MEĐUNARODNO PRIVATNO PRAVO

MEĐUNARODNO PRIVATNO PRAVO-je grana prava unutar pravnog sustava jedne države koja sadrži pravna pravila, načela i metode za rješavanje privatnopravnih situacija s međunarodnim obilježjem, a naziv koji nosi kao „međunarodno privatno pravo“ uveo je američki pravni teoretičar JOSEPH STORY, dok je u anglosaksonskom pravu prihvatljivije određenje naziva za ovaj oblik prava kao „pravo sukoba zakona“.

Najznačajniji izvor međunarodnog privatnog prava u BiH je ZRSZ(Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima) koji je stupio na snagu 1.1.1983. ovaj specifičćan naziv pravnog izvora (jer se u drugim državama naziva Zakon o MPP-u) ide s ciljem izbjegavanja pojma „privatno“ jer se u tadašnjem društvenom uređenju nije priznavala podjela prava na PRIVATNO i JAVNO, pa se prema tadašnjem pravu MPP nazivao kao sukob zakona s međunarodnim elementom. Danas je u BiH prihvačeno privatno vlasništvo pa se s pravom za ovaj zakon može koristiti naziv MPP. Nakon raspada bivše Jugoslavije BiH kao njena pravna sljednica je preuzela ZRSZ 1992. UREDBOM SA ZAKONSKOM SNAGOM koja je 1.6.1994. potvrđena zakonom o potvrđivanju uredbe sa zakonskom snagom predmetna uredba postala zakon. Ustav BiH je potvrdio primjenu svih preuzetih zakona iz bivše Jugoslavije pa i primjenu ZRSZ, isto tako i Ustav Federacije BiH u smislu da svi preuzeti zakoni vrijede do donošenja novih zakona koji reguliraju istu oblast u onom opsegu u kojem nisu u suprotnosti s Ustavom Federacije ili BiH.

Ovaj zakon sadrži pravila o određivanju mjerodavnog prava za statusne, porodične i imovinske odnosno druge materijalnopravne odnose s međunarodnim elementom kao i pravila o nadležnosti sudova i drugih organa BiH za raspravljanje navedenih odnosa, kao i pravila postupka te pravila za priznanje i izvršenje stranih sudskih i arbitražnih odluka.

Sadržaj ovog zakona određuje se s dva aspekta i to:

1.u pogledu društvenih(životnih) odnosa koje ureduje zakon,

2.u pogledu pravnih pravila koje zakon obuhvaća.

ODNOSI S MEĐUNARODNIM ELEMENTOM (OBILJEŽJEM)

Određeni društveni odnosi, kao odnosi među ljudima, najčešće nastaju, razvijaju se i prestaju unutar granica pojedine države i kao takvi ćineunutarnje ili nacionalne odnosi.

Pored nacionalnih društvenih odnosa, postoje i oni društveni odnosi koji se razvijaju preko državnih granica i kao takvi su vezani uz najmanje dvije države ili više njih. Za takve se odnose kaže da u sebi imaju određeni međunarodni (strani) element, npr.:kada su u nekom odnosu oba subjekta stranci ili je to jedan od njih, kada je odnos nastao ili prestao u inozemstvu. Terminološko je pitanje treba li reći odnosi s međunarodnim elementom ili međunarodnim obilježjem, jer se oba izraza rabe u literaturi.

1

KOLIZIJSKA PRAVILA ILI PRAVILA 0 ODREĐIVANJU MJERODAVNOG PRAVA

Spomenuti odnosi s međunarodnim elementom, traže drukčije pravno reguliranje od unutarnjih odnosa tj. odnosa bez međunarodnog elementa. Kod takvih se odnosa s međunarodnim elementom postavlja pitanje koje pravo treba primijeniti za reguliranje konkretnog odnosa, domaće ili strano. Na to pitanje, treba li primijeniti mjerodavno domaće ili strano pravo za reguliranje odnosa s međunarodnim elementom, odgovor daju specifična pravna pravila obično zvana kolizijskim pravilima. Prema tome, kolizijska pravila ne rješavaju neposredno(izravno) odnos s međunarodnim elementom, nego to čine na posredan način(neizravno), tj. upućivanjem na mjerodavno domaće ili strano pravo koje treba primijeniti za reguliranje dotičnog odnosa.

Nema sumnje da postoje razne podjele kolizijskih pravila, od kojih je najvažnija podjela na;

1.jednostrane (nepotpune) i

2.dvostrane (potpune, načelne, višestrane).

Jednostrana ili nepotpuna kolizijska pravila upućuju na primjenu samo domaćeg prava i ona su rijetka u našem zakonodavstvu.

Dvostrana ili potpuna kolizijska pravila su ona koja određuju primjenu ne samo domaćega nego i stranog prava. Prema tome, dvostrana kolizijska pravila rješavaju obje strane problema kod izbora mjerodavnog prava za odnose s međunarodnim elementom, jer određuju primjenu kako domaćeg tako i stranog prava, pa kažemo da su dvostrana kolizijska pravila prikladnija za međunarodni promet od jednostranih kolizijskih pravila. U ZRSZ-u koriste se dvostrana (potpuna) kolizijska pravila.

Kada se govori o kolizijskim pravilima ukazuje se i na njihovu specifičnu strukturu koja je strukturalno različita od ostalih pravilia međunarodnoga privatnog prava.

Svako kolizijsko pravilo sastoji se od dva dijela:

1.kategorije vezivanja (što obuhvaća raznovrsne kategorije odnosa koji su predmet pojedinog pravila) i

2.poveznice (vezne okolnosti), koja služi za određivanje mjerodavnog prava.

Primjerice, u kolizijskom pravilu o braku koje glasi: "U pogledu uvjeta za sklapanje braka mjerodavno je, za svaku osobu, pravo države čiji je ona državljanin u vrijeme stupanja u brak" kao kategorija vezivanja javljaju se uvjeti za sklapanje braka, dok je poveznica državljanstvo.

2

Kao poveznice osim državljanstva u obzir mogu doći još domicil (prebivalište) ili boravište osobe, mjesto osnivanja ili sjedišta pravne osobe, mjesto gdje se nalazi stvar, sporazumna volja ugovornih stranaka o izboru prava (autonomija stranaka), mjesto poduzimanja pravnog čina (akta), mjesto gdje je počinjen delikt itd.

Kao poveznice navodimo:

1. pravo određeno državljanstvom naziva se domovinsko pravo (pravo državljanstva) ililexpatriae,2. pravo prebivališta ililexdomicilli3. pravo redovnog boravišta ili lexfirmaehabitationis4. pravo mjesta gdje se stvar nalazi ililexreisitae,5. pravo izabrano sporazumnom voljom ugovornih stranaka iiilexautonomiae,6. pravo mjesta gdje je poduzet pravni čin (akt) ililexlociactis,7. pravo mjesta gdje je počinjen delikt ililexlocidelicticommissi.8. pravo mjesta države suda ililexfori.9. pravo mjesta nastanka štete ili lexlocidamni10. pravo mjerodavno za glavno pitanje ili lexcause

PROCESNA PRAVILA ZA ODNOSE S MEĐUNARODNIM ELEMENTOM

ZRSZ sadrži i procesna pravila za odnose s međunarodnim elementom, kao što su pravila o nadležnosti sudova i drugih organa BiH te pravila postupka i pravila za priznanje i izvršenje stranih sudskih i arbitražnih odluka.

Sve te skupine procesnih pravila za odnose s međunarodnim elementom u teoriji međunarodnoga privatnog prava označuju se zajedničkim nazivom: međunarodno (građansko) procesno pravo.

U pravnoj znanosti oduvijek je bilo sporno je li međunarodno procesno pravo dio međunarodnoga privatnog prava. U krajnjem slučaju, konačnu odluku o tom pitanju treba donijeti pravna znanost.

Odredbe o nadležnosti suda i drugih tijela BiH u stvarima s međunarodnim elementom razgraničavaju nadležnost BiH sudova i drugih tijela prema stranim sudovima i tijelima.

ZRSZ nije donio nikakvu odredbu o osobama koje uživaju pravo imuniteta jer to pitanje rješava Zakon o parničnom postupku. Glede nadležnosti hrvatskih sudova za suđenje strancima koji imaju pravo

3

imuniteta u BiH i za suđenje stranim državama i međunarodnim organizacijama vrijede pravila međunarodnog prava

Danas je općenito priznato da se postupak uvijek vodi po pravu države suda (načelolegis fori za postupak), postupak koji se vodi pred našim pravosudnim tijelom ureduje domaće procesno pravo.

Strana sudska odluka izjednačuje se s odlukom suda BiH i ima pravni učinak u BiH samo ako je prizna sud BiH.

OSTALA PRAVILA MEĐUNARODNOGA PRIVATNOG PRAVA SADRŽANA U ZRSZ-u ZA UREĐIVANJE ODNOSA S MEĐUNARODNIM ELEMENTOM

Sve se više napušta shvačanje da je međunarodno privatno pravo samo ukupnost kolizijskih pravila i pravila međunarodnoga procesnog prava jer to pravo obuhvaća i supstancijalna pravila kojima se neposredno (izravno) ureduju odnosi s međunarodnim elementom. Stoga se u okviru međunarodnoga privatnog prava pojavljuje nekoliko skupina supstancijalnih pravila za proučavanje kao što su: pravila o pravnom položaju stranaca, pravila o pravnom položaju domaćih osoba u odnosima s međunarodnim elementom te pravila o državljanstvu.

Pitanje uživa li stranac u BiH jednaka prava kao i domaći državljanin ili su neka prava nedostupna strancima, uređuju se pravilima o pravnom položaju stranaca.

Članak 2.

Ako u ovom zakonu nema odredbe o pravu mjerodavnom za neki odnos iz članka 1. stavka 1. ovog zakona, odgovarajuće se primjenjuju odredbe i načela ovog zakona, načela pravnog poretka BiH i načela međunarodnog privatnog prava.

PRAVNE (ZAKONSKE) PRAZNINE

Zakonski tekstovi o međunarodnome privatnom pravu, iako su precizni i detaljni ipak ne sadrže cjelovite odgovore na sva pitanja koja se u pravosudnoj praksi mogu pojaviti. Prilikom rješavanja odnosa s međunarodnim elementom pravosudni organ može naći pred pravnom prazninom, koju je potrebno ispuniti na način što će se pronaći pravno pravilo, obično putem analogije.

Za popunjavanje pravne, odnosno zakonske praznine, rješenje treba tražiti najprije u odredbama i načelima samoga ZRSZ-a, a tek nakon toga u načelima pravnog poretka BiH.

U nedostatku rješenja iz BiH pravnog sustava pristupa se primjeni načela međunarodnoga privatnog prava.

4

Članak 3.

Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na odnose iz članka 1. ovog zakona ako su oni regulirani drugim zakonom ili međunarodnim ugovorom.

IZVORI PRAVA I NJIHOVA HIJERARHIJA

O tome gdje se nalaze pravna pravila za reguliranje odnosa s međunarodnim elementom, odgovor daju izvori međunarodnoga privatnog prava. Ti izvori međunarodnoga privatnog prava mogu biti: unutarnji i međunarodni.

Pitanje odnosa ZRSZ-a prema drugim zakonima ili međunarodnim ugovorima riješeno je u citiranom članku 3. sukladno poznatom načelu:lexspecialisderogatlegi generali.

Drugi zakoni koji ureduju materiju međunarodnoga privatnog prava javljaju se kaolexspecialis u odnosu na ZRSZ; zbog toga se odredbe ZRSZ-a ne primjenjuju na odnose s međunarodnim elementom ako su regulirani drugim zakonima. Naime, pojedine oblasti međunarodnoga privatnog prava nisu obuhvaćene u ZRSZ-u, jer se radi o specifičnim pravnim materijama koje zahtijevaju posebno zakonsko uređenje u nekim drugim zakonima.

Međunarodni ugovori kojima je vezana BiH imaju karakterlegisspecialis prema ZRSZ-u; zbog toga se odredbe ZRSZ-a ne primjenjuju na odnose s međunarodnim elementom ako su regulirani međunarodnim ugovorom. To u praksi znači da odredba članka 3. o djelovanju međunarodnih ugovora daje, ako se radi o odnosu s međunarodnim elementom, prednost međunarodnom ugovoru pred domaćim pravom.

Kao i ZRSZ, tako i Ustav BiH daje prednost međunarodnom ugovoru pred domaćim pravom. Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom te objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka BiH, a po pravnoj su snazi iznad zakona.

Ustavnom odlukom o suverenosti i samostalnosti BiH od 1991.odlučuje se da će se međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila SFR Jugoslavija, primjenjivati u BiH ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom BiH, na temelju odredaba međunarodnoga prava o sukcesiji država u pogledu ugovora.

Dvostrani međunarodni ugovori se obično svrstavaju u nekoliko skupina, kao što su:

-ugovori o pravnoj pomoći,

- konzularne konvencije,

-ugovori o trgovini i plovidbi.

5

Osim dvostranih međunarodnih ugovora, kao izvor pravila međunarodnoga privatnog prava javljaju se i višestrani međunarodni ugovori (konvencije).

Tijekom primjene na odnose s međunarodnim elementom, prednost imadvostrana konvencija (kao lexspecialis) pred višestranom konvencijom.

Članak 4.

Ne primjenjuje se pravo strane države ako bi njegov učinak bio suprotan Ustavom BiH utvrđenim osnovama državnog uređenja.

JAVNI POREDAK

Strano pravo na koje upućuje domaće kolizijsko pravilo, neće se ipak iznimno primijeniti u dva slučaja;

1.ako je strano pravo protivno javnom poretku,

2.kad je mjerodavnost stranog prava postignuta u svrhu zaobilaženja zakona.

U smislu medunarodnog privatnog prava obično javni poredak označava temeljna (bitna, osnovna) načela pravnog poretka pojedina države koja se moraju uvijek primjenjivati na njezinoj teritoriji i stoga isključuju od primjene protivno strano pravo.

Pri tome je važno upozoriti da suvremena pravna znanost pravi razliku izmedu pojma javnog poretka i pojma prisilnih pravila. Budući da javni poredak ne obuhvaća sve prisilne propise, neće se odbijati primjena stranog prava samo za to što je ono protivno prisilnom pravu, već jedino ako je takvi prisilni propisi spadaju u javni poredak.

Prema vladajućem mišljenju javni poredak ima obilježje iznimke pa s toga samo temeljne razlike između domaćega i stranog prava mogu biti razlogom za pozivanje na javni poredak i isključenje od primjene stranog prava.

U današnje vrijeme za definiranje pojma javnog poretka ne postoji neki jedinstveni kriteriji za sve države jer javni poredak ima još uvijek nacionalno obilježje i proizlazi iz unutrašnjeg prava svake pojedine države.

6

Zbog svega toga države obićno propisuju opće formulacije o javnom poretku, a u praksi prepuštaju svojim pravosudnim organima da taj pojam utvrđuju prema konkretnim okolnostima. Isti pristup u definiranju javnog poretka slijedi i ZRSZ.

Javni poredak ima iznimni i nacionalni karakter, ali ima i relativan karakter s obzirom na prostor i vrijeme. Shvaćanja o javnom poretku ne samo da se razilaze u pojedinim državama nego se čak i u jednoj istoj državi shvaćanje javnog poretka s vremenom mijenja.

Pozivanjem na zaštitu javnog poretka nije moguće primjeniti mjerodavno strano pravo koje dopušta npr. nacionalnu, rasnu, socijalnu ili vjersku diskriminaciju, mnogoženstvo, nemoralne pravne poslove, oduzimanje privatnog vlasništva bez naknade itd.

U pravnoj teoriji obično se ukazuje na dvije funkcije koje vrši javni poredak;

-negativna funkcija: kada se odbija primjena stranoga mjerodavnog prava zbog protivnosti javnom poretku domaće države.

-pozitivna funkcija: kada se nalaže primjena određenih pravila domaćeg prava bez obzira na strano mjerodavno pravo.

Ako javni poredak djeluje u negativnoj funkciji i odbije primjenu stranoga mjerodavnog prava, prevladava mišljenje da treba primijeniti domaće pravo ( lexfori).

Postoji i mogućnost tzv. ublaženog djelovanja javnog poretka kod rješavanja pravnih odnosa koji su nastali u inozemstvu po stranom pravu. Kad bi strani pravni odnos bio u suprotnosti s BiH javnim poretkom, ipak nema zapreke da se u BiH ostvaruju pojedini učinci tog stranog pravnog odnosa, koji sami nisu protivni javnom poretku. Uobičajeni primjer za to jest slučaj poligamije. Naime, u BiH kao monogamnoj državi nije moguće sklopiti poligamni brak, jer bi to bilo protivno javnom poretku. Ali poligamni brak valjano sklopljen u inozemstvu može proizvesti u BiH određene učinke, pa se tako pred,našim sudovima mogu ostvarivati zahtjevi za uzdržavanje (alimentaciju) žene ili djeteta iz poligamnog braka jer se time kod nas ne ostvaruje nešto što je suprotno našem javnom poretku.

Što se pak tiće Zakona o parničnom postupku (ZPP), javni poredak dolazi praktično do izražaja pri ukazivanju međunarodne pravne pomoći, kada domaći sudovi udovoljavaju zamolnicama inozemnih sudova. Tako će domaći sud uskratiti pravnu pomoć inozemnom sudu ako se traži izvršenje radnje koja je protivna javnom poretku. Zamoljena radnja može biti odbijena ne samo zbog njezina sadržaja nego i zbog načina njezina izvršenja.

Članak 5.

Ne primjenjuje se pravo strane države koje bi bilo mjerodavno prema odredbama ovoga ili drugoga zakona ako bi cilj njegove primjene bio izbjegavanje primjene prava BiH.

7

ZAOBILAŽENJE ZAKONA

Već spomenuta iznimka od načelne primjene stranog prava jest slučaj zaobilaženja zakona (frauduloznost).

O zaobilaženju zakona u međunarodnome privatnom pravu govorimo kada stranke nastoje namjerno izbjegnuti primjenu redovito mjerodavnog prava, na način što svojevoljno mijenjaju državljanstvo, domicil ili neku sličnu poveznicu u kolizijskim pravilima, kako bi postigli primjenu drugoga, za svoje interese, povoljnijeg prava.

Najširu pozornost na problem zaobilaženja zakona skrenula je glasovita francuska presuda o slučaju princeze Beauffrremont iz godine 1878. Francuska u to vrijeme još nije dopuštala razvod braka, pa princeza Beauffrremont mijenja državljanstvo i stječe njemačko državljanstvo, kako bi dobila razvod braka po njemačkom pravu i poslije se u Berlinu udala za rumunjskoga princa Bobeska. Taj razvod i drugi zaključeni brak nije priznao francuski kasacijski sud u svojoj presudi, s obrazloženjem da je njemačko državljanstvo stečeno fraudulozno, u svrhu zaobilaženja francuskoga prava.

Zaobilaženje zakona pojavljuje se najčešće u obiteljskom i nasljednom pravu, ali može postojati i na ostalim područjima prava.

U svakom slučaju, da bi se moglo govoriti o zaobilaženju zakona (frauslegis), moraju biti ostvarene dvije pretpostavke;

1. objektivna pretpostavka: promjena poveznice u kolizijskom pravilu (državljanstva, domicila i sl.). 2. subjektivna pretpostavka: namjera da se zaobiđe zakon odnosno izbjegne primjena domaćeg

prava.

Obje navedene pretpostavke neophodne su za egzistenciju zaobilaženja zakona. Ako se ne utvrdi postojanje obiju pretpostavki, tada nema ni zaobilaženja zakona.

Svatko može promijeniti državljanstvo ili domicil, ali se ipak ta mogućnost ne smije zloupotrebljavati i koristiti jedino u cilju da se otkloni primjena mjerodavnog prava.

Članak 6.

Ako bi prema odredbama ovog Zakona trebalo primijeniti pravo strane države, uzimaju se u obzir njegova pravila o određivanju mjerodavnog prava.

Ako pravila strane države o određivanju mjerodavnog prava uzvraćaju na pravo BiH, primijenit će se pravo BiH, ne uzimajući u obzir pravila o određivanju mjerodavnog prava.

8

RENVOI (PREUPUĆIVANJE)

Problem renvoi u međunarodnome privatnom pravu nastaje samo onda ako se zauzme gledište da kolizijsko pravilo domaćeg prava, upućuje na primjenu cjelokupnoga prava strane države. Strano pravo može sadržavati kolizijsko pravilo koje upućuje natrag na primjenu polaznog domaćeg prava ili upućuje dalje, na primjenu nekog trećeg prava.

U prvom slučaju govorimo o renvoi u obliku uzvrata. Domaće kolizijsko pravilo upućuje na primjenu stranog prava, a pravo strane države preko svog kolizijskog pravila upućuje natrag, uzvraća na primjenu polaznoga domaćeg prava.

Uzmimo uobičajeni primjer, da se pred BiH pravosudnim organom rješava pitanje poslovne sposobnosti Engleza, koji ima prebivalište u BiH. Prema BiH kolizijskom pravilu za prosuđenje poslovne sposobnosti neke osobe mjerodavno je njezino domovinsko pravo, tj. u našem primjeru englesko pravo. A prema engleskom kolizijskom pravilu bit će mjerodavno pravo prebivališta, tj. BiH pravo, jer Englez ima prebivalište na području BiH. Dakle, za ocjenu poslovne sposobnosti Engleza, BiH kolizijsko pravilo upućuje na englesko pravo, a kolizijsko pravilo engleskog prava upućuje natrag na primjenu BiH prava.

U drugom spomenutom slučaju govorimo također o renvoi, ali u obliku upućivanja na daljnje - treće pravo.Domaće kolizijsko pravilo upućuje na primjenu stranog prava, a pravo strane države preko svojega kolizijskog pravila upućuje dalje na primjenu nekog trećeg prava.

Ako uzmemo primjer da se pred BiH pravosudnim organom pojavljuje pitanje poslovne sposobnosti Engleza koji ima svoje prebivalište na području Danske, u tom slučaju: BiH kolizijsko pravilo opet upućuje na domovinsko, dakle englesko pravo; dok englesko kolizijsko pravilo upućuje dalje na pravo prebivališta, konkretno na dansko pravo, jer Englez ima prebivalište u Danskoj.

Termin renvoi (ranvoa) francuskog je porijekla i koristi se u literaturi čitavog svijeta. Bilo prijedloga da se umjesto renvoi prihvati naziv "preupućivanje".

Tek stupanjem na snagu ZRSZ-a riješeno je pitanje primjene renvoi. Iz citiranoga članka 6. stavka 1. proizilazi da se priznaje renvoi, što je izraženo formulacijom.

Drugi stavak članka 6. vodi računa o glavnom prigovoru protiv renvoi, a to je da izaziva pojavu logičnog kruga (circulus vitiosus). Naime, ako kolizijsko pravilo države A upućuje na pravo države B, a pravo B upućuje natrag na pravo države A, teoretska dosljednost zahtijeva ponovnu primjenu polaznog kolizijskog pravila A i tako nastaje logički zatvoreni i beskonačni krug.No pravosudna praksa rješava pitanje logičkog kruga na način da se krug prekida kod polaznog kolizijskog pravila A i ujedno primjenjuje materijalno pravo države A.

9

Postoje određene pravne materije u kojima se uobičajeno isključuje renvoi:

-kod autonomije stranaka tj. ako je mjerodavno pravo određeno sporazumom ugovornih stranaka

-kada je mjerodavno pravo određeno pravilom locusregitactum

-kod međunarodnih konvencija koje unificiraju kolizijska pravila.

Ako međunarodni ugovori, koji obvezuju BiH, izričito predviđaju renvoi, naše će pravosudno tijelo uvažiti takav renvoi u granicama dotičnog ugovora.

U BiH međunarodnom privatnom pravu prihvaća se izričito renvoi u Zakonu o mjenici i u Zakonu o čeku.

Naime, u pogledu sposobnosti za mjenično obvezivanje priznaje se renvoi i to: kako u obliku uzvrata tako i u obliku upućivanja na daljnje - treće pravo. U slučaju uzvrata primjenjuje se hrvatsko (materijalno) pravo, a u slučaju upućivanja na treće pravo samo to pravo.

Članak 7.

Ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno smatra se da su pravni posao i pravna radnja u pogledu oblika pravovaljani ako su pravovaljani bilo po pravu mjesta gdje je pravni posao sklopljen, odnosno pravna radnja poduzeta; bilo po pravu koje je mjerodavno za sadržaj pravnog posla odnosno pravne radnje.

OBLIK PRAVNIH AKATA

Citirani članak ureduje pitanje mjerodavnoga prava za oblik (formu) pravnog posla odnosno pravne radnje i u tom pogledu vrijedi staro i standardno opće pravilo - locusregitactum (mjesto određuje pravo).

Pravni poslovi i pravne radnje, odnosno uopće pravni akti zasnivaju se u vrlo različitim oblicima i formama koje propisuju prava države. Sklapanje braka vrši se u crkvenoj ili građanskoj formi, kod ugovornih odnosa česta je dilema može li se valjano zaključiti ugovor u usmenoj formi ili je potreban pisani oblik, nasljedno pravo svake države postavlja svoje zahtjeve u pogledu oblika oporuke (testamenta), itd.

Koje je mjerodavno pravo za pitanje pravovaljanosti oblika pravnih akata, počelo je se raspravljati u međunarodnome privatnom pravu još u vrijeme teorije statuta. koja postavlja pravilo da je za vanjski oblik, formu pravnih akata mjerodavno pravo mjesta, gdje je pravni akt sklopljen.

Za diskusiju je pitanje da li to pravilo ima obvezatni (obligatorni) ili fakultativni karakter.

Suvremeno međunarodno privatno pravo zastupa ideja o fakultativnom djelovanju pravila jer će pravni posao i pravna radnja glede oblika biti pravovaljani: bilo po pravu mjesta gdje je pravni posao sklopljen,

10

odnosno pravna radnja poduzeta, bilo po pravu koje je mjerodavno za sadržaj pravnog posla, odnosno pravne radnje. Dakle, pravni posao odnosno pravna radnja bit će pravovaljani ako je uvažena forma, koju za njih propisuje bilo lexlociactus, bilo lexcausae.

Načelno gledište o fakultativnom djelovanju pravilalocusregitactum za prosuđivanje oblika pravnih akata nije bez iznimaka;

Najprije ukazujemo u obiteljskim odnosima na dva izričito predviđena slučaja za koje vrijedi pravilolocusregitactum kao obvezatno. Upitanju je oblik braka i oblik usvojenja. Za oblik braka mjerodavno je pravo mjesta, odnosno države gdje se brak sklapa , a za oblik usvojenja mjerodavno je pravo mjesta gdje se usvojenje zasniva.

Kada je riječ o nasljednim odnosima fakultativna primjena pravilalocusregitactum ima svoje specifičnosti u pogledu oblika oporuke, jer je mjerodavno čak 6 alternativnih prava (uzlexlociactus dolazi u obzir još i domovinsko pravo oporučitelja, pravo njegova prebivališta, pravo njegova boravišta, pravo BiH, a za nekretnine i pravo mjesta gdje se nekretnina nalazi).Oporuka će biti valjana glede oblika, ako odgovara propisima bilo kojeg od tih navedenih prava.

Sto se tiče ugovornih odnosa od općeg pravila locusregitactum izuzimaju se oni ugovori koji se odnose na nekretnine. Oblik i formalnu valjanost ugovora o nekretninama uređujelexreisitae, tj. pravo mjesta gdje se nekretnina nalazi.

Kao iznimka od općeg pravilalocusregitactum, navodi se i diplomatsko-konzularne forme pravih akata, posebice kada ovi organi sudjeluju u sklapanju brakova, obavljanju poslova starateljstva, sastavljanju oporuke ili ovjeravanju isprava.

