Mijo TOKIĆDanas u Haagu, 29. studenog – jeseni 2017.

Hrvatskom časniku generalu Slobodanu Praljku i drugim hrvatskim časnicima žrtvama haaške pravde

Iustitia mortua est

Danas je u Haagu umorena pravda Najljepša djevojka Umorili su je njezini čuvari U crnim togama U tijelima bez duše Nemilosrdno Nemilo Osuđene su naše bitke Za zrak Za pravo na disanje Za slobodu A mi ih moramo nastaviti Bez slobode ne želimo živjeti Naše su nesreće prezrene A nas će nadahnjivati I dosad smo se hranili i napajali svojim suzama Svojim suzama svijete Narod iz svoje povijesti (iz svoje patnje) mora rasti Drugog temelja nema

Iustitia mortua est

U crnim togama nosili su smrt U praznim očima nije bilo svjetla Nije bilo pravde Istine nije bilo

Istine nije bilo samo mržnja hladnoća i smrt

Svijete sebi donosiš presudu sebi pripremaš smrt

(Tko ubija pravdu Istinu tko ubija Zločinac je I kurvin sin Podli kurvin sin Ne onaj tko pije otrov Oni koji svijet truju ne oni koji otrov piju Oni koji pune čašu svijete

Svijete napunio si čašu otrovom)

„Ja sam tvoje potomstvo“, svijeteJa sam tvoje bolje lice

Svijete s prezirom odbacujem tvoju pravdu

OSVITČasopis za književnost, kulturu i društvene teme

NakladaDruštva hrvatskih književnika

Herceg Bosne, Mostar

Za nakladnikaIvan Sivrić

UredništvoIvan Baković (izvršni urednik), Ilija Drmić, Lidija Glavaš, Fabi-jan Lovrić, Antun Lučić, Vlatko Majić, Marko Matić, Mato Ne-

dić, Ivan Sivrić (glavni urednik), Ružica Soldo, Maja Tomas

LekturaIvan Baković

Računalni slog i tisakFRAM-ZIRAL, Mostar

Časopis Osvit je referiran u Central and Easten European Online Library /Frankfurt am Main/

http://www.ceeol.com

OSVIT, časopis za književnost, kulturu i društvene teme. Adresa ured-ništva: Trg hrvatskih velikana b.b., Hrvatski dom hercega Stjepana Ko-sače, 88 000 Mostar, tel./fax – 0038736324432 e-mail: info@dhkhb.org; Web: www.dhkhb.org Žiroračun Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, kod UniCredit banke Mostar: 338 100 22001388 90. Za inozemstvo kod UniCredit ban-ke Mostar: SWIFT UNCRBA 22, 7100-280-48-06-03666-5.

ISPRIKA UREDNIŠTVA

U prošlom dvobroju Osvita (83-84) tehničkom omaškom na naslovnici časopisa nije navedeno ime autorice Mile Vlašić. Uredništvo se ispriča-va čitateljstvu i autorici na nenamjernom propustu.

KAZALO

PoezijaMate Grbavac: Uzdah žednog putnika ........................................................... 7Miljenko Buljac: Da nebo na nas ne padne i nebesa ne nestanu ................... 9Matej Škarica: Zemlja Hrvatska danas ........................................................ 11Milenko Županović: Vitaljina ...................................................................... 13Pero Jukić Pop: Oluja ................................................................................... 14Danko Ivšinović: Jesensko jutro .................................................................. 15Tvrtko Gavran: Pribilježba o šeširu ............................................................. 16Ivan Baković: stoj(a)n(ov)a kuća ................................................................. 18Matko Baković: Jukin divan ........................................................................ 21Adolf Polegubić: pjesma za Vukovar .......................................................... 24Ivan Marijanović: Magna fraus .................................................................... 25Marieta Leutar: Dopusti danu da te ružom odijeva ..................................... 26Ivan Volić: O buđenju nisam govorio .......................................................... 28Dražana Ivana Kelava: Dom ........................................................................ 29Ante Bošnjak: Noć i dan .............................................................................. 31Jasna Gugić: Nemir ...................................................................................... 33Borislav Arapović: Antemurale ................................................................... 34Ivan Tikvić: Melankolija .............................................................................. 39

ProzaMate Grbavac: Nijemi telefon ..................................................................... 41Mara Cica Šakotić: Kad stari umre .............................................................. 52Tvrtko Gavran: Prva cigareta ....................................................................... 59 Kojim brkom miče skakavac ................................................... 60Krunoslav Šetka: Riječi koje izađu iz kontemplativne šutnje nose sa sobom poruke iz svemira ............................................. 62Ante Matić: Ruža za Mariju ......................................................................... 66Nikola Šimić Tonin: Pripovjedač ................................................................. 71Blanka Kraljević: Ne ću, vala, ove godine .................................................. 75 Sretna ti Nova godina, ljubavi ................................................. 76Ljubica Kolarić-Dumić: Kuća na prodaju .................................................... 80Nada Đerek: Ljetni suncostaj ....................................................................... 86Bože Bilobrk: Pjesnici su čuđenje u svijetu 1 .............................................. 97 Pjesnici su čuđenje u svijetu 2 ............................................... 101Cecilija Toskić: Opća enciklopedija u devet tomova ................................ 105 Kritičari .................................................................................. 108

4 OSVIT 91–92/2017.

Dječja književnostVlatko Majić: Ljeto je nestalo .................................................................... 113Miljenka Koštro: Stonoga .......................................................................... 115

AforizmiDanko Ivšinović: Kozerije ......................................................................... 117

Ogledi i kritikeLuko Paljetak: Krešimir Šego – Pjevač stojne kuće .................................. 119Ivan Sivrić: Lijepa književnost - preventivno, palijativno i kurativno ...... 122Đuro Vidmarović: Nježnost kao imperativ ................................................ 128Marko Dragić: Vrijedan roman „Zatišje“ Ljube Đikić .............................. 132 „Zavičajna rapsodija“ Zdravka Nikića Istkana ikavicom .................................................................... 134Vlado Vladić: U znaku suviška slobode .................................................... 144Vlatko Majić: Samo ljubav traje ................................................................ 147Miljenko Stojić: Korektna korektnost ........................................................ 149 U koštac ................................................................................. 152Ante Tičić: Razbuktani božanstveni sentimenti Logosa u poeto-ljetopisnom diariju ..................... 156Ivan Baković: Ozbiljan ulazak u svijet poezije .......................................... 159Lidija Pavlović Grgić: Domovina voljena stihom ..................................... 162

EsejiIvan Sivrić: Vladimir Pavlović – Povijesni kontekst i lokalne okolnosti .. 165

Književnoznanstveni RadoviIvica Skoko: Povijesne predaje o osmanskoj vladavini u suvremenom pripovijedanju na Gorancima kod Mostara .......................... 197

RakursiAnte Glibota: Mile Pešorda i Luko Paljetak pripadaju eliti europskoga intelektualnoga duha ....................................................... 213msgr. Anđelko Babić: Nova katedrala u Mostaru ...................................... 224

RazgovoriRazgovor s književnikom Matom NedićemPriča o dvadeset književnih godina ............................................................ 263

DokumentiIzvješće o radu Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne ................... 271

7poezijaPOEZIJA OSVIT

Mate GRBAVAC

Uzdah žednog putnika

Ponekad ti se čini da noć odnosi sve,ali ostaju sjećanja plaštom radosti ogrnutašto se polako u riječi pretvarajui tamne crte na bijelom papiru.

Dok „moja draga“ na mom ramenu spavatko zna koje snove sniva,kuda vrludaju njene misli,skrivajući putove koji vode do nje.

Ili se varam, opečen živom što samou sjećanju živi?!

Zar je ljubav prijateljica bolikoja se od nje nikad ne razdvaja,stvorena samo da razori kameni domšto te od zla, prijevara i laži brani?

Zar smo samo za crnilo stvoreni?Istina te jedino prema zvijezdama voditi možedaleko od ljudi zlosretnih!

Znam da dolaze sretnija vremena,slutim njihove korake nesigurne.Nadam seda vrijeme istine dolazijer nas ona jedino u život vratiti može!Slutim da stazama neumrlimdolazi vrijeme koje samo radošću zrači.Ljubav nas jedino u život vratiti možei izbrisati sve laži, prijevare i zloćekojim su nas drugi uništiti htjeli!

8 OSVIT 91–92/2017.

Treba putovati

Treba putovati bez straha,s leđa skinuti brige tmurnog dana.Nostalgiju doma objesiti iznadkućnog praga,jer je tvoj dom cijeli svijet.Treba uzeti hrabrost za ruku milenui krenuti bez zastajkivanja i dvojbi,svojom radošću obasjati dan,razvedriti brige,očistiti se od natruha nestabilnosti,zaboraviti sve što ti otežava hodi ići, putovati, živjeti!

Treba potopiti brige, oboružan snovima upoznationo što ti širi vidike,što ti razbuđuje maštu,puni umorne noge snagomda dohvatiti možeš svešto ti svijet i život nudii putovati svijetom dajući mu radostosunčanog dana,

široko prostranstvo srca raspjevanog,šireći nadu da je sve mogućekada si voljen i kada voliš!

Tada sve možeš:Ležati u travi i gledati zalazak sunca,ples zvjezdani,rađanje zore dok se sneni pogled vere oblacimautapajući se u valovite snove,ploviti nepotopivom lađom nepoznatim morima,dodirivati obale netaknutei doživjeti ono što drugini u snu ne vidješe!

Treba putovati!Treba živjeti život!Živjeti i voljeti!Sve možeš kad te kupa ljubav zanosnašto te voli beskrajnokako samo ljubav voljeti može!

9poezija

Miljenko BULJAC

Da nebo na nas ne padne i nebesa ne nestanuAntunu Branku Šimiću

rekoše pjesnik je oslabljene silabike iščašene i neprirodnepresađivač stranih paradigma

neprijatelj rima

ništa nisu razumjelikamenje rasuto razbacano šutjelo jeda bi oživljenim ritmom progovorilo

očuđeno začudno nesvakidašnje

položen izravno u zagrljajima riječi Antun Branko Šimićblagoglasjem je blažio iznevjerenu silabičnost

čudesnim fonetskim odabirimaigrom oglagoljenih metonimija

čudesnozrcalnu jasnoću misli iskušavao je u razigranim ritmovimau skladu s lakoćom pokreta izričajem sročnim

nizao je zrcalne struktureslične disanju

u zagrljajima riječi ćutio je bol rađanja i umiranjasilazio u stvari odstvarivao ih

darivao im djevičanstvo donosio im otetu čistoćuvraćao ih u djetinjstvo

bijaše istodobno i korijen i plodznao je postojati uspravno pod zvijezdama

svojom zauzetostida nebo na nas ne padne i nebesa za nas ne nestanu

10 OSVIT 91–92/2017.

Svečanost u Imotskom

začuđeni što izdaleka stigohgledali me s nevjericomnijemo

kako se samo ta vlast usudilarekoh imta stosilica ta sila bez lica ta društvena zajednicaa da mu niti jedan blagi dan darovati nije htjelasada mu u čast izdašno postavlja spomenikesve veće i boljeonom koji je hodao boskoji se patničkim životom ustrajnoodricao ugodnosti i častikoji je hodeći snivaokoji je svednevice glad žeđom nadvisitipatnički ustrajavaoodricao se ugodnosti i časti kako bi iskupio tek jednunepromišljenost mladenačku

ne traži spomenika taj što je klupu u perivojunoćnom snu darivaoa ponekad i bez nje bivaodođoh vidjeti hoće li sjena pjesnikova ustatii ove noći tom spomeniku odgristi nosne traži spomenikaonaj koji je vikovito vično hodao bos

u veliku mnoštvu s prijateljimaneke poznajem neki su moćni šažepolako hodamoprema modroj boji jezerastanujem sav u očuđenu pomalo nazalnu glasu poznatusvečanuu začudnu glasui u opalim vodama u jezeru

gore na topani na tvrđaviodjekuju stihovimi se uspinjemoi kroz draču provlačimo se k njimai u njih

11poezija

Matej ŠKARICA

Zemlja Hrvatska danas

Proživljavamo patnje i radosti Domovine jer smo ljudi, a ne zvijeri.

Umorni od seljenja,sukoba i ratova,

od lica i gradova,ljudi niskih pogleda, pobuda,

ljudske zlobe i nesloge naroda,propuštenih prilika, ugašenih snova – ko luči u noći dugoj što utrnu je

hladna kiša gorska…

Gle, Hrvatska danas posta, zemlja nesretna i umorna – nametnuše joj izvana omče i okove silne…

Četvrt stoljeća borbe za slobodu i miršto zagubljen negdje u okovima povijesti pod čizmama stranim osta,

završila je pravda ugažena ko prljav snijeg na ulicama i trgovima, s kolonama ljudi nezadovoljnih, sve do jučer pristojnih i skromnih

života, a sad sivu svakodnevicu gledaj – eto tako ti je to, prijatelju……

No ipak te unatoč svemu,mi nastavit moramo dalje,

za Domovinu i Dom – bit ćemo spremni!poput neumornih graničara na razmeđi svjetova, kultura i civilizacija,

kao nekad, kad trebalo je odlučit – ostat ili otić s ovog kamena?!

Mi ipak, tu na našoj zemlji, ostali smo.

12 OSVIT 91–92/2017.

Zelena rijeka svjedoči prolaznost

Čovječe prolazniče, zapitaš li se – …mjerilo si čega?Ne, nipošto ne budi utučen, no upamti kako:

Mjesto ne pamti čovjeka,Stoljeće preživio ni brazdu zaorati stigao nije

puteve brojne pohodio pa rekoše neki – to je čovjek putnik na kotačima često i povazdan u brzini prolazio,

i lijevo i desno i strmo i ravno… rijekama, morima, ravnicama, dolinama

Mudrost mnogu nakupivši – kao blago ljubomorno uščuva›još jedan Grad, nova adresa, sjećanje na selo, predgrađe i rijeka,

plavetnost nebesatihi tokovi sudbina ljudskih, odvijaju se, svaka ponaosob – to nikog

briga nijetek obala u sumrak i zalaz ponad planina

u daljini grmi, sijeva, tvoj suputnik zijeva…sve je to prostor pustiČovjekom neispunjen

čežnjom zapanjen,i u trenutku grča na slici potez uhvaćen

…Vodostaj jedan do dva samo ponegdje tri

uz obalu talasanje valovas tobom ili bez

to smo mi, ranjivi i sanjivi,a ujedno tvrdi ko kamen.

13poezija

Milenko ŽUPANOVIĆ

Vitaljina

Iskonskavjerapredakau srcimavitezovavječnetajnezemljepradjedova.

Grad Heroj

Jezivikriciu utrobigradasvjetlostkršćanaiz pepelauskrsnulihrvatskomzastavomprekriveni.

14 OSVIT 91–92/2017.

Pero JUKIĆ POP1

Oluja Oblaci olovni teškiPrekrili naše neboZloduhom gonjen vjetarUrliče sa istoka Blještave munjeČine veću tamuGromovi paraju zemljuKrvlju i suzama natopljenu. I gdje tračak zoreProbije se s mukomU borbi sa tamomTu izbije vulkanSve pokrije lavom Iako su znaciJoš kraj svijeta nijeZlikovcima svimaBog će na put statiPoslije olujeSunce će zasjati

1 Pero Jukic – Pop (Osova, Žepče, 1949.) objavljivao je pjesme i kratke priče u Glasniku 111xp. Nekoliko pjesama objavljeno mu je u knjizi Pogledi, Joze Džambe i Svjetlost u sumraku HKD Napredak, Vitez. Knjigu Veroni-kin rubac objavio je 1998.

Žrtva, krunica i puška Narode moj! Što nas ostavi na ognjištima,Žene u crniniIl’ muškarci u odorama? Narode moj! Što nas ostavi na ognjištimaVojaci s oružjemIli žene s krunicama? Narode moj! Ljubav spram rodnoj grudiMolitva i borba muškaOstavi nas na ognjištimaŽrtva, krunica i puška!

15poezija

Danko IVŠINOVIĆ

Jesensko jutro

Draga,ako ti sejutros,dok vanirominjadosadnajesenska kiša,a ti se jošmeškoljišu krevetu,ustati ne da,onda daj meni!

Gdjegdje

O tebi znambaš svejer mi je toispričaojedan tvojprijatelj,a kad bih tirekao i gdje,znala bii tko je,ali ću tiipak rećida i ti tuznaš navratitigdjegdje.

16 OSVIT 91–92/2017.

Tvrtko GAVRAN

Pribilježba o šeširu

Jur šesnaest godina nosimjedan te isti šeširšteta što nije dvadesetučinkovitost nije šalau skromnoj pjesmi o šeširu

Svih tih šesnaest godinaKanio sam ga bacitiJer je sklepan nestručnoI sve sam čekao kupit ću noviAli bolji nisam našao

U međuvremenu samse u njemu fotografiraoza kolumnu u uglednomlistu i u istom šeširustigao na sve kontinentepokrivene glave

Sad ga više ne bih baciosve je što mi je ostalo odtih šesnaest godina i bolješto nije dvadeset jerbo jeučinkovitost u pjesmi jednou životu drugo

Zatvori ta vrata majstoreja ne bih išao vidiš bolanda mi se i sa šeširom teško rastati

Bosanska kuća

Bosanska kućaBrez krova kisneBrez puškeNije sigurna

Bosanska kućakao bosanska pjesmaMa kakva bilaKraj tužan sluti

Bosanska kućaJe kao i sveU Bosni iznutraOtvorenoIzvana zatvoreno

Bosanska kuća nijeKo druge. Da jestI zvala bi se ko druge

17poezija

Starinska

Brat laik ukravši najboljegkonja kabanicu i dvije puškemale izdavši braću vjerui Krista bježi glavom brezobzira iz samostana uKraljevoj Sutjesci paće priko brda i dolovaiz turske u austrijskucarevinu ko da more pobjećisebi i zlu svomeZa njim se natisli ljutitigvardijan i dva lakabrata franjevca maim konji slabi i putbusijama posut oni nido Krivaje ne će

Krivaja je plaha rijekanema konja ni junakada će mimo gazatu ga čekam s puškamteškim i tokama zlatnimu zasjedi mrtvoj mrak ko goraAl ga pustih neka idene gone ga smrt ni braćabraća su se umorila a smrttamo kud je naumio mirno čekaKonjic moj je polubornimirno jezdi kući i od kućenit potuca nit s umarasretno ćemo u drugu zasjeduna gorega tata i zločinca

18 OSVIT 91–92/2017.

Ivan BAKOVIĆ

stoj(a)n(ov)a kuća

kad je u zajedničkoj pradidovskoj stojnoj kući postalo tisnoodlučilo se praviti novu kuću

svi(i malo i veliko)u brdo odvaljivati kamen po sto puta iz brda do kućes kamenom na zaprežnim kolima željeznih kotača

klesalo se danimamjesecimatvrdi žestac ne da u semuški tukli špicom i čekićom dok dlanovi ne prokrvare (ne da žestac u se)ženskadija miješala malter dok dlanovi ne popucajudizalo se kamen dok jagodice ne poplavevaljalo je dom sagraditi

valjalo je u šumugrađu svućigrede sasjeći japiju namiritii još sto drugih čudesaokna, vratapostelje i kolijevke

19poezija

svilo se gnijezdou vr’ duvna ravna

rađalo se i umiraloumiralo i rađalootac i sindjed i unukiz iste kolijevke poletiokroz isti život proletiona istu postelju sletioi (bogu) uzletio

preturilo se svaštaosmijehe suzama zalijevalizalogaje znojem natopilisvaku pjesmu kuknjavom otpjevalisvaki dan krunicom završavalirađalo se i umiraloumiralo i rađalo

neki koji su iz nje poletjelisu se i vraćalia neki se nikada nisu vratilineki su letjeli do galicijedrugi i do staljingrada i do olovnoga gradaa neki nisu ni nemilu mitilia ima ih i koji su probali jesu lisjeverna mora slanija od južnihi dokle se može na istok a dokle na zapad

20 OSVIT 91–92/2017.

ima li kraja ovoj suznoj žlibiniili je zemlja stvarno okrugla

nekima je postalo tisnopa su nove stojne kuće pravilineki ovakoneki onakouglavnom svi su je ostavili

eno je i sadstoj(a)n(ov)e kućestojiiako u njoj nitko ne stojisamo sjene i paučina po posteljama i kolijevkamai uspomene

samo uspomene

uspomene koje se pred san javljajuuspomene iz kojih tonućega u sandozivaju oni koji su već mitili veliku mitnicu

21poezija

Matko BAKOVIĆ1

Jukin divan

Zekica je priplivala Adrijansko more pametna i odanaVratila se iz Talije sama eto kakva je bila nikad je posli Nisam prodavat tijo ni za milijone a znate svi mogo samPogotovo kasnije kad je oždribila i krilato ždribe Čudo u našem kraju još neviđeno e Al ne ću sad da se falim znate vi koji me poznajeteKako je pravo bilo da me ne bi optužili Da lažem znao je govoriti pokojni did JukoPotpuno trizan i priseban kao i ja sada

Od Mijovila Tomića ne vidi naša krajina nikad više Taka junaka rodila ga majka al izdade ga ona guja Crni Arapin sime mu se zatrlo i ostade sam Mali MarijanDa boj bije i raju brani od turskog jarmaNigdi više taka junaka jednim je udarcemMogo sasić četu janjičara njega je se bojoI sam silni Smajil-aga grom ga ubijo kako ne će meneAko lažem znao je govoriti pokojni did JukoPotpuno trizan i priseban kao i ja sada

1 Matko Baković (Tomislavgrad, 1979.) poeziju piše dugi niz godina, a pje-sme je, osim u Hrvatskoj, objavljivao u časopisima i zbornicima u Srbiji i u Bosni i Hercegovini. Prvu samostalnu zbirku poezije Odlazim iz vlastite pjesme objavio je 2013. godine u Zagrebu pod uredničkom palicom Irene Šupuković. Redoviti je sudionik zagrebačke pjesničke tribine Jutro poezije i član kulturne udruge FRiKK. Živi i radi u Zagrebu.

22 OSVIT 91–92/2017.

Jozo je pak Mašić iščupo volan iz avutaKad je ovaj išo u krivom prafcu od onogKoji je on bijo namirio no to je ništaNaspram one zime kad su ga napala u očima im vidišDva gladna vuka a on i obojicu u svom zoruPruživši ruke kroz njiova žudna usta ufatioZa repove i izvratio i jezik dabogda prigrizoAko lažem znao je govoriti pokojni did JukoPotpuno trizan i priseban kao i ja sada

A ljudi bi ga slušali na gumnu ponad kućeKlimali glavom i svako malo uzvikivali JaštaKo da su i sami sudilovali u tim događajimaI malo ko bi se usudio proturičiti jer nije JukoBilo ko u selu a i lito je popodneva su dugaNiko ne pomišlja na promine koje se naziruKasno pada mrak niko ne pomišlja šta će bit kad ne budeLjudi Jukina kova šta će tada bitiSa Zekicom i krilatim ždribetom Mijatom i ajducimaJozom i vukovima šta će bit kad ostanuUmisto takovi junaka samo avuti s volanom

23poezija

***

Mirna s okusom soli na mojoj kožiLeži na svoj način pokazuje da voliTrenutak kasnije evo je Maslačak u kosi puhne u uhoI bježiLagana je čini se vjetar nosiSve i kad bi htjela i znala ne može statiNešto je u njojOna je sunčana zraka za oblačnih dana u očima joj uvire Tuga koje ne dotičešNaprotiv nje goli kamen koji žulja I o koji se spotičešSvejedno misao pratiMisao čovjeka vezana vazda uz jedno te isto Ona je mlada u njoj buja život iz prsiju raste biljeNaprotiv nje korov koji jače gušiŠto se više opirešNa meni samo oči jasne ne mogu svrnuti pogledMoram gledati kako mi na očigled trneI gasne

24 OSVIT 91–92/2017.

Adolf POLEGUBIĆ1

pjesma za Vukovar

dok polagano hodamulicama ovoga gradapazim da ne ozlijedim travku i mravajer ovo je mjesto sveto

dok u mislima prebiremkrv i suze mučenikaon mi postaje sve bliži

volim Te grade na Dunavui Tvoje osakaćene uliceu sjeni vodotornja

volim Te u Tvojim mrtvima na Ovčari

u pjesmi ratnikakoji su Te branili

volim Teu liku golubice s Vučedola

u slobodii pjesmi mladosti

1 Adolf Polegubić (Šibenik, 1962.), pjesnik, pastoralni teolog i novinar. Član je Društva hrvatskih književnika. Objavio je šest zbirka pjesama na hrvat-skom i jednu na njemačkom jeziku, više knjiga iz područja pastoralne teo-logije, duhovnosti, novinarstva i humora na hrvatskom i njemačkom jezi-ku. Za poeziju je bio i nagrađivan. Pjesme su mu uvrštene u više antologija poezije.

kao i životi

dani se nižukao luk na vijencukoji je majka strpljivo plela

ništa nije sigurnokao vrijeme koje prolazi

a možda i stojia mi se mijenjamo

pravci su naši različitikao i životi

ipak, na nekoj se točkisusrećemo

to nas čini bližimaili daljimaovisno koliko smo od nje udaljeni

gdje li je moja točkagdje li su moji putovi

gdje li su vijenci luka

i majčine ruke koje su ih ljubavlju oblikovale

25poezija

Ivan MARIJANOVIĆ1

Magna fraus

od histOrije do histErijenjihovo se kolo vije

osovi se zavrti se mit što neumitnou vrtlogu smrti jede djecu svoju

od histOrije do histErijenjihovo se kolo vije

Blitvom banče banci i bankari svjetski žbiri i žandaripod zastavom ljudskih prava– uperenih cijevi u nas – i oružja i medija

od histOrije do histErijenjihovo se kolo vije

od histOrije Nitko Ništa Ne naučiod histErije mrak nam pade na oči

histOrija i histErija kaos i rat polemos pater panton

I tako od histOrije do histErijei obratno…

1 Ivan Marijanović (Doljani, BiH, 1951.), svećenik salezijanac, autor knjiga pjesama: Oče, razbij ploče (1993), Gorući grm (1998), Sedmi pečat (2004), Nemir svemira (2013), Riječ i jeka (2017).

Ispiratelj zlata

Radosti vrelo kroz moje tijelopršti, žubori, traži prostranstvagdje da izlije suze svih onihšto ni za plač nemaju hrabrostiveć suhom zjenom paraju nebesa:ne žele otkriti svoje verige,ne žele prignuti svoje čelo,ne žele oskvrnut dostojanstvo boli.

A ja tada, ispiratelj zlata– ne krijuć prsa kopljem probodena –krišom pokucam na siromaška vrataproseći darove nesnosivih jada:pa ih u njedrima ljubavi isperempa ih u ognju muke sažežemi vratim ih pošteno vlasniku istom

– – –orošene nadom i nabrekle smislom!

26 OSVIT 91–92/2017.

Marieta LEUTAR

Dopusti danu da te ružom odijeva

Svjetlost duha jestesol zemlje, kojom, kako nesebično primismo zadaću, moramozemaljski svijet hraniti.

od korijena ka vršcima njegovih smionih vrhova.

I kada zima nenajavljena prospe studen u srce ti zemno, ne oklijevaj, ne možeš tek tako zadrijemati.

Bijela poput zimske blagdanske noći, jaka kao krv što iz grudi poput varnica svijetli.

takva nek bude duša Tvoja.pripravna, i potpuna, upotpunosti cijela.

I katkada, ni sam ne znaš

zašto, ali uistinu, letiš za zlaćanim suncem, krilima dotičešzvijezde, sve, svojomdragom, milom voljom.

Katkad, pak, spoznaš, osjećaš težinu udova svojih, spoznaješ kako bi radije došao na zemlju

među ljude koji vapei željno pružaju korake,Zemljicom sapetom.

Srce šapuće, tiho nariče:Moja usta trebaju nešto višeod hrane,moja utvrda smrtnim sjemenom zasijanana zemaljskom putu ovome varljivom,samo lagano dotiče zvijezdeužarene.

I obasjava stazu

27poezija

kojom se sapinjemo.

Ne možeš, jednostavno, zatvoriti prozorska okna svoje nutrine, srca svojega.

I ostati doživotni samac, jer, svatko tko izabere samoću, u samoći i sa samoćom prebiva.

I cjelivaj dan kojizanosno otvara vjeđe, otežale, sklopljene i toplinomotvara obzorja skrovita, nemarom pregažena.

S izvjesnom primjesom mudrosti, ustoličenim mrvicama gordosti.Bogatom potvrdom ljubavi,Tvoj dan i noćas u toplupostelju liježe i širi rascvjetale ruke.

I sluti, sluti...Ružičasto ružom se odijeva.

28 OSVIT 91–92/2017.

Ivan VOLIĆ1

O buđenju nisam govorio

Slušam kako se povezuju svjetovi

Opipljivim dometima zvukakoji nisam dočekaona posljednjem koncertu.

Ostale su prazne minutenakon grijehai vjere u dinamikugodišnjih doba

Zbog toga tražim poistovjećenjetebe i sebes tišinom u kojoj nastaju pjesme.

Ne danas.

Ali nekad,poklopit će se.

I uspjehom ćeš nazvati ono od čega smo počeli.

Komadić danai lako prihvaćena zabludasebe i nas.

1 Ivan Volić student je novinarstva i hrvatskoga jezika i književnosti. Od osnovne škole piše poeziju. Zbirku pjesama Sedamnaest osvita objavio je 2015. g.

Žeđ

Vidio sam mladu Romkinjukako stopalima dodirujevruće kamenjei gubi se među biljkamakoje su mi noćasizazvale alergiju na koži.

Nad travom je zacviliobezbojni oblak,a s drugog svijeta stigla je pjesmakoju melografi ponovnonisu čuli.

Zamolio sam neboza kaplju vode.

Možda ću izdržatido ponovnog dolaska tebeu zemlju koju je napola pojeovlastiti zrak.

29poezija

Dražana Ivana KELAVA

Dom mojih predaka

Mijenjale su sezastave i stoljećaa vi uvijekkorak do istrebljenjanikada spuštenoga pogleda.

Otvaram vrata malog grobljana svakom grobuisto prezimePalim jednu svijećuza sve vass jednakom ljubavlju.

Ne ljubim hladni kamenpod kojim spavate,ljubim vas kroz vašu djecu,unuke, praunukekroz one u kojimasu vaši geni i još vruća krv.

Tako ste me učili,vi alkemičarikoji ste svakusuzu, žulj i mukuprkosom u osmijeh pretvarali.

Ponosno stojimi zvijezde brojimna nebukoje ste uvijekjedinim domom zvali.Hvala vam!

30 OSVIT 91–92/2017.

2017.

Moje ime je Tuga,na stopalima mi žuljeviod stoljeća sedmog,u očima plavetnilo moraod kojeg bježimi kojem se vraćam

Potomci su mojisanjari i pjesnici.Moje ime je Buga,djeca mi po svijetu lutaju.Čuvam im komad zemljekoji je mali samo pod nebom.Meni je najljepši jer gazaljubljeno gledam.Natapam ga znojemi branim srcem.Moje ime je Hrvatskačasno i ponosno izgovaramdok oplakujempreminulu, bolesnu,ranjenu i izgubljenu djecu.Dok živi sanživjet ću i ja,neuništiva kao ljubav.

31poezija

Ante BOŠNJAK1

Noć i dan

Mrkla noć, mrtva straža…grobna tišina razara ušioštra studen svrdla kosti smrtni strah (sramota me priznati)izjeda želudacblažen san rastače nakanuda izvršim zadaću

Kada će proćita duboka ta strašnata beskrajna i dušmanska noć kada će proći…

Hoće li doćispas od noćnih mukataj sretan taj sunčandugo očekivantaj voljeni taj lijepidan

A kad je došao(grom i pakao!)zašto si došao, nesretniče

1 Ante Bošnjak (Jasenica, 1951.), „prvu pjesmu je napisao 19. 9. 1991. god, s razlogom, ostale su nastajale svojim povodom i razlogom“. Pjesme je objavljivao u ratnim tiskovinama u Mostaru pod pseudonimom Jasenko Čičak. Uskoro mu iz tiska izlazi knjiga poezije.

zašto si došao, izdajničezašto si me prevario… kaos svemoćni čvrsto situacijom vlada sve se vidi i čuje ništa se ne zna

O, kad li će proćiovaj grozan dušmanskitežak strašan beskrajandankad li će proći… hoće li doći zaštitnica prijateljica supatnica suputnica ta voljena ta lijepa noć

kad li će proći

hoće li doći

32 OSVIT 91–92/2017.

Zemljo moja

Lijepa si, zemljo moja…od sviju najljepša.

Nesretna si, zemljo moja…zbog stoljetnih mukapatnji i stradanjavječnoga nadanja svoga puka.

Teška si, zemljo moja…najboljim svojim sinovima i teža.

Prokleta si, zemljo moja…jer sinove svoje najdraže poždera.

Siromašna si, zemljo moja…za najbolje sinove svoje siromašnijai za djela njihova neučinjenai planove njihove neostvarenei sretne im dane nedoživljenei snove njihove nedosanjane.

Bogata si, zemljo moja…krvlju svojih sinova

suzama svoga puka molitvama Njemu upućenima.

Sretna si, zemljo moja…jer si imala sinove koji ti spremno ljubav uzvratiše.

Ponosna budi i prkosna, zemljo mojapoštuj i cijeni djela sinova svojihi ne zaboravi tko si i što sii kako postala sii zašto sizemljo moja…

Laka si, zemljo moja…sinovima svojimlaka budi i toplazemljo moja…

Zemljo hrvatska…

33poezija

Jasna GUGIĆ1

Nemir

Nemiru mojrođen u trenutku samosažaljenja,otkriven u traženju sreće,kad sve je presivo poput maglešto se spuštapo ravnicama mog zavičaja u jesen.Nemiru moj,gdje da se spustiš sada u tuđinigdje nema magle mog zavičaja.

1 Jasna Gugić (Vinkovci, 1966. god.) piše pjesme od rane mladosti. Objavlji-vala je neke pjesme na portalu Webstilus. Živi i radi u Zagrebu.

Čuješ li

Čuješ li pjesmu moju,plavu i raspjevanuposlanu u prostor,neomeđen,neosvojen i nedirnut.satkan od naših dodira ipogledom tvojim omeđen.

34 OSVIT 91–92/2017.

Borislav ARAPOVIĆ

ANTEMURALE/Ulomci iz spjeva/

1446

nad izvorom tihe vode gola litica nad liticom gnizdo orlovsko zidine i kule kruništa mu do nebaiznad kula nebo srebrom prosutokapi rose nebeskenoćas nešto nemirne

prije jutra prije praskozorjacvitak jedan srebrn svodom k siveru svodom nisko nad tom gradinomkrugom cvitka tihih zvizda rukovet a oko njih vinac bilih konjanika s zastavicama na kopljimako dva sjajna vinca jedan u drugomsrebreni u bilomdvoplet humski iznad zemlje humske

? kamo vi to vinci nebeski komu to vaš divot cvitak eno lagano u okretu i pokretu? kamo dive pratilje ? kamo hrli kopljanici konjanicicvitak ovaj ures kraljevskiures zemlje kršne kruni zemlje srebrneblagaj bobovcumladu lipu katarinu gospodara zemlje humske kćer

35poezija

katarinu ružu roda kosačaorlu roda kotromanića svitla kruna i bosne i humastipan tomašDei gratia rex Serbiae, Bosniae, Maritimarum partium, Chulmensium Terrarum, Dalmatiae, Croatiae, partis inferioris, Occidentalium partium, Usoriae, Soliae, Podriniae, etc.

1461

po odlasku kralja tomaša iz doline ove suzne u visine rajskesuza s oka katarini kraljici dičnoj kćeri dičnog ercega sad udovicisuza joj iz oka i u oko dici a na pristolje sad nova kruna kruna mladog kralja stipana

&

kasnog jednog vrućeg dana kolovoza misecatrublja s visokoga stražarskoga tornjana vidiku uz strminu čovik sa štapomnakon jedne ure starac a o prsima mu križkratkobrza trublja trećastraža ususretkralju poruku

36 OSVIT 91–92/2017.

kralj na mistu kraljevskom pod grbomoko njega zdesna sliva dvorjani s naklonom prid kralja zapovidnik straže dvorske

! svitli kraljuglavom glava crkve bosanske i humske krstianskedid

starac sam prid kraljemgologlavoko vrata drven lanac na njem drven križkosa bujna mu do ramenabrkovi do brade brada do pasasiva haljina od lana do ispod koljena,noge prašnjave izlizane sandale

šutke kraljšutke dvoršutke strarac didsamo brzoudar ditlića u napadu na crvića

s poštovanjem kralj na noge polunaklonom i rukom znak

starac jednu ruku prema vičnom svitlu uljanice na lancu u kutudrugu uvisdolično i dostojanstveno -

! nakon progutanih sedam onih krava s onu stranu našeg nilanakon prožderanih sedam onih jedrih klasova na poljima do bosporanakon deset egipatskih zala s onu stranu drine lima moračesvitli kraljuna redu i kruna osmana redu i zlo jedanaesto

37poezija

iza starca mukni ditlića tuk-tuk-tuk-

1461

na prostranom iz hrastovine teške stolu kožni jedan do drugog i zavezan i razvezan uvitak svitak siv do svitka list za listom izviješća sa međa istočnihizviješća stotinjakizviješća zapovidnika utvrda i straža uhoda i glasonošaneka pismom tajnim posebnimdruga slovom drugoznačnim ili kodom kodovim pod kodom inim

sa papira i sa koža sjene slova o padanju kruna bugarske i svetog save i arbanaske i vlaške ...a prid samo osam lita i praslavna kruna istočnoga carskog gradas mišlju i na skoru najezdu na svoju zemljuiste godine kad stipan kralj na pristolje velmožama svojim i europi porukenebu svitu ruke vapajnekraljevski to bosnohumski urbi et orbi

pisar dvorski krasopisom pismo jedno za drugim slovom latinskim i jezikoms tajnom porukom s potpisom i pečatom kraljevim i s poklonom kraljevskimDei gratia rex Serbiae, Bosniae, Maritimarum partium, Chulmensium Terrarum, Dalmatiae, Croatiae, partis inferioris, Occidentalium partium, Usoriae, Soliae, Podriniae, etc

38 OSVIT 91–92/2017.

pa u pohodu i nadi za pomoć u ponoćkraljevo poslanstvo na jug do u grad na tibru glavi crkve latinske pismo s tajnom porukom i potpisom i poklonom

drugo kraljevo poslanstvo siveru u panoniju ugru pismo s tajnom porukom i kraljevskijem poklonom

treće kraljevo poslanstvo serenissimipismo s tajnom porukom i kraljevskijem poklonom

kraljeva poslanstva putovima dugim i u druge dvore krstianske europepisma s tajnom porukom i kraljevskijem poklonom s pozivom za pomoć mu u ponoćza pomoć prid skorom najezdom pomoć europskom davidu prid golijatom azijskimpomoć kraljevstvu što punih sedam desetlitjasve od pada svih zemalja svetog save jedne za drugom u šake najezdeu ropstvo li ili u vazalstvo svejedno bosna i hum isturena međa istokuzatvorena vrata osmanuali kraljevski taj vapaj samo do u suhe uši nagluhebosansko i humsko koplje usamljeno samo prid bezdana zjalomnihil incertius vulgo

39poezija

Ivan TIKVIĆ1

MELANKOLIJA

1 Ivan Tikvić (Posušje, 1999.) trenutno pohađa Elektrotehničku školu Ruđe-ra Boškovića Mostar. Dosad nije objavljivao pjesme. Živi u Mostaru.

Razum i srcemi se svađaju,

jer teško te dosegnem a dodir ti hladan

Znamo istinu idržimo je po stranijer zanimljiv je putdo nje koji tratimo

Kada bih bar odustaood tvoje mrtve ljepote,vječnosti duge kao noć

u ruhu dana

Uništavaš me,svi znaju nitko ne govori

ali ja te želim,čekajući starim…

Minute me vežu,prijeteći rutinom,sekunde daju čudo

koliko i traju

Put što mi je zacrtan,slijepo slijedimi tek pri kraju,

želim da se izgubim

Osvrt na okolinumi i blagoslov i kletva za dušu, jer ju i sam

ljubeć mrzim

U danu nema dovoljnovremena za postojanje da dišem kako dišemi gledam kako gledam

Ruku iz duše pružam, samo tebi,

no iako si tu nema te…

40 OSVIT 91–92/2017.

Vrijeme

To je to…Došao sam.

Kraj moje priče

Rub na kojem stojim jaa ispred mene ti,leđima okrenut

Stepenice grimizne,granicu napravile.

Kralj vila

Kruna na glavipocinčana kao dušaiako je lažno zlato

U dvorcu mrtvom,gledaš kroz prozor,

sam si...

S desne strane rapsodija,plemićko jezero

sirene na grebenu

Lijeva strana vrt mistični,nježna ruža

i otupjeli bor

A ispred?Što gledaš

u tom oklopu jada

Iza tebe ja,a ispred polje beskrajno,

samo baš kao ti

Kojoj knjizi pripadaš?riječi te vežu,

ni mač ne pomaže

I napokon, okrenuvši sepokazao si lice

Savršeno uništeno…

Srce staloTijelo umrlo

oči drže sjećanje

Gledam sebe,kletva jedinazagrlila me

Vrijeme

41PROZAPROZA OSVIT

Mate GRBAVAC

NIJEMI TELEFON

Djecu možeš upoznati samo družeći se s njima i to u najrazličiti-jim situacija, u drukčijim okolnostima i raspoloženjima na koje možeš samo neznatno utjecati jer je život nepredvidljiv kako u događanjima koja se odvijaju izvan nas tako i u događajima koje sami kreiramo ili mislimo kreirati. Radeći s učenicima, putujući s njima na izlete, eks-kurzije, radeći u sekcijama, raznim projektima i slično upoznavali smo se međusobno otkrivajući sve nijanse karakternih crta, želja, trenutnih interesa i ne sluteći ulazili u zabranjenu sferu intimnoga koje svatko od nas želi sačuvati od razornih pogleda drugoga. Tako su u mojim očima često postajali glavni oni koji u razredu nisu mogli isplivati iznad pro-sječnosti. A, nasuprot njima, mnogi su se utopili u prosječnosti čim su iskoračili iz razreda u svijet za koji ih, naime, pripremamo. Zbog toga mnoge pamtim jer sam od njih naučio više nego od kolega iz zbornice ili vlastitih učitelja, prijatelja ili poznanika. Vječita smo upijajuća spu-žva koja bogati nikada dovoljno razvijen osobni svijet doživljajnosti i osobnost iskustva. Ovdje ću ispričati priču o nijemom telefonu onako kako sam je uspio zadržati u sjećanju sve ove godine. Normalno, izmi-jenjena su imena, mjesta, ali priča nosi istinitost vremena i trenutka mladosti koja me uvijek oduševljavala jednostavnošću želje da se u ži-votu uživa. Da se živi!

A kad se slavi koja obljetnica mature onda se na Čeveljuši zna sku-piti zanimljivo društvo bivših maturanata i njihovih profesora i tada se, u opuštenoj atmosferi, počinju vesti razne zgode i nezgode kako iz školskih klupa tako i onih vezanih za djetinjstvo, to čarobno carstvo radosti, veselja, radoznalosti i prvih samostalnih iskoraka u taj čudni svijet odraslih. A govornika, hvala Bogu, uvijek zanimljivih. Evo jedne od tih dogodovština.

Odrasti na selu ima svoje prednosti i mane, ako si normalno seosko dite koje se igra u pijesku i bere cviće, koje je zadovoljno porcijom

42 OSVIT 91–92/2017.

kruha i šalicom varenike za doručak ne pomišljajući na sladoled i ostale gularije koje ostaju san snova. Ali, ako si malo življe, uvrnuto, radozna-lo žensko derište onda je život u zabitnoj selendri noćna mora. Od malih nogu nisam se zadovoljavala normalnim stvarima. Uvik sam bila tamo di ne triba, ali ne svojom voljom. Jednostavno me nešto vuklo u belaj, a da ni sama nisam znala što. Privlačile su me stvari koje oni veliki rade. Zanimalo me kako moj ćaća od komada daske napravi namještaj, kako se prikopča žice u grlu sijalice da bi ona zasvitlila. Zanimalo me što to ima u televizoru, radiju, video uređaju da iz njega izlaze slike, zvukovi. Uvik sam bila tamo di ne triba, ali ne svojom voljom. Jednostavno me nešto vuklo tamo. Ni sada se nije puno toga prominilo, ali o tom ne ćemo sada. Što je za mene bilo razmontirati radio i opet ga sklopiti da bude u komadu, ali su uvijek ostajali neki suvišni šarati i drugi ajvančići za koje nisam znala di idu pa sam ih jednostavno nogom gurala pod kauč i vratim radio na isto misto praveći se da nisam bila ni blizu njega i da ne znam što mu bi da ne može ni pokvrknuti. Moji su znali da sam ja ta koja „popravlja“ stvari po kući i digod bi znali dreknuti na mene, a ja bi im rekla:

- Božije mi ljubim kiše – nisam ja! Ćaća bi se nasmija i reka materi: -Pusti je u pizdu materinu! Nema koristi! To ti je druga tetka Zorka. Vidiš da se kune ko i ona!

Ponekad bi me mater i namlatila, ali bilo para ko pljeve pa su za njih moji „popravci“ bili sitnica.

Ja bih se samo smješkao i na taj način hrabrio da se priča nastavi i pripovjedačica ohrabri. Krug onih koji se okupljao se širio i svi se uvlačili u priču, postajali njezin dio jer je, zasigurno, svatko od njih imao sličnih iskustava jer su to prve čarke između predstavnika dva ili tri svijeta koji se sudaraju: onog koji odlazi, onog koji trenutno uživa na vrhuncu i onog koji tek treba izboriti mjesto za koje smatra da mu treba pripasti.

Dok su druga dica gledala Cipelice i Bipsiće ja sam obožavala Nicka Praskatona. To je bio više crtić za odrasle: detektiv koji istražuje zlo-čine, bračne prevare, istražuje sve i svašta. Bila sam oduševljena nje-govim odjelcetom: karirane zelene hlače, zelena košulja s ružičastom

43PROZA

kravatom i polo kapa s kariranim uzorkom. Njegova lupa mu je bila treće oko. Koliko god su mi se sviđale njegove detektivske sposobnosti toliko su me uzbuđivale scene golih žena koje je zaticao u zagrljaju ljubavnika ili obrnuto – golih muškaraca koje su zadovoljavale prsate dame. Odmah se u meni rađalo pitanje: Hoću li ja ikada imati ovakve sise? Hoću li biti crna ili žuta doli?

U selu su me volili svi jer sam bila iskrena i otvorena. Kad sam se zacurila govorili su: Ova će vam se prva udat! Jesu me usrećili, jezik im krepa, dabogda! Jesu me usrećili, nema govora!

Lito je bilo na izmaku, ostalo je nešto malo do početka škole. Ja i moja starija sestra smo se kao pokisle vratile kući s ljetovanja u Ma-karskoj. Bile smo kod bake i usput radile na štandovima za sladoled. Okusile slobodu i vlastite pare pa je povratak u selendru bio kao da nam je neko stavio okove na noge. Opet ćaća i mater i njihov vojnički režim, mlađa sestra i dva brata i njihove pizdarije. Živa dosada! Da se ubiješ od zadovoljstva! Jer, mi više nismo bili dica.

Dolazimo kući puni energije. Kupile poklončiće svima, nešto nam para ostalo i za kupit nove krpe za u školu. A u selu glavna vijest: Nema telefona! Neko prisika kabel! Kao, ni’ko ne zna tko bi to moga učinit. Može se samo nagađati, ali kad nema živi svidoka onda je to šuplja pri-ča zbog koje bi samo moga dobiti po labrnji! Javna je tajna da Joskanov telefon ne radi više od misec dana. Zvao poštu i centralu, ali oni samo obećavaju: Doći će danas-sutra, te ne isplati se zbog jednog kvara preći tu kilometražu jer od Ljubuškog do tih podbiokovskih sela ima ohoho! Trpio Joskan usput jebavajući mater pošti, pokvarenom direktoru, nes-posobnim radnicima! Imaju za guzice naist dolje na Baginu mostu, a za nas na selu ne mogu sastavit tih desetak jebenih žica! Što je vrime više prolazilo Joskan je postajao puno oštriji. Neki su se ponadali, koji ga nisu podnosili jer je bio bez dlake na jeziku i mnoge je opandrčio, da bi se uskoro mogla i milicija pojavit. I, jedne noći zanimiše svi telefoni! Ne’ko prisika kabal!

Kada mater priopći tu tužnu vijest mene ko da neko šakom ošadrči po glavi. Pogledam sestru, a ona zakoluta očima. Što ćemo sad? Umrit ćemo od dosade dok počne škola! Kako se čut sa svojom ekipom koju

44 OSVIT 91–92/2017.

upoznasmo na moru? Kako se javiti Marcu Caimiju i glumatat kako mi je žao što sam morala tako naglo otić doma i što nismo uspili razminit nježnost zbog moje babe koja je jako stara i nikad ne spava, već po cilu noć moli Boga i čeka kad ću se sa sestrom vratiti iz noćnog provoda. Usput, Marco je bio Talijan kojeg sam upoznala na štandu za sladoled. Plavooki švaler koji je garant lagao za godine jer je skužio da sam ma-loljetna pa je, brat-bratu, smanji godine za najmanje šest u namjeri da mi oduzme nevinos’.

Bila sam mlada, ali sam uvik kužila muške, nastojala ih nadmudrit i zajebat. Komuniciranje između mene i Marca bilo je poliglotsko: od lamatanja rukama, nogama, grimasama, do riječi u ko zna kakvim pa-dežima iz talijanskog, engleskog, njemačkog, rvackog i ko zna kojih još jezika. Naša prostoproširena rečenica imala je u sebi najmanje četiri jezika. Ali, sporazumijevali smo se sve u šesnaest!

Spoznaja da sam odsičena od svita i da smo osuđene na apstinenciju od svih životnih draži koje okusismo na moru, baci me u očaj. Ali, nešto mi odmah počne šaputati: Osposobit ćeš ga ti, Žutka, Boga mi moga. Tada me spopala sumanuta istraga i potraga kako osposobit telefon.

Ujutro čim sam ustala nešto sam čalabrknula i spustila se ćaći u ra-dionicu. On me s osmijehom gleda i pita:

- Žutka, što ti triba? Ja kažen: - Ništa! Došla sam vidit što to lipo radiš. Istina, volila sam boravit u tatinoj radionici. Taj miris drva i laka

me milovao i opijao. I dan-danas kad namirišem lak i drvo vratim se u djetinjstvo. Taj miris drva i laka me milovao i opuštao. I danas me obuzme neka toplina kad osjetim te mirise… Ali, moja je misija ovaj put bila druga. Došla sam u radionicu skenirati što mi može dobro doći u osposobljavanju telefona. Praveć se da gledam što mi ćaća radi i ko fol slušajući što mi govori, vidim da o jednoj čiviji visi neki tanki kabel. Nije od struje, puno je tanji. Kako imam nos za pizdarije moram priupi-tat što je to. Kaže mi ćaća da je to za telefon.

- Kad smo uvodili u kuću, ja sam im platija da mi dovedu telefon i u radionicu da ne moram napuštat posa kad me ne’ko nazove.

45PROZA

On radi, a ja šetkam po radionici i pokušavam otkriti gdje bi moga biti telefon, ali – nigdi ga. A prašine, piljevine i komada dasaka do ko-lina! Nigdi ne visi, nema ga na policama. Mora da je negdi na nižim policama i, gle – eno ga u kištri za alat! Ugnjizdio se tamo stari crni telefon. - Jupi!!! – u sebi viknem. Samo da radi! Reknem ćaći da idem gore vidit je li mater skuvala ručak. Gore – živi nered! Sestra pokisla, obisila glavu ko visibaba, oni balavci gledaju crtić. Pitam sestru što joj je, a ona će:

- Ma, ništa! ‘Ko će svaki dan čistit? U babe nismo ništa morale radit, a ovi balavci samo razbacuju i kmeče.

- Šuti! Danas idemo u šetnju do Jerkine lazine.- A s kim kad nikog nema? Što ću šetat kad mogu samo kakvu zmi-

jurinu srist? Ni ćuke nigdi nema!- Ma, slušaj me, ženska glavo! Ideš li ili ne ideš? Danica se vratila iz

Orebića. Zvat ćemo je da ide s nama. Odo’ ja kidnut do na Krstine da se s njom dogovorim, a ti dotle mater zagovaraj. I jezik za zube!

Grane su mi omlatile noge trčući na Krstine, ali me ništa nije moglo zaustavit jer će se danas dogoditi važne stvari. Danas je velik dan za mene. Moram isprobat svoje detektivske sposobnosti. Dođem ja na Kr-stine što bi se reklo keks, kroz šumu za pet minuta i u Danice prid kuću banu’ ko da sam pala iz oblaka. Prid vratima mater joj.

- Di si, Žutka, vraže jedan! Kad si se vratila s mora?- Prije dva dni.- Kako tvoji?- Dobro. A di je Danica?- U kući. Znaš ti nju – linguza!- Nemoj tako! Što bi vi radili da se mi slomimo radeć? Od dosade ne

bi moga svit živit koliko bi ževkale na sve živo i mrtvo! – velim.- Iš u kuću, vraže jedan!Čim uđo’ unutra Danica će:- Di si, kučko jedna? Krepa ja od dosade dok te nije bilo.Kad bi Danica nekog nazvala kučka to bi u njezinom žargonu zna-

čilo kraljice, prijatelju, desna ruko, pajdo za pizdarije radit! Bila je sve samo ne normalna, a meni taka jedino paše. Dogovorimo se za

46 OSVIT 91–92/2017.

tren oka za prošetat jer imamo što jedna drugoj reći. Danica je bila sve samo ne normalna, a meni je baš takva pasala. Ništa ne bi radila džabe pa me upita mogu li ukras’ cigara od moje stare. Potvrdim jer znam da kod nje ima Filtera 65 uvik. Kod njezini ni’ko ne puši pa se nema od koga očešat. Dogovor padne, a ja što me noge nose niz Krsine kući. Kod kapije zakočih da se smirim i počnem mirno disati ko da sam bila kod kokošinjca. Mater taman stavila ručak na stol i kaže da ide pozvat ćaću. Ja ko iz topa:

- Ja ću!Svi se zgledaše što mi bi. Nikad do sada nisam se trgala nešto uradit

ako se ne mora. Reknem ćaći, a on će kad zaključa vrata. Kažem da ne triba jer ću ja to uradit. On me pogleda, nasmiješi se, ništa ne reče i ode na ručak. Čim on uza stepenice ja ti na stol, zgrabim onaj kabel pa s njim u vrećicu. Isto tako uzmem onaj telefon i on završi di i kabel. Zatvorim vrata i zaključam ih, a vrećicu sakrijem kod kapije u grmlje. Operem ruke i sjednem za stol, mirna i sabrana koliko mogu biti u toj situaciji. Prikrstim se i mirno ručam. Rekli bi oni što me gledaju: Vidi je! Moga bi čovik na njoj gonit cilindere. Poslije ručka ćaća popi čašu pive, opra ruke i kaže:

- Odo se ja, stara, privalit, a mogla bi i ti malo počinut. Ja sam znala što mu to znači, ali me boli briga, samo da i’ moje oči

ne vide. Onaj sitnež od dice isto prilega. Nas dvi brže-bolje uredimo stol i operemo sude. Gleda stari kako mi to sredismo na brzinu i kaže materi:

- Bit će nešto od ovi naši cura! - Mi bi sada malo prošetale. Može li?- Može – veli mater ko iz topa.U to stiže i Danica.- Valjen Isus i Marija! – veli.Meni kroz glavu prošiba misao: A, jesi pobožna, Bože oslobodi! Da

te ne znam još bi i povirovala! Kad se prave ovakve pizdarije bolje je da nas ima iz više kuća. Moći ćemo se vadit da su drugi krivi. Valja na sve mislit unaprid. Kad oni uđoše u sobu i zaključaše se znamo da će sad tamo biti da oprostiš, a mi ti pokupimo lancun i s njim u ruksak.

47PROZA

Drpim materi cigare, onu vrećicu kod kapije isto u ruksak kao i biljež-nicu s brojevima telefona. Isprid kuće polazimo mirno da ni’ko ništa ne skonta. Kad smo prošli kapiju ja ti iz busa izvadim rusak i na rame. One me obe pogledaše.

- Što ti je to? – pita Danica.- Pribor.-Kakav pribor? – sestra će.- Vidit ćeš. Strpi se!One počeše postavljat mali milijun pitanja. Samo kažem da se strpe

i da će sve vidit. Prolazimo pored kuće moje strine. A ona, fala Bogu, zmija ljutica. Sve bi tila znat. Nasadila se na ogradu i vreba ko jastreb. Tila bi sve znat, stara baba tračara. Ne može u selu kokoš snit jaje, a da ona ne zna di. Strelja onim svojim očima i pita nas di ćemo. A mi sve tri uglas:

- U šetnju!Tila bi ona još nešto pitat, ali mi odmaglismo tako da se nije ni over-

tala, a mi zamakli za okuku. Čim smo se strine kuntarisali pita Danica za cigare. Rekla sam da će ih brzo dobit. Nji dvi nastaviše čavrljati, a ja se isključila i pratim desnu stranu puta. Glava mi se pretvorila u lupu Nicka Praskatona. Znam da su tuda provukli telefonski kabel. I, gle! Ugledah iskopanu rupetinu i u njoj prisičen kabel poput prisičene anakonde. - Tu si, brate mili! – mislim u sebi. Izvadim tri cigare što sam ih drpila materi i dadnem Danici. Ona izvuče upaljač i pripali jednu. Ponosno se šepuri što je eto počela pušit, a iz aviona se vidi kako se bori s dimom i samo što joj suze ne poteku od jada. Naredim sestri da pazi kako ne bi ne’ko neopažen doša do nas putom, a Danici da onaj lancun prostre ispod jednog smriča podalje di ćemo montirat telefon. One dvi me gledaju i ništa im nije jasno. Ja izvlačim kabel iz rusaka i telefon i dajem ga Danici da nosi na lancun ispod smriča. Naredim joj da ukopča telefon u taj tanki kabel i sluša. Vidim da su nji dvi konačno skužile što se zbiva i stadoše se ko luđakinje smijat, a Danica me u nikotinskom transu stala ljubit: - A, jesi kraljica, kučko jedna! Svaki li ti đava padne na pamet! Ja ih stala ušutkivat jer će nas tko čut, a onda bolje da nas nema. Viknem na njih da prestanu i da svaka radi ono što sam joj rekla.

48 OSVIT 91–92/2017.

Uzmem ona dva kabla i razmišljam koji je živ, a koji mrtav. Odbacim onaj mrtvi koji ide u selo i uzmem onaj živi, a tamo mali milijun parica. Žica do žice! Uzmem onaj dvožilni, ogulim plastiku s jednog i povežem s jednom žicom telefona, a drugom počnem tražiti žicu paricu. Danici kažem da mi javi kad začuje „tu-tu“ u telefonu.

- Oću, kučko jedna! – viče ona.Ja ti idem od jedne do druge žice. Koncentracija na maksimumu.

Pitam ima li išta, a ona stalno da nema. Već sam počela sumnjat u svoje detektivske sposobnosti kad zaurla Danica. Prepade me. Mislim da je ujede zmija. A ona viče: - Evo ga, pajdo, bogami! Brže-bolje svežem žicu i polako spustim kabel u rupetinu da se ne raskopča i strugnem sa sestrom pod smrič.

- Žutka, Žutka, ti si genijalac! – skaču od radosti.- Radi, radi! Pajdo, radi! Bravo, legendo!Srce nam se uzlupalo ko ludo. Najprvo smo otimale jedna drugoj

slušalicu da se uvjerimo da tutuče, onda smo u jednom trenutku utih-nule i zgledale se. Danica će ko iz topa: - Ubit će nas, Boga mi! Sestra me pogleda i reče: - Ćaća će nas ubit obe samo zato što ti nisi normalna, a ja ću na to: - ‘Ko ga jebe! Jednom se živi! Sve tri se opalimo smijat.

Onda zavežem i izoliram te parice i osposobimo telefon. Čitav svit naš! ‘Ko smo ti ko mi sada. A kod nas mali milijun brojeva koje smo odredile zvati. Svaka ima svoje želje, svoje prijatelje, o „ljubavima“ da i ne govorimo. Taman se ja javila babi u Makarsku da smo žive i zdrave. Ona pita kako ćaća, mater, dica i što ti ga ja sve znam. Kažem da su svi dobro i zdravo, ali da trenutno nisu doma i da će se kasnije njoj javiti. I đava ti odnekud donese onog Šimuna Madarićinog. Nema drugog posla već stalno po selu da vidi ima li načina da iščupa koji dinar za sebe.

- Šta to vi radite, cure?- Što to tebe briga, stari vraže? Čekamo momke!- Iš, kokoši jedne! ‘Ko će vas take?- Idi svojim poslom i ne mišaj se u curske posle! – ja ću. - Dobro, dobro! ‘Ko s dicom ima posla, popišan ustaje! – on će, i

ode kući.

49PROZA

Nema koga nismo zvali u Orebiću, Ljubuškom, Italiji, Njemačkoj. Čak jednog u Australiji. Danica leži na lancunu napola zamantala od cigara i pita: - Kad ćemo zvat onog Talijana? Rekli ste da radi u tvornici dičiji guzni mazalica! Mi se odvalimo smijat ko lude i ispravljamo je da je to tvornica kozmetičkih krema za djecu. Kažem joj da ćemo ga sutra zvati, da je već dugo vrimena prošlo i da se moramo vratit kući. Skupi-mo stvari, otpojim i obilježim žice, rusak na leđa i ušetasmo u selo ko da smo bile na misi.

Idućih tjedan dana svako popodne smo išle nas tri i jedan rusak na leđima. Moji su bili okupirani zgrtanjem love i seksom pa nisu previše kontali di to mi idemo svako popodne. Samo je strina bila na straži ko muva brekulja, uvik negdi: na balkonu, prozoru ili kod štale. Mi uljud-no pozdravimo, a ona: - Rano moja! Nema broja kojeg nismo zvali. Zvali i Talijana. Prvo se javila njegova mater. Uglavnom sam skužila da zna za mene, da radi i da će sutra biti doma, da sam lijepa, da imam pre-lijepe oči i plavu kosi. Niti ona nas potpuno razumi, niti mi nju, a ruke i noge ne pomažu. Ne vide se priko telefona. A on radio u tvornici dječjih krema za guze ili kako smo mi to nazvali dičiji mazalica za guzicu! U toj euforiji izgubile smo pojam o vremenu. Počele smo se ponašati kao da smo doma. A onda, odjednom pucanj iz puške! Pa još jedan! Mi se sledile. Danica procidi kroz zube: - Gospe moja, budi mi na pomoći!

Ja joj kažem: - Šuti, Bog te ubija!Šutimo, a čujemo kako nam srce u ušima nabija. Tada ne’ko odozgo

zagrmi: - Žutka, ti Luce stolarova i ti Danica, što to radite tu, Boga vam vašega?

Mi mrtve od straha, a Danica mi cvili na uho: - Nema signala! Ja im kažem: - Izlazite. To je Šimun. Ne će nam ništa. Ja izvirila iz smiča, a one dvi se ne mrdaju.

- O, to si ti rođo!- Što vi to radite doli?- Beremo cviće – velim.Saša Šimun do smriča i ugleda telefon, ostale sprave i odma skonta

koliko je sati.- Žuta, ako meni dođe račun svak će znat. Ćaća će te obisit.

50 OSVIT 91–92/2017.

- Ne će valjda, ne ćemo više! – velim ja.- I ne ćete! Pokupite te stvari i prida mnom kući!Nogom razbrca sve one žice da ne bi upamtila koje su parice. Mi ko

pokisle kokoši kući, a on se kroz šumu uputi doma. Šutimo i šibamo doma, a ona kuja od strine digla glavu ko kobra. Danica procidi kroz zube: - Ova kuja ga je poslala da nas nađe! Doma smo sve to posložili da ne vide ostali i u tišini se razišle. Prolaze dani, a mi s knedlom u grlu čekamo kome će doći račun.

Srijeda ujutro. Čujemo mi stenjanje motora uz brdo. Stiže poštar. Nas tri na ogradi, a poštar svirnu i prođe u mahalu. Mi sinkronizirano pratimo poštara. Šimun na svojoj terasi, a mater mu, naša strina, zmija ljutica isto prati di će se poštar zaustavit. Poštar stade prid Joskanovom kućom i stade svirat. Joskan se spustio, ovaj mu dade poštu, svirne i ode. Sad mi naćulile uši, a onda Joskan stade urlat iz sveg glasa:

- Majku im jebem! O, prčili oni sve svoje. Ženo, ženo, dođi vidi, majke im ga zaprcam! Ma, zapalit ću i poštu i centralu. Zapalit ću ih žive, Isusa mi moga. Četristo pedeset osam maraka, četristo pedeset osam puta im se matere naprcam! Ženo, spremi se da iđeš sa mnom da me držiš! Gorit će i pošta i centrala. Ja ima tri miseca nemam telefon, a oni mi šalju račun na četristo pedeset osam maraka. Donesider mi jednog apača da me srce ne prikine, majku im jebem!

I dok Joskan pojeba sve u pošti i oko nje u nama se govno smrzlo. Šimun se s kapije smije ko lud. Uživa li uživa! Naime, Joskan mu je smrtni neprijatelj. Ni dan-danas se ne zna kako je spor završija. Dani se polako unormalili, a nas Šimun jednom tjedno častio kokakolom jer smo izbili pare iz džepa njegovom ljutom neprijatelju. I što jest – jest: Nikom ni riči nije reka o ovome. Pa, i sam je bio svakakve boje!

Nakon nedilju dana, u kasno predvečerje začujem gusle. Zvuk do-lazi od Joskanove kuće. Bio je dobar guslar, a ljuti protivnik crvenih. Prike naravi je bija i narod nije volija imat s njim posla pa je uz gusle zna iskaliti svoj bis ili na taj način razgovarati sa svitom i reći što misli. Naćulim uši i čujem kako gusle gude i njega kako piva:

Gusle moje, kolika je moja tuga,od vas mi nema boljeg druga.

51PROZA

O Švabijo, zemljo moja mila,u tebi mi druga domovina.Sve zaradih s deset svoji prsta,jebat ću im mater ovoga mi krstaZanimili u kući svi televuni mojia meni pošta krvav račun kroji.Zapalit ću je, Isusa mi Krista,ne će im ostat ni Titina bista.Pa nek u novinan pišu ko je Joskan bijaI kako je do Stoca sve pošte popalija.

Joskan nastavi pivati o svojim nevoljama, a ja se povukoh u kuću jer je počela serija koju sam počela pratiti iz dosade jer nisam imala pametnijeg posla do početka nastave.

52 OSVIT 91–92/2017.

Mara Cica ŠAKOTIĆ

KAD STARI UMRE

Ne ću vam sad pričati kako smo se nas dvoje, prije polaska na sud-bonosni put, taj isti dan na brzinu registrirali kako bismo u malom kon-zervativnom mjestu, gdje je mog izabranika čekao posao, lakše našli stan, kako moramo u samostalan i neizvjestan život bez novca i ičije pomoći i potpore, kako smo pošli u nepoznat kraj ko grlom u jagode… Preskačem.

Stigli smo kasno poslije podne u lijepu bosansku varošicu P. podno raskošne i hladne planine L. Mjesto nepoznato nama, mi mjestu. Niti hotela niti bilo koga da nas prihvati i zbrine. A hladno. A mi slabo obu-čeni. A uskoro će mrak… Neki dobri ljudi nas uputiše gospođi Julki; ona jedina, kažu, drži podstanare u ovom mjestu.

- Sigurno je mladi gospodin primljen u Kovinrad, našu malu zanat-sku radionicu? –upitala je gospođa Julka kad smo joj se predstavili u dvorištu njezine kućiceucvijeću i pitali za smještaj.

- Tako je. Sutra stupam na dužnost pa sam sa suprugom, evo, došao noć ranije…

-Sa suprugom? –upita gospođa Julka i malo se odmače, kao da je že-ljela prekinuti svaki dalji razgovor. Ona je mislila da sam ja mještanka koja je dovela mladog gospodina do nje.

- Samo je ova noć u pitanju! – uskočila sam energično u razgovor. - a sutra ćemo se već snaći!

- Samo jedna noć, tako sam i razumjela, ali kud ću s vama? Dvoje vas je! On bi mogao u krevet s mojim podstanarom Markom, ali kud s vama? – vidno zabrinuta uzviknula je gospođa Julka.

Zašutjeli smo. Što ako nas odbije? Drhtim od hladnoće i prijeteće noći u nepoznatu mjestu. Bogati ljudi trče za avanturama i uzbudljivim doživljajima, mučeći se i trošeći novac, a siromašne avanture, nevolje i neprilike same nađu i pritom pišu najbizarnije i najuzbudljivije priče života.

53PROZA

- Stari i ja spavamo na kauču. Tu biste, možda, za nuždu, i vi mogli stati! – reče gospođa Julka procjenjujući plavim pogledom moju visinu i težinu.

Pogledala sam u njezinog starog muža koji je sjedio na verandi i izbuljenim kolačićima od očiju ispod naočala ravnodušno gledao u nas.

Pretrnula sam. Već sam se vidjela s njim i gospođom Julkom u istom krevetu. Sve mi se čini da ću noćas svoj romantizam udružiti s njihovim reumatizmom. Je li, ipak, bolja prljava i hladna čekaonica željezničke postaje? – grozničavo sam razmišljala.

- Pričekajte malo – moje misli je prekinula gospođa Julka. - Idem pozvati Marka da čujemo njegovo mišljenje! – Ubrzo se vratila s njim u društvu. Pred nama je stajao mladić naših godina. Mršav, visok, crnook.

- Ovo je naš profesor Marko. Nedavno se zaposlio u našoj školi i skrasio kod mene -- predstavila nam ga je gospođa Julka, još uvijek uzbuđena zbog problema koji ne može, a mora bar pokušati riješiti.

U mislima sam već pobjegla iz kreveta dva metuzalema (za mene su tada svi ljudi poslije četrdesete bili stari) i bez razmišljanja uskočila na Markov teritorij. Ali što ako Marko…?

- Marko, vi spavate na francuskom ležaju – brižni glas gospođe Jul-ke trže me opet iz misli. -Ovi naši budući žitelji nemaju prenoćište, i ja im ne mogu pomoći bez vaše suglasnosti. Hoćete li noćas, samo noćas, ustupiti dio svog kreveta ovim golupčićima? U velikoj su nevolji, zna-te; uputili su ih meni, a ja nemam kud s njima.

Marko nas je nevino gledao. Mi smo mu, vidim, bili prikladno druš-tvo u ovoj turobnoj i pustoj sredini gdje je i sam bio stranac. Blago osmjehnut, zadržavajući pogled na meni (znam što je mislio!) rekao je bez ustezanja:

- Nema problema. Ja ću spavati na svojoj strani kreveta, a oni na svojoj.

- Ja ne ću u sredinu! – ogradila sam se istog trenutka.I kućicaucvijeću se, čini mi se, zatresla od našeg smijeha na te moje

riječi jer nam se svima stvorila ista, škakljiva predstava u glavi, nas tro-je u jednom krevetu, a ja u sredini! Moja upadica i naš smijeh su učinili svoje: svi smo se zbližili i postali prijatelji. U svojoj sreći što je problem

54 OSVIT 91–92/2017.

riješen, pogledala sam u Starog (i ja sam ga tako počela zvati) da mu bar kimnem glavom u znak zahvalnosti što s njim ne ću noćas spavati, ali on je bio u svom svijetu, na onoj strani gdje ga je gospođa Julka postavila i odakle se prostirala nepregledna ravnica njegove odsutnosti.

- Sutra će biti ogovaranja! – zabrinuto će gospođa Julka, razbijajući naše kratkoročno zadovoljstvo. - Tko će mi vjerovati da ste muž i žena? Reći će da pravim kupleraj od svoje kuće!

Njezin vokabular me povrijedi i uništi svu ljepotu prethodnih trenu-taka, ali i silno obradova što možemo još jednom pobijediti. U njezinim rukama je već bio naš vjenčani list, koji joj je brzim potezom, kao da mu je bio u ruci, a ne u džepu, pružio moj muž. Bio je blistavo čist i nov. Nevin kao i mi. Niti je on prespavao kod nas, niti smo mi spavali zajedno prije njega.

Gospođa Julka ga je čitala vidno uzbuđena. Kad je pročitala datum našeg vjenčanja, gotovo je pala u nesvijest. Sve je očekivala, ali to da pred sobom ima mladence, koji bi danas trebali imati svoju svadbu, a ne bijedni položaj prosjaka koji traže njezinu milost u nepoznatom mjestu, tužno nas je pogledala, tek sad svjesna našeg siromaštva i nevolje. Ta, i sama ima djecu. Zna da su i oni na sličan način pošli u svijet trbuhom za kruhom. Nije im mogla puno pomoći kao ni nama naši roditelji.

- Djeco moja! Pa danas …! Bože, koliko nevolja na svijetu! Ali sve je u redu. Sve će to dobro biti. Ova noć kod mene bit će vam besplatna. To vam je moj vjenčani poklon! – govorila je vidno ganuta. Činilo mi se da joj se i sama ova hladna planina naklonila. A onda se naglo uozbilji pogledavši u Marka. Shvati da je u veoma delikatnoj situaciji. S ovim strancima će provesti njihovu prvu bračnu noć u istom krevetu! Bila je mlada. Zna što to znači. Ako će ona(ja) imati stida, hoće li on (Moj), najvjerojatnije su joj se motale ove škakljive misli u glavi. Nije joj bilo lako, kao ni Marku.

Samo je nama bilo lako. Mi smo riješili svoj problem, a oni neka nagađaju što god hoće. Marko je legao lijevo, kako je i želio, Moj u sre-dinu, a ja do njega. Tko je prvi zaspao? Mi nismo. Ukipljeni, na strogo tuđem teritoriju, nismo smjeli ni šušnuti, da se ne bi pomislilo…

- Okreni se k meni – šapnula sam Svom što sam mogla tiše.

55PROZA

- Ne mogu na tu stranu. Imam čirić na preponi pa me bolucka.- Nisi mi rekao da si faličan – počela sam nemoguću šalu u nemogu-

ćim uvjetima. - Je li to sve što unosiš u brak?- A što ti unosiš? Ni običnu bubuljicu! – prihvatio je šalu i erupciju

zabranjenog smijeha doveo gotovo do glasne eksplozije.- Imam ja za našu sreću nešto mnogo bolje – nastavila sam nestašno

šapatom.- Dvije bubuljice?- Ne. Dug jezik! I kad šutim, ne prekidaj me ni za živu glavu! – pri-

gušen smijeh, skriven ispod devet kora, bilo je zadnje čega se sjećamo.Uglavnom, Marko i Moj su već bili na svojim radnim mjestima kad

sam se probudila, a gospođa Julka je pripremala doručak i kavu za nas dvije (Starog je ranije namirila u njegovoj maloj fotelju). Nije me pitala kako sam spavala, a poslije sam saznala od Marka da ga je povjerljivo pitala, šapatom, kako smo se ponašali, da nije bilo kakva nemorala.

