nezirovic odavno je bilo vrijeme
TRANSCRIPT
1
Elvedin Nezirović
ODAVNO JE BILO VRIJEME DA SE VRATIŠ
2
ODAVNO JE BILO VRIJEME DA SE
VRATIŠ
1.
Oca nisam upamtio. U mojoj memoriji
postoji fajl s njegovim imenom, ali osim
podsjećanja na ono što sam njegovom smrću
izgubio, u njemu nema više ničeg. Nijedne
unutarnje slike. Nijednog mirisa. Apsolutno
ničeg.
Sjećam se jednog davnog, dječačkog sna:
stojim s ocem na obali Bune i gledam kako
vjetar mreška njenu površinu. Za moju
porodicu Buna je sakralna rijeka: tu, na
njenoj obali, napravljena je naša jedina
zajednička fotografija na kojoj me on
pridržava na krovu svog Opel Rekorda.
3
„Nedostajem li ti?“ pita me. Glas mu je
dubok i prijatan, a pogled tužan i ispitivački.
Dok tako stojimo, ne promiče mi njegova
pomalo nepristojna znatiželja: na mome licu
on uporno traži crte svoga.
„Kako da mi nedostaje neko koga ne
poznajem“, odgovaram ljutito. Ta glupa i
nepotrebna ljutnja, koju sam osjećao čitavu
mladost, davno je nestala. Danas je se, ipak,
prisjećam s razumijevanjem: oni kojima život
uskrati nešto što većini drugih da, dobar dio
njega provedu tražeći krivca za taj
nedostatak.
A otac je tada, za mene, bio dvostruko
kriv: jer me je dovodio u niz nezgodnih
situacija u školi (Djeco, molim vas, nacrtajte
roditelje. Drugarice, je l' mogu ja da nacrtam
4
samo mamu? Zašto samo mamu? Jer nemam
oca. Onda nacrtaj nekog drugog. Koga? Ne
znam, nekog rođaka. Ali ja ne volim svoje
rođake. Smijeh u razredu. Na kraju nacrtam ni
krivog ni dužnog komšiju Sifeta.) i jer je zbog
njeg majka stalno plakala.
„Ti meni nedostaješ. Mnogo,“ kaže i
pažljivo spušta ruku na moje tjeme. Njegova
kretnja me zbunjuje. Ne znam da li da joj se
prepustim ili oduprem. Ali ubrzo shvatim da
nema razloga za bilo kakvu reakciju: njegov
dodir je prozračan i uopće ga ne osjetim. Kao
da me dodiruje prazan prostor. U tom
trenutku se budim, ćuteći pod jezikom
gorčinu nepostavljenih pitanja: „Zašto se onda
ne vratiš? Zašto ne pustiš film ispočetka?
Zašto? Zašto?...“
5
Otac.
Naši su životi, na neki tragičan, ljudski
način, matematički simetrični: njihov se
međusobni odnos može izraziti pomoću broja
sedam. Prvih sedam mjeseci moga života, bilo
je ujedno i posljednjih sedam mjeseci
njegovog. Unutar njih, stala je cijela naša
povijest. Sedam mjeseci. Jedna zima i jedno
proljeće. Ni jedan dan više i nijedan dan
manje.
Dugo sam se pitao šta bude s
neodživljenim životima. Sa svim onim
propuštenim prilikama koje su nas mogle
odvesti nekim drugim putem. Da smo u
određenom momentu učinili drugačiji izbor,
kako bi danas izgledao naš život? Jesu li takve
stvari uopće važne? Mislim da jesu. I ne samo
6
to: mislim da su podjednako važne koliko i
sve ono što se zbilo. Na neki sporedan način,
one su nas odredile: zbog njih smo to što sada
jesmo. Iz zabačenih predjela naše mašte one
bacaju svjetlo na sadašnji trenutak dajući mu
jedan novi, drugačiji smisao. Ljudski život bi
se, dakle, mogao definirati i kao zbir
neostvarenih mogućnosti.
Da je moj otac živ, danas bi imao 64
godine. Pokušavam da ga zamislim kako
pravi kućicu za ptice u dvorištu. Koljena ga
dobro služe iako se često žali na kostobolju. U
poznim godinama pomalo me podsjeća na
Vita Korleonea. Na licu ima ožiljak od
saobraćajne nesreće koju je doživio prije
trideset pet godina – mali podsjetnik na dan
kad su nam se životi mogli zauvijek
7
promijeniti.
Neostvarene mogućnosti nas ne prestaju
proganjati. One mogu da se dopune, srede,
ponovo zamisle. U tome i jeste njihova draž.
Da sam tada uradio to i to, sada bi sve bilo
drugačije. Da je tog vrelog lipanjskog jutra
1977. godine moj otac ostao kod kuće, da je
uzeo slobodan dan, da je uradio bilo šta samo
da nije sjeo u auto i otišao na posao, postoji
velika vjerovatnoća da bi danas bio živ.
2.
Nekoliko mjeseci nakon očeve smrti,
majka je skupila sve njegove stvari u jedan
kofer. Lična karta, vojna knjižica (služio je u
mornarici), pasoš, Priručnik za engleski jezik,
nekoliko fotografija, novčanik, crno bijela
slika tima Crvene Zvezde iz 1968. izrezana iz
8
nekih novina, telefonski imenik... Otvaram
očevu vojnu knjižicu i čitam. Lukač Alije
Rasim, stas: srednji, kosa: kestenjasta, lice:
duguljasto, oči: kestenjaste, nos: pravilan,
usta: pravilna. Kao vizuelna potvrda ovog
opisa, na sljedećoj stranici pojavljuje se očeva
fotografija. Glava mu je uzdignuta tako da mu
je iz široke vojničke košulje đikljao duguljast,
mršav vrat. Pod bradom se isticala krupna
adamova jabučica. Gledao je u objektiv
namrštenim očima iznad kojih su se pružale
dvije energične, horizontalne bore. Svojim
stavom odavao je nešto gospodski nadmoćno,
snažno, pa čak i divlje. Na toj fotografiji ima
21 godinu. Za svega nekoliko mjeseci napustit
će mornaricu i zaposliti se najprije kao radnik
na utovaru, a potom i kao vozač u mostarskoj
9
špediterskoj firmi Autoprevoz.
Obzirom na okolnosti u kojima se
odvijao, život mom ocu baš i nije mogao
ponuditi mnogo mogućnosti u pogledu izbora
zanimanja. Odrastao je kao najmlađi od
petero braće, u jednom planinskom selu
tridesetak kilometara sjeveroistočno od
Konjica. Uspio je da završi osnovnu školu, ali
srednju nikada nije upisao prvenstveno zbog
toga što je u njegovoj porodici prevladavalo
mišljenje da je sve osim rada u polju samo
isprazni gubitak vremena. Ne znam koliko je
otac ovim bio pogođen obzirom da je bio tek
prosječan učenik, ali znam da je nakon
povratka s odsluženja vojnog roka napustio
selo i, koliko mi je poznato, nikada se u njeg
više nije vratio. Naravno, to ga je dovelo u
10
nepomirljivi sukob s ostatkom porodice koja
je od tog momenta na njeg počela gledati kao
na odbjeglog sina. Nije ga iskupila ni njegova
prerana smrt, baš kao ni činjenica da je, zbog
snažne ekspanzije gradova u to vrijeme, za
svega nekoliko godina selo u kojem je rođen
ostalo potpuno pusto.
Kada je umro moj djed, otac je imao
sedam (opet taj broj sedam!) godina. Njegov
folder s očevim imenom sadržavao je više
materijala nego moj, premda, čini se, ne
mnogo više. Pitam se je li ga poslije susretao
u snovima i krivio za preranu smrt. Majka,
moja nena, nadživjela ga je za skoro trideset
godina. Imala je relativno dug vijek tokom
kojeg smo se susreli svega nekoliko puta. Bilo
bi neiskreno kada bih rekao da danas žalim
11
zbog toga. Nikada nisam uspio uspostaviti
prisan odnos s njom kao, uostalom, ni s
očevom braćom. Sve se svodilo na dva, tri
telefonska poziva godišnje i vrlo rijetke
posjete, uglavnom za moj rođendan. No, ne
bih htio da se ovo pretovri u porodično
blebetanje. Sve ovo spominjem tek onako,
usput. Moja rodbina s očeve strane jeste dio
moje priče, ali ne ove.
Ne znam kako se dogodilo da otac na
kraju završi kao vozač šlepera, ali sam
poprilično siguran da to nije bilo u njegovim
mladalačkim planovima. Njegov pogled na
pomenutoj slici otkriva samouvjerenog
čovjeka koji vjeruje da je rođen za velike
stvari. Kao da vam se obraća sa Želim biti neko
i uspjeti u životu. Zbog toga sam skloniji
12
uvjerenju da je njegovo zanimanje plod
određenog sticaja okolnosti. Ili zbira njegovih
neostvarenih mogućnosti.
Ono što me je oduvijek impresioniralo u
njegovoj priči jeste ta hrabrost da se
suprotstavi unaprijed određenom načinu
života i donese odluku o odlasku, bez obzira
je li ona konačno bila budalasta ili mudra.
Imao je petlju, to je ono što je važno.
Njegovim stopama poslije su krenula i starija
braća. Rasprodali su stoku i zemlju, podijelili
novac i rasuli se po bijelom svijetu. Mala
kamenjara na obali Rakitnice ostala je pusta.
Kada sam mnogo godina poslije, u ratu,
sasvim slučajno prošao tim surim predjelom
krov joj se još uvijek držao. Prozori su bili
zakovani daskama, a vrata, truhla i
13
razvaljena, klatila su se o jednom baglamu
koji je cvilio na najmanji podražaj.
3.
Ovo nije, uzgred budi rečeno, nikakva
kratka biografija moga oca. Biografije, ako me
pitate, više sakriju nego što saopšte.
Uostalom, mislim da svaka biografija više
govori o njenom autoru nego o onom čijim
životom se bavi. Uzmite samo Flobera.
Maxime Du Camp, Sartr, Edmond Ledu, Julian
Barnes... Lista onih koji su se proslavili
proučavajući njegov život mnogo je opsežnija
od prostora koji ovdje mogu da joj posudim.
Radi se naprosto o ljudskoj prirodi: svako od
nas stvari vidi iz svoje perspektive i na svoj
način (Ledu je čak tvrdio da se Flober ubio,
što većina Floberovih biografa smatra
14
notornom neistinom).
Ne, nisam ljubitelj biografija. Prije svega,
nisam toliko naivan da povjerujem kako se
sve ono što je u nečijem životu uistinu važno
može obuhvatiti njegovom biografijom. To bi
podrazumijevalo da čovjek posjeduje neku
vrst avionske crne kutije koju bi biograf
nakon njegove smrti otvorio i proučio. Pa
ipak... Traganje za odgovorima u sopstvenom
životu često nas navodi da čeprkamo po
tuđem. Pretpostavljam da je to razlog zbog
kojeg sam odlučio da progovorim o ocu.
4.
Jutros sam posjetio majku u bolnici. Bila
je dobro raspoložena pa sam zamolio njenog
doktora da mi dopusti da je izvedem. Pitao
sam je gdje bi željela da ode. Odgovorila je da
15
joj je svejedno. „Ionako ću uskoro umrijeti“,
dodala je odsutno.
Sunce je sijalo nisko nad rijekom i
smetalo nam očima dok sam parkirao Škodu
na isto ono mjesto na kojem je prije trideset
pet godina bio parkiran jedan stari Opel
Rekord. Buna je u kasno proljeće i tokom ljeta
plitka i zelena. Brzo je vijugala između
zaraslih obala prema malom šumarku u
daljini. Često sam, posljednjih mjeseci,
svraćao na to mjesto i tratio vrijeme kojeg
sam ionako imao napretek. Samo još tu
mogao sam osjetiti nekakav smisao i spokoj.
Majka nije ništa rekla. Demencija je
njeno sjećanje pretvorila u gomilu nejasnih i
nepovezanih refleksija. Pomogao sam joj da
izađe iz auta i sjedne na jedno oboreno stablo
16
na obali. Neko vrijeme smo šutjeli i slušali
vjetrić u visokim topolama. Na drugoj strani,
neki sredovječni par lagano je šetao uskom
stazom koja je vodila kroz rastinje. Do nas su
povremeno dopirali njihovi veseli, isprekidani
glasovi. Da ponovo usnim onaj davni dječački
san, znam šta bih rekao ocu. Odavno je bilo
vrijeme da se vratiš.
„Inžinjer“, rekla je majka.
Okrenuo sam se i upitno je pogledao. Bila
je odjevena u sasvim običnu lanenu suknju i
poprilično izlizan plavi ljetni mantil. Nisam
mogao da se sjetim kada i gdje ga je kupila.
Kosa joj je djelovala poprilično neuredno.
Otkako je pamtim imala je istu kratku frizuru,
s tim da joj je sada, umjesto pokojom sijedom,
kosa bila prošarana pokojom prirodnom
17
smeđom vlasi.
„Tvoj otac je htio biti inžinjer“, objasnila
je ne skrećući pogled. „Bio je veliki
zaljubljenik u mondene građevine.“
Pogledao sam je ne znajući gdje da
smjestim tu njenu konstataciju na skali od
potpune besmislice do pouzdanog sjećanja. U
posljednjih godinu dana nije izgovorila više
od pet smislenih rečenica. Zaustio sam da je
upitam nešto o tome, ali sam shvatio da je to
nepotrebno. Umjesto toga, instiktivno sam je
privukao k sebi i spustio usne na njen
razdjeljak. Tijelo joj je mirisalo na neku
neobično jaku medicinsku kiselinu i sedative.
Malo je osoba koje u životu istinski volite.
Problem je u tome što takvih stvari postanete
svjesni tek kad bude prekasno. Krivica koju
18
sam na trenutak zbog toga osjetio natjerala
me je da je u zagrljaju zadržim duže nego što
bi to jedan običan sinovski zagrljaj u nekoj
drugoj situaciji podrazumijevao. „Zašto nisi
poveo Emu?“, upitala je odvojivši se najzad od
mene. „Bilo bi lijepo za nas dvije da se više
družimo. Znaš, oduvijek sam smatrala da je
najbolja nevjesta koju sam mogla dobiti... “
5.
Htio bih vam govoriti o svome ocu. No,
nešto me tjera da na trenutak zaustavim
njegovu priču i kažem vam nešto o sebi. Ime
mi je Abid. Trideset šest mi je godina, više
nego što sam se nadao da ću ikada doživjeti.
Snovi koje sam imao davno su postali
ruševine; ono što je ostalo neka je bezvoljnost
koja dane lišava veselja i čini ih istima s
19
neznatnom razlikom u broju i gorčini. Prestao
sam da se zanosim životom, svjestan da je sve
manje vremena da od njeg dobijem ono što
bih htio. Davno sam shvatio da je starost
osjećaj koji nema veze s godinama: čovjek je
star onoliko koliko pokazuje njegov unutarnji
sat. A meni se, da budem iskren, sve ovo
poprilično oteglo.
Jednom sam bio oženjen, ali bilo je to
toliko davno da se više ne sjećam ni mirisa ni
dodira žene s kojom sam živio. Ostala je samo
navika da se s vremena na vrijeme sjetim
našeg braka kao što se čovjek sjeti davno
načinjene pogreške. Ne muči me nikakva
grižnja zbog toga. Život je prepun raskrsnica.
Ponekad je iznimno lako izbjeći krivi put, jer
vas znakovi upućuju u pravom smjeru. No,
20
ponekad su tu samo da vas zbune.
Ljudski život, na neki način, počinje tek
onoga momenta kada uistinu shvatimo da
ćemo jednoga dana umrijeti. Sve ono što smo
do tada proživjeli, moglo bi se nazvati
infantilnom pretposviješću stvarnoga života.
Od tog prvog poimanja vlastite prolaznosti,
čovjek biva rastrgnut između dva izbora:
živjeti u neprestanom iščekivanju smrti, ili na
nju uopće ne obraćati pažnju. Kao i u svemu
drugom, vjerujem, i tu je najbolje pronaći
sredinu.
Moj prvi, pravi susret sa smrću dogodio
se u ratu. Imao sam osamnaest godina kada
mi je na rukama umro najbolji prijatelj.
Poslije su na njima umirali i drugi. Neki od
njih bili su očevi. Neke od njih nisam
21
poznavao. Sve što mogu da kažem o tome
jeste da ne postoji ništa užasnije od pogleda
čovjeka koji u samrtnom grču pokušava
rukama zatvoriti rupu u svojoj utrobi. Probao
sam da zaboravim. Trebalo je da prođu
godine pa da shvatim kako je učinak alkohola
po tom pitanju apsolutno zanemariv. Od njeg
ste samo pijani i ništa više. Pokušao sam da
čitam. Pokušao sam da radim. Ali, na kraju,
slike bi se opet vratile. Jasnije. Bolnije. Nadao
sam se da bi zaborav mogao doći s godinama.
Znate kako kažu: vrijeme liječi sve. Ali, to nije
tačno. Godine vas samo nauče da se nosite s
tim. Istina je da nikad ne zaboravite.
Zašto vam sve ovo govorim? Nije li
zapravo ovih nekoliko redova koje sam
posvetio sebi, razlog zašto sam od početka
22
posegnuo za najbolnijom temom u mom
životu – temom očinstva?
Da, očinstvo.
Spadali smo u onih 10% parova, kod
kojih, statistički gledano, doktori ne mogu
otkriti razlog neplodnosti. Na svim
pretragama koje smo uradili rezultati su bili
savršeni. Ali, u praksi, sve je izgledalo
drukčije. Pitanje trenutka, govorili su doktori.