Članak 8.

Za zastaru mjerodavno je pravo koje je mjerodavno za sadržaj pravnog posla odnosno pravne radnje.

ZASTARA --Kao pravni institut zastara je predmet izučavanja građanskoga (materijalnog) prava, i taj se stav uvažava i na području međunarodnoga privatnog prava. No, poznato je i gledište o zastari kao

11

procesnopravnom fenomenu (u angloameričkom pravu). Razlikovanje pravne prirode zastare važno je zbog određivanja mjerodavnog prava: ako je zastara procesnopravni fenomen, vrijedi zakon suda ( lex

fori), a ako je zastara materijalnopravni institut, vrijedi lexcausae (pravo mjerodavno za sadržaj pravnog posla, odnosno pravne radnje).

ZRSZ polazi od koncepcije da je zastara institut materijalnog prava i zbog toga je za zastaru mjerodavno pravo koje je mjerodavno za sadržaj pravnog posla, odnosno pravne radnje ( lexcausae). Ako se npr. radi o zastari zahtjeva iz nekog ugovora, pitanje zastare treba prosuđivati po istom onom pravu koje je mjerodavno za sadržaj dotičnog ugovora.

Članak 9.

Pravo strane države primjenjuje se prema smislu i pojmovima što ih sadrži.

KVALIFIKACIJA

Kvalifikacija predstavlja opću pravnu metodu, koja se vrši u svim granama prava i to, kada se konkretni životni odnos ili činjenično stanje mora supsumirati pod relevantne pravne pojmove , kao npr. poslovna sposobnost, bračno-imovinsko pravo, stvarna prava, nasljeđivanje, mjesto zaključenja ugovora, prebivalište i sl.

To supsumiranje (podređivanje, svrstavanje) činjeničnoga životnog odnosa pod odgovarajući pravni pojam, označava postupak kvalifikacije, tj. postupak u kojemu se određuje pravna priroda činjeničnom životnom odnosu.

Postupak kvalifikacije se komplicira u međunarodnom privatnom pravu, jer za konkretni odnos s međunarodnim elementom dolaze u obzir za primjenu dva ili više prava, pa se stoga postavlja pitanje: po kojem će se pravu vršiti kvalifikacija, a o ovom pitanju postoji više različitih gledišta:

-kvalifikacija se vrši prema domaćem pravu države suda (lex fori) -kvalifikaciju se vrši prema pravu države koje je mjerodavno za konkretni odnos (lexcausae)

-internacionalna kvalifikacija pomoću autonomnih pojmova međunarodnoga privatnog prava (poredbena analizom različitih zakonodavstava).

U novije vrijeme sve više se govori o tzv. dvostrukoj, stupnjevitoj kvalifikaciji-uvijek treba kvalificirati po onom pravu kojemu pripada pravno pravilo. Stoga se u prvoj fazi, radi primjene kolizijskog pravila, kvalificira po polaznom domaćem pravu države suda (lex fori), a nakon toga u drugoj fazi, kada se izabere mjerodavno pravo za primjenu, kvalificira se po tom mjerodavnom pravu (lexcausae).

12

Može se tvrditi da koncepcija dvostruke kvalifikacije najbolje odgovara ravnopravnosti i suverenosti pravnih poredaka država, kao i pravilnom reguliranju odnosa s međunarodnim elementom, pa ga prihvaća i BiH zakonodavstvo.

U dvostranim međunarodnim ugovorima donosi se posebno pravilo o kvalifikaciji i ujedno određuje po kojem pravu treba vršiti kvalifikaciju. Da li se neka imovina odnosno stvar u nasljednim odnosima ima smatrati kao pokretnina ili nekretnina, procjenjuje se poLexreisitae (zakonu države u kojoj se nalazi ta imovina odnosno stvar), a ne polex fori (zakonu države suda).

Kao iznimno odstupanje od kvalifikacije polex fori postoji i kada treba kvalificirati pojam stranog državljanstva. Prema općeprihvaćenom pravilu međunarodnog javnog prava svaka država suvereno odlučuje tko su njezini državljani.

Članak 10.

Ako je mjerodavno pravo države čiji pravni poredak nije jedinstven, a pravila ovog zakona ne upućuju na određeno pravno područje u toj državi, mjerodavno pravo određuje se prema pravilima toga pravnog poretka.

Ako se mjerodavno pravo države čiji pravni poredak nije jedinstven ne može utvrditi mjerodavno je pravo područja u toj državi s kojim postoji najbliža veza.

NEJEDINSTVENI PRAVNI POREDAK

U današnjem svijetu određeni broj država nema jedinstveno pravo na cijelom svom teritoriju, jer se radi o državama na čijem teritoriju postoji više različitih pravnih područja, odnosno pravnih poredaka. Takvi nejedinstveni pravni poreci česta su pojava kod složenih, federativnih država, premda mogu postojati i kod drugih oblika država.

Kao primjer države s nejedinstvenim pravnim poretkom može poslužiti i bivša SFRJ na čijem teritoriju se postupno stvaralo osam pravnih područja, šest republičkih i dva pokrajinska. Za određivanje mjerodavnog prava u slučaju sukoba republičkih odnosno pokrajinskih zakona postojala su posebna kolizijska pravila u teoriji nazvana interlokalnim kolizijskim pravilima ili pravilima o interlokalnom pravu.Glavni izvor pravila interlokalnog prava u bivšoj Jugoslaviji bio je Zakon o rješavanju sukoba zakona i nadležnosti u statusnim, porodičnim i nasljednim odnosima i preuzet je u hrvatsko zakonodavstvo 1991.

Ako BiH kolizijsko pravilo upućuje na primjenu prava strane države s nejedinstvenim pravnim poretkom, tada se postavlja opravdano pitanje: kako će se određivati mjerodavno pravo unutar te strane države čiji pravni poredak nije jedinstven, nego se sastoji od više pravnih područja.

Potrebno je razlikovati dvije situacije prilikom određivanja mjerodavnoga prava unutar države s nejedinstvenim pravnim poretkom:

13

1.kada BiH kolizijsko pravilo upućuje na izravnu primjenu prava određenog područja unutar države s nejedinstvenim pravnim poretkom. Ako se radi o kolizijskom pravilu koje upućuje na pravo pojedinog mjesta u državi s nejedinstvenim pravnim poretkom bit će mjerodavno pravo onog područja unutar države s nejedinstvenim pravnim poretkom u kojemu se to mjesto nalazi.

2. kada BiH kolizijsko pravilo ne upućuje na određeno pravno područje unutar države s nejedinstvenim pravnim poretkom. A to su slučajevi u kojima kolizijsko pravilo upućuje na pravo državljanstva osobe (domovinsko pravo) odnosno lexpatriae.

Problem nejedinstvenog pravnog poretka dolazi u obzir samo kada kolizijska pravila međunarodnoga privatnog prava ne upućuju na određeno pravno područje unutar države s nejedinstvenim pravnim poretkom. Tek u toj situaciji rješenje problema određivanja mjerodavnog prava unutar države s nejedinstvenim pravnim poretkom treba tražiti u unutrašnjim kolizijskim pravilima te države, a u nedostatku takvih pravila upotrebljava se kriterij najbliže veze za određivanje mjerodavnog prava unutar države s nejedinstvenim pravnim poretkom.

U manjem broju postoje i one države čiji je nejedinstveni pravni poredak zasnovan na personalno (osobnoj) osnovi, jer u jednoj te istoj državi vrijedi više različitih prava za odgovarajuće zajednice ljudi (vjerske ili etničke zajednice).

Članak 11.

Ako osoba koja je državljanin BiH ima i državljanstvo neke druge države, za primjenu ovog zakona smatra se da ima samo državljanstvo BiH.

Ako osoba koja nije državljanin BiH ima dva strana državljanstva ili više stranih državljanstava, smatra se da ima državljanstvo one države čiji je državljanin i u kojoj ima prebivalište.

Ako osoba nema prebivalište ni u jednoj od država čiji je državljanin, smatra se da ima državljanstvo one države čiji je državljanin i s kojom je u najbližoj vezi.

Članak 12.

Ako osoba nema državljanstvo ili se ne može utvrditi, mjerodavno pravo određuje se prema njezinu prebivalištu.

Ako osoba nema prebivalište ili se ono ne može utvrditi, mjerodavno pravo određuje se prema njezinu boravištu.

Ako se ni boravište osobe ne može utvrditi, mjerodavno je pravo BiH.

OPĆENITO O DRŽAVLJANSTVU

Državljanstvo je veza koja spaja pojedinu osobu za određenu državu. Govori se o pravnoj vezi ili o pravnom odnosu između pojedinca i države. Sve osobe koje su vezane za jednu određenu državu preko državljanstva nazivaju se državljanima, dok su ostale osobe stranci.

14

Uređenje državljanstva predmet je isključive nadležnosti svake pojedine države i prema tome svaka država slobodno svojim zakonodavstvom određuje tko su njezini državljani.

Svaka suverena država ima svoj zakon o državljanstvu, kojim se uređuje pitanje državljanstva, te pretpostavke za njegovo stjecanje i prestanak.

Državljanska veza između pojedinca i države uobičajeno se stječe već samom činjenicoma rođenja: bilo po krvnoj vezi djeteta s njegovim roditeljima načelo podrijetla, bilo prema mjestu rođenja djeteta. Navedena načela obično se u praksi kombiniraju, tako da se jedno od načela prihvaća kao temeljno (osnovno) za stjecanje državljanstva, a drugo načelo kao dopunsko.

Državljanstvo određene države može se stjecati i na druge načine, obično prirodenjem (naturalizacijom). Stjecanje državljanstva prirođenjem odnosi se na strance, država dodjeljuje strancu državljanstvo svojim pravnim aktom, koji se donosi po njegovoj molbi.

Kada je riječ o BiH državljanstvu predviđaju se 5 mogućih načina stjecanja državljanstva, i to:

-podrijetlom

-rođenjem na teritoriju BiH

-posvojenjem

-prirođenjem

-po međunarodnim ugovorima

Primarno načelo za stjecanje BiH državljanstva jest načelo podrijetla ili krvne veze.

Iako je državljanstvo relativno trajna veza između pojedinca i države, tako da se održava sve do smrti pojedinca, ipak postoji mogućnost da državljanstvo prestane na način predviđen zakonom, u BiH:

-po sili zakona

-otpustom

-odricanjem

-oduzimanjem

-po međunarodnim ugovorima

Otpustom i odricanjem, državljanstvo BiH prestaje u povodu molbe pojedinca i ako su ispunjeni ostali uvjeti predviđeni zakonom.

15

Pojedinim osobama kojima je prestalo državljanstvo određene države omogućuje se ponovno stjecanje toga istoga državljanstva. Ponovno stjecanje izgubljenog državljanstva obično se naziva reintegracijom(nema u BiH).

Za objašnjenje pravne prirode državljanstva postoje dvije osnovne teorije. Po jednoj državljanstvo je ugovorna veza između države i pojedinca kao njezinog državljanina, a po drugoj, državljanstvo je jednostrani pravni akt suverene države.

Neprihvatljiva je teza pojedinih autora koji smatraju da je državljanska veza rezultat ugovora (sinalagmatičnog ugovora, ugovorasuigeneris) između države i pojedinca kao njezina državljanina. Državljanstvo kao poseban odnos između pojedinca i države uređuje se unutrašnjim pravom svake pojedine države. Svaka suverena države svojim zakonodavstvom slobodno odlučuje tko su njezini državljani, kako se postaje i prestaje biti državljaninom. Po svojoj pravnoj prirodi državljanstvo je jednostrani pravni akt suverene države.

Iako je državljanstvo kao odnos između pojedinca i države uređeno unutrašnjim pravom svake pojedine države, ipak se učinci državljanstva manifestiraju i u međunarodnom pravu.

Ukupnost vlasti stoje država vrši nad svojim državlianima(tzv. personalna suverenost) proteže se i na one državljane koji borave u inozemstvu (pozivanje na vojnu obvezu, plaćanje poreza, uređenje osobnog statusa, pravo na kažnajvanje dijela počinjenih u inozemstvu itd.) Državljani koji se nalaze u inozemstvu imaju pravo na diplomatsko-konzularnu zaštitu svoje države.

Značenje državljanstva nesporno je i u međunarodnom privatnom pravu brojnih država.

U kolizijskim pravilima ZRSZ-a državljanstvo je primarna poveznica kojom se određuje mjerodavno domače ili strano pravo za reguliranje: statusnih odnosa fizičke osobe, nasljeđivanja, te obiteljskih odnosa.

Prema ZRSZ-u, ali u manjoj mjeri kriterij državljanstva dolazi do izražaja i kod zasnivanja međunarodne nadležnosti BiH sudova i drugih tijela, osobito u obiteljskopravnim stvarima.

Nesumnjivo je da državljanstvo može utjecati i na pravni položaj pojedinca u svim granama unutrašnjeg prava. Jer, u svakoj pojedinoj državi mogu imati sva prava i sve dužnosti jedino državljani. Iako se stranac danas u svim državama smatra pravnim subjektom, ipak njemu nisu dostupna sva ona prava i sve dužnosti koja imaju državljani. U načelu samo domaći državljani imaju politička prava, obavljaju određene javne funkcije ili se pozivaju na vojnu obvezu itd.

16

SUKOB DRŽAVLJANSTVA

Priznata sloboda svakoj državi da svojim zakonodavstvom određuje tko su njezini državljani, neminovno dovodi do pojave sukoba državljanstva. Sukob državljanstva može biti pozitivan i negativan.

Pozitivan sukob postoji kad jedna ista osoba ima državljanstvo više država tj. kad je osoba višestruki državljanin (bipatrid, odnosno polipatrid).O negativnom sukobu državljanstva govori se kad je u pitanju osoba bez državljanstva, odnosno apatrid, jer takvu osobu nijedna država ne smatra svojim državljaninom.

Višestruko državljanstvo

Premda su slučajevi osoba s višestrukim državljanstvom česti, višestruko državljanstvo ipak treba izbjegavati ili smanjiti na najmanju moguću mjeru. Jer, višestruko državljanstvo osobe izaziva neugodne posljedice ne samo za dotičnu osobu čije se državljanske dužnosti umnožavaju nego može biti i povod sporova između država (u pitanju vojne službe ili diplomatske zaštite itd.).

Zbog toga se u međunarodnom privatnom pravu različito rješava problematika višestrukog državljanstva.

Općenito je izraženo mišljenje da treba različito rješavati dva slučaja višestrukog državljanstva:

-slučaj kada pojedina osoba ima istodobno domaće i strano državljanstvo -slučaj kada pojedina osoba ima istodobno više stranih državljanstava.

Ako se radi o osobi koja uz domaće državljanstvo ima i strano državljanstvo takvu osobu treba tretirati kao da ima samo domaće državljanstvo.

U slučaju kad je osoba samo državljanin više stranih država postoje različita mišljenja o tome kojem državljanstvu treba dati prednost: da li posljednjem stečenom državljanstvu ili državljanstvu države u kojoj osoba ima prebivalište, odnosno boravište; vrlo često se ukazuje i na efektivno državljanstvo (tj. državljanstvo one države s kojom dotična osoba ima najbližu vezu).

Za osobu s višestranih državljanstava smatra se: prvenstveno da ima državljanstvo one države čiji je državljanin i u kojoj ima prebivalište; a u nedostatku toga, da ima državljanstvo one države čiji je državljanin i s kojom je u najbližoj vezi.

Nepostojanje državljanstva

Nema sumnje da je osoba bez državljanstva (apatrid) oslobođena raznih državljanskih dužnosti. Iako iz takvog stanja apatridi mogu uživati neke prednosti, ipak su njihove neprilike znatno veće. U svim državama naime situacija apatrida je nesigurna i privremena, tako da apatrid može biti protjeran iz države gdje boravi, nema diplomatske zaštite i ne može dobiti urednu putnu ispravu.

17

Da bi se poboljšao pravni položaj apatrida, donesena je godine 1954.Newyorška konvencija o pravnom položaju osoba bez državljanstva. Za apatride izbjeglice dolazi u obzir Ženevska konvencija o pravnom položaju izbjeglica iz 1951. i Protokol o pravnom položaju izbjeglica iz 1967. godine.

Pojava osoba bez državljanstva izaziva poteškoće i na području međunarodnoga privatnog prava jer umjesto nepostojećeg domovinskog prava, potrebno je odrediti neko drugo mjerodavno pravo za primjenu na apatride.

Umjesto nepostojećega domovinskog prava, treba primjenjivati pravo mjesta prebivališta osobe, a u nedostatku prebivališta, primjenjuje se pravo boravišta osobe.

MEĐUNARODNOPRAVNO UREĐENJE DRŽAVLJANSTVA

U suvremenom međunarodnom (javnom) pravu afirmiralo se načelo slobode država u određivanju državljanstva. Pitanje je da li se takva sloboda država u određivanju državljanstva priznaje ograničeno ili neograničeno. Ideja o potpuno neograničenoj slobodi država nije prihvatljiva i zbog toga se smatra da je sloboda država u određivanju državljanstva ograničena: međunarodnim ugovorima, međunarodnim običajima i načelima prava priznatima u materiji državljanstva.

Pri pokušaju da se utvrde univerzalna pravila međunarodnoga prava za sve države u materiji državljanstva nema jedinstvenih stavova u radovima pravnih teoretičara. Brojni autori podržavaju teoriju efektivnog državljanstva kako bi se minimalno ograničila sloboda država u određivanju državljanstva. Zbog toga se tvrdi da jedino ograničenje po međunarodnom pravu jest to da država unutrašnjim pravom ne može dodjeljivati svoje državljanstvo onom pojedincu koji s tom državom nema nikakve veze.

Pojedina pravila međunarodnoga prava za ograničavanje slobode država u određivanju državljanstva sadrže:

-međunarodni ugovori koje zaključuju države u povodu cesije (ustupa) teritorija

-kao i međunarodni ugovori koje zaključuju države u povodu sukoba državljanstva.

Međunarodni ugovori o cesiji teritorija

Odavno postoji međunarodna praksa da se ugovorom o ustupu teritorija, između države ustupateljice i države stjecateljice određuje i državljanski status stanovništva na ustupljenoj teritoriji.

Općenito je priznato rješenje da državljani države ustupateljice s prebivalištem na ustupljenom teritoriju mijenjaju državljanstvo i dobivaju državljanstvo države koja je stekla teritorij.

18

Za osobe na ustupljenom teritoriju, koje mijenjaju državljanski status predviđa se i pravo opcije koja podrazumijeva pravo stanovnika na ustupljenome teritoriju da se izjasne o tome žele li zadržati svoje prijašnje državljanstvo države ustupateljice.

Uobičajeno je za novije vrijeme da opcija muža ne povlači opciju žene no opcija roditelja obuhvaća maloljetnu djecu.

Optiranje za prijašnje državljanstvo često se vezuje uz dužnost iseljenja optanta-država kojoj je teritorija ustupljena može zahtijevati od osoba koje budu koristile pravo opcije da se presele u državu prethodnicu čije su državljanstvo uzele u roku od godine dana računajući od dana optiranja.

Međunarodni ugovori o sukobu državljanstva

BiH je vezana Konvencijom o državljanstvu udane žene, potrebno je ustvrditi da ta konvencija sprječava nastanak višestrukog državljanstva. Prema Konvenciji, ni sklapanje, ni razvod braka, niti promjena državljanstva muža, nemaju ipsofacto utjecaja na državljanstvo žene ali se zato određuje privilegirani postupak za naturalizaciju kako bi žena lako stekla isto državljanstvo koje ima njezin muž.

I pojedini dvostrani ugovori koje je zaključila bivša Jugoslavija mogu biti od interesa za BiH. Ti ugovori obično predviđaju pravo opcije za eliminiranje postojećega višestrukog državljanstva kao npr. Sporazum s Italijom o reguliranju neriješenih slučajeva opcije za talijansko državljanstvo iz 1964.

Konvencija sa SSSR-om o reguliranju pitanja državljanstva osoba s dvojnim državljanstvom iz 1956.

Dvostranim međunarodnim ugovorima često novonastale suverene države međusobno uređuju i pitanje državljanstva.. Tako je Republika Hrvatska zaključila Sporazum o prijateljstvu i suradnji s Bosnom i Hercegovinom, u kojemu je ugovoreno da će dvije države uzajamno omogućiti svojim državljanima stjecanje dvojnog državljanstva.

Članak 13.

Sud ili drugi nadležni organ po službenoj će dužnosti utvrditi sadržaj stranoga mjerodavnog prava. Organ iz stavka 1. ovog članka može zatražiti obavijest o stranom pravu od Ministarstva pravosuđa BiH. Stranke u postupku mogu podnijeti i javnu ispravu o sadržaju stranog prava.

UTVRĐIVANJE SADRŽAJA STRANOG PRAVA

19

Ako jedna BiH državljanka i talijanski državljanin žele sklopiti brak pred BiH nadležnim tijelom, u tom slučaju se primjenjuje BiH i talijansko pravo glede uvjeta za sklapanje braka. U svemu tome nema nekih posebnih problema kada se radi o primjeni domaćega (BiH) prava,koje je poznato nadležnom tijelu. No, nepoznato strano (talijansko) pravo treba upoznati i utvrditi njegov sadržaj, radi primjene u konkretnom slučaju.

Spomenuti problem saznavanja i utvrđivanja sadržaja stranoga mjerodavnog prava otvara sljedeća pitanja:

-treba li strano pravo tretirati kao pravo (pravnu normu) ili kao činjenicu -kako se saznaje i utvrđuje sadržaj stranoga prava

-koje će se pravo primijeniti u slučaju ako pravosudno tijelo ne uspije utvrditi sadržaj stranog prava

-kako vrhovna pravosudna tijela kontroliraju primjenu stranog prava.

Kako se saznaje i utvrđuje sadržaj stranoga mjerodavnog prava, moguća su dva načelna i suprotna odgovora:

1.strano se pravo može tretirati kao činjenica stoga postojanje i sadržaj stranog prava dokazuju stranke u postupku pred pravosudnim tijelima kao i svaku drugu činjenicu.

2. strano pravo smatrati pravom i pravosudno tijelo stoga je dužno poznavati i primjenjivati strano pravo. Kao i za domaće pravo i za strano pravo vrijedi načelo - sud poznaje pravo. Ako pravosudno tijelo ne poznaje strano pravo, mora po službenoj dužnosti upoznati i utvrditi njegov sadržaj, koristeći se pri tome svim dopuštenim pravnim sredstvima (suradnju stranaka, mišljenja svjedoka-vještaka, obavijesti određenih državnih organa, stručnih osoba i institucija i sl.). Ovom se stavu priklanja i naša pravna znanost.

Ako pravosudnome tijelu nije poznato pravo koje vrijedi u stranoj državi, može zatražiti obavijesti o stranom pravu od Ministarstva pravosuđa BiH. Pitanje obavještavanja o stranom pravu često je predmet reguliranja i dvostranih međunarodnih ugovora koji obvezuju BiH.

Prilikom utvrđivanja sadržaja stranoga prava može se pravosudno tijelo obratiti za pomoć i samim strankama koje mogu podnijeti i javnu ispravu o sadržaju stranog prava tzv. certifikat de coutime .

Sadržaj stranoga mjerodavnog prava, pravosudno tijelo dužno je to pravo precizno i potpuno utvrditi radi njegove primjene. Pravosudno tijelo primjenjuje strano pravo onakvo kakvo je vrijedilo i bilo na snazi u trenutku primjene.Nema sumnje da utvrđivanje sadržaja nekoga stranog prava može biti veoma otežano ili čak nemoguće. Ako pravosudno tijelo ni na koji način ne uspije utvrditi sadržaj stranog prava, postavlja se pitanje kako postupiti u dotičnom slučaju jer na to pitanje ZRSZ nije dao odgovor.

Ako se radi o sudskom odbacivanju tužbe ne dolazi u obzir jer bi to bila denegatioactionis. Slučaj se mora riješiti primjenom nekog drugog prava i u glavnom se propisuje primjena domaćeg prava države suda odnosno legis fori. Prema drugom rješenju može se primjenitilex fori ali samo kao krajnji izlaz jer se prije primjene legis fori predlaže primjena prava najbliže veze.

Ako pravosudno tijelo ni na koji način ne uspije utvrditi sadržaj stranoga mjerodavnog prava, u tom se slučaju primjenjuje domaće (BiH) pravo. Pogrešna ili nepotpuna primjena stranog mjerodavnog prava osnova je za ulaganje određenih pravnih lijekova, bilo žalbe kao univerzalnoga pravnog lijeka ili revizije (kao izvanrednoga pravnog lijeka protiv odluka drugostupanjskog suda).

PRAVNI POLOŽAJ STRANACA

20

O tome koja prava i dužnosti može uživati stranac u državi čiji nije državljanin odlučuju pravila o pravnom položaju stranaca, a ne kolizijska pravila. Načelna odredba o uređenju pravnog položaja stranaca nije uvrštena u ZRSZ.

POVIJESNI RAZVITAK

Prvobitno, primitivno društvo nije davalo strancu nikakav pravni status. Stranac je bio neprijatelj, ako bi bio pobijeđen kažnjavao se smrću ili bi postajao rob, bez pravne zaštite. Rob nije pravni subjekt, nego se tretira kao stvar. Razvojem društva, kada stranac postaje ekonomski zanimljiv, počinje se poboljšavati i njegov pravni položaj.

Rimsko pravo.U rimskoj državi samo rimski građaniimaju sva politička i građanska prava; za njih je dugo vremena vrijedilo rimsko civilno pravo.

U rimskoj državi razlikovalo se nekoliko kategorija stranaca. Povlašteni pravni položaj imaju pripadnici latinskih gradova. Latinima se tako priznaje comercii, tj. imaju pravo učestvovati u imovinskopravnom prometu, koristiti se rimskim testamentom i rimskim procesom jednako kao i Rimljani; ako se presele u Rim mogu steći i rimsko građanstvo, ali im nije priznatoiushonorum. tj. pravo obnašanja javnih dužnosti i stupanja u legije.

Za peregrine nije vrijedilo rimsko civilno pravo. Tijekom vremena se međutim za pravni promet između peregrina i rimskih građana te između samih preregrina stvorilo posebno pravo,iusgentium, i poseban sud,praetorperegrinus. Glasovitim ediktom cara Karakale (iz godine 212.) sve te različite kategorije stanovništva Rimskog Carstva gube status stranaca i postaju rimski građani, a rimsko jedinstveno pravo vrijedi teritorijalno tj. za sve stanovnike na području rimske države.

Feudalizam- donosi znatno pogoršanje pravnog položaja stranaca. Glavna značajka položaja stranaca u feudalnom režimu bila raznovrsna fiskalna opterećenja. Osobito nepovoljan bio je položaj stranaca u nasljednom pravu, gdje se strancu odricalo aktivno i pasivno nasljedno pravo, a imovina umrlog stranca stečena na feudu pripadala je feudalnom gospodaru.

Francuska revolucija-Proglašavajući slobodu, jednakost i bratstvo neotuđivim i prirodnim pravima čovjeka, Francuska revolucija je u velikoj mjeri utjecala na poboljšanje pravnog položaja stranaca u mnogim državama.

XIX.iXX.stoljeće-Velike građanske kodifikacije priznaju strancima jednaka građanska prava kao i domaćim državljanima, ali obično pod uvjetom reciprociteta odnosno uzajamnosti. Pritom se od građanskih prava razlikuju politička prava, koja su u načelu rezervirana za domaće državljane i zbog toga nisu dostupna strancima. Tijekom XX. stoljeća dolazi do velikih migracija ljudi, na koje utječu i dva svjetska rata, tako da se pojavljuju mnogobrojni i raznovrsni problemi pravnog položaja stranaca, koje treba rješavati u okviru međunarodne zajednice s pravilima međunarodnog prava. Nakon Prvoga svjetskog rata pojavio se problem zaštite izbjeglica i apatrida čiji problem je riješen tek u krilu Organizacije ujedinjenih naroda.