Ali tog nemorala nije bilo ni sljedećih sedam dana, koliko smo mo-rali ostati kod gospođe Julke, s Markom u njegovom krevetu. Stan, samo sobicu makar, nismo mogli naći ni trikom. Tek osmi dan riješili smo problem (sobica, kauč i stolić).

Za tih sedam dana, koliko smo proveli kod gospođe Julke, iz velike zahvalnosti što nas trpi i daje ono čega nema, pomagala sam joj u svim kućanskim poslovima, a ophodeći se prema Starom, išla sam iza sebe, kako reče pjesnik, pazeći da mu svojom nazočnošću ne otežam staračke dane.

Mjesec studeni je bio te godine, valjda zbog planine koja je ušetala gotovo u dvorište kućiceucvijeću, bitter hladan. Prale smo rublje u troš-nom kupatilu i puhale u promrzle ruke.

- Gospođo Julka, -- odvažih se pitati ju – Vi u hodniku, vidim, imate stroj za pranje rublja, a perete ga ručno. Da vam nije u kvaru?

- Ma kakvi! – rekla je brzo i ponosito. - Vešmašina je nova. Kad Stari umre, kupatilo ću renovirati i tek onda ću je priključiti. Novo s novim. Tako to ide.

- Kad Stari umre! – zaprepaštena, ponovila sam za njom ove riječi. – A zašto bi umirao? Nešto ga boli?

56 OSVIT 91–92/2017.

- Godine! Bole ga godine! – govorila je cijedeći plahtu i modrom nadlanicom skidala pramen kovrčave kose s čela, dok su joj plave oči na rumenom licu zdravo svjetlucale i drsko ignorirale sijede vlasi u nemarno počešljanoj kosi. - Meni je šezdeset i jedna, a on je od mene stariji sedamnaest godina! Pa sad računajte!

Kretala se po kući hitro i treperavo, a lagano se oblačila, kao da je uvijek ljeto. Uz starog muža osjećala se kao djevojčica. Sva u osmijehu i uvijek spremna na dobročinstva.

- A hladnjak? – pitala sam gledajući sve te neiskorištene strojeve i aparate poredane u hodniku.

- Što će mi zimi! Cijela kuća mi je frižider. Neka pričeka…- E, ovaj novi štednjak na drva ne mora čekat! Onaj u kuhinji se

raspada kao stara cipela, a zima je već sišla s planine! – nastavila sam i ja slobodnije kao da sam joj kći.

- Kad Stari umre, cijelu kuhinju ću okrečiti, na ovaj zid iza šporeta, postavit ću pločice, a novi tepih i nove zavjese već čekaju.

Krišom sam pogledala u starca. On star, a mi siromašni. Ne zna se što je gore. Ali kako će on za koji mjesec umrijeti, naše siromaštvo je bilo od neprocjenjive vrijednosti; tako sam nekako razmišljala. A on se na strašnu prognozu svoje žene i njezino miješanje u Božje poslove nije ljutio. Umjesto u nas gledao je u sebe, negdje unutra, zbrajao i oduzi-mao, i gledao u saldo prohujala života ispod crte, a što se tiče smrti nju je gospođa Julka imala u glavi više nego on sam, tako da, činilo se, o tomu ni ne razmišlja.

A gospođa Julka je, vidim, odabrala živjeti sutra. Njezin život je imi-tacija života. Samo čeka dan kad će raskinuti s ovom šah-mat partijom svoga života pa da renovira i samo svoje srce.

Osmog dana našeg braka smo odselili od gospođe Julke. Naplatila nam je samo hranu govoreći majčinski: „Nemam srca da vam naplatim krevet, kad ga niste ni imali.“

Gospođu Julku i Marka, „visokog promatrača naše prve bračne noći“ (i još narednih šest) ponijeli smo u život kao raritete naše mladosti.

U tom mjestu, gdje sam se i ja uskoro zaposlila, ostali smo samo dvi-je godine. Živjeli smo, kao i gospođa Julka, za sutra. Samo smo mislili

57PROZA

na povratak te niti smo što kupovali niti u što ulagali. Čim nam se uka-zala povoljna prilika vratili smo se u grad u kojem smo završili školu. Gospođa Julka i Marko nisu zaboravljeni, ali nismo se, osim u početku, često čuli. Sve smo mislili, kao i svi mladi ljudi – ima vremena.

Ulcinj, 20. srpnja 1969. godine. Gledamo prijenos spektakularnog spuštanja Apolla 11 na Mjesec. Bila sam presretna što pripadam ži-vućem svijetu tog vremena. Mislila sam da o tom nikad neću prestati razmišljati. Na toploj ulcinjskoj plaži sutradan, u sitnom pijesku kao u brašnu, izležavala sam se uz Svog, a s Armstrongom ruku pod ruku skakutala po Mjesecu.

- Tražite li, možda, sobu s krevetom za troje? – probudi me krupan muški glas.

- Hvala, već smo se smjestili – rekoh ne okrećući glavu. (Ja sam na Mjesecu i neka me sad svi ostave na miru).

- Ali pogodan je za prvu bračnu noć utroje! – reče opet isti glas.Skamenila sam se. Brže padoh sa svog Mjeseca nego što kamen

bućne u vodu na ovoj našoj plaži. Marko! Prostruja draga uspomena kroz moju glavu. Moj je bio brži od mene. Već su jedan drugom bili u zagrljaju. Ono s Mjesecom pretvori se u bijednu prozu neke loše priče. Nas troje, umjesto naše prve bračne noći, grlili smo se sad. Otvoreno, strastveno i glasno. Kad smo se malo smirili i obrisali suze, odmah sam s radosnom i bezazlenom ironijom upitala Marka:

- Je li gospođa Julka konačno priključila one svoje silne kućanske aparate?

- Nije! – reče Marko. - Nju su, jadnicu, priključili na bolničke apa-rate pretprošle zime. Dobila je jaku upalu pluća…

- A Stari? – prekida ga Moj u pola rečenice.- Što Stari? – upita Marko.- Je li umro?- Zar vi ne znate?- Što? Da je Stari umro? – sad upadam ja.- Ne. Da je gospođa Julka umrla?Krik naše preneraženosti dugo je trajao. Utonuli smo u tišinu kao da

smo joj ovog trenutka na sahrani.

58 OSVIT 91–92/2017.

- A Stari? – upita Moj smireno, kao što se za mrtve i pita.- Stari je živ. Još se i oženio – reče Marko bez emocija, i ovaj put

samo kao neutralni promatrač naših sudbina.

59PROZA

Tvrtko GAVRAN

PRVA CIGARETA

Mene je prvi dan u školu odveo moj godinu stariji drug Šukur. Ne-salomljivi. I kasnije je bio moj zaštitnik i savjetnik. On je već nekako zarađivao i dolazio do cigareta koje je uslast pušio. Meni nije dao. Go-vorio je još mi je rano za duvan. Makar prvi razred moram svršiti. Svu tu pažnju utemeljile su naše matere Katarina i Filomena obje samohra-ne majke pored živih otaca. Šukur se i rodio u mojoj kući na Pobrinu Hanu. Imao sam sreću zapasti u razred koji je učila učiteljica staroga kova gospojica Jelica Andrić, i sve druge i svi drugi bili su drugarice i drugovi samo ona gospojica Jelica. Iako je između mene i gospojice Jelice bila velika socijalna razlika mi smo bili nekakva rodbina i ona je odmah povela nada mnom posebnu skrb. Ali nije dugo trajalo. Brzo je došla mlada učiteljica drugarica Irena i gospojica Jelica promaknuta je u ravnateljicu i da ne vodi razred, i sve tako do mog četvrtog razreda. Uzela je učiti taj razred iako nije morala.

Rekoh Šukur me je doveo prvi dan u školu. Za tu prigodu me mati opravila. Svoje štikle je dala prepraviti u dječje postole što je majstor Radinko s velikim uspjehom obavio. I te cipele su bile moj ponos. Sam sebi u njima sam sličio na princa iz bajke. Također je i ostalo sve na meni bilo prekrojeno od materine oprave što je tada bilo sasvim nor-malno. Među djevojčicama je posebnim sjajem sijala zlatnom kosom, bijelim sviterom i kariranom suknjicom lijepa Zora. Da bi koliko toliko spriječila širenje ušiju gospojica Jelica je raspoređivala sjediti jedne s drugima koji nisu imali uši i koji jesu. Mene je stavila u prvu klupu s li-jepom Zorom. Niti smo u početku imali uši niti smo se zaušljivili ikada. Ali! Sjediti s curom je bila iz nekih razloga velika sramota. Dječacima je bilo povod za veliku sprdnju. Biti s djevojčicom ko djevojčica. Ne-muško. Sjeo sam sa Zorom i tako je počeo moj nesporazum sa ženskim rodom. Kako god mi se dotad činila oličenjem ljepote tako mi se tad činila pojmom ružnoće i svake nesreće koja može snaći prvašića u ško-

60 OSVIT 91–92/2017.

li. Sjedio sam pored Zore ko pored divlje zvijeri. Vuka. U nas. S tom tegobom tekli su mi prvi školski dani.

Najviše sam strahovao što će biti kad Šukur to dozna. Tko ću i što postati u njegovim očima i kako će on tek podnijeti toliku sramotu gle-de njegova štićenika. I sazna Šukur. - Ajdemo – kaže – ispod Mijatovića vrtla imam te nešto pitati. Sjednemo tu u zapuštenu šupu, sporednu gos-podarsku zgradu Turebića kovača. - Je li istina da sjediš s curom? – pita Šukur. - Istina je – kažem. On izvadi kutiju Sutjeske kako su se zvale cigarete i zapali jednu i jednu i meni po prvi put ponudi. Zapalim i ja. Šutimo. Šukur odbija dimove mene guši kašalj. - Ja više ne bih išao u školu – kaže meni Šukur. I na tomu se svršilo savjetovanje. Drugo jutro u školi čim je učiteljica rekla sjedite ja dignem ruku: - Molim učiteljice ja ne ću sjediti sa Zorom rugaju mi se djeca. Nasmija se gospojica Jelica i rastavi me s lijepom Zorom na onodobnu radost i ovodobnu žalost.

KOJIM BRKOM MIČE SKAKAVAC

Došao jedan iz Beča na urlap. Tako su vojaci Bosanci u austrijskoj vojsci zvali odsustvo. Ne znam tu njemačku riječ ni napisati pravilno, ni izgovoriti njemački ko što nisu znali toliki naši koji su služili austrij-skom caru i izginuli diljem ratišta nizašto. S jedne strane bilo bi bolje po nas da je Austrija pobijedila. Nismo bili na sretnoj strani. Želje su jedno. Povijest drugo. Mora teći kako je zacrtano. Tako i teče. Ne kako se piše. Došao tako ti iz Beča što je služio kadar, sjedi na Baščaršiji s ja-ranima i priča o čudima u Švabe. Još nije bio počeo Prvi svjetski rat. On priča a jarani se zabezeknuli i sve više zapitkuju. Niđe kraja ni početka. Ama zar to? Zar tako? Ma šta kažeš? Jest ne mako se odavde ako nije. - Ima jedna sprava u Švabe – neumoran je soldat – s kojom se odavle vidi na Trebeviću skakavac. - Ajde bolan đe to ima. Nije zar. E tko bi reko. Ma ne vjerujem. Jest ja mu vjerujem. More bit. Tako komentiraju slušatelji. A vojak ponesen zanimanjem koje je izazvao nastavi. - Ko što ja vas sad vidim ovde tako se odavle na Trebeviću vidi skakavac. S tom spravom. - Ma što radi tu povazdan skakavac, bolan ne bio – pitaju ga

61PROZA

Nevjerni Tome. - Miče desnim brkom – zaintačio se pripovjedač. - E, ne će bit! – zagraktaše slušatelji. - Dobro ste, – veli pripovjedač – ne miče desnim već lijevim brkom. E jest desnim, e nije već lijevim. I tako malo po malo, mal do bitke ne dođe. Da ne bi mudrog kavedžije koji viknu: ama ljudi jeste l’ čuli na Prisoju se našlo tele s dvije glave na dobro ne sluti. A hamal H. popio oku rakije pa otišo punici na baklavu. I razgovor okrenu na drugu stranu. Dug, žustar i mudar. Je l’ popio? Je l’ oku? Je l’ baš na baklavu? I to hamal H.? Ajde da je koji drugi… A glede sprave s kojom se vidi s Baščaršije skakavac na Trebeviću nazočni još nisu učili u školi orla mišara koji s pet kilometara visine vidi miša u travi. A đe ne će Švabina sprava. Što je dokaz da sve more biti u Bosni samo ne mere biti da hamal H. ode punici na baklavu. Popit more i dvije oke rakije.

A kad sada, 2015. godine, dođe koji zavičajac iz Njemačke s pri-vremenog rada na godišnji odmor pa kaže u Švabe ima zakon po kom se oduzima bespravno stečena imovina njegovi jarani ga tako gledaju ko da je s Marsa pao, a ne s Trebevića. Vrte glavom. I jedni vele „more biti“ da ne uvrijede pričaoca, a drugi opet vele: Ma ima i većih čuda. Nije važno imati taki zakon važno je kojim brkom na Trebeviću miče skakavac. Jal desnim, jal lijevim.

Nek idu vlakovi – karta je u džepu.

62 OSVIT 91–92/2017.

Krunoslav ŠETKA

RIJEČI KOJE IZAĐU IZ KONTEMPLATIVNE ŠUTNJE NOSE SA SOBOM PORUKE IZ SVEMIRA

Ante je zbog neslaganja sa šefovim konstatacijama šutio. Što je dru-go mogao? Da je proturječio šefu, imao bi zbog toga problema na poslu. Da je potvrđivao ono što je šef govorio, imao bi problema sa samim sobom. Ovako je izabrao šutnju kao najbolje moguće rješenje. No šef je njegovu šutnju okarakterizirao kao slaganje s njim. Rekao je svojim zamjenicima: „Ante i ja smo razgovarali o Katoličkoj crkvi i složili se kako je to rak rana hrvatskog društva jer ona samo osiromašuje državni proračun“. Naravno da ništa od toga nije rekao Ante nego šef, ali je ovaj to sve pripisao i Anti, jer se, valjda, podrazumijeva u tom šefovskom mentalnom sklopu da njegovi podanici moraju jednako misliti i govo-riti kao i on sam. Antu je to strašno uvrijedilo, kad je čuo, jer je katolik.

I šef se izjašnjava kao katolik, ali on to radi samo radi političkih bo-dova. Kad bi u nekom društvu političke bodove donosilo izjašnjavanje kao sotonist, on bi se izjašnjavao i tako, jer u Boga on ne vjeruje. Vje-ruje, doduše, u neke više sile koje bi se, čak, mogle nazvati i okultnima, ali on će čvrsto tvrditi kako vjeruje u Boga jer mu to donosi veći ugled u društvu. Oh, Gospode Bože, što je sve Antin šef spreman učiniti za svoj ugled, položaj u društvu, image, dobar glas! Sve njegove radnje i aktivnosti u životu su podređene upravo tom. Laž, podmetanje, prijeva-ra, zavist, licemjerstvo glavne su odrednice karaktera toga čovjeka iako u društvu on slovi kao radoholičar, korektan, pošten, dobar čovjek. Tko ga ne zna skupo bi ga platio, kaže Ante onima kojima smije, jer ne smi-je svakomu govoriti otvoreno; za čas bi to moglo doprijeti do šefovih ušiju, pa eto problema.

Ante je obećao samomu sebi kako više ne će šutjeti kada tema bude Katolička crkva, nego će otvoreno iznijeti svoje mišljenje, pa kako god bude. Ne želi si više dopustiti da on, komu je Crkva svetinja, jer ju je

63PROZA

Isus ustanovio, šuti na takve uvrede. Šef cilja izravno na ljudske osje-ćaje. Voli se poigravati ljudskim osjećajima, pa tako i religijskim, a posebice kad primijeti kako je netko velik vjernik kao što je Ante. Šef ismijava sve vjernike jer ih smatra manje vrijednim ljudima, zatucanim i primitivnim; ismijava i Isusa jer ga smatra luzerom; smatra kako je sotona veća faca od Isusa jer ga je uspio razapeti. Sad je li Ovaj kasnije uskrsnuo ili nije, to je pitanje za pozamašnu diskusiju. A šef voli dis-kutirati. Oh, Gospode Bože, kako Antin šef voli diskutirati! Naravno samo sa sebi ravnima, odnosno onima za koje on ocijeni da su dostojni diskusije s njim. Sa svojim podređenima on ne diskutira, nego izdaje naređenja. Podređeni su osuđeni na šutnju. Usude li se na diskusiju, ne piše im se dobro.

„Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mu-drih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče! Tako se Tebi svidjelo“, rekao je Isus, govoreći o mogućnosti spoznaje Boga. Bog se ne može spoznati nikakvim diskusijama. On se svakom malenom poniznom čo-vjeku objavljuje po svom božanskom otajstvu, na način koji se ne može prenijeti nikomu drugomu, nikakvom diskusijom niti ovozemaljskim ljudskim govorom. Spoznaja Boga se događa na znatno višim razina-ma od prizemne svakodnevne ljudske diskusije. To znaju oni kojima se Bog, po svom otajstvu, objavio. Antin šef, vjerojatno, to nikada ne će moći shvatiti, ali će i dalje o svem diskutirati.

Ante bi, po šefovom mišljenju, trebao biti sretnik jer je šef, eto upra-vo njega, iz nekoga razloga, izabrao za nekoga tko smije razgovarati s njim, iako se taj razgovor ne može nazvati dijalogom. Takav razgovor je, u pravilu, jednosmjernoga karaktera. Ante šefu služi kao netko tko će ga tapšati po ramenima i u čijoj će šutnji sve ono što šef kaže naići, po šefovom mišljenju, na plodno tlo.

No, Ante se odlučio mijenjati. Puno mu je važnije što mu Isus govo-ri, nego što mu šef kaže. Pa i ako bude morao zbog toga dobiti otkaz, sa šefom će otvoreno razgovarati i iznositi svoja mišljenja, bez obzira sviđalo se to šefu ili ne, a posebice kada se bude radilo o obrani Ka-toličke crkve. „Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na

64 OSVIT 91–92/2017.

nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!“, rekao je Isus svojim učenicima. A jedan od njegovih učenika je i Ante. Može biti proganjan zbog Isusovoga imena, ali Isusa i Crkvu nikada ne će izdati i dopustiti licemjerima da se služe raznoraznim podvalama. Čovjek kojemu ništa nije sveto, pripada đavlu, misli Ante dok ponovo korača prema šefovom uredu. Naime, opet ga je šef zvao na razgovor uz kavu, očekujući kako će u Anti, po tko zna koji put do tada, imati nijemoga sugovornika.

„Jeste li čitali jutros novine, Ante?“, upitao je šef blago se smiješeći. Ante je odgovorio kako nije čitao novine, ali je slutio iz šefovoga izraza lica kako je opet pronašao temu na kojoj će se praviti pametan i Anti ispirati mozak sve dokle bude šuteći sjedio.

„PEDOFILIJA U CRKVI! Vidite“! Pokazuje Anti ogroman naslov preko cijele stranice novina i uživa pri tom prikazivanju. Ante je pomi-slio kako nitko normalan ne može uživati u tom naslovu, jedino možda ako se stvarno ne radi o nekom pedofilu. Ante je, kako je i navikao, samo slegnuo ramenima i pustio šefa govoriti, misleći pri tom kako pedofilije ima svugdje ne samo u Crkvi, ali čim se dogodi u Crkvi, mediji to tako razglase da običan čovjek stvarno pomisli kako se pedo-filija događa samo u Crkvi. „Onomu tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlin-ski kamen pa da potone u dubinu morsku“, rekao je Isus. Naravno da Crkva osuđuje pedofiliju i grozi se nad takvim činom koji je proizvod sotone. Takve svećenike je đavao poslao kako bi Crkvu urušio iznutra. Takvi svećenici nikada nisu svoje srce predali Bogu. Sve je to Ante mislio izreći, ali nije. Šutio je. Tako je, naime, navikao. Čini mu se kad bi progovorio ne bi više nikad imao priliku progovoriti na tom istom mjestu. Morao bi si tražiti drugi posao. No, srce je krvarilo. Duša je boljela jako. Riječi su morale van. „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi Božjoj“, odzvanjao je Isusov govor u Antinim ušima kad je, konačno, i on pustio glas.

„Nikakve smicale i podmetanja ne će nauditi Crkvi... Crkva je vječ-na... Isus ju je utemeljio za vječnost... i ni vrata pakla ju ne će nadvlada-ti...“ To je hrabro izustio Ante, iako drhtavoga glasa.

65PROZA

Šef se zagledao u njega. Dobro, znao je on i prije kako je Ante vjer-nik, ali ne toliki vjernik. Ne vjernik koji smije njemu proturječiti. To više nije vjernik, nego jedan bezobrazan čovjek, loš radnik, čovjek koji stvara probleme... Svašta padne na pamet šefu u opisu ljudi koji se ne slažu s njegovim mišljenjem.

Šef je buljio u Antu tako dugo da je Anti postalo neugodno. Nije znao što treba učiniti? Pokupiti se i otići? Ostati sjediti na stolici dok šef samo bulji u njega i šuti? Progovoriti još nešto pa da sebe dovede u još veće probleme? Šutnja se otegla u nedogled. Tako se Anti učinilo. Zacrvenio se u obrazima. Samo da se dokine već jednom ova neugodna šutnja, mislio je Ante i u sebi počeo moliti Boga. Tad mu je odnekud doprla misao sv. Ivana Apostola koju je on zapisao u Otkrivenju: „Ali oni ga pobijediše krvlju Jaganjčevom i riječju svojega svjedočanstva“, što znači da se sotona pobjeđuje krvlju Jaganjčevom koja nas je otku-pila, ali i riječima svoga svjedočanstva – jer ne smijemo šutjeti pred nepravdama, ponižavanjima sebe ili drugih, pred zasjedama đavolskim: moramo javno svjedočiti ljubav i vjeru; ne moramo unaprijed smišljati što ćemo reći; za to se već pobrine Isus, razmišljao je Ante, sada, ne-kako, samouvjereno, kao da ga je Duh Sveti, u momentu, preporodio. Riječ Božja je najjače oružje protiv svih neprijatelja, slavodobitno će, na koncu, konstatirati Ante u svojoj, dobro uvježbanoj, kontemplativ-noj šutnji. Šef je ostao šutjeti i kada je Ante izašao iz njegovoga ureda, a Ante se radovao što ga od tada šef više nikada nije uvlačio u svoje diskusije niti pozivao na kavu.

66 OSVIT 91–92/2017.

Ante MATIĆ

RUŽA ZA MARIJU

Drug Vlado Horvat i njegova drugarica Vesna imali su dvije krasne blizanke, Slavenku i Slobodanku. Jednoj od njih nije išla matematika, a drugoj fizika, pa je profesor Sesar dolazio dva puta tjedno u njihovu kuću i podučavao, Slobodanku matematiku, a Slavenku fiziku. Teško ih je raspoznavao, jer su bile slične jedna drugoj kao jaje jajetu. Poduku im je držao zajedno. Pola sata je govorio o fizici, a pola o matematici. Nikad ga ničim nisu ponudile, ni one, ni njihovi roditelji.

Drug Vlado ga je nakon zadnjega sata poduke pozvao u dnevni bo-ravak radi isplate. Dok je pitao koliko je dužan, drugarica Vesna poku-šavala se ubaciti u razgovor i ponuditi kavu ili neki napitak – profesor je rekao da ne pije i da ne će ništa naplatiti. Drug Vlado je ostao zatečen i pitao zašto to čini, a profesor Sesar mu je rekao iskreno, bez ikakve namjere da na njega utječe svojim vjerskim stavom; da, kao vjernik, katolik, godišnje jednom učini neko dobro djelo, nekomu nešto pomo-gne ili daruje, pa je tako za ovu godinu poduka njegovim kćerima, kao, eto, njegovo dobro djelo. Drug Vlado ga je gledao sumnjičavo i nije vjerovao svojim ušima što čuje, pa se izjasnio da je on ateist, komunist i marksist.

- Kako je moguće, druže profesore, da vi kao visoko obrazovan i napredan čovjek vjerujte u Boga. Vjera je stvar prošlosti, popovska iz-mišljotina; vjera je opijum za narod, a popovi su obični lopovi i lažovi. Oni su sve to izmislili da bi na račun primitivnih i neukih ljudi dobro živjeli. Marx i Lenjin su to dobro objasnili u svojim djelima.

- I zlodjelima – progunđao je profesor za sebe i pokušao razbiti men-talni sklop uskoće i duhovne sljepoće druga Vlade, pa je ispričao jednu dogodovštinu iz rata.

Kad su partizani ušli u moj rodni grad Dubrovnik i marširali Stra-dunom pjevajući borbene pjesme i izvikujući parole, kao: „Nosim kapu na tri roga i borim se protiv boga... popovi lopovi, popovi lopovi“. Baš

67PROZA

u to vrijeme Stradunom je išao stari fratar fra Teofil, poznati profesor povijesti i omiljeni duhovnik, pa kad su ga sustigli, sklonio se ustranu, mirno promatrao i slušao kako urlaju: „dolje popovi lopovi, popovi lo-povi...“

- I fratri, dolje! I fratri – glasno je podviknuo fra TeofilPartizani su odjednom zamukli. Fra Teofil se iznenadio zašto odjed-

nom prestadoše vikati i pjevati. Kad je profesor završio, slavodobitno je kazao drug Vlado:

- Druže profesore, ja sam stupao u toj četi i dobro se sjećam toga. Našom četom tada je zapovijedao kapetan Bogdan Pecotić, bivši stu-dent teologije, pustipratar, kako se to kaže za one koji su napustili sa-mostan. Poslije rata dogurao je do generala.

Kratko su šutjeli gledajući svaki ispred sebe, dok nije drug Vlado nastavio profesora uvjeravati kako je vjera izmišljotina, kako nema Boga, te kako Isus nije postojao. Kad je profesoru dozlogrdilo, slu-šajući starog partizana, bezbožnika, predratnog marksista, prvoborca, poslijeratnog važnog i moćnog druga, osobito ako se zna za partizanski zločin na otoku Daksi, gdje su pod okriljem mraka pobijeni imućniji, viđeniji i umniji Dubrovčani među kojima je bio isusovac Petar Perica, autor pjesama: Zdravo Djevo kraljice Hrvata i Do nebesa nek se ori…Profesora je izdalo strpljenje, pa je odbrusio drugu Vladi:

- Vi niječete Boga, Isusa! Sotona, što s njim? Kako to da niste zani-jekali Lucifera. Druže Horvat, to je vaš problem. Nemojte mene optere-ćivati vašim osobnim problemom.

- Kako to mislite, da je to samo moj problem?- Ako vi tvrdite da nema Boga, onda je to vaš veliki problem. Meni

ne pada sada na pamet da vas uvjeravam u postojanje Boga, pogotovu Isusa, kad se zna da je Isus postojao i da je povijesna osoba za sve lju-de koji nisu kršćani, a za kršćane je Božji Sin, druga božanska osoba, Mesija i Spasitelj. Da je Isus postojao kao povijesna osoba, između ostalih, potvrđuje znameniti rimski povjesničar Tacit u svojim Analima. Preko njega mnogi su čuli za Isusa. Uostalom, meni je smiješno, opro-stite, kad čovjek vašeg mentalnog sklopa pokušava mene kao vjernika uvjeriti u nepostojanje Boga. Druže Vlado, zašto to činite? Možda bih

68 OSVIT 91–92/2017.

ja Vama oprostio što činite meni, ali ne mogu što činite sebi i onim va-šim divnim blizankama, koje sam podučavao. Mogu misliti kako ih Vi učite, odgajate. Ostat će zakinute za najveći dar, koji Bog daje svakom čovjeku.

- Što time hoćete reći? Kakav dar, čiji dar?- Pa to što sam rekao, druže Horvat. Radi se o Božjem daru vjere i

čovjeku da taj dar prihvati ili ne prihvati. Ako su veliki umovi ljudskog roda vjerovali u Boga i Isusa, tko smo zaboga mi u odnosu na njih i njihovu vjera u Boga stvoritelja svega što postoji?

- Tko su ti vaši veliki umovi?- Mogao bih navesti stotine i tisuće velikana ljudskog roda, a spo-

menut ću tek neke, kao sveti Pavao, sveti Augustin, sveci, obraćenici, patrijarsi, Tertulijan, Origen, veliki poeta Dante, genijalni znanstvenik i izumitelj Tesla, pa Edison, Einstein, Rendgen, Marija Kiri, veliki sli-kari, kipari, pisci, glazbenici, Leonardo, Michelangelo, Roden, Beetho-ven, Verdi, Mozart, Dostojevski, Tolstoj, nobelovci, Tagore, Kavabata, Kipling, Ibsen, Mistral, Solženjicin… da dalje ne nabrajam, velike i genijalne ljude iz raznih grana ljudskih djelatnosti, koji su vjerovali u Boga i Isusa.

- Što mislite jesu li Marks i Lenjin veliki umovi?- Oni su veliki zlotvori.- Što ste rekli? – odsjekao je drug Vlado.- Ta dva čovjeka nanijeli su čovječanstvu veliko zlo. Postoje tri ve-

lika zla dvadesetog stoljeća, nacizam, fašizam i komunizam. Za svoje uvjerenje, svoju vjeru i istinu spreman sam i na robiju. Možete me slo-bodno prijavit vašim drugovima.

- Ni slučajno. Svaki od nas ima pravo na svoje mišljenje. Zato smo se, između ostaloga, i borili – kazao je drug Vlado pomirbeno.

- Tako je – potvrdio je profesor, dižući se sa stolice.- Sve je uredu, druže profesore. Hvala vam što ste pomogli mojim

kćerima da svladaju školsko gradivo. Moram priznati da ne razumijem zašto ne ćete naplatiti ono što ste zaslužili svojim radom. Ali, ako ste tako odlučili, tu ja ne mogu ništa. Još jednom, veliko hvala.

69PROZA

Prošlo je od tog razgovora tri godine i profesor sretne Slavenku s najboljim njegovim učenikom Ivanom, jedincom u majke. Prolazeći pored profesora, pozdravili su ga srdačno, a on nije mogao a da se ne okrene za njima kad su minuli šetalištem.

Stajao je u nevjerici i čuđenju i gotovo da nije mogao vjerovati svo-jim očima; idu ruku pod ruku, zagrljeni, zaljubljeni, kći partizanskog prvoborca i sin ustaše kojeg su partizani ubili krajem svibnja 1945. go-dine. Ubili su ga bez suđenja. Među onima koji su likvidirali Ivanova oca bio je i Slavenkin otac Vlado. Nikad Ivan nije saznao tko mu je zapravo ubio oca i gdje su ga zakopali. Zabavljali su se do završetka studija, pa kad su završili fakultete vjenčali su se samo kod matičara. Zaposlio ih je Slavenkin otac, koji je imao svoje jake veze, dobili su stan i prvo dijete. U međuvremenu, profesor Sesar preselio je u susjedni gradić, pa ih je susreo tek na desetogodišnjici mature. Slavenka je isko-ristila priliku i profesoru povjerila svoju životnu, čudnovatu priču, a ja je povjeravam tebi, neznani i znatiželjni čitatelju..

- Profesore, ne biste vjerovali kako sam postala vjernica.- Kako? –otelo se profesoru.- Kad nas je vjenčao matičar Ivan je htio da se vjenčamo u crkvi, a

moj otac nije dao. On je išao redovito u crkvu, a ja nisam, niti sam dala krstiti djecu. Jednoga dana sve se u meni slomilo, postala sam obraće-nica, vjernica, vjerujte mi, profesore. Postala sam katolkinja.

- Kako se to dogodilo, baš sam znatiželjan.- Moj Ivan meni je donosio katkad ružu, crvenu ružu kad bi dolazio s

posla ili se vraćao sa službenih putovanja. I jednoga dana posve slučaj-no saznam od cvjećarice, da moj Ivan od nje kupuje dvije crvene ruže, a meni donese jednu. Meni je to bilo sumnjivo i pomislila sam da ima ljubavnicu kojoj nosi onu drugu ružu. I to me, profesore, moram vam priznati, zgromilo i povrijedilo do te mjere da sam odlučila pratiti kad se bude vraćao sa službenog puta, pa ako otkrijem da ima ljubavnicu, razlaz, razvod. Znala sam točan dan i sat kad stiže na kolodvor. Skri-la sam se i pratila ga kako silazi s vlaka, odlazi do cvjećarice, kupuje dvije ruže i odlazi u crkvu. Iz crkve je izišao s jednom ružom. Pomi-slila sam, s kakvim to ja pokvarenjakom živim, koji se u crkvi krišom sastaje sa svojom ljubavnicom. Kad je on izišao iz crkve i zamakao iza

70 OSVIT 91–92/2017.

župnog dvora, ja sam prvi put u životu ušla u crkvu. Pogledala sam na sve strane i ugledala Gospin kip. Prišla sam bliže. Kad ono, ruža moga Ivana podno Gospina kipa. Ne znam što mi se dogodilo, spontano sam kleknula i šutjela buljeći u ružu i Gospin kip. Ruža je bila cvijetom na-slonjena na Gospina stopala. Nešto mi je čudno prolazilo tijelom, neke srsi, kao neki čudni žmarci, neka silina, nešto neobjašnjivo i neopisivo lijepo. I ja sam, vjerujte mi profesore, počela tiho plakat, a nisam znala zašto plačem. Prvo put u životu sam kleknula. Tako sam neko vrijeme klečala ispred Gospina kipa oko kojeg je bilo raznovrsna cvijeća među kojim je bila i ruža moga Ivana. Šutjela sam jer nisam znala moliti. Nijednu molitvu nisam znala. Krišom sam brisala suze, da ih ne vidi gospođa koja je došla i kleknula do mene. Kad sam došla doma, čekala me svježa crvena ruža u vazi na stolu, pala sam Ivanu u zagrljaj i, lju-beći mu vrat, tiho šapnula u uho da ću u nedjelju s njim ići u crkvu. On se silno iznenadio, čvrsto me zagrlio i poljubio. Počela sam ići u crkvu, Ivan me naučio moliti. Vjenčali smo se u crkvi i krstili djecu. Nije sve završilo na tom, dogodilo se čudo.

- Kakvo, sad opet, čudo, zaboga?- Odem ja sutradan ocu i kažem mu što se dogodilo kad se moj Ivan

vraćao s puta. Ispričala sam mu o ruži i kako sam u crkvi pred Gospom klečala i plakala. Mama je slušala i kad sam utihnula, duboko je uzdah-nula priznavši pred ocem da ona katkad kad su veliki blagdani krišom ode u crkvu u drugom dijelu grada, da on ne sazna i nas dvije, njezine blizanke. Otac je sve to slušao i mene i majku i odjednom rekao glasno: „U nedjelju idete slobodno u crkvu.“

- I tako je, dragi profesore, čitava moja obitelj ateistička na čelu s ocem partizanom i predratnim komunistom, postala vjernička – kazala je na kraju svoje priče Slavenka profesoru, a on joj je rekao da je to Božji dar i velika milost.

- Vaša je velika zasluga što smo postali vjernici. Slušale smo sestra i ja onaj vaš razgovor s našim ocem. Onda se, srećom, Ivan pojavio u mojemu životu.

- Vjera je dar od Boga. Ivan i ja smo bili tek posrednici na tom putu do vjere u Boga.

71PROZA

Nikola ŠIMIĆ TONIN

PRIPOVJEDAČ

Nema veze, što je princeza imala veliki prišt lijevo od nosa još uvi-jek joj je ostajala mogućnost desnoga češljanja. Na stranu što ju je mu-čila žgaravica i žulj na nozi, kurje oko… Glavno da ona jest princeza, prava, pravcata princeza i svatko tko posumnja u to nije dostojan ove priče.

Naravno, da ja ne ću ispričati priču o princezinim žgaravicama, či-revima, prištevima i kurjim očima. Već iz samoga poštovanja prema svom zvanju ja svaku priču dramatski poljepšam. Učinim je vjerodo-stojno fantastičnom i svojim pripovijedanjem skupim ljude u krug.

Ja sam Pripovjedač.Pred kraj svake priče naglo prekinem i zaokružim šeširom. Ako ni-

sam zadovoljan količinom novčića nikada ne ispričam sretan kraj tako da svima bude jasno zbog čega sam najednom takav. Princeza, na pri-mjer, umre siromašna i gladna jer je zalutala u zemlju škrtaca. Većina bi shvatila poruku i dodatni novčići bi odnekud iskopali debeloga i dobro-ćudnoga princa koji bi pod žurno spasio debelu princezu i njih dvoje bi odjahali u zalazak sunca. Jadan konj.

Za još koji novčić više njih dvoje bi se čarobnom čarolijom proljep-šali.

Nikada nisam u istom gradu ispričao istu priču ako netko posebno ne bi poželio baš onu jučerašnju. Normalno, kapnuo bi i koji novčić u to ime. Ja sam zapravo i postojao za to. Nisam mogao živjeti bez svojih priča. One su me vodile putem tajanstva, otkrivale nove svjetove i hra-nile mi tijelo i dušu.

Mogao sam skitati do mile volje u mojoj putujućoj kućici i zaustavio bih je tako da bude najbliža mjestu mojih pričo-pričanja a da se sa toga mjesta ne vidi. Vjerni konj dobio bi zobi i vode. U slobodno vrijeme pa-sao bi usputnu travu. Moj skromno uobičajeni izgled krasio je neobičan

72 OSVIT 91–92/2017.

pripovjedački šešir. Kada god bih pretjerao u svojim pričama nastojao sam uzmaknuti za prvi suprotni ugao od moje putujuće kućice. Za tre-nutak zamaknuvši izvan pogleda gomile skinuo bih šešir i istoga trena postao nevidljiv sa sasvim prosječnim rastom, uobičajenom odjećom…

Tada bih se potpuno mirnim korakom uputio prema svojoj kućici i dok je svjetina urnebesno lovila bezobraznoga pripovjedača ja sam stavljao drugu kapu i zajedno s njima lovio – sam sebe.

Oko mene sami nepismen svijet, pa i ja sam bio nepismen.Normalno, glumio sam jako pismenoga i načitanoga… i mnoge

moje priče su počinjale s: „kao što pročitah u jednoj učenoj knjizi…“To bi zadivilo svjetinu i moj pripovjedački šešir u malo vremena bio

bi pun njihovih priznanja mojoj učenosti.Jednom mi jedan dripac gurnu pod nos nekakvu knjižurinu, koja je

sigurno iz samostana ukradena.- Pročitaj nešto iz ove knjige kad si tako učen!Zlobne oči čekale su me u zasjedi.Rado pristadoh na čitanje knjige o kojoj nisam pojma imao jer pri-

mijetih kako pakosnik isto tako nema pojma što su slova. Prilično sigu-ran u svoju procjenu hrabro pretpostavi da i drugi nemaju pojma što je to on, dripac, negdje ukrao.

Dobro, u to ime ja ću imati pojma.Mudro sam namjestio facu i lijepo im „pročitao“ priču o lokalnom

svecu. Tu sam priču čuo u gostionici od nekih pobožnih hodočasnika. U mom pripovijedanju bilo je i takvih dodanih pojedinosti da sam se i sam sebi divio kako sam se toga sjetio.

Taj je svetac u mojoj priči u tajnosti napravio velika dobra djela i mnogi hodočasnici su ozdravili, prohodali, progledali, progovorili… tajac spoznaje vlastitoga sveca.

Beskrajan ponos što se takav svetac kod njih nalazi.Normalno moji su, izmišljeni, hodočasnici sretno otputovali svomu

domu i u svom kraju žele izgraditi crkvu svecu u čast. Kako i sam putu-jem u taj daaaaleki kraj, zamolim njihovu dobrotu da u slavu njihovoga vlastitoga sveca pomognu izgradnju crkve. Ja ću se toliko žrtvovati i prenijeti njihovu vjeru i njihov novac tamo gdje treba.

73PROZA

Šešir su mi dva puta napunili novcem. Kad sam sljedeći put došao u isto mjesto, pričom sam zaradio još i zvonik za tu daaaaaaleku crkvu. U čast njihovoga sveca.

Onu knjigu iz koje sam „čitao“ priču o svecu nisam više vidio i dalje sam se plašio da netko stvarno pismen ne otkrije koliko sam dosjetljiv. Stoga nisam više dolazio u taj kraj jer bih im vjerojatno izmamio i zvo-na za crkvu… a možda bi me i kamenovali otkrivši prevaru.

Igrom slučaja otkrio sam u jednome daaaaalekom mjestu crkvu po-svećenu istomu svecu. Ovaj put sam i bez knjige napravio posao. Pun ganuća, drhtavim glasom uzviknuh:

- Slava svecu! Slava svecu! Slava svecu…!Uzvikivao sam dok se nije skupila svjetina i ja pred njom radostan

zaplesao.- Bio sam nepokretan a vidite me sad! Ja sam najsretniji čovjek na

svijetu kad sam nabasao u vaš kraj! Vaš svetac me je izliječio. Hvala svima vama što ga toliko štujete pa čini dobra djela. Samo nastavite, ne-mojte stati sa svojom ljubavi prema njem. Ja iz ovih stopa idem prositi da mu podignem crkvu, tamo daaaaleko, u mom kraju.

Pogodio sam ih u živac.Odjedanput njihov im je svetac postao jako značajan i nevjernici su

postali vjernici. Sveprisutni župnik lukavo procijeni novonastalu situa-ciju i gorljivim govorom zapali gomilu.

Nakon cjelodnevnoga događanja naroda, u povečerje, izmolivši Zdravo Marijo… u župnoj kući podijelismo novac. Brdo novca.

U sljedećem gradu su me razotkrili. Nije bio moj dan. Pojavile su mi se nelogičnosti u priči. Zapetljao sam radnju. Kao da sam pijan, za-petljao mi se jezik. Gomila je poludjela. Jedva sam spasio živu glavu. Srećom sam uvježbavao, zlu ne trebalo, nagli, iznenadni, brzi bijeg. Ta jurnjava dovela me do trenutka nevidljivosti. Iza prvoga ugla sklonio sam šešir i mirnim korakom pošao nazad uz mahnitu masu ljudi koja je proganjala bezobraznoga pokvarenjaka – pripovjedača. Nisu ni pri-mijetili moju razbarušenu kosu koja je sličila ovčjem runu. I bila je ovčje runo. Još jedna mogućnost da njezinim odbacivanjem ponovno promijenim svoj lik.

74 OSVIT 91–92/2017.

Itekako sam dobro shvatio kako avanture sa svecima mogu postati preopasne. Sveci su mi dovoljno dali i sad ih mogu ostaviti na miru. A i sebe malo umiriti. Zašto sebe umiriti!? Zato jer sam u jednom gra-du spazio jedan osmijeh. Zapalio me je. Izuo iz cipela. Taj osmijeh. Oči boje neba. Nebo se moje pretvori u njezine oči… Te ruke. Struk. Usne… Zbog nje sam htio, morao postati ozbiljan Pripovjedač, a ne neki tamo…. Vjetropir.

Skupio sam sav svoj šarm i u mojoj kućici zagospodario je moj dra-gi kućni zmaj. Ma bit ću iskren, ona je po cijele dane gunđala i moje princeze su bile moj bijeg. Moje princeze nisu tražile od svojih prinčeva da se stalno poboljšavaju, sustavno rade na sebi… bile su zadovoljne i radosne i sa prvobitno stečenim princem.

Muški dio publike burno je reagirao na te i takve priče i ja sam shva-tio kako nisam jedini s trajno nezadovoljnom ženom.

Na to sam vrlo mudro proširio problematiku i usput savjetovao muš-ki dio pučanstva da ne daju novac nezadovoljnicama. Kada im žene počnu ukazivati poštovanje tada neka i oni do kraja otvore srce i ne žale novce. Žene su postale umiljate. Muževi su ih sve više i više uvažavali i voljeli.

Uzajamno uvažavanje i ljubav zaljuljalo je mnoge kolijevke. Rode su imale pune ruke posla. Sam kralj imenovao me je ministrom Dobre volje.

U drugim krajevima naše planete koja je ravna kao tanjur, i dalje je vladala ženska mrzovolja.

Valja mi na put u te krajeve.E da, da ne zaboravim, i na moja vrata pokucala je roda, rodio se

maleni Pripovjedač.Sunce moje maleno!Za njega ću izmisliti Crvenkapicu.Ajde reci brzo:- Crven – ka – pi – ca!- Crn – kap – ca!

75PROZA

Blanka KRALJEVIĆ

NE ĆU, VALA, OVE GODINE

- Ne ću, vala, ove godine za Božić pravit’ više od tri vrste kolača – žute štangle, češke kiflice i marcipan. I šape. Kakav je Božić bez šapa. Dobro, možda i vanilin kiflice i keksiće. Kriza je, svijet nema ni za kru-ha, a mi se umećemo. Poslije gledam što ću s kolačima koje nitko ne će da jede – svake godine istim uvodom započinje moja majka svoju priču vezanu za proslavu Božića koju slušam barem trideseti put. Možda i koji put više.

Za nekoliko dana ipak počinje bjesomučna potraga za mekim i oš-trim brašnom, „ubaci germu, sodu bikarbonu, pet vanilin-šećera i pet prašaka za pecivo“, čokoladom za jelo i kuhanje, rumom, klinčićima, vanilijom, margarinom, kokosom, suhim smokvama, kakaom, grožđi-cama, štaub-šećerom. Orahe, srećom, imamo svoje.

Desetak dana prije Božića glasno razmišlja: -Treba kupiti jedne oblatne djeca jedino njih i pojedu. Ili: - U mojoj obitelji Božić je ne-zamisliv bez kuglica i slatke salame, jagoda i bresaka, a kad mi sestre poslije mise navrate na kavu, čim ću ih počastiti ako ne ispečem mi-librod. To nas je još moja pokojna mama naučila. Radije ću se odreći nečega drugoga nego da Božić ne proslavim kako treba. Ne patim ja od tih modernih novotarija. Meni su dobri i stari nakiti – jedne mi je ostavila pokojna mama, a druge sam dobila kad sam se udavala. Ta ne ću u kuću unositi jeftinu plastiku ko u cigansku čergu. Zavit ću sarmu i ispeći štogod u pećnici, beli smo se i napašticadali i naplećkali. Doče-kat ćemo, valjda, i da ova kriza jednom više prođe. Srećom smo se na vrijeme pobrinuli za suho meso i kiseli kupus, a napravila sam likere od oraha, rogača i višnje. Od kumova smo i ove godine dobili vino, treba kupiti još mineralnu vodu, koju pivu i sokove ako navrati netko tko ne pije vino.

- Obavještavam svu širu i užu rodbinu da ni ove godine nikom ne ću kupovati božićne i novogodišnje darove, ko što ne očekujem ni da

76 OSVIT 91–92/2017.

se meni išta donosi. Dok sam živ, imam dovoljno majica, gaća, čarapa, košulja i kravata – ponavlja glava obitelji koja je krizu vizionarski pred-vidjela prije dvadesetak godina dok još nije bio siromašni umirovljenik najsiromašnijega mirovinskoga fonda u Europi.

Ja sam ista kao moja mama. Uvijek negdje na početku školske go-dine najavim: - E, ove ću godine na vrijeme ispraviti testove, pismene i dnevnike čitanja, zbrojit ću opravdane i neopravdane izostanke, očistit ću kuću, obaviti kupovinu, pripremiti darove, ispovjedit se i pričestiti, tako da ko isan mogu otići na polnoćku bez briga. Valjda sam i ja zaslu-žila proslaviti jedan Božić bez stresa, odmorna i bezbrižna.

I počnem ja na vrijeme s predradnjama, zakazujem, ispravljam, ocjenjujem, čistim i spremam, kupujem namirnice, smišljam original-ne, a jeftine darove.

I onda onako cijela smantana i oslabljenoga imuniteta završim u krevetu s visokom temperaturom. Obostrana upala i gornjih i donjih sinusa.

- Bojim se da situacija ne može biti gora – mašući glavom dok pre-gledava najnoviji snimak sinusa ponavlja moj stari liječnik. Ili već kro-nična upala krajnika. Ili, nedajbože, i štogod gore.

I povijest se opet ponavlja. Dok se svi spremaju na polnoćku, ja u kuhinji dovršavam zaostale poslove, a krpe, četke i metle također čeka-ju moj zakašnjeli angažman.

SRETNA TI NOVA GODINA, LJUBAVI

- Zajedno ćemo dočekati Novu godinu, makar morao sam voziti taj helikopter – rekao mi je Dragan kad smo se zadnji put čuli dva tjedna prije Silvestrova. On inače nije baš rječit i pričalica, ali je čovjek od riječi u što sam se bezbroj puta uvjerila u vremenu u kojem smo skupa.

Nisam ljubiteljica proslava i općenarodnoga veselja i inače, ali mi je doček Novih godina na javnim okupljanjima oduvijek posebno išao na živce. Ako se već mora nešto tako slaviti, bila sam sklonija intimnoj

77PROZA

proslavi. Slika sliku, a čepina tikvu, rekla bi moja baba, pa se poklopilo da ni Dragan nije podnosio dočeke Novih godina i bučno veselje. Ne znam zašto sam se uvijek loše osjećala prije tih dočeka. Da ne prekidam tradiciju, opet sam bila grintava. Doduše, ovaj put na jedan drukčiji specifičan način. Dok su svi oko mene prštali pozitivnom energijom i dobrim raspoloženjem, ja sam bila u blagoj depresiji. Cure iz društva danima su bile u potrazi za svečanim haljinama i cipelama s vrtoglavim potpeticama, a ja sam vrijeme provodila u Radio-klubu. Tamo sam, ako su nam prilike bile sklone, mogla čuti Draganov glas. Samom činu do-čeka nikad se nisam radovala i ništa mi nije predstavljao, ali svi blagda-ni, proslave i skupovi bez Dragana više doista nisu imali smisla. Počela sam se osjećati zapostavljenom, a to je ozbiljno ugrožavalo moje samo-pouzdanje. Makar nije u pitanju bila druga žena, nego vojna obveza, osjećaj je bio sličan.

Nas je dvoje rat i spojio i razdvojio. On brani svoj dom u dijelu ze-mlje koji proživljava agoniju. Ja sam na relativno mirnom i sigurnom području. Divim mu se što je usprkos pogibiji starijega brata našao sna-ge i ostao, a ljuta sam na njega što više ne koristi privilegije koje bi mu trebale osigurati njegovo znanje, položaj i ugled. U rijetkim prigodama kad možemo razgovarati, uz obveznu nazočnost radio operatera, prilič-no smo suzdržani, ali ja uvijek pazim da ne pokažem ljutnju i strah. On me pokušava utješiti tako što sve što se događa kod njega prikazuje s vesele strane. A opet, iz toga dijela zemlje nema lijepih vijesti. Ne mogu se isključiti iz ružnih događaja i ljudskih tragedija i inače, a sad pogo-tovo jer je osim straha za Draganov život i praćenje situacije na tom ratom napadnutom području sastavni dio moga novinarskoga posla.

Dragan misli da će za doček možda i uspjeti izaći, pisalo je na poruci koju mi je donio Toni iz Radio kluba.

Od sreće što se javio nisam uopće registrirala da se govori samo o mogućnosti. Obećao je. Nisam više hodala, doslovno sam letjela. Na-kon dužega razdoblja počela sam se ponovo osjećati kao žena. Lijep, a zaboravljen osjećaj. A svi ženini putovi vode prema buticima. Nije mi ništa trebalo i nisam mislila kupovati, ali to je bio izraz sreće što ću najluđu noć provesti s Draganom koji mi toliko nedostaje i radi kojega

78 OSVIT 91–92/2017.

toliko strahujem. U našim rijetkim i kratkim susretima nemamo prigo-du ispuniti jedno drugom baš sve misli i želje. Žurba i ratne okolnosti stalno odgađaju susrete kakve želimo za neko bolje vrijeme. Moramo se zadovoljiti mrvicama. Dotad se čekamo i čeznemo jedno za dru-gim. Kad smo zajedno, čini nam se da je rješenje na dohvat ruke, a kad smo duže razdvojeni, nismo toliko sigurni u sretan kraj. Najgori su ipak blagdani. Da si popravim raspoloženje i podignem borbeni mo-ral, utješila sam se kupovinom – moj je plakar postao bogatiji za dvoje levisice, pamučnu majicu i snježnobijelu zimsku jaknu. Čudan izbor u dolini čipke, svile, laka i štrasa. Bio je to valjda moj način pokazivanja potpore dalekom dragom.

- Bosanska moda. Tamo se i Nove godine čekaju pod punom ratnom spremom – zabavljao je društvo dežurni redakcijski humorist i ne zna-jući koliko je blizu istine.

Organizirali smo redakcijski doček kako bismo i Novu godinu pro-slavili radno. Ideja je, podrazumijeva se, bila moja jer sve je bilo pri-vlačnije od još jedne novogodišnje noći bez Dragana. Redakcija je bila prepuna hrane i pića, a odlična atmosfera koju smo stvorili u eteru pre-nijela se širom radijskih prostorija. Nekako se nisam uklapala. Osjećala sam se poput robota. Sve što se od mene očekivalo, obavljala sam au-tomatski, bez osjećaja. Oni su skupa s mislima bili negdje u bosanskim bespućima kako sam sebi predstavljala Draganov rodni kraj.

- Helikopter nije mogao poletjeti, ne trebaš držati vrata na oku – suosjećajno mi je šapnuo kolega iz informativne koji je upravo donio svježe vijesti s bojišnice.

Ja sam se i dalje nadala i vjerovala. Ako postoji i promil izgleda za izlazak, znala sam da će ga Dragan iskoristiti. Dragan je čovjek od rije-či. I akcije. Ne će sjediti prekriženih ruku i čekati.

Nije došao. Pretvorila sam se u grč. Završili smo novogodišnju emi-siju, odjavili program, međusobno se izljubili i čestitali, raspremili sav nered i oko dva sata iza ponoći pošli kućama. Momcima iz redakcije bila sam zahvalna što su preskočili svoje humoristične bisere na bosan-ske teme, ali sam svejedno odbila poziv na nastavak slavlja u redakcij-skom kafiću. Rođak me odvezao doma. Čim je zakočio ispred kapije na

79PROZA

ulazu, ugledala sam sjenu s cigaretom u ruci ispred zaključanih vrata. Po lupanju srca znala sam tko stoji u mraku.

- Ozbiljno sam mislio kad sam rekao da ću doći na doček – bio je to Dragan. Smrznut i smrknut. - I nisam oteo i ucjenjivao engleskoga časnika za vezu, nego sam potegao neke svoje veze i osigurao mjesto u transporteru. Ako ti se još čeka Nova godina, tu sam – rekao je moj najmiliji Bosanac.

Bio je za nijansu mršaviji. Šarmantno prosijed. I bez sjaja u očima. Izgledao mi je nekako zrelije. Da ne kažem starije.

Htjela sam mu odjednom ispričati sve događaje od posljednjega su-sreta, ali on je imao druge planove. U sudaru idealizma i materijalizma, po običaju idealizam je izvukao kraći kraj. Jutro je kao i sva naša jutra svanulo prebrzo i iznenadilo nas svojom surovošću. Bio je to posve neformalan doček. Baš onakav kakvoga smo zamišljali i oboje voljeli. Bez svečanih toaleta, uštogljenosti i novogodišnjega kiča. U našoj viziji dočeka, samo smo mi bili bitni. Preko naslona stolice u kutu sobe ne-marno prebačena maskirna u zagrljaju posve nove snježnobijele jakne svjedočile su o ljudskoj nazočnosti u ovom mikrosvemiru.

Svaki naš rastanak za mene je mala smrt, mantrali smo dok smo se vozili prema improviziranom heliodromu s kojega je toga novogodiš-njega jutra letio nazad sa skupinom ranjenika na povratku iz bolnice. Rastanak u tom posvemašnjem kaosu više je sličio rastanku poznanika ili tajnih ljubavnika, tako da je rastankom zapravo bila novogodišnja čestitka izrečena nešto ranije toga jutra. Jedino što je u tom časku palo na pamet čovjeku od akcije, a bez viška riječi bilo je jedno neoriginal-no: - Sretna ti Nova godina, ljubavi!

80 OSVIT 91–92/2017.

Ljubica KOLARIĆ-DUMIĆ

KUĆA NA PRODAJU

Zbog ozeble tuge mojih roditelja kupila bih našu kuću...

Kad bih već jedanput mogla zaboraviti i kuću i zavičaj. I onu foto-grafiju koja mi neprekidno stoji pred očima. No uzaludna je moja borba sa srcem. Uvijek me je pobjeđivalo. I sada ga vidim kao pobjednika. – Nema zaborava! Čujem kako mi dovikuje, a ja kao nekad bosonoga trčim svojim livadama. Berem zeleno voće, skrivam se po dvorištu, uži-vam u mekoći prašine i čekam prve snjegove.

Tražim izgubljeno. Zavirujem u svaki kutak u kojem se skriva radost moga djetinjstva, sigurna da me čeka sve što sam tamo ostavila. Žedno cvijeće, uvenule trave, mirisi i boje proljeća, jesen u vinogradu, majčin grob i grobovi svih naših predaka. Moja kuća i crkva. Velebna, prazna i tužna, a nekad, onako ogromna, prepuna vjernika. Pred kraj Drugoga svjetskog rata bila je minirana, stanovništvo sela prepolovljeno. Mlađi muškarci ostali na ratištima, a mjesto dobilo udovice i gladnu djecu.

Slike zavičaja miješaju se s glasovima na radiju. Opet onaj književ-nik govori o svom viđenju hrvatskoga pravopisa. Ljutim se. Zašto o svem kod nas baš on mora dati svoje mišljenje. Današnja radio emisija kao da je odabrana da mi pomogne otjerati novu bol.

Gledam nevješt rukopis na komadiću papira na kojem piše da se prodaje moja rodna kuća u otetom zavičaju. Zamišljam što bih ja odgo-vorila novinaru i uključujem se u razgovor. Iz moje kuhinje, odakle me nitko ne čuje, to je veoma lako. Hrabro poričem sve što onaj sveprisutni književnik ustvrdi. Potom počnem analizirati pravilnost napisanih riječi na papiru, koji mi se počeo lijepiti za prste, a ono prodaje se toliko je naraslo da je ispunilo čitav vidik. Pred očima mi se iznenada zamaglilo. Glasovi s radija i iskrivljena slova na obavijesti o prodaji naše kuće po-

81PROZA

češe se glasno rugati mojim mukama. Vidim oca kako zadnji put izlazi iz dvorišta i ostavlja otključana vrata. Istjerali su starca iz njegove kuće i sada je prodaju.

Je li im suvišna ili se ipak boje u njoj živjeti? Ili su se uplašili pogleda moga oca na odlasku? Čežnja za zavičajem

vraća me u rodno mjesto. Preda mnom moji Kukujevci. Pravilno slože-ne ulice, crkva, dvije škole, hrvatski dom, hrvatska čitaonica, trgovine, ambulante, za liječnika i veterinara, zanatlijske radnje. Oko kuća vrtovi s povrćem i cvijećem, a u daljini beskonačna polja i Fruška gora, ljepota od koje se čovjeku steže u grlu pa ne zna otme li mu se pjesma ili vrisak pri svakom izdisaju.

A tko nije čuo jeku u planini neka ode u vinograd na brijegu ili u dol među visoko drveće. Neka pusti srce da se uplete u granje, što se za suncem uzdiže k nebesima. Tako će se sjedinjen sa zemljom kroz sokove stabla dignuti do neslućenih visina kamo ne stižu ljudski jad i patnja. Ne znam je li itko uspio opisati i naslikati onaj Srijem koji smo ponijeli u srcu. Jutro ili podne. Pjesmu sutona ili čežnju noći. Proljeće ili jesen. Prašinu ili snijeg. Umor i radost na licu u isti tren. Je li itko ugledao sliku koju stvara suza dok bol ne slomi srce?

Koje li sreće što otac ne može vidjeti ovaj oglas o prodaji naše kuće. Prevrćem riječi kao zrnca krunice u molitvi. Korizma je. Uskoro će Uskrs. Možemo li se ponašati kao što nas Isus uči? Život bez opraštanja pretvara se u pakao. No, postoji li veći pakao od onoga koji je proživio moj zavičaj? Molim za mojega oca, koji im za života nije oprostio. Do posljednjega daha bio je ljutit i nesretan. Pogledam izgužvani papir i iskrivljena slova. Kuća na prodaju! Ruka mi je vlažna. U glavi mi tutnji poput jake grmljavine. Oprostiti! Oprostiti! Moramo oprostiti...

Što bi otac učinio da su njemu umjesto meni, donijeli vijest o prodaji kuće?

Na što me sve nisu podsjetile ove riječi. U djetinjstvu sam zbog neznanja i straha stavljala aspirin na bolesni zub, a sada odgonetam pravilnost napisanih riječi pokušavajući otjerati njihov duboki i strašni smisao. Je li rukopis ispisan ili je tekst pisala ruka navikla na motiku i teške poslove? Koliko bih bila sretnija da samo ispravljam nečiji loše

82 OSVIT 91–92/2017.

napisan tekst? No, na komadiću papira stajala je poput nakaze istina o našoj tragediji i ulijevala mi neizreciv strah. Hoću li ikada vidjeti naše dvorište, sjediti na kućnom pragu?

Što je s mojim obećanjem? Vratit ću se, Zemljo... Kuća na prodaju! Prodaje se kuća! Poruka je ista, a moglo bi pisati

samo prodaje se, jer je objekt vidljiv. Tako seljaci uz cestu umornim putnicima nude vreće krumpira za zimnicu, raznovrsno osvježavajuće voće i sve što im je te godine dobro rodilo. Novim mislima nastojim obezvrijediti ovaj komadić papira koji mi sve jače peče dlanove te do-dajem kao da držim važan govor: Svašta čovjeku na putovanju može zatrebati. Znaju to ljudi dobro pa onako na suncu, koje im prži mozak dok znoj lijepi odjeću za iscrpljeno tijelo, poredaju sve što imaju s na-dom da će baš pred njih stati većina vozača te onako žedni i umorni kupiti i ono što im ne će trebati. Kad me nepravda zapekla jače od ljetne žege ona moja nesretna rodna kuća podsjetila me na izvrnutu seljakovu muku tamo na nekom kilometru autoputa gdje ponižen i zgažen moli za žeđ onih što često u bjesomučnoj jurnjavi ne vide ni auto iz drugog smjera, a kamoli patnju malog čovjeka. Od stida i umora on bi najradije sve ostavio tu na cesti pa neka onaj tko je žedan uzme i tako riješi obo-jicu svakoga svoje muke. Sebe žeđi a njega, jadnika sa ceste, njegove vječne patnje. Samo treba smanjiti brzinu. Ne bi li baš to trebalo učini-ti? Razbistriti glave koje su blizu usijanja od ludosti i pakosti. Ali komu reći da smanji brzinu i zastane makar na trenutak. Da se okom pravde osvrne oko sebe.

Možda bi u takvom času naglog otriježnjenja nestala i ona neutaživa žeđ za tuđim, što neprekidno stvara novu i sve jaču radi koje čovjek zauvijek ostaje žedan pa juri bez zaustavljanja do samouništenja. - Ako želiš stići, moraš krenuti, često mi je govorio otac, a ja ne krećem, nego se vrtim oko nevažnog pitanja je li obavijest o prodaji naše kuće dobro napisana, kao da je to najvažnije pitanje na svijetu. Kuća i krumpiri. Rugam li se ja to onima koji su se usudili napisati ovaj oglas ili ih samo – ovako izdaleka, u nadi da me ne će stići njihova ruka koja je istjera-la moga oca iz doma njegovih predaka, želim upitati kako se ne boje pravde. Ili sebe pokušavam uvjeriti da je sve ovo samo varka, obična

83PROZA

izmišljotina nekog šaljivdžije i da će mi veoma brzo netko javiti pravu istinu te ću uskoro opet smjeti doći kući.

Zavaravanje mi danas dobro ide. Oduvijek sam bila i ostala strašlji-vica. No u svojoj sobi i u svojoj osami bez straha mogu odgovoriti onom novinaru s radija što ja mislim o hrvatskom pravopisu, čak mu i reći zašto oni, novinari, uvijek o svemu pitaju iste ljude. I još bih, pot-puno ohrabrena u sigurnosti svoje sobe, kazala tom novinaru da se što češće pitanja o mojoj Zemlji postavljaju onima koji je ne vole ili čak mrze sve što je hrvatsko. Nastavljam prebacivati riječi, vrstu i značenje, piše li se ovako ili onako, što treba biti sastavljeno a što rastavljeno. Na kojoj je riječi rečenični naglasak, što je važnije, i je li u samoj biti, u ovoj mojoj situaciji, važno isticati neku riječ, koja ide na prvo a koja na drugo mjesto. Noge su mi nečim nevidljivim svezane. Ne mogu se ni pomaknuti niti bilo što učiniti. I dalje uspoređujem prodaju krumpira i luka uz cestu na vrelini ljetnog dana s ponudom naše kuće nepoznatu kupcu koji nikada ne će otkriti tajnu graditelja, rađanja i umiranja, sno-va o budućim kolijevkama i prvom glasnom plaču djeteta. Razaranje i odlasci postadoše naša stvarnost.

U mislima se ponovno vraćam ocu i majci. Kolika je bila vaša pat-nja? Jedna za drugom, pred očima mi se nižu sve tužnije slike. - Ajde, Mikola, požuri, kiša će nas potpuno smočiti do sela, govorila je davno majka ocu, na tuđoj njivi, dok je zaostajao za njom i za bratom, jer ih sa svojom ranjenom nogom nije mogao stići. Poslije Drugog svjetskog rata uzeli su nam zemlju, jer je kulacima trebalo sve oduzeti. Sve osim nas djece koja nikomu nisu trebala. Bili su darežljivi pa su im pored dje-ce ostavili i kuću. Iako su dobro znali da seljak bez zemlje ne može ži-vjeti! No imali su oni valjda neki svoj plan. A kad su onako kao štakori tražili je li ostalo još koje zrno brašna ili soli, odlazili bi na tavan i vikali da su sigurni kako je negdje nešto skriveno, a baš im je još to trebalo. Uzeli bi nam sve, a mi smo ostajali gladni i bosi. Bila sam malena i jako voljela kruh. Pa kad bi baka do iznemoglosti tužnim glasom ponavljala da kruha nema, onako nerazumna i gladna govorila sam neka ona meni samo da – makar ga i nema. U našoj se kući ta moja dječja žalost zbog gladi dugo prepričavala kao anegdota. Može li se razveseliti ljudska

84 OSVIT 91–92/2017.

tuga? Dugotrajnu i punu straha, tugu kojoj se ne vidi kraj, mogla su nasmijati jedino gladna dječja usta koja je trebalo nahraniti i zbog kojih se moralo živjeti.

Kuća na prodaju! Ili: Prodaje se! Svejedno. Kad je Srijemac proda-vao kuću? To je ono što me grize! Kako je napisano, meni je ovoga časa uistinu svejedno, ali uporno ponavljam: imenica, prijedlog, glagol. Ili samo povratni glagol. Prodaje se! Sama pomisao na značenje povratnih glagola izazva u meni novi osjećaj. Nadu. Nadu u povratak. Vratiti ne-kome nešto. Ono što je bilo njegovo. Pravedno i pošteno. I djeca tako kažu: Vrati mi moje igračke! Djeca su u samoj svojoj biti pravedna, a ovdje je itekako riječ o pravdi.

Može li se kupiti rodna kuća? Čudnog li pitanja. Ako se prodaje, onda svatko može biti kupac. Pa i onaj tko se u njoj rodio. Jedino bi tako postao dvostruki vlasnik. Prvo mu je pravo stečeno rođenjem, a drugo bi dobio kupnjom. Vrlo zanimljivo. Imenice i glagoli, njihova značenja, pravo i pravda, tko može biti kupac, pravopis i želje, sve mi se izmije-šalo u glavi, zapetljalo i zakompliciralo. I opet ne vidim rješenje, kao ni za onu svoju zubobolju iz djetinjstva. Lakše je staviti aspirin na bolni zub nego otići liječniku.

Kao za slamku i sada se hvatam onoga što mi ne će izliječiti ranu, a noć je puna mraka. Niotkud glasa koji bi me ohrabrio i šapnuo da dignem ruku, da već jedanput i ja dignem ruku i progovorim. Valjda mi nitko ne će zamjeriti. Ponovno čitam obavijest bolno zagledana u foto-grafiju rodne kuće. Komu da kažem svoju ludu želju? Da želim kupiti očevu kuću. U noći me nitko ne će čuti pa mogu vikati koliko hoću. Dok me glas ne izda ili dok mi se ne zavrti u glavi. - Željela bih kupiti očevu kuću! K u p i t i o o č e e v u u k u ć u u u!

Ovako ljudski slaba molim za oprost i oca i majku, što su na tuđim njivama po blatu, mokri od kiše i ozebli od tuge i hladnoće, žurili da zarade dnevnicu koju bi mi poslali u grad za školovanje. Kolika je to žrtva i kakva ljubav bila! Uzeti od sebe sve, ne ostaviti ni toliko da kupe nova kola i drugog konja da ne idu pješke na tuđu njivu. Misli mi lutaju sve dalje i dalje. Pitanja bez odgovora odzvanjaju prazninom. Koliko ću se puta upitati: Zašto se to nama dogodilo? Komu su smetali Hrvati u Srijemu? Što smo mi to radili da nas je trebalo istjerati iz naših kuća?

85PROZA

Zbog ozeble tuge mojih roditelja kupila bih našu kuću!Da mi je bar čuti očevo mišljenje. To je ionako njegova kuća. Ja

sam se u njoj samo rodila, a on ju je gradio i dograđivao. Imao je divne planove u mladosti. Napravit će svojoj djeci novu veliku kuću. Nabavio je sve potrebno za gradnju i radovao se. Onda je počeo Drugi svjetski rat iz kojega se vratio teško ranjen. Postoje li riječi i molitve koje bi mi pomogle izliječiti očeve rane? Hoće li me netko ukoriti, ustvrditi da mi se pomutilo u glavi, da mi ništa nije jasno i kako ne razumijem da ne-mam pravo na kuću u kojoj sam rođena. A otac bi, već ga vidim onako dostojanstvenog, kao što je uvijek činio kad osjeti opasnost, značajnim pogledom i snažnim glasom uzviknuo: - Ti se ni u što ne miješaj! Je li obavijest o prodaji kuće pravilno napisana? – Prestani zanovijetati o pisanju! Sve više se ljutim na sebe. Moram skinuti ovaj kamen s leđa što me pritisnuo i postao toliko težak da ga više ne mogu nositi. Hoću li moći izgovoriti što želim i hoće li me itko čuti?

Hoću li ikada više smjeti otići kući? Hoće li nam vratiti oteti zavičaj?Koliko godina još mora proći da bih se usudila prijeći granicu? Tako

bih rado otišla majci na grob... Ako odem, kako ću ući u naše dvorište, koje više nije naše. Tko će mi otvoriti vrata?

Kako ću pitati: - Mogu li kupiti ovu, vašu – našu, moju kuću?Moram otići. Trebam samo čvrsto odlučiti, natjerati korak da krene

na onu stranu. Zašto se toliko bojim susreta sa svime što sam tamo ostavila? Ni otac dok je bio živ nikada nije rekao da želi vidjeti svoju kuću. Jedino je do kraja života bio ljutit i nesretan. Strahovito nesretan.

Ljutio se i proklinjao one koji su ga staroga istjerali iz kuće. Gledala sam starca kako plače. Kletve su strašne i vraćaju se poput jeke u plani-ni. Mojemu se ocu ionako više ništa ne može dogoditi pa se ne moram bojati.

Za njega je sve završeno. Ni kiše ni vjetrovi ne mogu zaustaviti nje-gov korak na mokroj zemlji. Ni ljetna prašina podignuta uvis, ni snježne oluje, više mu nikada ne će zakloniti pogled na njive otetoga zavičaja.

Ne može vidjeti čak ni oglas da se prodaje njegova kuća.

86 OSVIT 91–92/2017.

Nada ĐEREK1

LJETNI SUNCOSTAJ

Sebe uvjeravam dok hodam prema dvorištu zgrade u kojoj živim. - Od danas sve postaje drukčije – kažem.Odbrojavam, jer današnji dan bit će najduže odbrojavanje od svanu-

ća do mrkline. Gledam u kazaljke na malom ručnom ukrasu zapešća. Otkidaju se sekunde. Svaka sljedeća je moćnija, jer gazi, ispred svako-ga je naprijed pa preskače i mene. Ostavlja me iza – sebi samoj. Ovo svakodnevno odbrojavanje stanje je koje ja njegujem; bude mi tako lak-še. Jučer je dan bio kraći, a od sutradan ponovo krati, ja uživam i danas sam odredila veseliti se u najdužem danu u godini. Moj je rođendan. I ne razmišljam o čestitkama.

Maštam. A što mi je drugo preostalo nego izvrtati naopako? I raduje me, ovoga časa ushićenje u obrnutom. Makar i okovana nevidljivim uzama svoga krivotvorenoga života, nastojat ću danas, odlukom volje, biti sretna. Pred kraj prošle noći iščekivala sam svanuće, zora orošena i protkana sunčevim slutnjama, a ja odlučna – preskakivat ću vatru i biti sretna suncu, ako već sebi ne umijem. Samo ovoga dana. Sutra će sve već biti kraće.

Ulazeći u uski polumračan stubišni prostor ugledala sam gospođu Tiliju kako stoji ispred vrata svoga prizemnoga stana. Starica je, ne

1 Nada Đerek (Imotski 1962.) diplomirala je na Odsjeku za slavistiku Fi-lozofskoga fakulteta u Zadru. Živi u Posušju. Dosad nije objavljivala. U 2017. g. „stupa“ na književnu scenu (iz prethodnih godina nije sačuvala ništa od napisanoga): u najužem izboru posebno joj je pohvaljen rukopis romana na natječaju „Zaklade fra Grgo Martić“ Kreševo; treću nagradu osvojila je u Vitezu za izmaštanu priču na Napretkovu natječaju Marko Martinović Car; prvo mjesto za roman na natječaju Fondacije za naklad-ništvo Sarajevo (koji uskoro treba izići iz tiska) i ulazak priče u uži izbor na natječaju Zija Dizdarević, Fojnica.

87PROZA

govoreći, pogledom okrznula moju pojavu kao da okom preleti preko stvari koja ne služi ničemu.

Iako sam se pri susretu s njom osjetila kao ogrebena dračom, ipak mi je, da sebe ne zavaravam, danas bilo sasvim svejedno. Ako ćemo pravo, svakodnevni susreti odvijali su se uobičajenom matricom – naj-prije osjećaj svrbeži pa navikla, potom otupjela. Brojeći pred sobom stepenice istovremeno sam otaljavala svoj čemerni povratak s posla. Iz jadne nametnute navike vraćala se na ubogu i, napokon, prestala se više osvrtati. I nije bilo prvi put da na leđima oćutim, dok se uspinjem, nijeme ubode neprikrivenoga prijezira.

Staromodni šešir s ogromnom blijedo-crvenom ružom znao je štošta izlanuti dok bih, penjući se zavojitim stepenicama, kopala po dnu torbe tražeći ključ od stana.