Treba imati strpljenja. Ah, strpljenja! Ona ga
nije imala. Okrivila me je za stres, za nervozu,
za napadnost, za... Prihvatio sam krivicu.
Rastali smo se. Ako sam je i volio, danas se
toga više ne sjećam.
Sterilnost su mi dokazali dvije godine
poslije. Razlog: težak psihološki poremećaj
zbog dugogodišnjeg života pod stresom.
23
Doktor je ponudio terapiju, s malim izgledima
za uspjeh. Odbio sam. Dakako, uvijek možete
razmisliti o usvajanju, zaključio je uz ljubazan
osmijeh. Da, baš vam hvala.
Sutradan sam nazvao Emu. Osjećao sam
obavezu da joj to saopštim. „Ipak je bilo do
mene“, rekao sam polušaljivo. „Naravno da je
bilo do tebe“, odgovorila je. „Oduvijek sam to
znala.“ Nekoliko godina nakon tog razgovora
odlučila je ponuditi mi najsnažniji argument
koji joj je davao za pravo: na svijet je donijela
jednu malu djevojčicu, čiji ju je otac (ugledni
mostarski advokat) ubrzo oženio. Ne, nisam je
volio. Ako i jesam, ta je ljubav pala u zaborav.
Ne znam kako bi moj otac reagirao na
činjenicu da neće postati deda. Da li bi me
zbog toga manje volio? Majka je to podnijela
24
hrabro. Čak mnogo bolje od mene. Nije me
pokušala uvjeriti u neophodnost terapije.
Oduvijek je bila realna žena. „Mnogo si
propatio“, rekla je. „U životu postoje i druge
radosti. Krajnje je vrijeme da ih potražiš.“
6.
Policijska istraga pokazala je da otac nije
bio kriv za nesreću u kojoj je poginuo:
izbjegavajući auto koje mu je išlo u susret,
udario je u betonski zid pored puta. Novinski
izvještaji donijeli su i fotografije s lica mjesta.
Jedna od njih prikazivala je smrskanog MAN-
a kojim je upravljao, opruženog na cesti, s
točkovima okrenutim prema gore. Fotografija
je bila načinjena s otprilike nekih dvadesetak
metara, tako da se nije moglo razaznati da li je
njegovo tijelo u momentu kad je fotograf
25
pritisnuo okidač još uvijek bilo za
upravljačem.
O čemu je razmišljao u posljednjim
trenucima svoga života? Je li uopće imao
vremena za posljednju misao? Toliko puta
sam sebi postavio ova pitanja da mi se sada
čine izvještačenima. Kao da iz njih progovara
tuđa znatiželja. Bit će da protiv toga ipak ne
mogu. Sve važne stvari u životu, u
književnosti se čine tako banalnima.
Imali smo na raspolaganju sedam
mjeseci. Jednu zimu i jedno proljeće. Nije
vidio one uobičajene stvari koje svakog oca
učine sentimentalnim i ponosnim: kako mi
niču zubi, kako pravim prve korake ili
izgovaram prve razgovjetne riječi. Nije ga bilo
ni u ratu, kada mi je možda najviše trebao. Ne
26
zbog toga da obuče uniformu umjesto mene,
već jednostavno da bude tu, na mojoj strani.
Pa ipak, na neki način, cijelog svog života
osjećam njegovo prisustvo. U ljudima. U
stvarima. U snovima. U onom vječitom moglo
je biti drugačije.
Gledam u očevu Želim-biti-neko-i-uspjeti-
u-životu fotografiju iz vojničke knjižice.
Napravljena je pet godina prije nego je
upoznao moju majku i s njom započeo novi
život. Po prvi put u njegovom liku vidim
nesuđenog inžinjera. Ovakva, naizgled
nevažna otkrića, pomažu nam da iz nove
perspektive upoznamo i razumijemo one koji
su davno umrli. Možda se u ovome krije i
jedina dobra stvar u vezi s biografijama: one
uvijek na drukčiji način ožive mrtve.
27
Zahvaljujući tome, veliki ljudi i velike ideje
nikada neće izaći iz mode.
Jednom davno, u školi, trebalo je da
napišemo literarni rad na temu Moj otac. Kao i
uvijek, osjećao sam nelagodu da o tome javno
govorim, prije svega jer sam se bojao da ono
što želim da kažem niko neće razumjeti. Ne
znam koliko je godina otada prošlo, ali se još
uvijek dobro sjećam slike koju sam želio
opisati:
Otac sjedi na klupi ispred zgrade,
posmatrajući kako se dugačka kolona
automobila vuče ulicom. Nervozni vozači
pritišću sirene, proviruju kroz prozore i psuju
jedni drugima. Na pločniku, dva policajca
nemoćno odmahuju rukama. Iznenadni nalet
vjetra natjera ih da čvrsto pritisnu svoje
28
šapke. Prazna limenka coca-cole dokotrlja se
do očevih nogu. On ju podigne i baci u kantu s
otpacima.
29
STARI DRUGOVI
Priča 1/3 Kafa i đus
Zašto bih ti to ispričala? Ah, iskreno me se
jebe za tvoj blog i za one koji to čitaju. Gomila
sranja, ako mene pitaš. Moje uspomene nisu za
javnu upotrebu, kao tvoje. Obična sam, povučena
vlasnica butika, imam muža koji me voli, djecu,
prijatelje... Živim u miru s onim što je bilo,
premda se dijela vlastite prošlosti baš i ne
želim sjećati u detalje. Kontaš?
Konobar, jel'može kafa i đus?
Promijenio si se. Osijedio si. Mislim,
znam da ni ja nisam Madonna, ali ti si
očigledan dokaz da medicina još nije iznašla
lijek protiv Hačinson-Gilford sindroma.
Jebote, koliko je prošlo od naše posljednje
30
kafe? Pet, šest godina? Sedam? Čovječe! Ko bi
rekao da živimo u istom gradu? I da smo
nekad bili bliski prijatelji? A jesmo, zar ne?
Mislim, bilo je među nama malo i hemije, nije
se baš sve svodilo na tjelovježbu? He he he.
Čovječe, Elvedin Nezirović. Ko bi rekao,
nakon toliko vremena?!
Cigaretu? Oho, prestao si?! Svaka čast.
Mada, s pušenjem nikada nisi načisto. Moj
muž nije pušio tri godine, a onda je ponovo
počeo kada mu je lani umrla majka. Sada se
svojski trudi nadoknaditi izgubljeno. U
prosjeku puši skoro pola svoje plate. Ja se
mogu pohvaliti samo s nekoliko poludnevnih
pauza. Mislim, i to se računa na neki način.
Šalim se. Iskreno, što više starim, sve manje u
tome vidim neki problem. Postoji milion
31
načina da umreš, ali na kraju je jedino važan
način na koji si živio, zar ne? Ah, sasvim je
moguće da iz tvog jebenog ugla to zvuči kao
isprazno ovisničko opravdanje, ali dopusti da
ja tako vidim stvari. Uostalom, to što ćeš ti
možda dobiti koju godinu više od mene, ne
mijenja činjenicu da ćemo za pedeset godina
vjerovatno oboje biti mrtvi.
Zašto te zanima toliko ta priča? Mogao si
je napisati da me i ne pitaš. Koliko su ti tvoji
blogovi popularni, pretpostavljam da nikada
ne bih ni saznala da si takvo što uradio. Želiš
je zapisati mojim, a ne svojim riječima? He he
he. Kakva ćaknuta ideja?! Žalim slučaj, bivši.
Već sam ti rekla: ne postavljam svoje
uspomene na oglasnu ploču. Ne želim da
tamo neki klinja koji si je utuvio u glavu da si
32
ti Bukovski (tako se zvao je l' da) drka po
njima. Zbog starih dobrih vremena? Hm.
Sjedimo ovdje već deset minuta i to je
najbolje što si mogao da smisliš? Stara dobra
vremena! Čovječe! Gdje je nestao onaj cinik
koji je na sve imao spreman odgovor i koji je
prezirao i najmanji prizvuk patetike u
riječima? Ili to možda ćutim neki neugasli,
potkožni plamičak putene čežnje za starom
dobrom Selmom? A? Da li se još volimo, ili se
bojimo, neuspeha svog, neuspeha svog...? Znaš
tu pjesmu? Hajde, priznaj da me i sada
sanjaš? Barem ponekad? He he he.
Iskreno, ima dana kada se upitam jesmo
li mogli završiti drukčije, ali u suštini, ne
kajem se što sam te nogirala. Da, ja sam tebe
nogirala. Da nisam, ne bih nikada upoznala
33
Gogija. Znaš Gogija, mog muža? Baš sam ga
čekala kad si ti naišao. Radi na fakultetu.
Predaje hemiju. Družio se jedno vrijeme s
onim tvojim kolegom iz Stoca. Aha, Emir. Gogi
je najbolje što mi se u životu desilo.
Jednostavno me obožava. Od početka se
ponaša pokroviteljski prema meni. Znaš,
potiče iz dosta imućne porodice. Otac mu je
do rata bio doktor na VMA, a majka je, pokoj
joj lijepoj duši, radila kao referent u
ondašnjem Saveznom izvršnom vijeću na
Terazijama. Bila je rodom iz Beograda.
Srbijanka. Bogati ljudi. Mislim, nakon svih
protuha s kojima sam imala posla, zaslužila
sam takvog muža. Više od pola života sam se
osjećala poput rešetke na šahtu: dovoljno je
da padne kiša i sav otpad na ulici sjati se oko
34
mene. To me je koštalo dosta živaca, znaš.
Konobar, je l' može druga kafa? Bez
uvrede, ali ovu si žestoko zbaležio, prika.
Mislim, ne trebam srknuti ni gutljajčić da
bih to znala. Pogledaj, uopšte nema kajmaka.
Konobarska posla. Znam ja te fore. Napraviš
kafu, ali tako da ti je ne otkuca brojčanik na
spremniku. Prodaš je i uzmeš marku sa
strane. Kafa bude malo bljutava i bez
kajmaka, ali u većini slučajeva upali. Ljudi
šute, jer ne žele dizati nekakvu veliku frku
oko toga. I ja sam to radila. Mislim, koji
konobar to ne radi. To je jedan od razloga
zašto sam umjesto kafane, odlučila otvoriti
butik. Ne možeš danas naći poštenog
konobara, jebiga. Uostalom, puno je lakše
raditi s mušterijama. Gost u butiku je
35
kultiviraniji, želi, na neki način, promijeniti
svoju sliku u očima drugih, dok je jedina slika
koju želi promijeniti gost u kafani ona krvna.
Naravno, ne kažem da su svi koji dolaze u
kafanu alkosi. Ali većina ljudi zapravo tu dođe
da skrene koju čašicu, zar ne?
Nego da ti ispričam tu jebenu priču.
Naravno da hoću. Zar si stvarno mislio da
neću? He he he. Samo sam te htjela malo
držati u neizvjesnosti. Zbog starih dobrih
vremena, kako si maločas nazvao
dvomjesečni užas od naše veze. Znaš, nikada
ti to nisam rekla, ali sam najviše uživala u
našim svađama. Znam da zvuči malo uvrnuto,
ali je istina. Znao si se nekoć tako razljutiti, a
mene je to palilo! Dobro, nećemo o tome. Ali
prije nego počnem, imam jedan uslov. Da,
36
uslov. Smiri se, ne želim te povaliti, ako si na
to pomislio. Pretprila sam dovoljno
razočarenja od tebe u torn pogledu, ne treba
mi još jedno. Želim da se u priči zovem Selma.
Oduvijek sam se htjela tako zvati. Selma H.,
recimo. Nešto mi to zvuči, znaš. Može?
Priča 2/3 Džin-tonik i sok od breskve
Dakle, imala sam jedva dvadeset tri
godine kada sam počela raditi u toj rupi.
Zašto? Pa trebala mi je lova. S odslušanom
godinom fakulteta i nekoliko nepoloženih
ispita na Mašinstvu, kafana je bilo jedino
mjesto gdje sam je u ono vrijeme mogla
zaraditi. Rat je tek stao, stari je bio u
Njemačkoj, stara se nakon razvoda vrlo
uspješno pretvarala da u braku s njim nije
imala djece, a ja sam morala od nečega plaćati
37
jebene račune, znaš?
Kafana se zvala Lav, baš kao i čovjek koji
ju je držao. Nikada nisam skontala njegovu
genetiku. Mislim da mu je otac bio Rus, a
majka mostarska Židovka, ili obrnuto. U
svakom slučaju, karakter mu je bio neobična
simbioza i jednog i drugog: posjedovao je
rusku sklonost ka alkoholu i istančan židovski
tvrdičluk, što ga je činilo najgorim mogućim
poslodavcem.
Ubrzo mu je bilo jasno da je sa mnom
napravio odličan posao. Okolne prčvare iz
dana u dan postajale su sve praznije, a u
njegovoj se sve teže nalazilo slobodno mjesto.
Vidiš, u torn, kao i u svakom drugom poslu,
postoje određeni standardi. Kafana može da
bude lijepo uređena, jeftina i čista, ali sve dok
38
nemaš zgodnu konobaricu, šanse da uspiješ
su ti prilično male. A ako je iko bio komad u
ono vrijeme, onda sam to bila ja.
Lav je to cijenio, ali samo u teoriji. U
praksi, jedva da sam mogla preživljavati od
novca kojim me je plaćao. Čak mi je ostao
dužan neku lovu. Kreten.
Trebalo je proći svega nekoliko sedmica,
pa da shvatim da rad u kafani nije ono što
sam mislila da jeste: samo običan posao. To je
prije, recimo to tako, jedan proces tokom
kojeg na površinu isplivaju sve slabe tačke u
tvom karakteru. Mogla bih to reći i na drugi
način: kafana izvuče ono najgore što imaš u
sebi. Najčešće toga nisi ni svjestan sve do
određenog trenutka. Tada obično bude
prekasno.
39
Elem, kako bih sačuvala svoju osobnost,
ubrzo sam sastavila listu pravila kojih sam se
pokušavala pridržavati. Zvala sam ih, he he
he, Pravila za čist obraz. Još uvijek ih znam
napamet, mada ne isključujem mogućnost da
pogriješim u redoslijedu: a) raditi pošteno, b)
ne nositi izazovnu odjeću, c) ne šminkati se,
d) ne očijukati ni s kirn dok radiš, e) ne
uzimati pića kada te časte, f) ne dopustiti da
te prate kući. S vremenom, nakon što sam
upoznala jednog tipa, mislim da se zvao
Samir, pridodala sam i: g) ne zaljubljivati se.
Teta Eli, koja je radila u suprotnoj smjeni,
smatrala je da se na ovoj listi mora naći
mjesta i za ne uzimati napojnice, ali, iskreno,
šta ima loše u tome ako vam neko ostavi
bakšiš?
40
Stvari su funkcionirale dobro jedno
vrijeme. Stalni gosti su uvidjeli da nisam jedna
od onih lokalnih ofajli na kakve su navikli
nailaziti na takvim mjestima, pa su me s
vremenom počeli više cijeniti. Istina, bilo je i
onih koji su tu i tamo prelazili granice
prihvatljivog ponašanja, ali sam uvijek
pronalazila način da izađem na kraj s njima. U
kafani je jednostavno tako. Ako želite opstati
u toj enklavi muževnosti, onda morate biti
igrač. Vrhunski igrač.
Negdje početkom 1996. u Lav je ušao
čovjek koji mi se predstavio kao Faik
Kupusović. Mogao je imati između trideset
pet i četrdeset godina. Jedva primjetan
bosanski akcenat, lijepo građen, elegantno
odjeven i vrlo, vrlo šarmantan. Jedan od onih
41
za koje odmah skontaš da redovno uplaćuju
novac u penzijsko-invalidski fond i imaju
životno osiguranje. Takvi jednostavno nisu
pripadali u Lav. U onim rijetkim trenucima
predaha od gomile nepozavršavanih poslova,
koje mi, obični smrtnici, zovemo slobodno
vrijeme, tipovi poput Faika Kupusovića
nabijaju pazar gazdama mnogo otmjenijih
mjesta.
Elem, stao je za šank i naručio džin-tonik
i sok od breskve (kakva kombinacija), koje je
cijedio skoro cijeli sat vremena. Iskreno,
najviše sam mrzila kada bi gosti tako stajali
za šankom i uporno pokušavali zapodjenuti
razgovor koji bi kao po nekom pravilu
završavao pozivom za izlazak. Međutim, s
njim je bilo drukčije. Nije se motao kao mačka
42
oko vruće kaše, preturajući aktuelne teme,
iznoseći svoje dosadne analize stanja na
tržištu ovoga i onoga i slično. Bio je direktan i
odmah je pitao ono što ga zanima: ko sam, ko
su mi roditelji, jesam li udata, s kim živim, i
to. Čovjek je jednostavno znao da govori
prave stvari i da se, pri torn, ponaša kao
gospodin. Kontaš?
Iskusne konobarice u većini slučajeva
tačno procjene mušteriju kojeg prvi puta vide.
Naprimjer, lijepo odjeven, uredan i zgodan
muškarac, dakle tip poput msje Kupusovića,
zna ostaviti dobru napojnicu ako je u društvu
osobe koju želi impresionirati, najčešće
ljubavnice ili djevojke. Ako je sam, mala fajda
od njega. E pa Faik Kupusović je u torn
pogledu bio izuzetak. Platio je novčanicom od
43
sto maraka, ljubazno rekavši da kusur od
devedeset pet maraka zadržim kao napojnicu.
Da, govorim o onim starim dobrim
njemačkim markama, naravno.