Osnivanjem Organizacije ujedinjenih naroda pruža se zaštita pravima čovjeka (štiti se čovjek bez obzira je li on domaći državljanin ili stranac); zaštita čovjeka normira se Općom deklaracijom pravima čovjeka, i dvama paktima o pravima čovjeka; Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, te Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Od posebnog je interesa za pravni položaj stranaca u europskim državama poznata Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja je donesena u Rimu godine 1950. ona uspostavlja i

21

djelotvorni mehanizam za zaštitu i ostvarenje tih prava u obliku Europske komisije i Europskog suda za ljudska prava.

OSNOVNI OBLICI UREĐIVANJA PRAVNOG POLOŽAJA STRANACA

Države su po međunarodnom pravu dužne poštivati određene minimalne i općeprihvaćene standarde za postupanje sa strancima. U protivnome stranćeva domovinska država može interventirati kako bi zaštitila njegova povrijeđena prava.

Za današnje je vrijeme karakteristično razlikovanje javnopravnog od privatnopravnog položaja stranaca, kao i tendencija izjednačavanja stranaca s domaćim državljanima na području privatnih (građanskih) prava.

Na privatnopravnom području države prihvaćaju opće pravilo o izjednačavanju stranaca s domaćima ili tzv. nacionalni postupak (tretman) po kojemu postoje jednaka prava za strance kao i za domaće državljane, iako se u većini slučajeva izjednačenje stranaca s domaćim državljanima uvjetuje reciprocitetom odnosno uzajamnošću, a to znači da države u svojim međusobnim odnosima zahtijevaju jednak postupak obiju strana.

Postoji više podjela uzajamnosti odnosno reprociteta:

1.prema načinu postanka razlikuje se:

-diplomatska uzajamnost (na osnovi međunarodnog ugovora ili izjava vlada dotičnih država)

-zakonska uzajamnost (na osnovi zakona)

-faktična uzajamnost (na osnovi prakse međudržavnih odnosa)

2.prema sadržaju uzajamnost može biti:

-formalna uzajamnost-kada stranci u BiH uživaju jednaka prava kao i BiH državljani, ali pod uvjetom da i strančeva država postupa s BiH državljanima jednako kao sa svojim državljanima.

-materijalna uzajamnost-postoji kada je strancu u BiH priznato određeno pravo, pod uvjetom da i strančeva država priznaje BiH državljaninu isto pravo.

Pojedini pravni pisci navode još tri osnovna oblika za uređivanje pravnog položaja stranaca, i to:

-odmazdu odnosno retorziju;

-klauzulu o najpovlaštenijoj naciji;

-režim kapitulacije

Retorzija ili odmazda označava protumjeru koju poduzima jedna država kada druga država s njezinim državljanima postupa diskriminatorno. U tom slučaju nadležna tijela te države mogu uzvratiti istom protumjerom, i na svome području uskratiti uživanje pojedinih prava državljanima dotične strane države. Cilj retorzije je da se iznudi promjena u stavu i ponašanju države prema kojoj je ta protumjera poduzeta.

Klauzula o najpovlaštenijoj naciji-države ugovarateljice obvezuju se, da će njihovi državljani u oblastima dogovorenih odnosa uživati sva ona prava koja druga država ugovarateljica priznaje ili će ubuduće priznati državljanima neke treće povlaštene države.

22

Režim kapitulacije za uređivanje pravnog položaja stranaca-pojam kapitulacija označavao sklopljene ugovore između europskih država i država Bliskog ili Dalekog istoka, prema kojima su od vlasti i prava teritorijalne države bili izuzeti državljani europskih država i podvrgnuti jurisdikciji konzula domovinske države.

POLOŽAJ STRANACA PO PRAVU BiH

Nema sumnje da se danas u svim državama stranac smatra pravnim subjektom, iako se još uvijek pravi određena razlika između pravnog položaja domaćih i stranaca. Tako će slobode i prava čovjeka uživati stranci u BiH prema odredbama Ustava BiH. Pored ustava, položaj stranaca u BiH uređuju i brojni zakoni. Pravila o pravnom položaju stranaca sadrže i međunarodni ugovori koji obvezuju BiH. Kod raspravljanja o pravnom položaju stranaca obično se razlikuju fizičke i pravne osobe.

Javnopravni položaj stranaca

Kretanje i boravak-Za kretanje i boravak stranaca na području BiH postoji poseban pravni režim propisan Zakonom o kretanju i boravku stranaca. Samo iz razloga zaštite nacionalne sigumosti ili ako to zahtijevaju razlozi zaštite javnog poretka, strancu se može: zabraniti ulazak u BiH, te ograničiti ili zabraniti kretanje na odredenom području, kao i otkazati boravak ili zabraniti trajno nastanjenje u određenim mjestima. Pod pojmom stranca smatra se osoba koja nije BiH državljanin

Ulazak u BiH-pristup stranaca na teritorij BiH podvrgnut kontroli nadležnih državnih tijela. Stoga stranac za ulazak u BiH mora imati:

-važeću putnu ispravu (bilo stranu putnu ispravu ili BiH putnu ispravu za stranca), kao i

-vizu (nadležnoga BiH državnog tijela), ako zakonom nije drukčije uređeno

23

Od putnih stranih isprava svakako je najznačajnija putovnica, ostale strane putne isprave mogu biti: pomorska knjižica, brodarska knjižica i druga putna isprava priznata po međunarodnom ugovoru. BiH izdaje sljedeće putne isprave za strance: putnu ispravu za izbjeglice, putnu ispravu za osobe bez državljanstva i putni list za stranca

Uz važeću putnu ispravu strancu je u pravilu potrebna i viza. Nadležno BiH državno tijelo (odnosno u inozemstvu diplomatsko ili konzularno predstavništvo) izdaje vizu. Izdana viza unosi se u strančevu putnu ispravu.

Države često sklapaju međunarodne ugovore o ukidanju viza, pa u tom slučaju državljani država ugovarateljica prelaze državnu granicu bez izdavanja vize.

BORAVAK može biti:

1. VIZNI 2. BEZVIZNI 3. PRIVREMENI(do 1 godine, izuzetak u odobrenju)4. STALNI(nema ograničenja)

Stranci koji prelaze državnu granicu mogu na području BiH imati: privremeni boravak, produženi boravak, boravak poslovnom vizom, boravak po osnovi odobrenoga trajnog nastanjenja i boravak po osnovi priznatog statusa izbjeglice. Od dana ulaska u BiH svaki stranac može privremeno u njoj boraviti najduže tri mjeseca. Stranac koji želi boraviti duže od tri mjeseca dužan je prije isteka toga roka podnijeti zahtjev za izdavanje odobrenja za produženi boravak. Stranac s poslovnom vizom može boraviti do isteka roka njezina važenja.

Razlozi za privremeni boravak;

1. bračna ili izvanbračna zajednica s državljaninom BiH,2. spajanje obitelji,3. obrazovanje i drugi znanstveno istarživački rad,4. rad na temelju radne dozvole ili ako je neka osoba posebno bitna i potrebna za rad,5. obavljanje privatne djelatnosti,6. liječenje ili neka druga svrha utemeljena na međunarodnom ugovoru,

Strancu se može odobriti i trajno nastanjenje. Pojam trajno nastanjenje razumijeva boravak stranca u pojedinoj državi, ali koji se vrši u cilju trajnog naseljavanja na njezinu teritoriju. Naseljavanje stranaca svaka država u današnjem vremenu vezuje za razne i posebne uvjete. Tako se trajno nastanjenje na području BiH može odobriti strancu koji je najmanje jednu godinu u braku s BiH državljaninom ili sa strancem kojemu je odobreno trajno nastanjenje u BiH ili koji je tri godine neprekidno u radnom odnosu. Iznimno se trajno nastanjenje može odobriti i zbog posebnih osobnih razloga ili poslovnih razloga za koje postoji i gospodarski interes ili drugi važan interes za BiH.

Uvijeti za stalni boravak na teritoriju BiH;

1. neprekidan boravak 5 godina prije podnošenja zahtjeva,2. posjedovanje redovnih i dovoljnih sredstava za egzistenciju,3. prostor za smještaj,4. posjedovanje zdravstvenog osiguranja,

24

Ove uvjete će preispitati i provjeriti nadležno ministarstvo za poslove sigurnosti.

Strancima se smatraju i izbjeglice, kojima se općenito priznaje pravo da u drugim zemljama traže utočište odnosno azil. Strancu koji je napustio državu čiji je državljanin ili u kojoj je bio trajno nastanjen kao osoba bez državljanstva, da bi izbjegao proganjanje zbog svojih političkih mišljenja ili nacionalne, rasne ili vjerske pripadnosti, može se priznati status izbjeglice. Ako je strancu priznat status izbjeglice, u tom slučaju uživa pravo na nužni smještaj te na sredstva nužna za uzdržavanje i zdravstvenu zaštitu.

Boravak strancu prestaje ne samo otkazom nego i kad mu je izrečena mjera sigurnosti protjerivanja ili zaštitna mjera udaljenja s teritorija BiH kao i u drugim slučajevima propisanima zakonom.

Razlozi za otkazivanje boravka strancu:

1. nepoštivanje javnog poretka BiH ili ga svojim ponašanjem ugrožava,2. ako organizira ilegalni ulazak i boravak stranaca u BiH,3. ako se utvrdi da je stranac dao pogrešne podatke za izdavanje radne dozvole,4. ako stranac odbija izvršiti pravomočnu presudu sudova BiH,5. promjena nekih okolnosti zbog kojih je izdana dozvolaili boravak protivan svrsi izdavanja

dozvole,6. obavljanje poslova bez radne dozvole,7. izrečena kazna zatvora 1 godina i više,8. gubitak sredstava potrebnih za život,9. izbivanje 12 mjeseci neprekidno izvan BiH i da nema namjeru povratka u BiH.

Prijava boravišta i prebivališta i odjava prebivališta za strance je obvezan, i dužan ga je prijaviti u roku 48 sati, a za odjevu prebivališta ima rok od 8 dana. Pod boravištem se razumijeva mjesto u kojemu boravi stranac na privremenom boravku, na odobrenom produženom boravku, s poslovnom vizom i stranac kojem je priznat status izbjeglice.

Od boravišta je potrebno razlikovati prebivalište. Prebivalište je mjesto u kojemu se stranac s odobrenim trajnim nastanjenjem nastanio s namjerom da u njemu živi.

Prisilno udaljenje-Stranac kojemu je izrečena mjera sigurnosti protjerivanja ili zaštitna mjera udaljenja ili kojem je otkazan boravak ili koji boravi bez odobrenja nadležnog tijela, dužan je napustiti teritorij BiH u roku što ga odredi nadležno tijelo. Ako taj stranac nije napustio teritorij BiH u određenom roku bit će prepračen do državne granice i prisilno udaljen. Strancu kojeg se nije moglo prisilno udaljiti, Ministarstvo sigurnosti određuje smještaj u prihvatilištu za strance.

Zapošljavanje stranaca-Države obično primjenjuju poseban režim kada se radi o zapošljavanju stranaca i to u obliku raznih dozvola (bilo dozvole boravka ili dozvole za rad).

Pod kojim uvjetima može stranac raditi u BiH utvrđuje se Zakonom o zapošljavanju stranaca. Stranac može zasnovati radni odnos ili raditi u BiH na temelju radne dozvole te ako udovoljava općim i posebnim uvjetima utvrđenima zakonom. Zapošljavanje stranaca u svakoj državi povlači za sobom još jedan zanimljiv problem, a to je priznavanje stranih školskih svjedodžbi i diploma radi ostvarivanja prava na zapošljavanje i obavljanje određenih profesionalnih djelatnosti. Takav oblik priznavanja stranih školskih svjedodžbi i diploma uobičajeno se naziva nostrifikacija.

25

Politička prava i pristup javnim funkcijma-Ustav BiH jamči strancima uživanje temeljnih sloboda i prava čovijeka i to određena gospodarska, socijalna i kulturna prava. Prava koja nisu dostupna strancima u BiH su politička prava. Politička prava u striktnom značenju obično obuhvaćaju: aktivno i pasivno biračko pravo, te pravo na obavljanje javnih funkcija. U novije vrijeme se strancima priznaju određena izborna prava na razini lokalne samouprave-Konvencija Vijeća Europe o sudjelovanju stranaca u javnom životu na lokalnoj razini. Kao protuteža političkim pravima postoje i određene dužnosti odnosno obveze koje terete isključivo domaće državljane. Te pojedine dužnosti uglavnom su sastavni dio prava i dužnosti domaćih državljana na obranu svoje domovine, posebno vojna obveza.

Privatnopravni položaj stranaca

OBITELJSKO PRAVO- općenito rečeno nema nekih posebnih ograničenja za strance kod sklapanja braka, usvojenja i starateljstva isto tako, muž i žena u braku i u odnosima prema svojoj djeci su ravnopravni. Zbog svega toga, nesumnjivo je da stranci u BiH uživaju obiteljska prava i da su u tome izjednačeni s BiH državljanima.

Tako se izričito u BiH zakonodavstvu priznaje pravo strancu na usvajanje djece BiH državljanstva. Isto tako, ne postoje zapreke u pogledu usvojenja djece stranaca od strane domaćih državljana.

Tako se i na području starateljstva priznaje pravo strancu da bude staratelj ili štićenik.

Određene dileme otvara pitanje može li stranac biti staratelj BiH državljaninu. Smatramo da bi to pravo strancu trebalo priznati, ali pod uvjetom da stranac, koji obavlja dužnosti staratelja, ima u BiH prebivalište, jer se na taj način osigurava nadzor starateljskog tijela nad ispunjenjem funkcije staratelja.

NASLJEDNO PRAVO-U Zakonu o nasljeđivanju strani državljani imaju u BiH pod uvjetom reciprociteta ista nasljedna prava kao i domaći državljani, dakle jednakost u nasljeđivanju između domaćih i stranaca ali pod uvjetom primjene načela reciprociteta odnosno uzajamnosti.

Kada se govori o reciprocitetu, poseban problem predstavljaju apatridi ili osobe bez državljanstva, jer se postavlja pitanje prema kojoj stranoj državi je potrebno postojanje reciprociteta. Za apatride nije moguće tražiti reciprocitet po vezi državljanstva s obzirom da se radi o osobama koje nisu državljani nijedne države. Onda da bi reciprocitet trebao postojati prema stranoj državi u kojoj apatrid ima svoje prebivalište odnosno boravište.

STVARNO PRAVO-u odredbama ustava se jamči pravo vlasništva i ujedno propisuje da "strana osoba "može stjecati pravo vlasništva uz uvjete odredene zakonom. Ne bi trebalo posebno obrazlagati da u današnjem razvijenom međunarodnom prometu dobara i usluga stranac može biti nositeljem (titularom) prava vlasništva i ostalih stvarnih prava na pokretnim stvarima. Samo u iznimnim slučajevima predviđaju se ograničenja strancima za stjecanje stvarnih prava na pokretnim stvarima, i ta ograničenja su uglavnom upravno-pravnog karaktera.

Pravni položaj stranaca u odnosu na nepokretne stvari bio je oduvijek ograničen više-manje u svim državama. Ograničavanje stranaca u pogledu uživanja stvarnih prava na nepokretnim stvarima, posebno prava vlasništva nad nekretninama, opravdava se u teoriji raznovrsnim razlozima: nekretnine su dio

26

državnog teritorija i ulaze pod pojam suverenosti; nekretnine imaju vitalno značenje za gospodarstvo svake pojedine države ili za njezinu sigurnost (osobito nekretnine uz državnu granicu)...

U zakonima nalazimo odredbe o pravima stranaca na stjecanje vlasništva nekretnina u BiH i pri tome se mogu razlikovati tri osnovna pravna režima:

1.stranci mogu stjecati na temelju nasljeđivanja vlasništvo nekretnina u BiH ali pod uvjetom (pretpostavkom) uzajamnosti odnosno reciprociteta.

2.kada nije u pitanju nasljeđivanje, pod pretpostavkom uzajamnosti, stranci mogu stjecati vlasništvo nekretnina BiH ako suglasnost za to dade ministar vanjskih poslova, po prethodno pribavljenom mišljenju ministra pravosuđa BiH.Slično rješenje propisano je i za strane osobe bez državljanstva koje su iseljenici s područja bivše SFR Jugoslavije ili su potomci takvih osoba.

3.strancima nije dopušteno stjecanje nekretnina u vlasništvo na području BiH, ako su u pitanju nekretnine koje leže u određenom pojasu, a takav pojas može se proglasiti samo zakonom, i to radi zaštite interesa i sigurnosti BiH.

Daljnje ograničavanje stranaca u stjecanju nekretnina može se propisati i zbog određene vrste (kategorije) nekretnina, kao što su primjerice: poljoprivredno zemljište ili zemljište s rudnim bogatstvom, osim ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno. Ipak otvara se mogućnost davanja koncesije za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države, kako domaćoj tako i stranoj pravnoj ili fizičkoj osobi.

Procesno(građansko) pravo-Suvremena procesna prava država općenito prihvaćaju načelo o izjednačenju stranaca s domaćim državljanima (tzv. nacionalni postupak-tretman), jer se strancima kao strankama omogućuje slobodan pristup sudu, bilo u ulozi tužitelja ili tuženika. Priznavanje jednake pravne sposobnosti svakom čovjeku izraz je demokratskih shvaćanja suvremenog društva, pa stoga strance i domaće državljane treba izjednačavati ne samo na području materijalnog prava nego i u okviru procesnog prava.

Priznavanje procesnih prava strancima ipak ne znači da su oni u svemu i potpuno izjednačeni s domaćim državljanima. Stranci mogu biti u nepovoljnijem položaju obićno u dva slućaja;

-kada je tužitelj stranac dužan, na zahtjev tuženika osigurati parnične troškove. Institut osiguranja parničnih troškova- aktorska kaucija

-zatim ako se strancu ne priznaje oslobođenje od prethodnog plaćanja troškova postupka (tzv. siromaško pravo)-otvara mogućnost i osobama slabijeg imovnog stanja da traže zaštitu svojih prava i vode parnični postupak pred sudovima.

MJERODAVNO PRAVO

Članak 14.

27

Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin.Fizička osoba koja bi prema pravu države čiji je ona državljanin bila poslovno nesposobna poslovno je sposobna ako ima poslovnu sposobnost po pravu mjesta gdje je nastala obveza(ne primjenjuje se na porodične i nasljedne odnose).Za lišenje ili ograničenje poslovne sposobnosti fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin.

PRAVO OSOBA

Fizičke osobe-U međunarodnom privatnom pravu i općenito u pravu razlikuju se dvije vrste pravnih subjekata: fizičke osobe i pravne osobe. Ako se kao pravni subjekt pojavljuje živ čovjek, govorimo o fizičkoj osobi, a kada se kao pravni subjekt pojavljuje društvena tvorevina, govorimo o pravnoj osobi.S aspekta međunarodnoga privatnog prava postavlja se pitanje koje će pravo biti mjerodavno za uređenje statusnih odnosa fizičke osobe, ponajprije njezine pravne i poslovne sposobnosti.

Mjerodavno pravo za uređivanje statusnih odnosa fizičke osobe naziva se od davnina personalnim ili osobnim statutom ( lexpersonalis). Personalni statut se je tijekom povijesnog razvoja određivao pomoću dviju osnovnih poveznica: najprije po domicilu (prebivalištu) osobe, a poslije i prema državljanstvu osobe. Tako je današnji svijet podijeljen na dvije skupine država, od kojih jedna prihvaća domovinsko pravo osobe, a druga naprotiv pravo domicila osobe. Što se tiče BiH, za pravnu i poslovnu sposobnost fizičkih osoba mjerodavnim se uzima njihovo domovinsko pravo (lexpatriae).

Pravna sposobnost-podrazumijeva se daje svaki čovjek pravni subjekt i da ima pravnu sposobnost, tj. sposobnost da bude nosilac prava i obveza. Tu pravnu sposobnost čovjek stječe rođenjem, a gubi je smrću. BiH međunarodno privatno pravo sadrži opće kolizijsko pravilo za pravnu sposobnost fizičke osobe, pa je za pravnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin ( lexpatriae.) Međutim, kada je u pitanjunasciturus (dijete začeto, ali još nerođeno), subjektivna prava priznata nasciturusu treba prosuđivati po lexcausae , tj. po pravnom poretku, ako se živo rodi. Primjerice, može li nasciturus nasljeđivati, odlučuje pravo mjerodavno za nasljeđivanje i sl.

Poslovna sposobnost-omogućuje fizičkoj osobi da očitovanjima svoje volje stječe prava i obveze i uopće samostalno poduzima pravne radnje.Fizička osoba, u našem pravu potpuno je poslovno sposobna kada postane punoljetna s navršenih 18. godina života, ali ima i država koje za poslovnu sposobnost traže stariju životnu dob (većinom 21. godinu). Kod nas maloljetna osoba sklapanjem braka može postati potpuno poslovno sposobna (tzv. emancipacija). ZRSZ donosi opće kolizijsko pravilo prema kojemu za poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin, tj. domovinsko pravo osobe (lexpatriae). Spomenuto opće kolizijsko pravilo o poslovnoj sposobnosti potrebno je primjenjivati i na lišenje ili ograničenje poslovne sposobnosti. Isto tako će se po domovinskom pravu prosuđivati u kojoj mjeri utječe dob života, duševno i tjelesno zdravlje osobe na njezinu poslovnu sposobnost. Ako neka punoljetna osoba zbog duševnih ili tjelesnih nedostataka nije u stanju sama se brinuti o svojim pravima i interesima, takva osoba može u postupku pred nadležnim organom biti lišena, djelomično ili potpuno, poslovne sposobnosti.

Od izloženog stajališta da se poslovna sposobnost prosuđuje po domovinskom pravu osobe, ZRSZ predviđa jednu značajnu iznimku u prilog mjerodavnosti prava mjesta gdje je nastala obveza (legislociactus).Ukoliko bi fizička osoba prema svom domovinskom pravu bila poslovno nesposobna, ipak će se smatrati daje poslovno sposobna ako ima poslovnu sposobnost po pravu mjesta gdje je obveza nastala.(zaštite i sigurnosti pravnog prometa). Ova iznimka ne dolazi u obzir kada se radi o obiteljskim i nasljednim odnosima.Prelazeći na međunarodne ugovore koji obvezuju BiH može se konstatirati da dvostrani ugovori o pravnoj pomoći kao i ZRSZ, polaze od mjerodavnosti domovinskoga prava fizičke osobe za ocjenu njezine pravne i poslovne sposobnosti.

28

ZRSZ nema nikakve odredbe glede deliktne sposobnosti, no prevladava gledište da o deliktnoj sposobnosti odlučuje mjerodavno pravo za delikte (deliktni statut), a ne personalni statut.

Članak 15.

Za stavljanje pod starateljstvo i prestanak starateljstva, te za odnose između staratelja i osobe pod starateljstvom, mjerodavno je pravo države čiji je državljanin osoba pod starateljstvom.Privremena zaštitna mjera prema stranom državljaninu i prema osobi bez državljanstva koji se nalaze u BiHkao i pitanje zaštite imovine odsutnoga stranog državljanina i osobe bez državljanstva koja se nalazi na teritoriju BiHodređuju se po pravu BiHi traje dok nadležna država ne donese odluku i ne poduzme potrebne mjere.

U BiH obiteljskom i međunarodnom privatnom pravu pojam "starateljstvo" obuhvaća sve oblike starateljske zaštite koju treba pružiti:

-maloljetnicima bez roditelja, odnosno maloljetnicima o kojima se ne staraju roditelji (tzv. starateljstvo nad maloljetnim osobama);

-punoljetnim osobama koje su lišene poslovne sposobnosti, jer su nesposobne da se same staraju o svojim pravima i interesima (tzv. starateljstvo nad osobama lišenima poslovne sposobnosti);

-osobama koje su spriječene, odnosno nisu u mogućnosti da se brinu o svojim pravima i interesima (tzv. starateljstvo za posebne slučajeve).

Za starateljstvo je mjerodavno pravo države čiji je državljanin osoba pod starateljstvom ili kraće rečeno, domovinsko pravoštićenika. Domovinsko pravo štićenika odlučuje je li nastao slučaj za stavljanje osobe pod starateljstvo isto tako i prestanak starateljstva. Naposljetku za odnose između staratelja i štićenika mjerodavno je domovinsko pravo štićenika.

Domovinsko pravo štićenika za uređenje starateljstva nije moguće uvijek i do kraja primjenjivati, pogotovo kada u životnim situacijama treba reagirati hitno i poduzimati bar privremene zaštitne mjere koje ne trpe odgađanje. Zbog toga se privremene zaštitne mjere prema strancu koji se nalazi u BiH određuju po BiH pravu i traju dok nadležna država (obično njezino konzularno-diplomatskto predstavništvo) ne donese odluku i ne poduzme potrebne mjere.

Što se pak tiče međunarodnih dvostranih ugovora o pravnoj pomoći navedeni ugovori predviđaju primjenu domovinskoga prava štićenika glede starateljstva.

Članak 16.

Za proglašenje nestale osobe umrlom mjerodavno je pravo države čiji je državljanin bila ta osoba u vrijeme nestanka.

Ako se za pojedinu osobu ne zna je li živa ili mrtva, u tom slučaju govorimo o nestaloj osobi.Budući da imovinski i obiteljski odnosi nestale osobe ne mogu ostati trajno neriješeni, u pojedinim pravnim sustavima, pa tako i u našem pravu, predviđa se postupak po kojemu se nestala osoba može pod određenim pretpostavkama proglasiti umrlom. Pravni učinci proglašenja nestale osobe umrlom praktično su isti kao i u slučaju prirodne smrti (otvara se nasljedstvo, prestaje brak i sl.). ZRSZ predviđa da je za proglašenje nestale osobe umrlom mjerodavno pravo države čiji je državljanin ta osoba bila u vrijeme nestanka.

29

Od proglašenja nestale osobe umrlom razlikuje se postupak za dokazivanje smrti (ustanovljenje dana faktične smrti). Sto se tiče dokazivanja smrti, ZRSZ donosi jedino odredbu o nadležnosti BiH suda za dokazivanje smrti stranog državljanina, gdje se određuje da BiH sud može po BiH pravu dokazivati smrt stranog državljanina koji je umro na teritoriju BiH.

Članak 17.

Pripadnost pravne osobe određuje se po pravu države po kojem je ona osnovana.Ako pravna osoba ima stvarno sjedište u drugoj državi, a ne u onoj u kojoj je osnovana i po pravu te druge države ima njezinu pripadnost, smatrat će se pravnom osobom te države.

Pravna osoba u međunarodnome prometu vezana je za određenu državu čiju državnu pripadnost ima, ta država vrši nad njom stanovitu vlast i zaštitu u inozemstvu. Razvoj suvremenoga međunarodnog prometa potvrđuje načelo da o postojanju pravne osobe i o njezinoj pravnoj i poslovnoj sposobnosti odlučuje pravo države kojoj ta osoba pripada.

Zbog svega toga potrebno je razmotriti kako se utvrđuje državna pripadnost pravne osobe. Kada su u pitanju pravne osobe sve više se rabi izraz državna pripadnost.

