Teen zapisi o...

Milan Zagorac: Noina velika avantura

Milan Zagorac © 2016.Studio TiM, Rijeka © 2016.

izdavač

[studio TiM]V. Babić 2, Rijekatel. 051/677-196www.studiotim.hr

priprema materijala

Tamara Modrić i Nataša Tićak

crtež

Nataša Tićak

naslovnica

© Sivanova, dreamstime.com

tisak

web2tisak, Zagreb

ISBN 978-953-7780-50-0

Milan Zagorac

Noina velika avantura

Rijeka 2016.[studio TiM]

7

Noina velika avantura

Poglavlje prije poglavlja

O tome kako o važnim planovima valja šutjeti

Noa je jako dugo planirao svoju prvu pravu pustolovinu. Možda čak i više od pola godine. Avantura je trebala biti vrlo jednostavna: na čamcu, splavi, nečemu, čemu god, doplovi-ti od Prepuštevca do velikog jezera niz rijeku Blatnicu.

Noa je mislio: Važno je samo spustiti se niz rijeku.

Za plan su bitne dvije pretpostavke:

a) da nitko, osim uključenih, ne dozna za njega, a to se posebno odnosilo na njegovu sestru Martu

b) da se u njega nakon toga zaljubi Manuela, jer napravio je ve-liku stvar.

Još je jako važno da tata i mama ne saznaju za neke stare i velike gluposti koje je napravio. Dakle, nikako ne smiju sa-znati što je radio prošlog i pretprošlog ljeta jer bi ga mogli baciti na hlađenje kod djeda i bake. Dobro, mislio je Noa, i tamo bi se nešto dalo raditi, ali ovo je svakako bio plan nad planovima.

A svaki dobar plan treba razradu. Noa se odmah bacio na posao.

8

Milan Zagorac

1. poglavlje

Noino jadikovanje ili izbjegavanje pričanja o Manueli

“Starci su zeznuli stvar kada su se preselili ovamo”, govo-rio je Noa.

“Totalno, totalno su zeznuli stvar”, dodala je Marta, tj. Noina sestra.

“Zapravo su sve zeznuli kada su mi dali ovakvo ime”, nastavio je Noa.

To je bilo njegovo tipično reda radi samosažaljenje koje ni- je imalo nikakve veze s onim što ga je mučilo.

“Bolje Noa nego Marta”, dodala je sestra skoro nezain-teresirano.

Ležali su lijeno u njezinoj sobi toga popodneva, jed-nog dosadnog, sumračnog zimskog popodneva, nakon što se Noa vratio iz jutarnje smjene u školi. Nije bio toliko nezadovoljan školom koliko činjenicom da ga Manuela ni-je zarezivala ni pet posto. Stoga je i došao kod sestre, na njezin teren, u sobu ukrašenu Barbikama, portretima vilin-skih konja – ne onih lijepih životinjica s krilima, nego onih glupavih konja s dugom ružičastom kosom – i posterima iz popularnih časopisa. Da, i ponosnom zbirkom namještaja za lutke.

9

Noina velika avantura

Ali Noa nikako nije započinjao razgovor o TOJ temi. Štoviše, jako ga je smetalo to što je Manuela, dakle najljep-ša i sve naj cura u Prepuštevcu, sada skakutala oko onog glupog Nikija. Dobro, možda ga je još više smetalo to što se smješkala i Mariju. Ali Mario mu je bio prijatelj. Ni-ki mu nikada ne bi mogao biti prijatelj, nikako. Samo ga je, nažalost, poznavao. A to što mu je Mario bio prijatelj, svakako je predstavljalo problem.

No, nikako da započne o onome o čemu je želio razgo-varati.

“Niki je kreten”, nastavi Noa.

“Nije on kreten nego njegova sestra Belinda”, dodala je Marta. “Zamisli kakva je ona njihova mama morala biti glupača kada im je dala ovakva imena!”

“A nama tek? Kakva su ova naša imena?” sada će Noa. “Noa, Marta, ma daj...”