Bila je to najveća napojnica koju sam
ikada dobila. Trebala sam Lavu odraditi devet
i po smjena za tu lovu, što je bila skoro pa
trećina moje mjesečne plaće. Šta sam u torn
trenutku pomislila? Čekaj da vidim... Šta
kažeš na: Bože, pošalji mi još ovakvih
mušterija?
Ako želiš odmoriti ruku od švrljanja po
torn usranom papiru, možemo stati na
trenutak. Dobro. Kako hoćeš.
Faik Kupusović je došao ponovo.
Sutradan. I skoro u isto vrijeme. Kad sam ga
vidjela, bilo mi je malo nezgodno. Kao prvo,
44
nisam očekivala da će se vratiti. Barem ne
tako brzo. Kroz glavu mi je progalopirala
pomisao da je došao tražiti novac koji mi je
prethodni dan ostavio? Ne bi bilo prvi put.
Bio je pijan, nije znao, nije vidio, itd. Kao
drugo, bila sam u dilemi: kako da se ponašam
prema gostu koji mi je ostavio skoro sto
maraka bakšiša? Kako da procijenim njegove
namjere? Je li u pitanju poltronsko
rasipništvo, trenutak slabosti ili nešto sasvim
treće? Postoji li neko uputstvo, neki priručnik
za kafanske radnice u kojem je taj dio
objašnjen do u tančine?
Čim je ušao, ugodan miris kolonjske vode
ispunio je buđav i ustajao kafanski zrak. Stao
je za šank, na isto ono mjesto na kojem je
stajao i dan ranije. Na podbratku je imao malu
45
posjekotinu od brijanja, koju je prekrio
komadićem rizle. Naručio je svoj džin-tonik i
sok od breskve i stao ih polako cijediti.
Povremeno bi mi uputio elgentan osmijeh, ja
bih mu ga uzvratila i to je bilo sve. Na kraju se
ponovo dogodilo isto. Platio je stotkom i
ostavio mi napojnicu od devedeset pet
maraka.
Jedan dio mene, jedan sitni mikron moga
ja, nazovimo ga ženskom intuicijom ili kako ti
već drago, iznenada se alarmirao,
upozoravajući me da se neki kurac tu događa.
Međutim, zbog zaglušujuće buke koju je u
mojoj glavi dizala pomisao da sam za dva
dana zaradila dvije trećine svoje mjesečne
plaće, taj glas je bio dalek, slabašan, jedva
čujan. Sve više sam vjerovala da je Faik
46
Kupusović neka vrst nebeskog bankara kojeg
je gospođa sudbina poslala kako bi zakrpio
ogromne rupe u mom budžetu i tako mi se u
njeno ime barem malo odužio za burno i
nesretno djetinjstvo.
Narednog dana dogodila se i druga
repriza skeča Plati Stotkom I Ostavi
Devedeset Pet Maraka Bakšiša, s tim da je
potonja izvedba imala mali epilog. Evo tog
čuvenog monologa, od riječi do riječi, koji je
na kraju, plaćajući svoj posljednji račun u
kafani Lav, donžuanski zavodljivo izgovorio
zagonetni lik Faika Kupusovića:
Selma, bit ću direktan i otvoren. Odrasla
si cura i shvatit ćeš šta ti govorim. Vidim da te
život baš i ne mazi. Na neki način ti želim
pomoći. Imam za tebe jednu ponudu. Poslovnu
47
ponudu. Zapravo je vrlo jednostavno. Kad
završiš s radnim vremenom, odvest ćemo se u
hotel, poševiti se i ti ćeš otići kući sa sedamsto
maraka u džepu, što je pretpostavljam više od
dvomjesečne plaće koju ti daje onaj pijani debil
tamo u uglu. Šta god da odlučiš, imaj na umu
da ponuda važi samo još nekoliko sati, jer
sutra odlazim i više me nikada nećeš vidjeti.
Želim da razmisliš o tome. To je jako mnogo
novca koji može biti tvoj u relativno kratkom
vremenu. U redu? Vidimo se večeras. Žuti
mercedes, preko puta, na parkingu. Bit ću
tamo. I čekati te.
Nećeš vjerovati, ali, kad je završio, bila
sam vlažna. Da, naravno, bila sam šokirana,
ljuta, ogorčena, uvrijeđena, uplašena, bila
sam sve što možeš zamisliti i još mnogo više
48
od toga, ali sam ipak bila jebeno vlažna.
Nedugo nakon što je izašao, sjetila sam
se jedne scene iz djetinjstva, za koju do tog
momenta čak nisam ni znala da je pamtim.
Kao djevojčica, često sam prisluškivala
razgovore odraslih, pogotovo one koje bi
vodila moja tetka, Almira, sa svojim
kolegicama. Jedne večeri, iskrala sam se iz
svoje sobe, bilo je prilično kasno, a njih tri
prilično pijane. Bio je tetkin red da govori na
temu Za čim žalim u životu. Žalila je, kako je
tada rekla, za samo jednom stvari: odbila je
seks s neki crncem u Barseloni prije mnogo
godina, na što su njene prijateljice zaključile
da je to, fakat, ozbiljan propust koji zaslužuje
najgoru moguću osudu: kastriranje.
Izlazeći iz kafane te večeri, odjednom
49
sam vidjela sebe u toj situaciji: sjedim sa
svojim kolegicama dvadeset godina poslije i
pričam na temu Za čim žalim u životu.
Odabirem stvar s vrha liste: žal za
neostvarenim seksom s vrhusnkim tipom, koji
bi mi pri torn, da sam pristala, platio još
sedamsto jebenih maraka, a moje prijateljice
se groze i izriču mi najgoru moguću kaznu:
život u samostanu.
Bez obzira na ono što se dogodilo poslije,
mislim da nikada nisam uistinu donijela tu
odluku. Ne, svjesno. Tijelo je jednostavno
prešlo ulicu i ušlo u žuti mercedes, bez
prethodno izdate dozvole. Ne kažem da sam
se tome protivila, ili da to jednim dijelom
sebe nisam željela, već da se jednostavno
nisam mogla odlučiti. Bila je to jedna od onih
50
pat situacija u kojoj razlozi za i razlozi protiv
postoje u istom omjeru. Na kraju je ispalo...
tako kako je ispalo. Pravila za čist obraz
postala su samo gomila prekršenih zakletvi.
Bilo je kako je i obećao. Otišli smo u hotel
i poševili se. Sve je bilo u savršenom redu,
osim što se bespotrebno trudio da cijelu stvar
okonča na brzinu, smatrajući, valjda, da će me
tako poštedjeti dugotrajnijeg poniženja. U
jednom momentu sam mu poželjela reći: hej,
u redu je, ne žuri, dobro se provodim, uspori
malo.
Kad sam krenula, pitao je da li želim da
me odveze kući. Rekla sam da nema potrebe i
zatražila zarađeni novac. Tada je ustao,
izvadio neku kovertu iz sakoa i pružajući mi
je, rekao: U koverti je pismo. Otac te selami fda
51
baš tako je rekao - selami) i šalje ti hiljadu
maraka. Evo ti sedamsto koje sam ti obećao.
Tristo sam ti već ostavio u kafani.
Priča 3/3 Samo čaša obične vode
Kao što rekoh, kafana izvuče ono najgore
što imaš u sebi. Ono čega nisi ni svjestan da
postoji, sve do momenta dok ne ispliva na
površinu. Ne znam kako bih postupila da se
ponovo mogu vratiti u tu januarsku noć.
Možda bih uradila isto, možda ne bih. Mislim
da to nikada neću htjeti da saznam. Uostalom,
davno sam prestala razbijati glavu time.
Naučila sam lekciju i to je to.
Najviše me je boljelo to što dugo nisam
imala hrabrosti pisati ocu. Na neki način bio je
sudionik u zločinu, a ja mu to nisam mogla ni
reći, ni oprostiti. Boljelo me je i to što je u
52
svojim pismima Faika Kupusovića opisivao
kao dobrog i pouzdanog prijatelja, kojemu
mirne savjesti može povjeriti jedan tako
odgovoran posao kakav je kurirski. Da, znam
šta misliš. Moj otac ima nevjerovatan talenat
za pogrešno procjenjivanje ljudi: najprije
majka, pa onda taj Faik. Bilo ih je još, ali to je
već tema za memoare. Elem, kad su proradili
telefoni i kad smo se nakon nekoliko godina
prvi puta čuli, usred razgovora sam briznula u
plač i gotovo mu ispričala šta se dogodilo. Na
kraju sam se ipak suzdržala. Mislim da bi ga
to u potpunosti uništilo.
Konobar, može čaša vode? Da, samo čaša
obične vode?
Usta su mi se osušila od brbljanja.
Odavno nisam ovoliko pričala. Siguran si da
53
nećeš zapaliti jednu sa mnom? Za jebena
stara dobra vremena? U redu. Usput, drago mi
je da sam te vidjela. Dobro, nisu mi se baš
bradavice ukrutile od svekolike sreće, ali
lijepo te je bilo ponovo sresti, za promjenu.
He he he... Slušaš li još Partibrejkerse? Još?
Onda se dobro držiš. Ja sve više mekšam. Ali,
to je problem sa životom u srednjim
godinama, zar ne? Nekako je mekši. Kao kad s
tvrdog Marlbora pređeš na Marlboro light.
Koliko god da vučeš, ne dobijaš željeni okus.
Ne, ja ću platiti. Insistiram.
Konobar, izvoli. Zadrži kusur, prika.
Zašto me gledaš kao da sam uradila nešto
loše? He he he. Ah, evo i Gogija. Idem. Naleti u
butik. Starim drugovima dajem poseban
popust. I ne zaboravi da staviš Selma H.
54
Može? Selma H.
55
PODSTANAR
1.
Devetnaest dugih dana do Afana Bralja
putovala je vijest o očevoj smrti. Adresirana
na zenički kazneno-popravni zavod, s masnim
otiskom nečijeg prsta na poleđini koverte,
valjala se ta vijest po prtljažnicima i
poštarskim torbama, sve dok, najzad, mimo
svih razumnih rokova, nije stigla na njegovu
adresu.
Leđima naslonjen o radijator na kojem se
sušila zakrapana vojnička košulja, nekoliko je
puta pročitao to šturo Rabijino pismo. Onim
svojim borniranim, nikada do kraja dozrelim
smislom za pripovijedanje kojim mu je već
56
devet godina polurazumljivo pisala o očevom
šećeru i majčinim tegobama s probavom, ta
njegova nekadašnja susjetka i ujedno jedina
spona s vlastitom prošlošću, sada mu je tu, s
nevješto odglumljenim osjećajem žalosti i
zaprepaštenja, patetično naglabala o
nekakvoj prehladi koja se, eto, prometla u
plućnu infekciju, a zatim i u jednu tihu,
potpuno neočekivanu smrt.
Obzirom na godine i dugu bolest, očeva
smrt ga uopće nije iznenadila: do njega je
doputovao tek žal što je propustio dženazu.
Bio je pomalo zbunjen pred spoznajom da ne
osjeća ništa: kao da se negdje, u dubini, nešto
odvojilo od svoje matice i otisnulo u ništavilo.
Kako li su samo ljudski životi slični a
opet, toliko je nepremostivih različitosti
57
među njima! Eto, negdje je neko također
primio vijest o očevoj smrti i taj neko je
tugovao, odjevao crninu, listao stare albume,
oplakivao uspomene, a on je stajao naspram
tog saznanja potpuno miran, bez svijesti o
gubitku, kao da je do njega doputovala vijest o
potonuću transatlantskog broda. Kako je
samo sve to surovo i ljudski neutješno?!
Ustao je i prišao prozoru. Pokušao se
natjerati da razmišlja o ocu. Zapalio je
cigaretu i zavirio u sjećanje, tek toliko da
provjeri šta je od svega ostalo.
2.
Hazim Bralj je bio proćelav i zdepast
čovječuljak koji se po mnogo čemu razlikovao
58
od drugih očeva u susjedstvu. Do svoje
pedeset i sedme godine, poživio je jednim
potpuno mirnim, nezanimljivim životom
pravnog referenta, u kojem se sve odvijalo s
matematskom preciznošću: buđenje u 6.30,
kafa i doručak između 6.45 i 7.15, odlazak na
posao u 7.30, ručak u 12.30, dolazak s posla u
15.30, pa popodnevni odmor, pa šetnja do na
Begovinu, pa večera, pa sljezov čaj pred
spavanje i tako stalno, trista šezdeset pet
dana u godini, bez povišenog tona, bez
okretanja glave za drugim ženama, bez i
najmanjeg skandala u svome urednom,
bezimenom, činovničkom životu.
To ciklično trošenje vremena po tačno
utvrđenom programu, to stalno kretanje u
sobi s ogledalima gdje se jedan te isti dan
59
preslikava do u beskonačnost, uništilo je u
njemu svaku strast za životom i svelo njegov
intelektualni interes na domen
mediokritetskih besmislica: da li je meso s
krompirima moglo biti malo pečenije, je li
bolje na zimu kiseliti krastavce ili paprike,
zašto ga od konjaka mori glavobolja a od
rakije žgaravica, šta je dobro za mamurluk a
šta za čir, i sve same gluposti i nonsensi, iza
kojih se, u nekoj bolesnoj tišini, događao cijeli
jedan svijet. I baš u tom svijetu, eto, odvajkad,
postoje svakojaki oblici života, događaju se i
traju, paralelno s njim, i milioni nekih drugih
mikro-svjetova, i čovjek se, u tom vječitom
strujanju čestica, upinje da bude sveprisutan,
da razumije, da shvati, samo se taj njegov
otac bijaše otuđio od svega kao vječiti
60
nesrazmjer, kao zasebna vrsta koja je, poput
ribe u akvariju, živjela u vlastitoj staklenoj
kutiji i koju je, dok se još to moglo, trebalo
detaljno proučiti.
Sjeća se Afan danas tog svog oca,
njegovog pepeljastog lica i poluotvorenih
kapaka kao nekog misterioznog organizma
koji je, eto, umro a da svijet nije uspio vidjeti
širom otvorenih očiju. Prolaze kraj njega
godine, miču se sjenke po avlijskim zidovima,
miriše sasušena kadulja na tavanu i šumi
vodokotlić u kasni popodnevni sat dok on,
njegov otac, drijema u fotelji od mebl-štofa i
šuti onako kako šute obični, mrtvi predmeti:
hladno i nezanimljivo. U toj je fotelji proveo
najveći dio svoga života, ona je, u svim svojim
porama i udubljenjima, vjerno čuvala oblike
61
njegovog tijela: može se reći kako je u njoj
sjedio i onda kada ga nije bilo u kući. Strašna
je bila ta fotelja i još strašnija samoća koja je
izbijala iz onog koji je, i odsutan, sjedio u njoj!
Kakav je to život i kakav je to otac kad se
sjećanje na njega može sažeti u svega
nekoliko slika, pa ti se čini da izvan njih
uopće nije ni postojao?! Smjenjuju se te slike
u Afanovoj glavi dok u njima pokušava
odvojiti ono što se zaista desilo od onog što
je, s vremenom, tim slikama pridodala
njegova uobrazilja i čini mu se kao da stoji
nad površinom rijeke i tek na momente
uspijeva, u njenim zelenim dubinama,
razlučiti stvarnost od optičkih varki.
Ide, tako, njegov otac niz Adu, tapka
sklopljenim kišobranom o izrupanu cestu i
62
nijemim klimoglavima pozdravlja stolačku
gospodu, slobodna ruka mu nezgrapno visi
niz tijelo i Afan se za nju drži napeto i
nesigurno, kao za slomljenu granu. Muči ga
bezbojnost očevog dodira, muči ga to što ga
uopće ne primjećuje i što se iz njegove
perspektive važnijim čini onaj crni, stoput
popravljani stari kišobran koji očevom
koraku daje ritam i ton, čini ga nekako višim i
važnijim, a on ga unizuje i usporava, i još mu,
k tome, dosađuje svojim glupim pitanjima o
tome ko brani bolje, Simović ili Ljukovčan, a
ona se odbijaju o njegovu šutnju kao što se
fudbalska lopta odbija o okvir gola. Pruža se
ta bezvoljna očeva ruka kroz cijelo jedno
vrijeme i on se drži za nju jer je samo po tom
ono što jest, njegov sin jedinac, a još ne zna
63
zapravo da bi je najrađe pustio i nestao u
provaliji koja se otvara pod njim.
Mučno je bilo rasti, učiti tablicu
množenja, ići na dodatne časove hemije ili
trenirati nogomet, a istovremeno željeti da ti
je otac neko drugi ili da ga uopće nemaš.
Ništa se nije promijenilo ni kada su, nekoliko
mjeseci prije nego će izbiti rat, odselili u
Austriju kod Afanove tetke, osim što je fotelju
od mebl-štofa zamijenila stolica za ljuljanje a
background očeve rezigniranosti ispunile su
televizijske vijesti o spaljenim gradovima,
poklanim civilima i neuspjelim pokušajima
sklapanja primirja. Iz tog je perioda Afan
pamtio njegove nespretne solilokvije o
važnosti fakultetske diplome u ljudskom
životu koje bi mu držao na uporno majčino
64
inzistiranje. Ti kratki, mučni monolozi uvijek
bi završavali iznenada, nekom lažnom
isprikom ili ćutanjem koje bi nastupilo u pola
rečenice, kao pobjeda jedne opće bezvoljnosti
nad iluzijom očinske ljubavi. S vremenom, to
ćutanje je postalo jedini način da jedan
drugom kažu kako se ništa u njihovim
životima nije promijenilo i kako će među
njima zauvijek sve ostati isto, bez obzira da li i
sutra živjeli u Beču, vrate se u Stolac ili odsele
na Bermudski trougao.
