Priredio B.S. NENAD BUĆIN: JEDAN OVLAŠNI PRILOG DIVANU “O RAZLOZIMA RASPADA SFRJ”

Nenad Bućin, jedan od najistaknutijih crnogorskih i jugoslovenskih

političara iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, član

posljednjeg najužeg državnog rukovodstva Jugoslavije, koji se prije tačno

petnaest godina, u trenutku kad je postalo jasno da je raspad jugoslovenske

državne zajednice neizbježan, svojevoljno povukao sa svih funkcija i sve do

sada ćutao, za “Dan” govori o nastanku i razlozima raspada te najmoćnije

balkanske države. Njegovo kazivanje prenosimo izvorno, uz redakcijske

naslove i podnaslove Krvavih gaća u avanturu Nijedan divan (razgovor) o razlozima raspada SFRJ ne smije prenebreći složeni i dramatični istorijat odnosa svih naših naroda i ostalih etniciteta, bar od 1054. godine. O toj vododelnici (a sličnih, iako ne tako oštrih i sudbinskih, bilo je i kasnije!) može se postaviti više pitanja, a naročito: ne bi li bilo bolje da smo ostali u istom “slivu”; koji bi “sliv” bio plovniji i profitabilniji, kako sa gledišta tadašnjih, tako i kasnijih vojno-političkih i

drugih konstelacija u balkanskom i evropskom okruženju; da li bi tragične meñusobice (koje i kolike) mogle biti izbjegnute...? Odgovore na ova pitanja nećemo davati iz prostog razloga što bi svi morali ostati u sferi hipoteza. Na drugoj strani, životna i istorijska stvarnost nudile su, i nude, čitav niz vrlo opipljivih i – tragičnih odgovora. Ni njih, kao opštepoznate, nećemo pobrajati, ali valjalo bi se zapitati: jesu li ih imali u vidu kartografi iz 1918. godine (naši i evropski)? Pri tome, manje je interesantno šta su imali na umu evropolitičari, budući da oni nikad ne plaćaju, već samo ispostavljaju račune; daleko je interesantnija svježina istorijskog pamćenja “naših” aktera i “stratega” jer su, valjda, morali misliti na one koji će jal uživati blagodeti zajedništva, jal plaćati njene račune. Zna se da su im to pamćenje, naročito iz najnovijih zbitija, pokušavale da osvježe mnoge umne i dobronamjerne glave (Mišić, Cvijić pa i Pašić), ali uzalud. U nedomišljeni projekat, tačnije - avanturu, koji još uvijek traju, ušlo se iz trka, još krvavih gaća. I, umjesto da ti mučenici iz albanskih gudura, sa Krfa i Kajmakčalana, opkorače svoje ojañene ljubovce i porade oko svojih zgarišta, otrčaše na sjeverozapad i zapad da od Italijana i drugih pretendenata sačuvaju slovensku obalu Jadrana i “naš” dio Alpa. Oni, naravno, njijesu znali za velikodržavni projekat, oni su jednostavno hrlili da se nañu pri ruci svojoj braći po krvi, ne misleći pri tome da su mnogi od njih, u sastavu austrougarske soldateske, ostavili za sobom mnoga stratišta i zgarišta, po Mačvi, Semberiji, Banatu, Bačkoj, Sremu i gdje sve ne. I da su u tom činjenju uveliko nadmašili i zapanjili Pruse, Austrijance, Mañare i druge naše iskonske “dobroželatelje i dobročinioce”. U tom okupacijskom periodu (1915-1918) jasno se ispoljio istorijski tragizam naših naroda: viševjekovni život u bitno različitim civilizacijama, političkim i konfesionalnim uslovima, razdvojenost pa i nerijetka sukobljenost, kao rezultat sukobljenih aspiracija brojnih osvajača i dugotrajnih porobljivača, tulio je, gotovo kod svih, svijest o zajedničkom korijenu, zajedničkoj slovenskoj krvi. Taj mentalni defekt uslovio je da manipulacije porobljivača, vršene u svrhu trajne pokornosti i asimilacije, budu, iako ne od svih podjednako, primane i poistovjećivane sa sopstvenim istorijskim interesima. Tuñi interesi i planovi, koji su izazivali mnoge tragične i krvave meñusobice u narodnoj svijesti, doživljavani su kao sopstveni računi i obračuni i, kao takvi, opterećivali istorijsko pamćenje svih. Samo u rijetkim trezvenim i umnim glavama, kojih je bivalo u svim “jatima”, ali svuda, na žalost, neuticajnih, do takvih nerazumnih poistovjećivanja nije dolazilo.