Utvrđivanje državne pripadnosti pravne osobe-države u načelu slobodno i samostalno odabiru kriterije za određivanje državne pripadnosti pravne osobe, među kojima su najvažniji:

1.sustav osnivanja ili registracije pravne osobe (registracija je samo dokaz osnivanja). Po ovom sustavu pravna osoba ima državnu pripadnost one države u kojoj je osnovana, odnosno registrirana.Taj sustav je donekle logičan, a i praktičan, jer je lako ustanoviti državnu pripadnost; ipak mu se prigovara da pruža mogućnost frauduloznog osnivanja pravnih osoba (tako se npr. određena pravna osoba po mjestu registracije može vezati samo prividno za jednu državu, dok u drugoj državi ima sjedište svoje glavne uprave, a u trećoj državi tek djeluje i radi);

2.Prema teoriji sjedišta pravne osobe pravna osoba ima državnu pripadnost one države na čijem području se nalazi sjedište osobe. Prevladava gledište da treba uzimati u obzir stvarno sjedište, tj. mjesto gdje radi glavna uprava pravne osobe.

Državna pripadnost pravne osobe prema ZRSZ-u.

ZRSZ za utvrđivanje državne pripadnosti pravne osobe prihvaća kao kriterij sustav osnivanja ili registracije, jer se pripadnost pravne osobe određuje po pravu države po kojemu je osnovana. Ako je pravna osoba osnovana u BiH prema BiH pravu, ona ima BiH državnu pripadnost; i obrnuto, ako je pravna osoba osnovana u nekoj stranoj državi po njezinom pravu, dotična pravna osoba ima pripadnost te strane države.Od ovogstajališta se predviđa jedna iznimka u prilog primjeni kriterija stvarnog sjedišta pravne osobe. To je slučaj kada je pravna osoba osnovana u jednoj državi, a svoje stvarno sjedište ima u drugoj državi i po pravu te druge države ima njezinu pripadnost, smatrat će se pravnom osobom te države.

Mjerodavno pravo (personalni statut) pravne osobe

ZRSZ određuje ne samo državnu pripadnost pravne osobe nego i mjerodavno pravo za pravnu osobu.U međunarodnom privatnom pravuvlada načelo da o postojanju pravne osobe i o njezinoj pravnoj i poslovnoj sposobnosti odlučuje pravo države kojoj pripada pravna osoba. To pravo državne pripadnosti pravne osobe naziva se još i osobnim ili personalnim statutom osobe ( lexpersonalis)- po kojemu treba najprije prosuditi je li uopće nastala pravna osoba. Jer za razliku od fizičkih osoba koje nastaju samom

30

činjenicom rođenja, nastanak pravnih osoba uvijek je podvrgnut određenim formalnostima i intervenciji državnih tijela.

Pravo državne pripadnosti pravne osobe isto tako odlučuje o granicama pravne i poslovne sposobnosti dotične osobe. Pravo državne pripadnosti pravne osobe zatim uređuje organizaciju i unutrašnje odnose između pravne osobe i njezinih članova. Pravo državne pripadnosti pravne osobe mjerodavno je i za prestanak pravne osobe uključujući i učinke likvidacije pravne osobe.

Mjerodavno pravo za pravnu osobu određuje se pomoću njezine državne pripadnosti, prema tom mjerodavnom pravu prosuđuje se pravna i poslovna sposobnost pravne osobe, kao i konstituiranje, funkcioniranje i prestanak pravne osobe.

Pravne osobe strane državne pripadnosti i njihov pravni položaj u BiH

Pod utjecajem prijašnje podjele svijeta na kapitalističke i socijalističke države, u jugoslavenskoj literaturi vođene su raznovrsne diskusije glede priznavanja stranih pravnih osoba. Za razliku od ostalih socijalističkih država, bivše jugoslavensko zakonodavstvo nije predviđalo poseban akt priznanja stranih pravnih osoba, smatralo se da stranu pravnu osobu treba priznati ako je stekla to svojstvo od države kojoj pripada (od svojega personalnog statuta).

BiH je postala samostalna država koja se uključuje u međunarodne gospodarske odnose. Razvoj gospodarskih odnosa među državama i međunarodna suradnja postavlja i u BiH na dnevni red načelno pitanje: kako urediti pravni položaj stranaca, bilo da su u pitanju strane fizičke osobe ili da se radi o stranim pravnim osobama.

Ovdje još ostaje pitati kakav je pravni položaj stranih pravnih osoba u smislu uživanja pojedinih prava na području BiH.

Strane pravne osobe mogu uživati u BiHista prava kao i strane fizičke osobe. Određene razlike koje se nameću razumljive su same po sebi. Tako strana pravna osoba nije u mogućnosti uživati pojedina prava kao što su: obiteljska prava ili aktivno nasljedno pravo (raspolaganja za slučaj smrti), zatim politička prava, i tome slično.

Pojedina prava rezervirana za domaće osobe nisu dostupna stranim osobama (bilo fizičkim ili pravnim osobama).Treba istaći i da strana pravna osoba ne može imati većih prava nego ih ima domaća pravna osoba (osim ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno).Najviše pozornosti oduvijek izaziva pitanje o pravu na poslovanje stranih pravnih osoba preko podružnica. Takvo poslovanje na području BiH dopušta novi Zakon o trgovačkim društvima (ZTD).

Inozemna trgovačka društva i trgovci pojedinci, prema ZTD su pod uvjetima propisanima zakonom izjednačeni u poslovanju na području BiH s domaćim osobama; ipak inozemna trgovačka društva i inozemni trgovci pojedinci ne mogu obavljati djelatnosti na području BiHdok u njoj ne osnuju svoju podružnicu

Izraz "obavljati djelatnosti" razumijeva trajno vršenje poslovanja otvaranjem podružnice, a ne privremeno poslovanje kao što je sklapanje pojedinačnih poslova neposredno iz sjedišta društva ili preko trgovačkog putnika i sl.

Ovaj kratki prikaz problematike pravnih osoba na području međunarodnoga privatnog prava bio bi nepotpun ako se ne osvrnemo i na međunarodne ugovore.

31

BiH vezana je i dvostranim ugovorima o pravnoj pomoći, koji rješavaju pitanje pravne sposobnosti pravnih osoba, ali na različite načine: jedna skupina ugovora po pravu države osnivanja, dok druga skupina ugovora po pravu države sjedišta.

Postoje i višestrane konvencije o međusobnom priznavanju pravnih osoba država ugovarateljica, kao što je često citirana Haaška konvencija o priznanju pravne osobnosti stranim društvima, udruženjima i zakladama iz 1956. Bivša Jugoslavija nije ratificirala navedenu konvenciju, zbog čega ona nije na snazi ni u BiH.

Članak 18.

Za vlasničkopravne odnose i druga prava na stvarima, te na pravo raspolaganja stvarima u društvenom vlasništvu, mjerodavno je pravo mjesta gdje se stvar nalazi.Za odnose iz stavka 1. ovog članka u pogledu stvari koje su u prijevozu mjerodavno je pravo mjesta odredišta (opredjeljenja).Za odnose iz stavka 1. ovog članka na prijevoznim sredstvima mjerodavno je pravo države čiju državnu pripadnost imaju ta sredstva.

STVARNO PRAVO

Nestankom društvenog vlasništva u BiH nema više razloga za spominjanje socijalističkih stvarnih prava na društvenoj stvari, jer postoje samo klasična stvarna prava kao što su: pravo vlasništva i druga stvarna prava (pravo služnosti, založno pravo i sl.).

Problem određivanja mjerodavnog prava pomoću kolizijskih pravila dobija posebno značenje, iako je načelo lexreisitae gotovo općenito priznato kada se određuje mjerodavno pravo za stvarnopravne odnose s međunarodnim elementom (obilježjem).

U tradicionalnoj terminologiji međunarodnoga privatnog prava odavno se mjerodavno pravo za uređenje stvarnih prava naziva realni ili stvarni statut. A taj realni statut jestlexreisitae.

Za stvarna prava na stvarima mjerodavno pravo mjesta gdje se stvar nalazi ilirexreisitae. U povijesnom razvoju to načelolexreisitae, kao realni statut, obuhvaća samo nepokretne stvari, stvarna prava na pokretninama rješavala su se po personalnom statutu osobe vlasnika (sukladno pravilu "mobiliapersonamsequntur" tj. pokretnine slijede osobu).

Danas je vladajuće gledište da stvarna prava bilo na nepokretnim ili pokretnim stvarima treba uređivati po pravu mjesta odnosno države gdje se stvar nalazi (lexreisitae), jer to najbolje odgovara pravnoj prirodi tih pravnih odnosa.

Takolexreisitae odlučuje o pravnim svojstvima stvari (može li pojedina stvar biti objektom pravnog prometa, je li neka stvar pokretna ili nepokretna, potrošna ili nepotrošna i sl.). Zatim, lexreisitae određuje vrste stvarnih prava i njihov sadržaj, uključujući i pitanje posjeda na stvarima, kao i način (modus) stjecanja stvarnih prava.

Izloženo načelo o mjerodavnosti prava mjesta gdje se stvar nalazi ( lexreisitae) nije moguće uvijek dosljedno i do kraja provesti, jer se za mjerodavno pravo za stvarnopravne odnose na stvarima u prijevozu (resin tranzitu), javlja poznata dvojba: treba li primijeniti pravo mjesta odaslanja stvari ili je prikladnije primjeniti pravo mjesta odredišta stvari. Prevladavajuće gledište o mjerodavnosti prava mjesta odredišta stvari prihvaća i ZRSZ.

Budući da brodovi, zrakoplovi i ostala prijevozna sredstva spadaju među stvari, i to pokretne, pa bi stvarnopravne odnose na prijevoznim sredstvima trebalo ocjenjivati prema pravilulexreisitae, tj. po pravu mjesta gdje se sredstvo prijevoza faktički nalazi. Poteškoće nastaju kada se mora utvrditi na kojem se

32

mjestu prijevozno sredstvo nalazi za vrijeme vožnje, jer su prijevozna sredstva po svojoj namjeni upravo određena za stalno i brzo premještanje s jednog područja na drugo. Prema tome bilo bi neprikladno i u mnogim slučajevima nemoguće u doslovnom smislu primjenjivati pravilolexreisitae za prijevozna sredstva.Zbog toga ZRSZ za vlasničkopravne odnose i druga stvarna prava na prijevoznim sredstvima uzima kao mjerodavno pravo države čiju državnu pripadnost imaju ta sredstva,to pravo naziva se još i pravom zastave broda ( lexbanderae). Ti pojmovi pravo državne pripadnosti broda i pravo zastave broda ne moraju se uvijek poklapati, jer država često dopusti vijanje svoje nacionalne zastave brodu koji ima stranu državnu pripadnost.

Glede broda u gradnji nije moguće primjenjivati pravo državne pripadnosti broda s razloga što on još nije brod. Zbog toga se na brod u izgradnji primjenjuje BiH pravo

Državnu pripadnost mogu steći i zrakoplovi, a za stjecanje državne pripadnosti zrakoplova jest upis u registar (upisnik) zrakoplova određene države.

Zbog toga bi za pitanje stvarnih prava na zrakoplovu trebalo biti mjerodavno pravo državne pripadnosti, odnosno pravo države u kojoj je zrakoplov registriran.

Iako ZRSZ donosi osnovna kolizijska pravila za stvarnopravne odnose, ipak su ostala bez rješenja dva značajna pitanja:

1. vremensko važenja pravila lexreisitae i priznanje stečenih prava, zbog promjene mjesta nalaženja pokretne stvari koji dovodi do dvojbe o primjeni mjerodavnog prava u slučaju.

Ako je pojedino stvarno pravo stečeno na pokretnoj stvari u jednoj državi, a stvar nakon toga bude prenesena u drugu državu čiji pravni poredak takvo stvarno pravo ne poznaje ili ga uređuje drugačije. Ukoliko se promjeni mjesto nalaženja pokretne stvari, smatra se da načelno treba priznati stvarno pravo koje je valjano stečeno po prijašnjoj lexreisitae.

Drugo pitanje tiče se tzv. tradicionih papira (teretni list, teretnica, skladišnica i si. ), odnosno vrijednosnih papira koji predstavljaju robu (stvari). Naime, ako robu zamjenjuje vrijednosni papir, postavlja se pitanje kojem pravu treba dati prednost: da li lexreisitae ili lexcartesitae . Prihvaćeno je gledište da će za ocjenu stvarnih prava na robi koja je predstavljena vrijednosnim papirom biti mjerodavno pravo mjesta gdje se papir nalazi ( iexcartesitae).

Članak 19.

Za ugovor mjerodavno je pravo što su ga izabrale ugovorne strane, ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno.

OBVEZNO PRAVO

Na ugovorne odnose primjenjuje se pravo što su ga stranke izabrale. Ta mogućnost ugovornih stranaka da biraju mjerodavno pravo za ugovore naziva se obično autonomijom stranaka ili autonomijom volje stranaka. Začetke ideje o autonomiji stranaka nalazimo već kod postglosatora, a prvi koji ju je izričito formulirao još u XVI. stoljeću, bio je francuski pravnik Dumoulin.

Prilikom objašnjavanja pojma autonomije stranaka u međunarodnom privatnom pravu najčešće se zastupaju dvije koncepcije o autonomiji: kolizijskopravna i materijalnopravna.

33

Posve općenito može se ustvrditi da se danas u sve većoj mjeri prihvaća kolizijskopravna koncepcija stranačke autonomije, prema kojoj ugovorne stranke mogu same birati mjerodavno pravo za prosuđenje svojega ugovornog odnosa (lexautonomiae). Ako su stranke ugovorile primjenu određenog prava, onda će se to ugovoreno pravo primjenjivati u cijelosti, sa svim svojim prisilnim i dispozitivnim pravilima, na ugovorni odnos.

Premamaterijalnopravnom shvaćanju autonomije, stranke mogu jedino izabrano pravo uvrstiti u sadržaj, tekst ugovora kao njegov sastavni dio i na taj način otkloniti od primjene dispozitivna pravila, ali ne i prisilne propise onoga mjerodavnog pravnog poretka koji je objektivno određen kolizijskim pravilom. Ova koncepcija o autonomiji stranaka zapravo negira stranačku autonomiju u kolizijskom smislu i odgovara onom obliku autonomije stranaka koji postoji u okviru materijalnog prava svake države, i poznat je pod nazivom: sloboda ugovaranja ili materijalnopravna autonomija.

ZRSZje prihvatio kolizijskopravno shvaćanje autonomije. Iako se strankama omogućuje autonomija u izboru mjerodavnog prava za ugovore, ipak to još ne znači da ugovorne stranke mogu potpuno slobodno vršiti izbor prava, pa čak i bez zakonskog dopuštenja. Stranke imaju toliko slobode za izbor mjerodavnog prava koliko im to kolizijsko pravo priznaje,jer je ono izvor stranačke autonomije i ono odlučuje da li stranke mogu i u kojim granicama vršiti izbor mjerodavnog prava, astranački sporazumo izboru prava samo je jedna činjenica odnosno poveznica, koju kolizijsko pravilo predviđa za određivanje mjerodavnog prava.

Danas se zagovara ideja o neograničenoj autonomiji. Razlog tome je što se smatra da ograničena autonomija dovodi do pravne nesigurnosti i da ne odgovara potrebama međunarodnog prometa. Ali ipak se smatra da stranačku autonomiju treba bar minimalno ograničiti kako bi se onemogučila zloupotreba u izboru prava.

Da se stranačka autonomija za izbor prava ne bi ostvarila stihijski i tako izlazila iz okvira društvenog poretka, tada se mora pitati:

1.mogu li stranke birati pravo jedino za ugovore s međunarodnim elementom;opravdano je dopustiti stranačku autonomiju za izbor mjerodavnog prava, ali samo glede ugovornih odnosa s međunarodnim elgmentom (obilježjem)

2.mora li između ugovornog odnosa i prava koje su stranke izabrale postojati neka veza (koneksitet); postojanje koneksiteta nije spomenuto u našim kolizijskim pravilima ili drugim riječima, ne traži se od stranaka da izvrše izbor samo između onih prava koja će neminovno imati neku vezu s ugovornim odnosom. Sve to upučuje na zaključak da ne bi trebalo prihvaćati koneksitet kao ograničenje stranačke autonomije i, prema tome stranački izbor prava bit će valjan iako ne postoji veza izmeđunizabranog prava i njihovog odnosa.

3.je li stranačka autonomija ograničena javnim poretkom ili zabranom zaobilaženja zakona; najčešća ograničenja koja se postavljaju prilikom primjene stranog prava za autonomiju stranaka pojavljuje se u obliku javnog poretka i zaobilaženja zakona.

4.vrijedi li renvoi i za autonomiju stranaka; renvoi uobičajeno se isključuje za stranačku autonomiju.

5.mogu li stranke ugovoriti primjenu više od jednog prava na isti ugovorni odnos; smatra se da stranke mogu izabrati i više prava za primjenu na isti ugovorni odnos. Zastupnici drugoga gledišta, osporavaju takvu mogućnost i dopuštaju strankama ugovaranje samo jednoga mjerodavnog samo jednog prava za ugovorni odnos jer smatraju da izbor više prava omogućuje: ili fraudulozno postupanje stranaka ili cijepanje pravnoga i ekonomskog jedinstva ugovora.

34

6.mogu li stranke izabrati pravo i poslije zaključenja ugovora kao i zamijeniti već izabrano pravo s novim pravom:na ovo pitanje mogu trebalo bi odgovoriti potvrdno jer mnogi razlozi govore u prilog tom gledištu; između ostalog i to da naknadni izbor prava od stranaka olakšava i ubrzava posao suđenja.Isto tako svrsishodno je dopustiti strankama da izabrano pravo mogu zamijeniti s novim pravom ako za to postoje opravdani razlozi; posebno u situaciji kada ugovor gubi sve više realne veze s teritorijem određene države i jače se povezuje s područjem neke druge države.

ZRSZ dopušta stranačku autonomiju za izbor mjerodavnoga prava i to na način da stranke mogu ugovarati mjerodavno pravo na različite načine:izričito ili prešutno.

Samo po sebi se razumije daje izričit način izbora prava za ugovore općenito dopušten, ako se prihvaća autonomija stranaka.Prešutni način izbora prava za ugovore postoji kada strankekonkludentnim radnjama izražavaju svoju volju o izboru prava. Kod prešutnog načina izbora prava za ugovore treba utvrđivati stranačku volju o izboru prava, i to pomoćutzv. dokaz pomoću indicija (iz neke realne i dokazane činjenice(indicije) zaključuje se o postojanju druge činjenice. Da bi se mogla utvrditi prešutna volja stranaka o izboru prava, potrebno je raspolagati dovoljnim brojem indicija, iako je njihova upotreba u praksi različita.

Ugovaranje nadležnosti suda ili arbitraže odredene države često se smatra dokazom da su stranke prešutno izabrale i materijalno pravo te iste države za primjenu na ugovorni odnos.

Katkad se za utvrđivanje prešutne volje stranaka o izboru prava uzimaju u obzir i druge okolnosti:mjesto zaključenja ili ispunjenja ugovora; pozivanje na odredene uzance; i samo sklapanje ugovora na unaprijed sastavljenim formularima u mnogim slučajevima upučuje na prihvačanje prava mjesta sjedišta one ugovorne stranke koja je dotični formular sastavila.Iz svega rečenog proizlazi da se kod prešutnog načina izbora prava ne može uvijek sa sigurnošću predvidjeti koje će se pravo primijeniti na ugovorni odnos.

Najbolje je da stranke odmah prilikom zaključivanja ugovora odrede sporazumno i izričito ono pravo koje žele da bude mjerodavno za njihov ugovorni odnos.

Članak 20.

Ako senije izabralo mjerodavno pravo i ako okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, kao mjerodavno pravo primjenjuje se:

1. za ugovor o prodaji pokretnih stvari-pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište prodavaoca;

2. za ugovor o djelu odnosno ugovor o gradnji-pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište poslenika (poduzimača)

3. za ugovor o punomoći - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište opunomočenika

4. za ugovor o posredovanju - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište posrednika;

35

5. za ugovor o komisionu - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište komisionara

6. za ugovor o otpremanju (špediciji) - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište otpremnika;

7. za ugovor o zakupu pokretnih stvari - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno siedište zakupodavca

8. za ugovor o zajmu - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište zajmodavca

9. za ugovor o posluzi - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište poslugodavca

10. za ugovor o ostavi - pravomjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište ostavoprimca (depozitara);

11. za ugovor o uskladištenju - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište-skladištara,

12. za ugovor o prijevozu - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište-prevozioca (vozara)

13. za ugovor o osiguranju - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište osiguratelja;

14. za ugovor o autorskom pravu - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište autora;

15. za ugovor o poklonu - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište poklonodavca

16. za burzovne poslove - pravo sjedišta burze

17. za ugovor o samostalnim bankarskim garancijama - pravo mjesta gdje se u vrijeme sklapanja ugovora nalazilo sjedištg davaoca garancije

18. za ugovor o prijenosu tehnologije (licencije i dr.) - pravo mjesta gdje se u vrijeme sklapanja ugovora nalazilo sjedište primaoca tehnologije

19. za imovinska potraživanja iz ugovora o radu –pravo države u kojoj se rad obavlja ili se obavljao

20. za ostale ugovore-pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište ponudioca

Kao što je već poznato, prilikom određivanja mjerodavnog prava za ugovore daje se prednost autonomiji stranaka. Ako se već dopušta stranačka autonomija u izboru prava, opravdano je očekivati da će takvu autonomiju ugovorne stranke i koristiti na način što će izričito ili prešutno određivati pravo za primjenu na ugovorne odnose. Međutim postoje i takve situacije kada ugovorne stranke nisu izričito, a ni prešutno ugovorile primjenu određenog prava;

36

Ako nastane takva situacija pojavljuje se pitanje koje će se drugo, supsidijarnopravoprimjeniti na ugovorni odnos.

U situacijama kada nije moguće ustanoviti stranačku volju o izboru prava, doktrina se najprije zadovoljava mišljenjem da treba pomoću jedinstvenih objektivnih kriterija (poveznica) određivati mjerodavno pravo za sve vrste ugovora, bez ikakve razlikenpr. mjesto zaključenja ili ispunjenja ugovora, te domicil i državljanstvo ugovornih stranaka.

U našem međunarodnom privatnom pravu, kao poveznice do izražaja dolaze: mjesto zaključenja ugovora, mjesto ispunjenja ugovora, te domicil (prebivalište odnosno sjedište) dužnika činidbe.

Mjesto zaključenja ugovora( lexlocicontractus) - danas se primjenjuje supsidijarno, ako nema stranačkog izbora prava, dolazi tek tada do primjene pravo mjesta zaključenja ugovora.Mjesto ispunjenja ugovora (lexlocisolutionis),također se danas primjenjuje supsidijarno za određivanje mjerodavnog prava kod ugovornih odnosa.

Domicil (lexdomicilii) je klasična poveznica koja se supsidijarno primjenjuje za određivanje mjerodavnog prava kod ugovornih odnosa, no danas se uglavnom u obzir uzima domicil samo jedne ugovorne strane, najčesćedužnika karakteristčne činidbe, a ako je dužnik pravna osoba dolazi u obzir mjesto njezina sjedišta.

Domicil dužnika karakteristične činidbe kao poveznica za određivanje mjerodavnog prava je ideja švicarskog pravnikaScfinitzerakoji je formirao i svoju teoriju o karakterističnoj činidbi-ugovorni odnos treba podvrgnuti pravu države u kojoj je domicil ili sjedište ugovorne stranke koja je dužna izvršiti karakterističnu činidbu, a to je ona činidba iz ugovorakoja nije izražena u novcu odnosno u plaćanju (u kupoprodajnom ugovoru biti će prodaja robe (a ne kupovna cijena), kod ugovora o prijevozu biti će radnja prijevoza (a ne plaćanje vozarine), kod osiguranja - radnja osiguratelja, itd. Teorijom o mjerodavnosti prava domicila ili sjedišta dužnika karakteristične činidbe riješava se i pitanje određivanja mjerodavnog prava za različite vrste ugovora jer se predviđa supsidijarna primjena prava prebivališta, odnosno sjedišta dužnika koji vrši karakterističnu činidbu.

U prilog domicila odnosno sjedišta dužnika karakteristične činidbemogu se navesti dva važna razloga;

-ta poveznica omogućuje da se jedno te isto mjerodavno pravo u načelu primjenjuje na cijeli ugovorni odnos;

-tu poveznicu je u većini slučajeva moguće lako ustanoviti.

Ima međutim i protivnih razloga, jer se smatra da ta poveznica, domicil odnosno sjedište dužnika karakteristične činidbe, može katkad favorizirati primjenu prava one ugovorne stranke koja je gospodarski (ekonomski) jača.

U suvremenom međunarodnom privatnom pravu izbor mjerodavnoga prava za svaki ugovor pojedinačno ostvaruje se pomoću poveznice: najbliže (najuže) veze, uzevši pri tome u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja (npr. državljanstvo, prebivalište ili sjedište ugovornih stranaka, mjesto zaključenja ili ispunjenja ugovora itd.). Sudac mora u svakom pojedinom slučaju prema konkretnim okolnostima odrediti pravo koje je s ugovorom najbliže povezano i takvopravoondaprimjenitizareguliranjedotičnogugovornogodnosa.

Poveznici najbliže (najuže) veze, moguće je prigovoriti da nije lako unaprijed i sigurno predvidjeti mjerodavno pravo za primjenu na ugovorni odnos jer izbor takvog prava vrši sudac slobodno od slučaja do slučaja, te široka sloboda u izboru prava priznata sucu može voditi zloupotrebama i samovolji prilikom određivanja mjerodavnog prava.

37

Treba ovdje međutim spomenuti i da poveznica najbliže veze ima neosporno i mnogo svojih pozitivnih strana:

-omogućuje da se na ugovore primjeni ono mjerodavno pravo koje će najbolje odgovarati pravnoj i ekonomskoj prirodi svakog ugovora;

-otklanja suviše kruta i pojednostavljena rješenja u izboru prava za ugovore, koja se mogu pojaviti kada se pomoću klasičnih i jedinstvenih poveznica određuje mjerodavno pravo za sve vrste ugovora bez ikakve razlike; itd.

Kada stranke nisu izabrale pravo za primjenu na ugovorni odnos, supsidijarno mjerodavno pravo se odreduje pomoću načela najbliže (najuže) veze i preko poveznice prebivališta, odnosno sjedišta ugovorne stranke, koja je dužna izvršiti karakterističnu činidbu (radnju) u ugovorima.

Posljednja toč. 20. obuhvaća ostale ugovore, odnosno one ugovore koji nisu posebno navedeni. Za takve ostale ugovore predviđa se primjena prava mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište, odnosno sjedište ponudioca.

Članak 21.

Za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo je mjerodavno pravo države na čijem se teritoriju nalazi nekretnina.

1. Ovom se odredbom uklanja dvojba glede određivanja mjerodavnog prava za ugovore o nekretninama (nepokretnim stvarima).

2. Ako je nekretnina objekt ugovornih odnosa, nema sumnje da će takvi ugovori o nekretninama biti najbliže povezani uz pravo mjesta, odnosno države gdje se nekretnina nalazi.

3. kod ugovora koji se odnose na nekretnine nije dopuštena autonomija stranaka za ugovore o nekretninama tj. ne primjenjuje se tzv. ugovorni statut(lexautonomiae).

Članak 22.

U odnosima između ugovornih strana, ako ugovorne strane nisu drugačije ugovorile, pravo iz članka 20. ovog zakona mjerodavno je i za:

1. određivanje trenutka od kojega stjecatelj odnosno preuzimatelj pokretne stvari ima pravo na proizvode i plodove stvari;

2. za određivanje trenutka od kojega stjecatelj odnosno preuzimatelj snosi rizik u vezi sa stvarima.

