Marlo Morgan PORU UKA IZ ZAUVIJEK K

Na ob Za To ra ko Ze uk

akon suvremenog klasika i svjetske uspje nicce (kod nas bjavljene pod naslovom Tihi zov Australije, Poruka iz auvijek, novi je i dugo ocekivani drugi roman n Marlo Morgan. o je prica o samostalnom ucenju, o domorodaackim blizancima astavljenima odmah po roenju, o njihovoj potrazi za korijenima t oja ih ponovo sjedinjuje iako se nalaze na supprotnim stranama emaljske kugle. Poruka iz Zauvijek nevjeroja atno je dirljiva prica i

kojoj snaga cistoce, prihvacanja i otvorenosti prerasta ne epravdu i poni enje, upucujuci nas da svoje ivote ivimo u sk kladu s bezvremenim vrijednostima i jednosta avnom mudro cu. 1 Tamnoputo je lice osamnaaestogodi nje trudnice blistalo dok joj se zno oj kotrljao niz lice i kapao s njezine uzdrhtale bradde. Njezino je zbijeno tijelo opkoracilo hrpicu u biljaka koje su tinjale, pu tajuci da se dimna para ovija oko njezina tijela i penje kroz pro iren r odni prolaz. Objema je rukama stezala cvr rst drveni tap kojeg je zabila u tlo, ujedno ob buhv ativ i izbocen trbuh. Cinilo se da duboki udis saji na trenutak olak avaju ritam boli. Bio je too njezin prvi porod, dogadaj kojeg nije trebala isku usiti sama. Kad je podigla pogled, ugle edala je kako se zbog zagu ljive vreline pustinnje stv ara val vrucine. Valovit obrazac prote ezao se od smeecrvene zemlje, sve do u sm meeplavo nebo, tako da su se stapali bez jasne svoj svakodnevni e crte razdvajanja. Iako je sunce krenulo na put spu tajuci se onkraj obzor rja, zrak se jo nije poceo hladiti. Zbog bolova a u leima i trbuhu svaki je korak prema ovom sv vetom mjestu sve te e podnosila. Kad je stiglaa do po roajnog drveta docekalo ju je jo vi e bboli i razocaranja. Drvo za kojim je tragala bi ilo je mrtvo. Nije bilo li ca, ni sjenke, niti bilo ka akvog znaka ivota u visokoj sivoj ljuski ciju s su unutra njost izdubili gladni bijeli mravi. Sam mo su divovske litice koje su okru ivale suho ko rito potoka pru ale usku sjenku koja je tiitila od sunca. Jednu je motku trebalo utisnut ti dub oko u zemlju. Kad su raale djecu, mlade su u ene uvijek koristile upori te. Dr ale su ruk ku druge en e ili bi

obgrlile stablo drveta, ali ona nije imala nicega. Kad je ugledala be ivotno obite ljsko stablo, prazno ondje gdje je nekada bilo njegovo srce i gdje je prebivala njegova ivotna snaga, shvatila je da je to sudbina to se sada na la sama u ovom trenutku stvaranja ivota. Bija e to znak velikog gubitka. Priznala je sama sebi da je tu na to je duh drveta nestao. Dio se njezinoga religijskog uvjerenja temeljio na shvacanju Zemlje kao kole osjecaja. Njezin narod nikada nije skrivao ili nijekao osjecaje. Bili su odgovorni za ono t o su osjecali i ucili su nadzirati sve popratne postupke. Osjecala je tugu ne samo zb og ostataka nekoccvrstog prijatelja koji je pru ao sjenu i stvarao kisik, nego i zbog onih dru gih smrti koje bi ovakvo propadanje moglo simbolizirati. Poroajna su stezanja postajala o trija. Njezino se dijete obdareno neobicnim totemo m naglim kretnjama opiralo dolasku. Odmakla se od biljnog dima i u toplom pijesku iskopala malo udubljenje, a tamo je ponovo cucnula, leima se nasloniv i na liticu. Kad je po cela tiskati, razmi ljala je o onom vremenu, prije mnogo mjeseci, kad su ona i njezin m u odlucili prestati vakati biljku koja je sprecavala zacece i koju su koristili svi parovi n jezinog pustinjskog naroda dok nisu bili spremni prihvatiti odgovornost za putovanje duh a. Zajedno su naumili pru iti vanjski omotac duhu tako to ce zaceti dijete. Njezin je suprug sanjao cudesnu pticu ranjenog krila koja nije mogla letjeti, a niti izgraditi gnijezdo. Lepr ala je na tlu tako brzo, divlje ma uci krilima da se taj pokret pretvorio u nejasnu dvostruku sl iku. Bio je to zbunjujuci san. Kao njegova ena, ona je sama odlutala u neplodnu divljinu, tragaj uci za znakom duha koji bi im olak ao razumijevanje. Buduci se nije pojavila nikakva ivoti nja niti gmaz, par se obratio starijim, mudrijim clanovima zajednice i otkrio da je san g las Zauvijek duha koji od njih tra i da postanu njegovi roditelji. Kao i obicno, ponajprije je duh neroenoga postavio svoj zahtjev; sam cin zaceca dogodio se kasnije. Njezin je plemenski na rod ivo proucavao elje, poruke i razine svjesnosti jo neroenoga. Ona je do la na mjesto koje je njezinoj obitelji bilo sveto, jer bija e va no gdje se covjek rodi. Ne samo daje zna cenje mjesta roenja bilo odreeno majcinim koracima, nego neroeni nije imao nadzora nad mjestom poroda. Dijete progovara svojim prvim pokretima, koje majka ne mo e nadzir ati. Znacajno je mjesto na kojem se osjeti prvi treptaj. Mjesto na kojem se osjete pr vi znaci ivota, zajedno s mjestom roenja odreuju totem i odnose unutar linije pjesme. Polo aj zvijezda na nebu govori o karakteru i osobnosti jo nevidljivog clana plemena. Prvi pokret ovog djeteta nije bilo nje no gurkanje. Prije nekoliko mjeseci pocelo

je udarcima koji su se nastavili sve do ovog trenutka. Cijeli bi se trbuh mlade ene cesto namre kao od jednog do drugog kraja i od vrha do dna, to druge ene i iscjelitelji nj ihove skupine nisu smatrali prirodnim. Bila je ona malena ena, a nosila je jako velik t rbuh za kojeg se cinilo da rijetko miruje. Nekoliko je promatraca zapazilo da se sila unutar n jezinog trbuha neprestano bori ili da izae prije vremena ili zahtijeva vi e prostora nego to joj un utra njost uopce mo e pru iti. Tijekom proteklih mjeseci mlada je majka tragala za vodstvom. Jo nije ovladala razumijevanjem poruka zvijezda, ali je ucila. Cesto bi za vrijeme pojac anih kretanja u trbuhu podigla pogled prema nebesima kako bi proucila polo aj zvijezda, ali bi s e osjecala o amuceno. Vid bi joj se zamaglio i sve bi se stopilo u velike skupine svjetala, u mjesto da vidi jasno odreene tocke. Ako ne bi spustila pogled, zavrtjelo bi joj se i osjeca la je da bi se mogla onesvijestiti. Sve povezano s tim djetetom cinilo se naglim, neprestano se mijenjalo i zbunjivalo je.

Posljednja je godina, tijekom pamcenja mnogih nara taja bila i tjelesno i duhovno najte a za njezin narod. tapovi na kojima bijahu zapisane poruke, a koje su nosili trkaci , vec su nekoliko godina donosili vijesti o ljudima sablasno bijele ko e koji nanose veliko zlo ubijajucii otimajuci cijela plemena. Ove su godine susjedne skupine, a nedavno i njezin vla stiti narod, okru eni i odvedeni u zarobljeni tvo s onu stranu ograda i zidova. Ponovo ju je zaboljelo. Trudeci se da izdi e kratko kako bi mogla nadzirati razinu svoje boli, uspjela je misliti: "Dobrodo ao, maleni. Hajde, doi, danas je dobar dan za raa nje." Jo nekoliko te kih udisaja, zatim je zastenjala i porodila se savr eno oblikovana djevo jcica s karakteristicno irokim nosom svojih rasnih predaka. Majka je prigrlila klizavo novoroence. Odmaknuv i djete ce ispred sebe, pogledala je izravno u sjajne crne oci tihog djeteta i rekla: "Znaj da si voljena i da ima pod r ku na svome putovanju! Govorim s mjesta onkraj mojih ociju iz Zauvijek dijela mene, onome mj estu onkraj tvojih ociju." Premjestila je djete ce na svoju desnu ruku, a lijevom uzela toploga pijeska i poc ela njime trljati djetetovo tijelo. Kako je napredovala, prekrivac sluzi i krvi je nestajao, otkrivajuci nje nu ko u novoroenceta. Djete ce se pokrenulo. Majka je proucavala svoju tvorevinu dok je istovremeno i dalje masirala dijele, ponajprije zapaziv i okruglu glavicu bez kose , dovoljno veliku da udomi znanje i smireni um, zatim mala izbocena prsa i eludac koji mogu obuhvatiti toplo srce i sna an tek. Imala je dugacke noge trkaca s lijepim irokim palcima i si cu nim rucicama koje su se sna no pokretale u novoj slobodi. Tijelo bija e savr eno. Nije bil o nikakvih tjelesnih o tecenja koja bi novom ivotu mogla predstavljati izazov. Prislonila je usta na sicu ne usne i poslala misao: ' Svoj dah mije am s dahom cjelokupnog ivota kako bi u ao u tvoje tijelo. Nikada nisi sama, povezana si sa cjelokupno cu Jednog." Dok je nje no milovala i otklanjala ostatke poroda oko djetet ovih ociju i nosa, rekla je: "Nocas ce spavati na grobovima svojih predaka, a jednoga ce dana hodati po njima. Hrana koju ce jesti izrasla je iz kostiju i krvi na ih pradjedova. " Tada, promatrajuci djetetove spolne organe, pomislila je: "Zauvijek du e, do ao si kako bi pro ivio iskustvo kcerke i majke. Po tujem tvoju odluku da se porodi kroz mene." Dijete je ispu talo male grgutave zvukove, kao da isku ava glasnice, dok je majka nastavljala trljati topao pijesak preko cijelog sicu nog komadica ivota, sve dok no voroence nije ostalo besprijekorno cisto, a svaki je ivac bio potaknut. Podigav i malu drven u dasku zaobljenih stranica koju je ostavila u blizini, spustila je dijete u nju. Zatim

je dasku stavila na zdjelu za skupljanje i djecji krevetac spustila u udubinu na tlu, tako da je dje tetova glavica bila postavljena ni e od njegovih no ica. U tom trenutku je osjetila da ponovo mora poceti plitko disati, da bi iza la poste ljica. Ali umjesto da izbaci ono to je ocekivala iza la je glavica, zatim rucice i no ice. Bija e to jo jedno djete ce, malo krupnije; djecak. Razmi ljala je: "Odakle si ti stigao?", ali n a glas je, kao automatski programirana, ponavljala drevni pozdrav koji se od pocetaka vremena k oristio kao prvi zvuk kojeg cuju svi pripadnici plemena. "Znaj da si voljen i da ima podr k u na svome putovanju!" Udahnula je u usta ca prido lice i hitro ga pocela trljati pijesko m. Njezine su se misli i izraz lica kolebali izmeu smijeha i zaprepa tenog cuenja! Dvoje djece odjednom. Prekrasna su! Ali dvoje djece odjednom! To nije uobicajeno kod ljudi. Dok je

nastavljala trljati toplu zemlju po tijelu neocekivanog djeteta, on je izuzetnom snagom i odlucno cu podigao glavicu. Cinilo se da ni na njegovom tijelu nema nikakvog tjele snog o tecenja. Bio je besprijekoran. Djecak je pru ao rucice i udarao no icama isto onako kako licinka u obredu odrastanja postaje leptirom. Svialo mu se to mu pokreti nisu ogra niceni. Ocigledno je pretporoajnu zbrku u njezinom trbuhu uzrokovao ovaj mali momak, a ne njegova sestrica. Mlada je majka posegnula za torbom, koju je inace nosila oko struka, ali sada ju je spustila na tlo u blizini i izvadila iz nje tanku crnu vlas ljudske kose. Zubima odgrizav i pupkovinu, nastavila je vezati cvor oko pupcane vrpce prvoroenog djeteta, ostavljajuci dugac ak dio koji ce se osu iti, otpasti i postati buduce sredstvo za razmjenu. "Vlas naroda tvoga o ca oslobaa te pupkovine naroda tvoje majke. Kceri moja, sa cijelim na im plemenom zajednicki ti je ivot, dru tvo i svrha." Sinu je rekla: "Za to si, kad sam srce poklonila prvoroenome djetetu iza ao, ne kao v oda, nego kao sljedbenik, ne svojim vlastitim putem, u svoje vlastito vrijeme, nego s lijedeci drugoga? To ne razumijem. Za to si odabrao doci kroz mene? Po tujem tvoju odluku, al i je ne razumijem. Ti si krupniji, pa ipak dolazi kao da vrijeme, mjesto i okolnosti n i ta ne znace, kao da je samo sam dolazak va an. Nastavlja se kretati kao da ti je potrebna potvrd a onoga to se doista dogodilo. Tvoj je duh do ao u ovo ljudsko iskustvo. Po tujem tvoju odluk u, ali je ne razumijem. Nikada nisam cula da jedno djete ce slijedi iza drugoga, pri istom p orodu. Nisam pripremljena za tvoj obred. Uzet cu dio moje torbe. Napravljena je od kose mnogih ljudi i od ivotinjskih dijelova. Veca je, cvr ca, grublja. Mo da ti je to potrebno ka ko bi se odvojio od mog trbuha i pripremio za svijet. Cini se da ce ti eljeti ili trebati v i e svega u svome ivotu, buduci si do ao na tako neuobicajen nacin." Iznenada se prisjetila prvog velikog problema do kojeg ju je dovela ova nenormal na situacija -imena. Svi njezini naumi bijahu poremeceni. Morat ce potra iti savjet, ali nije ostalo nikoga kome bi se mogla obratiti za pomoc. Hitro je odgurnula svoju trenutnu zab rinutost i bri nost kad se nastavio odvijati ostatak poroda. Kad se njezino tijelo oslobodilo svih ostataka, zakopala ih je kao to je njezin n arod naucio od ivotinjskih majki. Zbog sigurnosti novoroenih moraju se odstraniti svi znaci i mirisi. Tad je legla uz svoju djecu. Promatrala je djecaka i razmi ljala: "Nadam se da si mudr o odabrao,