Teška genocidna ponašanja kulminirala su neposredno pred stvaranjem zajedničke države: regimente i kumpanije sastavljene od prekodrinskih i prekosavskih “našijenaca”, pod zastavom austro-njemačkog okupatora, premašivale su u zvjerstvima samog okupatora. Ton gramata i deklaracija koje su se 1. decembra 1918. godine stekle u Beogradu bio je uglavnom molben i kao takav pisan u Ljubljani, Zagrebu, Novom Sadu i Podgorici. Nijedno od tih pismena nije diktirano iz Beograda, čak ni podgoričko koje je, doduše, bilo u Beogradu koncipirano, a motivisano više dinastičkim nadgornjavanjem nego političkom racionalnošću: dvije srpske države u novoj zajednici bile bi nesumnjiv kvalitet i prednost za arhitekte državne zajednice, dok se pitanje dinastičke prevage moglo riješiti na drugačije načine. Ovako kako se postupilo, nepotrebno je stvorena politička zla krv koja se, evo, i danas održava i reprodukuje. Na drugoj strani - sjeverozapad. Ko je 1918. godine u Evropi i SAD bio spreman da sluša priče o Karantaniji ili o “tisućljetnjem” kraljevstvu, bez ijednog relevantnog dokaza o postojanju nekih država sa tobože nacionalnim karakterom a pod tuñim zastavama i krunama?! Te kvaziistorijske tlapnje, kao i “instrukcije” svojim delegatima u saborima tuñih država nijesu ni u vrijeme svojih nastajanja, a pogotovu ne pred Pariskim kongresom, mogle imati nikakvog do humornog efekta. Uz to, tu je, kao Damoklov mač, bilo pitanje učešća u netom završenom ratu na strani gubitnika, mogućnost ratne odštete i, naravno, manje-više izvjesno dalje podstanarstvo u tuñim državama. Ti strahovi i nelijepe izvjesnosti naglo su probudili interes za suživot sa “inovjernim barbarima”. To je rodilo privremene i duboko licemjerne računice o prihvatljivosti suživota u jednoj državi koja je doživljavana kao uistinu tuña, ali kao dobrodošli privremeni azil. Za drugu stranu, za njen istinski bratski idealizam, pravo objašnjenje mogla bi dati samo jedna objektivna psiho-etička analiza. “Ko posrne, mudrovat mu brane...” Kad smo svojevremeno, krajem 1991. godine, zamolili penzionera Nenada Bućina, koji se nakon ostavke na sve funkcije sasvim povukao u rodni Kotor, da prokomentariše krvavi ratni požar i razloge raspada Jugoslavije koji se zahuktavao, on je rekao da razmišlja da o svemu ponešto zapiše, a onda sve sveo na narodnu, njegoševsku mudrost: “Ko posrne, mudrovat mu brane...”

Uloga crkava Neslavan i velik doprinos tom pomenutom mentalnom defektu, iako ne jednak, dale su i sve crkve. (Prosto izjednačavanje bilo bi netačno i nepravedno prema onim crkvama koje su bile zabavljene pukim opstankom, za razliku od onih koje su imale militantan, asimilatorski program i praksu, kao što ih i danas imaju!) http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Hronika&clanak=48992&datum=2006-02-27

