MLADEN GVERO: JOVANKA BROZ - VRIJEME IZOLACIJE ~ Narod koji ne poklanja pažnju svojoj prošlosti, teško se može snaći u sadašnjosti, a

budućnost mu izgleda kao izlog tuñih lijepih želja

Knjigu "Jovanka Broz – vrijeme izolacije" potražite kod vašeg prodavca novina u Crnoj

Gori Životopis oslikan nepravdom Jovanka Broz, nekad prva zvanična dama Jugoslavije bila je tako blizu vlasti, a od nje odmaknuta. Supruga je štitila, bezrezervno. Time je istovremeno sebe žrtvovala. Boreći se za životnog saputnika, sebi je stvarala protivnike. Oni su joj pripisivali čak i političke ambicije, što se pokazalo netačnim. Ako nisu to, uspjeli su da je odvoje od muža, a posle njegove smrti da je protjeraju sa životnog staništa i stave u višedecenijsku izolaciju. Tako je sudbina njen životopis oslikala nepravdom. U nepravdi, vidjela je tragiku. Kasno. Njena sudbina može se porediti sa zemljom koju je stvarala. S tim što je ta zemlja nestala, a ona politički anatemisana i samo životno opstala. Da li spletom okolnosti? Jednom joj je rečeno da bude srećna što je ostala živa. Tajna njenog bivstvovanja je u tijesnoj telepatskoj vezi sa sopstvenim narodom, koji nije imao prilike da to ispolji, isto onoliko koliko je ona sve vrijeme ostala tajanstvena, izolovana u kućnom pritvoru, odvojena od svijeta u kome je živjela voljom tajnih sila. Čuvar tajne Redovi koji slijede pojavili su se iz zaleñenog embriona brižljivo, tajno prikupljanih i upakovanih podataka o nekad prvoj dami Jugoslavije, Jovanki Broz. Naravno, to je na svojevrstan način istovremeno i priča o sudbini i raspadu Jugoslavije. Slobodno se može reći, dok je Jovanka Broz zavodila red u Titovom okruženju, dok je bračni par funkcionisao po toj formuli i Jugoslavija je odavala utisak stabilne i čvrste državne tvorevine. Iako se može pretpostaviti koliko je Jugoslavija bila isprepletena brojnim obavještajnim mrežama iz svijeta, pokušaj Posebne službe zemalja iz okruženja je bez presedana. Cilj je bio ne samo da se iznutra prodre u predsjedničku rezidenciju, već i u najintimnije odaje predsjednikove supruge, Jovanke Broz. Premda je to izgledalo kao zaludan posao, naum je bio da se sa najbliže i najtoplije tačke mjeri temperatura i pod rukom drži puls, osmatra čvrstina zemlje i njeno stvarno zdravlje. Naravno, bio je to samo jedan od mogućih ulaza za osmatranje titovske i posttitovske Jugoslavije. Bez sumnje, pokušaj je bio originalan i hrabar. Rezultanta je da se Jugoslavija raspala, a da je Jovanka Broz, samo sticajem okolnosti, ostala živa i u višedecenijskoj izolaciji. Kocka je bačena Splet dobrih okolnosti je da je naš glumac Toma Nikolić, koji živi u Rimu, godinama u dobroj komunikaciji sa tamošnjim publicistom i književnikom Julijanom Gvidom.

Zahvaljujući njegovoj nesebičnosti i povjerenju tamošnjeg čuvara tajne, dolazimo do dosad nepoznatih i neobičnih detalja o Jovanki Broz, posebno u vrijeme njene izolacije, prema tome i o Jugoslaviji i njenom raspadu. Nevjerovatno je kako je ðani Avati u Beogradu do tančina ispleo svoju nevidljivu mrežu, da je gotovo svakodnevno saznavao stanje u rezidenciji predsjednika Tita, Ulica Užička broj 11, a posebno kasnije, iz Bulevara mira broj 75, iz kuće u koju je nasilno premještena i u kojoj je stanovala Jovanka Broz. Jovanka Broz predstavljala je njegovu dugogodišnju službenu opservaciju. Preko njene odanosti Titu, dakle i odgovarajuće moći, do prvih čarki o njenom, navodno, prevelikom uticaju na Tita 70-ih godina prošlog vijeka, pa do razdvajanja od njega, izbacivanja iz predsjedničke rezidencije, njene tuge i suza koje su pratile i stanje čitave zemlje, Jugoslavije, njeno rastakanje, rat i konačno razbijanje. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=295056&datum=2011-08-29 Stvar igre M.G. – Vaš osnovni zadatak bio je krajnje izazovan, ali i krajnje osjetljiv, ako hoćete i opasan, da u Jugoslaviju uñete iznutra, iz predsjedničke rezidencije, iz odaja Jovanke Broz, predsjednikove supruge. Čini se, veoma drsko i u to vreme nemoguće? ð. A. – Nemoguće?! To ste Vi rekli. Odgovor treba potražiti u činjenici da sam bio potpuno samostalan. U Beograd sam došao ciljano da provedem duže vrijeme. Moj zadatak je bio da, stvaranjem kontakata, kako znam i umijem, osjetim impulse iz rezidencije predsjednika Tita. Razumjećete da je to, naoko, bio gotovo zaludan posao. Ali to je kao kad se kuća gradi, nije je sagradio samo onaj ko nije počeo da zida. Tako je i u ovom poslu – valjalo je početi zidati, s tim što sam ja, izgleda, imao zadatak da počnem od krova. M. G. – Posle toliko provedenog vremena u Jugoslaviji, sjajno naučenog srpskog jezika i ostvarenih kontakata, može li se reći da ste bili posmatrač i svjedok početka i kraja raspada Jugoslavije? ð. A. – Tako je to samo izgledalo. Ja sam u Beogradu već imao pripremljen temelj, jednog jugoslovenskog oficira koji je duže vremena bio naš čovjek. M. G. – Ko je bio taj oficir? ð. A. - Podrazumijeva se da Vam ne mogu saopštiti identitet tog čovjeka. Ako je za utjehu, mogu samo da kažem toliko da nije bio iz Srbije. Taj čovjek je duže vrijeme obrañivan, provjeravan i pripreman. Radio je posebne poslove u jugoslovenskoj vojsci. Stalno je bio u civilu. M. G. – Ipak, da li ste imali rezerve prema takvom čovjeku, eventualno mislili da nije ubačen sa suprotne strane? ð. A. – Uvijek sam imao odreñene rezerve, naročito u početku. Budnost i oprez krila su i osnova ovog posla. Bilo kakav kiks sa tim čovjekom značio bi da je bar jedno krilo slomljeno. Po prirodi stvari, u takvim okolnostima let postaje nemoguć, posao se obustavlja. Uostalom, u taj posao ljudi se ne uvode slučajno i ma koliko se vremenom pokazivao lojalnim čovjek tog kova je na stalnoj provjeri, u svakom djeliću posla. Slučajna greška ima težinu namjerne. Razumijete...