jer bi se tvoj dolazak mogao za mnoge pokazati neugodnim." Iscrpljena je majka u trenutku zaspala, a prvorodeno dijete pocelo je sisati ivotodajnu tekucinu. Sunce se spust ilo, a nebo zamracilo. Svemir je zabilje io da to bija e prva, posljednja i jedina noc koju ce ova majka i njezina djeca provesti zajedno. Ujutro, dok se boja neba mijenjala pojavom zrake svjetlosti, podigla je djecicu, okrenula se istoku i rekla: "Danas hodamo kako bismo odali po tovanje svemu onome to je zbog sv rhe svoga postojanja pred nama. togod je za na e najvi e dobro i za najvi e dobro sveg ivota posvuda, otvoreni smo da to i iskusimo." Zavr iv i jutarnji obred, krenula je prema mjestu s kojeg je nedavno pobjegla. Nije imala kamo otici. Njezin narod bija e uni ten, mu ubijen, a sada joj se istovrem eno rodilo dvoje djece. Iscrpljena je djevojka na sebi nosila samo ne to to je nalikova lo sasvim izno enoj krpi, ovijenoj oko nje i pridr avanoj na mjestu torbicom od klokanove ko e,

privezanom oko struka. Dok je hodala osjetila je da joj navire mlijeko, pa je je dno po jedno dijete stavila na prsa. Satima je hodala, noseci jedno dijete u drvenoj zdjeli, a drugo u zave ljaju. Tada je oboje stavila u zdjelu. "Istina je", mislila je: "ljudi nisu stvoreni da bi imali dvoj e djece." Kad vrucina bija e na vrhuncu, zaustavila se i preko glave navukla krpu kako bi ih sve troje za titila. Ostavila je oboje djece u zdjeli, jer pijesak bija e previ e vruc za njih. Sredinom dana pored nje je protrcao sivi gu ter s ljuskama, dvadesetak centimetara dugacak, pa se vratio i zastao pored njezine noge. Jednom ga je rukom uhvatila, a drugom mu zakrenula glavom. U trenutku je bio mrtav. U mislima se obracala gmazu: "Hval a ti to si do ao. Roen si kako bismo se danas mogli susresti. Tvoj ce se ivot stopiti s mojom b ijelom vodom kojom hranim ovo dvoje malih. Zahvalni su ti za tvoje meso. Tvoj ce ih duh izdr ljivosti u ovo vrijeme kad nema vode s neba ojacati za dane koji dolaze. S po t ovanjem ce nositi tvoju energiju i po tovat ce tvoju svrhu." Zagrizla je grubo nazubljeno meso gu tera i vacuci izvlacila tekucinu iz njega. 2 Kad se sunce pocelo spu tati prema udaljenoj strani neba, ustala je i ponovo krenu la na put. Bila je gotovo noc kad je stigla do rubnih dijelova misijskog naselja. Jedno od djece u logoru, koje se popelo na vodeni toranj, ugledalo ju je i viknulo, ogla avajuci nj ezin povratak. Krpom je prekrila prsa upravo kad su tri sestre krenule prema njoj izra avajuci ta ko dobrodo licu. Iako nisu bile u krvnom srodstvu, te ene bijahu jedina obitelj koja j oj je ostala. Zajedno su tragale za pustinjskom jamom, kad su ih prona li slu benici Vlade i prisi lili ih da dodu na ovo mjesto. Bija e to prije pet mjeseci. Nakon toga su joj rekli da je cij ela njezina zajednica mrtva. Kad je jedna sestra vidjela da se vraca ne s darom djeteta, nego sa zdjelom u ko joj su se vidjele dvije glave i dvostruki broj rucica i no ica, zaustavila se. Ruka joj se s pustila u znak kojim je zaustavila ostale. Pokorile su se. Vidjele su oboje djece, pomislila je uspraviv i lea i s povjerenjem pro av i pored njih u ograeni dio.

Gospoa Enright, svecenikova

ena, po la joj je u susret iz skupine kuca i uzela jedno

dijete. Bez ikakva izraza, jednostavno je uzela krupnije dijete i krenula prema kucici od nabranog lima, koju su nazivali "mjesto bolesti bijeloga covjeka". Mlada ju je m ajka slijedila.

Do tada se vijest pro irila. Pocela su se pojavljivati lica, provirujuci kroz vrat a i otvore koji su slu ili umjesto prozora. "Nemojte uznemirivati velecasnog Enrighta", naredila j e bijela ena paru ociju koje su je promatrale iz pukotine u uglu. "Da sad vidimo to to ovdje imamo", rekla je zapaliv i svjetiljku i polo iv i dijete na gol, grubo izraen stol. "Dvoje, djecak i djevojcica. Pa, moglo je biti i gore. Cula sa m da crni mogu imati i troje. Cini se da su sasvim zdravi." "Ovo je prvo roeno", uspjela je izreci majka. " to?" "Ovo dijete se prvo rodilo!" ponovila je, pokazujuci manje "O, pa to nije va no, draga moja", rekla je debela je va no." ensko dijete.

ena smirenoga lica. "To uopce ni

"Ne razumije ", pomislila je mlada majka. "Cak se ni ne trudi . Do la si u na u zemlju dovodeci za sobom u nizu i druge nalik sebi. Tada nam ka ete da su na i obicaji pogr e ni. Gurate moje ljude niz stijene kako bi umrli dolje, na liticama ili se oni razbol e od va ih bolesti i umru. Ono nekoliko koji pre ive prisiljeni su govoriti samo va e rijeci i ive kao to i vi ivite. Sada ka e da cak nije va no razlikovati moju djecu. Ovo su tako cudna i te ka vremena, a ti se cak ni ne trudi razumjeti!" U uglu se nalazio zahrali le aj na sklapanje, a njegovo otrcano platno maslinastoze lene boje bilo je zamrljano. Oci gospode Enright okrenule su se prema njemu i glavom je mladoj djevojci pokazala da ode onamo. U asno se osjecala u zatvorenom prostoru. Buduci j e kao nova majka morala ostati pored svoje djece, odvukla se do mjesta koje je bijeli covjek smislio za odmaranje i zaspala. Gospoa Enright ostavila je iscrpljenu djevojku da spava na starom izblijedjelom z elenom vojnickom le aju, u uglu ambulante misijskog naselja. Nije bila sigurna da li djev ojka spava ili se onesvijestila. Nije joj ni bilo va no. Kapljice znoja prekrivale su mlado lice i prsa ispod krpe u koju je bila umotana. Potocici znoja tekli su niz udubljenja oko nosa, sp u tajuci se do vrata i kapajuci konacno na smrdljivo platno. "Kasnije cu se pobrinuti za nju." Tijekom noci mlada se majka prisjetila da joj nadolazi mlijeko i bila je sigurna da su djeca pored nje i da sisaju. Zacula je glasove. Ponajprije se u prostoriji zacuo glas jednog Starijeg, a zatim i drugi glasovi iz razlicitih plemena. Nijedan mu karac nije bio iz njezin og vlastitog

naroda. Hrapavi glas velecasnog Enrighta je isto tako te ko odzvanjao njenim umom. Probudila se usred noci, na trenutak ne znajuci gdje se nalazi. boljela. U prostoriji je bilo tamno i mirisalo je kao u pilji prepunoj i mi a. ecina sjala na podu u cetvrtastom obliku nazirala je otvorena vrata i znala tol nalazi s desne strane. Prona la ga je i potra ila djecu. Stol bija e prazan.

njezinim zbu Prsa su je Ondje gdje je mjes je da se s

3 Misija je pripadala crkvi. Bila je postepeno sagraena: ponajprije su je gradili r eligijski misionari koji su dobrovoljno do li u ovaj od Boga zaboravljen dio australskog kon tinenta, kako bi spasili du e poganih domorodaca. Kasnije ju je podr avala Vlada kao dio svog a programa o prilagodavanju svih graana. Nikada zapravo nije bilo nikakve namjere d a se prvim stanovnicima kontinenta dodijeli stvarni polo aj graana; umjesto toga, slu beno je izglasano da ih se ukljuci u Zakon o biljkama i ivotinjama. Zgrada bija e prihvatni logor ograen ogradom i s vojnickim kaznama za neposluh. Svaki obilazak zgrada za povrem ene posjetitelje pocinjao je s graevinom koja je jednostavno bila krov postavljen na grubim drvenim stupovima, a nazivali su je " kolom na otvorenom". Ponosno su izjavljivali kako se zahtijeva da svi domoroci, bez obzira na dob, usvajaju obrazovanje. Osnovni teks t bija e Biblija. ari na tocka bija e uvjeravanje da su plemenski obicaji vra ji posao i stoga zabranjeni. Zatim bi velikodostojnike poveli do male kapelice. Bila je to trostr ana graevina. Prednji dio bija e potpuno otvoren, tako da je veliki kip Krista koji krvari visec i na kri u prvi upadao u oci, a odmah ispod njega stajala je visoka drvena propovjedaonica u sre dini izmeu cetiri kromirane, crvene kuhinjske stolice. Od clanova pastve ocekivalo se da stoje ili sjede na zemljanom podu. Posjetitelji bi zatim posjetili ambulantu u kojoj nije bilo nikakvih medicinskih instrumenata ni bilo kakvog bolnickog namje taja. Svi zavoji, melemi i masti odno eni su i dono eni kako je situacija zahtijevala. Zgrada je bila samo za pokaziv anje, oznacena kao osobito mjesto, s bijelim znakom X nacrtanim na vratima. Plemenski su ljudi poceli zamjecivati da su mnogi u li unutra, ali su ih obicno iznosili van. U naseo bini su jo bile dvije manje kolibice za obitelji pomocnih svecenika i jedna velika kuca u k ojoj su ivjeli Enrig-tovi. Tridesetih godina dvadesetog stoljeca to su se kuce podizale dalje od civilizacij e, to se njihov izgled i graevni materijal vi e razlikovao od cetvrtastih kocki pje cenjaka ute i boje bijele kave koji se u gradovima tradicionalno koristio. Nicega ukrasnog nije bil o u izgledu misijskih naseobina. Kuca je bila cetvrtasta jednokatnica s nagnutim limenim kro vom koji se pro irivao kako bi se nadnosio i nad terasu koja je obuhvacala sve cetiri strane. Enrightovi su saznali da je potreban natkriveni trijem kako bi se za titili prozori, koji uvijek moraju biti otvoreni da bi se vruci zrak mogao kretati. Buduci da nisu znali dovoljno o godi n

jim dobima i vjetru te smjeru iz kojeg vjetar mo e puhati, jednostavno su naredili radnicima da natkriju sve cetiri strane kucei cetvrtasti trijem. Prva prostorija unutar glavnog ulaza bila je radna soba, cije su sredi te bile crn e orgulje, koje su prvobitno trebale biti smje tene u crkvi. Prije nego je glazbeni instrumen t stigao, kasniv i zbog svoje velicine i kutije oznacene oznakom "Lomljivo", uprava je odluc ila da je teta to umjetnicko djelo uludo tro iti na domoroce koji, koliko je bijelo svecenstv o moglo

reci, nisu imali pravi smisao za ton i ritam. Zapravo, ta rasa nije imala nikakv ih pjesama bilo kakve religiozne prirode. Cinilo se da su se tijekom cijele svoje povijesti kult urno vrlo slabo razvijali. Buduci su jedine rijeci koje su domoroci upotrebljavali za glazbu bil e besmislene price, orgulje su ostale pod za titom radne sobe bijele obitelji. U kuci su bili goli drveni podovi i prava izlo ba europskog pokucstva. U obje spav aonice stajali su tradicionalni umivaonici i zemljane zdjele, a samo je u spavaonici za posjetitelje bila posuda rukom oslikana ru ama koje su odgovarale ukrasu na posudi za brijanje za mu k e posjetitelje. Na sjevernoj strani kuce stajala je na visokom postolju bacva za vodu s cijevima koje su vodu provodile u kucu. Kuhinja je imala tekucu vodu, to je bilo vrlo moderno post ignuce za tako udaljeno mjesto. Iako je vodeni toranj za stanovnike cjelokupne zajednice b io na vi em postolju i velike zapremine, osobna zaliha Enrightovih uvijek bija e veca. U sredi tu naseobine bila je podignuta gruba nadstre nica kao poku aj da se stvori jed no sredi nje zajednicko mjesto za objedovanje, ali to se nije pokazalo uspje nim. Stran a uprava nije razumjela da se pripadnike manjih naroda plemenskih ljudi, od kojih neki bi jahu zakleti neprijatelji, ne mo e prisiliti da se preko noci usklade i prihvate mjerila mira b ijelog covjeka. Enrightovima i njihovim europskim prijateljima svi crni ljudi bijahu nalik jedan drugome, bez obzira na plemensku pripadnost. Ogromna je kolicina strpljivosti bila potrebna d a bi ih se poducilo uporabi lice, vilice i zdjele. No evi su bili zabranjeni. Posvuda unutar ograde bijahu razbacane nastambe koje su podigli domoroci, a bije lci su ih nazivali "humcima". Bile su to grube okrugle graevine koje su izgledale kao da je netko jednostavno s neba bacio hrpu kartona, lima ili tapova. Domoroce nisu zanimale pr ostorije ili zidovi. Nastambe su im pru ale sjenu i za titu od neba. Tijekom povijesti nomads ka su plemena rijetko bilo to gradila, jer njihov ivot bija e ivot neprestanog kretanja. U ovom naselju postojali su ostaci deset razlicitih skupina ljudi, od kojih je svaka im ala svoje jedinstvene obicaje, vjerovanja i jezik. Zarobljenici nisu sasvim dobro razumjel i jedan drugoga, a samo ih je nekoliko znalo engleski, koji je bio jedini dozvoljeni jez ik. Neki su, kao mlada majka, bili izuzetno bistri i brzo su ucili iako se cinilo da najveci dio nerado prihvaca znanje. Bili su opu tene prirode, dru tveni, a najveci dio ih se pokazao cestitim i vrijednim povjerenja.