“Pa mama je mogla skroz zeznuti da nas je nazvala po djedovima s druge strane”, nastavi Marta. “Zamisli, Vicko, Tonko, Bartol... Ajme užasa!”

Međutim, Noa i nadalje nije započinjao s TOM temom. Odugovlačio je i pričao o nebitnim stvarima. Marta nije shvaćala što on želi, no naslućivala je da je opet bio tužan. I nezadovoljan.

“Znaš da su mi se smijali”, sada je nastavila Marta i time dolila ulje na vatru. “Rekli su mi u razredu da si ti sigurno neki brđanin! Jer da izgledaš i pričaš kao brđanin.”

To je u Prepuštevcu bila velika uvreda. Činjenica da si iz Prepuštevca bila je, u odnosu na činjenicu da si, na primjer, brđanin, kao da si iz neke vukojebine došao u New York.

10

Milan Zagorac

Prepuštevec, hm, da, taj Prepuštevec. Mali grad koji nije grad. A nije ni selo.

“A mislim, koji su to debili...” Noa je bio ogorčen pa Mar-ta nije znala na koga točno misli. “To je sigurno rekla ona šugava Belinda, je l’ tako? A taj Prepuštevec, to je obična vukojebina!”

“Mama mi je rekla da se ne ljutim kada to kažu”, nekako je tužnjikavo dodala Marta. “Mama je rekla da su oni zatu-cani i da se tu ništa ne može. Ali i da ima dobrih ljudi, možda čak i boljih nego u mnogim mjestima. I da nam je ovdje bolje nego u Rijeci.”

Noa nije baš dijelio mamin entuzijazam. Za njega je do-lazak u Prepuštevec iz Rijeke bio katastrofa ponešto veća od Titanika. Nešto najgore na svijetu što se moglo dogoditi.

“Koja glupa krava!” sada je ljutito rekao Noa. “Reci joj da sam ja iz RI-JE-KE, a ne neki brđanin!” dodao je.

To iz RI-JE-KE bilo je dosta teško objasniti. Naime, Pre-puštevec nije baš u blizini Rijeke pa se time samo potvr-đivalo da si dotepenec. Dakle, brđanin, kako god.

Noa je zaista bio ljut. I nesretan. I nezadovoljan. Možda i nije imao toliko razloga za ljutnju, ali njemu se činilo da ima. Sigurno nije bio toliko ljut zbog Prepuštevca jer bi se onda godinama ljutio.

“Ali zašto nisi kao drugi?” sada je Marta već bila očajna.

Noino je raspoloženje još više potonulo. To je bila prava veleizdaja. To da o njemu tako priča Belinda ili neka dru- ga seljanka, hajde. Ali Marta!

“Kako si ti glupa!” samo je dodao.

11

Noina velika avantura

Sve se činilo da će uzaludna rasprava uskoro završiti.

A starci su se stvarno preselili prije nekoliko godina iz Rijeke – dakle velikog grada na moru – u malo mjesto na kopnu. Prepuštevec se zove, ali nije to bilo neko mjesto prepušteno samo sebi, a niti je bilo baš na kraju svijeta, kako je često govorio djed.

“Kamo su vas to odveli roditelji? U Tunguziju?” rekao bi djed.

Noa je dijelio djedovo mišljenje. Prepuštevec nije baš u Tunguziji, ali je na putu za Tunguziju.

“Ja više ne bih živio ovdje”, na kraju je rekao Noa.

Marta je znala da njega muči nešto drugo, a da to samo djeluje kao mrzovolja zbog života u Prepuštevcu.

“Znaš da je učiteljica rekla da je Prepušt...” krenula je Marta, ali ju je Noa prekinuo.

“Učiteljica je glupa... glupa... čuje kako trava raste”, sada je Noa ponavljao riječi koje je čuo od tate pa je počeo, kao, imitirati Martin glas: “Učiteljica je rekla da...”

“Prestani!” stala je vikati Marta.