Povišenim glasom s metlom u ruci, iznimno istančanim književnim jezikom, gospođa bi rogoborila. Njezine riječi urezivale su se u starin-ske zidove kuće austrougarske gradnje i moju memoriju – kao žestica. Čak bih na povratku s posla to „stoljetno stablo lipe sa šeširom“, u neku ruku, nestrpljivo iščekivala. Naime, o svojoj ljubavi prema čitanju nisam imala kad razmišljati, a kamoli je ostvariti. U svom životu, ova-kvom kakav mu je trenutni slijed, jamačno ne ću čak stići ni upamtiti što u prolazu okrznem ili odgrizem od nje, uvijek nadahnute.

Stara učiteljica, oslonjena na kovanu ogradu redovno me gromogla-sno ispraćala i dočekivala. I znam, sad potpuno uvjerena, da se od moga praznoga srca na čijem je dnu suho ne će izmijeniti gotovo ništa sve dok ne navre iz mene, kao što navire mlijeko nakon poroda. U mom promi-šljanju o današnjem danu, u kojem se od sutra sužava vrijeme između svitanja i zalaska, samo čuči vlastito odgađanje slutnje da je ipak vrije-me došlo, ali časak još kucnuo nije. Moj je rođendan obasjan suncem u najvećoj mogućoj pozitivnoj deklinaciji, dok je u meni uporno držanje duše u stanju obamrlosti. Sagnjilo i istrunulo usred mene.

Čula sam u obližnjoj mesnici kako s osmijehom i simpatijom govore o gospođi „šeširu s ružom“. Zvala se Tilia, bez j. I ljutila se na umetnuti glas, pa su je, da bi izbjegli salve pogrde, zvali – gospođa Lipa. Čula sam i to kako je ogorčena na sve što je izbjeglo u ovom ratu. Svi pro-

88 OSVIT 91–92/2017.

gnanici, raseljeni ili pridošli manje su, tvrdila je, unesrećeni od nje. Za-pravo, gospođa je nosila posebnu stigmu za sve navedene, tako je tvrdi-la, jer je u mladosti kao učiteljica dekretom raspoređivana. Doživjela je najveće poniženje od svih neljudskih poniženja – odlazak nasilu. Ali ne vatrenim oružjem nego ognjenom klevetom, linčovana.

Za nove, nakon ovoga rata, govorila je da su snalažljivi. I da nemaju sjećanja, jer grabe naprijed. A ona je nakon onoga rata poražena, olaja-na i deportirana – izlučena ko gubavica. Najprije jednim dekretom po-slana u K. U krševitom K ostavila je srce. Iščupano, zgnječeno i bačeno na makadamsku cestu. Na prašnjavim sandalama zaustavila je trenutak. Sliku prizora dok je po uskoj seoskoj cesti vozila muški bicikl, a vje-tar zaigrano podizao haljinu cvjetnoga uzorka i otkrivao puna savršena bedra.

Na malom crkvenom zvoniku zvonilo je za uzbunu. Bedra su suviše sijevala putenošću.

Otjerana je, zasuta glasinama. Napokon, da zaborave njezina sjajna bjeloputa bedra „zatvorili“ su je da služi radni vijek u malenoj knjižnici, kamo su je nakon izgona „živu zakopali“. Pamet je sačuvala milujući knjige. Svaki dan brižno je rukama prelazila korice knjiga i s njima potiho razgovarala. I govorila im molećivo – skratite mi ovu ljudsku patnju. Tepala je pljesnivim listovima kao da su njezini mali učenici. Sitne musave glave, uz toplu nakrcanu peć u kutu nevelike učionice stare škole u zaselku K. Sjećala se kako su je ispraćali bosonogi trčeći i naglas plačući. Slika djece u trku, za starim autobusom prašnjavih obraza izbrazdanih tragovima suza mašu, posrću i smanjuju se, a ona ih više nije vidjela od suza.

A ja? Ja sam potiskivala bijes i ogorčenost jer nisam razumjela osje-ćaje ljudi koji iz komoditeta toploga doma trebaju razumjeti one koji su ga nepovratno izgubili. Nakon što sam uspjela spasiti živu glavu i pobjeći došla sam u mjesto koje me nije blagonaklono primilo među svoje. Živjela sam život nalik otpalom zrelom plodu skrivenom u šuš-nju uvenula lišća. Odgrizena, načeta pa skoro nagnjila, bačena ustranu, sama i bez sporazuma s vlastitim korijenima.

89PROZA

Otvorila sam vrata stana, bacila torbu u kut, uzela cigaretu i prišla prozorskom staklu vidjevši kako sad Tilia sporo prilazi klupi pod lipom s pletenom korpom u rukama. Još jednom sam pogledala kopiju uplat-nice iz banke i lagani osmijeh prešao mi licem.

- Još samo mrva, ma sitnež i krov moje kuće bit će dovršen. Vraćam se! – promrmljala sam i dlanovima prešla preko sklopljenih vjeđa.

Presavijen papir vratila sam natrag u džep i počela pomno razgleda-vati vedrinu neba puknutu svom silinom božanskoga plavetnila. I ovo-ga trenutaka sam kod kuće. Zamalo, eto i ljeta djetinjstva. Eto radosti osunčanih obraza, prašnjavih golih stopala i spleta svih damara koji se iskre zato što je trava u tuđem dvorištu sad svačija trava. Čupam je i bacam raširenih ruku, nudim je svakomu tko prolazi; nudim, dajem, bacam, grlim je jer miriše i uzvraćam osmijehom.

Upiljila sam pogled prema omorini bjeline ljeta i osmijeh mi je ostao negdje gore – iskren i prozračan. Pratim ga – raspršuje se i razbija u male sretne završetke. Gledam u svoj prikovani osmijeh na nebu. Otki-daju se komadići pamuka u neslućenu sreću skoroga povratka. Radujem se dohvatljivoj mogućnosti da ću unatoč svemu ipak na kraju uspjeti.

- Danas sam konačno rekla ne.Čvrsto uvjerena da ću, uživajući u solsticiju, moći prazniku sunca

kazati da je isplativ.Došao je Matildin sin i isplatio mi iznos veći nego smo ugovorili, jer

je nesretni čovjek bio itekako zabrinut i svjestan napasti i poroka svoje slijepe majke. Kao i svaki uspješan a privržen sin gajio je jadnu i jalovu pretpostavku da ću upravo ja moći izići na kraj sa slijepom i neprestano pijanom staricom, čija je demencija nadilazila čak i maštu. Pokušavala sam nadnaravnim strpljenjem. On je, računajući na to, utišavao vlastitu grižnju savjesti i umanjivao problem koji će, na koncu, ipak sam trebati riješiti. Staru majku, hladne glave, morat će smjestiti u odgovarajuću ustanovu.

Četiri sata, muku goru i od suhoće u mom srcu vidjela sam provode-ći u omanjem stanu punom mačaka i rakije. Svakoga jutra najprije bih, prionuvši pospremanju stana, vadila i odmrzavala stvari koje bi Matilda tijekom ostatka dana i noći kad bi ostala sama trpala u zamrzivač. Našlo

90 OSVIT 91–92/2017.

bi se koječega smrznutoga. Intimnoga rublja, računa za režije, starih gramofonskih ploča, cipela... Svega nezamislivoga. Ali jutrošnji prizor više nije mogao trpjeti odgodu. Prišla sam telefonu i nazvala. Matildin sin je rekao: - Dolazim odmah!

Nedugo potom stigao je, otvorio pretinac hladnjaka i u njem ugle-dao smrznutu mačku izobličenoga tijela i raskolačenih očiju. Preostale četiri nesnošljivo su mijaukale. Matilda je raznježena, staklenih slijepih očiju sjedila ogrnuta prekrivačem preko koljena i rukama lagano rezala zrak slušajući neku svoju komornu glazbu koju je čula samo ona i ne zna se odakle.

Matildin sin me je isplatio bez riječi, dajući mi pozamašnu napojni-cu. Otišla sam prema poslovnici banke.

Gledam s prozora. Tilia se gipko popela na klupu i počela brati cvje-tove lipe; otkinuvši svaki posebno. Promotri ga, dotakne usnama i uz-dižući sitna i krhka ramena prinosi nosnicama cvjetne grozdove, dok pri tom iskričavo pogledava upravo na moj prozor – tražeći me. Klima joj se šeširić koji joj pokriva ono malo glave što je izlizao život, dok veliki grozd nabijen plastičnim bobicama grožđa nekako nahereno se prelijeva preko oboda šešira i poskakuje u ritmu pokreta među njezi-nim obrvama. Gleda, sasvim sam sigurna da pogledava, svojim sitnim očima i iskosa motri prozor jednoga uljeza. I kao da mi se učinilo da su danas staričine oči, boje jantara s patinom, nešto pitomije; lišene izraza dubokoga prijezira i osjećaja gadljive sućuti, koji su do jučer imali ob-vezu neprekidno podsjećati nju samu i pokazati meni da ona nije otpala „od onakvih“ kao što sam ja.

Smežurana, usahla i drhtava staričina ruka jutros na uranku već mi se obraća novčanicom. Gadljiva mi je ta novčanica, gora i od naknade za jeftino tijelo. Zarađujem na onom za što bih se nekada zaklinjala vjerom kako mi je njegovanje i pomoć starijima sveta dužnost. Koje li moje izbjegličke ironije?!

Jutros sam navratila u mesnicu kupiti guščjih jetara koje sam pripre-mala Tiliji. Ona ih je slasno jela skoro svaki dan. Budući da sam umjela dobro skuhati gulaš od jetara, Tilija bi me pohvalila na svoj osebujan način: - Volim guščja jetra, od nje imam redovno baršunastu stolicu!

91PROZA

Novac mi je definitivno bio potreban da ne crknem od gorih poniže-nja, sad kad ni suze više nemam da se za nju uhvatim.

Izgubila sam sve. I sebe sam izgubila u ratu. Ohladnjela, skamenje-na, obespravljena i zainaćena, ali gorčinom. Ipak, odlučno – moram! Pa umjesto molitve takve svete riječi neprestano sam ponavljala. Svoje sam oplakala još davno dok su se na postelji mučili s bolešću ugaslih pogleda. Pamtila sam njihovu muku, a jednoga dana u zoru za oboje i ta muka je presječena ukočenošću pogleda. Sretnica sam, jer su ukopani na svojoj zemlji i usta su im puna njihove djedovine. Nekima ni to nisu dali.

Čujem Tiliju iz dnevne sobe, govori: - Zračim radošću života!Ostala sam u kuhinji s rukom preko usta da ne otkrije kako me spo-

pala navala ciganskoga smijeha i previjajući se u pasu tukla sam ne-milosrdno metalnim poklopcima premještajući ih s posude na posudu dok se kroz tu buku metala i moga grcanja smijehom nije probio njezin visoki, teatralan glas.

- Jesam li to možda čula da si oduševljeno kazala: Impresivno!?Omanji travnati prostor, već mjestimice opržen lipanjskom žestinom

sunca, na svojoj nevelikoj površini imao je u sredini samo staro drvo lipe i klupu polomljenoga naslonjača. Bilo je to dvorište bez djece, li-šeno žamora igre – tiho i spokojno. Čak sam u neku ruku bila sretna što ne slušam dječju vrisku i galamu. Radije sam ovako gledajući u svoj, nebom raspršeni osmijeh, sanjarila o bajkovitoj slici dječjega smijeha iz mog djetinjstva, jer da se ono svakodnevno događalo ispred zgrade u kojoj sam našla izbjegličko utočište uvelike bi mi nanosilo dodatnu bol.

Podviknula je iz dvorišta, zapovjedivši osorno: - Za sat vremena budi spremna, pratiš me na groblje!

Pogledala sam u svoje pohabane baletanke. Već treći rođendan je, a one starije i prije nego li sam udahnula mjesečev ledeni dah – obuvam ih ne misleći – trebalo bi, vrijeme je, dosta je, više...

Oblikovale su se prema mom stopalu i prstima, ali su mi se unatoč istrošenosti činile zgodnim. Od buketa umjetnoga cvijeća smještenoga u kutu sobe u derutnoj i otučenoj vazi otkinula sam dva smeđa cvijeta i prilijepila na ružičaste vrhove udobnoga antiknoga primjerka moje

92 OSVIT 91–92/2017.

jedine ljetne obuće. Obula sam ih, strčala grabeći po dvije stepenice i našla se u Tilijinom osebujnom stanu.

Unatoč mojim molbama i preklinjanju da joj složim božićno drvce i u kutije posložim stare i lijepe ukrase, koje ja nikada nisam uživo vi-djela osim na starim božićnim čestitkama, nije ih jednostavno dopuštala sklanjati. Kad sam, ipak, pokušala barem skinuti svjetleće lampice, od kojih su pocrkale gotovo sve osim dvije tri, pogledom punim mržnje Tilia se okosila na me.

- Ne diraj mi inspiraciju! – zapovjedila mi je.Njezin stan bio je uistinu rašomon stilova i nabijenih ukrasa. Bilo je

tu svačega pomalo – vrijednih komada antiknoga namještaja, sile čip-kanih miljea, slika uokvirenih kičem i sitnica iz antikvarijata obješenih na zidu i porazbacanih na stolu. Otprilike, sve neumorno raspoređeno vrvjelo je mušičavošću, lišenosti sklada i umjerene dekoracije. Samo je zidna vitrina bila impresivna. Preko čitavoga zida uredno je bila poslo-žena njezina vlastita biblioteka, knjigama čiji su naslovi oduzimali dah.

Dok sam umotavala ubrane grančice lipe u stari krep-papir, taksi je već treći put zatrubio pred ulazom.

Imale smo točno pola sata do povratka taksi službe i požurile smo do mjesta gdje se nalazila njezina grobnica. Stazice spržene trave i od-bačeni umjetni buketi, koje je nedavno vjetar raspršio grobljem, ostav-ljali su dojam napuštenosti nakon odlaska cirkuske svite. Na njezinom nadgrobnom spomeniku stajale su dvije zlatnom bojom ugravirane sta-re izblijedjele fotografije. Tilijin pokojni muž, fotografiran u vojničkoj odori iz svjetskoga rata, ozbiljnoga pogleda pretila čovjeka, ispod čije slike su urezane godine rođenja i smrti. Do njegove, nešto dalje, Tilijina je slika iz mladosti, retuširana lica s prigušenim zavjereničkim osmi-jehom. Ispod njezine slike nije bilo nikakvoga urezanoga godišta, što je trenutno u meni izazivalo morbidan osjećaj mučnine. Grančice sam stavila u plastičnu vazu, zalila ih vodom i uzela upaljen lampion iz Tili-jine ruke, zatim sve poredala po kamenoj ploči, uspravila se i okrenula prema Tiliji koja je zamišljeno gledala u svoju fotografiju. Napokon je prozborila, namrštena:

- Premjesti sve na moju stranu! Odmah!

93PROZA

Začuđeno sam je pogledala, a ona je ispalila ko ubodena:-Taj je umro serući!Premještajući vazu s lipinim cvjetovima, uključujući i lampion, br-

že-bolje sam se prekrižila gledajući u sliku Tilijinoga nesretnoga muža.Okrenula sam se i vidjela nju kako se stazom udaljava, nalik po-

grbljenoj spodobi otkinute glave na čijim uvučenim ramenima počiva obod prevelikoga šešira. Ulazeći u taksi okrenula se prema meni i pro-dorno me pogledala, napominjući značaj ovoga odlaska u groblje.

- Navraćam ovdje slaviti isključivo svoju neprolaznost – kazala je ponosno.

U taksiju smo šutjele, a ja sam se sad prisjetila razgovora s trećim i jedinim našim sustanarom u zgradi koji je godišnje dva puta navraćao u stan preko puta moga, a jednom je prigodom u prolazu kazao ljutito.

- Ta je žena potpuno luda, muž joj je nesretnik umro jednoga jutra u kupaonici, srušio se od „kapi“. Došao sam nakon sahrane ponuditi da otkupim stan, istjerala me gađajući me gipsanim figurama svetaca i govoreći nekim jezikom koji ja razumio nisam, ali se sjećam samo njezinoga povika prije negoli je zalupila vrata.

- Marš napolje, podzemlje mafijaško!Ušla sam u stan umorna. Razmišljala sam o rođendanu i bila ganuta

zbog jada učahurenoga u prsima. Odjednom sam čula tupe udarce u pod ispod kreveta. Skočila sam i

u tri poteza bila obučena. Preskačući stube sjurila sam na prvi kat. Tilia je stajala mirno ispred svojih vrata s metlom u ruci. Taksi vozilo bilo je parkirano tik do ulaza. Pogledala me i rekla veselo:

- Vrijednost tlaka nije mi uobičajena. – I mirno dodala: - Već treći dan gornji tlak je 210. Znači polijećemo! – nasmijala se i odložila metlu uz dovratak.

Pitala sam je može li sama do automobila i pokušala je pažljivo uzeti za nadlakticu, međutim rekla je potpuno mirno i sabrano:

- Osjećam se odlično, dijete, i to da se osjećam odlično idemo nas dvije priopćiti doktoru – sjele smo u automobil i odvezle se.

94 OSVIT 91–92/2017.

U ordinaciji Tilia nije boravila dugo. Ušla sam zajedno s njom kako bih eventualno dodatno pojasnila doktoru i sjela na stolicu u kutu ordi-nacije. Doktor se Tiliji obratio s poštovanjem.

- Gospođo, a da Vas, možda, nije nešto iznimno uzrujalo?Odgovorila je blago, dok su joj riječi tekle medeno, a pogled odjed-

nom zamišljen, uperen iznad njegova ramena:- Nikad se, doktore, nisam osjećala tako dobro, a tlak koji Vas za-

brinjava izazvan je zacijelo maštom! Znate, doktore, ja pišem poeziju. Uostalom tko bi me više mogao uzrujati? Svi moji su već odavno mrtvi. Ono malo što ih je ostalo – pokazala je prstom na čelo - sigurno više ne stanuju tu, odlutali su tamo negdje, onkraj, uživajući u ljepoti mjeseče-vih lipa čije cvjetanje traje zauvijek.

Sjele smo u dnevnu sobu dok je mrak padao po srebrnkastom odsja-ju zelenkastih listova lipe. Pijući lipin čaj, u pauzama jednu po jednu, Tilija je pila svoje tablete. Namignula mi je na isti način kako je to napravila danas u ordinaciji dok je oblačila svoj pulover i podrugljivim glasom izgovorila.

- Trenutak, zamisli mala, djelić sekunde presudio je danas da me onaj mali pizdonja ne ostavi u bolnici. Ufff, koliko samo pametnu čo-vjeku treba snage i umijeća da prevesla uskogrudnoga šmokljana!

Ustala je, polako otišla do ormara, kopala je po njegovoj utrobi. Izvukla je nešto pa još nešto iz dubine te riznice njezinih nebrojenih godina i pružila mi škrinjicu optočenu srebrnim filigranom. Otvorila sam poklopac i u trenu su bljesnuli krvavi rubini na sitnim naušnicama i jedan ogroman kao ljudsko oko visio je na privjesku lanca s krajeva prošaran listićima žutoga zlata. Rekla je nehajno:

- To je za tebe, prodala sam se djetetu koje nalikuje vilenjaku. Eto, kakva sam ja stara kurva. Još da imaš kapi krvi u tim prekrasnim usna-ma možda bi nakit imao smisla – i odlazeći u kuhinju nizala je i osipala riječi, dok sam ja nijemo plakala.

Vratila se s dvije krupne novčanice i zapovjedila bez pogovora:- Kupi sebi pristojnu obuću! Ono što ženi čuva dostojanstvo jest

korak novom blistavom obućom!

95PROZA

Suze su mi kapale na ruke, kutiju, na koljena, po podu… Pognute glave čekala sam da se smire moja ramena koja su poigravala ritmom sažaljivoga plača.

Tilia je drhtavom rukom podigla moju nedovršenu bradu, zagledala se u moje uplakane oči i oprezno ali strogo i malo pjesničkim glasom kazala:

- Tvoje mutne oči i tvoja beskrvna usta ne daju baš nikakve nade. U tebi je nešto protiv tebe. Nađi svjetlo. Nitko ti ga ne će ponuditi iz milosrđa. Niti ga od drugih traži!

Solsticij je prevario moja predviđanja. Rođendan je bio kao nijedan dosad. I završio skupim darovima. Od sutra dan će početi kratiti. Ostala sam spavati kod Tilije. Naime, inzistirala sam na tom iz jednostavnoga razloga jer me njezine izlike zbog povišenoga tlaka doista nisu impresi-onirale, unatoč njezinoj neupitnoj duhovitosti.

Sutradan smo pile čaj, naspavane, a ja sam pratila tri niza tableta poredanih na malom stolnjaku, raspoređene točno po dnevnom ritmu uzimanja.

Sunce je veliko i gleda svim svojim žarećim očima. Ima ih bezbroj. Nebrojeno plamtećih zjenica. I ne mogu im pogoditi nijanse. Blješti i zbunjuje. Idem kupiti crvene lakirane cipele, visokih potpetica. Sretna sam.

Tilia je stajala uz prozor. Lipa je bila nekako umorna na sparini, ali još uvijek žilava. Sjela je i tlakomjerom izmjerila vrijednost i kazala:

- Ovom je uzrok osjećaj poleta dok pišem! Tko uživa u čitanju i pisanju tomu ushit ne jenjava!

Ušla sam u novim lakiranim sandalama, da doprinesem sunčevom bljesku – crvenim kao što su blistali rubini na mojim ušima. Stavila sam malo sjajila na blijede usnice dok je Tilija postavljala tanjure za objed. Mjereći me rekla je:

- Usnice izgrizi, potom ih namaži neslanom svinjskom masti, a ruž ne upotrebljavaj – na tebi će izgledati vulgarno!

Vani u dvorištu odjednom se prolomio rezak zvuk motorne pile. Pogledale smo kroz prozor. Na visokim metalnim ljestvama čovjek u radnom kombinezonu pilio je grane lipe. Tilija je bila vidno blijeda.

96 OSVIT 91–92/2017.

Istrčala sam vani. Prilazeći sustanaru koji mi je saginjući se na uho galamio, prskajući me pljuvačkom po licu. Vratila sam se. Rekla sam:

- On posjeduje i usput maše svim odobrenjima gradskih vlasti. Umjesto lipe na mjestu gdje je rasla sutra će montirati kontejner u ko-jem će otvoriti grill.

Solsticij je umirao dan je polako sve kraći.Tilija je gledala mrtvu polegnutu i raskomadanu lipu koju je njezin

otac posadio u Drugom svjetskom ratu.Tablete u dva niza poredane na stolu samo je pogledom okrznula.

Nije dotakla ni jednu. Polako, jedva vladajući nogama, legla je u kre-vet. Skuhala sam čaj umjesto da joj stavim gulaš… U međuvremenu vidjevši da nije takla tablete uzela sam u kuhinji druge i panično sam ih malom u velikoj žlici pokušala pretvoriti u prašak. Uspjela sam i odoka dodala još dva sedativa za svaki slučaj. Razmutila ih u mlakom čaju i grubo joj rekla:

- Pij! Ja sad zapovijedam!Tilija je ležala mirno i pridigla se da popije ponuđeni čaj. Osjetila je

gorčinu, podigla pogled prema meni i rekla:- Čvrsto sam odlučila umrijeti! Ali, kako se stvari odvijaju najvjero-

jatnije s ovom količinom tableta u čaju ti ćeš mi presuditi! Mala vile-njakinjo, baš si mi ti pomalo da ne kažem, eto, malo zaostala duhom… kako već kažu za one što su Bogu najmiliji. I, sinoć sam – nastavljala je dalje - u snu čula iz daljine svoga djeda koji mrtav pijan zbog neizmjer-ne radosti što je dobio unučicu Tiliju pjeva iz svega glasa: Cvjetokitna, velelista… Ostani i večeras ovdje spavati. Ja ću ipak malo odmoriti i ne brini ni za što. Sve što vidiš tvoje je. Ova čudakinja kad poklanja radi to sa stilom.

Uzela sam knjigu i sjela na fotelju nastaviti tamo gdje sam sinoć označila stranicu.

97PROZA

Bože BILOBRK

PJESNICI SU ČUĐENJE U SVIJETU 1

„I danas me spopadne smijeh kad se sjetim svoga prvoga školskoga izleta u Split. Išao sam u prvi razred osnovne škole i za mene je to bio pravi doživljaj, jer sam sve do tada Split mogao promatrati jedino iz automobila kada bih s roditeljima odlazio u Omiš posjetiti tetku.

Obišli smo sve važnije znamenitosti; od Katedrale Sv. Duje, Diokle-cijanove palače i na kraju zoološkog vrta na Marjanu. Nevolja se do-godila kada smo se pred povratak odlučili za posjet Grguru Ninskomu.

Imao sam snažnu potrebu otići na zahod, ali problem je bio u tom što ga nigdje nije bilo na vidiku. Iako sam imao dojam da ću se svaki čas popišati u gaće, ipak sam odlučio izdržati do povratka kući. Mogao sam kao i u svom selu jednostavno stati iza nekoga grma ili stabla, ali smatrao sam da to nikako ne bi bilo u redu, jer Split je ipak grad, civili-zacija i da bih, ako to učinim tu, zagadio okoliš.“

Bit će da sam ispisao jedno pola stranice, kad li je mater pokucala i ušla u moju sobu. Prije četiri mjeseca počeo sam aktivno trenirati boks. Budući da sam imao nešto ušteđevine, predložila mi je da zajedno ode-mo u Sinj i kupim si novu torbu za trening.

- A, zašto ti ne bi otišla umjesto mene? – predložio sam. - Počeo sam pisati novu priču i želim je što prije završiti. Gledao sam prije neki dan u kineskom dućanu preko puta hotela. Imaju lijep izbor sportskih torba. Ti izaberi koju hoćeš.

- Dobro, može – pristala je.Dao sam joj karticu, napisao na komadić papira pin i ona je otišla.

Vratila se vrlo brzo, nakon dvadesetak minuta, što me pomalo iznenadi-lo. Vozila je jedno kilometar i pol i ostala bez goriva. Baš kao i ja prošli tjedan, jer mjerač na kontrolnoj ploči našega peugeota u zadnje vrijeme ne radi kako treba. Već sam nekoliko puta imao namjeru odvesti ga kod

98 OSVIT 91–92/2017.

mehaničara na popravak, ali kako je auto stalno bio u điru, to nisam stigao učiniti.

- A, ništa sad – rekla je. - Uzet ću kantu i biciklom otići u Sinj po gorivo. Usput ću ti pogledat torbu.

- Možda je ipak bolje da ja odem – rekao sam. - Ti još ne znaš kako se na biciklu mijenjaju brzine, a ja sam i u boljoj kondiciji.

- Ali, vani je velika vrućina. Ima bar trideset stupnjeva. Ne bih htjela da se mučiš. Ali, ako već hoćeš, bar pričekaj popodne, neka vrućina malo kala.

- To mi ne će biti nikakav problem – odvratio sam. Pronašao sam u garaži kantu od pet litara i gumu. Spremio sam ih u jednu veliku vre-ćicu, sjeo na svoj bicikl i krenuo u Sinj. Iako je trebalo voziti tek šest kilometara, shvatio sam da je mater bila u pravu. Stvarno je bilo prevru-će. Uz to sam i popodne imao trening. Dovoljno da se satarem totalno.

Kada sam stigao u Sinj više nisam imao volje tražiti i torbu, pa sam samo kupio gorivo i odvezao se natrag do auta. Otvorio sam rezervoar, ugurao gumu u kantu i potegnuo. No, čim bih drugi kraj ugurao u re-zervoar gorivo ne bi dalje teklo. Kada bih potegnuo ponovo tako bih i popio dovoljnu količinu zbog koje sam mislio da ću ili povratiti ili se ugušiti.

I tako dva puta. Kada sam je konačno ispraznio, spremio sam nju i gumu u gepek. Prošao sam za volan, okrenuo ključ i automobil je upalio. Bilo je najjednostavnije i bicikl spremiti u gepek i odmah se vratiti kući, ali gepek je bio pretijesan, a stražnja se sjedala nisu mogla do kraja poleći, tako da sam bio primoran prvo odvesti bicikl kući, a zatim se pješice vratiti po auto. Dok sam sjedao na biciklu sit vrućine i goriva opazio sam uz cestu tek malo niže mene dva prometna policajca oslonjena o policijski auto. Sigurno ni nije njima bilo lako stajati tu po ovakvoj žegi. Jedan je čak bio na sebi imao i dugi rukav. Pri prolasku sam im ljubazno zaželio dobar dan.

Kada sam stigao kući, prvo sam ušao u sobu, ostavio ključeve, mo-bitel i novčanik na stolu i otvorio ormar. Morao sam presvući majicu, jer je ona koju sam imao na sebi bila skroz mokra od znoja. Čim sam to učinio, zgrabio sam ključeve i vratio se dosta brzo do auta. Policajci su i

99PROZA

dalje stajali na svom mjestu. Više je bilo i glupo da ih opet pozdravljam. Tad sam se sjetio da sam pogriješio što nisam ponio i novčanik, jer u njem je bila moja vozačka dozvola i ostali osobni dokumenti. Nisam htio da me policajci kazne ako me kasnije zaustave. Dakako, mogao bih se u tom slučaju izvući tako što bih im objasnio cijelu situaciju, ali onaj u dugom rukavu čije ime ovdje ipak ne ću navesti poznat je kao nervozan tip koji ni vlastitom ocu ne bi oprostio, a upravo su takvima kao po kazni, dodjeljivali, da ordiniraju u mom kraju.

Dakle, najbolje mi je bilo vratiti se po novčanik. To sam i učinio i uhvatio put pod noge. Na leđima sam mogao osjetiti njihove poglede, dok mi se majica ljepila za tijelo.

Samo, ovaj sam put na stolu ostavio ključeve, što sam naravno ot-krio tek kad sam u novoj majici ponovo došao do auta. Ni sam ne znam kako sam ih uspio zaboraviti. Bijesan, počeo sam psovati sve psovke koje su mi u tom trenutku pale na pamet da su se čak i policajci stali pogledavat između sebe. Ma, krasno, pomislio sam. Samo mi još treba da me zaustave dok se budem vraćao i napišu kaznu zbog narušavanja javnog reda i mira. Ma, da sam samo malo mislio glavom, sada bih sje-dio za stolom u svojoj sobi i pisao! I što da radim?, pitao sam se. Više nisam imao nimalo volje vraćati se pješice. Jedino da nazovem majku i kažem joj da mi biciklom donese ključeve? Nego je ovdje bila nizbr-dica, pa nisam bio siguran hoće li mater znati dobro zakočit. Onda sam zaključio da mi je ipak pametnije da to obavim sam.

- Dobar dan, je li vam vruće? – odvažio sam se i pozdravio uljudno policajce dok sam prolazio pokraj njih. Učinio sam to više zbog straha da će me zaustaviti što sam maloprije onako psovao.

- Ma, nije loše ni ovako – škrto je, mjereći me podozrivo, otpovrnuo policajac u dugom rukavu. Odahnuo sam s olakšanjem kada sam prošao mimo njih.

Kada sam konačno dovezao automobil kući, bila su dva sata. Na-brzinu sam se istuširao i vratio za stol. Trening je bio u četiri, pa sam mislio da ću uspjeti još nešto napisati. Nastavio sam priču o svom škol-skom izletu.

100 OSVIT 91–92/2017.

„Tada sam u Đardinu prvi put vidio visoki spomenik bradatoga čo-vjeka u svećeničkom habitu, sa šiljastom kapom na glavi, na čijem je vrhu bio križ. U lijevom naručju držao je otvorenu knjigu, a desnu ruku podignutu u zrak.

- A, tko je on? – upitao sam učiteljicu.- To ti je Grgur Ninski, hrvatski biskup. Bio je veliki borac za hrvat-

sku državu i hrvatski jezik.- Ako je zaista bio ovako velik, onda njegovim neprijateljima koji su

se borili protiv njega sigurno nije bilo lako – zaključio sam brzo.- Ne znam koliko je on zapravo bio visok – reče mi učiteljica. - I,

kada sam rekla borac, nisam mislila da se borio rukama i oružjem, već svojim pisanjem i govorima – nastavila je dalje, vadeći pritom bočicu iz torbe, jer, kako nam je objasnila jednom prigodom, morala je češće mućati zub. Valjda su zbog te njezine vode u razredu uvijek okolo nje kružile vinske mušice. Tada mi je i sinulo! Iskoristio sam priliku i zašao iza jednoga grma, na brzinu prolio Coca Colu i popišao se u bocun, gurnuo ga u džep i sav ozaren pridružio se ostalima.“

Moju pripovijetku prekinulo je ljutito zavijanje i cvilež susjedovoga psa. Očito nije mario po cijeli dan biti zavezan. Prišao sam prozoru i otvorio ga širom. Taj pas mi je strašno išao na živce!

- Ajde leć! Mrš tamo! – proderao sam se. Poslušao me je i zavukao se u sigurnost svoje neugledne kućice. Taman kada sam se riješio psa, pojavila se jedna velika zvrkulja i počela gnjavit svojim zujanjem. Če-kao sam da sleti na bilježnicu kako bih je mogao tresnuti, ali se to nije dogodilo. Neprestano je letjela i zujala. Pomalo umoran, ustao sam od stola i odlučio pisanje o svom izletu, nastaviti sutra.

101PROZA

PJESNICI SU ČUĐENJE U SVIJETU 2

Bila je subota, početak mjeseca listopada.Cijelo jutro sam proveo u svojoj sobi sjedeći za radnim stolom, nad-

noseći se nad veliku bilježnicu. Samo pisanje mi tih dana nije išlo baš najbolje, tako da se visoka kanta za otpatke, koja je stajala uz moj radni stol, vrlo brzo punila. Bavio sam se mišlju da odem malo prošetati oba-lom Cetine, kako bih dobio inspiraciju za neku malo ozbiljniju priču, ali sam ipak nastavljao.

Listovi zgužvanoga papira, vrećice od čipsa, prazne šalice od voć-noga jogurta i neizbježni papirići od bombona, tražili su da ih se odnese do kontejnera...

„Uz puno napora uspjeli smo se ugurati u naš pretrpani autobus. Po-malo je već svima bilo dosta i izleta i Splita. Mjesta blizu šofera zauzele su naša učiteljica i nastavnica tehničkoga odgoja, koja se dosta namu-čila dok nas je sve (bit će da nas je bilo trideset petero ili četrdesetero) prebrojila ispred Grgura Ninskoga i potom opet na ulasku u autobus! Na čelo je čvrsto pritiskala bocu smrznute tekućine i okretala mršavo lice od ostatka autobusa u kojem smo mi, rumenih obraza, prepričavali svoje dojmove iz Dioklecijanovoga grada.

- Svitlaci... slabina... – svako toliko bi uputila bolećivi vapaj prisut-nom šoferu, nama odostraga i našoj, mrtvo-ladnoj učiteljici.

Oni koji su jutros prije nego što je autobus i krenio iz sela pojeli svu hranu koje su im mame pripremile za put nastavili su povraćat u škarto-ce, jer je najlonskih vrećica ponestalo još dok smo prolazili Dugopolje.

Srećom pa je šofer sve vrijeme zadržao vedrinu duha. Uključio nam je radio iz kojega se autobusom razlila predivna glazba Dubrovačkih trubadura. Kako sam se po običaju zadnji ukrcao u autobus, dopalo me je mjesto baš uz Joju kojega nisam mario jer je bio veliki podrugljivac. Već me je prvoga dana škole prozvao ‘očalinkom’!

Dok smo se vozili, iz džepa mi je isklizala ona boca koju sam nosio kući kako bih je bacio u smeće i Joja ju je ko u inat odmah uočio. Nisam se ni snašao, a on ju je već podigao visoko u zrak i strašno se prode-

102 OSVIT 91–92/2017.

rao: - Aaaa, vi-će-teee ljudi što ovaj nosa u džepu! A ludaaa čo-vi-ka, a luđaka..!

Skočio sam brzo, istrgnuo mu bocu i istoga je trena kroz odškrinuti prozorčić izbacio van. Sreća moja pa je svirao radio i nitko nije skužio Jojinu dernjavu. Malo je falilo da mu tada nisam dao jednu plesku iza ušiju, nego nisam jer se tada nastavnica tehničkoga bila okrenula prema nama.“

Nakon nekoga vremena sam ustao, dobro se protegnuo, prišao pro-zoru i otvorio ga širom. Vrijeme je bilo lijepo i sunčano. Puhao je tek lagani povjetarac. Kratko sam zamišljeno gledao prema Cetini. Bila je mutna i nabujala, kao i uvijek u to doba godine. I tad mi je sinulo.

Prisjetio sam se dana kada sam polagao vozački ispit i riješio da i o tom nešto napišem.

Vratio sam se za stol i velikim kićenim slovima napisao naslov Vo-začka dozvola, te ga dobro podcrtao ravnalom.

Započeo sam rečenicom: Dan polaganja vozačkoga ispita konačno je došao. Bila je subota, 24. kolovoza.

Nisam bio zadovoljan, pa sam latio gumicu i sve izbrisao. Potom sam otvorio ladicu i pronašao cigaretu koju sam toga jutra uzeo iz očeve kutije na šanku u kuhinji i pripalio. Da budem iskren, prema cigaretama sam uvijek osjećao samo odbojnost, ali u slučajevima kada mi stvari nisu polazile za rukom kao sada, znao sam po uzoru na svoga oca i zapaliti. Popušio sam cigaretu, pa bit će do polovice i vrlo brzo ju odfr-ljacio tamo gdje i spada, dakle u kantu za smeće.

Tako sam ponovno počeo sastavljati priču.

„Jedan od vrlo važnih događaja u mom životu, svakako je bio moj upis u auto-školu. Zvala se Ferrari i nalazila se nasuprot sinjskoga au-tobusnoga kolodvora.“

Otpuhnuo sam s negodovanjem. To opet nije bilo to. Iskidao sam list iz bilježnice i bacio ga u kantu. Duboko sam se naslonio u svojem stol-cu i stao gledati kroz prozor. Zamjetno je bilo da je vjetar u sobu počeo

103PROZA

unositi nekakav bijeli dim. Pomislio sam da je moj najmlađi brat Do-minik opet nešto zapalio u dvorištu. Možda suhu travu, ili kakve grane iz našega voćnjaka. Igra s vatrom ovih je dana postala njegova glavna preokupacija, a ponavljala se svakoga proljeća, kad je već nastupalo vrijeme u kojem su se trebale rezati voćke.

Odložio sam olovku u šalicu i izašao. Začudo, nitko u dvorištu nije ništa palio. A odakle onda dim? Jedino je to mogao biti naš susjed Vin-ko, čija se kuća nalazila preko puta naše. On je obožavao paliti vatru u svom dvorištu jer bi se tada, kao na poziv, kod njega sakupilo cijelo selo, a druženje uz pjesmu bi se protegnulo do dugo u noć.

Sa stubama sam se popeo na gornji kat, jer sam prvu pomisao na šetnju uz Cetinu odbacio i odlučio se za kuhanje kave ne bih li malo odmorio mozak. Majka je bila zauzeta slaganjem tek opranoga suđa, a sestra je sjedila na kauču, čitala knjigu i s nestrpljenjem očekivala po-nedjeljak kada su joj trebala početi predavanja na fakultetu.

Napunio sam kognu vodom i stavio ju na plinski štednjak. Upitao sam majku i sestru jesu li primijetile da je u blizini netko nešto palio.

- Ne – reče majka. - A, zašto pitaš?- Ma, tako, bez veze. Primijetio sam da mi odnekud dim ulazi u

sobu.U tom je trenutku slučajno pogledala kroz stakleni okvir balkonskih

vrata i zastala kao ukopana.- Sada ga i ja vidim! – povikala je. - Dolazi iz Dominikove sobe!Sestra i ja smo poskočili kao po taktu i pojurili za majkom da vidimo

o čem se radi. Banuli smo na vrata, no unutra nije bilo nikoga i nitko nije ništa palio. Ali, kroz prozor se i dalje jasno moglo vidjeti kako se gusti dim odnekuda odozdo i nadalje uzdiže zrakom. Majka je zastala i kao da se sjetila nečega, povikala: - Bože, pa to u tvojoj sobi nešto gori!

Srce mi je počelo tući kao ludo.- Kako to misliš u mojoj sobi – uzvratio sam uvrijeđeno?! - Ja sam

sad bio dolje i ništa nisam palio!Ponovo smo otrčali na drugi kraj kuće. Kroz otvoren prozor iz sobe

je sukljao dim. Budući da je bila najbrža, sestra je u moju sobu utrčala prva i izašla kašljući sa zadimljenom kantom iz koje se širio vonj zapa-

104 OSVIT 91–92/2017.

ljene plastike. Odatle je, znači, sve vrijeme dolazio dim! Iz moje sobe?! I, to samo zato, što sam u kantu bacio napola popušenu cigaretu?!

Bilo je upravo neugodno kako me je sestra pogledala, jer su joj oči bile potpuno crvene. Odložila je kantu nasred dvorišta i otišla u zahod po sić vode.

Nešto kasnije kad su već ona i mater sve dovele u red, opet smo svi zajedno sjedili na terasi i ispijali kavu, presretni što je cijela stvar tako sretno završila.

- Ali eto, barem imaš materijala za priču – i majka se konačno na-smiješila. - A možda bi ti i neloš naslov bio „Odakle dim u sobi“?

- A zašto mu taj naslov ne bi bio „Pjesnici su čuđenje u svijetu“? – dodala je sestra veselo. - Svakako je začudno koliko si jogurta, krokija i bombona uspio pojest, i to sve zajedno!

Sad sam se i ja nasmijao. Ta im ideja uopće nije bila loša, ali nisam se odmah mogao baciti na posao, jer je trebao proći cijeli dan da se soba prozrači, a to je bilo jedino mjesto na kojem sam se mogao u miru koncentrirati.

105PROZA

Cecilija TOSKIĆ

OPĆA ENCIKLOPEDIJA U DEVET TOMOVA

Na njegovim leđima bio je toga dana sav teret ovoga svijeta. Svi poznati ljudi, sva iole značajna otkrića, psihološki problemi i logička rješenja. Savijao se pod teretom i korak je bio težak i nepravilan a kolje-na povijena. I prije su mu nožni prsti bili okrenuti pomalo unutra a pete razmaknute, ali danas mu to nije donosilo potrebnu stabilnost i svakoga se trena činilo da će posustati.

No on je i dalje koračao zanošen čas ulijevo, čas udesno, pognute glave, prateći svoje nožne prste.

Savijen tako korača Miško i sav teret i sve vrijednosti ovoga svijeta su u vreći na njegovim leđima skupljeni u devet tomova Opće enciklo-pedije, a u glavi sav život i sav trud.

Četvero su djece rodili on i njegova Marica. Pravili su kuću i punili je stvarima, prijateljima i djecom. Nikad Miško dosad nije gledao u vrhove nožnih prstiju. Uvijek naprijed, uvijek uspravno. I kroza zid ako treba.

Korača sad polako i prošao je već iza svoje radionice i štale i nije se okrenuo ali je sve vidio. Vidio je jasnije nego ikada dosad ledinu na koju je došao prije puno godina zanesen snom o vlastitom domu. Ljutili su se njegovi roditelji zbog sinovljevih snova i htjeli su da njihov sin kuću pravi na njihovoj zemlji, u svojem selu, a ne da kupuje zemlju tamo negdje... Plakala je i Marica, uplašena, ali i privučena pomišlju o kući u čaršiji.

Podigao je on već i prije te odluke svoj teret i evo ga nosi i nosi i znao je i tih davnih godina da će se jednoga dana, kada tereti počnu zanositi tijelo a ne misli, pitati bi li njegov sin sanjao njegove snove da je on mogao sanjati snove svoga oca. Strašan osjećaj krivice pritišće ga nemoćnoga i svjesnoga da svatko mora slijediti svoje snove, da je lijepo uopće imati snove te će razapet i nezaštićen stajati i on na vjetrometini životnih istina mučen krivicom prema ocu i krivicom prema sinu.

106 OSVIT 91–92/2017.

Prva su djeca bila ženska. Tri curice. Sin se rodio četvrti. U kući je bilo mjesta za svih četvero. I kad se poudavaju i požene. Celka u prize-mlje, Angela na prvi, Antonija u potkrovlje, Robert iznad radionice. Za nuždu je on imao smještaj podignut vlastitim rukama za svu djecu. Sve je on isplanirao. I kolik hodnik treba da se djeca ne muče kad ga budu iznosila iz kuće „s nogama naprijed“. Nijedan teret na svijetu nije nje-mu težak kao ovaj današnji strah da će djeca prva „nogama naprijed“.

Gleda Miško vrhove prstiju i potuca Mulagića njivom, a strah ga guši. Devedeset je treća i negdje izvan pitome fojničke kotline, iza ovih brda, rasuo je rat njegovu djecu i što misliti sad kad je misao besmislena i strahom raznesena i teža od ove vreće na leđima. Teža od svih vreća i svih tereta.

Gledao je često i zavidio svojoj Marici. Satima i satima je klečala pred oltarom, ozebla i utrnuta u dugoj molitvi i kad joj je gledao nateče-na i pomodrjela koljena uvečer zavidio joj je više nego ikad i više nego ikom. Što bi dao za taj blažen osjećaj da nečim pomaže, da nečim štiti svoju djecu u ovim danima i ovim mjesecima boli i bezumlja.

Žensku je djecu školovao. Ostajao navečer do kasne sate u radionici i dasku provlačio tako dugo dok svi nisu počinjali misliti kako on to radi za sebe i kako je to jedino zadovoljstvo koje ima i koje je uvijek imao. Uvjeravao je sam sebe kako mu je ljepše u toj prašini nego u kavani, ljepše nego zaleći na sećiju i spustiti noge Marici u krilo. U trenu je sebe uvjerio da je ljepše i ugodnije u piljevini. I u tom trenu su djeca već nekako i završila i škole i on stvarno više nije stavljao Marici noge u krilo i kavana mu je bila nekako strana i čudna. Znao je on već davno da će Angela naći nekoga Hrvata, slobodnoga umjetnika i roditi mu djecu, koju će sama hraniti pa će eto baš dobro biti što je on htio da budu sve tri fakultetski obrazovane, da će Celka odabrati nekog Srbina milicionara pa će morati tegliti na svojim leđima sve knjige i enciklo-pedije i spasiti ih da ostane barem nešto od pameti svjetske za nju, da će Antonija pobjeći u svijet da se nađe sa svojim Muslimanom...

Čas mu zapinje misao, čas noge, čas ima osjećaj da je cijelu ovu prokletu Bosnu skupio u ovoj svojoj maloj duši da ga muči, čas da su

107PROZA

se svi oni našli tu gdje se i znalo da će se naći i da tu skladno žive neki svoj život i ispunjavaju ga mirom. Samo neka su živi.

Pomisao „živi“ trza ga opet i vraća najstrašnijim strahovima jer, eto, negdje je njegov jedinac i u njem su sad skupljeni i sva njegova bol i sve njegove nade i sva njegova kajanja.

Prešao je Mulagića njivu i tek se primakao Draginoj kući, a već mu se činilo da je čitav jedan ljudski vijek, i još puno duže, na ovom mučnom putu. Misli na svoje djedove, koji su svi odreda prelazili ove i ovakve puteve. Svi su posrtali i dizali se, gradili i ostvarivali i sanjali o svojim sinovima koji će sanjati njihove snove i svaki se bolno i teško i oružjem morao rastajati i od snova i od djece. Od davne Boke Kotorske do Šćitova i Fojnice. Nijedan otac nije sa svojim sinom završio niti isti san, niti isto mjesto. Nigdje groblja na kojem su pokopane dvije gene-racije Majića. Od Boke do Šćitova.

Da je Caja živ i da mu čeljad nije istjerana sad bi na kavu navratio, al’ i ova je kuća prazna i djeca rasuta po svijetu. Ni Vujica. Nigdje nikoga kod koga se odmoriti, koju progovoriti, teret olakšati. Put kroz Novo naselje vodi naviše ali je vreća tako teška da se ne usuđuje ni rame promijeniti, nego se bodri sam i tjera se da izdrži. Ne boli ovaj teret koliko misli. Ni Bradarama ni Stanićima ni Orozima na odmor ne može svratiti. Tko je od njih još živ sam dragi Bog zna. Miško ne zna i muči ga, korača i pita se gdje mu je sestra Ruže.

Prije je mogao – ali ju je rijetko posjećivao. Sad bi dao sve da može navratiti, samo za zdravlje upitati. Nije ni primijetio da se skupila samo je ugledao kap na vrhu cipele i pitao se plače li i ono umjetno oko isto kao pravo.

Dadi je poginuo. Na poruci iz Crvenoga križa stajalo je konačno i neizbrisivo. U dvije rečenice... Ne znam jeste li već čuli. Dadi je mr-tav... Jedno jedino metalno zrnce zarije se tako i rovi. I istjera zadnje misli i zadnju patnju i zadnji dah iz čovjeka. Spusti sve terete. Dalibor je bio tek dijete. Samo mu je teret bio strašan. Prejak i za jača pleća. I teret nije spušten. Preuzeo ga otac Franjo i posustaje sad shrvan i vla-stitim i sinovljevim.

108 OSVIT 91–92/2017.

Premješta Miško svoju vreću na drugo rame i misli – nije teška! I kreće novom snagom ponesen, sretan što ne nosi Franjin teret u nadi da takav nikad sam ne će ni ponijeti.

Iza spuštenih podrumskih žaluzina u čudu proviruje učitelj Mirko i gleda kako Miško posrće s vrećom na leđima.

Desna je cipela naprijed već promijenila boju natopljena i Miško gleda u tu mrlju na cipeli a ne vjeruje da su to njegove suze.

Kad je izgubio desno oko mjesecima je lebdio između života i smrti. Borio se. Borio se kao lav. Ne da ostane živ. Borio se da othrani djecu. Svi su još išli u školu i za njega je tada smrt bila luksuz.

Korača sad pored Gospine spilje a drveće mu zaklanja vidik na gro-blje. Strmo i nepristupačno, napunjeno Hrvatima, koji sad odozgo više nemaju koga pratiti do one šačice Hrvata što je ostala i sad se u strahu trese po podrumima čekajući.

Da je krenuo i on s ostalima sad bi barem znao jesu li mu djeca živa.Opet kajanje.Dah mu je postao nekako ubrzan i glasan, ali osjeća da ga ne može

više kontrolirati. Nije još puno puta ostalo, ali je to što je ostalo usporito i teško i svejedno mu se kraja ne vidi.

Još se malo poginje da održi ravnotežu, a knjige u vreći se urezale u meso i žuljaju i jedina misao koja tješi – još je puno njih iz ovih knjiga prolazilo ove putove. I na cilj stizalo.

Kad je napokon stigao u Samostan i zbacio vreću s leđa, teret je na njima ostao.

Svi poznati ljudi, sva značajna otkrića, psihološki problemi i logička rješenja.

KRITIČARI

Svake godine su Katom kružili kritičari. Uvijek se znalo u čiji se kritičar bilo čast upisati, tko se upisao prvi, tko je najpopularniji, tko se najljepše nosi, tko je dobar drug.

109PROZA

Ni dandanas mi nije jasno kako to da je Angela u tim kritičarima za iste haljine, koje sam ja od nje nasljeđivala u prvim godinama našega školovanja u Kati, dobivala komplimente, a ja nisam.

U prvom, drugom i trećem razredu ja sam bila devedeset sedam po-sto „dobra drugarica“, dva posto „fina, dobro uči“, a jedan posto čak „lijepa“.

Podatci mogu malo i odstupati od tadašnjega činjeničnoga stanja, ali samo u odnosu na ovo jedan posto – možda sam ovo sad dodala svomu sjećanju, ne vjerujući da je moja ljepota tada bila toliko neprimjetna.

Jednom sam, sjećam se, sasvim pouzdano našla – fina, dobro se nosi. To je bilo, međutim, tek nekoliko godina kasnije, kad sam išla već u osmi razred i to negdje iza Božića.

Za taj sam se Božić u osmom razredu bila specijalno uredila. Kri-šom sam ujutro obukla maturalnu haljinu spomenute starije sestre An-gele, koju bi najlakše bilo opisati sa „svjetlije žuće od jednoga zreloga svijetložutoga limuna“. Dah nije bilo tako teško zadržavati da bi ha-ljina „sjela“, ali sam nožne prste morala skoro sastaviti s petama da bih uspjela obuti Angeline bijele lakirane cipelice, za dva broja manje od mojih. Preko haljine sam obukla svoj dugogodišnji bordo kaput na dvoredno kopčanje, za koji sam se i te godine nadala da će mi sljedeće godine napokon biti taman, i s mamom se pozdravila s nogama do ko-ljena u snijegu, trudeći se da ne ugleda Angeline cipele.

Po zadivljenim pogledima, koje sam osjetila kad sam napokon do-spjela do škole, znala sam da su se sva moja muka i znoj isplatili. Najja-či dojam je haljina ostavila na mog nastavnika srpskohrvatskoga jezika, Ratka. Taj dan me, pod izgovorom da odgovaram, držao čitav sat pred pločom, da bi se mogao, skupa s ostalima u razredu, diviti mojoj žutoj haljini. To što sam dobila taj dan prvu i posljednju jedinicu iz jezika u svom osnovnom školovanju mogu objasniti na više načina: možda stvarno nisam znala tako dobro kako se to od mene odlikašice očekiva-lo, možda je fluorescentno zračenje žute božićne haljine bilo tako jako da nije vidio šta piše, a možda i zbog partijskih punkta druga nastavni-ka Ratka, koji je, kad malo razmislim, najvjerojatnije osjećao partijsku dužnost da spuca keca jednoj tako lijepo na Božić dotjeranoj učenici.

110 OSVIT 91–92/2017.

Da se vratimo kritičarima. Četiri godine prije toga Angela, sreća, još nije imala maturalnu haljinu. Osim toga, da sam se tad i uređivala za Božić, Barbara, mati moga učitelja Mirka, sigurno ne bi dozvolila da se na Božić dijele jedinice djeci.

Sjećam se dobro Barbare kad smo jednom prilikom Anita i ja po-mogle učitelju odnijeti bilježnice za pismene zadaće kući. Iako kraj jedanaestoga mjeseca, bilo je lijepo i toplo. Kroz požutjelu i prorije-đenu krošnju kruške u Barbarinom dvorištu još je provirivalo sunce na zalasku. Bližio se kraj jednoga iznimno toploga novembra/studenoga. Tog 22. nov. ‘72. prvi put sam čula da postoji sveta Cecilija i dobila od mame svoga učitelja lijepo izvezenu maramicu za imendan.

Među bilježnicama, koje je moj učitelj odnosio kući neocijenjene i vraćao od kuće ocijenjene čitavu tu godinu, bila je i moja bilježnica za pismene sastave. Već izvana se razlikovala od ostalih u razredu – A5, deblja za nekoliko listova i zelenih korica.

Učitelj Mirko je na kraju te školske godine moju bilježnicu pisme-nih radova odnio kući i vratio mi je tek godinama poslije, kad smo već zajedno radili u Kati i ja se uvježbala zapaliti cigaretu pred bivšim uči-teljem da mi se ruke ne tresu od nelagode. Pismene radove iz četvrtoga osnovne sam već bila zaboravila pa se osjećaj prvoga imendana pono-vio ovim iznenadnim darom.

U ovoj je bilježnici bilo točno četrdeset osam petica i tri trice. Sve su trice bile iz diktata sa č i ć. Petice su bile za moje literarne radove. Među tih četrdeset osam bila je jedna posebna.

Sliku, koju smo trebali opisati, mogu vidjeti i dandanas do u svaku pojedinost. Samo ne znam da li bih i danas zaradila onakvu peticu. Ni-kad mi nije bilo jasno odakle sam izvlačila rečenice. Znam samo da sam imala osjećaj kako sam ih već negdje čula i da nisu bile moje vlastite: „...po nebu plove oblaci, putnici natopljeni kišom...“. I sve u tom fazo-nu. Pismenu vježbu imali smo u ponedjeljak.

Ispravljene radove dobili smo u srijedu i učitelj Mirko je moju pi-smenu zadaću pročitao pred punom zbornicom a ja pred mojim punim razredom.

111PROZA

U četvrtak je na drugom satu Ivanka, učiteljica IV. a, poslala Mir-sadu, na trećem je po bilježnicu došla Viktorija iz IV. c i nisu je odmah vratili pa kad je učenik iz IV. d došao na četvrtom satu, morali smo ga poslati u IV. c da pronađe moju bilježnicu.

Tako sam postala slavna.U sljedeći ponedjeljak je u kritičarima osvanulo četrdeset posto „fo-

lira se“. To me strašno pogodilo. Nikad poslije toga više nisam bila „dobra drugarica“ niti sam ikad više napisala onako lijep sastav.

113ESEJI DJEČJA KNJIŽEVNOST OSVIT

Vlatko MAJIĆ

Ljeto je nestalo

čudna li čudaljeto je nestalonekudavjetar je došaoodnekudakiša već padasvudališće lepršaodasvudašumom il drumomkreneš libilo kudako moreona vrludaostala je sjetaljubav iz ljeta

Jesen u vrtu

U moj se vrtveć uvukla jeseni s vjetrom kolo igra.

Na malenoj breziima samo još dva-tri lista.

U mom vrtus jesenislika je uvijek ista.

114 OSVIT 91–92/2017.

Čim se rodi

Čim se rodi rodaodmah i prohoda.

Čim se rodi ždrijebesamo nosi sebe.

Čim se rodi cvrčakpostane ko zvrčak.

Čim se rodi stabloveć je stabilno.

Čim se rodi brodkrene on u hod.

Čim se rodi danveć prestaje san.

Čim se rodi dijete strahom mu prijete.

Čim se rodi knjiga svih nestaje briga.

Mrav

Mrav je sjajan, žuti rumen poput sunca.

Mrav je visok, vješti brz kao ptica.

Mrav je ogroman, dalek kao na drugom planetu.

Mrav je zdrav, vedari najmarljiviji na svijetu.

115DJEČJA KNJIŽEVNOST

Miljenka KOŠTRO

Stonoga Žalila se stonogaDa je bosonoga.Šetala je stonogaAli bosonoga.U trgovine svraćalaDa bi se obula,Ali,Nije to lako.Dugo se obuvala.Kako se god obujeObula se naopako.Umorna od obuvanjaLjutito reče:Eeee, stonoga, stonoga,Najbrža si bosonoga!

Ptica nebeska Od ptičice nebeskePrigovor stiže:Mojoj slobodiKavez ne godi.Moja pjesma je skladanaU zanosu, letu,Čaroban cvrkutRazumljiv jeCijelom svijetu.Ne ću kavez, samoću,Visine, širine iLet jata hoću.

116 OSVIT 91–92/2017.

Bijeli cvijet Mali bijeli cvijetUgledao svijet.Latice mu nježneVjetar diraPa mu ne da mira. Idi vjetre!Popio si rosu.Ukloni mi oblak sivi.On mi sunce krije.A bez suncaMlad ću uvenuti,Hladno mi je. Čuo vjetar zaigranŠto cvijet bijeli reče.Prema nebu pogleda.Oblak siviU krilo mu sjeda. Otišli su pjevajućiTamo iza brijega

Ta dva znanca staraDa u miruMeka proljetna rukaLivadu prošara. Raširio laticeMali poljski cvijetTe izreče: Ovo sam sanjaoProljeće se vratiloCvjetovima šarenimUkrašen je svijet. Cvijeće, livada, proljeće…Takav ritam vrijeme pišeI tragove zime briše.Taj dogovor u prirodiTajna je trajanjaI istinskog postojanja Zna to i bijeli cvijetKoji želi uljepšati svijet.

117AFORIZMIAfORIZmI OSVIT

Danko IVŠINOVIĆ

KOZERIJE

Umjetnik

Gospodin Bog je, naravno, i umjetnik. Stvorio je čovjeka na svoju sliku i priliku, ali uz puno umjetničke slobode.

Filozofija

Moja životna filozofija je raditi, raditi i samo raditi i u tom nema nika-kve filozofije.

Treći mandat

Dobio je i treći mandat. Ljudi ga cijene jer uvijek govori ono što smi-sli.

Politika

Običnoga čovjeka obično ne zanima politika, ali se za običnoga čovje-ka zanima politika, obično pred izbore.

Plagijat

Dokle je u prirodnim znanostima diplomske radove i doktorske diser-tacije gotovo nemoguće prepisivati, dotle je u društvenim (humanistič-

kim) znanostima to nešto sasvim prirodno.

118 OSVIT 91–92/2017.

Trojanski konj

Trojanski konj nam tisućljećima svjedoči da se s praznim trbuhom na može uraditi ništa, a s punim svašta.

Sveto pismo

U kući, naravno, imamo Bibliju, ali u nju ne smije nitko ni pipnuti. Ona je za nas Sveto pismo.

In illo tempore

U ono vrijeme, dok je Isus išao po zemlji, propovijedao i činio čuda, za njim je išlo mnoštvo i čudom se čudilo.

Isus hrani mnoštvo

U Evanđelju piše: „Isus je s pet ječmenih kruhova i dvije ribice nahra-nio mnoštvo od pet tisuća ljudi, koje ga je slijedilo.“ Koliko ga je ljudi

nastavilo slijediti nakon što su se najeli? – Evanđelje ne piše.

Čačkalica

Kada, kako i gdje je nastala i prvi put upotrijebljena čačkalica još nit-ko nije uspio iščačkati.

Flert

Flert je kada ona i on rade nešto što je u granicama nedozvoljenoga.

Nutrina

Najviše cijenim kod žene nutarnju ljepotu, ali lijepa fasada i dobar prednji i zadnji kraj uvijek dobro dođu.

119Ogledi i kritikeOglEDI I KrITIKE OSVIT

Luko PALJETAK

KREŠIMIR ŠEGO – PJEVAČ STOJNE KUĆE

Stožerna knjiga Krešimira Šege jest zbirka Stojna kuća. Šego je pjesnik takve kuće u svim njenim protegama, od oslonca na temelj u domaćoj zemlji, do zaštitnog joj krova s uporištem u zavičajnom nebu, s pogledom sa svih njenih prozora na krajobraz koji je uobličuje sna-gom svojih mijena, onih godišnjih, od jednog proljeća do drugog, do onih povijesnih, od jednog ljudskog iskustva do drugog, potvrđujući je na mjestu na kojem ona opravdano stoji, čineći je stojnom, stamenom, neoporecivom, u dosluhu sa svim njenim stanarima, od pjesme njihove sagrađenom.

Krešimir Šego sav svoj život pjesmom gradi tu svoju stojnu kuću s jednostavnim objašnjenjem da: „onaj što piše -- / piše“ (Dosluh), kao što onaj što leti – leti; kao što onaj što šuti – šuti. Međutim Šego ne piše o bilo čemu, on piše: „svoj dosluh sa riječima, / sa zemljom“ i zato s potpunim uvjerenjem pridomeće: „Nije li to dovoljno?“

U uvodnoj pjesmi zbirke Stojna kuća (1983.) donosi on svoj pro-gram: pisati, pišući pisati pjesmu, pjesmom graditi kuću, ne onu knjišku koja se širi od zbirke do zbirke, podložnu mijeni raspoloženja književ-nih prosuditelja uhvaćenih u mrežu aktualnih trenutaka s mnoštvom zavodnih izama. On hoće pisati, svaki put kao prvi put, graditi pjesmom kuću riječi, podizati joj stojne zidove građene „od pjesme onih koji je nastanjuju“ (Stojna kuća), stvarati kuću koja, koliko god je ukorijenje-na, „putuje s tobom“ i to nije paradoks, jer to je kuća veća od kuće, u njoj je stanar domovina, „oganj s ognjišta obasjava pjesmu“ za ljubav u njoj, jer te kuće nema bez ljubavi. A murva pred njom ne raste samo zato da u nju ponovno dođe proljeće nego i za one što u toj kući odoli-jevaju, da djetetu što je u kući izvedu „zipku pod murvu“ (Stojna kuća).

Krešimir Šego govori u slikama. Jedna od njih jest: Slika koja se ponavlja: / kuća, pred njom odrina, žena, / stablo rasprslo u nebo“. On je onaj što sliku, dalek, / iz kuće i ljeta sastavlja“, prilagođava životu

120 OSVIT 91–92/2017.

svoje riječi, ili još točnije: „Onaj što sliku otčitava / postaje njezina vatra // pepeo koji se ponavlja“ (Zavičaj, iznutra). Eto slike stojnoga života, života kojeg nama bez pepela „koji se ponavlja“, bez onoga koji „postaje njena vatra“. Takvom: „Iznutra, slika se nudi, / oslobođena obličja, / u sjaju“ (Zavičaj, iznutra). Rodna kuća, kuća zavičaj, kuća do-movina, kuća svijet to je rast ishodišne Šegine stojne kuće, a on je njen zidar koji je pjesmom gradi, prepoznavajući u toj pjesmi onaj iskonski vibrirajući snažni „OOOoOOO, OOOOoOOOooo“ koji je sve to iznio „iz zebnje, iz krika / iz jezika“ (Ganga), koji pjesniku govori: „tvoj glas podigne krov djetinjstva / razgori smijeh na ognjištu“, koji se čuje „u času rođenja“ i „na času smrti“ (Ganga).

Šego je pjesnik unutarnjeg zavičaja, pjesmom pounutrenog zaviča-ja, a pjesme nema bez vina, onog „u hrastovim / u jelovim / u murvinim / U jasenovim / obručima“ (Màst), iz njega počinje pjev, dionizično slavljeničko osjećanje života u takvoj kući i za takvu kuću, a „usta koja kušaju / ukroćenu svjetlost / pritajeno tijelo zemlje // usta koja kušaju oganja // Čudesnu pretvorbu sjaja // Počet će pjesmu“ (Màst). Sve osta-lo je šutnja, a „zatvorena u šutnju / miruju hrastove šume. / U njima poneki stećak. / Spava“ (Ponegdje groblje). Ta šutnja nije muk, napro-tiv, čuju se: „Među stablima hrastovine // kosti, pjev zemlje.“ (Ponegdje groblje). Šego je pjevač takva pjeva.

Kao svaki dobar zidar Krešimir Šego ne rasipa svoj materijal, šted-ljivo bira svoju građu, uzima sve: „Dosezljivo nutrini / zemlja kroz pr-ste / dok se / osiplje“ (Iskustvo krajobraza). Nije škrtost ta štedljivost, dokaz je to poznavanja mjere, isposničke mjere, jer je samo takva mjera primjenjiva na onaj „zavičaj, iznutra“ do kojega je Šegi naviše stalo. Samo se takvom mjerom može do kraja uobličiti iskustvo krajobraza, onakvog koje „utiskuje se / u lice, / u stvari. // Nazočno u tisuće oblika“, iskustvo koje „prije je tijela / i prije sjećanja.“ (Iskustvo krajobraza).

Šego razgovara sa svojom kućom, govori joj: „Ti i ja kućo. / Izme-đu nas dan: / siječanj / prosinac / dijele nas.“ Međutim, ne dopušta on nikakve pregrade između nje i sebe: „Razbit ću ogledalo / u kojem se noć / između tebe / i mene / uvukla“ (Kuća I) priznaje samo dan. On je pjesnik svjetlosti. Neko svom imanjem ja on govori: „Dižeš se, sa kože

121Ogledi i kritike

/ otresaš trunje i, / sa srpnjem nad glavom, // koracaš / u podne“ (Ljetni zapis, Prisjećanje). Ponekad je on onaj „iz davnih predjela / sebi / nado-hvat dječak“ (Mijenjajući lice), samo na taj način može on biti stojan, onaj u čiju šutnju „naviru riječi kao / maaaaajko o maaaaajko“ (Ulaze u tvoju šutnju), oblikom podudarne onom predrevnom OOOOoOOOoO-OOOOoOOOOooo“ (Ganga). Nema kod njega „ni – lijevo / ni – desno / samo pravo // Dokle čelo dostire“ (Dokle čelo dostire).

Krešimir Šego trajni je povratnik u okrilje svoje kuće, „dvojan, pred krajobrazom“, onaj koji sebi neprestano govori: „prisjećaš se / kuće, / majke, / neba uronjena u oblike ljeta, / posljednjih vatara među brdima // Goriš, jednako dvojan, / iznova, tu, dok se događaš // i zemlja dok te // posvema // ispunja“ (Povratnik). On je onaj koji „piše“. Dovoljna mu je olovka, „toz aurograf extra 8110 hb“, tvrda, ali „u njenim biljezima / je / nebo“ (Olovka kojom pišem). Svejedno pita se: „Tko će prepoznati njezinu zebnju / sve bljeđi trag // Ruku što dršćući / druguje s pisme-nima.“ Nismo je prepoznali, dragi prijatelju Šego, mi koji znamo da „Kuća tvoja ne umire / od nijema dimnjaka, / vjetra u vratima, potresa u temeljima. // Ona jeste / na putovima niz koje si krenuo“ (Kuća II). „Posadio si drvo, / ono raste; njegovo stablo / lista grana se / plodove / odbacuje lišće / (u njemu ptice / u njemu munje) kroz tvoje dane // Posadio si drvo. // Iz njega ćeš križ / ili škrinju / po kojoj će zemlja / mladenački zapjevati // načiniti?“ (Drvo krša). Od te se pjesme kuća gradi, stojna kuća. Sagradio si je, prijatelju Krešimire. Ona je i naša. Iz nje: „Ogledamo se / rasprostrti / tihi // Postajemo / svemoćno / bezgra-nični“ (Zemlja i ja). Postajemo i znamo: “Listat će tvoje stranice / tvoje biljno srce // Listat će tvoje stranice / tvoje štivo / iz gaja livade prašume podvodnog raslinja“ (Listat će tvoje stranice). Ti: „Sad si nebo i zemlja“ (Stećak na Crnici). Rekao si nam: „riječi nisu riječi / ako im barem u sebi / sugovornika ne nađeš“. Mi smo sugovornici im. „Listat će tvoje stranice“. Hoće, listat će: „ Iz jezika ti raste / kaćun“ (U tami jezika). „Sad si nebo i zemlja“ (Stećak na Crnici). Mi smo tome svjedoci.

122 OSVIT 91–92/2017.

Ivan SIVRIĆ

LIJEPA KNJIŽEVNOST - PREVENTIVNO, PALIJATIVNO I KURATIVNO

Ružica Martinović-Vlahović: Smaragdna rijeka, Naklada Bošković, Split 2015. 304 str.; 21 cm.

Slučajno ili po nekom redu nužnosti u ruke mi je dospio roman Sma-ragdna rijeka liječnice, pjesnikinje, esejistkinje i romansijerke Ruži-ce Martinović-Vlahović o kojoj sam, pravo da kažem, malo znao prije ovogodišnjega književnoga susreta „Maslini u lice“ (2017. g). No bila je tu u uglednom društvu afirmiranih književnih imena: Đure Vidmaro-vića, Enerike Bijač, Božice Brkan, Stjepana Šešelja i Drage Štambuka. Uz Ljubu Krmeka tom je susretu pokušavala pridonositi i moja malen-kost. U razmjeni naših književnih umotvorina dobih i knjigu iz naslova, pročitah je i učini mi se uputnim javno predstaviti taj roman ovdašnjoj književnoj i kulturalnoj javnosti. Prošle godine roman je nagrađen „Ne-retvanskom maslinom“, nagradom koja se dodjeljuje za najbolje knji-ževno djelo objavljeno u protekloj godini pa je to dodatni motiv da se koja riječ napiše i na našim herceg-bosanskim stranama.

Lijepo je znati da je Ružica Martinović-Vlahović rođena u Zagrebu (1950.) i da je odrasla u Kominu na obali donjega toka Neretve (obrazo-vanje: gimnazija u Pločama, Medicinski fakultet u Zagrebu) te da živi u Slavonskom Brodu od 1976. U struci je ostvarila zavidan status svojim stručnim i znanstvenim te popularnim radovima iz medicinskoga po-dručja, a na književnom polju je prisutna pjesmama, pripovijetkama, esejima i recenzijama te zastupljenošću u zbornicima i antologijama. Njezin književni imidž potvrđuju joj brojne nagrade, a objavljena knji-ževna djela su: Tvoj Duh me obavija (pjesme, 1998.), U blizini (pjesme, 2002.), Miris ljubavi (pjesme, 2009.), Vrata Božića (meditacije, kratke priče, 2010.), Zlatna nit (kratke priče, 2012.), Božur pod prozorom (ha-

123Ogledi i kritike

iku, haibuni, 2015.), Smaragdna rijeka (roman, 2015.), Ima jedno tajno mjesto (pripovijetke, 2016.).

Poticajni naslov knjige Smaragdna rijeka upućuje na Neretvu ili Arentu kako je autorica imenuje rabeći jedan od starih oblika imena rijeke. Ta rijeka, koja je dijelom i dio identiteta pisca ovih redaka i koja jest zelena (kao mineral berilijev alumosilikat, beril zelene boje, dragulj) po čem se razlikuje od brojnih drugih pa je tako jedinstvena i osobita, kao nešto vrijedno pozornosti u svakom pogledu, nudi asocija-cije o mnogim pitanjima i o njezinu karakteru. Autorica nam tim pruža simboličnu sliku, reklo bi se cijeloga romana, zapravo cijelu predstavu u kojoj se naznačuje mnogo štošta i koja jest zapravo glavna (o)poruka knjige. Taj potpuno pozitivni adjektiv „smaragdna“ se iznimno slaže s Arentom, osobito kada se o rijeci bude sjećanja „izdaleka“, kako vre-menski tako i prostorno. Neretva doista ostavlja takav dojam u pokojim razdobljima, i tokovima, osobito kada je „smirena“ u svojem donjem toku, upravo onom koji je impresionirao spisateljicu. Na takav doživljaj je autorica imala pravo pa ćemo slijediti taj noseći okvir romana motre-ći kako ga je popunila svojim spisateljskim diskursom.

Roman je podijeljen u šest poglavlja („Večernji razgovori“, „Marije-ta“, „Djevojački sni“, „Knjiga pečata“, „Pristigli iz dva svijeta“ i „Krug se zatvorio“), i u njem se opisuje vrijeme druge polovice dvadeseto-ga stoljeća, a radnja se odvija u Zagrebu, Rujniku (zavičaj jednoga od glavnih likova, dolina Neretve), Špiljevu (dalmatinsko zaleđe), Splitu, Opatiji i još pokojem epizodnom mjestu, dakle u Hrvatskoj. Počinje razgovorima, odnosno dijalozima koji zbog svoga karaktera podsjećaju na solilokvij s jasnom tenzijom prema filozofskom eseju da bi „razvo-jem radnje“ prerastao u složeni ljubavni roman. Riječ je o dvije ljubav-ne cjeline koje se „dodiruju“ svojim značenjem i međusobnim svje-tonazorskim prožimanjem te „susretom“ koji spaja paralelne sudbine tvoreći jednu zaokruženu cjelinu.

