moj-naČin

2
MOJ NAČIN ___________________ priča Darija Džamonje - za sve nas što kroz život idemo glavom kroz zid i radimo stvari uvijek i isključivo na SVOJ NAČI __________________ Jednom mom prijatelju je profesorica filozofije, u trećem razredu gimnazije, postavila pitanje ko mu je uzor u životu, a on je odgovorio, mimo svih njenih očekivanja, da je to - Frank Sinatra. Profesorica, koja je u najgorem slučaju, očekivala Fridriha Ničea ili Arthura Schopenhauera, se toliko razgnjevila da mu je istog časa zaključila jedinicu za kraj godine. To je vjerovatno bio poticaj koji je mog prijatelja natjerao da upiše filozofski fakultet, da magistrira i doktorira, da postane profesor filozofije. Nešto slično se desilo i meni. Kada mi je profesor matematike zadao zadatak iz geometrije, da konstruišem kružnicu oko kvadrata (ništa u bogu mi lakše nije mogao zadati), ja sam to uradio na svoj način. Šestarom sam napravio kružnicu na tabli, a onda slobodnom rukom u nju ucrtao kvadrat. Profesor umalo nije zaplakao od očaja, a onda se pribrao, iz džepa izvadio dvije hiljade, što je u ono vrijeme bila neka para, dao mi ih i rekao da odem do kafane Šetalište, da popijem nešto, zaključio mi dvojku za kraj godine i ljubazno me zamolio da mu se nikad više ne pojavim ni na času m pred očima. To je sigurno bio razlog što sam zaboravio i ono malo matematike što sam do tada znao. Možda su baš one dvije hiljade bile presudne u tome kojim ću putem krenuti ili, moglo bi se još bolje reći, s kojeg ću puta skrenuti. Teško je sada, kao iz rukava, navesti razlog koji me je natjerao da onaj postavljeni zadatak riješim na svoj način mada sam vrlo dobro znao pravi način. Ponavljalo se to i kasnije, to očajničko traženje svog načina, načina težeg i zamršenijeg, ali suprotnog svim odavno utvrđenim običajima i navikama, taj bolesni strah od nekog budućeg života, koji bi se odvijao u ritmu od sedam do tri, strah od besmislenih propisa kojima se svi pokoravaju bez pogovora, razmišljajući taman onoliko koliko i krave kad ih vode

Upload: milan-kostadinovic

Post on 24-Sep-2015

213 views

Category:

Documents


0 download

DESCRIPTION

Inspirativna prica. Preporucujem.

TRANSCRIPT

MOJ NAIN___________________pria Darija Damonje - za sve nas to kroz ivot idemo glavom kroz zid i radimo stvari uvijek i iskljuivo na SVOJ NAI__________________

Jednom mom prijatelju je profesorica filozofije, u treem razredu gimnazije, postavila pitanje ko mu je uzor u ivotu, a on je odgovorio, mimo svih njenih oekivanja, da je to - Frank Sinatra. Profesorica, koja je u najgorem sluaju, oekivala Fridriha Niea ili Arthura Schopenhauera, se toliko razgnjevila da mu je istog asa zakljuila jedinicu za kraj godine. To je vjerovatno bio poticaj koji je mog prijatelja natjerao da upie filozofski fakultet, da magistrira i doktorira, da postane profesor filozofije.

Neto slino se desilo i meni. Kada mi je profesor matematike zadao zadatak iz geometrije, da konstruiem krunicu oko kvadrata (nita u bogu mi lake nije mogao zadati), ja sam to uradio na svoj nain. estarom sam napravio krunicu na tabli, a onda slobodnom rukom u nju ucrtao kvadrat. Profesor umalo nije zaplakao od oaja, a onda se pribrao, iz depa izvadio dvije hiljade, to je u ono vrijeme bila neka para, dao mi ih i rekao da odem do kafane etalite, da popijem neto, zakljuio mi dvojku za kraj godine i ljubazno me zamolio da mu se nikad vie ne pojavim ni na asu m pred oima.To je sigurno bio razlog to sam zaboravio i ono malo matematike to sam do tada znao. Moda su ba one dvije hiljade bile presudne u tome kojim u putem krenuti ili, moglo bi se jo bolje rei, s kojeg u puta skrenuti.

Teko je sada, kao iz rukava, navesti razlog koji me je natjerao da onaj postavljeni zadatak rijeim na svoj nain mada sam vrlo dobro znao pravi nain. Ponavljalo se to i kasnije, to oajniko traenje svog naina, naina teeg i zamrenijeg, ali suprotnog svim odavno utvrenim obiajima i navikama, taj bolesni strah od nekog budueg ivota, koji bi se odvijao u ritmu od sedam do tri, strah od besmislenih propisa kojima se svi pokoravaju bez pogovora, razmiljajui taman onoliko koliko i krave kad ih vode pod mesarske noeve, to bezpogovorno izvravanje nareenja koje esto ne znai nita drugo nego alibi, pranje ruku od moguih posljedica. S koliko sam samo mrnje unitavao onu nametnutu nam plavu krpu pod nazivom radna odjea,taj licemjerni simbol koji su uveli u kole i koji je trebao da zorno prikae kako nema ama ba nikakve razlike izmeu nas, kako smo svi isti.(Da, da smo svi jednaki, da ne postoji ni najmanja razlika izmeu jedne Zumre, koja nikad nije radila fiskulturu, koja se nikad nije usudila izloiti svoje noge pogledima drugih, i to ne iz razloga to je bila loa i stidljiva pika ili zato tosu joj to zabranjivali njeni konzervativni roditelji, ve iz jednog drugog, sasvim banalnog razloga to su joj noge bile proarane crvenim tragovima ujeda stjenica i jednog Branka, koji nikad nije ni saznao kako izgleda stjenka, ali je zato u kolu svakog dana dolazio u alfa romeu).

Tek kad bih otrgnuo sve depove i kragnu, kada su mi rukavi visili samo nakoniima, kada vie nije bilo nijednog dugmeta, ja sam mogao (donekle) slobodno da diem.ta sam time dobijao? Rijetko ta, osim jedinica iz vladanja, ukora pred iskljuenje i samih iskljuenja i licemjernih objanjenja da je to za moje dobro.

Ne znam da li je to i koliko ispravno, ali znam da sam jednom prilikom jednoj djevojci telefonirao, u tri sata ujutro (sama mi je rekla da je pozovem kad god hou) i da sam njenom ocu koji me je iznervirao svojom sumnjiavosti pozivanjem na pristojnost i prijetnjama, rekao da mi ga lagano popui. Bezbeli, prethodno sam se predstavio, punim imenom i prezimenom - da ne bude zabune, jer strano bi me pogodilo da me je zamijenio s nekim drugim, obinim, bezimenim i bezlinim udvaraem.Siguran sam da i dan-danas zna moje ime.