“Učiteljica je rekla da zmija grize jezikom i da su žabe gmazovi i da je jezero promijenilo klimu”, podsmjehivao se Noa. “Učiteljica je glupa i gotovo!”

Marta je bila pomalo tužna. Noa je bio i ljut i tužan. Sa- da su oboje zašutjeli.

Sve u svemu, za Prepuštevec se može reći baš ono – ma-lo mjesto kao malo mjesto. Dvije-tri zgrade, osnovna škola, trg s velikom lipom, crkva i veliko proštenje u rujnu. I to je manje-više sve, osim par tvornica na rubu mjesta uz

12

Milan Zagorac

obilaznicu. Mještani su ga nazivali gradom, ali pred drugi-ma bi ga nazivali mjestom, nikako ne i selom.

Kada biste pak pitali Nou ima li u Prepuštevcu nešto za-nimljivo, rekao bi kao iz topa: Nema!

Dobro, osim velikog dvorca usred mjesta. I velikih rib-njaka na otoku. I dvije-tri rijeke u okolici. I jednog velikog jezera neke hidroelektrane koje je, navodno, ovom kraju trajno promijenilo klimu.

Noa još nije vidio to jezero. Bilo je valjda ipak predaleko ili nije znao doći do njega. No, dok je na tom mjestu, gdje je danas jezero, još tekla Drava i dok je on još bio dovoljno mali, išao je s roditeljima i njihovim poznanicima tamo na neku ribičiju. Ustvari su to bile duge i dosadne ljetne zaba-ve za odrasle. Djeci nije preostalo drugo nego da se valjaju i kupaju u riječnim rukavcima. Oni su pak, za razliku od središnjeg dijela rijeke koja je bila ledena i nipošto pogod-na za kupanje, bili mlaki, skoro kao voda u kadi.

Naime, u Prepuštevcu je klima bila, kako su ih učili u školi, kontinentalna, zime oštre i vlažne, jeseni ugodne i duge, a ljeta topla. Međutim, Noa i Marta ljeta nisu provo-dili ovdje, nego kod djeda i bake na moru. Dakle, nisu bili u Tunguziji nego na rivijeri.

Ima ovo mjesto još neke lijepe stvari, a to su ponajpri-je vinogradi zvani gorice. Na brežuljcima su ljudi sagradili male klijeti i u njima pravili neko, ne baš cijenjeno vino od grožđa koje je raslo po obroncima. No, oni su ga voljeli. Neki su to grožđe nazivali direktor. Noa je mislio da naziv potječe od toga što ga piju direktori. A vino su zvali cviček, što mu nikako nije bilo jasno.

Uglavnom, iz tih se gorica – s jednog brijega koji se zvao Črn bel – vidjelo to veliko jezero. Skoro kao more. Tata je

13

Noina velika avantura

Noi rekao da na njemu žive galebovi, da ima i valova, da se jedva vidi druga strana koliko je široko. I da je veliko kao pola Balatona. Dobro, možda ne baš kao pola, ali da je veliko. Za živo čudo, tata ga nikada nije odveo na to jezero. Bio je na jednom drugom jezeru koje je činilo, kako je tata rekao, isti hidroenergetski pogon, navodno skroz od Slovenije do Svete Marije na Muri. Ali te su tatine priče Noi zapravo bile nezanimljive. Ima li ili nema hidroelektrana, to Noi ni-malo nije bilo važno.

Noa je patio za dvjema stvarima: morem i neboderima. Dobro, skoro patio, nije baš patio, ali je patio. Recimo da je ovo jezero, tamo na rubu horizonta, zamjenjivalo more, a varaždinske zgrade riječke nebodere.

Varaždin je bio prvi veći grad u blizini. Pa iako nije ja-ko velik, ima i nebodere, i robne kuće, i ulice, i parkove. I Prepuštevec sve to ima, ali u minijaturi. Dobro, nema ne-bodere. Za Nou su neboderi zgrade veće od deset katova. U Prepuštevcu toga nema, ali ima četverokatnica i trokatnica, čak desetak. I nema semafora kojih u Varaždinu ima koli-ko hoćeš.