Protagonisti romana su: Matilda Vuletić-Stančić, Zagrepčanka, li-ječnica stomatologinja koja ordinira u Novom Zagrebu i stanuje u pre-uređenoj roditeljskoj kući sa sinom jedincem Lukom, koji je s njom nakon neuspjeloga braka s Robertom koji živi u Švicarskoj. Luka, sin, studira komparativnu književnost i germanistiku, živi s majkom koja

124 OSVIT 91–92/2017.

mu imponira i intelektualno te mogu raspravljati o raznorodnim tema-ma. Marijeta Šuman, djevojka iz neretvanske doline i kamenjara, koja je opčinjena zavičajem i rijekom Neretvom, produhovljena objavom Božje ljubavi, a potom i ljudske. Filip Matić, Marijetin ljudski zaštitnik i duhovni voditelj te Juraj, neostvarena mladenačka Matildina ljubav. Dakle, dva kruga: Matilda, Robert, Juraj stariji i Marijeta, Luka i Filip mlađi protagonisti.

Ako bismo siže romana predstavljali ukratko, onda recimo da priča započinje razgovorima majke i sina koji nemaju uobičajeni karakter niti dinamiku. To je razgovor zrelih osoba koje gaje respekt prema su-govorniku i temi; velikoga su sadržajnoga raspona od svakodnevnih do ontoloških pitanja. Drugo poglavlje je posvećeno Marijeti Šuman, budućoj Lukinoj djevojci koja je potpuno predana školi i prirodi da bi se u svojim mističnim doživljajima osnažila Kristom i Crkvom. Treće poglavlje opisuje druženje mlade Marijete i zreloga muškarca Filipa Matića koji iza sebe ima neuspješan brak, a koji je kao i Matilda sav predan platonskoj odrekavši se spolne ljubavi, rastavljen i vjeran svetim sakramentima. U ovom se poglavlju događa i rastanak Filipa i Marijete; Filip napušta Marijetu u korist njezina dobra, smrtno bolestan i tako za-vršava. Četvrto je poglavlje Knjiga pečata ili Oporuka koju je Filip prije smrti napisao Marijeti. To su zapravo kratki eseji, poezija u prozi u čast ljubavi, mudrosti, istini, razumu, srcu, glazbi, duhovnosti… U petom poglavlju je riječ o susretu Marijete i Luke, rađanju simpatija i ljubavi mladih srodnih duša koje posjećujući Književni petak u Zagrebu ozbi-ljuju svoje snove. Šesto poglavlje govori o nesretnoj ljubavi Matilde prema Jurju. Marijeta i Luka završavaju studije, a Matilda se posvećuje očuvanju svojega duhovnoga integriteta i zadanoga dostojanstva, želeći sačuvati krhke ostatke svoje obitelji, a to ne ide bez Božje prisutnosti, znakova milosrđa i ljubavi Božje. Roman ne završava „zatvorenim“ raspletom jer nije sigurno da bi blaga ljubav mogla preživjeti pred nale-tima oštre zbilje, ali ne može ni umrijeti „prije nas“.

U romanu je predstavljen jedan osobit pristup životu na način kako je to autorica željela i mogla ostvariti. Odmah treba reći kako je ovdje uporaba riječi i njihovo stavljanje u kontekst utemeljeno na bogatom obrazovnom fundamentu i obilnom životnom iskustvu. To se slaže sa

125Ogledi i kritike

stavovima koji počivaju na uvjerenju kako se za najsloženiju književ-nu formu treba imati primjereno iskustvo koje se obično veže uz onu izreku kako je za znanje potrebno (dugo) vrijeme. Ovdje, dakle, imamo već afirmiranu književnicu i njezin prvi roman. Nije ona u mainstream pogonu, onom koji nastoji pogodovati publici, što je već dugo u modi. Roman ne slijedi svjetonazor koji preferira danas agresivna književ-no-kritička skupina i koja nameće svoje razarajuće stavove popunjava-jući medijski prostor pa izgleda da je to „glavna struja“ u književnosti koju bi trebalo slijediti. Ne ćemo reći kako je ovaj romaneskni pristup suprotnost mainstreamu, a ni supkulturi, nego da njeguje svoj osobit trend koji ima svoje čitatelje čiji broj nije zanemariv.

Ovaj pristup dakako ima vlastiti „protokol“ virtualnih zbivanja i do-gađanja, izražen dopadljivim stilom, preciznom dijagnozom osjećaja i razinama svijesti, a sve u stanovitoj sugestiji da je to doista stvaran svi-jet. Višegodišnje autoričino pjesničko druženje s čitateljstvom ostavilo je pozitivan signum na njezino pripovijedanje i to je ono iskustvo koje ona ovdje prilaže likovima u romanu uz kreativnost njihovih osobnih doživljaja i emocija. No ne umanjuje takav dojam to što je tekst obilno pjesnički, mnogo je poredaba, metafora i ostalih pjesničkih figura, što može upotpuniti čitateljev doživljaj, a može „usporiti radnju“. No fabu-la nije glavna okosnica ove knjige. Primjetan je i blagi „okus“ retorike što daje živost i neposrednost pripovijedanju pa bi se moglo reći da ono nosi u sebi nešto od baroknoga, podsjeća na rokoko, kao stil s nježnijim linijama, svijetlim bojama i nenapadan. U obilju ambivalentnosti aso-cijacija koje naviru tijekom čitanja osjeća se opomena da se zastane i mirno primi poruka. Tekst je uvijek lagan i prozračan, i vidi se „ženska ruka“, prevladava iskren duh vjere i nade.

Dinamičnost je simbolično uvedena blistavom Arentom (Neretva) koja živo teče i kroz cijeli roman, lijepom i blistavom, a kada se i ne spominje ona jest tu kao vodilja, kako u vrijeme odrastanja i ljetnoga dokoličarenja u zavičaju;

…U takvim noćima rijeka živi pojačano: moćno sabrana u sebe jer je izvana ne uznemiruju, osim što joj obale nanose valove mladenač-ke čežnje i paučinaste niti ljubavnih mreža. Po svu noć prebire svoje tokove, prelama guste crne vode, meškolji se, grgolji algama, igra se

126 OSVIT 91–92/2017.

ciplima što skaču cijepajući noćnu tišinu. Guta mjesečinu krupnim gut-ljajima i zoblje kristalne zvjezdane bombone, šapće obalama, smijulji se mazno uz bokove lađa i brodica, potmulo ječi u podlokanim strma-cima i češlja svoje korito mekim vodenim prstima. I na kraju to donosi moru, predajući mu se dan za danom, malo po malo, ali nikad do kraja! (str. 207).

tako i u vrijeme susreta s kulturnim središtem, nije gubila svoje pa-radigmatsko značenje:

…Svatko od nas troje donio je komadić domovine u sebi … Ja rav-nicu sa zlatnim valovima nekoć Panonskog mora: pučina je sada crna, otoci su zeleni šumarci. A oni svoje more, smaragdnu rijeku, sura brda, bijele kuće, crkve i zvona. A zvona tamo imaju posve drukčiji zvuk od onog u ravnici, gdje se mirno širi i razlijeva, taložeći se bešumno po baršunastim krošnjama i mekom tlu koje spremno upija njegov bla-goslov. Eto donijeli smo pučine i ravnice svojih predaka, pomoraca i ribara, ratara svih podneblja. Zagreb je to sve ukotvio, sjedinio, emul-girao i katalizirao, postavši mjesto susreta za okupljanje velike obitelji. Svojim dobrohotnim rukama – ulicama pružao je dom svima koji su mu dolazili. Davao im od svoje mudrosti, ljepote i povijesti; nudio im svoje tajne koje su uskoro postajale i njihove, otkrivajući im do tada nepre-poznata područja vlastite osobnosti… (str. 241).

Teško je predstaviti sva značenja i poruke koje se romanom nude jer ih je premnogo. Zato se ovim osvrtom držimo tek nekih koje se čine važnim. Kao bitan aspekt romana jest nadahnuće zasnovano na kršćan-skom svjetonazoru koje se temelji na vjeri, ufanju i ljubavi, i u tom temelju je „ljubav najvažnija“ u svoj svojoj cjelovitosti. Tu su, naravno, i druge kardinalne kreposti. Ne zaostaju ni ljepota i smisao, a sam Bog se ne mora izravno ni spomenuti da se osjeti kako je sveprisutan jer ga u prisutnost prizivaju i uvode sam čovjek i priroda. „Oporuka“ jest, ipak, nosivi dio romana, njegova osnova i težište. To je svojevrstan kontra-punkt banalnoj svakodnevici u kojem se reflektiraju poetski izrečene meditacije o životu, ljubavi i mudrosti. Vjerovati je da autorica nije po inerciji situirala ove filozofične eseje u središte romana jer se oko ove majstorske esejistike vrti sve što je za ovo djelo bitno, sadržaj, idejna potka kao i krajnja poruka knjige.

127Ogledi i kritike

Može se slobodno dodati kako je ovaj roman postmodernistički, žanrovski mješovit, s elementima citatnosti, filozofskoga i teološkoga diskursa, obogaćen živopisnim deskripcijama prirode što je duboko proživljeno i pomno iznijansirano kroz živu i oslobođenu ljubav (uvi-jek u granicama dobroga ukusa). Teoretičari romana bi vjerojatno ka-tegorizirali ovaj roman kao moderni roman, prema tonu sentimentalan, prema formi lika, zbivanja i prostora, a možda i prstenasti ili paralelni roman. No mi ćemo ga prihvatiti prema njegovoj osobini koja uspješno teče kao psihološki roman u kojem je razvidna tzv. reprodukcija čo-vjekove svijesti, naravno, uz obilnu prožetost intenzivnim i dubokim ljubavnim osjećajima. Skladan književni kolaž njeguje i bogatu socijal-nu simboliku koja svoje znakove ne personificira kao statiste, nego su njezini simboli zapravo protagonisti jednoga uvjerenja. To je uvjerenje prihvatljivoga i poželjnoga naboja što svojom topografijom postupanja uspješno spaja kulturna središta s potencijalima duhovno bogatih osoba iz materijalno oskudnih podneblja. Taj aspekt implicitno sugerira do-moljubni sentiment i njegovu narav objavljuje da bi bio priznat jer je stvaran i životan. Radi se naime o sazrijevanju života koje se ne zavr-šava nekim happy endom, nego ostaje u očekivanju nove neizvjesnosti.

Lijep stil, kratka rečenica i jasna misao uz snažne sugestije dobro-ga ukusa, mirisi („jer mirisi su poveznica naših dobnih kalendara, ne-vidljivi prijatelji koji nas prate kroz čitav život“), zvukovi („uz obilje cvrčaka, koji ionako spadaju u ljetnu tišinu“), impresivne boje, jamče vrijednost romana koji zaslužuje primjernu pozornost. Također, usput-no referiranje na književno-povijesna imena (sv. Toma, Dostojevski, Tolstoj, Pascal, Goethe, Cervantes, James Joyce…) sugerira snažnu po-vezanost autorice s njezinim književnim i obrazovnim backgroundom koji također upotpunjuje njezin književni imidž.

Ružica Martinović-Vlahović je, dakako, ovim romanom potvrdila vlastitu umjetničku, književnu i naravno ljudsku važnost i vrijednost. Nadati se kako će kao i u njezinu profesionalnom medicinskom anga-žmanu (sukladno autoričinoj struci), njezin roman imati rezultate koji se sugeriraju naslovom ovoga osvrta.

128 OSVIT 91–92/2017.

Đuro VIDMAROVIĆ

NJEŽNOST KAO IMPERATIV

Pero Pavlović: Hortus Dei, (likovno obogaćenje: Josip Botteri Dini), Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2016.

Pero Pavlović nametnuo se posljednjih desetak godina kao istaknuto ime u suvremenoj hrvatskoj pjesničkoj produkciji. Poglavito je knji-ževna kritika prihvatila i vrednovala visokim ocjenama biofilnost koja se proteže kroz većinu njegovih pjesama. Rođen je 20. ožujka 1952. u Gracu kod Neuma. Studirao je medicinsku biokemiju u Zagrebu, gdje je diplomirao i magistrirao. Živi i radi u Neumu. Prostor njegovoga zavičaja nalazi se na razmeđi kultura i civilizacija. Neum pripada du-brovačkomu eminentnomu kulturnomu prostoru i dijelu mediteranske uljudbe, dok mu je zaleđe obilježila dramatična hrvatska povijest i tur-ska okupacija hrvatskih prostora sa svim civilizacijskim, religijskim i kulturološkim promjenama i sadržajima.

U tom kolopletu zbivanja i prožimanja mirni i samozatajni Pero Pa-vlović opredijelio se za tankoćutnu lirsku nit već 1979. godine kada je objavio prvu knjigu pjesama Plavi svirač. Od tada neprekidno tka svoj čudesni pjesnički sag kojemu potku čini ljekovito bilje mediteranskoga područja i svijet prirodnih ljepota njegovoga kraja. Cijeli ovaj kom-pleks omogućio je Pavloviću izuzetnu poetsku i jezičnu nadgradnju tako da ga nazivaju i neologističkim bardom u suvremenom hrvatskom pjesništvu, a uspoređuju ga i s A. B. Šimićem. Njegov poetski diskurs teži harmoniji neba i zemlje, čovjeka i prirode, ljepote koja se nadaje ljudskomu oku i pjesničkomu senzibilitetu ma gdje se on nalazio. Iste ideje prožimaju i knjigu koju prikazujemo, a to se uočava i u naslovu – Hortus Dei, dakle Božji vrt. Riječ je o trideset trećoj zbirci Pere Pavlo-vića. Zbirka ima četiri ciklusa: Ljepotom se nebo smije, Inule, Melodije čula i Prije prvih riječi.

129Ogledi i kritike

Kao i svaki rasni pjesnik i Pero Pavlović daje u naslovu sažetak svo-je knjige, ali postavlja i zagonetku: što je to Hortus Dei? Kako je on po struci ljekarnik, neizbježno je odgovor potražiti u domeni farmakologi-je i ljekarništva. Priroda je Božji ljekarnik. Biljke su od pamtivijeka bile ljudima lijekovi. Naravno, trebalo je poznavati njihova farmakološka svojstva. U našoj povijesti biljne apoteke potječu iz srednjega vijeka. Otkrivanjem ljekovitih biljaka, pripremanjem od njih lijekova i liječe-njem bolesnika bavili su se redovnici. Služili su se tzv. Viridariumom (Hortus Medicus), odnosno udžbenikom za pripremanje jednostavnih biljnih lijekova. Jedan od prvih viridaria napisao je Kasiodor bivši sa-vjetnik cara Teodorika, koji se povukao iz političkoga života. Djelo se zove Institutiones Divinarum et Saecularium Litterarum (543. – 555.). U njem je preporučeno redovnicima da kultiviraju ljekovito bilje i pro-učavaju, prepisuju i oponašaju izvore iz prošlosti, kao što je Hipokrat, Dioskorid i Galen. (Flavije Magnus Aurelije Kasiodor Senator (oko 485. – 585.), poznatiji kao Kasiodor, bio je bizantski državnik, sveće-nik, redovnik i pisac te glazbeni teoretičar. Jedan je od crkvenih otaca. Službovao je u upravi Teodora Velikoga, kralja Ostrogota).

Redovnici su stvarali na temelju stečenih iskustava kataloge svih biljaka koje su uzgajali i upotrebljavali tzv. Hortule. Na ovaj način po-znavanje medicine i uporaba ljekovitoga bilja brzo se proširilo među re-dovničkim zajednicama. Uz opatije podizali su prve hospicije i bolnice za smještaj bolesnih hodočasnika.

Naravno, riječ hortus iz naslova Pavlovićeve zbirke upućuje i na Stari zavjet, odnosno na dobro poznat pojam eden. Eden se prvi put spominje u Bibliji, u Knjizi postanka. U hebrejskom jeziku ova riječ ima dva značenja: eden – sreća, zadovoljstvo, užitak. Prvobitno zna-čenje riječi Eden odnosi se na rajski vrt. U hrvatskom jeziku Eden se prevodi kao raj. U Starom zavjetu Eden se upotrebljava kao sinonim za Božji vrt gdje ljude čeka velika sreća i blaženstvo (usp. Sir 24,31; Ez 28,13; Iz 51,3; Jl 2,3). Pojam raskošnoga vrta razvio se nakon babilon-skoga sužanjstva.

Pavlovićeva zbirka Hortus Dei obuhvatnija je glede predmetno-te-matske razine od većine njegovih ranijih knjiga, tim što je autor sročio zanimljivu kolažnu cjelinu u kojoj se nalaze tekstovi o biljkama, pje-

130 OSVIT 91–92/2017.

sme kršćanskoga nadahnuća, refleksivna lirika, ljubavni pjesnički urad-ci, te pohvale kraljici Katarini Kosača, papi Franji i Hercegovini. Doi-sta, sve je to Hortus Dei. Dakako, prevladavaju izrazi iz vegetativnoga svijeta koji se isprepliću s kršćanskim motivima i zajedno upućuju na mediteransko okružje i mediteranski uljudbeni krug. Najčešće je riječ o pjesmama u kojima se rabe vezani stihovi a u ciklusu Ljepotom se nebo smije autor se služi katrenima s rimovanim osmercima, pri čem umje-sto rime nalazimo i podudarne samoglasnike na kraju kao što je slučaj u mađarskoj poeziji. Dr. Dean Slavić s pravom ističe kako „od figura, Pavlović zna uporabiti paregmenon, riječi istoga korijena u nizu (rujan, rujnu…) i homeoteleut, podudarnost završetka riječi (bilje, izobilje). Istakao bih kao vrijednost Pavlovićeve poezije i njegove metafore te asonancije i aliteracije.

Ono što čini ovu zbirku tipičnom za Pavlovićevu poetiku jest ve-getabilnost i ushićenost biološkom raznolikošću što pjesnik uspijeva iskazati vlastitim poetskim diskursom i leksičkom raznovrsnošću.

Kljunarice, mrežokrilciBogomoljke i tulariMravi, sturci, resokrilciVretenca i lepezari(„Medna stvorca“)

Jaglac, cecelj i erikaBilbergija i ehmejaFikus, citrus, vodenikaŽeravac i kalateja

Anturijum, kamenika,Lijer i kaćun, divlje zeljeGustiš šiblja, zelenikaMedarice, zlatne prelje(„Kristov cvijet“)

131Ogledi i kritike

U cjelini pjesnička zbirka Hortus Dei ne inzistira isključivo na flo-rističkoj poeziji već na pjesničkim porukama kojima autor iskazuju potrebu za dobrotom i optimizmom. Pjesnik u svijetu bilja kao i u po-vijesnom svijetu zbivanja teži otvorenosti i nježnost. Pri tom nije senti-mentalan, ili profesionalno, odnosno kulturološki jednosmjeran.

Od uminuća do uskrsnuća kraći je put kada se granice dva začudna svijetapremoste mjerom ljubavi(„Zrnce vječnosti“)

Zaključujemo ovaj prikaz posljednjim dvostihom u završnoj pjesmi „Riječi, što ti

vrijeme sprema“:

Što umnoži ljubav, spomena je vrijednošto množinom rodi, opet biva jedno.

Na kraju, ali ne manje važno, treba istaći kako je zbirku Hortus Dei likovno opremio i crtežima obogatio veliki hrvatski slikar Josip Botteri Dini. Prema tom riječ je o djelu koje sadržajem i opremom predstavlja vrijedan doprinos suvremenoj hrvatskoj književnosti.

132 OSVIT 91–92/2017.

Marko DRAGIĆ

VRIJEDAN ROMAN „ZATIŠJE“ LJUBE ĐIKIĆ

Ljuba Đikić: Zatišje, Udruga građana za kulturu i informiranje „Tomislav“, Tomislavgrad, 2017.

Svojevrstan moto autorice je „Uvijek mi je bilo čudno što ti pisci moraju izmišljat, treba samo slušat ljudske priče, sudbine, tajne. Znaš li ti, dijete moje, da svatko iz naše obitelji ima život kao roman.“

Roman je komponiran od devet ispovijesti. Glavna protagonistkinja radnje ispovijesti „Bijela ciganka Đula“ je Mara koju je majka nago-varala da se uda za Cvitana Mikića. No, Mara ga nije voljela govoreći da će se rađe udati za „crnoga Ciganina“. Početkom pedesetih godina dvadesetoga stoljeća Mara je otišla na radnu akciju. U brigadirskom naselju bio je vojnik koji se svidio Mari. Prošetala je s njim. On joj se predstavio kao Jozo. Mara se prepustila Jozi i on ju je zaprosio. Krenuli se prema njegovima. Kad su došli u cigansko naselje kod Banja Luke Jozo je Mari otkrio da je on zapravo Ciganin i da se zove Kemo, a Mari je rekao da se ona od sad zove Đula. Mara ga je nastavila voljeti. Nakon nekoliko godina preselili su u Mostar i proseći zaradili novac od kojeg su sagradili trokatnicu. Imali su petero djece i Mara je bila sretna, „jer tko ljubi na mnoge stvari zaboravi“. Djecu su upisali u školu. Kemo je otišao u Njemačku raditi. Zaradio je novac i kupili su kuću u Zagrebu. Nakon šest godina rada u Njemačkoj poginuo je. Đula je željela otići svojima kako bi saznala što se s njima događalo. Nisu je prepoznavali...

„Jedina ljubav strica Marka“ ispovijest je strica Marka koji je došao iz Kanade jer mu je brat umro. Na groblju je vidio mnoge grobove onih koji su bili mladi kad je on otišao. Snažno je emotivan njegov pogled na križ s uklesanim imenom: Jaka Jurić! Bila je to njegova prva i najveća radost njegove mladosti, jedina i najveća njegova ljubav, najveća bol i najveća patnja njegova života.

133Ogledi i kritike

Na križu je natpis da je umrla 15. kolovoza 1994. godine. Marko je razmišljao kako bi bilo lijepo ondje i sada umrijeti, na zemlji u kojoj počiva njegova Jaka. Na njezinom grobu klečala su dva muškarca, jako slična majci, Jaki. Pored Marka je stajala njegova supruga Helga koja je uvijek daleko od njegova srca, „u koje nikad nije uspjela prodrijeti“.

U ispovijesti „Krug“ prikazana je sudbina tetke Luce koju su u ratu ostavili i muž i sinovi. Luca je bila najbolja i najljepša studentica Sa-rajevskoga univerziteta. Uzrok njezinim nevoljama je njezin suprug Milan.

„Svetac ili zabranjena ljubav“ ispovijest je o Zdenkici iz Dalmacije koja se u šestom razredu osmoljetke zaljubila u Branimira. Zdenkica je otišla u gimnaziju, a Branimir u sjemenište. I Branimir je volio Zden-kicu i obećao joj da će napustiti sjemenište i da će Zdenkica biti samo njegova. Međutim, u Zdenkicu se zaljubio i Branimirov brat Vatroslav koji je Zdenkici bio profesor u školi. Branimir je jednu noć proveo s Zdenkicom. Postao je svećenik i misionar. Zdenkica se udala za Vatro-slava. Rodili su dva sina. Međutim, među prvim braniteljima poginu-lima u Domovinskom ratu poginuo je Vatroslav. Ponovno se pojavio Branimir...

Zanimljive su i ispovijesti: „Dodir moga anđela“, „Ljubav je utišala oružje“, „Kety i Viktor“ i druge.

Ispovijesti u romanu obiluju zapletima i kulminacijama a najčešće baladno završavaju. U romanu je cijela galerija likova i njihovih sud-bina. Ljubav je stalni movens u romanu i uzrok sudbinama. Svojom te-matikom roman je svojevrstan dokument vremena od pedesetih godina prošloga stoljeća do naših dana. Stoga nema sumnje da će privući po-zornost ljubitelja beletristike te teoretičara i povjesničara književnosti.

134 OSVIT 91–92/2017.

„ZAVIČAJNA RAPSODIJA“ ZDRAVKA NIKIĆA ISTKANA IKAVICOM

Zdravko Nikić: Zavičajna rapsodija, Matica hrvatska ogranak Grude,

Matica hrvatska ogranak Čitluk, Grude, 2016.

Zdravko Nikić rodio se u Ružićima kod Gruda 30. srpnja 1953. go-dine, kao sedmo dijete oca Jerke i peto majke Anđe, r. Milas (otac mu se ženio dva puta jer mu je prva žena umrla vrlo mlada). Majka Anđa bijaše nepismena, ali prava riznica narodnoga blaga. Dok joj je mali Zdravko pomagao pri tkalu, pjevušila mu je umilnim glasom junačke pjesme i pričala razne predaje i legende. Na mnoge klasike svjetske književnosti utjecale su svojim pripovijedanjem i pjevanjem majke ili dadilje. Primjerice, Goethe spominje pripovijedanje svoje majke, a A. S. Puškin (1799. – 1837.) spominje svoju dadilju Arinu Rodonovu od koje je čuo bajke i pjesme.

Bosonogo djetinjstvo Zdravko Nikić proveo je na ružićkom kame-njaru, često u oskudici i neimaštini. Pučku školu završio je u Ružićima (četiri razreda) i u Grudama (ostala četiri). Nakon toga u Splitu, na Po-ljudu, 1972. godine završio je Franjevačku gimnaziju. Potom je šest mjeseci proveo na Humcu kod Ljubuškoga u Novicijatu. Napustivši koncem godine Novicijat Zdravko, stazama, tijesnim klancima, bespu-ćima prolazi svoju odiseju: kratko je boravio kod brata u Njemačkoj radeći na građevini te utovaru i istovaru robe. Nakon povratka u Ruži-će jedno vrijeme radio je kao fizički radnik u građevinskom poduzeću „Hercegovina – visokogradnja“ te u Duhanskoj stanici u Grudama (III. smjena) na pakiranju duhana.

Tadašnje vlasti nisu priznavale vjerske gimnazije te se Zdravko upi-suje na Filozofski fakultet u Prištini gdje je ostao tri semestra, redovito dajući sve ispite, a onda se prebacuje u Sarajevo, na Filozofski fakultet (Odsjek historije jugoslavenskih književnosti i materinski jezik). I na tom fakultetu Zdravka je zateklo veliko razočaranje jer su mu priznali

135Ogledi i kritike

samo dva ispita iz Prištine, pa je morao krenuti iz početka. Za vrijeme studiranja u Sarajevu razbolio se (početak TBC-a i operacija slijepoga crijeva) te je skoro godinu proveo u bolnici. Unatoč svemu, za tri i pol godine studiranja diplomirao je 10. listopada 1979. godine. Život ga je odveo u Školski centar Banoviće i ondje je jedno polugodište predavao materinski jezik, a onda je zaposlenje našao u Šipovu gdje je u Sred-njoškolskom centru radio kao profesor materinskoga jezika.

Tadašnje vlasti u Grudama Zdravku nisu dale nikakav posao. Una-toč tomu 1983. godine vratio se u Grude i zbog moralno-političke (ne)podobnosti nije uspijevao pet mjeseci dobiti nikakvo zaposlenje. Tek nakon iznenadne smrti tadašnjega predsjednika OK SK uspio se za-posliti na mjesto tajnika SIZ-a kulture. Uz to je vodio poslove tajnika Odbora književne manifestacije „Šimićevi susreti“ – od 1984. do 1990. – i jednoga od urednika općinskoga glasila „Bekija“. Na tom mjestu ostao je do gašenja SIZ-ova 1988. kada prelazi u Narodnu knjižnicu i na mjestu knjižničara radi do 1993., a tada je (12. listopada) prešao na mje-sto urednika u novopokrenutoj Novinskoj agenciji hrvatskoga naroda u BiH – Hercegbosanska novinska agencija – HABENA u Međugorju. Na mjestu urednika ostao je do 1. rujna 1995. kada je imenovan glav-nim urednikom HABENE i na tom mjestu ostaje do formiranja FENE (2002.) kada je imenovan pomoćnikom direktora i tu dužnost obavlja do danas.

Muze su prema Zdravku bile darežljive te je još u gimnazijskim da-nima, počeo pisati poeziju i prozu. Kao student, 1978. godine, osvojio je II. nagradu studenata BiH „Petar Kočić“ za esejistički rad „Poetski svijet A. B. Šimića“. Godine 1995. dobio je III. nagradu na natječaju „Boško Papić“, za najbolju ratnu priču koju je raspisao list TRN iz To-mislavgrada. Zdravkov opus do sada obuhvaćaju knjige: Vrisak kamena (pjesme), Zagreb, 1994., Hrvatska Golgota (pjesme), Split – Mostar, 1998., Strah i glad (roman), Split – Mostar, 1996., Korak izvan kru-ga (roman – kronika 2000.), knjiga iz radiestezije Radiestezija – zrnce Božjeg dara, Čitluk, 2004. i Sime života vičnoga – Zapisi Stipana Tr-novca. Član je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.

Posljednjih četvrt stoljeća Zdravko se afirmirao uglednim novina-rom i urednikom. Jedan je od pokretača i urednika „Hercegovačkoga

136 OSVIT 91–92/2017.

tjednika“, „Hrvatske grude“ i „Horizonta“. U HABENI je osam godina bio glavnim urednikom, a u FENI od 2002. godine pomoćnik direktora za rukovođenje Sektorom redakcije u Organizacijskom dijelu Mostar.

Zdravko je jedan od najboljih radiestezista u regiji što dokazuju go-stovanja na valovima mnogih radiopostaja, kao i na HTV-u u emisiji „Globalno sijelo“ (2004. godine) te na HTV-u Oscar C Mostar, na FTV u Sarajevu, a Televizija Republike Srpske o njem je snimila emisiju „Heroji i fenomeni“ koja je na zahtjev gledatelja emitirana više puta. Diljem Hercegovine puno je bušotina iz kojih se ljudi opskrbljuju vo-dom, a koje je Zdravko locirao – od Ravnoga, Čapljine, Stoca, Čitluka, Ljubuškoga, Vitine, Klobuka, Gruda, Tihaljine, Širokoga Brijega, sve do Rakitna i Tomislavgrada. Pregledao je na stotine i stotine stanova i kuća i odredio zdrava mjesta za spavanje te locirao mjesta na kojima će se sazidati nove kuće. Za svoje uspjehe dobio je mnoge pohvale, a o njima su pisali i razni mediji – od sarajevskih: „Une“ (1985.), „Oslobo-đenja“, „Večernjih novina“ i još nekih magazina, zagrebačkih: „Večer-njega lista“, „Arene“, „BH expresa“... do splitske „Slobodne Dalmaci-je“ te mnogih lokalnih tjednika i listova. Radiesteziju Zdravko prihvaća kao Božji dar od kojega je stekao duhovno a ne materijalno bogatstvo, nesebično pomažući ljudima.

Potonju zbirku pjesama Zavičajna rapsodija Zdravko Nikić posve-tio je svojim roditeljima i svojoj obitelji:

Svojim dragim roditeljima Jerki i Anđi (r. Milas) koji mi duboko u srce usadiše vjeru u Boga i ljubav spram svih ljudi na svijetu; svojoj obitelji s kojom koracam ispod zvijezda na putu do vječnosti darujem ovo svoje pjesničko djelo

Zavičajna rapsodija obuhvaća četiri ciklusa pjesama. Prvi ciklus naslovljen je „Ispunjan zavit svoj“. Već u prvoj pjesmi Nikić evocira idilična sjećanja iz djetinjstva jer: stao sat / al’ nije vrijeme / ono neu-mitno teče (str. 10).

Čest lajtmotiv Nikićevih pjesama je majka koja je u majčinskom krilu čuvala i štitila Zdravka: ne bijah tada / šiban šamarima njenim / već skutren u krilu / zabrinute majke / zaštićen / kraj tople / crne peći (str. 10).

137Ogledi i kritike

Cio je niz iznimno ritmičnih Zdravkovih pjesama koje se mogu uglazbiti. Takva je i autobiografska antologijska pjesma „Uslišana mo-litva“: sedan godina / mater svekrvu dvorila / sedan joj godina / sve u postelju / donosila // sedan joj godina / teške gledala muke / i otada skrušeno molila // ne daj mi / Bože / past na tuđe ruke // Bog joj molitvu usliša / u snu joj oči sklopija (str. 36).

Snažna je autorova i poučnost te pjesme. Idilična slika Nikićevoga djetinjstva zrcali se i u pjesmi „Večernja zvona djetinjstva moga“: po selu spokoj pada / otac kapu skida / krunicu mater / pobožno stiska // sklopljene ruke / uz petrolejku lampu / na usnama molitva sveta // Zdravo Marija (str. 29).

U pjesničkom obzorju Nikića vječni je motiv ljudske sudbine: Kada sazriš / ubere te zemlja / kao cvijet / ruka nemirna vjetra // I traješ tako / Sjemenom riječi / nove živote / plodiš (str. 11).

Kamen je čest motiv u Nikićevoj poeziji. Kamen je i u snu i u oku i u kamenu, okamenjeni pjesnik čeka zadnji poljubac kamena. U kamenu je pjesnikov ćaća ostavio i kosti i oči i srce; kamen mu je i ruke lomio i znoj upijao i u zagrljaj ga zauvik primija. U Nikićevoj poeziji odjekuje krik kamena; gore i kamen i trava i zemlja; od kamena do kamena zvuk zvona s visokoga tornja muklo bije.

U širokom spektru motiva u pjesmama Zdravka Nikića susreću se i socijalni motivi. U tom smislu paradigmatska je pjesma „Molitva moga ćaće“: pošalji / Bože / dažd / na ovu žednu zemlju // da žuljevi / na rukan mojin / uzalud / procvitali nisu (str. 51).

U prvom ciklusu zbirke pjesma je komponirana od pet katrena s ri-mom abab, cdcd (…) u kojoj pjesnik pjeva Hrvatima izvan Domovine, jer zovu ih očevi i majke, kćeri i sinovi. Ta je pjesma nastala u Splitu 1971. godine.

Nikić je istkao pjesmu „Šamar i opomena“ u kojoj pjeva o strada-njima u: Vukovaru, Mostaru, Bugojnu, Ahmićima, Doljanima, Trusini, Dusini...

Drugi ciklus zbirke naslovljen je „Planinska rapsodija“ („Hercego-vački haiku“) među kojima je pjesma o kultnoj ramskoj mučenici Divi

138 OSVIT 91–92/2017.

Grabovčevoj „Diva Grabovčeva“: u zlatnom sjaju / sklopljenih ruku Diva / Blidinje čuva (str. 51).

Treći ciklus pjesama naslovljen je „Materine priče“. Taj ciklus po-činje autorovim uvodnim pojašnjenjem: „Još kao dječaku duboko su mi se u sjećanje urezale priče iz mojega rodnog kraja koje mi je pričala majka dok sam joj pomagao raditi na razboju, tkalačkom stanu, na koje-mu je zarađivala kruh za nas tkajući i prodajući otkano: gunje, zobnice, ćilime, mutape, prostirače, pokrivače... Sve ove priče vezane su za mje-sta u mojemu rodnom zavičaju koja i danas postoje pod tim imenom. Priče su se prenosile s koljena na koljeno, a ja sam ih zapamtio upravo onako kako mi ih je majka pričala. Je li već tada u meni pobudila osje-ćaj za ljepotu pisane i izgovorene riječi?

Kao još jedan svoj requiem tome najdražem biću na svijetu, te sam njezine priče pretočio u stihove“ (str. 59).

Višestruke su interferencije usmene i pisane književnosti. Jedni su pisci zapisivali usmeno-književne primjere i inkorporirali ih u svoja djela, drugi su se nadahnjivali usmenom književnošću i tako stvarali djela trajne umjetničke vrijednosti, treći su pisali po uzoru na usmenu književnost, četvrti su izvorno zapisivali usmeno-književne primjere. U Nikićevom opusu susreću se sve četiri navedene interferencije usmene i pisane književnosti. U prvoj pjesmi trećega ciklusa završni su stihovi: budnin me drže / čudne neke / materine priče (str. 61).

Druga pjesma trećega ciklusa posvećena je majci koja je vječnim snom usnila jedne jesenje noći a pjesme su spomenik vični njezinoj do-broti. Slijede pjesme koje su nastale na temelju legendi koje je Zdravko slušao od svoje majke. Prva među tim pjesmama je „Crveno jezero“. Ta je legenda nadahnula i druge velikane pisane riječi, primjerice, Josipa Eugena Tomića i Petra Gudelja. Izvorište legendi o propasti Gavanovih dvora nalazi se u starozavjetnoj priči o uništenju Sodome i Gomore koje su stradale zbog opačina svojih žitelja. Imotsko Crveno jezero na-stalo je zbog škrtosti i oholosti Gavana i njegove žene Gavanke. Bog ih je kaznio i svo njihovo imanje se propuntalo i na tom mjestu stvorilo se jezero da vječno svjedoči kaznu koju je dobio bogati Gavan. Tako su u grudskom kraju nastali i bezdani ponor Vrbina i jezero Krenica u čijoj dubini se krive Gavanova djeca jadna. Iste je etiologije pjesma „Ma-

139Ogledi i kritike

tica“ u kojoj Gavanov sluga spašavajući Gavanovo dijete kroz polje klecavim korakom korača, a u naručju mu Gavanovo čedo jeca. Mali kolovrat, prema legendi, nastao je na mjestu gdje je pastiru pala torba s leđa, Veliki kolovrat nastao je gdje je sluga bacio Gavanovo dijete čuvši riječi s nebesa: „Baci dijete! Od zlog roda neka nema poroda.“ Nikić navodi materine riječi: „Priča kaže kad je to bilo, tresle se kuće i kod nas u Ružićin. Straota Božja bila ko da je doša strašni sud“. Te legende mogu su nazvati moralitetima.

U pjesmi „Gradina“ opjevan je čest motiv u hrvatskoj usmenoj knji-ževnosti po kojem su bile dvije kule koje su propale u zemlju. Narod pripovijeda da je u tim kulama ostao badanj zlata i badanj žita te će doći vrijeme kada će više vrijediti badanj žita nego badanj zlata.

Vile su česta stvorenja u mnogim svjetskim mitologijama. U hindui-stičkoj i budističkoj mitologiji prikazu vila odgovaraju apsare. U grčkoj mitologiji nimfe su polubožanske mlade žene koje imaju obilježja vila. U germanskoj je mitologiji Walkira ratnica. Rusi i Česi pripovijedaju o vilama rusaljkama. Percepcija vila razlikuje se u zapadnoeuropskim i istočnoeuropskim zemljama. U britanskim mitskim predajama, vile su mala šumska stvorenja s krilima, a okupljaju se oko cvijeća, potoka i jezera.

U slavenskoj i hrvatskoj mitologiji, vile su bajkovite ljepotice, go-tovo uvijek u dugim bijelim, rjeđe plavim haljinama, dugih zlatnožutih počešljanih kosa, s modrim ili zelenim očima, s cvjetnim vijencem na glavi, milozvučnoga glasa, hitre i vitke. Oličenje su ljepote. Vile u še-stom stoljeću spominje bizantski pisac Prokopije iz Cezareje u svom djelu De bellis. Vile se spominju i u Zlatnoj legendi (1273.) Jakoba Voraginskoga. Iznad Nikića kuća blizu Grabovine ima mikrotoponim Vilinsko guvno nazvan tako jer su ondje, prema predaji, vile kolo igrale i momka ugrabile.

Eshatološke predaje pripovijedaju o potresnom pojavljivanju ubije-ne tek rođene vanbračne djece, umrle nekrštene djece i ubijenih odraslih osoba. Ubijena i umrla nekrštena djeca pojavljivala su se noću, kriveći se u bijelim haljinicama sa svijećom u ruci. U zapadnoj Hercegovini tu djecu nazivaju krivljavcima, u istočnoj Hercegovini drekavcima, u dubrovačkom kraju tintilinićima ili tintama. Taj motiv je u Nikićevj

140 OSVIT 91–92/2017.

pjesmi „Duboki dolac“. Eshatološke predaje govore i o pokojnicima koji su se ustajali iz groba jer nisu ispovjedili sve grijehe. Među tim predajama je i ona o bilom lovcu koji je na svetu misu došao s puškom o ramenu i psom. Kad je svećenik dizao Tijelo i krv lovac je vidio zeca, uzeo pušku i opalio. Svećeniku je od straha ispala hostija i kalež. „Pro-kleja ga je tada ričin: dabogda lovija i na ovon i na onon svitu. Zato se i danas po noći čuje njegov ker kako laje, on kako ćuče, a nekad i puška opali. Kažu da Bili Lovac (kako su ga otad zvali) i dalje lovi i da će lovit dok je svita i vika“ (str. 71). Tu predaju i u naše vrijeme pripovijedaju u cijeloj zapadnoj Hercegovini. Narod kazuje i ime biloga lovca.

Demonološki motiv pretvaranja životinja u đavola nalazi se u pje-smi „Golubinka“. Demonološke predaje se uvijek kazuju kao memo-ralije. Tako se Tadija u gluho doba noći, iza ponoća, sa sijela preko Crnokosice i Vlaka vraćao kući. „Kad je bija gori iznad Doca, di je ona velika jama Golubinka, sija je na jedan kamen da se malko odmori, ali mu vrag nije da mira pa je jamija jednu umetaljku (oveći kamen – op. Z. N.) i bacija doli u Golubinku. Ozdol izletili golubovi, a nešto zavi-kalo: A jadan ti san, razbi mi dičinju čanju (omanja posuda iz koje se jelo – op. a.). Tadija se nije ni bija snaša, počeja bižat kad ono iz jame izleti nešto k’o crni rogati ovan i juriš na nj. On trka niza stranu, kraj Doca, duša mu na jeziku i taman da ga ovan stigne iznad Švabića kuća, kada li zakukurika jedan pivac i ovan nama stade k’o ukopan i povika za Tadijon: E, da ne zapiva Božja tica, ti bi s menon u Golubinku. Bija to đava... Tako je priča Tadija. Je li bila istina ili nije, ja ne znan, ali on nikad više nije tija po noći doć blizu Golubinke“ (str. 72).

Crkvena zvona su od davnina služila za pozivanje vjernika na moli-tvu, sredstva za proslavu, za razbijanje olujnih oblaka, za praćenje po-kojnika na vječni počinak. Kada su Osmanlije 1463. pokorile Bosansko kraljevstvo zapovjedili su da se sa crkava skinu crkvena zvona i uklone križevi. Fra Grga Martić 14. lipnja 1856. izvješćuje biskupa Šunjića o negodovanju Turaka zbog zvonjenja gvozdenih ploča na katoličkoj crkvi u Sarajevu. Na zapovijed Huršid-paše ploče su skinute. Bježeći od Osmanlija svećenici i vjernici često su skidali crkvena zvona te ih sakrivali na skrovita mjesta ili zakopavali u zemlju. Fra Petar Bakula u svome Šematizmu navodi predaju o mikrotoponimu Zvonara. To je

141Ogledi i kritike

jama u koju su fratri sakrili crkvena zvona. Tu predaju Zdravko Nikić slušao je i upamtio od svoje majke te predaju versificirao: Zvonara / jama duboka / staru tajnu / čuva // u njoj imaju / dva velika / bakrena zvona // pod Maličon / crkva bila / i pratri bili // crkvu Turci srušili / a prija toga / pratri zvona u jamu / sakrili (str. 73).

Pripovijeda se kada se u tu jamu baci veći kamen da se čuje mukli zvon zvona.

„Pravo prve bračne noći“ („Ius primae noctis“) je pravo po kojem su begovi i age imali „pravo“ provesti noć s mladom i seksualno privlač-nom, budućom ženom svoga kmeta. Pravo prve bračne noći vrijedilo je za nevjeste kmetova, ili slugu, jer su one bile kršćanke (vlahinje), a mu-slimani nisu bili kmetovi. Dan prije udaje kršćansku mladu bi posjetio begov ili agin predstavnik, obično u počasnoj pratnji jednoga odjeljenja vojnika. Predstavnik bi zatim odveo mladu do begove (agine) kuće gdje bi provela dan i noć a zatim bi je otpratio nazad njezinoj kući ujutro na dan vjenčanja. Za vrijeme boravka kod bega ili age kršćanska djevojka bi bila odjevena u tradicionalnu tursku odjeću. Za vrijeme osmanske vlasti stil oblačenja je bio pod utjecajem islamske tradicije. Bile bi odje-vene u dimije skrojene od tankoga, često zlatom prošaranoga tkanja koje ističe ženstvenost. Kosa im je bila prekrivena maramom.

Ako dan prije vjenčanja agin ili begov predstavnik ne bi odveo mla-du to bi uradili na dan vjenčanja te bi mlada bila prisiljena prvu bračnu noć provesti s agom ili begom.

Prakticiralo se da se ona djevojka koja bi kod age ili bega provela prvu bračnu noć rastavi od mladoženje dvadeset jedan dan. Odlazila je kući, gdje su je čuvali roditelji. Nakon dvadeset jednoga dana znalo se je li djevojka ostala trudna s agom ili begom. Ako je u „pravu prve bračne noći“ kršćanka ostala trudna s Turčinom dijete je nakon poroda bacano u jamu, a ako nije ostala trudna vraćala bi se mužu.

Zbog takvih zločina mladići su se dosjetili i dogovorili o zajednič-kim svadbama. Znalo se za jedan dan vjenčati po šezdeset parova. Zbog toga su se svadbe održavale na blagdan svete Kate, Božje pomoćnice u nevoljama, zaštitnice djevojaka i žena i uopće višestruke zaštitnice. Taj običaj se održao sve do Drugoga svjetskoga rata.

142 OSVIT 91–92/2017.

Mikrotoponim „Božina glavica“ baštini ime po pobijenim svatovi-ma tek vjenčanih Bože i Kate. Presreli su ih Turci i htjeli odvesti mladu begu da s njim provede prvu bračnu noć. Zametnuo se boj i mladenci i svi svatovi su izginuli, „Božina glavica“: U crkvi pratar / Božu / i njegovu Katu / vinča / u ‘no davno / tursko vrime // na konjin vranin / svatovska svita / u razbojničke ruke / pala // mladu turskon begu / za prvu bračnu noć / nije dala // potokon krv tekla // i tila / tude ležat / ostala (str. 74).

Na tom lokalitetu zaspala je 1967. godine žena nadimkom Lancetu-ša i sanjala pobijene svatove koji su molili da im se kosti ukopaju.

U Ružićima iznad Nikića kuća, na putu prema Drinovcima, kod Doca, postoji mjesto koje se i danas naziva Križ. Na tom se mjestu na-lazi grob za koji tamošnji žitelji pričaju kako je u njemu ukopan prosjak koji je stradao od nevremena i ljudske zloće. Grob je sazidan suhozidi-nom u obliku sanduka, a od zapada postavljen je isklesan kamen križ, po čem je mjesto i dobilo ime. Taj grob uređuju pobožne žene i hodoča-ste mu kada žele obaviti neki zavjet.

Progonjeni, mučeni i ubijani, Hrvati katolici u Bosni i Hercegovini stoljećima su se morali potajno okupljati na zvuk roga, trube, klepet zvona, na zabitnim i skrovitim mjestima, gdje su sa svojim svećenicima držali svete mise. Takav je i lokalitet Bristovica na tromeđi župa Ružići, Tijaljina i Drinovci. Bristovici je Nikić ispjevao pjesmu „Bristovica“: Doli / pod Gradinon / mala / ledina čista // oltar / kamena ploča // okolo / brist do brista // na uzvisini / stražari / straže // ujak / prid pukom / pobožno / uvis diže / tilo i krv / Isusa / Krista (str. 76).

Nikić je opjevao i zagonetnu Mandinu gomilu koja se nalazi iznad Dragićine.

Četvrti ciklus zbirke naslovljen je „Međugorska zvona“. Među pje-smama u tom ciklusu jedna je pjesma posvećena fra Stanku Vasilju. U toj pjesmi autor moli Blaženu Djevicu Mariju: pogledaj nas, utješi nas / grješne / i / žalosne / napoji / na izvoru ljubavi svoje (str. 88).

Fra Slavku Barbariću posvećena je pjesma u kojoj su stihovi: kamen sam / poljubio / kamen me / zagrlio / na putu / prema vječnosti // u krilu Majke / Marije / umorno tijelo / odmaram (str. 83).

143Ogledi i kritike

Zbirka završava Epilogom u kojem je nekoliko pjesama od kojih je jedna posvećena Kreši Šegi. Treća je strofa te pjesme: Prikide se jedna žica / (Pruži ruke Marija Divica) / Obrisa ti suzu s lica / Da prid Bogon čisto blista (str. 95).

Zavičajna rapsodija Zdravka Nikića višestruko je vrijedna. Vri-jednost se ogleda u izvornoj zapadnohercegovačkoj ikavici kojom je zbirka istkana. Tako će zbirka biti trajnim spomenikom govora naših davno upokojenih pramajki i praočeva. U zbirci je cio niz antologijski vrijednih pjesama.

U Nikićevoj poetici ritmičnost zauzima vrijedno mjesto. Stoga je nekoliko pjesama koje se mogu uglazbiti. Iznimna je vrijednost Zavi-čajne rapsodije što je Nikić drevne zavičajne predaje i legende pretočio u stihove. Hvale je vrijedno i što je autor uz svaku pjesmu toga ciklusa naveo izvorne predaje i legende.

Nedvojbeno je da će Zavičajna rapsodija dobro doći ljubiteljima poezije. Zbog izvorne ikavice pobudit će interese jezikoslovaca. Opje-vani toponimi u zbirci svakako će zainteresirati onomastičare. Izvorno navedene predaje i legende obradovat će filologe, etnologe i antropo-loge.

144 OSVIT 91–92/2017.

Vlado VLADIĆ

U ZNAKU SUVIŠKA SLOBODE

Zdravko Kordić: Nevrijeme bitka, vrijeme nebitka, Zagreb – Mostar, 2017.

Nevrijeme bitka, vrijeme nebitka je deseta zbirka, recimo, znan-stvenih (filozofskih – estetičkih – književnokritičkih) tekstova Zdravka Kordića (Tihaljina, 1955.) koji je do sada objavio i deset pjesničkih zbirka (ne računajući knjigu izabranih pjesama), čim su znanstveni i pjesnički izraz nepovratno potvrđeni kao podjednako važni za njegov spisateljski poriv.

Uočavam dvije razine značenja u pojavi ove knjige. Prva razina – to su sami tekstovi; druga razina – to je njihova sabranost i ukoričenost u jednu knjigu.

Prva razina su tekstovi – oni su plod Kordićeva udovoljavanja određenoj potrebi proizašloj iz njegove uključenosti u hrvatski herce-govački kulturni život, kao kada je trebao pripremiti se za neko sred-njoškolsko-visokoškolsko-znanstveno predavanje ili kao kada je trebao osvrnuti se na određenu knjigu, svratiti na nju pozornost, ocijeniti ju ili voditi razgovor s njezinim piscem. Iako u nastanku zrcalno navezana poglavito na hrvatski kulturni život Hercegovine, ova zbirka dijelom svjedoči nastavak postupnoga sadržajno-oblikotvornoga pomicanja Kordićeve usredotočenosti od hercegovačkoga prema europskom i od književno-pjesničkoga prema filozofskom, a ti pomaci su dobrim di-jelom samo povratci vlastitim (Kordićevim) prirodnim i obrazovnim obdarenostima. Rekoh, ne slučajno i da dosljedno „usredotočenosti“, a ne „fokusiranosti“ – kojom je nova hrvatska vlast zagadila hrvatski javni jezični prostor, a kulturne ustanove njezinim usvajanjem posvje-dočile svoju pupčanu ovisnost o vladajućoj politici, vlastitu ustrojenost

145Ogledi i kritike

po uzoru na političku stranku i vlastito djelovanje po načelu stranačke stege.

Na drugoj razini nam se Kordić, predstavivši nam se kao pisac, u isto vrijeme predstavlja i kao sabiratelj-priređivač koji si u zadatak ne uzima da – služeći se već danim sastojinama, ali ulažući dodatni spisa-teljski-stvaralački napor – izgradi novu, složeniju, ali idejno-tematski jedinstvenu, povezanu i suovisnu cjelinu, nego se zadovoljava da baš samo pod primjeren naslov sabere i ukoriči ono što je u određenom prethodnom razdoblju napisao i po časopisima i novinama već objavio. To je nastavak Kordićeva opredjeljenja da što prije sve svoje, ali i sve o sebi napisano sabere i donese u obliku knjige. Kordić tim postupkom uvelike olakšava posao svojim budućim istraživačima koji ne će biti osuđeni sabirati gradivo, nego će moći odmah, zahvaljujući njegovoj sabranosti i ukoričenosti, prijeći na njegovo sabrano pročitavanje, ra-zglabanje i tumačenje.

Dok se perom bori sa sadašnjošću i čini sve da budućnosti olakša ocjenu vlastite borbe, Kordić kao da prešutno priznaje privremen poraz pred trenutnim vanjskim nesklonostima da bude shvaćen na koje, mož-da nesvjesno i nagonski, odgovara unutarnjom nesklonošću da vlastiti izraz učini olako shvatljivim, a dok dopušta da ni samomu sebi trenutno nije skroz jasan, Kordić je u isto vrijeme ispunjen uzdanjem da će se u budućnosti pojaviti takva usredotočenost – ne „fokusiranost“!!! – koja će u njegovom izrazu otkriti zasad nedokučiva značenja.

Iako piše iz stroge navezanosti na sadašnjicu – riskirajući vlastitu kratkotrajnost (efemernost) – Kordić piše za budućnost kada će se tek moći raspoznati na koji način i u kolikoj mjeri je Kordićeva zauzetost sada i ovdje istu budućnost u njezinoj istovjetnosti omogućila i kada će se moći nagađati, što bi bilo da Kordića nije bilo.

Na kraju, za svratiti je pozornost na na početku primijenjen izraz „zbirka“ na Kordićeve kako pjesničke tako i znanstvene knjige. Za pje-sničke knjige to je uobičajeno i ne povlači za sobom negativne primisli, jer se odgovor na pitanje o vrijednosti pjesničkih zbirka pretpostavlja kao poglavito sadržan u samim pjesmama, a malo ili nimalo u činu nji-hova sabiranja u jedinstvenu cjelinu. Drukčije je sa znanstvenim knji-gama utoliko što se od njih potražuje sustavna suovisnost dijelova u

146 OSVIT 91–92/2017.

cjelini kao uvjet njihove vrijednosti, dok se puka sabranost ili sastavlje-nost doživljava kao niža razina i znak je da se nije imalo stvaralačkoga poleta ni strpljenja u radu da se dosegne viša razina usustavljenosti i za-okruženosti. Priznajući, međutim, vrijednost tvoriva i njegovu sustavnu ugrađenost u cjelinu kao poželjne, jedino je ispravno oboje zahtijevati uvijek i od svih, kako od pjesničkih tako i od znanstvenih knjiga. Za pjesničke knjige nije dovoljno samo da sabiru prave pjesme, nego i da su sustavne cjeline u kojima prisutnost nijedne pjesme nije slučajna ni opravdana samom njezinom vrijednošću kao pjesme, jer svaka makar i najvrjednija pjesma treba biti dodatno potraživana kao neizostavna iz zamisli knjige kao cjeline. Za znanstvene knjige, pak, nije dovoljno samo da su metodologijski sustavno sastavljene, nego i da su od vrijed-na tvoriva u smislu da svaka sustavno u cjelinu knjige ugrađena misao ostavlja dojam da bi uslijed svoje vrijednosti i izazovnosti mogla i sama biti cjelinom.

Ne će biti tajna da u znanstvenim krugovima kola mnoštvo metodo-logijom i sustavnošću uvjetovanih a u ishodu u sebi sadržajno bezvri-jednih knjiga u isto vrijeme dok u pjesničkim krugovima kola mnoštvo knjiga koje ukoričuju uspjele pjesme čiji pisci očituju sposobnost samo izvanjski ih uvezati u jednu knjigu odnosno nesposobnost da vođeni jedinstvenom zamišlju od njih izgrade suvislu duhovnu cjelinu. Mi znamo da je problem znanstvenih knjiga izazvan opstankom njihovih sastavljača uvjetovanim njihovim nastankom (nedostatak slobode), a pjesničkih uzimanjem pjesničke slobode kao izlike pred obvezom da se doraste do razine razumijevanja onoga i odgovornosti za ono što se radi (suvišak slobode).

Općepoznato je da Kordić svojim knjigama (stvaralaštvom) ne samo da nije riješio, nego je upravo ugrozio svoj opstanak, pa kod njega za-cijelo nije na djelu nedostatak slobode, nego bi istina prije mogla biti u opterećenosti njegova stvaralaštva suviškom slobode koja ugrožava njegovu očevidnost, ali i poziva i obvezuje na veću sabranost i odgo-vornost za slučaj da pitanje vrijednosti kao unutarnje suovisnosti njego-vih knjiga svoj odgovor pronalazi ispod površine, u dubinama koje se uskraćuju ishitrenosti, brzopletosti i prigodnosti, na koje smo osuđeni uvijek kada se od nas traži nešto što još nismo kadri dati – pisac nam ovdje ne uskraćuje svoju suovisnost; davanje.

147Ogledi i kritike

Vlatko MAJIĆ

SAMO LJUBAV TRAJE

Samantha Pedišić: Dođi na kafu, Zadar, 2017.

Mlada pjesnikinja Samantha Pedišić, koja se već neko vrijeme u medijima pojavljuje i uspješno nastupa sa svojim pjesničkim zapisima na priredbama i festivalima lijepe domaće riječi, vrlo hrabro nudi nam zbirku pjesama na zavičajnom idiomu „Dođi na kafu“.

U svom okružju bilježi zanimljive scene, ljude i događaje, upravo onako kako ih ona vidi – jednostavnim i svakodnevnim, sa svim dobrim i lošim karakteristikama. Ljudi iz kuće, ulice, plaže i mjesta. S kojima živi, susreće ih i voli. Svu tu snagu nose domaće riječi u pjesmi.

Zapravo, njezin svijet se zrcali u malom. Čuvajući zavičajnost pri-družuje se velikim korakom bogatoj baštini mediteranskoga svijeta i na-šega jezičnoga blaga. Prepoznatljivim slikama, gotovo stalnim rimama, melodijom ulazi u krug napjeva klapskoga daha, kao i pučkih napjeva.

Kroz sve tek ispričane sudbine mornara, domaćih i turista, svojih najbližih, kao i nevolje s neukrotivom burom, svojeglavom nevjestom, poplavom u podrumu, ugrađenim klimama, kuhinjama, mobitelima koji otimaju smisao druženja i ljubavi i slično – provlači se stalno vedar ton uz skladnu neizbježnu humorističnost.

Nekoliko uspjelih pjesama posvećuje svomu mjestu, te ističe rodnu crtu od turanjskih do bibinjskih prostora, ispisujući dojmove o svom ocu i majci na duhovit i ironičan način, dok o babi i djedu s nježnošću i odanošću. Posebno je uspjela nježna priča o našoj zemlji, uvijek dra-goj domovini, s izuzetnom usporedbom u stihu „ko garoful cvitaš mi u duši“.

Također zvuči moćno kada piše o prijateljima i prijateljstvu, sim-patijama i ljubavima, onako ispod oka vidi sve; doima se kako vlada

148 OSVIT 91–92/2017.

vremenom i prostorom, poigravajući se riječima i doskočicama kroz iznenadne obrate. Ipak, ponegdje je potrebno pratiti ritam izričaja, iz-brusiti brzu misao, poiskati i neku bolju riječ i rimu, ako se ikako može zanos mladošću obuzdati.

Njezine slike su figurativne i simpatične u naivnosti, ali nas ostav-ljaju zatečenim i tako nas uvijek dobije na svoju stranu. Možda ma-terinjom iskrenom riječju; ali zasigurno mladošću i željom da propita ovaj svijet, ovaj život, jer s pravom otvoreno podvlači u naslovu jedne pjesme „sve se vidi kroz funestru“.

Očito je da ove male ruke mogu očuvati od svakoga zla toplinu go-vora svojih mjesta. Neka tako i bude na putu kojim je Samantha kre-nula. Svakako, ohrabrena ovim prvijencem zasigurno će u sebi zadržati sav ovaj žar sunca i svu snagu mora što je u stopu prate – i dok vjeruje, kako sama kaže, da samo ljubav traje.

149Ogledi i kritike

Miljenko STOJIĆ

KOREKTNA KOREKTNOST

Slavo Bago: Stvarni snovi, Matica hrvatska, Čitluk, 2017.

Kakve veze imaju ovaj roman Ante Bage i američki predsjednik Do-nald Trump? Naizgled nikakve. Roman je književno djelo, Trump je poduzetnik i političar. O drugim razlikama ne ćemo. Ipak, u svojoj biti oboje slijedi istu nit: izreći sud o stvarnosti kako misliš da ona jest, pa taman na kraju ispalo krivo.

Bago je Stvarne snove zamislio kao posljednji dio „Posuške trilogi-je“. Prva dva govorila su o jugokomunizmu i našoj borbi s njim. Ovaj, pak, govori o Domovinskom ratu, ali i on je itekako natopljen tim ju-gokomunizmom. Ista zvijezda petokraka sijala je smrt uvijek jednako. Razlika je samo u tom što su glave ispod kapa na kojima je bila sada govorile da pripadaju nekomu drugomu. Onima na koje se pucalo bilo je svejedno. Svaki metak ubija.

U našoj književnosti i povijesti, jer ovo je i povijesni roman, nije uobičajeno da netko ovako piše. Traže se kao neki dublji slojevi, istina nije jednoznačna, bla, bla, bla. A sve je tako jasno. Na jednoj su strani oni koji napadaju, na drugoj oni koji se brane. I što se tu ima filozofirati o odgovornosti? Zna se na koga ona spada. I ne mogu se i ne smiju mijenjati povijesne činjenice. Takve su kakve jesu. Žrtva treba biti mi-losrdna, a napadač skrušen ako, unatoč svemu, želimo zajedno dalje.

Dotaći nam je se ovdje mrvicu pojma revizionizam. Njim u posljed-nje vrijeme naši kolonijalni mediji te naši odnarođeni političari i inte-lektualci nazivaju svaki pokušaj da se preispita „istina“ koju su dugih i predugih četrdeset i pet godina nametali oni koji su živjeli u jugoko-munističkoj ideološkoj magli. Pa baš i jest zadatak povijesne znanosti da revidira sve pogrješke i sve nedostatke prijašnjih istina. Ako te istine mogu izdržati jedno takvo preispitivanje, onda su na svom mjestu, a

150 OSVIT 91–92/2017.

ako ne mogu onda ih pod žurno treba mijenjati. Pogledajmo slaže li se s tim i ovaj roman.

Kao i u prethodna dva ni ovdje nema nekih glavnih likova prema ko-jima bi se odvijala radnja. Glavni je lik zapravo sama ta radnja, a drugi likovi upadaju u nju kao te njezine mijene. Zbog toga Bago ne razvija osobine likova, nego osobine radnje. Tako ako nismo prije čitali ili čuli o pravoj hrvatskoj povijesti, onda ćemo to ovdje naučiti. Shvatit ćemo ne samo što se događalo tih slavnih devedesetih godina prošloga sto-ljeća, nego što su i prije bile naznake da bi se sve upravo ovako moglo odigrati. Zbog toga jednostavno recimo: domoljublje na djelu.

Ovo je roman u kojem snažno odjekuje bilo puka. Nema uljepšava-nja, ima samo želje ostati svoji na svom i to dopustiti i drugomu. Zbog toga se likovi u romanu ponekada čude kako se i zašto sve odigrava kako se odigrava. Ne mogu to shvatiti. Njihov duh drukčije otkucava. Oni žele biti ispravni, danas bismo rekli korektni, i prema sebi i prema drugom. Ulaze tim u onaj danas tako proklamiran pojam politička ko-rektnost. Ali ovo je korektnost temeljena na ljudskim i božanskim vri-jednostima, ne na običnim dogovorima i prijevarama. To romanu daje dražest i nagoni čitatelja da sam o svem više razmisli.

Sve što će se pred nama odmotati prolazi kroz prostor čatrnje i sklo-ništa. Mjesta su posuško selo Glavice i Mostar. A u njih se slijevaju i domaći i izbjeglice koji tu pripadaju, zajedno s izbjeglicama iz Sarajeva jer i tamo hrvatski puk bije odsudnu bitku za svoj opstanak. Kad je se već zajedno, što se drugo treba raditi nego pričati. Ali ne bilo kako, nego ulaziti u srž stvari. Mediji nas naprotiv danas uče praznoj priči, onoj koja samo odzvanja, ali ništa ne daje. I to je jedan od razloga zbog čega propada ova naša zapadna uljudba. Ostaje okvir, bit nestaje, dok se i on sam ne uruši. Da su Hrvati u Domovinskom ratu slijedili tu nit, ne-stalo bi ih. Umjesto toga prepustili su se životu i nisu pogriješili. Kad je bila napadnuta Hrvatska, listom su je išli braniti, kad je bila napadnuta Herceg Bosna učinili su isto. Bago to bez ustezanja obznanjuje i takve poteze stavlja na pijedestal. Jasno mu je da su rijetke prilike kada se možeš pokazati kao junak, a kao kukavica možeš svaki dan ako misliš da taj život ima smisla.

151Ogledi i kritike

Da bi dublje zahvatio u „narodni lonac“, pisac se služi pjesmama, aforizmima, mudrim izrekama. Ponekada je sve to iz njegova stvara-laštva, ponekada iz stvaralaštva drugoga, ponekada iz naše zajedničke baštine. Nije smisao u tom da nam se izravno kaže tko je to napisao, već da nas se uputi na misao koju ti ostvaraji nose u sebi. Ona je naravno uvijek životna i pobjednička. Roman tako i počinje i završava pjesmom pa nam se zbog svega može učiniti kao da je nastao tijekom jednoga „sila“. Da, upravo silo je ono što je Bagu navelo na ovakvo strukturira-nje ovoga njegova novoga djela. Ista nas nevolja tare, zajedno se treba-mo oduprijeti, a o svem ćemo tom razglabati na zajedničkom druženju. Negdašnji je to način življenja i razmišljanja, koji su danas većinom zamijenili zadimljeni kafići, a o disko klubovima da uopće ne trošimo riječi. Mogli bismo uzdahnuti da ova idila prolazi, ali čemu. Radije za-ključimo da svako vrijeme nosi svoje oblike ponašanja, samo svatko to vrijeme mora živjeti u skladu s ćudorednim zasadima ili će ga nestati.

Stil je po ovom što smo do sada iznijeli očito pitak i jasan. Ostvaren je poglavito ijekavicom, ali susrećemo i našu dragu ikavicu. Posušje je njezin kraj i bilo bi neodgovorno zanijekati je. Bago to zna i diše s tim krajem, s tim narodom, jer drukčije bi bilo samo otuđenje i ništa više.

Ne mogu a ne navesti jedan, tamo s početka romana, jasan i dubok aforizam: „Ma, kako će koljači dobiti rat, kad zaklani drže krvnika na nišanu“. K tomu treba, nešto dalje, dodati i stav jedne bake: „Uopće mi ne će biti ža kad me sutra budete pratili do vičnog moga doma, jer san svojin očima vidila rogate i repate đavle, natovarene brimenom mra-ka, kako bestraga nestadoše. Snop svitlosti ozari nam čelo kad uskrsnu naša lipa Domovina“. Sve je jasno, ne treba tu više ništa nadodavati.

Piscu svakako treba odati priznanje što se dao na jedan ovakav za-datak, i to u godinama kada njegovi vršnjaci debelo uživaju zasluženu ili nezasluženu mirovinu. Podigao je spomenik svomu kraju, ali i sebi. Samo neka što duže traje i nove naraštaje ispunja životodajnim misli-ma, a ne praznom slamom.

152 OSVIT 91–92/2017.

U KOŠTAC

Zoran Vukman: Bogoubojstvo Zapada, Vlastita naklada, Trogir, 2016.

Ne treba biti neki poseban stručnjak pa zaključiti da je Zapad trenut-no u velikoj krizi. No, treba biti hrabar pa tomu Zapadu u lice reći kojim to putovima ide i što bi mu moglo pomoći. Vukman upravo tako čini.

Ovo djelo zamislio je kao prvo u „Trilogiji otkrivenja“. Nekom će sve možda zazvučati preuzetno i koketiranje s teorijama urote. Bilo bi to zacijelo pogrješno. Pred nama je intelektualac koji vjeruje u Boga i na takvim temeljima promišlja ovaj svijet. Uskratiti mu to pravo znači poduprijeti totalitarizam, da ipak budemo blagi.

Pošao je u svojim razmišljanjima od Friedricha Nietschea i njegova Übermenscha te nas doveo do transvestita. To je taj put koji je čovjek prevalio u ovo suvremeno vrijeme. A putovođa mu nije bio samo spo-menuti iščašeni filozof, nego i plejada onih koji su slijedili toga lučono-šu tamnoga svjetla. Naravno, ništa se nije dogodilo slučajno, određeni su skrivili pojavu toga „nadčovjeka“, ali nije naglasak na povijesti ta-kve misli nego na čovjekovoj suvremenoj izgubljenosti. Vukman bi je htio izliječiti pa se hvata u koštac s njom i bespoštedno hrve.

Zapad je odlučio razrušiti svoje temelje i na njihovom mjestu sagra-diti nove. U njihovoj srži, pak, bila bi gay ideologija zbog toga što nas ne vodi nikamo, urušava nas u našoj dubini. Vidjeli smo to i na primjeru nedavnih tzv. povorki ponosa diljem države Hrvatske. Priključili su se i veleposlanici petnaestak zapadnih zemalja, onih koji više ne prisežu na Boga već na tzv. ljudska prava koja tumače po svojoj volji. U isto vrijeme tih veleposlanika nigdje nije bilo dok je gorjela Hrvatska. I sad bi nas učili životu. Ići će to malo teško. Hrvatski puk ne prihvaća smrt Boga, kako je navijestio Nietsche, on prihvaća život Boga koji dolazi po Kraljici Mira. Na taj način izravno ruši sotonokraciju prema kojoj ide današnja uljudba, kako obrazlaže Vukman, pa ga zbog svega toga ovako i napadaju. Novi čovjek za hrvatski narod nije čovjek bez Boga,

153Ogledi i kritike

nego čovjek duboko uronjen u njegovu nazočnost. Nešto slično Ma-đarima, Poljacima, pa i Česima, Slovacima... To su oni narodi koji su nekada tvorili Srednju Europu. Danas je to inicijativa ABC, kako kažu Poljaci, ili Adriatic, Baltik i Crno more. Očito sve je povezano, zar ne?

Nije samo Vukman onaj koji tumači suvremena društvena kretanja. On sam naveo je jednoga takvoga, Alberta Camusa. Bio je ljevičar, ali je šokirao svoje kad je objavio knjigu Pobunjeni čovjek. Kako i ne bi. Protagoniste opjevane Francuske revolucije proglasio je ništa manje nego kraljoubojicama. Pojasnio je da se u tom zapravo krije paradigma bogoubojstva. Imao je pravo. Francuska revolucija dinamit je u teme-ljima zgrade Zapada. Proizvela je velika suvremena zla: komunizam, nacionalsocijalizam i fašizam. Danas se na njihovim ruševinama uz-diže liberalizam, tako dobroćudan u svom nazivu, a tako zao u svojim namjerama i postupcima. Ima taj liberalizam, nihilizam, materijalizam i svoje hramove. To su shoping centri. Privlačne su vanjštine i unutraš-njosti, čovjeka jednostavno mame da zađe u njih i da tu ostane čitav dan klanjajući se suvremenom božanstvu: potrošnji. No, postojanje im je relativno. Već sutra mogu nestati zbog sličnoga shoping centra sa-građenoga u blizini ili nečega sličnoga. Ali to nije važno, važno je da cirkus ide dalje.

Nas ovamo zacijelo toliko ne zanima ovaj potrošački vid plodova Francuske revolucije, koliko nas zanima stresti sa sebe otrovnu prašinu jugokomunizma. Gacamo još u njegovu blatu, oni jučerašnji i dalje nas gnjave i progone, samo sada na neke druge načine. A mi još oplakujemo svoje mrtve koje nismo ni pokopali. Prisjetimo se da je jugokomunizam ovdje na Širokom Brijegu ostavio 303 što manja što veća stratišta i grobišta. Još ih je oko 160 neotvorenih. Napravili su to samo za neko-liko dana koliko im je trebalo da pregaze ovo područje i okome se na Mostar. Zločin je to koji vapije u nebo. Što nam govore te žrtve? Da ih trebamo zaboraviti i okrenuti se budućnosti, kako kažu nasljedovatelji počinitelja, ili da trebamo upregnuti sve svoje snage kako bismo dozna-li pravu istinu i tek tada stavili točku na sve?

Neka nam na ova postavljena pitanja odgovori tzv. slučaj Buttiglio-ne. Negdje tamo prije dvanaest godina talijanski demokršćanin Rocco

154 OSVIT 91–92/2017.

Buttiglione, ministar u Berlusconijevoj Vladi, bio je kandidat za povje-renika Europske komisije za pravosuđe. No, jednostavno su ga otjerali. Problem je nastao kada je jasno rekao što misli o homoseksualizmu i braku. Znao je što mu se može dogoditi, ali nije zanijekao svoju kato-ličku vjeru i svoja uvjerenja. A oni su itekako zanijekali svoju „vjeru“ u ta njihova ljudska prava, demokraciju, napredak...

Dotiče se Vukman i događaja iz još bliže naše prošlosti. Spomenimo samo Ruse i Ukrajinu. Možemo misliti što god hoćemo o trenutnim geopolitičkim igrama, ali je činjenica da Rusi danas štite kršćane, a Za-pad ih nesmiljeno iskorjenjuje koketirajući s Isilom i ne stajući nikada u njihovu zaštitu. Naravno da će to taj isti Zapad skupo stajati, ako se ne opameti. Milijuni raseljenih, zbog ovoga ili onoga razloga, čekaju spremni zagospodariti njim. Noga im je već u zraku.

S ovim se zacijelo ne slaže tzv. kršćanska feministička svećenica, ma što god to značilo, koja ovih dana izjavi da Bog mrzi homofobiju. Pa onda zbog toga nekomu pokaza srednji prst objavivši sve uredno na instagramu. Službenim zaštitnicima ljudskih prava ovo je tako „cool“, drugima pojava besprizornosti u naše vrijeme, kao što su to bili bolj-ševici u ono vrijeme kada je Gospa nastojala prosvijetliti barem kršća-ne ukazujući se u Fatimi. Njezino mjesto danas na sve moguće načine pokušavaju preuzeti čelnici vodećih europskih država. Stalno nas ne-što podučavaju i govore kako djeluju za naše dobro. Međutim, barem je zanimljivo primijetiti kako su mahom osobe bez djece i potomstva. Spadaju tu premijeri ili predsjednici Njemačke, Italije, Velike Britanije, Švedske i Nizozemske, a odnedavno i Francuske. Ovaj posljednji pot-padao bi pod pravosuđe da je ono kako treba. Njegova današnja žena, što li mu je, zavela ga je kad je imao petnaest godina. To spada u pedofi-liju, ali u ovom slučaju to je opet tako cool. I dalje dvostruka mjerila na djelu, što je inače zaštitni znak današnjega ponašanja sažetoga u pojam „političke korektnosti“. Ali, vratimo se još kratko izvornom Vukmanu.

Zadnje razmatranje, nazovimo ga tako, u ovom djelu nazvano je „Zapad: promjena paradigme“. Završna rečenica u njem izgleda ovako: „Povijest je pokazala da oni koji su pokušavali ubiti Boga, na kraju su uvijek ubijali čovjeka“. Ima pravo. Bogoubojstvo je zapadni fenomen

155Ogledi i kritike

koji je našu uljudbu poveo prema provaliji. Zahvatila ju je metafizička praznina, a s tim se ne može u budućnost. Jednostavno se nestaje, a neki drugi pojedinci i narodi zauzimaju naše mjesto.