M. G. – Gdje se dogodio i kako je izgledao Vaš prvi kontakt sa njim? ð. A. – Sreli smo se u kafani, po dogovoru, krajnje opušteno. On, kao slučajno je sreo nekog Slovenca, popio sa njim piće i ubrzo otišao. M. G. – Zašto sa Slovencem...? ð. A. – Ja sam u Beograd došao sa jugoslovenskim, slovenačkim ličnim dokumetima. M. G. – Kako ste ga procijenili na prvi pogled? ð. A. – Nikako. To je i razumljivo. Ljudi tog kova obično su takvi, u prvim kontaktima bezlični i hladni. Tako sam i ja njega prihvatio. Meñutim, prethodni kontakti Službe sa njim garantovali su, nikad ne sasvim, da je čovjek od povjerenja i posla. A talentovan. M. G. – A da se, kojim slučajem, pokazalo drugačije, obrnuto...? ð. A. – Na to pitanje, molim Vas, odgovorite sami. Posle kraćeg razmišljanja, ozbiljan. Šta bi bilo?! Kraj! Krah! U tom slučaju ja bih, vjerovatno, iznenada nestao, bio bih povučen, cijela naša služba pretrpjela bi težak udar i odreñene unutrašnje lomove. Kao što znate, do toga nije došlo. Istina obazrivo i polagano, posao je počeo da se odvija. Pored toga jugoslovenskog našeg čovjeka, na raspolaganju sam imao i jednog Italijana. Njih dvojica su isti posao radili odvojeno, ne znajući jedan za drugog. M. G. – Kad smo već kod Vašeg operativnog rada, da li ste u nekom periodu imali utisak da Vam je neko na tragu? ð. A. – Ne, nikada. Čovjek koji se bavi ovim poslom to osjeti. M.G. – Da li ste naišli na nekog ko se bavio istim poslom, iz istočnih ili zapadnih zemalja? ð. A. – Ne. Ne znam. Ne znam, iz prostog razloga što su šanse da na takvog čovjeka naiñem, bile nikakve. Baš nikakve. Stvar je igre. Premda ne vjerujem da je iko iz svijeta pokušao da ostvari tu ideju, sem te naše službe... E, sad, da li je naša služba to radila u dogovoru sa Zapadom, ili za Zapad, da se zbog toga pratilo Titovo zdravlje i Jovankin porodični i politički status, da li je posle svega bio planiran raspad Jugoslavije, ostaje nam da samostalno donesemo sud. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=295152&datum=2011-08-30 Jovanka Mladen GVERO: - Kada ste dolazili poslom u Jugoslaviju, kakva ste saznanja o Jovanki ponijeli iz Italije? ðani AVATI: Pre ostalog, upoznao sam se njenom biografijom. Jovanka Budisavljević roñena je 7. decembra 1924. godine u selu Pećanima, u Lici, od oca Milana Miće i majke Milice, roñene Svilar. Sa 17 godina stupila je u Savez komunističke omladine Jugoslavije. Bila je vrlo aktivna. Od 750 mladih Ličanki izabrana je u 75 djevojaka od kojih je formirana Prva ženska četa, jedina, ikada formirana u Evropi. (Avati je zatim okrnuo list papira ispred sebe, pogledao na naredni, nastojeći da ne napravi grešku u imenima) – Tokom Drugog svjetskog rata, 1943. godine ranjena je u nogu. Tada se razboljela od tifusa. Iste godine u ratu joj je poginuo brat Maksim i umro otac Mićo. Već u 21. godini odlikovana je sa dva ordena za hrabrost. Tita je upoznala 1944. godine kada su Njemci