Diktirani politički zaborav Zajednica grañena na licemjerju i pukoj računici, s jedne, i nepopravljivoj naivnosti i idealizmu, s druge strane, nije – čak i kada bi se potrla istorisjka opterećenja i objektivno velike kulturne, religiozne i etičke razlike – imala šanse za zdrav opstanak. Čak i mnogo manja iskušenja od onih koje je donio Drugi svjetski rat bila bi dovoljna da je razore. Na (ne)umjesno pitanje: da li je “spajanje” bilo istorijska greška, čak i za one koji su njime nesumnjivo profitirali, može se, uz sve rizike, odgovoriti odmah i direktno, a može i indirektno, kroz samo dalje izlaganje. Opredijelio bih se, radije za ovo drugo. Jedan (!), “troimeni” narod ubrzo je u Kraljevini SHS počeo da izražava različite vidove nezadovoljstva, pri čemu su prednjačili oni od kojih se to najmanje moglo očekivati. Prvo im je zasmetalo “solunašenje”, kao priča o zaslugama za pobjedu u ratu i osloboñenje, mada u toj priči nije bilo, bar ne previše glasnih, pričica (podsjećanja) o krivicama, zločinima i genocidu što su ih upravo oni počinili. Zatim je uslijedila priča o obespravljenosti, srpskoj dominaciji i eksploatisanju. Na drugoj strani, politički nezreloj i neopamećenoj, prevashodno zadovoljnoj što su porobljena braća osloboñena, pitanje odgovornosti za nepočinstva te braće postavljalo se samo sporadično, prevashodno na kafanski način. Mnoga meñuratna iskušenja koja su potresala “bratsku zajednicu” teško je poreñivati sa onima koja su slijedila, iako su ih veoma sugestivno nagovještavala. Traljav i kratkotrajan vojnički otpor silama Osovine bio je, takoñe, posljedica “kvaliteta” meñuratnog zajedništva: selektivna bombardovanja, negdje predaje i izdaje – negdje borbe i žrtve, negdje dočeci okupatora sa cvijećem i zagrljajima – negdje kaznene egzekucije, zarobljavanja i “stotina

za jednog”, i slične razlike. Aspiracije prema djelovima jugoslovenske teritorije godinama su, a naročito uoči samog rata, ispoljavali mnogi naši susjedi, pa ih je to, uglavnom, i opredijelilo za svrstavanje uz Osovinu. Ostrvljenim lješinarima iz okruženja, kao vjernim slugama, Gospodar je, kao sa mesarskog panja, bacio svakom po parče plijena. U dva izuzetna slučaja (Savskoj i Zetskoj banovini) gospodar je namijenio “samostalne države”, naravno kao okupirane protektorate. Naše tadašnje, i sadašnje, nacionalne manjine, kao “blago u različitosti” bile su tim perifernim (i ne samo perifernim) okupatorima efikasne ekspoziture u teroru nad šizmatičkim sugrañanima. Onima kojima su pamćeni Cer, Kolubara, Kajmakčalan i drugi porazi austronjemačkog oružja, sem perifernog čerečenja i otimanja, gospodar je “podario” sopstvenu, do tada nezabilježeno surovu okupaciju. Sem toga, Srbiju su preplavile mnogobrojne izbjeglice, pretežno Srbi koji su bježali ispred bratskih noževa, ali i brojni Slovenci i dr. No, kako rat nikome nije brat, žrtve su padale na svim stranama, u svim nacionalnim sredinama, iako ne ujednačeno. Isto kao što je prećutkivala pomenute okolnosti i zbivanja, naša poratna istoriografija prećutkivala je i priču – više nego vjerodostojnu – o primatima, masovnosti, nacionalnim participacijama i oslobodilačkim doprinosima svih vrsta. Za izostankom te vjerodostojne priče ne treba žaliti kao za nečim što bi trebalo da ozvaniči i vrednuje nečije posebne zasluge i nečije izostale ili zakasnele zasluge, već zato što je trebalo podvući “istorijsku crtu” zarad čistih računa u obnovljenoj zajednici. A znano je da čisti računi nijesu neophodni samo u ekonomskoj sferi (kako se to na sjeverozapadu smatralo) nego i u svim drugim oblastima zajedničkog života. Jer, bez čistih računa iz prošlosti ne mogu se – to je, valjda, jasno! – uspostavljati čisti računi ni u sadašnjosti niti, na bazi takvih računa, nalaziti valjana motivacija za zajedništvo u budućnosti. Ovo utoliko prije što je moralo biti još svježe sjećanje na tlapnje o čistim računima u meñuratnom periodu (1918-1941) koje su dolazile baš od onih koji su imali najmanje prava, i obraza, da o tome pričaju. Istini za volju, dokumentovano ih je opovrgao profesor Zagrebačkog sveučilišta dr Mijo Mirković, Hrvat, koji je nedvosmisleno i egzaktno (koliko je egzaktnost moguća u društvenim naukama) dokazao da su Srbija, Crna Gora i srpski krajevi u Hrvatskoj i Bosni mnogostruko zaostajali u ekonomskom i svakom drugom pogledu za onima koji su “prosvjedovali”. (Simptomatično je da je ovaj vrsni naučnik uporno prećutkivan čak i u srpskim naučnim krugovima!) U tom pogledu su komunisti učinili veći zulum nad istorijskim pamćenjem nego “ujedinitelji” svojevremeno: umjesto veoma neujednačenog