Za šest bečkih godina Hazim Bralj
nijednom nije spomenuo riječ Stolac, niti ju je
na bilo koji način svojim šutnjama
podrazumijevao, kao da je neko hirurški
precizno iz spektra njegovih interesa
odstranio cijeli jedan život u pokušaju da na
65
privremenost, u kojoj se silom prilika zatekao,
nakalemi drugi. Već prvih mjeseci, kada je
postalo izvjesno da će njihov boravak u Beču
potrajati duže od planiranog, badžanak Vlado
mu je našao posao u Demelu, najvećoj bečkoj
slastičarni, pa je svakim danom osim nedjelje,
Bečlijama dostavljao čokoladne rolate i
Sacher torte. I sve se u njegovoj realnosti
ponovo počelo odvijati u ustaljenim
ciklusima, od kafe u 6 i 30 do sljezovog čaja
pred spavanje, samo su šetnje Kärntner
Straßeom zamijenile popodnevne izlete do na
Begovinu, no tu razliku Hazim Bralj kao da i
nije opažao.
I tako je, u toj prozirnoj kapsuli, pedest i
sedam godina trajao jedan život, odolijevajući
svakom kiptanju krvi i eksploziji nerava, kao
66
predmet kojem je dato da se kreće i govori, a
onda je, dvadeset osam mjeseci nakon
povratka u Stolac, u onoj strašnoj noći
Afanovog priznanja, taj isti predmet pokazao
prve simptome ljudskosti kada je, laganom
kretnjom, ne gledajući nigdje određeno i ne
govoreći ništa, u tišini koja je razdirala uši,
gurnuo čašu preko ruba stola a ona pala na
pod, ne razbivši se. Nije rekao ni riječ, nije ni
trebao, jer je, tu, pod zelenkastim svjetlom
sjenila, po prvi put njegova šutnja dobila boju
i Afan je jasno osjećao njegov prijezir i
mržnju kao nož pod vlastitim grlom.
Najzad je odložio pismo pustivši da mu
iz svijesti iščili i posljednja pročitana riječ:
nije želio pamtiti ništa osim golog trenutka.
Eto, oca više nema, samo što nije bio siguran
67
je li ga izgubio tog dana, prije dvije i po
sedmice ili prije devet godina. Pogledao je
kroz prozor uz koji je predvečerje stiskalo
svoj hladni, grimizni obraz. Kada bi mogao
biti taj vjetar: bez tijela i krvi, samo zrak koji
struji ka nekoj dalekoj, večernjoj hladnoći.
3.
Sutradan je nazvao na posao i rekao da
ima zapaljenje grla. Cijelo jutro je preležao u
krevetu osjećajući umor u kostima, u glavi, u
mislima, u svemu. Vani je padala kiša, čulo se
kako automobili slinavo kližu po mokroj cesti
i kako nekakvi duboki, promrzli glasovi pod
prozorom razgovaraju o politici. Nije više
razmišljao o ocu. Uspomena na njeg bila je
68
odveć hladna i daleka pa mu je lako iskliznula
iz misli.
Odbija tako sat na zidu, već je pola
jedanaest i već stanom odzvanjaju groteskne
kretnje nagluhe gazdarice Iris, a Afan još
uvijek bezvoljno gleda u žute plafonske fleke i
prisjeća se onih dugih kišnih agonija tokom
kojih bi mu robijaški dani tako nepodnošljivo
nalikovali jedan na drugi da je jedva uspijevao
zadržati svijest o kretanju vremena. I upravo
je ta zaglavljenost u vremenu i prostoru, gdje
slika vanjskoga svijeta postoji samo kao
sporadični zvuk iza golemog kišnog zida,
najjeziviji i najodvratniji doživljaj zatvora koji
je nosio u sjećanju.
A zašto, uopće, postoje zatvori i šta svi ti
slomljeni, bivši ljudi rade po tim usranim
69
betonskim brlozima, to je pitanje proganjalo
Afana već godinama i on mu nije nalazio
nikakvog smislenog odgovora. Ako u svemu
tome postoji nekakva ideja, onda bi trebalo da
se u tim smrdljivim zgradetinama krvnici
prevaspitavaju u ljude, ali je on, iskusivši na
vlastitoj koži svu besmislenost tog procesa,
vrlo dobro znao da, kad jednom kročiš među
one tmaste zidove, svaka ljudskost iz tebe
zauvijek iščili i čovjek se, ako to i nije bio,
nakon izvjesnog vremena, prometne u
krvnika. I ko više zna gdje i kada se obrnuo
taj proces i otkada sve to postoji kao jedan
veliki civilizacijski paradoks, a opet, svako
šuti i niko ništa ne poduzima, kao da se radi o
najnormalnijoj stvari na svijetu.
I njega je zatvor zauvijek promijenio, i to
70
korjenito, iznutra. Nešto se u onim
beskonačno dugim zatvorskim noćima
ušunjalo kroz njegova čula i čini mu se da
sada ima nečega novog i njemu potpuno
stranog u načinu na koji leži u krevetu i sluša
taj opskurni, sitni svijet kako protiče ulicom.
Doktori, profesori, šnajderi, trudnice,
studenti, sve te beskrajne ljudske gomile
vuku se pločnicima, odjekuju njihove male,
sumorne sudbine u sivom novembarskom
jutru kao tonovi pokvarene harmonike a Afan
osjeća da se tu, između njih, u nekom
nevidljivom, suštinskom nervu koji ih spaja,
desio nekakav poremećaj.
Ko su, zapravo, sva ta strana, nepoznata
lica i po čemu je on jedan od njih?
Ležao je tako Afan i gubio se u vrtlozima
71
misli, sve dok se vrata sobe nisu naglo
otvorila i među truhlim, drvenim štokovima
pojavilo se iscijeđeno lice gazdarice Iris.
Postajala je nekoliko časaka u iznenađenju,
bez riječi, kao da se upinje prepoznati
polugolog muškarca izvaljenog na uski,
rasklimani krevet, a onda se zbunjeno
naklonila: „Oprostite. Nisam znala da ste tu“, i
svoj tupavi, krezubi osmijeh iznijela iz sobe.
Presječena Irisinim ulaskom u sobu, nit
njegovih misli bespovratno se izgubila u jutru
i Afan je još neko vrijeme ležao u krevetu,
naprežući se da od šumova kiše odvoji njene
kretnje u kuhinji. Nalazio je u tom zveckanju
porculana jednu davno izgubljenu melodiju
doma, akustični fragment prohujalog
djetinjstva u kojem se, tako kristalno jasno,
72
odražavahu ruine njegova života. Po prvi put
otkako je izašao iz zatvora, poželio je onako
iskreno, sinovski, vidjeti majku.
4.
Mokar, kao da je tek izašao iz kade, Afan
je, negdje o ručku, ušao u bistro Lira i naručio
sendvič. U jednom od ona dva mala separea
koji su činili stražnji dio bistroa, izbila je tog
podneva tuča i sve je još bilo prepuno
slomljenog stakla i krvi, a dvije su radnice i
jedan muškarac – gazda Tref, koji se Afanu
ispričao zbog nereda – žurno radili kako bi
stvari doveli u normalno stanje. „Sat vremena
smo čekali policiju“, par puta je naglasio Tref,
kao da je u tome želio pronaći razlog zašto
73
pospremanje traje toliko dugo, a onda ga
odveo do jednog od onih finih, drvenih
stolova u slobodnom separeu za kojima je
obično sjedio kada bi dolazio ovamo na objed.
Otkidajući svojim kvarnim zubima
zalogaje prepečene lepine i osjećajući kako
mu se mokrina slijeva niz kožu, Afan je
shvatio kako je zapravo u kafani jedini gost i
kako je možda ispao nepristojan što je ostao.
Bilo je već kasno da se predomisli a držao je
potpuno neumjesnim da tako sjedi, bezbrižno
žvaće svoj sendvič od piletine i pretvara se da
ne primjećuje ništa osim sopstvene gladi.
Stoga mu je laknulo kada su u bistro ušli
jedan poprilično neuredan, crvenokosi tip
njegovih godina i jedna ljepuškasta, kratko
ošišana, mlada djevojka, s velikom, okruglom
74
halkom u nosu.
Za trenutak mu se djevojka učinila
poznatom, no vrlo brzo je shvatio koliko je ta
pomisao suluda. Desetak godina ga nije bilo u
ovome gradu i jedina stvar koja se otada nije
promijenila je ono crno, nabreklo nebesko
vime koje tamo napolju, kao na slikarskom
platnu, jedan te isti kišni trenutak umnožava
do vječnosti. U to je vrijeme ta djevojka
vjerovatno bila puka djevojčica koja nije ni
slutila da će jednom iz njenog slinavog nosića
izrasti ta potpuno suluda, srebrna kandža. Pa
ipak, bilo je nečeg lascivnog u njenom
držanju, u tim njenim senzualnim i pomalo
oholim kretnjama kojima je doticala
predmete, nečega što mu je bilo blisko i za šta
je bio siguran da je već negdje vidio.
75
Sjedio je tako Afan u separeu bistroa Lira
i dovršavao svoj prepečeni sendvič
razmišljajući o tome koliko zapravo i sam
mora da je jedna enervanta, neobična,
dvonožna pojava. S tom svojom fiks-idejom
da je u zatvoru zauvijek izgubio neposredni
kontakt s ostalim svijetom i tim svojim
nesnalaženjem među događajima i stvarima,
bio je svjestan da ni sam nije ništa drugo nego
jedna obična ljudska olupina koja, nošena
nekom latentnom strujom, usprkos svim
zakonima prirode još uvijek pluta ka svome
kraju.
A gdje je taj kraj i kuda sve to zapravo
vodi, Afan uopće nije mogao naslutiti. Ono
čega se oduvijek najviše grozio bilo je to
postojanje u kojem je sve tako banalno
76
svedeno na puko guranje tijela kroz prazan
prostor, gdje podilaženje navikama treba da
nadoknadi nedostatak životne suštine:
ispijanja capuccina, ustajanja u pola osam,
odlasci na posao, žuljevi na rukama, svo to
pretjerano žvakanje i lučenje crijeva, šta je
zapravo sve to bez jednog šireg konteksta,
bez nekog višeg cilja kojemu sve to treba
podrediti, šta je, dakle, sve to ako nije jalovi
pokušaj čovjeka da nadživi svoju sudbinu?
Ljudi se oko njega tuku, drže kafane, piju,
čiste podove, buše noseve, naprosto: žive, a
on još uvijek stoji u onom istom zapećku u
kojem se zaustavio prije četrnaest godina ne
misleći ni o čemu drugom već o tome koliko
bi, zapravo, bilo bolje umrijeti nego živjeti
ovako kako živi sada: bez jasnog cilja i
77
razloga!
U odsustvu bilo kakvog dubljeg interesa,
prosto iz želje da odgonetne šta je na toj
mladoj ženi privlačilo njegovu pažnju, Afan je
promatrao kako djevojčin prozračni dlan
nestaje u gvozdenom stisku krupne, dlakave
šake crvenokosog muškarca kao miš u
zagrljaju pitona. Bila je to ljubav u kojoj su se
spajale somatske krajnosti: on, visok i
krupan, ona sitna i krhka kao stabljika cvijeta.
Na kraju, nije to imalo nikakve veze s
njom: bilo je to nešto što je došlo iznutra, iz
nekakve tjeskobe, ali je bilo dovoljno jako da
ga natjera na neodgodivu akciju. Ustao je i u
tri koraka prešao preko dijela bistroa koji se
upravo polirao osjetivši u nosnicama
prodoran vonj sredstva za čišćenje. Zastao je
78
za šankom i zatražio od gazde Trefa da plati
račun. „Danas ja častim“, rekao je Tref, a u
samom kutu njegovih usana, sred
porculanske vilice, zablistao se jedan zlatni
zub. Izlazeći, pogledao je posljednji put
prema stolu gdje je djevojka nešto šaputala
svome ljubavniku vidjevši trenutak kada se
preko njegovog lica prelio bjelusni titraj
njenog osmijeha.
5.
Afanu Bralju nije trebalo devet godina
zatvorskog užasa da shvati kako je pogriješio:
znao je to još istog onog jutra dok je sutkinja
Vlaja Ždrinčić čitala presudu, a kroz prozor
novosarajevskog Opštinskog suda caklilo se
79
plavo nebesko staklo i mirisala vrela zemička
na stolu sudskog zapisničara. Imao je tada 26
godina, bio je svršeni diplomac ekonomskog
fakulteta i želio je jednoga dana upisati
doktorat, ali mu je sudbina poslala Anu
Bašlak, vitku, crnokosu Albanku ciganske
krvi, zbog koje je izgubio i karijeru i snove i
pamet, a izgubio bi i život da je metak
dugogodišnjeg direktora sarajevske filijale
Privredne banke, Milana Veprovića, gdje je
Afan odrađivao svoju drugu pripravničku
godinu, bio samo malo precizniji. I, zaista, nad
svim njegovim protraćenim godinama, nad
svim brodolomima, bivšim životima i
srušenim kulama, osjećao se sočni otrov
Aninog mesa.
A ko je bila ta njegova Ana Bašlak, to,
80
zapravo, ni danas nije znao. Probudila se
jednoga jutra u njegovom krevetu po
prostom zakonu slučaja, u inerciji jedne
divlje, alkoholom zamućene noći, baš kao što
se mogla probuditi i u krevetu nekog od
njegovih kolega s kojima je u hotelu Evropa
proslavljao sklapanje posla s nekom velikom
švicarskom bankom. I van svake pameti, Afan
je u toj priprostoj i polupismenoj cigančici
amazonske ljepote i divlje naravi - koja je u
njegov suhoparan i nemaštovit život,
spiritualno podređen poslu i karijeri, unijela
usplahireno i zaognjeno tijelo mlade ženke -
prozreo svoj usud.
U prvom stadiju svoje propasti, Afan je
tu svoju la femme fatale počeo opsjedati
skupim poklonima koje je najprije kupovao
81
svojim, a kada je potrošio sve moguće kredite
i počeo se uvaljivati u dugove, novcem koji bi
uspio prokrijumčariti s računa Privredne
banke. Krivotvorio je mjenice, varao
klijentelu i sklapao protivzakonite ugovore
samo da udovolji njenoj taštini i da je samo
noć duže zadrži u svome životu, sve dok se, u
velikom finalu vlastite gluposti, nije počeo
povlačiti po sudnicama i zatvorskim
samicama, postajući samo jedan obični
ljudski ispljuvak.
Istina, u početku se intenzivno pitao šta
to on, mladi i talentirani bankar u usponu,
dokazani stranački kadar koji je, kako se to
govorilo: napustio život na zapadu da bi
svojim talentom potpomogao domovinski
prosperitet, uopće radi s torn jadnom
82
djevojčicom koja, pa to već svi znaju, svake
noći liježe s drugim, šta on tu ima da troši i
uništava sebe zbog nekakve fufice kada će mu
ona već prvom prilikom zabiti nož u leđa? Pa
ipak, šta je taj glas razuma bio u usporedbi s
onom razuzdanom radošću koja mu je plavila
tijelo pri svakom susretu s njom.
I tako, već više od devet nesnosno dugih
godina Afan u sebi nosi ono krvavo,
raspolućeno, dječačko srce, raspada se u
njemu cijelo jedno smetljište najintimnijih,
neostvarenih snova, još se u pijesku njegove
prošlosti blista crna školjka očeve mržnje i
ono kratko, kao nožem odsječeno, majčino:
„kući se više ne vraćaj“! Sve to negdje još
treperi i komeša se u njegovoj glavi kao
bolesni košmar, a iznad svega toga, u gnjilini
83
jednog nezdravog života, kao bijela, jutarnja
izmaglica, ruta se dugo skrivano, nikada
izgovoreno dječačko pokajanje.
Teško je objasniti šta je to Afana toliko
uznemirilo u prizoru dvoje zaljubljenih u
bistrou Lira: djevojka ni po čemu nije
nalikovala ženi koja mu je upropastila život.
No sam pokušaj usporedbe, ta nehotična
unutarnja kretnja koja je u njegovim mislima
iznenada oživjela onaj davno sahranjeni lik
Ane Bašlak, u njemu je izazvala neslućenu
paniku. Razmišljajući o ženama koje je sretao
po prljavim, zatvorskim hodnicima i
dvoranama za posjete, gledajući ih kroz
čelične rešetke kako odlaze u svoje tople,
sanjive daljine, on se već devet godina
bezuspješno nosi s tim osjećajem usporedbe
84
kao sa kakvim čudovištem koje živi u njemu!
Nikada poslije Ane nije volio nijednu; o
ženama je danas mislio u zbiru: kao o gomili
gorućeg mesa. I prostitutka Soraja u čijem je
krilu, onako jadan i smeten, potražio utjehu
odmah po izlasku s robije, i ta mlada djevojka
s velikom halkom u nosu koja sjedi za stolom
bistroa Lira, i njegova zamamna, prevrtljiva
Ana, sve je to danas za njega samo kvantitet
običnog, ženskog mesa o kojem treba
razmišljati posve somatski, bez emocija.
6.
Misao o posjetu majci bubrila je u Afanu
nečujno ali sigurno, poput žitnog sjemena u
zemljinoj utrobi. Deset je dana prošlo otkako
85
je saznao za očevu smrt i on se vratio poslu
keramičara (zanat koji je izučio u zatvoru) ali
je onaj tegobni umor i dalje osjećao. Nosio ga
je u svome tijelu kao zametak jedne duge,
neobjašnjive bolesti, kao kiptanje živaca i
nemoć krvi, zbog čega je sve češće zapadao u
neurastenične krize.