Ono to bijeli svijet nije shvacao bila je cinjenica da su ti plemenski ljudi znal i kako se nalaze na podrucju koje pripada drugom plemenskom narodu, na zemlji koja je ozna cena linijama pjesme, ciji su cuvari nestali. Sada su sve nadzirali bijelci, ali oni ocigledno nisu bili cuvari. Domoroci su znali da su zarobljenici, ali su jo uvijek vjerovali da se mo raju pona ati kao posjetitelji koji su pozvani u neciji drugi krug. Kad su shvatili da se radi o novom zakonu i kad im je obja njeno daje Isus bio junak, nije ih bilo te ko preobratiti na kr canstvo . A da to crkveno osoblje nije znalo, domoroci su jako po tovali junake. Njihove su pjesme i plesovi, koje su se prenosile tisucama godina, sadr avale price o mnogim junackim ljudima i djelima. Isus bija e veliki iscjelitelj koji je mogao vratiti ljude u ivot. Vracanje mrtvih u ivot bilo im je blisko iz rada njihovih vlastitih iscjelitelja. Buduci je Isusov otac stvorio sv ijet, mora da je taj otac bio jedan od njihovih predaka. Velecasni Enright, sa svojom crvenom kosom i dugackom crvenom bradom, pokazao se sna no uvjerljivim kad je izjavio da postoji s amo jedan izbor u odnosu na vjecnost. Covjek mo e otici u raj na Isusov zagovor ili, u suprotnom

slucaju, mo e biti bacen u pakao da ondje ostane cijelu vjecnost. Ljudi su razumje li to znaci zauvijek, ali nikada nisu stvorili ni nagovje taj o nekom mjestu koje bi nalikoval o paklu. Mlada je majka jutro provela izgubljena, potpuno zbunjena. Nije mogla pronaci ni svoju djecu, niti sestre. Nije bilo nikoga kome bi se mogla obratiti. Bijela joj ograd a nije dopu tala da se pribli i kuci Enrightovih. Dan je pocela trceci od jednog mjesta do drugog, od jedne osobe do druge, u divljoj potrazi. Konacno je trcanje pre lo u korak, u potragu za nekakvim znacima koji bi joj objasnili nestanak svih koje je voljela. Toga dana ni ta nije pojela i provela ga je u tjelesnoj i du evnoj agoniji. Mlijeko joj je kapalo. Skupljali su se rojevi muha koje su podjednako lako i s istim zanimanjem etale i po ogoljelim i po prekrivenim dijelovima njezina tijela. Nije mogla shvatiti to se d ogaa. Bilo je to u potpunom proturjecju sa svim to je naucila u svome narodu. Sjecala se to je S tari jednom rekao: "Bjeloko ci nisu lo i. Oni samo koriste svoju slobodnu volju da bi cin ili stvari koje ne miri u dobro i nisu dobrog okusa za na narod." Ali mladoj je djevojci bilo jako te ko ne prosuivati ih. Stari je isto tako rekao: "Vjerujem da su oni na zemaljskom isp itu. Moramo podr avati jedan drugoga dok ga ne prodemo!" Ali ona nije imala potpore. Bila je s ama! Do kraja dana na la se u osjecajnom i du evnom stanju za koje nije ni znala da posto ji. Otkrila je da mo e ivjeti u pro losti. Sada njost je ni na koji nacin nije zanimala. Gd je god bi pogledala vidjela bi manje od onog to je znala da bi ivot trebao biti. Ali mislila je: "Ja necu postati manje. Jucer sam rekla, ' togod je za na e najvi e dobro, moja djeca i ja otvo reni smo da to i iskusimo.' Sada su mi ih oduzeli. Sve su mi oduzeli. Bit cu tu na, alit cu. Tako je pravo uciniti, jer se tako osjecam, ali uvijek cu cuti kako moje srce ponavlja: 'Zauvijek je dugo, dugo vrijeme.' Moja djeca i ja smo zauvijek duhovi. Nekako postoji ljubav i podr ka koje ne mogu ni vidjeti ni osjetiti, a koje nas prate na ovom tajanstvenom i bol no slo enom putu. Kakva je svrha na ih ivota? Ne znam! Ali znam da postoji savr ena svrha i s tug om je prihvacam!" Nekoliko mjeseci kasnije poslali su je na rad na stocnu farmu, gdje je dane prov odila u pamucnoj haljini, s u krobljenom pregacom svezanom iza vrata i na leima. U zoru je obuvala crne cipele koje su je nosile od peci do praonice, do u eta za su enje rublj a, do povrtnjaka i nazad do kuhinje. Tijekom godina njezina se svakodnevica malo mijen jala. Bila

je tiha i nikada vi e dan nije pozdravila jutarnjim obredom predaka. Za nju nije b ilo novoga dana. Vi e nije govorila, ni sanjala, ni sudjelovala u bilo kakvim djelatnostima o sim u svome poslu. Na povr ini se doimala kao da se odrekla svake nade, svakog zanimanja za ivo t, a povremeno i kao da je izgubila razum. U stvarnosti se zapravo samo predavala sit uaciji koju nije mogla pobijediti i odana svojim religijskim uvjerenjima, nije eljela ulagati energiju u ne to za to nije eljela da raste. Po tovala je svoje osjecaje boli i nikada ni na koji nacin nije utjecala na neki drugi ivot. ivjela je samo u tihim, spokojnim zbivanjima svoje pr o losti, uvjeravajuci se da ce njezin duh biti ocuvan. Nije osjecala da je ono to se dogad a dobro. Nije to razumjela, ali nije se radilo samo o gubitku vjere u ono to je bilo oprec no osjecajima. Za njen narod korak dalje od vjere bilo je spoznavanje. Prihvacala je ono to se d ogada, jer je znala da je na djelu savr ena nebeska svrha. Tek ce kasnije, tijekom vremena, p ovijest zabilje iti da je dobroti prema cjelokupnom ivotu posvuda, bila na neki nacin pru ena prilika da se pojavi na tom sicu nom djelicu svijeta.

4 Te noci kad je gospoda Enright, svecenikova ena, ostavila iscrpljenu novu majku samu na zelenom vojnickom le aju, ne brinuci se je li iva ili mrtva, ustro se kretal a, poku avajuci odluciti to ceuciniti s djecom. "Potrebna mi je ko ara u koju cu staviti djecu", mislila je gospoda Enright. U kuh inji se nalazila jedna koja ce odgovarati svrsi. Krenula je u kucu, a zatim se vratila k ako bi uzela dvoje novoroencadi. Bili su previ e maleni da bi se mogli otkotrljati s golog drven og stola, ali cinilo se da je djecak neuobicajeno sna an. "Covjek nikad ne zna s tim cudnim domorocima. Ne mo e ih zapravo usporeivati s nama. Bolje da ih odnesem u kucu." Bila je to kratka etnja preko golog pra njavog tla do vrata na drvenoj ogradi njezi ne kuce. Odr avajuci ravnote u s dvoje djece, uspjela je otvoriti vrata i gurnuti ih bokom da se otvore. Kad je u la, krenula je u spavaonicu, trenutak oklijevajuci prije nego je golu dje cu spustila na svoje najdragocjenije blago, mnogobojni prekrivac izraen rukom, kojeg joj je poklonila njezina baka kad je gospoda Enright prije nekoliko godina napustila Englesku da bi putovala u Australiju. Ko ara koju je tra ila bila je spremljena visoko na kuhinjskoj polici, tako da se po pela na stolicu da bi je mogla dohvatiti. Svecano je odnijev i u sobu za posjetitelje, uze la je jastuk s kreveta i stavila ga u praznu ko aru. Na stra njoj terasi je bila kartonska kutija o d posljednje isporuke bra na i ecera, pa ju je unijela u kucu. Ispustila je dubok uzdah kad je u zela drugi jastuk i pripremila kutiju da bi mogla prihvatiti drugo dijete. Nece biti lako n adomjestiti njezine prekrasne jastuke ispunjene gu cjim perjem, ali taj ce problem morati rje avati kasn ije. Pelene je napravila prerezav i rucnik napola i zamotav i svako od usnule djece jedno m polovicom. Nikada nije vidjela domorodacko dijete umotano u prekrivac. Sad za to nije ni bilo potrebe. Alice Enright je na sebe preuzela odgovornost za sve uznemirujuce sitnice koje s u se s vremena na vrijeme pojavljivale. Njezin mu svecenik bija e zauzet cjelokupnim provoenjem religijskog ivota. Cesto bi ju podsjecao kako je za njegov buduci profe sionalni napredak va no da ga se ne opterecuje neva nim dogaajima. Ona je te ko radila kako bi njegov ivot ucinila udobnim i kako bi ga, koliko je god mogla, oslobodila napetos ti u tako udaljenoj i stranoj zemlji, tako daleko od njihove voljene Velike Britanije. Kad su se o enili, javljala se zabrinutost to je ona premlada i osjecajno nedovoljno zrela da bi pri stajala uz

starijega mu karca, kako nije pripremljena da bi predstavljala svoju polovicu reli gioznog para. Svakodnevno je poku avala dokazati svoju vrijednost. Znala je da je njezin m u zapravo nikada nije volio. Bio je on mu karac bez seksualne strasti, ali, morala j e priznati, ni ona njega zapravo nije voljela. Bila je mlada i ocajnicki je eljela napustiti svo j dom, putovati i upoznati svijet. Udaja za velecasnog Enrighta i put u Australiju bili su prilika koja se pojavila u savr enom trenutku.

Oti la je do telefona i podigla slu alicu. Sa slu alicom u ruci, pritisnula je dugme s ve dok joj slu benica na centrali nije odgovorila, a zatim je zatra ila medugradsku vezu. A lice je znala kako slu benica ostaje na vezi i slu a najnovije dogaaje koji se odvijaju iza m isijskih zidina. Hvala nebesima to su toliko udaljeni da ne cuje kako sok njezinih ogovara nja kaplje u u i koje to zanima u obli njoj zajednici gre nika. "Birdie, ja sam. Alice Enright. ao mi je to te ponovo tra im da mi pomogne , ali jako mije hitno. Imam novoroenog djecaka kojeg s e trebam rije iti. Zapravo imam dvoje djece, blizance, ali ce katolicko siroti te prih vatiti djevojcicu. Pro li sam tjedan razgovarala s njima, kako bih utvrdila imaju li mjes ta, ali naravno, ocekivali smo roenje jednog djeteta, ne dvoje. Na kamion za tjednu opskrb u trebao bi krenuti ujutro, ali mogu Alexa poslati i nocas da se odveze k tebi. ka ko bi ti isporucio djecaka. Mo e li ga negdje smjestiti? Mo e li pronaci nekakvo mjesto za njeg a i spasiti nas?" Birdie s druge strane telefonske ice bila je ena velecasnog Willetta, koji bija e ko lega velecasnog Enrighta i stariji svecenik. Navikla se primati Alicine pozive, kao i pozive drugih crkvenih ena. Napokon, njezin mu bija e stariji clan engleskog poslanstva koje je po slano u slu bu u stranu zemlju. Zbog toga je automatski postala najva nija ena u crkvi. Pon osna je bila to nikada nije odbila izazov i to je uvijek uspijevala. Voljela je kad bi mlae ene govorile: "Nema nicega u cemu Birdie Willett ne bi uspjela." Cetrdeset je godina crkva gradila misijske postaje kako bi udomljivala, civilizi rala, obrazovala i spa avala du e odraslih domorodaca otetih iz divljine. Za djecu su katolici osnova li siroti ta. U ovom je trenutku bilo nekoliko odraslih domorodaca koji su bili odgojeni u ust anovama, a zatim pu teni u dru tvo nakon to bi navr ili esnaest godina. Do sada se nije pojavio nit i jedan znak koji bi govorio da je takav naum postigao bilo kakav dru tveni uspjeh, osim u biblijskom smislu hranjenja gladnih i pojenja ednih. Ali i s navr enih esnaest godin a, domoroci su jo uvijek bili gladni i edni i jo su uvijek od bijele zajednice ocekiva li da se pobrine za njihove potrebe. Nitko nije mogao predvidjeti gdje je tome kraj, kad ce posljednji divljak biti doveden u civilizaciju, kad ce se zatrti njihovi poganski obicaji i uz pomoccuda uspostaviti nadzor nad njihovim stanovni tvom. Telefonski se razgovor dovr io kad se Birdie slo ila pronaci nekakvo mjesto za dijet e.