izvršili desant na Drvar. Njemci su saznali da je Tito sa Vrhovnim štabom komandovao ratnim operacijama iz skrovišta drvarske pećine. Jedan podatak me je posebno fascinirao – Tito je bio jedini evropski voña koji je ratnim operacijama upravljao na samom frontu. Jovanka je nosilac Partizanske spomenice 1941. godine. Posle rata dovela je Beograd dvije roñene sestre i školovala ih. Maćeha joj je ostala u selu, živeći veoma skromno. Sestra po ocu, Marija, završila je fakultet i nastanila se u Zadru. Sa maćehom i sestrom po ocu slabo je komunicirala, gotovo nikako. Znalo se, iako se o tome se u to vrijeme malo govorilo, da su se Josip Broz i Jovanka Budisavljević vjenčali u Iloku, 15. aprila 1952. godine. Vjenčanje je obavljeno veoma diskretno. Kumovi su im bili Aleksandar Ranković i general Ivan Gošnjak. Jovanka je tada imala 28, a Josip 60 godina. Tek kada se, nekoliko mjeseci kasnije, na prijemu u čast engleskog ministra inostranih poslova Entoni Idna pojavio sa Jovankom, u javnosti je bila objelodanjeno da se oženio. M. G. – Prvih godina brak Jovanke i Tita, gotovo strogo, bio je van domašaja javnosti, posebno jugoslovenske? ð. A. – Ne bih rekao da je baš tako. Istina, poznato je da prvih godina Jovanka nije pratila Tita na putovnjima po inostranstvu. Tek krajem pedesetih godina počela je stalno da putuje sa njim. Posebno je bila čuvena i raskošna posjeta afričkim zemljama 1961. godine, brodom Galeb. Kao sa tog, tako su i sa narednih putovanja u Afriku najviše donošeni dragulji i prestižno lovačko oružje. Sigurno Vam je poznato da je Tito proglašen za prvog počasnog grañanina Beograda. A prvi strani državljanin počastvovan tim priznanjem bio je car Etiopije Haile Salasije 1954. godine. Tom prilikom posjetili su i Jovankino rodno mjesto. Samo njenom pribranošću izbjegnut je skandal. Kao što je poznato car Salasije bio je čovjek sitne grañe i niskog rasta. Tom prilikom, posjetom Hrvatskoj, navratili su i u Jovankino rodno mjesto i podrum pića tamošnjeg uglednog seljaka. Seljak je bio opčinjen posjetiocima. Stalno je i upadljivo gledao čas u Tita, čas u cara Salasija. Posmatrajući zadovoljnog seljaka sa stalnim smiješkom na licu, Tito ga je nešto priupitao. Ponosan i na to što vidi svog predsjednika korpulentnijeg od cara, seljak je kao iz topa opalio: "Druže Tito, Vi ste za ovog cara pravi bik!" M. G. – Gotovo da je zapanjujuće šta je lički seljak rekao Titu... ð. A. – Odjednom je nastao tajac. Tito je crvenio. Dok je kod pratnje i obezbjeñenja nervoza narastala neslućenom brzinom šta da čine sa seljakom, Jovanka se sasvim blago obratila Titu: "Druže Tito, to je najveći kompliment u Lici. Bik predstavlja simbol snage, zdravlja i ponosa". Tito je to odmah razumio i potapšao seljaka po ramenu. Obezbjeñenje je odahnulo. Eto i sa tom angdotom došao sam u Beograd na službu. To na izuzetan način govori o karkateru Jovankine ličnosti. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=295240&datum=2011-08-31 Zemlja, kost u grlu velikih M. G - Kakva saznanja ste imali o Jovankinom angažovanju sa prvog putovanja po Africi, da li je već tu pokazala svoju ličnost, istrajnost? ð.A. - Tu je Jovanka pokazala svoju apsolutnu privrženost Titu u želji da sve bude na

svom mestu, posebno što se tiče Titove bezbjednosti u svakom pogledu, od informacija koje dobija, do ishrane. Premda je bila zadužena samo za rezidencije, Jovanka se nametala svojom energijom, snagom da sve prati, što joj je, bez sumnje, davalo i moć. Željela je sve da bude pod konac, tačnije – po njenom. Hoću da vjerujem da je radila iz najboljih namjera prema suprugu, predsjedniku, njegovoj bezbjednosti i konforu. Uostalom, to je bilo toliko očigledno. M. G. - Može li se reći da je Jovanka s razlogom težila da nametne lični autoritet, i kao supruga predsjednika i kao osoba, istina neformalno, zadužena za najosetljivija pitanja bezbjednosti? ð A. - Da, bez ikakve zadrške. Ona je zahtjevala apsolutnu odgovornost za svaki potez. Meñutim, mnogi koji su se navikli na podilaženje Titu, koji su živjeli neki svoj vojno-birokratski život, teško su prihvatali nove metode predostrožnosti i bezbjednosti, pa su samim tim pokušali da dovedu u pitanje i Jovankin autoritet. Posebno ih je uznemiravalo Jovankino kadriranje u Titovom okruženju. Tada je i u samom Maršalatu došlo do prvih pometnji, potresa i personalnih nesigurnosti. Ljudi na visokim funkcijama našli su se na političkoj klizavici, pa je još tada protiv nje počeo da tinja odijum nezadovoljstva. A ona je stvarno željela najbolje. Konačno, imala je na to moralno pravo, bila je supruga predsjednika države. A izrodilo se u nešto sasvim suprotno. Tu su nastala prva Jovankina iskušenja. Te informacije brzo su se probile u svijet, uprkos zatvorenom sistemu organizacije čitavog posla na putovanju. Jednostavno, na putovanju je bilo mnogo ljudi. Nije bilo potrebno da se istina provlači kroz ključaonicu, vrata su bila širom otvorena. Po diplomatskim kuloarima počele su da se šire razne priče. Vrijeme je bilo takvo, pa je razumljivo da se veoma mali broj tih informacija, spletki, spustio do običnog čovjeka u Jugoslaviji, dakle, i u Srbiji. Bolje rečeno, narod je bio jako vezan za režim, posebno u Srbiji. Sigurno je tome doprinosio i autoritarni sistem koji su ljudi zidali oko Tita. Disciplinom koju je nametala, Jovanka je tu vrstu tenzija, privrženosti režimu, svjesno ili nesvjesno, podupirala. Ljudi su to činili i iz straha, plašeći se da ne budu obelježeni na bilo koji način. Da li je ona u tome pretjerivala, neka svako sam prosudi, ali jedno je sigurno, ona je bila poslednji, pravi bedem Titove sigurnosti u njegovom najbližem okruženju. M. G. - Da li Vi Jovanku Broz vidite kao pozitivnu ličnost u životu Josipa Broza Tita, prema svim raspoloživim podacima do kojih ste došli, o čemu ćete nam kasnije govoriti? ð. A. - Tako se poklopilo, čim sam došao u Beograd počela je afera oko Jovanke, još tada. Ona se žrtvovala za svog muža, baš kada se rješavalo pitanje Hrvatskog proleća u Karañorñevu, da bi kasnije, najviše zbog toga, planirali da joj se osvete. Kao što je poznato, odvojena je od Tita, a poslije njegove smrti izolovana. Prema svim podacima kojima raspolažem, mogu da kažem da je ona žena sa pozitivnom energijom. M. G. - Rekli ste da je Jugoslavija bila na klackalici izmeñu Istoka i Zapada. šta pod tim podrazumijevate? ð. A. – Jugoslavija je i Istoku i Zapadu geo-politički bila veoma interesantna, srednje razvijena, vojno veoma moćna. To znači da je takav status Jugoslavije u meñunarodnoj politici Tito veoma vješto koristio. Jugoslavija je bila socijalistička zemlja, po sistemu naklonjena Sovjetskom Savezu. S druge strane, sa Inforbiroom odbacila je i tutorstvo Rusa. Da je tih godina sovjetska čizma zagazila na