Taj se sindrom Stepskog vuka u Afanu
znao pojaviti niotkud i otrovati njegov
stomak naglo i potpuno; činilo mu se da pred
tim beskrajnim, zamagljenim prostorima
svojih bivših i budućih života oduvijek stoji
potpuno sam: ni majke, ni oca, nikoga nema u
toj pustoj, vučjoj samoći.
Nije taj osjećaj imao nikakvu zbiljsku
konkretnost, nije se vezao ni za jednu
određenu situaciju, pojavu ili predmet –
86
moglo ga je izazvati bilo šta i bilo kad: umor,
lice na ulici, kloparanje vjetra u prozorima,
mlaz otvorene slavine, dodir bilijarskih kugli,
zvuk kašike koja struže o dno tanjura, bat
keramičarskog čekića, ili pak neki određeni
miris, preliv dana, pa čak i misao dnevno
frivolna i obična.
Ta samoća koju je osjećao nije bila ona
ista na koju se već odavno bio navikao i koju
je, na kraju krajeva, zavolio: ona u koju se
godinama svjesno povlačio pred svijetom
najrazličitijeg zatvorskog šljama i grozotama
jednog korumpiranog i pokvarenog
tranzicijskog društva, ispunjena knjigama i
kamenim figuricama koje je grnčao s
predanošću i strpljenjem čovjeka kojem je
ubijanje vremena jedina zadaća u životu. Ova
87
druga, nova samoća, koja je u njegov život
prodirala poput prljave vode, bila mu je
nekako tegobno besprostorna i posvudašna u
isto vrijeme, jer se ticala jednog drugog,
mnogo većeg svijeta: svijeta njegove slobode.
A taj njegov svijet, na kraju, u svome
zbiru, to je bila jedna sakralna, duboko
intimna melanholija od koje mu je u
posljednje vrijeme sve češće treperilo srce:
vidjeti majku, objasniti se s njom, ponovo
osjetiti one njene tvrde, naborane dlanove na
svome licu, zaspati opijen mirisom mlijeka u
njenom krilu, utješiti je sada kada je sama i
slomljena…
Majka!
Znao je Afan da su to sve samo puke
melanholije i fantazme buntovnog sina i da
88
mu ta krhka, bolećiva žena, koja je cijeli svoj
život provela nastojeći usrećiti one s kojima
živi, nikada neće oprostiti onaj neshvatljivi
zločin kojim je za sva vremena zaprljao i sebe
i nju. I oca.
7.
Kao smrt prazne Irisine oči, Afan je prvi
puta vidio jednog od onih žarkih
augustovskih dana, na samom početku svoga
novog, mostarskog života. Iz nekih mračnih,
eonskih daljina, preko gomile svježih jabuka
poslaganih na daščanu plohu pijačnog štanda,
iz jutra u jutro, pratila su ga ta dva krupna
ugarka kao brončane oči kakvog kipa ili lutke,
a da zapravo ni sam nije mogao naslutiti šta
89
te oči žele i zašto prate baš njega. A onda je
jednoga jutra na onim svojim dugim,
vižljastim nogama koje su nekom nevidljivom
mladošću prkosile staračkoj tromosti i
kostobolji, Iris Mrgan iskoračila preda nj, kao
zloduh, govoreći svojim glasnim i poprilično
nerazgovjetnim altom koji je brujao u masi
kao raspuklo zvono, kako je čula da gospodin
traži smještaj, a jedna je soba u njenom stanu
trenutno prazna, ako je potrebno ona će je
pospremati i čistiti, i opet ga neće koštati
mnogo, tek stotku mjesečno, ali samo ako se
odmah useli jer novac joj treba hitno i
neodgodivo.
Slušajući fijukanje vjetra u velikim,
nezaliječenim šrapnelskim rupama na
iskasapljenoj fasadi, dok se iz porculanske
90
šolje u njegovim rukama dimilo podgrijano
mlijeko, Afan se često pitao nije li zapravo
pogriješio što se uselio u taj potpuno
rastureni prostor, koji je, nekoć, za zlatnih
vremena porodice Mrgan, od mostarske
duhanske fabrike na korištenje dobio
rahmetli Izet, Irisin muž. Tri se mjeseca već
tako zlopati i smrzava kao kakvo štene među
tim žutim, natečenim zidovima ironično
ukrašenim kojekakvim goblenima i
girlandama, a samo zbog toga što zna da je
sve to ekonomska računica koja jedno
posvojeno, bolesno, šestogodišnje dijete
možda može spasiti sigurne smrti.
Tu neobično tihu, poluživu djevojčicu
bolesne krvi, Lunu, koja se, u onim danima
vikenda kada bi izlazila iz bolnice, za svojom
91
maćehom vukla kao sjenka, Afan je imao
priliku već nekoliko puta sresti i nakon
svakog susreta, u njemu je još dugo ostajalo
nešto duboko razoreno i pusto. Njena
potpuno gola glava prekrivena plavom
maramom i njene velike akvamarinske oči,
bili su najdublji doživljaj života koji je osjetio
u tri mjeseca svoje slobode. Spram tog milog,
bolesnog djeteta on je od prvoga trenutka
gajio jednu iskrenu simpatiju koja se javila na
liniji njene teške sudbine: rodila se u sedmom
mjesecu trudnoće, smrtno bolesna, doktori joj
nisu davali velike šanse ni za izlazak iz
inkubatora, no već više od šest godina, to je
dijete trajalo i odolijevalo smrti kao jedan
neobjašnjivi životni fenomen.
U samo jedanaest mjeseci, kada je imala
92
dvije godine, umrli su Luni najprije majka od
astme, a potom i otac od srčanog udara, i ona
je ostala sama sa svojom bolešću koja se
svakoga dana sve intenzivnije množila u
njenoj modroj, nevinoj krvi. I ko zna šta bi se
s tim jadnim, nesretnim djetetom dogodilo da
je k sebi nije uzela Iris Mrgan, dugogodišnja
radna kolegica njene majke, žena kojoj je
suđeno da voli djecu a da nikad ne zanese, i
kojoj je u ratu granata zauvijek oduzela i
muža i sluh. Već pet godina vodila je Iris to
ubogo dijete i hodžama i doktorima, vukla se
od vrata do vrata tražeći da mu se presadi
koštana srž, da se ne sjedi i ne čeka ono
najgore, ali je i sama sve jasnije u pozadini te
drame osjećala jednu tihu i neizbježnu smrt.
U odsječenom i potpuno razrušenom
93
Afanovom životu, na tim pustim zgarištima
njegovih samoća iz kojih već odavno ništa
nije htjelo da nikne, u tom stalnom traženju
nekakvog novog početka, pojavilo se to dijete
najprije kao običan motiv, a poslije kao jedna
intenzivna tragedija koja ga je teško ali ipak
sigurno pokretala iz dugogodišnjeg ležišta. I
šta sad on može da uradi za tu svoju milu
Lunu, osim da vjeruje u njeno ozdravljenje, u
taj teško izvodivi ali i jedini mogući Irin plan
o presađivanju koštane srži: šutke,
pretvarajući se da je sve u savršenom redu,
on je podnosio i hladnoću, i kišu, i led, ne
želeći ih napustiti i ostaviti bez jedinog
sigurnog izvora novca.
8.
94
Stoji Afan tako jednog jutra pored
otvorenog prozora i razmišlja o tome kako su
sunčana jutra najljepša i najmirisnija u onim
tamnim sobičcima gdje je život najtjesniji a
ljudi
najsiromašniji. Nedjelja je i u daljini se
spokojno ljuljaju crkvena zvona, ispran kišom
zrak je lagan i proziran, a u skeletima krošnji
mirišu prvi zameci proljeća. Jučer je dobio
pismo od majke i sada je u magnovenju tog
neočekivanog događaja udisao ožujsko jutro:
plavo nebo, akacije u saksijama na susjednom
balkonu, čovjek što zastaje pred izlogom
juvelirnice i namješta kačket, Luna koja s
vidnim naporom preskače gumu u dvorištu s
onu strane ceste, spuštene roletne na
95
prozorima i potpuno prazni autobusi što
tužno kruže ulicama grada.
U pismu nije pisalo Bog zna šta: tek
nekoliko jedva čitljivih riječi kojima je
izražena nada za skorim susretom. No, pisala
mu je majka i to su bile prve riječi koje mu je
uputila nakon one sudbonosne januarske
noći prije skoro deset godina kada se u idili
doma, za večerom, posve iznenada i
neočekivano, iz njegovih prljavih usta, poput
bljuvotine, prosulo ono bolno i dugo skrivano
priznanje. Devet godina Afan sluša kako u
njegovom dalekom, izgubljenom domu lupaju
vrata, pršti porculan i lomi se staklo, kako
sijevaju psovke i međusobno se optužuju
ljudi koje još uvijek nije prestao zvati
roditeljima, sve se prosipa i nestaje, a ničemu
96
zapravo nema kraja, sve je jedno dugo
besprostorno propadanje.
Ohrabren majčinim pismom, najzad je
odlučio otputovati kući, u Stolac. Spremiti
stvari, uzeti taksi i odvesti se ravno u majčino
naručje: sve je to izgledalo pomalo nestvarno
da se s pravom upitao nije li zapravo sve
samo jedan suludi san. Ali, on osjeća: opet je
živ, stoji na prozoru i udiše zrak, kroza nj
opet kola krv, vrela, kipuća, i sve se gubi u
treptanju jedne stare, intimne čežnje.
Spustio se izrazbijanim haustorom čuvši
kako iza zatvorenih vrata na strujnom kolu
šišti nečiji pretis lonac i kako u predsoblju
Karoline Jandriček pjeva onaj njen veseli žuti
kanarinac. Izašao je u tiho ožujsko jutro kao u
bajku, i tu, vani, pod niskim, prizemnim
97
balkonima, svojim umilnim mjaukanjem,
pozdravila ga je nečija mačka. A onda se,
iznenada, sve pogasilo: nastala je tama, i u toj
tami kao titraj dalekog svetionika, zasjale su
plave Lunine oči. Lice mu se izdužilo u dugi,
sablažnjivi krik: zbacio je plašt jutarnje sreće
i ne razmišljajući ni časka iskočio na cestu.
Obmotao se oko tog krhkog dječijeg tijela kao
kakva tvrda, neprobojna masa osjećajući njen
jedva čujni dah na svome licu. Vidio je još
kako ga, umrljan krvlju, s ceste začuđeno
gleda odlomljeni automobilski far i kako
preko vjetrobranskog stakla, kao preko
sječiva sjekire, prelazi izgubljeni tračak
jutarnjeg sunca. Negdje daleko, u nečemu što
je zauvijek ostajalo iza, posljednji put čuo je
Lunin tihi plač koji se pod njim ubrzo otvorio
98
kao grobnica.
99
SVIJEĆA ZA ALFONSA BERBERA
1.
Četrnaest godina Elena Šimunović nije
bila na tom starom, prigradskom groblju, a
sve je još tu, podjednako sablasno i jezivo,
živjelo onaj svoj tihi zaborav: i stari, ruševni
zvonik, i mračna, devastirana kapelica, i talozi
paučine na željeznoj kapiji, i posivjele
mermerne ploče, i obogaljeni kameni križevi,
i divlja, samonikla stabla, i u kupinu zarasle,
blatnjave staze... Četrnaest godina je, eto,
prošlo otkako je poželjela da se više nikada
ne vrati na to mjesto a sada je ponovo bila tu,
s onim istim osjećajem krivnje i tom groznom
mišlju da je sve u životu uradila pogrešno.
100
Sunce je s neba prosipalo blagost
miholjskog dana i Elena je znala još istog tog
jutra prije nego se i zaputila tu, kako će se,
poput davno sklopljene grobnice, pod tim
suncem rastvoriti tamno krilo javorove šume,
kako će njegovi oštri snopovi iz izbledjelih
mramornih ploča izvući posljednje iskre sjaja
i kako će se žitka gnjilež jeseni preliti preko
žute grobljanske pustoši.
Bojala se da će pri tom čistom danjem
svjetlu i njena muka biti jasnija, da će
miholjske zrake oživjeti one davno zakopane
uspomene, ona morna, zamagljena lica što su
prije četrnaest godina, upravo na tome
groblju, na plus četrdeset, u vječna lovišta
ispraćala Alfonsa Berbera, profesora
matematike.
101
Cijelo je jutro, negdje u njenoj
podsvijesti, odzvanjao telefon, stalno ju je,
iznova, budila ta ravnomjerna i opasna
sinoćnja zvonjava od koje je, kao nekoć od
granata, podrhtavalo svako staklo u kući. Taj
je kasni trenutak još treperio u njenoj svijesti:
negdje u dubini, odjeknula je kazaljka sata;
nešto je teško i mračno odbrojavalo trenutke
između svakog odzvona. Sjetila se kako se
odluka da podigne slušalicu dugo i tegobno
otkidala od nje, postavši na kraju jedna
osamljena i pobunjena noćna kretnja.
Krajičkom svojih zaleđenih čula, u trenutku
dok je slušalicu prinosila uhu, čula je
pucketanje posljednjih žižaka ćumura u
smedervcu i lahor jugovine u krošnjama pod
prozorom, kao da je, strahujući od vlastite
102
sudbine, željela duboko u sebe upiti te
kristalne trenutke noćnog spokoja.
2.
Saša je govorio bez bilo kakvog osjećaja i
pojma o tome da je s onu stranu telefona
kasna noć i da tamo, negdje daleko, u zemlji
njegove mladosti, probuđena i probodena
strahom od kasnih noćnih poziva, strepi žena
koja ga nikada nije uspjela preboljeti. Bolest
ga je potupno zaslijepila, sve je u njegovoj
percepciji, osim činjenice da će ubrzo
umrijeti, bilo nejasno i iskrivljeno, nepotpuno
i nerealno, sve je već odavno postalo daleko,
besmisleno i odvratno.
Govorio je uz osjetan umni i fizički napor,
rečenice i njihov smisao, sve se to gubilo u
mučnim naletima kašlja, u dugim, bolnim
103
pauzama ispunjenim glasnim i teškim
hroptajima. Elena je naslutila njegovu
nevješto sakrivenu težnju da taj mučni
razgovor završi što prije, zato je šutjela,
pustivši ga da je, bez suvislih riječi i
poetiziranja, zamoli za posljednju uslugu,
kako bi se što hitnije mogao vratiti svome
brzom i neodgodivom umiranju.
Tako je, sada, pred njom stajao taj
nezahvalni posljednji zadatak kojim se, čini
se, ipak svršavalo sve: trebalo je nakon
četrnaest godina ponovo doći ovdje, na
mjesto odakle je sve počelo i zapaliti svijeću
na grobu njegovog oca za kojeg to niko drugi
nije imao uraditi.
3.
Dugo je Elena živjela u svjesnom
104
uvjerenju da već odavno bješe zaboravila i
ovo groblje, i njega, i ono ludo djevojačko
doba, i staru pivnicu, i njegov miris, i kosu, i
usne, pa ipak, kada mu je sinoć čula glas,
shvatila je da je, zapravo, cijelo vrijeme bio tu,
skriven u njenim bezdanima i da ga nikad, ni
za jedan trenutak, nije prestala čekati.
Četrnaest godina bez ikakvog prava, bez
ikakve utemeljene nade, čekala je taj poziv i
sada, kada je stigao, uopće nije mogla
dokučiti je li to čekanje napokon završilo ili je
samo dobilo neki novi, drugačiji smisao.
Zašto je baš sada morao uskrsnuti, pitala
se umorna i iscrpljena od neprospavane noći,
znajući koliko je opasnosti, koliko gorčine i
preboljenog užasa u svojim sumnjama krila
svaka misao o njemu. Pa ipak, nije mogla
105
odoljeti onoj ludoj, ustreptaloj, iznenada
probuđenoj, djevojačkoj radoznalosti: nije li
se, u nakani da joj povjeri taj čudni zadatak,
koji samo čovjeku na samrti može pasti
napamet, mogla nazrijeti iskra nekog davnog,
neizgovorenog pokajanja, dugo potiskivana
želja za oprostom ili, možda, prešućeni izliv
neke prošle i zauvijek izgubljene ljubavi? Nije
li zbog toga trebala biti sretna, barem malo,
nekim pogrešnim, skrovitim i osvetoljubivim
dijelom sebe? Ili je sve bilo tako savršeno
jednostavno i odvrtano do ironije?
Cijeli jedan život nije je bilo na tome
groblju, a opet, sve je bilo kao da se ništa u
međuvremenu nije dogodilo. Stameni čempres
pod čijom su hladovinom, onako iznemogli od
žege i umora, ljudi u pogrebnoj povorci
106
zastali da povrate dah, još je bio tu,
podjednako naheren i oblijepljen smolom.
Jasno su pred njom iskrsla ta suncem
opaljena, znojna lica što su, smorena žegom,
sve glasnije preklinjala dan kada su upoznala
Alfonsa Berbera.
A kako se samo ona obradovala toj
smrti!
Kako se, odjednom, ni iz čega, izrodila ta
mahnita nada – doći će! Ta otac mu je!
Kako je samo zatreperila i kako je
nesnosno dugo trajalo to dvodnevno čekanje:
a, onda, kako je samo bilo sablasno i pusto to
podne, kako je bilo teško to modro olovno
nebo nad tim grobljem i kako je jezivo bilo to
razočarenje, ta pomisao da nije došao, i da,
sigurno, neće doći više nikad.
107
4.