Alice je oti la do vrata i mahnula rukama. "Idi i dovedi Alexa", viknula je u tamn u noc, znajuci da ce jedan od zatocenika, koji bi elio ostaviti dobar dojam, skociti da uhvati priliku izvr avajuci njezinu zapovijed. Nije bilo va no tko ce prenijeti poruku. Uvijek ih j e bilo nekoliko koji su virili iza ograde. U njezinim su mislima svi oni bili stopljeni u jednu cudnu i izazovnu mje avinu gotovo ljudskog oblicja. Ubrzo je Alex pokucao na kuhinjska vra ta. Bio je mr av i izgledao je stariji od svojih ezdeset godina, a uvijek je odavao dojam da b i mu dobro do lo kupanje. Alice mu je iznijela svoj naum. Slo io se da se odmori sat vremena, a zatim da krene na dugu vo nju do Sydneya. Alice je priredila stakleni vrc slatke vode. Uzev i djecju bocicu kojom su nedavno spasili ivot umirucem mladuncetu klokana, nahranila je bl izance prije nego to je ko aru i kutiju smjestila na prednje sjedalo forda, jer je njegovo stra nje sjedalo bilo pretvoreno u prtlja nik. Alex je bio biv i zatvorenik, sin zatvorenika i unuk zatvorenika. Kad je iza ao iz z atvora, nakon to je odslu io kaznu od osamnaest godina zbog krae, na ao se na ulici, bez ikakv og osobitog zanata, bez prijatelja ili roaka kojima bi se mogao obratiti. Upao je u nevolju jer je

previ e pio, bio ukljucen u previ e tucnjava i neprestano u napasti da u gostionicam a koje je posjecivao ocisti blagajnu. Tada je prona ao Gospoda ili barem ljude koji su prona l i Gospoda. Ocigledno je na njihova pitanja davao prave odgovore, jer su mu ponudil i da ce ga uzeti i pronaci mu posao. Iznenada, kad je misiji bio potreban vozac, cinilo se da je on dobro rje enje, makar i privremeno. Na svojim izletima u grad kupovao je viski, ali nika da nije otvoreno pio. Dosad je sve bilo dobro. S dvoje djece, djevojcicom koja je u kutiji putovala u siroti te i djecakom koji s e dojmljivije, u ko ari, vozio u grad, Alex je krenuo na osmosatnu vo nju. Otprilike kilometar od n aselja zaustavio se kako bi u oba uha ugurao ovcju vunu. Iako su djeca spavala, predviao jeda ce to biti bucan izlet. Posegao je ispod sjedala i iz tmine izvukao bocu, uzeo neko liko srcanih gutljaja, pa je postavio izmeu sebe i malih ljudi. Vozio je golim, pustim krajoli kom, jedinom trakom djelomicno poplocenog puta. Promjene kretanja zracnih struja podizale su vjetar koji je ulazio kroz prozore s desne strane. Tada bi se smirio i najti i povjetarac. Nek oliko kilometara kasnije vjetar bi puhnuo kroz prozore na lijevoj strani. Cinilo se da nevidljivi svijet okru uje ljude u automobilu. Cijeli je kraj ostajao tih osim buke automobilskog mo tora. Tminu noci uznemirivao je vrtlog sicu ne crvene pra ine, koja je nalikovala djecjem zvrku i uzdizala se za automobilom. Gore, oblaci su putovali hitrije od zemaljskog vozila. Kad bi tamni oblak povremeno sakrio Mjesec, jedini izvor nocnog svjetla, prostrano i ravno obzorje pretopilo bi se u potpunu tamu. Alexu se cinilo kao da divovska ruka na nebu prekriva zraku n ebeskog reflektora. Oblak bi hitro pro ao i izvor svjetlosti ponovo bi se pojavio. "Gotovo kao Morseovi znaci, tocka, tocka, crtica, koje alje priroda." Povukao je jo jedan gutljaj viski ja. Nije mu se sviao sablasni osjecaj kojeg je takva misao poticala. "Nadam se da se ne radi o S OS signalu!" rekao je sam sebi. Najprije je isporucio kutiju sa enskim djetetom, jer je siroti te bilo smje teno otpr ilike na pola puta. Alex je prihvatio alicu caja i dva kolacica koje mu je ponudila de urna sestra, ali nije se zadr ao dugo i pazio je da ostane dovoljno daleko od nje kako ne bi namiri sala alkohol. Kad se vratio u vozilo, cinilo se da drugo dijete na svu srecu spava, a li su pra ina, ispu ni plinovi i nedostatak hrane uzimali svoj danak. Tijekom ostalog dijela puta dijete nije ispustilo ni zvuka i samo se lagano prome koljilo kad se u praskozorje pokazala su nceva svjetlost. Konacno je automobil krenuo uzbrdo uz ciglom poplocenu privatnu cestu

koja se protezala ispred niza prekrasnih kuca izgraenih na litici nadnesenoj nad najljep u luku svijeta. Willettova je kuca bila napravljena od rukom klesanog kamena ispred koj e su stajala cetiri visoka, bijela stupa. Svatko tko bi prolazio pored nje mogao bi cuti udal jen zvuk oceana dok se razbija o obalu, dolje u zaljevu. Za one dovoljno sretne koji bi mogli pr oviriti kroz kose prozore na gornjem katu ili za one koji bi dobili poziv da se odmore na nedirnut om kamenom dvori tu uklesanom u stijeni, bio je sacuvan osobit pogled. Bogati nasadi trave i cvijeca ispred kuce vodili su do niza stabala koja su obrubljivala prilazni put, koji je zatim vijugao pored dvije gara e i zavr avao ispod ukra enog trijema na sjevernoj strani. Alex se do vezao do kru nog toka, a zatim se zaustavio ispred izrezbarenih drvenih vrata oznacenih broncanom plocicom na kojoj je pisalo DOSTAVA. Djete ce se sad borilo da udahne sv je eg zraka, eluca opterecenog tekucinom koju nije mogao probaviti i tijela iskrivljena od boli, ali je stiglo u ti ini, prepu tajuci se okolini. Birdie Willett smatrala se najmocnijom enom Crkve u cijeloj Australiji. Sve bija e pod njezinim nadzorom. Sve su ene svecenika bile mlae od nje. Kao obicaj je uvela da n iti

jednoj od njih ne dozvoli da i po drugi put postane predsjednica odbora. Mogle s u steci malo administrativnog iskustva, ali ne dovoljno da bi razvile samouvjerenost, privukl e sljedbenike ili da bi osjetile u tom poslu takav u itak da bi se dobrovoljno mogle prijaviti i drugi put. Bila je ukljucena u sastavljanje nastavnog plana nedjeljne kole u cijeloj dr avi i nadziral a je odredivanje podrucnog smje taja svih novih misija, ukljucujuci i nadzor samih grad ili ta. Morala je sama odobriti sve programe za starije, sve dobrotvorne skupove, cjelok upno ukra avanje crkvi. Nadzirala je sve osim oblacenja samih svecenika i njihovih ena, ali je to nadoknadila narucivanjem doslovce svega to je oblacio velecasni Willett, od glave do pete, ukljucujuci njegove sive carape i rublje. Bila je toliko zauzeta radom u odborima za ureenje vrtova i odborima za oblacenje zborova i pravljenjem rasporeda za godi nje odmore mjesecima unaprijed, tako da za ista nije imala vremena pozabaviti se smje tanjem zalutalog domorodackog djeteta. Posla t ce ga u zalede i kasnije mu se posvetiti, ali, kako bi odr ala dojam, pred Alice Enright mora se pokazati u potpunosti djelotvorna. Mu u je savjetovala da tog dana mora obaviti kr tenje. Moglo se obaviti u kuhinjskom sudoperu. Nije na la razlog da divljaku nadjenu kr cansko ime, tako da je izabrala i me Geoff. Bilo je dovoljno neutralno. Kasnije ce se pobrinuti za prezime, ako ikada bude n eophodno. Najce ce nije bilo. Domoroci nisu imali posla sa zakonskim stvarima. Velecasni Willett izgovorio je molitve i poprskao vodom be ivotnu glavu djeteta. O drasli nisu znali za to je tako nepomican. Mnoga su domorodacka djeca umirala, pa ce i ov o vjerojatno umrijeti. Sveceniku se urilo. Upisao je dijete u knjigu kr tenih, a tada naglo oti ao, znajuci da ce se Birdie pobrinuti za sve ono cemu ce toga dana biti potrebna nje zina briga i da ce u ivati u tome poslu. urio se u slu benu posjetu jadnoj izgubljenoj du i imenom S hirley koja se poku avala oteti ivotu javne ene kako bi postala dobra djevojka. Bio mu je t o esti posjet. Do sad se cinilo da djevojka gubi bitku, a da dragog svecenika vuce za sobom. Geoff je u prekrasnoj kuci i kr tenje i pronae obitelj iz unutra je, koja bi bila voljna ko aru jima ukrcanima na vlak kojim se odi nju kcer, ostao tek toliko dugo koliko bija e potrebno da se obav njosti na njihovom polugodi njem posjetu Sydneyu radi kupn s domorodackim djetetom pridodati ostalim svojim zave lja vracaju kuci u svoj gradic. Hanoveri su imali devetog

Abigail, koja je preuzela hranjenje i brigu o malom smedem djecaku s vi e odanosti od one koju je osjecala prema svojoj lijepoj porculanskoj lutkici. Na to je Geoff izvan redno reagirao. Usprkos dugotrajnoj vo nji vlakom, uskoro nakon to su do li kuci, jedan je radnik pov eo gotovo potpuno oporavljeno dijete na posljednji dio puta. U dobi od sedamdeset i dva sata blizanac je prekinuo svaku povezanost sa svojim krvnim naslijeem, putovao je est s totina kilometara, dobio ime Geoff, a sada ce postati ticenik bogate bijele farmerske ob itelji. Trebao je otici Birdinoj sestri i zetu, Matty i Howardu Willettu.

5 Najranija su joj sjecanja bila podizanje pogleda do bijele ko e ispod Doreenine br ade kad ju je ona podigla s poplocanog poda i spustila u okruglu limenu posudu punu hladne vode. Stojeci u posudi, dr eci se za rub, bila je ocarana prljavom povr inom koja jo j je dopirala do vrata. Uljasta voda blistala je u duginim bojama. Ili je izgubila up ori te kad je poku ala posegnuti za sjajnom slikom ili je poku ala zakoraciti, kad joj se no ica izn enada okliznula i na la se pod vodom. Kasnije se prisjecala borbe za udisaj, poku aja da s e za ne to uhvati i sivog, zamucenog pogleda kad joj je strah od nepoznatog ispunio src e i pluca. Samim je cudom prona la upori te. Ka ljala je i plakala sve dok se Doreen nije vratila u prostoriju. Njezina prva uspomena na svijet bija e u as. Zabilje ila ga je u drugoj go dini. Bila je posljednja u skupini djevojcica povjerenih brizi Siroti ta sestara milosrd nica koje je trebalo umiti ili, bolje receno, okupati. Doreen je rekla da je uvijek posljednj a zato to je najni a, ali su druga djeca rekla da je razlog u tome to je najru nija. Svi su bili r u ni. To je znala jer je cula kako odrasli neprestano ponavljaju. Sada je pocela shvacati to znaci biti izdvojena kao najru nija. Svi su bili razlici tih boja, razlicitih stupnjeva crnog, kao caj kojeg je Doreen pila svakoga dana, dodajuci kapi vrhnja da bi promijenila nijansu, samo to su njihove nijanse bile posljedica izgubljene maj ke i nepoznatog oca. ticenicom crkve postala je samo nekoliko sati nakon roenja. Njihov postupak bija e takav da djevojcicama imena dodjeljuju abecednim redom, svake godine pocinjuci s a slovom "A". Buduci je bio sijecanj, a ona je stigla druga po redu u 1936. godini ime jo j je postalo Beatrice. Nikada ni ta nije saznala o svojim roditeljima ili ostatku obitelji. Kas nije je poku avala zamisliti kako bi to bilo imati roditelje, majku punu ljubavi, bri nog oc a, mo da cak i sestru ili brata, ali takvo joj je zami ljanje bilo te e od spavanja otvorenih ociju. Cijeli je svoj ivot provela kao nicija kci i uvijek se osjecala vrlo starom. Kad su se molile tijekom slu be bo je ili pri objedima, proucavala bi sklopljena za molitvu zape ca ostalih djevojcica. Imale su lijepu glatku ko u, ali na povr inu njezinih ruku izbijale su vene, nalik uzdignutom tlu oko ustanove i nalikujuci rukama stare ispijene se stre Agathe, nadzornice. Opatice su nosile dugacke crne halje, glave im bijahu prekrivene crn im velom

kojeg je na mjestu pridr avala u krobljena vrpca. Kosa sestre Agathe bila je skriven a, ali imala je sasu eno lice i bijele obrve, to je odavalo njezinu dob. Od ranog djetinjstva Beatrice je na neki nacin shvatila kako joj pripada uloga m irotvorca. Kad bi medu djecom buknula svaa ili bi nekoga iskljucili, pa bi to dijete bilo os amljeno, bilo je prirodno za nju da uskoci i pru i utjehu, da poku a unijeti razumijevanje na obje strane. Oduvijek je bila svjesna osjecaja drugih ljudi; mogla ih je odrediti slu ajuci gla sove i promatrajuci njihove oci, pri cemu rijeci nisu bile va ne. Bila je u stanju osjeti ti kako se drugi osjecaju mnogo prije nego to je razumjela tu senzibilnost i prihvatila je kao dar .