oslobodilačkog udjela i doprinosa, uspostavljene su potpuno ujednačene (paritetne) zasluge; umjesto izrazitog dispariteta u stradanju i žrtvama, utvrñen je, opet, strogi paritet da bi bratstvo bilo što cementiranije, zacementirane su gotovo sve jame, uklonjeni tragovi mnogih stratišta, zaveden strogi tabu na sve te teme, čak i u istorijskoj nauci i literaturi. Priredio B.S. Šta je prećutala poratna istoriografija? Shodno tome, ni misao o otporu, pa i sam otpor, nijesu bili ujednačeni. Naravno, prednjačilo se u srpskim krajevima, u kojima – naročito u srpskim enklavama u Hrvatskoj, Hercegovini, pa i čitavoj Bosni – otpor poprima obilježje borbe za goli opstanak. Taj otpor – što je poratna istoriografija prećutkivala – prethodi ustancima koje je inicirala i vodila KPJ. Pa i kasnije, kada su se ta dva bunta slila u jedan, najizrazitiji bivaju, i opstaju, u srpskim sredinama. Ponovljena greška ujedinitelja Iako je NOB, u principu, bila djelo svih naroda; iako su stradanja i žrtve, mada neujednačeni, pogañali sve; iako je deviza “bratstvo – jedinstvo” bila jedina moguća protuteža meñusobnom ubilaštvu, satiranju i neviñenim zločinima koji su činjeni nad “onim drugim”, bilo je, ipak, nerazumno ići na politički diktirani zaborav, na ukidanje istorijskog pamćenja, na pranje mozgova. Ponovljena je greška ujedinitelja iz 1918. godine: da se ne podvuče crta, da se ne kaže ni bobu ni popu što su, da se objektivno i precizno ne valorizuje svačije činjenje (a o nečinjenju da i ne govorimo). http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Povodi&clanak=49147&datum=2006-02-28 Srpsko “bogatstvo u različitostima” Iako motivisan zajedništvom i stvaranjem uslova za njegovo jačanje, ovakav kurs je, u suštini, bio kontraproduktivan: one, kojih radi je i utemeljen, ne samo da nije priveo katarzi nego ih je, brzo i lako, oslobodio i primisli o nekoj odgovornosti (o pokajanju da i ne govorimo); one druge vodio je u neizbježno, i neskriveno, ogorčenje. Ti “čisti računi” su nam uvijek, i u svemu, manjkali.