Kameni zid, koji je u nepravilnom i
izlomljenom krugu opasavao asimetrične i sa
zemljom poravnate grobove, iako na
mjestima urušen i obrastao u kupinu, još
uvijek je postojao. Pred tim je zidom, sjetila
se, zastala ne mogavši dalje. Srce joj je sašlo u
listove, koljena su joj klecala od umora a gust
ljetni zrak lijepio joj se za kožu poput vreloga
tijesta. Sjela je u hlad i pogledala dole, niz
stazu kojom su se popeli: u daljini, tamo kroz
bijelu podnevnu tamu, treperili su zeleni
rubovi grada.
Sjetila se s koliko pažnje i razumijevanja
joj je prišlo ono blijedo fratarsko lice, kako su
je brižno dotakli mekani i znojni svećenički
dlanovi, sjetila se i kako ju je strašno zaboljela
108
glava, kako je mutno i nejasno oko nje počela
igrati slika tog groblja...
Nikada prije i nikada poslije nije osjetila
takvu mučninu.
Sjetila se i lica mlađahnih pogrebnika,
njihovih krhkih ramena i napora s kojim su
nosili lijes boje mjedi, sjetila se i neke stare
debele žene koja se, uz glasan protest, vratila
kući i čovjeka s dugim sijedim brkovima i
urom u malom džepiću samtnih pantalona
koji joj je pružio čuturicu s vodom; sjetila se
kako ju je stiskala njena vlažna, svilena, samo
za tu priliku kupljena košulja, sjetila se i one
tegobe u prsima, u zadahu suhe, iskopane
zemlje, u pomisli da će zauvijek ostati sama s
tim milim čudovištem što se, iz dana u dan sve
jače i sve smjelije, pomjeralo u njenoj utrobi...
109
Četrnaest godina ju je, krišom, eto,
proždirala krivnja, nejasna, bezrazložna, tiha
i skrovita kao ovo groblje, ali stvarna i
sigurna, kao bol u želucu, kao ničim izazvana
glavobolja, kao pomisao na vlastitu smrt. Sada
je posve jasno u sebi osjećala njene blijede
obrise, njenu probuđenu, nezadrživu snagu i
svoju tupu, plastičnu nemoć.
Krivnja.
Koliko je samo toga u njenom životu
objašnjavala ta glupa riječ!
Iznad cijelog njenog života stajao je oreol
krivnje kao jedina dostojna mudrost, kao
gorka životna pouka.
I stara kapija, koja se kao i onda, uz
žestoki otpor brave i stravičnu vrisku
baglama, teško otvorila, kao da je, i sama,
110
zauvijek htjela ostati zatvorenom – bila je ista,
sa ulupljenim ramom i rijetkim tragovima
boje na zahrđaloj željeznoj konstrukciji. Sred
groblja, na istome onom mjestu gdje je prije
četrnaest godina na vječni počinak ispraćen
Alfons Berber, sada se nalazila izlizana
mermerna ploča, sa urešenim likom,
datumom rođenja i smrti i imenom čovjeka
koji je, prije nego je uspio izdahnuti, poželio
da bude sahranjen baš ovdje – na jedinom
gradskom groblju na kojem nije imao nikoga
svoga, vjerujući da će tako u smrti pronaći
mir od onih od kojih to za života nikako nije
mogao.
5.
Četrnaest godina na grobu Alfonsa
Berbera nije gorjela svijeća. I njegovo ime, i
111
datumi, i biblijski epitaf, i isklesano, zlaćanom
bojom obrubljeno, isusovo raspelo, i pomen
da spomenik diže njegov daleki, pobunjeni
sin, i njegov strogi lik, nazubljen vremenom i
ispran kišama, sve je to nezaustavljivo
nestajalo u sivilu mermera, postajući samo
jedno prazno, bezimeno, kameno naličje.
Četrnaest godina, intenzivno, u nepogrešivo
tačnim godišnjim ciklusima, odvijao se taj
skroviti zaborav: svake jeseni, grob bi
prekrilo jasenovo lišće, a onda, prvih dana
aprila, duboko iz utrobe, šiknula bi kupina,
neobično oštra, divlja.
Elena već odavno nije osjećala ništa
prema tom čovjeku. Sjetila se koliko ga je
samo nekoć bezrazložno mrzila, no, ta se
sumanuta, djevojačka santa mržnje istopila u
112
nepreglednim okeanima vremena postavši
samo jedan neprimjetni, davno zacijeljeli
ožiljak.
Iz te je zbrke Eleninih uspomena,
iznenada, isplivala još jedna, sasvim daleka i
beznačajna: dan kada ga je prvi puta vidjela.
Bilo je to u onom smrdljivom, polumračnom
stubištu stare, radničke petospratnice na
Tržnici iz koje su se, uskoro, i on i njegov sin
jedinac zauvijek iselili. Sjetila se kako je bez
riječi prošao pored nje, ljutit i mrk kao sam
đavo, sjetila se i one njegove ogromne,
orahove lule iz koje su se, kao iz fabričkog
dimnjaka, izvijali gusti dimni oblaci, sjetila se
pogužvane kragne na njegovoj košulji, sjetila
se i njegove raščešljane, prosijede kose koja
se prkosno otimala neravnim rubovima
113
šešira, sjetila se i one hladne oštrice njegovog
pogleda od kojeg su je još dugo noćima,
podilazili žmarci, sjetila se i koliko joj je stida
navrlo u obraze kad joj je Saša, poslije, rekao
da je to bio njegov otac.
Njegov ludi otac.
Ko bi rekao da će jednoga dana ona biti
njegov jedini anđeo?
6.
Iz postave svoga krznenog kaputa,
izvadila je svijeću, običnu, najobičniju koju je
mogla pronaći, i postavila je na betonsko
postolje. Negdje dole, u dubini, gotovo u isti
mah, odjeknuo je ezan s munare i krijesnulo
crkveno zvono: nekako su joj jasnije, sa više
čistoće, u toj tišini prilazili glasovi grada.
Tamo, pod Brijegom, na nekom radilištu,
114
uporno, kao julski zrikavac, zujao je veliki
građevinski kran: nedaleko odatle, šiknula je
prigušena i davno otekla rijeka njenog
djetinjstva. I, da, tamo (kako bi to ikada
mogla zaboraviti!), nekoliko blokova dalje, u
onoj staroj, napuštenoj pivnici koje već
odavno nema, on ju je ljubio, nabijen strašću
kao puška barutom, a ona je ćutala kako se na
njeno tijelo sručuje pomahnitala paljba
njegovih poljubaca, kako, nemoćna da joj se
odupre, i sama izgara u toj vatri dok se,
negdje u mračnim dubinama njene svijesti,
nemirno, poput crva u zagnojenoj rani,
koprcala misao da čini nešto strašno i
nedopsutivo. Nije uradila ništa da ga spriječi,
nije niti mogla niti željela, pustila ga je da je
uzme do kraja, do srži, onako mladu i nevinu
115
poput ovnujske krvi, prepolovljenu tjelesnim
užitkom i nutarnjim poniženjem, pustila ga je
da je ubere kao ružu i odbaci čim mu
prestane mirisati.
Iz džepa je izvadila šibicu i, vješto, kao
da cijeloga života i ne radi ništa drugo nego u
vjetrovite jesenje dane pali svijeće po tuđim
grobovima, prikresala drvce. Ubrzo je miris
spaljenoga voska ispunio prohladan,
popodnevni zrak.
Pomislila je na dijete koje nikada nije
rodila.
Na njegov sunčani, nerođeni osmijeh.
Krivnja.
Je li ga trebala žaliti što umire? Njega,
koji nikada nije saznao za taj veličanstveni
plod jedne bezazlene, mladalačke avanture?
116
Za to Sjeme koje nikada nije postalo Čovjek?
Ili ga je, zapravo, trebala iznova početi mrziti
zbog hiljadu starih i do gađenja izlizanih
razloga: jer ju je iznevjerio, pogazio,
iskoristio, povrijedio, jer je otišao bez
pozdrava, bez najave, bez i najmanje
mogućnosti da mu kaže da nosi njegovo
dijete, ostavljajući joj i suze, i krivnju, i
porugu, i to malo nedužno stvorenje, jer od
tolikog samoljublja nije vidio ništa – ni Boga,
ni ljude, ni nju, niti bilo kojeg drugog stvora,
već samo sebe i svoga oca, kao da od njihove
glupe svađe oko Bog zna čega, nije bilo
važnije i preče stvari na svijetu. Zbog toga što
je odabrao život bez nje koja ga je voljela
svim svojim bićem, zbog četrnaest dugih
godina u kojima se trzala na svaku zvonjavu
117
telefona, na svaki sumnjivi korak, na svako
kucanje, na svaki dolazak poštara?
7.
Klečala je nad svijećom misleći na njegov
umirući glas koji je, usprkos kašlju što ga je
trgao na duge i bolne pauze, s jedankom
ljepotom, i nakon toliko vremena, izgovarao
njeno ime. On će uskoro umrijeti, možda je
već mrtav, no za nju to neće biti nikakva
novost. Ustala je i prekrstila se, izgovorivši
nekoliko molitvi za dušu njegovog oca –
upravo onako kako mu je i obećala.1
1 Priča je dobila 3. nagradu na Konkursu Zija Dizdarević u Fojnici, 2009. godine.
118
SVADBA
Što više razmišljam o ljudima, sve sam
skloniji uvjerenju da čovjek, u svojoj
mentalnoj evoluciji, nikada nije odmakao
dalje od trogloditskog stadija! Nisam nikakav
čovjekomrzac ni sangvinik i ne kažem to ni u
kakvom napadaju ludila, već, prije svega, pri
punoj svijesti i s iskustvom onoga kome je taj
krvoločni, pećinski gen u ljudskom biću
odgrizao cijelu jednu mladost.
Još od rata, kupi se u mojim nervima ta
kolerična spoznaja: čovjek, vrhunac Božije
kreativnosti, po svemu senzibilno i
inteligentno biće, hodi ovom zemljom
opsjednut idejom o intergalaktičkim
putovanjima, a taj ga mračni, animalni instikt
već vijekovima vuče natrag u zvjerinjak, u
119
njegov šumski predživot. I sve se to već
poprilično dugo oteže i traje kao jedan
beskonačni, kosmički presedan, a on sam, u
tom munjevitom zvjezdanom galopu, idući za
vlastitim iluzijama, zaboravlja suštinu svoga
bitka.
Vukući svoju obogaljenu sudbinu po
smrdljivim krčmama, igrajući šnaps i
ispijajući vermut s raznoraznim ništarijama,
kurvama, ratnim veteranima i propalim
talentima, posmatrajući, dakle, ovo društvo iz
njegove najdublje kaljuže, i imajući, na kraju
krajeva, za sobom to patološki mučno,
traumatično iskustvo jednoga bolesnog,
perfidnog rata, u meni se, s vremenom, počelo
javljati jedno duboko i intenzivno gađenje
spram svega što je ljudsko. Jer šta je danas taj
120
naš l'homme moderne ako ne fakultetski
obrazovan terminator, jedna određena
fizionomija ispunjena slamom vlastitih
interesa, meso koje gori jednu tihu, intimnu
samoću svemira?
Iako već godinama s prikrivenim
animozitetom posmatram ljude, ne znam da li
bih ikada svoje misli artikulirao na ovaj način
da nije bilo Almirove svadbe, ili, da budem
precizniji, one razvaljene, paradentozne vilice
mladog gospodina Sefera Grozdenovića,
gradskog vijećnika, ekonomiste po zanimanju,
ambicioznog sina novoimenovanog
federalnog ministra pravosuđa, jednog od
onih samoproklamovanih čuvara naših
nacionalnih interesa.
Sjedim tako za stolom, u agoniji pučkih
121
svirala, na svadbi mog najboljeg prijatelja i
osjećam strašnu pobunu svog unutarnjeg bića
dok gledam, kako se, s druge strane
svadbenog stola, pod ogromnim,
raskokodakanim zvučnikom, okružena s
nekoliko sitnih trabanata „naše“ cijenjene
Stranke, kakvi se uz takve pojave, kakva je
Sefer Grozdenović, obično javljaju u ulozi
poslušnih statista, ta njegova otromboljena,
porculanska vilica pohlepno hrve s osjećajem
vlastite sitosti. To odvratno, mesoždersko
orgijanje tjera me na bunt, između ostalog, i
zbog toga što mi se ta slika čini prirodnim
nastavkom ratnih užasa: silovanih žena,
strijeljane djece, golobradih mladića koji pod
poplunom patriotizma jurišaju na mitraljeska
gnijezda i ne sanjajući da će, upravo tu, na
122
nekoj ocvaloj planinskoj padini, među
visokim mirisnim travama, još dugo, u svome
besmislu, truhnuti njihove mlade i zažagrene
kosti.
Iznad dugog, svadbenog stola zuje
ugojeni rujanski komarci, večer je sparna,
tropska, srebri se beskrajna noćna praznina
izvan neonske elipse veselja, osjećam kako
me ispod svojih svatovskih maski motre
povampirene oči prisutnih i moj nemir se, u
torn patetičnom panoptikumu, rascvjetava
kao artičok u proljeće; lagano, kao morfij,
ćutim kako mi venama struji opojna mržnja
spram tih odvratnih lica. Čovjek je životinja,
vidim tu drevnu misao, čini mi se, jasnije
nego ikada prije, čujem je kako odzvanja u
toploj daljini kao kukurijek; trve se pijana
123
tijela s vlastitim pokretima, miješa se miris
prepečenog mesa s mirisom staja i pokošenog
žita, s mirisom nekog budućeg pečenja, pije se
i razbija, u obezglavljenoj igri tresu se
raspojasane grudi ženki, oko njih, kao
strvinari, oblijeću kurati mužjaci, i sve se
stapa u jednu neobuzdanu, podivljalu masu
koja se u ritmu loše odsviranih akorda
bezglavo kotrlja kroz dugu, rujansku noć.
Sjedi moj prijatelj na čelu stola kao
Apostol, sa svatovskim rupcima na oba
revera, u njegovoj ruci počivaju krhki
djevojački prsti, pod bijelim velom igraju dva
krupna crna dragulja, oko njih svita rodbine i
prijatelja koji se goste i nazdravljaju, pjeva
gologuza pjevaljka o majci koja ženi sina,
vrište raskalašena djeca, a mladi gospodin
124
Sefer Grozdenović žvaće novi komad bravlje
podrebrice. Nagriza me misao, posve
nelogična i opasna: trebao bih
demonstrativno ustati i napustiti to jeftino
noćno pozorište, lupiti šamarčinu svim tim
pajacima, ali ne mogu, prečvrsta je spona koja
me veže za ulogu koju, očigledno, slabo i
neuvjerljivo igram: ja sam kum, to mi je ime i
prezime među ovim maskama, smiješna titula
pod kojom večeras živi moje i Almirovo
prijateljstvo.
A ono nije s ovog svijeta, ono se kalilo u
krvi, u snježnoj, bjelimićkoj močvari, pod
vatrenim kresivom, u strahu od artiljerijskih
plotuna i neprijateljskih bajoneta, od užasa
oštre planinske zime, od milion drugih,
mirnodopskom umu nepojmljivih stvari kojih
125
se samo mogu bojati golobradi klinci
bespoštedno gurnuti u bijelu nirvanu smrti.
Rat je jedna ogromna klaonica, sveopće ludilo
izazvano vjekovnim množenjem zla u
ljudima, i u toj se Pandorinoj kutiji, s
podjednakim žarom, stiču i zakleti
neprijatelji, ali i vječni prijatelji. Preživjeli
smo nas dvojica mnoga vatrena krštenja,
sahranili mnoge drugove, plakali i smijali se
nad vlastitom mukom, svađali i mirili, a da
nikad jedan drugom nismo okrenuli leđa.
Prohujao je otad cijeli jedan život, glupo,
moglo bi se reći, u stalnom pokušavanju da se
nadoknadi ono što je ratom nepovratno
izgubljeno; od svega su ostale samo magle s
okusom votke i vermuta i vlažan okus
bezimenih ženskih usana, jedne januarske
126
noći, u nekoj hladnoj ulici bez imena i
rasvjete. Negdje u tom dimu, nestale su i
godine našeg studiranja; od tog posljednjeg
pokušaja da se sustigne vrijeme, da se učini
nešto s preostalim životom, ostala je samo
diploma, kao materijalni dokaz koji prkosi
sjećanju i koja je ujedno najbeskorisnija stvar
što je ovdašnji, pošteni čovjek, zapleten u
mrežu zakulisnih intriga, kriminala,
rodbinskih veza i političkih interesa, može
imati.
I evo nas, na njegovoj svadbi, u
neimaštini našeg prijateljstva nad kojim se
proteže svemoguća ruka Almirovog rođaka
Sulejmana, bogatog industrijalca, koji se čitav
život promovira kao njegov mecena, a u
stvari je, ta svi za stolom to znaju, nezasitni
127
arivist s maskom humanista i dobrotvora,
oko nas se razliježu rafali ljudske gluposti,
smiju nam se i nazdravljaju svatovi koji ni o
nama ni o našem prijateljstvu ne znaju ništa,
a ja još uvijek gledam kako Sefer
Grozdenović, diplomirani ekonomist s
osmijehom lažnog sveca, galantno poziva
harmonikaša, zatiče mu za naprtnjaču
sedmičnu plaću građevinskog radnika i u
ekstazi vlastitog samoljublja, punih usta i
masnih prstiju, poručuje jednu davnu,
otrcanu patriotsku pjesmu:
Modra boja na bijelome platnu
šest ljiljana vezenih u zlatu,
to je zastava naša bosanska....