Nadajmo se da će za ovim djelom posegnuti ne samo naši intelek-tualci nego i prosječni korisnici medija i knjiga. Ideje su jasno izložene i ne možemo reći da nismo razumjeli. Sve je zaista u našim rukama, a Bog će nam pomoći samo ako htjednemo.

156 OSVIT 91–92/2017.

Ante TIČIĆ

RAZBUKTANI BOŽANSTVENI SENTIMENTI LOGOSA U POETO-LJETOPISNOM DIARIJU

Vlatko Majić: Obeščašćivač /kaočasopis književnog kušača/, Znanstvena knjižnica Zadar, Ogranak Matice

hrvatske Pag, 2017.

Vlatko Majić rođen u zavičaju „kamena i vode“, u našoj ponosnoj Hercegovini, po zvanju je prof. hrvatskoga jezika i književnosti, a po vokaciji plodan pjesnik; par excellence majstor stiha, parnasovac na-dahnut Muzama Erato i Euterpom, koji svojom istinskom vrlinom zna kako se ide do zvijezda, a: „Istinska vrlina jest postupati u skladu s onime što čovjek zna“ (Matthew Arnold).

„Domoljubno osviješten i religioznim iskustvom nadahnut, tvorac začudnih književnih uradaka“, kako u svojoj recenziji o Majiću piše Fa-bijan Lovrić, on je nizu od devet objavljenih knjiga, dodao novo posve intrigantno djelo naslovivši ga neologizmom „Obeščašćivač“ (kaočaso-pis književnog kušača).

Ova „kaočasopis“ lijepo oblikovana knjiga, koja na koricama s pri-kladnom ukrasnom biljkom čuvarkućom (Sempervivium tectorum) simbolički asocira na sve ono što se kao vrijednost čuva, sadrži šest podnaslova izraženih u prvom licu jednine: „Kazivač“, „Stiho(p)letač“, „Uglazbljivač“, „Propitivač“, „Prikazivač“ i „Odgovarač“. U prvom podnaslovu „Kazivač“, Majić dočarava istinite priče, razna druženja, o Domovinskom ratu, o hodočašću u Rim kod pape i njegovim dola-skom u Zagreb: „Jakov je znao da vrijeme liječi rane. Ali, svakako, i dobri ljudi i značajni događaji. Posebno se obradovao prvom dolasku Svetog Oca u Hrvatsku. Papa Ivan Pavao II. je početkom rujna ratne devedesetčetvrte stigao u Zagreb, uz veliko zanimanje i oduševljenje

157Ogledi i kritike

svih Hrvata ‘ma gdje bili’. Ljudima je nevjerojatno brzo, u velikom začuđujućem rasponu, rasla nada i učvršćivao se ponos na snagu ovog blagog naroda“.

U „Stiho(p)letaču“ esencijalno i estetski stihotvori o ljepoti, čežnji, majci, a u svojevrsnoj kratkostihovnoj poemi „Luna na Pagu“ (terra marique), opjevava gotovo cijeli otok Pag – njegova mjesta: Lun, Ca-sku, Novalju, Kolan, Šimuni, Pag, Povljanu, Vlašiće, Smokvicu i krajo-like – tu otočnu djevičansku prirodnu ljepotu: Od Luna do Fortice / dica i judi / drciju ka tice / Ti ra ra ra ra bom ba / te be ću vo dit do ma. / Pagus servus! / Ave Sulimane! / Vale karnevale!

Za svoj rodni kraj filozofično sentencioznom senzibilnošću piše: Osim zavičaja / ništa u meni / nije moje. I ushićeno pjeva: Nigdi toliko / kamena i vode / Hercegovino, rode! (Hercegovina).

U „Uglazbljivaču“ ima dvije pijevne pjesme, koje s puno metrike pisane u katrenu rimovanim osmercom zrače nesebičnom ljubavlju: Dok je stara mati živa / nima za me lipše sriće: / kada priča, kada piva / stanu ure, reste cviće (Stara mati). Ili pak na mekoj paškoj cakavici: Partila je moja nana, / još me jubav njena grije. / S anđelima beli krila / sad na nebu čipku šije (Partila je moja nana).

U „Propitivaču“, također se pokazao dokumentarno-narativnom vir-tuoznošću, kojom prezentno prozno i poetički sveobuhvaća i „otkriva pejzaž u svoj njegovoj ljepoti“ (Mark Twain), sažeto pišući o: Velikom tjednu, danu planete Zemlje, važnim događajima po danima u tjednu te lingvističkim pitanjima – posebice o odjeku lijepoga našega jezika hrvatskoga: „ali... zvoni – zvuči – zveči Jezik roda moga“... Osim Mate Marasa, hrvatskoga prevoditelja i pjesnika – možda još nekih pisaca, ovdje Majić začuđuje rijetko u nas upotrebljavanom formom „limerik“ – šaljivom pjesmicom od pet stihova slično japanskoj waki na irski na-čin u pjesmi „Paški limerik“, pisanoj poljskim i hrvatskim jezikom: Po-novo prijehavši u Hrvatsku / s očekivanjem dobrog odmora /Zaljubljeni u jadranskom kraju / na terasi sred vitica loze kao u raju / Osjećali su utjecaj poetskih vibracija. Stipišićevski, veliča i bodri hrvatskoga čo-vjeka: „Priroda je jaka, a čovjek je silan – jer je velik Bog. Potrebni su nam i danas naši „judi driti ka kolone“ u našoj dragoj Zemlji što sva je „povišću pritrujena.“

158 OSVIT 91–92/2017.

U „Prikazivaču“ nalaze se njegovi meritorni osvrti i recenzije recen-tnih hrvatskih autora – ukupno šesnaest objavljenih u javnim medijima i knjigama. Tu se potvrđuje kao vrstan poznavalac naše književnosti.

Majić kao izraziti kontemplativac – pjesnik rekao bih, koji traži ap-solut u svem primjerice, u knjizi Treći smrtni grijeh – autora Vinka Hajnca, u svojoj recenziji na kraju „sub specie aeternitatis“ – dakle, s gledišta vječnosti, prosvijetljeno eksplicite epifanijski transcendira: „Pisac sugerira da je grijeh ukradena istina, ali svjesni smo i kozmičke dimenzije, jer u vječnosti se u konačnici svi vraćamo i tu nema izuzet-ka“.

A u zadnjem „Odgovaraču“ podastire svoje vrlo upečatljive in-tervjue – objavljene u „Hrvatskom slovu“ – Zagreb, „Novigradskom proljeću“ – Novigrad i „Metodičkim profilima“ – Zagreb. Od suvislih Majićevih odgovora izdvojio bih zadnji eksplicit o čuvanju i značenju riječi: „Njegujemo riječ, jer ona bijaše na početku. Ljepota daruje do-brotu“.

Možda je o Majiću, o njegovom umjetničkom radu, najbolje zapisao književnik Joja (Joso) Ricov, nenadmašni hrvatski krasnoslovni recita-tor: „…taj autentični pjesnik, hercegovačkog podneblja, hrvatski uko-rijenjen, u očajničkoj trci žudi svoju hrid da se skloni – silno otrgnut! – Prosuđujući u praznini svoju sudbinu ahasversku“.

Ovim sadržajno neuobičajenim, jezično razigranim i nadasve ose-bujnim žanrovski heterogeno-asocijativnim ekspresijama – kao na neki način, poeto-ljetopisnim diarijem kojim plijeni u knjizi Obeščašćivač, Majić zacijelo nije obeščastio naše književno-standardne norme; no je povezujući ih svojom licentiom poeticom i vatrenim zanosom razbuk-tao božanstvene sentimente logosa, što bude u čovjeku ljudskost, jer: „Svaki je čovjek bez mira i spokoja sve dok se ne probudi njegova ljudskost“ (William Blake).

Uz moje pohvale i iskrene čestitke pjesniku Vlatku Majiću na ovoj izvrsnoj knjizi, svesrdno i s posebnom radošću njemu u čast kličem Rg-Vedinu himnu: „O, ljubitelju pjesama! Neka Vaše pjesme polete krugom oko Vas, neka pjevaju u Vašu slavu, slavljeniče, neka Vas ljube da bi bile ljubljene“.

159Ogledi i kritike

Ivan BAKOVIĆ

OZBILJAN ULAZAK U SVIJET POEZIJE

/uz rukopis pjesama Ante Bošnjaka/

Stvaralački čin je, poznato je, samotnjački a poriv mu (možda) ne-dokučiv. Odgonetka je možda u činu čovjekova stvaranja pri kojem mu je Tvorac ugradio dio svojih osobina (na svoju sliku) među kojima i po-trebu stvaranja koja je počesto neovisna o ljudskoj volji. Ona se javlja ili nestaje sama od sebe i nitko ne zna kada će se pojaviti. Dokaz tomu je i ova zbirka pjesama kroz koju progovara čovjek za kojega se nije moglo pretpostaviti da će se izraziti pjesmama (iako ni to nije neobič-no, i neki drugi su se javili u književnosti u ozbiljnim godinama). Kada pjesma sazrije u čovjeku ona će se roditi, htio on to ili ne htio. Dokaz je pred nama.

Iako je autor „nov“ u književnosti njegove pjesme nemaju odlike početničke patetike (tek se ponekad primijeti nedostatak „tehničkoga“ umijeća u sklapanju pa ponegdje rima pomalo „škripi“). Ako će tko u ovim pjesmama tražiti neke suvremene novotarije ne će ih naći jer Ante Bošnjak slijedi već provjeren put te iz ovih pjesama progovara lirski subjekt koji u pjesmama sublimira svoje životno iskustvo i svijest o prolaznosti. Tako u pjesmi „Trag“ čitamo: Ostavi dubok / jasan i trajan / trag / kao putokaz onom tko te slijedi / na putu kojim ideš / da tvoje djelo / Ne bude zaboravljeno.

Jedna od osnovnih definicija lirske pjesme kao književnoumjetnič-koga teksta navodi da „pisac opjevava nešto što je zaokupilo njegovu stvaralačku imaginaciju“. Zaokupiti stvaralačku imaginaciju je prvi (pred)uvjet za bilo kakvu poeziju (i književnost uopće). Promišljati vi-đeno/doživljeno i njegovu refleksiju zarobiti u pjesmu. Bez toga nema pjesme. Doduše, neki uspijevaju spjevati pjesmu i bez ovoga (pred)uvjeta, ali te pjesme su najčešće bez duha i duše ili su običan eksperi-

160 OSVIT 91–92/2017.

ment (čega je u suvremenoj književnosti čak i previše). Stoga je tvrdnja kako autor ovih pjesama ne slijedi suvremene novotarije pohvala samom autoru. Njegove pjesme imaju duh i dušu (i u svakoj je dio njegove duše, je li to dobro ili nije neka svaki čitatelj sudi za sebe).

Neke istine počesto zaboravimo a Ante ih Bošnjak stavlja u stiho-ve Teško je / veoma teško / u vremenu ludom / biti čovjek. // Teško je / izuzetno teško / u vremenu grubom / opstati kao čovjek. // A još je teže / možda najteže / u vremenu sramnom / ostati čovjek (Biti čovjek). Ovo pitanje je svevremensko i a autor ga skladno komponira u pjesmu i po-novo nas podsjeća na zaboravljenu običnu ljudskost. Kada u pjesmama obrađuje društvenu stvarnost primjetan je gorko-satiričan otklon: Pčele / zbog kroničnog nedostatka hrane / umiru u agoniji / prašnici i tučci su uništeni / u bakanalijama debelih guzica (Bumbarov let). Uspješnim metaforama zasijeca u srž problema svevremene, a pogotovo ovovre-mene, prijetvornosti i ljudske nezajažljivosti: I mi smo ptice nebeske! / Zagraktaše gavranovi crni / gospodari novoga carstva (Ptice nebeske); i ne samo ljudske nego i institucija koje su se okitile naslovima i titu-lama dičnih branitelja ljudskih prava i dostojanstva a u stvarnosti su samo blijeda pilatovsko-farizejska kopija: Farizejski svjetski kongres / na žalbu našu / donosi zaključak: / Problemi vaši s bogaljima / to su prazne priče / rješavajte sami / nas se to ne tiče (Farizej).

Naša stvarnost je bolno izokrenuta pa ta bol rađa pjesmom ni profi-ter ratni / nije lako biti / Ares kada bjesni / tad se valja skriti / oluja kad prođe / valja prvi biti (Profiter); a ljudska priroda postala izopačena: Od čega je, kakvo li je / ono srce / što ponosno stoji gore / te se širi kada vidi / jad i čemer onih dolje? (Srce).

Autor se u nekoliko pjesma obraća Bogu. Nekad je taj odnos šopovski, prijateljski, a takav je i nenadan susret s Njim: Pronađoh te / o, Gospode / u hladnom rovu pokraj sebe. // Ne osjetih tad / ni strah ni bijes / ni umor gorčinu glad / jer bio si sa mnom. // Dijelio si moju sudbinu / bio si moj Božić / moj drug iz rova (Božić); drugi put je to smjerna molitva za oprost i životnu snagu i okrjepu: O, Bože! / smiluj se meni grješniku / dopusti da ti se vratim / neka svjetlo nadvlada tamu / neka duša moja bude ponizna / vrati mi nadu u život / ulij ljubav u moje

161Ogledi i kritike

srce / molim Te, Bože… (Molitva); treći put je kajanje zbog grješnih misli: Bože, oprosti mi moje grješne misli; / ponekad mi bude žao što ne bijah slijep / da ne vidim nešto što dobro vidjeti nije (Grješne misli).

Iz kojega god Bošnjakova motivskoga kruga (društvenoga, osobno-ga, ratnoga, domoljubnoga, misaonoga) čitatelj pročita pjesmu osjetit će ono što smo spomenuli na početku – ozbiljno promišljanje o temi i sklad u sklapanju pjesme. A to je sasvim dovoljno za ozbiljan ulazak u svijet poezije ovom zbirkom pjesama.

162 OSVIT 91–92/2017.

Lidija PAVLOVIĆ GRGIĆ

DOMOVINA VOLJENA STIHOM

Anite Martinac: Budna, Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar, 2017.

Nakon dva romana s tematikom iz Drugoga svjetskoga rata i poraća poznata hrvatska i bosanskohercegovačka književnica Anita Martinac ponudila je javnosti zbirku domoljubne poezije Budna. Ovaj naslov ti-skan je u nakladi DHK HB-a u knjižnici Suvremenici, urednik je Antun Lučić koji je uz Marinu Kljajo-Radić i recenzent, a ilustracije potpisuje Magdalena Džidić Hrkač.

Autorica je knjigu posvetila roditeljima zahvalna, kako je navela, za odgoj u vjeri i domoljublju, a njezino je novo ostvarenje obuhvatilo niz nagrađenih i javnosti poznatih pjesama kroz nastupe na književnim manifestacijama i objave u časopisima.

Naslov Budna može biti povezan s pojmom budnica, ali i sa stanjem koje zahtijeva budnost za čuvanje istinskih vrijednosti. Zbirka, u koju je utkala ljubav prema zavičaju i domovini te postulatima za koje se svojim življenjem bori, započinje pjesmama o Hercegovini – slika je ljudima, kućama, zemljom i vodom (Moja Neretva, Hercegovka, Tak’i su moji, Konji na Bilima, Bura...).

Kroz stih pali i šezdeset šest svijeća za pobijene hercegovačke fratre (Iz muke procvala svetost) i žrtve poraća Drugoga svjetskoga rata, čije kosti traže smiraj i istinu (Kosti smiraj traže). S pijetetom i porukom da se nikada i nikomu ne ponove ratovi prisjeća se i stradanja devedesetih (Svijeća za žrtve, Nikad ne zaboravi, Škabrnja u ratu, Dunav u Vukova-ru...), a suživljena sa suborcima ta sudionica Domovinskoga rata pjeva i u muškom rodu (Majko zemljo) te zadivljena ljepotom hrvatskih krajeva opjevava domovinu (Pjesma za dan pobjede i domovinske zahvalnosti).

163Ogledi i kritike

„Imanentna sastavnica i radionica njezina opjevavanja i promišljanja zbilje je svakako kršćansko-rodoljubne ispostave, ili dostava čovječnih ili univerzalnih spoznaja iz skladišta povijesti i suvremenosti. Na ma-hove pjesnički subjekt emotivno tematizira prilike, kuša ih mimetički dodirnuti, osloniti se na opomene, na ‘ogrebotine’ odozdo ili ‘zlatni rez’ preko cijelog platna pjesme. U njima se određuje ne samo svojom pri-sutnošću nego i spram povijesnih upletanja i raspletanja brojnih uspješ-nica i nevolja kroz koje osobno prolazi ili su usudom naroda kojem pripada“, ocijenio je Antun Lučić.

Ponos na dane kad je trebalo proći Golgotu i ostati čovjek, ali i bol zbog žrtava, kao i antiratnu poruku, snažno oslikava Vojnik u srcu, ostvarenje nagrađeno na književnoj manifestaciji Stijeg slobode Knin – Pakoštani 2015., pjesma snažnoga emotivnoga naboja i svojevrsna himna onima koji ginu i žive za slobodu i pravdu.

„Pjesme su stilotvorno koncipirane na emotivno-dokumentarnoj percepciji rata i poraća, sudjelovanja u njemu, zato su suodnosne sa stilom življenja same pjesnikinje, otvorene i dinamične, a istinite i pra-gmatične, što je evidentno zabilježeno vojničkim perom braneći sve ostvarene vrjednote s pijetetom na žrtve i njihovu nezavidnu sudbinu poslije. Ove su pjesme i prosvjed protiv svega što je obezvrijedilo hr-vatski identitet i ratne žrtve, njihovu nesebičnost i hrabrost. One su i omaž svim poginulim braniteljima, ali i ponos i zanos zbog kojega se život polagao na oltar Domovine“, zapisala je o knjizi Marina Kljajo Radić.

Pozornost u ovoj zbirci privlače i pjesme posvećene ljudima kojima se divi, kao i poetske kreacije u dodatku knjige, koje su nagrađene na nizu natječaja i manifestacija.

165ESEJI ESEJI OSVIT

Ivan SIVRIĆ

VLADIMIR PAVLOVIĆ – POVIJESNI KONTEKST I LOKALNE OKOLNOSTI

Prethodna napomena

Vladimir Pavlović (Trebižat 1935. – 1996.), suvremeni hrvatski pje-snik iz Hercegovine, koji je pisao pjesme, eseje, putopise, pripovjednu prozu i dramske tekstove te publicističke radove živio je i djelovao dale-ko od većih kulturnih središta. Nisu ga mimoišla suvremena umjetnička stremljenja, kulturna događanja i nije bio pasivan promatrač društvenih zbivanja. Vrijeme njegova života se dogodilo kad su zaredale posljedi-ce brojnih nedaća i tragedija tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata. On je to vrijeme intenzivno živio u svojim djelima i izražavao na svoj poseban način po čem je ostao zapamćen i važan. Upravo u takvom društvenom kontekstu Vladimir Pavlović, vjeran podneblju u kojem je obitavao i narodu kojemu je pripadao, čini se, gradio je svoje umjetnič-ko i uopće ljudsko opredjeljenje.

Neretvanski književni, znanstveni i kulturni susreti 2014.1 godine dobra su prilika za potvrđivanje književnoga identiteta pisca iz nere-tvanske doline, a također su zgodno mjesto za sudionike književnike da svojim doprinosom opravdaju svoj književni potencijal referirajući se na Vladimira Pavlovića kojemu su i posvećeni ovi susreti na radost organizatora i zadovoljstvo sudionika. Živio je u vremenu koje je obilo-valo gustoćom važnih događanja, on im je bio svjedokom i vjerovati je

1 Članak pod gornjim naslovom je prezentiran na spomenutom skupu i objavljen u Neretvanskom zborniku pod naslovim: „Neke povijesne okol-nosti u kojima je živio i djelovao Vladimir Pavlović“ (Zagreb, 2014.). Ovaj prilog je prošireni i djelomično izmijenjeni tekst koji se prvi put objavljuje u BiH

166 OSVIT 91–92/2017.

kako su ondašnje vrijeme i ovaj isti prostor bili poprištem mnogih tur-bulencija. Stoga ćemo u ovom prilogu pokušati pozornost pridati nekim okolnostima u kojima je on kormilario svojom životnom i umjetničkom lađom.

Razdoblje šezdesetih i sedamdesetih godina minuloga stoljeća o ko-jem ćemo ovdje govoriti, relativno je malo istraživano. Zato ćemo u pristupu tomu vremenu odrediti reper prema kojem ćemo se pokušati ravnati, ne bismo li nekako pogodili cilj našega truda. Cijenimo da bi taj reper mogao biti poznato „Pismo sedmorice“ iz 1971. godine.

U prosudbi o događanjima toga vremena na kulturnom polju (tako-đer, općedruštvenom pa i političkom), opredijelili smo se za događaj koji je u sebi akumulirao mnoštvo prethodnih i koji, kako se nama čini, predstavlja prijelomnicu u daljnjem društvenom tijeku, a svakako i u nacionalnom identitetu Hrvata, ako ne u ukupnom onda bar u njihovoj ovdašnjoj afirmaciji. Autor ovoga priloga smatra da bi taj događaj mo-gao biti bitan u životu pisca i mogao imati šire značenje za književni te uopće kulturni status i položaj pjesnika samoga kao i njegove nacional-ne zajednice.

Ovdje ćemo govoriti o okolnostima koje su dovele do toga da se „Pi-smo sedmorice“2 objavi, koje je svakako proizvelo stanovite posljedice u ondašnjoj kulturnoj i političkoj javnosti u Bosni i Hercegovini. Jedan od potpisnika toga pisma je i naš Vladimir Pavlović. Također, s obzirom na značenje i karakter toga događaja pokušat ćemo odrediti redoslijed važnosti okolnosti koje su (moguće) utjecale na pojavu „Sarajevske de-klaracije“, odnosno omogućile da se ona uopće pojavi, odnosno, objavi.

U osvrtu se dobro osloniti na dostupne pisane izvore koji govore o sedamdesetim godinama prošloga stoljeća, razgovore sa svjedocima toga vremena, a i sam autor ovih redaka je svjedok pojedinih događanja budući da je to vrijeme njegovih prvih društvenih angažmana. Također,

2 „Kada ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu“, Vjesnik 28. siječnja 1971., str. 8. („Sarajevska deklaracija o hrvatskom književnom jeziku“) naziv je članka koji su potpisali sedmorica hrvatskih književnika iz BiH. Potpisnici dekla-racije su: †Vitomir Lukić, Mile Pešorda, †Nikola Martić, Veselko Koro-man, Mirko Marjanović, †Vladimir Pavlović, Stanislav Bašić

167ESEJI

osobno je poznavao sve preminule i poznaje sve žive potpisnike toga pisma.3 Kasniji rad u javnim službama i kontakti s odgovornim oso-bama toga vremena dodatno su omogućili autoru uvid u tzv. stanje na terenu.

Približavanje temi

Već je prihvaćeno da pjesništvu, odnosno književnosti pripada važ-na uloga izgradnje, zaštite i razvoja jezika jedne nacionalne zajednice. Književnost kao čuvarica jezika, kao osnova nacionalnoga identiteta i u našem slučaju imala je mukotrpan put. To dobro znaju književnici koji su taj put morali tražiti u šumi ideoloških i svih drugih bespuća. Prisjećamo se dijela govora Antuna Šoljana na Matoševu grobu 1964. godine koji je hrabro izgovorio u povodu obilježavanja pedesete obljet-nice smrti velikoga hrvatskoga pjesnika.4 Ovo nas potiče na promatra-nje naše kulturne sudbine, dosljedno hrvatske pozicije u kulturi i uopće u društvu sedamdesetih godina prošloga stoljeća u Bosni i Hercegovini.

Vrijeme šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća u bivšoj državi prosuđujemo kao vrijeme kad se značajno osjetilo odleđivanje boljševičko-totalitarnoga sustava. Proces je tiho započeo šezdesetih go-dina, do kada je vladajuća propaganda nametala vlastitu istinu i zatirala svaki drugi pokušaj interpretacije aktualnih i povijesnih događanja. No neutralni promatrač ne bi vidio toliko problem u interpretaciji koliko u perspektivi koja je trebala biti zasnovana na tom tumačenju. Ta aku-mulacija mnogih objeda nagomilavala se na tzv. kontrarevolucionarne

3 Za ovaj osvrt autor nije kontaktirao potpisnike Pisma.4 „Došli smo da tražimo da nam oprostiš što nismo imali dovoljno snage,

hrabrosti, nesebičnosti, da izabravši tvoj poziv izaberemo i sudbinu koja mu pripada. Došli smo da nam oprostiš za svaki slabi trenutak. Da nam oprostiš što su nam jezici omlohavjeli i otupjeli i što nismo često imali ni toliko petlje da glasno ponavljamo tvoje riječi. Da nam oprostiš što smo od početka izabrali manje bogove no što si ih ti izabrao, nadajući se manjoj službi a većoj nagradi.“

168 OSVIT 91–92/2017.

elemente koji ipak nisu mogli biti baš za sve krivi. S druge strane važno je vidjeti kako se i u tadašnjem sustavu vodila bespoštedna borba za vlast, a dobar dio politike se iscrpljivao u kadrovskoj domeni. Zastoji u razvoju i zaostajanje za „trulim kapitalizmom“ trnuli su dinamiku propagande, a u pokušajima da se održi u pogonu tadašnja je vlast po-duzimala i radikalne korake žrtvujući svoje najodanije kadrove (Đilas, a kasnije Ranković i drugi) ne bi li održala revolucionarne tenzije. Svoj puni zamah ti koraci dobili su na Brijunskom plenumu (1966.) te ka-snije na poznatom Mostarskom savjetovanju5 iste godine, čime su se otvorila vrata određenim promjenama.

Ideologija u labirintu

Ostanimo na trenutak na razini opće kritike komunističke koncepcije društva koje je u to vrijeme sve češće sebe nazivalo socijalističkim. Je li se tada i u redovima tzv. revolucionara bar ponegdje došlo do svijesti da predodžba o radničkoj klasi kao povijesnom pobjedniku može završiti samo kao loše ozbiljenje filozofije? Danas je razvidno kako je odluču-juća pogreška te koncepcije, pored toga što se gradila na temeljima pu-stolovnoga izjednačavanja industrijskoga radništva i ukupnoga čovje-čanstva, bila u neutemeljenom polazištu da se razvijena asocijacija ljudi legitimira kao subjekt i da može napretkom ponoviti i čak premašiti dostignuća i svojstva pojedinoga čovjeka. To ljevičarsko opsjenarstvo živjelo je u romantičnom uvjerenju da će stvoriti velečovjeka u kojem su um, osjećaj i volja spojeni u „monologijsko, dinamičko-personalno jedinstvo“ (P. Sloterdijk). Glavni protagonisti radničkoga pokreta od-mah su uvidjeli svu besmislenost ovakvih paradigma pa su to prikrivali isticanjem kako organizirana klasna svijest u velikoj mjeri pridonosi onom „čarobnom skoku“ s razine mnogih djelatnih pojedinačnih volja (Engels) u homogeniziranu klasnu volju. Ali efikasnoga homogenizi-ranja milijuna spontanih pojedinačnih volja jednostavno nije bilo. Već

5 Mostarsko savjetovanje je održano 30. rujna 1966. godine, (Husnija Kam-berović: Hod po trnju, Institut za historiju u Sarajevu, Sarajevo, 2011.).

169ESEJI

je na prvi pogled to bilo toliko očito pa se privid željenoga klasnoga jedinstva pokušavalo održati raznim konstrukcijama kao što je recimo lenjinistička forma partije. Kako se već unaprijed znalo da proletarijat nikako ne će moći načiniti uvid u svoj položaj, partija se pojavljivala kao spasiteljica toga još „nezreloga kolektiva“. Tako je partija uzela sebi pravo na odlučujuće viđenje i „vođenje“ povijesti. To je značilo njezin monopol na sve oblike društvenoga života, ona je sebe nazivala organom, a spasonosna riječ je bila organizacija. Kako u politici, tako u gospodarstvu, tako i u kulturi.

Taj je totalni monopol partije na sva područja „društvenoga života“ šezdesetih godina bio prilično potrošen da se malo koga moglo uvjeriti u nužnost, pogotovu ne u skori dolazak idealnoga društva. Ono obećano blagostanje je izmicalo sve više što su tzv. radne pobjede bile „veće“ i agitprop snažniji pa se svako nekoliko godina održavala neka velika konferencija ili kongres (a ustavne promjene ili, čak, novi ustav donosi-li su se svakoga desetljeća za trajanja bivše države, osim posljednjega) na kojima se tražio motiv i na kojem su proglašavane povijesne odluke.

Nije loše podsjetiti na činjenice o načinu funkcioniranja ondašnje upravljačke strukture u Jugoslaviji. Deklarativno, komunisti su se još 1952. godine proglasili vodećom snagom društva iako su i dalje bili najvažniji rukovodeći faktor. I dalje su se sve odlučujuće pa i mnoge ostale odluke donosile u centralnim komitetima, naravno i one koje su se odnosile na prosvjetu, kulturu i književnost. Sve to je dakako podrža-vao represivni državni aparat. U sadržajnom dijelu kulturnoga pogona vidljivo je kako je novi smjer u umjetnosti socijalistički realizam, kao umjetnička i književna forma nastala u Sovjetskom Savezu, ostavio du-bok trag i ovdje. Pored brojnih pristaša toga smjera taj se „umjetnički naboj“ održavao i uz pomoć niza partijskih veterana koji više nisu bili u žiži aktualne politike. Oni su najčešće skrbili o kulturi i književnosti, a prema prilici davali su doprinos i dnevnim potrebama vladajuće poli-tike. Lukavstvo tadašnjega političkoga establišmenta računalo je na taj kadar, koji je uz praksu stekao i određeno obrazovanje. Oni su mogli biti dosta uspješna brana nadolazećim snagama koje nisu vjerovale da je socijalistički realizam baštinio najbolje umjetničke tradicije i da je on

170 OSVIT 91–92/2017.

jedini pravi sljedbenik tih tradicija. Nemaštovitost u izrazu toga pravca, kao i „prepisivanje prirode“ etc., nisu impresionirali one kojima je bio više važan njihov identitet, tradicija i naravno svjetlija perspektiva od nuđene tim konceptom.

Rukovodeći partijski kadar nije mogao zatvarati oči pred činjenicom da se nije uspjelo dovoljno pobuditi elan ni kod dobroga dijela mladoga naraštaja, inače sklonoga romantičarskom zanosu, idealiziranju i ne-realnom očekivanju. Vijesti s terena nisu bile ohrabrujuće. Velik broj prebjega preko granice (više stotina godišnje s područja zapadnoherce-govačkih općina)6, loši životni uvjeti, čak je tih godina zaposlenost bila u opadanju (neke procjene govore da je u 1967. broj zaposlenih u SFRJ pao za 70 000); sve to je rezultiralo otvaranjem granica i odlascima na privremeni rad u inozemstvo. Problem nezaposlenosti rješavan je i tim što su svršeni srednjoškolci tih godina počeli masovnije upisivati studije. Prešutno se očekivalo da će se zaposlenost s vremenom riješiti, jer već su počele mjere tzv. ekonomske stabilizacije koje su u ovom ili onom obliku trajale sve do devedesetih godina. Upravo se iz toga naraštaja, rođenih uoči, tijekom i nakon rata, regrutirala snaga koja je zahtijevala otrježnjenje. Ali započeti procesi i izgrađena ideološka in-frastruktura nisu se predavali.

6 Na sjednici sekretarijata Sreskog komiteta SK Mostar 19. maja 1960. Mir-ko Brenjo je iznio podatak da je tijekom Drugog svjetskog rata s područja zapadne Hercegovine oko 34.000 ljudi sudjelovalo na strani neprijatelja, od toga je 15.000 izginulo, a oko 15.000 takvih živi i dalje na tom području, a oko 2.000 je u emigraciji. Suđeno je oko 16.500 ljudi, svaki 6.-7. odrasli građanin je kazneno gonjen, ne računajući one koji su „administrativno gonjeni“. Spomenuo je kako je rašireno bježanje preko granice, posebno iz zapadne Hercegovine, u inozemstvo. „Sada se priprema da bježi oko 500 ljudi.“ Procjena za 1959. je da se za prebjeg spremalo oko 600 osoba. Prema Kamberović, Husnija, Hod po trnju Institut za historiju u Sarajevu, Sarajevo, 2011., str. 153. i dalje.

171ESEJI

Postoji li slijed događanja od svjetskoga prema lokalnom?

Koji su događaji utjecali da se razvije ambijent koji je pogodovao nastanku promjena?

Kako ovaj prilog ne može pružiti potpunu elaboraciju svih pitanja, pristajemo na to da ćemo samo ovlaš dodirnuti neke momente, tek to-liko da se ne izgubi kontakt s društvenom i kulturalnom zbiljom sma-trajući da su događanja koja su potom uslijedila imala usku vezu sa spomenutim „reperom“.

Na općoj svjetskoj razini zahuktala blokovska podijeljenost svijeta održavala je potrebnu napetost i na stanovit način držala sve strane u punom pogonu. Odlazak J. V. Staljina s historijske scene i osuda njego-ve azijatske despocije od njegovih najbližih sljedbenika značio je mož-da pomak prema smanjivanju tenzija među blokovima, ali je to bilo još daleko od ozbiljnoga odmrzavanja odnosa.7

Bilo bi pretenciozno u nekoliko rečenica valorizirati studentski po-kret iz 1968. Ipak napomenimo kako su tada bile prve ozbiljnije de-monstracije u Jugoslaviji koje su predstavljale težak ispit za Partiju i čitavu vladajuću strukturu u tadašnjoj državi. Studentske demonstracije su bile i u Sarajevu, a u Mostaru su dosta vješto neutralizirane.8 Iako se današnji komentatori (sociolozi i politolozi) ne mogu složiti jesu li beogradska, odnosno zagrebačka „šezdeset osma“ (naravno i sarajev-ska) bile pomodarstvo i „prepisivanje“ pariških demonstracija ili izraz dubljih promjena vrijednosti i ideja, vidljivo je kako su ti događaji ipak ostavili traga u javnom životu.9

7 Hruščevljevo obraćenje 1956. na XX. kongresu stranke nije otvorilo vrata demokracije ni Madžarima, ni Česima i Slovacima, a ni Poljacima, štoviše, njihova politička „proljeća“ završila su vrlo sumorno.

8 U Mostaru od visokoškolskih ustanova bile su: Pedagoška akademija, Viša poljoprivredna škola i Viša mašinska škola. Naime izbjegnuto je masovno okupljanje.

9 Neke naznake upućuju kako se u studentskom pokretu tražio novi „revolu-cionarni subjekt“ koji bi zamijenio proletarijat koji je navodno izgubio svoj revolucionarni subjektivitet.

172 OSVIT 91–92/2017.

Također, promatrane je godine obilježio hippy pokret koji se javio 1966. godine u San Franciscu te se kasnije proširio na čitavu Ameriku i Europu. Tih, godina svijet je izgledao prilično sumorno. Blokovska podjela svijeta, Vijetnamski rat etc. budili su mladi naraštaj i počelo je snažnije suprotstavljanje službenoj američkoj politici i stilu života.10 Taj je pokret ostavio traga i na ovim prostorima u pogledu blage libera-lizacije domaćega građanskoga života.

U kolikoj mjeri je domaćim (bh) društvenim procesima i je li uopće pridonijelo održavanje Drugoga vatikanskoga koncila (1962. – 1965.) ne možemo pouzdano ocijeniti, ali se ne možemo oteti dojmu koji se temelji na određenim znakovima da je taj najvažniji crkveni događaj dvadesetoga stoljeća pridonio popuštanju sekularne vlasti prema vjeri i crkvi, vlasti koja je i dalje bila bitno ateistička, odnosno i katoličke crkve prema tim vlastima. Odnosi su se sporo mijenjali, no ipak mali pomaci su bili očiti pa se mijenjao odnos i s onim krajevima u bivšoj državi, i ljudima iz njih, koji su bili stigmatizirani.11

Čini se da su novi procesi u politici, bar idejno, započeli smjenom Milovana Đilasa koji je serijom članaka („Anatomija jednog morala“ i drugi članci) u „Borbi“ uzdrmao partijsku i političku javnost, kritizi-rajući stvaranje nove elite koja se odvajala od naroda i proklamiranih ideoloških ciljeva. Nakon nekoliko godina već se počelo govoriti o tzv. subjektivnim teškoćama koje su proizvodile „zastoje u razvoju“ pa je 10 U hippyja se pojavljuje stav: „…mi i oni. Mi smo, dakako, ljudi, a oni su

(straight people) svinje i mi smo protiv njih. Čitav se svijet zapravo dijeli na prosvijećene (nas) i neprosvijećene (njih), ali, što je u svemu najbitnije, bez obzira na rasu i vjeru. Podjela je isključivo kulturna.“

11 Bilježimo da je baš u tom razdoblju u Jugoslaviji dodijeljeno nekoliko vi-sokih odličja s državne razine svećenicima (fra Zlatko Sivrić /Međugorje/, fra Damjan Rozić /Sretnice kod Mostara/) da su „iz naftalina“ izvučeni neki zaslužni revolucionari Hrvati (npr. Ivan Krndelj /Blizanci-Čitluk/). Ili je to bilo možda zbog nekih drugih razloga, recimo, izravne posljedice ja-čanja pozicije hrvatskih kadrova u Partiji i politici? Pa ipak, u publikacija-ma koje su objavljivane o ulozi i mjestu religije i crkve u društvu, iako nisu bile stav službene politike, očitovao se stav vlasti prema vjeri (koja treba „odumrijeti“) i vjernicima (koje treba „prosvjećivati“).

173ESEJI

J. B. Tito u Splitu 1962. godine održao poznati govor.12 Taj je govor bio deklarativno bar desetak godina glavna smjernica u političkom dje-lovanju komunista. Sukladno općoj marksističkoj teoriji, nastojalo se gospodarskim potezima anulirati stagnaciju. O reformama još nije bilo govora.

U Jugoslaviji je tih godina potiho započela i demistifikacija u vezi s brojem žrtava Drugoga svjetskoga rata, kada je vršen popis stradalih na temelju zahtjeva SR Njemačke u kojem se tražilo poimeničan popis žrtava Drugoga svjetskoga rata (1,700.000) od Jugoslavije da bi platila ratne reparacije.13 Iako su rezultati toga popisa još dugo bili službena tajna, osjećalo se „u zraku“ kako otupljuje oštrica „klasne borbe“, od-nosno, propagande revolucionarne borbe njezinoga „organa“.

12 Tito je govorio o subjektivnim pogreškama rukovodilaca (o odgovornosti komunista, političkim tvornicama, službenim putovanjima u inozemstvo i rasipništvu, direktorima koji „drmaju“ poduzećem, šovinizmu…). Govor je trajao više sati! Jedna od udarnih rečenica je bila: „Jer ako danas imamo objektivnih teškoća i objektivnih nedostataka, onda su oni rezultat subjek-tivnih grešaka naših rukovodećih ljudi!“ (svjedoci toga vremena koji su že-ljeli ostati anonimni ističu kako je to bio pravi trenutak za njegovu ostavku te da je glavna odlika govora bila da se Tito žalio što ga rukovodioci uopće ne slušaju).

13 Zanimljivost toga podatka (1,7000.000 žrtava) jest s jedne strane u tom što u tu „činjenicu“ nisu ubrajani poginuli i stradali na drugi način, svi oni koji nisu bili na strani pobjednika u ratu, a s druge strane i u nekim drugim zemljama broj ljudskih žrtava Drugoga svjetskoga rata je (kao i u Jugoslaviji) neumjereno uveličavan (npr.: u ožujku 1946. kao broj žrtava SSSR-a se navodi sedam milijuna; nakon Staljinove smrti taj je broj kori-giran na službenih dvadeset milijuna, a nakon 1985. službeno je ukupno stradalo dvadeset sedam milijuna (sedam milijuna civila) da bi 1989. ruski povjesničar Vladimir I. Kozlov procijenio na ukupno četrdeset milijuna ljudskih žrtava.)! Vidjeti: http://hr.wikipedia.org/wiki/Broj_ljudskih_%-C5%BErtava_u_drugom_svjetskom_ratu. Ovi podatci se navode stoga što je s područja koje promatramo bilo neobično mnogo stradalih (uglavnom poslije završetka rata i gotovo isključivo hrvatske nacionalnosti) a koje se nije spominjalo, niti se smjelo o tim stradalim, poginulim ili nestalim uopće govoriti.

174 OSVIT 91–92/2017.

Na domaćem terenu

Vratimo se sada na konkretno područje Bosne i Hercegovine. Generalno gledano, moglo bi se reći kako je aktualno vodstvo tada

nastojalo izvući BiH iz političke, gospodarske i kulturne periferije. To je nastojanje imalo slojevit put. Prije svega Sarajevo (kao glavni grad te kulturni i politički centar BiH) nije bilo ravnopravan centar s Beogra-dom, Zagrebom i Ljubljanom ni u jednoj od navedenih fronta, a Mostar kao regionalno hercegovačko središte bio je u velikom zaostajanju za Sarajevom. Posebno je zapadna Hercegovina zaostajala za Mostarom i svima drugima. S obzirom na podrijetlo potpisnika „Sarajevske dekla-racije“, naime, svi potječu iz Hercegovine osim jednoga (M. Marjano-vić, Gradačac), važno je spomenuti tinjajući problem hrvatskoga pita-nja u tom području (i ne samo tu), koji se manifestirao na više načina, a imalo je to vrlo loše posljedice za tamošnji puk. Istom je održavanjem Mostarskoga savjetovanja (rujan 1966. u Mostaru) potpuno otvorena ta „Pandorina kutija“.

Iz dokumenata je vidljivo da je Savjetovanje bilo planirano održati prije, ali je vjerojatno zbog Brijunskoga plenuma odgođeno za jesen.14

14 Jasno je to po podatku da je „radni materijal“ za Savjetovanje dugo pripre-man. Na sjednici Izvršnoga komiteta CK SK BiH, još je 22. rujna 1965. go-dine donesena odluka da se pripremi analiza političkoga stanja u zapadnoj Hercegovini i s tom svrhom je određena skupina u sastavu: Uglješa Danilović, Ivo Jerkić, Ismet Kreso, sa zaduženjem da napravi koncepciju izradbe analize i da s koncepcijom upozna Sekretarijat Izvršnoga komiteta CK SK BiH. Analizu prema prijedlogu te partijske skupine pripremalo je pored političkih akti-vista više ekonomista, profesora, politologa, među kojima Mile Alilović, Jakov Arapović, Božo Bevanda, Dragan Blažević, Ante Budimir, Esad Ći-mić, Salko Ćurić, Branko Dželetović, Milorad Ekmečić, Jure Galić, Petar Jukić, Mile Kondža, Ante Miljas, Viktorija Matijević, Petar Oreč, Ferdo Palac, Mahmut Pehlivanović, Ante Ramljak, Mate Šalinović, Marko Šunjić i Ante Vrdoljak. Analiza je bila gotova krajem veljače (1966.), a razmatra-na je na proširenoj sjednici Izvršnoga komiteta CK SK Bosne i Hercego-vine 30. svibnja 1966. Razlozi za pripremu analize političkoga stanja bili su očiti, čim se zapravo priznavalo da za preživljavanje vladajuće strukture

175ESEJI

Održavanje Savjetovanja je značilo da je problem nadišao lokalne okvi-re, da je on poprimio šire značenje i da je proizveo određene učinke. Kako je očito da se problem nije pojavio te godine (1966.), a ni godinu dana ranije kada je donesena odluka o analizi tzv. političkoga stanja u zapadnoj Hercegovini, treba reći da je napetost između Mostara i op-ćina koje su mu gravitirale permanentno postojala, a to znači napetost sa svim općinama mostarskoga sreza. Vidljivo je to iz međusobnoga odnosa političkih funkcionara koji su dolazili iz općina i mostarskih ka-drova, što je rezultiralo zatvaranjem Mostara prema općinama i općina prema Mostaru. Na tom se planu vodila teška borba, ali nije izostala ni „unutrašnja“ (unutar općina i unutar Mostara) bitka za političke i ostale funkcije. Glavni moderatori tadašnjega sustava su uvidjeli da su nužne kadrovske promjene i one su se dijelom dogodile 1966., a dijelom su inicirane na IX. kongresu SKJ 1969. To nije išlo bezbolno ni lagano, ali je možda otvorilo prostor političkim autsajderima za nastup.

Nevezano izravno za ova događanja objavljena je „Deklaracija o na-zivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika“ (Vjesnik, ožujak 1967.). Ovaj je događaj izazvao mnogo bure, a zapravo je predstavljao prekret-nicu u osvještavanju i ovdašnje hrvatske inteligencije koja se tada defi-nitivno osokolila glede móre Bečkoga dogovora (1850.). Opći ambijent pridonio je ohrabrivanju da se pojavi i Hrvatski književni list (1968.) što je također suzbijalo promoviranu službenu politiku. Nerješavana naci-onalna pitanja, ignoriranje kulturne i jezične posebnosti te vjerskih po-treba puka stvorili su otvorenost kakvu dotadašnji sustav nije poznavao i nije se s novonastalom situacijom znao nositi.

Posebno je postala živa aktivnost Matice hrvatske. Na konkretnom primjeru djelovanja Matice hrvatske u Metkoviću može se lijepo vidjeti presjek društvenoga života u provinciji, ali i u centrima.15

ne će više biti dovoljno optužiti „vanjske neprijatelje i domaće izdajnike“ (prema Kamberović, H: Hod po trnju).

15 Ogranak Matice hrvatske u Metkoviću se uzima za primjer jer se u BiH nije dopuštalo osnivanje ogranaka niti rad Matice hrvatske. Rad metkovske Matice obnovljen je 1970. Činu utemeljenja bili su prisutni tadašnji pred-sjednik MH Hrvoje Iveković te Petar Šegedin i Franjo Tuđman. Djelomični

176 OSVIT 91–92/2017.

Inače, članstvo ove najstarije i najuglednije hrvatske kulturne udru-ge bilo je i iz BiH. U BiH, dakle, nije bilo dopušteno djelovanje Matice hrvatske i zainteresirani su se mogli učlaniti jedino u SR Hrvatskoj i tamo djelovati. Koliko je poznato, jedino su članovi iz Čitluka, koji su pripadali Matici hrvatskoj u Metkoviću, pokušali osnovati ogranak Matice u Brotnju (Čitluk) 1970./71. Taj je pokušaj propao. Nemamo informacija da je igdje u nekoj drugoj općini bilo pokušaja osnivanja ogranaka.16

Slučaj Alilović, kompleksna ilustracija

O prilikama u tom razdoblju rječito govori slučaj Ivana Alilovića koji je živio u Mostaru i bio uposlenik u Medicinskoj školi te predavao „srpskohrvatski jezik“. Alilović je nema sumnje surađivao s Maticom

popis članstva (koji je sačuvan poslije kasnijih policijskih pretresa) imao je 572 imena. Probuđeni nacionalni zanos utjecao je da je do 1972. broj članova, prema sjećanju sudionika tih događaja, dosegnuo gotovo tisuću. Upravu Ogranka MH u Metkoviću 1970./71. činili su: Krešimir Gabrić, Smiljka Glušćević, Niko Jerković, Živko Jerković, Ivan Jurić, Damir Kra-var, Ratko Krstičević, Nikola Martić, Božo Mustapić, Danko Palavestra, Vladimir Pavlović, Mate Pecić, Drago Tolić i Željko Vučković. Predsjed-ništvo: Ivan Jurić (predsjednik), Damir Kravar (dopredsjednik), Vladimir Pavlović (tajnik), Ratko Krstičević (gospodarski tajnik).

16 Ilustrativan je primjer učiteljevanja Vladimira Pavlovića u Čitluku. Vladi-mir je počeo radni vijek, prema kazivanju njegova brata Mile, u Osnovnoj školi u Čitluku. Kao nastavnik „srpsko-hrvatskog jezika“ odabrao je udž-benike zagrebačkih izdanja za svoj predmet što se nije svidjelo onodob-nom rukovodstvu škole, a ni političkim mentorima te je maknut u Osnovnu školu u Čerinu, gdje se zbog istih razloga nije dugo zadržao te je potražio posao u Hrvatskoj. U Čitluku je na općinskoj zgradi u to vrijeme stajao službeni naziv – „Skupština opštine Čitluk“. Lijepo ilustrira službene na-zive anegdota iz Mostara koja je nastala tih godina i prepričava se i danas. Naime, neki je namjernik u Mostaru upitao lokalnoga slastičara (navodno, Muju Kahrimanovića) gdje je ovdje općina, a Mujo je odgovorio: „Nema ti prijatelju ovdje općine prije Metkovića.“

177ESEJI

hrvatskom i s onodobnim Društvom književnika Hrvatske.17 Sudeći prema brojnim reakcijama nekim „strukturama“ je teško bilo prihvatiti rezultate Mostarskoga savjetovanja i uopće drukčijega pristupa realnoj ovdašnjoj zbilji. No da bi bilo razvidno čitavu se slučaju treba prići kompleksno. S jedne strane zanimljivo je kako se prihvaćala i sama pomisao na kritiku aktualne vlasti, a s druge strane zanimljivo je kako izgleda probuđena svijest o mogućnosti vlastitoga (demokratskoga!) pristupa životnoj i posebno političkoj zbilji. Pogledajmo pobliže lice i naličje toga „slučaja“.

Naime, pred Okružnim sudom u Mostaru vođen je proces protiv prof. Ivana Alilovića koji je optužen da je „govorom podsticao na raz-bijanje bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije i na nacionalnu nerav-nopravnost“18. Iz današnje perspektive izgleda nejasno, kad se prebiru spisi iz toga razdoblja, zbog čega je Alilović uopće bio optužen i zašto je osuđen.

Najprije, iz spisa se ne može zaključiti da je optuženi Alilović inkri-minirana djela počinio, a da ih je čak i počinio u obliku i opsegu kako je insinuirano u optužnici, to se u normalnim okolnostima inače ne da podvesti pod kazneno djelo. S obzirom na praksu u drugim krajevima tadašnje države sudskoga procesa nije ni trebalo biti, ali kako vidimo bilo je u mostarskom i hercegovačkom ambijentu. Zašto je to ovdje bilo ako ne normalno onda moramo priznati da je bilo nekako redovito. Pogledajmo pobliže u taj proces.

Čini se kako je sa svrhom objašnjenja korisno reći još ponešto o Mostarskom savjetovanju iz 1966. godine jer cijenimo da se najveći dio „sadržaja Alilovićeva djelovanja“ temelji baš na rezultatima toga savjetovanja.19 Ono jest bilo prilično pomno medijski praćeno, ali kao

17 U Mostaru je u to vrijeme osnivana pjesnička skupina u kojoj su bili: Rade Budalić Alija Kebo, Ivan Kordić, Fadil Krpo, Milovan Krunić i drugi, ali Ivan Alilović nije mogao, a vjerovati je i da nije htio u to društvo.

18 Optužnica OJT u Mostaru, Kt.-broj: 96/70, Mostar, 2. 6. 1970. godine, MM/AV.

19 U razgovoru s ondašnjim političarima (Božo Bevanda…) doznajemo da Alilović nije bio cilj(!), jer se tu radilo o obračunu u Partiji, a Alilović se

178 OSVIT 91–92/2017.

da običan puk, pa čak i mnogi partijski dužnosnici nisu bili upoznati sa stvarnim njegovim rezultatima. Inače, „Mostarsko savjetovanje bilo je ključni politički događaj za politički i društveni status hrvatskoga naro-da u Bosni i Hercegovini tokom razdoblja socijalizma. Proturječnosti i nedoumice u društvenom razvoju ideje socijalizma na području Herce-govine izražavale su se na način vladavine predrasuda prema hrvatskom narodu, koji je prevladavao u regionu zapadne Hercegovine. Nosilac predrasuda bio je Savez komunista koji je sve što je hrvatsko faktički, mada ne i deklarativno, poistovjećivao s ustaškim. Takvo antihrvatsko usmjerenje dovelo je do krize u razvoju bosanskohercegovačkog druš-tva. Razmatranje takvog stanja u bosanskohercegovačkom ambijentu značilo je otvaranje pitanja za koja se mislilo da su riješena“20.

Nakon Savjetovanja u BiH (posebno u Mostaru) i dalje je po sta-novitoj inerciji bio prisutan raniji politički ambijent. Očit nacionalni debalans kao rezultat kadrovske i druge partijske politike u mostarskom okrugu i dalje je trajao. Dobrom broju građana smetala je takva namet-nuta situacija i katkada su znali to javno reći. No govor o tim osjetlji-vim pitanjima u višenacionalnoj sredini nije se odvijao u forumima, a „katkad“ bi završilo političkom eliminacijom ili kaznenim progonom. Bilo je „uobičajeno da se nekome olako prišivaju opasne etikete, da se protivnika ušutka na taj način što mu se pripišu šovinistički osjećaji“ (Zidić).

Očito je Alilović imao uvid u materijale radne skupine koja je 1965./66. godine pripremala analizu21 za Savjetovanje. Položaj Hrvata

tu našao kao „Pedro“ te je preko njega poslana poruka onima koji nisu bili na „važećoj liniji“(!?), odnosno, hrvatskim nacionalistima u Partiji. Tomu u prilog navode kako su nakon toga uslijedile smjene sekretara komiteta u općinama, Ljubuškom, Grudama, Posušju i drugim općinama, ali i drugih rukovodnih ljudi.

20 Filandra, Šaćir: „Bošnjaci i Hrvati: Od jednakosti do razlika“, u Hrvati u BiH: Ustavni položaj, kulturni razvoj i nacionalni identitet, Zbornik rado-va, Zagreb, 2010.

21 Radni materijal pod nazivom „Osnovne društveno-ekonomske karakte-ristike Mostarskoga sreza, s posebnim osvrtom na neke idejno-političke

179ESEJI

u Hercegovini se mogao tu vidjeti bez velika truda, ali i izravno pro-lazeći kroz mjesta u kojima su Hrvati činili pretežiti dio populacije. Tih godina Hrvati iz zapadne Hercegovine iseljavali su u mnogo većoj mjeri nego ostali (Muslimani i Srbi)22; u Savezu komunista i njegovim tijelima broj Hrvata bio je višestruko manji nego u sastavu stanovništva (što znači da je bilo manje dužnosnika, javnih radnika itd.); investicije u zapadnoj Hercegovini po nekoliko puta su bile manje nego u dru-gim dijelovima zemlje; standard žitelja dva puta je bio lošiji nego na Kosovu (koje je bilo najnerazvijeniji dio Jugoslavije) itd. Mnoge su činjenice tada izašle na vidjelo, iako za to krivnju ili zaslugu nije imao optuženi Alilović. Nije bila tajna da su Ivan Alilović i Mirko Alilović „poslije dugotrajnog prikupljanja podataka“23 sačinili analizu o stanju

probleme u zapadnoj Hercegovini“ bio je predložak za raspravu na Mostar-skom savjetovanju.

22 Autor ovoga priloga je uspio doći samo do podataka za SR Njemačku. Prema popisu stanovništva 1971. godine najveći broj emigranata dolazio je iz mjesta u Hrvatskoj: Imotski 18,6%; Ozalj 17,7%; Zagreb ?% (25 831 osoba), a u Bosni i Hercegovini, također iz mjesta gdje Hrvati prevlada-vaju: Tomislavgrad 17,2%; Livno 15,4%; Posušje 14,1%; Čitluk 13,9%; Ljubuški 13,8%; Grude 12,9%. Izvor: „Crkva i hrvatsko iseljeništvo“, Kr-šćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. / Vjesnik, 14 svibnja 2001., Statistički ured, Wiesbaden. Međutim, poznato je također da je priličan broj Hrvata u Njemačkoj radio na „crno“, a kao takvi se nisu vodili ni u kakvim statisti-kama. Pretpostavlja se da ih je takvih tada bilo najmanje pedeset tisuća.

Odnos bivše države prema Hrvatima u emigraciji (posebno u Njemačkoj gdje je bilo najviše gastarbajtera) bio je sumnja i nepovjerenje. Jugoslavija je imala značajnu korist od emigracije; rješavajući s jedne strane „humano“ golem broj nezaposlenih, a s druge strane devizne doznake, štednja, ulaga-nja i dr. nisu bili zanemarivi. Hrvatima, kao i svima ostalima u inozemstvu, nije bio dopušteno biti politički aktivnima. Tadašnjem režimu to je značilo „neprijateljsko djelovanje“, sa svim svojim posljedicama. Zapravo, svaki pokušaj bilo kakvoga političkoga angažiranja ili kritike tadašnjega režima, bez obzira na stvarni cilj, bio je obično označen epitetom ustaštva.

23 Mnogi razlozi nas upućuju da su podatci o stanju u Mostaru i Hercegovini uzeti iz Analize koje je bila predložak za raspravu na Savjetovanju.

180 OSVIT 91–92/2017.

hrvatskoga naroda u Hercegovini. U toj su analizi obradili ekonomske odnose, kadrovsku strukturu i sudska postupanja (općine Čitluk, Grude, Ljubuški, Posušje i Lištica /Široki Brijeg/).24 Međutim, rezultati ovoga istraživanja nisu bili predmetom optužnice niti se u presudi spominje to „istraživanje“, odnosno ne opovrgavaju se takvi rezultati. Sud je osudio profesora Alilovića zbog „neprijateljske propagande“ protiv „bratstva i jedinstva“ naroda Jugoslavije čime je potvrđena optužnica. Ne može se reći da u Alilovićevom djelovanju nije bilo određenoga romantizma, ali iz njegovih biografskih podataka je vidljivo da je bio tolerantan prema drukčijima, no čvrst u svom uvjerenju.25

Tadašnji obrazac funkcioniranja javnoga mnijenja, posebno u Her-cegovini, imao je ustaljen „protokol“. Osobe s postojanim osobnim sta-

24 U najkraćem predstavimo dio rezultata toga istraživanja: - od ukupnoga broja stanovništva zaposleno je bilo 6% (Kosovo 8%); in-

vesticije – mjesni samodoprinos je imao udio 80% (u državne investicije je uračunata izgradnja dalekovoda koji je tuda prolazio, a za potrebe cijele BiH i SFRJ)

- kadrovska struktura: u Hercegovini je Hrvata bilo ukupno 57%, a obna-šali su manje od 20% funkcija (u Lištici direktor Gimnazije je Nevesinjac, Srbin; u Mostaru od deset direktora osnovnih škola samo je jedan Hrvat, a od osam načelnika u SO Mostar nema nijednoga Hrvata itd.

- navedeni su primjeri sudskoga progona Hrvata za djela koja u drugim sredinama nisu ni kazneno niti prekršajno tretirana (za posjedovanje kazete s pjesmom „Vilo Velebita“ presuđeno tri godine zatvora /u Čitluku/), prema Tragom slučaja Alilović, Ljubuški – Zagreb, 1993.

25 Aliloviću je izgleda stavljano na teret i ono što je on oprezno izbjegavao javno govoriti (npr. komentirati objavljenu knjigu Ivana Meštrovića, Us-pomene na političke ljude i događaje), a kao opravdanje sa svrhom obrane Alilovićeva djelovanja navođeni su podatci objavljeni u beogradskoj „Eko-nomskoj politici“ broj 878., od 27. siječnja 1969. godine, a što je prenijela i „Kritika“ (časopis Društva književnika Hrvatske).

Vidjeti tablicu u Dodatcima, Prilog 2. Postojao je takav dokument o struk-turi funkcionara u republičkim (BiH) organima, organizacijama i ustanova-ma. Kako su podatci bili još porazniji dokument nikada nije objavljen.

181ESEJI

vom koje nisu respektirale autoritarnost, bile su predmetom sumnjiče-nja (ako bi pokušali javno iznijeti vlastiti stav), kasnije praćenja i čak kaznenoga progona. Sumnjivce je nadzirala služba sigurnosti26 da bi u slučaju njihova nekontroliranoga djelovanja bili politički osuđeni, a za-tim, prema potrebi, i sudski tretirani. Taj slijed: denuncijacija, policija, partija, sud – bio je kompletan „protokol“, iako su se mnogi slučajevi završavali policijskom represijom u različitim oblicima.27

U Slučaju Alilović, ovaj protokol je očit. Alilović je bio predmetom nadzora tajnih službi tijekom školovanja i kasnije po zasnivanju radno-ga odnosa. Vidljivo je to iz „Informacije“28 u kojoj je implicirano da su u policiji čitana njegova privatna pisma iz kojih se doznalo o njegovim „antisamoupravnim“ stavovima.

Kada je riječ o političkoj (partijskoj) osudi, mora se ukazati na bi-tan element tzv. informacija koje su dostavljane partijskom članstvu. U njima su se iznosile tvrdnje kojima nije navođen izvor i kojih se vjero-dostojnost i istinitost nije ni mogla niti smjela provjeravati.29 Tako, re-cimo tvrdnja da „u Mostaru djeluje organizovana grupa intelektualaca oko pododbora Matice hrvatske…“30 nije se mogla ničim dokazati jer

26 „…u UDB-i se vodila evidencija za više od milijun i trista tisuća osoba iz Hrvatske, što znači da je svaki odrasli Hrvat bio pod policijskim nadzo-rom“. „Vjesnik“ 4. rujna 1966. i „VUS“ od 8. srpnja 1970. godine. Podatke o evidencijama u BiH nemamo.

27 Može se slobodno reći da je iz te „policijske faze“ regrutirano najviše do-ušnika i ostalih suradnika.

28 Riječ je o „Informaciji o djelovanju antisamoupravnih i antisocijalističkih snaga, Opštinske konferencije Saveza komunista BiH Mostar“, koja je in-ternoga karaktera, ali koja je bila dostupna javnom tisku da bi njezini udar-ni dijelovi prema (partijskoj) potrebi bili dostupni najširoj javnosti preko radija, TV i tiska.

29 To se inače naziva – crna propaganda!30 Zapravo, u Mostaru je u to vrijeme otvorena knjižara Matice hrvatske i to

je bio razlog za različita tumačenja o djelovanju „Pododbora MH“ u Mo-staru. Tko, zašto i kako je tu knjižaru smjestio u „srpsku kuću“ (vlasnici su bili Šole, kuća je bila nacionalizirana, kasnije vraćena vlasniku koji ju je prodao nekim Kvesićima. U kojem je statusu, vlasništvu ili posjedu, kuća

182 OSVIT 91–92/2017.

„organizovanih“ grupa uopće nije bilo kao što također nije bilo ni po-dodbora MH (nije osnovan sve do demokratskih promjena devedesetih godina, a također, nisu se zvali pododbori, nego odbori, odnosno prema Pravilima MH, ogranci). Ali autori „informacija“ nisu nikom odgovara-li unatoč brojnim netočnostima, klevetama pa i falsifikatima.

Argumenti koje su odvjetnici31 pokušavali predočiti nisu pronalazili put do sudskoga vijeća. Izneseni podatci u Informacijama CK SK BiH i OK SK BiH Mostar potpuno su zaglušivali svaki drukčiji glas. Kako je u svom članku napisao I. Zidić da nije važno ako (Šulentić32) i promaši istinu, „on se uzda da će pogoditi Alilovića, a to je ipak nešto“.

Jedan moment u cijelom slučaju zaslužuje komentar. Radi se o Ali-lovićevoj inicijativi da se na staroj zgradi Trgovačke škole u Mostaru postavi spomen-ploča Silviju Strahimiru Kranjčeviću33 i da se u Mosta-ru postave biste hrvatskim književnicima Antunu Branku i Stanislavu

bila kasnije, ne zna se. U prizemlju je bila Knjižara MH sve do rata, a na katu je stanovala Habiba Avdić – Greta, najpoznatija mostarska prostitutka i kako bi Mostarci rekli – alapača) nije jasno. Skloni smo vjerovati kako taj „šlamperaj“ nije bio slučajan.

31 Proces je izazvao nezapamćen interes u tadašnjoj javnosti, što se vidi i po spremnosti odvjetnika (bilo ih je u početku šest, a kasnije devet) koji su dragovoljno i bez naknade branili Alilovića, dovoljno govori o tom sud-skom procesu. Odvjetnici koji su branili prof. Alilovića: Ivan Mužić iz Splita; dr. Berislav Angjelinović iz Splita; Budislav Angjelinović iz Splita; Srećko Grgić iz Metkovića; Veljko Guberina iz Beograda; Faruk Kapeta-nović iz Dubrovnika; Veljko Peroš iz Zagreba, dr. Jerko Limić iz Zagreba i Pero Znaor iz Mostara. Tragom slučaja Alilović, Ljubuški – Zagreb, 1993., str. 128. – 140.

32 Miroslav Šulentić je bio sekretar „Opštinske konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda u Mostaru“ (SSRNJ) odakle je informacija dolazila.

33 S. S. Kranjčević je kratko bio učiteljem u Trgovačkoj školi u Mostaru 1886. godine. Inicijativa u vezi s Šimićevom bistom prema Tragom slučaja Ali-lović je potekla od Alilovića, ali prema riječima tadašnjih javnih djelatnika (B. Bevanda), ona je potekla od Stanka Dvoržaka, ravnatelja Medicinske škole u Mostaru (u kojoj je radio I. Alilović). Dvoržak u vrijeme procesa Aliloviću nije bio ravnateljem. Odselio je iz Mostara.

183ESEJI

Šimiću. Te inicijative nisu dobro primljene u Mostaru i službena vlast je to doživjela kao uvredu. Pokrenuta je lavina protiv Alilovića i niza hrvatskih intelektualaca. Ovdje je važno napomenuti kako je u „metodu i sadržaju rada SK“ bio uobičajilo da Centralni komitet ili drugi organ donosi Informacije koje su upućivane osnovnim organizacijama SK na „čitanje i usvajanje.34 „Informacija o djelovanju antisamoupravnih i antisocijalističkih snaga“ CK SK BiH (od 11. 12. 1969.) imala je optu-žujuće inkriminacije koje su stavljene na teret Aliloviću. On je potom uputio pismo predsjedniku CK SK BiH Branku Mikuliću opovrgavaju-ći optužbe.35 Mikulić je primivši pismo izvijestio „Mostarce“ pa je Rad-milo (Braca) Andrić36 odmah žestoko reagirao.37 Ubrzo potom u tisku je objavljena vijest o Alilovićevu uhićenju. Koliko je evidencija precizna ne znamo, ali navodi se kako je objavljeno više od sto pedeset članaka o „neprijateljskoj djelatnosti“ Alilovića38 i hrvatskih intelektualaca.

34 Savez komunista je bio organiziran po funkcionalnom i teritorijalnom na-čelu pa su osnovne organizacije formirane: u poduzećima, ustanovama, or-ganima i tijelima državne uprave (funkcionalno načelo) te mjesnim zajed-nicama (teritorijalno načelo). To je bila partijska „baza“. Na taj su način bili obuhvaćeni svi segmenti društva. Preko tzv. OO SK se provodila partijska politika s vrha.

35 Možda je Alilović tim pismom pokazao netaktičnost. On se obratio tadaš-njem predsjedniku CK SK BiH kao ravnopravnomu kolegi i sigurno je povrijedio njegovu taštinu. Takvo izravno obraćanje nije se toleriralo jer nije bio moguć dijalog na ravnopravnoj osnovi s najvišim dužnosnicima.

36 Radmilo Andrić (Braca) je bio predsjednik Skupštine općine u Mostaru, inače, dugogodišnji partijski funkcionar. Usput, prvi Hrvat predsjednik Op-ćine Mostar bio je Vlado Smoljan 1986. godine.

37 „Mostar (je) samo Šantićev i Ćorovićev grad, a sve one koji u njega žele doseliti neka druga imena treba protjerati iz Mostara kao neprijatelje i ruši-telje bratstva i jedinstva i zatvorskom kaznom za sva vremena opametiti da ne pokušavaju ni sanjati da navedene srpske književnike u Mostaru može netko drugi zamijeniti.“ Tragom slučaja Alilović, Ljubuški – Zagreb 1993., str. 112.

38 Isto, str. 112.

184 OSVIT 91–92/2017.

O još nekim okolnostima

Projekt „Dobri pastir“ vrlo je zanimljiv s više aspekata. S jedne strane on je indikativan glede pokušaja tadašnje vlasti da neutralizira utjecaj Rima na vjernički puk u zemlji, dosljedno da oslabi institucijsku stabilnost Katoličke crkve u Jugoslaviji koju u visokom postotku čine Hrvati vjernici. Obrazac je pronađen u Istri s tamošnjim svećeničkim udruženjem koje je funkcioniralo, a računalo se na „franjevačku prila-godljivost“ prilikama. Ateistička vlast je deklarativno dopuštala vjersku slobodu39, a u praksi je bila otvoreno protiv vjere, katoličanstva poseb-no. Ponuda vlasti je sadržavala „ustupke“ svećenstvu i redovništvu u vidu tobožnjega zdravstvenoga i mirovinskoga osiguranja kao jamstva njihove socijalne sigurnosti u zamjenu za „lojalnost“ režimu. „Ponuda“ je bila obilno poduprta čestim sudskim progonom svećenika koji su bili „neodlučni“ i kojih je često bilo po zatvorima. Jedan dio svećenstva je prihvatio Udruženje u uvjerenju da će tako olakšati vrlo težak položaj Crkve, ali i pastve te da će se moći boriti ne napuštajući temelje vjere. Svjedočanstvo o „Dobrom pastiru“ ostalo je u publikacijama „Dobri pastir“ (kalendar) i „Dobri pastir“ (časopis). Publikacija „Dobri pastir“ je objavljivana sve do 1976., kad je promijenjeno ime u „Nova et vete-ra“ koja je izlazila sve do demokratskih promjena devedesetih. Dobro je vidjeti bibliografiju „Dobrog pastira“ da bi se imao kakav takav uvid u sadržaj, teme i smisao objavljivanja. Ovaj je projekt u samom po-četku imao stanovit broj pristaša i među svjetovnim svećenicima, ali kako nije bio podržan od službene Crkve, sve se više osipalo „članstvo“ u „Dobrom pastiru“ pa je tako udruženje sasvim zamrlo. Projekt nije

39 Podsjećamo, Staljin je zagovarao tzv. Živu crkvu u SSSR-u u vrijeme dok je trajao neki petogodišnji plan ukidanja religije. (Vidjeti: Vasilj, Vendelin: Komunizam i vjera, Chicago, 1950.). Kako su inicijativa i postupci oko for-miranja svećeničkoga udruženja padali u vrijeme Rezolucije Informbiroa, a to je razdoblje obilježeno dokazivanjem aktualne vlasti da je na „pravom putu“, to sam sklon uvjerenju da je SSSR i dalje bio politički i svaki drugi uzor, (Vidjeti: Borba Saveza komunista protiv kontrarevolucionarne dje-latnosti, Beograd, 1950.)

185ESEJI

ostavio dubok trag u narodu, nikada nisu do kraja ispitane sve okolnosti o tom „projektu“ ni na strani Crkve, a ni na strani vlasti.

Napomenimo, vezano uz vjeru i Crkvu u Hrvata u BiH, da je ponov-no uključivanje vlasti u „crkvene probleme“ nastavljeno u sklopu „slu-čaja Alilović“ kada se dodatno pokušalo zakomplicirati „Hercegovački slučaj“40. Ni taj pokušaj nije bio bezazlen kao ni brojni drugi pokušaji razdora unutar gotovo svih zapadnohercegovačkih općina (u Čitluku: sukob Marinčić – Radišić, a slični sukobi su inscenirani i u drugim op-ćinama: u Ljubuškom, u Grudama, u Širokom, u Posušju itd.).41

Posebna je zanimljivost što je prvi poslijeratni prijevod Novoga za-vjeta na hrvatski jezik objavljen u Sarajevu i Mostaru 1960. godine. Prevoditelji su fra Gracijan Raspudić i fra Ljudevit Rupčić (hercego-vački franjevci), a tisak je osigurao fra Karlo Karin42, što je opet vrlo

40 „Hercegovački slučaj“, poznati sukob biskupa i franjevaca u Hercegovini oko podjele župa.

41 Prema svjedočenju Bože Bevande, tadašnjega republičkoga dužnosnika, sukobi uglavnom nisu bili na osobnoj razini između izravnih rivala, ali su akteri, sljedbenici, bili vrlo žestoki. Sukobi su katkada, dobivali i političku konotaciju zbog vrlo bizarnih razloga. Naime (u čitlučkom slučaju), I. Ma-rinčić je vozio auto plave boje, a V. Radišić, crvene te su ih njihovi „sljed-benici“ identificirali kao „plavi“ i „crveni“. Kad je izašlo izvan općinskih okvira onda se općinske stvari shvaćalo u skladu s važećom ideologijom. Njih dvojica su se natjecali za mjesto republičkoga poslanika i kako je su-kob prevršio dopuštenu mjeru došlo je „spasonosno rješenje“ u osobi Vase Gačića (Srbin), inače čitlučkoga zeta. Bilo bi normalno da poslanik bude Hrvat i predstavlja općinu u kojoj je oko 98% Hrvata.

42 Fra Gracijan Raspudić (Lipno kod Ljubuškog, 1911. – 1989.) je živio i ra-dio u emigraciji u Chicagu, bibliku je studirao u Lyonu. Sve do devedesetih godina prošloga stoljeća je bio na posebnoj potjernici Saveznoga SUP-a, pa se kao prevoditelj Novoga zavjeta potpisivao samo fra Ljudevit Rupčić (Hardomilje, Ljubuški 1920. – 2003.), koji je studirao u Zagrebu, a u pe-desetim je godinama odslužio višegodišnju robiju u Zenici. Taj je prijevod Novoga zavjeta preuzet u novu hrvatsku Bibliju koju je tiskala Stvarnost u Zagrebu 1968. Štoviše, u tu novu „zagrebačku Bibliju“ ušao je i prijevod Petoknjižja Mojsijeva, i Psalama fra Silvija Grubišića (Bobanova Draga

186 OSVIT 91–92/2017.

zanimljiv podatak.43 Zanimljivost je i u tom što se ovi prijevodi nisu osvrtali na partijski i novosadski uzus, a još manje na naziv „srpsko-hr-vatski jezik“.

Ovaj moment smatramo važnim jer prijevod Biblije je uvijek epo-halan događaj. Vidljivo je da su akteri toga prijevoda osobe koje su baš s (inkriminiranoga) područja zapadne Hercegovine. Doduše, „kulturna sredina“ hercegovačka nije dala tim prevoditeljima obrazovanje, ali go-vori o potencijalu (duhovnom i intelektualnom) osoba koje su podrije-tlom iz ovoga kraja, koji su tretirani kao primitivni, zatucani i zaostali te inferiorni u svakom pogledu. Referirajući se na ovu digresiju, može se upitati je li to možda netko imao na umu kad je prosuđivao potencijal „sarajevskih književnika“, odnosno, domete njihovih stavova.