Uostalom, ništa od svega toga nije bilo baš previše bit-no u usporedbi s Manuelom, o kojoj je tog poslijepodneva i došao razgovarati, ali na kraju nije rekao ništa.

Noa i Marta stanovali su u stambenoj zgradi u centru mjesta, na raskršću Trga i Matije Gupca, dakle dviju glavnih ulica. Zajedno s ostalim trokatnicama i četverokatnicama, bio je to jedini takav blok u mjestu pa se slobodno moglo govoriti kako je to jedan pravi gradski kvart u manje-više negradskom gradiću. Gradoselu. Selogradu.

Prepuštevec je bio mali grad u pravom smislu te riječi, ako izuzmemo Noine pritužbe. Imao je poštu, banku, ambulan-

14

Milan Zagorac

tu, škole, i osnovnu i srednju, pa i jedan vrtić. I nogometni klub. I sud i gradonačelnika. A u stvari je bio predgrađe Va-raždina, ali nije predgrađe. Spojen je vlakom i cestom, ali to nisu ni prigradska željeznica ni autocesta. Dakle, kako god okreneš, Prepuštevec nikada neće biti svjetska metropola.

Ipak, Prepuštevec je imao sve što je potrebno za ugodan život. Noa je to znao, no teško je mogao samome sebi pri-znati.

Preseljenje iz Rijeke ipak je bilo neka vrsta izgona. Do-bro, i za Martu također, ali ne toliko strašan. Ona je imala svoje zanimacije koje nisu imale nikakve veze s pričom o tome gdje je bolje, tu ili tamo. Ona je sasvim pristojno go-vorila tim njihovim kajkavskim dijalektom i zapravo nije osjećala neku veliku nostalgiju. Štoviše. To da jesi ili nisi brđanin, određivalo se po govoru. Ako nije kajkavski, onda je brđanski. Noa nije savladao taj njihov govor i baš zbog toga je na kraju ispao brđanin. Za razliku od Marte koja nije bila brđanka.

Osim bloka zgrada u kojem su stanovali, bio je još je-dan takav blok preko puta ceste i još jedan u naselju ko-je se službeno zvalo tko zna kako, ali svi su ga znali kao Grošnička. To je bila manje-više neprijateljska ulica svima iz Noina kvarta, jednako kao što je bila neprijateljska zo- na i ona preko ceste.

Učiteljica u nižim razredima rekla im je da su to socijal-ni stanovi i da u socijalnim stanovima žive, logično, soci-jalni slučajevi. Dobro, učiteljica je zaista svašta znala reći, a možda je u tome bilo i istine. Dakle, to je naselje na putu do škole bilo za socijalne slučajeve.

Noi se ipak sviđala zgrada, kao i stan u kojem su živjeli. Na trećem katu bez lifta. Nalazio se u potkrovlju odakle se

15

Noina velika avantura

pružao lijep pogled na glavne ulice. Zapravo, u Prepuštev- cu nijedna zgrada nije imala lift. Noa je zbog toga sto puta požalio, pogotovo kada bi mama i tata zatrpali njega i Mar-tu prtljagom s ljetovanja, zimovanja ili proljećovanja.

Sve se činilo da će ovaj neugodan razgovor između Noe i Marte dovesti do nove svađe.

“Zašto si ti takav kreten?” pitala ga je Marta.

Ovo je sada predstavljalo konačni zaključak.

“Molim?” Noa je bio jako uvrijeđen.

“Pa mislim, ti si takav kreten, takav jadnik”, ponovila je sestra totalno kulerski, iako je imala tek jedanaest godina. Usput se pravila nadmoćna.

“Da, mislim, ime ti je malo glupo, ali ti si”, zaključila je, “baš si nekako... kreten.”

Marta skoro da i nije stigla izgovoriti to kreten, a Noa je već zalupio vratima i otišao, posramljen, u svoju sobu.