Pjeva sisata plavojka taj stari narodnjački
šlager koji je u smrt ispratio cijelu jednu
128
generaciju dječaka, razbijaju se pivske flaše,
tekbiraju pijana grla kao mahniti vukovi što
urlaju na mjesec, slavi se ime Sefera
Grozdenovića koji je pomor te iste Bosne
mirno odgledao na televizijskom ekranu, u
udobnom berlinskom stanu njegovog oca, kao
pravi bosanski patriot. Čovjek je životinja,
opija me ta misao dok smišljam način kako da
ustanem od stola, da se izgubim prije nego
postane kasno i za mene, i za takvog jednog
nitkova kakav je Sefer Grozdenović, jer ljudi
poput njega ogadili su mi i ovu zemlju, i
naciju, i kompletan ljudski rod - ostalo je još
samo da mi ogade vlastiti život!
Klepće deformisana vilica našeg
gradskog vijećnika razvučena u domoljubni
smiješak, tresu se nebesa u masovnoj erekciji
129
nadriopatriotizma, sve je na nogama, pijano,
vulgarno, psihotično, puca se i kliče kao usred
pravog pravcatog rata, a ja šutim, zadubljen u
bunar plastične čaše ispred sebe želeći da se
što prije u njemu utopim. (ne pijem, ali...
)Trebalo bi ustati i oteti mikrofon toj
amuzikalnoj seoskoj ludi i reći javno, pred
svima, ono što ih sleduje: da su najobičniji
idioti i da je gospo'n vijećnik prvoklasna hulja
koja im perfidno prodaje svoj kukavičluk pod
krinkom iskrenog domoljublja; trebalo bi im
to reći sada, dok su u transu, ravno u lice, i
onda s ćeifom oćutiti tu gotovo lirsku tišinu,
taj dugi grozničavi muk koji će odjeknuti u
rujanskoj noći kao nadolazeća katastrofa!
Slučaj je htio da našeg cijenenjenog
Vijećnika, ili tačnije svu njegovu moralnu
130
izopačenost i političku moć, prvi puta
upoznam tri godine prije te večeri, kada je na
konkursu za radno mjesto u jednoj školi,
umjesto mene, koji sam imao najbolje stručne
kvalifikacije, protivno svim mogućim
zakonskim aktima, a po njegovoj ličnoj
intervenciji, ad verbum, primljen izvjesni
Džemaludin Vreco, dokazani stranački kadar,
zakulisini smutljivac i prefigant, kojeg je, u
znak zahvale zbog dugogodišnjeg
poltronstva, trebalo trajno uhljebiti. Godinu
sam se dana povlačio po sudovima, vjerovao
advokatima i inim pravnim savjetnicima da je
odluka Školskog dobora nezakonita i da se -
uz malo novca i političke volje, i pogotovo
,,ako bi se cijela ta stvar mogla pogurati na
višim instancijama vlasti“ - može oboriti, a
131
onda sam, razočaran i dekintiran, odustao od
svega, konačno shvativši da se pravda u ovoj
zemlji može dobiti samo na recept nekog
političkog atamana.
Nije to bilo prvi put da mi ispred nosa
otimaju posao i tako me kažnjavaju za moju
apolitičnost, još davno mi je moj komšija,
Avdo đipa, opštinski sekretar, u povjerenju
došapnuo: „učlani se u Stranku i tvoj će
problem biti riješen za pet minuta“, ali ja
nisam kameleon, politika mi je oduvijek bila
odiozna, a protiv svojih principa ne mogu, ne
znam i neću. Zbog ljudi kakav je Sefer
Grozdenović ja sam cijeli jedan život, dakle, s
diplomom profesora maternjeg jezika i
književnosti, prokonobarisao za kafanskim
šankovima, čistio klozete po javnim
132
ustanovama, miješao malter i skupljao pet
ambalažu, kao intelektualno ruglo, budala
koja nije htjela u kolo s liferantima i
mešetarima, pa je, kao takva, zauvijek
obilježena vlastitom bijedom.
Trebalo bi, dakle, zaplivati protiv struje,
sam, i jednom za svagda zaustaviti ovu
svadbenu lavinu, trebalo bi to učiniti zbog sve
one mladosti koje više nema, trebalo bi zarad
svih budućih ratova i nepravdi ovim
trogloditima najzad pokazati ogledalo i reći:
eto, to ste vi! To je sve što je ostalo od ove
nacije i od Ademovog roda!
Ili bi možda trebalo isključiti sebe iz
svega, prosto, po zakonu metka, ispaliti se iz
ovog ogavnog svijeta, zauvijek?
I, zaista, kako bi bilo prosuti vlastiti
133
mozak po tom uneređenom svadbenom stolu,
baciti raspuklu lobanju ravno u tanjir pred
gospo'n Grozdenovića, pred njegove kvarne
zube koji već odavno, s termitskom
upornošću, glođu njenu zdravorazumsku
nutrinu, natovariti vlastitu smrt na savjest
tom moralnom čudovištu, u završnoj epizodi
jednog progona koji traje toliko dugo da u
sjećanju više ničeg nema osim mržnje, boli i
razočarenja, a ako i ima, onda je sasvim
daleko, nejasno i prigušeno?
To sam mislio one noći na Almirovoj
svadbi, gledajući Sefera Grozdenovića među
svojim plitkoumnim obožavaocima, a onda
sam ustao i odmakao se od stola, ne imajući
pojma ni kuda ni gdje to idem; prepustio sam
se strujanju vlastitih koraka kao i bezbroj
134
puta do tad, potpuno pasivan, bez misli, da
bih se nekoliko minuta ili sati poslije, zaista
ne znam, našao na jednoj maloj kamenoj
ćupriji, nad rijekom koja je proticala, dole, u
mjesečinom obasjanoj udolini. Iza mene, van
domašaja mojih očiju, ali još uvijek prisutna u
svijesti, gorjela su svjetla udaljenog seoceta i s
njima, u kratkim intervalima, stizala je do
mene pijana svatovska pjesma. Stao sam i
zagledao se u tu protičuću, rubinsku bezdan.
Kroz glavu mi je, potpuno neočekivano,
prošao jedan Miljkovićev stih, kojeg je, negdje
u noćnoj intimi moje male predratne sobe na
Aveniji, iz zvučnika telefunkenovog
kasetofona, izgovorio elegični glas Rade
Šerbedžije: „Ti znaš: voda protiče, ali ne kaže
ništa“.
135
Jednom, u ratu, gazio sam nabujalu
rijeku, noću, njeno korito bilo je obrubljeno
bjelinom snijega, a njena ledena voda vitlala
me je snažno i hirovito kao moćna, nevidljiva
sila. I tada sam se, kao i te noći, sjetio
Miljkovićevog stiha, Radinog glasa,
telefunkenovog kasetofona i moje male,
predratne sobe na Aveniji – ukratko, vremena
kad je svijet bio bolji ili, barem, drukčiji. I tada
sam, kao i te noći, išao protiv struje i mislio na
smrt: šta je to, kako izgleda i šta biva nakon
nje, ako uopće nešto biva? Prestaje li tamo
ovozemna patnja, ili se nastavlja u nekom
drugom obliku, u nekoj drugoj priči? Bilo je
dovoljno samo sklopiti oči, ne činiti ništa,
prepustiti se toj vodenoj struji da me odnese
tamo gdje je Orfej išao po svoju Euridiku i svi
136
bi mi se odgovori, vjerovatno, vrlo brzo
obznanili.
Ali nisam.
Dugo sam još stajao na tom zabačenom
seoskom mostu i, gledajući tu zaboravljenu
ratnu sliku, pitao se: zar, na neki način, čovjek
ne umre svaki put kad pomisli na vlastitu
smrt? I koji, onda, ovo život živim i koji to,
Bože, po redu put umirem?
137
PISMO
1.
Bilo je to u ono fino vrijeme kada su nam
glasovi dragih osoba stizali u bijelim,
zgužvanim kovertama s namjerom da još
dugo, u nekoj vitrini, natkasni ili tajnom sefu,
čuvaju spomen na datume i događaje o kojima
govore. Vijesti koje su nam dolazile na takav
način uvijek su, po nekom pravilu, bile dobre
baš kao što su bili dobri oni koji su nam pisali
i kao što je već dobra i utješna spoznaja da
negdje u svijetu postoji neko s kim možeš
podijeliti vlastitu sreću. I kako takve vijesti
nikada nisu stare, tako ni pisma koja su ih
nosila nikada nisu kasnila, uvijek se na
138
vrijeme znalo ko se to tamo, u tim daljinama,
ženi a ko udaje, čija je žena zanijela a čija je
već rodila, ko se uskoro vraća a ko je kupio
novi stan.
Istina, u to fino vrijeme nismo bili
pretplaćeni samo na dobre vijesti, bilo je i
loših, naravno, možda čak i više nego danas,
ali se o njihovoj težini sudilo na drugi način i
u nekom drugom kontekstu. Dolazile su nam,
uglavnom, u telegramima, saopštene hladno i
bez mnogo pojedinosti, i uvijek s onim glupim
i iritirajućim stop između svake rečenice. Ili
bi, ko zna kako i na koji način, za njih
odjednom doznao čitav komšiluk pa bi tek na
kraju, kad se više ne bi imao ko nad njima
iščuđavati, najzad dospjele i do onih kojih se
izravno tiču.
139
Upravo jedne od tih godina, negdje
početkom sedamdesetih, Hanka Avdagić
primila je pismo od svoga muža, Karima,
nepuna tri mjeseca nakon što se prijavio u
Sovjetski Savez na privremeni rad. Pisao joj je
da se nalazi u gradu Soči, na obali Crnoga
mora, da je dobro i da se ne brine za njegove
proširene vene. Nije to Fatnica pa da po
Heparin moraš ići u Bileću, veliki je to grad i
apoteka je toliko da bi se čovjek od dragosti
razbolio. Uostalom, proširenje vena i nije
neka bolest, nema zidara koji je ne boluje, i
pitanje je da li bi svi ti neboderi što ih zida
braći Sovjetima bili tako savršeno ravni i
pravi da su mu, kojim slučajem, noge samo
malo mlađe i zdravije.
Još je Karim Avdagić, u tom svom pismu,
140
spomenuo kako će od silnih rubalja koje
zaradi napraviti kuću s poslovnim prostorom
i velikim, betonskim lođama kakvih nema na
cijelom Divinu. Znala je Hanka da ta kuća
nikada neće biti sagrađena, da je Karim od
onih koji cijeli život idu od kafane do kafane i
zidaju kuće u koje se nikada neće useliti, ali
taj je put željela vjerovati da će biti drukčije.
Možda zbog toga, što su tako napisane, te
lijepe riječi bile lišene onog govorničkog žara
svojstvenog ljudima koji cijeloga života jednu
te istu laž pokušavaju pretvoriti u istinu.
Takva laž je lijepa samo kada se izgovori prvi
put, a njoj je zazvučala upravo tako: kao da je
nikada ranije nije čula. Možda je zato u tim
riječima prepoznala nekog drugog Karima,
onog koga je srela jednom davno, na proslavi
141
Dana oslobođenja Bileće, pred Domom
kulture, kad ju je, krećući se u raspjevanoj
masi, sasvim slučajno dodirnuo, a ona se od
tog dodira stresla i posrnula. Znala je već tada
da će biti njegova, da će pristati na sve što od
nje bude tražio, pa i na to da napusti grad,
odseli se s njim na Fatničko Polje i tamo mu
rodi sina.
O tom je davnom mladiću mislila Hanka
svaki put kad bi pročitala to pismo i svaki bi
joj put ta kuća s poslovnim prostorom i
betonskim lođama izgledala veća i stvarnija.
Dugo je čekala da joj se Karim ponovo javi, pa
da od prvih rubalja koje joj pošalje odmah
plati njegovom bratu Veliji i Faiku, njegovom
sinu, da joj iskrče šumu dole uz Vrutak, na
najljepšem komadu zemlje koji su imali.
142
Htjela je da je u novoj kući budi klokot vode i
da svakom ko zastane kraj izvora zaigra srce
od umijeća Karimovih ruku.
Ali prolazili su dani i mjeseci, prošla je i
godina, na Fatnicu više nije stiglo nijedno
pismo iz Sovjetskog Saveza, a ako i jeste, onda
na njemu sigurno nije bila adresa Hanke
Avdagić. Možda nema vremena da piše,
možda ne želi priznati da slabo zarađuje ili se,
ipak, razbolio, a i taj vražji Soči, nije to Bileća
pa da ti pismo stigne za dva dana, uostalom,
ko zna kako ovi današnji poštari rade svoje
posao, kao da je njih briga za one koji ih
željno iščekuju – svaki je dan donosio novo
objašnjenje, a sretan ishod cijele priče bivao je
sve neizvjesniji. I tako, Avdagića njive ubrzo
zarastoše u ledinu, glad potisnu dječiju
143
znatiželju o očevom izbivanju, a Hanka, kad se
već umorila od tješenja same sebe, tiho, da je
niko ne čuje, pođe proklinjati dan kad su
partizani oslobodili Bileću.
2.
I kako nema nevolje koja može ostati
skrivena, tako se i za Hankinu ubrzo saznalo.
Komšije je počeše sućutno gledati i iskazivati
joj pažnju bez nekog posebnog razloga.
Govorili su joj da će se Karim ubrzo vratiti,
mada je po njihovom glasu znala da ne vjeruju
u to. Istina, ni ona više nije vjerovala, ali ju je
boljelo to što je na svakom koraku sretala
svoj usud. Najradije bi se, do nekakvog
selameta, odselila s tog prokletog mjesta, ali
144
niti je imala gdje otići, niti je znala kako bi
tada izgledao njen život, i njoj i onima koji
ostaju.
A onda se jedne večeri na njenim vratima
pojavio Velija. Hanka je, začuđena, pustila
djevera unutra i poslala sina na spavanje, a on
je sjeo na divan i prstima počeo prebirati
tespih. Njemu i Karimu zajednička bješe samo
loza od koje su potekli, mada je selom kružila
priča da su i tu nejednaki, jer je Veliju,
navodno, pravio neki Savo, bilećki kovač, a
Karima Ramiz, onaj koji je obojici dao
prezime. Iako ga nikada niko nije čuo da o
tome govori, za Veliju se oduvijek znalo da je
protiv Tita i partije, pa mu je narodna vlast
oduzela sve imanje i osudila ga da preživljava
kopajući ljudima čatrnje i septičke jame.
145
U tuđe kuće i kafane Velija Avdagić nije
zalazio, a pričao je samo kad se šutnjom ne bi
umio sporazumjeti s drugima. Uglavnom je
sjedio kući i prstima prebirao stari tespih,
kao da će jednom, kad pređe tačno određen
broj krugova, sve na ovom svijetu biti
drukčije, ili će, ako propusti samo jedan,
zauvijek ostati isto.
I te je večeri Velija otpočeo razgovor
šutnjom od koje se Hanki dizala kosa na glavi.
Kada je već pomislila da tome nema kraja i da
će šutjeti do ujutro, izvadio je iz džepa duhan,
zamotao cigaru i, pripalivši je, ravnodušno
rekao:
– Neće ti se, bona, onaj hajvan nikad
vratit. Nije on otišo da radi već da pobjegne
otebe i ođece. Da je stio radit, mogo je i ođe.
146
Niko mu nije branio.
Hanka je u polutami lojanice nervozno
posmatrala putanju užarenog vrha Velijine
cigarete, od usta do pepeljare i natrag. Nije se
usuđivala pogledati ga u oči, jer se bojala onog
što bi mogla vidjeti u njima.
– Nije on otišo što je stio. Poslalo ga. Taki
je poso koi radi. A i vratiće se. đe mu ima
ljepše?
Velija nije ničim pokazao da je čuo
Hankine riječi. Opet je oćutao nekoliko
minuta, čulo se kako među njegovim prstima
dogorijeva cigara i kako negdje van domašaja
njenih očiju pucketaju zrnca starog tespiha.
Potom je vrh cigarete pritisnuo o dno
pepeljare, žar se rasuo u hiljade malih iskri, a
Hanka je melanholično pomislila kako se
147
miris duhana u kući nije osjetio još od
Karimovog odlaska.
Nije joj se sviđao način na koji je Velija
govorio o njemu, nije joj se uopće sviđalo to
što ga vidi u svojoj kući, jest joj on djever i
jesu im avlije odijeljene zidom, ali otkako je
na Divin došla prag joj je triput prešao, i to
svaki put kad mu je nešto trebalo. I sad mu
nešto treba, garant, i to nešto ima veze s njenim
mužem, jer ne bi ga on radi njenog dobra u usta
uzimao. I baš kad je htjela da mu oteža stvar,
da otjera priču što dalje od svoje nesreće i
kaže možda nešto prosto i glupo, poput „kiša
će“ ili „kako poso“, Velija se značajno nadnese
nad sto i poče govoriti odvažno mašući
tespihom kao da maše materijalnim dokazom
koji potvrđuje svaku njegovu riječ:
148
– Nego, da ja ne duljim puno... To što si
brez pameti i što misliš da će se ona
budaletina vratit, to je tvoja stvar. Ali dotad
moraš mislit na dijete. Treba ti para da ga
nahraniš i obučeš, a nemaš jih. Elem, niko
nema sve. Zato Bog i jes dao ljudima da trguju.
Ja, vidiš, para imam, istina, jok koliko bi stio,
al meni i mom Fajki dovoljno. Al zato nemam
ono što svaki drugi čojek na Fatnici ima...
– Odma da znaš, đevere, zemlju niti mogu
niti smijem prodavat bez onoga čija je. Džaba
ti svi dinari koje imaš. Ne ljuti se, ali da znaš
da je tako.