Znakovit je također i „slučaj Hrkać“ kao svojevrsna ilustracija druš-tvene klime u kojoj je živio i djelovalo Vladimir Pavlović. Naime, da su ishodi Mostarskoga savjetovanja teško prihvaćani od niza tadašnjih političkih subjekata nazire se i u ovom slučaju. Za eksploziju u beo-gradskom kinu „20. oktobar“ godine 1969. (poginuo radnik, 76 ljudi bilo povrijeđeno, a jedna osoba ostala bez obje noge) optužen, na smrt osuđen i pogubljen je Miljenko Hrkać (10. siječnja 1978.). Tijekom istrage, optužbe i sudskoga proces bilo je niz diskutabilnih postupaka i odluka da je ostala sumnja, a negdje čak i uvjerenja da Hrkać nije kriv. Uz stanovite ograde, može se reći da je trajao prikriveni sukob između saveznih i republičkih organa. Sigurno je da je Hrkać priznao izvrše-

– Sovići, Grude, 1910. – 1985.), također, emigranta iz Chicaga (koji je također podrijetlom iz BiH). Zanimljivost je i u tom što je od dopuštenja za tisak Biblije (1967.) do njezine pojave u knjižarama prošlo manje od godinu dana, što se ne pamti u takvim vrstama izdanja, a što također govori o silnom entuzijazmu redakcijskoga tima koji nije žalio truda.

43 Fra Karlo Karin (Gornje Ravni kraj Busovače 1910. – 1973. Sarajevo) za svećenika je zaređen 1935. Postdiplomski studij sa specijalizacijom ka-nonskoga prava završava u Zagrebu i Fribourgu 1935./38. Doktorirao je u Zagrebu. Župnik u Suhom Polju bio je nekoliko mjeseci. Inače, Karlo Karin je jedan od osnivača svećeničkoga udruženja Dobri pastir i njegov dugogodišnji tajnik.

187ESEJI

nje djela na nagovor mostarskih istražitelja koji su mu obećali zaštitu, posao i sigurnost, ali to obećanje nije poštovano u Beogradu gdje je suđenje održavano. Suđenje je obavljano u tri navrata, da bi na kraju Predsjedništvo SFRJ odbilo žalbu i kazna je izvršena. Da tu nije bilo sve „čisto“ govore podatci o brojnim uhićenjima u Širokom Brijegu neposredno poslije zločina, torturama da bi se kasnije sve smirilo, „kao da ništa nije ni bilo“, a kasnije i podatak da je njegova supruga „preko-reda“ primljena u SŠC Lištica još dok je trajao proces.44 Bilo je potpuno neobično da se u odgojno-obrazovnoj ustanovi upošljava supruga izvr-šitelja terorističkoga čina. Nije se u to vrijeme bilo uputno raspitivati o razlozima takvoga postupka.

Jesu li to bila djela UDB-e, odnosno „Službe državne bezbjednosti“ (SDB, ime UDBA je primijenjeno 1966.), trebalo bi posebno istražiti. Za sada uglavnom znademo kako je ta služba imala profesionalne stan-darde kojima je precizno znala što treba raditi i kada u „zaštiti ustavnog poretka SFRJ“. Postojale su tu dobro smišljene taktike i strategija kako ostvariti ciljeve da se „unutrašnji i vanjski neprijatelji“ (emigracija u prvom redu) neutraliziraju; da se, recimo, dijelovi emigracije zavade pa da se sami međusobno poubijaju. Računalo se kako to ne će biti teško jer je riječ „o mahnitim dinaridskim strasnim gorštacima bez mnogo pameti“ (Vreme, 24. 11. 2014., „Igra senki“).

Umjesto zaključka

Kad zbrojimo događanja, od kojih smo neka naveli, ostaje težak dojam kako je tadašnji ambijent uvjetovao stanovitu zakonitost libe-ralizacije društva. No ta je „liberizacija“ morala biti kontrolirana i bila je, naravno, od strane aktualne vlasti. Međutim, bujica koja se rađala iz nakupljene šutnje pojedinaca koji su bili izvan vladajućih struktura nije se mogla zaustaviti represivnim sredstvima, ma koliko da su ona bila jaka. Taj prolom se nije odigravao samo na nacionalnom planu, ili

44 U to vrijeme sam imao prvo uposlenje u tom SŠC i imao sam osjećaj da je to bila neka vrsta zadovoljštine Hrkaćevoj obitelji.

188 OSVIT 91–92/2017.

vjerskom. U kulturi, posebno u književnim krugovima se također po-krenuo val nacionalnoga i umjetničkoga osvješćivanja. Taj val još nije dobio pravo javnosti, ali je tinjao u spisima koji su u ladicama čekali pogodno vrijeme.

Vladimir Pavlović je bio svjestan sudbine vlastitoga naroda kad je posvemašnja kolektivna krivnja bila tegobni temelj djelovanja Hrvata koji su dolazili s prostora Hercegovine u javni život. Dok je u inozem-stvu samo spominjanje hrvatskoga imena dugo značilo identifikaciju s ustaštvom, u Hercegovini se s oprezom spominjala hrvatska nacional-nost jer je nerijetko bila žigosana kao šovinizam i zločinstvo.

Treba istaknuti kako svi tadašnji pokreti nisu svoje ideje zasnivali na tradicijskim vrjednotama45, a svi događaji nisu slijedili očekivanja aktualne vlasti. Kada je riječ o nacionalnom osvješćivanju, odnosno pokušajima očuvanja identiteta koji je bio izložen nestajanju u korist ideologije koja je sve više gubila perspektivu, može se reći kako je u to vrijeme „saniran“ biološki gubitak na nacionalnom planu46 te su te-žnje za slobodnim izražavanjem vlastite samobitnosti osvojile vrijeme i zauzele prostor. Tako se Pismo sedmorice može promatrati kao izraz bunta protiv ignorancije vrjednota koje su u temelju onoga identiteta, koji je bio zatomljen.

Više od dva desetljeća Sarajevska deklaracija je bila u potpunoj me-dijskoj ignoranciji. Vjerovati je da su vlasti to radile namjerno kako bi je prekrila prašina zaborava. No, ona je preživjela i ona je i danas aktu-alna, dosta svježa te potrebna. Sarajevska deklaracija se danas ocjenju-je kao povijesni čin hrvatskih pisaca u Sarajevu

45 Poznata studentska parola: „Ne znamo što hoćemo, ali to hoćemo odmah“, ili: „Budimo realni, tražimo nemoguće“ nije u temelju ovdašnjih strujanja o kojima smo ovdje govorili. Takva strujanja išla su nekim drugim pravcem.

46 Uvid u demografsku strukturu stanovništva Hercegovine pokazuje znača-jan porast nataliteta, osobito kada se radi o općinama u kojima su Hrvati u golemoj većini.

189ESEJI

Ukratko47, radi se o tom da je Lazar Amidžić, funkcionar Socijali-stičkoga saveza BiH48, na skupštini Udruženja književnika BiH 8. si-ječnja 1971. optužio „skupinu hrvatskih pisaca“ da je odgovorna „za nepovoljnu deskripciju ovdašnjih kulturnih prilika u članku Grge Ga-mulina objavljenom u dvanaestom broju ‘Kritike’ (časopisa Društva književnika Hrvatske)“. Sastavljači pisma su Amidžićev govor smatrali „najnižom vrstom političkoga i kulturnoga doušništva“. Objavljujući svoju izjavu kao „sažet odgovor“ istakli su s obzirom na to kako je naj-prije potrebno govoriti o „određenim pretpostavkama“ misleći na ona „otvorena i alarmantna pitanja što ih postavlja naša zbilja“, pa kada se odgovori na njih, onda će se moći „odgovoriti Grgi Gamulinu“.

U nizu pitanja koja su naveli istaknuta je barijera između kulture i politike koja onemogućuje dijalog „s jasno deklariranih pozicija naci-onalno-kulturne pripadnosti“. Ne manje važno je i pitanje javnim oso-bama koje određuju mjeru u kulturi sa zahtjevom da neki „predstavnici hrvatskog dijela kulture ne budu statisti“ po „nacionalnom ključu“ već istinski zastupnici svoga naroda „s određenim kulturnim programom“. Ukazuje se i na diskriminiranost hrvatskih kadrova u kulturnim insti-tucijama, izdavačkim kućama i javnim glasilima. Važno i teško pitanje je „jezična praksa“ te „masakr nad zapadnom varijantom hrvatsko-srp-skog jezika“. Ni kulturna baština sva tri naroda se ne tretira na isti način. Nisu mogli shvatiti ni zbog čega su izbačeni Šimićevi susreti iz popisa javnih manifestacija te je ostala sumnja je li to slučajno ili diskvalifika-cija. Također je istaknuto kako unitaristički naboj omogućuje i stvara „poligon obračuna protiv jedne nacionalne i kulturne suverenosti“, te proizvodi posljedicu „kulturne kolonizacije“ Hrvata u BiH i nitko od političara javno ne reagira niti vodi računa o suverenosti hrvatske kul-ture i naroda u BiH.

Samo ime Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku tada nitko nije rabio, a objavljena je pod naslovom „Kada ćemo odgovoriti Grgi Ga-mulinu?“. Sarajevsko Oslobođenje je objavilo pismo dan nakon „Vje-

47 O Sarajevskoj deklaraciji.48 Lazar Amidžić nije bio neki važni čimbenik, ali je preko ovoga Pisma ušao

u javnost kao „Pilat u Vjerovanje“.

190 OSVIT 91–92/2017.

snika“ i „Borbe“ i redakcija je odmah shvatila da se ne radi samo o kul-turalnim i književnim stvarima već o nacionalno-političkim prilikama u BiH i htjela se osigurati pa je zatražila da se svaki potpisnik svojeručno potpiše.

Kasnije smo doznali kako je izostao potpis Ibrahima Kajana (kum Brune Bušića), koji je tada živio u Zagrebu, a „dopisan je Vladimir Pavlović“49 (živio u Metkoviću). Uredništvo „Oslobođenja“ je taktizi-rajući s ciljem da se u javnosti što više eliminira odjek Pisma sedmorice ili kako ih se najčešće nazivalo „Grupa sarajevskih pisaca“ ili „Sedmo-rica“, a nigdje se nije spominjalo da su to hrvatski pisci u BiH. Također je izostavljano kako se oni zauzimaju za pripadanje konkretnom podne-blju, ali nužno i cjelini hrvatske književnosti, jezika i kulture.

U kojim je okolnostima došlo do pisanja Pisma sedmorice vidlji-vo je bar dijelom iz netom izloženoga. Ono, naravno, nije nastalo „iz ničega“. Vjerovati je da je prethodila akumulacija događanja kako na kulturnom tako i na društvenom planu. Ono je doista pogodilo u težište ukupne politike, posebno otvarajući bolna pitanja zatomljivanja nacio-nalnih vrjednota počevši od jezika pa nadalje. Čini se da su sve brojniji komunisti hrvatske nacionalnosti počeli smatrati važnijom vlastitu na-cionalnost od tada važeće ideologije. Kad se nakon današnjih iskustava promatra Pismo, onda ostajemo zadivljeni zrelošću tada ipak mladih književnika.

Tko je glavni sastavljač pisma, autor ovoga priloga ne zna, ali sma-tra da je glavni pokretač pjesnik Mile Pešorda i nagađa da je Vitomir Lukić bio glavni sastavljač Pisma. No prema osobnom poznavanju su-dionika uvjeren je da ga je svaki od navedenih mogao sročiti, i svi do jednoga su hrabro stavili svoj potpis kad je redakcija „Oslobođenja“ to od njih zatražila.

Na kraju možemo se složiti s onom sentencijom da poslije Sarajev-ske deklaracije hrvatska kultura u Bosni i Hercegovini ne će umrijeti kao sirotica koju ne će zakopati krišom, kao Matoševu Pepicu.

49 Prema: Slobodna Dalmacija, Ivica MLIVONČIĆ: „Sjećanje na Sarajevsku deklaraciju“ 2000.

191ESEJI

Uloga i doprinos Vladimira Pavlovića u tom vremenu bili su zna-čajni i nezaobilazni. Na tom mu dugujemo i spremno se iskupljujemo održavanjem Neretvanskih susreta, njemu posvećenih.

Literatura:

Crkva i hrvatsko iseljeništvo, Kršćanska sadašnjost“, Zagreb, 1982.Vjesnik, 14 svibnja 2001.VUS od 8. srpnja 1970. godine.Anić, Vladimir: Rječnik hrvatskog jezika, Novi Liber ,Zagreb, 1998.Šaćir Filandra: Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sarajevo, 1998.http://hr.wikipedia.org/wiki/Broj_ljudskih_%C5%BErtava_u_dru-

gom_svjetskom_ratuhttp://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Ite-

mid=41&news_ID=24209http://www.stjeromecroatian.org/hrv/custody3b.htmlIvica Mlivončić: „Sjećanje na Sarajevsku deklaraciju“, Slobodna

Dalmacija, 2. veljače 2000.Jozo Ivičević: Crtice iz hrvatske povijesti, Matica hrvatska, Zagreb,

1998.Husnija Kamberović: Hod po trnju, Institut za historiju u Sarajevu,

Sarajevo, 2011.Zvonko Pandžić: „Općehrvatski karakter bosanskohercegovačkih

Hrvata“, u Vijenac, MH Zagreb, br. 548.Peter Sloterdijk: Srdžba i vrijeme, Antibarbarus, Zagreb, 2007.Tragom slučaja Alilović, Udruga političkih zatvorenika, Ljubuški –

Zagreb, 1993.Vendelin Vasilj: Komunizam i vjera, Chicago, 1950.Vijenac, MH, Zagreb, br. 548.Vreme, Beograd, 24. 11. 2014.Igor Zidić: Slučaj Alilović, Matica hrvatska, Zagreb, 2011.

192 OSVIT 91–92/2017.

Dodatci:

Prilog 1.

Sarajevska deklaracijaSadržaj ove izjave treba shvatiti kao sažet odgovor na pitanje koje

je na nedavnom plenumu Udruženja književnika BiH postavio Lazar Amidžić, funkcioner Republičke konferencije SSRN BiH. Pitanje, samo po sebi, možda ne bi trebalo uzeti kao provokaciju, jer je upućeno s govornice jednog eminentnog kulturnog skupa, da ono nije bilo izne-seno na erupciji optužbi za „laži“ i najnižu vrstu političkog i kulturnog doušništva protiv „grupe hrvatskih pisaca“ iz ove republike koji, po mišljenju Lazara Amidžića, snose odgovornost za nepovoljnu deskrip-ciju ovdašnjih kulturnih prilika u članku Grge Gamulina objavljenom u dvanaestom broju „Kritike“...

Čak da je ovakvo pitanje imalo čist upitni oblik, inspiriran intelektu-alnom radoznalošću i dobrom voljom da se istini pogleda u oči, odgo-vor na njega zahtijevao bi određene pretpostavke...

Nema nikakve sumnje da treba odgovoriti na sva pitanja zainteresi-ranih promatrača sa strane, ali prije svega na ona otvorena i alarmantna što ih postavlja naša zbilja. Stoga ćemo mi s punom sviješću intelektu-alne književničke i ideološke obaveze odgovoriti Grgi Gamulinu tek:

• kada se između kulture i politike ne bude stvarala barijera koja onemogućuje otvorenu, iskrenu i argumentiranu razmjenu mi-šljenja sa jasno deklariranih pozicija legalne nacionalno-kulturne pripadnosti;

• kada neki predstavnici hrvatskog dijela kulture u političkim tije-lima ne budu statisti po „nacionalnom ključu“, nego javni povje-renici iza čije uloge stoji određeni kulturni program;

• kada se kadrovska struktura u kulturnim institucijama, izdavač-kim kućama i glasilima javne komunikacije uskladi prema izba-lansiranim nacionalnim interesima;

• kada se takve pozicije ne budu koristile za naivno motivirane oblike kulturne diskriminacije (kao što je pokazala publikacija

193ESEJI

„Književni razgovori“ u redakciji Izeta Sarajlića i s pogovorom Ivana Fogla);

• kada se u jezičnoj praksi osjeti prisutnost zaključaka simpozija o jezičkoj toleranciji, a lektori prestanu vršiti masakr nad zapad-nom varijantom hrvatskosrpskog jezika i konačno započne raz-govor o našem jezičnom standardu;

• kada u otkrivanju kulturnog nasljeđa Bosne i Hercegovine pre-vlada sistematski, programski i eruditivan stil rada, otvoren čita-voj kulturnoj javnosti, i kada se energije i novčana sredstva tog poduhvata ne budu trošili na djela lišena programskog opravda-nja te ugledne fondacije, ili stručno promašena, umjesto da se angažiraju stručnjaci za još neistražena područja svih kultura na-roda ove republike na ravnopravnoj osnovi;

• kada Ivan Fogl, koji po nacionalnom paritetu predsjedava zajed-no s vama skupovima u Republičkoj konferenciji Socijalističkog saveza, gdje se rješavaju sudbinska pitanja kulture, bude barem po profesionalnoj političkoj obavezi, ako ne po savjesti, odgovo-rio mladom hercegovačkom pjesniku Mili Pešordi zašto u ma-terijalima za jedan službeni skup, izrađenim u vašoj instituciji, nisu, pored ostalih sličnih manifestacija, ni spomenuti Šimićevi susreti (znači li to da su oni diskvalificirani?);

• kada ovoj kulturnoj javnosti prestanu dijeliti lekcije savjesti u kojima unitaristička psihologija poprima oblik agonije, koje se već na više skupova pojavljuju nepozvane i „kao gosti“ zloupo-trebljavaju gostoprimstvo, da bi ovo područje, otvoreno za de-mokratski slobodan razgovor o vlastitim problemima, pretvorile u poligon obračuna protiv jedne nacionalne i kulturne suvereno-sti s pozicija druge, u ulozi njenog eksponenta;

• kada vi i vaši istomišljenici ustanete protiv nepravdi što su či-njene istoj onoj kulturi, i istim tim ljudima koje ste optužili kao huškače i doušnike Grge Gamulina;

194 OSVIT 91–92/2017.

• kada se u kulturi prestane nastupati u stilu arogantnog policij-skog dušobrižništva, kako ste vi učinili u nekoliko navrata, siste-matski, uporno mjereći dubinu javnog strpljenja;

• kada bude sasvim jasno u čije ime vi govorite, jer se ova sredina ionako uz velike napore odupire pokušajima kulturne koloniza-cije sa raznih strana, pa mora vjerovati u vlastite snage za izlaz iz vlastite krize. Nije potrebno da vas uvjeravamo da ona ima do-voljno intelektualnih i moralnih kapaciteta i da bi sasvim mogla bez usluga kakve su joj ponudili vaši istupi:

• kada se desi (što bi možda bilo daleko bolje) da se pored Hasana Grapčanovića, javi neki političar koji bi vam u ime napadnutog dijela hrvatske kulture odgovorio za javnom tribinom. Nama bi, u tom slučaju bilo daleko jednostavnije, jer bi to ostao dijalog političara koji izrazito, i valjda legalno, predstavljaju interese tri-ju legalnih nacionalnih kultura. Na žalost, ta treća reakcija nije uslijedila, i mi se prihvaćamo političkog rizika da popunimo jed-no beznadežno prazno mjesto u javnom predstavljanju vlastitih kulturnih interesa, ako je već neko drugi, a ne mi sami, morao da nas, razumije se u svrhe optužbe, podvede pod taj tako usputno određujući naziv „grupe hrvatskih pisaca“;

• kada bi ovakvi istupi bili barem javni i samo verbalni, jer ako oni dolaze od čovjeka političkog zvanja i utjecaja, bojimo se da je to mnogo opasnije zato što je on još uvijek u stanju da uradi više i gore od onoga što je rekao.

U tom slučaju i Grgi Gamulinu, i samoj javnosti mnoge stvari bile bi jasnije. Kada ove pretpostavke budu ispunjene, onda ćemo mi s osjeća-jem zadovoljene pravde i dobrom osnovom za međusobno povjerenje raditi na vlastitim kulturama i onom što nas u njima povezuje kao ljude koji su svojim bićem i svojom poviješću duboko ukorijenjeni u ovo tlo. I tek tada ćemo moći da odgovorimo Grgi Gamulinu – ako on dotle bude živ.

(Potpisnici: Vitomir Lukić, Mile Pešorda, Nikola Martić, Veselko Koroman, Mirko Marjanović, Vladimir Pavlović, Stanislav Bašić).

195ESEJI

Prilog 2.„Funkcioneri u saveznim organima, organizacijama i ustanovama“

NacionalnostIzborni

funkcioneriFunkcione-ri uprave

Pravosudni organi

Radne orga-nizacije koje pružaju uslu-gu sav. orga-

nimaCrnogorci 58 304 34 28Hrvati 32 414 17 41Makedonci 17 110 7 11Slovenci 15 154 12 6Srbi 492 3043 196 599Šiptari 2 7 1 1Mađari 1 6 0 3Turci 1 1 0 0Jevreji 4 8 1 1Slovaci 1 0 0 1Talijani 0 0 0 1Neopredjeljeni 31 179 3 11Ostali 1 21 3 2

Podatci su objavljeni u beogradskoj „Ekonomskoj politici“ broj 878. od 27. siječnja 1969. godine, a što je prenijela i „Kritika“.

197KNJIŽEVNOZNANSTVENI RADOVIKNJIŽEVNOZNANSTVENI RADOVI OSVIT

Ivica SKOKO

POVIJESNE PREDAJE O OSMANSKOJ VLADAVINI U SUVREMENOM PRIPOVIJEDANJU NA

GORANCIMA KOD MOSTARA

Sažetak

Trpeći stoljetnu okupaciju Osmanlija, puk Goranaca je prolazio kroz teško razdoblje. Nije to bilo vrijeme lakoga preživljavanja, živjelo se od rada u polju i stočarstva. Uz teror i namete koji su stavljani pred pu-čane, a oni su bili nepodnošljivi jer Osmanlije nisu imale milosti, svaki novi dan je bio borba za opstanak. Pod tim pritiskom dolazilo je do po-jedinačnoga otpora. Jedini organizirani otpor pružali su uskoci sastav-ljeni većim djelom od momaka koji su u Mletačku Republiku pobjegli iz Goranaca i drugih hercegovačkih krajeva. U takvim uvjetima se puk Goranaca u potrazi za boljim životom, a bježeći od terora, iseljavao. Zbog nepismenosti puk se protiv zaborava borio i usmenom predajom kako bi naraštaji shvaćali težinu življenja u tom vremenu.

Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, Goranci, franjevci, Osmanlije, teror, otpor, iseljavanje.

Uvod

Padom Bosne i Hercegovine pod osmansku vlast 1463. godine, u ovim krajevima uslijedila su stoljeća terora i teškoga življenja, u kojima su proganjani i ubijani svi oni koji se nisu na bilo koji način povinovali okupatorima, bilo da odbijaju plaćati poreze ili ne pokažu poniznost prema njima. Osmanlije su bile posebno okrutne prema franjevcima/fratrima, koje su proganjali, ubijali te im nisu dopuštali vršiti svete

198 OSVIT 91–92/2017.

obrede pa su mise slavljene u tajnosti i na skrivenim mjestima. Nameti puku bili su veliki i uvodili su se novi ovisno o potrebama i prohtjevima vlastodržaca.

Početkom šesnaestoga stoljeća dolazi do otpora teroru, koji dolazi uglavnom od uskoka koji su poticani od Mletačke Republike, a zna-čajnim dijelom su to bili momci koji su ranije izbjegli iz tih krajeva te su s osobitim žarom ulazili u bitke s Osmanlijama i nanosili im teške gubitke.

Stanje teškoga življenja dovelo je krajem sedamnaestoga stoljeća do iseljavanja puka iz Goranaca u druge krajeve u kojima se slobodnije živjelo. Posebice su cijele obitelji odlazile na područja pod mletačkom vlašću gdje im je dodijeljena zemlja za obrađivanje. Najviše su se nase-lili na području Dalmacije i Sinja te Imotskoga i Vrgorca gdje su ujedno čuvali mletačku granicu od upada Osmanlija. Tim iseljavanjem su mno-ga prezimena Goranaca, koja su se spominjala u tom vremenu, do danas nestala. Značajan broj puka, kako Goranaca tako i stanovnika drugih hercegovačkih mjesta, iselio se npr. u okolicu Sinja, gdje su doprinijeli u obrani Sinja sudjelujući i u presudnoj bitci 1715. godine u kojoj su Osmanlije poražene.

O svem tom Gorančani pripovijedaju predaje i u naše vrijeme. „Predaja je vrsta priče koja se temelji na vjerovanju u istinitost njezina sadržaja.“1 Dragić predaje klasificira na: povijesne predaje, etiološke predaje, eshatološke predaje, mitske (mitološke) predaje, demonske (demonološke) predaje, pričanja iz života (Dragić 2008: 274).

Patnje, progoni, stradanja

„Na crkveno-državnom saboru koji je 8. travnja 1203. godine odr-žan na Bilinom polju, pred izaslanikom Pape Inocenta III, u prisutnosti Kulina bana, vlastele, klera i naroda, lokalni prvaci su se odrekli vla-stitog krivovjerja i obećali da će djelovati u zajedništvu s Rimskom

1 Vidi: Marko Dragić, Književna i povijesna zbilja, Hrvatsko kulturno druš-tvo Napredak, Split, 2005.

199KNJIŽEVNOZNANSTVENI RADOVI

crkvom, poštujući njezin nauk i običaje“ (Hećimović 2006: 289). Me-đutim, dvjesto šezdeset godina kasnije moćno je bosansko kraljevstvo neslogom i izdajom za tjedan dana palo pod osmansku vlast.2 Nastupilo je potom četiristo petnaest iznimno surovih godina osmanske vlasti. Osmanlije nisu imali milosti niti prema komu „oskrnavljene su čestite žene, obeščašćivane djevice, klani časni starci, satirana nogama nevina nejaka djeca, nanošeno svetogrđe Božjim hramovima, sramotno spalji-vani oltari, a svećenici ili ubijani mačem ili izvrgavani ruglu“ (Dragić 2006: 65). Surovost prema puku osim Osmanlija bila je provođena i od strane lokalnih vlastodržaca. „Unatoč tomu što je 1463. godine, kada su Turci okupirali Bosnu, sultan Mehmed II. na poljani Milodraž (između Busovače i Kiseljaka) dao fra Anđelu Zvizdiću Ahdnamu (carsku pove-lju), kojom je franjevcima zajamčena sloboda bogosluženja i kretanja, mnogi se nisu toga ni blizu pridržavali“ (Miloš 1994: 13). Zato je teško bilo živjeti i franjevcima i njihovu puku.

Od vremena vladavine Osmanlija franjevci su se krili i nastojali se kretati dalje od prometnica kojima prolaze Osmanlije, a u neka područ-ja nisu dolazili godinama zbog straha od pogibelji. Na različite načine su ubijani fratri, ali i ostala kršćanska raja, od nabijanja na kolac, spa-ljivanja, odrubljivanja glave, utapanja i sl. Tako su npr. „…Četvoricu franjevaca Turci bacili u Neretvu u Mostaru, svezavši im kamenje oko vrata, oko god. 1524.“ (Miloš 1994: 38). Deset godina kasnije „1534. god. Turci su porušili samostan u Konjicu i ubili dvanaest franjevaca iz mržnje prema Kristovoj vjeri“ (Miloš 1994: 38).

Nameti koje su plaćali pučani bili su nepodnošljivi i stalno su name-tani novi. Plaćali su preko trideset pet vrsta stalnih i povremenih pore-za. Uz to, ponekad je izdana posebna naredba – Kanun-nama, o novim nametima, što je ovisilo o vlastodršcu ili o činjenici je li u sukobu po-bijedio ili izgubio. Mjesni su se vlastodršci željeli obogatiti ili nabaviti oružje te su često dolazili u svađe s drugim vlastodršcima. A sukobili su se zbog prava na zemlju ili zbog kontrole putnih pravaca. Tako su se u Mostaru 1814. godine za prevlast borili dvojica ajana3: mostarski mute-

2 O tome više: Dragić 2011: 361 – 382.3 Ajan (tur.) – visoki osmanski dostojanstvenik.

200 OSVIT 91–92/2017.

selim4 Alija Dadić i blagajski prvak Alija Voljevica. Sukob je doveo do toga da je Veliki most (sada Stari most) bio zatrpan dračom i trnjem uz naoružanu stražu s obadvije strane mosta. U tim lokalnim sukobima najgore su prolazili kršćani. Osim plaćanja uvećanoga poreza, morali su sudjelovati na jednoj od zaraćenih strana. Regrutirani su silom za jednu ili drugu suprotstavljenu stranu, a ratnu opremu su morali sami nabaviti.5

Kao i u svim mjestima pod vlašću Osmanlija, tako je i u Gorancima stanovništvo strahovalo od iznenadnih upada, ali moralo se živjeti i ra-diti da bi se prehranile obitelji. U ljeto 1468. muškarci iz sela su kao i obično ujutro otišli u polje kositi i skupljati ljetinu prije podnevne žege, ali su ubrzo iz pravaca njihovih zaselaka vidjeli dim i čuli užasnu viku. Neki su bacili svoje oruđe, a neki su kose i vile ponijeli trčeći prema kućama. Kada su iz šumarka, koji se nalazio između polja i sela, izašli ugledali su stravičan prizor, kuće i pojate gore, a njihovi se suselja-ni i rodbina pomiješali s osmanlijskim konjanicima, koji su sabljama sjekli njihove očeve, majke, žene i djecu uz nerazumljive pokliče; sve koje su sustizali. Pridošla nekolicina Gorančana se odmah s kosama, vilama, ali i goloruki sukobila s konjanicima i pokušala zaštititi preo-stale žene, djecu i starce. Međutim, budući da su to bili samo seljani, vojno neuvježbani s kosama i vilama bili su odmah sasječeni. Nakon tih stravičnih događanja neki preživjeli su poslije pričali da su se straš-no uplašili od jezivoga prizora koji su tada vidjeli. Svjedočili su kako su se npr. dvojica konjanika dobacivala malenim djetetom – jedan ga baci u zrak, a drugi ga dočeka na isukanu sablju, pa opet u obrnutom pravcu. Istodobno su druga dvojica Osmanlija vezala okrvavljenu dje-vojku koja se mahnito branila te su ju bacili na konja trećega vojnika koji se glasno cerekao. Potom su s njom sva trojica odjahala u šumu. Nisu mogli vjerovati svojim očima, jer takve grozote nikada, do tada nisu vidjeli. Takav grozan teror su provodile akindžije6 kod osvajanja

4 Muteselim (tur.) – činovnik, povjerenik.5 Kazivanje Jelke Mihić rođ. Rajić, 1942. godine u Gorancima.6 Laka konjica koja je zadržavala sav plijen kao plaću, a bili su poznati po

svojoj okrutnosti.

201KNJIŽEVNOZNANSTVENI RADOVI

novih teritorija. Akindžije bi se prikrali selu i u povoljnom trenutku bi upadali među seljake, te činili grozne zločine, više radi utjerivanja straha. Činili su gore zločine nego redoviti turski askeri7. Spalivši selo ove omanje skupine bi se udaljile u šumu, a kroz dan-dva bi u selo ušla vojska. Zbog takvih postupaka osmanlijske vojske stanovništvo je bez-glavo bježalo i napuštalo svoje domove, pa su u Hercegovini Osmanlije zatekle stotinjak sela potpuno praznih bez domicilnoga stanovništva.8

Porez na velešku maglu

Lokalni vlastodršci, ponajviše visoki činovnici, su nakon uspostave vlasti nametali nove poreze. Tako je prema jednoj predaji muselim Alija Dadić nametnuo „porez na maglu“ koji se prikupljao u Gorancima i ostalim mjestima diljem Hercegovine, da bi se mogao financirati nje-gov sukob sa Alijom Voljevicom od 1802. do 1814. god. Alija Dadić je u Bijelom Polju9 sazvao sve glavare10 da čuju njegove nove upute. Želio je uvesti novi porez, ali se nije mogao sjetiti na što. Sastanak je sazvao u kući glavara Topića, koji je važio kao iznimno pametan čovjek i njegovi savjeti su često uzimani kao najbolje rješenje. To je sve Da-dić imao u vidu te je zato okupio glavare da u svojim selima objasne i prenesu vijest o novom nametu. U Topićevoj kući domaćinov tronožac je pod Dadićem a svi ostali su sjeli na trupce oko ognjišta. Jedino je uz kutak kod ognjišta ležala nepokretna baka, prekrivena od dima požu-tjelim i progorenim gunjem. Iz Dadićeva govora okupljeni su razaznali da je ozbiljno naumio uvesti novi namet, za koji je želio da ga predloži Topić. Budući da je ovaj samo šutio i ponekad klimao glavom u sobi je vladala mrtva tišina. Odjednom, kao grom iz vedra neba, začuo se iz polumraka bakin kreštavi glas: „Pa to je lako, uvedite namet na velešku maglu, ima je uvijek u Matišinu Žlabu“. Dadić kao oparen skoči, tako

7 Vojnici, redovita vojska.8 Po kazivanju Pere Marića Čitirova, rođen 1936. godine u Gorancima.9 Naselje sjeverno od Mostara10 To su bili kršćani koji su bili odgovorni Osmanlijama za funkcioniranje

života po selima.

202 OSVIT 91–92/2017.

da je stolac poletio kraj ognjišta, opsova, istrča van i skoči na konja, te odjaha prijeteći riječima. Međutim, nije odustao od svoga nauma pa je nakon nekoliko dana serdar11 u pratnji svojih vojnika, za Dadića počeo prikupljati novi namet. Budući da nitko nije znao po kojoj osnovi je taj namet po selima hercegovačkoga kraja se nazivao „porez na velešku maglu“.12

O tom „porezu na velešku maglu“ piše u prvoj polovici devetnae-stoga stoljeća i Franjo Jukić koji je proputovao kroz Hercegovinu. „U stari neki zeman bijaše veliki zulum, Turci dođu u ovdašnja sela, te počnu ispitivati, ima li još što, na što bi porez nametnuli, a baba će ti iz luga reći: ima na Veleži magla leži; -- na što Turci rasrde se i, na maglu velešku porez nametnu“ (Jukić 1841: 74).

Otpor teroru

Zbog stalnoga terora i brojnih nameta stanovnici ugroženih sela su se odmetali u uskoke kojih su se Osmanlije bojale. Stoga su na planin-ske prostore postavljali straže sa stalnom posadom pod zapovijedanjem serdara ili buljukbaše13. Tako su npr. postavili od Duvanjskoga polja prema Mostaru stalnu stražu u podnožje planine Čabulje, i to na neko-liko mjesta sagradivši stražare na Kulici i Bandurici. Bez obzira na ove straže, uskoci su nastavili sa svojim pohodima u Hercegovinu.

Pavlove jele

Pavlove jele nazvane su prema Pavlu koji je prešao na islam kako bi sačuvao bogato imanje, ali je dokazivao da se nije potpuno „prodao“ Osmanlijama pa je potajno pomagao uskocima. Nakon velikoga boja Pavle je otkriven kao izdajnik te je razapet između dviju jela.

11 Vojni zapovjednik.12 Po kazivanju Pere Marića Čitirova, rođen 1936. godine u Gorancima.13 Janjičarski zapovjednik.

203KNJIŽEVNOZNANSTVENI RADOVI

Poznati je uskok Stojan Janković Mitrović (1637. – 1687.) rabio taj najkraći put, iako je pod Čabuljom bila straža sa stalnom posadom. Kada je prvi put išao tim pravcem za napad na Mostar, u Ladinjskoj Dragi došlo je do pravoga ratnoga okršaja u kojem je „palo nekoliko de-setaka glava“. U to vrijeme, krajem sedamnaestoga stoljeća, u Bogodo-lu i Ladini14 glavar je bio Pavle Žderić, a u Gorancima Tadija Knezović. Predaja kaže da je Pavle imao mnogobrojnu obitelj te je da bi zadržao svoje posjede prešao na islam. Da bi dokazao Tadiji da se „u srcu“ po-sve nije predao Osmanlijama, Pavle je odlučio pomoći uskocima.

U vrijeme uskočkih upada u Hercegovinu, Pavle je postavljen za zapovjednika stalne oružane posade za područje od Strimlja do Kara-manovih Klanaca, koja je nadzirala putni pravac s Blidinja prema Go-rancima, a samim tim i prema Mostaru. U jednoj od uskočkih provala Pavle se tajno sastao sa Stojanom Jankovićem te je dogovorio na koji način će mu pomoći. Kada je saznao za akciju, dužnost mu je bila da taj dan što je moguće više brojčano oslabi stražu, da ne budu uz naoru-žanje, odu u ophodnju ili im izmisli neku svečanost u susjednom selu i sl. Kako dogovoreno tako i pripremljeno. Sukob se dogodio kada je Pavle obje posade doveo na prostranu livadu koja se zove Kriva njiva. Iznenadnim napadom na širokom prostoru, uskoci su uspjeli poubijati cijelu posadu i Kulice i Bandurice, uz vrlo malo stradalih uskoka. Na-kon saznanja o bitci pod Čabuljom, Turci su na Krivoj njivi zatekli jeziv prizor sa sasječenim razbacanim posadnicima, a Pavla su našli svezanih ruku i nogu uz puno modrica po tijelu. O mrtvima su poveli računa tako što su rodbini dopustili da poginule sahrane gdje žele, a ostale će mjesni pastiri tu pokopati. Pokopani su bez osobitoga reda i čvrstih vanjskih obilježja. U puku Goranaca ostao je naziv „Tursko groblje“ ili „Haremić“ za lokalitet Krive njive na kojem se odigrala ta bitka. Turci su odmah posumnjali u Pavlovu krivnju, pa su ga po tadašnjim osman-lijskim zakonima osudili za teški grijeh. Osuda je bila smrtna kazna „na licu mjesta“. Odveli su ga nedaleko od mjesta njegove izdaje te ga uz konjski put razapeli na dvije jele, a onda mu oderali kožu. Zbog toga je-zivoga prizora taj se put zaobilazio u većem luku, tako da i danas put na

14 Sela u podnožju planine Čabulje koja graniče sa Gorancima.

204 OSVIT 91–92/2017.

tom mjestu ne ide ravno nego pravi krivinu, a većina prolaznika/putni-ka i ne zna kako je nastala ta krivina U potonjim desetljećima nakon te bitke neki austrougarski novinari propitivali su se kod stanovnika toga kraja o toj krvavoj bitci i poginulim vojnicima i uskocima. O tom su čuli u Dalmaciji, ali su tada ovdašnji ljudi „odmahivali rukom i rekli da je to samo legenda“. Međutim, 1932. godine seljanin Luka Čuljak, koji je na lokalitetu u Ladinjskoj dragi sa svojom djecom kopao čatrnju15 kod svoje kuće, na svoje veliko iznenađenje naišao je na plitke grobove s osam ljudskih kostura. Od čatrnje nije odustao zbog pogodna sliva pa je neke kosture pomjerio složivši ih uz vanjski zid čatrnje, a ostale je ostavio na istom mjestu.16

Pohod Stojana Jankovića na Mostar

Poslije pobjede pod Čabuljom Stojan Janković svoje je pohode na-stavljao dalje prema Mostaru. Da bi napadali Turke u Mostaru i okolici uskoci su morali dolaziti i povlačiti se preko Goranaca. Tako je Stojan 1686. godine sa svojim uskocima napao Mostar i nanio težak poraz Turcima.

Predaja o tom uskoku govori kako je „poslao nekog Grgu Antunića s vojskom na Gabelu, da je spali i onda dođe k Mostaru gdje će se ujedi-niti. Spalivši Antunić Gabelu, krenuo je prema Mostaru, ali ga na putu dočekaše katolici Blaževići i Arapovići, te mu vojsku razbiše tako da se morao vratiti. Ne dočekavši Stojan, koji je već bio u Mostaru, Antunića, isječe pred džamijom četrdeset Turaka, te se vrati preko Goranaca kući u Kotare“ (Dragić 2001: 145).

Stojan je Turke porazio pred Ali-hodžinom džamijom, te zapalio džamiju koja je obnovljena tek sto osamdeset godina poslije (1868. god.). Mjesta kojima je prošla Stojanova vojska na putu k Mostaru, Cim i Vihoviće, poslije Stojanova pohoda nisu više naseljavale Osman-

15 Bunar.16 Po kazivanju Pere Marića Čitirova, rođ. 1936. god. u Gorancima, koje je

čuo od Stojana Marića rođ. 1907. god. i Stipe Marića rođ. 1904. god. iz Goranaca.

205KNJIŽEVNOZNANSTVENI RADOVI

lije. Pri povratku iz Mostara Stojan je svoje suborce koji su poginuli u boju sahranio u gaju zvanom Smrčenjaci, gdje se i sada nalazi katoličko groblje. Naziv je dobio tako što je tu bila zasađena „omorikova šuma ili bolje mjesto zasađeno smrekom“ (Bakula 1970: 106). O ovom doga-đaju piše i Luka Grđić Bjelokosić u svom djelu Mostar nekada i sad, u kojem kaže: „Ako je u tom boju poginulo dosta Mostaraca, poginulo je i dosta uskoka iz Stojanove družine. Te je svoje drugove Stojan poko-pao u gaju Smrčenjaci. Docnije se u taj gaj počeše kopati okolni seljaci te je u njemu danas veliko katoličko groblje“.17

Usmena predaja puka Goranaca o ovom pohodu kaže da su Stoja-novi uskoci uništili straže u Cimu i Vihovićima te spalili Alihodžinu džamiju s drvenim minaretom na obali Radobolje, koja je bila sagrađe-na 1631. godine na temeljima srušene crkve Svetog Jakova18. Borba se vodila u blizini džamije gdje je Stojan sasjekao oko četrdeset janjičara. Kako uskocima nije uspjelo nagaziti na Veliki most, pokupili su pogi-nule i ranjene suborce – uskoke na konje i vratili se istim putem prema Duvnu. Kada su u povratku stigli u Gorance, na lokalitetu Bili Greb su se zaustavili da ranjenima previju rane i da pokopaju one suborce koji su od zadobivenih rana umrli poslije izlaska iz Mostara. Tu na starom groblju između biliga (stećaka) molitvom se oproste od njih. Straža je postavljena u Sovićima na ulazu u Gorance i na obronke Jastrebinjke te su uskoci mogli bez bojazni odmarati i zaspati. Za vrijeme njihova boravka na Bilom Grebu goranački poglavar Tadija i nekolicina starijih mještana su održavali red i tjerali previše radoznale dječake od uskoka, da ih ne ometaju u odmoru. Žene su uskocima donosile kruh, stuble i bronzine19 mlijeka, kao i drugu hranu. Poglavar Tadija je dobro pazio da netko ne napravi kakvu štetu Ahmetovoj obitelji koja je živjela u blizini

17 Šarić, Salko: „Mostarska oaza koje više nema“, Radobolja i njena okolica, nekada i sad, <http://www.most.ba/03334/086.htm>, ( 28. 8. 2013.).

18 Crkvu svetoga Jakova spominje i Frano Jukić 1841. godine u svojim puto-pisima, on kaže: „Tako pred sam mrak ostavim Mostar 20 studenog ispra-ćen od prijatelja do na kraj mosta. Gdje je porušena jedna džamija nekad crkva Sv. Jakova, koju Turci pretvoriše u džamiju, no Mitrović Janko zapa-li ju.“. Jukić, Frano: nav.dj. str. 74.

19 Posude.

206 OSVIT 91–92/2017.

uskočkoga odmorišta te Mustafi koji se sam poturčio, dok su mu brat Vid i sestra Mara bili na to ogorčeni. Nedaleko odatle su živjeli i nena Fatima s djecom te Mustafin sin Abdulah s obitelji. Svi su oni zaslužili eventualnu Tadijinu zaštitu, jer nisu imali ništa protiv dolaska biskupa Marijana Lišnjića20, koji je prije dvije godine slavio svetu misu na Cr-kvinama iznad Migure21 gdje je podijelio svete sakramente za nekoliko stotina kršćana iz okolnih sela.

Stojan je zaspao, a njegov momak mu je timario konja. Čim mu je skinuo ormu konj se u prpoški22 izvaljao. Kada se konj otresao od trave i prašine momak je ugledao da je Stojanovu konju iz grive ispala mala zmija, koja se bila zaplela u grivu kada je konj legao na nju. Momak je brzo reagirao i ubio zmiju, bojeći se da ne ujede konja. Čim se Stojan probudio momak mu je ispričao detalje, na što je Stojan rekao da to nije trebao učiniti te da je taj naoko bezazlen događaj pretkazanje velike tra-gedije, a možda i Stojanove smrti. Momak se ukočio od zaprepaštenja. Stojan je sanjao neki čudan san vezan za vile a koji se preklapao sa do-gađanjima oko njegovoga konja te se probudio u znoju. Toliko je vjero-vao vilama i pretkazanjima da je odmah sazvao uskoke i objasnio kakav se slijed događaja može očekivati. Rekao je uskocima da će vjerojatno naići na veoma jakoga neprijatelja u Karamanovim klancima na Svinja-či ili u Grlima23 prije ulaska u Duvanjsko polje. Ako on pogine uskoci moraju postupiti onako kako im kaže. Da bi prošli kroz Duvno njega trebaju vezati na konju tako da izgleda kao da je živ i u tom će slučaju izbjeći bilo kakve napade na uskoke, jer se kod duvanjskih Turaka širila predaja o prokletoj ruci uskoka Stojana iza koje se ništa ne omlađuje.24

„Kako Stojan reče, tako i bi, kaže mitološka predaja. Na Lipi, kod Duvna, dočeka ga Turčin te ga iz puške ubije, a drugovi mu privezav-ši ga na konja i pokrivši ga crvenom kabanicom, prođoše sretno kroz

20 Biskup makarski (1609. – 1686.).21 Lokalitet u Gorancima.22 Zemlja.23 Lokaliteti nadomak Blidinja24 Po kazivanju Pere Marića Čitirova, rođ. 1936. god. u Gorancima.

207KNJIŽEVNOZNANSTVENI RADOVI

Livno, jer nitko ne smije na vojsku udariti bojeći se Stojana“ (Dragić 2005: 116).

„Stojan Janković pošao je u Ramu spasiti narod i fratre sa Šćita i u tom je pohodu na Duvanjskom polju 23. kolovoza 1687. god. poginuo te je egzodus Ramljaka odgođen“ (Dragić 2017: 160).

Iseljavanje iz Goranaca

Najveći teror nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini nastupio je „na-kon osmanskog poraza pod Bečom 1683. g. Tada Hrvati masovno bježe tako da ih 1723. godine u Bosni i Hercegovini ostaje samo 23.000“ (Dragić 2006: 20). Zbog bojazni od odmazde nakon vojnoga poraza 1683. te stalnoga mletačkoga ohrabrivanja uskoka žitelji Goranaca za-jedno s pukom iz drugih mjesta uz pomoć franjevaca odlaze na teritorij Dalmacije. Tako je npr. 1694. zabilježeno da je fra Franjo Marinović iz Sovića/Goranaca uz pomoć franjevaca iz Živogošća u Dalmaciju doveo 5 000 Hrvata iz Hercegovine (Nikić 2003: 714). Navedeno je potvrdio 8. svibnja te godine opći providur Danijel Dolfin: „da su pet serdara, zatim 24 harambaše25 i dva kapelana iz župa Brotnjo, Mostarsko blato i Goranci (Mostar) doveli oko pet tisuća Hrvata katolika u venecijansku Dalmaciju, koji će braniti ne samo tvrđavu Vrgorac i Zadvarje, nego se pokoravati vladi i otići tamo gdje god ona zaželi“ (Soldo 1995: 66). „Narodne vođe iz Goranaca bili su: serdari Jure Prološčić i Jure Zov-ković, a harambaše Duje Cvitković, Abram Knezović, Šimun Hrgović, Josip Delić, Mijo Kiosić, Ilija Glavurdić, Mijo Tokić, Grgur Vukojević i Križan Sesardić“ (Soldo 1995: 66).

Puk Goranaca značajnije je iselio u Sinjsku krajinu, a odredišta su im bila mjesta: „Hrvace, Satrić, Muć, Zelovo, Potravlje, Dabar, Biletić i druga mjesta. (…) Ovo iseljavanje je zanimljivo iz razloga što je među braniteljima Sinjske krajine bio veliki broj tih ljudi koji su naselili te

25 U mletačkoj lokalnoj upravi u svakom selu pojavljuje se harambaša na čelu civilnih i vojnih poslova.

208 OSVIT 91–92/2017.

prostore 1694. godine te su u bitci 1715. godine obranili Sinj i Sinjsku krajinu od Turaka“ (Stojkić 2015: 130 – 131).

Značajan dio obitelji iz Goranaca naselio se u Potravlje, kako je za-bilježio „opći providur Mocenigo 24. listopada 1697. godine. Dao je serdaru Antunu Prološčiću, harambaši Antunu Knezoviću i Šimunu Hr-goviću potvrdu da su doveli 100 obitelji sa 500 osoba koje su uglavnom ostale u tom selu“ (Soldo 1995: 84).

Harambaša Jozo Delić iz Goranaca je za zasluge naseljavanja u Ce-tinjsku krajinu nagrađen mjesečnom plaćom od dvanaest lira i mjeri-com kruha. U venecijanskim zemljišnim knjigama iz 1711. god. ostalo je zabilježeno da su Delići koji su doselili iz Hercegovine dobili od mletačke vlasti zemlju.26

„Nikola Prološčić iz Goranaca kod Mostara dobio je uz garanciju svoje zemlje, tisuću rala zemlje, uz obećanje da će biti podložnik Repu-blici, što je značilo da će prijeći s narodom u Dalmaciju. (…) Ujedno je sklopljen sporazum s Jurom Cvitkovićem iz Goranaca da će sa svojim obiteljima prijeći na područje Mletačke Republike“ (Soldo 1995: 65).

Iseljavanje Hrvata iz Hercegovine se nastavilo i 1718. godine, a mletačka vlast je ohrabrivala to iseljavanje da bi naselila napuštena po-dručja te da bi vojno sposobni muškarci branili granicu od Osmanlij-skih upada. Tako je zabilježeno pisanje providura generala Moceniga 16. srpnja te godine koji piše: Matiša Alilović dovede u Imotsko polje 240 obitelji iz hercegovačkih sela Mostarsko blato, Goranci i Broćanac, nad kojima on bijaše glavar, kako ga je hercegovački paša bio postavio i dao mu dostojanstvo age i plaću. U toj njegovoj župi, stoji u istom dokumentu, ima 570 ljudi sposobnih za oružje. On mi se ovih dana predstavio nudeći svu čeljad Prejasnoj Republici. Ja sam ga vrlo rado prihvatio, ističe isti Mocenigo, obdario i naredio, da se ovi novi dose-ljenici nasele po Imotskom polju. „Dao sam im imanja, naglašava isti general; pa će tamošnja granica biti bolje čuvana.“27

26 Usp. Ivanković, Ante: Hrvatski rodovi općine Muć, <www. ogorje.net> (28. 9. 2013.).

27 Nikić, Andrija: „Oslobođenje Imotske krajine od Turaka“, 16. 6. 2005. <http://povijest.blogspot.com/2005/06/prof-fra-andrija-niki-osloboenje.

209KNJIŽEVNOZNANSTVENI RADOVI

Iseljavanjem stanovnika u ta vremena mnoga prezimena u Goranci-ma su s vremenom posve nestala, jer su cijele obitelji otišle u Dalmaciju i Sinjsku krajinu. Tako danas u Gorancima nema potomaka serdara: Prološčića i Zovkovića ili pak harambaša: Delića, Hrgovića, Kiosića, Glavurdića, Tokića, Sesardića i Vukojevića. Osim navedenih, crkveni spisi zabilježili su još neke osobe i njihova prezimena u Gorancima kojih danas nema na tom području, a dali su značajan doprinos u cr-kvenom životu toga kraj. To su Ante Bandić, kulturni djelatnik, rođ. u Gorancima 1679. godine. Kao dječak došao s roditeljima u Potravlje. U Živogošću stupa u Franjevački red. Filozofske i teološke nauke studirao u Italiji. Kao predavač filozofije i teologije bio u Udinama, Šibeniku i Splitu. Zatim Petar Karapandža, rođ. u Gorancima 1689. godine, koji je kao dijete preselio u Potravlje. Uz svoje ime dodavao je redovito oznaku da je od Mostara. Stupio u novicijat 1706. te predavao teologiju u Dubrovniku i bio imenovan generalnim lektorom na Generalnom stu-diju I. razreda u Budimu.28

Zaključak

Osvojivši navedene krajeve Osmanlije su u njima zatekli mjesta, ljude, vjernike – Hrvate katolike s njihovim običajima, poviješću i ci-vilizacijom koju su sumanuto i okrutno, ali neuspješno, željeli zatrti u idući pet stotina godina njihova vladanja. Proganjanje i teror nad sta-novništvom i franjevcima bilo je stalno u svim segmentima života. Iako je osmanska sila bila velika, puk ovoga kraja je opstao. Usmena predaja puka je prenosila svjedočenje o tom vremenu kako se ne bi zaboravilo, a neke su priče i događaji upisani i na kamen kako bi se sačuvali sve do današnjih dana. Otpor i suprotstavljanje teroru kroz pojedinačne pri-mjere nije donosilo promjene i prednost, a organizirani otpor je dolazio u obliku upada uskoka koje je podražavala Mletačka Republika, prven-stveno zbog svojih interesa, da bi nanosila vojnu štetu i unosila nemir u

html> (25. 9. 2013.).28 Usp. „Hrvatski franjevački biografski leksikon“, tekst iz 2001., <http://

pubwww.carnet.hr/ofm/HFBL_A-K.pdf>, (1. 10. 2013.).

210 OSVIT 91–92/2017.

osmanska područja. Mlečani su podržavali iseljavanje iz Hercegovine, opet zbog svojih interesa, kako bi naselili krajeve koje su Osmanlije napustili te da bi pridošli obrađivali napuštenu zemlju a ujedno i da puk Hercegovine vojno služi kao obrana od eventualnih turskih upada.

Literatura

Aličić, Ahmed: Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468./69., Islam-ski kulturni centar Mostar, Mostar, 2008.

Bakula, Petar: Hercegovina prije sto godina, Mostar, Provincijat Hercegovačkih franjevaca, 1970.

Dragić, Marko: Tradicijske priče iz Zagore, Književni krug Split; Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2017.

Dragić, Marko: Legende i svjedočanstva o čudotvornoj slici Gospe Sinjske, Croatica et Slavica Iadertina 12 (1), Odjel za kroatistiku i sla-vistiku Sveučilišta u Zadru, Zadar, 2017., 153 – 177.

Dragić, Marko: Etiologija izreke „Šaptom Bosna poginu“, Školski vjesnik, časopis za pedagoška i školska pitanja, 60 (3). Split, 2011., str. 361 – 382.

Dragić, Marko: Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Fi-lozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2008.

Dragić, Marko: Književnost katoličke obnove i prvoga prosvjetitelj-stva (Hrvatska barokna književnost), Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2006.

Dragić, Marko: Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine, lirika, epika, retorika, Sarajevo, Matica Hrvatska u Sarajevu, HKD Na-predak, Sarajevo, 2006.

Dragić, Marko: Književna i povijesna zbilja, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Split, 2005.

Dragić, Marko: Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine, proza, drama i mikrostrukture, MH u Sarajevu, HKD Napredak Saraje-vo, Sarajevo, 2005.

Dragić, Marko: Od Kozigrada do Zvonigrada: hrvatske predaje i legende iz Bosne i Hercegovine (II). Baška Voda – Mostar – Zagreb:

211KNJIŽEVNOZNANSTVENI RADOVI

Mala nakladna kuća Sveti Jure –Zajednica izdanja ranjeni labud (ZI-RAL), 2001.

Hasandedić, Hivzija: Spomenici kulture Turskog doba u Mostaru, Drugo dopunjeno izdanje, Islamski kulturni centar Mostar, Mostar, 2005.

Hećimović, Esad: Garibi, Zenica, Fondacija Sina, 2006.„Hrvatski franjevački biografski leksikon“, tekst iz 2001, <http://

pubwww.carnet.hr/ofm/HFBL_A-K.pdf>, (1. 10. 2013.).Ivanković, Ante: Hrvatski rodovi općine Muć, <www. ogorje.net>

(28. 9. 2013.).Jukić, Frano: „Putovanje iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojni-

cu“, u: Danica ilirska, urednik i izdavatelj Ljudevit Gaj, Zagreb, tečaj VIII , 1841., broj 19, svesci 7 – 9.

Miloš, Stojan: Od Bučića do Beča, HKD Napredak podružnica Vi-tez, Vitez, 1994.

Nikić, Andrija: „Oslobođenje Imotske krajine od Turaka“, 16. 6. 2005. <http://povijest.blogspot.com/2005/06/prof-fra-andrija-ni-ki-osloboenje.html> (25. 9. 2013.).

Nikić, Andrija: Događajnica Bosne i Hercegovine od 614. – 1918., Mostar, Franjevačka knjižnica i arhiv, 2003.

Pandžić, Bazilije; Hercegovački franjevci: sedam stoljeća s naro-dom, Ziral, Mostar, Zagreb, 2001.

Smoljan, Vlado: Poglavlja iz ekonomske historije Hercegovine, Gospodarska komora Herceg-Bosne, Mostar, 1996.

Soldo, Ante Josip: Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, Knjiga prva, Ogranak Matice hrvatske Sinj, Sinj, 1995.

Stojkić, Viktor: Korijeni: rodoslovlje Stojkića, neispričane priče i zanimljivosti župe Goranci i Hercegovine, HKD Napredak, Mostar – Dubrovnik, 2015.

Šarić, Salko: „Mostarska oaza koje više nema“, Radobolja i njena okolica, nekada i sad, <http://www.most.ba/03334/086.htm>, (28. 8. 2013.).

Škobić, Marin – Dragić, Marko: Suvremene etiološke predaje iz oko-lice Mostara, Bjelopoljska zora, 6, Mostar, 2012., 14 – 19.

213RAKURSIrAKUrSI OSVIT

ANTE GLIBOTA: MILE PEŠORDA I LUKO PALJETAK PRIPADAJU ELITI EUROPSKOGA

INTELEKTUALNOGA DUHA

(Objavljujemo govor Ante Glibote, dopredsjednika Europske aka-demije znanosti, umjetnosti i književnosti /Académie européenne des Sciences, des Arts et des Lettres/ iz Pariza, na svečanosti uručenja članskih povelja Akademije novoprimljenim akademicima, hrvatskim književnicima Mili Pešordi iz Zagreba i Luku Paljetku iz Dubrovnika – Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 11. listopada 2017. godine. Uredništvo Osvita se pridružuje čestitkama na ovom velikom priznanju akademicima Luku Paljetku i Mili Pešordi, koji su i članovi Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.)

Poštovani gospodine Vidmaroviću, predsjedniče Društva hrvatskih književnika, zahvaljujem Vam na Vašem kratkom gostoprimstvu tije-kom ovoga vremena predaje povelja Europske akademije znanosti, um-jetnosti i književnosti našim novim članovima, gospodinu akademiku Luku Paljetku u svojstvu redovitog člana i gospodinu Mili Pešordi u svojstvu dopisnog člana, koji su također članovi Društva hrvatskih knji-ževnika.

Mi smo, dakako, imali prilike napraviti to i drugdje, ali željeli smo kao pristojan svijet poštovati i taj institucionalni okvir, da se ovaj kul-turni događaj održi upravo ovdje, u sjedištu DHK-a, s obzirom na naše nove članove, ali i zato što sam u ovim prostorijama i osobno proveo mnogo ugodnih večeri, davnih godina, 1970. i 1971., sa svojim prijate-ljima Tomislavom Ladanom, Veselkom Tenžerom, Jurom Kaštelanom, Verom i Jurom Sarićem, Markom i Vladimirom Veselicom, Vlatkom Pavletićem, Šimom Đodanom... i mnogim drugim hrvatskim odličnici-ma i pjesnicima, razmišljajući o vizijama sretnije hrvatske sutrašnjice i boljih vremena za nacionalnu kulturu (ali ne samo za nacionalnu kultu-ru), o slobodi hrvatskoga nacionalnog bića.

214 OSVIT 91–92/2017.

Dopustite, dakle, najprije da vrlo kratko nešto kažem o Europskoj akademiji znanosti, umjetnosti i književnosti (AESAL) iz Pariza. U svojem naslovu ona nosi naziv ‘europska’, iako u svojoj vokaciji i dje-lovanju ima i planetarno značenje, jer je udružena s pedesetak nacional-nih akademija na svim kontinentima, a među inima i s Hrvatskom aka-demijom znanosti i umjetnosti (HAZU). Ona je prvenstveno udružena i s UNESCO-om, i to kao savjetodavna institucija koja daje doprinos u utemeljenju dugoročnih vizija i vrijednih projekata te važnih odluka u dugoročnoj strategiji UNESCO-a, koji pridaje posebno značenje našoj akademiji AESAL, s atribucijom takozvanoga nultog stupnja institucija po važnosti na ljestvici vrijednosti UNESCO-a.

Akademija ima i dvije vrste članova u svojim redovima:Redoviti članovi AESAL-a mogu biti samo oni koji su već člano-

vi jedne nacionalne akademije ili pak dobitnici Nobelove nagrade te Fields Medal (matematika) ili Pritzker Prize (arhitektura), koje su svo-jevrsni ekvivalenti Nobelovoj nagradi. AESAL je i po tome svojevrsna Akademija akademijā.

Dopisni članovi aESAL-a mogu postati samo najveći stručnjaci u svojim domenama: prestižni znanstvenici, umjetnici, arhitekti, filozofi, književnici, čija su djela već dobro poznata najširoj svjetskoj javnosti.

215RAKURSI

O tome se vodi najstroža procedura, a odluke o utemeljenosti primanja donose se nakon višemjesečnog ili višegodišnjeg istraživanja. Primjeri-ce, i ovo je primanje naših današnjih članova bilo predmetom više od godine dana temeljite istrage, nakon čega su jednoglasno pri-hvaćeni u naše članstvo.

Začetci su Akademije u 1973. godini, ali je ona stvarno uspostavlje-na u 1979. godini, dakle ima povijest od 38 godina djelovanja. Pokretač Akademije i prvi predsjednik jedan je od najvažnijih francuskih znan-stvenika, fizičar Raymond Daudel, koji je bio šef katedre za teorijsku fiziku na Sveučilištu Sorbonne u Parizu te pokretač i inspirator (nepo-sredno poslije Drugoga svjetskog rata) osnivanja francuskoga Nacio-nalnog centra za znanstvena istraživanja (Centre national de larecherc-hescientifique, CNRS), koji je i danas najprestižnija znanstvena institu-cija u Francuskoj i u svijetu, u suradnji s dr. Nicole Lemaire d’Agaggio, doživotnom generalnom tajnicom AESAL-a.

Sadašnji je predsjednik AESAL-a Patrick Connerade, svjetski po-znati fizičar i znanstvenik, bivši profesor Imperial Collegea u Londonu, jednoga od najprestižnijih svjetskih sveučilišta.

Vezano za Hrvatsku, mi u Akademiji već imamo nekolicinu članova iz redova najuglednijih znanstvenika, poput akademika Zvonimira Ba-letića, akademkinje Alice Wertheimer-Baletić, akademika Ive Supičića,

216 OSVIT 91–92/2017.

a tu je bio i naš dragi prijatelj Slaven Barišić, fizičar internacionalne reputacije, koji nas je nedavno napustio uputivši se prema kozmičkim visinama. Od danas imamo i dvojicu naših novih članova, gospodina Milu Pešordu i akademika Luku Paljetka.

AESAL je u zajednici s UNESCO-om, zagrebačkim sveučilištem i HAZU-om još u ratnim godinama, 1. – 3. listopada 1993., dakle pod opasnošću od srpsko-četničkih bomba, održao godišnji simpozij na temu „Kulturna dimenzija znanstvenog i tehnološkog razvoja“, na ko-jem je i sâm predsjednik Franjo Tuđman izgovorio jedan od uvodnih govora, koji bih ocijenio jednim od najblistavijih i najnadahnutijih go-vora u čitavom njegovu predsjedničkom mandatu. AESAL je također bio jedan od organizatora skupa na temu Hrvatska u Europi, u Rimu 1992., na kojem je kao izaslanik Predsjednika RH sudjelovao Boži-dar Petrač, vaš (DHK) donedavni predsjednik, a istu smo manifestaciju predstavili i u Sankt Peterburgu godinu dana kasnije.

Konačno, u tim zajedničkim programima započeta je i edicija Hr-vatska i Europa, koja je bila također u svojim začetcima poduprta preko AESAL-a i institucija UNESCO-a, čemu smo pridonijeli, a naš tadašnji predsjednik prof. Raymond Daudel također je bio jedan od uvodničara prvoga sveska edicije. Pa i sâm sam vrlo aktivno utjecao kod Predsjed-nika RH da se dodijele sredstva za tako važan projekt, što se, dakako, nitko kasnije nije sjetio ni spomenuti. Neka se imena u Hrvatskoj, kao što znate, ne spominju. Ona su samo dobra za neke popise nepoželjnih!

No, pak smo tu navek, kako bi to kazali naši Zagorci!Dopustite da se sada ipak vratimo našoj supstanciji, razlozima naše

nazočnosti ovoj skromnoj svečanosti i našim večerašnjim odličnicima.Obojica naših novih članova, i Mile Pešorda, i akademik Luko Pa-

ljetak, po svim svojim znanstvenim, biografskim elementima i kreativ-nom opusu, pripadaju doista eliti europskoga intelektualnog duha kako po snazi svojega poetskog izražaja, tako i po svojoj, rekao bih, enciklo-pedijskoj svestranosti. U svakome segmentu u kojem su usredotočili svoje aktivnosti, čega su se dotakli u svojim profesionalnim karijerama, dali su uvijek, ja bih se usudio reći, maksimum!

217RAKURSI

Oni na vrlo snažan način nastavljaju tu sjajnu hrvatsku vertikalu koja počinje s velikim Marulom, arkadijcima Zlatarićem, Ranjinom, Lučićem, velemožnim Gundulićem i Frankopanom, preko iliraca Bre-zovačkog i Štoosa, sve do Gaja, Vraza i Preradovića, Kranjčevića, ne-ponovljivih Matoša i Ujevića, i nama bližih Kaštelana, Gotovca, Dra-gojevića, Tadijanovića i brojnih drugih iznimnih stvaralaca riječju, koji su u različitim pjesničkim vještinama i tehnikama dali obol i hrvatske duše i hrvatske kulture, prinoseći ju kao jedan draguljak na oltar europ-skog duha, kročeći zajedno u jednoj uljuđenoj zajednici koja se nazivlje Europa.

Jer i hrvatsko je pjesništvo od najranijih dana bilo dvojezično: na latinskom i domaćem hrvatskom jeziku, od 15. do 19. stoljeća, a znamo da su rijetki europski narodi koji su imali tako usporedne književnosti: književnost koja je istovremeno bila utemeljena u izvjesnoj europskoj književnoj republici, ali i čvrsto povezana s domaćim tlom i narodnim domaćim hrvatskim jezikom.

Upravo hrvatskoj prozi i poeziji publiciranoj na latinskom jeziku možemo zahvaliti na tome što smo se mogli obratiti za moralnu pomoć Europi u obrani svojega nacionalnog identiteta, očajničkim pozivima europskoj javnosti za pomoć, jer su prijetnje s Istoka, nadiranjem Tu-raka, bile pogubne za biološku egzistenciju, pa i za kulturni napredak i prosperitet hrvatskog naroda.

Na identičan su način i od godine 1991., ili pak ranije kada su se stvarali obrisi hrvatske države, mnogi pjesnici svoj talent i znanje veli-koga broja tuđih jezika iskoristili da se dozna prava istina, i to je znatno pridonijelo nastojanju da se otvore oči Europi i svijetu o problemima koji su nastali dezintegracijom Jugoslavije, o surovoj srpskoj agresiji na Hrvatsku i želji hrvatskog naroda za svojom slobodom i neovisnošću.

Obojica ste, gospodine Paljetak i gospodine Pešorda, dali velik obol u toj domeni, što će se, vjerujem, s kritičkim odmakom, znati sveobu-hvatno vrjednovati, ako ne po današnjem, onda pak po budućim hrvat-skim naraštajima. Jer mi danas živimo u čudnim vremenima, kada su oni koji su stvarali državu, izgrađivali ju i u svojim snima i mislima, boreći se za nju na bojišnicama, pišući za nju i o njoj, prolijevajući

218 OSVIT 91–92/2017.

svoju krv za nju, postali nepoželjnici, problematici, oni po kojima se svakodnevno pljuje! To nam zorno govori da je nešto trulo u toj našoj državi Hrvatskoj!

Mile Pešorda

Vaš primjer, gospodine Pešorda, zorno to pokazuje jer ste poput Kri-sta razapeti u svojoj pravednoj stvari i jer ste bili izloženi gotovo jedno desetljeće najobičnijemu medijskom linču, izopćenosti, teroru u kojem je sudjelovao i sâm vrh hrvatske politike i države, i sav njezin represiv-ni sustav. Ali ste svojom sviješću, svojom ljudskom i umjetničkom ver-tikalom znali braniti svoju časnost, svoje dostojanstvo i dostojanstvo naroda iz kojeg potječete.

Cijene su katkad visoke, plaćamo ih stanjem svojega zdravlja, gu-bitkom egzistencijalnih potreba, pa do obitelji, prijatelja i izopćenja iz medijske slike. To je već postao dobro poznat ‘film’ ovih prostora. Sve

219RAKURSI

je to snažno pojasnio Ivan Aralica, jedan od najveći hrvatskih živućih književnika, u svojoj prešućenoj knjizi Smrad trulih lešina. Uzmite ju, pročitajte ju svi! I nije ju samo potrebno pročitati, nego ju je potrebno i meditirati, jer to je knjiga koju bi svaki Hrvat trebao prostudirati. Ka-pitalno djelo, u kojem je, dragi Mile Pešorda, nekoliko važnih činjenica o Vama i Vašem ‘križnom putu’. Konačno, zar ga i sâm nisam iskusio bivši prisiljen i izgnan iz Domovine dva puta, ali eto, kako bi Matoš kazao – dok je srca, bit će i nas! A, nadajmo se, i Kroacije!

O Vašemu pjesničkom daru i izvanrednom talentu svoje su kazala najvrjednija pera hrvatskoga i inozemnoga pjesništva, literarne misli i kritike, od onih koje ja iznimno cijenim: Tomislava Ladana, Danijela Dragojevića, Zvonimira Mrkonjića, Cirila Zlobeca, Dubravka Jelčića, sve do Veselka Tenžere, Slavka Mihalića i brojnih drugih odličnih pera, ali iznad svega Jure Kaštelana, preko kojega sam za Vas i prvi put čuo. Ispričat ću tu anegdotu... Sve je započelo godine 1970. na vratima ovo-ga Kluba književnika, gdje sam znao češće zalaziti kako bih susreo neke znance i prijatelje. Jedne sam večeri kasno pozvonio na ulaznim vratima, a kroz mali prozor pozdravio me je, otvarajući mi vrata, gos-podin Vrus, tadašnji upravitelj Kluba književnika, stiliziranim: „Dobra večer, gospodine Glibota“. U istom trenutku, na izlaznom putu pojavio se naočit muškarac u crnoj košulji zakopčanoj do grla, očito dobro ras-položen. Nismo se još bili upoznali, no prepoznah ga. Bio je to hrvatski pjesnik Jure Kaštelan. Čuvši Vrusov pozdrav, oslovi me upitom: „Jeste li Vi Glibota koji je šakom ubio vola, kako piše A. B. Šimić?“ Odgovo-rih na podbadanje podbadanjem, kao iz topa: „Nisam, jer A. B. Šimić spominje jedno drugo i zaista slično prezime, ali niste li Vi pjesnik koji je pisao o plavim očima Maršala?“ Kaštelan se, iznenađen odgovorom, nasmiješi, očito osjetivši ironičnu notu mojega protupitanja i to bija-še začetkom našeg prijateljstva, dijaloga i lijepih trenutaka u Zagrebu, Omišu, Parizu... Pogotovo onih u Parizu... Naše šetnje mostovima na Seini, razgovori o Fernandu Pessoi... Na mostu Pont des Arts upitah ga što su izdanci mlade hrvatske poezije. On mi je bez oklijevanja odgo-vorio: „Mile Pešorda, koji je iz Šimićeva krajolika.“ Što je, dakako, i višeznačan odgovor.

220 OSVIT 91–92/2017.

Međutim, o Vama mi je govorio moj i Vaš prijatelj, veliki Milan Kundera, kojega često susrećem u jednome pariškom restoranu, a i su-sjedi smo. „Kako je Pešorda?“, znaju me često priupitati i on i Vera Kundera. Jer, tko može ignorirati da ste Vi među prvima objavili na ovim prostorima sabrana i izabrana djela ne samo Milana Kundere, nego i sjajne plejade svjetskih najvažnijih pisaca, poput Czeslawa Mi-losza, S. Bellowa, Celana, Pessoe... i više stotina drugih važnih književ-nika i perā našega planeta!?

Svoje pjesme objavljujete od 1967. godine, dakle već pola stoljeća, kada ste objavili Protiv tame i Žena malog grada, što zorno, samo po sebi, kaže kuda smjerate. Jer smjerajući protiv TAME, Vi uzimate ne samo pjesnički, nego i filozofijski diskurs. De facto, po Vašim početci-ma možemo kazati da ste i intelektualno trasirali svoju budućnost i na tom nas putu već pedeset godina razveseljavate snagom svojih davi-dovskih stremljenja protiv svih vrsta Golijata i moram priznati da Vam se može pozavidjeti što pri tome niste izgubili svoju ljudskost i svo-ju senzibilnost, kojom je protkana Vaša pisana riječ i Vaš umjetnički izražaj. Vaš izražaj, naime, ima svoju kozmičku dimenziju, jer, kako lijepo kaže sjajni i meni dragi Danijel Dragojević, Vi od samih svojih početaka kročite u nebo, u zrak! Jure Kaštelan kaže za Vas da i „ujede zmija pretvarate u ljubav“, što mi se čini da time određuje i perspektiv-nost Vaših metamorfoza, meditativnog karaktera poetskih asocijacija u Vašem izričaju.

Vi ste i građanin svijeta, ali istovremeno vrlo precizno naznačujete svoja izvorišta i vrela na kojima vodu pijete, kojemu narodu pripadate, za čiju opstojnost pišete, živite, stvarate. Nikada nauštrb drugih, jer bi to vodilo i smjer Vaših misli, Vaših djela, u bespuća!

Mnogo ste toga objavili, više od petnaest knjiga, teško je to sve u ovakvim zgodama i dotaknuti, jer bi nam trebali ne dani, nego tjedni, od Života vječnoga iz 1971. godine, do posljednje poeme Baščanska ploča, ali i nekoliko knjiga koje čekaju na objavu. Ono što nas je pose-bice dirnulo jest ta Vaša Baščanska ploča, poema, u kojoj sublimirate značajke jednoga modernog autora koji integrira i povijest i sadašnjost trenutka, a istovremeno ima vizionarsku projekciju budućnosti, uspo-

221RAKURSI

stavljajući u tome sasvim prirodan sklad i ravnotežu izbrušenim rječni-kom. To je poema koja zna zatitrati i ne baš nježna srca.

Vi ste, dragi Mile, i pjesnik i književnik, prevoditelj (Milana Kunde-re i Marguerite Yourcenar) i književni urednik, sveučilišni predavač, di-plomat, služite se različitim svjetskim jezicima kao poveznicom, ne kao oružjem razdvajanja, kao istinski humanist, i zbog te Vaše svestranosti raduje nas što ćete nam se pridružiti u Europskoj akademiji znanosti, umjetnosti i književnosti.