jugoslovensku teritoriju, Jugoslavija bi se loše provela. Što zbog posledica vojne intervencije, što zbog privrednog crpljenja svake vrste od zemalja iz tog vojnog bloka. Opet, ne. (NE!) Rusima davalo je nadu Zapadu da se uvijek može nešto više poraditi sa Jugoslavijom. Tito je to znao da iskoristi, najviše kroz povoljne kredite i svaki drugi materijalni oslonac sa Zapada. Zapad je na Jugoslaviju gledao kao na svoj prozor, sa kojeg, bar jednim okom, može da osmatra Istok, tačnije Varšavski pakt. Mora se priznati da je, posle Staljinove smrti, Tito odnio čistu pobjedu. Rusi su mu to priznali. Zapad je i tu situaciju pomno pratio, ali na drugi način, da Tito ne podlegne novom rukovodstvu i strategiji, sovjetskoj dominaciji. Kao što znate, to se nije dogodilo. Zapad je i dalje nastavio sa podrškom Jugoslaviji, sve do Titove smrti. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=295403&datum=2011-09-01 Jovanka i "Hrvatsko proljeće" M. G. – Po dolasku u Jugoslaviju, sačekalo Vas je vruće "Hrvatsko proljeće", politički pokret čiji su čelnici zahtijevali partijsku i ekonomsku samostalnost u okviru Jugoslavije. Da li se može napraviti bilo kakva paralela što se Vaš dolazak sa službom poklopio s tim pokretom? ð. A. – Zbog tog političkog pokreta sigurno nijesam došao službom u Jugoslaviju. A da sam došao u vruće područje, to je bez ostatka. Prevruće. Praktično, odmah sam morao da skočim u vatru. Baš vezano za moj posao, zbog kojeg sam poslat službom u Beograd. Riječ je o Jovanki Broz. M. G. – Kako ste vi razumjeli tadašnja politička gibanja u Jugoslaviji? ð. A. – Danas možemo da kažemo da je to bio početak kraja jugoslovenske državne tvorevine. Dio najvišeg političkog rukvodstva Hrvatske, što će se pokazati kasnije, stajao je iza "Hrvatskog proljeća". Oni su toliko snažno djelovali da su imali potpunu kontrolu nad medijima i kulturnim zbivanjima. Federalni filteri u toj oblasti bili su potpuno blokirni, što je bilo od interesa za "Hrvatsko proljeće". M. G. – Evropa i svijet su takoñe bili šokirani razvojem situacije u Jugoslaviji. Kuda su naginjala ta stremljenja? ð. A. – Malo je reći da su obavještajne službe bile u panici. Izvjesno je da je Engleska tada bila za očuvanje Jugoslavije, na strani Tita, pa su njene aktivnosti u tom pogledu bile i najdinamičnije. M. G. – Razrješenje "Hrvatskog proljeća" (bar za Titovog života) odigralo se 2. i 3. decembra 1971. godine u Karañorñevu, na sjednici najužeg rukovodstva CK SKJ. Jovanka Broz je tih dana bila uz svog supruga? ð. A. - Bio sam u danonoćnom iščekivanju. E sad, jedno ključno objašnjenje. Pored sale u kojoj se održavala sjednica predsedništva postoji jedna prostorija sa telefonskom vezom, mjesto sa kojeg su se funkcioneri javljali svojim familijama i kabinetima. Dok je sjednica bila u zamahu, u tu sobu ušao je Pero Pirker i nazvao nekoga u Zagrebu. Očito je da je to bio neko važan iz "Hrvatskog proljeća". Razgovor je otprilike tekao ovako: "Šta ima novo?" pitao je i poduže vrijeme slušao šta mu sagovornik odgovara. Zatim je sagovornika naglo prekinuo, da bi mu prekorno, povišenim tonom kazao: "Sve to znam, pitam, da li je tamo sve spremno kao što smo dogovorili?!"