– Šta će meni bona zemlja? Da mi je
država ope jamije? Neću ja zemlju Hanko,
dosta je meni ono malo moje bašče. Ako Fajko
hoće nek kupuje. Eto ga tamo. Nego, otkako
149
mi je hanuma umrla žensku se nisam
približijo. Pa sam mislijo: ja tebi pare, a ti
mene pusti da te malo omilujem... Jel
pošteno?
Hanka ga slušala i domišljala se jesu li
mu sve daske na broju. Kako zao i lud čovjek
mora biti pa da, pored živa brata, rođenu
nevjestu na blud navodi.
– Ne ljuti se. Ti moje pare moreš potrošit
a ja tvoje tijelo ne mogu. Koliko god uzmem,
opeće ostat dovoljno onom kojeg čekaš. Ako
se vrati. A neće. Bog zna. Evo, dajem ti deset
hiljada dinara. S tim parama moreš godinu
dana življet. I godinu i po, ako razvučeš...
Velija je izvadio novac iz džepa i stavio
ga na sto, pa ga onda pažljivo gurnuo pred
Hanku. Hanka je opazila kako na zelenkastoj
150
površini masnog papira titra nemirna sjenka
lojanice, a potom je neki čudni nemir natjera
da ustane i zagleda se kroz prozor. Učini joj se
da uz basamake pohitaše dječiji koraci i sve
što je željela u tom trenutku jeste da se
dogodi nešto, bilo šta, samo da jednom za
svagda prestane to jednolično zveckanje
Velijinog tespiha.
3.
Šta se dogodilo dalje za ovu priču možda
nije ni važno. Važno je znati da se Hanka i
Velija više nikada nisu pogledali u oči. Ni
nasamo, ni pred drugima. Svako je živio sa
svoje strane zida i iz svojih razloga čuvao dio
tajne koji mu pripada. Sve do tog proljeća
kada je Veliju ubila sopstvena mina dok je
Milanu Manjuri kopao septičku. Je li to bila
151
kazna za onu noć ili je samo loše procijenio
proporciju između razdaljine na kojoj se
nalazio i količine postavljenog trotila Hanka
nije znala, ali je od toga dana sve češće
zavirivala u svoju tajnu kao da želi ustanoviti
postoje li razlozi za krivicu koju osjeća ili je
ljudska duša podešena tako da se čovjek, bez
obzira na svoju nevinost, uvijek osjeća
pomalo krivim.
Ubrzo je došlo ljeto, iza ljeta opet je
stigla jesen, a sa prvim zimskim danima
vratio se i Karim Avdagić. Čim je kročio u
selo, svi su rekli da to više nije onaj isti
čovjek. Umršao i ublijedio, prestao zalaziti u
kafane i veseliti se, sav se nekako skupio i
uvukao u sebe kao košulja poslije pranja. S
njim je, ruku pod ruku, došlo i hiljadu raznih
152
priča, gdje je bio i šta je radio, zašto se nije
vratio ranije i što se vratio baš sada, s kim je
sve drugovao i kako je, usput, izgubio sebe.
Bilo je i onih koji su ga o tom izravno pitali,
ali Karim Avdagić je uglavnom šutio. Ostalo je
upamćeno da je Milanu Manjuri jednom, dok
su na bilećkom kolodvoru čekali prijevoz za
Fatnicu, kratko i jasno odsjekao kako je
čovjeku najljepše tamo gdje je rođen, sve
ostalo je iluzija.
Kuću je zidao dugo i preko volje, kao da
otplaćuje neki stari, zaboravljeni kredit, a kad
ju je najzad završio, ženi i sinu je svečano objavio
da je njegova misija na ovom svijetu završena i
da ga uopće nije briga ko će u njoj živjeti. Nije
bio siguran želi li im na taj način reći da ga se
njihovi životi više ne tiču, ili da postoji trenutak
153
kada čovjeku više ništa ne bude važno osim
nade da će smrt biti brza i laka.
Hanka je ubrzo postala boležljiva i sjetna,
za sitnicu bi pustila suzu, a bilo je dana kada
mu se činilo da u njoj stanuje neka daleka,
nedokučiva tuga. Tada bi ga nježno, kako
samo žene umiju, molila da je više ni dana ne
ostavlja samu. Ne trebaju joj ni novci ni kule,
njoj treba ljubav i pažnja, sve će drugo u
životu doći, a i ako ne dođe uvijek imaju
jedno drugo i uvijek se, po svakoj kiši i
alametu, jedno za drugo mogu zakloniti.
Dugo se pravio da uopće ne primjećuje
te njene povremene izlive ljubavi. Kao i
uvijek, smatrao je kako iza svega stoji njena
težnja da ga posjeduje. I one noći kad se
posljednji put razboljela, bio je siguran da se
154
pretvara kako bi privukla njegovu pažnju.
Sutra ju je, onako reda radi, više da ispoštuje
neku nepisanu bračnu proceduru nego iz
brige za njeno zdravlje, odveo u bilećku
ambulantu gdje mu je doktor, visok i stamen
Šumadinac, Rajko, hladno i bez imalo sućuti
saopštio da Hanka neće dočekati Novu
godinu. Ako je i dočeka, bit će joj to, defi
nitivno, posljednja Nova godina u životu.
Doktorove riječi su ga iznenadile. Sve do
tog trenutka vjerovao je da će on otići prvi. Na
kraju krajeva, on je bio taj koji je cijeloga
života smrt nosio u venama, pa je nakratko
povjerovao da ga to pred vlastitim očima
rođena smrt napušta i izdaje. Istina je da niko
ne živi vječno, ali na šta će ličiti ta smrt koja
će ga pronaći onemoćalog i samog, jedne
155
nedjelje dok iz kreveta po ko zna koji put
bude gledao isti komad neba zalijepljen za
prozor ili možda kunjao uz vatru čitajući
„Oslobođenje“, svejedno. Nije osjećao tugu, ni
bol, osjećao je samo da je prevaren, iako
zapravo nije znao ni ko ga je prevario ni
zašto.
Hanka je izgurala ne samo Novu godinu
već i čitavu zimu. Umrla je prvog dana
proljeća, dok se po bilećkim poljima topio
posljednji snijeg. Suh i tegoban kašalj, poput
zvona, najavio je njenu smrt. Na kraju, od nje
nije ostalo ništa osim kostiju na koje je smrt
navukla svoj tanki ružičasti mantil.
Sahranili su je u utorak. Na seoskom
haremu ne bješe puno svijeta, tek toliko da se
ne kaže kako nije bilo nikoga. I oni koji su
156
došli, činilo se, nisu došli da se pozdrave s
Hankom, već da svojim mrkim pogledima
optuže Karima za njenu smrt, iako ne bješe
nikog ko bi pravo umio objasniti njegovu
krivicu. No njemu je ionako bilo svejedno.
Stajao je pored otvorenog groba i gledao kako
se toplo proljetno sunce zrcali na prljavo-
bijelim zimskim krpama. U jednom trenutku
pomislio je kako sve u ovom životu ide
nekako ukrug. Jer, eto, već je proljeće, a
uskoro će opet stići zima i ničega neće biti
osim snijega.
4.
Već dugo vremena pokušavam uvjeriti
sebe da postoje priče za koje je nemoguće
ustanoviti gdje, kada i kako završavaju.
Možda im je suđeno da ostanu neispričane, a
157
možda za njih još uvijek nije smišljen
odgovarajući kraj. Uvijek se pojavi nešto što
priči da nastavak i to baš onda kada mislite
da ste stavili i posljednju tačku. I tako u
nedogled.
Kada sam se nakon sedam godina
izbivanja vratio na Fatnicu, učinio sam to
vjerujući da ću na zgarištu jedne prošlosti
pronaći bilo kakav dokaz o svom ranijem
postojanju, očevu mistriju, majčine naočari,
drvenu igračku, u najboljem slučaju možda
neku davnu crno-bijelu fotografi ju na kojoj
se svi skupa smiješimo kao velika, sretna
porodica. Ljudi idu za vremenom, svijet se
mijenja i sve je teže uvjeriti i sebe i druge da
vrijeme u kojem živimo nije jedino, nego je i
ranije bilo nekih ljudi i nekih vremena. Nije u
158
prirodi čovjeka da dugo i precizno pamti, već
da brzo i selektivno zaboravlja.
Bio je april i lila je kiša. Zaustavio sam
kola neposredno ispred ulaza u dvorište, a
zatim sam odsjedio skoro pola sata čekajući
da prestane. Čovjek koji jednom ostane bez
doma, nikada i nigdje se ne žuri. On zna da je
svaki trenutak života i previše dragocjen da
bi ga potrošio žureći tamo gdje više nikada
neće stići.
Pušio sam cigaretu za cigaretom i
razmišljao o kiši. O tome kako ne pada, nego
pucketa. Kao da, negdje gore, anđeli peku
kokice. Na radiju je svirala neka stara pjesma,
a ja sam gledao kuću koje više nije bilo i
sklapao oči pred gomilom kamenja koja je
bila na njenom mjestu. Nisam osjećao ništa.
159
Ništa.
Iz sna me prenuo mobitel. Vesnin broj.
Nisam imao živaca da se javim. Postoje
trenuci kada teško pronalazim zajednički
jezik s drugim ljudima. Pogotovo s onima koje
volim. Ili je iskustvo rata i fi zičkog gubitka
zauvijek promijenilo moju defi niciju ljubavi,
ili se s ljudima u međuvremenu nešto
dogodilo pa se danas teže podnose što se više
vole.
Kiša je već bila prestala i ja sam izašao
napolje. Miris mokre zemlje miješao se sa
smradom mačje lešine i ljudskog izmeta.
Pomislio sam kako su nekada svakom ko bi
prošao pored naše kuće mirisale ruže i
bosiljci iz sofe uz avlijski zid. Kad bi pirnuo
vjetar, ruže bi se zarumenile, a bosiljci
160
zazvonili. Sada u toj istoj sofi, mahovina plete
vijenac pustoši.
Svuda po dvorištu bili su razbacani
ostaci bivšeg života: slomljena daska kauča,
zahrđali oklop veš-mašine, odlomljena ručka
starog lonca, utikač s nekog produžnog kabla,
između dva velika kamena virio je rub ćebeta
s etiketom „Ambasador“... Prepoznavao sam u
tim krhotinama nekog davnog, izgubljenog
sebe. Bio sam dječak koji još uvijek ne zna da
stvarnost ponekad može biti užasnija od
svake fikcije.
Skoro sat vremena stajao sam na tom
zgarištu čekajući da ponovo počne padati kiša
pa da se vratim odakle sam i došao. Ali nebo
je, čini se, čekalo da sam shvatim kako je ono
što tražim nemoguće naći. To što sam izgubio
161
ostalo je zauvijek u jutru kada sam u koloni
izbjeglica, skupa s umirućim ocem, napustio
svoju kuću i svoj život. Otad se pokušavam
sjetiti ko sam.
Kada ti neko minira prošlost, ostatak
života provedeš pokušavajući i sebi i drugima
dokazati vlastiti identitet. Najmanje je važno
ono što o tebi govore ime i prezime, matični
broj, zdravstvena knjižica, izbjeglički karton
ili diploma. Ljudi smo po onom što ostaje iza
nas kao neoboriv dokaz da se iza krute
faktografi je krilo jedno određeno lice, boja
očiju ili sudbina. Čovjek bez prošlosti živ je
samo sada, u prezentu. A to je kao da i nije
čovjek, nego stvar za jednokratnu upotrebu.
Palidrvce. Ili možda kondom.
A onda sam, pod jednim kamenom,
162
primijetio drveni sandučić i odmah se sjetio
majke koja je u njemu čuvala sve ono što
nikome u kući, osim valjda njoj, nije bilo
važno. Jednom sam u toj kutiji pronašao
djedov pokvareni sat. Mjerio je neko davno
zastalo vrijeme o kojem nisam znao ništa.
Zato mi se ta majčina navika oduvijek činila
neobično glupom. Jer kome, zaboga, treba
pokvaren sat?
Uz veliki napor, uspio sam nekako
pomjeriti kamen i izvući sandučić. Bio je
lagan, ili mi se možda nakon fizičkog napora
takvim učinio. Dugo sam ga držao u rukama
prelazeći prstima preko njegove rezbarije. U
porama je bilo naslaga prašine koje sam samo
djelomično uspio očistiti. Potom sam ga
otvorio. Ne znam da li sam očekivao dedin sat,
163
sveti gral ili nešto sasvim treće, ali sam se
poprilično razočarao kada sam u njemu
našao pismo.
Ono koje je otac poslao majci iz Sočija,
grada u kojem je našao nekog drugog sebe i
kojeg se do smrti nije odrekao. U tom joj je
pismu tako lijepo obećao da će sagraditi kuću
kada se vrati, a ona povjerovala da će održati
obećanje.
164
OČI2
Tanja je bila apsolventica arhitekture i
život je zamišljala kao ogromni prostor kojeg,
prije nego mu da svrhu i smisao, treba
pažljivo projektirati. Vjerovala je samo u
egzaktne stvari, klela se Titom i čitala knjige
od kojih su me često podilazili žmarci, poput
Psihologija ljubavi: Kako ostvariti savršenu
ljubavnu vezu? Bez obzira na pet neuspjelih
pokušaja, ja sam, s druge strane, bio siguran
da još uvijek mogu položiti prijemni ispit na
Akademiji scenskih umjetnosti. Iz nekog
glupog razloga, vjerovao sam da sam rođeni
glumac pa sam zanemarivao sve drugo u
životu.
2 Priča je dobila 1. nagradu na Konkursu Izdavačke kuće „Laguna“ 2011. godine za najljepšu ljubavnu priču.
165
Ne sjećam se kada smo donijeli odluku
da živimo skupa niti se sjećam dana kada sam
na poleđini pisama, koja sam redovno slao
roditeljima u inostranstvo, počeo pisati njenu
adresu. Sjećam se onog čega se ljudi u vezama
obično ne sjećaju i uopće ne znam zašto je to
tako: žute fleke na njenoj košulji od tvida
(kojoj je uzalud pokušavala utvrditi
porijeklo), lepeta golubijih krila na
otromboljenim limenim klupicama ili žute
susjedove mačke...
Njen stan nalazio se u Lenjinovoj, u
potkrovlju s malim, polukružnim prozorima i
zidovima s kojih se ljuštila farba. Zvala ga je
šupak. U početku nas je zaokupljala misao da
ga uz njen osjećaj za prostor i moju
ušteđevinu možemo učiniti pristojnim
166
porodičnim domom. Tri puta nedjeljno čistio
sam izloge u dragstoru preko puta i brinuo se
o šlagiranoj majci nekog ginekologa kako
bismo mogli plaćati sve te silne majstore koji
su nam, poput džohara, rovali po stanu, ali je,
uprkos svom uloženom trudu, ta prokleta
rupa sve vjernije odgovarala njenom opisu.
Nekoliko spratova niže, stanovao je pisac
i profesor, profesor i pisac, drug đuro Galski.
Noću, u kratkim predasima između
iscrpljujućih rundi naših poljubaca, mogao
sam čuti otkucaje pisaće mašine iz njegove
sobe. Profesor Galski. Alkoholičar. Pisac kojeg
je ostavila žena. Katkad bih ga sreo u stubištu
i on bi me pozdravio, iako sam bio siguran da
me se ne sjeća. Profesor Galski, visoki zalisci,
naočare s debelim sočivima i grba na leđima
167
kao u Quasimoda. Čovjek zbog kojeg sam
ponavljao drugi razred gimnazije i zbog kojeg
sam poželio postati bilo šta samo ne pisac. A
onda je, početkom aprila te godine, na grad
pala prva granata i živote nam pretvorila u
ruševinu. Tanja je jedne večeri rekla: „Ako
ostanem ovdje, neću preživjeti! Jer ne ubiju li
me granate, ubit će me ovo ludilo“, a ja sam
jedninu u njenoj rečenici još dugo ćutao kao
nož među rebrima.
Grad smo napustili onoga dana kada je
ona trebala braniti svoj diplomski. Krenuli
smo u neku hladnu skandinavsku zabit,
uvjereni da smo dobili priliku za novi
početak. Za razliku od nje, ja sam uspio stići
samo do prve granice. Ona je produžila dalje
uz obećanje da će mi poslati garantno pismo
168
čim stigne. Otad je na hiljade pisama stiglo u
grad, ali ni na jednom nije bila moja adresa.
Prvih sam godina čuvao neke njene
stvari: knjigu Vlati trave, recimo, obilježenu
celofanom iz kutije Tokata na stranici broj 68.
Ploču Cindy Lauper, ili malog plišanog zeku
koji je još dugo mirisao po njenom parfemu.
Dugo sam se bojao da ću, ako se odreknem tih
nježnih sitnica koje su ostale iza nje, zauvijek
izgubiti nadu da će mi se žena koju volim
jednom vratiti. S dolaskom novog milenija, iz
mog sjećanja počeo je da iščezava njen
osmijeh. Potom sam zaboravio njenu kosu,
onda nos... Najduže sam pamtio njene oči.
Posljednji put sam ih vidio one zime, kada je
umro profesor Galski. Stojeći na kiši, pored
rake u koju su pogrebni radnici spuštali
169
njegov lijes, vidio sam trenutak kad su se
zauvijek sklopile.
170
SADRŽAJ
Odavno je bilo vrijeme da se vratiš ....... 2
Stari drugovi ............................................... 10
Podstanar....................................................... 17
Svijeća za Alfonsa Berbera ...................... 30
Svadba ............................................................ 37
Pismo ............................................................... 43
Oči ..................................................................... 51