U članku 22. izrijekom se rješava dvojba o tome treba li primijeniti pravo mjerodavno za ugovor (tzv. ugovorni statut) ili neko drugo pravo, kada se prosuđuju spomenuta dva pitanja vezana uz pokretne stvari. Oba spomenuta pitanja iz ugovornog odnosa nemaju stvarnopravni karakter, nego se tretiraju kao obveznopravna pitanja, pa je stoga logično da o njima odlučuje pravo mjerodavno za ugovor ili pravo izabrano od ugovornih stranaka- lexautonomiae, ili u nedostatku toga supsidijamo pravo iz članka 20. ZRSZ-a.

Članak 23.

38

Ako ugovorne stranke nisu drugačije ugovorile način predaje stvari i mjere koje treba poduzeti ako se odbije preuzimanje stvari mjerodavno je pravo mjesta gdje se stvar treba predati

Kada se radi o načinu predaje stvari i o mjerama koje treba poduzeti u slučaju odbijanja preuzimanja stvari, kao modalitetima ispunjenja ugovora primjenjuje se pravo mjesta gdje se stvar mora predati, ali ugovorne stranke ipak mogu i drugačije ugovoriti, tj. izabrati koje drugo mjerodavno pravo.

Za modalitete ispunjenja ugovora vrijedi posebno mjerodavno pravo, i tolexlocisolutionis , kojegsu poznavali još ipostglosatori, a zbog mnogih opravdanih razloga održalo seje i do današnjih dana, a razlog tomu su pitanjabilo praktične ili teoretske prirode. Određeni načini na koji se imaju izvršiti obveze iz ugovora,zahtijevaju često radnjejavnih tijela mjesta ispunjenja ugovora, a te radnje će javna tijela vršiti po pravilima svoje države budući da su ta pravila u većini slučajeva proceduralnog karaktera. Zatim stranke će u takvim situacijama za svoje postupanje dobiti najbržu i najbolju poduku u mjestu ispunjenja ugovora od lokalnih pravnika, koji obično znaju samo svoje pravo; itd.

Članak 24.

Na učinak ustupanja potraživanja ili preuzimanja duga prema dužniku odnosno vjerovniku koji nisu sudjelovali u ustupanju odnosno preuzimanju primjeniti će se pravo koje je mjerodavno za potraživanje odnosno dug.

Ovaj članak određuje pravo koje je mjerodavno za prijenos obveza. S jedne strane, u pitanju je ustup tražbine (potraživanja) ili tzv. cesija, a s druge strane radi se o preuzimanju duga.

Cesija odnosno ustupanje tražbine s jednog vjerovnika na drugoga vjerovnika, podrazumijeva nastanak pravnog odnosa u kojem se susreću tri osobe: stari vjerovnik - cedent i novi vjerovnik - cesionar, te dužnik ustupljene tražbine-cesus. Kada se ustupanje tražbine obavlja bez sudjelovanja dužnika ustupljene tražbine (cesusa), na učinke ustupanja tražbine prema dužniku treba primijeniti pravo koje je mjerodavno za tražbinu.

Eventualna primjena nekog drugog prava može doći u obzir jedino kada se ustupanje tražbine vrši uz sudjelovanje i pristanak dužnika, jer u takvoj situaciji ima mjesta autonomiji stranaka. Odredbe o mjerodavnom pravu štitedužnika ustupljene tražbine (cesusa) i njegov pravni položaj koji se cesijom ne smije pogoršati.

Kod instituta preuzimanja duga postoji nekoliko odnosa koji se međusobno isprepleću, i to: između vjerovnika i starog dužnika, između vjerovnika i novog dužnika te između staroga i novog dužnika. Kako vjerovniku nije svejedno tko mu je dužnik, opravdano bi bilo zaštititi vjerovnika u slučaju ako preuzimanje duga nastaje bez njegova sudjelovanja. Na učinke preuzimanja duga prema vjerovniku koji nije sudjelovaou preuzimanju, treba primijeniti pravo koje je mjerodavno za dug.

Članak 25.

Na akcesorni pravni posao, primjenit će se pravo mjerodavno za glavni pravni posao.

ZRSZ prihvaća vladajuće gledište po kojemu se na akcesorni pravni posao primjenjuje pravo mjerodavno za glavni pravni posao, ukoliko stranke nisu što drugo odredile. Dopušta se i autonomija, pa stranke mogu uvijek za akcesorni pravni posao ugovoriti neko drugo mjerodavno pravo.

Članak 26.

Za jednostrani pravni posao mjerodavno je pravo države dužnikova prebivališta odnosno sjedišta.

39

Jednostrani pravni poslovi nastaju očitovanjem volje samo jedne strane, pa za takve jednostrane pravne poslove mjerodavno je pravo dužnikova domicila (prebivališta odnosno sjedišta), iz razloga što je on jedina stranka dok se eventualno ne zaključi ugovor.

Članak 27.

Na stjecanje bez osnove primjenjuje se pravo mjerodavno za pravni odnos koji je nastao, bio očekivan ili pretpostavljen, u povodu kojega je nastalo stjecanje.Za poslovodstvo bez naloga mjerodavno je pravo mjesta gdje je radnja poslovođe izvršena.Za obveze iz upotrebe stvari bez poslovodstva te za ostale izvanugovorne obveze koje ne potječu iz odgovornosti za štetu mjerodavno je pravo mjesta gdje su se dogodile činjenice koje su uzrokovale obvezu.

Prvu skupinu izvanugovomih obveza predstavljaju tzv. kvazikontrakti kao što su stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, upotreba stvari bez poslovodstva, te ostale izvanugovorne obveze koje ne potjeću iz odgovornosti za štetu.

U pogledu pravnog instituta stjecanja bez osnove(condictio sine causa) ili bezrazložnog obogačenja, svode se na dva osnovna rješenja pri određivanju mjerodavnog prava: jedno prihvaća mjerodavnost prava mjesta gdje se ostvarilo obogaćenje lexloci drugo drži da treba primijeniti mjerodavno pravo pravnog posla iz kojega je nastalo obogaćenje-lexcause pravnog posla koje prihvača i ZRSZ.

Pri određivanju mjerodavnog prava za poslovodstvo bez naloga (negotiorumgesrio) ili nezvano obavljanje tuđih poslova, zastupaju se različita mišljenja: od zakona domicila poslovođe (gestora) ili zakona domicila gospodara posla (dominusa), pa do zakona mjesta gdje je poslovođa radnju izvršio, koju prihvaća i ZRSZ.

Kad se govori okvazikontraktima uzimaju se u obzir najčešće neosnovano stjecanje(bezrazložno obogaćenje) i poslovodstvo bez naloga, ali ih ZRSZ proširuje naupotrebu stvari bez poslovodstva ( versioinrem), te ostale izvanugovorne obveze koje ne potječu iz odgovornosti za štetu, za koje je mjerodavno pravo mjesta gdje su se dogodile činjenice koje su prouzročile obvezu.

Članak 28.

Za izvanugovornu odgovornost za štetumjerodavno je pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, ovisno koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika.

Pravo iz stavka 1. ovog članka mjerodavno je i za izvanugovornu odgovornost za štetu koja je nastala u vezi s pravnim odnosima iz članka 27. ovog zakona.

Za protupravne radnjemjerodavno je pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili gdje je posljedica nastupila, a ako je radnja izvršena ili je posljedica nastupila na više mjesta-dovoljno je da je radnja protupravna po pravu bilo kojeg od tih mjesta.

Izvanugovorne obveze u ZRSZ-u se dijele na dvije kategorije:

-obveze iz kvazikontrakata

-obveze iz izvanugovorne odgovornosti za štetu

40

Najveće značenje ima izvanugovorna odgovornost za štetu koja nastaje iz nedopuštenog odnosno protupravnog djela ili delikta (građanskog delikta).

Mjesto izvršenja deliktasluži kao poveznica za određivanje mjerodavnoga prava za protupravna djela (delikte) koja izazivaju odgovornost za štetu, tj. za obveze iz štete učinjene deliktom mjerodavno je pravo mjesta gdje je delikt izvršen- lexlocidelicticommissi (tzv. deliktni statut).

No mogu se pojaviti određene poteškoće oko utvrđivanja mjesta počinjenoga delikta. Najsloženija situacija nastaje kada je u pitanju delikt, kod kojega je štetna radnja ostvarena u jednome mjestu(odnosno državi), a štetna posljedica je nastupila u drugome mjestu (državi).Kako u tim situacijama postupati mišljenja se razilaze: jedni su za mjerodavnost prava mjesta gdje je izvršena štetna radnja, dok su drugi za mjerodavnost prava mjesta gdje je nastupila štetna posljedica, a treći dopuštaju oštećeniku izbor između navedenih prava koje mu je povoljnije. Poteškoće nastaju i kada sedeliktno djelo dogodi na području izvan suverenosti svake države; primjerice, na brodu na otvorenome moru ili u zrakoplovu.

Spomenute poteškoće u primjenilegislocidelicticommissi izazivaju i opravdane kritike. Zbog toga se u posljednje vrijeme traže i druga rješenja o mjerodavnom pravu za izvanugovornu odgovornost za štetu. Tako se zagovara primjena najbližeg prava deliktnom odnosu ("properIawof a tort" u angloameričkoj literaturi) ili izmjeneopčenitoga i ponekad krutog pravila o primjeni legislocidelicticommissi na način što će se propisati nekoliko posebnih pravila za pojedine elemente odgovornosti za štetu (npr. protupravnost radnje, deliktnu sposobnost, postojanje i visinu štete i sl.).

ZRSZ prihvaća načelo o mjerodavnosti legislocidelicticommissi za izvanugovornu odgovornost za štetu, tj. mjerodavnost prava mjesta gdje je protupravno, deliktno djelo učinjeno.U svemu tome nema mnogo problema kada se mjesto izvršenja štetne radnje i mjesto gdje je nastupila štetna posljedica nalaze na području jedne iste države, jer u tom slučaju dolazi do primjene pravo te države. Međutim, ako su ta mjesta izvršenja radnje i štetne posljedice dislocirana na područjima različitih država, u ovom drugom slučaju bit će mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, ovisno o tome koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika.

Za ocjenu protupravnosti radnje određuje se široki krug alternativno mjerodavnih prava i na taj način se preferira oštećenik, jer će štetnik biti odgovoran ako je njegova radnja protupravna po bilo kojem od prava mjesta (država). ZRSZ nema odredbe o deliktnoj sposobnosti (ubrojivosti štetnika).

Sve što je dosad rečenopredstavljajuopća kolizijska rješenja za izvanugovornu odgovornost za štetu, ali postoje i posebna kolizijska pravila o izvanugovomoj odgovornosti za štetu. Jer je prisutna sve veća diferencijacija i raznovrsnost deliktnih odnosa što za posljedicu ima da se iz općega međunarodnoga privatnog prava izdvajaju pojedine kategorije delikata, tako da se za njih onda predviđa posebno pravno uređenje.To je slučaj s deliktnim odnosima što nastaju u vezi sa sudarima brodova i naknade time nastale štete, jer se upravo ta problematika najčešće obrađuje u okviru međunarodnoga privatnog pomorskog prava

Članak 29.

Ako je događaj iz kojeg proizlazi obveza za naknadu štete nastao na brodu, na otvorenom moru ili u zrakoplovu, pravom mjesta gdje su se dogodile činjenice koje su uzrokovale obvezu naknade štete smatra se pravo države čiju pripadnost brod ima odnosno pravo države u kojoj je zrakoplov registrirati.

Poteškoće u primjenilegislocidelicticommissi nastaju i u onim slučajevima kada se, deliktno djelo dogodi na području izvan suverenosti svake države, a to je na brodu na otvorenome moru ili pak u zrakoplovu.

41

U takvim situacijama primjena načela o legislocidelicticommissi nije nema smisla, jer je deliktno djelo nastalo na mjestu koje ne pripada nijednoj državi. U ovakvim situacijama se umjesto načela o mjerodavnosti prava prema mjestu počinjenjadelikta,primijenjujepravo države čiju pripadnost brod ima, odnosno pravo države u kojoj je zrakoplov registriran.

Članak 30.

Za nasljeđivanje mjerodavno je pravo države čiji je državljanin bio ostavitelj u vrijeme smrti.Za sposobnost pravljenja oporuke mjerodavno je pravo države čije je državljanstvo oporučitelj imao u trenutku sastavljanja oporuke.

NASLJEDNO PRAVO

Poznato je i uvijek se u teoriji ističe da postoje dvije koncepcije o određivanju mjerodavnog prava za nasljeđivanje:

1.različito kolizijskopravno uređenje problematike nasljeđivanja, tako da se na nepokretnu ostavinu primjenjuje pravo države gdje se nekretnine nalaze (lexreisitae), dok za pokretnu ostavinu vrijedi personalni statut ostavitelja u vrijeme njegove smrti (pravo domicila, odnosno domovinsko pravo ostavitelja).

2.jedinstveno kolizijskopravno uređenje nasljeđivanja, pa se na cijelu ostavinu primjenjuje pravo jedne države, bilo kao pravo domicila bilo kao domovinsko pravo ostavitelja-kojoj se priklanja i ZRSZ, pa za uređivanje problematike nasljeđivanja uzima mjerodavnim domovinsko pravo ostavitelja( lexpatriae) u vrijeme njegove smrti.

Po tom pravu mjerodavnom za nasljeđivanje (tzv. nasljednom statutu) prosuđuju se u načelu sva nasljednopravna pitanja, kao što su:

-postoje li pretpostavke za nasljeđivanje (smrt ostavitelja, nasljednik, ostavina i pravna osnova nasljeđivanja);

-da li i u kojem opsegu može ostavitelj raspolagati ostavinom (s obzirom na nužno nasljedno pravo);

-kakav je međusobni odnos sunasljednika (osobito glede odgovornosti za dugove ostavitelja);

-što biva s imovinom bez nasljednika (ošasnom odnosno kaduknom imovinom);

-pitanje materijalnopravne valjanosti oporuke (osobito dopustivosti sadržaja oporuke).

Za sposobnost pravljenja oporuke određuje se mjerodavnost domovinskog prava opručitelja koje je imao u trenutku sastavljanja oporuke.

Članak 31.

Oporuka je pravovaljana u pogledu oblika ako je pravovaljana po jednom od ovih prava:

1.po pravu mjesta gdje je oporuka sastavljena

2.po pravu države čiji je državljanin bio oporučitelj bilo u vrijeme raspolaganja oporukom bilo u vrijeme smrti;

3.po pravu oporučiteljeva prebivališta bilo u vrijeme raspolaganja oporukom bilo u vrijeme smrti;

4.po pravu oporučiteljeva boravišta bilo u vrijeme raspolaganja oporukom bilo u vrijeme smrti;

42

5.po pravu BiH;

6.za nekretnine - i po pravu gdje se nekretnina nalazi.

Opozivanje oporuke pravovaljano je što se tiče oblika ako je taj oblik pravovaljan po bilo kojem pravu prema kojem je oporuka mogla biti pravovaljano sastavljena.

Oporuka je formalni pravni aktzakoji odavna vrijedi pravilo locusregitactum, pa ćeoporuka biti pravovaljana što se tiče oblika, ako taj oblik odgovara pravu mjesta gdje je oporuka sastavljena ( lexlociactus).

Obično se u pravnim sustavima država pravilolocusregitactum za oblik oporuke primjenjuje fakultativno, a to znači da uzlexlociactusalternativno primjenjuje još i neko drugo pravo {lexpatriae ililexdomicilii oporučitelja i sl.), to je u skladu sa zahtjevom da oporučitelj potpuno slobodno i bez ograničenja može izraziti svoju posljednju volju oporukom, jer je oporučno raspolaganje imovinom(favorum testamenti) uvijek u prednosti prema nasljeđivanju po zakonu, pa se stoga mora osigurati prostor vlasniku imovine da bez ikakvih ograničenja sastavi oporuku, zbog toga postoji čak 6, gore navedenih, alternativnih mogućnosti oporučnog raspolaganja imovinom. I na oblik opoziva oporuke primjenjuju se alternativno ista prava koja su mjerodavna za oblik oporuke.

I na kraju ističemo još dva zanimljiva rješenja.

-ostavina (imovine) bez nasljednika(pokretna ostavina se predaje državi ugovarateljici čiji je državljanin bio ostavitelj u vrijeme smrti, a nepokretna ostavina ostaje državi ugovarateljici na čijoj se teritoriji nalazi.

-kvalifikaciju imovine (stvari) kao pokretne ili nepokretne, o čemu je već bilo govora u kom. čl. 9. ZRSZ-a.

Članak 32.

U pogledu uvjeta za sklapanje braka za svaku osobu mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin u vrijeme stupanja u brak.I kada postoje uvjeti za sklapanje braka po pravu države čiji je državljanin osoba koja želi sklopiti brak pred nadležnim organom BiH neće se dopustiti sklapanje braka ako po pravu BiH postoje smetnje prema toj osobi koje se odnose na postojanje ranijeg braka, srodstva i nesposobnosti za rasuđivanje.

OBITELJSKO PRAVO

Sklapanju braka mogu prethoditi zaruke, koje se u pravima država različito tretiraju. Zaruke nisu pravni odnos u BiH pravu i o njima nema nikakvih propisa, pa ni pravila o određivanju mjerodavnoga prava odnosno kolizijskih pravila.

Državljanstvo je primarna poveznica za određivanje mjerodavnoga prava kada se odlučuje o materijalnim pretpostavkama ili uvjetima za sklapanje braka, jer materijalne pretpostavke ili uvjeti za sklapanje braka ocjenjuju se po domovinskom pravu ( lexpatriae ) nupturijenata, odnosno budućih supružnika; a ako su oni državljani različitih država, primjenjuje se na svakog nupturijenta njegovo domovinsko pravo.

No stavak 2. ovog članka omogućuje određeno odstupanje u korist iznimne primjene BiH prava (kaolex fori), čak i kad postoje uvjeti za sklapanje braka po domovinskom pravu određene osobe, ipak se pred

43

nadležnim tijelom BiH neće dopustiti sklapanje braka, ako glede te osobe postoje po BiH pravu smetnje koje se odnose na:

-postojanje ranijeg braka,

-srodstvo,

-nesposobnost za rasuđivanje

Sve tri bračne smetnje ocjenjuju se uvijek po BiH pravu, a to znači i kad se radi o stranom državljaninu. Štoviše, postoji u teoriji i mišljenje da je pojam javnog poretka (kada vrši tzv. pozitivnu funkciju) glavni razlog za isključenje primjene stranog prava u spomenuta tri slučaja i u još nekim slučajevima npr. kada su u pitanju bračne smetnje stranog prava temeljene na rasnim, vjerskim i sličnim osobinama ljudi, jer se takvi propisi stranog prava kod nas ne mogu primjenjivati.

U posljednje vrijeme se u mnogim državama otvara i pitanje je li različitost spolova neophodan preduvjet za sklapanje braka, po BiH pravu brak je "zajednica života žene i muškarca".

Članak 33.

Za oblik braka mjerodavno je pravo mjesta u kojem se brak sklapa.

U pravnim sustavima država javljaju se pojedine razlike ne samo kod materijalnih pretpostavki (uvjeta) za sklapanje braka nego i što se tiče oblika odnosno forme braka. Uobičajene su razlike između građanskoga (civilnog) i crkvenog oblika braka. Razlike postoje i o tome je li dopušteno sklapanje braka preko punomoćnika, zatim pitanje prethodnog oglašavanja braka itd.

Za oblik braka u međunarodnom privatnom pravu vrijedi staronačelo -locusregitactum; to znači da je za pravovaljano sklapanje braka dovoljno uvažiti formalnosti koje traži pravo mjesta gdje se brak sklapa tj. lexlocicelebra- tionis (matrimonii). Isto kolizijsko rješenje prihvaća i ZRSZ, jer se izričito propisuje da je za oblik braka mjerodavno pravo mjesta u kojem se brak sklapa.

Osim redovitog oblika sklapanja braka na domaćem teritoriju, mnoge države omogućuju svojim državljanima još i sklapanje braka u inozemstvu pred diplomatsko-konzularnim predstavništvom, a sam konzularni brak ureduje se brojnim konzularnim konvencijama.

Članak 34.

Za nevažnost(nepostojanje, ništavost) braka mjerodavno je pravo bilo koje države po čijem pravu je brak sklopljen.

Pomanjkanje materijalnih ili formalnih pretpostavki propisanih za valjano sklapanje braka, može kao posljedicu imati, da se sklopljeni brak smatra nevažećim, odnosno nepostojećim ili ništavim.

Članak 35.

Za razvod braka mjerodavno je pravo države čiji su državljani oba bračna druga u vrijeme podnošenja tužbe.

Ako su bračni drugovi državljani različitih država u vrijeme podnošenja tužbe, za razvod braka mjerodavna su kumulativno prava obiju država čiji su oni državljani.

44

Ako se brak ne bi mogao razvesti po pravu određenom u stavku 2. ovog članka, za razvod braka mjerodavno je pravo BiH ako je jedan od bračnih drugova imao u vrijeme podnošenja tužbe prebivalište u BiH.

Ako je jedan od bračnih drugova državljanin BiH koji nema prebivalište u BiH, a brak se ne bi mogao razvesti po pravu određenom u stavku 2. ovog članka, za razvod braka mjerodavno je pravo BiH.

Oduvijek razvod braka, kao jedan od načina prestanka braka, izaziva veliku pozornost ne samo u obiteljskom pravu nego i na području međunarodnoga privatnog prava. Prvenstveno je mjerodavno zajedničko domovinsko pravo supružnika u vrijeme podnošenja tužbe. I po tom mjerodavnom domovinskom pravu odlučuje se o dopustivosti razvoda braka, kao i o razlozima za razvod braka.

Ako su supružnici državljani različitih država u vrijeme podnošenja tužbe, za razvod braka mjerodavna su kumulativno prava obiju država čiji su oni državljani. U toj situaciji, dakle, do prestanka braka razvodom može doći: ako je razvod dopušten i postoje razlozi za razvod prema domovinskim pravima oba supružnika.

Izloženo načelo o mjerodavnosti domovinskog prava (lexpatriae) supružnika za razvod braka, ipak ne dolazi do primjene u svim slučajevima, jer se predviđaju dvije značajne iznimke u slučajevimakada su u pitanju supružnici različitog državljanstva po čijim se domovinskim pravima brak ne bi mogao razvesti, određuje mjerodavnost BiH prava, i to:

- ako je jedan od supružnika u vrijeme podnošenja tužbe imao prebivalište uBiH;

-ako je jedan od supružnika državljanin BiH koji nema prebivalište u BiH.

Članak 36.

Za osobne i zakonske imovinske odnose bračnih drugova mjerodavno je pravo države čiji su oni državljani.

Ako su bračni drugovi državljani različitih država, mjerodavno je pravo države u kojoj imaju prebivalište.

Ako bračni drugovi nemaju ni zajedničko državljanstvo ni prebivalište u istoj državi, mjerodavno je pravo države u kojoj su imali posljednje zajedničko prebivalište.

Ako se mjerodavno pravo ne može odrediti prema stavcima od 1. do 3. ovog članka mjerodavno je pravo BiH.

Brak već od trenutka sklapanja proizvodi pravne učinke između supružnika, i to:kako na području osobnih odnosa (bračnog prezimena, vjernosti, uzajamnog pomaganja i dužnosti uzdržavanja, odgoja djece, izbora rada i zanimanja te mjesta stanovanja i sl.); tako i na području imovinskih odnosa (upravljanja bračnom imovinom, te uređivanja i raspodjele zajedničke imovine i sl.).

Za osobne i zakonske imovinske odnose supružnika bit ćemjerodavno njihovo zajedničko domovinsko pravo (lexpatriae), tj. mjerodavno je pravo države čiji su oni državljani. Ako supružnici tijekom trajanja braka promijene svojedržavljanstvo, postaje mjerodavnim njihovo novo domovinsko pravo.

Ako su supružnici državljani različitih država, tada se izbjegavakumulativna upotreba domovinskih prava supružnika, jer nije prikladno da o učincima braka odlučuju različita mjerodavna prava.Neprihvatljivo je stajalište o mjerodavnosti domovinskog prava muža, jer bi to kolizijsko rješenje bilo protivno temeljnom načelu našeg prava o ravnopravnosti muškarca i žene.

45

Zbog toga, ako su supružnici državljani različitih država, opravdano je za uređivanje učinaka braka u njihovim osobnim i zakonskim imovinskim odnosima primjenjivati ostala mjerodavna prava i to sljedećim redom:

-pravo države u kojoj imaju zajedničko prebivalište (lexdomicilii);

-u nedostatku toga, pravo države u kojoj su imali posljednje zajedničko prebivalište;

-tek na kraju, BiH pravo kao lexfori.

Članak 37

Za ugovorne imovinske odnose bračnih drugova mjerodavno je pravo koje je u vrijeme sklapanja ugovora bilo mjerodavno za osobne i zakonske imovinske odnose.

Ako pravo iz stavka 1. ovog članka predviđa da bračni drugovi mogu izabrati pravo koje je mjerodavno za bračnoimovinski ugovor, mjerodavno je pravo koje su oni izabrali.

Suvremeni pravni sustavi država u većoj ili manjoj mjeri daju supružnicima slobodu da ugovorom sami urede svoje bračnoimovinske odnose.

Ovaj članak polazi od koncepcije da isto ono pravo koje je mjerodavno za osobne i zakonske imovinske odnose supružnika vrijedi jednako i za njihove ugovorne bračnoimovinske odnose:

-prije sveganjihovo zajedničko domovinsko pravo;

-a ako supružnici nemaju zajedničko domovinsko pravo, jer su pripadnici različitih država, mjerodavno je pravo njihova zajedničkog prebivališta;

-ako nema ni toga, dolazi u obzir pravo njihova posljednjeg zajedničkog prebivališta;

-te na koncu BiH pravo.

Važno je pitanje o vremenskom trenutku sklapanja ugovora za određivanje mjerodavnog prava kod ugovornih bračnoimovinskih odnosa, riješeno je izričito, primjenjuje se ono pravo koje je bilo mjerodavno u vrijeme zaključenja (sklapanja) ugovora.

Ako pravo određeno u stavku 1. ovog članka predviđa da supružnici mogu izabrati pravo mjerodavno za bračnoimovinski ugovor, u tom slučaju o ugovornim imovinskim odnosima supružnika odlučuje ono pravo koje su sami supružnici izabrali.

Članak 38.

Ako je brak nevažeći ili je prestao, za osobne i zakonske imovinske odnose mjerodavno je pravo određeno u članku 36. ovog zakona.

U slučajevima navedenim u članku 36. ovog zakona za ugovorne imovinske odnose bračnih drugova mjerodavno je pravo određeno u članku 37. ovog zakona.

Od praktične je važnosti i pitanje po kojem mjerodavnom pravu treba prosuđivati učinke nevažnosti ili prestanka braka na osobne i imovinske odnose supružnika.

46

Članak 38. Poziva se na odredbe prijašnjih članaka 36. i 37. ZRSZ-a, pa je očito da postoji jedinstveno kolizijskopravno rješenje za sve osobne i imovinske bračne odnose, kako u vrijeme trajanja valjanog braka, tako i za brak koji je nevažeći ili je prestao. Ona prava koja su mjerodavna za osobne i zakonske imovinske odnose supružnika (čl. 36.), kao i za ugovorne imovinske odnose supružnika (čl. 37.), treba primjenjivati isto tako i za prosuđivanje osobnih i zakonskih imovinskih odnosa i ugovornih imovinskih odnosa između supružnika u slučajevimakada je njihov brak nevažeći ili je prestao.