Iako je geopolitika potonjeg rata (1991-1995), a naročito ratni ciljevi i planovi razgraničenja koje su sve učesnice neskriveno ispoljavale, vrlo slikovito pokazala koje su greške načinjene prvim, novim državnim ustrojstvom 1946. godine, neće biti naodmet reći nekoliko zapažanja o sličnostima “banovizacije”, u staroj, i “federalizacije” u novoj Jugoslaviji, ili, tačnije: u kojoj je mjeri “federalizacija” uspjela da odstupi od osnovnih intencija “banovizacije”. Recimo, prvo, da su nam glavni stratezi “državotvorstva” i u prvom, i u drugom slučaju, bili “podareni” iz Slovenije i Hrvatske. U prvom, na “drugoj strani” očigledno nije bilo političara i mislilaca od formata koji bi mogli da proniknu u intencije banovinskog ustrojstva; u drugom slučaju (federalno ustrojstvo), ako ih je i bilo, nijesu smjeli da se oglase i zamjere novoustoličenom “hazjainu”, domaćem. Poratni ustav utvrdio je dvije federacije – Jugoslaviju i Srbiju. Hrvatska i Bosna i Hercegovina ostale su unitarne. Ovo postaje izuzetno interesantno kada se porede federalizacija Srbije i unitarizacija Hrvatske. Ovdje ne mislim na rušenje endehazijskih granica (u tom pogledu je, ruku na srce, Hrvatska “oštećena”); ne mislim, čak, ni na ono što joj je moglo slijediti kao fašističkoj, genocidnoj tvorevini i što bi joj, bez sumnje, na svakom drugom evropskom prostoru sledovalo; mislim, jednostavno i isključivo, na ono što je Hrvatska u čitavoj svojoj prošlosti bila: pocijepana teritorija, od koje je svaki dio bio pod tuñom državnom jurisdikcijom i kod kojih je uvijek manjkala želja za jedinstvenim državnim životom, naročito na relaciji Dalmacija – tzv. Grañanska Hrvatska. Ali, gle čuda: Savska banovina se proširuje na račun Zetske i drugih banovina i – unitarizuje. Bosna i Hercegovina, kao roñena za dva entiteta, takoñe se unitarizuje! Ocijenjeno je da će jedino Srbiji prijati razbijanje, tj. da će jedna pokrajina, jedna oblast i ostatak jedne stare i cijenjene države (pobjednice u oba svjetska rata) činiti njeno “bogatstvo u različitostima”. Uz to, dio njenih državljana (naravno: Srbi) postaju nepoželjni na svojim zavičajnim imanjima i u domovima na Kosovu i Metohiji i u Makedoniji. I to zakonski (!) nepoželjni! Istovremeno, čitav niz godina se iz tajnih državnih fondova, a preko MIP-a, isplaćuju veliki devizni iznosi Koruškim Slovencima, kako ne bi došli u iskušenje da svoju imovinu u Koruškoj prodaju i napuste je; dakle potomcima onih istih Koruških Slovenaca, koji su, nakon Prvog svjetskog rata, odbili (na plebiscitu) da uñu u novostvorenu državu Srba, Hrvata i Slovenaca! Pomenuti Ustav meñurepubličke granice ne utvrñuje kao meñudržavne jer

