ma kakvo da je bilo nae ponaanje, provest e trenutak u krilu Prirode da bi oivjeli u drugim oblicima, i to bez povlastica za onog koji je ludo tovao vrlinu, i za onoga koji se predavao najgnusnijim nedjelima, jer ne postoji nita to bi Prirodu vrijealo i jer e svi ljudi, koji su izali iz njene

17

utrobe i koji su za ivota radili zapravo samo ono to je ona htjela, nai u njoj isti svretak i istu sudbinu. Upravo sam htjela odgovoriti na ova uasna huljenja, kad se u naoj blizini zau topot konja. Na oruje!. povie eljezno Srce elei vie da u djelo provede svoje ideje nego da im uvrsti temelje. Poletjee... i nakon nekoliko trenutaka u grmlje gdje se nalazio na logor dovedoe nesretna putnika. Kad su ga upitali zato putuje i zato tako rano, po zabitnoj cesti, koliko mu je godina, ime se bavi, konjanik odgovori da se zove Saint-Florent, da je jedan od najveih trgovaca u Lvonu, da mu je trideset i est godina, da se vraa iz Flandrije zbog nekih trgovakih poslova i da kod sebe ima malo novca, ali prilian broj vrijednosnih papira. Doda da ga je dan ranije napustio sluga i da je, da bi izbjegao vruinu, krenuo nou, kako bi jo istog dana stigao u Pariz gdje e ponovo nai slugu i zavriti jedan dio svojih poslova. A pustim je putem krenuo valjda zato to je, zaspavi na konju, zalutao. Kad je to rekao, zamoli da mu potede ivot i sam ponudi sve to je imao. Pretraie mu novanik, prebrojie novce, ulov nije mogao biti bolji. Saint-Florent imao je gotovo pola milijuna u vrijednosnim papirima, nekoliko dragulja i oko sto lujdora... Prijatelju ree mu eljezno Srce i gurnu mu cijev pitolja pod nos morate shvatiti da vas nakon ovakve krae ne moemo ostaviti na ivotu. Oh, gospodine povikah bacajui se pred noge tog zlikovca preklinjem vas da mi odmah po dolasku u vau druinu ne priutite straan prizor smrti ovog nesretnika! Potedite mu ivot, ne odbijajte mi ovu prvu milost koju od vas traim! I utjeui se odmah prilino neobinoj lukavtini kako bih potvrdila zanimanje koje sam pokazala prema tom ovjeku, nastavih: Ime koje je izgovorio ovaj gospodin dodah usrdno - nagoni me da povjerujem kako smo bliski roaci. Ne udite se, gospodine nastavih obraajui se putniku ne iznenaujte se to nalazite roakinju u ovakvu poloaju. Sve u vam objasniti. U to ime opet nastavih preklinjati naeg vou u to ime, gospodine, potedite ivot ovog jadnika, pokazat u vam zahvalnost potpunim predanjem u svemu to moe posluiti vaim interesima. Vi znate pod kakvim uvjetima mogu ispuniti elju koju od mene traite, Thrse odgovori mi eljezno Srce. Znate to zahtijevam od vas... Pa dobro, gospodine, uinit u sve povikah i pohitali izmeu onog nesretnika i naeg voe koji je stalno bio spreman da ga zakolje... Da, uinit u sve, gospodine, sve u uiniti, samo g_a spasite! Neka ivi ree eljezno Srce ali mora nam se pridruiti, ovaj je posljednji uvjet neophodno potreban, bez njega ne mogu nita, drugovi bi mi se usprotivili. Iznenaeni trgovac nita nije znao o naem rodu koji sam bila izmislila, ali videi da mu je ivot spaen, ne oklijevajui ni trenutka, prihvati uvjete. Osvjeie ga, a kako nai ljudi nisu htjeli napustiti mjesto sve do jutra, eljezno Srce mi ree: Thrse, podsjeam vas na vae obeanje, ali kako sam sada uzbuen, spavajte mirno pored Duboisove, pozvat u vas pred jutro, a ako budete oklijevali, ivotom ove hulje osvetit u vau lukavtinu. Spavajte, gospodine, spavajte odgovorih i vjerujte da ona koju ste ispunili zahvalnou nema druge elje osim da vam udovolji. To nipoto nije bio moj plan, ali ako sam ikad vjerovala da je prijevara doputena, to je doista bilo ovaj put. Nai lopovi imali su isuvie veliko povjerenje, jo su pili i onda zaspali, ostavljajui mi potpunu slobodu pored Duboisove koja je, pijana kao i ostali, vrlo brzo sklopila oi. Tada brzo iskoristih prvi trenutak sna ovih zlikovaca koji su nas okruivali: Gospodine - rekoh mladom trgovcu najuasnija nesrea bacila me u ruke ovih lopova, mrzim njih i kobni trenutak kad sam dospjela u njihovu druinu. Ja doista nemam ast da vam budem roakinja. Posluila sam se tom varkom da bih vas spasila i s vama, ako budete htjeli, pobjegla iz ruku ovih bijednika. Trenutak je povoljan dodah spasimo se! Vidim va novanik, uzmimo ga, ostavimo novac, on je u njihovim depovima. Ne moemo ga se dokopati bez opasnosti. Poimo, gospodine, poimo! Vidite to radim za vas, predajem se u vae ruke. Smilujte se mojoj sudbini! Ne budite okrutniji od ovih ljudi! Potujte moju ast, ja vam je povjeravam, to mi je jedino blago, ostavite mi ga, oni mi ga nisu ugrabili. Teko bi bilo opisati tobonju Saint-Florentovu zahvalnost. Nije znao kojim rijeima da mi je opie, ali nismo imali vremena za razgovor. Trebalo je pobjei. Spretno sam izvukla novanik, vratila mu ga, onda smo oprezno izali iz bunja, konja smo ostavili iz straha da buka ne probudi ljude, pa smo se urno domogli staze koja nas je morala izvesti iz ume. Bili smo prilino sretni kad smo se u cik zore nali izvan ume a da nas nitko nije pratio. Oko deset ujutro uosmo u Luzarches, i tu, osloboeni svakog straha, mislili smo samo kako da se odmorimo. Ima trenutaka u ivotu kad je ovjek vrlo bogat, pa ipak nema od ega ivjeti. Tako je bilo sa Saint-Florentom. Imao je petsto tisua franaka u novaniku, ali ni jednog talira u kesi. Ta ga misao zaustavi prije nego to smo uli u gostionicu. Smirite se, gospodine rekoh mu vidjevi da je u neprilici lopovi koje sam napustila nisu me ostavili bez novaca, evo dvadeset lujdora, uzmite ih, molim vas, a ostatak dajte siromasima! Ni za ta na svijetu ne bih htjela uvati novac steen ubojstvima. Saint-Florent izigravao je obzirnost, koja je, meutim, bila daleko od one koju sam pretpostavljala, nikako nije htio uzeti ono to sam mu nudila, pitao me