Pojam nevažećeg braka, obuhvaća nepostojeći i ništavi brak. Ostaje da se u pojam prestanka braka ubroje razvod braka i ostali načini prestanka braka (smrt jednog ili obaju supružnika, te proglašenje nestalog supružnika umrlim).

Članak 39.

Za imovinske odnose osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici mjerodavno je pravo države čiji su oni državljani,a ako te osobenemaju isto državljanstvo mjerodavno je pravo države u kojoj imaju zajedničko prebivalište.Za ugovorne imovinske odnose između osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici mjerodavno je pravo koje je u vrijeme sklapanja ugovora bilo mjerodavno za njihove imovinske odnose.

ZRSZ spada među prve zakonodavne akte u svijetu koji donosi izričito kolizijska pravila o izvanbračnoj zajednici i njima rješava pitanje mjerodavnog prava za imovinske odnose između osoba u izvanbračnoj zajednici.

Za imovinske odnose osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici bit će ponajprije mjerodavno njihovo zajedničko domovinsko pravo, a u nedostatku toga, mjerodavno je pravo njihova zajedničkog prebivališta .

Ako su osobe u izvanbračnoj zajednici zaključile ugovor o međusobnim imovinskim odnosima, u takvom slučaju primjenjuje se na ugovorne imovinske odnose ono pravo koje je u vrijeme zaključenja ugovora bilo mjerodavno za njihove imovinske odnose, a radi se o lexpatriae, odnosno lexdomicilii u vrijeme zaključenja ugovora.

Članak 40.

Za odnose između roditelja i djece mjerodavno je pravo države čiji su oni državljani.Ako su roditelji i djeca državljani različitih država, mjerodavno je pravo države u kojoj svi oni imaju prebivalište.Ako su roditelji i djeca državljani različitih država, a nemaju prebivalište u istoj državi, mjerodavno je pravo BiH ako je dijete ili koji od roditelja državljanin BiH.Za odnose između roditelja i djece koji nisu predviđeni u st. od 1. do 3. ovog članka mjerodavno je pravo države čiji je dijete državljanin.

Odnosi između roditelja i djece nastaju rođenjem djeteta u braku ili izvan braka, pa se stoga s aspekta međunarodnoga privatnog prava postavlja pitanje po kojem će se mjerodavnom pravu uređivati raznovrsni odnosi roditelja i djece. Međunarodno privatno pravo BiH ne prihvaća mjerodavnost samo očevog domovinskog pravaili pak da kolizijska pravila uređuju odnose bračne i izvanbračne djece različito.

Za uređenje odnosa između roditelja i djece bit će ponajprije mjerodavno pravo države čiji su oni državljani, dakle zajedničko domovinsko pravo roditelja i djeteta.Ako su roditelji i djeca državljani

47

različitih država mjerodavno jepravo države u kojoj svi oni imaju prebivalište, a u nedostatku toga, BiH pravo ako je dijete ili koji od roditelja državljanin BiH, a u svim ostalim slučajevima dolazi do primjene pravo države čiji je državljanin dijete.

Članak 41.

Za priznavanje, utvrđivanje ili osporavanje očinstva odnosno materinstva mjerodavno je pravo države čiji je državljanin u vrijeme rođenja djeteta bila osoba čije se očinstvo odnosno materinstvo priznaje, utvrđuje ili osporava.

Po samoj prirodi stvari porijeklo djeteta od majke neusporedivo je manje sporno negoli porijeklo od oca. Suvremeno obiteljsko pravo postupno mijenja raznovrsne odredbe o diskriminaciji djece po porijeklu, pa se stoga ujedno i sve više smanjuje broj onih država koje otežavaju ili čak uskraćuju mogućnost utvrđivanja izvanbračnog očinstva.

Očevo odnosno majčino domovinsko pravo će biti mjerodavno za priznavanje, utvrđivanje ili osporavanje očinstva, odnosno materinstva; a glede vremenskog trenutka za primjenu mjerodavnog prava kao relevantno vrijeme uzima setrenutak rođenja djeteta.Prema međunarodnim ugovorima koji obvezuju BiH za predmet odnosa roditelja i djece primjenjuje se domovinsko pravo djeteta (i to obično u vrijeme rođenja).

Članak 42.

Za obvezu uzdržavanja između krvnih srodnika (osim roditelja i djece) ili za obvezu uzdržavanja srodnika po tazbini, mjerodavno je pravo države čiji je državljaninsrodnik od kojega se zahtijeva uzdržavanje.

Uz dužnost uzdržavanja iz odnosa roditelja i djece, može postojati i obveza uzdržavanja među daljnjim krvnim srodnicima; npr. međusobna obveza uzdržavanja srodnika u pravoj liniji između ascedenata i descedenata, ali i u pobočnoj liniji među braćom i sestrama. Isto tako obveza uzdržavanja može postojati i među tazbinskim srodnicima; međusobna obveza uzdržavanja očuha odnosno maćehe i pastorčadi.

Ako se radi o uzdržavanju između krvnih srodnika (osim roditelja i djece) ili između tazbinskih srodnika za te obveze uzdržavanja mjerodavno je pravo države čiji je državljanin srodnik od kojega se zahtijeva uzdržavanje tj. mjerodavno je domovinsko pravo dužnika uzdržavanja (alimentacijskog dužnika).Od postojećih višestranih konvencija koje se tiču obveza uzdržavanja, BiH je vezana samo jednom; Newyorška konvencija o ostvarivanju alimentacijskih zahtjeva u inozemstvu od 1956.

Članak 43.

Za pozakonjenje mjerodavno je pravo države čiji su državljani roditelji, a ako roditelji nisu državljani iste države - pravo države onog roditelja po kojemu je pozakonjenje pravovaljano.Ako po pravu određenom u stavku 1. ovog članka nema uvjeta za pozakonjenje, a roditelji i dijete imaju prebivalište u BiH, mjerodavno je pravo BiH.Za pristanak djeteta, druge osobe ili državnog organa za pozakonjenje mjerodavno je pravo države čiji je dijete državljanin.

Institut pozakonjenja (legitimatio) omogućuje izvanbračnom djetetu stjecanje statusa bračnog djeteta: bilo putem naknadno zaključenog braka između izvanbračnih roditelja djeteta, bilo na osnovi akta državne vlasti. Pozakonjenju pripada velika važnost tamo gdje postoje razlike između pravnog statusa izvanbračne i bračne djece, a u ostalim državama smanjuje se praktična važnost pozakonjenja, jer su pravno izjednačena bračna i izvanbračna djeca.Kolizijska rješenja o pozakonjenju podređena suinteresima djeteta. Zbog toga će za pozakonjenje biti mjerodavno zajedničko domovinsko pravo roditelja; a u slučaju da roditelji nisu državljani iste države, mjerodavno je domovinsko pravo onog

48

roditelja po kojemu je pozakonjenje pravovaljano.Ako po mjerodavnom domovinskom pravu nema uvjeta za pozakonjenje, predviđa se supsidijarna primjena BiH, ali samo kad roditelji i dijete imaju prebivalište na području BiH.Da li jepotreban pristanak djeteta, druge osobe ili državnog tijela za pozakonjenje odlučuje domovinsko pravo djeteta.

Članak 44.

Za uvjete zasnivanja usvojenja i prestanka usvojenja mjerodavno je pravo države čiji su državljani usvojitelj i usvojenik.Ako su usvojitelj i usvojenik državljani različitih država, za uvjete zasnivanja usvojenja i prestanka usvojenja mjerodavna su kumulativno prava obiju država čiji su oni državljani.Ako bračni drugovi zajednički usvajaju, za uvjete zasnivanja usvojenja i prestanak usvojenja, osim prava države čiji je državljanin usvojenik, mjerodavna su i prava država čiji su državljani i jedan i drugi bračni drug.Za oblik usvojenja mjerodavno je pravo mjesta gdje se usvojenje zasniva.

Usvojenje(posvojenje, adopcija)-poznati je stari pravni institut koji je sličan institutu odnosa roditelja i djece. Usvojenjem se formira roditeljski odnos pravnim, umjetnim putem između dviju osoba: usvojitelja(punoljetne osobe) i usvojenika (tuđeg djeteta).

Na usvojenje treba uvijek primjenjivati domovinsko pravo (lexpatriae), ali za diskusiju je pitanje: je li to domovinsko pravo usvojitelja ili naprotiv domovinsko pravo usvojenika; ili su pak mjerodavna prava obiju stranaka kumulativno. Posljednjem rješenju može se dati prednost utoliko što osigurava priznanje usvojenja u državama čiji su državljani usvojitelj i usvojenik.

Koje je pravo mjerodavno kada supružnici (bračni drugovi) zajednički usvajaju? Ako usvajaju zajednički supružnici, pored prava države čiji je državljanin usvojenik, mjerodavna su i prava država čiji su državljani i jedan i drugi supružnik-sada se uvjeti za zasnivanje i prestanak usvojenja mogu prosuđivati čak po tri mjerodavna domovinska prava, ali samo kad usvojenik i svaki od supružnika imaju državljanstvo različitih država.

Prihvaća se načelolocusregitactum pa je za oblik odnosno formu usvojenja mjerodavno pravo mjesta gdje se usvojenje zasniva.

Članak 45.

Za učinak usvojenja mjerodavno je pravo države čiji su državljani usvojitelj i usvojenik u vrijeme zasnivanja usvojenja.Ako su usvojitelj i usvojenik državljani različitih država, mjerodavno je pravo države u kojoj imaju prebivalište.Ako su usvojitelj i usvojenik državljani različitih država, a nemaju prebivalište u istoj državi, mjerodavno je pravo BiH ako je jedan od njih državljanin BiH.Ako ni usvojitelj ni usvojenik nisu državljani BiH, mjerodavno je pravo države čiji je državljanin usvojenik.

Kao primarno mjerodavno pravo za odnose usvojenja jeste zajedničko domovinsko pravo usvojitelja i usvojenika u vrijeme zasnivanja usvojenja.

Ako su pak usvojitelj i usvojenik državljani različitih država, predviđa se primjena supsidijarnih mjerodavnih prava ovim redoslijedom: pravo države u kojoj imaju zajedničko prebivalište; zatim, pravo BiH, ali uz uvjet daje bilo usvojitelj ili usvojenik BiH državljanin, a ako ni toga nema, domovinsko pravo samog usvojenika.

49

NADLEŽNOST I POSTUPAK

Nadležnost suda i drugih organa BiH u stvarima s međunarodnim elementom

O tome koje će se mjerodavno pravo primjenjivati za uređenje odnosa s međunarodnim elementom bilo je već govora u našoj prvoj knjizi međunarodnog privatnog prava,i to kada smo obrazlagali tzv. kolizijska pravila (pravila o određivanju mjerodavnog prava), a koja su sadržana uZRSZ-u.Suvremene kodifikacije međunarodnog privatnog prava sadrži ne samo kolizijska pravila već i procesna pravila za odnose s međunarodnim elementom. Takva pravila o nadležnosti suda i drugih tijela BiH u pravnim stvarima s međunarodnim elementom razgraničavaju nadležnost BiH sudova i drugih tijela prema stranim sudovima i tijelima. Pravila o razgraničenju nadležnosti između domaćih stranih sudova i drugih tijela nazivaju se i pravilima o međunarodnoj jurisdikciji(nadležnosti).

Od međunarodne nadležnosti treba razlikovati unutrašnju (internu nadležnost koja obuhvaća stvarnu i mjesnu nadležnost).Kada se radi o pravnim stvarima s međunarodnim elementom, nameće se u prvi plan pitanje jesu li za odlučivanje o dotičnoj pravnoj stvari nadležna pravosudna tijela BiH ili neke strane države, odgovor nam daju pravila o međunarodnoj nadležnosti. I tek ako postoji međunarodna nadležnost pravosudnih tijela BiH, u tom slučaju određuje se po pravilima o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti BiH pravosuđa.S obzirom na razlikovanje međunarodne nadležnosti od unutrašnje nadležnosti, prema vladajućem gledištu samo je međunarodna nadležnost predmet proučavanja u međunarodnom procesnom pravu kao dijelu međunarodnog privatnog prava.

Imamo nekoliko vrsta međunarodne nadležnosti:

1. razlikuje se opća od posebne međunarodne nadležnosti (opća međunarodna nadležnost podrazumijeva nadležnost za sve vrste pravnih stvari, dok posebna međunarodna nadležnost utvrđuje nadležnost za određene pojedine vrste pravnih stvari)

2. zatim se isključiva međunarodna nadležnost razlikuje od izberive (elektivne) međunarodne nadležnosti (isključiva međunarodna nadležnost postoji kada država u određenoj pravnoj stvari zadržava nadležnost isključivo za svoja, domaća pravosudna tijela, izberiva međunarodna nadležnost omogućuje biranje između domaćih i stranih pravosudnih tijela. U ZRSZ-u po brojnosti prevladava izberiva međunarodna nadležnost)

3. postoji i zakonski i sporazumno određena međunarodna nadležnost. Dosad smo govorili o međunarodnoj nadležnosti koja se zasniva neposredno na zakonskoj normi, tj. o zakonskoj međunarodnoj nadležnosti. Postoje i zakonske norme koje omogućuju utjecaj stranačke volje na međunarodnu nadležnost, tzv. prorogacija nadležnosti.

Upotrebom pojedinih kriterija (veznih okolnosti, poveznica) određuje se međunarodna nadležnost.

Kao osnovni kriteriji za određivanje međunarodne nadležnosti u ZRSZ pojavljuje se: kriterij prebivališta tuženika za fizičke osobe odnosno sjedište tuženika za pravne osobe, kriterij državljanstva, kao i određivanje međunarodne nadležnosti sporazumom stranaka.Međunarodna nadležnost može proizlaziti i iz veze neke stvari ili aktivnosti s određenim područjem.ZRSZ najvažniji izvor pravila za međunarodnu nadležnost pravosudnih tijela (sudova i drugih tijela) BiH.Međunarodna nadležnost može se uređivati i međunarodnim ugovorima (konvencijama), bilo dvostranim ili višestranim.U nekim državama propisi o mjesnoj nadležnosti koriste se i u funkciji pravila

50

o međunarodnoj nadležnosti-supsidijarnog je karaktera (dolazi u obzir samo onda ako nema izričitih odredaba o međunarodnoj nadležnosti) i u tom smislu praktično služi uklanjanju pravnih praznina.U pogledu nadležnosti sudova u BiH za suđenje strancima koji uživaju pravo imuniteta u BiH i za suđenje stranim državama i međunarodnim organizacijama važe pravila međunarodnog prava; u slučaju sumnje o postojanju i opsegu prava imuniteta objašnjenje daje tijelo državne uprave nadležno za poslove pravosuđa.

Članak 46.

Nadležnost suda BiH postoji ako tuženik ima prebivalište odnosno sjedište u BiH.Ako tuženik nema prebivalište u BiH niti u kojoj drugoj državi, nadležnost suda BiH postoji ako tuženik ima boravište u BiH. Ako su parnične stranke državljani BiH, nadležnost suda BiH postoji i kad tuženik ima boravište u BiH.Ako u parnici ima više tuženika, kao materijalni suparničari, nadležnost suda BiH postoji kad jedan od tuženika ima prebivalište odnosno sjedište u BiH.

Kad se o pravnom odnosu odlučuje u izvanparničnom postupku, nadležnost suda BiH postoji ako osoba prema kojoj je podnesen zahtjev ima prebivalište odnosno sjedište u BiH(više osoba),kad u postupku sudjeluje samo jedna osoba-ako ta osoba ima prebivalište odnosno sjedište u BiH.Opća međunarodna nadležnost suda BiH u parničnom postupku postoji ako tuženik ima prebivalište (za fizičke osobe) odnosno sjedište (za pravne osobe) u BiH.

Opća međunarodna nadležnost određuje pomoću tri kriterija: prebivališta odnosno boravišta tuženika za fizičke osobe, dok je kriterij sjedišta za pravne osobe.Pojam prebivališta odnosno domicila nije definiran-BiH pravo prihvaća tzv. voljni domicil za čije se stjecanje i prestanak traži poslovna sposobnost. Zbog toga poslovno nesposobna osoba ima domicil u mjestu odnosno u državi gdje se nalazi domicil njezinog zakonskog zastupnika (roditelja ili skrbnika).Prebivalište se određuje, po lex fori, tj. po BiH pravu , ali se katkad od navedenog pravila kvalifikacije iznimno odstupa, tako da se prebivalište određuje po stranom pravu.Ovo što je rečeno za prebivalište, vrijedi i za boravište (odnosno privremeno boravište) . ZRSZ nije prihvatio kriterij državljanstva stranke za utemeljenje opće međunarodne nadležnosti BiH suda.

Članak 47.

Isključiva nadležnost suda BiH postoji kada je to ovim ili drugim zakonom BiH izričito određeno ili kada država u određenoj pravnoj stvari zadržava nadležnost isključivo za svoja domaća pravosudna tijela. Postojanje isključive međunarodne nadležnosti opravdava sezaštitom posebnih i vitalnih državnih interesa u pojedinim pravnim odnosima.Isključiva međunarodna nadležnost BiH sudova prisutna je u odnosima obiteljskog prava i o sporovima oko nekretnina.

U ovim pravnim odnosima naša je država posebno zainteresirana, pa zbog toga strani sud ne bi mogao raspravljati, a ni stranke se ne mogu obraćati stranom sudu, jer u protivnom odluka stranog suda ostaje bez pravnog učinka na području BiH.

Osnovne karakteristike koje obilježavaju isključivu međunarodnu nadležnost:

obuhvaća nadležnost samo domaćih sudova i drugih tijela za određene kategorije pravnih stvari (pravnih odnosa) s međunarodnim elementom;

nemogućnost mijenjanja isključive međunarodne nadležnosti pa niti putem stranačkog sporazuma, tzv. ugovor o prorogaciji; i

nepriznavanje i neizvršenje stranih odluka o pravnim stvarima u kojima postoji isključiva nadležnost domaćeg suda ili drugog tijela.

51

Članak 48.

Ako u stranoj državi postoji nadležnost stranog suda u sporovima protiv državljana BiH po kriterijima o nadležnosti kojih nema u odredbama o nadležnosti suda BiH, ti će kriteriji biti mjerodavni za postojanje nadležnosti suda BiH u sporovima u kojima je tuženik državljanin te strane države.

Premajednom mišljenju radi se o uzajamnosti, dokje prema drugom to slučaj retorzije.ZRSZ ga shvaća kao iznimne retorzijske mjere (tzv. retorzijska nadležnost).

Članak 49.

Stranke se mogu sporazumjeti o nadležnosti stranog suda samo ako je barem jedna od njih strani državljanin ili pravna osoba sa sjedištem inozemstvu, a nije riječ o sporu za koji postoji, isključiva nadležnost suda BiH.Stranke se mogu sporazumjeti o nadležnosti suda BiHako je barem jedna stranka državljanin BiH ili pravna osoba sa sjedištem u BiH.

Dopusta se sporazum stranaka o nadležnosti stranog suda i ujedno određuje pretpostavke za valjanost sporazuma kao što su:

barem jedna od stranaka mora biti strani državljanin ili pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu; i

da nije riječ o sporu (pravnoj stvari) za koji postoji, prema odredbama hrvatskog zakona, isključiva nadležnost suda BiH.

Prema drugom stavku čl. 49. Omogućuje se prorogacija BiH suda, ako je barem jedna stranka BiH državljanin ili pravna osoba sa sjedištem u BiH.Osobe bez državljanstva odnosno apatridi, bi se tretirali kao domaća osoba ako ima prebivalište u BiH.

ZRSZ normira i slučajeve u kojima sporazumijevanje stranaka o prorogaciji međunarodne nadležnosti nije dopustivo, to su:

pojedini bračni sporovi; paternitetski ili maternitetski sporovi; porovi o čuvanju, podizanju i odgoju djece: sporovi o zakonskom uzdržavanju djece, te

bračnih drugova i bivših bračnih drugova; pravne stvari za različita osobna stanja i odnose između roditelja i djece; i pravna stvar o davanju dozvole za stupanje u brak.

Sve u svemu, ZRSZ u određenim obiteljskopravnim odnosima nije dopustio stranački sporazum o prorogaciji međunarodne nadležnosti.

Iako je ZRSZ u čl. 49. normirao sporazum stranaka o međunarodnoj nadležnosti, ipak su ostala određena pitanja otvorena.

Sto se tiče oblika odnosno forme sporazuma o međunarodnoj nadležnosti, nema posebne odredbe u ZRSZ, ali se u literaturi s dobrim razlogom ističe da je za ovaj sporazum potreban pismeni oblik, iako ima i drukčijih mišljenja koja dopuštaju i usmeni oblik sporazuma.Sporazum o međunarodnoj

52

nadležnosti može se sklopiti kao poseban sporazum (tzv. samostalni ugovor o prorogaciji), a moguće je i u nekom drugom postojećem ugovoru uvrstiti klauzulu o nadležnosti (tzv. prorogacijska klauzula). Sporazum o međunarodnoj nadležnosti ima procesnopravni (a ne materijalnopravni) karakter. Stoga se sporazum o međunarodnoj nadležnosti, samostalno prosuđuje i ne slijedi sudbinu glavnog ugovora.

Članak 50.

Kad nadležnost suda BiH ovisi o pristanku tuženika da sudi sud BiH, smatra se da je tuženik dao pristanak podnošenjem odgovora na tužbu odnosno prigovora na platni nalog, a nije osporio nadležnost ili se upustio u raspravu-tzv. prešutna prorogacija međunarodne nadležnosti (prorogatiotacita).

Prešutna prorogacija postoji kada jedna stranka pokrene postupakpred sudom neke države koji nije međunarodno nadležan, a druga stranka pristupi sudu i upusti se u spor bez isticanja prigovora o nenadležnosti suda.Prešutnim pristankom tuženika, sud koji ne bi bio nadležan ipak postaje nadležnim za rješavanje određenog spora.

Sto se tiče ZRSZ-a, smatra se daje tuženik na nadležnost suda BiH pristao prešutno:

l) ako je podnio prigovor na tužbu odnosno prigovor na platni nalog, a nije osporio nadležnost ili

2) ako se upustio u raspravu.

Članak 51.

Kad je odredbama ovog zakona nadležnost suda BiH i dr. organa određena pod pretpostavkom da parnična stranka ima državljanstvo BiH, ta nadležnost postoji i za osobe bez državljanstva koje imaju prebivalište u BiH.

U manjoj mjeri kriterij državljanstva dolazi do izražaja i kod zasnivanja međunarodne nadležnosti hrvatskih sudova i drugih tijela. Ako se međunarodna nadležnost zasniva pomoću kriterija državljanstva osobe, u tom slučaju otvara se problem kako postupiti prema osobama bez državljanstva. Kod tih osoba, umjesto nepostojećeg državljanstva, treba primjeniti kriterij njihova prebivališta za određivanje međunarodne nadležnosti.

Članak 52.

U sporovima protiv državljana BiH koji žive u inozemstvu, gdje su ih na službu ili na rad uputili državni organi, poduzeća ili druga pravna osoba, nadležnost suda BiH postoji ako su oni imali prebivalište u BiH.

Opća međunarodna nadležnost BiH suda za sporove protiv BiH državljana koji su upućeni na službu ili na rad u inozemstvo, jer postoji određena sigurnost da će se takve osobe i vratiti u BiH, ako se ostvare i daljnj uvjeti kao što su: da živi u inozemstvu, gdje je upućen na službu ili na rad od strane državnog tijela, poduzeća ili druge pravne osobe.

Članak 53.

53

U sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu nadležnost suda BiH postoji ako ta nadležnost postoji prema odredbama članka 46. i čl. od 50. do 52. ovog zakona ili ako je šteta nastala na teritoriju BiH.Odredbe ovog članka primjenjivat će se i u sporovima protiv zajednice osiguranja imovine i osoba radi naknade štete trećim osobama na temelju propisa o neposrednoj odgovornosti te zajednice, a i u sporovima o regresnim zahtjevima po osnovi naknade štete protiv regresnih dužnika.

Članak 54.

U sporovima o imovinskopravnim zahtjevima nadležnost suda BiH postoji ako se na teritoriju BiH nalazi imovina tuženika ili predmet koji se traži tužbom.Nadležnost suda BiH postoji i u sporovima zbog obveza nastalih za vrijeme boravka tuženika u BiH-nadležnost hrvatskoga suda po mjestu imovine.

Imovina koja se nalazi na području BiHmora biti tuženikova imovina kako bi se mogla zasnovati nadležnost BiH suda. Nadležnost po imovini je supsidijarna i obično se u teoriji kritizira jer omogućuje određene zlouporabe. Posljednja odredba primjenjuje se u slučaju, kada tuženik u BiHnema prebivalište ili boravište, ali je ipak imao barem neku vrstu boravka (nekadašnje prebivalište ili privremeno boravište).

Članak 55.

U sporovima protiv fizičke ili pravne osobe koja ima sjedište u inozemstvu za obveze koje su nastale u BiH ili koje se moraju izvršiti na teritoriju BiH nadležnost suda BiH postoji ako ta osoba ima na teritoriju BiH svoje predstavništvo ili zastupništvo ili ako je u BiH sjedište tvrtke kojoj je povjereno obavljanje njezinih poslova.

U sporovima protiv fizičke ili pravne osobe kojoj je sjedište u inozemstvu postoji nadležnost BiH suda ako su ostvareni ovi uvjeti:

a) tužena osoba mora imati na području BiH svoje predstavništvo ili zastupništvo ili ako je u BiH sjedište tvrtke kojoj je povjereno obavljanje njezinih poslova i

b) da su predmet spora obveze, koje su nastale u BiH ili koje se moraju izvršiti na području BiH.

Članak 56.

Isključiva nadležnost suda BiH postoji u sporovima o pravu raspolaganja nekretninom u društvenom vlasništvu, u sporovima o pravu vlasništva i o drugim stvarnim pravima na nekretninu u vlasništvu građana i građanskih pravnih osoba, u sporovima zbog smetanja posjeda na nekretnini te u sporovima nastalima iz zakupnih ili najamnih odnosa u pogledu nekretnine, ili iz ugovora o upotrebi stana ili poslovnih prostorija, ako se nekretnina nalazi na teritoriju BiH.

Konačno, forum reisitae, s obzirom na tužbe koje se tiču nekretnina, priznat je gotovo općenito, prema kojemu su isključivo nadležni za tužbe koje imaju za predmet stvarna prava na nekretninama te najam ili zakup nekretnina, sudovi države ugovornice gdje leže nekretnine.

Članak 57.

54

U sporovima zbog smetanja posjeda na pokretnim stvarima nadležnost suda BiH postoji prema odredbama članka 46, čl. 50. i 51. ovog zakona ili ako je na teritoriju BiH nastala smetanja.

Članak 58.

U sporovima o pravu raspolaganja i o založnom pravu na zrakoplovu, pomorskom brodu i brodu unutrašnje plovidbe u društvenom vlasništvu, o pravu vlasništva i o drugim pravima na brodu i zrakoplovu u vlasništvu građana i građanskih pravnih osoba, te o zakupnim odnosima u pogledu zrakoplova i broda, nadležnost suda BiH postoji i kad se na teritoriju BiH vodi upisnik u koji je zrakoplov odnosno brod upisan.

U sporovima zbog smetanja posjeda na zrakoplovu i brodu iz stavka 1. ovog članka nadležnost suda BiH postoji i kad se na teritoriju BiH vodi upisnik u koji je zrakoplov odnosno brod upisan, ili kad je na teritoriju BiH nastalo smetanje.

U ovom članku nije predviđena isključiva međunarodna nadležnost BiH suda u sporovima o brodu i zrakoplovu.U odredbama citiranog članka st. 1. i 2. normirana je izberiva (elektivna) nadležnost sudaBiH u sporovima o brodu i zrakoplovu.