Dok je spuštao slušalicu, ozarenog lica, očito zadovoljan, iza zavjese se ukazala Jovanka, koju on nije primijetio. "Šta to, Pero, pitaš, šta treba da bude spremno?" Pero Pirker u tom trenutku nije mogao da se pribere, nešto je promrmljao sebi u bradu i nekako izašao iz te prostorije. Odmah za njim izašla je i Jovanka i otišla u salu gdje se održavao sastanak, na uho Titu rekla šta je čula i napustila saastanak. Tito je sjajno je reagovao. Naravno da je odmah povjerovao supruzi i istog časa zauzeo veoma oštar kurs prema svim zahtjevima koje je pokušao da nametne jedan dio hrvatskog rukovodstva. Nastavak sjednice, baš zbog toga, najviše se odnosio na kadrovske promjene u hrvatskom rukovodstvu i presijecanje čvorišta političkog problema. M. G. – Kako bi danas, poslije toliko vremena, mogao da se okarakteriše taj Jovankin potez? ð. A. – Bez sumnje, njena reakcija može da se tumači kao privrženost suprugu i predsjedniku – apsolutna odanost. Tek kasnije će se pokazati da je u tako prevrelom loncu načet konačni status Jugoslavije, ali i Jovanke Broz. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=295534&datum=2011-09-02 Nevesele igre Odmah, drugog dana Nove 1976. godine koju je Tito sa Jovankom dočekao u Novom Sadu, naš čovjek dostavio mi je svježu informaciju. Slučajno se dogodilo da su Titu vrata prikliještila ruku. Jovanka je odmah tražila odgovornost čovjeka koji je bio zadužen za taj dio Titove bezbjednosti. Bio je to general Marko Rapo. Ili, uzmite primjer, situaciju kada je ručala sa Titom u Karañorñevu. Pili su crno vino vanga. Iz novootvorene flaše Tito je popio jedan decilitar, ona ni toliko. Kad su završili objed, Jovanka je olovkom obilježila dokle je vino ispijeno. Za večerom je tražila da im donesu vino koje je služeno uz ručak. Konobar je donio novu flašu istog vina, ali je Jovanka tražila da donese flašu koja je ostala od ručka. Šta je konobar mogao da uradi u toj situaciji? Ništa. Šta je bilo kazao je... M. G. – Može se samo zamisliti koliko su ljudi iz Titovog okruženja morali da budu na nivou svog posla, svako ponaosob...? ð. A. – (Smijeh) Sreća što nisam bio na njihovom mjestu. Samo, ne zaboravite da sam rekao da bi svaki ozbiljan čovjek na visokom položaju poželio da ima takvu osobu u svom okruženju. Ona je bila potpuno u pravu. Pazite, u pitanju je šef države, tu rizik uvijek postoji. M. G. – Tu se postavlja to nevjerovatno pitanje – koliko je Tito razumio? Jovankinu ulogu, njena pregnuća, da se cijelim svojim bićem posvetila njemu? ð. A. – To je ključno pitanje. Tito je imao veoma snažnu harizmu, i kod vas i u svijetu. Danas, kad sve to posmatram, čvrsto vjerujem da je baš na primjeru supruge pokazao ranjivost. Ne zbog toga što je ona pokušala da se miješa u politiku, ne. Nego što do kraja nije razumio ne samo njenu ulogu, nego i ljubav. Njih dvoje su se jako voljeli, o tome ne može da bude nikakve dileme. Zašto se to Titu dogodilo? Sigurno, sve je poteklo od prve glasine – pritužbe vešto uvijene, na koju nije adekvatno reagovao. Trebalo je da je sasiječe u korijenu. Kada nije postupio tako u prvom slučaju, razumljivo je da su pristizale nove, zamagljene spletke koje su kod njega stvarale nespokoj. Tu se ne može

tražiti opravdanje da je bio suviše zauzet državničkim poslovima. Ni slučajno. Jednom načet – zauvijek načet. To je bila nevesela igra kojoj je Tito podlegao. To mu je kasnije oduzelo desetostruko više i vremena i nerava, nego da ju je, kao suprug beskompromisno zaštitio. M. G. – Ako sam Vas dobro razumio, želeći da sve bude pod kontrolom, kada se radilo o Titu i njegovom okruženju, Jovanka je sebi fabrikovala protivnike? ð. A. – Da. Meñutim, držala je ona i do svog dostojanstva, što je razumljivo. Ona je bila supruga predsjednika države. Posebno nije dozvoljavala potcjenjivanja na svoj račun, kao žena najvišeg funkcionera, šefa države. Izvjesnu netrpeljivost prema Jovanki ispoljavale su i supruge nekih visokih funkcionera i ambasadora. O tome možemo nešto kasnije. M. G. – Dok je bio na funkciji, Aleksandar Ranković nije bio ravnodušan prema okolnostima u predsjedničkoj rezidenciji? ð. A. – U Dnevničkim zabeleškama Aleksandra Ranković piše da je jedno vrijeme bio razapet izmeñu Tita i Jovanke. Dok je Tito pokazivao razumijevanje i objektivnost, Jovanka je podlegala ekscesima. Tita sam morao da uvjeravam da bi bilo prenagljeno povlačiti ambasadora Mićunovića iz Vašingtona zbog njegove supruge, koja je, navodno, nipodaštavala Jovanku prilikom Titovog i Kenedijevog susreta u Bijeloj kući. Ili, kada je, 1971. godine ambasador u Americi Bogdan Crnobrnja, obaviješten od Mirka Tepavca, ministra inostranih poslova, da se hitno vrati u Beograd uoči Titove posjete Americi. Kada je Titu predočeno da ambasador Crnobrnja treba da ostane dok se posjeta ne završi, Tito mu je odbrusio: "Imate li Vi ženu? A znate li vi šta znači u kući imati žensku napast?! Drugarica Jovanka je postavila uslov, ako se Crnobrnja ne vrati, ona neće putovati u Ameriku". I tu se zakuvalo oko ženskog pitanja. Iako je to bilo apsurdno, bez obzira i na dugogodišnju saradnju i prijateljstvo sa Titom, Crnobrnja je povučen sa ambasadorskog mjesta u Americi pred samu Titovu posjetu. Iz toga se vidi koliko je Tito, očito, nevoljno postupio po Jovankinom zahtjevu. U stvari podlegao je sugestijama i glasinama o, maltene, zločestoj supruzi Jovanki. M. G. – Da li je moguće da je Tito dopustio da dospe u takvu situaciju? ð. A. – Tako piše Ranković. Meñutim, tu postoji zamka, koja je i njemu izmakla. To je hijerarhija. Ako je tačno da su supruge pojedinih ambasadora pokušavale da potcijene ili omalovaže Jovanku Broz, to znači da su mimo tačno odreñenog protokola za supruge ambasadora napravile prekršaj. Da, prekršaj. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=295715&datum=2011-09-03 Vrijeme tuge i izolacije M. G. – Kako tumačite da je Tito bolničke dane do smrti proveo u Ljubljani, a da je sahranjen u Beogradu? ð. A.– Vrlo indikativno pitanje. O tome sam toliko razmišljao, a ostao sam na pretpostavkama. Po meni, moguća su dva razloga, zato što je Beograd bio glavni grad, time se dao značaj daljem očuvanju Jugoslavije. Moguće je da je to i viša sila, da bude blizu žene koja ga je cijelog života voljela. M. G. – Kako tumačite Titovu smrt u odnosu na dalji status Jovanke Broz?