one to u jedinstvenoj državi ne mogu ni biti, već kao administrativne. Ustavnim razgraničenjima prethode dogovori “u četiri oka” (Bakarić–Kardelj, Jovanović–Pucar, Bakarić-ðilas, i ko sve ne), a u najboljem slučaju pogodbe u krnjem izvršnom organu Partije. O tim nagodbama (prikladnija riječ bi bila: trgovinama u stilu “ti meni – ja tebi”) i tim “politbiroovskim granicama” nema čak ni zvaničnih pisanih “tragova”! Da li se samo smetnulo s uma (ili se to svjesno htjelo?) da u nekom trenutku (kao ovom nedavnom) te granice mogu biti tretirane kao uistinu meñudržavne?! Svete i nedodirljive. Kolonizacija Vojvodine dala je vidne rezultate i u smanjenju izraženih regionalnih siromaštava i u organizovanju modernije, više robne, poljoprivredne, i druge proizvodnje. Ali, kolonizacija Vojvodine može se posmatrati i kao etničko čišćenje Like, Banije, Korduna i Bosanske Krajine ... Treba li dodati: čišćenje od Srba? Interesantno (da li i slučajno?!), u Baranju, nastanjenu dotle samo Srbima i, nešto manje, Mañarima, naseljavaju se samo Hrvati! Da li su “vlakovi bez voznog reda” (V. Bulajić: “Vlak bez voznog reda”) možda, ipak, imali neki precizni vozni red i putna odredišta?! Nešto slično ovome rañeno je i u sferi privrednog sistema i ekonomske politike: dislokacija teške i prerañivačke industrije iz Srbije, pod izgovorom Staljinovog napada na sjeveroistočni dio zemlje – privremena ili trajna strategija “bezbolne” preraspodjele dobara; maćehinski tretman sirovinske osnove, poljoprivredne i bazične industrije, uz majčinski odnos prema prerañivačkoj industriji, i sl. i sl. Naravno, uz ove navode treba imati na umu i teritorijalne odrednice. Sve ustavne promjene bile su čvrsto na liniji decentralizacije savezne države a jačanja republičkih i pokrajinskih etatizama. Dakle, odumiranje države, ali samo savezne! Stvarna demokratizacija društva, kao tobože ključna intencija svih reformi, u ime koje je vršena redistribucija etatizma, redovno je izostajala, ali to nikog nije zabrinjavalo. Ta licemjerna igra od 1966. godine se samo ubrzava. Uostalom, i tadašnji, prelomni (brionski) plenum bio je dugoročno sračunat: umjesto jednog izvikanog velenacionalizma (tzv. velikosrpskog hegemonizma), iz Pandorine kutije pušteni su brojni nacionalizmi i šovinizmi, od kojih se za gotovo sve može reći da su vele (veliki) bar koliko i srpski. Naravno, posebno je trebalo njegovati, i podsticati, vojvoñansko autonomaštvo i šiptarski secesionizam, pa im oni koji su, i sami dalekosežno bili zainteresovani za sopstvenu secesiju, daju jaku (i vidljivu i prikrevenu) podršku, a nerijetko i instrukcije. Preteče “kontakt grupe” su, u vidu neprincipijelnih koalicija, davno ustanovljeni, čvrsto povezani i aktivni.

Jugoslavija – nezavisno od veličine, dakle i sada! – i Srbija, kao velepobornik njen i jedini branitelj, bile su njihove omražene mete. Na udaru su bile sve državne, političke, samoupravne, privredne i druge strukture, a posebno SKJ (ova “struktura” još od njene “transformacije” u “savez”). Stradanje Moše Pijade Nakon rata bila je popularna i neopovrgnuta anegdota o tome kako se Moša Pijade proveo pred svojim dugogodišnjim drugom sa robije, kada se glasnuo o potrebi federalizacije Hrvatske. To Mošino hodanje po trnju dekuražiralo je sve potencijalne “federaliste”! Novo Brankovo kolo Kao crni humor djeluje “modernizacija” Brankovog kola, istini za volju ne tekstualna nego samo vizuelna, tako da smo bili u prilici da na scenama vidimo inventar narodnih nošnji iz svih naših krajeva! Pametni, uočavajući više bjelokape i silave nego ostale folklorne kostime, postiñeno i uvrijeñeno su morali okretati glavu od tog ideološkog galimatijasa. Nadajmo se da Branku nijesu zamjerali ovaj agitpropovski kič. http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Povodi&clanak=49282&datum=2006-03-01 Jugoslavija kao privremeni azil Ne kanim ulaziti u razloge silaska komunizma (da li trajnog ili istorijski privremenog?) sa najvećeg dijela svjetske pozornice, već samo ukazati na dva faktora: a) komunizam je nagoviještena a ne stvarna društvena pojava; b) ta pojava (pojava u nagovještaju i vizijama) krahira upravo u trenutku kada kapitalizam počinje da pokazuje svoja najnakaznija svojstva i nagovještava još grozomornija (novi svjetski poredak i sl.)! Za razliku od komunizma (ponavljam: kao nagovještaja, vizije), svojevrsni prekomunizam, hrišćanstvo, traje već više od dva milenijuma. I: šta je ta vjera, čista i besprekorna na svom izvorištu i u životu i djelima svojih prvih zagovornika, ostvarila od svojih deset uzvišenih ciljeva (Deset Božjih zapovijesti)? Pružajući podršku svim silnicima i tiranijama, od kakvih je sve nepravdi i bogohuljenja svjesno okretala glavu? Kakve je sve zabrane (koliko lomača) postavljala slobodnoj ljudskoj misli? Koliko je krvoprolića blagoslovila i koliko ih je neposredno začinjala i vodila? I: kako, sa kojim