Članak 59.

U sporovima o imovinskim odnosima bračnih drugova što se tiče imovine u BiH nadležnost suda BiH postoji i kad tuženik nema prebivalište u BiH, a tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ima prebivalište ili boravište u BiH.

Ako se veći dio imovine nalazi u BiH, a drugi dio u inozemstvu, sud BiH može odlučivati o imovini koja se nalazi u inozemstvu samo u sporu u kojem se odlučuje i o imovini u BiH, i to samo ako tuženik pristaje da sudi sud BiH.

Tužiteljtreba imati prebivalište ili boravište u BiH i to u vrijeme podnošenja tužbe (jer kasnije promjene prebivališta odnosno boravišta nisu relevantne).

Odredbama članka 59. ovog zakona ne dira se u odredbe o isključivoj nadležnost suda BiH u imovinskopravnim sporovima.Nadležnost suda Republike Hrvatske u sporovima o imovinskopravnim odnosima bračnih drugova prema odredbama ovog zakona postoji bez obzira na to traje li brak ili je prestao, ili je utvrđeno da brak ne postoji.(nekretnine)

Članak 61.

Nadležnost suda BiH postoji u sporovima radi utvrđivanja postojanja ili nepostojanja braka, poništaja braka ili razvoda braka (bračni sporovi) i kad tuženik nema prebivalište u BiH;

1) ako su oba državljani BiH bez obzira na to gdje imaju prebivalište, ili2) ako je tužitelj državljanin BiH i ima prebivalište u BiH, ili3) ako su bračni drugovi imali svoje posljednje prebivalište u BiH, a tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe

ima prebivališta ili boravište u BiH.

BiH sud će biti nadležan u bračnim sporovima i kad tuženiku nije prebivalište u BiH: ako su oba bračna druga BiH državljani bez obzira na to gdje im je prebivalište, ili ako je tužitelj BiH državljanin i prebivalište mu je u BiH,

55

bez obzira na državljanstvo bračnih drugova, ako je bračnim drugovim posljednje prebivalište u BiH, a tužitelju je u vrijeme podnošenja tužbi prebivalište ili boravište u BiH.

Članak 62.

Nadležnost suda BiH u sporovima iz članka 61. ovog zakona postoji i kad su bračni drugovi strani državljani koji su imali posljednje zajedničko prebivalište u BiH, ali samo ako u tim slučajevima tuženik pristaje da sudi sud BiH i ako je po propisima države čiji su državljani bračni drugovi dopuštena ta nadležnost-supsidijarna.

Za bračne sporove iz čl. 61. (kad tuženiku nije prebivalište u BiH), nadležnost BiH suda postoji i kad su bračni drugovi strani državljani kojima je posljednje zajedničko prebivalište bilo u BiH, ali samo ako u tim slučajevima: tuženik pristaje na to da sudi sud BiH i da je po propisima države čiji su državljani bračni drugovi dopuštena ta nadležnost.

Članak 63.

U sporovima za razvod braka nadležnost suda BiH postoji i ako je tužitelj državljanin BiH, a pravo države čiji bi sud bio nadležan ne predviđa ustanovu razvoda braka.

Članak 64.

U sporovima za utvrđivanje ili osporavanje očinstva ili materinstva nadležnost suda BiH postoji i kad tuženik nema prebivalište u BiH:

ako su tužitelj i tuženik državljani BiH, bez obzira na to gdje imaju prebivalište, ili ako je tužitelj državljanin BiH i ima prebivalište u BiH.

Ako je tužba podnesena protiv djeteta koje je državljanin BiH i ima prebivalište odnosno boravište u BiH, nadležnost suda BiH je isključiva.

Kad tuženik nema prebivalište u BiH bit će nadležan BiH sud u paternitetskim i maternitetskim sporovima:

ako su tužitelj i tuženik BiH državljani, bez obzira na to gdje im je prebivalište, ili ako je tužitelj BiH državljanin i prebivalište mu je u BiH.

Članak 65.

Nadležnost suda BiH u sporovima iz članka 64. ovog zakona postoji kad su stranke strani državljani ako tužitelj ili jedan od tužitelja ima prebivalište u BiH, ali samo ako tuženik pristaje da sudi sud BiH i ako je po propisima države čiji je on državljanin dopuštena ta nadležnost.

Članak 66.

Nadležnost suda BiH postoji u sporovima o čuvanju, podizanju i odgoju djece koja su pod roditeljskim staranjem i kad tuženik nema prebivalište u BiH, ako su oba roditelja državljani BiH.

56

Ako su tuženik i dijete državljani BiH i ako oboje imaju prebivalište u BiH, nadležnost suda BiH je isključiva.Odredbe iz st. 1. i 2. ovog članka te odredbe članka 46. ovog zakona odgovarajuće se primjenjuju i na određivanje nadležnosti drugih organa BiH kad odlučuju o čuvanju, podizanju i odgoju djece pod roditeljskim staranjem.

Članak 67.

Nadležnost suda BiH u sporovima o zakonskon uzdržavanju djece postoji i kad tuženik nema prebivalište u BiH:

ako dijete podnosi tužbu i ima prebivalište u BiH ako su tužitelj i tuženik državljani BiH, bez obzira na to gdje imaju prebivalište, ako je tužitelj maloljetno dijete i državljanin je BiH. ako je tužitelj državljan BiH i ima prebivalište u BiH.

Nadležnost suda BiH u sporovima o zakonskon uzdržavanju bračnih drugova i između bivših bračnih drugova postoji iako su bračni drugovi imali svoje posljednje zajedničko prebivalište u BiH, a tužitelj u vrijeme suđenja i dalje ima prebivalište u BiH.

Članak 68.

Nadležnost suda BiH u sporovima o zakonskom uzdržavanju postoji i ako tuženik ima imovinu u BiH iz koje se može naplatiti uzdržavanje.

U smislu odredbe citiranog članka 68. BiH sud je nadležan i kad tuženik ima imovinu u BiH iz koje se može naplatiti uzdržavanje.

Članak 69.

Pri odlučivanju o lišenju i vraćanju roditeljskog prava, produženju roditeljskog prava, stavljanju roditelja u položaj staratelja u pogledu upravljanja dječijom imovinom, proglašenju djeteta rođenim u braku te pri odlučivanju o drugim stvarima koje se odnose na osobno stanje i odnose između roditelja i djece, nadležnost suda BiH postoji i kad ne postoje pretpostavke iz članka 46. stavka 4. ovog zakona ako su podnositelj zahtjeva i osoba prema kojoj se podnosi zahtjev državljanin BiH odnosno kad u postupku sudjeluje samo jedna osoba ako je ta osoba državljanin BiH.

Nadležnost BiH suda u izvanparničnim stvarima za osobno stanje (status) i odnose roditelja i djece. Kad u postupku sudjeluje samo jedna osoba, BiH sud će biti nadležan ako je ta osoba BiH državljanin.

Članak 70.

Za davanje dozvole za stupanje u brak nadležnost suda BiHpostoji ako je podnositelj zahtjeva državljanin BiH odnosno ako je jedan od podnositelja zahtjeva državljanin BiH bez obzira gdje osobe koje žele stupiti u brak imaju prebivalište-izaberiva nadležnostNadležnost suda BiH isključiva je ako je maloljetnik koji traži dozvolu za stupanje u brak državljanin BiH odnosno ako su obje osobe koje žele stupiti u brak državljani BiH, a brak se sklapa u inozemstvu.

Članak 71.

57

Za raspravu nepokretne ostavine (ostavštine) državljanina BiH postoji isključiva nadležnost suda BiH ako se ta ostavina nalazi u BiH.Ako se nepokretna ostavina državljanina BiH nalazi u inozemstvu, nadležnost suda BiH postoji samo ako po pravu države u kojoj se nalaze nekretnine nije nadležan njezin organ.Nadležnost suda BiH za raspravu pokretne ostavine državljanina BiH postoji ako se pokretnine nalaze na teritoriju BiH ili ako po pravu države u kojoj se pokretnine nalaze nije nadležan strani organ odnosno ako taj organ odbija da raspravlja ostavinu.Odredbe st. od 1. do 3. ovog članka odnose se i na nadležnost i u sporovima iz nasljednopravnih odnosa i na sporove o potraživanjima vjerovnika prema ostavini.

Članak 72.

Za raspravu nepokretne ostavine stranog državljanina postoji isključiva nadležnost suda BiH ako se nekretnine nalaze u BiH.

Za raspravu pokretne ostavine stranog državljanina koja se nalazi u BiH nadležan je sud BiH osim ako u državi ostavitelja sud nije nadležan za raspravu pokretne imovine državljanina BiH.

Odredbe st. 1. i 2. ovog članka odnose se i na nadležnost u sporovima iz nasljednopravnih odnosa i u sporovima o potraživanjima vjerovnika prema ostavini.

Kad ne postoji nadležnost suda BiH za raspravu ostavine stranog državljanina, sud može odrediti mjere za osiguranje ostavine te za zaštitu prava prema ostavini koja se nalazi u BiH.

Članak 73.

Za raspravu nepokretne ostavine osoba bez državljanstva, osobe čije se državljanstvo ne može utvrditi ili osobe koja ima status izbjeglice, isključiva nadležnost suda BiH postoji ako se nekretnina nalazi na teritoriju BiH.

Za raspravu pokretne ostavine osobe bez državljanstva, osobe čije se državljanstvo ne može utvrditi ili osobe koja ima status izbjeglice, nadležnost suda BiH postoji ako se pokretnine nalaze u BiH ili ako je ostavitelj u vrijeme smrti imao prebivalište u BiH.

Odredbe st. 1. i 2. ovog članka odnose se i na nadležnost u sporovima iz nasljednopravnih odnosa i u sporovima o potraživanjima vjerovnika prema ostavini.

Ako ostavitelj nije imao prebivalište u BiH odgovarajuće će se primjenjivati odredbe koje važe za raspravu ostavine stranog državljanina, razumijevajući pod stranom državom, državu u kojoj je ostavitelj u vrijeme smrti imao prebivalište.

I kad ne postoji nadležnost BiH suda za raspravu ostavine stranog državljanina, sud može odrediti mjere: a) za osiguranje imovine i b) za zaštitu prava prema ostavini koja se nalazi u BiH.

Članak 74.

58

Organ BiH (cen. soc. skrb) isključivo je nadležan da odlučuje o usvojenju te o prestanku usvojenja osobe koja je državljanin BiH i ima prebivalište u BiH.Organ BiH nadležan je da odlučuje o usvojenju te o prestanku usvojenja ako je osoba koja usvaja državljanin BiH i ima prebivalište u BiH.(elektivna nadležnost)Kad bračni drugovi zajednički usvajaju, za nadležnost organa BiH dovoljno je da je jedan od bračnih drugova državljanin BiH i da ima prebivalište u BiH.

Članak 75.

Organ BiH isključivo je nadležan u stvarima starateljstva državljana BiH bez obzira na to gdje imaju prebivalište, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Članak 76.

Organ BiHneće donijeti odluku i poduzimati mjere u stvarima starateljstva državljanina BiH koji ima prebivalište u inozemstvu ako utvrdi da je organ nadležan po pravu strane države donio odluku ili poduzeo mjere kojima je osigurana zaštita lično prava i interesa državljanina BiH.

Članak 77.

Organ BiH poduzet će nužne privremene mjere radi zaštite ličnosti, prava i interesa stranog državljanina koji se nalazi ili ima imovinu u BiH, o čemu će obavijestiti organ države čiji je državljanin ta osoba.Organ BiH donijet će odluku i poduzimati mjere u stvarima starateljstva stranog državljanina koji ima prebivalište u BiH ako zaštitu njegove ličnosti, prava i interesa nije osigurao organ države čiji je on državljanin.

O poduzimanju takvih privremenih mjera hrvatsko tijelo dužno je obavijestiti tijelo države čiji je državljanin ta osoba. BiH je tijelo nadležno donijeti odluku i poduzimati mjere u stvarima skrbništva stranog državljanina:

ako mu je prebivalište u BiH i ako zaštitu njegove ličnosti, prava i interesa nije osiguralo tijelo države čiji je on državljanin.

U svakom slučaju, privremene zaštitne mjere prema strancu koji se nalazi ili prebiva u BiH određuju se po BiH pravu i traju dok nadležna država (obično njezino konzularno-diplomatsko predstavništvo) ne donese odluku i ne poduzme potrebne mjere.

Članak 78.

Sud BiH isključivo je nadležan za proglašenje nestalog državljanina BiH umrlim bez obzira na to gdje je imao prebivalište.

59

Pred sudom BiH može se po pravu BiH dokazivati smrt stranog državljanina koji je umro na teritoriju BiH.

Od proglašenja nestale osobe umrlom razlikuje se postupak za dokazivanje smrti (ustanovljivanje dana faktične smrti).

Članak 79.

Za stranačku i parničnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin.Ako strani državljanin nije parnično sposoban prema odredbi stavka 1. ovog članka, a parnično je sposoban prema pravu BiH, može sam poduzimati radnje u postupku.Zakonski zastupnik stranog državljanina iz stavka 2. ovog članka može poduzimati radnje u postupku samo dok taj strani državljanin ne izjavi da sam preuzima vođenje parnice.

Stranačka sposobnost podrazumijeva svojstvo određenog subjekta da može biti nositelj procesnih prava i dužnosti.Odredba čl. 79. st. 1. ZRSZ-a predviđa da je za stranačku sposobnost fizičke osobe mjerodavno njezino domovinsko pravo ( lexpatriae), tj. pravo države čiji je ona državljanin.

Za stranačku sposobnost pravne osobe mjerodavno je pravo države po kojem je ona osnovana ili ako pravna osoba ima stvarno sjedište u drugoj državi, a ne u onoj u kojoj je osnovana i po pravu te druge države ima njezinu pripadnost, smatrat će pravnom osobom te države.

Od stranačke sposobnosti razlikuje se parnična sposobnost-svojstvo određene osobe da s procesnopravnim učinkom poduzima procesne radnje u parnici.Za parničnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je njezino domovinsko pravo ( lexpatriae), tj. pravo države čiji je ona državljanin. Ako strani državljanin nije parnično sposoban prema svom domovinskom pravu, a parnično je sposoban prema BiH pravu, može sam poduzimati radnje u postupku, ako to želi. Ako se pravnim osobama priznaje stranačka sposobnost, onda je logično i opravdano da im se prizna i parnična sposobnost. A za parničnu sposobnost pravne osobe bit će mjerodavno isto pravo kao i za stranačku sposobnost pravne osobe. Po tom mjerodavnom pravu, prosuđuje se stranačka i parnična sposobnost pravne osobe te djelokrug i ovlaštenja pojedinih tijela pravne osobe za zastupanje pred sudom.

Budući da se u ZRSZ-u za stranačku i parničnu sposobnost fizičke osobe određuje mjerodavno pravo pomoću poveznice državljanstva, potrebno je bar upozoriti i na problem sukoba državljanstva. U okviru svojega polja primjene ZRSZ postavlja izričita pravila o tome kako treba rješavati problematiku sukoba državljanstva: s jedne strane za osobe višestrukog državljanstva i, s druge strane, za osobe bez državljanstva.

Članak 80.

Sud BiHprekinut će postupak na zahtjev stranke ako je u toku spor pred stranim sudom u istoj pravnoj stvari i između istih stranaka, i to:

ako je prvo pred stranim sudom pokrenut postupak u vezi s tim sporom; ako je riječ o sporu za čije suđenje ne postoji isključiva nadležnost suda BiH; ako postoji uzajamnost

U unutrašnjim procesnim pravima država prihvaća se načelo po kojemu o istoj pravnoj stvari nije moguće voditi parnice pred više sudova. Dosljedno tome, može se postaviti i pitanje: vrijedi li ova

60

zabrana i kada se vodi parnica o istoj pravnoj stvari pred domaćim i stranim sudom; ili drugim riječima, treba li uvažiti litispendenciju s obzirom na inozemnu parnicu. Nema sumnje da ZRSZ uvažava litispendenciju, ali se pri tom traži da se ispune određene pretpostavke. Sud u BiH će na zahtjev stranke prekinuti postupak (ali neće odbaciti tužbu).Nastavak tog prekinutog postupka (parnice) zavisit će o rezultatu suđenja pred stranim sudom tj. o načinu okončanja spora i od toga da li će se strana odluka moći priznati u BiH.

Članak 81.

Za ocjenu nadležnosti suda BiH značajne su činjenice koje postoje u vrijeme kad parnica počinje teći.

Ovaj citirani članak ZRSZ-a, otvara u pravnoj teoriji staru dvojbu o tzv. ustaljivanju međunarodne nadležnosti.Okolnosti iz kojih proizlazi međunarodna nadležnost BiH sudova, mogu se tijekom postupka (parnice) tako promijeniti da promijenjene okolnosti isključuju nadležnost domaćih sudova, a zasnivaju nadležnost sudova strane države. S obzirom na to, važno je pitanje koje je vrijeme mjerodavno za utemeljenje međunarodne nadležnosti, o čemu ne postoje jedinstvena gledišta.

Za ocjenu nadležnosti suda BiH značajne činjenice koje postoje u vrijeme kad parnica počinje teći. Dakle, nadležnost suda BiH ocjenjuje se prema činjeničnom stanju u vrijeme pokretanja parnice i ako je BiH sud bio nadležan u vrijeme pokretanja parnice, ostaje nadležan i dalje jer su naknadno promijenjene okolnosti irelevantne. Ovo gledište o ustaljivanju međunarodne nadležnosti - perpetuatioiurisdictionis - obrazlaže se razlozima ekonomičnosti i pravne sigurnosti. .

Članak 82.

Kad strani državljanin ili osoba bez državljanstva koja nema prebivalište u BiH pokreće parnicu pred sudom BiH, dužan je tuženiku, na njegov zahtjev, osigurati parnične troškove.

Tuženik je dužan osigurati troškove parnice najkasnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano - na prvom ročištu za glavnu raspravu prije nego što se upusti u raspravu o glavnoj stvari odnosno čim je saznao da postoje pretpostavke za traženje osiguranja.

Osiguranje parničnih troškova daje se u novcu, ali sud može odobriti da se osiguranje daje i u drugome pogodnom obliku.

Suvremena procesna prava država općenito prihvaćaju načelo o izjednačenju stranaca sdomaćim državljanima (tzv. nacionalni postupak-tretman), jer se strancima kao strankama omogućuje slobodan pristup sudu bilo u ulozi tužitelja ili tuženika. Priznavanje procesnih prava strancima ipak ne znači da su oni u svemu i potpuno izjednačeni s domaćim državljanima. U BiH pravu, a također i u pravima većine ostalih država, stranci mogu biti u nepovoljnijem položaju obično u dva slučaja: kada je tužitelj stranac dužan, na zahtjev tuženi osigurati parnične troškove (aktorsku kauciju); i zatim ako se strancu ne prizna oslobađanje od plaćanja parničnih troškova (tzv. siromaško pravo).

Dužnost davanja kaucije za osiguranje parničnih troškova postoji uz dva uvjeta: (a) ako je tužitelj strani državljanin ili osoba bez državljanstva koja nema prebivalište u BiH i (b) ako je tuženik postavio zahtjev za davanje osiguranja.U kakvom će se obliku davati aktorska kaucija, odlučuje sud na zahtjev

61

tuženika (u novcu, ali sud može odobriti davanje osiguranja i u drugom pogodnom obliku (npr. u vrijednosnim papirima itd.).

Članak 83.

Tuženik nema pravo na osiguranje parničnih troškova:

ako u državi čiji je državljanin tužitelj državljani BiH nisu dužni davati osiguranje; ako tužitelj uživa u BiH pravo azila; ako se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje tužitelja iz njegovog radnog odnosa u BiH; ako je riječ o bračnim sporovima ili sporovima o utvrđivanju ili osporavanju očinstva ili

materinstva te ako je riječ o zakonskom uzdržavanju; ako je riječ o mijeničnoj ili čekovnoj tužbi, protutužbi ili izdavanju platnog naloga.

Ako se sumnja da su državljani BiH, objašnjenje daje Ministarstvo pravosuđa BiH.I ovaj citirani članak uređuje aktorsku kauciju tako što predviđa u pet točaka pojedine iznimke od obveze osiguranja parničnih troškova. Te iznimke možemo svrstati u dvije osnovne kategorije: s obzirom na države odakle je tužitelj stranac i prema vrsti spora.

Članak 84.

Sud će u rješenju kojim se usvaja zahtjev za osiguranje parničnih troškova odrediti iznos osiguranja i rok u kojem se osiguranje mora dati, a upozorit će tužitelja na posljedice, što ih zakon predviđa ako ne bude dokazano da je osiguranje dano u određenom roku.

Ako tužitelj u određenom roku ne dokaže da je dao osiguranje za parnične troškove, smatrat će se da je tužba povučena odnosno da je tužitelj odustao od pravnog lijeka ako je zahtjev za osiguranje stavljen tek u postupku u povodu pravnog lijeka.

Tuženik koji je pravovremeno stavio zahtjev da mu tužitelj osigura parnične troškove nije dužan nastaviti postupak u glavnoj stvari sve dok se pravomoćno ne odluči o njegovu zahtjevu, a ako zahtjev bude usvojen - dok tužitelj ne položi osiguranje.

Ako sud odbije zahtjev za osiguranje parničnih troškova, može odlučiti da se postupak nastavi i prije nego što rješenje o odbijanju postane pravomoćno.

O zahtjevu za osiguranje parničnih troškova odlučuje sud rješenjem koji sadržava: određenje iznosa osiguranja i rok u kojem se osiguranje mora dati, te upozorenje tužitelju na posljedice što ih zakon predviđa u slučaju nedavanja osiguranja odnosno aktorske kaucije.

Članak 85.

Strani državljani imaju pravo na oslobađanje plaćanja parničnih troškova uz uvjete uzajamnosti.

Ako se sumnja u postojanje uzajamnosti, objašnjenje u pogledu oslobađanja plaćanja parničnih troškova daje Ministarstvo pravosuđa BiH.

Osoba bez državljanstva ima pravo na oslobođenje plaćanja parničnih troškova ako ima prebivalište ili boravište u BiH.

62

Ovim člankom 85. uređuje se procesni institut oslobađanje od plaćanja parničnih troškova, odnosno siromaško pravo, ili, po nekim autorima, oslobađanje od prethodnog plaćanja troškova postupka.

Spomenuti procesni institut oslobađanje od plaćanja parničnih troškova odnosno siromaško pravo otvara mogućnost i osobama slabijeg imovnog stanja da traže zaštitu svojih prava i vode parnični postupak pred sudovima. Siromaško pravo, nije strancima priznato pod istim uvjetima kao i domaćim državljanima, jer se glede stranaca traži u načelu ispunjenje uvjeta, uzajamnosti (reciprociteta).Uzajamnost nije uvjet za ostvarivanje prava na oslobađanje plaćanja parničnih troškova, ako strani državljanin ima prebivalište u BiH.

PRIZNANJE I IZVRŠENJE STRANIH ODLUKA

Nema sumnje da sudska odlukaproizvodi pravne učinke samo na području države čiji je sud donio odluku. Većina država na svojem području, pod određenim uvjetima, priznaje pravne učinke stranim (inozemnim) sudskim odlukama.

Države su dužne priznavati učinke stranih sudskih odluka; razlozi ekonomičnosti i pravne sigurnosti traže da se sudskim odlukama prizna pravno djelovanje i izvan granica države u kojoj su donesene; interesi međunarodnog prometa opravdavaju priznanje učinaka stranih sudskih odluka itd.

S druge strane, postoje ozbiljni razlozi protiv automatskog i bezuvjetnog priznanja i izvršenja svake strane odluke, jer to bi moglo ugroziti suverenost domaće države i nametnuti pojedina rješenja suprotna temeljnim načelima domaćeg pravnog poretka.

Za priznanje i izvršenje neke strane sudske odluke mogu biti zainteresirane barem dvije države:

država čiji je sud donio odluku (država odluke) i država u kojoj se traži priznanje njezinih učinaka (država priznanja).

Razumije se da su i stranke zainteresirane za priznanje i izvršenje strane sudske odluke. Može se raditi o tome, da dužnik nema imovine u državi u kojoj je donijeta odluka, ali je ima u drugoj državi. Da bi vjerovnik mogao prinudno naplatiti svoje potraživanje, mora realizirati odluku u drugoj državi. Ili, može se raditi o tome da je brak razveden u jednoj državi, a jedna od stranaka želi sklopiti novi brak u drugoj državi. Da bi to mogla učiniti, potrebno je da se u toj drugoj državi prizna odluka o razvodu braka.

Pravna teorija razlikuje nekoliko sustava postupka sa stranim odlukama, a koji se ipak mogu svesti na dva osnovna sustava.

sustav revizije iz osnova odnosno po meritumu , koji dopušta neograničenu kontrolu strane sudske odluke (postupka, činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava), pa čak da se strana odluka može izmijeniti (smanjenje dosuđenog plaćanja i sl.).

sustav ograničene kontrole(ZRSZ). Prema tom sustavu ograničene kontrole u državi priznanja ispituje se samo: jesu li ostvarene predviđene pretpostavke za priznanje i izvršenje strane sudske odluke; a te se pretpostavke uglavnom tiču formalne strane inozemne odluke, kao i njezine protivnosti s domaćim javnim poretkom.

Pitanje priznanja i izvršenja stranih sudskih odluka uređuju interni propisi država, kao i međunarodni ugovori (konvencije). O tome da su međunarodne konvencije primarno mjerodavne, dok je ZRSZ supsidijarni pravni izvor.

63

Članak 86.

Strana sudska odluka izjednačuje se s odlukom suda BiH i ima pravni učinak u BiHsamo ako je prizna sud BiH.Stranom sudskom odlukom, prema stavku 1. ovog članka, smatra senagodba sklopljena pred sudom (sudska nagodba).Stranom sudskom odlukom smatra se i odluka drugog organa koja je u državi u kojoj je donesenaizjednačena sa sudskom odlukom odnosno sudskom nagodbom ako se njome reguliraju odnosi predviđeni u članku 1. ovog zakona.

Proces priznanja i izvršenja strane sudske odluke, kako je spomenuto, odvija se na relaciji zainteresiranih država: države odluke i države priznanja. BiH kao država priznanja slobodno određuje svoj stav prema stranim odlukama, jer opće međunarodno pravo ne sili države da priznaju strane odluke, nego o tome države samostalno odlučuju.

Strana sudska odluka izjednačuje se s odlukom suda BiH i ima pravni učinak u BiH samo ako je prizna sud BiH.Priznata strana sudska odluka od BiH suda tretira se kao domaća sudska odluka. I u tom smislu može se govoriti o asimiliranju ili inkorporiranju strane sudske odluke u domaći pravni poredak, pa bi stoga zautvrđivanje učinaka strane sudske odluke trebalo biti mjerodavno domaće prave države priznanja.

Prije svega postavlja se pitanje što se podrazumijeva pod izrazom strana sudska odluka, jer se za razgraničenje stranih odluka od domaćih može primijeniti teritorijalni ili personalni kriterij. Personalni kriterij bolje pogađa bitstvari i treba ga prihvatiti.

Strana sudska odluka je svaka ona odluka koja potječe od tijela strane države, tj. od stranog suda ili drugog stranog tijela, bez obzira na mjesto gdje je odluka izdana. Tako se odluke stranih konzularnih ili diplomatskih predstavništava u BiH smatraju kao strane, iako su donesene na području BiH.

Stranom sudskom odlukom smatra se i nagodba sklopljena pred sudom (sudska nagodba) te može biti objekt priznanja.Pored odluka stranih sudova i nagodbe zaključene pred stranim sudom- objekt priznanja mogu biti i odluke drugih stranih tijela (organa).