Oko nje je uvijek bilo nekoga. Rijetko bi se na la sama u prostoriji, ali to nije ispunjavalo prazninu koju je osjecala. Nije znala to joj nedostaje ili za to osjeca taj nedosta tak, ali je tako osjecala. Jedan je posjetitelj rekao daje dobro to sirocadi ne nedostaju stv ari koje nikada nisu upoznali. Beatrice je zapamtila primjedbu, ali ona nije bila istinit a. Nije mogla odrediti to nedostaje, ali se svakako osjecala nedovr enom. Jednoga je dana nacula kako jedna sestra nekome govori da je Beatrice cudna zbog svog osobitog zanimanja za druge djevojcice. Opatica je nagovijestila da bi mogla pos tati lezbijka. Ta je se primjedba duboko dojmila iako Beatrice nije imala pojma to ta rijec znaci. Racunajuci prema stavu odraslih, to nije moglo biti ni ta dobroga. 6 Brat velecasnog Willetta, Howard i njegova ena Matty, posjedovali su ogromnu farm u ovaca i stoke. Howard, kojega su svi po tovali i svi ga se pla ili, bio je glava obi telji imanja i okolnog podrucja. Bio je visok, mi icav covjek s krupnom glavom i pje cano-plavom ko som, koja je uvijek bila ra cupana. Buduci je svaki dan provodio na svje em zraku, bez ob zira na vrijeme, ko a mu je vi e nalikovala na tavljenu, nego ljudsku ko u. Kad su se prije des et godina o enili u Engleskoj, Matty je bila niska, krhka, savr eno oblikovana ena za ko jom su se osvrtali i mu karci i ene. Sada, nakon mnogo godina ivota bez ikakve rasko i, svakodnevno obavljajuci zadatke na farmi, nakon roenja dvojice sinova, od kojih j e Abram imao tri, a Noah sedam godina, od izvornih je osobina zadr ala samo visinu. Bila j e topla i ugodna osoba za koju su susjedi vjerovali da ubla ava cvrstu, grubu glavu obitelji Willettove dinastije. Pristala je prihvatiti domorodacko dijete za koje su joj rekli da je napu teno, ali tek nakon to je Howardu rekla da ce to biti samo privremeno ili da ce dijete biti dob rodo lo ako ne bude uzrokovalo neprilike i ako ce kasnije obavljati svoj dio poslova. Nisu i mali iskustva s domorodackom rasom. Napokon, ivjeli su u dijelu zemlje gdje nije bilo domorodaca. Willettovi su culi price ivec su stvorili negativno mi ljenje. Ukratko, vjerovali su onome to su culi: "Nema pametnih domorodaca. Vecinom su lijeni, a kad odrastu ostaju bezbri ni poput djece. To je rasa ljudi koji nikada ne odrastu, nikada ne postanu odgovorni." U Geoffovom slucaju nije bilo ni spomena o usvajanju, pa cak ni o bilo kakvom sl u benom zapisu. Tridesetih godina dvadesetog stoljeca djecju je sudbinu odlucivao telefo nski poziv, rukovanje, tri retka u misijskom dnevniku ijedan u crkvenoj knjizi kr tenih. Kad j

e Geoff stigao, predali su ga kuharici koja ga je pocela hraniti svakom vrstom ivotinjsko g mlijeka do kojeg je mogla doci, tako da se cetvrtoga dana njegov probavni sustav konacno pr ilagodio. Nakon toga, svakog su ga dana kupali, mijenjali pelene, a le ao je u kolijevci u s jeni velikog biberovca tik ispred kuhinjskih vrata. Svaki je dan provodio ondje, od zore do s umraka; radnici koji su prolazili pored njega razgovarali su s njim, sve dok nije naucio izaci iz kolijevke. Tada se preselio na pokrivac na travi, s jednim krajem u eta vezanim oko struka, a

drugim za stablo drveta. U drugoj godini naumio je i uspio odvezati cvor koji ga je dr ao u zarobljeni tvu iako je stablo bilo jedini njegov prijatelj na kojeg je mogao racun ati. Naucio je potrcali i baciti se u ruke drveta koje ga je grlilo i ljuljalo dok je spavao. P rerastao je pedesetak metara iroko podrucje po kojem je mogao lutati. Kad su otkrili da slobo dno istra uje svoj novi svijet, jedna ga je sredovjecna radnica imenom Maude uputila u poslove. Pomagao joj je brati povrce u vrtu, skupljati jaja u koko injcu i prikupljati sitn o trije ce. Dala mu je slomljenu dr ku od metle, dovoljno kratku da njome mo e baratati. Bio je zapos len i sretan dvogodi njak, najveci dio vremena prepu ten sam sebi. Maude je za Howarda Willetta radila prije nego se kao o enjen mu karac vratio iz Engleske. Rasli su zajedno, kako je to ona voljela misliti. Zapravo, Howard bija e est godina stariji od nje i uvijek bogat. Kad mu je otac umro, preuzeo je obiteljsko imanje , jer je Birdie, njegova snaha, bila glava obitelji u domu njegovog mlaeg brata. Nije imala nikakv u elju ikada napustiti gradski ivot, tako da je primorala supruga da se odrekne velikog dijela svog naslijea u zamjenu za obiteljski nakit, skupocjeni porculan, tanko platno i uveze ne tkanine. Howard joj je prepustio upravljanje odajama svojih roditelja nakon njihovog spro voda, pa je uspjela pronaci dovoljno krasnih predmeta da bi njima ispunila prikolicu kamiona kojeg je unajmila da joj sve stvari isporuci u Sydney. Maude je potekla iz mnogo skromnije obitelji. Njezini su se roditelji naselili n a imanju koje se nalazilo pored puta koji se kasnije razvio u podrucnu stazu kojom su se otpre mala goveda. Smje taj je prvobitno bio prekrasan, pored rijeke obrubljene velicanstveni m sjenovitim stablima koja je obilovala vodom za navodnjavanje usjeva. Pokazalo se da se nalazi na stazi prirodnog, gotovo ravnog pravca kojim su vec postojeci bogati vlasnici stoke u tom kraju zemlje tjerali svoja stada do eljeznice, a zatim na tr i te. Mladi je par m ogao samo poku ati za tititi malo podrucje svog vlastitog povrtnjaka. Neprestano su moral i podnositi da im potkovana kopita uvijek iznova izgaze cijelu okucnicu izmeu predn jeg trijema i rijeke. Bilo je gotovo nemoguce i pilice odr ati na ivotu. Stanje se pogor alo kad su do le dvije godine u kojima nije ki ilo, tako da se razina vode jako smanjila. Ostali su naseljenici od vlade uspjeli izboriti zabranu gradnje b rana i navodnjavanja iz rijeke. Usjevi Maudeinih roditelja jedva su pre ivjeli zahvaljuju ci vodi koju su u kantama donosili iz rijeke. Nisu imali novaca da se presele iz tog podrucja ili da izgrade

drugu kucu. Maude, njihovo jedino dijete i la je u crkvu i u kolu s bracom Willett. U Howarda se vjerojatno zaljubila kad je on imao cetrnaest, a ona osam godina. Nije bilo m nogo drugih djecaka koji bi joj ote ali izbor. Tijekom godina nisu se pojavile nove prilike. K ad se Howardova majka razboljela, Maude su pozvali da radi u obitelji, gdje je ostala i kad je majka umrla, a za njom i njezin suprug. Howard je uvijek bio pristojan i slu ben prema Maude. Kad bi ona u la u prostoriju poslu iti n jegove prijatelje, zavisno od dru tva cajem ili vrcevima piva, on bi pre stajao psovati. Nije joj se poku avao pribli iti. Prije nego je otputovao u Englesku dogodi lo se da je u ao u kuhinju i razgovarajuci s osobljem ispricao aljivu pricu. Maude bija e sigurna da joj je namignuo. Kad se iz domovine vratio s nevjestom, bilo je to zapanjujuce, raza rajuce iskustvo. Ostali su joj majcinski osjecaji, ali braka nije bilo na vidiku. Njezi no zanimanje za dvogodi njeg Geoffa bija e prirodno. Nije se mogla prisiliti da ga prihvati zbog nje gove crne ko e, ali je dala sve od sebe da ga zabavi i cuva od opasnosti. Vjerovala je da je sretan to

mo e slobodno lutati i nikada se nije cinilo da mu nedostaje majka ili obitelj ili topla ruka koja bi ga pomilovala. Nikada nije naucio poljubiti ili zagrliti drugu osobu. Dok je bio dijete, Geoffa su hranili u visokoj stolici. Kasnije se naucio hranit i sam, tako to bi se popeo na stolicu u kuhinji glavne zgrade, koristeci dasku za izvlacenje ka o svoj vlastiti stol. Cuo je da se Abram i Noah Matty obracaju kao majci, a Howardu kao ocu, ali njega su naucili da se vlasnicima farme obraca kao i svi ostali, kao gospoi i gospodinu. M alo je imao izravnog dodira sa clanovima obitelji. Obicno bi ga tjerali od sebe kao dosadnog kukca. Ni jedan pojedinac nikada nije bio odreen da bude odgovoran za Geoffa. Buduci su ene radnice dolazile i odlazile prema godi njim dobima, bio je to neprestani tok majci nskih likova. Uvijek je bio sam, pa ipak, na neki nacin tjelesno zbrinut. U trecoj godini poceo je sve svoje obroke jesti s drugim unajmljenim radnicima, bilo pod velikom nadstre nicom ili pod stablima na grubo slo enim stolovima. Volio je slu ati p riceo tome to se kojeg dana dogodilo. Cesto su na objed od janjeceg paprika a, pecenih krumpira, svje eg povrca, kolacica, pekmeza i meda dolazili posjetitelji u zamjenu za jedan dan rada i prenoci te. Stranci su uvijek pripovijedali carobne price o udaljenim m jestima i uzbudljivim dogaajima. Najveci broj putnika bijahu gonici stada, osamljeni mu karci na konju, s vrecom za spavanje i limenom tavom na sedlu. Povremeno bi putnici dolaz ili u automobilima ili s kolima i konjima natovarenim tavama i loncima koji su visjeli kao metalni ukrasi, a ogla avali se kao nevje t bubnjar. Gonice bi katkad pratila ena otrcane odj ece koja je izgledala kao da bi joj dobro do lo kupanje i nove cipele. Ako bi s njima do la i djeca, doimala bi se izuzetno povuceno i cijelo bi se vrijeme posjeta skrivala. Jednom je prilikom dvoje djece do lo pomagati svome ocu, ali Geoff ih nikako nije mogao navesti da pr ogovore. Cak i kad je mu karac sjeo popiti pivo i ispricati koju pricu, obecavajuci da ce p otra iti srodnike Willettovih radnika i prenijeti im poruku, djeca su ostala stajati iza drveta odbijajuci se pomaknuti. Nisu prihvatili cak ni Geoffovu ponudu da ce im pokazati velicanst vene rijetke crne abe. To je postalo njegova najstarija uspomena na tako tu ne oci i tihu patnju drugog ljudskog bica. Willettova je farma bila mjesto neprestanog rada. Kuca bija e izgraena na tri kata; na trecem katu je bilo est malih tavanskih prozora koji su bacali svjetlost u divovs ku plesnu dvoranu, rijetko kori tenu. Bila je to dojmljiva cetvrtasta zgrada s dugim uskim p rozorima na dva ni a kata, a svaki je bio opskrbljen zelenim drvenim kapcima koji su se mogli

zatvarati pri ljetnim vrucinama i povremenim olujnim ki ama vla nog razdoblja. S prednje strane ku ce od jednog do drugog kraja pru ala se terasa na kojoj su europske stolice pru ale dva od vojena mjesta za cajanke. Cijela je kuca bila okru ena blistavim bojama. Ru e su joj davale bijele, ru icaste i crvene tonove. U cvjetovima nevena stapale su se svijetla boja limuna sa svijetlo utom. Prilaz je cinio ljuncani put koji je vodio izmeu pedesetak metara vis okih stabala gumovca. Iza kuce stajala su dva ogromna spremnika za vodu. Ta se voda k oristila za pice, kuhanje i kupanje clanova obitelji Willett. Ki nica bija e previ e oskudna i dragocjena da bi se davala ivotinjama ili koristila za navodnjavanje polja, tako da su duboke bunarske pumpe izvlacile vodu koja je imala miris po visokoj koncentraciji sumpo ra. Ta se voda koristila za blago i usjeve. Ljudi nisu mogli koristiti bunarsku vodu, ali su se morali naviknuti na jaja i meso u kojima se zadr avao miris. Na imanju se zapravo uvijek osjecao neugodan miris koji je zavisno od godi njeg doba jace ili slabije mirisao na trule .