bilansom proslavlja svoj dvomilenijumski jubilej? Da li ga pozlaćuje proglašavanjem pape Pija XII, kardinala Stepinca, vladike Joanikija i kolikih drugih sličnih za svetitelje?! (Naravno, niko joj ne može sporiti ulogu koju je imala u umjetničkom stvaralaštvu, naročito u sakralnom i ostalom graditljstvu, u civilizacijskom razvoju i sl.!). Iako neuporedivo kraćeg trajanja, predigra komunizma i sama ima mnoge neslavne bilanse. Šta bi bio bilans dvomilenijumskog trajanja komunizma može se samo naslućivati. I hrišćanstvo – kao, ustalom, i sve druge konfesije, pa i komunizam – zasnivale su svoje vjere na strahu vjerujućih. Zasad se strah nebeski pokazao djelotvorniji od strahova ovozemaljskih. Do kada će i on (strah nebeski) biti djelotvoran? Naravno, sve je to programirano, podsticano i, u mnogo čemu, i neposredno voñeno iz inostranstva. Na glavnom pravcu udara nije se našao samo “lager” nego i svaka socijalistička zemlja ponaosob, a posebno SSSR i SFRJ. Inicijalna kapisla bio je Helsinki (KEBS), a posebno “treća korpa” (ljudska prava). Broz i Brežnjev lakomisleno, i glupo, progutali su udicu. Našemu, kao nabijeñenom demokrati, reformatoru i lideru “trećeg svijeta” bilo je dovoljno podilaziti i komplimentirati upravo sa te strane. “Poljski kadrovi”, Vojtila i Bžežinski, meñu prvima su shvatili da je komunizam lakše tući, i dotući, “trećom korpom” nego raketnim sistemima. Nakon ukidanja bipolarnosti i detanta (ovaj sadašnji detant je, u stvari, poigravanje mačke sa grogiranim mišem!) ubrzano se, sa pozicije jedine velike sile i svjetskog žace, radi na uklanjanju svih prepreka i prigovora novom svjetskom poretku. Marksistička teorija o naciji, u svom negiranju nekih bitnih, a nezaobilaznih, karakteristika nacije iz grañanske teorije o naciji, i, naročito, iz žive stvarnosti (uticaj religija na formiranje nacionalne svijesti, na primjer) bila je loš globalni orijentir, ne samo za našu Komunističku partiju. Markovićevi (Sima Marković) pogledi na nacionalno pitanje, kao naš nesuñeni a, vjerovatno, autentični orijentir u tim mutnim i nemirnim vodama, potopljeni su, zajedno sa tvorcem, a inaugurisane su improvizacije “afirmisane” u Staljinovoj teoriji. Fama o tobožnjem velikosrpskom nacionalizmu i hegemonizmu, lansirana iz raznih kuhinja, a posebno iz kominternovske, vrlo rano je komuniste u nekim našim sredinama počela odvraćati od internacionalističkih opredjeljenja i, istovremeno vezivati za nacionalističko-šovinistički šljam u sopstvenim kućama (hrvatski komunisti – frankovci i ustaše; crnogorski komunisti – federalisti i zelenaši; makedonski komunisti – velikobugaraši, VMRO i sl. i sl.) Da li su to bile samo predizborne, “ehničke” koalicije ili početak stvarnog nacionalnog partikularizma?