ð. A. – Uskoro je uslijedio i Titov fizički kraj, te 1980. godine, četvrtog dana maja meseca, u 15 časova i 15 minuta. Od tada su počeli tmurni dani nekad prve dame Jugoslavije. Bez sumnje, to je priča i o čitavoj zemlji i njenim narodima, naravima i osvetama koje, inače, nisu strane ljudima sa tih prostora. Da ne budemo zluradi, tako niski porivi javljali su se kroz istoriju velikog broja zemalja čitavog svijeta. M. G. – Tito je u Beograd dopremljen čuvenim plavim vozom... ð. A. – Da. U pratnji u plavom vozu bio je član Predsjedništva SFRJ Fadilj Hodža. Od Titove smrti, predsjednik Predsjedništva postao je Lazar Koliševski. Na tom mjestu, zbog rotacije u Predsjedništvu, Koliševski je bio samo 15 dana. M. G. – Državni vrh Jugoslavije Titovoj sahrani pridao je naročit značaj. Koliko ste imali informacija o Jovanki u tim časovima i danima? ð. A. – Ne samo da je državni vrh pridao naročit značaj Titovoj sahrani, već i ogroman broj grañana čitave zemlje. Koliko je Tito bio uvažavan u svijetu najbolje su pokazale zvanice i predsjednici brojnih država koji su došli da mu odaju poštu. Titovoj sahrani prisustvovali su državnici iz 127 zemalja, 31 predsjednik države, četiri kralja, pet prinčeva... Tih dana Jovanka je bila pod strogom kontrolom, potpuno izolovana. Unutar rukovodstva bilo je nesuglasica oko njene uloge u samom činu sahrane. Prevladalo je mišljenje da u protokolu zauzme mjesto samo kao zakonita supruga pokojnog predsjednika Tita. Tako je i bilo. M. G. – Ko se s Jovankom družio u tim teškim vremenima? Da li je imala nekoga kome bi mogla da se povjeri, da olakša bol? ð. A. – Poslije Titove smrti njena sestra Nada svakodnevno je dolazila kod Jovanke. Kasnije je navraćala svaka dva-tri dana. Nada je imala nešto više 50 godina, poviša, lijepa žena. Ona je sama dolazila iz ulice Ljutice Bogdana, gdje je u jednom od šest tamošnjih solitera imala stan. U Vojnoj gimnanziji u Beogradu bila je profesor engleskog jezika. Nikad se nije udavala. Bila je veoma duhovita. Njena česta uzrečica bila je: "Boli me štikla". U Beogradu je živjela i druga Jovankina sestra, Zora. Sa njom se nije viñala, premda su njena djeca dolazila kod Jovanke. Zatim, rado je odlazila kod roñake Marije Batinić u Smederevo. Marija je u Smederevu bila, koliko se sjećam, direktor Otpada. Na Umci kod Beograda posjećivala je roñaka, ne mogu da se sjetim imena. On je bio vojno lice. Kada je već otišao u penziju, Jovanka je odlazila u posjetu porodici Ivice Lovrića, nekadašnjeg direktora Novinskog preduzeća Borba. Ivičina žena bila je Jovankina roñaka. I, bila je bliska sa doktorom Manetom Budisavljevićem, koji je sa porodicom stanovao u ulici Generala Ždanova 80 u Beogradu. Do njega je jako držala. M. G. – Koliko su te posjete bile interesantne za Vašu dalju opservciju? ð. A. – Ništa naročito. To su bili prvenstveno roñački razgovori. Ja bih još dodao da je to bio pravi ventil za njeno opuštanje. To su bili trenuci kada je napuštala samoću. Znate, pametni ljudi kažu da je čovjek u najlošijem društvu kada je sam. Dabome da je i nju samoća pritiskala, pa su odlasci do roñaka bili prava prilika za opuštanje kroz razgovor, podsjećanja... M. G. – Čime je Jovanka mogla da iskaže, nadoknadi, iskupi svoje zatočeništvo? http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=295847&datum=2011-09-04