Sasvim je opravdano prilikom određivanja pojma strane sudske odluke, polaziti od prava države u kojoj je odluka donesena (države odluke) i po tom mjerodavnom (stranom) pravu države odluke prosuđivati radi li se o sudskoj odluci, odnosno odluci koja je izjednačena sa sudskom odlukom.

Tako se po domaćem pravu može priznati samo takva strana odluka koja se donosi u građanskim stvarima.Po našem mišljenju treba priznavati i odluke donesene u kaznenom postupku ako su imovinskopravne prirode.

Članak 87.

Strana sudska odluka priznat će se ako je podnositelj zahtjeva za priznanje uz tu odluku podnio i potvrdu nadležnoga stranog suda odnosno drugog organa o pravomoćnosti te odluke po pravu države u kojoj je donesena.

Za priznanje strane sudske odluke predviđaju se različite pretpostavke, tako da se obično formuliraju bilo pozitivno ili negativno. U prvom je slučaju potrebno utvrditi postojanje pozitivne pretpostavke, a u drugom slučaju da ne postoji neka negativna pretpostavka.

64

Sudska odluka donesena u stranoj državi, odnosno strana sudska odluka može biti priznata u BiHsamo ako je postala pravomoćna u državi u kojoj je donesena. To je i razumljivo jer takva odluka više nije podložna promjenama i protiv nje se ne može izjaviti redovan pravni lijek. Za ocjenu je li i kada strana odluka postala pravomoćna, mjerodavno je pravo države u kojoj je odluka donesena (pravo države odluke).Podnositelj zahtjeva za priznanje strane sudske odluke dužan je uz tu odluku priložiti i potvrdu nadležnog stranog suda odnosno drugog tijela o pravomoćnosti te odluke po pravu države u kojoj je donesena.

Članak 88.

Sud BiH odbit će priznanje strane sudske odluke ako u povodu prigovora osobe protiv koje je ta odluka donesena utvrdi da ta osoba nije mogla sudjelovati u postupku zbog nepravilnosti u postupku.Osoba protiv koje je donesena strana sudska odluka nije mogla sudjelovati u postupku zbog toga što joj je poziv, tužba ili rješenje kojim je započet postupak nije bilo osobno dostavljeno odnosno što uopće nije ni pokušana osobna dostava, osim ako se bilo na koji način upustila u raspravu o glavnoj stvari u prvostepenom postupku.

Osim pozitivnih postoje i negativne pretpostav ke za priznanje strane sudske odluke.

Prva negativna pretpostavka za priznanje strane sudske odluke se manifestira u povredi procesnog načela saslušanja stranaka odnosno prava na obranu ili u nemogućnosti sudjelovanja u postupku.Za odbijanje priznanja strane sudske odluke neće se uzimati u obzir svaka nepravilnost u postupku, već sud treba utvrditi da osoba protiv koje je odluka donesena nije mogla sudjelovati u postupku zbog nepravilnosti u postupku.

Osoba protiv koje je donesena strana odluka nije mogla sudjelovati u postupku zbog toga: što joj poziv, tužba ili rješenje kojim je započet postupak nije bilo osobno dostavljeno odnosno što uopće nije ni pokušana osobna dostava, osim ako se na bilo koji način upustila u raspravu o glavnoj stvari u prvostupanjskom postupku. Za ocjenu pravilnosti u dostavljanju najčešće se primjenjuje mjerodavno pravo države odluke.

Članak 89.

Strana sudska odluka neće se priznati ako u toj stvari postoji isključiva nadležnost suda ili drugog organa BiH, u obrnutom slučaju kada takva isključiva nadležnost ne postoji, strana će se odluka priznati.

Ako tuženik traži priznanje strane sudske odluke koja je donesena u bračnom sporu ili ako to traži tužitelj, a tuženik se ne protivi, isključiva nadležnost suda BiH nije smetnja za priznanje te odluke.

Novo rješenje ZRSZ-a prihvaćeno u citiranom članku 89. pojednostavljuje i olakšava priznanje stranih sudskih odluka, jer je samo isključiva nadležnost suda ili drugog tijela BiH predviđena kao druga negativna pretpostavka za priznanje strane sudske odluke.

Isključiva nadležnost BiH pravosuđa u određenoj pravnoj stvari jest razlog za odbijanje priznanja strane sudske odluke. Na ovu pretpostavku sud pazipo službenoj dužnosti, jer se isključiva nadležnost propisuje za pravne stvari odnosno sporove za koje je naša država posebno zainteresirana.

65

Isključiva nadležnost BiH suda nije smetnja za priznanje strane sudske odluke donesene u bračnom sporu, ako sam tuženik traži priznanje takve odluke ili ako to traži tužitelj ,a tuženik se tome ne protivi.

Članak 90.

Strana sudska odluka neće se priznati ako je u istoj stvari sud ili drugi organ BiH donio pravomoćnu odluku ili ako je u BiH priznata neka druga strana sudska odluka koja je donesena u istoj stvari.Sud će zastati s priznanjem strane sudske odluke ako je pred sudom BiHranije pokrenuta parnica u istoj pravnoj stvari i među istim strankama - do pravomoćnog okončanja te parnice.

Daljnja negativna pretpostavka za priznanje strane sudske odluke je u obliku postojanja druge odluke bilo domaće, bilo strane.Naime, nije moguće priznati stranu sudsku odluku ako u istoj stvari postoji već donesena domaća pravomoćna odluka. U slučaju konkurencije između domaće i strane odluke daje se prednost domaćoj odluci.U slučaju konkurencije dviju stranih sudskih odluka donesenih u istoj pravnoj stvari, trebalo bi prednost dati prije priznatoj stranoj sudskoj odluci.

U vezi s konkurencijom sudskih odluka može se javiti i pitanje litispendencije pred sudom države priznanja(u slučaju kada se traži priznanje strane odluke, a u istoj pravnoj stvari teče parnica pred BiHsudom).

Litispendencijanema značenje negativne pretpostavke (smetnje) za priznanje strane sudske odluke, nego je samo razlog za zastoj odnosno prekid postupka priznanja strane sudske odluke i to do pravomoćnog okončanja parnice.

Članak 91.

Strana sudska odluka neće se priznati ako je u suprotnosti s Ustavom BiH utvrđenim osnovama državnog uređenja.

Četvrta negativna pretpostavka (smetnja) za priznanje strane sudske odluke, i to u obliku javnog poretka-koristi se opisna formulacija "...Ustavom BiH utvrđenim osnovama državnog uređenja"

Uzevši u obzir citirani članak 91. ZRSZ-a, nema sumnje da institut javnog poretka dolazi do primjene i kod priznanja stranih sudskih odluka. Na javni poredak pazi sud po službenoj dužnosti. Strana sudska odluka neće se priznati ako je protivna javnom poretku države priznanja, i to u vrijeme kada se odlučuje o njezinom priznanju.

Procesnopravne razloge za nepriznavanje strane sudske odluke zbog suprotnosti javnom poretku treba primjenjivati u iznimnim slučajevima; saslušanje stranaka, nepristranost suda, ishođenje odluke na dolozan način; a prema Ustavu BiH dolazi još u obzir pravo na žalbu, jednakost pred tijelima primjene itd.

Zahtjevi javnog poretka kao pretpostavke za priznanje stranih odluka odnose se i na procesnopravna i na materijalnopravna pitanja. Smatra se da bi materijalnopravni razlozi za nepriznavanje strane sudske odluke zbog povrede javnog poretka postojali kad bi ta odluka trebala proizvesti posljedice koje su po pravu države priznanja općenito zabranjene, ili su po tom pravu inače dopuštene, ali se u konkretnom slučaju protive javnom poretku odnosne države.

66

Tako je pozivanjem na BiH javni poredak moguće odbiti priznanje strane sudske odluke, ako ta strana odluka sadrži primjerice: rješenje zasnovano na nacionalnoj, rasnoj, socijalnoj ili vjerskoj diskriminaciji; zatim, diskriminatorno rješenje prema izvanbračnoj djeci s obzirom na njihovo uzdržavanje ili nasljeđivanje; nadalje, iješenje kojim se stranci nalaže zaključenje braka itd.

Strana odluka se ne može mijenjati, dopunjavati ili preinačiti, jer smo prihvatili sustav ograničene kontrole stranih odluka.

Članak 92.

Strana sudska odluka neće se priznati ako ne postoji uzajamnost.Nepostojanje uzajamnosti nije smetnja za priznavanje strane sudske odluke donesene u bračnom sporu i u sporu radi utvrđivanja i osporavanja očinstva ili materinstva te ako priznanje ili izvršenje strane sudske odluke traži državljanin BiH.Postojanje uzajamnosti što se tiče priznanja strane sudske odluke pretpostavlja se dok se ne dokaže suprotno, a ako se sumnja u postojanje te uzajamnosti objašnjenje daje Ministarstvo pravosuđa BiH.

Peta negativna pretpostavka za priznanje stranih sudskih odlukapostojiu obliku nepostojanja uzajamnosti.

Prema načinu postanka razlikuje se diplomatska, zakonska i faktična uzajamnost; a prema sadržaju može biti formalna i materijalna uzajamnost.

Ako se priznanje strane sudske odluke uređuje pod uvjetom uzajamnosti, to znači da države u međusobnim odnosima zahtijevaju jednak postupak obiju strana: BiH će sudovi priznavati samo strane odluke iz onih država u kojima se priznaju i BiH odluke. Na relaciji između države odluke i države priznanja, dovoljna je i faktična uzajamnost.

S obzirom na vrijeme prema kojemu će se ocjenjivati postoji li uzajamnost, treba prihvatiti stajalište daje relevantan trenutak kada se odlučuje o priznanju (a ne vrijeme donošenja strane odluke).

Određene negativne posljedice instituta uzajamnosti nastoji ZRSZ ukloniti na dva načina: presumiranjem postojanja uzajamnosti odnosno propisivanjem pretpostavljene uzajamnosti, kao i napuštanjem uzajamnosti kada se radi o priznavanju samo određene vrste stranih sudskih odluka.

Uzajamnost nije postavljena kao uvjet za priznanje stranih sudskih odluka u nekoliko slučajeva, i to:

za stranu sudsku odluku donesenu u bračnom sporu; za stranu sudsku odluku donesenu u paternitetskom ili maternitetskom sporu; ako priznanje ili izvršenje strane sudske odluke traži hrvatski državljanin.

Prihvaća se koncepcija o pretpostavljenoj uzajamnosti ubrzava i olakšava postupak utvrđivanja uzajamnosti, jer se postojanje uzajamnosti između BiH i strane države pretpostavlja, dok se suprotno ne dokaže. U slučaju sumnje postoji li uzajamnost s određenom stranom državom, o tome će sud zatražiti objašnjenje od Ministarstva pravosuđa BiH.

Članak 93.

Ako je pri odlučivanju o osobnom stanju državljanina BiH trebalo po ovom zakonu primijeniti pravo BiH, strana sudska odluka priznat će se i kad je primijenjeno strano pravo ako ta odluka bitno ne odstupa od prava BiH.

67

ZRSZ donosi posebna pravila za priznanje strane sudske odluke glede osobnog statusa: BiH državljanina, državljanina države odluke i državljana trećih država.Nema sumnje daje provjera stranih odluka u načelu stroža kad se radi osobnom statusu domaćih državljana.

Članak 94.

Odluke stranih sudova koje se odnose na osobno stanje državljanina države o čijoj je odluci riječ priznaju se u BiH bez sudskog preispitivanja. Ako nadležni organ BiH smatra da se strana sudska odluka odnosi na osobno stanje državljanina BiH, takva odluka, da bi bila priznata, podliježe preispitivanju.

Odluka stranog suda koja se odnosi na status državljanina države odluke neće biti podvrgnuta preispitivanju glede:

postojanja isključive nadležnosti suda ili drugog tijela BiH, protivnosti domaćem javnom poretku i postojanju uzajamnosti

Članak 95.

Ako se strana sudska odluka odnosi na osobno stanje stranaca koji nisu državljani države koja je donijela tu odluku, odluka će se priznati samo ako udovoljava uvjetima za priznanje u državi čiji su državljani te osobe.

Radi se zapravo o stranim osobama odnosno strancima: koji nisu državljani države odluke, a niti državljani BiH (države priznanja); već imaju državljanstvo neke treće države.

Ovdje imamo određene dvojbe, i to načelnog karaktera: je li moguće stranu odluku o statusu stranca priznati samo ako su kumulativno ispunjeni uvjeti

za priznanje predviđeni u ZRSZ i u domovinskom pravu stranog državljanina. za priznanje strane odluke o statusu stranca treba uzimati u obzir samo i jedino pretpostavke

predviđene u domovinskom pravu dotičnog stranog državljanina. U tom slučaju sasvim bi otpala kontrola strane odluke prema zahtjevima što ih postavlja pravo BiH kao države priznanja.

s gledišta prava BiH najprihvatljivije je rješenje da se strana odluka o statusu stranca kontrolira prema istim uvjetima odnosno pretpostavkama kao i strana odluka o statusu stranca iz prijašnjeg čl. 94. ZRSZ-a.

Članak 96.

Na izvršenje strane sudske odluke primjenjuju se odredbe čl. od 87. do 92. ovog zakona.Podnositelj zahtjeva za izvršenje strane sudske odluke, osim potvrde iz članka 87. ovog zakona, treba da podnese i potvrdu o izvrsnosti te odluke po pravu države u kojoj je donesena.

Prema citiranom članku 96. ZRSZ-a za izvršenje strane sudske odluke vrijede iste one pretpostavke koje se traže i za priznanje takve odluke.Razlika ipak postoji jedino u tome što podnositelj zahtjeva za izvršenje strane sudske odluke treba, osim potvrde o pravomoćnosti, priložiti i potvrdu o izvršnosti te odluke po pravu države u kojoj je donesena.

Priznanje i izvršenjestranih arbitražnih odluka

68

Međunarodna pravna suradnja se odvija priznanjem i izvršenjem stranih sudskih odluka, te priznanjem i izvršenjem stranih arbitražnih odluka. Te arbitražne odluke, donosi arbitraža ili izabrani sud.

Arbitražni (izabrani) sudovi pak mogu biti sastavljeni posebno za presuđivanje u određenom sporu (tzv. arbitraža ad hoc, povremena arbitraža), a mogu biti i stalni (tzv. institucionalne, stalne arbitraže, kao npr. arbitražni sudovi pri trgovačkim ili gospodarskim komorama i sl.)

Značajne poteškoće razvitku arbitražnog sudovanja u međunarodnim odnosima stvaraju razne neujednačenosti zakonodavstva pojedinih država, a što osobito dolazi do izražaja u povodu priznanja i izvršenja stranih arbitražnih odluka.Spomenute poteškoće države nastoje otkloniti sklapanjem međunarodnih konvencija (ugovora), višestranih ili dvostranih.

Članak 97.

Stranom arbitražnom odlukom smatra se arbitražna odluka koja nije donesena u BiH. Strana arbitražna odluka ima pripadnost države u kojoj je donesena.Stranom arbitražnom odlukom smatra se i arbitražna odluka koja je donesena u BiH, pri čijem je donošenju primijenjeno pravo strane države u pogledu postupka, ako to nije u suprotnosti s prisilnim propisima BiH.

Za definiranje pojma strane arbitražne odluke i njezinog razgraničenja od domaće arbitražne odluke koriste se razni kriteriji, među kojima su najvažniji:

kriterij mjesta donošenja arbitražne odluke, te kriterij primjene procesnog prava

Koji će se kriterij uzeti u obzir za razlikovanje domaćih i stranih arbitražnih odluka, odlučuju prvenstveno međunarodna pravila. Ako takvih pravila nema, to određuje pravo države u kojoj se traži priznanje učinaka strane arbitražna odluke.

Strana arbitražna odluka priznaje se i izvršava ako je stranka koja traži priznanje i izvršenje podnijela uz svoj zahtjev sudu:

izvornu odluku arbitraže ili njezin ovjeren prijepis; izvorni ugovor o arbitraži ili njegov ovjeren prijepis.

Ako strana arbitražna odluka ili ugovor o arbitraži odnosno njihovi ovjereni prijepisi nisu sastavljeni na jeziku koji je u službenoj upotrebi suda pred kojim se pokreće postupak za priznavanje i izvršenje te odluke, stranka koja traži priznanje i izvršenje odluke mora podnijeti njihov prijevod na tom jeziku, što ga je obavila osoba za to ovlaštena.

Članak 99.

Priznanje i izvršenje strane arbitražne odluke odbit će se ako se utvrdi: da se po pravu BiH predmet spora ne može podvrgnuti arbitraži; da postoji isključiva nadležnost suda ili drugog organa BiH; da bi priznanje ili izvršenje odluke bilo u suprotnosti s Ustavom BiH utvrđenim osnovama

društvenog uređenja; da ne postoji uzajamnost; da ugovor o arbitraži nije pravovaljan; da stranka protiv koje se traži priznanje i izvršenje odluke nije bila uredno obavještena o

imenovanju arbitra ili o arbitražnom postupku, ili joj je iz nekoga drugoga razloga bilo onemogućeno da se služi svojim pravima u postupku;

69

da sastav arbitražnog suda ili arbitražni postupak nisu bili u skladu s odredbama ugovora o arbitraži;

da je arbitražni sud prekoračio granice svojeg ovlaštenja određene ugovorom o arbitraži; da odluka još nije postala konačna i izvršna za stranke ili ako je odluku poništio ili obustavio

nadležni organ države u kojoj je donesena ili države na temelju čijeg prava je donesena; daje izreka arbitražne odluke nerazumljiva ili proturiječna.

Ako se u stranoj arbitražnoj odluci dijelovi što se odnose na pitanja koja su bila podvrgnuta arbitraži mogu odvojiti od dijelova u kojima je sud prekoračio granice svojeg ovlaštenja, dijelovi odluke u kojoj sud nije prekoračio granice svojega ovlaštenja mogu se priznati i izvršiti.U citiranom članku propisuju se negativne pretpostavkeza priznanje i izvršenje strane arbitražne odluke. ZRZS nije zauzeo stav o tome mora li sud na pretpostavke paziti po službenoj dužnosti ili samo u povodu prigovora stranke. U načelu teret dokazivanja pada na protivnika predlagača priznanja, dok su neke od tih pretpostavki takvog značenja o kojima treba da vodi brigu sud kome se podnosi zahtjev za priznanje i izvršenje.

Članak 100.

Ako je pokrenut postupak za poništaj ili obustavu strane arbitražne odluke pred nadležnim organom, sud može odgoditi rješavanje zahtjeva za priznanje i izvršenje te odluke, a na zahtjev vjerovnika odnosno dužnika - takvu svoju odluku o odgodi može uvjetovati time da dužnik položi odgovarajuće osiguranje.

Postupak priznanja i izvršenjastranih sudskih i arbitražnih odluka

Članak 101.

Za priznanje i izvršenje stranih sudskih odluka i stranih arbitražnih odluka mjesno je nadležan sud na čijem području treba provesti postupak priznanja odnosno izvršenja. Sud će se ograničiti na to da ispita postoje li uvjeti za priznanje strane sudske i arbitražne odluke, a ako smatra potrebnim, objašnjenje može tražiti i od suda koji je donio odluku i od stranaka.

Protiv rješenja o priznanju odnosno izvršenju odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave rješenja.O žalbi protiv rješenja odlučuje drugostepeni sud.Ako o priznanju strane odluke nije doneseno posebno rješenje, svaki sud može o priznanju te odluke rješavati u postupku kao o prethodnom pitanju, ali samo s učinkom za taj postupak.

Priznanje odluke stranog suda u stvarima koje se odnose na osobno stanje ovlašten je tražiti svatko tko za to ima pravni interes.

ZRSZ uređuje postupak priznanja i izvršenja stranih sudskih i arbitražnih odluka, ali ipak nepotpuno. Citirani članak sadrži samo nekoliko posebnih pravila o postupku za priznanje i izvršenje stranih sudskih i arbitražnih odluka.Sto se tiče nadležnosti suda za vođenje postupka priznanja i izvršenja strane sudske odluke ZRSZ uređuje samomjesnu nadležnost suda(mjesno je nadležan sud na čijem području treba provesti postupak priznanja odnosno izvršenja).Koji su subjekti ovlašteni pred nadležnim sudom

70

pokrenuti postupak priznanja i izvršenja strane sudske odluke je li to svaka zainteresirana osoba koja ima pravni interes ili je to samo osoba koja je u postupku pred stranim sudom sudjelovala kao stranka. ZRSZ na izričit način predviđa da je priznanje odluke stranog suda u statusnim stvarima ovlašten tražiti svatko tko za to ima pravni interes.

BiH sud nije ovlašten meritorno ispitivati stranu sudsku odluku. Sud će se ograničiti samo na to da ispita postoje li propisani uvjeti za priznanje i izvršenje strane odluke. Ako smatra potrebnim, objašnjenje može tražiti i od suda koji je donio odluku te od stranaka.

ZRSZ ne sadrži detaljnije odredbe o postupku za priznanje i izvršenje stranih sudskih odluka, pa se stoga u teoriji tvrdi kako u postupku ne treba provoditi saslušanje stranaka, ili ako podnositelj zahtjeva ne pristupi sudu, postupak se neće obustaviti, kao i to da postupak nije kontradiktoran.Takva razmišljanja trpe kritiku, pa stoga drugi autori preporučuju primjenu pravila izvanparničnog postupka, i to pravila koja su dovoljno neformalna i elastična da omogućuju sudu priznanja obavljanje njegova zadatka, a strankama pružaju neophodno potrebnu zaštitu.

O priznanju strane sudske odluke u BiH odlučuje u posebnom sudskom postupku i to izvanparničnom postupku uobičajeno nazvan delibacijski postupak. U takvom samostalnom delibacijskom postupku o priznanju strane odluke hrvatski sud odlučuje kao o glavnoj stvari odnosno kao o glavnom pitanju.

Otvara se mogućnost i prejudicijelnog priznanja strane sudske odluke-ako o priznanju strane odluke nije doneseno posebno rješenje.

POSEBNE ODREDBE

Pod nazivom "Posebne odredbe" u glavi petoj ZRSZ-a, svrstane su zakonske odredbe za uređenje pravnog položaja domaćih osoba u odnosima s međunarodnim elementom i takve se zakonske odredbe u teoriji međunarodnog privatnog prava uobičajeno nazivaju: pravila o pravnom položaju domaćih osoba u odnosima s međunarodnim elementom (obilježjem).

Članak 102.

Državljani BiH mogu u inozemstvu sklopiti brak pred ovlaštenim konzularnim predstavništvom ili diplomatskim predstavništvom BiH koje obavlja konzularne poslove, a ako se tome ne protivi država u kojoj se nalazi predstavništvo BiH ili ako je to predviđeno međunarodnim ugovorom.Funkcionar koji rukovodi Ministarstvom inozemnih poslova BiHodredit će predstavništva pred kojima se u inozemstvu mogu sklopiti brakovi između državljana BiH.

Povodom sklapanja braka pred diplomatsko-konzularnim predstavništvom otvaraju se uglavnom tri specifična pitanja.

je li diplomatsko-konzularno predstavništvo ima od stra ne svoje države ovlaštenje za sklapanje brakova.BiH daje svojim diplomatsko-konzularnim predstavništvima samim zakonom generalno ovlaštenje da vrše sklapanje brakova. Funkcionar koji rukovodi Ministarstvom inozemnih poslova određuje predstavništva BiH pred kojima se u inozemstvu mogu sklapati brakovi.

pitanje koje se tiče kruga osoba koje mogu sklopiti brak pred diplomatsko-konzularnim predstavništvom:je li predstavništvo može sklapati brakove samo između svojih državljana ili može sklapati i mješovite brakove svojih državljana s državljanima drugih država. Proizlazi da se

71

pred diplomatsko-konzularnim predstavništvima BiH mogu u inozemstvu sklapati brakovi samo ako su oba buduća supružnika (nupturijenta) BiH državljani. ZRSZ ne predviđa mogućnost sklapanja mješovitog diplomatsko-konzularnog braka između BiH i stranog državljanina

pitanje o priznavanju diplomatsko-konzularnog braka od strane države na čijoj se teritoriji takav brak sklapa. Nema sumnje da je za valjano sklapanje braka pred diplomatsko-konzularnim predstavništvom zainteresirana: kako država čije ovlašteno predstavništvo sudjeluje u sklapanju braka, tako i država na čijem teritoriju dotično predstavništvo djeluje i gdje se sklapa brak. Diplomatsko-konzularni brak nije priznat u svim državama. Pojedine države ne priznaju diplomatsko-konzularni oblik braka na svom području, ako to ne proizlazi iz međunarodnog ugovora ili iz načela uzajamnosti (reciprociteta). Ovlašteno diplomatsko-konzulamo predstavništvo BiH može u inozemstvu sklapati brakove između BiH državljana, ali pod daljnjim uvjetom: ako se tome ne protivi država u kojoj se nalazi predstavništvo BiH ili ako je to predviđeno međunarodnim ugovorom.

Ostaje da se još nešto kaže i o mogućnosti sklapanja braka pred stranim diplomatsko-konzularnim predstavništvima na teritoriju BiH.

IBiH na svom području priznaje sklapanje brakova pred diplomatsko-konzularnim predstavništvima stranih država, ali pod uvjetom: da postoji uzajamnost s dotičnom državom i da nijedan od budućih supružnika nema BiH državljanstvo. Navedena uzajamnost može biti faktična ili zasnovana na međunarodnom ugovoru.

Članak 103.

Poslove starateljstva za državljane BiH koji se nalaze u inozemstvu obavlja konzularno predstavništvo ili diplomatsko predstavništvo BiH koje obavlja konzularne poslove, ako se tome ne protivi država u kojoj se nalazi predstavništvo BiH ili ako je to predviđeno međunarodnim ugovorom.

Pristanak države u kojoj se nalazi BiH predstavništvo (države prijema) utvrđuje se međunarodnim ugovorima (obično konzularnim konvencijama) ili na osnovi prakse međudržavnih odnosa.

Članak 104.

Državljaninu BiH može u inozemstvu sastaviti oporuku, konzularno predstavništvo ili diplomatsko predstavništvo BiH koje obavlja konzularne poslove, ali po pravilima koja važe za sastavljanje sudske oporuke.

U takvom obliku sastavljena diplomatsko- konzularna oporuka smatrat će se da je sastavljena po zakonu BiH sukladno općim načelima međunarodnog privatnog prava.

Članak 105.

Konzularna predstavništva BiH ili diplomatska predstavništva BiH u inozemstvu koja obavljaju konzularne poslove mogu ovjeravati potpise, rukopise i prijepise u skladu s međunarodnim ugovorima i propisima zemalja prijema.

Funkcionar koji rukovodi Ministarstvom inozemnih poslova BiHopćim aktom pobliže određuje obavljanje poslova iz stavka 1. ovoga članka.

72

Članak 106.

Potvrdu o propisima koji važe ili su važili u BiH, radi njihove upotrebe pred organima strane države, izdaje Ministarstvo pravosuđa BiH.U potvrdi iz stavka 1. ovog članka navodi se naziv propisa, datum kad je donesen odnosno kad je prestao važiti i doslovni tekst odgovarajućih odredaba tog propisa.

Stranke u postupku mogu podnijeti javnu ispravu o sadržaju stranog prava izdanu od nadležnog inozemnog tijela (tzv. certificat de coutume). Potvrda ministarstva pravosuđa BiH se izdaje radi upotrebe tih propisa pred tijelima (organima) strane države.

Članak 107.

Odredbe ovog zakona neće se primjenjivati na odnose koji su nastali prije njegova stupanja na snagu.

73