Meñunacionalno izmirenje (više estradno nego stvarno!) i diktirani zaboravi proglašeni su za rješenje nacionalnog pitanja. Uz blagoslov partijskih vrhuški, prekonoć su roñene nove nacije. Da li slučajno, u oba “poroñaja”, i crnogorskom i muslimanskom, bilo je to na štetu “hegemonista”, kako bi ih bilo manje. Simptomatično je da je glavni ideolog KPJ-SKJ Edvard Kardelj na Jugoslaviju ubijeñeno gledao kao na privremeni azil, potrebu i nužno zlo svojih zemljaka, kao na nešto što je za jednokratnu, kratkotrajnu upotrebu! Naravno, ovo je skrivano od partijskog članstva.Po lakoći kojom je razbijena prvo Partija a ubrzo potom i država, pri čemu su na čelo tih secesionistčko-razbijačkih ešalona stajali dojučerašnji partijski lideri, prekonoć prefarbani u europejske demokrate i liberale, jasno je da ova Kardeljeva misao nije bila samo njegova. Mnogi dobronamjerni ali nedovoljno obaviješteni grañani nerijetko se pitaju nije li početkom devedesetih godina bilo bolje dopustiti i prihvatiti prekomponovanje federacije u konfederaciju ili asimetričnu federaciju nego dopustiti sve ono što nam se dogañalo i – dogaña. Naravno, sve bi bilo bezbolnije - od ogromnih ljudskih patnji, žrtava i neprocjenjivih materijalnih razaranja, ali sa gledišta opstanka zajednice, sve bi bilo isto: i konfederacija i asimetrična federacija bile bi samo prolazne, i kratkotrajne, forme do konačnog razlaza! Razumije se: i to bi bilo bolje (neuporedivo bolje!) ako bi omogućilo razlaz bez krvi i omraze. Ali – da li bi ?! Bojati se da nije primarno pitanje iz naslova (zašto smo se raspali?), nego: zašto i čemu smo se sastavljali? Ne ukazuje li na to i sadašnja “jugoslovenska” situacija, tj. odnosi Srbije i Crne Gore (”dva oka u glavi”!) ?! Kako je stvorena muslimanska nacija Vrhunska improvizacija dogodila se na VI kongresu SKJ. Kongresu je pripremljen Predlog rezolucije koji je, prethodno u opštepartijskoj debati, najšire podržan. U tom Predlogu muslimani su bili tretirani kao etnička grupa. Meñutim, u toku posljednje kongresne pauze, dva člana odgovarajuće kongresne komisije (zvaničnog predlagača), koristeći “cajtnot”, ucjenjuju komisiju i primoravaju je da, radi izbjegavanja incidenta i spasavanja “mira u kući”, prihvati formulaciju narod, iako to na samom Kongresu niko nije predlagao! Tako je za otprilike četrdesetak minuta promovisano nešto što nijesu mogle poroditi decenije i vjekovi! Interesi mešetara mraka

Kao u žiži su se stekli, i u jednu pesnicu stisli, interesi i zamisli glavnih meštara mraka – Vatikana, finansijske oligarhije, masonerije, Savjeta za inostrane odnose, Trilateralne komisije, Bildeberg grupe, kao strateških centara novog svjetskog poretka, uz poražene sile Osovine (vjerovatno bez Tokija?), željnih ne samo revanša za dva svoja poraza u svjetskim ratovima nego i nastavka ostvarivanja starog sna o “Putu na Istok” (ovoga puta ne samo do Bliskog istoka nego do krajnjih tačaka nekadašnjeg SSSR-a!). Mada na prvi pogled neočekivano, u toj koaliciji našla se i Zetra (muslimanska alijansa). Da li će, i kako dugo, ova konglomerat-koalicija opstati na okupu i da li u neizbježnom njihovom meñusobnom čerupanju i davljenju ima i neke šansice za nas u ovoj maloj, oglodanoj Jugoslaviji – vidjeće se, naročito ako to za nas ne bude post mortem. http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Povodi&clanak=49398&datum=2006-03-02 Kraj Feljton u listu „Dan“, 27. februara do 2. marta 2006. godine