U kuci je bilo dvanaest prostorija koje je trebalo odr avati cistima, pet spavaoni ca u kojima je trebalo mijenjati posteljinu, a uvijek je bilo novih, modernih naprava o koji ma se trebalo brinuti, kao to je bila prva elektricna perilica za rublje. Pra ina bija e glavni cim benik s kojim se trebalo pomiriti. U su nom je razdoblju bila tako sitna da ju je bilo nemoguce otkloniti. Skupljala se na podovima i pokucstvu, u naborima zavjesa i rucnika. Kad bi covje k ustao iz kreveta, na jastuku bi ostajao ocrtan obris njegove glave. Mijenjanje muholovki bila je svakodnevna du nost. Sa stropa svake sobe spu tala se dugacka spirala ljepljivog papira koja bi uhvatila svaku muhu kad bi se dovoljno pribli ila. Vrpce su mijenjali svakog jutra, jer do kraja dana na njima vi e nije bilo mjesta. Vecina je muha brzo ugibala, ali bi se Geoff uvijek rastu io kad bi primijetio da se papir p okrece nakon to bi ga bacio u smece. U pozadini glavne zgrade iza tornjeva za vodu, prostirao se ostatak Willettovog carstva, gotovo pravi gradic. Bile su tu i ulicice s nadstre nicama za kovace, za popravlja nje i skladi tenje strojeva; bila su tu spremi ta za hranu, kucice za gonice, staja za kon je, spavaonica za kucnu poslugu, tenare, svinjci, koko injci, tor za magarce, odvojene zgrade za klanje svinja i stoke, kilometri ivotinjskih nastambi. Ovce bijahu smje tene u s vojim vlastitim zgradama, a u drugom dijelu bila je i mljekara. Zgrade su bile strateg ijski smje tane kako su podizane tijekom godina, a izmeu njih uzdizala su se stabla biberovca koj a su pru ala dragocjenu za titu od sunca. Ovce su zahtijevale stalne radnike koji su se brinuli za rasplod i sprecavanje b olesti. Doba i anja ovaca zahtijevalo je dodatne pomagace i predstavljalo je najvecu godi nju gozb u. Bila je potrebna sveobuhvatna, slo ena uprava koja se brinula za sijanje, etvu, konzerviranje i spremanje hrane kako bi cjelokupno osoblje i Willettova obitelj imali dovoljno hrane. Geoff je slijedio i mu ke i enske radnike dok su obavljali svoje zadatke i promatra o je svaki djelic ivota na farmi. Pomagao je kad je to bilo moguce i sve mu se svialo, od toga kako pilici probijaju ljusku jajeta, do mije anja smjese za kobasice i nadijevanja crijeva. Nitko ga nije nadgledao, tako da je katkad vrijeme provodio promatrajuci kako kl okani s lakocom preskacu ograde ili bi prona ao zelenocrno jaje emua, u obliku nogometne l opte i borio se da ga prenese kuci, sve dok se ne bi slomilo. Zaneseno je promatrao kak o termiti

grade visoke nastambe i kako pauci pletu mre e, hvatajuci gu tere, skakavce i konjic e. Kad god bi netko u naseljenom dijelu farme prona ao zmiju, pa ljivo je slu ao, sve dok nij e mogao raspoznavati bezopasne i smrtonosne. Odrasli su svoje opomene grubo izgova rali, tako da mu se vi e svialo da bude samouk. Cesto je po elio imati nekoga kome bi mogao pricati o povremenim velikim pustolovinama, kakva se dogodila onog jutra kad je prona ao malog pauka koji je pobjegao od njega i u ao u rupu na tlu, a to je zapravo bila z amka. Ili onda kad je otkrio da se pored njega nalazi krupan dlakav pauk, veci od njegove ruke. Na pa njaku bija e ptica svih boja koje su se mijenjale s godi njim dobima. Naucio je opo na ati njihove zvukove. Poznavao je njihova omiljena hranili ta. S d epom punim slastica, m ogao je onih nekoliko smionih zavesti da se hrane s njegovog mladog, nevinog, pru enog dlana. Rodio se obdaren velikom strpljivo cu i prilagodljivo cu, tako da se uspio prikrasti majci patki i plivati s njezinim pacicima.

Otkrio je da kad stoji na pravom mjestu, nikome na putu i uz to tih, mo e promatra ti bilo koju djelatnost, a da ga nitko ni ta ne zapita, cak da ga ni ne zamijete. Tijekom doba i anja ovaca, dok je trebalo odvojiti i oznaciti tisuce ovaca, na farmi se kome alo mnogo stranih ljudi. Kuhinja bija e ispunjena te kim cipelama, vodom koja se razlijevala, krumpiro vim ljuskama i carobnim mirisima. Samo se i anje odvijalo u velikom, posebno podignutom taglju i bilo je to natjecanje u brzini i vje tini koje je trajalo danima. Nitko ni je bio odgovoran za Geoffa. Nitko ga nije tra io, niti se raspitivao o njemu. Danima je primao osta tke iz kuhinje kad god bi to po elio, pridru io bi se veseloj gomili ili bi se popeo u tihi ugao i odspavao. Naucio je i u gomili ljudi biti potpuno sam. Obrazovanje je stjecao iskustvom, a ne iz knjiga, kao onog dana kad su tlo i zra k bili toliko suhi da je njihova nakupljena energija potamnila nebo, kao da se sprema pravi pl jusak. Munje su bez prestanka obasjavale crno nebo. Dok je Geoff stajao napolju, samo n ekoliko metara dalje od njega jedno je drvo planulo. ivotinje su zavri tale i pojurile u za klon. Cinilo se da je ne to usisalo sav zrak, a zatim ga ispuhnulo deset puta jacom snagom. I G eoff je potrcao i sakrio se ispod nepromocive tkanine koja je visjela sa stra nje strane s tarih kola. Oluja je bjesnila cijeloga dana, ali nije pala niti jedna kap ki e. Napokon, kad m u glad vi e nije dozvoljavala davati prednost strahu, potrcao je prema kuhinji. Niti jedna o drasla osoba nije mu pru ila utjehu, nitko ga nije zapitao gdje je bio, ali je slu ajuci razgovor naucioda je to suha oluja. Svakoga je dana postajao sve vi e i vi e sam sebi dovoljan. Geoff je volio janjad i promatrao bi kad su se janjila. Promatrao je kako su sva ko janje identificirali i oznacavali. Janjad je skvicala kad bi im njihove sicu ne repice s tavljali u prsten od tankog metala kojeg bi zatim zatvorili. Prsten se nije mogao iriti. Za nekolik o bi dana repic natekao i izgledao bi kao da je zara en, ali, nakon nekog vremena bi se poceo smanjivati i konacno bi otpao. U cetvrtoj godini postao je sudionik u jednom od takvih krvavih poslova, zbog cega je mjesecima imao nocne more. Svim mu kim janjcima, s izuzetkom nekolicine odabranih, morali su odstraniti testise. Bilo je stotine ivotinja, a z a posao je bio predvien samo jedan dan. Radnici su se slu ili nacinom koji je na farmama ovaca bio najuobicajeniji. Uhvatili bi svakog janjca, preokrenuli ga i odgrizli izbocinu. Geoffov je posao bio skupljati ostatke kad bi ih radnici ispljunuli na tlo i stavljati ih u kantu . Patio je u osamljenosti dok je cinio to su tra ili od njega. Nije imao nikoga tko bi mu mogao

dati odgovore na njegova pitanja. Svoja osjecajna iskustva suosjecanja i u asa nikada n ije podijelio i nikada ih se nije oslobodio. Pri kraju dana, prsti su mu se slijepili od blata i krvi. Radnik koji ga je pona jvi e zamjecivao i pomogao mu u toj prilici, bio je Roger. Rogg, kako su ga zvali prijatelji, pos jeo je malenog Geoffa na stol, s nogama koje su se namakale u kanti punoj sapunice; ondje je os tao vi e od sat vremena, sve dok ga se Rogg nije sjetio i iza ao s rucnikom, kako bi ga spasio i rekao mu damo e ici. Cini se da je bio premalen da se tu ira, a nitko nije mario za takvu sitnicu, kako ce dijete ocistiti krv sa sebe. Kod ovaca su se isto tako pojavljivali okrajci izlucevine koje bi se zalijepile za krzno na stra njici svake ivotinje i privlacile muhe. Geoffa su zadu ili da skuplja prljave os tatke kad bi ovce podigli i o i ali slijepljeno krzno. Sudjelovao je i u potapanju ovaca koje se provodilo iz medicinskih razloga, a zvali su ga i da pomogne psima kad bi se stado premje talo s jednog pa njaka na drugi. Dio kojeg je najvi e mrzio bilo je samo ubijanje.

Udaljena australska farma bila je za ovog malog djecaka mjesto cudesa i ljepote, ali bila je i u asno mjesto, gdje su bezglavi pilici poku avali hodati dok bi im krv ikljala iz o drezanih vratova, sve dok se ne bi poceli prevrtati, a zatim bi umrli. Bilo je to mjesto gdje je promatrao kako ivotinje ubijaju, kako im re u vratove, odstranjuju testise. Isti ljudi koji b i radili takve stvari pozvali bi ga da sjedne pored njih dok je netko svirao bend o ili harmoniku , a svi bi pljeskali rukama i pjevali. Katkad ga je to jako zbunjivalo. Nitko mu nikada nij e pokazao to je dobro, a to lo e. Znao je samo u cemu u iva, a to bi elio izbjeci. 7 Kao dijete jedva kolske dobi, Beatricein osjecaj da je stara bio je vec toliko sna an da je jednoga dana, nakon to je odigrala ulogu posrednika u tuci izmeu djevojcica koj e su bile dvije godine starije, bila u potpunosti uvjerena da joj se lice pretvorilo u lic e stare ene. Prekr ila je pravila i bez dozvole u la na zabranjen glavni ulaz. Znala je da ondje na vje alici postoji zrcalo, a morala je vidjeti kako izgleda. Kad je uvidjela da se njezin i zgled nije promijenio, radovala se. Pogled joj je jo uvijek uzvracalo estogodi nje lice. Bilo j e to veliko buenje du e, spoznaja da tako sna no mo e osjecati ne to to joj promatranje porice. Otkrila je da mo e ivjeti u dva svijeta, da mo e biti dvije osobe i to je postalo nje zina pomno cuvana tajna koja joj je dobro slu ila cijeloga njezinog ivota. U siroti tu je vladao vojnicki re im. Ucili su djevojcice da stoje uspravne i visoke i da stupaju kamo god i le -na objed, u crkvu, u kolu, bilo kuda. Uvijek su stupale iza otvorenih vrata, u dugim hodnicima ili vani, u ograenim prostorima. Vojska bosonogih malih djevojcica najce ce je stupala u skladu s glazbom koju je proizvodio stari fonograf. Bilo je to ozracje u kojem se culo: "Ustani! Stoj! Po uri! Jedna do druge! Zave ite!" Za Beatriceu je djetinjstvo bilo niz uspomena povezanih s ventilatorom koji se o kretao. Ucionice u kojima je provela osamdeset posto svojih mladih godina bile su dugack e prostorije s otvorenim prozorima bez stakala, s obje strane. Drvene bi kapke ras tvarale prema van. Kad bi stigli posjetitelji, taj se dogadaj uvijek obilje avao postavlja njem elektricnog ventilatora koji je blago gurao vruci zrak. U blagovaonici je bio st ropni ventilator koji je uvijek mirovao, osim kad bi neki posjetitelj ostao na caju. ivot u ustanovi bio je podvrgnut tako strogom rasporedu da se dani i godine u osn ovi nisu razlikovali.

Kad je navr ila estu godinu, ljeto bija e izuzetno vruce. Danima nije bilo ni povjeta rca, nikakvog olak anja od vrucine, kao da je Bog na nebu iskljucio elektricni prekidac i cjelokupni ivot osudio na cekanje. Nebo je od obzora do obzora bilo i ostalo blijedoplavo, a da se niti jedan oblak nije usuivao mijenjati obrazac prirode. Nije bilo ptica, a tlo bija e t oliko suho da je pucalo, otkrivajuci male pecine u koje je mogla ispustiti tapic i promatrati ga kako nestaje.