Početak crnih dana M. G. – Dakle, još jednom Vas pitamo, da li je Jovanka u izvesnoj mjeri pretjerivala? ð. A. – Hajde da kažemo da je u nekim situacijama i pretjerivala, ali kada dublje razmislim, lično vjerujem da je i tada bila u pravu, premda čovjek pravi odreñene greške i kada je u pravu. Njene pozitivne osobine, dobra energija, bili su daleko iznad odreñenih pretjerivanja. Mene je više čudilo kako je Tito, koji je važio za mudrog, lukavog i prepredenog čovjeka, tako nešto dozvolio. Već smo ocijenili da su onog časa kada je napravio prvi gaf te vrste, kada je dozvolio da mu pritužuju suprugu, kola krenula nizbrdo. Odagnane je kasnije čak nagrañivao, da bi im dao do znanja da su, ipak, bili vrijedni pažnje. Sigurno je da su to bili prvi signali i za status čitave zemlje. Posle prvih nekoliko slučajeva te vrste, tako moćno pletivo koje je obavijalo Tita počelo je da se osipa. Njegovi najbliži saradnici preko noći su diskretno, postali dostupni stranim službama. Oni nisu označavani kao izvor informacija, ali su ih plasirali. Valjda da bi objašnjavali situaciju oko Jovankine izolacije. U stvari, oni su najviše govorili o sebi, kakvi su ljudi, koliko računa vode o državi. Samo kad pogledate šta su izjavljivali njegovi najbliži saradnici, šefovi kabineta i savjetnici, biće vam više nego jasno. Ako vlast zaista teži sigurnosti, onda prvi krug oko sefa države, jezgro, mora biti krajnje disciplinovano. To je upravo ono što je Jovanka tražila. Ona je sigurno mogla da vidi propuste i nazre probleme. Te najsuptilnije situacije, te koje odnose prevagu, rješavaju se na najskrovitijem mjestu, razumije se, hoću da kažem, u krevetu. Verujte, to je najzdravija energija, u krevetu se vode najistančaniji razgovori, daju najbolji savjeti. Najčešće su to tajne, aksiomi i vlasti i življenja. Kad je Tito ostao i bez te, supružničke vatre, on i njegova vlast počeli su da gore, u vatri koju su na sredini onog drugog puta, založili oni koji su supruzi svog predsjednika pravili zamke, zatim predsjedniku, dakle i državi. M. G. – Već 1979. godine Tito se razbolio. Nije se dugo čekalo, prebačen je u Klinički centar u Ljubljani. Zašto tamo, kad je Beograd imao visok stepen zdravstvene zaštite, izmeñu ostalog u Beogradu je i Vojno medicinska akademija? ðani AVATI – Zašto? Neka to pitanje ostane bez odgovora. Ili, neka to bude rezultat tadašnje političke situacije u Jugoslaviji. Možda je tamo smješten zbog supruge Jovanke, da bude na što većoj razdaljini od nje, kao i njenih eventualnih zahtjeva da ga posjeti. Možete misliti, i da je htjela vjerovatno joj ne bi bilo dozvoljeno da ga posjeti u Ljubljani dok je bio bolestan. Bilo kako, bilo, Tito je prebačen u Klinički centar u Ljubljani. M. G. – Može da se samo zamisli kakvo je obezbeñenje bilo oko Kliničkog centra u Ljubljani...? ð. A. – Kliničko-bolnički centar u Ljubljani, tokom Titove bolesti, obezbjeñivan je sa dva prstena, javne i državne bezbjednosti, Ministarstva unutrašnjih poslova Slovenije. Igor Dolanc, Stanetov sin, jedna od važnijih ličnosti državne bezbjednosti Slovenije, bio je zadužen za obezbjeñenje Kliničko-bolničkog centra. Tito je ležao na sedmom spratu. Taj prostor, neposredno oko Titove bolesničke sobe, obezbjeñivala je vojna služba bezbjednosti. Čitavu operaciju bezbjednosti koordinirao je añutant predsjednika Tita, general Zvonko Kostić sa Kosova. (Posle Titove smrti otišao je u ambasadore). M. G. – Da li ste Vi uspijevali da dobijate informacije iz Ljubljane o Titovoj bolesti? ð. A. – Svakodnevno! Naravno, posebnim kanalom, jer su saopštenja o Titovoj bolesti

bila veoma štura. Unaprijed smo znali kad će mu biti amputirana noga. M. G. – Kako je uopšte moguće da ste iz tako zatvorenih prstenova dobijali obavještenja za kojima su, inače, vapile sve domaće i svjetske TV i novinske kuće? ð. A. – Opet, naš čovjek, ili preko našeg čovjeka. I onaj drugi čovjek, naš, Italijan. Već smo pričali o obojici. Njihove informacije su se gotovo fantastično poklapale. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=295946&datum=2011-09-05 Predskazanje na grobu M.G– Neprijatnost ste najavili, da ju je Jovanka doživjela prilikom posjete Titovom gorbu. O čemu se radi? ð. A. – Kao i obično kod Srba, taj neki čep srdžbe zna da provali i uprlja čitavu stvar čak i u sakralnim prilikama. Jednom, Jovanka je kasnila pola sata, umjesto u 16,00, pristigla je u 16,30 časova. Ispred pratnje i vozača žurno je prošla naprijed. U susret vozaču i pratiocu išao je Titov bivši ordonans, pukovnik. Nekim čudom on je kao penzioner dospio na Memorijalni centar i vodio računa o Titovom grobu. Po hodu i izrazu lica bilo je očito da je u sebi nosio osoran i isključiv stav, nešto što vojnom licu priliči samo kada u odlučujućim trenucima donosi krajnju odluku. Teatralno je stao pred pratioca i vozača, isprsio se, pun neke siline, i odbrusio: "Šta je, što kasni? Mora da je imala teške državničke poslove". Stari, odani vozač uzvratio mu je bez dlake na jeziku: "Dok je Tito bio živ izbjegavao si da je sretneš, a kamo li da nešto kažeš, tolika je bila veličina za tebe. A sad, ti, kao imaš neku vlast. Je l"?! Posle vozačevih riječi pukovnik se zacrvenio i prosto nestao. Sigurno je pretpostavio da će ovi to reći Jovanki. M. G: – Poslije Titove smrti za njegovu suprugu Jovanku nastupilo je veoma teško vrijeme. U kojoj mjeri ste uspijevali da pratite taj dio njenog, može se slobodno reći, iskušeničkog života? ð. A. – U odnosu na moj početak, na 1971. godinu, kada su kockice morale strpljivo da se slažu, u vrijeme o kome pričamo, posao se gotovo odvijao sam od sebe. Kao i u čitavoj zemlji, posebno oko Jovanke, prostor je bio šupalj kao švajcarski sir. Nekada stegnuti obruč oko Tita, njegove rezidencije, koji je Jovanka nastojala da održi, raspao se. Političari su na sve načine nastojali da što dalje odgurnu Jovanku, ne samo od vlasti, od toga je ona poodavno bila odvojena, već i od predsjedničke rezidencije. Meñutim, i u tako otvorenoj situaciji bilo je iznenañenja. Tek ako je prošlo mjesec i neki dan od Titove smrti, naš čovjek donio mi je gotovo zaprešaćujuću priču. Slučaj se, otprilike, ovako odigrao. Kod Jovanke je došao Slovenac Sergej Krajger, obratio joj se bez ikakvog uvoda, čak joj ni ime nije spomenuo: "Drugarice, više ovde ne možete ostati da stanujete. Mi smo odlučili da ovo ovde, u Užičkoj 11, bude Titov spomen-muzej". Šokirana, ne vjerujući šta čuje, Jovanka je stajala kao skamenjena. Omaleni Krajger, vidjevši da je Jovanka krajnje zbunjena, da nije pokušala ništa da odgovori, kočoperno je odbrusio:

"Ništa ne smiješ da poneseš iz kuće!" M. G. – Šta je Jovanka mogla da uradi u tom trenutku? ð. A. – Šta? Ništa. Niti je imala vremena za bilo kakav oporavak. Naprotiv, uslijedio je novi psihološki šok. Još jedan Slovenac, general Ivan Dolničar, izdao je nareñenje da se zaplijeni cjelokupna Jovankina garderoba. M. G. – Šta je to moglo da znači? ð. A. –Teško je dati pravi odgovor na to pitanje. Glorifikovanje Titove vlasti išlo je do mitskog, tako da je i garderobi Jovanke Broz u tim trenucima pridavana fantazmogorična moć. Ko zna šta su mislili da se skriva u njenoj garderobi. Moj utisak je da su se oni i njene garderobe plašili. Da bi me razumjeli, podsjetiću da je u jugoslovenskoj javnosti vladalo mišljenje da je u najosjetljivijim susretima punña Jovanke Broz korišćena za skrivene mikrofone koji su primali sve detalje razgovora koje je Tito vodio sa zvaničnicima. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=296062&datum=2011-09-06 Likvidacija Jovanke, da li? M. G. – Da li je postupljeno po naredbi generala Dolničara? ð. A. – Da, odmah. Garderoba je prebačena u neki magacin i tamo je stajala duže vrijeme. Vjerujem da je, vremenom, veći dio propao. M. G. – Da li je morala da napusti stan, rezidenciju? ð. A. – Može se samo zamisliti koliko je ona u to vrijeme bila usamljena i ranjiva. Na neki način pokušavala je da se zaštiti, da ne napušta svoj životni prostor, ali nije vredjelo. Kada se već našla pred svršenim činom, tražila je da se napravi popis stvari koje iza nje ostaju u rezidenciji, pa da se poslije toga iseli. I to je odbijeno. M. G. – Jovanka se, praktično, našla pred svršenim činom. ð. A. – Iako sama protiv svih, nije se dala tek tako. Kada su vidjeli da pokušava da odugovlači, ne bi li ostala da živi tu gdje je provela 35 godina, na njenim vratima pojavio se Makedonac Dragoljub Stavrev. On je bio potpredsjednik jugoslovenske vlade. Po nervoznom ophoñenju bilo je primjetno da je došao sa zadatkom. Bio je to ultimatum. "Drugarice, morate da se iselite u roku tri dana!" Jovanka nije uspjela ni riječ da progovori. Opet Stavrev: "Ukoliko ne postupite kao što sam rekao, mi imamo i druge mjere za tvoj slučaj!" – ljutito je izgovorio Stavrev, okrenuo se i otišao. M. G. – Koje su to mogle da budu druge mjere, osim ako nije u pitanju sam život? ð. A. – Da, razmišljalo se i o likvidaciji Jovanke Broz. Zbog toga su neki političari i nastupali sa tolikim stepenom arogancije. Nešto kasnije, kada je srela Staneta Dolanca i pokušala da nametne razgovor šta se, zapravo, dogodilo, Dolanc joj je kratko odgovorio: "Budi srećna što si ostala živa!" M. G. – Prijetnja po život... ð. A. – Neka čitalac procijeni šta bi to moglo da znači? Kasnije je dolazio i Fadilj Hodža da joj prijeti. On, koji je danonoćno bdio u Ljubljani za vrijeme Titove bolesti, čak je i Titove posmrtne ostatke Plavim vozom dopratio u Beograd. M. G. – Dakle, kako tumačite riječi Staneta Dolanca "da bude srećna što je ostala živa" i

prijetnje Fadilja Hodže? Da li je moguće da je jedna od opcija bila i likvidacija Jovanke Broz? ð. A. – Bez sumnje. "Budi srećna što si ostala živa!", šta bi drugo moglo da znači nego prijetnju smrću. To je bilo planirano da se odradi krajnje konspirativno. M. G. – Šta je odlučilo da do toga ne doñe, da Jovanki ne bude oduzet život? ð. A. – Koliko su do mene stizale informacije, oni koji su trebali o tome da donesu krajnju odluku plašili su se da će biti otkriveni. Sem toga, mnogo je ljudi bilo uvezano u čin zavjere (to je zavjera!). Znali su, ako ne odmah, da bi to bilo objelodanjeno kad-tad! M. G. – Na koji način se odustalo od tako, moguće, monstruozno skovanog plana? ð. A. – Da je povukla bilo koji delikatan potez, sigurno bi se našao modus za likvidaciju. Bilo ko i pod bilo kojim uslovima da je to izvršio, sigurno je da bi bilo pokušaja da se njena smrt javnosti plasira kao slučajnost, ili pak kao samoubistvo. Atmosfera odmazde, koja je vladala meñu političarima, spuštena je po subordinaciji meñu vojna lica. Da se samo prisjetimo onog visokog oficira koji je obezbjeñivao Titov grob kada je Jovanka kasnila pola sata na suprugov grob. Da li je na to mjesto slučajno postavljen penzionisani visoki oficir? Ne. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=296230&datum=2011-09-07 (Kraj) Feljton u listu "Dan", izlazio od 29. avgusta do 7. septembra 2011.