Luko Paljetak

Vas, gospodine akademiče Paljetak, Vas sam upoznao prije dvade-setak godina kada ste upriličili jednu prelijepu večer na Dubrovačkim ljetnim igrama za mojega prijatelja Fernanda Arrabala, jednog od naj-znamenitijih živih dramaturga, poznatoga španjolskog književnika, u zajednici s našim prijateljima Markom Breškovićem, Đelom Jusićem i Ivanom Mustaćem. Večer protkana i Vašim sjajnim, nadahnutim reci-talima. Recitalima, kojima ste opčinili ne samo Arrabala i naše obitelji, nego i sve nazočne. Počeo sam Vas pomno pratiti iz daljine i svaki novi korak izgledao mi je kao da ste netko s kim živim od svojih početaka. Jer vaš verb je takav, zanosan, tankoćutan, ali njegov eho grmi poput gromova za vrijeme velikih nevremena. Vaš je jezik predivan, on jedno-stavno teče kao med iz vrcaljke s ćelijama iz pčelinjih košnica.

Vi pišete za djecu, ali i za sve naraštaje, jer i ono što pišete za djecu, to je sofisticirana filozofska priča, kao što su i Vaši ozbiljni povijesni romani pisani i komponirani takvim senzibilitetom da se u segmenti-ma mogu pretvoriti i biti maštovite pripovijetke za djecu nižih razreda škole.

Veličina pjesnika mjeri se i po razgovjetnosti jezika, a Vi ste u toj modulaciji riječi ne princ, nego kralj! Takvo bogatstvo i imaginacij-ska snaga Vašega slova, u kojemu Vaše dubrovačko podrijetlo i Vaša enciklopedijska kultura ulaze u sraz, čine sintezu koja zvoni jednim apsolutnim modernitetom, koji je rijetkost našega prostora, ali i šire. Vi ste već mnogo toga napisali, Vaše se biblioteke već mjere metrima,

222 OSVIT 91–92/2017.

ali zanimljivo je da čitatelj, kad otvori bilo koju stranicu Vaše knjige, poeme, romana, svaku stranicu može doživjeti kao literarnu i poetsku poslasticu, i u kontekstu i bez konteksta. Istovremeno, Vi pokazujete najveću vrlinu u čistom metralnostrofičnom dijapazonu, zadržavši svu elastičnost svojega literarnoga izričaja, mjereći povijesne okosnice i dajući im katkad ironične izvanvremenske opaske, što samo potvrđuje da se nalazimo ispred literarnog uratka najvećih dometa. Vaši povijesni romani, primjerice o Držiću, o Cvijeti Zuzorić, njihov ton odaje profi-njeni modernitet, a kao štivo koje se čita na dah, oni to također zorno potvrđuju.

Zapravo, kad se detaljno pogleda Vaš ukupni rad, Vi ste istovremeno i novelist, romanopisac, poeta, dramaturg, prevoditelj i – rekao bih na kraju – sjajan crtač. Prije nekoliko sam dana bio, ne znam po koji put, u Matissovoj kapelici u Venceu (Chapelle du Rosaire de Vence), na Azurnoj obali, i vidio sam i te njegove predivne crteže Kristova Križ-noga puta, koji su me, dakako, opčinili. Mislio sam tada i na Vas, kao i na one crteže iz Vaše zbirke Armoire, koje uz sintetiku crte, trasa, nose često i dvoznačja moguće lekture i svu ljepotu i snagu grafičke vibraci-je. Vi ste, dragi Luko, osoba renesansnih vrlina i jedno veliko bogatstvo za narod i grad iz kojega potječete i konačno za svoju dragu suprugu, kojima pripadate, na veselje našega domaćega, a od danas i europskoga i univerzalnog općinstva.

Kako mislim da nema nikakvih slučajnosti, kazao bih da je Oda Du-brovniku, Vašemu rodnom gradu, istovremeno oda i Vama i Vašemu ta-lentu, spjevana već prije više od pet stoljeća, prije nego što ste se rodili, od Vašeg sugrađanina liričara Ilije Crijevića, kojemu se pridružujemo u osjećajima i željama kad kaže:

Dubrovniče, zjenico moja, domovino, zjenico moja,potomče pravi, opasan odasvuda kopnom i morem,naselje časno i dvostruki izdanče Kvirita.Tebi, najbolji, što da u bogova zamolim najbolje?Neka te vječna i blažena pratnja nebesnikaodržava uvijek u najboljem stanju, neka te u srećičuva i vječno uvećava...

223RAKURSI

To su, dragi Luko, i naše misli i naše želje o Vama kao osobi i kao književno plastičnom stvaraocu.

Dopustite, na kraju ovoga improviziranog ceremonijalnog izričaja, koji uobičajeno izgovaramo u ovim prigodama, da vam, gospodine Pa-ljetak i gospodine Pešorda, uputim ove riječi: Nous vous reconnaissons comme nos compagnons, jer smo vas prepoznali kao naše suputnike na rutama znanosti, umjetnosti i književnosti, u duhu mira, tolerancije, humanosti i u duhu univerzalnih vrijednosti utkanih u temeljnim vrijed-nostima europske kulturne tradicije i civilizacije.

Dobro došli u redove Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti!

Ante Glibota dopredsjednik Europske akademije znanosti, umjetnosti i

književnostipreneseno s: www.hkv.hr

224 OSVIT 91–92/2017.

msgr. Anđelko BABIĆ

NOVA KATEDRALA U MOSTARU1

Uvod

U zapadnom dijelu Mostara, tamo gdje se grad susreće sa svojim današnjim predgrađem Ilićima, nikao je posljednjih godina jedan novi objekt. Nov po izgradnji, a neobičan po izgledu. Katolici znaju da je to katedrala pa radi toga s radošću i pijetetom u nj gledaju, prateći već godinama njegov rast i čeznutljivo čekajući završetak radova i upotrebu ovog sakralnog prostora. I nekatolici znaju njegovu namjenu. Možda su prema toj namjeni i ravnodušni, ali kao građani koji vole svoj grad znaju da je on ovim objektom dobio još jednu vrijednu građevinu, koja će svojim nesvakidašnjim arhitektonskim oblicima privlačiti poglede, ukrašavati grad svojom monumentalnošću, ubrzo postati u njemu jedna od orijentacijskih točaka, dolaznicima i strancima biti cilj posjeta.

Katedrala u crkvenoj terminologiji označuje biskupsku crkvu, najod-ličniju crkvu u svakoj dijecezi. Kao što svaka župa, koja živi redovitim životom ima svoga župnika i svoju župnu crkvu, koja je matica svih područnih crkvica i kapela, tako i svaka biskupija ima svoga biskupa i biskupsku crkvu – katedralu, koja je matica svih crkava u biskupiji.

Ne uzimajući sada u obzir davne duvanjske i trebinjske biskupe, Hercegovina je od 1846. imala na svom terenu cijeli niz biskupa, pa zar tek sada dobiva biskupsku crkvu?

1 Kao podsjetnik na prošla vremena i njihovo breme objavljujemo tekst iz pera msgr. Anđelka Babića, prvoga katedralnoga župnika (14. IX. 1980. – 14. IV. 1983.). Preneseno u izvornom obliku s: http://katedrala-mostar.info/nova-katedrala-u-mostaru/

225RAKURSI

PRETPOVIJEST DANAŠNJE KATEDRALE

Prvi u novijem nizu biskupa, koji se nastanio na teritoriju mostar-sko-duvanjske biskupije bio je apostolski vikar fra Rafo Barišić. Čim je došao na ovo područje, nastojao je sagraditi i biskupsku rezidenciju i katedralu, jer je posve razumljivo da svaki biskup ima svoju kuću, a onda i svoju crkvu-katedralu. Barišić je zatražio od tadašnjih turskih vlasti i zemljište i potrebne dozvole za gradnju obadvaju ovih objekata. Za rezidenciju je dosta brzo dobio zemljište u Vukodolu, tada dalekoj periferiji Mostara. Za katedralu je to išlo nešto sporije. Ali, nešto Bariši-ćeva upornost, a nešto njegove prijateljske veze s Omer pašom Latasom donesoše mu 1862. carski ferman „kojim se u sredini grada njekada-nja krasna Alipašina bašča dariva za mjesto katoličke crkve i nalaže se strogo svim muhamedancima, da se niti najmanje nesmije nitko tome protiviti. Nakon dugog oklijevanja morade mostarski mutesarif pridati (Barišiću) ključeve darovane bašče dne 13. ožujka 1863.“

Vidimo dakle da je lakše išlo s carem u Stambulu, nego s tumači-ma njegova zakona i njegove volje u kamenitom Mostaru. I ne samo da „car stambolski mlogo dobrovoljni – dade misto ugodno za građu“ nego još „uz to grošah pedesejet kesah“ što je iznosilo 2500 florina.

Onaj koji je sve to isposlovao, biskup Barišić, ne samo da nije doče-kao da na toj „krasnoj Alipašinoj bašči“ ugleda crkvu, nego nije doživio ni to da joj postavi i blagoslovi temelj. Umro je 14. 8. 1863. – pet mje-seci poslije dobivanja lokacije – u franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu i u tamošnjoj crkvi pokopan. O novoj crkvi u Mostaru brinuo se dalje njegov nasljednik na stolici apostolskih vikara u Hercegovini biskup fra Anđeo Kraljević. On joj je 7. 3. 1866. blagoslovio temelj-ni kamen. Gradnja je za ono vrijeme dosta brzo napredovala. U toku te gradnje apostolski vikar Kraljević u redovnom izvještaju Sv. Stolici javlja: „Ovaj vikarijat još ne posjeduje gotovu katedralnu crkvu. Istina, prošlog mjeseca ožujka 1866. podigli smo ruku (blagoslovili) gradnju toga hrama, i samo su njegovi vanjski zidovi dignuti.“ Kojim su tem-pom radovi tekli može se zaključiti iz sljedećeg izvještaja što ga biskup Kraljević šalje u Rim za god. 1870. – 1871. u kome javlja „da će ubrzo privesti svršetku već pokriveni katedralni hram…“

226 OSVIT 91–92/2017.

Zanimljivo je spomenuti što u gradnji te crkve spominje fra Petar Bakula u svom šematizmu iz godine 1867.: „mnogo je utrošeno, a tre-bat će još mnogo utrošiti dok se ne dovrši ta katedrala“. Tu Bakula spominje i novčane izvore iz kojih se katedrala gradila, pa sumarno navodi ove cifre.

„Turski sultan 2500 for. (plus zemljište)Lionska Propaganda 16035Kongregacija Bezgrešnog Začeća 2480Prilozi naroda 3350,1Iz raznih skupljanja 4193————27548,1 forinti.“Crkva je 1872. dovršena i blagoslovljena i predata bogoslužju. Ako

se sada čitatelj upita: „pa, šta je bilo od te katedrale? Gdje je danas?“ Ondje, gdje je nikla, tu i danas stoji, hvala dragom Bogu. Dosta je bur-nih i tmurnih dana doživio i grad Mostar i ova crkva, a još je uvijek nauzgor. U njoj se, evo, više od jednog stoljeća slavi Bog, a s njezina zvonika mostarski građani kroz isto to razdoblje slušaju glas zvona i otkucaje toranjskog sata. To je naime današnja crkva sv. Petra i Pavla koju drže oci franjevci. Oni, uz dozvolu Sv. Stolice i mostarskog bisku-pa podigoše uz tu crkvu kasnije i svoj samostan u kojem su nekoć imali i svoju bogosloviju, a ujedno iz njega pastorizirali mostarsku župu.

POMISAO BISKUPA NA GRADNJU NOVE KATEDRALE

Vukodol je i danas periferija Mostara, a kad je u tom predjelu polo-vicom 19. stoljeća sagrađen biskupski dvor, to bijaše daleka i zabitna gradska okolica. Toliko zabitna da fra Radoslav Glavaš 1910. piše da se poviše Vukodola „viju suri orli lešinari“. Biskup fra Paškal Buconjić, koji najprije postao apostolskim vikarom u Hercegovini 1880. a slje-deće godine i rezidencijalnim biskupom, ubrzo je napravio novu, da-našnju zgradu biskupije i u nju uselio. I odmah je pomišljao na gradnju nove katedralne crkve. Nije ni mogao drugačije. Svaki je biskup mora

227RAKURSI

imati. Redoviti život jedne župe, kako prije spomenusmo, ne može se odvijati bez župne crkve, tako ni redoviti život jednog biskupskog sje-dišta ne može teći bez biskupske ili katedralne crkve. Susjedne bisku-pije u ovoj crkvenoj pokrajini ubrzo su iza obnove redovite hijerarhije i nakon svoje uspostave napravile katedralne crkve: u Sarajevu 1889. a u Banja Luci 1891. I tko bi se nadao da će Mostar tek poslije čitavog stoljeća doći do svoje katedrale!

Još početkom ovog vijeka biskup Buconjić pribavio je za katedralu zemljište na mjestu, koje su ondašnji Mostarci zvali Guvno, a kasniji građani Rondo, dok se danas službeno zove Trg 14. februara. Tu dakle biskup Buconjić što kupovinom, što darovima vjernika pribavi 8399 m2 zemljišta. I na tom zemljištu u pripremljenu rupu dotjera 5 vagona kreča za buduću katedralu. Pri današnjoj tehnici izgradnje sličnih obje-kata kreč je veoma sporedan materijal, a onda bijaše među najvažnijim. Ovdje nije bio toliko dalek put od ideje do prvih priprema za njezino ostvarenje, ali do konačne pojave katedrale, vidjet ćemo, proći je još mnogo vremena. Zemljište na Rondou, određeno za katedralu, dat će više od 40 žetva pšenice, a onda će ga pritisnuti objekt, za koga ono nije namijenjeno. A katedrala? Dok se ona pojavi na Božjem suncu morat će proći mučniji i teži put, nego što bijaše prema narodnoj pjesmi zidanje Skadra na Bojani.

Biskup Buconjić je umro 8. XII. 1910. a od katedrale ništa – osim zemljišta i kreča. Pa da jad bude viši, umalo prigodom njegove smrti i zemljište ne ode na bubanj. Buconjić je pokopan, razumljivo, ne u svojoj katedrali, jer je nije ni podigao, nego u bivšoj katedrali biskupa Kraljevića, tada već kao i danas, samostanskoj crkvi Sv. Petra i Pavla.

Poslije smrti biskupa Buconjića mostarsko-duvanjskim biskupom postaje bosanski franjevac fra Alojzije (Stjepan) Mišić, koji na tu funk-ciju bi imenovan 14. VII. 1912. Nešto manje od trideset godina upravlja biskupijom, sve do svoje smrti 26. III. 1942. I njega goni i biskupska dužnost i odgovornost pred središnjim crkvenim ustanovama da radi na podizanju katedrale. Nešto je i uradio. Pribavio joj je i dopremio na lokaciju nešto više od 1200 m2 tesanog ili kako Hercegovci kažu, okresanog bračkog kamena, ali njegov udio u ostvarenju katedrale osta-

228 OSVIT 91–92/2017.

de na tom. Tako prođe trideset godina Buconjićeva biskupovanja i isto toliko godina biskupovanja o. fra Alojzija Mišića, a nova se katedrala ne pojavi. Protutnja nad Mostarom 60 godina i u svakoj od njih, izuzev one četiri godine I. svjetskog rata, katedrala se mogla lakše početi, a i dovršiti, nego u ovo naše doba. Razloge za ovakvu tvrdnju svatko može sam domisliti. A čemu i prelaziti preko njih? Zemljište su imali, a za građevnu se dozvolu ne bi puno mučili. No, možemo ih razumjeti. Nije lako bilo ući u ovako zamašan posao.

Biskup o. fra Paškal Buconjić zaslužuje još koju riječ zbog zemljišta koje je bio nabavio za katedralu. Kad je to zemljište pribavio, ono se tada nalazilo izvan grada. Je li on na to zemljište slučajno naišao, ili je nekom silnom vidovitošću naslućivao budući razvoj Mostara, pa na te-melju predviđanja tu planirao izgradnju katedrale, to se ne zna! Ali se sa sigurnošću može reći da ljepšeg predjela nije mogao za katedralu naći, ako gledamo grad očima današnjeg čovjeka. Poslije I. svjetskog rata to se katedralno zemljište našlo na divnom raskršću ulica ukrašenih drvo-redima, a s jedne i druge njihove strane nižu se obiteljske vile ili omanje stambene kuće. Katedrala bi tu imala i pristojan okoliš –to je elegantni dio grada – i lijep pristup i među tim omanjim zgradama vidljiv, ista-knut položaj. Imala bi upravo sve što je poželjno za jedan takav objekt. Ali, kad se ona nije na tom mjestu pojavila do početka II. svjetskog rata, nije više bilo tvrde nade da će se ikad tu pojaviti. Tko bi se i smio nadati da će nove vlasti tako lijepo mjesto dati katoličkoj katedrali, makar je tu bilo crkveno zemljište i makar je na njem bilo pripremljeno podosta materijala za gradnju. Doista, nije prošlo puno vremena iza rata a to je zemljište zapremljeno drugim objektom i tako za biskupiju i njezinu katedralu zauvijek izgubljeno. No, o tom će biti još govora kasnije.

DOLAZAK BISKUPA DR. PETRA ČULE

U jeku II. svjetskog rata, ni mjesec dana poslije smrti o. fra Alojzija Mišića, u travnju 1942. imenovan je mostarsko-duvanjskim biskupom i upraviteljem trebinjske biskupije dr. Petar Čule. Uz ostale brige koje

229RAKURSI

su mu tim imenovanjem metnute na pleća, jedna od prvih i najvažnijih je bila izgradnja katedrale. No, što je mogao u ratu početi? Samo je mo-gao vršiti daleke pripreme, a kad se prilike smire, onda ozbiljan pristup poslu. I počeo je odmah s pripremama. Prilikom svog prvog pohoda Rimu, a to je bilo u ratnom metežu, našao se tamo u Zavodu sv. Jero-nima s našim poznatim umjetnikom kiparom Ivanom Meštrovićem. U razgovoru mu je spomenuo svoju misao o gradnji katedrale, kao ozbi-ljan i bitan zadatak svoga episkopata. Meštrović se odmah bio za stvar zagrijao i obećao mu napraviti idejni projekt, koga bi onda stručnjaci razradili. Sigurno bi Meštrović zamislio nešto vrijedno svoga imena! No, rat je još trajao i nametao i njemu i biskupu Čuli hitnije i bolnije brige. Čekao se njegov kraj, pa da se nešto o katedrali počne. Ali, kraj rata donio je opet druge brige, a među ostalim nevoljama opustošene krajeve, u istočnoj Hercegovini spaljene skoro sve katoličke domove, odatle svijet iseljen i kojekuda raseljen, rat ostavi mnogo crnih marama na glavama, mnogo rana u srcima, do užasa mnogo praznih župa zbog prorijeđenog svećenstva…

NOVA KATEDRALA – SAMO DALEKI SAN

U poslijeratnim danima svuda su se ruševine počele uklanjati, kuće popravljati, svijet se stao u njih vraćati i pomalo život normalizirati. I Mostar je imao svojih ruševina, koje je trebalo uklanjati. Spomenuli smo da je na mjestu koje je bilo određeno za katedralu ležalo 5 vagona kreča. Iako je on bio dobro pokriven kako bi sačuvao svoju vrijednost, ipak nije mogao ostati nezapažen. Gradske vlasti zatražiše od biskupa Čule da im preda sav taj kreč, a oni će ga vratiti ili platiti, kad dođe do gradnje katedrale. Biskup je po svoj prilici znao što znamo svi, a to je da ta količina kreča znači mnogo za katedralu, ali za potrebe grada malo i premalo. No, htio je i sam pomoći na taj način saniranje nevolja. Taj odneseni kreč ne bi odgodio gradnju katedrale da ne nadođoše druge ne-volje. 22. travnja 1948. lišen je slobode i odveden iz svoje rezidencije u zatvor biskup Čule. Nekoliko mjeseci kasnije u javnom procesu osuđen

230 OSVIT 91–92/2017.

je na 11 i po godina strogog zatvora. Iza toga sudskog procesa biskupu, nadošlo je i oduzimanje crkvenih nekretnina, pa na prvom mjestu pod udar eksproprijacije dođe zemljište određeno za novu katoličku kate-dralu. Sve molbe, žalbe, protesti i prigovori biskupova delegata mons Andrije Majića nisu ništa pomogle, premda biskupija sa svim svojim zemljištem nije imala ni blizu toliko koliko je iznosio zagarantirani za-konski minimum. No ne ostade joj ništa. Biskupiju je teško pogodilo ne samo oduzimanje zemljišta koje je bilo određeno za gradnju katedrale, nego je za nju bilo bolno i oduzimanje onog drugog zemljišta po raznim dijelovima grada, jer je bila namjera, uz ostale izvore, i pomoću toga zemljišta raditi katedralu. I da bude stvar upotpunjena, na onom zemlji-štu gdje se trebala dizati katedrala, ubrzo niknu „Dom Kulture” kojemu je svu fasadu okitio brački kamen, koji je po svojoj namjeni trebao kititi vanjske zidove buduće katedrale.

Ode tako i zemljište, ode i kreč, ode i divni bijeli obrađeni brački ka-men, nestade svega što je bilo za katedralu pripremljeno, ali osta negdje u srcu želja da se ona ipak sagradi. Osta i nada da će to biti, iako je takva nada u tim časovima izgledala i odviše djetinja i bez temeljna. Činilo se svima, osim biskupu Čuli, da je katedrala konačno metnuta „ad acta”. Tako je izgledalo tada ljudskim očima, ali je biskup Čule znao da ipak Bog ravna događajima. I nadao se „protiv nade“. I tu mu nadu nije ubila u srcu ni osuda na 11 i po godina strogog zatvora podugačak je vremenski period u ljudskom životnom vijeku. I da taj vremenski raz-mak čovjek provodi u redovnom životu kojeg po svojoj volji organizira, svašta se sa zdravljem može dogoditi, a pogotovo, ako toliko vremena ima provesti u zatvoru i to u takvom zatvoru koji u presudi nosi pridjev „strogi“. No, dočekao je biskup i konac zatvora, ali s time još ne i po-vratak na svoju dužnost u Mostar. Naime, poslije osam godina izašao je biskup Čule iz tamnice, kažu zahvaljujući intervenciji uglednih stranih državnika, ali se ipak nije odmah dočepao potpune slobode, nego bi-jaše uvjetno pušten i smješten u franjevački samostan u Tolisi, malom mjestancu u bosanskoj Posavini. Biskup Čule odmah po dolasku u To-lisu upravlja opširno pismo predsjedniku Republike Titu u kome mu najprije dokumentirano dokazuje da je nepravedno suđen. Čini to ne

231RAKURSI

da bi time nekoga natjerao u stid, a ni u nadi da će doživjeti pravednu i zasluženu rehabilitaciju, nego da i na najvišem mjestu naglasi ono što je toliko puta zatvorskim vlastima privatno rekao. A onda se u istom pismu, s još većim naglaskom žali na postupak vlasti u Mostaru prema biskupijskim nekretninama, koje su jednostavnom odlukom oduzete, a posebno ukazuje na najbolniji dio te eksproprijacije – na oduzima-nje zemljišta određenog za gradnju nove katedralne crkve u Mostaru. Zatim traži, moli da se biskupiji odredi drugo jednako vrijedno mjesto – gradilište za tu svrhu i da se biskupiji odredi nadoknada za odneseni građevinski materijal.

POVRATAK BISKUPA ČULE U REZIDENCIJU

Pod jesen 1959. biskup Čule preuzima redovnu upravu biskupije. Stanje se u hercegovačkoj Crkvi time normalizira, ali biskup Čule zna odmah da je za normalan život biskupskog sjedišta potrebna katedralna crkva. Uvijek mu je to među najvažnijim brigama. I 24. listopada 1959. podnosi vlastima pismeni zahtjev za dodjelu prikladnog zemljišta za katedralu. S druge strane duga šutnja. Kroz dugi niz godina ne dobiva nikakva odgovora. Dapače, daje mu se znati kako takav njegov zahtjev izaziva podsmjeh – kao nestvaran san. No, biskup ne gubi nade, a i ne propušta ni jednu priliku, ni jedan kontakt s mjerodavnim, a da im ne postavi pitanje katedrale. To je njegov „ceterum censeo“. Čini to i onda kad kod sugovornika primjećuje kako im i ne pada na pamet da takvoj tražnji udovolje.

Navedimo ovdje nekoliko stavaka iz toga službenog podneska grad-skim vlastima u Mostaru, koji je, kako rekosmo pisan 24. X. 1959. a nosi broj 539.: „Dva su poglavita razloga, koja imperativno traže, da se što prije pristupi izgradnji biskupske katedrale u Mostaru. Prvi razlog jest taj, što po crkvenom Ustavu svaki biskup mora imati svoju katedra-lu, koja će biti matica svih drugih crkava u biskupiji i služiti biskupu za njegove pontifikalne funkcije. I odista, pogledamo li širom svijeta, mi vidimo, da biskupi imaju svagdje svoje vlastite crkve. To ne vrijedi

232 OSVIT 91–92/2017.

samo za vanjski svijet, nego to vrijedi i za našu Jugoslaviju. U Jugo-slaviji naime svi biskupi osim mostarskoga imaju svoje katedrale. (…) koju prema propisima crkvenoga prava mora imati, pa ako je nema, mora nastojati da je što prije podigne.“

„Da ne bude dakle biskup u Mostaru iznimka od svih drugih bisku-pa u našoj državi i širom ostaloga svijeta, potrebno je, da se čim prije u Mostaru sagradi biskupska katedralna crkva. Drugi razlog, koji tra-ži gradnju katedralne crkve u Mostaru jest potreba katoličkih vjernika grada Mostara i njegove okolice. Mostarska župa broji preko 12.000 katolika. Za toliki broj vjernika samo jedna već postojeća crkva je pre-malena, pa se vjernici prigodom većih svetkovina moraju upravo gušiti u tijesnom crkvenom prostoru, što i s higijenskog stanovišta, a da i ne govorimo o drugim razlozima, nije podesno.“

U istom tom dopisu biskup Čule ponovo postavlja pitanje gradskim vlastima o nadoknadi za oduzeta crkvena zemljišta, pa i za ono zemlji-šte na kome je trebala stajati katedrala, a traži nadoknadu i za odneseni građevni materijal. Zahtijeva da se za gradnju dodijeli „novo zemljište“ i to ne bilo kakvo i bilo gdje, nego „u ekvivalentnoj vrijednosti“ i da se „za oduzeti kreč i tesani kamen nabavi drugi materijal u jednakoj količini i vrijednosti, odnosno da se plati u novcu potpuno pravedna i odgovarajuća cijena.“ Dodaje da je „zahtjev Ordinarijata za pravednom odštetom posve na mjestu. Tako se radi svugdje po svijetu, pa i kod nas u Jugoslaviji.“

Obadva ova „poglavita razloga“ koja biskup vlastima navodi, njemu su sigurno ti razlozi golemi, snažni i preponderabilni, ali onima kojima to piše, mogu izgledati i naivni. Ali, ne može im izgledati naivno ono što biskup Čule dalje u istom dopisu navodi. Tu su primjeri na kojima im dokazuje, kako vlast u drugim dijelovima Jugoslavije u sličnim slu-čajevima ima istančaniji osjećaj za pravdu i pravednost, pa makar su u pitanju crkvene institucije.

„Tako npr. u Prištini u NR Makedoniji tamošnji gradski Odbor iz urbanističkih razloga uzeo je mjesnu katoličku crkvu, ali je odmah do-dijelio još ljepše gradilište i platio toliku odštetu, da se na tom ljepšem, novom gradilištu s tim novcem može izgraditi još veća i ljepša crkva.“

233RAKURSI

Zatim nastavlja: „Isto je bilo i u Skoplju. Skopljanskom biskupu je ta-kođer iz urbanističkih razloga oduzeta tamošnja katedralna crkva, ali je odmah biskupiji dato novo gradilište i obećana puna odšteta, pa su baš u toku pregovori o visini te odštete, s kojom će se odmah pristupiti iz-gradnji nove katedrale, jer je dozvola za gradnju načelno već dobivena, samo treba da se odobri još podneseni nacrt crkve“.

Vrijedan je pažnje, a naslovniku mora biti uvjerljiv i ovaj pasus iz istog dopisa:

„Kad se ovako postupa s Katoličkom Crkvom u Makedoniji, gdje katolici čine jednu neznatnu manjinu, s pravom se očekuje, da će se isti pravedni postupak primijeniti i prema katoličkoj Crkvi u Hercegovini, gdje katolici čine relativnu većinu.“

(Istina je, katolici tu čine relativnu većinu, no to ipak nije moglo 1948. spasiti časne sestre da ne budu iz svojih kuća odstranjene i da im kuće ne budu oduzete, što nije bio slučaj ni u jednoj drugoj republici.)

Iako, među ovim mnogim razlozima koje u svom dopisu navodi bi-skup Čule, neki od tih razloga nisu mogli za mjesne vlasti biti irelevan-tni, na dopis nije dobio nikakav odgovor. Kroz nekoliko godina koje za tim nailaze, nema u biskupijskom arhivu nikakvih pisanih dokumenata o ovom predmetu. No, to ne znači da je biskup Čule klonuo. Zna se da je usmeno molio, zahtijevao, tražio, nastojao intervencijama stvar potisnuti naprijed. I napokon! Poslije osam godina čekanja 1967. dalo mu se do znanja da obnovi svoj pismeni zahtjev iz 1959. To on i čini dopisom od 30. VI. 1967. pod brojem 593. U tom dopisu biskup naj-prije navodi što traži i zašto traži a onda piše ovo: „Biskupija je imala veoma pogodno i prostrano gradilište za katedralnu crkvu. Možda je to bilo jedno od najljepših gradilišta u zapadnom dijelu grada, donekle centralno mjesto, na kojem se po drugim gradovima podiže i centralna, katedralna crkva uz druge javne institucije. Biskupija je svjesna da neće moći naći ekvivalentno gradilište ni u pogledu položaja, ni u pogledu površine. Ali Biskupija s pravom očekuje da će nadležni mjerodavni organi kako oni iz Skupštine Općine, tako i oni iz Urbanističkog Za-voda nastojati pronaći i dodijeliti približno ekvivalentno zemljište i u pogledu površine i u pogledu položaja.“

234 OSVIT 91–92/2017.

U tom istom dopisu biskup predlaže Općini nekoliko lokacija koje bi bile prihvatljive. Tako prostor u predjelu stare željezničke stanice, pa teren između nove pošte i vojnog centra, pa slobodni prostor na Lenji-novu Šetalištu nasuprot Doma kulture.

I da bi se lakše došlo do prihvatljivog gradilišta, biskup Čule u tom dopisu predlaže Općini da bi se stvorila jedna mješovita komisija u ko-joj bi se našli i predstavnici odgovarajućih općinskih službi i predstav-nici Biskupije.

Opet dugo čekanje na odgovor. Bi li tom čekanju trebalo tražiti uzro-ke, pozadinu? Nije potrebno. Kako ni poslije nekoliko usmenih požuri-vanja odgovor ne stiže, biskup nakon pet mjeseci čekanja upućuje služ-beno pismo tadašnjem predsjedniku Skupštine Općine Mostar. Pismo je datirano 14. XI. 1967. a nosi broj 1007. Tu između ostalog piše:

„Slobodan sam (…) ponovo iznijeti pred Vas to pitanje. Na to me potakla i vijest, koju smo pročitali u novinama i čuli preko radija, da je u Titogradu na 8. X. o. g. barski nadbiskup mons. Aleksandar Tikić po-stavio i blagoslovio temeljni kamen nove katoličke crkve u tom gradu. U Titogradu se ne radi o katedralnoj nego o običnoj župnoj crkvi. Na mjestu gdje je stajala bivša župna crkva, koja je srušena u ratu, podi-gnut je zadnjih godina Dom Armije. Za uzvrat Općina je u Titogradu dodijelila novo gradilište na vrlo povoljnom mjestu, blizu željezničke stanice, s veoma zgodnim pristupom… Zar i Općina u Mostaru ne bi mogla učiniti nešto slično kao Općina u Titogradu? Kod nas se ne radi o jednoj župnoj, nego o centralnoj crkvi čitave jedne biskupije.“

Biskup Čule u istom pismu nastavlja dalje:„U Titogradu katolici predstavljaju jednu iščezavajuću manjinu, dok

u Mostaru i Hercegovini katolici imaju relativnu većinu. Pa kad se u Titogradu mogla naći zgodna lokacija za jednu župnu crkvu, zašto ne bi i u Mostaru za jednu katedralu, matičnu crkvu čitave jedne biskupije?“

Iz pisanih se dokumenata vidi da Ordinarijat ukazujući na paralelne situacije u drugim sredinama nastoji odgovorne u Mostaru skloniti na fleksibilniji i tolerantniji stav prema katoličkoj katedrali. Koliko su do-kazi ove vrste, iako bi im morali biti vrlo uvjerljivi i znakoviti, djelovali na mostarske funkcionare, to će čitatelj vidjeti.

235RAKURSI

Pošto je biskup u tom pismu svoju tražnju sa svih strana i ovoga puta kao i mnogo puta prije obrazložio napominje i ovo, da udovoljenje toj tražnji zahtijeva pravda i da zemljište koje bi se dalo za katedralu ne bi bio nikakav dar mostarske Općine rimokatoličkoj Biskupiji, nego pra-vedno vraćanje duga za oduzeto gradilište na Rondou.

Iz istoga se dokumenta vidi da je Ordinarijat vodio pregovore s predstavnicima Urbanističkog Zavoda o lokaciji, pa o tom stoji napi-sano ovako:

„Vi ste (…) obećali da će Ordinarijatu biti predložene tri varijantne lokacije, pa da Ordinarijat izabere onu, koju bude smatrao najpovoljni-jom. Međutim naši usmeni razgovori s predstavnicima Urbanističkog Zavoda odnosili su se samo na jednu po njima predloženu lokaciju bu-duće katedralne crkve na sadašnjoj Rudarskoj cesti, iza Gradske Mlje-kare, prema stovarištu boksita.“

Dakle od tri obećane varijante za lokaciju nudi se samo jedna i to vrlo nepovoljna pa stoga i neprihvatljiva. Iz citiranog se dokumenta vidi i zbog čega je neprihvatljiva:

a) „nalazi se na periferiji grada, a katedrali je mjesto u gradskom centru ili u blizini njega,

b) ako bi se usvojila predložena lokacija, katedrala bi imala oko sebe mljekaru i silos, te druge razne uslužne radionice i sl. što nije ni s jedne strane pogodan okvir u koji može doći jedna katedralna crkva. Radi toga nije moguće prihvatiti predloženu lokaciju.“

(Ovo odbijanje predložene lokacije na Rudarskoj cesti iznenadilo je odgovorne u Općini, ili su se gradili iznenađeni. Naime, prije toga su uporno tvrdili i opetovano tvrdili i nastojali uvjeriti Biskupiju da je to najbolja i najpovoljnija lokacija, a oni su je ponudili pošto su o tom navodno prije konzultirali i stručnjake sa strane.)

Nisu ovim još spomenute sve zanimljivosti iz pisma koje je Biskupi-ja uputila predsjedniku Općine. I u tom se pismu napominje da bi za Bi-skupiju bila prihvatljiva lokacija na području stare željezničke stanice i da je ta lokacija bila Biskupiji i obećana od najviših predstavnika mje-snih vlasti i da je Biskupija očekivala „da će se to obećanje i ostvariti.“

236 OSVIT 91–92/2017.

I u ovom dopisu, kao i inače u toku dugogodišnjih pregovora, raz-govora, dopisivanja i kontakata s vlastima o budućoj katedrali biskup Čule pokazuje izvanrednu smirenost, strpljivost. Pomirljivost, a i upor-nost. To dokazuje i ovaj pasus iz pisma:

„Ako se slučajno ne bi našlo pogodno gradilište u okviru stare želje-zničke stanice, onda Ordinarijat moli, da mu se dodijeli lokacija u blizi-ni onog Biskupiji oduzetog zemljišta, naime na najpovoljnijem mjestu između Lenjinovog šetališta, ulice Vladimira Nazora i Ante Zuanića“.

STRPLJIVOST JE I DALJE POTREBNA

Unatoč dopisa, unatoč biskupovih usmenih požurivanja kod mjesnih vlasti, unatoč traženja intervencije republičkih vlasti, unatoč biskupu danih obećanja, do pod konac 1967. nema željenog rješenja. U prvoj polovici te godine bila je nekakva zora zarudila i navješćivala svanuće dana, ali znakovi su prevarili, svanuća i sunca još nema. Biskup je i dalje strpljiv i uporan u traženju zelenog svjetla za svoju katedralu.

Pod konac 1967. upućuje opet dopis općinskim organima vlasti o istoj stvari. Dopis nosi broj 1095, a pisan je 12. XII. U njemu biskup iznosi resume svojih dotadašnjih nastojanja oko dobivanja potrebnog zemljišta, a zatim donosi nove razloge koje bi vlasti trebale uvažiti i već jednom dati taj komadić zemljišta za katedralni životni prostor, a zapra-vo za životni prostor onih vjernika kojima ona treba. Među tim novim razlozima navodi biskup da se broj katolika zbog naglog priliva stanov-ništva u gradu Mostaru popeo na 20000, pa bi radi duhovnih potreba vjernika trebalo podići i nekoliko crkava, a traži se sada samo katedrala.

Onda dodaje:„Zanimanje za katedralu prešlo je granice Hercegovine. Za grad-

nju ove katedrale interesiraju se svi biskupi i svi katolici Jugoslavije. O tom je već u više navrata bilo pisano i po raznim vjerskim listovi-ma Katoličke Crkve kod nas. Pa i katolički krugovi izvan naše zemlje pokazuju interes za katedralu u Mostaru. Tako kod raznih biskupa iz Evrope i Amerike, koji su za vrijeme II. Vatikanskog Koncila sklopili poznanstva s našim biskupima i koji sada s posebnom pažnjom prate

237RAKURSI

tok događaja kod nas, postoji zanimanje za katedralu u Mostaru i volja da i oni sa svoje strane tu gradnju podupru. Ovo posebno vrijedi za Svetu Stolicu, kojoj redovito treba slati izvještaj o stanju u biskupiji, pa među ostalim i o katedrali. A onda i internacionalna ‘Caritas’, koja je toliko zadužila našu zemlju pomažući kod svih elementarnih nepogoda, zasebno prigodom učestalih snažnih potresa na relaciji Makarska – Mo-star, u Skoplju, Debru i sl. postavlja pitanje, kad će već jednom početi gradnja mostarske katedrale, jer je i ona sama spremna kod te gradnje sudjelovati.“

I u ovom dopisu biskup Čule daje znati ljudima u mostarskoj op-ćinskoj upravi da iza njegova zahtjeva za katedralu ne stoji samo on – pojedinac, nego 200000 katolika Hercegovine i duvanjskog kraja. I na to dodaje:

„Elementarna pravednost traži, da se u ovoj stvari iziđe ususret za-htjevima katoličke Biskupije, jer je oduzeto silom, na nezgodan način i pod nezgodnim okolnostima gradilište određeno za katedralu.“

Na kraju i u ovom dopisu, kao i u onim prijašnjim biskup Čule pred-laže da se Biskupiji dodijeli jedan od onih već spominjanih prostora u gradu, pa makar taj prostor ne može biti prava nego samo surogatna zamjena za oduzeto zemljište, pa bilo da ga dobije na staroj željezničkoj stanici, bilo na Lenjinovu šetalištu.

No još uvijek nema spomena o onom zemljištu koje će kasnije op-ćina dati u tu svrhu.

U opisivanju događaja oko katedrale doprli smo do konca 1967. Po-slije prije citiranog dopisa opet će proći jedna godina čekanja. Ali neće proći u mirovanju i šutnji, barem što se tiče Biskupije. Ponovo je bilo i upućenih dopisa i pregovaranja i obilazaka raznih instancija. Krenulo se dalje za godinu dana – u studenom 1968. Pošto je Biskupski Ordinarijat ponovo podnio svoju predstavku Savjetu za urbanizam Skupštine Opći-ne Mostar, taj je Savjet pozvao predstavnika Biskupije na sjednicu 17. studenoga te godine. Na toj je sjednici pročitana predstavka Biskupije i formirana je komisija koja bi uz ostalo razmotrila i potražila neku drugu lokaciju. Ta je komisija bila sastavljena samo od predstavnika Općine, a ni sada nije prihvaćen prijedlog Biskupije da komisija bude mješovita tj. sastavljena i od predstavnika Biskupije i od predstavnika Općine i da

238 OSVIT 91–92/2017.

tako formirana komisija zajednički potraži i zajednički predloži jednu ili više varijanata za lokaciju. Upravo je čudno zbog kakvih je razloga Općina izbjegavala da u tim komisijama vidi i predstavnike Biskupije, a najprirodnije bi bilo da se tu nađu, jer se stvar tiče ne samo Općine nego i Biskupije. A opet, današnjem čovjeku ipak malo stvari s toga područja ostaje nerazjašnjeno!

Dakle, Savjet za urbanizam formirao je komisiju bez ijednog pred-stavnika Biskupije, ali zato su se u njoj našli predstavnici nekih slojeva, kojih se stvar katedrale savršeno ništa ne tiče. Članovi su te komisije bili: ing. Vlado Smoljan, kao predsjednik, Zdravko Džidić, tehničar, zatim prof. Anđelko Zelenika, neki oficiri i drugi predstavnici grada i vlasti.

Ubrzo nakon formiranja članovi su te komisije posjetili Biskupa dr. Petra Čulu i s njim razgovarali o lokaciji. Tom zgodom pogledaše i slo-bodno gradilište ispod zgrade biskupije. To je nekadašnja biskupijska bašča koja se nalazi između Šetališta JNA i rječice Radobolje. Kad je vihor digao Biskupiji sve nekretnine, otišla je i ta bašča u eksproprijaci-ju. Izgleda da će sada ona morati spašavati situaciju i donijeti konačno smirenje problema. Ali članovi komisije nakon pregleda terena zavrtiše glavama i dadoše pošten sud da taj teren ne odgovara iz više razloga:

1. Tu je rječica Radobolja koja zbog blizine gradske prometnice su-žava i ograničuje gradilište,

2. iznad ceste nalazi se povisoka Glavica, koja zaklanja mjesto i buduću crkvu,

3. ta bi lokacija ipak bila periferna prema onoj izgubljenoj na Ron-dou.

Dakle, još rješenja nema!

TRAŽI SE NOVO RJEŠENJE

U proljeće 1969. počelo se najprije neslužbeno govoriti o jednoj lokaciji koju do tada nitko nije spominjao. Ona se nalazi na prostoru između Šantićeve ulice, te napuštene trase stare željezničke pruge i uli-

239RAKURSI

ce X. Hercegovačke Brigade. Određenije rečeno, to je prostor gdje se nalazi skladište sarajevske pivare i Ratarov poljoprivredni magazin. I što se prije govorilo neslužbeno, to je predsjednik Općine u lipnju iste godine i službeno saopćio biskupu Čuli, a malo kasnije tu mu je loka-ciju prezentirao i direktor Urbanističkog Zavoda. Biskup je nakon raz-mišljanja i savjetovanja prihvatio tu lokaciju i opet predložio predsjed-niku Općine da se formira mješovita komisija od crkvenih i općinskih predstavnika i da ta komisija pregovorima postigne sporazum o visini komunalija za tu lokaciju. No ta komisija nikad nije stvorena – a niti su njezine usluge zatrebale!

Događaji su se okrenuli drugačijim tokom! Tko je mislio da je rješe-nje blizu, bio je naivni optimist. A to su bili crkveni ljudi. Da li su oni iz Općine računali da je rješenje na pomolu, teško je reći?

Kako su predstavnici Biskupije bili preveliki optimisti i računali da je rješenje problema samo još stvar sitnih sporazuma, a da je bitni spo-razum već postignut, obavijestili su petoricu arhitekata i pozvali ih da sudjeluju u natječaju za izradu projekta koji bi odgovarao ovoj lokaciji. Od te petorice pozvanih stručnjaka dvojica su bila iz Zagreba, a po je-dan iz Sarajeva, Splita i Ljubljane.

Na zahtjev Urbanističkog Zavoda Biskupija je 25. kolovoza 1969. predala tome Zavodu orijentacioni nacrt građevinskog programa za ka-tedralu i prateći objekt. Na temelju tog nacrta Zavod je izradio elaborat „Osnovni elementi lokacije katedralne crkve u Mostaru” i predao ga Biskupiji početkom 1970. godine.

Biskupija je namislila na temelju toga elaborata pristupiti raspisiva-nju užeg natječaja – po pozivu – u svrhu izrade idejne skice, odnosno idejnog projekta katedrale, pa je na tražnju nekih stručnjaka – arhiteka-ta zatražila od Urbanističkog Zavoda upotpunjenje elaborata. Tad je Ur-banistički Zavod počeo stavljati čudne prigovore i još čudnije zahtjeve:

a) da se za projekt raspiše općejugoslavenski natječaj,b) da on (Zavod) određuje ocjenjivački sud, a u slučaju užeg natje-

canja da on izabire arhitekte koji će u njemu sudjelovati,c) uvjetovao je i samo izdavanje rješenja o lokaciji time da u roku

od dva mjeseca nakon izdavanja rješenja Biskupija potpiše sporazum

240 OSVIT 91–92/2017.

(ugovor) o „učešću na uređivanju građevinskog zemljišta u visini 50% u odnosu na ukupne troškove“.

Kako Zavod nije naveo koliko bi iznosili ti „ukupni troškovi”. Bi-skupija je dopisom zatražila od općine da njezin nadležni organ dostavi Biskupskom Ordinarijatu „pregled orijentacionih troškova pripreme i uređivanja građevinskog zemljišta“ za izgradnju katedralne crkve.

Zavod je toj tražnji Biskupije brzo udovoljio i dostavio joj predra-čun troškova za uređenje građevinskog zemljišta koje je namijenjeno za katedralu. Uređenje podrazumijeva: čišćenje terena, opskrba gradilišta komunalnim uređenjima, otkup postojećih objekata, isplata i iseljava-nje, rušenje… Za te radove od Biskupije se kao „učešće“ tražila svota od jedne milijarde, 275,500. S.D. Kad su ljudi u Biskupiji ugledali ko-lika se svota traži još prije nego je išta započeto, nastalo je iznenađenje i zaprepaštenje. U Biskupiji su po svoj prilici mislili da će gotov objekt sa predatim ključevima stajati negdje toliko… Ovu astronomsku svotu koju je od njih tražio Zavod za Urbanizam na Biskupiji su shvatili kao neizravno odbijanje lokacije.

I što sad? Odustati se od započetog posla ne može, a ne može se uz ovakve uvjete ništa ni raditi. Nije preostalo drugo nego ponovo skupiti energiju, pribrati dovoljno strpljenja za novu trku od mjesnih do re-publičkih i saveznih organa vlasti. I biti spreman za ponovno čekanje. Zaredale su usmene i pismene žalbe Biskupije na sve strane. Tražila se intervencija republičke vlade i Savezne vjerske komisije, pa i jugo-slavenskog ambasadora kod Sv. Stolice prof. Cvrlje. Svi su izražavali razumijevanje, ali svi su upućivali na mjesne vlasti u Mostaru.

OBOSTRANO TRAŽENJE NOVIH RJEŠENJA

U listopadu 1970. predstavnik Općine poziva predstavnika Biskupi-je da mu saopći kako Zavod za urbanizam ne samo da ne može odustati od one cijene koju je dao u travnju, a spomenuli smo da je iznosila 1.275.000 S.d. nego bi sada ta cijena bila i znatno povećana zbog sve-ukupnog porasta cijena. Dakle, još teža žalost nego u travnju. Ali za

241RAKURSI

utjehu predlaže se Biskupiji i ovakva mogućnost: da ona na se preuzme troškove oko imovinsko-pravnih odnosa, pa da će u tom slučaju Op-ćina odustati od potraživanja komunalija. Naravno, komunalije ni pri ovakvom rješenju ne bi bile besplatne, nego bi se oko njih Biskupija brinula, a ujedno bi se morala brinuti i oko uređenja partera. Ili tako, ili tražiti ponovo neko novo gradilište, ali ono će biti, tako navješćuju na Općini, daleko slabije od ponuđenog i nalazit će se negdje na gradskoj periferiji. Eventualno novo gradilište, ako bi bilo čisto (bez objekata koje bi trebalo rušiti) i ako bi bilo izvan prve gradske zone, ne bi uza se vezalo goleme izdatke za komunalije.

Sada je Općina počela ponovo spominjati onu prije ponuđenu lo-kaciju na Rudničkoj cesti, ali ovoga puta još je više spominjala onaj teren ispod zgrade Biskupije, na biskupijskoj bašči. A napomenimo da je prije jedna općinska komisija to gradilište ocijenila kao nepodesno.

Biskupija se našla pred mučnim i teškim izborom. Bez puno raz-mišljanja znalo se da je teren u Šantićevoj ulici najbolji i najprihvatlji-viji, ali teško bi bilo i nekoj velikoj dobro subvencioniranoj državnoj instituciji prihvatiti astronomske troškove za isplatu lokacije, a kamoli crkvenoj ustanovi koja je pošla u posao s nekom manjom zalihom, a bez sigurnih izvora. Bilo da bi eksproprijaciju postojećih objekata na tom terenu vršila Općina i preuzela brigu oko njegova uređenja, bilo da sve to čini Biskupija, izlazi na isto – neprihvatljivo skupo, odviše vrelo, odviše teško za slabe crkvene kase. A sve da su te kase goleme i pune Biskupiji je moralo izgledati nepravedno da za jednu oduzetu čistu lo-kaciju na Rondou dobiva drugu pod tako teškim uvjetima.

Lokacija na Rudničkoj cesti nije zbog svog ambijenta dolazila u ob-zir. A prihvatiti onu lokaciju ispod zgrade biskupije, nije također nimalo ugodna stvar. Ako je ta lokacija i po sudu općinske komisije jučer imala svoje teške mane, one su ostale i sada.

A tražiti neku novu lokaciju, još je mučnije. Evo prolaze godine, prolaze desetljeća, pa skoro i jedno stoljeće od kad zamisao katedrale čeka svoje ostvarenje, pa sad prihvatiti još jedno neizvjesno čekanje, zaista je mučno. Prisjetimo se još jednom mana one lokacije na bivšoj biskupijskoj bašči. Glavica iznad današnje biskupijske zgrade zatvarala

242 OSVIT 91–92/2017.

bi budućoj katedrali i ubijala svaku vizuru. Nova bi crkva bila vidljiva samo dolaznicima iz pravaca Vukodola i Žovnice, a dolazeći iz grada opazila bi se tek kad se nađemo u njezinoj neposrednoj blizini. Zemlji-šte sa zapadne strane izlazi a šiljak koga zatvaraju cesta i Radobolja, a sa istočne strane prostor zatvaraju obiteljske kuće. Sa sjeverne strane je cesta, a sa južne rječica Radobolja. Dužina korisnog zemljišta iznosi 50 metara dužine i oko 50 metara širine. Tako izduženo zemljište tra-žilo bi longitudinalni oblik crkve koji se danas zbog praktičnih razloga napušta. A uz sve druge nedostatke to je zemljište i močvarno, jer se sa susjedne Glavice slijevaju potoci na to zemljište, a u pojedinim godiš-njim razdobljima javljaju se jaka vrela podzemnih voda.

No uz ove prirodne nedostatke ta lokacija ima i funkcionalnih mi-nusa. Naime, katedrala se ne gradi samo zato da se može reći da ona u gradu postoji, nego je jedna od bitnih odrednica za lokaciju i ta da bude što dostupnija za one vjernike kojima je današnja jedino postojeća župna crkva udaljena. Osim što je po naravi stvari katedrali u svakom gradu mjesto u najodličnijem području, a ne na periferiji, ona ima i praktičnu pastoralnu funkciju – treba dakle u pastoralnom pogledu po-krivati potrebe jednog dijela vjernika. Smjestiti katedralu u blizini bi-skupije znači ne samo gurnuti je prema periferiji, nego ostaviti velik dio grada bez dostupnog sakralnog objekta. A to su sadašnja naselja Zgoni i Strelčevina i buduća naselja Carina i područje iznad Sjevernog Logora.

Eto, sve se to imalo na pameti, sve se to vagalo, o svemu se razmiš-ljalo. No često puta ni razmišljanja, ni logički zaključci koji se iz njih izvuku, nisu jedini činioci koji su za odluku bitni. Gradske vlasti su imale sigurno svoje razloge da su sada predlagale upravo ovo zemljište pokraj biskupije za lokaciju. I njihovi predstavnici počeli su dokazivati da je to zemljište veoma podesno, jer je posve čisto, ne treba nikoga iz-vlašćivati niti isplaćivati. A po njihovu dokazivanju nije to više ni peri-ferija. Tud prolazi veoma lijepo Šetalište JA, a uskoro će, tako su rekli, jedna od važnih prometnih arterija od pravca Rudnika izbijati upravo pred katedralu.

243RAKURSI

RJEŠENJE NA VIDIKU

Izgleda da je jedna i druga strana već bila umorna od maratonskih dopisivanja, pregovaranja i pogađanja. Izgleda da je Općina željela već jednom skinuti s vrata pitanje katedrale, a sigurno i predstavnici Bisku-pije u želji da se stvar napokon pokrene s mrtve točke, pristadoše sigur-no i preko volje baš na tu lokaciju. Kao da se htjelo reći: kad ne može bolje, neka bude tako. Valja ih razumjeti. Tražiti nove izlaze, odnosno novu lokaciju, znači oduljivati rješenje, a to opet znači gubiti na vre-menu. A gubiti na vremenu znači izlagati onu mršavu ušteđevinu, koja je za katedralu predviđena, vrelim inflacionim zrakama koje je svaki dan čine manjim i manje sposobnom da se nosi sa stalnim porastom cijena. Tako je napokon došlo do rješenja lokacije. Ali time nisu sve nevolje skinute. Još će ih biti. Neće to biti samo nevolje materijalne i financijske prirode, jer bez njih i ne može teći izgradnja jednog ovako krupnog objekta. Ali s tim se teretom i računalo. Stara naša poslovica kaže: tko se u noge ne uzda u kolo se ne hvata. Ali nije se više računalo da će ponovo iskakati nevolje administrativne prirode. Susretali smo ih podosta i dok je došlo do ove faze rađanja katedrale, a ona se neće na svijet pojaviti dok ne prođu još neke porođajne muke. No, vidjet ćemo to kasnije. Rješenje o lokaciji stiglo je Biskupiji pred sam Božić 1971. a na sebi je nosilo datum 17. 12. te godine.

Biskupija je najprije po savjetu stručnjaka i po svojoj prijašnjoj od-luci raspisala uži, interni natječaj – po pozivu – za izradu idejnog pro-jekta crkve. Na natječaj su pozvani samo istaknuti, uvaženi i afirmirani stručnjaci. Ove su odlike bile jedino mjerilo kod njihova izbora, a nije se gledalo ni na vjeru, ni na ideološki pravac natjecatelja, odnosno na njihov svjetonazor.

Tako su na natječaj bili pozvani: iz Sarajeva profesor ing. Juraj Ne-ihardth i docent ing. Zlatko Ugljen. Iz Zagreba: docent ing. Radovan Nikšić i Industroprojekt koji je zastupan po ing. Ivanu Franiću. Iz Lju-bljane je pozvan prof. ing. Anton Bitenc i iz Rima ing. Gema Hamzić.

Svima njima dat je projektni program koji obuhvaća:a) zgradu crkve – katedralu

244 OSVIT 91–92/2017.

b) objekt za stanovanje personala koji će upravljati crkvom,c) okolinu crkve i stambenog objekta (partersko uređenje), uređenje

trga pred crkvom, prilaza, parkirališta i sl.Arhitekti su pri izradi plana trebali imati pred očima sljedeće želje

i napomene investitora: On „želi graditi biskupsku katedralnu crkvu. Ona je matična crkva u jednoj biskupiji. Prvotno je namijenjena za liturgijske funkcije biskupa kao poglavara Crkve i u jednoj biskupiji. Oko biskupa prigodom izvanrednih slavlja okuplja se i kler biskupije i vjernici u većem broju iz župa u sjedištu biskupije kao i iz drugih župa biskupije.

Pri projektiranju toga objekta treba tu funkciju katedralne crkve imati pred očima i prema tome rasporediti interijer crkve, a predvidjeti mogućnost da ta crkva može služiti djelomično svojim nutarnjim ko-ristivim prostorom, a još više slobodnim prostorom ispred crkve, kao npr. prigodom održavanja krizme, ili za druge vjerske manifestacije uz učešće većeg broja vjernika. (…)

Uz to katedralna crkva može služiti i kao župna crkva, tj. središte oko kojeg se okuplja određena zajednica vjernika na svojim redovnim liturgijskim sastancima.

Da bi se mogao razvijati komunitarni život jedne župne zajednice potreban joj je određeni prostor.

Glavna manifestacija komunitarnog života župske zajednice jest ne-djeljno i blagdansko sastajanje na slavljenje liturgije. Za to će moći služiti glavna aula katedrale. (…)

Ovu dvostruku funkciju biskupske katedralne crkve u Mostaru treba imati u vidu prigodom projektiranja. (…)

Projektanti – arhitekti trebaju imati pred očima ne samo arhitekton-sko-likovnu stranu objekta i njegovu funkcionalnost, kako je gore u najkraćim crtama opisana, nego i najnovije propise o građenju sakral-nih objekata, kako ih je zacrtao i formulirao II. Vat. Sabor u svojoj Uredbi o Sv. Bogoslužju od 4. XII. 1963, čl. 122-130.“

Pozvani arhitekti – projektanti uz poziv na izradu projekta dobili su priloženu i ovu saborsku Uredbu o kojoj je riječ, a dobili su također u prijevodu i Instrukciju o njezinom ispravnom provođenju.

245RAKURSI

I još su nešto svi projektanti dobili. To je spis: Kratka teološko-litur-gijska, pastoralno psihološka analiza crkve. Ne znam tko je autor toga spisa, ali znalački je sastavljen i vrijedno je iz njega prenijeti i poduže citate. Spis je nastao kao odgovor projektantima na pitanje: Što investi-tor želi da katedrala u Mostaru znači i predstavlja?

„U odgovoru na ovo pitanje smatramo da je potrebno naglasiti, da kad je riječ o crkvi (bilo katedralnoj, bilo župskoj, bilo samostanskoj) ne smijemo misliti samo na određeni materijalni prostor omeđen zido-vima… nego i na onaj prvi i najautentičniji smisao Crkve kao zajednice Božjeg Naroda, kojoj je Krist utemeljitelj i glava.

Crkva, zajednica vjere i ljubavi, ali i vidljivi zbor, organizam, druš-tvo – treba prostor, gdje će se okupljati, sastajati da slavi Boga, predvo-đena svojim utemeljiteljem – Kristom.“

K ovoj misli jedan mali komentar. Nama ni jedna crkva, pa ni ka-tedrala ne treba kao neki trijumfalni znak na određenom području, ne treba nam kao manifestativno-izazovna pojava, koja bi označavala ri-valitet i antagonizam prema drugim vjerama i ideologijama. Svi bi oni trebali to tako shvatiti i pošteno nam to vjerovati. Pa stoga mi s pravom od njih očekujemo da ih taj znak naše prisutnosti, makar bio arhitek-tonski-pojavno uočljiv, ne uznemiruje. Nama treba, naglašavamo to, bogoštovni prostor, a strani su nam, osobito poslije II. Vat. Sabora svi antagonizmi i starinska takmičenja. Nama dakle ne treba crkva-monu-ment, crkva-muzej, nama treba crkva kao mjesto gdje će se vjernici, kako gore stoji „okupljati, sastajati da slave Boga.“

Dalje u spomenutom spisu stoji: „Crkva je ‘Dom Božji’ – kuća Bož-ja – i kuća – sastajalište Božjeg Naroda! Crkva stoga mora u sebi spajati mistične osjećaje strahopoštovanja prema Stvoritelju, a ujedno ižarava-ti pobožnost.“

Toj se dakle svrsi podređuje i vanjština i nutrina crkve. A onda spis nastavlja dalje: „…pred crkveno graditeljstvo postavljaju se nove i ne male zadaće, koje su ranije bile nepoznate, ili barem nisu bile naglašene u ono doba…

Danas se akcent pomiče na komunitarni značaj liturgije, naglašuje se aktivno sudjelovanje vjernika u liturgiji više nego li u ranijim vre-

246 OSVIT 91–92/2017.

menskim razdobljima, pa stoga o mnogim stvarima koje su se ranije smatrale kao fiksirane, sigurne, treba danas ponovo o njima razmisliti i tražiti nova rješenja, npr. raspored interijera crkve, kako bi se postigla i omogućila što bolja, optimalna suradnja – sudjelovanje vjernika u li-turgiji…“

Crkva želi „ostvariti ugođaje koji će olakšati današnjem čovjeku, da u njoj nađe Boga i samog sebe. Živimo naime u vremenima u kojima teške kušnje i ratovi zadnjih desetljeća ljude ne vode k Bogu, k raz-mišljanju i obraćenju kao u prijašnjim stoljećima, doživljavamo naime dekadencu, otupljenje za više životne ideale, materijalizaciju života, lažne predodžbe ljepote i moralni pad – otpad od Boga!

Crkveni prostor mora ižaravati toplotu, ljepotu, pobožnost. Crkva i danas treba biti utočište za izmučene i umorne ljude, ona upravo mora biti dom. Ne bi smjelo biti da ljudi u svojoj duševnoj bijedi radije idu u gostionice… nego li u crkvu. Arhitektonska forma, unutarnje raspo-ređenje, liturgija… morali bi stvoriti topli kutak života, odmora, mira, smirenja…

Crkva je sastajalište Božjeg Naroda kako je naprijed rečeno. To je mjesto molitve, smirenja, izmirenja, pomirenja ne samo s Bogom nego i međusobno. U tom prostoru, u kojem se svi osjećamo kao braća, u ontologiji i teologiji bratstva, jer smo stvoreni na sliku i priliku Božju (i stoga smo kao živo kamenje Božjeg hrama!), njegovi smo znakovi (signa) kao što je i Krist Očev znak i sakrament. U ovom šatoru Božjeg Naroda – crkvi ne bi smjelo biti onih, koji se osjećaju osamljeni, priti-snuti, zarobljeni vremenom, tu je prisutna ljubav, a s ljubavlju i nada, koja spasava.“

Ovaj spis nadalje lijepo obrazlaže čemu služi crkva svojim unutar-njim prostorom. A za njezinu vanjštinu, za njezinu vanjsku pojavnost kaže ovako:

„Crkva danas u želji da se što više približi duši modernoga čovjeka, izbjegava one oblike, koji podsjećaju na neki trijumfalizam obzirom na veličinu i izgled.

Ipak po svojim sakralnim objektima želi biti vidljivo prisutna u da-našnjem svijetu, želi da sakralni objekt bude trajna i živa riječ, koja i

247RAKURSI

današnjeg čovjeka podsjeća na Boga i poziva ga na zajedništvo života s Bogom.“

Uz ove teoretske napomene, uz rastumačene praktične želje Bisku-pija – investitor dala je projektantima za svaki dio objekta i posebne želje i smjernice. Naravno, da se većina tih želja i napomena odnosi na glavni dio objekta – katedralu, a manji dio na stambeni prostor.

Što se tiče katedralne crkve, Biskupija u spomenutim dokumentima traži da glavna aula katedrale mora imati toliko prostora da može pri-miti od 1500 – 2000 odraslih osoba, a od toga jedan dio sa sjedištima. Traži dalje da se uz prostor za vjernike ostavi i posebni prostor za oltar i za drugi nepomični namještaj u prezbiteriju, a u taj namještaj spada biskupska katedra, po čemu se i zove katedralna crkva. I pošto je spo-menut prostor za sakristiju, projektantima se u spisu skreće pažnja na još jedan moment:

„Uz kompleks crkve spada i toranj, zvonik, koji ima prvotnu svrhu da u njemu budu smještena crkvena zvona, a drugotna mu je svrha da izvanjskim načinom označava sakralnost objekta.“

Upravo taj toranj, taj zvonik bio je predmet posebne pažnje i naro-čite brige mostarskih urbanista. Naime, Zavod za urbanizam u svojim direktivama i postavljanju „arhitektonskih uslova“ kako ih je dostavio Biskupiji s tim da ova o tom upozna pozvane projektante, izričito ističe: „sam objekat treba da predstavlja kompoziciono i arhitektonski jedin-stvenu cjelinu, bez primjene rješenja sa tornjem (podcrt. AB) kao po-sebno izdvojenom i naglašenom građevinom.“ U tom istom dokumentu Zavod za Urbanizam protivi se tornju, koji bi se poput obeliska dizao nad okolinom. A inače Zavod dopušta da katedrala može imati vanjsku oznaku sakralnosti. A naša zapravo ne dopušta? Ne dopušta zvonika koji bi nad okolicom, kako oni rekoše „stršio”. Okolici to po svoj prilici ne bi smetalo kao što joj na drugim mjestima ne smetaju slični dijelovi sakralnih građevina. I ne samo da ne smetaju, nego pojedinim gradovi-ma daju najeminentniju oznaku, kao npr. Zagrebu, Splitu, Beču, Kölnu itd. I baš time što iznad okolice „strše“ dični su ures tih gradova. Ni toranj mostarske katedrale ne bi okolici smetao.

248 OSVIT 91–92/2017.

I taj uvjet urbanista postavio je projektante pred težak zadatak. Kako pronaći prikladno rješenje koje će izvana katedralu označiti kao sakral-ni objekt, a da s tim rješenjem bude zadovoljan i Zavod za Urbanizam i investitor? I s druge strane, ako zvonika ne smije biti, gdje naći na toj crkvi mjesto zvonima?

I osim zvonika, još će s tim projektom biti nevolja. Sad još spome-nimo i to da su projektanti dobili od Biskupije razrađene zahtjeve i što se tiče glavne aule crkve i što se tiče suterenskog prostora ispod nje (kripte), pa onda što se tiče vjeronaučnih učionica, sanitarnog čvora itd.

I pošto je Biskupija pismeno izložila svoje želje arhitektima – pro-jektantima u pogledu sakralnog prostora, isto tako im je izložila i svoje zahtjeve u pogledu stambeno-kancelarijskog dijela. I sad pozvani pro-jektanti imaju pred sobom i želje Biskupije, sadržane u dokumentu koji nema datuma, a na njemu stoji da je pisan „početkom mjeseca prosinca 1971.“ Imaju pred sobom i „arhitektonske uslove“ Zavoda za urbani-zam, imaju priložene zahtjeve Uredbe o gradnji sakralnih objekata. I imaju vrijeme od 1. veljače 1972. do 5. svibnja iste godine da dotle svoj posao dovrše i radove predaju. Od pozvanih šest uvaženih stručnjaka, pet ih je svoje radove predalo na vrijeme. Šesti je odustao od natječaja.

PREGLED I OCJENA PRISTIGLIH PROJEKATA

10. svibnja 1972. radovi su komisijski otvoreni i svaki označen svo-jom šifrom. Komisiju za otvaranje i pregled natječajnih radova sačinja-vali su:

Msgr. Pavao Žanić, pomoćni biskup, ispred Biskupije – investitora,Dipl. ing. arh. Vladimir Šunjić, stručni izvjestitelj,Dipl. ing. Pio Nuić, Mostar.Pošto su tako radovi pregledani i šifrirani, sad je posao ocjenjivač-

kog suda da izabere najbolji. Neupućenom čitatelju treba napomenuti da ocjenjivački sud nije znao za autora pojedinog projekta. Šifra ga je krila, samo su svi u ocjenjivačkom sudu znali da svih pet radova potje-ču od renomiranih stručnjaka i da nitko od njih nije na natječaj poslao nekakvo bezvrijedno ili osrednje ostvarenje.

249RAKURSI

Ocjenjivački sud bio je ovako sastavljen:Dr. Petar Čule, biskup, Mostar. On će biti najodgovorniji za izbor

projekta, jer financijski teret ostvarenja toga projekta ležat će na njemu.Dipl. ing. arh. Zvonimir Vrkljan, sveuč. prof. Zagreb, predsjednik

ocjenjivačkog suda,Dipl. ing. arh. Vinko Galić, projektni biro „Hercegovina” Mostar,Dipl. ing. građ. Vlado Smoljan, predstavništvo poduzeća Vranica,

Sarajevo – Mostar,Dipl. ing. arh. Pio Nuić, Franjevački samostan, Mostar.

NA ŠTO JE OCJENJIVAČKI SUD GLEDAO?

Svi su radovi, kako se i očekivalo, bili na visini. Gledalo se koji je rad s funkcionalnog gledišta zgodniji, s izvođačkog gledišta lakši, s ekonomskog gledišta prihvatljiviji. Gledalo se i na to da projekt do-pušta i etapnu izgradnju. Sve je odlučilo da je sud donio odluku da investitoru preporuči rad pod šifrom E. Kasnije se ustanovilo da su au-tori toga rada: Hildegrada Auf-Franić, dipl. ing. arh; Ivan Franić, dipl. ing. arh; Teodor Kupčevski, dipl. ing. arh. Savjetnici: Ljubo Matasović, dipl. ing. arh. i Duško Brković, dipl. ing. arh.

Ocjenjivački je sud dakle preporučio njihov rad, ali uz rezervu „da definitivnu odluku donese nakon detaljnog objašnjenja projektanta u pogledu konstruktivnog i statičkog rješenja zakrivljenih šatorastih krila – ploha, mogućnosti realizacije i ekonomskog efekta.“

Zbog čega su stručnjaci u ocjenjivačkom sudu izabrali upravo taj rad? Evo njihova obrazloženja:

„Projekt je udovoljio postavljenom programu u osnovnim zahtjevi-ma kako s funkcionalnog tako i arhitektonsko-urbanističkog gledišta. Čitav kompleks dobro je diferenciran, objekt crkve kao dominantan, či-stih efektno izraženih forma, a prateći objekt nizak i odijeljen, i time ne narušava dominaciju glavnog objekta. Izbor šatora biblijski je inspiriran što predstavlja i posebni arhitektonski efekt. Jedinstveni prostor crkve u tri nivoa u principu je dobro komponiran, ali bit će potrebne stanovite

250 OSVIT 91–92/2017.

funkcionalne dopune. Izvođenje objekta po građevnim etapama vrlo je dobro i lagano provedivo. Osnovni konstruktivni sistem je jednostavan, interesantan i logičan. Međutim nije dovoljno objašnjen statički sistem zakrivljenih šatorskih površina kao i upotrjebljenih materijala.“

Zamisao iz koje se rodio ovaj projekt zagrebačkih arhitekata bila je: U Mostaru ispod mosta kršćanski puk podigao šator Božji. Taj most nije stari turski most, nego savinuti križ. Dakle ispod četiri kraka križa visio bi šator. Smiono! Naknadno su arhitekti kazali da bi šator bio i uprt na zidove.

To je dakle mišljenje ocjenjivačkog suda o prvoizabranom radu. No sud je donio i ovaj zaključak:

„… u slučaju da se pojave poteškoće u pogledu realizacije i nega-tivnog ekonomskog efekta predloženog natječajnog rada pod oznakom E, izabere natječajni rad pod oznakom A kao sljedeći najprihvatljiviji rad, posebno radi funkcionalnosti i ekonomskog aspekta s time, da se u oblikovnom smislu dadne prihvatljivije rješenje.“

Evo potpunog mišljenja suda o tom radu kojem je autor: dipl. ing. arh. Radovan Nikšić, tehnički suradnik Nenad Kavurić i konzultant dr. Antun Ivandija.

„Projekt odgovara građevnom programu, posebno u funkcionalnom pogledu. Dispoziciono i konstruktivno rješenje crkve i pratećeg objek-ta je čisto. Projekt je udovoljio urbanističke uvjete, ali nema izražen sakralni karakter i nije postignuta dovoljna diferencijacija između sa-kralnog i pratećeg stambenog objekta. Prevladavanje velikih betonskih ploha fasade crkve daje dojam težine, što nije adekvatno pejsažnim ka-rakteristikama mikrolokacije. Mogućnost etapne izgradnje postoji“.

Sad ćemo pogledati redom ocjene i ostalih projekata. Rad pod ši-from B djelo je dip. ing. arh. docenta Zlatka Ugljena iz Sarajeva.

„Projekt je ponudio nekonvencionalno i originalno rješenje u po-gledu prostora kao i konstruktivno rješenje crkve i pratećeg objekta je čisto. Projekt je udovoljio urbanističke uvjete, ali nema izražen sakral-ni karakter i nije postignuta dovoljna diferencijacija između sakralnog i pratećeg stambenog objekta. Prevladavanje velikih betonskih ploha

251RAKURSI

fasade crkve daje dojam težine, što nije adekvatno pejsažnim karakteri-stikama mikrolokacije. Mogućnost etapne izgradnje postoji“.

Sad ćemo pogledati redom ocjene i ostalih projekata. Rad pod ši-from B djelo je dipl ing. arh. docenta Zlatka Ugljena iz Sarajeva.

„Projekt je ponudio nekonvencionalno i originalno rješenje u po-gledu prostora kao i konstrukcije s izraženom integracijom vanjskog i unutarnjeg prostora, što je u svakom slučaju pokušaj novog pristupa rješavanju ovakvih zadataka. Osim toga u rješenju se provlači izrazita stilska dosljednost od osnovne koncepcije do detalja.

Objekt je predimenzioniran i kao takav u varijanti lokacije između ulica JNA i rječice Radobolje s urbanističkog stanovišta neprihvatljiv, pa je stoga autor predložio drugo rješenje na području preko Radobolje, što se smatra uspjelim. Objekt imade niz funkcionalnih nedostataka, a sama izvedba izazvala bi niz teško rješivih tehničkih problema i bila bi skopčana s vrlo velikim troškovima. Etapna izgradnja moguća je samo u 2 etape.

Za projekt se može reći, da je mnogo uspjelija poetska nego tehnička interpretacija, da je vrlo interesantan, i da je u studij i u reprezentaciju uloženo izuzetno mnogo truda.“

Autor je ovog projekta: Zlatko Ugljen, dipl. ing. arh; Suradnici: Ru-dić Ismet, dipl. ing. arh; Božo Zoran, cand. arh. i Tadić Branko, cand. arh.