Vec tjedan dana ni crv ni kukci nisu se pokazali na otvorenom, pa se cinilo da je i dosadnim muhama prevruce da bi uznemirivale njezinu nara enu ko u. Kasnije u danu, tik prije vremena za spavanje, nai la je na stari, o teceni kamion z a dostavu vode. Imao je otvorenu kabinu i okrugli metalni spremnik za vodu koji je starim u adima bio nesigurno pricvr cen za kamion. Bio je parkiran ispred upravne zgrade i pored njega nije bilo nikoga. Vidjela je limenu ca u pricvr cenu za malu slavinu, koju je vjerojatno koristio vozac kad bi bio edan. Nikoga nije bilo na vidiku. Sasvim je jednostavno oslobodila ca u iz zahvata metalnih prstiju. Staviv i je ispod otvora, napunila ju je. Prvi je gutljaj bio topao i blatan, ali ipak osvje avajuci, tako da je sve popila, a zatim jo jednu ca u, i jo jednu ca u, pa jo jednu. Srce joj je udaralo tako brzo da je bila sigurna da ce to svi vi djeti. Iskusila je novi osjecaj, po prvi put u svome ivotu-osjecaj moci. Dr ala je pod nadzorom vod u i mogla je piti neogranicene kolicine, svu vodu, ako bi to po eljela. Nije imala osj ecaj da jeto to radi zabranjeno iako se kamion s vodom nije nalazio na dugackom popisu "stvari koje ne smije ciniti". Nitko je nije vidio. Nisu je uhvatili. Ponovo je pricvrstila hrdav u alicu i kliznula u spavaonicu tik prije vremena za spavanje. Nekoliko sati kasnije, u tmini noci; probudio ju je topao, osvje avajuci osjecaj k oji se brzo pretvorio u osjecaj hladnoce, mokrine i neugodnog mirisa. Smocila je krevet. Le al a je tako gotovo citavu vjecnost iako joj je bilo te ko le ati mimo. Cinilo joj se jo gorim da ta vlaga dotakne suho mjesto na njezinoj ko i. Miris i zlocin bijahu otkriveni tik prije zo re. Mlada sestra Margaret s pri ticima na licu vrisnula je kao da je planuo po ar, budeci sve koji su spavali u sobi. Gurnula je Beatriceu usred prolaza koji je odvajao dva reda eljez nih kreveta i dalje vri teci iz sve snage. "Ti mali demone, to si namjerno ucinila. Nece se izvuc i tako to cu ja ocistiti taj nered. Po alit ce ovu majstoriju. Vjeruj mi, bit ce ti ao zbog ov e psine. Vragu iz torbe iskocila. Vra je dijete." Sestra Margaret vukla ju je za kosu do vrata sestre Agathe, budeci opaticu iz nj ezina sna. Beatrice je zurila u staru enu kratke bijele kose. Kad je cula to se dogodilo, nad stojnica je odgovornost za ka njavanje prenijela na sestru Margaret, a tada se vratila na spav anje. Dok su Beatrice odvlacili, nacas je zaboravila na strah od kazne. Mislila je u sebi: "Znala sam da ima bijelu kosu!"

Vani iza zgrade, bila su dvoja metalna vrata koja su cuvala ulaz u odvojene udub ine u zemlji. Jedna je bila du ine i irine metar i pol, a druga metar. Za manje od pet mi nuta Beatrice su ugurali, jo uvijek u rublju mokrom od mokrace, u manju od dviju tamni ca, zajedno s njezinim prekrivacem. I prije je zapazila vrata na bre uljku i znala je da su neke djevojcice nestale, katkad se vracajuci jako bolesne, govoreci kako su bile ka nje ne. Nije shvatila da je itko ikada bio stavljen u te zemljane mrtvacke kovcege. Unutra je bilo tamno kao u rogu, a nije bilo svje eg zraka. Kad bi dotakla zid ili strop zasipala bi je prljav tina, tako da je sjedila savijena u loptu, nepokretna, pla eci se da ce,ako sepecina uru i, ost ati zakopana. Suspregnula je dah kad joj je ne to pre lo preko noge i molila se da je ne ugrize kakav otrovan stvor. Uskoro je osjetila da se gu i u ustajalom ozracju ispunjenom trule i i potra ila je oko vrata pukotinu kroz koju bi ulazio svje zrak, ali nije je na la. Tij ekom dana neljudska je rupa postala pecnica, a od zadaha se gu ila i povracala. Bilo je tako vruce da se onesvijestila. Kad je pala u nesvijest od iscrpljenosti, nakon to je satima plaka la i molila za pomoc, lice joj bija e unaka eno jer ga je pritisnula o vrela metalna vrata. Probudi la se na

le aju, s lijecnikom pored sebe koji joj je rekao da vjerojatno pati od nekakve ri jetke i vjerojatno zarazne bolesti, tako da joj se nitko ne smije pribli iti tijekom tride set dana. Svima bija e zabranjeno da je dodirnu, pogledaju, pa cak i razgovaraju s njom tijekom sl jedeceg mjeseca. Pouka koju je izvukla iz tog djecjeg iskustva bilo je uvjerenje da bi se Bo ja osv eta zbog toga to je sagrije ila uzev i previ e vode ili zbog mokrenja na pogre nom mjestu mogla zadovoljiti samo osobnim, tjelesnim mucenjem. Covjek na nebu postade prvi na nje zinom popisu onoga to izaziva strah. U estoj godini isto su je tako maknuli s ogleda za usvajanje. Povremeno bi joj da li lijepu haljinicu, noge bi joj privremeno ugurali u cipele, kratku bi joj zamr enu kosu oc e ljali, a vrpce stavili ondje gdje ce alj ne bi mogao proci. Rukom u ruci, djevojcice bi hod ale ispred anglikanskih parova koji su ih bri ljivo proucavali, kao da su izlo ci na nekoj izlo b i. Nakon to je jedna ena stavila primjedbu o nakaznom o iljku koji je ostao na Beatriceinom spaljenom licu, odlucili su kako vi e nema smisla nuditi je posjetiteljima. 8 Geoffu bija e sedam godina kad je prvi put otkrio umjetnost crtanja. Prije toga ni je imao prilike promatrati slike ili pisani tekst. Vidio je da kuharica katkad cita napi sane upute, znao je da vozac koji dovozi zalihe dobiva popis predmeta koje svakog tjedna treba nabaviti, a iz daljine je viao kako Willettovi djecaci okrecu stranice knjiga. Nije razumio to je to, a nije ga ni zanimalo, sve dok nije otkrio casopis. Jednoga je dana slijedio tene koje je u lo u zajednicku spavaonicu, u kojoj su se n alazili le ajevi za radnice. Kad je tene nestalo ispod kreveta, Geoff se zavukao za njim. Z a oko mu je zapela hrpa casopisa svijetlih boja. Izvukao je jedan. Dok je listao stranice duboko su ga se dojmila mjesta i stvari prikazane na svakoj slici. Sat kasnije, kad je u la sob arica Irene, jo je uvijek ondje sjedio. Vidjela je dijete i pozvala ga da sjedne na njezin kreve t, a ona mu je obja njavala to predstavlja svaka fotografija. Tada je uzela olovku i papir i ispis ala abecedu. Rekla je Geoffu da ce, kad nauci citati, i sam moci otkriti za to se uz svaki clan ak pojavljuju price. Djecak jepoceo prepisivati slova kako mu je Irene pokazala, ali ga je uskoro vi e privuklo precrtavanje cudnih ivotinja naslikanih u casopisu.

Kad je uvidjela da je dijete pobjeglo u svijet umjetnosti. Irene mu je donijela jo papira. Kasnije toga dana ohrabrila ga je da se ogleda po farmi i nacrta ono to najvi e vol i. Dva dana kasnije Irena je pristupila Geoffu na prednjem travnjaku, s rukama punim sl omljenih

pastela. Objasnila mu je da mo e dodavati boje svojim crte ima i pokazala mu kako la ganim dodirom nanijeti boju, a kako stisnuti jace za dublje tonove. Sedmogodi nji je domorodac ocigledno bio prirodno nadaren. Bez ikakvih je uputa proizvodio crte e dostojne uokvirivanja. Mogao je promotriti konja u oboru, a zati m ga nacrtati do najsitnije potankosti. Kad mu je Irene ukazala da konj nije sam, da se u pozadini uzdi u stabla, kao i zgrada, odmah je prihvatio njezine prijedloge. Cinilo se da a utomatski razumije dimenzije sagledane s udaljenosti. Nakon samo nekoliko neuspje nih poku aja , njegove su slike o ivjele. Naucio je prikazati nijanse koje su odgovarale njegovoj vlastitoj viziji. Irene mu je rekla da je cula kako su domoroci jako nadareni. Nije znao to je htjela reci spominjuci domoroce, ali se osmjehnuo i prihvatio njezin kompliment, jer se cini lo da mu govori ne to ugodno o njemu samom. Na zadnjoj stranici casopisa Irene je procitala oglas na kojem je pisalo: "Precr taj me". Bio je tu i jednostavan crte , kao i upute svima koje to zanima da svoje umjetnicko djelo podvrgnu dopisnoj koli na slobodnu procjenu. Zatra ila je od Geoffa da precrta taj crte , ni n e obja njavajuci mu razloge, a zatim je crte , zajedno s jo est drugih njegovih crte a, st avila u omotnicu. Poslala ih je na adresu kole pod svojim imenom. Tek u sedamnaestoj godini i sama je Irene jo bila napola dijete. Jedno od dvanaes tero djece obitelji Foley. Navikla se na te ak rad poma uci podici bracu i sestre, obavlj ajuci kucne poslove i njegujuci vrt. Kad su Willettovi pripomenuli da im je potrebna sobaric a, ponudiv i placu, zajedno sa stanom i hranom, njezini su roditelji dobrovoljno ponudili svo ju kcerku. Irenei to nije smetalo. Posao bija e lak i nego kod kuce, ali su joj djecica nedosta jala. Viala je Geoffa kako juri velikim imanjem, ali nije razgovarala s njim, osim povremeno g pozdrava u prolazu. Znala je dovoljno o djecjim sposobnostima, tako da je mogla prepoznati kako je izuzetno nadaren za crtanje. Odgovor dopisnog tecaja stigao je nakon est tjedana, upravo kad se u Willettovom kucanstvu donosila velika odluka povezana s Geoffovom buducno cu. Jedan americki svecenik, Albert Marshall i njegova ena Nora, posjetili su Australiju, a velecasn i ih je Willett iz Sydneya poslao u posjetu svome bratu, Howardu, na farmu. Marshallovi su razmi l jali o usvajanju domorodackog djeteta koje je ostalo siroce, ali nisu eljeli putovati s malim djetetom. Willettovi su se odmah sjetili Geoffa. Bio je tiho dijete, nije pravio neprilike, dovoljan sam sebi, a bilo mu je potrebno obrazovanje. Willettovi i Marshallovi sjedili su u salonu

razmatrajuci tu mogucnost upravo one veceri kad je Irene primila pohvalno izvje ce o crte u za kojeg su mislili da ga je nacrtala odrasla osoba. Irene je pozvala Geoffa u kuhinju i rekla mu da umjetnicka kola misli kako bi taj umjetnik trebao primali pouke da bi tako razvijao svoju prirodnu nadarenost i da su posla li poklon. kola nikako nije mogla znati da je to rad sedmogodi njaka. Dar kojeg su poslali Ire ne bila je metalna kutija, svijetlih osnovnih boja, a sadr avala je deset olovki u boji, kist i deset vodenih boja. Geoffove su oci postale velike kao koko ja jaja kad mu je Irene predala kuti ju i rekla daje to sada njegovo. Radosno ju je otvorio i zagledao se u svijetle boje i cist papir kojeg mu je Irene pru ila. Geoff je sjedio na svojoj omiljenoj stolici, s tanjurom vode pored sebe istra ujuc i svijet vodenih boja, kad su ga pozvali u salon. Cvrsto je stiskao svoju nagradu i svoje prvo osobno

vlasni tvo dok je polako ulazio u prostoriju s crvenim tapetama, uglacanim podovim a i debelo podstavljenim namje tajem. Manje bi se pla io da je morao prici nepoznatoj zmiji. Marshallovi su mu se predstavili, a zatim ga je Nora cvrsto uhvatila za rame i p otap ala po glavi. Kad su ga upitali to to ima u rukama, oklijevajuci je popustio stisak i ot vorio metalnu kutiju otkriv i im svoje arene dragulje. Nagradu su brzo omalova ili rekav i samo: "Da, to je zgodno". Na njegovo veliko olak anje, uskoro su ga otpustili. 9 Freda je u siroti te stigla kad je Beatrice imala sedam godina. Buduci da je bila sedma koja je pristigla te godine, dobila je ime sa slovom "F" iako je imala devet god ina i vec je bila netko svih tih godina. Nije bilo nikakvog izuzetka u odnosu na pravila. Freda bi ja e spora, cijelo joj se tijelo polako kretalo, a govorila je oklijevajuci i mucajuci. Beat rice bija e jedina djevojcica u ustanovi koja joj je ponudila prijateljstvo. Izmeu njih dvije razvil a se istinska povezanost sestrinskog odnosa. Freda je svoje kolske lekcije mogla nauciti i izbj eci kaznu oduzimanja obroka ili udaranja po dlanovima ravnalom, samo ako je Beatrice marlj ivo s njom uvijek ispocetka prelazila gradivo. Obje bijahu tako ponosne kad je napokon uspj ela ne to zapamtiti. Sve su djevojcice morale nauciti molitve i zapamtiti odgovore na pitanja vezana uz prvu pricest. Jednom je Beatrice u razredu zapitala to znaci pojam "Sveti duh". "Glupost tvoje prijateljice je zarazna", viknula je Ijutita opatica koja je podu cavala razred. "Idi i sjedni u hodnik prije nego zarazi jo nekoga." Obred prve pricesti nije bio ne to to se moglo dovoditi u sumnju. Crkvena i kucna p ravila morala su se slijediti do posljednjeg slova i ni za trenutak ne posumnjati. Fred a nije dovoljno hitro savladala odgovore iz katekizma iako ih je znala, stoga nije primila tijel o i krv Isusovu. Djevojcice su vjerovale da je njegovo mrtvo tijelo skinuto s kri a i da je jedan n jegov dio umije an u hljeb kruha. Tada ga je svecenik tijekom prve pricesti mogao narezati n a tanke hostije i nje no staviti na ispru eni jezik. Djevojcice su tijekom mise svakoga dana nosile male crne velove na glavama, ali su za prvu pricest dobile bijele. Kad je pro la prva pricest, bilo je poni avajuce sjediti s crnim velom, ali je Freda nosila poni avajucu oznaku sa samo povremenim drhtajem usana.

Jednoga je dana Beatrice otkrila da Freda mo e pjevati bez zamuckivanja. Zajedno s u razvile metodu pri kojoj je, dok je govorila, u glavi tiho pjevu ila note. Iako je i dalje radila male stanke u govoru, postala je sposobna komunicirati izravnije i jasnije. Slje dece je godine uspjela polo iti usmeni ispit. Bez sumnje je dobivanje bijelog vela bio vrhunac ci jelog njezinog ivota.

Po svome izgledu Freda bija e drugacija od ostalih sirotica. Bila je visoka, nekol iko kilograma prete ka i imala je ravnu riu kosu. Bila je mnogo svjetlije puti izrazito zelenih ociju. Beatrice nikada nije mogla shvatiti za to kolsko osoblje tako prezire njezin u prijateljicu. Tako su je cesto nazivali glupacom, da joj je to postao nadimak. B eatrice bija e jedina osoba koja je koristila njezino ime. Freda nije mogla dobro vidjeti, ni n ablizu ni nadaleko. Za vrijeme svih godina koje je provela sa sestrama milosrdnicama Beatr ice nikada nije vidjela da bi neko dijete dobilo naocale. Naocale su smatrali prevelikom ra sko i za sirocad. Ograda oko zgrade bila je nacinjena od ice. Veliki grmovi zasaeni pored nje narasl i su i gustim li cem potpuno prekrili icu u visini od dva metra s obje strane. Tlo je u to m dijelu Australije bilo bogato mineralima, tako da je moglo rasti gotovo sve, samo ako j e bilo dovoljno vlage. Zbog zelenila je kolsko dvori te bilo privlacnije posjetiteljima. Z bog prakticnih razloga iz siroti ta je bilo gotovo nemoguce pobjeci. Sestre milosrdnic e samo su rijetko izlazile na dvori te. Cinilo se da izbjegavaju izravnu svjetlost sunca. Za vrijeme odmora, najvi e su se pribli avale izlasku na dvori te time to bi redu ucenica koje su stupale van otkljucale vrata. Jednoga kolovo kog dana Beatrice je zacula tiho cviljenje u udaljenom uglu dvori ta. Zavukav i se pod grmlje s Fredom za petama, ondje su otkrile narancastog psa. Bio je ustrijeljen u vrat i ocigledno se zavukao kako bi umro u miru. Dvije su djevojci ce razmatrale mogucnost da od odraslih zatra e pomoc, ali su obje zakljucile da bi posljedica to ga bio samo trenutni, smrtonosni udarac. Umjesto toga su odlucile da ce same uciniti ko liko god mogu. Poslijepodne je Beatrice uspjela pogledati u enciklopediju i shvatila da s e radi o divljem dingu. Svaka je djevojcica bila odgovorna za limeni tanjur, limenu alicu i licu, vilicu i no . Nakon jela bi stale u red, isprale posue u posudi za vodu, osu ile ga i slo ile na stol za ponovnu uporabu. Nije bilo dozvoljeno nikakvo smece. Djevojcice su morale pojesti sve to bi imale na tanjuru. Ako bi ne to slucajno ostalo, stavljano je na stranu za sljedeci obrok , dok ne bi sasvim nestalo. Te su veceri Freda i Beatrice kod vecere stavljale komadice hrane u d epove. Cak s u uspjele nabaviti i limenku za juhu s gomile smeca dok su prale tanjure i lice. Bu duci im je

prije spavanja bilo dozvoljeno izaci van, Beatrice je, s Fredom kao stra arom, kro z icu stavila limenku vode i hranu pored psece glave. Jadna ivotinja nije se ni pomakla , niti zacviljela, ali je Beatrice bila sigurna da jo di e. Sljedeceg dana kad su posjetile psa kojeg su sad smatrale svojim bolesnikom, lim enka je bila prevrnuta, a hrane bija e nestalo. U udubini izmeu nogu divljeg dinga le alo je troje tek okocenih mladih psica. Psici su ote ali situaciju. Odlucile su da ce se povjeriti jo trima ucenicama da im pomognu brinuti se i tititi jednodnevni okot. Postala je to velika pustolovina. C ak su uspjele prokrijumcariti bocu joda, koju je Beatrice izlila u udubinu. Morale su hraniti i pojiti majku, na smjenu skrivati zvukove psica i moliti se da ce nekako, suprotno svim vjerojatno stima, majka po ivjeti dovoljno dugo da svome potomstvu pru i priliku da se bori za svoj opstanak . Pas je le ao ondje, dan za danom, u grmlju. Jednog je dana izgledalo kao da joj je glava prekrivena

ri om. Beatrice je pru ila ruku kroz icu i pre la rukom po glavi. Ne to joj se migoljilo u rukama. Crvi su se naselili u zagnojenoj rani. Tu na je enka dinga pet tjedana le ala u istom polo aju, poku avajuci jesti i piti i ostati iva, da bi mogla hraniti svoju mla duncad. Psici su postali previ e bucni da bi ih djevojcice uspjele sakriti. Prona la ih je s estra Margaret. Odmah je pozvala jedno dijete da joj donese kutiju i sva je tri psica stavila u nju. Djevojcice su mislile da je to kraj njihovih cetverono nih prijatelja, da ih vi e ne ce vidjeti, ali nisu bile u pravu. Te veceri nakon objeda sestra Margaret prozvala je pet djevojcica, prije toga si lom im izmamiv i imena. Odvela ih je u praonicu gdje je, nasred sobe, u narancastoj karto nskoj kutiji, dr ala psice. Rekla je Beatricei da napuni kadu vodom. Freda je morala iz ugla donijeti vrecu od bra na, staviti u nju veliki kamen i dr ati je otvorenu, dok su ostale tri djevojcice u nju stavljale psice. Tada je sestra Margaret cvrsto svezala vrecu dvostrukim uzl om i spustila je u vodu. Psici su se borili i cvilili dok je bijela vreca tonula na dno. Jedan se ugao podigao iznad povr ine. Sudeci po zvucima i pokretima, djevojcice su shvatile da su se tri sicu na stvora borila jo nekoliko minuta, penjuci se jedan preko drugog na vrh, da ostanu ivi. Konacno je zgaena sestra Margaret oti la u kuhinju i vratila se s te kim eljeznim poklopcem. Zavinula je svoj dugacki crni rukav, ispru ila svoju jezovitu, sablasno bijelu ruku i stavila eljezni poklopac na vrecu, gurajuci je na dno. Cijelo to vrijeme prekorav ala je djevojcice, ali to je vi e nalikovalo blebetanju, nego govoru. Govorila je o divlj im ivotinjama, opasnim, zara enim, o Isusu koji poku ava spasiti njihove zle barbarske du e i nagovij estila da bi bilo bolje da se potomci divljaka nikada nisu ni rodili. Napokon je izvela cetiri djevojcice van, da iskopaju rupu za mrtve psice. Beatri ce je morala nositi te ku vrecu iz koje je kapalo. Freda je ostala unutra da obri e pod. Sa svako m je lopatom zemlje Beatrice osjecala sve vecu mr nju prema toj eni, ali u to doba cak n ije ni poznavala rijec "mr nja". Samo ju je osjecala. Tada im je rekla da dovr e posao tako to ce ubiti majku i njezino tijelo zakopati s ostalima. Kad se Beatrice zavukla u grmlje, pas je vec bio mrtav. Bila je zahvalna to se enka sama odrekla daljnje borbe. Majka je bila stavljena na vrh vrece s udavljeni m psicima, a djevojcice su zatim morale zatrpati jamu. Zvuk svake lopate zemlje kad bi udar ila u pseca tijela ostao im je zauvijek u sjecanju. Ta je enka dinga bila za Beatrice jedini

iskustveni do ivljaj majke i njezine djece, jer nitko od sirocadi nije imao nikakvih uspomena , ni pricao obitelji. Mrtva je enka dinga postala junakinja, a sestra Margaret, naravno, zlot vor. 10 Jutro nakon to su se velecasni Marshall i njegova supruga predstavili mladom sedmogodi njem Geoffu, Matty Willett prona la ga je kako spava na svom omiljenom mje stu, na hrpi sijena u uglu jednog taglja, jo uvijek cvrsto sti cuci novu kutiju s bojicam a.

Probudila ga je i rekla mu da putuje u Ameriku. On nikada nije cuo tu rijec; ni ta mu nije znacila. Istog tog dana Irene je dobila zadatak da se pobrine kako bi se Geoff o kupao u mu koj kupaonici i obukao u odjecu koju su Willettovi djecaci prerasli. Prvi put s u mu noge bile okovane cipelama. Bile su jako neugodne. Kad je poceo plakati, Irene mu je objasnila da cipele smetaju svakome tko ih nosi, ali da nije vidjela kako drugi ljudi zbog to ga placu. Sada je gotovo odrastao, ima sedam godina, tako da jednostavno mora prihvatiti i nemi novno izdr ati bol i utjeli. Ucinit ce tako. Kad se oprostio s Roggom i jo nekoliko radnika na farmi, pru ila mu je poklon umota n u areni papir i vezan ma nom. Mala mu je skupina mahala dok je odlazio s velecasnim Marshallom i Norom. Geoff je upitao to je Amerika i kad ce se vratiti, ali na ta pitanja nije dobio odgovor. Dok su putovali automobilom, Nora ga je iznenadila rekav i mu da bi trebao skinuti ma nu i pogledati to je dobio na poklon. Geoffu nikada nije ni palo na pame t da bi poklon mogao biti ne to drugo osim lijepog omota. Tada je prvi put vidio zamotan p oklon. Bio je odu evljen kad je otkrio da ga je Irene opskrbila velikom kolicinom papira za c rtanje. Ponosno je ponio poklon i kutiju s bojicama iz automobila na eljeznicku postaju. Obli nja postaja bila je samo mala prostorija. U njoj se najednom kraju nalazila b lagajna i nekoliko dugackih klupa na kojima je sjedilo nekoliko ljudi, jedni od drugih na udobnoj udaljenosti. Vrlo su kratko cekali vlak. Geoff nikada nije vidio mehanicki stroj te velicine, koji ispu ta dim i pravi veliku buku. Divovska crna lokomotiva koja je za sobom vukla p utne i teretne vagone protutnjala je pored njega ulazeci u postaju i zaustavila se malo dalje. Zapanjio se kad je vidio da su redovi kotaca koji prolaze pored njega vi i od vrha njegove glave. Vo nja vlakom trajala je cijeli dan i noc. Marshallovi su zauzeli dvostruka sjedala jedno nasuprot drugome, a i Geoff je imao svoje sjedalo. Bilo je uzbudljivo gledati kr oz prozor kako svijet promice pored njega, ali od toga mu se uznemirio eludac. Zabavio se crtaju ci portret bradatog mu karca koji je spavao s druge strane prolaza, savijen na svom sjedalu. Kasno nocu stigli su na odredi te i u li u drugu eljeznicku postaju. Kad je ugledao unutra njost te druge postaje, Geoff je poceo nezaustavljivo drhtat i kao da mu je hladno, a tome je pripomoglo i putovanje s dvoje ljudi koji su se i dalje prema njemu pona ali kao da je stranac. Ova je druga postaja bila najveca prostorija koju je i kada vidio.

Strop je bio tako visok da nikada nije mogao ni zamisliti da bi se mogao tako vi soko izgraditi. Podigao je pogled prema gore, do debelih potpornih greda od crnog eljeza, nadajuc i se da ce uspjeti zadr ati krov dok se on ne skloni na sigurno. Cinilo se da se tuda krec e stotine ljudi, uglavnom u urbi. Jedini koji su stajali bila je skupina okupljena u podno ju visoke ploce. Ondje je, visoko na ljestvama koje su se ljuljale naprijed-nazad, stajao mu karac, a na glavi je imao nizak e ir s crvenim prugama. Mijenjao je cetiri stupca brojki na plo ci. Prvi stupac oznacavao je broj vlaka, drugi i treci vrijeme dolaska i odlaska, a poslj ednji je stupac upucivao ljude do odreenih perona. Velecasni Marshall objavi da trebaju izaci van i pronaci prijevoz do luke. Taksijem su se odvezli na dok, gdje je Geoff ugledao brod jo veci od lokomotive. Oklijevao je, ali je napokon krenuo za njima dok su se uspinjali dugackim mostic em i ulazili na brod. Svakim kilometrom kojeg je prevalio automobilom, vlakom i