Maketa: Džamastagim Muaz i Maksimović Slavko.Na redu je ocjena suda o projektu D. Njegov je autor: prof. Anton

Bitenc, dipl. ing. arh. Ljubljana.„Projekt je udovoljio građevnom programu s funkcionalnog stano-

višta i moguća je izgradnja u tri etape. Izduženo koncipirana kompozi-cija masa, a posebno izabrani položaj pratećeg objekta i gabarit istog nisu prihvatljivi. Arhitektonsko rješenje je korektno, ali nije donijelo novije ideje. Konstruktivno rješenje je čisto.“

I još nam je vidjeti ocjenu rada pod šifrom C, a autor mu je dipl. ing. arh. Juraj Naidhart. Suradnici su mu bili: dipl. ing. arh. Tatjana Pamu-čina, zatim konzultant za crkveno liturgijska pitanja Franjo Muren, žu-pnik. Konzultant statičar Ognjeslav Malkin, dipl. ing. Maketu su izra-

252 OSVIT 91–92/2017.

dili braća Neidhart sa stolarom J. Terzić. Fotografija: Hodžić. O ovom radu ocjenjivački sud kaže:

„Projekt je u urbanističko-arhitektonskom pogledu uspio s izrazitim likovnim kvalitetama, organski vezan s elementima autohtone arhitek-ture. Međutim u interesantnom konceptu funkcionalno rješenje sekun-darnog je karaktera. Izgradnja u tri etape teško je provediva. Moderno tretirana konstrukcija izazvala bi ipak znatne poteškoće i troškove kod izvedbe, posebice kod fundiranja.“

Nama je u prikazu bilo lakše uz svaki rad donoseći ocjenu struč-njaka odmah donijeti i imena autora. Međutim, posao se nije odvijao tako. Ocjenjivački sud najprije je radove pregledao, donio o njima svo-je mišljenje, to mišljenje stavio na papir, a ocjene svi sudionici suda potpisali – i tek se onda išlo na otvaranje koverata, koje su u sebi krile imena autora. To je tako učinjeno zato da ni čije ime ne bude pritisak za ocjenjivački sud.

DALJNJI KORACI K OSTVARENJU KATEDRALE

Pošto je ocjenjivačko tijelo preporučilo investitoru natječajni rad pod šifrom E, za koji sad znamo da je djelo dipl. ing. arh. Ivana Franića mada je stvar morala ići pred stručnjake Urbanističkog Zavoda Općine. Kad su u tom Zavodu vidjeli izvještaj ocjenjivačkog suda u kome je bio i njihov predstavnik dipl. ing. Džihad Pašić, koji je skupa s ostalim članovima suda donio mišljenje da se prihvati plan – idejni projekt ing. Franića i zapisnik o tom bez protivljenja potpisao, uhvatilo ih je, izgle-da, neraspoloženje. Tamo su za to organizirali neku vrstu Super-jury-a. Svi su izgledi da je taj super-jury ubrzo donio svoj zaključak, ali održa-vane su duge sjednice da se tom zaključku dadne obrazloženje i oblik. Projekt je na tom Zavodu odmah odbačen, a poslije dugih dogovaranja tome odbijanju dato je objašnjenje, koje se da sažeti u dvije riječi objekt „previše strši“. Podsjetimo se kako je taj Zavod prije izrade projekata postavio Biskupiji i arhitektima svoje „arhitektonske uslove“ da toranj ne bude naglašen. Drugim riječima, taj vjerski objekt ne smije svojom

253RAKURSI

pojavom uznemirivati ljude drugog mišljenja. U izabranom projektu autor se držao te urbanističke upute i tornja uopće nije predvidio, ali je mostarskim urbanistima i takav njegov projekt ulijevao strah da „pre-više strši“. Izgleda da su urbanisti vjeru shvatili kao rivalsku instituciju konkurenta. Odbacili su mostove iznad katedrale i zatražili da se objekt snizi za 12 metara. Visinu katedrale dovodilo se u vezu s partizanskim grobljem. Došao je u Mostar ing. Bogdanović koji ga je projektirao i bio je mišljenja da katedrala 32 m visoka neće groblju smetati. Ništa nije pomoglo. Dakle, tamo je projekt odbijen, ali Urbanistički Zavod ostavlja mogućnost da se projekt temeljito preradi, a prerada bi se sasto-jala uglavnom u tom da se visina objekta snizi za 12 metara.

Eto za Biskupije opet nove nevolje. U ljutoj muci pristala je na ne-podesnu lokaciju, a sad više skoro uzmicanja nema. U ljutoj nevolji mora pristati i takvo sakaćenje objekta. Ali ostaje pitanje da li će autor na to pristati? A izabrati neki drugi projekt od pet predloženih, znači izložiti se riziku da taj projekt doživi na Urbanističkom Zavodu sudbinu prvoga projekta. Biskupija je bila i do sada navikla na iznenađenja koja su stizala iz Urbanističkog zavoda, ali ovo je bilo jedno od najvećih, jer se mislilo da više iznenađenja neće biti. No, kad se zaprepaštenje na Biskupiji sleglo i pošto su se misli počele prilagođavati novonasta-loj stvarnosti, odlučiše predložiti ing. Franiću da svoj projekt preradi i prilagodi novim zahtjevima Urbanističkog Zavoda. Objekt će izgubiti svoju visinu, utonut će u okoliš, neće „previše stršiti“, u funkcional-nom pogledu možda neće znatniju štetu preradba donijeti, ali će objekt preinakom izgubio prvotnu poletnu misao autora, a grad će ovim poti-skivanjem objekta k zemlji izgubiti jedan lijepi arhitektonski ukras za sadašnjost i za budućnost.

No, sada su sva razmišljanja o tom izlišna. Moralo se prihvatiti ono što se daje. Ing. Franić izvršio preradu svoga projekta i napravio, kako bi se reklo – njegovo drugo, umanjeno izdanje. Drugim riječima snizio ga za 12 metara, kako su tražili iz Urbanističkog Zavoda, kojemu je poslan tako prerađeni projekt i ponovo zatražena njegova suglasnost i građevna dozvola. Bilo je to 18. XII. 1972.

254 OSVIT 91–92/2017.

OČEKIVANJE RASPLETA

Opet se čekalo, ali srećom ne toliko kao prije. Stvar je povoljno ri-ješena u ožujku 1973. Sad je trebalo svladati još nekoliko sitnijih admi-nistrativnih poteškoća. To su već one sitne nevolje koje mora svladavati svaki građanin dok dođe do građevne dozvole. Naime, poslije izrade glavnih projekata trebalo je od raznih komunalnih organizacija prikupi-ti propisane suglasnosti, pa ih priložiti uz molbu za dobivanje građevne dozvole. U međuvremenu trebalo je riješiti i imovinsko-pravna pitanja u pogledu otkupa zemljišta i isplate nasada na njemu. Sad nastaje tragi-komična situacija. To zemljište, ta buduća lokacija, crkveno je vlasniš-tvo, vlasništvo Biskupije. I pravno je bilo tako do 1949. I Biskupija je uvjerena da je to zemljište kao i ostala zemljišta, koja su bila njezino vlasništvo, bez pravnog temelja prešlo u društvenu imovinu. I sad treba to svoje zemljište kao i svaki drugi građanin, kupiti i sve voćke koje je biskupija posadila isplatiti, pa onda na njemu katedralu graditi. I morala je tako učiniti! Pri tome joj je Općina ipak uzela u obzir onaj građevni materijal od koga se nekad imala graditi katedrala na Rondou, a sagra-đen je drugi objekt. Pošto je tako Biskupija pravno uredila pitanje vla-sništva nad zemljištem i uplatila tzv. komunalije, Zavod za urbanizam, kao nadležni organ Općine izdaje konačno građevnu dozvolu za podi-zanje katedrale i pratećeg objekta. Ta dozvola nosi datum 22. IV. 1974. Taj datum i prije je bio poznat u povijesti mostarske biskupije. Upravo na taj dan 1948. biskup dr. Petar Čule lišen je slobode. I, evo igrom slučaja, ili Božjom odredbom, upravo toga dana dobiva dugo traženu i željno čekanu dozvolu za gradnju katedrale. Taj komadić papira, koji je stajao biskupa, a i drugo osoblje u biskupiji toliko nervoze, hodanja, traženja, moljakanja, kucanja na razna vrata – a i troškova, konačno je stigao. Ono, što se čekalo blizu stotinu godina, sad će valjda i početi! Počet će se ostvarivati.

Od rješenja o dodijeli lokacije – 17. XII. 1971. do dobivanja građe-vinske dozvole – 22. IV. 1974. prošlo podosta, više od tri godine.

Još prije dobivanja građevne dozvole Biskupija je tražila pogodnog i povoljnog izvođača radova. Izbor je pao na mjesno poduzeće „Herce-govina“. To je građevinsko poduzeće imalo i iskusne kadrove i dobru

255RAKURSI

mehanizaciju i određeni renome. S ovim poduzećem potpisala je Bisku-pija uobičajen ugovor. Ovo je poduzeće još prije dobivanja građevin-ske dozvole počelo na lokaciji vršiti pripremne radove za organizaciju gradilišta. Temelji se ipak nisu smjeli kopati dok ne stigne formalna građevna dozvola.

Kako je ta dozvola stigla koncem travnja 1974, „Hercegovina“ je u ljetnim mjesecima te godine počela kopati temelje i za katedralu i za stambeni objekt. Bože, tebi hvala, je li već krenulo? Hoće li mostarski katolici uskoro ugledati svoju novu crkvu – i tako dobiti još jedan vid-ljiv razlog da se osjete punopravni građani ove zemlje? Hoće, ali i oni i Biskupija trebaju još jednu tešku nevolju preturiti preko leđa.

NOVI JADI

Lokacija za novu katedralu nalazi se na mjestu gdje je zemljište mekano. Nastalo je milenijskim i milenijskim aluvijacijama. Stoga su temelji kopani duboko nekoliko metara. A te godine koncem kolovo-za nadođoše velike kiše. Nešto slijevanjem vode s obližnje Glavice, a nešto zbog prodora podzemnih voda, čitavo gradilište bi poplavljeno. Radovi su na njemu morali biti obustavljeni. Ponovo nasta – tko zna po koji put? – mučno stanje. Kiše doduše prestadoše, ali na gradilištu osta-še dvije ogromne bare. Prolaznici i šetači govorili su u šali: „Pa, čulo se da će se ovdje graditi crkva, a sve su prilike – da će tu biti bazeni za kupanje!“

Ljudi na Biskupiji, iako već naviknuti na sve moguće neprilike, ovoj se nisu nadali. Ovom najnovijom nezgodom bili su i iznenađeni i po-gođeni. Ali, ni sada nisu oboreni! Najprije su pomišljali da radove po-sve prekinu, da ovakvu nesretnu lokaciju otkažu i da traže povoljniju i zgodniju. Računali su da na to imaju puno pravo, a da nitko nema pravo da ih šalje u ovu baru i da ovakvom neupotrebljivom građevinskom lokacijom zamazuje oči pravdi. No, dođoše stručnjaci, pregledaše sa-vjesno teren i dadoše umirujuće mišljenje. Rekoše da se i na ovakvom terenu može graditi, jer su geološki nalazi pozitivni. Trebalo je opet ići k općinskim vlastima i od njih tražiti dozvolu da se objekt podigne u

256 OSVIT 91–92/2017.

svojim temeljima da bi se tako izbjegla opasnost od podzemnih voda. U taj posao oko izmjene fundacije objekta uključili su se i projektant, i izvođač radova „Hercegovina“ i investitor – Biskupija.

Opet mjeseci čekanja! I tek u veljači 1975. Biskupija dobiva odo-brenje za izmjenu projekta i dozvolu za podizanje temelja za 2 metra na visinu nivoa. Tako je sad bilo moguće nastaviti radove. Ali, kako ih nastaviti, kad su na gradilištu dvije duboke goleme jame pune vode? Ima i tome načina. Crpkama će se isušiti i nasuti novim materijalom. To je značilo izložiti se novim nepredviđenim i neplaniranim troškovima, koji su za ovakvu ustanovu i krupni i teški! Tim teži što se na njih nije računalo. Kopanje i kasnije nasipanje i nalijevanje šljunka koštalo je ravnih ondašnjih 100 st. milijuna. Koliko su iznosili ti neplanirani troš-kovi čitatelj će znati (znati i zaplakati!) kad mu se rekne da se u to doba za te novce koji su izdati za iznenadne radove mogla napraviti lijepa obiteljska kuća katnica. Teško se sjetiti toga: najprije kopati, odvozi-ti zemlju i pijesak, pa onda ponovo dovoziti, nasipati, nabijati i rupe zatrpavati! Kad ove jade spominje, biskupijski kroničar dodaje: „Nije svako zlo za zlo. Dobro je utoliko, što je stvorena nova podloga, na koju će se nasloniti objekat crkve i stambene kuće.“ Možda bi trebalo tomu dodati: Ako su se već vode pojavile, bolje je da su se pojavile odmah u početku, pa da se s temeljima bježi na više, nego da su se neugodnosti pojavile kad su već temelji postavljeni.

Kad se uklonila nevolja s tim nadzemnim i podzemnim vodama na gradilištu, „Hercegovina“ je dosta brzo radila na postavljanju temelja i na izlijevanju temeljne deke. Poslije onih kolovoških kišnih dana do-đoše sušni dani kasnog ljeta i rane jeseni i omogućiše građevinarima nesmetano obavljanje posla. Radovi su tako napredovali da je biskup dr. Čule mogao početkom studenoga 1975. obaviti blagoslov temelja i u njih položiti temeljni kamen. Nekoliko dana iza toga u okružnici koju upućuje svećenstvu i vjernicima piše ovo:

„Sa osjećajima iskrene i duboke zahvalnosti Trojedinom Bogu, Pre-svetoj Bogorodici Bl. D. Mariji i Sv. Josipu, s osjećajima radosti u srcu, ovim želi sve svećenike i vjernike naših biskupija: mostarsko-duvanj-ske i trebinjsko-mrkanske obavijesti, da sam ja, vaš biskup, u nedjelju

257RAKURSI

dne 9. studenoga blagoslovio temelje i položio temeljni kamen nove katedralne, biskupske crkve u Mostaru, središtu naše Hercegovine i sje-dištu naših biskupija.“

Imao je biskup dr. Čule zaista na čemu biti zahvalan Bogu! Jer izdr-žati taj trnoviti i dugi put od prvog traženja katedrale 1959. do blago-slova njezinih temelja 1975, ustrajati na započetom putu za sve nevolje koje je trebalo svladati, izdržati ona odbijanja i čekanja, a ne postati psihički iscrpljen i ne zapasti u očaj, to je zaista napor za koga se traži i čvrsta volja i Božje okrjepljenje, Božja pomoć!

U spomenutoj okružnici biskup Čule dalje govori o skoro osamdese-togodišnjem čekanju da rad na snivanoj katedrali otpočne. I samo nešto malo govori o svojim naporima da to postane stvarnost:

„Bila mi je jedna od najprečih briga kako bi nadležni organi vlasti u Mostaru što prije odredili novu lokaciju za gradnju biskupske crkve. Nisam propustio ni jednu prigodu, koja mi se pružila da tražim i mo-lim nadležne funkcionare vlasti da mi dodijele gradilište i dozvolu za gradnju.“

Ove će rečenice čitatelj razumjeti donekle tek onda, kad mu se kaže, da je danas prilično lako u biskupijskom arhivu potražiti i nabrojiti sve dopise, sve podneske, koje je biskup Čule pisao vlastima na razne strane – od mjesnih do saveznih, ali nije lako znati koliko je puta radi katedrale otišao na nekadašnji mostarski Sreski Odbor, pa kasnije na mostarsku Skupštinu Općine, a i u Sarajevo do republičkih organa. Nije lako nabrojiti ljude iz tih ustanova, s kojima je vodio razgovore i pre-govore, nije lako znati koliko se puta morao poniziti u ulozi poniznog molitelja – a sve za stvar na koju je imao pravo. A da je imao na to pra-vo, potvrdila je konačno i vlast kad mu je 12. prosinca 1971. dodijelila lokaciju i 22. 1974. građevinsku dozvolu za katedralu.

IZGRADNJA NAPREDUJE

Građevinsko poduzeće „Hercegovina“ poslije blagoslova temelja nastavilo je gradnjom. U toku 1976. nicali su zidovi i katedrale i pra-

258 OSVIT 91–92/2017.

tećeg objekta, a 1977. „Hercegovina“ je dovršila svoj dio posla. I lju-dima na Biskupiji i svećenicima iz unutrašnjosti i vjernicima, mjesnim i onima što iz raznih dijelova Hercegovine dolaze svojim poslovima u Mostar, pa usput pogledaju i radove na katedrali, činilo se da sve to sporo ide. Neki su bili mišljenja da građevinsko poduzeće namjerno odugovlači s radovima. No, svakako valja reći da se „Hercegovina“ nije baš puno trudila da otkloni ovakve sumnje, a s tim i nervozu investitora i vjernika.

Međutim, bilo je i objektivnih razloga radi kojih su se poslovi oteza-li i nisu išli željenim ritmom. Kroničar Biskupije o tom piše:

„U Jugoslaviji, kao valjda i drugdje po svijetu, pojedino poduzeće ima svoju struku, svoj dio radova, i ne radi jedno poduzeće sve poslove, npr. Građevinsko poduzeće „Hercegovina“ obavlja samo građevinske radove, dok pokrivačke radove izvodi drugo poduzeće, i ako se pogodi s građevinskim poduzećem sve, tj. po principu „ključ u vratima“, onda ono građevinsko poduzeće traži kooperante, koji će izvoditi pokrivačke radove, ili električarske radove, drvenariju i sl. ali ono onda naplaćuje sebi neku proviziju od investitora od 8 do 10% od ukupne vrijednosti objekta. Budući da Biskupija nema neograničena financijska sredstva, ona je preuzela ne sebe sve komunalne priključke i sve kooperantske radove. I to je uzrok da se počinje kasniti na objektu. Jedan kooperant ne učini svoje, svi drugi kasne i oni odu na drugo gradilište, i treba proći mjeseci, dok ono poduzeće mogne opet početi sa izvođenjem svojih radova…“

Međutim, poduzeća su kasnila ne samo zbog čekanja da onaj drugi izvrši svoj dio posla, nego i bez toga. A najčešće su im isprike bile – poteškoća s dobavom određenog materijala.

Još nekoliko riječi o najvažnijem činiocu pri podizanju ovih građe-vina, poduzeću „Hercegovina“. Ovo je poduzeće izvelo armirano-be-tonske radove, pa je čekalo dok su električari i vodoinstalateri dovršili svoj dio posla, pa dok su stolari postavili drvenariju: vrata i otvore, a onda je „Hercegovina“ izvršila finiranje prostorija. I pozdravila se s investitorom! Nije se pozdravila. Još će „Hercegovina“ doći jednom na taj objekt! No, o tome ćemo malo kasnije.

259RAKURSI

Za krovnu konstrukciju crkve tražio se izvođač. Među više ponuđa-ča Biskupija je izabrala jedno poduzeće iz Zenice, koje ima svoju tvor-nicu u G. Vakufu. Donekle razumljivo, da će zeničko poduzeće, gdje se nalazi centar metalurgije, biti najpozvanije za ovu vrstu posla, jer krovna konstrukcija ima biti sastavljena od golemih čeličnih traverza. Iako i dovoz i postavljanje takvih traverza traži od izvođača i stručnosti i muke, gornjevakufsko poduzeće prihvatilo je sve uvjete i projekta i investitora. Obećanja ovog poduzeća bila su prihvatljiva, ali su kasnije njegova zakašnjenja bila nepodnosiva, strašna. Zbog njegova kašnjenja kasnila su onda i druga poduzeća, kao npr. beogradsko poduzeće „Pa-lilula“ koje je imalo izvršiti pokrivanje krova aluminijskim limom sa staklenom vunom koja daje toplotnu i zvučnu izolaciju.

Zbog zakašnjenja poduzeća iz Gornjeg Vakufa, a to je kašnjenje bilo više od godinu dana preko roka, krov je na katedrali bio gotov tek u lje-to 1977. Tad je bila tek gotova i željezna konstrukcija krova, primljena i atestirana i zbog zakašnjenja krovne konstrukcije, nije se moglo ništa raditi. Dakle, izgubljenih 15 mjeseci. Namjesto kroz 3 mjeseca krovna konstrukcija je predana nakon 18 mjeseci! Toga ljeta je i krovna kon-strukcija bila ne samo postavljena, nego odmah i obojena da se zaštiti od padavina i oštećenja.

Pošto visina krova crkve od poda iznosi oko 22 m, trebalo je još s vanjske strane krova ugraditi penjalice, da se pomoću njih može uvijek doći bez poteškoće do krova radi eventualnih popravaka.

DEFEKTI NA ZIDOVIMA CRKVE

Neke dijelove posla na crkvi i na pratećem objektu „Hercegovina“ je izvela na zadovoljavajući način i propisano. No, na nekim dijelovima ima sitnijih zamjerki. A pojavio se u njihovu radu i jedan krupan defekt. Dijelovi zida s jedne i druge strane prezbiterija, tzv. konzole slegle su se za koji centimetar. Je li tomu krivo poduzeće „Hercegovina“ zbog loše obavljenog posla, ili projektant zbog loše proračunate statistike, to će se kasnije ispitati. Ali zbog toga je rad na cijelom objektu čekao

260 OSVIT 91–92/2017.

opet mjesecima. Teško je bilo umoliti „Hercegovinu“ i dočekati da taj defekt otkloni po stručnim naputcima sarajevskog prof. građ. fakulteta XY. „Hercegovina“ i njezini rokovi – posebna tema!

ZAVRŠNA RIJEČ

Na kraju Šetališta JA stoji nova crkva, nova katedrala. Nije se po-javila na Rondou gdje joj je bilo pripremljeno mjesto i gdje ju je želio vidjeti njezin graditelj biskup Čule, nego nekoliko stotina metara dalje prema zapadu. Nekad su se katolici naseljavali uglavnom u Zahumu i u pravcu Ilića, a to je bilo u ono davno doba, kad je svaka nacionalna i religijska skupina bježala u svoj geto. I u tom dijelu Mostara podignuta je i prva mostarska crkva, današnja samostanska. U tom dijelu grada bile su i sve sestarske kuće i biskupija. Može se reći da nijedan katolički crkveni objekt i nijedna crkvena institucija nije prešla ni malu rječicu Radobolju, a kamoli da se smjesti na lijevu obalu Neretve. To ne bijaše suđeno ni novoj katedrali. I ona osta u getu. A ostali dijelovi Mostara tek čekaju da budu pastoralno zbrinuti i da se u njima podignu sakralni objekti.

Eto, nova katedrala stoji kao vidljiv znak ostvarenih nastojanja i že-lja dr. Petra Čule, biskupa. Njezini zidovi neće znati potomstvu kazivati njegove brige, nevolje, muke i kroz koje je morao proći jade, dok se ona pojavila i dok ju je osposobio za bogoslužje. Nešto od toga, ali samo neznatni dio, kazat će ova knjižica, a mnogo toga ostat će poznato samo Gospodinu kome je na slavu građena i koji je jedini u stanju nagraditi sve tjeskobe koje su podnesene na dugom putu od davne zamisli pa dok ju je u naše dane sunce obasjalo.

Sjetimo se opet na kraju biskupa Barišića i njegove crkve-katedrale. Nije dočekao da je vidi, ali je dočekao da u rukama podrži papir kojim mu tadašnje turske vladi daju dozvolu za gradnju. I ne samo to, nego mu još daju besplatno – na poklon, zemljište na najpovoljnijem mjestu što ga je tada Mostar imao. I opet – ne samo to, nego još „car stambulski mlogo dobrovoljni“ dade za gradnju crkve pedeset kesa, što je značilo

261RAKURSI

5000 kruna. A vrijednost zemljišta i vrijednost sultanova novčanoga dara bila je veća nego prilozi svih tadašnjih katolika Hercegovine. A stotinu godina kasnije čitatelj je mogao osjetiti kako biskup Čule mučno dolazi do građevne dozvole i za lokaciju crkve plaća crkveno zemljište!

Biskup Kraljević nastavlja i ostvaruje Barišićevu zamisao. Podigao je crkvu, a da nije imao nikakvih nevolja kod turskih vlasti s njezinim planom – projektom. Nitko mu od njih nije postavljao zahtjeve da zvo-nik ne smije „stršiti“. Nije se na gradilištu morao mučiti s nadzemnim a ni s podzemnim vodama i s podzemnim namjerama svojih suvreme-nika.

Sultan se nije vodio onim pravilom: „kad ne može nikako drugačije, može lijepo – i ljudski.“ Što je davao, davao je rado i mi i danas rado to bilježimo u zaslugu.

Ova današnja katedrala nema dobročinitelja takve vrste, ali ima mnogo drugačijih kojima zahvaljuje svoje postojanje. I ovoga puta, kao i kod gradnje one prve katedrale, „puk ubogi“, naš hercegovački svijet „pomoć dade malu“. I ovome koji je pomogao malo i svima drugima koji pomogoše kod gradnje katedrale mnogo, neka Bog naplati ljubav s kojom su davali darove i prinose za nju.

263in memoriamRAZGOVORI OSVIT

Razgovor s književnikom Matom Nedićem

PRIČA O DVADESET KNJIŽEVNIH GODINA

Mato Nedić rođen je 5. siječnja 1971. godine u Tolisi, u Bosanskoj Posavini. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, a srednjoškolsko obrazovanje stekao je u Orašju. Poslije četverogodišnje stanke školo-vanje je nastavio na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, gdje studira hr-vatski jezik i književnost. Ljubav je prema književnosti gajio još od osnovnoškolskih dana, a prve je ozbiljne prozne sastavke počeo pisati 1990. godine.

Bijeg – prva knjiga i prva zapisana bilješka o piscu, današnjemu knji-ževniku Mati Nediću, s kojim sam razgovarala povodom obilježavanja njegova jubileja – dvadeset godina kako je objavio prvu knjigu, zbirku pripovijedaka Bijeg i kako je nazočan na hrvatskoj književnoj sceni. Tema našega razgovora bit će Nedićev književni opus i njegov kulturni angažman.

Gospodine Nediću, čestitajući Vam jubilej koji obilježavate ove go-dine, želim Vas zamoliti da nešto kažete o Tolisi, u kojoj ste rođeni i u kojoj živite, te o sebi. U jednoj riječi: Tko ste Vi?

Tolisa je selo koje se nalazi na desnoj obali Save, u općini Orašje, na sjeveru Bosne i Hercegovine, u Bosanskoj Posavini. To je rodno mjesto prvoga ilirca iz Bosne fra Martina Nedića (1810. – 1895.), mjesto je to gdje je fra Ilija Starčević 1823. godine otvorio prvu pučku školu u Bosni i Hercegovini, gdje se nalazi i prostorno najveća crkva u Bosni koja je građena u vrijeme turske vladavine (1864. – 1881.) – danas ona nema tu prednost da se nazove najvećom jer u našem vremenu grade se i veće crkve, ali su Tolišani na nju ponosni, ne samo zbog njezine prostorne veličine, nego i zato što je uvijek puna vjernika – tu je fra Ilija Oršolić 1904. godine osnovao i prvu zemljoradničku zadrugu u BiH. To je Tolisa kakvom se ponosimo. Tolisa danas ima oko tri tisuće stanov-nika. Selo je to čiji mještani znaju cijeniti slavnu prošlost, a svake je se

264 OSVIT 91–92/2017.

godine spominju kroz petodnevnu manifestaciju „Dani Tolise“, čije je obilježavanje započelo 2007. godine.

Drugo Vaše pitanje glasi: tko sam ja? Tolišanin sam, književnik, profesor hrvatskoga jezika i književnosti.

Zbirka pripovjedaka Bijeg Vaša je prva objavljena knjiga. Objavili ste ju ubrzo po završetku Domovinskoga rata. Kako je do toga došlo i zašto ste odabrali naslov Bijeg?

Godine 1997. ukazala mi se prilika objaviti zbirku pripovjedaka Bi-jeg koju sam napisao ranije. Pripovijetke uvrštene u nju nastajale su tijekom 1991. i do početka ožujka 1992. godine. Ratne su me okolnosti spriječile da zbirku ranije ponudim izdavačima. Konačno, s dolaskom mira intenzivirana su i kulturna nastojanja pa mi je tadašnji predsjed-nik oraške podružnice HKD-a Napredak, gospodin Ilija Mikić, ponudio objavljivanje knjige. Oraški je Napredak do tada uglavnom objavljivao poetske zbirke, a pojava proznoga djela u produkciji ove podružnice tada je doživljena kao osvježenje.

Naslov Bijeg vezan je uz jednu pripovijetku koja inače ima središnje mjesto u zbirci. U pripovijetkama objavljenim u ovoj knjizi osvjetlja-vam sudbine likova koji su se našli na životnoj prekretnici. To su ne-sretni pojedinci koji traže izlaz iz teških životnih situacija, oni redovito pred nečim bježe, uglavnom pred vlastitim strahovima, i baš kada se čini da su propali, oni uspijevaju pronaći izlaz, spasiti se. Dakle, motiv bijega središnji je motiv ove zbirke.

Biste li danas, kada se osvrnete na prvu knjigu, nešto promijenili u njoj?

Da danas pišem o istim temama koje sam obradio u pripovijetkama koje su uvrštene u zbirku Bijeg, vjerojatno bih ih drukčije obradio. Veći dio ove knjige napisao sam kao dvadesetogodišnjak. Tada su moja ži-votna iskustva bila različita od današnjih, i razmišljanja su bila drukčije usmjerena. Ipak, kada promotrim tu knjigu iz današnje perspektive, a kada ju stavim u kontekst vremena u kojem je nastala, mislim da nisam pogriješio što sam ju objavio onakvu kakva jest.

265RAZGOVORI

Kakve su bile reakcije publike nakon objavljivanja zbirke Bijeg? Gdje je danas njezino mjesto u hrvatskoj književnosti?

Publika je moju prvu knjigu zaista dobro prihvatila. Kao mladoga pisca iznenađivali su me komentari čitatelja koji su mi pristupali želeći me upoznati ili sa mnom razmijeniti poneku riječ o knjizi, iznijeti mi svoje dojmove. Meni je tada puno značila svaka pohvala, ali i dobro-namjerna kritika zato što sam bio svjestan da se knjizi, kao i svakomu ljudskomu djelu, ima što i prigovoriti. Osobito mi je bilo zanimljivo čuti ljude koji su pojedine motive u pripovijetkama tumačili posve drukčije nego što sam ja zamišljao da će ih oni shvatiti. I u odabiru pripovjedaka koje im se najviše sviđaju, čitatelji su se često razlikovali od mene. To je dokaz da autor, osobito onaj mladi, ne može objektivno prosuditi vrijednost svojega djela pa baš ono do čega on najviše drži drugi u djelu ne vide, a ono što drugi u djelu pronalaze on nije vidio dok mu oni nisu ukazali na to.

Zbirka Bijeg meni je kao autoru otvorila vrata u hrvatsku književ-nost, po njoj sam uvršten i u plan edicije Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u sto knjiga, koju je pokrenula Matica hrvatska u Saraje-vu, a također me, zahvaljujući toj knjizi, Mirko Marjanović uvrstio i u Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vre-mena do danas i prije nego što sam postao članom društva književnika. Danas je ta moja knjiga još uvijek čitana, premda je prošlo dvadeset godina od njezinoga objavljivanja. Do mene još dopiru komentari ljudi koji ju čitaju i to mi pričinjava zadovoljstvo.

Nakon dvadeset godina aktivnoga djelovanja u književnosti, kakav je osjećaj ponovno pročitati svoju prvu knjigu i promisliti o njezinim dosezima?

Pisci se nakon objavljivanja rijetko vraćaju svojemu djelu. Mi puno radimo na knjizi prije nego što ona izađe; poslije, ona postaje svojinom drugih, ljudī kojima smo ju ponudili, koji su u njoj prepoznali nešto što ih je njoj privuklo. Ponekad se ipak vratim ponekoj svojoj pripovijetci iz zbirke Bijeg. Dok ju čitam, vidim sebe nekadašnjega, četvrt stoljeća mlađega nego što sam danas i mnoge su mi stvari o životu jasnije kada se zadubim u tekst koji sam pisao kao mladić.

266 OSVIT 91–92/2017.

Jeste li imali dvojbi oko objavljivanja prve knjige, kao primjerice Ivo Andrić, koji svoje prvo djelo Ex Ponto nije htio objaviti, a danas je jedan od najznačajnijih hrvatskih književnika?

I danas, nakon toliko godina, nakon tristotinjak objavljenih lite-rarnih jedinica, koliko ih obuhvaća moja bibliografija, imam dvojbe, uvijek se iznova pitam jesam li napisao nešto vrijedno objavljivanja, dostojno dijeljenja s drugim ljudima. Kada sam dobio priliku stupiti na književnu scenu i objaviti zbirku Bijeg, pitao sam se činim li pravu stvar. Kao mladomu piscu nije mi bilo svejedno kako će ljudi shvatiti taj moj čin i ono što sam napisao. Ipak, kada sam se jednom odlučio na taj korak, odstranio sam od sebe mogućnost da me nečije mišljenje o mojem književnom radu uvrijedi ili razočara. Svaki čitatelj ima pravo književno djelo doživjeti na svoj način, a svaki pisac treba pisati pot-puno slobodno, ne podilazeći nikomu, upravo onako kako osjeća i želi.

Na početku zbirke Bijeg nalazi se moto, misao Ivana Aralice iz ro-mana Asmodejev šal: „Tvoje je samo ono što si drugim ljudima dao.“ Kakva je poveznica ovoga mota sa samim djelom i s Vašim pristupom književnosti općenito?

Kao mlad pisac tražio sam uporišta u djelima velikih, već dokazanih književnih autoriteta. Zato sam na početak zbirke Bijeg stavio moto, ali sam i u nekim kasnijim knjigama uporište pronašao u mislima drugih pisaca. Stavljajući Araličinu misao ispred vlastitoga teksta u zbirci Bi-jeg namjera mi nije bila povezati ju isključivo s temom pripovijedaka, nego više sa smislom književnoga stvaranja općenito. Svijetu sam u tom trenutku predavao svoje književno djelo, svoj prvijenac i očekivao sam da će mi svijet uzvratiti prihvaćanjem. Tako se i dogodilo te je ovaj odabrani moto u prvoj knjizi, čini mi se, opravdan.

U priči Bijeg piše: „Pisao je neumorno i neprestano, kao da će mu se sav život pretočiti u pisanje. (…) Pisao je, a svjetlost je s njegove svjetiljke bacala dio sebe u tamnu noć.“ Dok čitam ove rečenice, imam dojam da Vas vidim kako stvarate književna djela. Jeste li već prije dvadeset godina predosjećali da ćete izrasti u ovakvoga pisca kakav ste danas, da ćete se posvetiti stvaranju književnih djela?

267RAZGOVORI

Možda će izgledati preuzetno, ali ako promotrim vlastito iskustvo, mogu reći da se književnikom ne postaje, da se književnik rađa. Još u ranom djetinjstvu maštao sam o tom da ću pisati, da ću stvarati nove svjetove. I činio sam tako već kao dvanaestogodišnjak, kada sam napra-vio svoje prve književne pokušaje, koji, istina, nisu imali umjetničku vrijednost, ali su bili začetak mene – pisca. Uistinu, pišem iz duboke unutarnje potrebe pa i onda kada sebi kažem da bih trebao zastati, da bih se mogao odmoriti, pisac u meni tjera me da se vratim pisanju, da nastavim oživotvorivati nove ideje, ili neke stare, koje već dugo žive u meni.

Kada se pogleda Vaša prva knjiga, uočljiv je zanimljiv dizajn na-slovnice, a primjetno je da ste dizajnu i inače, objavljujući druge knji-ge, pridavali pozornost. Na koricama zbirke Bijeg vidi se crno-bijela fotografija i vlak u koji uskače neki čovjek. Kako se rodila ideja za tu naslovnicu?

Vizualna dimenzija knjige ima važnu ulogu u njezinoj distribuciji. Ako književnik ima ime, možda će njegove knjige doći do čitatelja i ako mu knjige nisu lijepo dizajnirane; ako ga tek stječe, mora se malo više potruditi kako bi njegova knjiga u mnoštvu drugih bila zapažena. Ljudi i inače vole sve što je lijepo, ljepota im privlači pogled te sam se uvijek trudio ostvariti zanimljive naslovnice. Izgled naslovnice na zbirci Bijeg nametnuo se sam po sebi zato što motiv vlaka i čovjeka koji žurno u njega uskače imaju poveznicu s naslovom knjige, ali i s prvom pričom u njoj.

Vi se niste zaustavili na jednoj knjizi, nego ste vrijedno istraživali i pisali još mnogo toga te Vam je književni opus bogat, a Vas kao auto-ra književni kritičari svrstavaju među najplodnije hrvatske književnike srednjega naraštaja. Osim što ste objavili niz knjiga, Vi surađujete i u časopisima.

Istina je da sam napisao i objavio puno, međutim, ne znam stoji li spomenuta konstatacija književnih kritičara. Zaista, nije važna brojnost onoga što napišemo, nego je bitna kvaliteta. Uvijek sam se trudio za-dovoljiti kvalitetu, a brojnost se djela nametnula kroz vrijeme zato što

268 OSVIT 91–92/2017.

sam imao puno toga za reći, moj unutarnji poriv za pisanjem bio je jak i nisam mu mogao odoljeti.

Kojom se tematikom najviše bavite i s čim ju povezujete?U mojem se opusu može pronaći i povijesna tematika vezana uz

život u posavskom zavičaju tijekom 19. i 20. stoljeća te tomu tematsko-mu krugu pripadaju romani Pater Martinus i Okvir za mudrost, kao i zbirka pripovjedaka Starinske priče. Pisao sam i o suvremenom životu u zbirci pripovjedaka Ljudske priče, kao i u zbirci novela Antikvarijat. Objavio sam i dvije zbirke poetske proze, zbirku putopisnih crtica, broj-ne eseje i književne kritike. Zanima me, kao i svakoga književnika, sve što čini život jer život je neiscrpna tema za istraživanje.

Koje biste književnike mogli istaknuti kao svoje uzore? Neki Vas kri-tičari povezuju s Andrićem i Aralicom. Stoji li takva poveznica?

Piscu je uvijek teško odgovoriti kada ga pitaju za njegove književne uzore. Onaj tko voli književnost, teško može izdvojiti jednoga ili dva pisca čija djela osobito rado čita. Uglavnom je puno veći broj onih koji su ga svojim pisanjem oduševili, od kojih uči i čiji opusi ostavljaju trag u njegovom duhu. U mojem pripovijedanju ponekad ima sentenciozno-sti, što se susreće i kod Aralice, ima govora i o Bosni pod Turcima, o čem je Andrić ispisao nenadmašne stranice. Pišući pokušavam biti svoj, ali, budući da smo svi jedno, ujedinjen sam sa svima onima čija me se riječ, posredovanjem njihovih književnih djela, dotaknula.

Kako izgleda proces stvaranja književnoga djela? Je li jednom napi-sano djelo gotovo ili ga dorađujete i naknadno ispravljate?

Pojedine zamisli u meni buknu poput vatre, naglo se rasplamsaju i obuzmu me cijeloga te, htio ne htio, moram pristupiti pisanju kako bih smirio taj unutarnji plam. Druge opet žive dugo, rađaju se sporo, zriju i onda u pravom trenutku bivaju obrađene. Za stvaranje djela, kao i za svako drugo stvaranje, važno je imati dobru zamisao, ali treba biti pravi majstor da bismo ju uspješno pretočili u stvarnost, da ju ne bismo upropastili lošom obradbom. Nekada smo uspješniji, drugi put manje uspijevamo – zato su neka djela vrhunska, a druga to nisu. Da bismo

269RAZGOVORI

stvorili nešto dobro, moramo imati strpljivosti, ne smijemo hitati. Kada sam nadahnut, uglavnom pišem s lakoćom. Napisanomu se, naravno, vraćam, ispravljam ono što je potrebno ispraviti, ali najčešće ne dopisu-jem nove pasuse niti puno mijenjam one napisane.

U koje doba dana najlakše pišete i imate li neko posebno mjesto gdje volite pisati? Pišete li rukopisom ili na računalu?

Kao što je svaka dob pogodna za ljubav ako je čovjek zdrav i ako voli ljude, tako je i svako doba dana pogodno za pisanje ako pisac osje-ća da u njem krkoči nadahnjujuće vrelo, da se njegovom sviješću ra-zlijeva blagotvorni izvor nadahnuća. Jednako je i s mjestom na kojem ćemo zapisati svoje misli. Ipak, pisanje zahtijeva vrijeme i samoću. Zato najradije pišem kada znam da me nitko ne će prekinuti ili omesti u tom gotovo nadrealnom pothvatu kojim stvaram nešto skoro ni iz čega, od riječi. Umjetnički oblikovana djela (pripovijetke, romane, pjesme) pišem rukopisom; književne kritike i eseje (kojima ne odričem umjet-ničku vrijednost) češće pišem na računalu.

Što za Vas predstavlja pisanje, možda bijeg od stvarnosti?Pisanje za mene nije bijeg od stvarnosti, ono je nova stvarnost koja

nastaje pod mojom rukom, kao plod mojega uma i duha. Dok pišem, stvarnost je cijelo vrijeme uključena u taj proces, o njoj i pišem. Pišući razrješavam neke svoje unutarnje dvojbe ili dvojbe ljudi koje pozna-jem, zavirujem u nove svjetove, analiziram probleme.

Što Vas najviše nadahnjuje?Život je jedino nadahnjujuće vrelo. Sve što pripada životu sastavnim

je dijelom književnosti, ne samo ono što je bilo i što jest, nego i ono što bi moglo biti. Zato književnici pišu i o prošlosti i o sadašnjosti, ali i o budućnosti, o prošlim i budućim svjetovima.

Koji su ciljevi i namjere koje imate pred sobom dok pišete? Kako se osjećate kada ste ih dosegnuli?

Dok pišem, usredotočen sam na tekst koji mi se pod rukom stvara, koji ispod nje izlazi kao vez pod veziljinom rukom. Moj je cilj u tom

270 OSVIT 91–92/2017.

trenutku usmjeren na misao koju treba pretočiti u riječi i upravo to že-lim postići najbolje što mogu. Svih sam drugih ciljeva oslobođen, sve su druge namjere stavljene ustranu. Kada vidim da sam uspio ostvariti taj cilj, opustim se, kao čovjek koji je dosegnuo svoje zadovoljstvo.

Što mislite kakva je budućnost knjige?Vrijeme koje je nastupilo na početku novoga tisućljeća donijelo je

prekretnicu knjizi, koja je, zahvaljujući novim tehnologijama, maknuta ustranu. Ipak, vjerujem da će proći vrijeme opće površnosti koja se širi zbog brzine informacija do kojih se dolazi na internetu i da će knjiga živjeti.

Kakvi su Vaši planovi za budućnost, pišete li neka nova djela?Već sam spomenuo da pisac bez pisanja ne može, čak ni onda kada

čovjek u njem kaže: dosta je. Pišem zato što me pisanje ispunjava i čini sretnim. Trenutno pod mojom rukom nastaje novi roman o aktualnoj zbilji, o masovnom seljenju naših ljudi na Zapad, o tom kako sanjaju sretniji život, a ne znaju da je sreća upravo ondje gdje ju znamo pronaći i s onim ljudima s kojima ju znamo živjeti.

Što biste preporučili mlađim piscima koji tek kreću putem književ-noga stvaranja?

Pred mladošću su uvijek otvorena vrata u svijet novoga, u svijet iza-zova. Mladi se trebaju vratiti knjizi kao izvorištu znanja i užitka, trebaju odbaciti površnost koja im je nametnuta i čijim robovima polako posta-ju. Uvijek se obradujem kada čujem da se pojavilo neko novo književno ime, da ima mladih koji se žele okušati u književnom izazovu. Oni su budućnost hrvatske književnosti i njima uvijek treba dati dovoljno pro-stora i pozornosti.

Razgovarala: Katarina MAROŠEVIĆ

271DOKUMENTIDOKUmENTI OSVIT

IZVJEŠĆE O RADU DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE

(od 28. svibnja 2016. do 27. svibnja 2017.)

Izvješće o radu u razdoblju od Redovite skupštine u svibnju 2016. do 27. svibnja 2017.

Izvješće se sastoji od izvršenja zadaća koje su proistekle iz odluka Skupštine, godišnjega plana Društva o urađenim projektima i programi-ma, nakladničkoj djelatnosti te planiranim aktivnostima koje predstoje.

Društvo danas broji 143 redovita člana i 3 pristupnika. Svjesni pri-lično nepovoljnih okolnosti u kojima Društvo djeluje, planirali smo, započinjali i dovršavali poslove, projekte i aktivnosti koje smo ocijenili da možemo provesti u djelo, istodobno i stalno pokušavajući otvoriti neku izglednu perspektivu za bolji i sadržajniji rad Društva. U takovom pristupu elementarni tehnički poslovi obavljali su se dosta uspješno. Oni po svojoj prirodi zahtijevaju svakodnevni rad i bili smo na raspola-ganju na uvid članovima i javnosti gotovo u svako vrijeme dana. Odr-žavali smo tzv. hladni pogon. Društvo se održalo kao ustanova koja je prisutna u javnosti u skladu s postojećim stanjem i čini se da se osjetio stanoviti napredak u radu.

U vrijeme prije tri i pol godine kad je izabrano rukovodstvo Druš-tva prihvatilo svoju odgovornost dosta teška kriza koju nisu prouzročili članovi Društva, nego nepovoljne društvene okolnosti, stanje DHK HB je bilo zabrinjavajuće. Danas možemo reći da se Društvo u određenoj mjeri othrvalo stihiji te je danas prisutno u javnosti više nego ranije, ali osnovni problemi nisu riješeni.

Kako smo se nosili s tim i drugim poteškoćama u posljednjoj godini povjerenoga mandata i koje smo korake poduzimali predstavljamo u ovom izvješću kako slijedi.

272 OSVIT 91–92/2017.

OSNOVNI PREGLED

U proteklom razdoblju održavane su sjednice Upravnoga odbora u skladu sa Statutom u kojima su planirane predstojeće aktivnosti, dono-šene odluke i sumirali ostvareni rezultati.

Tako su nastavljene ranije započete manifestacije i održane su na dosadašnjoj razini. Neke su podignute na višu organizacijsku razinu (Šimićevi susreti), a neke su održale ranije stečeni status. Osnovne ma-nifestacije DHK HB: Humski dani poezije, Šimićevi susreti i izdavanje časopisa Osvit, kao okosnice našega djelovanja zaslužuju da se o njima kaže koja dodatna riječ:

Humski dani poezije: Uspješno su održani 17. Humski dani poe-zije pod visokim pokroviteljstvom predsjednika F BiH, gosp. Marinka Ćavare uz sudjelovanje članova Društva i gostiju. Manifestacija se od-vijala od 14. do 18. prosinca 2016. i sadržavala je tri osnovna programa:

Književnici su posjetili osnovne i srednje škole u Kupresu 14. stu-denoga i to Ilija Drmić, Miljenka Koštro, Ružica Hrnjkaš i Mijo Tokić.

Ikavski skup održan je 16. studenoga: na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru održan je radionica sa studentima i učenicima Gimnazije Mostar. Radionicu vodili Antun Lučić i gošća Irena Kru-mes, prof. sa Sveučilišta u Osijeku. U HDH Stjepana Kosače u 18 sati nastavljen je program Ikavskoga skupa. U filološkim izlaganjima su-djelovali su Irena Krumes, Antun Lučić i Vice Bošnjak. U književnim prinosima svojim novoobjavljenim djelima na ikavici predstavili su se Ružica Hrnjkaš, Zdravko Nikić i Dušan Musa. Glazbeni prinos dao je Marko Čolak na tradicijskom instrumentu.

Sveknjiževna večer održana je 18. studenoga 2016. u restoranu Staklo u Počitelju (općina Čapljina). Ispred spomen križa u Počitelju upaljene su svijeće u povodu godišnjice stradanja hrvatskoga naroda i branitelja.

Naglašeno je kako nije održan ovogodišnji „Rijek iz kamena“ (ma-nifestacija koja se inače održava u Počitelju i uz potporu te sudjelova-nje DHK HB) te se nastojalo obje manifestacije objediniti u jednu i na

273Dokumenti

jednom mjestu, tj. u Počitelju. Također, priredbu se željelo posvetiti 25. obljetnici osnivanja Hrvatske Zajednice Herceg Bosne, obljetnici pada Vukovara, simbolu ratne drame hrvatskoga naroda.

U sklopu priredbe održan je homagge preminulim članovima Druš-tva pod naslovom, Spomenimo se prijatelja (Janko Bučar, 1952. – 2016.; Jakov Bubalo, 1932. – 1996.; Vladimir Pavlović, 1935. – 1996.; Jozo Mihaljević, 1955. – 2006.; Marija Ancila Bubalo, 1943. – 2006.; Ivan Ićan Ramljak, 1928. – 2006.; Jure Jurković, 1950. –2006.).

U programu su sudjelovali: Ivan Baković, Viktorija Bukovac, Da-nica Bartulović, Mate Grbavac, Jozo Jakiša, Ljubo Krmek, Nevenka Kovačević, Mario Knežević, Marina Kljajo-Radić, Vendelin Karačić, Marela Jerkić Jakovljević, Fabijan Lovrić, Srećko Marijanović, Anita Martinac, Pero Pavlović, Ivo Raguž, Miljenko Stojić, Ivan Sivrić, Mijo Tokić, Maja Tomas i Ivan Vrljić.

Časopis Osvit – Nastavilo se redovito izlaženje tako da sada pred sobom imamo dvobroj 89/90. Dakle, od prošle Skupštine objavili smo četiri broja (dva dvobroja). Časopis je u knjižničnoj bazi podataka, u CEEOL-u, međunarodnoj bazi podataka za središnju i istočnu Europu koja ima sjedište u Frankfurtu na Majni i svi prilozi u Časopisu su do-stupni čitateljima u cijelom svijetu. Obnavljanje ugovora s CEEOL-om zbog promjene pravila međunarodne baze podataka još nije obavljeno i to stoji u zadaći novom uredništvu. Napominjemo kako naši književnici sada imaju mogućnost samostalno sklapati ugovore s CEOL-om i na taj način biti prisutni u toj bazi podataka te da postoji mogućnost prodaje njihovih knjiga, odnosno tekstova, preko interneta.

Već ranije je izmijenjen sastav uredništva Osvita, tako da je trenutno glavni urednik Fabijan Lovrić, a nakladu Društva zastupao je Šimun Musa. Tako je poremećen dosadašnji „protokol“ da nakladu zastupa predsjednik Društva te da bude urednik Časopisa i svih izdanja Druš-tva. Ove su odluke usvojene na UO Društva a na prijedlog predsjednika DHK HB. Rezultat je očit, što se tiče dobivanja sredstava od državnih ustanova i tijela vlasti, ali na drugim stranama nisu postignuti očekivani efekti.

274 OSVIT 91–92/2017.

Nakladnička djelatnost Društva se očitovala i u objavljivanju knji-ga u suradnji s brojnim sunakladnicima. Budući da u Društvu nema sredstava za nakladničke namjene, objavljivanje knjiga je ograničeno te se pokrivanje troškova ostavlja autorima koji uz pomoć sponzora i donatora realiziraju projekt. Društvo sudjeluje tako što pomaže u do-bivanju registracijskog broja (ISBN), sugeriranjem recenzenata i pro-midžbi književnih djela. Inače, u nakladi DHK HB od zadnje skupštine objavljeno je šest knjiga: Sad je na redu čovjek, Fabijan Lovrić; Sažete misli, Ivan Bradvica; Stopu po stopu, Miljenko Mića Stojić; Putnik u vremenu, Ivan Vrljić; Budna, Anita Martinac; Na pegazu Brotnjom, Ši-mun Musa. Tako je u DHK HB do danas objavljeno 135 naslova.

Šimićevi susreti su se održavali od 29. travnja do 5. svibnja u Dri-novcima, Grudama, Mostaru, Širokom Brijegu i završna večer u Dri-novcima. Društvo je u sklopu 54. ŠIMIĆEVIH SUSRETA priredilo program koji se sastojao od poetskoga kolaž o Antunu Branku Šimiću u suradnji sa studentima Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru (autor Ivan Volić) pod vodstvom prof. Tine Laco, a nastupili su pjesnici: Pero Pavlović, Grgo Mikulić, Marina Kljajo-Radić, Ivan Vrljić, Snježa-na Lovrić, Miljenko Stojić i Ružica Soldo, potom je položeno cvijeće na spomenik Antunu Branku Šimiću u Mostaru.

Završnica Šimićevih susreta je održana 5. svibnja 2017. uz posjet književnika članova Društva (Ljubo Krmek, Anita Martinac i Vlatko Majić) školama u općini Grude te nastup na svečanoj akademiji posve-ćenoj braći Šimić već spomenutih i književnika Marka Tokića. Dobit-nik je ovogodišnje Šimićeve nagrade Ljubo Krmek za knjigu Iz humske zemlje – Knjiga druga, u nakladi DHK HB i MH Stolac.

OSTALI PROGRAMI ODRŽAVANI UZ POTPORU, SUORGANIZACIJU ILI ORGANIZACIJU DHK HB

Održan je Pjesnički maraton u Hardomilju kod Ljubuškoga počet-kom kolovoza 2016. uz potporu DHK HB, uz sudjelovanje članova

275Dokumenti

Društva: Mate Grbavaca, Fabijana Lovrića, Vlatka Majić, Ivana Sivri-ća, te književnika gostiju, Joze Jakiše, Emila Raspudića i drugih. Mani-festacija je u začetku i nastojanje je da bude tradicionalna.

Održani su Grgurovi hukovi u Ravnom uz potporu i sudjelovanje članova Društva: Marine Kljajo Radić, Anite Martinac, Mire Petrovića, Miljenka Miće Stojića, Ljube Krmeka, Stanka Krnića, Ivana Sivrića te gostiju iz R Hrvatske.

Održana je tradicionalna pjesnička manifestacija u suradnji s Mati-com hrvatskom Stolac, Vidoška pjesnička noć uz sudjelovanje članova DHK HB: Mile Pešorda, Luko Paljetak, Ljubo Krmek, Zdravko Kordić, Danica Bartulović, Drago Čondrić, Ivo Raguž, Jasenka Požega Sremac, Marko Bošković, Srećko Marjanović i gostujućih pjesnika.

Održani su Književni susreti pod hrastom u Čerinu, tribina posve-ćena Gojku Sušcu, kao već tradicionalna manifestacija. Šimun Musa je održao predavanje o liku i djelu Gojka Sušca, a u programu su nastupili pjesnici članovi DHK HB i pjesnici gosti.

Održana je Adventska večer u Mostaru u kojoj su nastupili književ-nici: Snježana Lovrić, Sanijela Matković, Jasenka Požega-Sremac, Ivan Baković, Pero Pavlović, Fabijan Lovrić, Antun Lučić i Hrvoje Barbir, Anita Martinac, Miljenko Stojić, Marela Jerkić-Jakovljević, Željko Kocaj, Dragan Marijanović, Ljubo Krmek, Ivan Sivrić, Stanko Krnjić, Drago Čondrić i Marina Kljajo Radić te dvije gošće, Dubravka Bandić i Gorjana Čerkez.

Glazbenim prinosom večeri su pridonijeli učenici Glazbene škole Ivana pl. Zajca.

Želeći njegovati spomen na šezdeset šest pobijenih hercegovačkih franjevaca DHK HB je u suradnji s Vicepostulaturom postupka muče-ništva Fra Leo Petrović i 65 subraće realiziralo nagradni natječaj o temi pobijeni hercegovački franjevci tijekom i u poraću Drugoga svjetskoga rata za uratke iz: književnosti, glazbe, likovne kulture, povijesti, ra-čunalstva, umjetničke fotografije, videa. Natječaj je otvoren za: djecu (pučka škola), mladež (srednja škola), odrasle (studenti i punoljetni). Glavnu nagradu za književni uradak dobila je Anita Martinac, članica DHK HB.

276 OSVIT 91–92/2017.

Društvo je sudjelovalo na Mostarskom sajmu 2017., sadržajnije i uspješnije nego ranijih godina. Raspisan je natječaj za priču ili fotogra-fiju, na kojem su mogli sudjelovati učenici osnovnih i srednjih škola HNŽ, HBŽ i ZHŽ. Tema natječaja bila je „Ostati i biti ovdje“.

Kao novina ove godine je Društvo dobilo svoj štand i pozornicu na kojoj su pet dana bili programi. Prvi dan je bila dodjela nagrada, a osta-le dane programi Živa riječ i književni opus, a nastupili su: Dubravka Bandić, Marela Jakovljević, Mate Grbavac, Snježana Lovrić, Grgo Mi-kulić, Srećko Marijanović, Sanijela Matković, Miljenka Koštro, Ivan Sivrić, Anto Marinčić, Krunoslav Šetka te OŠ Petra Bakule i Poetski kolaž o Antunu Branku Šimiću u izvedbi studenata Filozofskog fakul-teta Sveučilišta u Mostaru (autor Ivan Volić) pod vodstvom prof. Tine Laco.

Napokon je svečano započela s radom Otvorena čitaonica. Izgrad-nja, uređenje i dopuštenje Otvorene čitaonice je dogovoreno na Uprav-nom odboru Društva i u dogovoru s HDHS Kosača pod povoljnim uvje-tima, a troškove smo pokrili povoljnim aranžmanima i sponzorstvom. Visina uloženoga novca u Čitaonicu uračunavat će se u najam prostora. Radni program čitaonice je utemeljen na ideji da se održavaju progra-mi u podne, po mogućnosti jedan dan u tjednu, odnosno, program je-dan dvotjedno. Cilj je kroz predstavljanje članova Društva nametnuti javnosti prisutnost DHK HB u javnom i kulturnom životu. Plan je bio početi s predsjednicima Društva, a potom kad se Književna srijeda pri-hvati, predstavljati ostale članove i gostujuće književnika promičući putem njihovih promocija ciljeve i svrhe postojanja DHK HB. Program Književne srijede je podređen zahtjevima mediji i pokazalo se to vrlo uspješnim.

U sklopu Otvorene čitaonice pokrenuta je Književna srijeda i dosa-da je održano sedamnaest književnih tribina/predstavljanja književnika članova Društva: Ivan Sivrić, Marina Kljajo Radić, Zdravko Kordić, Antun Lučić, Šimun Musa, Vjekoslav Lasić, Ljubo Krmek, Šimun Šito Ćorić, Homagge Vladimiru Pavloviću u povodu obljetnice smrti, Ho-magge Draganu Šimoviću, Željko Kocaj, Ružica Soldo, Mijo Tokić, Pero Pavlović, Iva Nuić te Homagge A. B. Šimiću. Voditelj Književne

277DOKUMENTI

srijede bio je Ivan Baković, a sudjelovali su svojim prilozima u progra-mima, pored navedenih književnika i Marko Tokić, Miljenko Mića Sto-jić, Josip Muselimović, Dragan Marijanović, Miro Petrović, Vatroslav Marić, Blanka Kraljević, Miljenka Koštro, Branko Barišić i Tina Laco.

Društvo je sudjelovalo i dalo potporu Izbornoj skupštini Južnohrvat-skoga ogranka DHK iz Zagreba koje ima sjedište u Stonu (R Hrvatska), na kojoj je za predsjednika izabran naš član Ljubo Krmek. Također u suradnji s DHK iz Zagreba, odnosno s Južnohrvatskim ogrankom DHK, DHK HB je sudjelovalo u Međudržavnom susretu hrvatske književno-sti koji se održao u Stonu i Dubrovniku u svibnju ove godine, a svoj su doprinos dali književnici iz DHK HB, iz Crne Gore (Boka Kotorska), Molisse (Italija) te književnici iz R Hrvatske. Drugi dio Susreta hrvat-ske književnosti će se održati u Italiji u kolovozu ove godine.

Društvo je ostvarilo suradnju s Ogrankom MH Tomislavgrad go-stujući u tom gradu povodom Mjeseca knjige, a sudjelovali su pozvani Ivan Sivrić, Miljenko Stojić, Marko Tokić, Mijo Tokić i Ivan Baković.

U članstvo DHK HB primljeni su: Danica Bartulović, Marinko Ća-var, Marko Lovrić je stekao status punopravnog člana Društva, Stanko Krnjić, Krunoslav Šetka i Marina Alerić Bebić.

U proteklom je razdoblju preminuo naš član Jozo Mašić. Njegovo preminuće smo obilježili prigodnim tekstovima (In memoriam) u Osvi-tu i drugim publikacijama.

Društvo se uključilo u obilježavanje obljetnice rođenja i smrti fra/don Franje Miličevića u organizacijskom i provedbenom dijelu. Na znanstvenom skupu tim povodom svojim znanstvenim ili stručnim pri-lozima pridonijeli su fra Andrija Nikić, Šimun Musa i Ivan Sivrić.

Društvo se također uključilo u obilježavanje imena i djela fra Petra Bakule, ovoga puta sudjelovanjem na znanstvenom skupu posvećeno-mu ovomu zaslužnomu franjevcu i prosvjetitelju u povodu obilježava-nja njegove dvjestote obljetnice rođenja.

Od Ministarstva pravde BiH smo dobili poziv na raspravu i moguće prihvaćanje Sporazuma između Vijeća ministara BiH i nevladinih orga-nizacija. UO DHK je stava da se po dobivanju prijedloga Sporazuma načini uvid te da se potpiše ako nije u suprotnosti sa Statutom DHK HB.

278 OSVIT 91–92/2017.

Redovito smo se prijavljivali na javne pozive. Poslali smo pismo svim institucijama u BiH, županijama, općinama, predsjednici RH i Uredu za Hrvate izvan RH sa zahtjevom za uvrštavanje u proračun, podredno, bilo kakav vid pomoći. Poslali smo pismo Katoličkoj misiji u Švicarskoj posredstvom Šimuna Šite Ćorića za financijsku pomoć. Također smo u kontaktu s Borislavom Arapovićem koji traži sponzore za Društvo. Pokušavamo stupiti u kontakt s predsjednikom Gospodar-ske komore za Jugoistočnu Europu, našim članovima u inozemstvu i tuzemstvu. Očekujemo povoljne odgovore

Društvo će ubuduće koordinirati aplikacije za Fondaciju za naklad-ništvo F BiH, Fondaciju za bibliotečnu djelatnost (otkup knjiga u na-šem izdanju te će od cjelokupnoga iznosa otkupljenih knjiga Društvu ići 30%).

Društvo planira ubuduće kontaktirati preko svojih članova s pozna-tim gospodarstvenicima i utjecajnim osobama sa svrhom dobivanja fi-nancijskih sredstava.

Dogovoreno je da se ponovo traži prijam kod hrvatskih članova u tijelima vlasti kako bi se napokon i Društvo uvrstilo u proračun(e), ali i u Hrvatski narodni sabor (članovi HNS su zasada pojedinci a ne pred-stavnici institucija).

S ciljem konsolidacije financijskoga stanja u Društvu pokretane su inicijative i davani prijedlozi na mnoge adrese. Prema ranijim inicijati-vama na sjednicama Upravnoga odbora, upućeni su dopisi ministarstvi-ma prosvjete, kulture i športa u kojima Hrvati imaju neku većinu (pet ministarstva) za uvrštenje u proračun i s prijedlogom o suradnji na kul-turnom i prosvjetnom polju sa svrhom ostvarivanja zajedničkoga inte-resa. Sadržaj prijedloga o kulturnoj suradnji sastojao se u tom da DHK HB brojeve Osvita, odnosno naslova kojima je DHK HB nakladnik, dostavlja na adrese škola koje su pod ingerencijom toga ministarstva, odnosno u školske i općinske knjižnice, a ministarstvo bi se obvezalo otkupiti stanovit broj primjeraka časopisa i zanimljivih knjiga za svaku knjižnicu u školi, odnosno, samostalnu, županijsku ili drugu knjižnicu. Predloženo je da se suradnja definira ugovorom i svečano objavi na prigodnom sastanku na kojem bi se potpisao ugovor ili povelja o su-

279DOKUMENTI

radnji ministarstva i DHK HB ili kojim drugim trajnim dokumentom. Međutim, ni jedno ministarstvo nije odgovorilo na dopis, iako je bilo i usmenih, odnosno telefonskih poticaja, preporuka pa čak i obećanja da će se to povoljno riješiti. Dopis takva sadržaja slan je i na općinske i gradske adrese (20 adresa), također bez osobitoga učinka.

Upućivane su aplikacije na natječaje: Ministarstva vanjskih poslova RH, Federalnoga ministarstva kulture i športa, Ministarstva prosvjete, znanosti, kulture i športa ŽZH, Ministarstva civilnih poslova, Ministar-stva prosvjete, znanosti, kulture i športa HNŽ, a neovisno od toga za-molbe na više adresa za potporu radu Društvu. Ovogodišnji se učinci mogu vidjeti u financijskom izvješću.

Zaključkom Upravnoga odbora poticani su članovi da izmiruju svo-je obveze članarine.

Odražavaju se kontakti s Katoličkom misijom u Švicarskoj, Hrvat-skom misijom u Švedskoj o pomoći Društvu, u prvom redu za osigu-ravanje hladnoga pogona (plaće jedinom uposleniku) te u opremanju čitaonice.

Nastojali smo s ciljem jasnoga predstavljanja Društva javnosti i uspjeli održati web stranicu DHK HB živom i aktualnom na kojoj smo naše članove, simpatizere i zainteresirane osobe obavještavati o aktu-alnostima u Društvu. Kako pratimo posjećenost stranice, možemo reći da smo djelomično zadovoljni čitanošću ponuđenih informacija. Prepo-ručamo članovima da dostavljaju vijest ili kvalitetan svoj rad, kako bi stranicu dodatno obogatili i više aktivirali novim sadržajima.

Cijenimo da je ovo dobar način komunikacije s javnošću i članova Društva s udrugom pa tom posvećujemo dužnu pozornost. Upućujemo članove koji imaju elektroničke adrese, ali i sve ostale da se sve bitne informacije o Društvu mogu čitati na našoj web stranici.

NASTOJANJA, PROGRAMI I AKTIVNOSTI

Minulo razdoblje bilo je ispunjeno i drugim sadržajima što je rezul-tat velikoga truda vodstva Društva.

280 OSVIT 91–92/2017.

Prijam u članstvo DHK HB je išao sporo kao i ranijih godina. Po-stoji stav da Društvo treba otvoriti novim i mladim članovima zbog čega su i rađene izmjene Statuta, ali značajnoga pomaka u tom smjeru nije bilo. Aktualna strogost u primanju novih članova u većini slučajeva odbila je stanovit broj književnika od Društva, iako oni imaju uvjete za prijam, ali se sada teško odlučuju podnijeti molbu jer postoji bojazan da će ponovno biti odbijeni, a istodobno, bez velikih teškoća bivaju primljeni u druga društva, recimo, u Udruženje pisaca BiH. U vezi s tim u proteklom razdoblju smo više pozivali mlade i nove književnike da sudjeluju u programima Društva i čini se da to ima pozitivne efekte.

Vezano za aktualnosti u Društvu u više navrata članovi DHK HB su gostovali na mostarskim radio postajama (Radio Herceg-Bosne, Obi-čan radio, Mostarska panorama, Radio dobre vibracije i druge postaje), a taj dio njihova programa su prenosile često i druge radio postaje u Hercegovini (Čapljina, Radio Mir Međugorje, Radio Posušje, Radio Široki Brijeg i druge). Ove smo godine više nego ranije bili zastupljeni u državnim medijima FTV, TV BiH te lokalnim tv postajama: Naša TV i Prvi TV (internetska TV).

Društvo se prijavljuje na sve javne pozive koji se objavljuju u BiH i R Hrvatskoj. Prijavljuju se programi: Humski dani poezije, časopis Osvit, Šimićevi susreti, Književne tribine, susreti…

Ovdje moramo istaknuti, što se tiče pomoći Društvu, sljedeće op-ćine koje su pomagale: najprije Grude s kojima ostvarujemo Šimićeve susrete, zatim Čapljina, u kojoj održavamo „Rijek iz kamena“; Općina Stolac gdje se održava „Vidoška pjesnička noć“; općina Ravno s pri-redbom „Grgurovi hukovi“; ove godine se priključio Grad Široki Bri-jeg i simbolično, Zapadno-hercegovačka županija. Ostale općine ne. Svakoj je općini uredno predlagana organizacija književnoga programa u sklopu obilježavanja značajnih općinskih datuma, drugih programa, predlagan je sastanak za dogovor o mogućim oblicima suradnje, me-đutim, nikakvoga odgovora još nema. Kad je riječ o tom, onda treba napomenuti, uz ono što se već nalazi u Financijskom izvješću, da una-toč racionalnom trošenju, postojeća sredstava su bila vrlo nedostatna za izmirenje dugova i da je osobito opterećenje bilo dugovanje za plaću

281DOKUMENTI

jedinoj uposlenici (šesnaest plaća – doprinose plaćamo redovito da bi uopće imala zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a predsjedniku Druš-tva dug je dvadeset šest mjesečnih naknada), bez koje Društvo ne bi moglo funkcionirati.

Nasuprot tomu izražavamo posebnu zahvalnost našim donatorima i sponzorima i svima koji su na stanovit način omogućili da Društvo funkcionira pa njih uz već spomenute moramo navesti u ovom izvješću. Hrvatska franjevačka misija u St. Galenu (fra M. Pinjuh), Hrvatska za-jednica Herceg Bosna (V. Šoljić), Hrvatska misija iz Stokholma (gosp. Biletić i B. Arapović), Mostarski gospodarski sajam (D. Bošnjak i Mija Martina Barbarić), Vinarija „Andrija“ (M. Ćorić), Pekarnica Sunce (A. Mišić), Srednja ugostiteljska škola (ravnatelj P. Pervan), Tiskara FRAM ZIRAL (fra I. Ševo), Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti (prof. dr. sc. M. Vasilj), Filozofski fakultet (prof. dr. sc. Z. To-mić), Osnovna škola fra Petra Bakule, Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače (D. Vidović), Aluminij Mostar (A. Martinac) i brojni pojedinci i ustanove koji su nam davali moralnu potporu.

Zahvaljujemo svima koji su pomogli da Društvo očuva svoj dignitet i zasluženo mjesto kulturne institucije ove države i šire. Zahvaljujemo svim našim članovima koji su doprinijeli radu i djelovanju našega druš-tva. Također zahvaljujemo institucijama, općinama i tvrtkama koje su imale razumijevanja za našu djelatnost. Doprinos svakoga od nas je put ka očuvanju Društva, hrvatske kulture, hrvatskoga jezika i uopće naci-onalnoga identiteta, na našu i opću korist.

DALJNJI KORACI

Općenito možemo reći kako naš rad još uvijek nije dovoljno cijenjen od odlučujućih društvenih faktora kao važan kulturni segment djelova-nja u društvu. Iako su se u minulom razdoblju dogodili značajni pomaci još ne možemo biti mirni jer su zaostatci dosta veliki. U odnosu prema Društvu, preteže broj onih koji ignoriraju naše opravdane zahtjeve, za-molbe i preporuke dužnosnika koji su cijenili značenje književnoga dje-

282 OSVIT 91–92/2017.

lovanja za nacionalni identitet, za kulturu i uopće opstojnost kulturne i civilizacijske baštine Hrvata u BiH.

U idućem razdoblju treba obraniti dosadašnji status DHK HB i dalje skrbno nastojeći ostvarivati svrhe, ciljeve i zadaće navedene u Statutu Društva. Treba nastojati da buduće djelovanje bude efikasnije kako bi se važnost i vrijednost rada i djelovanja DHK HB lakše prepoznala, da bi društvo postupalo u skladu s tim spoznajama i da bi potpora zajedni-ce bila stvarna i pravodobna.

Programe koji su dostigli tradicijski karakter moramo održati na po-trebnoj razini i unaprjeđivati ih sukladno mogućnostima.

Mogućnosti uspješnijega djelovanja DHK HB i suradnje sa svima nisu iscrpljene. Zato će se nastojati iznaći način boljega i uspješnijega povezivanja unutar hrvatskoga nacionalnoga korpusa, većega uključi-vanja članova Društva u programe koje Društvo realizira, pokretanje programa koji će unaprijediti rad članova i Društva u cjelini.

U vezi s tim pribavljen je program škole kreativnoga pisanja koji bi se mogao realizirati u idućem mandatnom razdoblju.

Potrebno je poticati suradnju sa srodnim društvima drugih naroda. Naši članovi pojedinačno surađuju vrlo uspješno s mnogim stranama pa bi Društvo kao udruga koja okuplja te iste članove mogla nešto od toga iskoristiti.

Na kraju, ocjena ovoga izvješća je da se DHK HB u stanovitoj mjeri stabiliziralo. No to treba shvatiti samo kao početak njegova razvoja što se može ostvariti jedino zajedničkim trudom i dobrom voljom svih nas. Ono je naše Društvo, ono treba naš trud o ono može vratiti uloženi rad u toj mjeri da bismo mogli svoj doprinos kulturi dostojno održavati na visokoj razini na ponos zajednici u kojoj djelujemo i kojoj pripadamo.

Mostar, 27. svibnja 2017.

Predsjednik DHK HB Ivan Sivrić

OSVITČasopis za književnost, kulturu i društvene teme

NakladaDruštva hrvatskih književnika

Herceg Bosne, Mostar

Za nakladnikaIvan Sivrić

UredništvoIvan Baković (izvršni urednik), Ilija Drmić, Lidija Glavaš, Fabi-jan Lovrić, Antun Lučić, Vlatko Majić, Marko Matić, Mato Ne-

dić, Ivan Sivrić (glavni urednik), Ružica Soldo, Maja Tomas

LekturaIvan Baković

Računalni slog i tisakFRAM-ZIRAL, Mostar

Časopis Osvit je referiran u Central and Easten European Online Library /Frankfurt am Main/

http://www.ceeol.com

OSVIT, časopis za književnost, kulturu i društvene teme. Adresa ured-ništva: Trg hrvatskih velikana b.b., Hrvatski dom hercega Stjepana Ko-sače, 88 000 Mostar, tel./fax – 0038736324432 e-mail: info@dhkhb.org; Web: www.dhkhb.org Žiroračun Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, kod UniCredit banke Mostar: 338 100 22001388 90. Za inozemstvo kod UniCredit ban-ke Mostar: SWIFT UNCRBA 22, 7100-280-48-06-03666-5.

ISPRIKA UREDNIŠTVA

U prošlom dvobroju Osvita (83-84) tehničkom omaškom na naslovnici časopisa nije navedeno ime autorice Mile Vlašić. Uredništvo se ispriča-va čitateljstvu i autorici na nenamjernom propustu.

Mijo TOKIĆDanas u Haagu, 29. studenog – jeseni 2017.

Hrvatskom časniku generalu Slobodanu Praljku i drugim hrvatskim časnicima žrtvama haaške pravde

Iustitia mortua est

Danas je u Haagu umorena pravda Najljepša djevojka Umorili su je njezini čuvari U crnim togama U tijelima bez duše Nemilosrdno Nemilo Osuđene su naše bitke Za zrak Za pravo na disanje Za slobodu A mi ih moramo nastaviti Bez slobode ne želimo živjeti Naše su nesreće prezrene A nas će nadahnjivati I dosad smo se hranili i napajali svojim suzama Svojim suzama svijete Narod iz svoje povijesti (iz svoje patnje) mora rasti Drugog temelja nema

Iustitia mortua est

U crnim togama nosili su smrt U praznim očima nije bilo svjetla Nije bilo pravde Istine nije bilo

Istine nije bilo samo mržnja hladnoća i smrt

Svijete sebi donosiš presudu sebi pripremaš smrt

(Tko ubija pravdu Istinu tko ubija Zločinac je I kurvin sin Podli kurvin sin Ne onaj tko pije otrov Oni koji svijet truju ne oni koji otrov piju Oni koji pune čašu svijete

Svijete napunio si čašu otrovom)

„Ja sam tvoje potomstvo“, svijeteJa sam tvoje bolje lice

Svijete s prezirom odbacujem tvoju pravdu